Branko Ćopić

Ćopić je izrazio duh ustaničke mase, kao njegov zemljak Kulenović. Branko Ćopić: pripovjedač, romanopisac, pjesnik i dječiji pisac. Rođen pod Grmečom, poslije učiteljske škole odlazi u Beograd, gdje je stekao glas darovitog pisca objavivši tri knjige pripovijedaka: Pod Grmečom (1938), Bojovnici i bjegunci (1939) i Planinci (1940), te dječije priče: U carstvu leptirova i medveda (1940)- u ovoj zbirci Ćopić je epski talenat, pripovjedač s lirskom i humorističkom žicom. Po tematici regionalista. Grmeč je omiljen prostor njegove proze, ozaren uspomenama iz djetinstva- od kojih se odvaja samo kada prati svoje zemljake po potucanjima i seobama. U prvim zbirkama slika života kod Ćopića je opora, ali ne surova, jer u opisima sela sa svim nevoljama koje taru narod, Ćopić ipak zadržava mehke, nježne, lirske tonove u svom kazivanju. Po načinu pripovijedanja bliži je starim realistima nego svojim savremenicima. Osnovni elementi Ćopićeve poetike su: tradicionalizam, narodni duh, realizam i angažovanost. Između tradicionalnog i modernog više je ostajao privržen angažovanom narodskom realizmu. Do kraja je izražavao narodsku, seljačku, epsku stranu naše revolucije. Učestovao je u NOB-u od početka ustanka. Autor je više knjiga i saradnik u štampi (Priče partizanke). Ćopić je najaktivniji partizanski pisac. Najznačajnija djela: zbirke pripovijedaka: Rosa na bajonetima, Mrvica brani komadanta i druge priče; zbirke humorističkih pripovijedaka: Sveti magarac i druge priče, Ljudi s repom; zbirka pjesama: Ratnikovo proljeće i mnoge druge knjige za djecu i odrasle.

Ćopićeva poezija je rodoljubiva, borbena, slobodarska, sa ratom kao glavnom temom. Pjesnik želi biti jednostavan kao narodni pjevač i njegove pjesme su pjevane kao narodne partizanske pjesme. Njegove pjesme su i spomen slavnih dana, borbi i stradanja. Kasnije će se Ćopić javljati isključivo kao dječiji pjesnik (Pjesme pionirke).

Ćopićeve ratne pripovijetke su obično kratke, anegdotske, često zasnovane na stvarnim događajima. Kasnije je težio da stvara složenije pripovijetke, sa razgranatom fabulom i većim brojem ličnosti. Ćopić slika ljude raznih kategorija, od maog čovjeka pravi heroja (HEROIZAM). U slici rata realizam prelazi u legendu, a lirsko se spaja sa komičnim. Najpopularniji Ćopićev ratni lik je Nikoletina Bursać (Doživljaju Nikoletine Bursaća). Vrhunac pripovijedanja dostiže u zbirci Bašta sljezove boje gdje pisac autobiografski ispreda priče o ljudima i događajima iz svoj zavičaja u vremenu od Prvog svjetskog rata do naših dana. Realizam, slika svijeta iz dječijeg viđenja a s mudrošću starca, surovost ublažena maštom i legendom, prrodnost i vedri humor- Ćopićeva stilska čistoća i klasična jednostavnost.

Sa romanima s temom NOB-a, Ćopić ulazi u krug romansijera koji su 50-tih godina utemeljili naš savremeni roman. Prvi i najsloženiji Ćopićev roman je Prolom (1952). Ovaj roman sadrži prostranu panoramu zbivanja u Bosanskoj Krajini u prvoj godini oslobodilačkog rata, epopeju ustanka, s više paralele u razvoju radnje, sa oko sedamdesetak ličnosti i s prizorima kolektivnih pokreta. Ustanička hronika nastavlja se u romanu Gluvi barut (1957) u kojem se javljaju i neki likovi iz prvog romana, ali je to ipak drukčije djelo, kraće i dramski usredsređenije. Posljednji Ćopićev roman je Delije na Bihaću (1975) zaokružuje njegovu ratu prozu. To je vesela historija jednog partizanskog pohoda u kojem pripovijedanje prelazi iz proze u stih. U nekim djelima Ćopić je dao sliku ratnika u poslijeratnom periodu, snalaženje i nesnalaženje seljaka u drukčijoj, novoj sredini, a na ponašanje bivših boraca, Ćopić je znao pogledati i okom satiričara. Neke od satiričkih pripovijedaka: Izbor drugog Sokrata, Faraon, Odumiranje srca... to su ujedno i najveći dometi ovog žanra (satire) u poslijeratnom periodu.

Nešto zanimljivo iz biografije: Odmah nakon podizanja ustanka u Bosanskoj Krajini, 1941. godine, pristupio je partizanskim jedinicama, u čijim je redovima ostao da završetka rata. Cijelo vrijeme boravka u partizanima radio je na organiziranju kulturno-prosvjetnih aktivnosti, a jedno vrijeme bio je i politički komesar združenih odreda Krupa-Sana. Taj period imat će veliki utjecaj na tematiku njegovog kasnijeg književnog stvaralaštva. Po završetku rata vraća se u Beograd, gdje je do 1949. bio urednik dječijeg časopisa "Pioniri". Od 1951. pa sve do smrti profesionalno se bavio književnošću. U periodu od 1950. do 1960. napisao je nekoliko pripovijetki (Jeretička priča, Večera za sekretara, Odumiranje nogu i dr.) čiji se sadržaj nije dopao dijelu tadašnjeg političkog rukovodstva, zbog čega je cijeli kasniji period imao velikih problema, a što je javnosti bilo malo poznato. Pisao je na bosanskom jeziku čija je ljepota, raskoš i lepršavost došla do punog izražaja baš u djelima ovog pisca. Prvu priču objavljuje 1928, a prvu pripovijetku 1936. Ukupno mu je objavljeno oko 150 djela, bez ponovljenih izdanja i naslova u sabranim djelima, pa se s pravom ubraja u red najplodnijih i najčitanijih pisaca druge polovine 20. vijeka u bivšoj Jugoslaviji. Autor je scenarija za film Major Bauk. Djela su mu prevođena na mnoge strane jezike. Bio je član SANU-a i ANUBiH. Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluga za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike i dr.

Izvršio je samoubistvo skokom sa Brankovog mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984.