Branko Despot bilješke iz djela

8/17/2019 Branko Despot bilješke iz djela

http://slidepdf.com/reader/full/branko-despot-biljeske-iz-djela 1/41

DESPOTOVA PREDAVANJA

Grčka filozofija je jedina filozofija – sve ostalo su interpretacije grčkog.

Ući u filozofiju znači, dakle biti već na neki način u njoj.

Filozofija se javlja kad povijesno biće postaje svjesno sebe i svoje povijesnosti. Ona dakle proizlaziiz sebespoznaje povijesnog bića i nije vezana ni uz dobro ni uz zlo. Filozofija se javlja u epohaacvata i blagostanja u povijesti, ne u krizaa !u krizaa se obično javlja pesiiza, koji nije izvorfilozofije" !#" Filozofija se javlja s tragični iskustvo i uvido da je i najbolji povijesni $ivot –ako ostaje na razini sao povijesnog, bivajućeg – u sebi besislen !..." Filozofija se tada javlja kaote$nja sae povijesti da sebe nadvlada. O toe govori %ristotel u Eudemu& U razgovoru ize'u(ide i )ilena, na pitanje (ide, najsretnijeg i najoćnijeg čovjeka, *to je najveće dobro, )ilen,odgojitelj +ionizijev, veli& "Najbolje je duši da ne uđe u povijest i umre što prije". u nije riječ onekakvo "pučkom pesimizmu", već se tie hoće reći da ra'anje, ulazak bića u povijest, taj aktulaska u bivanje je strahota čovjeka. -ovijesnost povijesti, odvajanje bića od bitka je najstrahovitije

*to se o$e dogoditi. a'anje, bivanje, ulazak u povijest od svega je veća tragedija.

/iće u bivanju razlikuje se od bića koje jest. U toe je porijeklo filozofije& u uvidu u bezbitnostbića i, s druge strane, u bitak bića. Filozofija je te$nja da se prevlada ono bezbitno u povijesti.

Onaj koji se čudi naslućuje da ne zna, svjesno ili nesvjesno zna da ne zna !#" 0nanje neznanja jeneznanje od kuda so, *to so i kuda ideo. Filozofija je bijeg od ovog znanja neznanja, a ujedno

je ono do čega se hoće doći u bjegstvu.

)ve *to biva 1 nea istinski bitak, prividno je. 2edno jest ono *to ostaje, *to se ne ijenja, ono jenadpovijesno i predpovijesno.

)poznajeo bitak onda kada istinski jeso. +oći u kontakt s oni *to sve nosi, $ivjeti s nji uskladu, to je $iva spoznaja. 3ovjek jest kad biva i spoznaje.

-ovijesno biće koje ne isli gubi se u povijesno svijetu, razilazi se po svijetu, ali ne ulazi ni nakoji način u bitak.

4i*ta kao granica bića, kao ono drugo bića, to je isto u sebi, na neki način, takozvani nihilabsolutum i nihil relativum. Ovo nihil apsolutum, to je ono *to nije, ni*ta naprosto, dok je nihilrelativum ono *to nekako jest, a zapravo nije. a diferencija apsolutnog i relativnog jest ono *to

odgovara diferenciji istinskog i prividnog bitka u postplatonovskoj etafizici, ali ponavlja proble-arenida. Ukoliko islite i ukoliko sao u i*ljenju biće jest, onda sve *to nije i*ljenje, sve *to jest ne1isaono, sve *to se isliti ne da, sve *to se zrije ili prakticira, ili proizvodi ili tehnificira ili*to se na bilo koji način nekako pojavljuje, zbiva – sve je to zapravo ni*ta u sveu. 0ato i bivanje ipropadanje i nastajanje i kretanje itd. 1 to je sve ni*ta.

Od 5eraklita, preko takozvane srednjovjekovne filozofije, pa onda preko 6anta do 5egela – istina je jedna jedina, jedinstvena, u sebi identična. )vi islioci uvijek isle, kada isle o stvaria, naisti način o dotični stvaria. -redrasuda je kod obične svijesti da se, recio, o$e početi isliti onečeu pa će onda doći netko drugi koji će o to isto isliti bolje. %ko se odista o nečeu isli,onda se da sao na jedan jedini način, i zato se svi veliki islioci u teeljni stvaria filozofije

uvijek sla$u. o, iati svoje vlastito i*ljenje, isliti da je u i*ljenju bitna vlastitost, isliti da iati svoj



vlastiti stav, dakle biti svoj vlastiti stav, da je to upravo isaonost i*ljenja, takvi naravno kojiiaju takva svoja vlastita i*ljenja, takvi su, po 5eraklitu, gluhi za logos, i to gluhi unaprijed.

(r$nja – za razliku od ljubavi kao ljubavi spra bitka u njegovoj posvea*njoj punini – ukolikonije tek nedostatak ljubavi nego i saa $udnja, dakle ne*to pozitivno u sebi, onda i ona ora iatisvoj objekt kao ono na *to sjera, k čeu je usjerena. Ukoliko je objekt ljubavi bitak, onda objekt

r$nje o$e biti sao ni*ta. )toga, ukoliko iskon rzi saoga sebe, ukoliko je iskonska (r$njar$nja bitka spra saoga sebe, onda ta (r$nja kao ne*to pozitivno ora biti $udnja saogiskona za niči. -aradoksalno to o$ete forulirati tako da je (r$nja iskonska ljubav ničega.Ukoliko je (r$nja bitka ljubav ničega ili ukoliko, rzeći bitak u sebi, biće ljubi ni*ta, onda kroztakvu (r$nju ili kroz takvu, ako hoćete, pervertiranu ljubav, sao ni*ta ulazi u iskon ili u bitakonoga koje jedino jest jedno !#" ta (r$nja iskona jest ono *to 7pedoklo zove velika r$nja.

TRI VRSTE ZLA: Objekt je r$nje – zlo. 0lo ili ni*ta jest ono koje r$nju unosi u iskon !#"6od zla se orao ograditi od tradicionalno1etafizičkih distinkcija. (etafizika, do dana*njihdana, tao gdje se o dobru i zlu isli, a ne sao oralizira ili etički rezonira, etafizika na%ristotelovo tragu odre'uje zlo kao nedostatak dobra, kao tkz. privatio boni. )atra se naie da

zlo nije negacija onog dobrog uopće, nego onog dobrog ili dobroga koje bi trebalo biti. 8 zato jer bine*to trebalo biti dobro, a nije dobri postalo, zato je zlo9 ono jest ne*to, ali budući da nije u skladus oni *to je oralo biti, ia neki defekt. 8 tako se u takvoj etafizici razlikuje ne*to takvo *to bise oralo nazvati malum naturale ili prirodno zlo !prijeri, recio& bolest, srt, nesreća,sljepoća9 sljepoća je najzgodniji prijer zato, jer čovjek bi, recio, kao čovjek, ukoliko odgovaraono *to po svojoj prirodi ora biti, orao iati i vid – ukoliko vida nea, ukoliko ne posjedujevid, onda taj nedostatak jest zlo na njeu"9 dalje, malum intellectuale !prijeri& neukost, zabluda,ograničena sposobnost shvaćanja9 čovjek bi naie po svojoj prirodnoj sposobnosti orao biti takavda isli, da spoznaje, da zna, da upotrebljava svoje spoznajne oći, a ukoliko to ne čini, ukoliko seda, na neki način, voditi po to svijetu od onih koji ni sai ne isle, onda je takav čovjekpersonifikacija onog *to etafizika zove alu intellectuale"9 napokon malum morale !prijeri&grijeh, prekr*aj, prijestup". )ve to skupa – prirodno zlo, inteletualno zlo i moralno zlo – jestrelativno zlo. 4jia je zajedničko to, u prvo redu, da takvo zlo predstavlja jedan "negativan

pojam"9 drugo,, da se takvo zlo nalazi u neko subjektu !neko biće koje jest zlo" i treće, da ianeki pozitivan uzrok koji je prouzročio to da biće ne bude onako kako bi trebalo biti.

Filozofija u svo najvi*e odre'enju nea posla niti s neči pro*li, niti sa sada*nji, nitibudući, ukratko& ni s či vreeniti, kao *to po svo najvi*e odre'enju nea posla niti s onivječni, nego, ukoliko je odista filozofija, ora biti ukorijenjena u sao porijeklu, u saojgenezi vječnog i vreenitog.

Filozofija – kad je filozofija – usidrena je u sao porijeklu svega ogućeg i zbiljskog.Filozofija kod -latona ne sjera dobroe u ovakvo ili onakvo liku, ne sjera dobro kaoneče *to bi za neko od ogućih pojavnih bića, za neko od bića koje susrećeo u svijetu ili kojeso i sai, bilo neko dobro. )vako biće, utoliko ukoliko je $ivo, ukoliko ia neku tenziju u sebi,ukoliko, dakle ne*to hoće, hoće uvijek neko dobro. +obro koje svako biće hoće jest dobro kojeodgovara to njegovo prohtjevu. %ko netko tko $ivi isključivo u sferi dru*tva ili dru*tvenosti,toe je vrhovno dobro ne*to *to je, jednostavno rečeno, dru*tvena kategorija9 netko tko svoj $ivothoće provesti kao ujetnik, toe je najveće dobro $ivotno neka estetska ili ujetnička kategorija9netko tko hoće provesti svoj $ivot kao podanik bo$ji, toe je bog najvi*e dobro koje je usjerenosvo njegovo htijenje. )ve su to različiti ogući likovi dobra kao ogući objekti različitih volja.

(e'uti, kod -latona nije riječ o ovo ili ono dobru koje bi odgovaralo ovoj ili onoj volji nekogbića, koje se ovako ili onako usjerava e'u bićia, nego je riječ o ono dobru sao kojesvako biće hoće ukoliko jest uopće biće. +akle, ono dobro sao koje svako biće ora kao biće



htjeti, bez obzira na to *to je ono inače po svojoj specifikaciji !bez obzira da li je neko biće čovjek,bog ili puko prirodno biće", bez obzira na te specifične i generičke razlike, utoliko ukoliko su bićabića, ukoliko hoće sva u cjelini !dakle kao bića, kao ne*to *to jest" ono posljednje, ono najvi*edobro, *to svako dobru u svijetu, podaje dobrotu, onda sva bića te$e k ono dobru sao. 8naposljetku, ukoliko je uz spoznaju !koja sjera istini" i uz volju !koja sjera k dobru" jo* ostala$udnja u svako ili u cjelini bića, onda je ono čeu $udnja te$i !pod $udnjo se isli neodoljivi

nagon za neči, dakle neodoljivi nagon koji nea o$da pred sobo jasno odre'en cilj, ali nagonkoji se tog nečeg k čeu te$i ne o$e odreći", k čeu se $udi, bez čega se ne o$e, a da se pravozapravo ne zna *to je to, je ono *to -laton i čitava etafizička tradicija zove ono lijepo sao.

!ilozo"i#a $e lo%i&i, nara'$i, dade ra(&laniti u $pozna#u, u )ti#en#e i u *udn#u+

Filozofija ora biti spoznaja istine, ora biti htijenje dobrog, ora biti $udnja onog lijepog i ora,na koncu konca, biti ljubav, koja obuhvaća i te$nju za spoznajo i volju za dobri i $udnju zalijepi.

)okrat je ustanovio da ni*ta ne zna tie *to ga je +elfsko proroči*te proglasilo najudriji

čovjeko, a najvi*a zapovijest +elfskog proroči*ta jest. "Spoznaj samog sebe". )okrat, satrajućida, kao najudriji čovjek, ne zna ni*ta vi*e od drugih nego sao to da ni*ta vi*e, da upravo onobitno *to nitko ne zna, ne zna, i zato jer je znao da ne zna, je cijeli svoj $ivot isaoni proveo u sebe1spoznaji. Ono (to $e u ud*enicima po'i#e$ti "ilozo"i#e zo'e "znanje neznanja Sokratovo" ni#epuo znan#e neznan#a, ne%o #e znan#e neznan#a itno%+ Ni#e ri#e& o tome da Sorat ne zna,recio, kako se grade brodovi ili kako se vode ratovi !#" ne%o #e u znan#u neznan#a ri#e& o tomeda #e ono #edno #edino itno, ono od &e%a $'e (to #e$t *i'i, da #e to nepoznato+

O -.DNJI::to je to zapravo $udnja, kako to ukratko sa $udnjo stoji. ;udnja pretpostavlja, prije svega, da je$udnja nečega& u $udnji se uvijek $udi za neči9 ne o$e se $uditi a da se $udi ni*ta. ;udjeti seo$e uvijek sao neko biće, bilo oguće ili zbiljsko, ali $udnja je uvijek usjerena spra nečega.o je prvi i osnovni karakter $udnje. +rugo, ono biće koje ne*to $udi, $udi to *to ono $udi zato jerga nea, jer ga ne posjeduje. 4e o$e se $udjeti ne*to *to se ia. 6ad se ne*to $udi, kad se ne*totreba ili potrebuje, onda se to $udi zato jer se to nea. /iće koje $udi nea ono *to $udi !#"(e'uti, ukoliko je $udnja $udnja bića, nečeg *to jest, utoliko ukoliko je ono biće, dakle isključivoutoliko ukoliko je biće, ukoliko netko $udi, onda ta njegova $udnja pretpostavlja to da on kao bićene*to nea !#" /iće kao biće koje ne*to $udi o$e $udjeti sao bićevitost koje nea ili, drugiriječia, biće koje $udi ora biti i ujedno ora tako biti da nije u potpunosti ono *to kao biće jest./iće koje je kao biće, ukoliko $udi, o$e $udjeti sao iz te bićevite, ako tako hoćete, praznine usaoe sebi. 8z ničega u saoe sebi $udi $udnja, ako tako hoćete, biću. 2ednostavno rečeno, ili

jednostavnije, u ontolo*koj forulaciji& $amo i/e o#e na ta# na&in #e$t da ni#e ono (to ono #e$t,$amo ta'o i/e mo*e *ud#eti $'o#u 'la$titu mo%u/no$t+ I upra'o ad i/e *udi $'o#umo%u/no$t, $'o#u it, onda ono *udi itno, ao tao )o/ete, onda *udi ao i/e, a ne *udi aoneo %ladno, *edno, na%on$i u$m#ereno ili u neo# te*n#i, ilo za $pozna#om ili za ne&imdru%im, ra$plinuto i/e++akle, iao dosad dva eleenta $udnje& prvo, $udnja je uvijek $udnja nečega9 drugo, ono bićekoje $udi, $udi na taj način da nea ono do čega u je u $udnji stalo. Ova praznina, ovo neationo *to se $udi, to je ono *to se u čitavoj etafizici naziva potreba. <i ćete se u psihologiji, onda usociologiji i u svi ogući dana*nji dru*tveni teorijaa sresti s neči takvi kao *to suljudske potrebe, dru*tvene potrebe i toe slično. Ono o &emu #e u meta"izici ri#e& ni#e dru(t'enapotrea, ni#e l#ud$a potrea, ni#e prirodna potrea, ni#e uop/e &o'#eo'a potrea, ne%o u

pr'om redu potrea i/a o#e $amo u $ei ima ni(ta u na#$tro*em $mi$lu+ 0i/e o#e #e$t, a$amo u $ei ima ni(ta, i zo% to%a #er u $ei $adr*i ni(ta ili ima ni(ta u $ei, ni(ta o#e %ana%riza, ni(ta o#e mu ne doz'ol#a'a da ude ono (to ono mo*e iti ne%o, u $'o#o# zil#no$ti, u



$'om "aticitetu, ni#e u $ladu $a $'o#om mo%u/no$ti, zo% to%a i/e ima potreu, zato i/epotreu#e, zato, i/e *udi+++ To #e mata"izi&i po#am potree 1 ni(ta u i/u+ )vi, naravno, ondasociolo*ki, psiholo*ki, prirodnoslovni i ne zna kakvi drugi pojovi potrebena neki načinnadovezuju na ovaj osnovni, etafizički poja potrebe !#" Ono i/e pa o#e #e$t, dale i/eo#e #e, i/e'ito i/e, ono i/e o#e #e$t i/e ili i/e'ito i/e ne potreu#e ni(ta+ Samo ono i/eo#e ni#e odi$ta ili o#e ni#e zil#$o, o#e ni#e zai$ta, o#e #e ni(ta, i/e o#e ono ni(ta $adr*i u

$ei, !dakle biće koje je ize'u ničega i istinskog bitka na taj način da jest biće, ali u sebi sadr$ini*ta", $amo ta'o i/e mo*e potreo'ati ili o$#e/ati *udn#u++alje, treći oent strukture $udnje jest to da biće koje $udi, ukoliko postane ono do čega u je u$udnji stalo, dakle, ukoliko ostvari svoju $udnju, da takvo biće ne ostaje pri toe da se zadovolji strenutačni poistovećenje s, jednostavno rečeno, objekto svoje $udnje, nego uvijek hoće bitiono do čega u je u $udnji stalo !#" +a bi uopće $udnje oglo biti, ora postojati neko biće kojenije ono *to jeste, kako biso to rekli. %li, da bi se $udnja odista zadovoljila !njegova $udnja kaobića", ora to biće koje nije to *to jest – dakle koje je pojavno, prolazno, postalo i i*čezavajuće,dolazeće i odlazeće biće – ukoliko uspije na neki način postati istinsko, ujedno i ostati zauvijekistinsko. Ovaj eshatolo*ki oent !da je u $udnji stalo do besrtnosti, do toga da se uvijek budeistinsko biće" je ne*to *to proizlazi iz sae biti etafizičke potrebe& filozofija ne kao ne*to puko

ljudskoga, ne kao te$nja nekog pojedinog čovjeka, već je it "ilozo"i#e to da te*i za e$mrtno(/u!#" Tran$cendiran#e $'o#e po#a'no$ti, $'o#e pri'idno$ti, $'o#e prolazno$ti, $'o#e 'remenito$ti,$'o#e pue )i$tori&no$ti #e it *udn#e 234+a zaključio razatranje strukture $udnje, o$eo reći da je $udnja eleentarni ili osnovninačin $ivota onog $ivog bića koje nije odista ono *to bi ono oralo biti, pa zato, da bi odista postaloistinski $ivot, da bi odgovaralo toj svojoj ogućnosti, ora $udjeti svoje saonadila$enje, svojesaotranscendiranje, i to tako da $udi svoje saonadila$enje zauvijek. o je $udnja u etafizičkosislu. Ono biće koje nije do*lo do toga da u je stalo da bude istinski, nego u je stalo sao dotoga da na neki način nairi svoje nekakve vanjske ovakve ili onakve potrebe, takvo biće ne o$eući u filozofiju i nea posla s filozofijo.

+a ljubav nije ne*to individualno. -redrasuda je odernog svijeta da isli da bi ljubav, shvaćenakao odnos ize'u u*karca i $ene uglavno, ogla biti ne*to tako silno individualizirano da binetko ogao ljubiti sao jednu osobu. Onaj koji istinski ljubi, taj ljubi svakog lijepog čovjeka, jo*dalje& svako lijepo biće. 8stinski eros ne o$e biti $udnja za ovo ili ono pojavo, nego $udnjaza oni lijepi u svakoj pojavi. +alje, onaj koji je do*ao tako daleko da je ustanovio da je ljepotaono *to svaku pojavu kao tjelesnu čini lijepo, taj ide dalje i dublje pa razatra ljepotu du*a. u seo$e vidjeti da su neke du*e pravedne, neke su praktične, neke su učene. U to lijepo du*evo$ivotu se otkriva dublji sisao ljepote, i onaj koji je tako daleko do*ao, taj neće vi*e cijeniti ljepotutijela, jednog ili nogo njih, svih lijepih pojava tjelesnih, nego će u prvo redu cijeniti ono *tobiso i danas zvali du*evno ljepoto.

)va prirodna znanost, aterijalna, epirijska, ora pretpostaviti uni poredak onoga *to istra$uje,i ukoliko to ne pretpostavlja, onda uopće nije nikakva znanost jer istra$uje kaos, pa u najboljeslučaju o$e slu$iti sao toe da saa ure'uje kaos.

Smrtna du(a, za razliu od umne i e$mrtne, $adr*i u $ei:a" silne i nesavladive afekte kao *to su veselje i bol, odva$nost i strah, bijes i nada9b" bezunu zajedbu9c" nagon !#"(jesto vi*eg dijela du*e, onog bo$anskog, je u glavi, dok se ni$i ili srtni dio raspore'uje u trupu!uni dio, odva$ni dio i po$udni dio". Odva$ni, srčani dio du*e nalazi se u grudia, dok su nagoni

sje*teni u donje dijelu. aj donji dio, detaljno izlo$en u ieju i do kraja proi*ljen, označava-laton onda etaforički kao divlju $ivotinju u čovjeku, koje se o$e i ora pripitoiti tako da jojse udovolji, ali naravski razborito !#" Ovu podjelu će jo* i %ristotel preuzeti, to je ta podjela du*e



na tri dijela, raspore'ena preko bilja, $ivih bića ili $ivotinja i čovjeka, do boga.

0ole$ti du(e ima d'i#e 'r$te:a" ludilo, koje dolazi od toga da se du*a dade voditi isključivo tjelesni, afektivni, po$udni, bezikakvog utjecaja ua9b" neukost, koja tako'er nastaje zbog tjelesne sutnje, a uzrok je toe da se čovjek ne snalazi u

svijetu onako kako to dolikuje onoe po čeu je svijet u svojoj cjelini stvoren !#")lijedi odre'ena edicina, ako tako hoćete, ili teorija ogućeg liječenja, kako du*evnih tako itjelesnih bolesti. <a$no je to da se du*evna briga sastoji u toe da se svako dijelu du*e daje ono*to u pripada, da se udovolji svaki dio du*e9 dakle po$udni, srčani i uni. %li, dalje, nije dovoljnosao udovoljavanje svako dijelu du*e, nego se svi ti dijelovi oraju dovesti u pravilni e'usobniodnos. ko se prepu*ta sao najni$e dijelu du*e, taj radi na svojoj vlastitoj srtnosti. ko pak$ivi u skladu sa svojo najvi*o ogućno*ću, taj na sebi pokazuje da čovjek nije neko, "zemaljskoraslinje", nego "nebeska biljka".

/it pravednosti, definicija, odre'enje pravednosti glasi& "Činiti svoje i ne se miješati u drugo". :toto znači= "Praktiirati svoje", to znači djelovati u skladu sa svojo vlastito naravi i ujedno

djelovati u skladu sa svojo vlastito biti.

Ukoliko je čovjek vi*e od prirodnog ili proizvedenog bića, utoliko ukoliko je on upravo, na nekinačin, ba* biće, dakle ne*to *to jest, nije njegova svrha to da bude ovo ili ono, nego je njegovasvrha, svrha čovjeka kao bića u toe, da bude, da $ivi u skladu sa svojo bićevito*ću, a ne u skladusa svojo prirodno*ću. +jelovanje u skladu s biti ili s idejo, s to bićevito*ću, s oni jest u sebikao biće jest sa $ivot u svojoj nadprirodnoj punini, te sao takovo djelovanje, koje je vo'enozajedničko svrho koja je identična za sve ljude utoliko ukoliko nisu prirodna ljudska bića negoutoliko ukoliko jesu $iva bića takvo djelovanje oogućiti jest svrha ili zadaća onoj vrlini koju-laton naziva pravedno*ću.

4epravedna praksa je praksa onog bića koje čini ono *to ono nije i koje praktički hoće biti ono *toono nije. %ko netko tko nea prirodnoga dara za jednu od ogućih funkcija u dr$avi, proizvodnu,obrabenu ili upravnu, hoće biti ili funkcionirati unutar jedne od tih funkcija, onda takav čovjekprakticira, djeluje nepravedno. 8sto tako, s druge strane, ukoliko dr$ava stavlja na jesto onih kojibi orali upravljati po svo najvi*e odre'enju i pozivu one koji ne znaju upravljati, ukoliko uproizvodnju *alje one koji ne znaju proizvoditi i ukoliko obranu svoju zasniva na onia koji nisusposobni za obranu, onda je takva dr$ava po svojoj praksi nepravedna, tj. la$na, i to praktički la$nadr$ava.

4e o$e se htjeti postati pjesnik, filozof ili političar, ukoliko se to po naravi svojoj već nije.

Ari$toraci#a ni#e, nara'$i, 'lada'ina nee %rupe odarani), ne%o #e #edino i i$l#u&i'o'lada'ina ono% na#ol#e% $amo%+

6oe je do istine sae taj ne o$e ostati u ujetnosti – on ora u filozofiju. )vi oblici $ivota pa iujetnički, su reducirani oblici $ivota, reducirani pravi $ivot. 8stinski $ivot se ne o$e reducirati naujetnost, a niti na bilo koju verziju istine.

!ilozo"$o pitan#e $amouo#$t'a:U Fedonu se veli da će filozof htjeti otići či prije iz ovoga $ivota, jer je taj $ivot sa po sebini*tavan, a drugi $ivot je bolji, praviji i filozofu sličniji, doličniji itd. )ad se prije svega pita, ukoliko

je to zaista tako da je ovaj $ivot ni*tavan, za*to onda filozof onda ne oduze sa sebi $ivot !#"-latonov odgovor na to osnovno $ivotno pitanje, pitanje o sislu srti, koje je po )okratu u%pologiji postavljeno – )okrat uvjerava %tenjane da on zna da ni*ta ne zna. o "znam da ništa ne



znam" ne znači da se ne razuije u to da s vaa upravlja dr$avo, ne znači da se ne razuijeu to da s va*i ujetnicia stvara ujetnine, ne znači da se ne razuije u to da s va*itrgovcia ili drugačiji proizvo'ačia proizvodi ovakva ili onakva dobra, nego znači to da nezna koja je prava svrha $ivota. 0nanje neznanja, dakle, znači znanje neznanja onog bitnog. 0ato

jer ne zna *to znači $ivot po svojoj biti, zato ne zna niti *to znači srt po svojoj biti.:to je to zapravo srt= +a li je srt ne*to dobro za čovjeka ili ne*to zlo kao *to no*tvo isli= 1 to

je pitanje iz %pologije !#" -latonov odgovor glasi da filozof neće sa sebi $ivot oduzeti – zato jer je filozof, kao i sva ostala prirodna bića, jedno od iutaka bo$jih, jedno od onih bića koja pripadajubogu !#" %ko se prisjetite na*eg izlaganja ieja, ako se sjetite onog *to so govorili o bo$anskojprodukciji, o tehnici kao stvaranju cjeline prirodnih bića i čovjeka u njoj, onda će va taj -latonovarguent protiv saoubojstva jedino tada postati jasniji. 4aie, kao *to je čovjek, tako su i svaprirodna bića vlasni*tvo bogova zato jer su produkti, utoliko ukoliko su prirodni, bo$ji. 6aoprodukt, kao ne*to *to je bog proizveo, kao ne*to takovo, proizvedeno, čovjek je zajedno sa sviostali bićia utoliko ukoliko jest ne*to proizvedeno, vlasni*tvo onoga koji ga je proizveo. o je

jedan jedini ogući pravi arguent protiv saoubojstva. 6ad toga ne bi bilo, kad čovjek i svaprirodna bića ne bi na neki način, utoliko ukoliko jesu prirodni, ukoliko iaju tijelo, du*u, ne*toprirodno, ne*to *to, najjednostavnije rečeno, nisu sai proizveli !#" )vaki od nas nosi na sebi ne*to

*to je od nečeg drugoga, nečeg vi*eg !to o$ete zaisliti onda kao prirodu stvoriteljicu ili kao bogaili drugačije", svakako& svatko od nas na sebi ia ne*to *to nije djelo čovjekovo, nego je djelonečega *to čovjeka kao čovjeka !utoliko ukoliko je i čovjek sa neko pojavno biće, tj. onakvo bićeu koje se ideja privi'a" pripada !#" +akle, -latonov odgovor na to za*to filozof sa sebi ne bioduzeo $ivot glasi9 zato jer čovjek, utoliko ukoliko je proizvedeno, ukoliko je pojavno, dakleukoliko je prividno biće, ukoliko je biće koje odslikava ideju i koje je konstruirano na teelju spojarazličitih ideja kao takovo biće koje je proizvedeno od nekoga tko o$e proizvoditi na teeljuideja, kao takovo nea pravo na svoj vlastiti prirodni, taj tehnički, proizvedeni $ivot.) druge strane, ukoliko se postavi ona oderna teza da je čovjek slobodno biće, u svojojradikalnosti do kraja proi*ljena, slobodnost čovjeka upućuje čovjeka na taj način na saoga sebeda čovjek nije ničeu u ovoe svijetu, nikakvoj instituciji, nikakvoj pojavi, nikakvo ure'enju,foralni ili dr$avni uredbaa ili neče drugo, nikakvoj religiji, niče slično odgovoran,nego je odgovoran jedino svojoj vlastitoj slobodi. Ukoliko je pak odgovoran sao i jedino svojojvlastitoj slobodi, onda je ujedno, ukoliko je odista slobodan, na taj način odgovoran toj slobodi da

ju ora i dokazati upravo kao slobodu, kao ne*to *to o$e uzrokovati esenciju, ali i ne*to *to neora uzrokovati esenciju. )loboda tako shvaćena, kao uzrok, kao porijeklo geneze ideje jestsloboda koja o$e proizvesti ideju, ali i ne ora proizvesti ideju. !8 vidite, tako shvaćena slobodavaa će literarno biti poznata iz +ostojevskoga. )lučaj 6irilova nije drugo nego dokaz za opstanakovako shvaćene slobode. 4aie, zaključivanje ide ovako kod 6irilova& ako sloboda jest u eni, ako

ja jesa slobodno biće, onda ja ogu biti uzrok ne sao svoje egzistencije, nego i svoje esencije,ali ujedno i ne ora biti uzrok svoje niti egzistencije niti esencije, tj. ogu ukinuti proces

proizvo'enja egzistencije i esencije u njegovo korijenu na taj način da uopće to ne proizvodi.-rea toe, i to je zaključak 6irilova, ja ia pravo na saoubojstvo. % takav zaključak izrezoniranja se ne o$e kroz i*ljenje izvesti, nego se ora izvesti djelo."Ukoliko je sloboda uzrok porijekla ideje čovjeka i svega *to jest, onda čovjek ia pravo, i to punopravo, na saoubojstvo. 4ikakva uvjeravanja, nikakva krasnorječivost o toe da na to svijetuo$e biti lijepo, da nas na drugo svijetu ne*to jo* ljep*e čeka, ili da će ovdje ne*to biti ovako ilionako, dakle nikakva ovakva povr*na, egzistencijalna, puko $ivotna uvjerenja i nikakvaesencijalistička filozofija, ontologija, etafizika, kako god se to već nazvalo, nisu u stanju oboritiovaj arguent – ukoliko je zaista tako s ti da čovjek o$e biti uzrok geneze svoje vlastite ideje.+akle, to je raspon ove probleatike od -latonova Fedona do novijih filozofa, do 5egela itd., paonda literarno do +ostojevskog itd. ecio, kod 6anta !u (etafizici ćudore'a, >" iate taj proble

naznačen u punoj o*trini, tako da 6ant gotovo doslove citira -latona& čovjek ia du$nost spraboga zato jer ga je bog postavio s neki zadatko u svijetu, pa se s te du$nosti, s tog zvanja, pozivau svijetu čovjek sa sebe ne o$e razdu$iti, ne o$e opozvati, nego ora ostati na to jestu



dotle dok to bog kao proizvoditelj prirode i čovjeka hoće. ) druge strane, 6ant, koji je u svojojfilozofiji ćudore'a i u svojoj etafizici koja je izvedena po pretpostavkaa 6ritike čistoga ua,stoji na pretpostavci ovako shvaćene slobode kao casua sui, kao uzroka geneze idejnosti ideje,ujedno ka$e da je ovaj tradicionalni arguent protiv saoubojstva !zapravo ovaj citat iz Fedona"nedostatan zato jer garanciju za opstanak bo$ji neao ni od kuda drugdje, nego opstanak bo$ji –to je izvo'enje u 6ritici praktičkoga ua – o$e biti zagarantiran sao kao postulat oraliteta, tj.

slobodne une volje. 8 zaključak kod 6anta glasi da je prava du$nost čovjekova, i sai tiearguent protiv saoubojstva, du$nost spra saoga sebe. +akle, obrat iz du$nosti prea bogukao onoe tko je uzrok geneze ideja i du$nost spra saog sebe – pri čeu je sopstvo čovjeka, pričeu je ovo "sebe", ovo 2a koje je tu ono koje obavezuje svaku du$nost shvaćenu kao unasloboda. Una sloboda ne znači drugo nego uzrok geneze svih ideja. o je onda 5egel izveo da jeto kao siste apsolutnog transcendentalnog ua. +akle, ukoliko se ne pristane na to da je čovjekneko, bilo prirodno, bilo bo$ansko, bilo drugačije proizvedeno biće, ne%o $e $matra da #e &o'#euzro $amo%a $ee, onda nema nia'o% ar%umenta proti' $amouo#$t'a, onda &o'#e imapra'o na to da $am $ei oduzme o'a# t#ele$ni, dru(t'eni, prirodno5l#ud$i, ita ili *i'ot+.olio #e pa ta# prirodno5l#ud$i ili dru%a&i#e ozna&eni *i'ot produt ne&i#i, onda &o'#enema pra'o na ta# ita u $mi$lu n#e%o'o# uidan#a, ne%o mora po(to'ati ono%a o#i #e

proiz'eo ta# ita+ +akle, to je horizont problea, to je raspon teatike.

Ukoliko je pravi, istinski $ivot onaj $ivot koji odgovara ideji svega $ivog !ne koji tek nalikuje, kojitek sliči, nego koji odgovara ideji svega $ivog", onda je i istinska srt, prava srt $ivjeti, tj. ne bitiu skladu s idejo !#" Ova istinska srt otpočinje već u sada*nje $ivotu kod onih koji se ne baveidejaa, tj. drugačije rečeno, onaj tko ne filozofira u ovo $ivotu, taj je već unaprijed, prije nego*to – kako se to obično ka$e – ure, već rtav. 8 to rtav zato jer nije u istovetnosti s oni *to dajeistinu sveu *to jest, tj. nije u istovetnosti s idejaa. ako se pokazuje, odjereno spra ideje,!spra istine kao ideje" da je prividni $ivot, ono *to se svakodnevno zove $ivoto, ukoliko nijefilozofijski $ivot, jednak – u svojoj biti, s obziro na ideju – jednak s prividno srću. % prividnasrt je puko fizičko oduiranje, tj. oduiranje onih koji nikada nisu bili u istovetnosti s idejo, zarazliku od onih koji su kao puko pojavno biće tekar slični idejaa.

Ono *to čovjek sa od sebe o$e napraviti jest to da bude ili ne bude u skladu s idejo. 8 sve ondaovisi o toe da li se jeste ili se nije poistovetio s idejo.

-robleatika saoubojstva jest zapravo posao onih koji se bave prividni stvaria, dok bifilozofija bila pravi odgovor na to kako treba $ivjeti.

S'ai &o'#e #e roa ili po$t'aren, otu6en, ne5zapra'o i ne5autenti&no *i'i onda ad $e ne a'iitnim $t'arima+ I nito %a iz to% otu6en#a, i nito %a iz te neitno$ti, pri'idno$ti, iz te la*ne

e%zi$tenci#e ne mo*e iz'u/i ne%o on $am7%ko je cjelina svijeta u svojoj ogućnosti li*ena ideje, ako je cjelina svijeta zasnovana na slobodi,tj. tako da saa u sebi ne posjeduje nikakvu ideju, nego je prinu'ena na to da saa iz sebe idejuproizvodi, ukoliko se cjelina svijeta tako izgra'uje da se spoznati sve *to jest u svojoj istini ne o$epooću ananeze !prisjećanja", nego se ora konstruirati znanje svega *to jest jer nea uro'enihideja, nego se ideja saa iz sebe u biti svega konstituira, onda je takav svijet u načelu, u svojoj biti

– besislen !#" 8 zato jer nea ideje u teelju, zato jer ideja nije u biti kako du*e tako i svijeta,tako i onoga po čeu se svijet proizvodi, zato je cjelina takovog svijeta nu$no u sebi besislena9 uobratu& nu$no prinu'ena da saa proizvodi svoj sisao. 8 ono *to se danas recio aklaira na sveoguće načine i na svi ogući razinaa kao izgradnja ovog ili onog u to sislu da se ora

sa sebi davati sisao, sa sebi davati ciljeve i zadavati ciljeve, sa sebi nabacivati projekte$ivota i svega čega god hoćete, to nije drugo nego jedna dosljedna konsekvencija toga da ideja nijeu biti svega *to jest.



ko hoće najvi*e od filozofije, taj ne treba studirati %ristotela. %li tko hoće vidjeti *to se u svijetuo$e postići, ne sao s filozofijo nego i praktički i poietički i na sve druge načine, taj to o$esao kod %ristotela naučiti. )ve *to će se god u svijetu zbivati, kako god se dugo zbivalo, utolikodok ia svijeta, dakle dok je ono1koje1jest, ono biće iz kojeg je povijest iznijela na vidjelosupstanciju i cjelinu tih supstancija kao svijet, dotle dok u to svijetu ia svijeta, a ne iskonskog

bića, dotle će se zbivati ono *to je %ristotel proislio.

0a čovjeka, po %ristotelu, /og nije ni*ta dok čovjek ne isli.

U jedno alo psiholo*ko spisu "! mogunosti prorianja u snu" ia jedno jesto gdje%ristotel ka$e& priroda nije bo$anska, nego je deonska. +eonska je zato jer kao priroda u svojojprirodnosti, u svojoj estetskoj danosti, da spoznajnoteoretski ka$eo, ia ne*to hiletičko, iaateriju, ia ogućnost. (ogućnost je ono deonsko u prirodi, ogućnost je ono ni*tavno, ono*to jo* nije zbiljski postalo, nego *to jo* uvijek zapravo od svrhe koliko god i privodi, toliko isto iodvodi. %li ukoliko se prirodu isli onako kakva bi ona ogla biti, dakle u cjelini njezinihkonstitutivnih odre'enja, onda je priroda bo$anska !#" Utoliko ukoliko je priroda priroda tekar u

i*ljenju i ukoliko je u najvi*e stupnju i*ljenje i*ljenje koje se vi*e ne odnosi spra fizičkesupstancije niti spra nebeske supstancije, nego i*ljenje koje isli sao i*ljenje, onda utakvo i*ljenju bog za čovjeka jest. +akle, čovjek je u odnosu spra boga sao kroz i*ljenje. 8ne sao da sa čovjek postaje bo$anski ako isli !ne bo$anski u, nego i*ljenje koje isli",nego i prirodu čini bo$ansko i nebo čini bo$anski jer ga kroz i*ljenje uvodi u ono *to onoo$e biti.

O 0ITI D.8E 2ARISTOTEL4:Na#ni*a du(e'na potenci#a ili pr'a du(a, #e$t i$)ramena i ra6a#u/a du(a+ o je prva i svi$ivi soatski bićia zajednička oć du*e. 6ao jedina oć svojstvena je ona sao bilju iliraslinju. 4jeni učinci ili djela jesu ra'anje i upotreba hrane iz čega onda dalje proizlazi odr$avanjerast i pad $ivih bića. a'anje je, prea %ristotelu, najnaravnije djelo du*e !#" 6roz ra'anje se,zapravo, ne odr$ava vrsta u vulgarno1biolo*ko sislu, nego u etafizičko, i to tako da idejasrtnih bića vječno jest tako da kroz ra'anje vječno zbiljsko ostaje. +rugačije rečeno, sva srtnabića, sva prirodna bića jesu vječna sao u svojoj vrsti ili u svojoj ideji, a učestvuju u toj svojojvječnosti – utoliko ukoliko su fizička bića, utoliko ukoliko su soatska bića – kroz ra'anje. 4ajvi*asvrha, najvi*i sisao i uopće jedini sisao ra'anja – onog *to se danas do kraja obezvrijedilo iobesislilo u to sislu da se govori o puko uno$avanju pučanstva ili nečeg drugog – jestvječnost vrste ili vječnost biti onog bića koje jest ovakovo ili onakovo, tj. konačno, vreenito,soatsko i fizičko $ivo biće. 8z ovog razatranja ove najni$e potencije du*e proizlazi ujedno to da

je du*a svrha $ivog bića, i uz to ujedno i uzrok kretanja $ivog bića. ijelo je dakle, sao instruent,

to naravno nije nikakav bijeg od tjelesnosti, nego je to supstancijalna odluka o toe da tijelo kaopotencija $ivota ne o$e iati priat niti nad $ivoto najni$ih prirodnih bića, dakle bilja i$ivotinja, a kaoli nad $ivoto čovjeka.Dru%a potenci#a du(e #e$t o$#etilno$t+ 6od osjetilnosti treba razlikovati& prvo, organ osjetilnosti,ono *to zoveo osjetilo, to je ne*to soatsko, ne*to hiletičko !to o$e biti& oko, uho, nos ili ne*todrugo"9 zati, od osjetila treba razlikovati, sau zajedbu, i to kao potenciju, kao oćzajećivanja, kao potenciju gledanja, dakle kao vid oka, kao sluh uha itd,9 i treće, od osjetila trebarazlikovati ono *to se o$e zaijetiti !#"

)ve te psihologije ??. stoljeća., sve oguće dubinske i ne zna kakve jesu tkz. psihologije bezdu*e, neetafizičke, antietafizičke, tj. psihologije koje se bave puki psihički procesia,

puki psihički pojavaa, pri čeu se ne zna pravo *to znači ovo psihičko u ti pojavaa iprocesia, jer kad se ka$e, recio, da čovjek ili neko drugo $ivo biće na ne*to reagira, onda se pritoe, pri ti reakcijaa i dubinsko1psiholo*ki i analitičko1psiholo*ki jo* uvijek isli na neke



epirijske, neke faktičke, neke tjelesne čak psiho1fizičke ili kakve druge procese. Ovdje uetafizici, i uvijek kad se etafizički o du*i govori kao o biti ili supstanciji čovjeka, naravski, nijeriječ niti o procesia niti o du*evi pojavaa, nego o onoe *to oogućuje, ili *to je bit svakedu*evne pojave, *to je bit svakog du*evnog procesa, bez čega du*evne i pojave i du*evni procesi,ukratko, ne bi bili du*evni, dakle o supstanciji kao nosiocu svih ogućih pojava !..."

+a bi se doprlo do onog susptancijalno1bitnog nu$na je jedna vi*a ili jedna, ako hoćete, dubljapotencija du*e, a to je u. Ova potencija 1 kod %ristotela je tkz. u du*e – o$e biti ispravan ineispravan, dok bo$anski u ne o$e biti ispravan ili neispravan, nego u i*ljenju kad doista islii jest to *to isli i prea toe nepogre*no i vječno jest svoja vlastita istina. +a bi ogao bitiispravan i neispravan ovaj u u du*i ili razu, taj tkz. u du*e ora učiniti neke pretpostavke,ora ne*to prihvatiti kao ovo ili ono.

Razor i mni#en#e 1 o'a di#anoeti&a mo/ ili du(a, pr'o #e apati&na, t#+ na n#u $e ne mo*eiz'ana d#elo'ati+ Do, recimo, oo prima tz+ uti$e iz'ana, 'eli Ari$totel, um ne primania'e podate iz'ana+ Ao neto mi$li, onda ne mi$li ono (to mu $e iz'ana neao nada#eao predmet mi(l#en#a, ne%o u du(i, dale iznutra mora mi$aona $adr*ina dolaziti+ S'e ono (to

#e odno$ $pram 'an#$o%a ni#e nia'o mi(l#en#e+

+a bi i*ljenje ua uopće bilo oguće, ora postojati jo* neki drugi, neki vi*i u, koji nijedinaički, koji nije ni*ta potencijalno, nego koji je takav u koji čini to da se ideje ogu isliti.o je razlika ize'u tkz. patetičnog ili trpnog ua i poietičkog ua. %ristotel strogo odre'uje da jebo$anski u onaj koji na neki način čini, da se ideje daju isliti. 4a koji način on to čini= %ristotelveli& bo$anski u je poput svjetlosti !#" )vjetlost ne proizvodi boje niti saa nije nikakova boja, aipak čini ogući da boje postanu zbiljske ili vidljive. 8sto tako i bo$anski u čini da ideje svega*to jest budu zbiljske ideje tie *to ih vječno isli. 8deja, naie, zbiljski o$e biti ili u nečislo$eno ili u uu. U uu je ideja onakova kakova ona jest zbiljska kada se isli. 0ato je ujesto ideje, ili drugačije, u uu su ideje na svoe jestu. +odirujući u duhovno aktu ovu zbiljubo$anskog ua, potencijalni u du*e postaje zbiljski u i tako otkriva noetičko svjetlo koje sedijelo naslućuje, a dijelo pokriva.

234 Preo$ta#e #o( po$l#edn#a potenci#a du(e, du(a ao mo/ o#a &ini da $e *i'a i/a pro$tornore/u+ -rostorno je kretanje uvijek radi nečega !ne& zbog, ehanički" !#" Ovo kretanje ne o$eproizvesti niti vegetativna niti estetska du*a, niti teoretski u kojeu je svrha istina !#" -udn#a

#e$t dale preud'#et retan#a pro$torno%+ Ona mo*e iti ili po'ezana $ lo%o$om i tada #e 'ol#aili $ "antazi#om i tada #e po*uda+ -udn#a, dale, $ "antazi#om ili mi(l#en#em #e$t uzroretan#a+

4a početku vidjeso da čovjek jest takova supstancija kojoj pripada du*a koja jest na neki načinasve. 8zuzetnost čovjeka u svijetu supstancije sastoji se u toe *to je njegova bit da na neki načinbude sve. 0ato se o$e reći da supstancijalni čovjek $ivi $ivot svih bića, čovjek je na neki način ivegetativni i anialni $ivot i razuski $ivot neba i uni $ivot boga, jer u sebi sabire svesupstancijalne potencije te on o$e djelovati poput svega. -o svojoj supstancijalnoj biti čovjeko$e prakticirati na način svih $ivih bića, o$e proizvoditi na način svih $ivih bića i o$espoznavati na način svih $ivih bića. )toga %ristotel veli da istra$ivanje ili historija du*e nogodoprinosi spoznaji sve istine. )va se naie supstancijalna istina na neki način očituje u čovjeku. :točovjek jest spoznaje se otuda i iz onoga *to jest istina. Ukoliko dakle biti jest isto *to i bitisupstancijalno, onda jest čovjek koji takvoe bitku odgovara onaj čija bit jest sve ono *to sesupstancijalno o$e biti. 8stina jest raspon čovjekova $ivota. )toga znači $ivjeti la$no i sebe varati

ukoliko se čovjek reducira ili sao na biće ishrane ili, odr$anja ili reprodukcije vrste !biljni $ivot",ili sao na anialne funkcije !potrebe, po$ude, vi*e potrebe, u$itak", ili sao na dijanoetičkefunkcije bilo znanosti i teorije u u$e sislu, bilo na praksu !etičku, ekonosku, političku" ili sao



na proizvodnju, ili pak sao na $ivot bo$anskog ua, sa svi derivatia ovih supstancijalnihpotencija !#" 6ao *to nije u supstancijalnoe bitku niti sao idejno biće, niti sao aterijalno!tjelesno, osjetilno biće", niti sao neko svrhovito ili pak sao neko djelatno biće, tako čovjek nijeniti puka, gola egzistencija bez biti, sirovina radnog procesa bez ideje, puki pasivist bez otpora,čista besislica bez sisla. 3ovjek nije ni*ta sao od onoga na *to se unutar supstancijalnog bitkao$e reducirati ili, obratno, na1izgled stvaralački izobraziti. Ukoliko u svijetu supstancije hoće

supstancijalno biti on ora biti supstancijalno sve. !(isleći u sjeru ove, takoreći, supstancijalnekoncentracije, 4ietzsche je ove osaostaljene supstancijalne oći i njihove derivate označio kaoidole ili la$ne bogove, kojia se ole oni koji bje$e od supstancijalne istine. Ovaj bijeg nazvao je4ietzsche dekadencijo." <idite, ako je zaista najvi*i iperativ čovjeku da spozna saoga sebekako bi u skladu s to sebespoznajo istinski $ivio, onda je očito da nea posla od spoznaje bitisvega *to jest kako bi se spoznala svoja vlastita bit& %ko je istina svega supstancija, onda je istinskičovjek onaj koji na neki način i zbiljski jest sve. 0adnje pitanje pred koje so postavljeni stogaglasi& kako to zapravo stoji sa supstancijo= 2er ako je susptancija istina, onda je sao $ivot uskladu sa svi supstancijalni potencijaa istinski $ivot, a svaka redukcija na praksu ili teoriju iliproizvodnju ili pak puki anialni, čak vegetativni $ivot, sao pseudo1etafizički bijeg u la$. 4oako toe nasuprot ia i*ta izvornije od supstancije, s -latono, onda je prvi zadatak na*eg

vlastitog $ivota da se filozofija iz etafizike kao supstancijalne istine, vi*e ne kao ne*to teorijsko,praktičko ili poietičko oslobodi za istovetnost s oni iz čega je povijest svijeta iznijela susptancijukao istinu i svjetovnost svijeta. 9ao /ete "ilozo"i#u $)'atiti, od to%a o'i$i ao /ete odi$ta*i'#eti+

6a$e se& "bog je sav u gledanju# on je svo oko". Ovo "gledanje", ovo "oko" je jedan prenesen, akotako hoćete, izraz za ovo čisto zrenje. /og nije odre'eni pogled na ovo ili ono, bog nije vid ovog ilionog, ogućnost gledanja ovog ili onog, koji se usjeruje na izgled ovog ili onog bića !*to se ondazove esencija", nego je čisti vid, čisti gled onoga čega uopće ia. 0ato 6senofan ka$e& "bog je ovo#sve u svemu# sav sluh"9 dakle isto tako analogija za sluh va$i, kao i izraz da isli sve u sveu, sav

jest i*ljenje, nije ni*ta drugo nego je i*ljenje, njegov sav $ivot, njegov sav bitak se iscrpljuje uislia.

%ristotel veli, na jedno jestu, da prirodna bića ne ogu kao individue postati vječna zato jer usebi uvijek iaju ne*to aterijalno, ali vječnost posti$u tako da za sobo ostavljaju drugo, ali isto,naie individualno drugo, ali iste vrste i tako na neki način odr$avaju svoju vječnost.

%ristotelov vječni prijer je to da onaj koji hoće izgraditi kuću, taj poput pčele ora prethodnoiati u svojoj glavi ideju kuće, a ta ideja kuće nije ne*to *to je onaj kućegraditelj koji zna kućegraditi stvorio, nego ta ideja kuće koju kućegraditelj zna jest ne*to vječno, ne*to *to ne stvaranikakav kućegraditelj, nego *to oduvijek i zauvijek jest oogućeno i *to onaj koji uije vidjeti tu

ideju, posreduje tehničaru u u$e sislu na taj način da tehničar znade onda i izvesti tu ideju !#"8sto tako da bi se oglo ćudoredno djelovati, ora se prije djelovanja znati svrhu tog djelovanja,ora se iati ne*to pred očia radi čega se djeluje, ta svrha nije ne*to *to čovjek ili bilo koje drugopraktičko biće konstruira i donosi sa sobo u svijet, nego je ne*to *to je oduvijek i zauvijek bilo i*to tekar teoretičar o$e vidjeti, i ukoliko to teoretičar vidi, onda kroz taj teoretski uvid na nekinačin puko praktički bićia posreduje da bi ogla znati *to zapravo hoće u svijetu. 0ato, strogogledano, jedna filozofijska etika, filozofija prakse, uvijek nu$no prethodi svako prakticizu, jer viorate bitno znati *to zapravo hoćete uopće, bez obzira na oguća faktička djela i ogućaćudoredna htijenja, dakle praktička djelovanja, orate uopće prije znati *to je !svrha, oja op."svake oguće prakse9 a ta !svrha, op." nije ne*to *to se o$e otkriti u tkz. svakodnevno iskustvu,nije ne*to *to će va otkriti, recio, dru*tveno pona*anje pro*lih generacija ili veliki historijski

prijeri ili ne*to drugo, nego je to ono *to sao teoretičar, *to sao pravi filozof u ovo zrenjusae ideje vidi.



Ono *to se s filozofijo povijesno o$e, to se o$e s filozofijo poput %ristotela, ali ono *to se sfilozofijo o$e ukoliko se hoće ili ukoliko je stalo povijesni bićia do istovetnosti s oninadpovijesni, pri čeu se ne isli na ne*to vječno u razlici spra puko vreenitog, nego se islina ono od kuda i saa vječnost vječnoga svijeta potječe, onda je najvi*e *to filozofija o$e ono *to

je -laton pokazao u filozofiji.

. "ilozo"i#i #e pr'a $t'ar da nemate po$la $a $'o#im 'la$titim mi$lima, $a $'o#im 'la$titimpredod*ama, ne%o da imate po$la $ mi(l#en#em $amo% *i'ota, $amo%a ita+ !ilozo" #e$t $amoona#, i utolio #e$t "ilozo", uolio $e roz doti&no% ao "ilozo"a $ama $t'ar na nei na&ino$'#e(/u#e+

@jelina povijesnih bića u svojoj povijesnosti se kao takova ne da znati. -ovijesnost povijesti je saau sebi ne*to iracionalno, ne*to nespoznatljivo, ne*to ni*tavno, i zato svaki onaj koji ia pretenzijena to da apsolutno razuije povijest – ne zna zapravo *to hoće. o je porijeklo ovog )okratovogneznanja. 4o kako ide sao )okratovo istra$ivanje, kako ide taj put u to da )okrat dolazi dosaosvijesti o onoe *to on zapravo jest= -ut )okratov opet, to je njegovo historijsko navo'enje,ide ovako& )okrat je po*ao prvo političaria, k onia za koje se satralo da najbolje znaju to kako

se politički $ivot ora organizirati !#" Ono do čega je )okratu stalo, ono *to )okrat hoće znati nijeto kako provoditi neku praksu, zbog čega ju provoditi u sislu unutarpovijesnih ciljeva, da li sesije ili ne sije, jer je to na koncu konca sve sao po sebi razuljivo, nego je )okratovo pitanje utoe& radi čega uopće ia prakse, radi čega uopće ia politike, *to je zapravo ideja, *to je svrhapolitičkog djelovanja, platonovski rečeno& *to je ono dobro koje svaka politika ora te$iti ukolikohoće u sebi biti sislena= !#" o dobro ili ideja dobroga, koja ora u politici i praksi biti prisutnaukoliko politika i praksa hoće biti ne*to istinsko, nitko – to )okrat ustanovljava – od političara, odpolitikologa, od onih koji se logički politiko bave, tj. od onih koji ostaju unutar čiste ogućnostipolitike kao takove, ne vidi, ne uvi'a niti ne o$e kao čisti političar i kao čisti politikolog, kao čistipraktičar uvidjeti. azlika ize'u političara u njihovoj ogućnosti i )okrata, koji s njia dijeliznanje unutar njihove ogućnosti, sastoji se u toe da političari kao političari ne znaju idejudobroga spra koje bi svaka politika orala te$iti i ujedno niti ne znaju da ne znaju tu ideju, dok)okrat, znajući sve ono *to političari znaju, isto tako ne zna, ba* kao i oni, najvi*u ideju kojoj bisvaka politika orala slu$iti, ali zna da to ne zna !#" 4a taj način uvidjev*i, unutar sfere prakse ilipolitike, da je udriji od svakog političara po njegovoj ogućnosti – utoliko jer zna da ne zna – dase u politikologiji ne zna ideja dobrote, )okrat ide dalje i raspituje se kod pjesnika !#" Ono *to)okrat uvi'a jest to da pjesni*tvo kao takovo, utoliko ukoliko je teologija, ne sjera na bit bogova,ne iznosi na vidjelo esenciju, ono *to bogove čini bogovia, nego prikazuje sao ono izvanjskobo$anskoga, prikazuje sao djela bogovska, $ivot bogova, nepodop*tine i velike poduhvate bo$je,ostaje dakle na povr*ini, u ono izvanjsko, u ono *to je -laton označio tehnički terinoprivid i ne poga'a ono *to svakoga boga !#" -jesni*tvo, ukratko, ne poga'a ideju bo$ju. Ono pak

do čega je )okratu stalo jest upravo to da zna *to jest bog, *to je ideja bo$ja, *to je ono *to boga činibogo, po čeu on jest ono *to jest. 0ato jer pjesni*tvo ostaje u fenoenu, u prividu, jer ne poga'aideju ili bit i jer ne zna da ne poga'a ideju ili bit, zato je pjesni*tvo, za )okrata, ne*to *to on neo$e prihvatiti kao najvi*i oblik udrosti ili znanja !#" 4akon politike i nakon pjesni*tva, )okratide k proizvo'ačia9 oderno rečeno, to je svijet rada, svijet industrije, svijet produkcije, svijettehnike u u$e, stro$e, ovo oderno sislu. U dijalogu s ti svijeto rada, tako'er uzeti unjegovoj ogućnosti, )okrat uvi'a da ono *to ogu obrtnici, arhitekti, brodari, brodograditelji, ono*to ogu takozvani prijenjeni obrtnici, ono *to ogu svi ti vje*taci ili tehničari, ono *to svi tiproizvoditelji u to svijetu znaju i uiju to je – unutar diobe znanstvenog i tehničkog rada – jednaodre'ena vje*tina proizvo'enja nečeg odre'enog !#" azlika, dakle, ize'u njih i )okrata !koji biogao kad bi htio, znati sve ovo po čeu su ti ekonoičari, proizvoditelji, dakle svjetovnjaci rada

takoreći udriji od njega" je to da, kad bi znao sve *to oni znaju, ipak ne bi znao ono jedno jedinodo čega u je sao stalo, a to je& za*to uopće produkcija, za*to uopće proizvo'enje, reproduciranjebića, čeu to da se bića ovog svijeta uvlače u pogon produkcije, ponovno ra'aju i uvijek iznova



prepora'aju, za kakve to svrhe slu$i, da li to sao za takozvane aterijalne potrebe, sao zatakozvane svakodnevne potrebe, sao za nekakve ekonoske ciljeve, a kakvi oni bili, ili to ianeku vi*u svrhu !#" Zna#u/i da ne zna ono itno, ono i$on$o u $'im mo%u/no$tima znan#a, izato #er zna da u o'im mo%u/no$tima o'o%a (to $e po'i#e$no prati&i, teori#$i i poieti&imo*e ne zna ono itno, ta# 'i(a znan#a o#i $e $a$to#i u tome da $e ne zna da $e ne zna onoitno, #e$t ono $peci"i&no (to Sorata razliu#e od $'e%a (to po'i#e$no #e$t+

To ne "ilozo"ira, dale to ao po'i#e$no i/e ne "ilozo"ira, ta# ne $pada u aten$u $udnicu,ne%o $pada na $ud $amo% *i'ota+ To ao po'i#e$no i/e ne proudi u $ei $amo$'i#e$t $'o#epo'i#e$no$ti i roz "ilozo"i#u ne uzna$to#i oo poi$to'e/en#e $ i$tinom i $ onim itnim, tome$am *i'ot u na#dul#em $mi$lu $udi i mora $uditi+ ul#en#e u puo# po'i#e$no$ti i, dal#e, upuo# )i$tori#i zna&i $mrt i to pri'idno $mrt, ao %uita i$tin$o% *i'l#en#a+ I $to%a, ono &e%a$e #e po'i#e$nim i/ima na#'i(e o#ati ni#e $mrt, ne%o ono na#$tra)otni#e, ono na#%ore (to i $eneom po'i#e$nom i/u mo%lo do%oditi to #e zao, ru*an nei$tin$i, nepra'i *i'ot+

Odisej i )okrat u svakoe od nas9 svjetsko1povijesna lutalica i onaj koji je svjestan neznanja bitnogu cjelini ogućeg povijesnog znanja jest na*a osnovna pretpostavka, dispozicija za filozofiju. ako

duboko u sebe svatko do nas ora ući, tako daleko – sa stanovi*tva svakodnevlja gledano – od sebeora otići da dotakne u sebi ono *to nije puko unutarsvjetsko lutanje, *to nije traganje za ovo iliza ono stvari u svijetu, nego *to je traganje za sai porijeklo svijeta, za izvoro svega *to

jest. ko u sebi kao povijesno biće nije dospio, heraklitovski govoreno, do vanropske, vanbo$anskei vanljudske slobode u sebi, koja sloboda je neposredno i saa povije*ću oogućena, taj ne o$e nidospjeti u filozofiju. 0a njega, za onoga tko ostane pri saoj ovoj povijesnoj povr*ini, sao pripuko ljudsko, huano, antropolo*ko, psiholo*ko, pri puko bo$ansko, ono *to se sijeo bogovia i ono *to se iskusilo o bogovia, taj i takav i za takvog je filozofija tek intelektualnainscenacija za praksu u onoe *to se zove igrokaz ili svjetsko kazali*te.

;ISTORIJS9A I POVIJESNA S<RT:)rt je, u naj*ire sislu, fenoen povijesnog $ivota. 6ao onaj koji uire ili o$e urijetipokazuje se naa kao ljudia ponajprije čovjek sa, i to ne sao kao čovjek u svo svakodnevljukao ovaj tu, kao ova tu egzistencijalna individualnost koja u srti zauvijek gubi sve *to ona jest, sve*to ona ia i sve *to bi ogla biti, ukratko koja u srti gubi svoju egzistenciju i svoj pukoegzistencijalni opstanak, pa niti sao čovjek uopće, takozvana bit čovjeka, čija je srt najavljena,recio, u jedno od suvreenih filozofski pravaca koji se zove strukturaliza !#"!kad se strukturaliza hoće ozbiljno uzeti, kad se uze filozofijski bitno ta teza o srti čovjeka, ustrukturalizu se isli srt biti čovjeka, znači& ne da je netko od nas kao pojedinac uro, nego da

je urlo, da je rtvo ono u naa *to svakog od nas uopće čini tie da jeso ljudi."+akle, u ovo rasponu ize'u srti biti čovjeka, koja je najavljena u strukturalizu, s jedne

strane, i s druge strane, srti kao prestanka puke egzistencije čovjeka, javlja se čitav spektar, u nekuruku, da ih tako nazoveo, čovjekolikih srti. <i ste čuli, toliko arksiza poznaje svatko od nas,da se govori o neče takvo kao oduiranju ili ukidanju dr$ave. Ono *to se pri toe isli nijeproces oduiranja kako to sebi zai*lja historijska svijest, nego je ukidanje u strogohegelijansko sislu, ukidanje sae biti dr$ave, srt dr$avnosti dr$ave, *to jednostavnije rečenoznači da je svaka postojeća dr$ava ne sao epirijski, a kako ona bila izvedena, nego po svojepoju, po svojoj ogućnosti besislena, da je, kako bi 5egel rekao, po svo najvi*e odre'enjupro*lost. Uz srt dr$ave ide i srt politike i prava. Ova srt politike i prava se isku*ava na svisektoria političkog, pravnog i oralnog $ivota i nikakve naknadne teorije o toe kako bi politikaogla ili orala s epirijskog stanovi*ta gledano izgledati, ne ogu pooći toe da je onopolitičko sao, da je pravnost prava saa na neki način utrnula, da je povijesno rtva.

Dal#e, $mrt morala i eto$a, to va je poznato svia iz najpopularnijih verzija i tuačenja4ietzscheove filozofije kao obrat svih vrijednosti, kao nedostatak najvi*e vrijednosti. Ovaj slikovitiizraz "nedostatak najviše vrijednosti" znači da je ono vrijedno sao odsutno iz povijesti, dakle da



usprkos toe da ljudi, dru*tvo, historija i ostali ne*to u svijetu vrednuju, da svatko od nas satrane*to vrijedni – usprkos svi tie poluvrijednostia ona najvi*a vrijednost koja sveuvrijedno uopće daje čvrstinu, daje ono spasonosno *to bi ga oglo odr$avati u svovrijednosno bitku, jest, ukoliko se iskusi nedostatak najvi*e vrijednosti, po sebi rtva.Dal#e, $mrt '#ere ili $mrt reli%i#e koja ide tako daleko da se, recio kod 6ierkegaarda iziskujene*to takovo da se vjera kao bogoljudski odnos, kao odnos ize'u boga i čovjeka, ne tek

do$ivljava, ne tek uspostavlja, nego u sao odno*enju iz sebe ora uspostaviti i to na tajspekulativni, da tako ka$eo, način& da se kako bog tako i čovjek kao vjernik isto u vjeri ra'aju.<idite, to da se bog tekar u vjeri ra'a, da je vjera iznad boga i iznad čovjeka kao vjernika jestsignu za to da je bog po svo najvi*e odre'enju rtav. (rtav, to znači da ne prethodi kaonosilac, kao subjekt svako oguće religiozno odnosu, nego da treba ne*to drugo, dakle vjeruu ovo slučaju koja ga tekar uspostavlja, koja ga tekar ra'a. 6ierkegaardov egzistencijaliza, uto sislu, po svo najvi*e značenju, ne ogla*ava drugo nego ono isto *to je i 4ietzschenaznačio kao srt bo$ju, ali srt bo$ja, kod 6ierkegaarda, u relaciji spra čovjeka.Dal#e, $mrt um#etno$ti koja je svia bliska iz znaenitog 5egelovog odre'enja da je ujetnost posvo najvi*e odre'enju pro*lost znači da je u sve puko historijsko egzistiranju ujetnostiodsutna saa supstancija, ono najvi*e *to bi ujetnosti davao pravi sisao, pravi $ivotni sjaj, pravu

unutra*nju potrebitost za na* $ivot na taj način da bez ujetnosti ne o$eo $ivjeti, dakle daujetnost nije ne*to takovo *to bi postalo karaktero proizvodnje, da nije ne*to *to spada udokolicu, slobodno vrijee, u hir, u luksuz itd., nego da je neophodni sastojak saog istinskog$ivljenja. o znači ova teza o srti ujetnosti, naie da je ujetnost po svojoj biti, ne sao posvojoj egzistenciji i usprkos svojoj ogućoj egzistenciji, prestala biti.4apokon, jedna aktualna tea, jo* uvijek u rasponu tzv. čovjekolikih srti& $mrt $'eu&ili(ta+o da je sveučili*te, po svo najvi*e odre'enju, po svo najvi*e sislu rtvo, to je zatakozvani novi vijek od njegovog saog početka jasno i nikakve refore, nikakve renovacije,nikakve inovacije, nikakvi prograi i nikakvi savjeti, koji zapravo u svoje aktivizu saoprikrivaju, prolongiraju tu srt, ne ogu prikriti bitnu srt. /itna srt znači, jednostavno rečeno,to da i danas zapravo vi*e ne znao čeu zapravo sveučili*te, *to jest to sveučili*te. Ovajnedostatak znanja o biti sveučili*ta nije ni*ta puko ljudsko, puko subjektivno u to sislu da nisodovoljno uvi'avni za to, nego je znak da se, povijesno gledano, saa bit nečega takvoga kao *to bibilo sveučili*te – to je za -latona akadeija – na neki način obesislilo, povijesno postalo suvi*no.4a koncu, da pre'eo iz ovih velikih čovjekolikih tea& $mrt o$#e/a#a, $mrt intime, $mrt $'ae$pontano$ti u nama 1 su sao različiti oblici usrćivanja čovjeka, bilo bitnog, biloegzistencijalnog.(i so jo* uvijek pri deskripciji fenoena srti. )rt nije ni*ta puko ljudsko, puko čovjekovo.-riroda saa u srti eleenata, bilja, $ivotinja, pa čak i u srti takozvanih sunčevih sistea,pokazuje ne*to takovo kao srt. -rava pak srt prirode le$i u srti biti prirode, u i*čezivanjuprirodnosti prirode, u ono *to na tragu oderne znanosti i tehnike zoveo konstrukcija prirode.

-riroda kao konstrukcija jest rtva priroda.Na oncu, #o( unutar di$ciplina meta"izie %ledano, $mrt o%a+ 4e vi*e boga u relaciji spračovjeka, dakle ne boga kao bića koje se kroz vjeru ili religiju spra čovjeka odnosi, nego uzeto usvojoj čistoći. )rt boga se ne o$e iskusiti i ne iskazuje se tek nedostatko dovoljnereligioznosti, ne pokazuje se neki pretjerani profaniziranje svijeta u to sislu da je svepostalo sekularizirano, nesveto itd., nego je srt boga u prvo redu stvar boga saog,neogućnost da bog kao najvi*e povijesno biće bude u povijesti, da je za povijesni bitak, da je zapovijesni način $ivota suvi*an. +rugi riječia, povijest o$e bez boga biti povijest9 i to je ondauvjet ogućnosti i najvi*i uzrok toe da je bog sa za sebe i po sebi za povijest rtav.Napo$l#etu, ne $mrt o'o% ili ono% i/a, ne $mrt &o'#ea, ne $mrt prirode, ne $mrt o%a, ne%o$mrt ita $amo%+ o je, za one koji su na neki način uvedeni u filozofijsku probleatiku, u

suvreenoj filozofiji iskazao jedno filozofijsko etaforo (artin 5eidegger kao "svjetskuno". )vjetska noć ili nihiliza povijesti, to znači da je bit bitka, da je ono *to sveu *to jest !tj.cjelini bića, sveu *to opstoji" uopće daje sisao, svjetlost, sjaj, *to nosi sve *to jest u njegovoj



čovječnosti i bo$anstvenosti i prirodnosti utrnulo, da je rtvo. 8 zato jer je rtvo, zato sve *to jestora iz ničega sebe saog proizvoditi. 0a one koji su nekako dalje doprli u svo filozofijskostudiju tu je instruktivan 5egel kao egzeplarni filozof nihiliza. +a sve *to jest ora iz ničegasebe saog uspostaviti, iz ničega sebe saog rekonstruirati itd. 1 bio to bog, priroda ili čovjek – to

je ono *to se o$e označiti u ontologijsko izrazu i čistoći, kao srt bitka saoga.

Filozof nije, niti onaj koji prezire povijesna bića, niti bjegunac iz svijeta, nego onaj koji, baveći seoni najvi*i iz čega povijest potječe, ujedno nastoji sau povijest obasjati najvi*i.

+o uvida u vid, do uvida u gled, do uvida u ono *to ne*to doista jest dolazi se, kroz dijalog. Ono *to)okrat tu ka$e da nitko ne zna jest to da nitko dijalo*ki, dijalektički kroz logos nije prodro do idejesrti. 0nati ideju znači znati ono stalno, ono čvrsto, bit nečega.

Di#alo% #e ne(to – s obziro na onoga tko vodi, ize'u koga se vodi i o čeu se vodi – tro$truo+ +ijalog je, prvo& dijalog čovjeka saoga sa sobo, dijalog u sislu i*ljenja, i*ljenje koje krozlogos, i ra*članjujući i spajajući istovreeno logos ne ostaje u ianenciji logosa, nego sjeraprea ideji9 drugo& to je dijalog ize'u čovjeka i čovjeka, ali ne u sislu pukog razgovora, ne u

sislu neke diskusije u kojoj bi svatko iznosio svoje i*ljenje !ako u filozofiji netko ia "svojemišljenje" onda je to njegova stvar, a ne stvar filozofije" kroz koji dijalog logos sa u jedno idrugo čovjeku, kroz sebe saog upućuje sugovornike, dakle jednog i drugog, prea ideji9 i treće&dijalog ne kao ne*to "unutrašnje" ljudsko, dakle ne kao i*ljenje, ne kao odnos ize'u čovjeka ičovjeka, kao isaoni razgovor, nego dijalog logosa bitka saog sa sobo. o je dijalog u svočisto obliku !#" o je najvi*i spekulativni vrhunac, obzor filozofije.

Tamnica #e za Platona &ita' po#a'ni $'i#et, ne u tom $mi$lu da i ta# $'i#et io ne(to $a$'imlo(e i ne(to (to $a$'im trea ne%irati, ne%o u tom $mi$lu da 'ezano$t za ta# $'i#et u n#e%o'o#$'#eto'no$ti, $l#epilo za ne(to (to #e 'i(e od to% $'i#eta zna&i rop$t'o, zna&i roo'an#e odno$imai i/ima u tom $'i#etu+

:utnja ne znači odustajanje od konverzacije, ne znači odustajanje od diskusije, od razgovora, odtoga da bi netko dr$ao predavanja ili da bi se nekako drugačije govoro zabavljao& *utnja u dubljefilozofijsko sislu znači to da se odustaje od bavljenja sai logoso, da se odustaje odbavljenja oni kroz *to bit svega *to jest progovara, da se odustaje od toga da se sa govor bitkaslu*a, prenosi i da se s nji razgovara. +ijalektika u svo najdublje sislu nije pukorazgovaranje, nego je razgovor filozofijskog čovjeka s logoso saoga bitka. Odustati dakle odlogosa, u*utjeti, to je isto *to i ne baviti se vi*e filozofijo, značilo bi za )okrata, pod ovipretpostavkaa, da izda saog sebe, da postane ono *to on nije.

0nanje toga da je alternativa ize'u srti o kojoj se ne zna da li je dobra ili zla i bijega u la$, une*to zlo za koje se ne zna, je porijeklo – na historijsko )okratovo stanovi*tvu – toga da )okratodlučuje da se ubije.

STRA; 9AO 0OJAZAN 2tz+ )i$tori#$i $tra)4 I STRA; 9AO STREPNJA:)trah koji strahuje za gubitak egzistencije i tie razi*lja o tkz. ogućnostia nakon srti !bilo touni*tenje, bilo to ljep*i, an'eoski, čisto du*evni $ivot", o$eo nazvati bojazan. /ojazan jestrahovanje historijskog bića za svoju historijsku egzistenciju u kojoj se otkriva konačnosthistorijskog bića !..."0a razliku od ove bojazni historijskog bića pred historijsko srću, strah koji ne strahuje tek odhistorijskog kraja, nego koji strahuje od onog apsolutnog ni*ta saog koje, prodrijev*i u povijesnoj

srti do sae biti svakog bića, do ideje svih povijesnih bića – tako da taj prodor apsolutnog ni*tane usrćuje golu egzistenciju, nego obrnuto, isto oogućuje golotinju te egzistencije, togaljudskog, dru*tvenog, prirodnog i bo$anskog čak egzistencijaliza – ta srt i taj prodor apsolutnog



ni*ta, u koje prodoru i*čezavaju i bog i priroda i čovjek u svojoj vlastitoj biti, i to i*čezavaju,ukoliko se povijest definitivno bez filozofije zatvori nepovratno u apsolutno ni*ta, onda je nihilizane sao na*a, nego jedina budućnost svijeta i povijesti, strah od tog apsolutnog ni*ta u razlici sprahistorijskog straha kao bojazni, treba označiti kao strepnju.

Pori#elo #e $trepn#e od $mrti neznan#e o n#eno# iti+ To $e $mrti o#i 1 to #e )i$tori#$i ni'o 1

ta# o$ta#e $amo u pri'idu= to od $mrti $trepi ta# o$ta#e u po'i#e$nom ni(ta i na ta# na&in, roztu $trepn#u, roz d#elo'an#e te $trepn#e u $ei na ta# na&in prolon%ira ni)ilizam+

O >ETIRI <O<ENTA EROSA I EROS. 9AO DE<ON.:-rvo )okratovo pitanje, koje je upravljeno %gatonu, glasi& da li je eros eros spra nečega ili nispra čega, spra ničega= Odgovor, naravski, glasi da je eros eros spra nečega& da ukoliko seerotički ne*to $udi, ukoliko se erotički ia nekakav odnos uopće, onda se ne o$e erotički $udjetisaog sebe, nego se ora erotički $udjeti drugo saoga sebe, hegelijanski rečeno& Ovo "drugosamoga sebe", to je ne*to. -rvo, dakle, odre'enje erosa je to da je eros, eros nečega, da je usjerenna ne*to i da se spra nečega odnosi. +rugo pitanje glasi& ukoliko jest eros eros spra nečega,kakav je to odnos= +a li je to puka nekakva teorija, ne*to neutralno, ili je to nekako na neki način

vezan odnos= <ezanost tog odnosa se grčki izriče tie da je eros $udnja, spra nečega. Ono *to seu erosu hoće to je $udnja spra nečega, to je najopćije, najneutralnije, najindiferentnije odre'enjeerosa. +alje, iz analize toga *to u to le$u, kad se razisli da je $udnja $udnja spra nečega i to dase ne*to $udi, proizlazi to, da ono biće koje ne*to $udi ora ono ne*to koje ono $udi na taj način$udjeti da u to neophodno treba za njegov vlastiti bitak ili, jednostavnije rečeno, za njegov vlastiti$ivot. Ukoliko je to takav odnos da ono *to se $udi treba ono biću koje $udi na taj način da bićekoje $udi ne o$e bez onoga *to $udi biti, onda iz toga proizlazi da ono biće koje $udi u sebi neaono *to $udi. Ovo "ne imati u sebi ono što se $udi" znači biti takvo biće koje ia nekakvu potrebu.8ati u sebi potrebu, to znači biti ne*to koje jest takovo ne*to koje se kroz $udnju odnosi spradrugoga ne*to, koje drugo ne*to u svojoj potpunosti sao sobo jest ono *to bi ovo biće koje $udik njeu htjelo biti. o je treći oent erosa. 3etvrti oent erosa jest to da biće koje $udi i kojeia u sebi potrebu o$e, recio, postati ono k čeu ono $udi. ecio, ako je to u eleentarnioblicia $udnje !$e', glad ili ne*to drugo" biće zadovoljilo svoju potrebu, postaje na neki načinistovetno s oni *to $udi. U toj postalosti istovetni ipak se skriva jo* i dalje jedna $udnja, a ta$udnja se sastoji u toe da nije sao dovoljno to da se postane oni *to se hoće biti, nego da se to$eli ostati. o je zadnji, četvrti i odlučni oent u ovoj erotologiji, naie& da biće koje erotički$udi ne*to, $udi to ne*to zato jer u sebi ia potrebu pa, usprkos toe da se o$e postovetiti s onispra čega potrebu ia, hoće i onda kad se poistoveti s ti i dalje biti ono s či se $eli poistovetiti.o je potreba ili nagon ili $udnja za besrtno*ću !#"<idite, ovo ne*to koje se $udi, s druge strane, ovo ne*to koje uopće o$e $udjeti, ovo ne*to koje usebi ia potrebu – a potrebu ia zato jer nije ono *to $udi – čitav taj raspon je raspon onoga *to

biso ogli nazvati platonističko ontologijo. adi se o toe da je biće koje se $udi, koje seodista potrebuje, dakle& koje nije predet ovakve ili onakve potrebe !$ednje ili gladi, ili nečegdrugog", nego *to je istinska potreba toga da se uopće $ivotno bude, ono ne*to koje je takovo da je uskladu sao sa sobo. Ovo "biti istovetno samo sa sobom" je ontolo*ko odre'enje ideje. 4e*tokoje je u skladu sao sa sobo, to je ideja. 4e*to pa, s druge strane, koje nije u skladu sao sasobo, ali ia $udnju u sebi, ia potrebu u sebi da se uskladi s idejo& to je cjelina povijesnihbića. aspon $udnje, ta tenzija $udnje da poistoveti povijesna bića s ti da uvijek i vječno buduistovetna s idejo, to je te$nja za besrtno*ću !#"%ko se dalje pitao, *to je eros, kakav je, koje je djelovanje erosa onda već na teelju ovestrukture koju sad iao pred očia prozlazi sljedeće& utoliko ukoliko je eros eros za neči *toono biće koje erotički ne*to $udi sao po sebi nije, onda ta sklonost, ta $udnja otkriva to da ono

biće koje se spra toga erotički odnosi nije to. +rugi riječia eros, utoliko ukoliko je eros zaljepoto i utoliko ukoliko je eros za dobroto, sa po sebi ne o$e biti lijep i ne o$e biti dobar9 jer kad bi bio lijep i kad bi bio dobar, onda ne bi ogao $udjeti to da bude lijep i da bude dobar.



6valitativno, dakle, odre'enje erosa, utoliko ukoliko se pita kakav je eros, sastoji se u toe da erosnije lijep i da nije dobar !#" ono ize'u *to nije niti lijepo niti ru$no, niti dobro niti zlo, niti srtnoniti besrtno, niti bitak niti ni*ta, a ipak jest ne*to& takvo biće, takvo ne*to koje u sebi ia potrebu,da po svojoj najunutra*njijoj sklonosti bude ono najvi*e. 7ros je dakle, utoliko ukoliko nije nitidobar niti lo*, ukoliko nije niti lijep niti ru$an, ne*to *to je ize'u jednog i drugog. Utoliko ukoliko

je po svo kvalitetu ne*to ize'u, utoliko je i po svojoj biti ne*to *to nije niti bog niti čovjek, nego

je ne*to ize'u, po kvaliteti svojoj ne*to ize'u bogovskog i ljudskog. Ovo "između", to nije nitibo$ansko niti ljudsko, a da je ujedno u sebi saoe i takvo da o$e postati bo$anski i takvo dao$e postati ljudski. 7ros je veliki deon. 6ao veliki deon, eros je ize'u dobra i zla, ize'ulijepog i ru$nog, ize'u istine i la$i, ize'u udrosti i neukosti, ize'u bitka i ničega, ize'uboga i čovjeka. Upravo ovo ize'u, ovo deoničko ize'u, koje je po svojoj naravi takovo da beznjega i kad njega ne bi bilo uopće ne bi bilo oguće posredovanje ize'u bo$anskog i ljudskog –to je eros. 0a*to= -laton veli eros kao deon nalazi se u sredini ize'u jednog i drugog, ize'usrtnog i besrtnog i ispunjava tu sredinu tako da se sve povezuje sa sobo.U staro platonizu, klasično platonizu s početka, odah nakon 6rista se tkz. deonologija,unutar oguće interpretacije -latona, satralo jedno od osnovnih disciplina !#" +eonologijashvaćena bitno – to znači& shvaćena iz biti sae filozofije – znači to da se bo$ansko i srtno, da se

istina i la$, da se bog i čovjek uopće susresti ne bi ogli, da ni u kakav kontakt doći ne bi ogli beznečega *to je po svojoj naravi neutralno spra bo$anskog i spra ljudskog, ali je u sebi sao istotakovo da je otvoreno na neki način spra jednog i spra drugog. 8 sao zato jer je ovo deonskotakovo da ia u sebi i bo$ansko i puko ljudsko, dakle, i besrtno i srtno, da po sebi nije bitibesrtno niti srtno, a da o$e biti i jedno i drugo, zato ne sao da je oguće da srtna bića naizvjestan način postanu besrtna ili da učestvuju u besrtnosti, nego je uopće oguće to da u

jedno vulgarno, svakodnevno $ivotno odnosu uopće znao za ne*to takovo kao *to subogovi, kao *to su vi*i ciljevi, kao *to su vi*e svrhe i toe slično. 6ad deona u naa saia nebi bilo, onda biso i sai bili sao ljudi, koji ne bi niza*to drugo znali na to svijetu nego zasvoju puku čovječnost, koja bi čovječnost u sebi saoj u$ivala i sebe sau sobo sao hranila ikoja niti sluha niti vida ne bi iala niza*to vi*e, niza*to svjetlije, niza*to vrjednije i uzvi*enije nego*to je čovjek sa. -rava vrijednost čovjeka, naravski, utoliko ukoliko zaista hoće biti čovjek sastojise upravo u toe da ia sluh, da ia oko za ne*to *to je iznad njega saoga. o je takvo povijesnobiće koje je otvoreno spra nečega *to je vi*e od njega, i zato jer je otvoreno, jer je u to sisludeoničko biće, jer je u to sislu deonsko biće, zato je čovjek po svojoj biti filozof.<o*e $e re/i: "ilozo"i#a ni#e ne(to tao'o (to i recimo &o'#eu ilo potreno zato da $e, uzo$talo, $nalazi u $'i#etu, da $e ori#entira, da too*e ima neaa' i$pra'ni#i $ta', za razliu odoni) o#i $u nai'ni i o#i $e $amo re"le$i'no odno$e $pram $'i#eta+ Ao $e uop/e )o/e iti&o'#e, onda $e mora "ilozo"irati, to ne zato #er i to ilo nea'a po$ena izuzetno$t, ne zato

#er i to ilo ne(to naro&ito, ne(to li#epo i zaniml#i'o, ne%o zato #er $e pomo/u "ilozo"i#e ot'araodo demon$o u &o'#eu, a to demon$o ni#e dru%o ne%o #edna i%ra izme6u o*an$o% i

l#ud$o%, u o#o# i%ri $e $'ato od na$ prepora6a i i$to'remeno ra6a u ono (to i odi$ta mo%aoiti+ Ero$ #e, dale, niti li#ep niti ru*an, niti mudar niti neu, demon o#i d#elu#e tao dapo'ezu#e ono o*an$o i l#ud$o+

S'r)a #e ero$a to da $e po$ti%ne e$mrtno$t+

+iotia govori o trostrukoj strukturi erotike !#" -rvo& ono biće koje se erotički spra nečegaodnosi $eli ono spra čega se erotički odnosi, dakle hoće to. +rugo& hoće postati nalično toe *tohoće. reće& hoće uvijek ostati ono *to hoće.

.olio $e platonizam pra'ilno $)'ati, onda #e ide#a ne(to (to #e na%on u nama, uolio #e

i$tin$i na%on, a ne pui, animalni 2dale: puo po'i#e$ni na%on4 otrio+ Dale, o'o na%on$ootri'an#e ide#e, o'o in$tinti'no, ta# taore/i animalni dodir $ ide#om, to #e ono (to /e Platonu !edru ozna&iti ao ludilo+ !ilozo"i#a #e utolio uolio #e ero$ 1 ludilo+ Za(to? Ludilo $e



nara'$i mo*e razlio'ati= ao pui medicin$i "enomen i onda $e $ tim na $'o# na&in mo*epo$tupati+ <e6utim, u #ednom dul#em, produl#enom $mi$lu ludilo zna&i od'ra/eno$t od$'e%a ono% na (to $mo po'i#e$no na'ili, od $'e%a ono%a na (to $u tz+ $'#eto'na i po'i#e$nai/a upu/ena i $ &im $e $'aodne'no op)odimo+ Ona# o#i $e ne rine za $'e ono za (to $e $'irinu, ona# o#i $matra da #e $'e ono (to $'i mi$le da #e 'a*no $a$'im ne'a*no, ona# o#i u tom$mi$lu prezire na#'i(e cil#e'e $'i) oni) $oro#e'i/a o#i $e a'e politiom, )i$tori#om i $li&nim

tri'i#alno$tima, ta# #e lud, ali lud u tom $mi$lu da #e od'ra/en, u$ra/en c#elini po'i#e$ni) i/ai u%ral#en za ono (to $amu po'i#e$t omo%u/u#e, a to #e i$on+

Generalna teza glasi& A)ve *to jest je jednoA ili A@jelina bića su u svojoj biti, po supstanciji jednoA.o je, recio, jedan foralni stav, koji se zove oniza ili nekako drugačije u ontolo*ko1etafizičkoj probleatici, to je teza s kojo se odre'eni filozofijski nastrojeni islioci unaprijedsla$u. Ono po čeu se islioci koji se u toe sla$u razlikuju jest to da se ka$e& ukoliko sve *to jestpo svojoj biti jest jedno, onda treba istra$iti *to jest to jedno. Onda jedan ka$e& sve *to jest je jedno ito jedno je aterija, i iate aterijaliza9 sve *to jest je jedno i to jedno je duh, i iate tkz.idealiza... +akle, da ne nabraja, na ovu osnovnu tezu koja se filozofski ora do kraja produbiti,koja se ora razuijeti u onoe *to je uopće kao takovu oogućuje, na teelju ovakove

eleentarne teze koja glasi& sve *to jest je jedno, se pooću ovakovih etafizičkih doskočica, kojeglase da je jedno ili aterija ili duh ili ne*to drugo, dade stvarati naizgled različite filozofije, i takvazbirka tih različitosti i tobo$e različitih filozofija va je uglavno sve ono *to u BC. i DE. stoljećuo$ete naći kao AfilozofijuA... o nije slučajnost, to je unutra*nja ogućnost sae stvari. Ukolikose netko na teelju jedne teeljne oguće etafizičke pretpostavke za tu pretpostavku odluči, tase tea dade etafizički varirati kako god hoćete.

Tri mo%u/a doaza za op$tana o*#i: meta"izi&i doaz u u*em $mi$lu, "izi&i ili"izioteolo%i#$i doaz i moralni doaz za op$tana o*#i+ I na oncu taoz'ani ontolo%i#$i iliapriorni doaz za op$tana o*#i iz $amo% po#ma o'o%+Pr'i mo%u/i meta"izi&i doaz za op$tana o*#i #e doaz na temel#u retan#a+ o je priaviae, prvi ogući put dokazivanja. 6retanja ia u prvo redu slijedećih& retan#e prema'aliteti, to je takozvana projena kvalitete& ako ne*to iz hladnoga prelazi u toplo, iz lijepoga uru$no, ukratko& ukoliko ne*to, neko biće ijenja kvalitetu, onda je to kvalitativna projena iutoliko jedna od ogućih vrsta kretanja.Dru%a 'r$ta retan#a #e prema 'antiteti: rast i pad, kad se ne*to sanjuje ili povećava. -ri toe

je sasvi svejedno da li je riječ o biologijsko, u$e prirodno rastu i padu, soatsko, fizičko,o toe da tjelesa rastu i padaju ili je riječ, recio, o toe da rastu ili padaju epohe... +akle, kretanjeprea kvaliteti, prea kvantiteti i prostorno kretanje, te tri oguće vrste, nea drugačijeg kretanja.<eć vidite, kad se odre'uje kretanje prea kvaliteti, kretanje prea kvantiteti, kretanje preaprostoru, onda je pretpostavka svakog od ovih ogućih kretanja to da ia ne*to kvalitativno, da

ia ne*to kvantitativno, da ia ne*to prostorno u bićia koja se kreću. +aljnja je pretpostavkatakvog kretanja da postoji nosilac koji se o$e kvalitativno, kvantitativno i prostorno kretati& to jebiće ili supstancija. +aljnja pretpostavka je to da svako takvo biće, supstancija koja se kreće, bezobzira da se kreće prea kvaliteti, kvantiteti ili prostorno, da se kreće u jednoj vreenskojaritetičkoj jeri, prea toe da iziskuje ne*to takovo kao vreenitost. +aljnja pretpostavka je toda to biće u kretanju o$e, ali ne ora, djelovati i na drugo biće, a isto tako da o$e i trpjeti, dao$e priiti neki utjecaj od drugog bića9 prea toe je utjecajnost i ogućnost djelovanja daljnjakarakteristika onog bića koje je u kretanju. 4a koncu, polo$aj i stav..., to je biće u kretanju, bezobzira kojo se vrsto kretalo, u neko polo$aju, da se ora na neki način pona*ati, da ianekakav stav, bez obzira da li intelektualni, oralni, fizički ili nekakav drugi. 4a koncu, da secjelina bića u kretanju nalazi u e'usobni odnosia.

Ove vrste kretanja vas tu ne trebaju zbuniti, njih navodi sao zato da bih vas upozorio na ovukategorijalnu *irinu saog dokaza. Ono pak kuda sjera dokaz i na *to se zapravo oslanja nisuvrste kretanja, nisu ovi kategorijalni oenti, nisu ovi aspekti bića – dakle& prostornost,



vreenitost, kvaliteta, kvantiteta, relacija, sposobnost, polo$aj, djelovanje i utjecaj, supstancijalnostna koncu konca – nego je ono *to je porijeklo svake kvalitativnosti, svake kvantitativnosti, svakesupstancijalnosti, svake relacionalnosti, svake prostornosti i svake vreenitosti, pitanje o uzrokukretanja, o prvo principu koji odjelovljuje to da uopće ne*to jest u kretanju. % to da ne*to jest ukretanju je bjelodana činjenica budući da $ivota bez kretanja, unutarpovijesnog $ivota, uopće nea.Dru%i mo%u/i doaz za op$tana o*#i $e ne o$lan#a na retan#e, ne%o na taoz'ani

auzalitet: to #e doaz e@ e""icientia. 4aie, svaki učinak, učinak kao takav, po svo poju,postavlja uzročnika. o je odnos kauzaliteta. Uzeto u svojoj čistoći, taj uzročnik pak ne o$e ubeskonačnost dalje iati neki vi*i, neki drugačiji, neki novi uzrok, nego u to uzročno lancuora postojati neko biće koje je nosilac, koje je teelj sve i svake uzročnosti, u koje sveprouzrokovano nekako $ivotari i $ivi& to je uzrok u ovo strogo sislu causa a se, uzrok po sebi.Tre/i mo%u/i doaz #e e@ contin%entia, iz $lu&a#no$ti $'i#eta+ 4aie, cjelina svjetovnih bića ilipovijest je takva cjelina bića koja ne opstoji nu$no, nego o$e i ne biti. o da ne*to jest, a da nijenu$no, nego da bi oglo biti i da nea svijeta i da ne postoji povijest i da nea ni čovjeka nitibogova, dakle da to sao po sebi nije nikakva nu$nost, nego je jedna bo$anski proizvedenačinjenica, to iskustvo slučajnosti svega svjetovnoga, svega povijesnog, jest teelj za taj trećiogući dokaz opstanka bo$jeg koji se svodi na to da se zaključuje tako& ako je cjelina bića, ne ovo

ili ono svjetsko biće, ne*to slučajno, onda je sasvi očito da porijeklo te slučajne cjeline ora bititakvo biće koje sao po sebi nije slučajno nego nu$no i neizbje$no postoji.>et'rti mo%u/i doaz #e e@ %radiu$ entitati$, iz $tupn#e'a i/e'ito$ti+++ )tupnjevi su bićevitostiili stupnjevi bitka& dobrota, istinitost i otjenost, časnost. )vako biće ia ne*to dobro u sebi,utoliko je ne*to dobro, ia ne*to istinito utoliko ukoliko je biće, ia ne*to časno, ontologijskidostojno ili ne*to bićevito. i stupnjevi bićevitosti – koji neaju ni*ta zajedničko niti skategorijaa, niti s kauzaliteto, niti sa slučajno*ću, niti nu$no*ću – jesu takoreći ona unutra*njasr$ svakog bića. )vako biće, utoliko ukoliko jest, ukoliko povijesno jest, ako je naglasak na ovo jestsvakog bića, ia u to svo jest, u to svoe da jest i *to jest, ne*to zdravo !ne u edicinsko,nego u ontologijsko sislu zdravlja", ne*to neprobojno, ne*to neuni*tivo, ne*to svrhovito ivrijedno& to je bonu. 8sto tako ne*to istinito utoliko ukoliko odgovara sao bitku...8 sad se pita& ukoliko se unutarpovijesna bića razlikuju po dobroti, istinitosti i otjenosti, *to je ilikoje je to biće koje je porijeklo svake dobrote, svake istinitosti i svake ontologijske otjenosti=)asvi je jasno, u takvo načinu zaključivanja, da takvo biće koje je porijeklo, koje, dakle, dajesvako unutarpovijesno biću dobrotu i istinitost, sao po sebi ne o$e biti vi*e ili anje dobro,vi*e ili anje istinito, nego ora biti najbolje i najistinitije....nutar to% &et'rto% doaza iz $tupn#e'a i/e'ito$ti ulapa $e #edan $peci#alni#i doaz o#e% #e'ri#edno $pomenuti++ To #e tz+ e@ eternitate po$$iilium, iz '#e&no$ti ono%a (to #e mo%u/e+4aie sve *to jest, svako biće unutarpovijesno, utoliko ukoliko ia neko svoje *to,, dakle ukoliko

je ne*to& čovjek ili dr$ava ili ujetnost... 6ad se ka$e ujetnost, onda se pod ti pretpostavlja dasvako ujetničko djelo, svaki ujetnik, svaki ujetnički do$ivljaj u sebi nose ono ujetničko..

Ovo ujetničko, ono *to čini sve ujetnosti ujetno*ću je bit ili poja ujetnosti. a bit ili pojaujetnosti, ta bit, ta esencija, ono unutra*nje *to sve ujetničko čini neči ujetnički nije ne*to*to se iscrpljuje u jednoj od ogućih ujetnina ili u jedno od ogućih ujetnika ili u jedno odogućih ujetničkih do$ivljaja ili ujetničkih djela, nego je ono *to svu i svaku ujetnost, sve isvo ujetničko uopće kao ujetničko oogućuje, i zato je spra svakog unutarpovijesnogujetničkog pojavljivanja neutralno. o je čista ogućnost ujetnosti. a čista ogućnost, pojaili esencija ujetnosti je, saa po sebi uzeta, u svojoj čistoći, vječna. Utoliko ukoliko je ta vječnapotencija, taj vječni poja, ta vječna bit ne*to *to svako ujetničko pojavljivanje kao ujetničkooogućuje i uopće ga čini ujetnički, utoliko je to svojevrsna idejna specifikacija, neki idealnisadr$aj koji opstoji i utoliko ukoliko kao sadr$aj opstoji, kao neko ne*to koje oogućuje sveujetničko, dakle, kao neka esencija, utoliko, veli, kao neko ne*to u najstro$e sislu, utoliko je

ne*to istinito. )vaka bit, svaka potencija, svaka ogućnost,, bit dr$ave, bit ujetnosti, bit čovjekasu sai po sebi bit čovjeka, bit dr$ave, bit ujetnosti jest ne*to *to utoliko ukoliko uopće jest, paakar bare i oguće, ne*to u sebi istinito. a, bilo kakva, bare potencijalna istinitost biti





4aravski da su dokazi za nepostojanje ili neegzistenciju bo$ju, koji se svi pod titulo ateiza naneki način sabiru, uvijek vezani uz predod$bu o biti čovjeka. On najpovr*nijeg dokaza, recio,svia poznatog, koji glasi da je pokvarenost svećenika izislila boga zato da bi varala narod, većtakva jedna teza da je porijeklo bo$je u pokvarenosti onih koji boga u svijetu predstavljaju, većtakva teza predstavlja odre'eno shvaćanje biti čovjeka. akva teza, a koliko se prosvjetiteljski

naizgled pokazivala, a koliko izgledala jako napredna i progresivna, zapravo otkriva najni$eshvaćanje o čovjeku sao. Onaj koji isli da je čovjek takvo biće da o$e postati svećeniko, toznači predstavniko bo$ji na zelji i da jest svećenik, to znači zastupnik bo$ji, utoliko ukoliko jepokvaren, naie za to ne da bi predstavljao boga za drugog čovjeka, nego zato da bi drugogačovjeka varao svojo bo$anstveno*ću, tko tako isli o čovjeku, tko ia takve predod$be kako obogu tako i o njegovi predstavnicia na zelji, zaista nije vrijedan da, usprkos svojiaspiracijaa za dru*tvenost, $ivi e'u ljudia. ko isli da se dru*tvenost čovjekova, a to sveprosvjetiteljske teze isle kad govore o toe da su pokvareni svećenici izislili za narod boga, snaličje da je dru*tvo pravi zavičaj čovjeka, dakle, treba sve huanizirati, podru*tvoviti itd., tkotako isli, taj jednako nisko isli o ljudsko dru*tvu kao čovjeku, kao o bogu i njegovipredstavnicia. educirati porijeklo poja boga na pokvarenost svećenika, ne sao da je

trivijalno, da je besisleno, da je na neki način nesuvislo, kako god hoćete, to se o$e rubriciratipo jednoj skali takoreći intelektualnih neoći, ali odrediti pori#elo op$tana o*#e% upo'areno$ti $'e/enia ne zna&i #edan neutralni nedo$tata u pro$u6i'an#u, ne%o zna&ielementarnu po'areno$t u $amom $)'a/an#u iti &o'#ea+ To naime mi$li da $u za$tupnicio*#i po'areni, ta# #e $am tao u $ei po $'o#o# iti, ez ozira io on to%a $'#e$tan ili ne,tao po'aren, ontolo%i#$i, itno, e$enci#alno, tao i$'aren da zai$ta ono (to $mo ozna&iliao po'i#e$na $mrt, ao potpuna ni)ilici#a ni#e dru%o ne%o pra'i, le%itiman za'i&a# ta'o%

#edno% pro$uditel#a+ <eli, od ovih najjednostavnijih teza da je pokvarenost svećenika izislilaboga, preko teze da je, recio, neukost naroda& narod $ivi u neznanju, nije prosvijećen, duh se jo*nije razvio, onda to neznanje i neprosvijećenost, nepisenost i neukost je porijeklo toga da sevjeruje u različite prirodne oći koje se personificiraju i kao personificirane shvaćaju kao ne*tovi*e, kao ne*to bo$ansko, *to zapravo rukovodi zbivanjia u svijetu. Odnos spra tih bo$anskihoći koje se hipostaziraju kao ne*to *to bi bilo, recio, vi*e od čovjeka, dade se bitno razlučiti nadva načina& na taj način da se spra tih oći stoji ili u odnosu straha ili nade. 6a$e se da je zapravostrah porijeklo poja boga, da ljudi, u strahu, od prirodnih nepogoda, od eleentarnih nesreća,katastrofa itd., jer nisu znali, kako se to ka$e, nisu znali sebi objasniti porijeklo tih nezgoda idoga'aja pa su onda iz straha pred ti deonski silaa prirode izislili neko biće koje, zbogtoga jer $eli kazniti ili na drugi neki način anateizirati unutarsvjetska bića, stoji iza svih ovihstrahota koje se u svijetu doga'aju. akva teza, naravski, zaboravlja to da porijeklo svih svjetskihkatastrofa, porijeklo zla u svijetu niti je bog, niti osvetoljubivost bo$ja, a jo* anje čovjek, nego jeu saoj biti povijesnog $ivota skrivena jedna ni*tavnost kao princip, koja ni*tavnost, ukoliko se

uspostavi kao jedini princip povijesnog $ivota, ujedno guta sav povijesni $ivot u zlu i u strahotaa.Ovaj naivno shvaćeni strah kao porijeklo predod$be ili poja o bogu korespondira u jednodrugo oguće odnosu spra boga, a to je odnos nade. 6a$e se& jadno je na to svijetu, te*ko je$ivjeti i tako dalje, ali ipak to sve skupa nekako ide, ipak je to anje ili vi*e nekako suvisloure'eno, a ono *to preostaje čovjeku jest to da se nada nečeu boljeu, nečeu *to će doći, a izatoga i ispred toga *to će doći stoji jedno biće koje garantira neizbje$nost tog nadolaska carstvasreće, slobode... 4ada i strah, dakle, kao porijeklo predod$bi bo$joj. +alje se naravski to dadevarirati& u svako psihičko čovjekovo stanju, u svakoj kondiciji ljudskoj o$ete pronaćifundaent ovakvih predod$bi o bogu.Ovi povr*ni protudokazi za opstanak bo$ji se svi koncentriraju, sad ozbiljno uzeto, u onoe *tovjerojatno svi filozofijsko1historijski najbolje poznate& u tezi da poja boga nije ni*ta drugo nego

hipostazirana bit čovjeka. Fuerbachova teza... )asvi je jasno da čovjek i kao unutarsvjetsko, dakleunutarpovijesno biće, a isto tako i kao jedno svijet ili povijest nadilazeće biće, sa po sebi ne o$ebiti uzrok i porijeklo nekog drugog bića... (isliti da je bog projekcija čovjekove biti znači isto tako



biti neuk u pogledu boga kako i u pogledu čovjeka... 6onstruirati boga iz čovjeka isto tako kao ikonstruirati čovjeka iz boga jest jednako proa*eno i podjednako neuko – filozofijski, naravski,neuko – kako s obziro na boga tako i s obziro na čovjeka.

<eta"izi&i apriorni doaz na temel#u $amo% po#ma o%a:5istorijski su ovi apriorni dokazi poznati kod %nsela, kod +escartesa, kod eibniza... 6od

%nsela iate prvi takav dokaz koji se sastoji u tezi da je bog takvo izuzetno i najvi*e biće odkojega se ni*ta vi*e ne da zaisliti. eza se sastoji u toe& ukoliko pod bogo takvo biće od kojegase ni*ta vi*e, ni*ta punije, ni*ta teeljitije, ni*ta korjenitije ne da zaisliti. -a budući da je taj pojasa po sebi, ukoliko ga se adekvatno isli, ukoliko ga se adekvatno predočuje, u sebi sa takoontologijski zreo, tako ontologijski zdrav, istinit, onda u, naravski, ne o$e nedostajati nikakvaontologijska karakteristika, pa niti ono *to je najanje u sveu, a to je egzistencija... o je dokaz zaopstanak bo$ji koji polazeći od sae esencije, od biti bo$je, iz te esencije deducira nekuegzistenciju.6od +escartesa iate isti taj dokaz, sao s to korekturo da ne poga'a ovu ontologijsku puninu,ovo *to se vi*e ne da zaisliti, nego se odnosi na savr*enost bića. 4aie, izvod glasi da je bogtakvo biće od kojega se ni*ta savr*enije ne da zaislit, a najsavr*enije je ono *to je uzrok svog

vlastitog bitka....8 treći od ovih znaenitih apriornih dokaza, to je, kod eibniza, dokaz na teelju ogućnosti, akoji otprilike glasi tako da se pod bogo prvo ora zai*ljati ne*to *to je oguće, a budući da jebog... takva ogućnost kojoj ni*ta ne nedostaje, onda iz zaisli takve ogućnosti nu$no proizlazi injena realnost ili aktualnost, njena egzistencija, pa prea toe je bog takva ogućnost koja saasebi daje svoju aktualnost.

DO9AZ IZ 0IT9A IDEJE:3itav povijesni $ivot skrivljen bogo i bo$ansko oći stoga nije drugo, razatran ovako, snajvi*eg filozofijskog stajali*ta, nego Aprianje pravde i uzajano ka$njavanje zbog nepravdeprea redu vreenaA. o je sva tajna, iz tog aspekta sagledano, sva tajna povijesnog $ivota. 0ato jer

je povijest $ivota nepravda – takoreći nepravda u ovo strogo ontologijsko sislu – zato iaboga. o je aposteriorni, jedan jedini ogući povijesni dokaz za egzistenciju bo$ju& bog je takvoizuzetno, savr*eno, istinito, dobro, pravedno i otjeno biće koje ia takvu oć da vr*i najvi*unepravdu, a najvi*a nepravda nije to da se neko čovjeku ili neko posebno biću ne*to *to njeupripada oduze, nego da se izvor, porijeklo, ono najdublje u sveu *to jest obespravi doni*tavnosti, i to je prava nepravda, a krivac, uzročnik takve nepravde, to je bog sa. 4asuprot ovoaposteriorno, naknadno, iskustveno dokazu, stoji jedan ogući, takoeći sisteatsko apriornidokaz za opstanak bo$ji, dokaz koji se ne oslanja niti na poja boga niti na iskustvo onih bića kojasu nekako bogo posredovana, nego se oslanja na bitak sa shvaćen kao ideju...8deja kao takova ili bitak kao ideja, ideja saa po sebi, iz sebe, na osnovu svoje idejnosti nea

takovu oć da bi se ogla pojavljivati. 8deji, zato jer je bitak ideja, jeste nu$no neko biće koje, uprvo redu, odgovara svi ogući idejaa, u drugo redu, stoji u odnosu spra svih ogućihideja, i, u treće redu, ia u sebi takovu oć da ne sao da sao po sebi jest u skladu sa sviidejaa, nego ideje iz svoje čiste idejnosti o$e uvoditi u svijet pojava. 0ato, da bi se ideja uopćeogla pojaviti, da bi ona ljepota uopće ogla zasjati, taj sjaj i prosjev ljepote u svijetu nije ne*to *toideja saa iz sebe daruje bićia, nego je ne*to *to iziskuje jedno drugo, bezidejno, ali s idejaauskla'eno biće koje je oćno, koje je u stanju da ideju iz njene idejnosti uvede u svijet pojava, da

ju pove$e s ni*tavno*ću i slično. Vidite, zato #er #e ita ide#a $amo zato #e nu*no da o%a ima+To #e doaz na temel#u ide#no$ti ide#e+ Ta# doaz, o#i #e zapra'o #edini pra'i "ilozo"i#$idoaz za op$tana o*#i, #e$t pori#elo ono%a (to $e unutar "ilozo"i#e mo*e naz'ati teolo%i#om+Zato #er #e ide#i nu*no #edno 'anide#no i/e da i $e ide#a uop/e mo%la po#a'l#i'ati zato da i

mo%la iti po'i#e$t ao ide#na po'i#e$t, t#+ ao po'i#e$t ide#e, zato #e nu*no da o%a ima+ 0o%ni#e niti $t'ar '#ere, niti $t'ar reli%i#e, niti $t'ar $)'a/an#a, niti $t'ar u'#eren#a, #o( man#epri'atna $t'ar ili ne(to tome $li&no%a, ne%o #e unutra(n#a nu*no$t ita ao ide#e+ 9ad iti,



i$tin$i iti, zapra'o iti ne i zna&ilo ide#no iti, onda i o% io $u'i(an+ Zato #er iti zna&i,ad $e i$tin$i *i'i zna&i *i'#eti u $ladu $ ide#ama, zato #e nu*no da po$to#i tao'o i/e o#e #euzro&ni i pori#elo to%a $e ide#e po#a'l#u#u+<idite, i ovaj aposteriorni dokaz na teelju biti povijesti i ovaj apriorni dokaz iz biti ideje, i jedan idrugi dokaz se zapravo sabiru u toe da je bog zapravo porijeklo nu$nosti filozofije. 0ato jer je bogkao krivac svega *to jest egzistira, zato nije filizofija saa oguća, nije filozofija saa zbiljska,

nije čak niti sao nu$na, nego je bog uzrok nu$nosti filozofije.

)okrat ka$e, u %pologiji, da je ono *to on čini, naie da filozofirajući $ivi, da je slu$ba, da je isaobo$ja. :to to znači= )va napetost, sav poticaj, sav poriv filozofiranja se svodi na to da ono bićekoje je filozofija nu$na postane takovo biće koje je u skladu s idejo. )vrha je filozofiranja da sepostane ravan bogu. /ogovi su, za razliku kako od filozofa, tako i od onih koji su neuki. +ok neukiniti ne znaju da su neuki pa zato ne filozofiraju, dok su filozofi svjesni svoje neukosti i ni*tavnosti,dotle su bogovi takva savr*ena bića koja jesu ono *to ona ogu biti, ontologijski1filozofijskirečeno& koja jesu u skladu s idejaa. Uskladiti se s idejaa, i to s cjelino ideja – to je zadnjasvrha filozofiranja. /iti u skladu s čitavi takozvani idejni carstvo, biti u sebi saoe, posvojoj biti $iva ideja ljepote, $iva ideja dobrote, $iva ideja istine i svega ostalog – to je najvi*a svrha

i zadnja svrha filozofiranja.

/it čovjeka ili čovječnost čovjeka le$i u toe da nije niti svjetovno biće !tj. niti djeloično sidejaa uskla'eno biće" niti bo$ansko biće !tj. takvo biće koje je potpuno u skladu s idejaa",nego je čovječnost čovjeka da je po svojoj ogućnosti svjetovno biće koje o$e postati poput bogas obziro na odnos spra ideja.

0nanje o svijetu, svjetsko znanje kao it – za -latona je izra'eno u ieju. )vaka unutarsvjetskaznanost, svaka oguća vrsta unutar ogućih podjela znanosti, svaka vrsta tkz. specijalne znanosti – ne zato *to ne bi netko dobro spoznavao, netko ne bi iao izgra'ene etode znanja, *to netko ne bisvladao svoju znanost ili *to se neka znanost nalazi u začetku, nego po svo objektu, po svopredetu – je saa po sebi, s obziro na svoj objekt, la$na. Fizika, keija, antropologija,edicina, astronoija, ateatika... sve *to se u svijetu dade znati – ne zato jer se o toe lo*e zna,nego zato jer je kao unutarsvjetsko !kao planetarij, kao fizičko zbivanje, kao keijsko zbivanje, kaozbivanje e'u ljudia, kao dru*tveni bitak u sociologiji ili ne*to drugo", dakle kao dio slike kojakao cjelina već po sebi jest sao odraz istine, po sebi la$no, odre'uje svaku znanost i svako znanjekoje se spra njega odnosi, kao la$. +ok je istinska znanost znanost dijalektike koja se, za -latona,odnosi isključivo spra vansvjetskih i predpovijesnih ideja, dotle je cjelina svjetskih znanosti sve*to se o svijetu dade znati, po svo predetu, dakle po onoe *to hoće znati, unaprijed la$na. 0atoza -latona nije oguće istra$ivanje tkz. prirodnih, astronoskih, historijskih, dru*tvenih pojava itd.o nije signu stanja duha u Grčkoj ili -latonove nezainteresiranosti za takva područja i za takve

vrste znanja, nego obrnuto9 zato jer zna da je istinski predet istinskog znanja sao istina saa,koja niti sa svijeto, niti sa povije*ću, pa na koncu niti s bogo nea po sebi ni*ta zajedničko, zatoi isključivo zato se -laton bavi jedino znano*ću ideja.

INTERPRETABIJE SVJETS9E ;ISTORIJE:9la$i&na Au%u$tino'a interpretaci#a $'#et$e )i$tori#e: )vjetska je historija po %ugustinu,razvoj, izvoj, zapravo ishod, koji se odvija u rasponu ize'u bo$anske dr$ave i zealjske dr$ave./o$anska dr$ava je carstvo ilosti, zealjska dr$ava je carstvo pakla. 8 taj e1cursus, to iz1ho'enjeia, prea %ugustinu, jedno tri, a jedno *est etapa. o je principijelna podjela na tri razdobljasvjetske historije& prvo razdoblje u koje ljudi i sva ostala stvorenja $ive bez zakona i bez borbe sasvijeto, drugo razdoblje u koje $ive ljudi i sva ostala svjetska bića pod zakono u borbi za

svjetovna dobra, i treće razdoblje ilosti u koje, usprkos borbi, ona bića koja su ostala vjernasveto zakonu bo$je pobje'uju i ulaze u carstvo ilosti. U u$e historijsko sislu se taprincipijelna razdioba na tri razdoblja dijeli na *est razdoblja koja su poznata kao tok svjetske



historije. %ugustin navodi da je prvo razdoblje svjetske historije ono od %daa do 4oe&predstavnici su tog razdoblja 6ain i %bel, jedan kao predstavnik carstva nebeskog, a drugi kaopredstavnik zealjskog carstva9 to je razdoblje djetinjstva svjetske historije koje razdoblje zavr*avapotopo i koje se zato, kao razdoblje djetinjstva, zakriveno potopo, poput djetinjstva čovječjeg,na neki način gubi u zaboravu. +rugo razdoblje je razdoblje od 4oe do %brahaa& to je razdobljedječa*tva svjetske historije. reće razdoblje je razdoblje od %brahaa do +avida& to je razdoblje

ladena*tva. 3etvrto je od +avida do babilonskog zarobljeni*tva. -eto razdoblje je odzarobljeni*tva babilonskog do 6rista. :esto razdoblje počinje s 6risto i zavr*ava s kraje svjetskehistorije kao takove& to je carstvo nadolaska ilosti, za koji su u litavoj svjetskoj historiji $ivjeli uskladu sa sveti zakono, i razdoblje nadolaska vječne propasti i prokletstva za one koji su zakonizdali9 i u to *esto razdoblju rat se na neki način utapa u iru, vrijee uvire u vječnost& to jecarstvo ira i poirenja koje zavr*ava zadnji čino definitivne rastave, definitivne vječne ineopozive rastave onoga *to je pu*teno u bo$ansku dr$avu i onoga *to je prepu*teno onosatansko. o je klasična, jedna od ogućih teologijskih interpretacija svjetske historije.;e$idio'a ozmolo%i#$a interpretaci#a $'#et$e )i$tori#e: 8sto tako, svjetsku historiju oguće jesagledati ili razujeti iz kozologijskog horizonta. 4ajpoznatiji, kulturno1historijski najpoznatijitakav pristup je onaj 5esiodov. o je takozvana podjela historije svijeta na zlatno, srebrno i jedeno

doba, koja podjela je izvr*ena pod aspekto rada i djelovanja... ;ivot u svijetu je shvaćen kao $ivotsvjetsko1ljudskog rada pa prea ukaa i patnji, prea okolnostia i načinu na koji se taj radvr*i, prea nu$nosti saoga rada se i sa $ivot svijeta dijeli& u zlatnoe dobu gdje je rad suvi*an,u srebrno gdje rad nekako lako ide, u jedeno gdje je rad najnaporniji. azličite varijacije naovu kozologijsku interpretaciju svjetske historije iate u svi ogući pristupia tojtakozvanoj svjetskoj historiji. (o$da od novijih su najpoznatiji s jedne strane ona od OsHalda)penglera u njegovo djelu -ropast 0apada, gdje se kobinira oguće u$e kozologijski, čakfizikalni pristup, s obziro na analize vreena, prostora, na dinaiku i tepo, na unutra*nju forupuko biolo*kog $ivota, a s druge strane s obziro na respektiranje oguće du*evnosti, koju)pengler razlikuje kao apolonijsku, faustovsku i agičku du*evnost koje onda pru$aju bazu zarazdiobu svjetske historije.eolo%i#$a interpretaci#a $'#et$e )i$tori#e: 2edna vulgarna interpretacija svjetske historije jepoznata iz one klasične fizičke teorije koja nosi naslov ili je bare nosila naslov vulkaniza, adanas se jo* predaje u *koli i u *kolaa kao razdioba razvitka 0elje. o je ta geologijskainterpretacija koja dijeli svjetsku historiju na razdoblje azozoika, paleozoika, ezozoika, kenozoikai na recentno, sada*nje razdoblje9 pri čeu se u prvo razdoblju jo* sve zealjski talasa pa ondapreko poičnih bregova, preko vulkanskih bregova nastaju različite foracije 0elje, da bi se ukenozoiku, da bi se u to kenozoiku pojavio $ivot na 0elji, a onda iz $ivota i sva ostala $iva bića.+arvinističke varijante o borbi za opstanak itd., sve se to uklapa na neki način u ovaj kozologijskiaspekt. u je ona znaenita aplaceova teorija o postanku neba& o toe da je sveir prvo bio kuglaod plina u kojoj se na neki način koncentracijo stvorilo jedno čvrsto sredi*te snage, onda se ta

snaga počela na neki način usred centrifugalnih i centripetalnih sila rastvarati i nastala su prvonebeska tijela pa onda i sav $ivot zealjski. <eli, sve su to teorije koje na neki način izkozologijskog aspekta, bio taj kozologijski apsekt i etafizički ili vilgarno1etafizički, daklepuko znanstveno shvaćen, poku*avaju interpretirati svjetsku historiju.Tre/a #e mo%u/no$t interpretaci#e $'#et$e )i$tori#e iz antropolo%i#e ili iz iti &o'#ea+ 4ajpoznatije je tu svakako ono *to je 5egel izveo u svojoj filozofiji duha, a varijacije na istu teu,specijalističke, ograničene na jedan aspekt duhovnosti ili čak na odnose duha spra prirode.4ajpoznatija, za nas danas najpoznatija je političko1ekonoska verzija o takozvani dru*tveno1ekonoski foracijaa koje počinju s prvobitno zajednico pa idu preko robovlasničkog,feudalnog i kapitalističkog do socijalističkog i tako shvaćenog vulgarno političko1ekonoskishvaćenog socijaliza i kouniza. <eli, to su ove varijante na neki način u duhu 5egelovo

izvedene.I ona&no &et'rta, mo*da na#&i(/a: to #e ontolo%i#$i pou(a# interpretaci#e )i$tori#e $'i#eta nata# na&in da $e $'#et$a )i$tori#a )o/e razumi#eti, u $'o#im razdol#ima nara'$i, ao raz'o#



ili ao od'i#an#e etapa $amo% ita+ To #e $ #edne $trane ne$i$temat$i pou(a# i a$i$tem$ipou(a# <artina ;eide%%era o#i $'#et$u )i$tori#u razumi#e ao po(il#e i$tine ita, a $dru%e $trane $i$temat$i i meta"izi&i $tro%o iz'eden pou(a# u ;e%elo'o# Lo%ici, %d#e $ezapra'o $'#et$a )i$tori#a, %d#e $e $'#et$a )i$tori#a razumi#e ao od'i#an#e lo%i&i) principa+I zato $'#et$a )i$tori#a, i$to ao i $i$tem lo%ie, ima tri principa i tri razdol#a: razdol#enepo$redno$ti, po$redo'an#a i pomiren#a+

4ajpopularnija verzija svjetske historije, koja na neki način lebdi ize'u teolo*kog, kozolo*kog,antropolo*kog i ovog ontolo*kog aspekta, koja se na neki način uključuje u sve ove aspetke zato jersa svojo foralno diobo o$e na neki način nakaleiti se na svako teatsko područje, je onadioba svjetske historije na stari, srednji i novi vijek. -a sve ono *to se poznaje u povijesti ujetnostipa i ono *to se predaje u povijesti filozofije na neki način stoji pod tiranijo ove pseudofilozofijskerazdiobe.0a razliku od svih ovih poku*aja interpretacije svjetske historije, svjetska historija se u svojojistinitosti dade razuijeti sao iz istine saoga svijeta.

)va poznata antropologijsko1filozofijska odre'enja čovjeka kreću se u unutarsvjetsko sklopu, paiate shvaćanje da je čovjek – to je najni$e shvaćanje – visoko organizirana aterija. 0ati

roantičko shvaćanje& čovjek je nebeska biljka. /iologističko shvaćanje& čovjek je $ivotinja,svejedno da li se radi o radnoj $ivotinji, $ivotinji koja proizvodi oru'a, dru*tvenoj $ivotinji ilidrugačije. +alje& čovjek je puko čovječno biće, antropoid, dru*tvenog kova ili drugačije9 čovjek jesvjetski duh, duh svijeta9 čovjek je individuu, čovjek kao pojedinac, čovjek kao dru*tvo, čovjekkao egzistencija, čovjek kao dr$ava, čovjek kao stado bo$je, kao klasa, kao osoba, čovjek kao asa,kao revolucionarni subjekt, kao oko ili kao uho bitka, kao astrolo*ka *ifra u svi ogućiistički i poluistički verzijaa, čovjek kao znanost, čovjek kao tehnika, čovjek – u vulgarniverzijaa – kao a*ina, čovjek kao ideal itd. o su sva oguća unutarsvjetska razuijevanja bitičovjeka.

(oguće je jo* jedno shvaćanje čovjeka – shvaćanje čovjeka iz njega saog. 3ovjek ne shvaćen nitikao svjetsko biće, niti kao unutarsvjetsko biće, a niti kao vansvjetsko biće, već kao čisto sebipripadanje, sebi1na1sebe1jedino1oslonjeno biće9 čovjek koji kao takav proizlazi iz ničega i neanikakvog sjera, usjerenje u niče, uzrok je saog sebe i u to sislu – kao bitni uzrok saogsebe – stoji nad sai sobo. o je čovjek kao nadčovjek kako ga je u spekulativnoj verziji izveo4ietzsche9 to je čovjek kao slobodno ljudsko biće, kao ljudsko biće, kao čovječno čovječno biće. o

je čovjek u svi verzijaa huaniza.

-ostati udri, postati poput boga jest svrha sveg i svakog filozofiranja. -ostati udri naravno usislu poistovjećenja s nadpovijesni i vanpovijesni idejaa iz kojih bog proizvodi svijet.Filozofija je otuda po svojoj biti, po svojoj najunutra*njijoj sr$i, odgoj, pedagogija. Od%o#,

izoraza, nara'no ne za o'o ili za ono u $'i#etu, ne za $'#et$i *i'ot, ne%o za i$tin$i *i'ot+ Uovoj pedagogijskoj funkciji filozofije počiva unutra*nja nu$nost toga da se filozofija ora razviti uono *to je -laton označio kao %kadeija, a *to i danas zoveo sveučili*te. U toe le$i nu$nosttoga da je -laton osnovao %kadeiju. -latonova %kadeija nije puka filozofijska *kola, nijenikakav obrazovni zavod i nije nikakva zajednica znanstvenog rada. Ona je iz biti filozofije, iz bitičovjeka, iz biti povijesnog bića uteeljena AinstitucijaA preobrazbe za istinu. 8stinska filozofijaotuda ora htjeti postati *kolo, ora htjeti razviti se u sveučili*te kao *to i istinsko sveučili*teora biti uteeljeno isključivo i jedino u filozofiji.

Spinozina "ormula cau$a $ui: to je sloboda onog bića koje po svojoj biti i po svojoj egzistencijisebi prethodi i sebe saog proizvodi, sebe saog postavlja, sebe saog razvija.

-ita se, ukoliko je obrazovanje shvaćeno kao osloba'anje – kako ide put tog osloba'anja, na koji senačin to osloba'anje o$e proizvesti= -ut osloba'anja -laton prikazuje u sedoj knjizi +r$ave na



teelju prelaska iz ni$ih u vi*e du*evne oći... 4ajni$i stupanj, ne sao du*evnog odno*enja sprasvijeta, nego onda i $ivota, je ono *to biso i danas ogli prevesti kao a*tovanje ili fantazija.o je razina onog $ivota u koje se $ivi bilo soatski spontano, dakle fizički spontano u sislutjelesnosti, bilo du*evno spontano u sislu onoga *to biso i danas zvali opći obrazovanje,ono *to se zapravo neko vrijee zvalo ljepoto du*e u to sislu da se radi o jedno du*evnodekoru koji nije nikako, ni na koji način u sebi organiziran, nego je to svijet du*evnih slika isto tako

kao *to je i svijet ginastike svijet tjelesnih slika...)vijet koji je ne*to vi*i, ali jo* uvijek unutar nijenja, unutar bivanja to je odnos vjerovanja,vjerovanje je izvjesna stabilnost u projenjivosti. <jerovanje znači vjerovati u ne*to *to zapravonije stabilno, *to se nekako kreće, *to je projenjivo, ali ipak na neki način uhvatljivo. o hvatanjenečega u ono *to stalno iziče je za -latona tehnika. ehnika ne kao vje*tina proizvo'enjanečega, nego kao znanje koje prethodi svakoj ogućoj vrsti proizvo'enja, ali takvo znanje koje nijesvjesno svojih pretpostavki, koje ne zna otkud je kao znanje poteklo, nego sao zna u odnosuspra objekta kako to s izvjesni objekto o$e stajati. )vijet tehnike je za Grke isto tako svijetstrategije i taktike kao svijet poljoprivrede, kao svijet ujetnosti u u$e i u *ire sislu& svijettragedije, svijet lječni*tva, edicine itd. o je sve tehnika. o je ono *to biso i danas, u isto takoprofano shvaćanju zvali svijeto tehnologije ili tehnologike. o je svijet kojeg prekriva takva

vrsta ustanova, koje, sad obrazovno gledano, o$eo nazvati politehnikuo... +akle a*tovanjei vjerovanje zaokru$uju svijet nijenja.

Ono *to saa paideia hoće postići je ono *to -laton kao put oslobo'enja prikazuje u jednoj sliciovako& AOdgoj nije uno*enje znanja izvana u du*u kao da bi se u slijepo oko unijelo vid.A akva vrstuno*enja znanja izvana je ono *to se danas kritizira tie da se ka$e kako je nastava pasivna, kako sehrani aterijalo, kako ia suvi*e aterijala itd. 1 to je ono s či se sofistika bavila9 znanje kojesu sofisti po Grčkoj prodavali. o je uostalo i bit sofistike, da se satra da je du*a na neki načinprazna ploča po kojoj se o$e *arati po kakvoj se hoće logici. oe -laton suprotstavlja ono *to uslici ka$e& A6ao *to se oko koje ia vid okrenuto prea tai, ora, da bi vidjelo, odista okrenuti ito tako da se cijelo tijelo s oko okrene, isto tako se du*a koja ia spoznajne oći u sebi, koja iau sebi klice filozofiranja treba iz etafizičkog raka okrenuti spra filozofijskog svjetla.A 8 ovo *topaideia hoće postići – ovaj put osloba'anja – nije drugo nego obrat, iz etafizičkog raka u svijetfilozofijske svjetlosti. aj je put -laton naznačio kao prisjećanje. 4o, *to je na koncu ono *to o$eoogućiti da se dotakne saa istina bitka= o je za -latona dijalektika. /it te dijalektike u ovopedagogijsko sislu je to da je dijalektika sinoptika – sagledavanje svega *to jest u njegovo biti.+ijalektičar je onaj, koji sve *to se vidjeti dade gleda zajedno, skupa, i to ne tako da bi sabirao izbiti njegove ili iz njegove istine. -osao dijalektike je prea toe to da nakon toga *to je du*a pro*laovaj put pribli$avanja, ovaj put prela$enja iz bivanja u bitak, zaokru$i ovaj čitav svijet i da gaukotvi, da ga usidri u onoe *to je za -latona ideja... azina dijalektike je u. aj uski kontakt sbitko koji ia uspostaviti dijalektika je takva vrsta znanja i $ivota koja nije ne*to slobodno

lebdeće u to sislu da biso se ogli baviti sao dijalektiko, dok biso sve ovo drugo oglizapostaviti. 4aprotiv, ovo bitno odre'enje dijalektike kao sinoptike se sastoji u toe da jepretpostavka toga da se uopće do'e u kontakt s biti bitka to da se poznaje sav bitak, da se poznajeisto tako istina kao i la$, drugi riječia& da filozof ora biti prisan i s najni$i slojevia bitka ina teelju poznanstva s ti slojevia ora doći, ora produbiti sebe i sve *to jest do biti, zato dabi cjelinu svijeta sabrao u zajednicu.Ovaj dijalektički put koji pretpostavlja sve znanosti i koji pretpostavlja i ono predznanstveno,tehnolo*ko, koji pretpostavlja čak i ono predtehničko jest put oslobo'enja u to sislu da uvodi uslobodu ideje. aj put oslobo'enja za -latona je trebalo proći i izvr*iti u -latonovoj %kadeiji.%kadeija je u to sislu prava filozofijska *kola ili pravo učili*te izvan kojeg učili*ta ostaje kakoono *to biso nazvali opći obrazovanje tako i ono *to danas zoveo tehnički obrazovanje a

tie isto tako i sve ono *to biso ogli nazvati fundaentalni znanostia. Ono o čeu jeukorijenjena %kadeija kao istinsko učili*te nije razina općeg obrazovanja, niti razina tehnologije ipantehnikua, a niti razina fundaentalnih znanosti, nego razina onoga *to to sve oguće znanje i



sav ogući $ivot u bitno na neki način udru$uje. o je razina dijalektike. /ez tog dijalektičkogsloja nea pravog učili*ta ili pravog obrazovnog zavoda. reba napoenuti da ova *kola ili ovakozai*ljena %kadeija nije proizvoljno konstruirana niti na teelju biti čovjeka niti na teeljuodre'enog poja filozofije, nego odgovara sklopu saog bitka. 0ato jer je bitak takav da ia ubitku ne*to takovo kao bivanje, zato *to je bitak takav da ia u njeu ne*to *to je stabilno na tajnačin da je neodre'eno stabilno kao *to je čisti broj, kao *to je linija, kao *to je čisto tijelo, kretanje

itd., zato jer je bitak takav da u njeu ia ne*to takovo kao *to je bit, kao *to je ideja, zato onajzavod, ono učili*te u koje se obrazuje neko biće za bitak sa i za istinu bitka ora u sebiobuhvaćati sve ove slojeve koji bitku odgovaraju.

-rava jera filozofskog posla o$e biti sao istina.

(oguće su, unutar etafizike, sao tri vrste bića& biće koje u potpunosti odgovara idejaa i usvojoj egzistenciji jest ono *to ono idejno o$e biti – to je bog9 biće koje u svojoj egzistenciji teknalikuje idejaa, koje je tek privid ideje, slika ili odsjaj ideje i koje je ujedno proizvedeno bogo –to je priroda kao cjelina prirodnih bića9 i biće koje je s jedne strane proizvedeno i utoliko je saoodsjaj i sjaj ideje, a s druge strane u sebi ia ogućnost toga da bude istovetno u svojoj egzistenciji

s idejaa i zato da bude poput boga !dakle& biće koje u sebi ia i ne*to prirodno i ne*to bo$ansko" – to je čovjek. /og, priroda i čovjek su tri oguće specifikacije unutar etafizičkog $ivota i otudanjia odgovaraju tri oguće etafizičke znanosti& racionalna teologija, racionalna kozologija iracionalna psihologija.

Ukoliko se isli, onda se ia isliti saa stvar.

6ad ne bi bilo ničega, kad ni*ta ne bi bilo kao ne*to opstojeće, kao ne*to *to ia neku oć, nekusnagu, kad to ne bi bilo oguće, onda ni*ta na to svijetu& ni bog, ni priroda, ni čovjek, ne bi biliogući.

IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII

VIDO9R. APSOL.TA 1 DESPOT

)ao onaj tko se bavi istino bavi se i odgovorno*ću. Odgovoran biti danas znači baviti se oni*to oogućuje kako u naa tako i u stvari istinski $ivot.

8ntelektualac je personifikacija osaostaljenog intelekta.Odgovornost se inteligencije i intelektualca sastoji u toe da bude odgovoran biti intelekta. 6ako jeopet čistoća i saa odgovornost oguća sao u slučaju da je intelekt sa isto ni*ta koje o$epostati sve, to se odgovornost intelektualca sastoji u toe da iz ničega intelekta stvori intelekt kaotakav.

5istorijske istine radi ora se ovdje spoenuti čovjek koji je o$da jedini bio zaista odgovorniintelektualac& )pinoza. U hiperteologijskoj )pinozinoj forulaciji& aor intellectualis +ei, nalazi seprava definicija intelektualca i njegove odgovornosti. o je slobodan, saostalan, ako se hoće,saoupravni intelekt *to sa sebe uspostavlja odgovarajući svojoj odgovornosti i koji ne o$e biti

odgovoran načelno ni spra čega drugoga doli spra onoga *to ga kao intelekt oogućuje... 4eaanga$iranog, nea borbenog, nea osjećajnog intelektualca... ko od intelektualca to iziskuje tajhoće da se on pretvori u ne*to *to on nije. 8ntelektualac je odgovoran sao bo$anskosti intelekta



saog i otuda je )pinoza pravi intelektualac.

S'ai &o'#e *i'i $'#e$no ili ne$'#e$no, ez ozira na $tudi#$u $premu i pro"e$i#u, ez ozirana $'o#e orazo'an#e, u $ladu $a $'o#om "ilozo"i#om+ >o'#e #e taa' &o'#e ao'u"ilozo"i#u ima, i$to tao ao (to #e dru(t'o tao'o dru(t'o a'u "ilozo"i#u ima+++ Ao #e *i'oto#eti'no lo(, ao #e $'e u ne&i#em *i'otu puno ne$u%la$ica, ne$lada i $lomo'a, onda #e

taa' *i'ot u$pro$ $'im o#eti'nim i $u#eti'nim "atorima $amo odraz odre6ene"ilozo"i#e+ To lo(e "ilozo"ira ta# mora lo(e *i'#eti+

Ona# to odi$ta "ilozo"ira ta# $'o#im *i'otnim pri$u$t'om mora i$azati i$tin$o$t ili la* $'o#e"ilozo"i#e+ To nema prilie za "ilozo"i#$u $'o#u realizaci#u, l#ud$u, dru(t'enu i )i$tori#$u,ta# i%ra d'oli&nu i%ru izme6u i%ra&a mi$li i i%ra&a &ina u o#o# #e i%ri #ednao tao la*nami$ao ao i &in+

8stinski je govor, kako po svojoj istinitosti tako i po svojoj govornosti jači od svega onoga *to ugovoru o$e doći do riječi... sao ono biće koje ne uije govoriti uopće i jest u svijetu rada. Ono,*to na neki način nije sprijateljeno s govoro, to je puki radnik.

)tvar )veučili*ta stoji pred pitanje& 8)84)6O )veučili*te ili -8<8+4O sveučili*te. 6aora'ali*te istinskoga $ivota )veučili*te se ne o$e reducirati na znanstveno1istra$ivačkupropedeutiku svestranog uključenja u svijet iskorijenjenosti svakoga sisla.

4e zala$e se ni za koji univerzitet. 2er svako zalaganje, ukoliko je istinsko zalaganje, tj. ukolikou je stalo do biti i istine onoga za *to se zala$e, pred1postavlja uvid u bit stvari do koje u je, 1ovdje uvid u ideju univerziteta. /ez toga uvida, sve su rasprave i sve akcije na univerzitetu iunaokolo njega, a u kojoj se sferi javljale i a iz koje sfere dolazile, puke sljeparije.

efora kao takova, neprijerena je ideji univerziteta... )pecifičnost je refore da je uni*tila jedannaslije'eni, neuteeljeni siste odgoja i obrazovanja, te na njegovo jesto postavila siste kaosisteatsko uni*tavanje ogućnosti duha1čovjeka, u cijelo rasponu od najni$ih do najvi*ihpotencija, s jedni jedini cilje da čovjeka, reduciranog !redukcija1način porobljavanja" naobezduhovljenu, neodgojenu i neobrazovanu radnu snagu priprei, usjeri i osposobi zakonkurenciju na tr$i*tu radne snage i tie, eventualno, uključi u procese svjetske razjene rada!carstvo nu$nosti, po (aru, tj. carstvo ropskog vreena u koje spada i njegov rezervat slobodnovrijee".

3isti u je u koji u i*ljenju sebe proizvodi kao u.

Neo% mi$lioca mo*e $e $u$re$ti $amo u pono'nom mi(l#en#u ono% mi$li'o% o#e #e on mi$lio+3ovjek, u svojoj ljudskosti tako oči*ćen, da on nea niti esencije niti egzistencije jest, uzet sa zasebe čisto ni*ta. 8 /og, bez prirode i bez čovjeka, u vječnoj čistoj bo$anskosti, nije niti ne*totakobivstvujuće niti ne*to tubivstvujuće. )ao ako čovjek u svijesti svoje zbilje poopćene kroz bit iopstanak postane svjestan svoje neistine, i u ničeu sebe saoga otkrije svoju istinu, pa se,odlučiv*i se za ozbiljenje svoje onostrane istine, odva$i i na skok u ni*ta, zbiva se prigodabogoodnosa ili vjera, u kojoj /og i 3ovjek bivajući jesu u svojoj istini. 8stina ljudskog bo$anskogbića jest vjera. <jera je saobivanje 3ovjeka i /oga iz ni*ta njih saih. Ona je slobodnibogoljudski bitak, istinska zbiljnost /oga i 3ovjeka pod zakono apsolutne slobode. 2edini tko jeantropo1teologijsko ozbiljenje filozofije pro$ivo do kraja jest )oren 6ierkegaard.

4aravno1teologijski i racionalno1psihologijski izra$eno, religija je odnos boga i čovjeka, ili, ukolikose bog uze u svojoj akozičkoj i vanljudskoj, a čovjek u svojoj akozičkoj i vanbo$anskoj



vlastitosti, odnos duha i svijesti.

6ao apsolutni duh čovjek je odista sve, kao neduhovno biće on je odista ni*ta.

;ivi duh je realan i poput svega realnog on je individualan, jednokratan, vreenit, prolazan ikonačan. 4jegov $ivot jest proces, ali niti supstancijalni proces poput prirodnih procesa, niti $ivotni

poput biologijskog odr$anja $ivota, nego stalni proces identificiranja duha saog sa sobo. On se javlja u tri oblika, kao osobni, objektivni i objetivirani duh. Osobni duh jest duhovna svijest zarazliku od individuua kao puke svijesti. On se o$e saooblikovati i saoozbiljavati. 6aoćudorednoe biću njeu pripada sposobnost predvi'anja, predodre'ivanja, vrijednosno čuvstvo isloboda. 8ako ne o$e izbjeći to da se nalazi u danoj situaciji, ipak o njeu ovisi kako će u danojsituaciji postupiti. )loboda njegova le$i u ovoe kako. -o naravi je on svojoj ekscentričan preasvijetu, *to se očituje u njegovi transcedentni aktia čie se razlikuje od du*evnog bitka. Ovaj

je duh subjekt spoznaje, djelovanja i stvaranja. Objektivni duh, kojeg je otkrio 5egel, nije nitisupstancija niti saosvijest, odvojiv od osoba, on je realni $ivi duh koji se očituje u oblikovanjuzajednice, u $ivotu jezika, koji se preuzia, u kojeg se urasta i kojeg individuu ora usvojiti, ustanju znanosti i obrazovanja, u oralu i etosu, u sferi ujetnosti i $ivotnog stila, religiji i itu, u

duhu tehnike i dinaici politike. On se odr$ava tako da počivajući na eleentia koji se ijenjaju,stalni preforiranje slojeva koji ga nose sudr$i sebe u konzistenciji svoje osebujnosti. Odlučno

je za njega da nea svijesti o sebi. :to on o sebi zna to on zna kroz osobu. Otuda je sjerpovijesnog $ivota načelno neproziran. Objektivirani duh jesu stvorena djela duha. +ok su osobni iobjektivni duh realni, ovaj je duh irealan. On opstoji sao za $ivi duh. <ezan uz aterijalno, ovajobjektivirani duh kao subjekt sadr$i prednji realno1zbiljski plan i pozadinu duhovno1idealnu. )aoduhovnoe oku on se očituje u svojoj duhovnosti.

Samo #e ona# do$pio do temel#a $ee $ama i $poznao ci#elu duinu *i'ota, to #e #ednom io$'e napu$tio, i $am io od $'e%a napu(ten, omu #e $'e potonulo, i to $e na(ao $am $ onime$ona&nim+

)ve je logičko izrecivo i iskazivo, ali sve izrecivo i iskazivo nije logično.

)loboda saog logosa, a ne konačnost i ograničenost čovjeka koji ia logos, jest porijeklo istinitogi la$nog za nas, ili racionalne istine i bludnje u naa.

%ko naie istina nije, istinito je da istina nije9 ako pak ne*to istinito jest, potrebno je da istina bude.1 . %6<84)68

-itanje nije u toe da li ova ili ona istina jest, ili da li ovo ili ono istinito jest, nego, da li istina jest,

koja istina sve istine i sve istinito čini istinaa.8stina je svjetlo du*e – )<. /O4%<74U%

Obdarenost se ne da steći učenje već je se ia.

Sa' *i'ot o&ito'an#e #e ono% unutra(n#e%+

%ristotel ka$e& "!duzme li se čovjeku osjetilnost i duh on biva sličan bilji# lišen duha# on je poputdivlje zvijeri# oslobođen onog bezlogosnog# boravei u duhu# nalikuje bogu." Ono iti &o'#eom'idi Ari$totel prepozna#u/i &o'#ea iz *i'l#en#a *i'ota+ ;ivot jest u svojoj $ivotnosti $ivljenje

du*e. +u*a se, $iveći, očituje nogostruko. 6ao princip reprodukcije, ishrane i odr$avanja $ivotadu*a je ono *to oogućuje biljni $ivot. )va zealjska bića iaju u sebi princip vegetativnosti./iljka je očitovanje sao te $ivotnosti. /iljno carstvo je carstvo vegetativne du*e ili $ivota koji je



sveden na ishranu, odr$avanje i reprodukciju. ;ivotinje, iako pretpostavljaju vegetativni princip, usvoe biti jesu to *to jesu po osjetilnosti. ;ivotinja kao $ivotinja $ivi u okru$ju estetičkog. /ićekoje u svoe $ivljenju nea ni vegetativnosti niti osjetilnosti, koje se niti hrani, niti reproducira,niti odr$ava, a niti ia ono osjetilno u sebi, jer uopće ne $ivi na zelji, to biće je duh kao onobo$ansko. ;ivljenje kao udjelovljivanje duha, koje udjelovljivanje u djelu jest sve *to duh o$e biti,

jest $ivljenje onog bo$anskog. 3ovjek kao $ivo biće na zelji ia u sebi nu$no princip i

vegetativnog i anialnog $ivota. 4o čovjek kao čovjek nije niti biljka niti $ivotinja. On isto tako usebi ia i potencije duha, iako nije bog. 3ovjek jest na neki način i biljka i $ivotinja i bo$anskobiće, ali pitanje je u toe *to je upravo ono specifično *to je princip čovječnog $ivljenja.AOslobo'en onog bezlogosnog, boraveći u duhu, nalikuje bogu.A ogos nea ni biljka ni $ivotinjani bog. )ao je čovjek A$ivo biće koje ia logosA.

8stina logike jest to da logička istina nije istina.

8stina se u etafizičkoj filozofiji razuije kao slaganje, podudaranje nečega s neči, sa saisobo ili sa neči drugi. 8stinit je čovjek koji se ne pretvara da jest ono *to on nije, istinito je bićekoje odgovara svojoj biti, istinit je poja koji odgovara pojovnosti poja, istinita je riječ koja

izriče svoju stvar, znanost koja zna svoj predet. +a bi slaganje nečega s neči bilo uopće ogućeora ne*to, biće ili stvar uopće oći biti. 4e*to nije niti ono u trenutku sada, niti ni*ta onoga prijeili poslije. 4e*to, ukoliko uopće jest, nu$no je vanvreeno. +a bi uopće oglo biti ora ono oćiuvijek biti.

<ali &o'#e jest ali jer $ivi aleni $ivoto ni*tavne prolaznosti. U skučeno horizontu alih,prolaznih stvari on vegetira u sada*njosti, suvreenosti kao i sve puko $ivo.Velii &o'#e jest velik utoliko ukoliko kroz njega $ivi – isli sebe, stvara se i djeluje – ono veliko,vječno, ideja, ideal. 6roz njega kao etafizičara, ujetnika, sveca, političara, znanstvenika,uteeljitelja orala itd., oć onog vanvreenog prodire u ni*tavno vrijee prolaznosti. "Velik ječovjek glumac svog vlastitog ideala."

Ova igra u kojoj se ogleda ideja oguća je ukoliko se u veliko čovjeku $ivot iz redukcije natrenutačno sada okreće ono vanvreeno. ie $ivot sa zasijeca u $ivot i postaje duh. -uteduha $ivot realizira ideje, ideale, ono dobro, lijepo i istinito, ono nadosjetilno. )tvarajući i htijućiono vanvreeno $ivot postaje duh ali ostaje rob neoćno voljo stvorenog istinskog svijeta.8 ali i veliki čovjek jesu neoćna volja za oć. Ono ljudsko odvi*e ljudsko njihove jednakostiizlazi na vidjelo kada neoćna volja povuče svoju posljednju konsekvenciju. <olja koja vi*e nećene*to, ono vječno, zakon, ono sveto itd. 1 jer je prozrela njegovo porijeklo !prosvjetiteljstvo" – aneće niti ono puko prolazno, pro*lo ili sada*nje, jest volja koja hoće ni*ta i uzvikuje& ni*ta nijeistinito, sve je dopu*teno, sve je jedno, svi su jednaki. 4ihiliza je posljednja volja neoćne volje.o je posljednja volja posljednjeg čovjeka koji najdu$e $ivi. -osljednji čovjek nije niti ali niti

veliki. On je čovjek jednakosti. )vi, i, čovječanstvo, nitko tako sebe oslovljava posljednji čovjek.ko je prona*ao piso nije na*ao lijek za eoriju i udrost, nego je započeo uni*tavanje du*e, tj.kako i ka$eo, biti čovjeka, oogućiv*i preje*tanje znanja i onoga *to se jest u ne*to izvandu*e, upravo na papir i pripreiv*i tako pričin u koje se pričinja kao da je na*e ono *to je izvannas.

To mno%o &ita, $'e man#e zna+ To mno%o pi(e, u$oro ne/e znati ni(ta+ 9ada i znao, ondai io, i$tin$i *i'io, a ne i 1 niada 1 pi$ao+

)rt se otkriva $ivo čovjeku niti kao dobra niti kao zla. )trahovati od srti kao zla za $ivot radi

dobra jest niti da se zna *to se ne zna. -rividna udrost srtnoga straha sofistika je koja prikrivavlastito neznanje.



Ukoliko je nesloboda Azapravo srtna opasnostA za čovjeka, utoliko #e rop$t'o i$tin$a i pra'a$mrt &o'#ea+ I$tin$a $mrt #e &o'#eu mi$liti i d#elo'ati, dul#e od to%a, *i'#eti, a zapra'o iti(to on ni#e+ 0iti ez $ee, ne iti pri $ei, iz%uiti $ee u tu6ini ono% Dru%o% i Dru&i#e%napro$to, ao pra'a $mrt, $mrt #e i$tine ono%a iti &o'#eom+ I$tin$a $mrt &o'#ea #e$t $mrtn#e%o'e i$tine ili n#e%o'a *i'a la*+ Pori#elo i it, ili ono otuda i po &emu ta la* #e$t la*, #e$trop$t'o+ Pitan#e $mrti i *i'ota $'odi $e za &o'#ea na pitan#e i$tine i la*i, a pitan#e i$tine i la*i

na pitan#e rop$t'a i $loode+

CCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCC

!ILOZO!IJO< 9ROZ NE!ILOZO!IJ. 5 DESPOT

)iste je cjelina ogućih načina robovanja slobode.

U filozofiranju nea niti učenika niti sljedbenika. -ravo filozofiranje, kao i svaka prava ljubav,neponovljiva je ljubav spra sae stvari.

-ostulatorni ateiza hoće reći ne*to strahovito& ne da /oga nea, nego, /og ora oći ne biti, dabi sloboda bila oguća.

/iće koje bi bilo sao radikalna, usaljena, sebe sau izabirajuća egzistencija, bez apsolutnogai*ljenja i u njeu i kroz njega obrazovljivog poja /oga, to i takovo biće uopće ne bi oglo bitireligiozno. %teita !bi" bila nu$na teologija takovoga bića. %li biće koje bi bilo tek izvanjskasinteza puke svjetovne egzistencije i esencije – koje bi, recio, sao u glavi, kao teolog, ialopoja /oga, ili bi, u radnoe tjednu djelovalo bezbo$no a u nedjelju klečalo pobo$no 1, bezunutra*njega saoodno*aja ovih oenata – koji sebesvjesni saoodno*aj o$e u slobodi postatireligioziteto 1, bilo bi puka ehanička spojevina& rječju vjera, djelo nevjera. 8sto ono biće koje

jest unutra*nji raspon, napetost ize'u sebe sau konstituirajuće egzistencije – apsolutnapojedinačnost – i sebe sau konstituirajuće esencije – apsolutna općost 1, koje jest sukob ovihoenata i istovreeno kao svijest toga sukoba njihova poirba, o$e biti istinski religiozno.

;ivi /og nije /og racionalne teologije. /og racionalne ili naravne teologije nije sveoćan $ivotnego je ie za rtvo biće koje neoćno robuje AzakoniaA logike, ateatike i prirode.

Pra'a um#etno$t ci#ene nema, udu/i neproci#en#i'a, onda zapra'o ne 'ri#edi ni(ta+

Razliu#e $e $loodni du) i ne$loodni du)+ -od neslobodni se o$e isliti – prirodni duh.-rirodni duh !neslobodni, op." je po svojoj ogućnosti svaki ro'eni čovjek kao prirodno biće. o jeneprobu'eni duh. +uh u prirodnoe sislu, duh o sebi, dijete, neobrazovani čovjek. 4eobrazovaničovjek, to ponajprije znači onaj čovjek koji u svojoj pojedinačnosti nije probu'en za općost. o ječovjek koji je gluh za drugo, za druge i za cjelinu bića uopće, čovjek koji u sveu vidi sao sebe.>o'#e o#i u ni(ta'no# ona&no$ti i/a i $t'ari onzumira $'o# prolazni $'i#et+++)lobodan ili obrazovani duh otvoren je za općenitost, identičan je s općo*ću ili s idejo onoga *to

je pravo, i u toj identičnosti $ivi i djeluje, te kroz to i o$e biti pavedan. Obrazovani duh jest duhprincipa, za razliku od barbarskoga duha, koji o$e biti stručnjak na bilo koje području, a da,neobrazovan, o ideji pravednostii, jo* dublje, o ideji onog dobrog poja nea, te se otuda nu$no u

svakodnevno, tkz. javno i privatno $ivotu ophodi, pona*a i odnosi Aod danas do sutraA, kakoAprilike iziskujuA i kako nala$u projenjiva uvjerenja. 0a razliku od neobrazovanog, i zapravorospkoga duha, obrazovani, i utoliko slobodni duh, u toj konačnoj sferi dr$avno1političkog $ivota,



duh je principijelnog čovjeka koji u skladu s principia $ivi i djeluje.

-aranoja liberaliza jest duhovna bolest krivog poja sistea. )isteatizirati slobodu isto je *to iporobljavati.

ko hoće odista biti slobodan, taj ora znajući htjeti slobodu, a ne boriti se slijepo za svoju

sebičnost kao slobodu.

Filozofija, s jedne strane, kao plodonosna ljubav nero'ene udrosti, i vjera, s druge strane, kaoljubav ro'ena u kri$u i uskrsnuće preporo'ena, ogu o$da soći snage i odva$nosti zaneodgodivi jedino nu$ni, okr*aj s bitstvo nihiliza.

(ogućnost pedagogije jest u toe da čovjek filozofijski sebe kao dijete u svoe biti i u biti svojojprepozna. ek otuda ogućnost i potreba da tijelo i du*u svoju odgaja – odgaja za ogućeobrazovanje 1, i da duh svoj obrazuje. Obrazovanje pak to nea svrhu u sebi kao AopćeobrazovanjeA koje bi njegovu kulturu sačinjavalo, a niti ia svrhu izvan sebe, u sislu specijalnog,usjerenog obrazovanja za slu$bovanje ili rad u nekoj posebnoj znanosti, profesionalnoj vje*tini ili

uijeću ili političko i dru*tveno djelovanju. 4aprotiv. 8 odgoj i obrazovanje, kao istinska, pravaili filozofijska pedagogija nisu drugo negoli prevo'enje cijelog, univerzalnog !tijelo1du*a1duh9anuelni i intelektualni rad" čovjeka u istovetnost s njegovi biti. 8 otuda ne sao ogućnostnego, za takovo sao1 i sebe1 vi'enje čovjeka, i nu$nost pedagogije. Filozofijska pedagogija jefilozofijski sebeodgoj i sebeobrazovanje čovjeka za njegov istinski i slobodni $ivot.

%ko je čovjeku do istinskog odgoja i obrazovanja, ako je svrha istinske pedagogije zajednicaistinski slobodnih bića, onda filozof1pedagog ora biti političar, ili, pravi političar ora biti istinskipedagog. )vako drugo funkcionaliziranje bilo filozofije, bilo pedagogije, bilo politike, sao jepuko, neljudsko robovanje nekoj dr$avi, dru*tvu, grupni interesia, duhu vreena, kulturi ilisvjetskoj historiji. %li ne zaboravi. Filozofijska pedagogija prethodno ora biti odgoj i obrazovanjeza filozofiju.

>o'#eom iti &o'#eu #e ono na#te*e+

:to čovjek zapravo jest=-rethodno je za pitati& tko tu zapravo pita, koga pita i *to pita. Ono ili onaj tko pita, čini se kao da serazuije sao od sebe, jest čovjek. %li čovjek je upravo ono A*to je u pitanjuA. ko isli !ni" dazna tko je taj tko tu pita, već unaprijed zna odgovor na sao pitanje, i uopće ne pita, nego tek hinida pita. Upitanost čovjeka *to je u pitanju čini upitni onoga tko pita.

)ao ono biće kojeu je prekrivenost njegove biti njegovo ni*tavno prividno*ću i pukopojavno*ću nu$no tra$i ono bitno ili ono *tostveno. /ića, indiferentna spra toga raspona bitnog ipričina u njihovu vlastito stvarno bitku ne pitaju, to jest, ne tra$e svoju bit.

9ao i$tin$a $looda ili $loodo'an#e i$tine &o'#e #e pri $ei+ 9ao i$tin$o roo'an#e iliroo'an#e i$tine on #e u itu $'ome ez $ee+

0a*to se dana*nji čovjek osjeća iz1bačen u svijet= 0a*to vi*e ne govori /ogu=3ovjek se osjeća iz1bačen jer jest tako da je iz1bačen kako iz vreena tako i iz sebe saa !iz svogabitstva, naravi, zajedni*tva bitstva i punog vreena" na povr*inu onoga jest1sada1biti. aj i takavčovjek ne govori, ne o$e govoriti, on brblja bilo znanstveni bilo svakida*nji jeziko onoga

jest1biti... /ilo bi zaista pravo čudo da ia /oga koji bi ogao i bio voljan čuti i slu*ati takavgovor. 6oji jezik i koji govor bi uopće ogao biti prijeren /ogu i njega dostojan, to, kao pitanje, jo* tu uopće nije niti upitano. +ana*nji čovjek vi*e ne govori /ogu, jer se /pga ne o$e o1govarati



oni sada1biti. heo1logia, prevede li se kao /ogo1zborenje, orala bi proniknuti porijeklodana*njice, da bi, neoskvrnjena izvitopereni vreeno, uopće ogla pronaći ogućnost nevine,čiste, bo$anskosti /oga prijerene riječi.

+a ono bijuće nije pri sebi, da u nije biti ono tko ili *to ono jest, nego da jest izvan sebe, sebisaoe tu'e, da jest svoja vlastita ne1istina, 1 jedan je od otiva filozofiranja.

6ako povratiti izgubljeno=-rije svega tako, da se prestane tra$iti na krivi način. (ora se zaboraviti svaku oguću opsjenu,sao1obanu, opiju, ize'u ostalog, znanost, politiku, tehniku, kibernetiku, zabavu i dokolicu.0aboraviti, naravno, nije isto *to i zaneariti, ignorirati. <eć je kroz -latona iza*lo na vidjelo& neasreće za pojedince i narode bez istinske filozofije, istinskog filozofiranja i istinskog filozofa... %kose to ne vidi, filozofija je prazna riječ.

/itni jezik je jezik bitnog. aj jezik ne govori AoA. Govor AoA nečeu ili nekoe !stvaria,doga'ajia" bezbitni je jezik, o1govorenje, ogovaranje. +a biso AsuvisloA, su1isleno, sisleno, si*lju govorili, ora isao saa, isao stvari, stvar !poja stvari" kao isao pro1govoriti.

Dana$ $e ri#eto priazu#emo #edni dru%ima ui$tinu a'i #e$mo+ ;inimo+ >emu tolianei$reno$t prema $amima $ei i dru%ima?Predpo$ta'a, u'#et mo%u/no$ti apital$e proiz'odn#e #e $loodna radna $na%a+ To #etao'a radna $na%a o#a ne o'i$i ni o &emu i nema ni(ta, te $to%a mora raditi da i uop/emo%la iti+ Rade/i, ta radna $na%a proiz'odi $ee $amu 2reproducira $e, proiz'odi u'#etemo%u/no$ti 'la$tite e%zi$tenci#e4 ao $ee i ao dru%o $ee 2$ee ao rou4, i$todono,proiz'ode/i $'o#e 'la$tito dru%o, ono o#e rad ao rou pro$peti'no upu#e, a zapra'o, roznepla/eni rad u nu*nome radu, i$tom $ee ra6a, 9apital+ .rato: pori#elo, it, m#era9apitala #e radno 'ri#eme ao m#era rada+ Ili dru%a&i#e: &o'#e u $'ome it$t'u $'eden na$loodnu radnu $na%u, radi ao $looda tao, da proiz'odi $'o#u 'la$titu ne$loodu, $'o#ezil#$o 2d#elatno4 roo'an#e, i$todono proiz'ode/i pri'id $loode dru%o%, neproiz'odno%rada, za 9apital #ednao tao nu*ne nad%radn#e+ Radno 'ri#eme ni#e dru%o ne%o 'ri#eme$eeproiz'odn#e $loode ao roo'an#a, i roo'an#a 29apital4 ao pri'idne $loode+ Radni,nara'no, ni#e &o'#e, (to'i(e, to #e &o'#e o#i ao &o'#e $am proiz'odi $'o#e ne&o'#e(t'o, i,utolio #e 'i(e &o'#e ne%o apitali$t, o#e% ao ne&o'#ea proiz'odi tu6i rad+ >o'#e pa o#i"uncionira u nu*no# nad%radn#i $i$tema, u dr*a'i, u neraz'i#enim oolno$tima #o( $e zo'eral#, pred$#edni dr*a'e, pred$#edni 'lade itd+, a zapra'o #e pla/eni "uncioner, "unci#a$i$tema 2nito i ni(ta4, a( ao (to $u to na $'o#im od%o'ornim m#e$tima $'i dru%i 2pro"e$ori,$'e/enici, pra'nici, znan$t'enici, te)ni&ari, ierneti&ari, pro"e$ionalni $porta(i i "inanciranireorderi, upl#en#e i potupl#i'e "ilm$e, e$tradne i dru%e z'i#ezde, na oncu dileri i

pro$tituirani $'ae 'r$te i $o#a4, u tom $ee raz'i#a#u/em $'i#etu (to $e uzdi*e na razinu$'#et$e po'i#e$ti+ Vratimo $e itnome7 Ne trea iti 9arl <ar@ da i $e 'id#elo: dana$ $enapro$to ne mo*emo Jedni Dru%ima ui$tinu a'i #e$mo priazi'ati, ne zato #er)inimo, ne $ nei$reno$ti, ne%o zato, #er ne $amo da ni$mo ui$tinu a'i #e$mo, ne%o,(to #e itno za u'id u it$t'o dana(n#e% 'remena, $ami $u5d#elu#emo 2znali to ili ne4 uproiz'odn#i $'o%a 'la$tito% ni$mo+ <o%lo i $e i tao azati: dana(n#ica #e$t $eeproiz'ode/ene&o'#e(t'o, protu5prirodno$t, ezo(t'o+ Ri#eto$t, iznimno$t $u$reta $ onim ui$tinu tu $edodiru#e $ iznenadno(/u nadnara'no% &uda+

Filozofija u filozofiranju, za razliku od etafizike, nije niti stvar volje, niti oći, niti ua, nego jenjoj korijen u plodonosnoj, ra'alačkoj ljubavi ili erosu.

0a*to so u strahu da ne budeo ljubljeni=/iti odista ljubljeno o$e sao ono koje je dostojno ljubavi... )trah, bolje reći bijeg, od te$ine,



ozbiljnosti, strogosti, upravo neilosrdnosti istinske ljubavi jeste bijeg od filozofije. AU strahusoA, jer u to strahu ipak sebi na neki način priznajeo da ljubavi niso dostojni. -robudi li setaj strah do bezune strave, o$da iskrsne prilika za ogućnost istinske ljubavi i njojodgovarajućeg dostojanstva.

+ana*njica u svoe bitstvu kao sebe saa afirirajući nihiliza, ne ostavlja prostor nikakovoj

A$eljiA za znanje, jer se ono bitno tu zaista unaprijed !a priori" zna. 4e treba, valjda, podsjetiti, dainforacija nije znanje, da inforatički sustav nije sustav znanja !bitnog vida stvari", te da jeodjereno znanje, to jest pravi gledo stvari, Asustav inforiranjaA sustav sebe1 i sve1obanjivanja oni bezbitni.

3ovjek nije postao )tranac, čovjek je, kako se kroz 5eraklita čuje, ro'en kao stranac. )tranac sebisaoe !svoe sebstvu" i stranac bitstvu svega *to uopće o$e biti.

Dana(n#ica &ini od &o'#ea tu6inca, to /e re/i, i#u/e, o#e #e tu6e $ei $amome, dru%ome, poprirodi $rodnom, tu6e $'emu inom prirodnom, neprirodnom i nadprirodnom, tu6e $amomi$onu $'e%a+++ Po$'ema(n#e otu6en#e $'e%a od $'e%a i $'e%a $a $'ime u $'emu, to $ee5

otu6u#u/e otu6en#e #e$t dana(n#i $'i#et+

0a*to se sada !u ovoe datoe trenutku" u kojeu jeso, ne osjećao vi*e pozvani odgovoriti uvreenitosti vreena=0ato, jer AsadaA !u ovoe datoe trenutku" u kojeu jeso, zapravo niso, nea nas, to nisoi.

azvoj !zapravo napredak, napredovanje", je li to uopće spojivo s čovjeko... 4a razini bitnogArazvojA bi ogao biti sao napredovanje egzistencije k skladu s esencijo, i utoliko k istinskojegzistenciji. Gdje i kada toga sklada nea, riječ je o uvoju, nazadku, degradaciji, truloj egzistenciji,kao jedva jo* i sjeni bitnog.

6oji su uvjeti potrebi da bi se u čovjeku probudio eros za tra$enje svih bitnih pitanja o sislučovjekova $ivota i jo* A*ire i jo* dubljeA=7ros je, kako se to objavilo -latonu, deon, niti usrtiv, niti neusrtiv, niti dobar niti zao, nitiudar niti lud, niti bog niti čovjek. aj deon, iznenada se rodiv*i, ka$e& vidi da ne vidi onovidno !bitno, do čega je zapravo stalo", *to Ahistorije filozofijeA redovito falsificiraju kao )okratovrijeci Azna, da ni*ta ne znaA. 4e radi se o puko znanju neznanja, nego o radikalnoj razliciize'u ui*ljenog nebitnog znanja !znanosti i sveznanja sporednih stvari" i pravog vida1znanjaonog bitnog. 7ros je prije svega potreba1oskudica, znanje neznanja onog bitnog probu'ena, a nara'anje dobrote u ljepoti !kao onog osloba'ajućeg" sjerajuća.

-i'i li &o'#e + i F+ $tol#e/a $'o#u 'la$titu ni(ta'no$t i prazninu+++?-i'i, $u5ra6a#u/i $am u proiz'odn#i te ni(ta'no$ti 2praznine, e$mi$la4+++

;ivio li uopće u jedno prebučno, obezglavljeno, kaotično svijetu=(i $ivio u nihilizu koji se na povr*ini, pute globalizacije i globaliziranja, razvija u AglobalnisvijetA Aprebučnog, obezglavljenog, kaotičnogA, kako ka$ete, nadetanja na svi razinaa!svjetsko tr$i*te, svjetski rat, svjetsko prvenstvo, svjetski rekord, svjetska knji$evnost itd., itd.", doku unutra*njosti djeluje tiho, ali neuoljivo, čista logika nihiliza, kao tkz. znanstveno1tehničko1kibernetički AracionalitetA.

jubav je $ivot u slobodi istine. 4i*ta niti puko čovječje niti bo$je.

/rak o$e biti crkveni, gra'anski, divlji, je*oviti... /rak je puko historijska fora1pojava, koja



uglavno oneogućuje, ipak valjda ogući, istinski odnos u*karca i $ene.

O pri#atel#$t'u?Pri#atel#$t'o, pri$no$t, li$o$t, i$reno$t, po(ten#e, itna ot'oreno$t+ <oralo i $e iti i$tin$i,pra'i &o'#e 1 da i $e mo%lo iti pri#atel# $ei i dru%ome+

O znano$ti i n#ezinome zna&en#u?Tz+ $u'remena znano$t $pada u tro5i$t'eni $lop znano$t5te)nia5iernetia+ To #e znano$tu $lu*u $amoiz%radn#e ni)ilizma i ni#e dru%o do $eeomo%u/u#u/i temel# totalno%aroo'an#a+

8to zna&i iti pri $ei?Pri#e $'e%a (to uop/e zna&i iti? 8to #e $e$t'o? 9ao #e uop/e mo%u/e ne iti pri $ei, ne iti$'o#, ne iti ono (to #e$i? Ti ni$i pri $ei, nema te p$i)olo%i#$o zna&en#e, ne zna( (toradi( i %o'ori(, ti $i lud, ne%o ontolo%i#$o: ti #e$i, ali ni$i &o'#e+ Dale, ao ti #e do to%ada odi$ta ude(, t#+ pri $ei, mora( "ilozo"irati+

-ravi profesor, obuzet pozivo, i u snu i na javu nastoji se osposobiti za javno i slobodno, stvariprijereno govorenje, sa svrho o$ivotvorbe istinskoga dobra za sve.

Odgoj !i obrazovanje" djeteta i ladosti u čovjeku najvi*i je poziv i zvanje čovjeka& u ro'eno, tekoguće čovjeku, o$ivotvoriti čovje*tvo. :kole, sveučili*ta, institucije, koje to ne ogu, proizvodenečovjeka ili tek privid čovjeka.

)aoubojstvo naroda je konstrukcija Anacionalnog identitetaA i stvaranje nacionalne dr$ave. -ravi,ne nacionalni, $ivot naroda oguć je sao iz sebesvijesti njegove narodnosti, koju narodnost, ba*kao i čovje*tvo u čovjeku, narod ora poku*ati o$ivotvoriti. 2edino poznato ie za takav ogućipoku*aj je filozofija.

6akvo je stanje ujetnosti u DB. stoljeću=/itstvo ujetnosti odgovara bitstvu vreena. <rijee zahtijeva od svega *to bi u vreenu oglobiti da se oslobodi, razvije u slobodi sve svoje ogućnosti, i na koncu, da radi slobode sae sebenadi'e u svojoj ograničenosti. ako i ujetnost AostvarujeA !AstvaralačkiA" svoju likvidaciju.

8to %ledate na TV5u?Na TV5u %ledam (to $e zapra'o do%a6a ada $e %leda TV+ leda oo u ni(ta, a 'idine(to ao pomi&ne 2i z'u&ne4 $lie Ni&e%a+ Studirali $te "ilozo"i#u+ S#etite $e+ Politeia, VII,po&eta+ Predo&i naime $ei, da l#udi *i'e u podzemno# (pil#i, o#a ima du% ulaz, ot'oren

prema $'i#etlu= da $u l#udi u n#o# odmala $ oo'ima na no%ama i 'ratu tao, da o$ta#u nai$tom m#e$tu i da %leda#u $amo preda $e, te %la'u radi oo'a ne mo%u naoolo oretati, a$'i#etlo im o%n#a %ori odoz%o i izdalea n#ima za le6ima= itd+ Pre'edeno na dana(n#i #ezi:totalno audio5'izuelno manipuliran#e roo'ima na dnu ita+ To %ledam na TV5u+

Gdje sa=)toji nad otvoreni grobo rodnog grada.:to ga k srti vodi=%nonina, la$na, nepravedna oć, koja ubija i čovjeka i narode i čitav ovaj svijet, a zovu je6apital.u prava vi*e nea nitko, 1 ni čovječja, ni gra'anska, ni prirodna.

2edino ApravoA za pre$ivjele je tu biti roblje, tj. pravo da se bude svoj vlastiti privid.




!ILOZO!IJA? 5 DESPOT

8zbor studija filozofije nije nikakav puki izbor nego je prije svega $ivotna odluka. Filozofiju studiratek noinalno tko od studija tra$i sao vi*u i visoku stručnu spreu. )tudij filozofije u skladu sa$ivotni odluko iziskuje da se sav u toe i pri toe bude. akova jedna odluka, naie odluka$ivota kao takovog, u svako ono tko se za to i na to odlučio, uz ostalo znači i sasvi osebujnuredukciju $ivota upravo so na to, jedno jedino, i ni*ta drugo. U razlici spra cjelokupnog plana iprograa obrazovnoga sustava na sveučili*tu !od teologije, prava i edicine9 preko politologije,ekonoije, prirodnih znanosti, do inforatike i tehno1logije svih usjerenja", *to u cijelosti slu$ineče u $ivotu, studij filozofije ne slu$i AuA $ivotu ničeu. %ko je potrebno sao ono *to jekorisno i iskoristivo, onda je filozofija apsolutno nepotrebna. Odlua za $tudi# "ilozo"i#e od%o'arana#unutra(n#i#o# potrei *i'ota $amo%, o#i, ne $tra)u#u/i od $mrti, $tra)u#e od mo%u/no$tiono% na#$tra)o'iti#e%, da $ee ao *i'ot proma(i i iz%ui u ni(ta'no$ti la*no% *i'l#en#a+ 8ajući

u vidu $ivotnost ove odluke, orao se zaisliti nad tie, na sao *to so takovo odlukoučinili, nego i *to jeso i činio, dok u ovo konkretno horizontu, sada i ovdje, filozofijskivezani uz )veučili*te danas u 5rvatskoj $ivio. Odgovor na to pitanje ne o$e doći izvana. 4itkone o$e ocijeniti ni prosuditi *to se zaista zbiva s filozofijo, osi onoga, i jedino onoga, takozaista filozofira. U to sislu je jera tog i takovog Apovijesnog zbivanjaA u njeu saoe. )vogovorenje o filozofiji iz bilo koje perspektive, tkz. stvarnog svijeta, perspektive političke,teologijske, znanstvene, tehničke, kibernetičke i zgoljno pragatičke sasvi je izli*no, suvi*no ibesisleno.

Obrazovanje nije nikakovo napredovanje, nikakav progres, nego naprotiv, svo i svakovreensko protjecanju usprkos, nasuprot proticanju vreena, ako se vrijee tako razuije,orazo'an#e #e$t uzdizan#e. U toe sislu ono je zbivanje na jestu. 4aie na duhovnoejestu gdje duh sa iz sebe pute sustavnoga obrazovanja izrasta u svoju duhovnost.

Fakultet ili bit fakulteta otkriva sasvi adekvatno već sao njegovo ie – dolazi od latinskogfacultas – facultas ili sposobnost, isli se dakako na duhovnu sposobnost, to jest, fakultet jestosebujni bitak oći duha, gdje duhovna oć sebe sau osposobljuje za svoj vlastiti bitak. o jenajforalnije oguće odre'enje fakulteta kao takovog.

0nati jedan jezik !biti u njeu obrazovan" ne znači poznavati riječi, ne znači poznavati pravila jezika, nego znači, kad zaista vlada* neki jeziko, znači oći isliti na to i takovo jeziku.

Uključiti se u Ačislo izobra$enih narodahA, ili, *to je tu isto, uključiti se u ono *to se u povijesnoznačenju naziva svijeto, civilizacijo i kulturo, postati povijestan, biti povijestan, oguće jenarodu sao kroz sustavno obrazovanje njegovoga čovjeka. 4e1obrazovan čovjek i ne1obrazovannarod ne spada u svjetsku povijest. 4eobrazovan narod nije niti europski, niti svjetski, niti je uopćenarod, 1 neobrazovani narod je privid naroda ili puko prirodna pojava. )a stanovi*ta sustavaobrazovanja, to su priitivci i barbari. 8ze'u neobrazovanog naroda, biljke i $ivotinje nea bitnerazlike.

ra$enje posljednjih uzroka, za razliku od najbli$ih koji se pojavljuju, i obja*njenje svrhovitostisvega *to jest, stvar je filozofije. +efinicija filozofije po %rnoldu glasi& "%ilozo&ija je znanost koja

se bavi posljednjim uzroima i svrhama bitka".

Uan je onaj tko nije sao spoznao istinu, ljepotu i dobrotu u granicaa za nas spoznatljivog, nego



se i odlučio za njihovo o$ivotvorenje.

Slooda #e ono ez &e%a nema i$tin$e $t'arno$ti "ilozo"i#e+ I$tin$o "ilozo"iran#e #e nemo%u/eu roo'an#u 'an"ilozo"i#$im $lo#e'ima *i'ota+ O$loo6en#e od 'an"ilozo"i#$eu'#eto'ano$ti pr'i #e ora "ilozo"iran#u !tko hoće filozofirati ora se osloboditi sveg onogrobovanja i u potpunosti se posvetiti onoe *to radi, točnije, ora zaboraviti na vanjski svijet i

zbivanja u njeu, op."

8deja filozofije je istina filozofije. +a bi ideja i istinski $ivjela ora se filozofiranje osloboditi odprivida filozofije... +a bi $ivot sa odista progovorio u filozofiranju, neophodno je stoga,prethodno, osloboditi ga, ba* isto tako kao i ideju, od njegova privida.

6ao $ivo biće ili individuu, dalje, čovjek ia svoje osnovne crte i obilje$ja, značajke svoje, onopriro'eno, naslije'eno i stečeno, svoje lice !fiziognoika, iia, gestika" i lik, tjelesno svojeustrojstvo, ono svjesno i nesvjesno u svojoj du*evnosti, teperaent svoj, ia slobodu i utoliko jeličnost. Ono *to sve te crte, svojstva, obilje$ja itd. funkcionalno sabire kao sredi*te ličnosti u jednucjelinu, i čini individuu upravo ovi, ti i takovi individuuo, jest, prea +vornikoviću,

karakter. 6arakter nije etafizička essentia. On nastaje, razvija se, transforira se i propada, i kaotakav on je $ivo jezgro individuua. 2er je karakter ono *to individuu čini individuuo,+vorniković o$e reći& "!d svega što nas uope mo$e da zanima na drugom čovjeku na prvom jemestu svakako njegova ličnost i njegov karakter".

Ulazeći u razatranje političkog duha i karaktera +vorniković ka$e& "'va su uglavnom puta za postizanje $ivotnog ilja( prvo produktivni rad# razvijanje i ispoljavanje sposobnosti i vrednoe ustvaranju bilo materijalnih bilo duhovnih dobara# i drugo# društveni put# tj. vještina kojom seshodnim i taktičnim postupkom i ophođenjem s ljudima posti$u izvesni rezultati"." 2edno je putstvaraoca, drugo put političara.

6arakter jest ono po čeu neki individuu jest upravo taj individuu a ne neki drugi. Utoliko,karakter čini individualnost individuua. 8ndividuu jest to A*toA on jest po svoe karakteru.

educira li se $ivot sao na neke ili čak sao na jednu od svojih potencija, dolazi do nesrazjera iotuda nu$no do krize.

!ilozo"i#u ni#e mo%u/e nau&iti, izuze' )i$tori#e, 'e/ #e u na#ol#em $lu&a#u mo%u/e u&iti"ilozo"irati+ 1 6%4

+vorniković ka$e da onaj tko iajući tu'u filozofiju, dosljedno, u skladu s njoe i $ivi, taj $ivi

tu'i $ivoto.Od neua u filozofiji do bezulja u stvarnosti vodi nu$an slijed. )vrha pravog studija filozofije inije drugo do osposobljavanje duha za svladavanje neua.

6r*ćanska tradicija saa, na tragu jednoga od apostola, svetoga -avla, filozofiju dr$i bezuljeovoga svijeta. +akle& kr*ćanska filozofijaJkr*ćansko ovosvjetsko bezulje9 konsekvencija koju jee'u inia povukao uther. 6oliko ja ogu vidjeti filozofijski je oguće razlikovati sao istinskufilozofiju i prividnu filozofiju.

-laton ne govori o Adr$aviA, -oliteia nije A+r$avaA. -laton isli na ustrojstvo istinske i pravedne

zajednice. Uvjet takovoga zajedni*tva jest istinsko, $ivoto1tvorno filozofiranje. U susretu istinskogfilozofa i političara -laton vidi jedini i nu$ni uvjet prave sreće u $ivotu naroda. 8stinsko zajedni*tvone o$e počivati niti na vjeri, niti na tradiciji, a ponajanje na krvi i tlu. Uvjet istinskog zajedni*tva



jest slobodni, sebesvjesni, odgovorni, najvi*i ciljevia bitka i $ivljenja skrblju odgovarajući duh.


.VOD . !ILOZO!IJ. 1 DESPOT

Vol#a:Odorili se jeso. +a uzletio. 3udno. :to vi*e hoće* da uzleti*, anje o$e* da poleti*. <oljavuče dole. <olja prikriva. <olja u htijenju gospodari oni koje hoće. 6ada hoće, čini u se, da onohoće, ali ne, volja u njeu hoće, i volja neće ono *to *to ono hoće, nego sebe i svoje hoće. <oljavuče k sebi, vuče dolje, prikriva uz sebe i u sebe.5tijenje htijuće zatvara u njega. <raća ga k volji. 4e da u van. 4e da u gore. Uvis. 4e dopu*tau uzlet. 5tijenje je lanac robovanja. :to vi*e hoće*, to te lanac vi*e zate$e, to je volja u tebi jača,sve dok te ne nadjača i ne odbaci i ne ostane ona saa. -una, velika, oćna volja, gospodar

svekolikog robovanja. U svakoe htijenju, onaj tko zapravo hoće, jest volja, čista volja. 2o* i ubezvoljniku, volja hoće da bude bez sebe, da se otarasi sebe, da sa sebe strese te$inu, da strese sasebe ovo dolje sao, bezdan u sebi u koji bez propasti propada. 6ada hoće da neće, kada hoćeprestati htjeti, kada hoće vi*e ne biti ona saa, onda hoće da ne ora biti gospodar robovanja svegau sveu htijenju, hoće da ropstvo sao ne bude.<olja, odakle uopće volja, volja saa, čista volja= 4iotkuda dolazi volja, iz ničega volja jest, uničeu volja ora biti. 0a*to= +a bi se u nečeu uopće oglo biti. U ničeu bez volje, ni*ta neo$e biti. U bezdanu ničega, ne, da nea ničega, nego ba* svega ia. 8 sve propada u ni*ta. )ve jeizlo$eno i ulo$eno u ni*ta. %li sao se jedno izuzia. 2edno iznosi. 2edno niti ni*ta ne o$esloiti. o je volja.%li i volja se vara. <olja ni, da je ona ona saa. +a ona u ničeu gospodari. 4e. /a* je ni*ta ono,kojeu volja pripada. Odakle volja= <olja jest od ničega. +a je od nečega, ne bi bila AslobodnaA.%li od ničega, oh, to je i u$itak volje u volji, od ničega i u ničeu jest sloboda volji. 4i*ta je njenasloboda, čini joj se. 4i*ta je njezino odakle. 4i*ta je njezin do i povrati*te. U ni*ta se ona uvijekiznova vraća, noseći sa sobo svoj ratni plijen.4i*ta u volji je nezasitno. Ono ora htijeti, i uvijek iznova sao htjeti. 4e htjeti Ane*toA, ne htjetiAovo ili AtoA, ne htjeti dobro ili zlo, istinu i la$, nego ora htjeti sve, da bi sao oglo biti. 6rozvolju svoju i ticala njena, sva oguća htijenja, ni*ta sebe hoće, hoće sebe kao sve i kao ono iznadsvega, i u toe htijenju, kroz tu volju, stalno iznova hoće i stalno iznova ora htjeti, da sebe ne biizgubilo.4i*ta je trajno u ratu. 4ije to ni sveti ni svjetski rat. at je to ničega sa svie, na pobjedu, koja se

zove biti ni*ta. /iti ni*ta, to jest, ono biti sao kao ni*ta koje jest. 4ikakovo ne*to, nikoje biće kojebi bitku odgovaralo i pripadalo, nego upravo ni*ta kao biće onoga biti, kao jedino koje jest9 to jeono *to se u toe sve1ratu hoće. )ve1rat je rat ničega sa svie. U toe ratu zbiva se sveuni*tenje.)veuni*tenje provodi volja kroz svoja htijenja. %li sveuni*tenje vodi u ponovnu izgradnju aponovna izgradnja u ponovno uni*tenje, jer sao u sveuni*tavanju i sveobnavljanju ni*ta o$e bitikao ni*ta, ono sao, od sebe i pri sebi saoe. Otuda se uvijek iznova iz rata u sveu, krozbeskonačna lutanja, ni*ta vraća k sebi, volja njegova na putu je u doovinu. u volju čeka njenvjerni u$, koji bez nje ne o$e niti tkati niti rastkivati. 4i*ta bi bez volje bilo zaista sao ni*ta,ni*tavno ni*ta, ni*ta bez bitka, ni*ta bez sisla, ni*ta bez značenja, neoguće ni*ta.%li kroz volju ničega, ni*ta hoteći sebe, sebe uspostavlja. 4eoguće biva. 4eoguće grabi istinu iusvaja ono biti. 4eoguće osvaja sve& i čovjeka i boga i svijet. 4eoguće svojo vlastito voljo

biva sve u sveu.<olja ničega je volja neogućega koje hoće da bude *to biti ne o$e. 6roz svoju volju ni*ta hoćesvoju oć, kroz tu oć hoće sebe stvarati, bivati, biti. Ono ne stvara Ane*toA, AtrajnoA, AvječnoA.



4i*ta sebe stvara, sebe biva, sebe jest. 8 da bi ni*ta sebe stvorilo i ni*ta treba svoje drugo, svoje e ide, otpor svoj. /ez otpora, volja kao volja, ne o$e htjeti. <olja ničega ora se sve odupirati, da bise ta volja ogla do kraja, u svojoj nezasitnosti probuditi. )ve odvraćeno od ničega upravo jeizazov volji. :to biće anje hoće ni*ta, *to čovjek i bog vi*e bje$e od ničega, *to je otpor njihovveći, to se vi*e raspaljuje volja ničega, koja ih hoće sve vi*e i vi*e. )ve veće i veće ne1ni*tapotpaljuje i raspaljuje vatru1volju. a vatra ničega sjaji isto puni sjaje kada u njoj sagorijeva i

pregorijeva sve *to je uopće oguće. -o$ar ogućnosti svih ogućnosti prava je svečanost ničegasaog, koje rasplasano u svojoj sve1volji, spaljuje u sebi sve, da bi ono u to sve1po$aru bilo sve.8z pepela svega ogućeg, ora ni*ta, da sao ne bi u svojoj volji utrnulo, ponovno htjeti sveoguće izgraditi, da bi uvijek iznova, u sve1po$aru, sao ni*ta oglo biti ono sao.)vesagorijevanje i sveobnavljanje stalno je proči*ćavanje i saoproči*ćavanje ničega u sveuoguće i svega ogućeg u ničeu. )ve či*će i či*će vraća se ni*ta, sve či*će i či*će nadolazi sveoguće. 3istoća, apsolutna čistoća svrha je i saosvrha sveuni*tavajuće i sveobnavljajuće voljeničega.

<olja kroz svoje htijenje oneogućuje na*e htijenje. (i hoćeo uzletjeti u filozofiju, ali ona neće9ona je oćnija i ona nas hoće upravo ondje gdje ona hoće. % *to ona hoće. Ona ni*ta neće, ona

naprosto hoće, ona jest volja ničega koja sebe hoće. 8 ta i takova volja nas hoće.

(isli se, slobodna volja o$e htijeti *to hoće. +a bi ogla htjeti *to hoće, ora ona prethodno znati*to htjeti jest. Ovdje susrećeo oko volje. /ez uvida u *to svoga htijenja volja bi bila slijepa. <oljaora prethodno vidjeti, da bi kao volja ogla htijeti. %li volja ora oći ne sao vidjeti čistoA*toA svoga htijenja, nego ga ora oći sagledati u sasvi odre'eno vidu, kao ono *to je voljiApo voljiA. 4e vidi li ona ono htjeto u onoe *to ono jest i kakovo ono jest !kao istinito i dobro",volja ne o$e htjeti ono *to ona zaista hoće, nego slijepo hoće ono *to ona zapravo neće. Ovohtjeto, dalje, ora biti oguće, i tek ako ia vi*e takovih ogućih, volja o$e izabrati i o$e seodlučiti. U izboru i odluci ize'u takovih datih, ali ne voljo proizvedenih ogućnosti, sastoji sesloboda izbora slobodne volje.

4ičeu pripada volja, ni*ta je njena prava sloboda. 4i*ta bez volje ne o$e biti... <olja ora oći,i tjerana je od ničega na to da o$e, da ora oći sebe sau oogućiti u uspostaviti, kako bi krozsebe ni*ta oogućila, oćni učinila i uspostavila. 6ao volja ničega volja je sloboda, a sve jeslobodnija *to je oćnija.

To "ilozo"ira, ta# mi$li, to zai$ta mi$li, ta# "ilozo"ira+

+iferencija ize'u filozofijskog i*ljenja i svakog drugog otpočinje s pitanje& *to je ono *to jeuopće vrijedno toga da se isli=

U i*ljenju se ne sije* dati dekoncentrirati od onoga *to svijet isli i govori. )vijet ne zna *toisli i *to govori. (e'u svijeto se isli i govori sve i sva. 0a te isli, ukoliko su sudovi, nitkovi*e ne zna odakle su u svijet dospjeli. 3ovjek isli i razi*lja, recio, o ujetnosti, i na koncu,kada vi*e ne zna na *to bi se pozvao, prestaje govoriti ja isli i tra$i utoči*te u onoe isli se.)av svijet isli da je ujetnost ne*to izuzetno, veliko, uzvi*eno... Ujetnost, tako se isli, čuvaono ljudsko. U slobodno vrijee, pri lektiri, na koncertu, na izlo$bi ili u teatru ona podsjeća nadublji sisao. )astavni je dio kulture. 4jena djela i tvorci njihovi susačinjavaju na*u tradiciju. (islise i sudi se tako. %li, odakle ti sudovi. Oni su unaprijed negdje doneseni i odnekuda u odgoje iobrazovanje dospjeli e'u svijet. %li ono koje je u njia sudilo nije svijet sa. -rije svijeta su tisudovi su'eni, pred1sudovi, predrasude su ti sudovi. (i*ljenje govori drugačije. )ao istinska

ujetnost jest ujetnost, sve ostalo je zabava, razonoda i razbibriga za svijet i puk. -uka ujetnost.Ono *to i*ljenje isli i govori, to isto isle i govore i poku*avaju činiti izuzetni, veliki, to jestistinski ujetnici. 6roz njih, i u toe i jest prava veličina, kroz njih ujetnost saa hoće do sebe



dospjeti, istino hoće postati.

Pra'edno$ti mi(l#en#a radi: da $'ao mi(l#en#e na $'ome m#e$tu mi$li i da $'o#u mi$ao mi$li+

Ao $e &o'#e 'e/ ne mo*e oriti proti', ao $e to 'idi: automatizaci#e, "uncionalizaci#e,in$trumentalizaci#e i $'e%a o$talo%a (to iz to%a proizlazi, onda $e ar to%a mo*e o$looditi na

ta# na&in, da $e $pram to%a odno$i a$et$i+

Ono udro jest jedno& biti pri isli, s onu stranu sveg ogućeg, sveg znatljivog, sveg do$ivljivog,svega *to bi se oglo htjeti, čeu bi se oglo nadati, *to bi se oglo proizvesti. 2est biti pri islikoja kao ono jedno jedino, jedincato, oogućuje islivost islivog i njegovo i*ljenje, znatljivostznatljivog i njegovo znanje, do$ivljivost do$ivljivog i njegovo do$ivljavanje itd. /iti pri toj isli,kao ono udro, koje udrost i udraca oogućuje, jest ono za čie filozofija u filozofiranju te$i.

Lijepo je stvari promatrati, ali je strahovito biti što one jesu !48:%, op."

%ko filozofija jest apsolutna znanost onda je biti profesor filozofije jedno te isto *to i biti istinski,

pravi filozof. %psolutni islilac. Svi i sve ostalo koje tu dolje misli, samo misli da misli.

(ene pita* za uvod u filozofiju. U filozofiju bi ti da u'e*. 8zvan filozofije, isli*, jesi. U nju biizvana da u'e*. 4eće* tako ući. Samo ona# ulazi, to 'e/ u n#o# #e$t+

Ao ti ito u$)ti#e re/i (to #e "ilozo"i#a, ne $lu(a# nio%a+

CCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCCC

!ILOZO!IJA 9AO SISTE< 1 0RAN9O DESPOT

4e o$eo naie prihvatiti isao, da ono, *to isli, u to isto vrijee, dok isli, uopće ne postoji.)toga je ova spoznaja 2a isli, dakle jesa prva i od svih najsigurnija, do koje dolazi tko godpravilno filozofira. 1 +7)@%7)

+escartes ka$e& "Pod riječju mišljenje shvaam sve ono# što se zbiva u našoj svijesti# ukoliko smosvjesni toga." Uzeto kao atribut... i*ljenje je bit ili narav islećega bića, tj. duha.

Uvijek se iznova čini i pričinja da je religija ne*to puko ljudsko. (ni se da je, ako je uopće, religijanu$na čovjeku. 3ovjek bi, ukoliko nije defektan, u svojoj prirodi okrnjen čovjek, orao, kaopotpuno biće biti i religiozan. eligija je nu$na zbog i radi prisustva onog vi*eg, bo$anskog usveu ljudsko.

Uvijek se iznova ogla*uje& religija nije nu$na čovjeku nego /ogu. /og ne o$e, ne bi ogao/ogo biti bez religioziteta. /og, da bi /ogo biti ogao, treba takovo biće, koje se spra njega,na njeu, /ogu prijereni način odnosi. o i takovo biće koje se spra /oga u njegovu bo*tvu nanjeu prijereni način o$e odnositi zove se u religijskoe horizontu čovjek. 8 sao to je tučovjek, tj. takovo biće, koje u razlici spra svih ogućih bića, jest po svoe bitku to da o$e biti

jedno te isto s /ogo. (etafizički izraz ove jednosti i istosti jest aor intellectualis +ei. 8stinski

bitak /oga jest bitak /oga kroz duh čovjeka, ili, istinska ljubav kojo čovjek /oga ljubi jest ljubav/oga saog kojo on sa sebe ljubi kroz pravog čovjeka. a je ljubav čisti religiozitet 0a*to jenu$na= 4e čovjeku, nego /ogu. +a bi /ig kao /og ogao biti u svojoj istini, ili *to je isto, biti



otkriveni /og, treba /og ono +rugo, iskonski istovjetno biće, i odnos spra tog +rugog i kroz to+rugo spra )ebe. /og u svojoj istini ne o$e biti bez drugog, po porijeklu svoe bo$anskogabića. 4jihov pravi odnos, neprikriven prirodni i historijski surogatia za /oga i čovjeka, jestreligiozitet.

%ko se i čini da je razusko i*ljenjeJsvo i*ljenje i da nea drugog i*ljenja osi i*ljenja kao

razuijevanja, računanja, analiziranja, interpretiranja, kritiziranja itd., usuprot tou, u horizontukonačnosti, ia jedna druga ogućnost duhovnoga bitka. Usuprot i*ljenju reducirano nakonačnost ia u duhovnoe bitku – u negativno usko bitku čovjeka – jedna ogućnost odnosaspra bitka koja kao konačna ogućnost nadilazi horizont konačnosti& ta ogućnost konačnogabitka koja nadilazi konačnost jest uski osjećaj. 6azano jezičko1analitički, ia ne*to neiskazivo,koje se pokazuje, to će reći, za čisto funkcionalni jezik koji je ostao bez riječi& ono ističko.

0a razliku od čuvstva konačnosti... religiozni osjećaj ili čuvstvo takav je osjećaj koji izvan svakogprirodnog ograničenja osjeća ono bezgranično, neograničeno, beskrajno ili beskonačno kao takovo.aj osjećaj onog beskonačnog u konačnosti, koji kao osjećaj nadilazi konačnost kao takovu, čisti jeili beskonačni osjećaj. Ovaj je čisti osjećaj religiozan, jer u razlici spra svakog konačnog osjećaja

i sebeosjećaja, osjeća ono biće, koje izvan svakog datog ograničenja jest porijeklo svojeg vlastitogbitka.

;ivi /og nije /og racionalne teologije. /og racionalne ili naravne teologije nije sveoćan $ivotnego je ie za rtvo biće koje neoćno robuje zakonia logike, ateatike i prirode.

eeljna doga koja razlikuje Oca, )ina i +uha )vetoga u spekulativnoe horizontu odgovarastrukturi onoga 2a. /og kao Otac stoji na jestu apsolutne općonsti, /og kao )in stoji na jestuapsolutne pojedinačnosti, a +uh nije niti apsolutna općost niti jednoro'eno ukonačenje u apsolutnojstrahovitosti srti, nego je odnos ize'u 2ednog i +rugog, koji odnos, za razliku od bitka1borbekoja jest 2a, u /ogu jest jubav. 8 dok se za ono 2a kao religijsko ie čovjeka o$e kazati da ono

jest sloboda kao borba saa, dotle se za /oga o$e kazati da on jest sloboda kao jubav saa.jubav kao religijski pojljeni +uh koji čini jedinstvo u trojedinstvu.Ono 2a kao religiozno 2a ili novi čovjek jest slika i prilika /oga, tj. slika i prilika triniteta.4o ono 2a sao, kao borba jest ogućnost religioziteta. Ono sao o sebi nije religiozno. U tojogućnosti kao takovoj le$i otuda ogućnost pada i otpadni*tva. 2a ne ora biti religiozno. 2areligiozitet ora izboriti. 2a se sebe1objavi ili sao1objavi /oga ora oći odazvati, njojodgovoriti. 2a kao 2a ora u toe odgovoru oći sebe izgubiti, i u srti kao apsolutnoe gubitkuisto sebe za /oga izboriti. 6roz srt srti, kroz saonegaciju svoga negativiteta ono ora oćiproći, te negirav*i se i sačuvav*i se, ora se uzdići da bi se kao duhovno 2a rodilo i tako istinskibilo dijete /o$je. +uh za duh. 8sto u takovoe duhu o$e se roditi istinsko bogo1čovječje

zajedni*tvo& zajednica istinske ljubavi. o zajedni*tvo nije vi*e ni*ta svjetskopovijesno. ;ivotnije od$ivota pojedinca i naroda to je zajedni*tvo istinskog slobodnog 3ovje*tva i istinskog slobodnog/o*tva. 8stinska poirba čovjeka sa sai sobo i s /ogo i /oga s čovjeko u svetozajedni*tvu slobode. -raksa je ove zajednice praksa apsolutne ljubavi i utoliko $ivi, ovda*nji, kao

jedno u sveu prisutni +uh ili ono +obro sao.%li ono 2a i kao pojedinac i kao narod, kao svijet, o$e istinskoga /oga i proa*iti. Ono u svoebitku1borbi o$e ovu apsolutnu bitku izgubiti. -oraz u toj borbi jest istinski pad i istinskootpadni*tvo.2a kao pojedinac i kao narod, kao svijet, o$e se postaviti na sebe saa i u svojoj apsolutiziranojkonačnosti sao za sebe bez /oga biti. /ez religioziteta ono se o$e izgubiti u goloj, čistoj,univerzalnoj povijesti, i o$e čak i jo* dublje pasti, do gole prirodnosti i čistog bestijaliteta. akovo

2a koje kao svijet, kao narod ili kao pojedinac, hoće sao sebe saa, pravo je, istinsko, $ivobezbo*tvo, koje se u la$no religiozitetu o$e klanjati idolia ili i posve ogoljelo, bez ikakovareligioziteta propasti u vulgarnoj stvarnosti znanstveno1tehničko1kibernetičkoga bitka. )vedeno na



funkciju svoje vlastite čiste, apsolutizirane, i utoliko oćne volje, o$e ono htjeti sve i sva, saone ono istinski +obro sao. -raksa svijeta takovoga 2a u kojeu čovjek jo* sao anonino radi utotalnoe pogonu, procesu saouspostave bezune, ali zato hiperintelektualizirane, racionalne,planirane, prograirane, proizvoljno u većinsku jednost izabirane, i zato suverene oći i volje, jestpraksa radikalnog, apsolutnog, sebe saa kao takovog i radi sebe saa sebe htijućeg 0la.

!ilozo"i#a #e $pozna#a ono%a (to #e$t+++ $t'ar #e "ilozo"i#e ono (to #e$t po#miti+

Razum, prepu(ten $'o#o# prirodno$ti, du(a #e $'e% mo%u/e% prati&o5politi&o%, znan$t'eno%i racionalno5"ilozo"i#$o% i teolo%i#$o% roo'an#a i porol#a'an#a+ Roo'an#e #e *i'otrazum$o% ni)ilizma+

-rava ujetnost cijene nea, budući neprocjenjiva, ona zapravo ne vrijedi ni*ta.

eligija je svijest /oga. eligija je odnos bića1bitka1svijesti1slobode i bića1bitka1/oga1slobode, i totakav odnos, u kojeu se jedno spra drugoga odnosi tako da izvan toga odnosa, tj. jedno bezdrugoga, uopće ne o$e da bude, ili, istinski /og bez čovjeka nije /og kao *to ni istinski čovjek

bez /oga nije čovjek. /itan je ovdje oent odnosa.

Odnos u kojeu se sao jedno odnosi nije istinski odnos. 6ao *to se običava reći da je za sva'upotrebno dvoje, tako je jo* vi*e, upravo da bi je bilo, za ljubav nu$no dvoje. 8skonski istovjetna,kroz beskonačnu razliku beskonačno se razilazeća bića, sao kroz ljubav ogu biti jedno.

+uh jest sloboda. azlikuje li se ipak slobodni duh i neslobodni duh, onda se pod neslobodnio$e isliti prirodni duh. -rirodni duh je po svojoj ogućnosti svaki ro'eni čovjek ako prirodnobiće. o je neprobu'eni duh. +uh u prirodnoe sislu, duh o sebi, dijete, neobrazovani čovjek.4eobrazovani čovjek, to ponajprije znači onaj čovjek koji u svojoj pojedinačnosti nije probu'en zaopćost. o je čovjek koji je gluh za drugo, za druge i za cjelinu bića uopće, čovjek koji u sveu vidisao sebe. 3ovjek koji u ni*tavnoj konačnosti bića i i stvari konzuira svoj prolazni svijet. /itiobrazovan ne znači raspolagati nogi znanjia. Obrazovan, to znači bitko biti foriran uskladu sa svojo biti. :to prirodni duh o sebi jest to je obrazovani duh za sebe. -rirodni duh kaoobrazovani duh jest slobodni duh. o je duh koji se ne odnosi spra ovog ili onog u njegovoj pukojovosti, nego se odnosi spra onog bitnog u svako biću. -rijerice, u horizontu politike idr$avnog $ivota, taj i takav duh ne odnosi se spra svekolikih zgoda i nezgoda kao takovih, već seodnosi spra onog pravednog saog ili spra ideje pravednosti koja oogućuje isto pravi...)lobodan ili obrazovani duh je otvoren za općenitost, identičan je s općo*ču ili s idejo onoga *to

je pravo, i u toj identičnosti $ivi i djeluje, te kroz to i o$e biti pravedan. Obrazovani duh jest duhprincipa, za razliku od barbarskoga duha, koji o$e biti stručnjak na bilo koje području, a da,

neobrazovan, o ideji pravednosti i, jo* dublje, o ideji onog dobrog poja nea, te se otuda nu$no usvakodnevno tkz. javno i privatno $ivotu ophodi, pona*a i odnosi od danas do sutra, kakoprilike iziskuju i kako nala$u projenjiva uvjerenja. 0a razliku od neobrazovanog, i zapravoropskoga duha, obrazovani, i utoliko slobodni duh, u toj konačnoj sferi dr$avno1političkog $ivota,duh je principijelnog čovjeka, koji u skladu s principia $ivi i djeluje, pa se zato za njega i ka$e da

je pravi, po*ten čovjek, čovjek na svo jestu na kojega se o$e računati i u kojega se čovjeko$e pouzdati.

azu besisleno ka$e& ili ropstvo ili slobodaK obovanje kao robovanje jest sloboda koja sebesau kao slobodu negira, i u toj saonegaciji, kao sloboda nije od sebe, nije pri sebi, nego je oddrugoga, naie, od druge slobode. opstvo je $ivot la$nog, neoćnog duha.

Documents

Branko Despot bilješke iz djela