Izdavač: Primorsko-goranska županija, Adamićeva 10, Rijeka

Za izdavača: Zlatko KomadinaIlustratorica: Margareta PeršićTekstopisac: Velid ĐekićLektorica: Lidija TomanProdukcija: Prospekt d.o.o., RijekaTisak: Kerschoffset d.o.o., ZagrebISBN: 978-953-7221-73-7

Sadržaj slikovnice isključiva je odgovornost Primorsko-goranske županije.

Za više informacija posjetite:

www.frankopani.eu, www.strukturnifondovi.hr

Rijeka, 2019.

Copyright © Primorsko-goranska županija

Projekt Primorsko-goranske županije „Kulturno-turistička ruta Putovima Frankopana” sufinancirala je Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj.

Bribirske djevojčice

U pomoć bribirskih djevojčica zbilja se

možeš pouzdati.

Djevojčice u Bribiru uvijek

se bave nečim zanimljivim.

Nije ni čudo. To je vinodolski

kraj, izađeš iz kuće i već si u

šumskom zelenilu. Tu ptičice

cvrkuću s grana. Iz grmlja

promatra jež. Zakoračiš li

naglo pored starog panja, kraj

noge ti može projuriti zec.

– Krasan je dan za branje

cvijeća! – uskliknu Ana. Sunce je

već lijepo grijalo livadu iza kuća.

Ona i prijateljice veselile su se

bojama s kojima su ih dočekivale

latice. Djevojčice su na livadi

izgledale poput leptira što

lepršaju od cvijeta do cvijeta. Bili

su to pričljivi leptiri.

– Hajdemo od cvijeća napraviti

vjenčiće! – reče ona s pletenicama.

– Jučer sam došla kući s vjenčićem na

glavi, a mama je pitala: – Je li u ovom

cvijeću najljepši cvijetak moja Katarina?

Ni jednu nije trebalo dugo nagovarati

na pletenje vjenčića. Jelena i Barbara

krenuše prve.

Koliko su voljele boje, vidjelo

se po njihovim haljinama.

Ana je imala živahno zelenu,

Barbara radosno plavu,

Katarina nasmiješeno žutu,

Jelena kikotavo crvenu.

Mora da su im se na odjeću

preselile sve boje s livade.

Dobro da je za cvijeće

uopće nešto ostalo.

Dan potom evo ih u zelenilu u

potrazi za kupinama. Prsti su im

plavi od njih. Plavi im se i oko usta.

– Kad su zrele, baš su slatke. –

mljackaju. Grmovi kupina bockaju

prste, ali koga briga? Kući će se

plavi plodovi pretvoriti u džem. Pa

onda liječi prste lizanjem koliko ti

drago!

Dječaci u Bribiru imaju drukčije

igre. Umjesto cvijeća i kupina,

radije se penju na stabla u

potrazi za ptičjim gnijezdima.

Tako provjeravaju ima li doista

u njima jaja iz kojih se legu

ptići. Ponekad pokušavaju

preskočiti manje suhozide, da

vide koliko još trebaju narasti.

Iz vinograda im se znalo

nasmiješiti grožđe. Petar, Ivan,

Fran i Bernardin željno su ga

gledali. Sazrijevalo je polako,

ali to im nije smetalo. Tko bi

se još gnjavio pitanjem čiji je

vinograd?

– Ove su bobe mnogo veće

od kupina. – mljackali su

zadovoljno.

Bernardin je znao imati neobične

prijedloge. Malo, malo, pa bi došao s

nekim novim.

– Što mislite da se popnemo stubama

na bribirsku kulu? I hodamo rubom

njenih visokih zidina? To još nitko nije

učinio pa će nas svi gledati zadivljeno.

– Joj, joj, tko bi se usudio učiniti

tako nešto? – odgovarali su ga

dječaci. Znali su da je to kula

kneza Frankopana, gospodara

Bribira. Ma što Bribira, još osam

susjednih vinodolskih mjesta. Sa

zidina se moglo pasti i zato – ne,

on im to sigurno ne bi dopustio.

– Znamo svi, grožđe je ukusno.

Ali jeste li sigurni da je u redu

to što radite? – reče Katarina

dječacima. Primijetila ih je u

vinogradu pa ih je smatrala

dobrim upozoriti.

– Vinograd ima vlasnika.

Mama i tata kažu kako se

ne smije brati bez njegova

dopuštenja.

Oni se pogledaše zbunjeno. Pa

klimnuše glavom jer bila je u pravu.

Svi osim Bernardina.

– Zašto nas drugi trebaju učiti što

smijemo činiti? – naljuti se on. I

poželi povući Katarinu za pletenicu.

– Neki dječaci znaju priznati

pogrešku, a neki ne znaju. –

zaključi Katarina, koračajući kući.

– Nisu naši dječaci loši. Samo se

ponekad prave važni pa zabrljaju. –

zaključiše Ana, Jelena i Barbara.

Sunce je milovalo grožđe

danima. Postalo je zrelo.

Za berbu se spremaju u

cijelom kraju. Djevojka koja

u branju bude najmarljivija i

najljepša dobit će naziv Ružica

Vinodola.

– Kad odrastem, i ja ću brati

grožđe. Postat ću Ružica

Vinodola. – maštale su

djevojčice, svaka za sebe.

Bernardin? E, taj vam nije

imao mira. Hodao je i hodao

zelenilom, tko zna što tražeći.

A onda mu, baš tamo negdje

pored starog panja, hop!, kraj

nogu protutnji zec.

– Ma uhvatit ću ja tebe, kamo

god odjurio! Baš zato što si brz

kao strijela. – pomisli dječak.

Tražio je i tražio. Osluškivao

i osluškivao. Zavirivao i

zavirivao. Lupkao po stablima

i lupkao. – Možda se zekonja

uplaši pa izjuri iz svoga

skrovišta. – razmišljao je

dječak. Sve dok nije, ajaoj!,

zapeo nogom za odlomljenu

granu i pao.

Je li to bilo najgore? Nije.

Najgore je bilo to što je

otklizao u nekakvu jamu.

Duboku toliko da mu iz nje ni

glava nije mogla proviriti.

– Hoće li me ovdje tko

pronaći? Neću valjda tu

ostati preko noći? – gledao je

zabrinuto uvis.

Sati su prolazili. A kad

se dječak ne vrati kući

na večeru, krenu za njim

roditeljska potraga. Ne

samo njihova. U potragu

također krenuše njegovi

prijatelji. Ni djevojčice nisu

htjele zaostati.

– Kakva je ovo jama? – upita

Katarina, pogledavajući iza stabla.

– Za nju dosad nismo znale.

Djevojčice se okupiše oko jame. A s

njenog dna s veselim ih je izrazom

lica dočekao Bernardin. Ili je to bio

tužan izraz jer ga je od pada boljela

ruka?

Uskoro su stigle ljestve pa

je Bernardin mogao izaći.

Roditelji su mu imali što reći.

Da malo bolje sluša što mu

kažu oni koji znaju više od

njega, ne bi mu se koješta

događalo. A ponajmanje bi ga

netko morao spašavati.

Sada su već svi u mjestu znali:

bez pomoći Ane, Jelene i

Barbare, a pogotovo Katarine,

Bernardin bi ostao tko zna

koliko dugo u nepoznatoj jami.

Pitanje je bi li ga se uopće

pronašlo. U pomoć bribirskih

djevojčica zbilja se možeš

pouzdati.

– Nije dobro činiti sve što ti

padne na pamet. – zaključi knez

Frankopan. Čim se vratio iz

obilaska vinograda, glas o događaju

stigao je do njegovih ušiju.

– Ako netko ne zna što je red,

može dobiti kaznu.

Knez tad odluči okupiti

najmudrije ljude iz devet

vinodolskih mjesta. Htio

je od njih dogovor o

zajedničkim pravilima

ponašanja. Neka se zna

što je dobro, a što loše.

Pravila će biti stroga,

ali pravedna. Vrijedit će

za sve i biti zapisana.

I da, posebno će štititi

djevojčice.

Kako knez reče, tako bi.

Otad u pravilima piše: „Tko uzme tuđu

stvar bez dopuštenja, mora je vratiti i

platiti kaznu od 4 novčića. Ako je stvar

velika, kazna je 7 novčića.“ Piše još i ovo:

„Tko povuče djevojčicu za kosu, kazna

mu je 8 novčića. Tko djevojčicu udari,

kazna mu je još veća, 10 novčića.“

Slikovnice:

1. Svojeglavi štapić

2. Trsatsko blago

3. Tri brata i tri kule

4. Putovanje bakarskim jedrenjakom

5. Grobnički mlin

6. Bribirske djevojčice

7. Čabarski rudari

8. Puhova družina