Nova akropolawww.nova-akropola.comBroj 05 | 2016.

Z a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

MITOLOGIJA DRVEĆA

RaZličite ljudske pRiRode

može li cilj opRavdati sRedstvo?

budHiN RoĐeNdaN u japaNu

peĆiNa Ruku

Sadržaj

4 Različite ljudske pRiRode Delia Steinberg Guzmán

6 Može li cilj opRavdati sRedstvo? Yaron Barzilay

8 platonovo Sedmo piSmoSofija Stepanovska

10 Mitologija dRvećaGudrun Gutdeutsch

16 Špilja Rukucueva de las Manos

Vesna Perhat

18 BuddHin RoĐendan u japanuSuzana Dobrić Žaja

20 svećenik i BuddHa

22 eMily dickinson

Impresum:glavni urednik: Andrija Jončić

izvršna urednica: Nataša Žaja

urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

lektura: Ana Hanđal, Vesna Bosnar

tehničko uredništvo: Atila Barta, Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

05 | 2016. www.nova-akropola.com

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450

web: www.nova-akropola.hr e-mail: info@nova-akropola.com14

4

16

23

6 8

2218

10

3

Kada bismo se zapitali koja su to najveća zajednička postignuća prirode i čovjeka, iz perspektive s koje sada možemo sagledavati

stvari, svakako bi jedan odgovor bio - harmonija. Svi smo u mnogobrojnim oblicima i situacijama

osjetili suptilnu snagu harmonije kao velikog zakona skladnih odnosa univerzuma. Mogli smo doživjeti kako njena moć ne gasne pomičemo li pogled s vedrog zvjezdanog neba prema magičnim svjetal-cima krijesnica ili ako ga pomičemo od veličanstve-nog izlaska Sunca prema očima prijatelja. Što čini posebnim jedan pejzaž ili jedan lijepi vrt? Koliko različitih formi, skladnih svaka u sebi, a prepunih čistog nadahnuća i okrijepljenja u zajedničkoj slozi! A jedan slučajan prolaznik, jednako kao i dašak vjetra

ili usklik ptice, mogu samo dodati svoj doprinos živo prisutnom biću harmonije...

Slijedeći taj zakon priroda je milijunima godina strpljivo stvarala i usavršavala svoje čudesne oblike, a čovjek joj se pokušavao pridružiti otkad je otvorio oči uzdignute ljudske svijesti, ponesen ljepotom, snagom i stvarnošću njenog sklada. Mnogi su veliki učitelji i filozofi, poput Buddhe ili Platona kojima posve-ćujemo neke stranice ovog broja, neumorno radili pomažući čovjeku da shvati kako je njegovo najjače uporište upravo ovo suglasje – sa sobom i s drugima, s Prirodom, sa svetim izvorom vječne harmonije.

Uredništvo

4 NOVA AKROPOLA 05/2016

Jednaki smo u našem duhu, u cilju prema kojem smo se uputili, u učenjima koja međusobno dijelimo, u prostorima u kojima radimo - i u

mnogim drugim stvarima sličnim ovima koje smo naveli. Vjerujemo da ove esencijalne jednakosti pomažu zdravom suživotu te da mogu izgladiti oštrice koje izbijaju iz prirodnih razlika, a koje se ne mogu ni izbjeći ni sakriti.

Jesmo li u nečemu različiti? Da, u mnogim stva-rima, i u tome nema ništa uvredljivo. Različiti smo u

RAZLIČITE LJUDSKE PRIRODE

Delia Steinberg Guzmán

Nikad se nemoj ni s kim uspoređivati jer potpuno savršenstvo svakog bića

nalazi se jedino u usporedbi sa samim sobom.

Helena P. Blavatsky

5

spolovima, dobi, obrazovanju, u karakternim osobi-nama, ukusima, načinima izražavanja, ritmu rada… i u još desecima razlika u kojima ne možemo utvrditi sličnost samim time što ih namećemo. Znamo da te razlike ne dotiču duhovnu bit, no one utječu na osob-nost, a nažalost, obično djelujemo više preko osobnosti nego preko duha, što znači više preko onoga što nam je različito nego preko onoga što je jednako.

Treba shvatiti da smo, osim u esencijalnim vrijed-nostima, mi ljudi različiti, a ove različitosti zaslužuju pažnju i razumijevanje da bismo na kraju mogli doći do poštovanja.

Možemo li raditi u timu?Poteškoće u timskom radu ukazuju na crtu egoizma, a upravo je egoizam glavna smetnja u našem nutarnjem djelovanju. Tko ne zna živjeti s drugima, ne zna živjeti ni sa samim sobom. Ono što ne postiže uz druge, neće postići ni sam sa sobom.

Kritizirati ili dati primjer?Čuvajmo se onih koji zahtijevaju primjere, ali ih ne daju: to su oni koji nikada sami ne koriste ono što prodaju, sami ne primjenjuju ono što poučavaju, dru-gim riječima, to su prevaranti. Čuvajmo se onih koji stalno kritiziraju jer nisu dobri za ono što se treba ostvariti na dugi rok, niti za izgrađivanje budućnosti; vrijede jedino kada treba potkopavati ono što drugi rade.

No, još više čuvajmo se toga da dajemo dobar pri-mjer, a da nas ne zanimaju dobri primjeri koje daju drugi.

Slab i jakSamo slabići štite sebe pomoću razlika. Pomoću njih postaju jaki jer nemaju drugog načina kojim bi afirmi-rali vlastitu ličnost.

Onaj koji je snažan, koji čvrsto osjeća svoja uvje-renja, a skroman je dok slijedi svoj životni put, neće izgubiti ni mrvicu svoje sigurnosti kada se zbliži i podi-jeli nešto s drugima jer svi imamo nešto što možemo dati i nešto što možemo primiti.

Iz knjige: Filosofía para vivir; sa španjolskog prevela: Ana Jončić

6 NOVA AKROPOLA 05/2016

Često se kaže da cilj opravdava sredstvo kada se želi naglasiti važnost krajnjeg rezultata bez obzira kako je postignut, kao da je priroda

naših postupaka potpuno nebitna u odnosu na krajnji ishod. Ponekad se koristi kako bi se opravdao neetičan čin u nastojanju da se ostvari ispravan cilj ili plemeniti ideal.

U praktičnom smislu, može se reći da je manje zlo prihvatljivo da bi se spriječilo veće zlo ili postiglo neko dobro. Ali, ono što je započelo s dobrom namjerom, lako može prerasti u neželjenu stvarnost: ako posa-dimo sjeme jednog stabla, iz njega neće izrasti drugo stablo, koliko god mi to željeli.

Ovo se možda ne čini točnim onima koje pokreću

sebični ciljevi, koji uzimaju u obzir samo materijali-stičke rezultate i koji su vezani uz najpovršnije aspekte života. Onima koji iskreno streme Pravednom, Kori-snom i Dobrom za druge, to bi trebalo biti važno. Može li cilj doista opravdati sredstvo? Može li išta dobro proizići iz loših djela? Može li se stijeg isprav-nog cilja ikad podići neetičnim ponašanjem?

Etično djelovanje ne znači da čovjek mora biti naivan, nepraktičan ili da očekuje savršeno djelova-nje koje može postojati samo u idealnom, ali ne i u stvarnom svijetu. Upravo suprotno, istinski idealist ima istinsku potrebu oživjeti san. Bez toga, bez istin-ske namjere da ga pretvori u djelo, njegov je san ništa više do puka želja, čista fantazija. Možda nam upravo

MOŽE LI CILJ OPRAVDATI SREDSTVO?

Yaron Barzilay

7

ta potreba da se "san živi" može razotkriti pogrešan odabir i opravdavanje sredstva u ime plemenitog cilja. Takav način djelovanja upravo je ono što će "ubiti san". Ne, cilj nikada ne opravdava sredstvo, nego prije oba-sjava sredstvo svojim vlastitim svjetlom. Djelovati u svjetlu viših ciljeva u životu znači plemenito djelovati; postupci su neodvojivi od onoga što se njima nastoji postići. To je čudesno jer povezuje sadašnjost i budućnost, pri čemu jedna obasjava drugu. Ne možemo promatrati budućnost samo kao zbirni rezultat mnogih trenutaka u vremenu; ona je ishod puta kojim odabiremo ići u svakom tre-nutku. Neodvajanje od budućnosti znači da ono što želimo vidjeti u našoj budućnosti obasjava našu sadašnjost i zahtijeva od nas da upravo sada živimo budućnost koja leži iza obzora; moramo zamisliti i slijediti ono istinito i plemenito kao jedini održivi put, bez obzira na to koliko će nam truda za to biti potrebno.

Neodvajanje od budućnosti također zahtijeva da se ne odvojimo od prošlosti jer u budućnost projiciramo ono što smo naučili od prošlosti, naša najbolja iskustva pomažu nam obliko-vati naše snove i imaginaciju. Kada prošlost nije odvojena od sadašnjosti, prošle događaje možemo ponovno odvagnuti i tako otkriti novi pogled na naš životni put.

Živjeti i djelovati u svjetlu naših plemeni-tih životnih ciljeva znači prisjetiti se tko smo zapravo, odupirući se tako varljivim glasovima koji neprestano nastoje uvjeriti nas da smo nešto drugo. Nikad nemojmo dopustiti da nas definiraju sjene vlastitih nesavršenosti. Umje-sto toga, živimo u svjetlu onoga što leži u našoj budućnosti, u najdubljim odajama našeg srca.

Pogledajmo zvijezde visoko iznad nas. Možda su i one prisutne u našoj prošlosti i budućnosti; zamislimo ih kao ogromna srca koja sjaje iznutra, baš kao što bi i naša srca mogla zasjati jednog dana. To još nismo dostigli, ali već danas možemo djelovati i živjeti kao plemeniti tvorci vlastite svijetle budućnosti.

S engleskog preveo: Robert Čokor

8 NOVA AKROPOLA 05/2016

Kada je Platon u dobi od četrdeset godina prvi put doputovao u Sirakuzu, 388. godine prije Krista, na vlasti je bio tiranin Dionizije Stariji,

nepovjerljiv i nasilan vladar koji je nastojao učvrstiti i proširiti svoju vlast. Dolascima u Sirakuzu, koja je u to vrijeme bila bogat i moćan grad antičkog Sredozemlja, Platon je nastojao potaknuti njenog vladara Dionizija Starijeg, kasnije i njegovog sina Dionizija Mlađeg, na filozofski način života.

Zašto je zapravo Platon došao u Sirakuzu? Razloge putovanja Platon nam otkriva u autobi-

ografskom Sedmom pismu, u kojem iznosi tada već minule događaje. Od ukupno trinaest sačuvanih Pla-tonovih pisama, Sedmo pismo po stilu pisanja smatra

se izvornim Platonovim djelom. Sadržajem je srodno djelima Država, Državnik i Zakoni u kojima iznosi osnovne ideje države, državnog uređenja, zakona te ideju filozofa vladara. Vrijednost je Sedmog pisma, između ostalog, i u Platonovom rijetkom otkrivanju osobnih životnih iskustava te razloga zbog kojih se nije posvetio državnim poslovima.

Kad sam nekoć bio mlad, doživio sam upravo ono isto, što i mnogi drugi. Htio sam se, čim postanem samostalan, dati odmah u državne poslove... Pisani su se pak zakon i običaji kvarili i to se neobično brzo širilo. Od toga mi se, premda sam isprva bio ispunjen težnjom da se bavim javnim poslovima, promatrajući to stanje

PLATONOVO SEDMO PISMO

Sofija Stepanovska

9

i vidjevši opći metež, od toga mi se zavrtjelo u glavi. Nisam doduše prestao razmišljati kako bi se mogle popraviti i same te prilike i cijelo državno uređenje, ali za vlastito djelovanje čekao sam pogodan čas. Konačno sam se uvjerio da sve sadašnje države imaju lošu upravu, jer je kod njih stanje zakona gotovo nepoprav-ljivo ako ne dođe do nekog neobičnog zahvata potpo-mognutom srećom… S tim mislima i tim pouzdanjem otplovio sam od kuće, ne radi drugih razloga, kako bi neki mislili, nego jer sam se najviše stidio pred samim sobom da mi se ne bi jednom učinilo da sam u pravom smislu riječi jedino nekakav teoretičar, a da se nikad ne bih sam od svoje volje prihvatio nikakva pothvata…

Platon je svojim filozofskim predavanjima i raspra-vama nastojao probuditi u tiranima ono dobro koje posje-duje svaki čovjek. Vjerujući u snagu žive riječi, nastojao je potaknuti ih na osobno preispitivanje, ispravljanje i usavršavanje. U jednom od svojih izlaganja o vrlinama, koje je vodio na dvoru sirakuškog tiranina, Platon je iznio da je pravedan čovjek sretniji i mudriji od nepravednog. Osjetivši da se iznesena tvrdnja tiče njega, a svjestan da ne posjeduje navedene vrline, Dionizije Stariji upitao je Platona zašto je došao na Siciliju. Nakon što je Platon odgovorio da traži dobrog čovjeka, Dionizije Stariji je uzvratio: "Tako mi bogova, izgleda da ga još nisi našao."

U tom sam eto smislu održao tada Dioniziju pre-davanje o svojoj filozofiji. Sve doduše nisam razložio, a ni Dionizije nije to tražio. On se naime ponašao kao da sam već zna mnogo toga, i to ono najvažnije, i da je dovoljno upućen po onome što je čuo od drugih... Oni pak koji nisu pravi filozofi, nego pokazuju samo mnijenja kao izvanji sloj boje poput onih kojima je tijelo opaljeno od sunčanih zraka, kada vide koliko treba učiti, kako je dugotrajan trud i kako samo ispravan svakidašnji život dolikuje tom poslu, smatraju da je to teško i za njih nemoguće, pa uopće i ne stječu sposobnost da se time

bave…. Takvim ljudima treba naime predočavati što je i kakav je cio taj posao, kroz koliko poteškoća vodi i koliko truda stoji. Ako je onaj koji to čuje uistinu pravi filozof, vrijedan tog posla i od boga nadahnut, drži da je čuo za neki divan put, da mora sada napregnuti sve svoje sile i da mu nije vrijedno živjeti ako drukčije radi. Nakon toga on već potiče na naprezanje i sebe i onoga koji ga u to upućuje i ne odustaje prije nego ili postigne cilj ili stekne sposobnost da sam sebe vodi bez pomoći vodiča. Tako i s tim nazorima živi takav čovjek, koji doduše obavlja poslove kojima se bavi, ali se više od svega drži filozofije i takvog svakidašnjeg života koji će mu pružiti što veću lakoću u shvaćanju i pamćenju i učiniti ga sposobnim da bude u duši trijezan i da točno prosuđuje.

Premda je odustao od zamisli o osobnom uključiva-nju u politički život grada, nije odustao od ostvarenja ideje pravednog državnog uređenja na čelu s filozo-fom vladarom, zbog koje je i došao u Sirakuzu. Prema Platonu, filozofom vladarom može postati osoba koja, prije svega, vlada sobom i koja je stekla dovoljno život-nog iskustva da bi mogla upravljati polisom ili drža-vom. Filozof vladar nema samo učeno, već iskustveno i praktično znanje o vrijednosti temeljnih vrlina: umje-renosti, hrabrosti, razboritosti i pravednosti. Spozna-vanje temeljnih vrlina daje mu sigurnost u donošenju ispravnih odluka te mu omogućuje pravedno djelova-nje; slobodan je od želje za stjecanjem osobne koristi te ne posjeduje materijalnu imovinu. Njegovo znanje nije konačna vrijednost, već traži stalno preispitivanje postojećih vrijednosti i vlastitih postupaka.

Iako Platonovo nastojanje u Sirakuzi nije bilo uspješno, njegov ideal pravedne države inspirirao je mnoge filozofske škole, a stoljećima kasnije oživio je i ideal filozofa vladara kroz iznimnog Marka Aurelija.

Citati iz knjige: Platon, Državnik – Sedmo pismo, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1977.

MITOLOGIJA DRVEĆA

Gudrun Gutdeutsch

10 NOVA AKROPOLA 05/2016

Naći ćeš više u šumama negoli u knjigama. Drveće i kamenje naučit će te stvarima

koje ti nijedan čovjek neće reći.

Bernard iz Clairvauxa

11

Priroda je najbolja čovjekova učiteljica, ona postoji i razvija se prema urođenim zakonima i principima, pri čemu ispunjava i slijedi koz-

mičke arhetipove.Jedna od manifestacija božanskih snaga je i drveće,

duboko štovano u svim kulturama i svim vremenima. Život drveća oduvijek je bio usko povezan sa životom čovjeka. Drveće je predstavljalo manifestaciju svetoga, hijerofaniju, izraz kozmičkih stvaralačkih snaga i jedin-stva univerzalnog života.

Na početku povijesnog vremena, Europa je bila prekrivena prašumama u kojima su se rijetke čistine činile poput otoka u zelenom moru. Život ljudi toga vremena bio je najuže povezan sa šumom i drvećem. Drvo je hranilo vatru: sve donedavno drvo i lignit bili su jedina goriva. Drvo je idealna sirovina, laka za obradu i upotrebljiva u različite svrhe. U drveću su živjele pčele koje su davale vosak i med; davalo je i živežne namirnice, ne samo voće, već prije svega šiša-rice koje su se mljele u brašno i pekle kao kruh. Kori-stila se i smola prerađena u ljepilo, katran, mirisi poput tamjana te začini.

Čovjek je dugo živio u uskoj simbiozi s drvećem te je vjerovao da njemu zahvaljuje svoj opstanak. U njemu je, štoviše, vidio i podrijetlo svijeta. Kroz drveće su se izražavali univerzalni kozmički principi, utjelovljivalo je snagu života, predstavljalo je aspekte božanskoga, svetoga. Nikada nije bilo štovano samo kao drveće, već uvijek zbog onoga što se kroz njega iskazivalo te što je to podrazumijevalo i značilo.

Simbolika stabla

U mnogim mitologijama stablo (ili drvo) je simbol sredi-šta svijeta te veze između neba i zemlje jer mu korijenje prodire duboko u zemlju, a grane se šire visoko u nebo.

Kozmičko stabloKozmičko je stablo vrlo često, takozvano obrnuto stablo ili arbor inversus, a predstavlja stvaranje kao pokret koji dolazi odozgo. Duhovno korijenje toga stabla leži na nebu, u božanskom svijetu, a njegova se krošnja širi nad svijetom. Povezuje tri razine kozmosa: nebo - svijet bogova, zemlju - svijet ljudi te podzemni svijet - svijet mrtvih.

Kozmičko stablo stoji u središtu svijeta; ono je sre-dišnji stup, axis mundi, koji podupire svijet i nalazi se na svetome mjestu. Antičkom čovjeku sveta mjesta predstavljala su mikrokozmos: krajolik od kamena, vode i drveća. Kamen ukazuje na trajnost, nerazorivost

i statičnost. Svojim periodičkim obnavljanjem stablo predstavlja svetu moć živoga, a voda i izvor predstavljaju tajne snage iz unutrašnjosti zemlje, klijanje i očišćenje. Ovaj mikrokozmički krajolik s vremenom se reducirao na jedan jedini bitni element: stablo ili sveti stup koji simbolizira kozmos.

Drvo životaDrvo je manifestacija života, kroz njega se objavljuje univerzalni, vitalni princip. Neke vrste drveća dosežu starost od više tisuća godina te stoga za čovjeka drvo utjelovljuje vječni život. Drvo soma u Vedama ili haoma u Avesti prikazuju se ponekad i kao izvor ili sveti napitak besmrtnosti.

Za plodove Drveta besmrtnosti uvijek se teško izbo-riti. Ono se nalazi nakraj svijeta ili na nebu – kao kinesko stablo breskve, P'an mou, čiji plodovi daju besmrtnost – ili na nekom drugom nepristupačnom mjestu, a čuvaju ih čudovišta, kao na primjer jabuke Hesperida ili Drvo života u raju. Simbolika je jasna: čovjek ili heroj mora pronaći put, a pobjeda nad čudovištem ima inicijatsko značenje. Takve ili slične postavke nalazimo u mnogim predajama.

Drvo spoznajeDrvo života i Drvo spoznaje u uskoj su vezi. Mudrost i spoznaja postižu se isto tako teško kao i besmrtnost. Sumersko drvo života.

12 NOVA AKROPOLA 05/2016

Čovjek mora podnijeti velike žrtve i izboriti velike pobjede. Mora stupiti u izravnu vezu sa Stablom svi-jeta koje kao axis mundi omogućuje uspon do duhov-nog svijeta i mistično viđenje. Stablo služi kao kanal spoznaje, osovina je intuicije i izvor inspiracije.

Drveće u predajama

EgipatOd najstarijih vremena u Egiptu drveće je predmet štovanja, možda i stoga što je bilo toliko rijetko.

Na istočnom nebu je visoka sikomora, kozmičko sta-blo, na kojem sjede bogovi. Na zapadu stanuje božanska krava Hathor, Gospodarica sikomore, koja je stvorila svijet i sve što je u njemu. Puna sućuti silazi s krošnje i pozdravlja netom umrle. Daje im hranu i piće, čime im osigurava život poslije smrti. Duše preminulih u obliku ptica sjede na granama sikomore. Posredstvom tog sve-

tog stabla duše su se vraćale u krilo božanskog svijeta vječnih bića koji su napustile samo tijekom jednog ljud-skog života.

U egipatskim prikazima vrlo se često nailazi na motiv Drveta života iz kojega izlaze božanske ruke krcate darovima te iz posude izlijevaju vodu života.

GrčkaU prahelenskom egejskom svijetu uz kult drveća vezana je božica majka Rea. Stablo je neiscrpan izvor plodnosti, zbog čega je Rea prikazivana pokraj neke simbolične biljke ili pod Drvetom života. Velika je božica personifikacija nepresušnog izvora stvaranja, dok stablo predstavlja Svemir u neprekidnoj regenera-ciji. Stablo je, kao što smo ranije vidjeli, uvijek simbol središta svijeta, vječnog života ili mudrosti. Prema tome, simbolička povezanost božice i stabla ukazuje nam da život, plodnost, rast i besmrtnost imaju podri-jetlo u univerzalnom vitalnom principu. Jedan aspekt Velike Majke je i mudra žena, iz čega je vidljiva pove-zanost s Drvetom spoznaje.

U klasičnoj mitologiji pojedini se bogovi povezuju s određenim drvećem. Veza između određenog drveta i karakteristika pripadajućeg božanstva uvijek je smi-slena. Neki od primjera tih veza su: Zeus – hrast; Posej-don – jasen; Apolon – lovor; Had – mirta, topola; Hera – kruška, vrba; Atena – maslina.

HrastU Epiru, na sjeveroistoku Grčke, nalazilo se najstarije grčko proročište – sveta hrastova šuma u Dodoni. Pro-ročište su vodile tri svećenice, Plejade ili Peristere, što znači "golubice". Prema Platonu, svećenice su proricale u ekstazi tumačeći šuštanje lišća. Proročištu u Dodoni

Sikomora, egipatsko stablo svijeta i života, raste iz "voda dubine". Iz njene krošnje božica pruža ljudima hranu i piće besmrtnosti darujući ih tako vječnom životnom snagom.

Grci su pripisivali vrlo veliku starost; smatrali su da potječe još od Pelazga. Prema mitovima to je proročište proreklo Heraklu svršetak njegovih djela i smrt.

Kult hrasta i mitologije vezane uz hrast bile su u pretkršćansko doba rasprostranjene diljem Europe. U arhaična vremena smatralo se da je čovjek rođen iz hrasta; tako su Arkadijci tvrdili da su, prije nego što su postali ljudi, bili hrastovi. Kod Germana nalazimo sličnu predaju: tamo su prvi ljudi načinjeni od dvaju panjeva. Predodžba po kojoj je čovjek nastao iz drveta pripada indoeuropskom naslijeđu. To je možda povezano s činjenicom da se trenjem dvaju komada drva može pro-izvesti vatra. Tako je bio rođen Agni, indijski bog vatre, a čovjek u sebi nosi božansku iskru, vatru koju je Prome-tej donio s Olimpa...

MaslinaZa Grke nije bilo korisnijeg ploda od masline, zbog čega je i simbolički imala važnu ulogu. Bila je posve-ćena Ateni koja je prvu maslinu posadila na Akropoli. I Židovima je maslina sveto stablo, smatrali su je najvrednijim Jahvinim darom. Od njih su štovanje masline preuzeli Arapi te je u islamu ona Stablo svi-jeta, njegovo središte i potporni stup.

Rim

HrastHrast je bio štovan i u Italiji. Postoje brojne predaje o svetim hrastovima. Sedam brežuljaka bilo je, navodno, pokriveno hrastovim šumama posvećenim Jupiteru. Vječna vatra, koju su održavale vestalke, smjela se ložiti samo hrastovim drvom, a vijenac od hrastova lišća darivao se u znak pobjede.

SmokvaI smokva ima važnu ulogu u mitologiji. U Rimu se što-valo više svetih smokvinih stabala. Naročita čast prida-vana je jednom smokvinom stablu na Forumu Roma-numu koje je, prema mitovima, hranilo utemeljitelje Carstva. Bilo je posvećeno Marsu jer je on s vestalkom Reom Silvijom začeo blizance Romula i Rema.

KeltiDrveće i biljke imali su za Kelte veliko značenje. Za njih je sve u prirodi imalo dušu i bilo je prožeto sna-gama i energijama.

Hramovi Kelta bili su sveti gajevi ili šume. Prije rimske prevlasti Kelti nisu imali građene hramove. Mnogi su pisci izvještavali o svetištima, ali to se uvijek odnosilo na neko mjesto u šumi ili čistinu. U svojem djelu De bello gallico Cezar izvještava o locus conse-cratus ("posvećenom mjestu"). To su sveti gajevi za koje se koristi i izraz nemus, "gaj" ili "šuma". Tipično keltsko svetište bio je, dakle, nemeton, sveta ili nebeska šumska čistina. Nemeton je bilo mjesto dodira božan-skog i ljudskog svijeta. Svaki je nemeton i omphalos - središte svijeta.

U središtu druidskih obreda bili su hrastovi na kojima je rasla imela. Berba imele odvijala se šestog dana mjesečevog ciklusa. Druid, keltski svećenik, od sijecao je grane imele zlatnim srpom koji je sim-bolizirao Sunce i Mjesec: zlato Sunce, a srp Mjesec.

13

Ovidijeve Metamorfoze zbirka su brojnih predaja, a nekoliko njih govori o magičnoj pretvorbi nimfi u drveće. Nimfu Dafnu progonio je Apolon zbog neuzvraćene ljubavi. Spas je pronašla tako što ju je njen otac, riječni bog Penej, pretvorio u stablo lovora. Leuku je progonio Had i bila je pretvorena u srebrnu topolu. Okeanidu Filiru, koja je Kronosu rodila kentaura Hirona, bogovi su na njenu molbu pretvorili u lipu. Kariju, koja je umrla od žalosti za sestrom, Dioniz je pretvorio u stablo oraha. Siromašni Filemon i njegova žena Baukida ponudili su Zeusu i Hermesu gostoprimstvo. Za nagradu su nakon smrti pretvoreni u hrast i lipu pred ulazom u hram.

U Ovidijeva su vremena te predaje bile poznate samo kao bajke, ali sigurno su odražavale vrlo stare vjerske sadržaje. Pretpostavljamo da se te pripovijesti temelje na prastarom znanju o duhovima prirode, genijima koji borave u drveću i bilju općenito.

14 NOVA AKROPOLA 05/2016

Grane su se skupljale u bijelu tkaninu, a druid je nosio bijelu odoru.

Hrast je simbol znanja i moći. Ako na njemu još raste imela, to znači da je u njemu prisutno božanstvo. Imela je bila simbol uvijek svježe snage života. Dok tijekom

zimskog razdoblja sve druge biljke izgledaju mrtve, imela donosi svoje bijele plodove simbolizirajući mlade-načku snagu vječnog života i besmrtnost.

Kultno drveće druida bili su također i tisa, lješnjak, oskoruša i jabuka.

Stablo jabuke imalo je važnu ulogu. Otok Avalon, zagonetni i mistični otok na zapadu, bio je prema mitu potpuno prekriven stablima jabuka koja daju besmrt-nost, znanje i mudrost, kao i jabuke iz vrtova Hesperida u grčkoj mitologiji.

Poznati keltski motiv je takozvana "Bitka drveća" (Cad Goddeu) koji prepoznajemo i u Gospodaru prste-nova J. R. R. Tolkiena. Aktualna interpretacija toga mita govori o Gwydionu koji čuva otočne Bretonce od

Yggdrasil iz germanske mitologije Mircea Eliade označava kao kozmičko stablo. Ono je jasen ili hrast koji stoji uspravno i povezuje tri svijeta. Korijenje mu prodire do srca zemlje, do carstva divova, podzemnih bogova i carstva mrtvih. Deblo Yggdrasila prolazi kroz svijet ljudi, Midgard, a njegova krošnja tvori Asgard, nebo bogova.

U njegovom su podnožju tri izvora. Jedan od njih je izvor Mimir koji daje znanje i spoznaju. Na njemu je Odin žrtvovao svoje jedno oko. Odin je devet dana i devet noći visio o grani stabla, uspješno prolazio kušnje i tako postizao najviše znanje. Tom se izvoru uvijek ponovo vraća kako bi održao svoju mudrost. U krošnji Yggdrasila prikazane su brojne životinje: koza, orao, jelen i vjeverica. Uz njegovo korijenje živi zmaj Nidhög koji ga pokušava oboriti.

15

strašnog poraza tako što ih pretvara u drveće i grmlje te u tom obliku pobjeđuju neprijatelja.

Poznato je da su u svim keltskim jezicima za slova alfabeta preuzeti nazivi drveća. Naziv najstarijeg irskog alfabeta, Beith-Luis-Nion, dolazi od imena triju drveća: breze, oskoruše i jasena. Inicijali imena drveća tvore sli-jed slova tog alfabeta koji se sastoji od pet samoglasnika i trinaest suglasnika. Broj suglasnika jednak je broju lunarnih mjeseci, kalendarskih mjeseci mjerenih prema mjesečevim mijenama u jednoj Sunčevoj godini, tako da je taj alfabet ujedno i sakralni kalendar. Ljetni sol-sticij pada u mjesec hrasta te se solsticijska vatra uvijek morala ložiti hrastovim drvom.

XXI. stoljećeDanas, u XXI. stoljeću, šume za čovjeka gube čaroliju. Ono što je započelo kroz pokušaj iskorjenjivanja svih "poganskih običaja", dovršeno je racionalizmom i pozi-tivističko-materijalističkim ateizmom. Čovjek iskoriš-tava prirodu tehnikama koje su razorne za šume: gradi

ceste kroz njih, truje vodu i zrak oduzimajući im izvor života te razara ozonski omotač tako da više nisu izlo-žene samo blagotvornim zrakama Sunčevog svjetla.

Ako je tisućljećima postojala duboka, mistična veza između čovjeka i drveća, moramo se zapitati što će biti s čovječanstvom koje je na tako grub način raskinulo tu vezu?

Molitva drveću

Moja drevna braćo,Naučite srce moje postojanostiI kako iz zemlje crpsti snaguI rasti uspravno u visinuGdje lišćem svojimPtice dozivate i nebo dodirujete.

Branka Kovačević

16 NOVA AKROPOLA 05/2016

Sustav špilja Cueva de las Manos nalazi se u zabačenom dijelu Patagonije, u argentinskoj pokrajini Santa Cruz, 163 km južno od grada

Perito Moreno.Rijeka Pinturas usjekla je tu dubok pitoreskni kla­

nac s visokim liticama. Do sustava špilja vodi samo makadamski put, a jedna od njih izuzetno je nalazište pećinske umjetnosti. Najslavnija je po prapovijesnim slikarijama ruku, starima od 13 000 do 9000 godina, po kojima je i dobila ime Cueva de las Manos, tj. Špilja ruku.

Oko ulaza u špilju oslikani su prikazi ljudskih ruku, što na udaljenosti od nekoliko metara djeluje poput čipke u narančastim, crvenim i žutim nijansama.

Podaci o starosti crteža dobiveni su radiougljičnim datiranjem, odnosno određivanjem starosti radioak­tivnog ugljikova izotopa 14C u cjevastim kostima koje su se koristile za nanošenje boje na zidove. Crteži ruku podsjećaju na negative okružene bojom. Većinom su to prikazi lijeve ruke, zbog čega se pretpostavlja da su slikari u desnoj držali cijev za prskanje boje. Većina ocrtanih ruku odgovara veličini ruke trinaestogodi­šnjeg djeteta, zbog čega se povezuju s ceremonijama inicijacije.

U unutrašnjosti stjenovite litice nalazi se pet sku­pina špiljske umjetnosti. Kasnije nastale slike često su nanošene na one iz ranijih perioda. Crvene točkice na stropovima vjerojatno su dobivene potapanjem lovač­

ŠPILJA RUKUCueva de las Manos

Vesna Perhat

17

kih bola u boju, a potom su ih bacali prema stropu. Boje su izrađivali od prirodnih mineralnih pigmenata: željeznog oksida crvene i ljubičaste boje, bijelog kaolina, žutog jarosita i crnog oksida mangana koje su mrvili i miješali s nekim nepoznatim nam vezivnim materijalom.

Osim ruku, tu su i prikazi ljudskih bića, gvanaka, nandua, mačaka i dru­gih životinja, geometrijskih oblika, cik­cak uzoraka, prikazi Sunca i lova. Gvanako je vrsta lame koja je još uvi­jek česta na tom prostoru, a nandu je južnoamerička ptica trkačica i tre­nutno najveća američka ptica.

Slike prikazuju i običaje najstarijih patagonskih lovaca i njihove lovačke tehnike, kao što je lov opko­ljenih životinja, lov u zasjedi i upotreba oružja poput bola. U tim scenama ljudski i životinjski likovi prika­zani su izuzetno dinamično i prirodno. Najstarije slike prikazuju lovce sakupljače, a apstraktni crteži, kojih je manje, nastali su kasnije. Slične slike, iako u manjem broju, mogu se naći i u obližnjim špiljama.

Ljudi koji su ih naslikali vjerojatno su preci naroda kulture Tehuelche, lovaca sakupljača koji se ondje jav­ljaju oko 700. godine, a koje su zatekli europski osva­jači u XIX. stoljeću. Dolaskom Europljana taj je narod praktički istrijebljen.

Špilja ruku izuzetna je po vremenskom kontinui­tetu i ljepoti. Povoljne atmosferske prilike, kao što su izuzetno niska vlažnost zraka i postojani kameni zidovi bez prodora vode, doprinijele su izvanrednoj očuvano­sti crteža.

Neosporna je autentičnost crteža. Do sada nisu rađene nikakve restauracije, a arheološka iskapa­nja bila su minimalna, uglavnom s ciljem datiranja nalazišta.

Cueva de las Manos upisana je 1999. godine na UNESCO­ov Popis svjetske kulturne baštine kao "dokaz prvih ljudskih društava Južne Amerike".

18 NOVA AKROPOLA 05/2016

Svake godine budisti širom svijeta obilježavaju dan Buddhina rođenja. Ovisno o kalendaru kojim se određuje, u različitim zemljama taj

se dan slavi na različite datume, različito se naziva i ima drugačija obilježja. U Japanu se naziva Hana Matsuri ili Festival cvijeća, a otkako je 1873. u Japanu službenim proglašeno računanje vremena prema gre-gorijanskom kalendaru, u većini budističkih svetišta dan Buddhina rođenja slavi se 8. travnja. Tek poneg-dje slavi se 8. dana 4. mjeseca prema tradicionalnom kineskom lunarnom kalendaru, što po gregorijanskom kalendaru može biti od kraja travnja do kraja svibnja.

Prema budističkoj tradiciji, princ Siddharta Gau-tama, sin kralja Suddohane i kraljice Maye, rođen je 8. travnja 563. g. pr. Kr. u Nepalu, u vrtovima Lumbini.

Suzana Dobrić Žaja

Buddhin rođendan u Japanu

Tisuću svijeća može upaliti samo jedna svijeća, a vijek te svijeće time neće biti skraćen. Sreća se nikad ne umanjuje dijeljenjem.

Buddha

19

Začet je u noći kada je njegova majka sanjala da joj je bijeli slon sa šest kljova, držeći surlom lotosov cvi-jet, dodirnuo desni bok. Odmah po rođenju, mali je Buddha čvrsto stao na zemlju i načinio po sedam koraka na sve četiri strane svijeta, desnom rukom pokazujući prema nebu, a lijevom prema zemlji i izgo-vorio riječi: "Tenjou tenga yuiga dokuson." ("Slavljen sam i na nebu i na zemlji.") Na mjestu gdje je Buddha prvi put dotaknuo zemlju iznikli su lotosi, ptice su zapjevale, a s neba je pala slatka, mirisna kiša nektara.

Na dan Buddhina rođenja u hramovima diljem Japana održava se ceremonija kan-butsu-e (Kupanje Buddhe) kojom se simbolički obnavlja legenda o nje-govom rođenju. Unutar hrama podiže se mali oltar i ukrašava cvijećem. Na oltar, koji predstavlja vrtove Lumbini, postavlja se široka plitka metalna posuda u kojoj se nalazi figurica Buddhe kao tek rođenog djeteta, s desnom rukom podignutom prema nebu i lijevom koja pokazuje prema zemlji. Posjetitelji velikom drve-nom žlicom polijevaju kipić mirisnom vodom ili slatkim čajem od listova jedne vrste hortenzije (Hydrangea serrata) koja simbolizira amritu, kišu nektara koja je okupala malog Buddhu kada se rodio. Osim tom ceremonijom, svetkovina Hana Matsuri obilježava se i povorkama u kojima djeca, odjevena u tradicionalnu odjeću s trešnjinim cvjetovima u rukama, pronose uli-cama kipić Buddhe kao djeteta na bijelom slonu.

Ceremonija kan-butsu-e u Japan je stigla iz Kine, a prva zabilježena proslava bila je 606. godine u hramu Gangō-ji koji se tada nalazio u carskoj prijestolnici Asuki. Kada je 718. godine Nara proglašena glavnim gradom, tamo je preseljen čitav hram. Ceremonija je brzo postala popularna i sastavnim dijelom budističke tradicije u hra-movima, na dvoru i među običnim ljudima.

Onaj čije su se gladi stišale, koga nisu zarobile naslade ovog svijeta, koji je proniknuo praznu i ničim uvjetovanu slobodu, njegov je put teško razabrati, kao i put ptica u letu. Čak i bogovi zavide onome čija su osjetila zauzdana kao konji pod čvrstom rukom vozarovom; onome u koga nema gordosti ni gladi ni za čim; takav čovjek koji dužnost svoju obavlja, strpljiv je kao zemlja ili kao prag kućni; on je nalik jezeru bez mulja; njemu više ne predstoje nova rođenja. Njegova je misao spokojna, spokojni su mu riječ i djelo, slobodu je stekao istinskim znanjem i na taj način postao spokojan čovjek.

Citat iz knjige: Vesna Krmpotić, Tisuću lopoča

Buddha je putovao svijetom kako bi našao one koji su se nazivali njegovim učenicima i govorio im o Istini.

Četiri svećenika koja su doznala da će poučavati u gradu Vaaliju natovarila su stvari na mule i krenula na put.

Jedan od njih slabo je poznavao put i slijedio je druge. Nakon tri dana iznenadila ih je velika oluja pa su ubrzali

korak i stigavši u selo potražili su utočište dok oluja ne prođe. Ali, posljednji nije stigao do sela i ostao je u kući nekog pastira koji mu je dao ogrtač, hranu i prenoćište.

Idućeg jutra, na polasku, svećenik je otišao pozdraviti se s pastirom. Približivši se toru vidio je da je oluja preplašila ovce koje je pastir pokušavao okupiti. Iako je znao da nje-gova braća sigurno već izlaze iz sela, nije mogao nastaviti put ostavljajući u nevolji pastira nakon što mu je pružio utočište. Odlučio je ostati i pomogao mu okupiti stado. Tako su prošla tri dana.

Nakon toga ubrzao je korake pokušavajući sustići svoje drugove. Putem je zastao na jednom imanju kako bi se opskrbio vodom. Vlasnica mu je pokazala bunar i ispričala se što mu ne može pomoći jer mora nastaviti s radom na žetvi. Nakon muževe smrti njoj i njezinoj dječici bilo je teško sku-piti sav urod prije nego propadne.

Svećenik je shvatio da žena nikako neće moći skupiti urod na vrijeme i odlučio je ostati i pomoći, iako je znao da će izgubiti trag i neće moći biti u Vaaliju kad Buddha stigne u grad.

"Vidjet ću ga nekoliko dana nakon toga", promislio je, zna-jući da će Buddha ostati u Vaaliju nekoliko tjedana.

Žetva je potrajala i kad je nastavio put, svećenik je doznao da je Buddha već otišao u drugo selo.

Mogao je stići makar samo da ga vidi, ali putem je morao spasiti dvoje staraca koji su upali u rijeku. Kad su se starci oporavili, vratio se na put znajući da Buddha ide dalje...

Dvadeset godina svećenik je pratio Buddhu... Svaki put kad bi se približio, dogodilo bi se nešto što bi usporilo njegov

Svećenik i Buddha

NOVA AKROPOLA 05/201620

put. Uvijek je postojao netko tko ga je trebao i tako sprječavao da stigne na vrijeme.

Napokon je doznao da je Buddha odlučio otići umrijeti u svoj rodni grad.

"Ovo je moja posljednja prilika", rekao je sam sebi, "sada ništa nije važnije od toga da vidim Buddhu prije no što umre. Poslije će biti vremena za poma-ganje drugima."

Krenuo je na put s posljednjim, oskudnim zalihama.

Neposredno prije ulaska u selo spo-taknuo se na ranjena jelena nasred puta. Pomogao mu je, dao mu piti, prekrio rane blatom i nježno naslonio uz stijenu kako bi nastavio put.

Napravio je samo nekoliko koraka i shvatio da ne može doći pred Buddhu znajući u dubini svoga srca da je ostavio bespomoćno biće na umoru...

Tako je istovario mulu i ostao njego-vati životinjicu.

Negdje pred zoru jelen se oporavio. Svećenik je sjeo na osamljeno mjesto

i zaplakao. Izgubio je i svoju posljednju priliku.

"Više Te nikad neću moći naći", rekao je glasno.

"Ne traži me više", rekao je glas iza njega, "jer našao si me."

Okrenuvši se, vidio je kako se jelen ispunja svjetlošću i poprima okrugao Buddhin lik.

"Izgubio bi me da si me ostavio umrijeti ovdje, kako bi me vidio u mom selu... I ne uznemiruj se u vezi s mojom smrću: Buddha ne može umrijeti dok ima ljudi poput tebe koji su spremni slijediti moj put godinama, žrtvujući svoje potrebe potrebama drugih. To je Buddha. Buddha je u tebi."

Iz knjige: Jorge Bucay, Ispričat ću ti priču

Odabrala: Vesna Perhat

21

Povodom 130. godišnjice smrti

Emily Dickinson

Najpoznatija američka pjesnikinja, Emily Dickinson (1830. – 1886.) objavila je za života samo sedam pjesama, i to anonimno. Živjela je povučeno, u osami, rijetko izlazeći iz obiteljskog kruga u roditeljskoj

kući u Amherstu, u državi Massachusetts. U izolaciji se posvetila čitanju i pisanju, iako održavajući živu prepisku tijekom cijelog života. Takav introver-tan način života otvorio ju je prema istančanim nutarnjim opažanjima i pro-mišljanjima na kojima je izgradila svoj poetski svijet. Nakon njene smrti otkri-veno je oko 1800 pjesama i veliki broj pisama prepunih referencija i citata iz djela Williama Shakespearea kojega je iznimno cijenila i koji joj je nesum-njivo bio velika inspiracija. Njezina poezija velike snage nadilazi uobičajene obrasce tog vremena i pjeva o prirodi, ljubavi, smrti, besmrtnosti... U sažetim stihovima izražava ideje koje imaju sposobnost izazvati čitatelja i ponijeti ga u njen misaoni svijet.

JutroHoće li zbilja doći "Zora"?Zar takvo nešto ko Dan ima?Bih li ga vidjela s planinaDa visinom sam – ista s njima?

Ima li perje kao Ptica?Ima li noge ko Lopoči?Je li rođen u krajevimaKoje mi nisu vidjele oči?

O Učenjače! O Mornaru!O Mudrače s neba, kaži!Gdje da maleni HodočasnikMjesto s imenom "Zora" traži? 1

1 Preveo Marko Vešović.

NOVA AKROPOLA 05/201622

23

Möassy, pas

Jorge Angel Livraga

www.nova-akropola.hr

karlovaC: Kralja Tomislava 5, 098 203 396oSIJEk: D. Neumana 6, 031 200 630pUla: Uspon na Kaštel 2, 098 900 4406rIJEka: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SplIt: Slavićeva 47, 021 486 366 varaŽDIn: V. Nazora 1, 095 5959 950ZaDar: J.J.Strossmayera 8, 098 840 270 ZagrEb: Ilica 36, tel: 01 481 2222 fax: 01 2330 450

Novo u izdanju Nove Akropole!

Pogled na ljudsko društvo

očima jednog Psa...

Nesvakidašnji protagonist ove novele pas je Möassy koji se uz svog gospodara transformira i zadobiva izgled čovjeka, završava škole, drži predavanja, putuje svi-jetom, postaje priznat i cijenjen, no ostajući vjeran svojoj prirodi gleda stvari kroz prizmu svoje jednostavne pseće logike. Pred nagovještajem smrti osvrće se na svoj neobičan život i kriti čkim okom promatra površni svijet ljudi, njegove proturječnosti, nje-gove različite društveno-političke ustroje, prijetvornost i nepravdu. Između redova u djelu otkrivamo pouke srca te beskrajnu odanost ljudskim vrijednostima i svom Učitelju.

24 NOVA AKROPOLA 05/2016www.nova-akropola.com

Ne uzdržavaj se od djela male vrijednosti, misleći: "Ovo je malo za mene."

Kapi vode s vremenom će napuniti ćup. Tako mudar čovjek postaje pun dobra

sakupljajući ga malo po malo.Dhammapada