GASTROREPORTAŽA

Zaželite li se tradicionalnih i mediteranskih jela, kao što su njeguški sir ili

primorski ražnjići, biser Crne Gore

ispunit će sva vaša očekivanjaNapisala Emira Larson

Snimio Alister Cumming

Budva na pjenu Budva na pjenu od moraod mora

72

Gambori na buzaru

Primorski ražnjići iz konobe Stari gradRižoto

Njeguški sir

Konobar Marko iz restorana

Porto Pizana

je našla pogodno tlo na kamenitom tlu mi-krolokaliteta Milješ u Crnoj Gori.

Sir zatvara stomak, rekoše li to Francuzi ili Nijemci, tek njeguški sir blijedožućkaste boje jeste dobar izbor, bila izreka istinita ili ne. Marko je predložio cheese cake ili palačinke za desert. “Otkud kolač od sira?” pitam ga. “To nije domaće jelo.” “Imamo dobre majs-tore”, značajno potvrdi svoje riječi glavom. Majstor je Živana, kuharica iz Sarajeva. Poslala mi je džinovski kolač – ali je škrtarila na siru, veći dio zapremine je zauzela šlag pjena i glazura od višnje – pritom još previše sladak. Živana, drži se domaćih specijaliteta.

Zar bi iskustvo bilo potpuno bez loze Kruna, nacionalnog ponosa, crnogorske rakije od grožđa? Kruna je, bogme, pojaka, strese čovjeka u sekundi. Konobar: “Znate šta kažu, prva je uvijek jaka pa druga slabija itd. Znate šta mislim.” Nije mi nepoznato. Sjetim se doživljaja mog prijatelja, koji je naručivši turu loze čitavoj kafani u Kotoru – jer mu se cijena činila neznatna, a ponesen atmosferom, ne znajući pritom za crnogorski osjećaj časti – dobio zauzvrat piće od svake

Marko, konobar restorana Porto Pizana smještenog tik uz Budvansku marinu, prišao mi je sa osmijehom od uha do uha. Novčanik,

koji mu je virio iz zadnjeg džepa pantalona, činio se da će ispasti. “Hoćete da sjednete pored mora u prvi red?” “Ne. Dobro mi je ovdje.” Donio je žuti stolnjak i prostro ga. I jelovnik je bio ukoričen žućkastom fasciklom. Konobari u mom hotelu su bili obučeni u drečave žute sakoe. Je li žuto moderno ove sezone?

“Dođu li gambori na buzaru očišćeni?” pitam ga. “Reći ću kuharu da očisti da se ne mučite.” Teatralnim gestama poprati svoje riječi. Vertikalne linije mu se utisnuše na obrazima razvučenim u ogromni osmijeh. Pitam ga da ga slikam. On rado pristaje, ali svaki put na fotografi ji napravi blagi osmijeh umjesto širokog kojeg želim da uhvatim. “Profesor usluživanja nas je učio – uvijek blagi osmijeh”, pojasni mi.

Njeguški sir i smooth jazz

Napokon more i mediteranska klima; guštanje na otvorenom s mirisima Jadrana; ritmični zvuk valova pri udaru o stijene; jod u plućima nakon duge sarajevske, zagušljive zime; pogled na pučinu i stari grad Budve, a tik do tog veš na štriku; ukus riblje čorbe, crvenkastosmeđe boje sa potopljenim komadićima ribe i, hvalim te bože, bez malih kostiju koje bi se mogle zaustaviti u mom grlu.

Potom gambori na buzaru. I dok ih je defi nitivno zabavnije jesti neočišćene, to nosi izvjesne rizike. Još pamtim fl eku na bijeloj bluzi od sosa buzare, koja se nije dala oprati, zato sam se odlučila ovaj put za bezbjedniju varijantu. Kozice je upratilo dalmatinsko va-rivo – kuhani krompir i blitva, kao i neizbježni dodatak mediteranskoj hrani – maslinovo ulje sa bijelim lukom. Račići, zaronjeni u crvenu tečnost, traže puno hljeba da upije jak okus soli i paradajza.

Pomaže i Crnogorski Chardonnay, proiz-vod Plantaža, čije crno vino Vranac je puno poznatiji brend, međutim Chardonnay je defi nitivno vrijedan probanja, harmoničnog ukusa sa lijepim završetkom bez gorčine i oporosti. Ova stara francuska sorta grožđa

PRVA JE NAJGORA Zar bi iskustvo bilo potpuno bez loze Kruna, nacionalnog ponosa, crnogorske rakije od grožđa? Kruna je, bogme, pojaka, strese

čovjeka u sekundi. Konobar: “Znate šta kažu, prva je uvijek jaka, pa druga slabija itd. Znate šta mislim”

osobe u kafani koju je častio, pojedinačno. Kaže, sutradan se nije dobro osjećao, ali je vrijedilo.

Kiša je počela padati. Prešla sam sa ter-ase u unutrašnji dio restorana. Zavaljena u udobne kauče sa ukrasima od zmijske kože, čekala sam da proljetni pljusak prođe još pod dojmom Chardonnaya i Krune. Zlatna žena sa lampom umjesto glave stajala je prekoputa mene. Imitacije grčkih skulptura i lusteri sa raznobojnim kristalićima su dali svoj doprinos atmosferi. Sa zvučnika se čuo smooth jazz.

Marko je završio svoju smjenu, navukao

crni mantilić, sjeo za prazan sto u restoranu, povukao dim iz cigarete, popričao na mobitel i krenuo prema izlazu. Prije toga mi je napisao svoju e-mail adresu na komadiću papira i rekao da mu pošaljem članak kad bude go-tov. Pogledala sam ga sa upitnikom na čelu. “Zašto mislite da pišem članak?” Pa čitavo vrijeme nešto zapisujete umjesto da uživate.”

Tri ribara

Ako želite atmosferu, idite u Porto Pi-zana, ali hrana je najbolja u Tri ribara. Ovdje sam probala najbolje lignje ikada, malo pohovane, jednostavne, bez ikakvih drugih dodataka sem limuna i dalmatinskog variva. Konobar, mlad, lijep, brz i grub, očisti za vas ribu u par sekundi. Mjesto je tačno na plaži, na šetnici u Bečićima. Da ne zaboravim rižoto – i on je vrhunski.

U restoranu Stari grad probajte rakiju od dunje, bistru i jaku. Kad ste već na primorju, pojedite primorske ražnjiće umjesto telećih – naredane na štapiću sve vrste morskih životinja koje možete zamisliti: hobot-nica, lignje, kozice. Ne zaboravite ni čuveni njeguški pršut. Usput ćete, sjedeći na teškim rezbarenim stolicama, čuti hitove poput Nekako s proljeća Kemala Montena.

Restoran Tri ribara

Enterijer Porto Pizane

73