Carlos Castaneda - Odvojena stvarnost

Table with 5 columns and 20 rows         

BIBLIOTEKA     

Carlos Castaneda     

Knjiga 6.     

ODVOJENA STVARNOST     

Uredio: VLADIMIR JAKOLIĆ, prof.     

Carlos Castaneda: ODVOJENA STVARNOSTV.B.Z., d.o.o., 10 010 Zagreb, Dračevička 12tel./faks: 01/734561 i 01/734627Za nakladnika: Boško ZatezaloOprema: Vladimir JakolićKorektor: Marta MicekGrafička priprema: Miš d.o.o., ZagrebTisak: DAN, d.d., LjubljanaNaklada: 1000 primjerakaDaljnji razgovori s don Juanom   

S engleskoga prevela MARINA HORKIĆ     

CIPkatalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, ZagrebUDK 820(73)94=862 133.2CASTANEDA, CarlosOdvojena stvarnost: Daljnji razgovori s Don Juanom               

table end

Naslov izvornika:A SliPARATK REALITVFurther Conversations with Don JuanCopyright© 1971 by Carlos Castaneda Ali rights reserved throughout the vvorld

SADRŽAJ

Uvod ..............................9Prvi dio: Priprema za »viđenje« ............25Drugi dio: Zadatak »viđenje«.............117Pogovor...........................269

ODVOJENA STVARNOST

Daljnji razgovori s don Juanom

UVOD

P rije deset godina imao sam sreću upoznati Yaqui Indijanca iz sjeverozapadnog Meksika. Nazivam ga »don Juanom«. Na španjolskom se nazivom don izražavaposlovanje. Don Juana sam upoznao posve slučajno. Sjedio n Billom, svojim prijateljem, na autobusnoj stanici u poom gradu Arizone. Šutjeli smo. U kasnoposlijepodne Ijelna nam se žega činila nepodnošljivom. Odjednom, on se naj;nu i hipnu me po ramenu.Eno čovjeka o kojem sam ti pričao - tiho reče. Nenametljivo je pokazao glavom prema ulazu. Bio je upravo ušao neki starac.- Što si mi pričao o njemu? - upitao sam.- To je onaj Indijanac koji se razumije u pejotl. Sjećaš se? Sjetio sam se da smo Bill i ja svojevremeno vozili cijeli dantražeći kuću »ekscentričnog« meksičkog Indijanca koji je živio u tom kraju. Nismo pronašli kuću a ja sam imao osjećaj da su nas Indijanci koje smo pitaliza put namjerno slali u krivom sinjom. Bill mije tada rekao daje taj čovjek »verbero«, osoba koja bere i prodaje ljekovito bilje, te da mnogo zna o halucinogenom kaktusu, pejotlu*. Dodao je da bi vrijedilo da ga upoznam. Bill je bio moj vodič po jugoistoku zemlje dok sam

*pejotl, Lopliophoria williamsii, omanji neugledni pogačasti kaktus, od pamtivijeka opojno sredstvo meksičkih Indijanaca u kultne svrhe (op. prev.).

skupljao podatke i uzorke ljekovitog bilja što ga koriste Indijanci u tom području.Bill je ustao i pošao pozdraviti čovjeka. Indijanac je bio srednje visine.Kosa mu je bila bijela i kratka te malo prekrivala uši što je naglašavalo oblinu njegove glave. Bio je vrlo tamnoput, duboke bore na licu činile su ga starimali mu se tijelo doimalo snažnim i gipkim. Čas sam ga promatrao. Kretao se s okretnošću koju bih inače smatrao nemogućom za starog čovjeka.Bill mi mahnu da im se pridružim.- On je simpatičan tip - reče mi Bill - ali ga ne razumijem. Govori nekim čudnim španjolskim punim ruralnih kolokvijalizama.

Starac pogleda Billa i osmjehnu se. A Bill, koji zna svega nekoliko riječi španjolskog, ispali neku besmislenu frazu na i (>ni jeziku. Pogledao me kao dapita je li to imalo smisla ali ja nisam znao stoje uopće htio reći; nakon toga se plaho osmjeh-nuo i udaljio. Starac me pogledao i stao se smijati. Objasnio.sam mu da moj prijatelj ponekad zaboravlja da ne govori španjolski.- Čini mi se da nas je također zaboravio upoznati - dodao sam i rekao mu svoje ime.- Ja sam Juan Matus, na vašoj usluzi - uzvratio je. Rukovali smo se i neko vrijeme stajali šutke. Prekinuo samšutnju ispričavši mu što me vodi u te krajeve. Rekao sam mu da tražim sve vrste podataka o biljkama, osobito pejotlu. Raspričao sam se kao da mi životovisi o tome i premda nisam znao gotovo ništa o toj temi rekoh da znam mnogo o pejotlu. Mislio sam da će se, ukoliko se pohvalim svojim znanjem, zainteresiratiza razgovor sa mnom. Međutim, on nije ništa rekao. Strpljivo je slušao. Zatim je polako kimnuo i zagledao se u mene. Oči su mu sjale nekom vlastitom svjetlošću.Izbjegavao sam njegov pogled. Bilo mi je neugodno. Bio sam siguran da zna kako govorim besmislice.

~ Navratile jednom do mene - napokon reče skinuvši pogled s mene. - Možda ćemo tamo moći opuštenije razgovarati.Nisam znao što još reći. Osjetih se nelagodno. Nakon nekog vremena Bill se vratio. Primijetio je moju nelagodu i nije prozborio ni riječi. Neko smo vrijemesjedili napeto šuteći. Onda je starac ustao. Stigao je njegov autobus. Pozdravio se s nama.- Nije išlo baš najbolje, ha? - upita Bill. Ne.- Jesi li ga pitao za bilje?- Jesam, ali mislim da sam zabrljao.- Rekao sam ti, vrlo je ekscentričan. Indijanci iz ovog kraja ga poznaju ali ga nikad ne spominju. I to ti nešto govori.- Pozvao me da ga posjetim.- Zafrkavao te. Jasno, možeš ga posjetiti, pa što? Ništa ti neće reći. Ako ga nešto pitaš zakopčat će se kao da si idiot koji melje gluposti.Bill uvjerljivo reče da je već sretao ljude poput njega, te koji ostavljaju dojam da mnogo znaju. Po njegovu mišljenju, rekao je, takvi ljudi nisu vrijednitruda jer čovjek prije ili kasnije dobije isti podatak od nekoga tko ne glumi takvu veličinu. Dodao je kako on nema ni strpljenja ni vremena za starečudake te da je posve moguće da starac samo izigrava kako se razumije u bilje dok zapravo zna isto tako malo kao i ostali.Bill je i dalje govorio ali ja nisam slušao. Moje su se misli bavile starim Indijancem. Znao je da blefiram. Vidio sam mu to u očima. Zaista su sjale.Otišao sam ga posjetiti nekoliko mjeseci kasnije, ne toliko kao student antropologije kojeg zanima ljekovito bilje već kao netko koga je obuzela neobjašnjivaznatiželja. Način na koji me gledao bio je nešto što još nisam doživio. Htjedoh znati što stoji iza tog pogleda. To mije gotovo postalo opsesijom. Razmišljaosam o njemu i što sam više mislio činio mi se neobičnijim.

K)

11

Don Juan i ja smo se sprijateljili i to sam ga godine posjetio mnogo puta. Njegov sam način držao umirujućim a njegov smisao za humor izvanrednim, ali

iznad svega osjećao sam tihu postojanost u njegovim postupcima, postojanost koja me potpuno zbunjivala. U njegovu sam prisustvu osjećao čudan ushit aliistovremeno i čudnu nelagodu. Već samo to što sam se nalazio u njegovom društvu tjeralo me na sveobuhvatno preispitivanje mojih modela ponašanja. Odgojensam, vjerojatno kao i svi ostali, tako da prihvaćam čovjeka kao u suštini slabo i nesavršeno biće. Ono što me se dojmilo kod don Juana bila je činjenicada on nije stavljao naglasak na slabost i bespomoćnost i već samo to što sam bio uza nj navodilo me na nepovoljno uspoređivanje njegova načina ponašanjas mojim. Vjerojatno je jedna od najdojmljivijih rečenica koju je tada izrekao bila ona o našim prirođenim razlikama. Prije jednog od svojih posjeta osjećaosam se vrlo tužnim zbog cjelokupnog tijeka svog života i brojnih osobnih sukoba koji su me tištili. Stigao sam k njemu zlovoljan i razdražljiv.Razgovarali smo o mojem zanimanju za znanje, no kao i obično bili smo na dva različita kolosjeka. Ja sam mislio na akademsko znanje koje nadilazi iskustvodok je on govorio o izravnoj spoznaji svijeta.- Znaš li išta o svijetu oko sebe? - upitao je.- Znam mnogo toga - rekoh.- Hoću reći, osjećaš li ikad svijet oko sebe?- Osjećam onoliko koliko mogu.- To nije dovoljno. Moraš osjećati sve, u protivnom svijet gubi svoj smisao.Izrekoh klasičan argument da ne moram kušati juhu da bih znao recept niti moram dobiti električni šok da bih znao nešto o struji.- To što si rekao zvuči glupo - reče. - Koliko ja vidim, ti se želiš držati svojih argumenata bez obzira na to što ti ništa ne pružaju, želiš ostati ističak i po cijenu toga da ti ne bude bolje.- Ne znam o čemu govoriš.- Govorim o tome da nisi potpun. Ti nemaš mira.

T;i me issjnva uzrujala. Osjetih se uvrijeđenim. Smatrao sam da on nije ni najmanje pozvan da daje prosudbe o mojim postupcima ili mojoj osobi.- Pun si problema - reče. - Zašto?- 'fa, ja sam samo čovjek, don Juane - uzvratili mrzovoljno.Izrekao sam to na isti način na koji je moj otac znao govoriti. Kad god bi kazao daje on samo čovjek htio je reći daje slab i bespomoćan i taje izjava,poput ove moje, bila ispunjena krajnjim očajanjem.Don Juan se zagledao u mene kao prvog dana kad smo se upoznali.- Previše razmišljaš o sebi - kaza i osmjehnu se. - To te fini čudno umornim i tjera te da isključiš svijet oko sebe i prianjaš za svoje argumente. Zbogtoga ni nemaš ništa osim problema. Ja sam također čovjek ali za mene to ne znači isto što i za tebe.- Što to za tebe znači?- Nadvladao sam svoje probleme. Šteta što mije život prekratak pa ne mogu dohvatiti sve što bih htio. Ali to nije problem, to je samo šteta.Sviđao mi se ton ove njegove izjave. U njemu nije bilo očaja ni samosažaljenja.1961., godinu dana pošto smo se upoznali, don Juan mi je otkrio da posjeduje tajno znanje o ljekovitom bilju. Rekao mi je da je »brujo«. Španjolska riječbrujo može se prevesti kao čarobnjak, vrač, iscjelitelj. Od tog se časa naš odnos izmijenio, posrao sam njegov naučnik i slijedeće me četiri godine nastojaouputiti u tajne vraćanja. O tom sam naukovanju pisao u knjizi Učenje don Juana: znanje Yaqui Indijanaca.

Razgovore smo vodili na španjolskom i zahvaljujući don Juanovom izvrsnom poznavanju tog jezika dobio sam detaljna objašnjenja o zamršenim značenjima njegovasustava vjerovanja. Ja sam taj složen i vrlo sustavan fond znanja nazvao vračanjem, a njega vračem jer upravo se tim kategorijama i on sam služio u nevezanomrazgovoru. Međutim, prilikom

12

ozbiljnijeg poniranja ti temu upotrebljavao je termin »znanje« u odnosu na vračanje, a »čovjek od znanja« ili »onaj koji zna« u odnosu na vrača.I )a bi podučio i potkrijepio svoje znanje don Juan se služio i rima poznatim psihotropnim biljkama: pejotlom, Lophophora williamsii; tatulom, Datura inoxia;ijednom vrstom gljive koja pripada rodu Psylocebe. Zasebnim uzimanjem svakog od tih halucinogena izazvao je kod mene, svog naučnika, neka osobita stanjaizobličenog opažanja ili promijenjene svijesti koja sam nazvao »stanjima neobične stvarnosti«. Upotrijebio sam riječ »stvarnost« jer je osnovna pretpostavkadon Juanovog sustava vjerovanja da stanja svijesti izazvana uzimanjem koje od te tri biljke nisu halucinogena, već su to konkretni, premda neuobičajeni,vidovi stvarnosti svagdašnjeg života. Don Juan se prema tim stanjima neobične stvarnosti odnosio ne »kao da« su stvarna već »kao prema« stvarnima.Ja sam, prema svom vlastitom nahođenju dakako, nazvao te biljke halucinogenima a stanja koja one izazivaju neobičnom stvarnošću. Don Juan je shvaćao iobjašnjavao te biljke kao sredstva koja upućuju ili vode čovjeka do stanovitih impersonalnih sila ili »moći«, a stanja koja one izazivaju kao »susrete«koje vrač mora imati s tim »moćima« da bi stekao vlast nad njima.On je pejotl nazivao »Mescalitom« i shvaćao ga kao dobrohotnog učitelja i zaštitnika ljudi. Mescalito je podučavao »pravi način življenja«. On se običnouzimao na susretima vračeva zvanim »mitote«, gdje su se sudionici okupljali isključivo zato da dobiju poduku iz pravilnog načina življenja.Don Juan je tatulu i gljive smatrao moćima različite vrste. Nazivao ih je »saveznicima« i rekao da se njima može ovladati, vrač u stvari stječe snagu ovladavšisaveznikom. Od to dvoje don Juan je više volio gljive. Držao je daje moć koja se nalazi u gljivi njegov osobni saveznik i nazivao ga »dimom« ili »malimdimom«.Da bi mogao upotrijebiti gljive don Juan ih je sušio u suhim tikvicama dok se ne bi pretvorile u prah. Tikvu bi držao

/„•ipcr.M nm godinu dana, a zatim je taj fini prah miješao s pet dinvih Niihih biljaka te dobivao mješavinu koja se stavljala u lulu i puš'ila.Da bi postao čovjekom od znanja, čovjek se morao »susreiati« .sa saveznikom što češće moguće, morao se dobro upoznali s njim. Taje pretpostavka dakakopodrazumijevala često pušenje halucinogene mješavine. Postupak »pušenja« sastojao se u uzimanju finog praha gljiva, koji nije sagorio, i udisanju dimaostalih pet biljaka koje su sačinjavale mješavinu. Snažan utjecaj koji su gljive imale na čovjekovu sposobnost opažanja don Juan je objašnjavao time da»saveznik uklanja tijelo«.Don Juanova metoda podučavanja zahtijevala je izvanredan napor od naučnika. U stvari, zahtijevalo se tako iscrpljujuće sudjelovanje i uključenost da samkrajem 1965. morao prekinuti naukovanje. Sada mogu reći, gledajući s razdaljine proteklih pet godina, daje u to vrijeme don Juanovo naučavanje počelo

predstavljati ozbiljnu prijetnju mojoj »ideji svijeta«. Počeo sam gubiti ono uvjerenje, koje svi imamo, daje stvarnost svagdašnjeg života nešto što sesamo po sebi podrazumijeva.Kad sam se povukao vjerovao sam da je moja odluka konačna, nisam nikad više želio vidjeti don Juana. Međutim, n travnju 1968. dobio sam prvo izdanje svojeknjige i osjećao se obaveznim pokazati mu ga. Posjetio sam ga. Naša se veza nc'ileljučenik tajanstveno obnovila i sada mogu reći da sam toni prilikomotpočeo drugi krug svog naukovanja, vrlo razlirit od onog prvog. Moj strah nije bio tako golem kao prije. Cjelokupna atmosfera don Juanovog podučavanjabila je opuštenija. Smijao se pa i mene često nasmijavao. Činilo mi se da namjerno želi umanjiti ozbiljnost svega. Ludirao se u tijeku, uistinu, presudnihtrenutaka drugog kruga i tako mi pomogao prebroditi iskustva koja bi u protivnom postala opsesivna. Polazio je od toga da treba održavati opušteno i neopterećujućeraspoloženje kako bih mogao podnijeti djelovanje i čudesnost znanja koje mi je prenosio.- Uplašio si se i odustao zato što si se osjećao pretjerano važnim - rekao je, objašnjavajući moje prethodno povlačenje.

15

Table with 5 columns and 8 rows         

- Osjećaj važnosti čini čovjeka teškim, nespivimm i taštim. Da bi se postalo čovjekom od znanja valja biti l;iy,.in i podatan.Don Juanovo posebno usmjerenje u ovom drugom krugu naukovanja bilo je naučiti me »vidjeti«. U njegovom je sustavu znanja postojala mogućnost semantičkog*razlučivanja »viđenja« i »gledanja« kao dva različita načina opažanja. »Gledanje« se odnosilo na običan način kojim smo navikli opažati svijet, dokje »viđenje« podrazumijevalo vrlo složen postupak kojim čovjek od znanja navodno može opaziti »suštinu« stvari na svijetu.Da bih taj zamršeni proces učenja iznio u čitljivom obliku sažeo sam duge odlomke pitanja i odgovora i tako preinačio svoje izvorne bilješke nastale naterenu. Vjerujem, međutim, da moj prikaz nije okrnjio značenje don Juanova učenja. Unio sam izmjene želeći da moje bilješke teku onako kako teče razgovor,kako bi polučile željeno djelovanje, drugim riječima, htio sam tehnikom reportaže prenijeti čitaocu dramatičnost i neposrednost stvarne situacije. Svakidio koji sam uobličio kao poglavlje bila je jedna seansa sa don Juanom. Kao po pravilu, on je uvijek naglo završavao svaku našu seansu pa dramatičan tonpri završetku svakog poglavlja nije moj književni oblik već oblik primjeren don Juanovoj usmenoj predaji. Čini se da je svrha tog oblika bila da se riječijače usjeku u pamćenje i on mi je pomogao zadržati u sjećanju dinamičnost i važnost poduke.Međutim, potrebna su stanovita objašnjenja da bi moj izvještaj bio uvjerljiv budući da njegovo razumijevanje ovisi o jasnoći brojnih ključnih pojmova iliključnih elemenata koje sam želio naglasiti. Izbor naglašenog u skladu je s mojim zani-manjem za društvene znanosti. Vrlo je moguće da bi netko drugi,tko ima drugačije ciljeve i očekivanja, izdvojio posve različite pojmove od onih koje sam ja izabrao.U tijeku drugog kruga naukovanja don Juan me uvjerio da je upotreba mješavine za pušenje neophodan preduvjet »viđenja«. Stoga sam je morao koristiti što

češće moguće.- Samo ti dim mofe dati brzinu potrebnu da uočiš promičući svijet - j'.ovorio je.Uz pomoć psihotropne mješavine doveo me u niz stanja ih1 obične stvarnosti. Takvim je stanjima, s obzirom na ono što je don Juan po svemu sudeći činio,bio svojstven uvjet »neprimjenljivosti«. Ono što sam zapazio u tim stanjima izmije11 je ne svijesti bilo je neshvatljivo i nemoguće objasniti u okvirimanašeg svagdašnjeg načina poimanja svijeta. Drugim rijefiina, uvjet neprimjenljivosti imao je za nužnu posljedicu to da moj pogled na svijet prestaje vrijediti.Don Juan je koristio taj uvjet neprimjenljivosti stanja neobične stvarnosti da bi uveo niz unaprijed smišljenih, novih »jedinica značenja«. Jedinice značenjabili su svi pojedinačni domenti u sklopu znanja koje je don Juan htio prenijeti na mene. Nazvao sam ih jedinicama značenja zato što su one predstavljaleosnovni konglomerat osjetilnih podataka i njihovog tumačenja na kojem se zasnivalo složenije značenje. Primjer takve jedinice je način na koji se shvaćalofiziološko djelovanje psihotropne mješavine. Ona je izazivala utrnulost i gubitak motoričke kontrole koji su unutar don Juanovog sustava tumačeni kaočin koji izvodi dim, u ovom slučaju saveznik, da bi »uklonio tijelo vještaka«.Jedinice značenja bile su grupirane na određeni način i svaki tako stvoreni blok sačinjavao je ono što sam nazvao »razumnim tumačenjem«.Očito je morao postojati beskrajan broj mogućih razumnih tumačenja sukladnih vračanju koja vrač mora naučiti izvesti. Mi smo u našem svakodnevnom životusuočeni s beskrajnim brojem razumnih tumačenja sukladnih našoj svakodnevnici. Jednostavan primjer je sad već nimalo proizvoljno tumačenje, što ga svakodnevnoopetovano izvodimo, tvorevine koju nazivamo »prostorijom«. Očito je da smo naučili tumačiti tvorevinu koju nazivamo prostorijom u kategorijama prostorijo;tako je prostorija razumno tumačenje jer zahtijeva da nam u času kad ga izvodimo budu, na neki način, poznati svi elementi uključeni u njegov sastav.Sustav razumnog tumačenja  

*semantika - značenje riječi (op. prev.)      

U»17         table end

je, drugim riječima, postupak na temelju kojeg je vještak upu= čen u sve jedinice značenja neophodne da bi se izvodile pretpostavke, zaključci, predviđanja,itd., o svim situacijama vezanim uz njegovo djelovanje.Kad kažem vještak mislim na sudionika koji ima primjereno znanje o svim, ili gotovo svim, jedinicama značenja uključenim u njegov određeni sustav razumnogtumačenja. Don Juan je bio vještak, to jest on je bio vrač upućen u sve korake svog vračanja.Kao vještak pokušao je učiniti svoj sustav razumnog tumačenja dostupnim meni. Takva dostupnost, u ovom slučaju, bila je slična procesu resocijalizacijeprilikom kojeg se uče novi načini tumačenja opažajnih podataka.

Ja sam bio »nevježa«, onaj koji ne umije inteligentno i suvislo protumačiti jedinice značenja svojstvene vračanju.Don Juanov zadatak, kao vještaka koji želi svoj sustav učiniti dostupnim meni, bio je rasklopiti određeno uvjerenje koje dijelim sa svima ostalima, uvjerenjeda su naši »zdravorazumski« pogledi na svijet konačni. Upotrebom psihotropnih biljaka i dobro usmjerenim dodirima između tog stranog sustava i mene uspiomi je ukazati na to da moj pogled na svijet ne može biti konačan zato što je on samo jedno tumačenje.Za američke Indijance je nejasan fenomen koji mi nazivamo vračanjem, možda već tisućama godina ozbiljna, stvarna praksa usporediva s našom znanošću. Našepoteškoće da ga razumijemo nedvojbeno proizlaze iz nepoznatih jedinica značenja kojima se on služi.Don Juan mi je jednom rekao da čovjek od znanja ima stanovite sklonosti. Zamolio sam ga da mi to objasni.- Ja imam sklonost viđenju - rekao je.- Što time hoćeš reći?- Volim vidjeti - uzvratio je - jer samo pomoću viđenja čovjek od znanja može spoznati.- Kakve stvari vidiš7

- Sve.- ,la također sve vidim pa ipak nisam čovjek od znanja.- Ne. Ti ne vidiš.- Mislim da vidim.- Kažem ti da nije tako.- Zašto to kažeš?- Ti samo gledaš površinu stvari.- I Ioćeš li reći da svaki čovjek od znanja zaista vidi kroz sve u što pogleda?Ne. Nisam to htio reći. Rekao sam da čovjek od znanja ima svoje sklonosti, moja je samo vidjeti i znati, drugi imaju drugačije sldonosti.- Kakve na primjer?- Uzmi Sacateku, on je čovjek od znanja i njegova je sklonost plesanje. Tako on pleše i spoznaje.~ Da li je sklonost čovjeka od znanja nešto što on čini da 1)1 spoznao?- Da, tako je.- Ali kako ples može pomoći Sacateki da spozna?- Moglo bi se reći da Sacateca pleše svime što ima.- Pleše li kao ja? Hoću reći, onako kako se pleše?- Recimo da on pleše onako kako ja vidim a ne onako kako ti možda plešeš.- Vidi li i on onako kako ti vidiš?- Da, ali on također pleše.- Kako Sacateca pleše?- Teško je to objasniti. On pleše na osobit način kad želi y,nnti. Mogu ti reći samo to da je, ukoliko ne razumiješ načine čovjeka od znanja, nemogućerazgovarati o plesanju ili o viđenju.- Jesi li ti vidio kako pleše?- Jesam. Međutim ne može svatko tko gleda njegov ples vuljcii da je to njegov osobit način spoznaje.Po/.nnvao sam Sacateku, to jest znao sam o kome se radi. HM smo se upoznali ijednom sam ga častio pivom. Bio je vrlo

18

19

tigl.idi'ii i rekao mi da navratim do njej,.i I<;kI god želim. Dugo sam se bnvio mišlju da ga posjetim ali io nisam rekao don Juanu.Poslijepodne 14. svibnja 1962. odvezao sam se do Sacatekine kuće. Dao mi je upute kako da dođem i našao sam je bez teškoća. Bila je na uglu, okružena ogradom.Vrata su bila zatvorena. Prošetao sam uokolo da vidim mogu li zaviriti u kuću. Doimala se napuštenom.- Don Elias - glasno sam zazvao. Kokoši su se uplašile i raspršile uokolo gnjevno kokodačući. Ogradi je prišao mali pas. Očekivao sam da će zalajati alion je samo stajao i gledao me. Još jednom sam zazvao i kokoši opet zakokodakaše.Iz kuće je izašla starica. Zamolio sam je da pozove don Eliasa.- Nije ovdje - reče ona.- Gdje bih ga mogao naći?- U polju je.- Gdje u polju?- Ne znam. Dođite kasnije popodne. Bit će ovdje oko pet.- Jeste li vi supruga don Eliasa?- Jesam - uzvrati ona i osmjehnu se.Htio sam je upitati o Sacateki ali se ona ispričala rekavši da baš ne govori dobro španjolski. Ušao sam u auto i otišao.Vratio sam se oko šest. Dovezao sam se do vrata i zazvao Sacatekino ime. Ovaj je put on izašao iz kuće. Uključio sam magnetofon koji je onako u smeđoj torbicisličio kameri što mi visi s ramena. Činilo se da me prepoznao.- O, to ste vi - reče smješkajući se. - Kako je Juan?- On je dobro, ali kako ste vi, don Eliase?Nije odgovorio. Doimao se nervoznim. Izvana je djelovao sabrano ali sam osjećao da je zbunjen.- Je li vas Juan zbog nečega poslao ovamo?- Ne. Došao sam po vlastitoj volji.- Zbog čega, pobogu?Njegovo je pitanje otkrivalo sasvim iskreno iznenađenje.

- I Mio sam malo porazgovarali s vama - rekoh, nadajući hv da zvučim posve nemarno. - Don Juan mije pričao čudesne siva i i o vama, tako da sam postaoradoznao pa bih vam želio po.sinvili neka pitanja.Sacateca je stajao preda mnom. Tijelo mu je bilo vitko i žilavo. Na sebi je imao hlače kaki boje i košulju. Oči su mu bile poluzatvorene, činilo se dajepospan ili možda pijan. Usta su inu bila malo otvorena a donja je usna visjela. Primijetio sam da vilo duboko diše, gotovo kao da hrče. Pade mi na um dajeSacalcca jamačno mrtav pijan. Ipak taj je zaključak bio prilično besmislen jer je samo čas prije, izašavši iz kuće, bio vrlo žustar i svjestan mog prisustva.- 0 čemu želite razgovarati? - naposljetku reče.Glas mu je bio umoran, riječi kao da su se vukle jedna za drugom. Osjetih se vrlo neugodno. Kao daje njegov umor bio zarazan pa povlačio i mene.- Ni o čem osobitom - odgovorio sam. - Došao sam tek prijalcljski pročavrljati s vama. Svojevremeno ste me bili pozvali.- Jesam, ali sad to nije isto.

- Zašto nije isto?- Zar ne razgovarate s don Juanom?- Razgovaram.- Što biste onda htjeli od mene?- Mislio sam da bih vas možda mogao pitati neke stvari.- Pitajte Juana. Nije li on taj koji vas podučava?- Tako je, ali htio bih upitati vas o onome što me on podučava i saznati vaše mišljenje. Na taj bih način mogao zaključiti što da radim.- Zašto vam je to potrebno? Zar nemate povjerenja u Juana?- Imam.- Zašto onda ne pitate njega da vam objasni to što vas /.anima?Pitam ga. I on mi objašnjava. No kad biste mi i vi mogli ici'i nešto o onome čemu me don Juan podučava možda bih io bolje razumio.

20

21

- Juan vam može sve reći. On je to u stanju učinili sam. Zar ne shvaćate?- Shvaćam, ali želim razgovarati s ljudima poput vas, don Eliase.- Čovjek od znanja ne susreće se baš svaki dan.- Juan je čovjek od znanja.- To znam.- Zašto onda razgovarate sa mnom?- Rekoh da sam se došao sprijateljiti.- Ne, niste. Ovaj put postoji nešto drugo u vama.Htjedoh mu objasniti svoju namjeru no uspijevao sam samo nepovezano mucati. Sacateca nije rekao ništa. Činilo se da me pažljivo sluša. Oči su mu bile poluzatvoreneno osjećao sam da me motri. Gotovo neprimjetno je kimnuo. Tada je rastvorio kapke i vidjeh mu oči. Činilo se da gleda mimo mene. Lagano je topnuo vrhomdesnog stopala o tlo, odmah iza lijeve pete. Noge su mu bile malo povijene a ruke mlohavo spuštene sa strane. Tada je podigao desnu ruku, šaka je bilarastvorena a dlan okrenut prema tlu, prsti su mu bili ispruženi i pokazivali prema meni. Pustio je da mu ruka zatitra nekoliko puta prije no što ju jeprinio do razine mog lica. Na tren ju je zadržao u tom položaju a onda mi uputio nekoliko riječi. Glas mu je bio vrlo jasan, no riječi kao da su se vukle.Tren kasnije spustio je ruku sa strane i ostao nepomičan, zauzevši čudan položaj. Stajao je naslonjen na jagodicu palca lijeve noge. Desno mu je stopalobilo prekriženo preko pete lijevog i njime je blago, ritmički toptao po tlu.Oćutjeh neku neobjašnjivu tjeskobu, neki oblik uznemirenosti. Misli kao da su mi bile raštrkane. Mislio sam nepovezane besmislene misli koje nisu imaleništa s onim što se zbivalo. Primijetio sam vlastitu nelagodu i pokušao usmjeriti misli natrag na ono što se odvijalo ali nije mi to polazilo za rukomusprkos velikom naporu. Kao da me neka sila sprječavala da se koncentriram i suvislo mislim.Sacateca nije izustio ni riječi a ja nisam znao što još reći ili učiniti.

Posve automatski, okrenuli se i odoli. Kasnije sam imao potrebu ispričati don Juanu o svom susretu sa Sacatekom. On je urlao od smijeha.- Što se to tamo zapravo dogodilo? - upitao sam.- Sacateca je plesao! - reče don Juan. - Vidio te i onda zaplesao.

- Što mi je učinio? Osjećao sam hladnoću i vrtoglavicu.- Očito mu se nisi svidio pa te zaustavio dobacivši ti riječ.- Kako je to uspio? - uzviknuh s nevjericom.- Vrlo jednostavno, zaustavio te svojom voljom.- Što si rekao?- Zaustavio te svojom voljom!To mi objašnjenje nije bilo dovoljno. Meni su njegove tvrdnje zvučale kao naklapanje. Htjedoh da mi kaže nešto vi.še, ali on mi nije mogao objasniti tajdogađaj tako da budem zadovoljan.Očito je da se taj događaj kao i bilo koji drugi unutar ovog •.u.mog sustava razumnog tumačenja mogao objasniti ili i;r/.umjeti samo u sklopu jedinicaznačenja sukladnih tom sustavu. Stoga je ovaj rad izvještaj i kao takvog ga treba čitati. Sustav o kojem izvještavam bio mije neshvatljiv pa bi pokušajda se učini nešto više od pukog izvještavanja bio drsko obmanjivanje. U tom sam smislu primijenio fenomenološku metodu, nastojeći obraditi vračanje samokao fenomen koji mi je prikazan. Ja, kao opažač zabilježio sam ono što sam opažao, a n trenutku bilježenja nastojao sam isključiti prosudbu.

22

23

Prvi dio

Pripreme za »viđenje«

'/. travnja 1968.I )oii Juan me letimično pogledao ne doimajući se nimalo začuđenim što me vidi iako je prošlo više od dvije godine od mojeg posljednjeg posjeta. Položiomije ruku na rame i blago se osmjeli mio rekavši da izgledam drugačije, da se debljam i postajem mekši.Donio sam mu primjerak svoje knjige. Bez ikakva sam ga uvoda izvadio iz torbe i pružio mu ga.- Ovo je knjiga o tebi, don Juane - rekoh.Uzeo ju je i hitro prešao palcem hrptom stranica kao da su snop karata. Svidjela mu se zelena boja omota i debljina knji}',e. Dlanovima je opipao korice,okrenuo je nekoliko puta i polom mi je vratio. Preplavio me silan ponos.- Volio bih da je zadržiš - rekoh. Zavrtio je glavom tiho se nasmijavši......Radije ne bih - reče, a zatim doda široko se osmjehnuvši•¦¦¦ Znaš što mi u Meksiku činimo s papirom.Nasmijao sam se. Uživao sam u njegovoj blagoj ironiji.Sjedili smo na klupi u parku malog grada u planinskom dijelu srednjeg Meksika. Nisam imao načina da mu javim o svojoj namjeri da ga posjetim ali bijah siguranda ću ga naći i doista jesam. Bio sam tek kratko u gradu kad se don Juan spustio s planina te ga nađoh na tržnici kod štanda jednog od njegovih prijatelja.Don Juan mi tek kao uzgred napomenu kako sam stigao Inis1 na vrijeme da ga odvezem natrag u Sonoru pa smo sjeli

27

u park da pričekamo njegovog prijatelja, Ma/.atec Indijanca s kojim je živio.Čekali smo oko tri sata. Razgovarali smo o raznim nevažnim stvarima a pred kraj dana, malo prije nego što je njegov prijatelj stigao, ispričah mu što samdoživio prije nekoliko dana.Dok sam putovao njemu u posjet auto mi se pokvario u predgrađu jednog grada te sam tamo morao provesti tri dana čekajući da ga poprave. Preko puta mehaničarskeradionice nalazio se motel ali predgrađa na mene uvijek djeluju deprimirajuće pa sam se smjestio u modernom osmokatnom hotelu u središtu grada.Hotelski paž mi reče da hotel ima restoran a kad sam sišao da nešto pojedem otkrih da su neki od stolova postavljeni vani, na pločniku. Djelovali su vrlozgodno, onako na uglu ulice pod niskim ciglenim lukovima modernih linija. Vani je bilo svježe a bilo je i praznih stolova pa ipak sam se radije smjestiou zagušljivom unutrašnjem dijelu. Čim sam ušao bijah naime zamijetio grupicu dječakačistača cipela kako sjede na rubu pločnika ispred restorana pa sambio uvjeren kako mi neće dati mira budem li se smjestio vani.Sa svog sam mjesta kroz prozor vidio tu grupicu dječaka. Za jedan od stolova sjedoše neki mladići na što se dječaci sjatiše oko njih nudeći da će im izlaštiticipele. Mladići su to odbili ali na moje iznenađenje dječaci nisu navaljivali već su sjeli natrag na rub pločnika. Nakon stanovitog vremena tri muškarcau odjelima poslovnih ljudi ustadoše i odoše na što su dječaci potrčali do njihovog stola i počeli jesti ostatke hrane; za tili čas tanjuri su bili posvečisti. Isto se zbilo i s ostacima hrane na svim ostalim stolovima.Primijetih da su djeca pritom vrlo uredna; ako bi prolili vodu pobrisali bi je svojim krpama za laštenje. Također sam zamijetio temeljitost kojom su brstilisve što je preostalo. Pojeli su čak i kockice leda zaostale u čašama vode i kriške limuna iz čaja, zajedno s korom. Nisu ništa rasipali.Za svog boravka u hotelu otkrio sam da između djece i upravitelja restorana postoji nekakav dogovor, dječacima je

bilo dopušteno sjedili pred hotelom kako bi /a rad ili nešto novca od gostiju a smjeli su i pojesti ostatke hrane pod uvjetom da nikoga ne u/.nemiravajui da ništa ne unište. Bilo ih je jedanaest, između pet i dvanaest godina, najstarijeg su međulim držali podalje od sebe. Smišljeno su ga bojkotirali,bockajući ga rugalicom o tome kako već ima spolne dlačice i kako ji« prestar da bude s njima.Pošto sam ih tri dana gledao kako se poput lešinara bacaju na najbjednije ostatke hrane postadoh uistinu malodušan te siun otišao iz grada s mišlju danema nade za tu djecu čiji je Nvijet već zadan svakodnevnom borbom za mrvice.- Žališ ih? - uskliknu don Juan upitno.- Dakako - uzvratih. Zašto?Zato što mi je stalo do toga kako je drugim ljudima. To .su tek djeca a svijet im je već ružan i traljav.Čekaj! Čekaj! Kako možeš reći daje njihov svijet ružan 1 traljav? - ponovi don Juan moje riječi. - Misliš da ti bolje živiš, ha?tl/.vratih da je tako, na što me on upita zašto a ja mu rekoh kako je u usporedbi sa svijetom one djece moj neizmjerno ra/.nolikiji i bogatiji iskustvimate mogućnostima za osobno /.mlnvoljstvo i razvoj. Don Juanov smijeh bijaše topao i iskren. \{vh' kako ne razmišljam o onom što govorim i kako ja ne mojjiiništa znati o bogatstvu i mugućnostima u svijetu one djece.Pomislih kako je don Juan tvrdoglav. Bio sam uvjeren kako je zauzeo suprotno gledište samo da bi me naljutio. Uistinu sam vjerovao da ta djeca nemaju nikakvih

izgleda za intelektualni rast.Još neko vrijeme sam mu dokazivao da sam u pravu kad nir don Juan odjednom upita:Nisi li mi jednom rekao da je po tvom mišljenju čovjekovu najveće dostignuće postati čovjekom od znanja?Bijah to doista rekao pa sam i sada ponovio da je po mome mišljenju poslati čovjekom od znanja jedno od najvećih inIt'leklualnih postignuća.

- Misliš li da bi ti tvoj bogati svijet ikada pomogao da postaneš čovjek od znanja ? - upita me don Juan s blagim sarkazmom.Nisam odgovorio pa on postavi pitanje na drugi način kao što to ja uvijek činim kad mislim da me ne razumije.- Drugim riječima - reče, široko se osmjehujući, očito svjestan da sam prepoznao njegovu malu igru - mogu li ti tvoja sloboda i mogućnosti pomoći da postaneščovjek od znanja?- Ne! - rekoh, naglasivši to.- Kako onda možeš žaliti onu djecu? - zapitao me ozbiljno. - Svatko od njih može postati čovjekom od znanja. Svi ljudi od znanja koje ja poznajem bilisu poput te djece koju si vidio kako jedu ostatke i ližu stolove.Don Juanova tvrdnja izazva u meni osjećaj nelagode. Nije mi bilo žao te zapostavljene djece zato što nisu imala dovoljno za jesti već zato što ih je premamojim mjerilima njihov svijet već bio osudio na intelektualnu skučenost. A eto, prema don Juanovim mjerilima, svatko je od njih mogao dostići ono što samdržao vrhuncem ljudskog intelektualnog postignuća, cilj postajanja čovjekom od znanja. Bilo je besmisleno žaliti ih. Don Juan me lijepo satjerao u kut.- Možda imaš pravo - rekoh. - Ali kako se oduprijeti želji, iskrenoj želji, da pomogneš drugim ljudima?- Kako misliš da im možeš pomoći?- Olakšavajući im teret. Najmanje što čovjek može učiniti za druge jest pokušati ih promijeniti. Upravo ti to činiš. Nije li tako?- Ne. Ne znam što bih promijenio i zašto bih išta mijenjao kod drugih.- Što je sa mnom, don Juane? Nisi li me podučavao zato da bih se mogao promijeniti?- Ne. Ja te ne pokušavam promijeniti. Možda se dogodi da jednoga dana postaneš čovjekom od znanja - to je nemoguće predvidjeti - ali to te neće promijeniti.Jednog ćeš dana možda biti u stanju vidjeti ljude na drugi način i tada ćeš shvatiti dn nema načina da se kod njih išta mijenja.

- Kakav je to drugi način viđenja ljudi, don Juane?- ljudi izgledaju drugačije kad vidiš. Mali dim će ti pomoći da vidiš ljude kao svijetleća vlakna.- Svijetleća vlakna?- Da. Vlakna nalik bijelim paukovim mrežama. Tanahne niti koje kolaju od glave prema pupku. Tako čovjek izgleda poput jajeta kolajućih vlakana. A rukei noge su mu kao blještave čekinje što pršte van u svim smjerovima.- Zar tako svi izgledaju?- Svi. Osim toga svaki je čovjek povezan sa svim ostalim, ne rukama već skupinom dugih vlakana koja izbijaju iz središta njegova abdomena. Ta vlakna povezujučovjeka s okolinom, održavaju njegovu ravnotežu, daju mu stabilnost. Zato je, kao što ćeš možda vidjeti jednoga dana, čovjek svijetleće jaje bez obzirana to je li prosjak ili kralj i nema načina da se išla promijeni, ili bolje rečeno, što bi se moglo promijeniti na Ioni svijetlećem jajetu? Što?

Moj posjet don Juanu bio je početak novog kruga. Nije mi bilo teško ponovno se vratiti u staru kolotečinu uživanja u njegovom smislu za dramu, njegovomhumoru i njegovom strpljenju sa mnom. Osjetio sam kako ga moram češće posjećivati. Ne viđati don Juana bio je uistinu velik gubitak za mene, a osim togazanimalo me nešto osobito što sam želio raspraviti s njim. Pošto sam bio napisao knjigu o njegovom učenju stao sam pregledavati bilješke koje nisam upotrijebio.Odbacio sam mnoge podatke jer sam želio staviti naglasak na stanja neobične stvarnosti. Radeći na svojim starim bilješkama došao sam do zaključka davješt vrač može kod svog naučnika potaknuti posve izuzetan opseg opažanja jednostavno »manipulirajući nekim znakovima unutar društvene skupine«. Cijelimoj zaključak o prirodi tih manipulativnih postupaka počivao je na pretpostavci da je potreban vođa kako bi potaknuo neophodan opseg opažanja. Kao specifičanogledni slučaj uzeo sam pejotl susrete vračeva. Držao sam da na tim susretima vračevi dolaze do zajedničkog zaključka o prirodi stvarnosti bez vidne razmjeneriječi ili znakova, pa je moje mišljenje bilo da se sudionici služe vrlo suptilnim kodom kako bi došli do tog zaključka. Razvio sam složen sustav da bihobjasnio taj kod i postupke pa sam ponovno posjetio don Juana kako bih zatražio njegovo mišljenje i savjet u pogledu mog rada.

21. snihnj.i 1968.Tijekom moga puta do don Juana nije se zbilo ništa neobično. Temperatura u pustinji bila je preko 38°C te nije bilo nimalo ugodno. Vrućina je popustilakasno popodne i kad sam stigao do njegove kuće, rano navečer, pirkao je svjež povjetarac. Nisam bio jako umoran pa smo sjeli u njegovu sobu i razgovarali.Osjećao sam se ugodno i opušteno i razgovarali smo satima. Nije to bio razgovor koji sam želio zabilježiti, nisam pokušavao otkriti neki veliki smisaoniti donijeti važne zaključke, razgovarali smo o vremenu, usjevima, njegovom unuku, Yaqui Indijancima, meksičkoj vladi. Rekoh don Juanu koliko uživamu osobitom osjećanju što ga stvara razgovor u tami. Uzvratio je kako je to što sam rekao posve u skladu s mojom pričljivom prirodom, volim čavrljati umraku jer je to jedino što se može činiti u to doba ako čovjek sjedi. Usprotivih se rekavši cla je ono u čemu uživam više od samog govora.Kazah da mi godi umirujuća toplina tame oko nas. Upitao me što kod kuće radim kad padne mrak. Uzvratih da uvijek uključim svjetla ili izađem na osvijetljeneulice dok ne dođe vrijeme za spavanje.- Tako! - kaza s nevjericom. - Mislio sam da si naučio koristiti tamu.- Za što se može koristiti? - upitah.Reče da je tama - pritom ju je nazvao »tamom dana« najbolje vrijeme za »vidjeti«. Naglasio je riječ »vidjeti« osebujnom modulacijom glasa. Htjedoh znatišto time želi reći ali on uzvrati kako je prekasno da bismo se sada upuštali u to.22. svibnja 1968.Čim sam se slijedećeg jutra probudio rekoh don Juanu bez ikakva uvoda da sam smislio sustav kojim je moguće objasnili šio se zbiva na mitoteu, pejotl susretu.Uzeh svoje zabilješke i pročitah mu što sam napisao.Strpljivo je slušao dok sam se trudio razjasniti svoju umotvorinu.

:\2

33

Rekoh kako vjerujem da je potreban neki tajni vođa koji sudionicima daje naputke tako da mogu doći do bilo kojeg prikladnog zajedničkog zaključka. Naglasiosam da ljudi dolaze na mitote potražiti prisutnost Mescalita koji će ih poučiti kako ispravno živjeti. Ti ljudi među sobom ne razmijene ni jednu riječili pokret a ipak se slažu u pogledu prisutnosti Mescalita i određene poduke koju im je dao. To je barem bilo ono što su navodno činili na mitoteima kojimasam ja prisustvovao: slagali su se da im se Mescalito osobno ukazao i dao im poduku. Moje dotadašnje iskustvo mi je ukazivalo na to da su oblik Mescalitovaindividualnog posjeta i poduka koja potom slijedi zapanjujuće ujednačeni kod svih, mada se sadržaj razlikovao od osobe do osobe. Nisam mogao objasnititu ujednačenost osim kao rezultat suptilnog i složenog sustava davanja znakova.Trebalo mi je gotovo dva sata da pročitam i objasnim don Juanu konstrukciju koju sam izgradio. Završih to izlaganje moleći ga da mi vlastitim riječima objasnitočan postupak kojim dolaze do istog zaključka.Kad sam završio, namrštio se. Pomislih kako mu se moje objašnjenje zacijelo učinilo izazovnim; činilo se da duboko razmišlja. Pustivši ga tako neko vrijemenaposljetku upitah što misli o mojem objašnjenju.Na to se pitanje njegov namrgođen izraz iznenada prometnu u osmijeh, a zatim prasnu u smijeh. I ja sam se pokušao nasmijati pa nervozno upitah što je totako smiješno.- Ti si lud! - uskliknuo je. - Tko bi se bavio davanjem nekakvih tajnih znakova u tako značajnom trenutku kao što je mitote? Zar misliš da se čovjek možezafrkavati s Mescalitom?Na tren pomislih da izbjegava odgovor, nisam ga to pitao.- Zašto bi itko davao znakove? - tvrdoglavo je ponovio don Juan. - Bio si na mitoteima. Trebao bi znati da ti tamo nitko ne govori kako se imaš osjećatiili što ti je činiti; nitko osim samog Mescalita.Uporno sam ponovio da je takvo objašnjenje nemoguće i opet ga zamolio da mi kaže kako dolaze do zajedničkog zaključka.

- /nam zašto si došao - kaza don Juan tajanstvenim tonom. Ne mogu ti pomoći jer nema nikakvog sustava davanja znakova,- Ali kako se svi ti ljudi mogu složiti u pogledu Mescalilove prisutnosti?- Slažu se zato što vide - reče don Juan dramatično, a polom nemarno primetnu: - Zašto ne bi prisustvovao još jednom mitoteu pa sam vidio?Osjetih daje to stupica. Nisam ništa rekao već samo odložio bilješke.Nije navaljivao.Nešto kasnije zamolio me da ga odvezem do kuće jednog njegovog prijatelja. Tamo smo proveli gotovo cijeli dan. Tijekom razgovora njegov prijatelj Johnme zapita stoje s mojim '.vojeđobnim zanimanjem za pejotl. John je dobavio dugmiće pejotla za moje prvo iskustvo prije gotovo osam godina. Nisam znaošto da mu odgovorim. Don Juan mi priteknu u pomoć i kaza kako dobro napredujem.Na povratku don Juanovoj kući osjetih se dužnim prokomentirati Johnovo pitanje te rekoh, između ostalog, da nemam namjeru više učiti o pejotlu zato štoto zahtijeva hrabrost kakvu ja nemam te da sam najozbiljnije mislio kad sam rekao da prekidam s tim. Don Juan se osmjehnu i ne reče ništa. Ja sam pak nastaviopričati dok nismo stigli do njegove kuće.Sjedosmo na čistinu pred vratima. Bio je topao, vedar dan ali je popodne stao pirkati povjetarac tako daje bilo ugodno.

- Zašto se tako žestoko braniš od toga? - iznenada reče don Juan. - Koliko već godina ponavljaš da više ne želiš učiti?- Tri.- Zašto to govoriš s takvom žestinom?- Imam osjećaj da te izdajem, don Juane. Vjerojatno zato to stalno ponavljam.- Ne tzdaješ me.- Iznevjerio sam te. Pobjegao sam. Osjećam se poraženim.

34

- Činiš ono što možeš. Osim toga, još nisi poražen. Ono što te moram naučiti vrlo je teško. Meni je, na primjer, bilo možda čak i teže nego tebi.- Ali ti si ostao pri tome, don Juane. Moj je slučaj drugačiji. Ja sam odustao i došao sam te vidjeti ne zato što želim učiti već samo zato što želim razjasnitinejasnoću u svom radu.Don Juan me na čas pogleda a potom odvrati pogled.- Trebao bi dopustiti da te ponovno vodi dim - kaza odlučno.- Ne, don Juane, ne mogu više upotrebljavati tvoj dim. Mislim da sam se iscrpio.- Ta nisi čak ni počeo.- Previše me strah.- Dobro, bojiš se. To nije ništa novo. Ne misli na strah. Misli na čuda viđenja.- Iskreno bih želio da mogu misliti na ta čuda, ali ne mogu. Kad pomislim na tvoj dim imam osjećaj kao da uranjam u neki mrak. Kao da na svijetu više nemaljudi i nemam se kome obratiti. Tvoj mi je dim pokazao krajnju usamljenost, don Juane.- To nije točno. Uzmi mene, na primjer. Dim je moj saveznik i ja ne osjećam takvu usamljenost.- Ti si drugačiji, ti si savladao svoj strah. Don Juan me blago potapša po ramenu.- Nije tebe strah - tiho reče. U glasu mu je bilo neke čudne optužbe.- Zar lažem da se bojim, don Juane?- Ne brinu me laži - uzvrati oštro. - Nešto drugo me brine. Razlog što ti odbijaš učiti nije strah. To je nešto drugo.Gorljivo navalih na njega da mi kaže stoje to onda. Kumio sam ga ali on ne reče ništa, samo je vrtio glavom kao da ne vjeruje da ja to ne znam.Rekoh da me možda inercija priječi da učim. Zanimalo ga je što znači riječ »inercija«. Pročitao sam mu iz svog rječnika:

•\Skloiios! materije da ostane u stanju mirovanja ako miruje* ili, ;iko se kicrc, da nastavi kretanje u istom smjeru ukoliko na nju ne djeluje neka vanjskasila.«•Ukoliko na nju ne djeluje neka vanjska sila« - ponovio ji\ To je najbolja riječ koju si do sada našao. Već sam ti rekao, samo bi se luđak po svojoj vlastitojvolji upustio u to da postane čovjek od znanja. Pametnog čovjeka treba namamiti na lakav pothvat.- Uvjeren sam da bi se mnogi rado upustili u to - rekoh.- Da, ali takve ne računam. Kod takvih je obično nešto napuklo. Oni su poput tikvi koje izvana izgledaju dobro ali t'iin ih malo opteretiš, onog časakad ih napuniš vodom, procure.- Već sam te jednom morao varkom namamiti na učenje, išlo je tako moj dobročinitelj namamio mene. Inače ne bi naučio sve ono što jesi. Možda je došao časza novu varku.

Varka o kojoj je govorio bila je jedan od presudnih trenui.ika mog naukovanja. Zbilo se to prije mnogo godina no u mom sjećanju bijaše živo kao da se netomdogodilo. Vrlo lukavim trikom don Juan me jednom natjerao na izravno, užasavajiic'e suočenje sa ženom koju su držali vračarom. Taj sukob je koti njeizazvao duboko neprijateljstvo prema meni. Don Juan je iskoristio moj strah od te žene kao motivaciju da nastavim s naukom tvrdeći kako moram naučitiviše o vračanju da bih se umio zaštititi od njenih čarobnjačkih napada. Prijevara je bila tako uvjerljiva da sam doista povjerovao kako mi nema drugogizlaza doli naučiti što je više moguće ukoliko želim ostati živ.- Kaniš li me ponovno plašiti onom ženom naprosto se više neću vratiti - rekoh.Vedro se nasmijao.~ Ne brini - reče umirujuće. - Trikovi sa strahom više nisu za tebe. Više se ne bojiš. No kad bi bilo potrebno, trikovi djeluju bez obzira na to gdje si,za to ne moraš biti u blizini.Savio je ruke pod glavu i legao spavati. Ja sam radio na svojini bilješkama dok se nije probudio, nekoliko sati kasnije,

kad se već gotovo smračilo. Primijetivši da pišem uspravio se a sjedeći položaj i smiješeći se upitao jesam li uspio pisanjem riješiti svoj problem.

u m/.govoru s njim. Prije no što podoh on mi dade vreću s biljkama i ni/, upula kako da jednu od njih posadim.Zaustavio sam se na putu za grad Aguas Calientes. Provjerio sam da u blizini nema ljudi. Više od deset minuta promatrao sam cestu i okoliš. U blizininije bilo kuća, ni stoke koja bi pasla uz cestu. Zaustavio sam se na vrhu brdašca otkud sam mo^ao vidjeti cestu iza i pred sobom. Bila je prazna u obasmjera, .sve dokle mije oko dopiralo. Počekah nekoliko časaka da se orijentiram i prisjetim Vicenteovih uputa. Uzeh jednu biljku, uđoh u polje kaktusas istočne strane ceste i posadih je onako kako me Vicente bio uputio. Imao sam bocu mineralne vode kojom htjedoh zaliti biljku. Pokušah je otvoriti udarivšipoklopac malom željeznom šipkom koju sam upotrijebio za kopanje, ali je boca eksplodirala i jedna mi krhotina staklai okrznula gornju usnici tako daje počela krvariti.Pođoh do auta da uzmem drugu bocu mineralne vode. Dok sam je vadio iz prtljažnika, pored mene se zaustavio rovjek u volksvvagen karavanu i upitao me trebamli pomoć. Kekoh da je sve u redu i on ode. Vratio sam se zaliti biljku imilim krenuh natrag prema svom autu. Kad sam bio udaljen kojih tridesetak metara začuh glasove. Požurio sam niz brijeg prema autoputu i kod auta zatekaotri Meksikanca, dva muškarca i ženu. Jedan je muškarac sjedio na prednjem braniku. 1111,10 je tridesetak godina, bio srednje visine, crne kovrčave ko.se.Nosio je zavežljaj na leđima i imao na sebi stare hlače i Iznošenu roskastu košulju. Cipele su mu bile odvezane, možda prevelike za njegovu nogu, doimalesu se razgaženo i neuIdobno. Silno se znojio.Drugi je čovjek stajao malo podalje od auta. Bio je sitnihIkosliju i niži od onog prvog, a kosa mu bijaše ravna i začešljana unazad. Nosio je manji zavežljaj i bio stariji, po svoj prilici dobrano zamakao u četrdesete.Njegova je odjeća bila uItioljein slanju. Imao je tamnoplavu jaknu, svijetloplave hlačeIj crne apele. Nije se uopće znojio i doimao se u/držano, ne

|?,flilileresirano.Žen;i je također djelovala kao da ima četrdesetak godina, ila je debela, vilo tanine puti. Na sebi je imala crne hlače,

23. svibnja 1968.Razgovarali smo o Oaxaki. Ispričah don Juanu kako sam jednom došao u taj grad na sajmeni dan kad mnoštvo Indijanaca iz cijelog kraja nagrne u nj da prodahranu i svakojake drangulije. Spomenuh da me osobito zainteresirao neki čovjek koji je prodavao ljekovito bilje. Imao je drveni kovčeg u kojem je držaobrojne ćupiće sa suhim, isjeckanim biljem i stajao nasred ulice držeći jedan ćup, izvikujući vrlo osebujnu pjesmicu.- Evo, evo - vikao je - za buhe, muhe, komarce i uši.- Za svinje, konje, koze i krave.- Evo lijeka za sve ljudske boljke.- Za mumps, ospice, reumu i kostobolju.- Evo lijeka za srce, jetru, želudac i slabine.- Dođite, dame i gospodo.- Evo, evo, za buhe, muhe, komarce i uši.Dugo sam ga slušao. Napjev se sastojao od nabrajanja duge liste bolesti za koje je tvrdio da ima lijek a ritam je postizao tako što bi zastao nakon svakečetvrte.Don Juan reče da je i on u mladosti prodavao bilje na tržnici u Oaxaki. Kaza da se još uvijek sjeća što je izvikivao te mi to ponovi. Reče da su on i njegovprijatelj Vicente pravili razne mješavine.- Bile su vrlo dobre - dodao je. - Moj prijatelj Vicente pravio je izvrstan ekstrakt od biljaka.Rekoh mu da sam na jednom od svojih putovanja u Meksiko susreo njegovog prijatelja Vicentea. Don Juan se doimao začuđenim i htio čuti više o tome.Vozio sam kroz Durango i sjetio se da mi je don Juan svojevremeno rekao da bili trebao posjetiti njegovog prijatelja koji lamo živi. Potražio sam ga i našaote neko vrijeme proveo

39

bijeli džemper i crne, špičaste cipele. Nije imala nikakvog zavežljaja već je držala tranzistor. Činila se vrlo umornom i lice joj je bilo osuto graškamaznoja.Kad sam im prišao, mlađi muškarac i žena mi se obratiše. Htjeli su da ih povezem. Uzvratih kako nemam mjesta u autu. Pokazao sam zatrpano stražnje sjedalona kojem uistinu nije bilo mjesta. Muškarac predloži da vozim sporo pa bi oni mogli sjesti na stražnji branik ili leći preko prednjeg odbojnika. Uzvratihda tako što ne dolazi u obzir. Ipak, u njihovoj je molbi bilo toliko usrdnosti da osjetih tugu i nelagodu. Dadoh im novca za autobus.Mlađi čovjek uze novčanice i zahvali mi ali mi stariji prezirno okrenu leđa.- Želim prijevoz - reče - a ne novac.Potom se okrenu meni. - Ne biste li nam mogli dati nešto hrane i vode? - upita.Zaista im nisam imao što dati. Neko su vrijeme stajali gledajući me a onda se počeli udaljavati.Uđoh u auto i pokušah uključiti motor. Bilo je jako vruće i činilo se da je zakuhao. Kad je čuo štektanje anlasera mlađi se čovjek zaustavi i vrati do auta,

spreman pogurati ga. Osjetih užasan strah. Očajnički sam dahtao. Motor je naposljetku upalio i ja odjurih s tog mjesta.Pošto sam ovo ispričao don Juan je ostao dugo zamišljen.- Zašto mi to nisi prije rekao? - kaza, ne pogledavši me. Nisam znao što da odgovorim. Slegoh ramenima i rekohkako to nisam smatrao važnim.- Vraški je važno! - uzviknu. - Vicente je vrhunski vrač. Dao ti je da nešto posadiš zato što je imao razloga za to, a ako si susreo tri osobe koje kaoda su iskrsle niotkud odmah pošto si to zasadio, onda je i za to postojao razlog; ali samo budala poput tebe može zanemariti takav događaj i smatrati ganevažnim.Htio je znati što se točno zbilo kad sam posjetio don Vicentea.

Ilokoli d;i sam vo/.io gradom i prošao pokraj tržnice kad mi pade i).i nm da posjetim don Vicenlea. Ušao sam u tržnicu i pošao do mjesta gdje se prodajeljekovito bilje. Našao sam Iri Štanda ali su /.a njima prodavale tri debele žene. Pođoh do krnja i i/.a ugla pronactoh još jedan štand. Tada ugledah mršavog,krhkog, sijedog čovjeka. Upravo je prodavao krletku nekoj ženi.Pričekao sam dok nije ostao sam i tada ga upitao zna li don Vicentea Medrana. Pogledao me ne odgovorivši.- Što će vam taj Vicente Medrano? - naposljetku upita. Rekoh da sam ga došao posjetiti i da mu nosim pozdrave od njegovog prijatelja te izrekoh don Juanovoime. Starac me čnsak promotrio a zatim kaza da je on Vicente Medrano i da mi stoji na usluzi. Ponudi mi da sjednem. Činilo se da mu je drago što sam došao,daje opušten i iskreno prijateljski raspoložen. Ispričah mu o svom prijateljstvu s don Juanom. Osjetih da se između nas smjesta razvila spona naklonosti.Kaza da poznaje don Juana od svoje dvadesete godine. Za njega je Imao samo riječi pohvale. Pred kraj razgovora reče drhtavim Ionom: - Don Juan je pravičovjek od znanja. Ja sam se samo nakratko susreo s moćima biljaka. Uvijek su me zanimala njihova ljekovita svojstva, čak sam skupljao botaničke knjigekoje sam tek nedavno prodao.Nekoje vrijeme šutio i nekoliko puta protrljao bradu. Kao tln je tražio pravu riječ.Moglo bi se reći da sam ja samo čovjek lirskog znanja ka/.a. Nisam poput don Juana, mog indijanskog brata.Don Vicente je opet načas zamuknuo. Oči su mu djelovale staklasto i piljile u pod s moje lijeve strane.Potom se okrenuo k meni i izrekao gotovo šapatom: ¦ Oh, kako visoko leti moj indijanski brat!Don Vicente je ustao. Činilo se daje našem razgovoru došao kraj.Da je netko drugi izrekao ono o indijanskom bratu shvatio bili to kao otrcanu frazu. Međutim ton don Vicenlea bijaše i.iko iskren a njegove oči tako blistaveda me zanio slikom

svog indijanskog brata koji leti visoko. Vjerovao sam da zaista misli to što je rekao.- Lirsko znanje, kako da ne! - uskliknu don Juan pošto sam ispričao cijelu priču. - Vicente je brujo. Zašto si ga pošao posjetiti?Podsjetili ga da mi je on sam rekao neka posjetim don Vicentea.- Glupost! - uskliknu dramatično. - Rekao sam ti da bi jednoga dana, kad naučiš vidjeti, trebao posjetiti mog prijatelja Vicentea, eto to sam ti rekao.Očito me nisi slušao.

Uzvratih da ne vidim ništa loše u tome što sam upoznao don Vicentea, da me se ugodno dojmio svojim načinom i ljubaznošću.Don Juan zavrti glavom i napola šaljivim tonom izrazi čuđenje nad onim što je nazivao »mojom zapanjujućom srećom«. Reče daje moj posjet don Vicenteu biokao da sam ušao u lavlji brlog naoružan samo grančicom. Djelovao je uznemireno iako ja nisam vidio razloga za takvu zabrinutost.Don Vicente bijaše krasan čovjek. Doimao se tako lomnim, njegov ga je čudan, dubok pogled činio gotovo eteričnim. Upitah don Juana kako tako divna osobamože biti opasna.- Stvarno si budala - reče i mrko me pogleda. - Neće ti on nauditi. Ali znanje je moć i kad čovjek jednom krene putem znanja više ne može jamčiti za onošto se može dogoditi onima koji dođu u dodir s njim. Trebao si ga posjetiti tek kad naučiš dovoljno da si se u stanju sam zaštititi, ne od njega već odmoći koju je ujarmio a koja, kad smo već kod toga, nije ni njegova niti bilo koga drugog. Čuvši da si moj prijatelj Vicente je pretpostavio da se umiješsam zaštititi pa ti je dao dar. Očito si mu se dopao i zacijelo ti je dao značajan dar koji si ti odbacio. Kakva šteta!24. svibnja 1968.Gotovo cijeli dan sam salijetao don Juana da mi kaže nešto o don Vicenteovom daru. Na razne sam mu načine isticao da

iikii.i uzeli u obzir m/liko između nas dvojice, ukoh dn ono jiio se lijenili čini siimo po sebi razumljivim za mene može bili po.sve neshvatljivo.Koliko ti je biljaka dao? - naposljetku upita. Uekoh četiri ali se zapravo nisam mogao sjetiti. 'Inda je don Juan tražio da mu potanko ispričam što se zbilonakon što ¦iiim se oprostio s don Vicenteom i prije nego što sam stao uz cestu. Međutim ni toga se nisam mogao sjetiti.Broj biljaka je važan a isto tako i slijed događaja - reče. Kako ti mogu reći. što ti je podario ako se ti ne sjećaš ni što ne zbilo?Uzalud sam se trudio prizvati u sjećanje slijed događaja.Kad bi se sjetio svega što se dogodilo - reče - mogao bih li bnicni reći kako si odbacio taj dar.I »oimao se vrlo uznemirenim. Nestrpljivo me poticao da se sjelim ali u mom je sjećanju nastala gotovo potpuna praznina.U čemu misliš da sam pogriješio, don Juane? - rekoh, iek toliko da nastavim razgovor.U svemu.Ali u potpunosti sam slijedio don Vicenteove upute.I 'a što? Zar ne shvaćaš da je slijediti njegove upute bilo besmisleno?Zašto?Zato što su upute bile smišljene za nekog tko umije vidjeti a ne za idiota kojeg u životu spašava jedino puka sreća. Po&io si Vicenteu bez ikakvih priprema.Dopao si mu se i on ti jt» dao dar. A taj te dar mogao lako stajati života.- Ali zašto mi je dao nešto tako ozbiljno? Ako je vrač, trebao je znati da ništa ne znam.N(!, to nije mogao vidjeti. Djeluješ kao da znaš, ali zapravo ne znaš mnogo.Uekoh kako sam iskreno uvjeren da se nikad nisam krivo I u e< hi a vio, bar ne namjerno.Nisam mislio na to - kaza. - Da si se pravio važan Vicenle hi ie prozreo. Kod tebe se radi o nečem gorem od pravljenja

42

važnim. Kad te vidim činiš mi se kao netko tko mnogo zna, pa ipak svjestan sam da nije tako.

- Sto se čini da znam, don Juane?- Tajnu moći, dakako, znanje brujoa. Dakle, kad te Vicente vidio dao ti je dar a ti si se prema njemu ponio kao što se pas odnosi prema hrani kad mu ježeludac pun. Pas se popisa na hranu kad više neće jesti tako da to ne bi pojeli drugi psi. To si ti učinio s darom. Tako nikad nećemo saznati što se uistinuzbilo. Mnogo si izgubio. Kakvo traćenje!Neko je vrijeme šutio a potom slegnu ramenima i osmjehnu se.- Sad je uzaludno žaliti - reče - iako se čovjek teško može suzdržati da ne žali. Darovi moći tako su rijetki u životu, meni nikad nitko nije tako neštopodario. Koliko znam, malo je onih kojima ikad budu ponuđeni. Potratiti nešto tako jedinstveno prava je šteta.- Shvaćam što hoćeš reći, don Juane - kazah. - Mogu li sad nešto učiniti da povratim taj dar?Nasmijao se i nekoliko puta ponovio - Da povratim dar.- To zvuči zgodno - reče. - Sviđa mi se. Ali nemoguće je išta učiniti da se povrati tvoj dar.

Zašlo?Zvučalo bi ti besmisleno.Iskušaj me, don Juane. Možda mi neće biti besmisleno.No. Moraš to pokušali sam. Kad jednom naučiš, svaku Ćeš si var na svijetu moći vidjeti na drugačiji način.Znači da li, don Juane, više ne vidiš svijet na uobičajen način.- Vidim ga na oba načina. Kad želim gledati svijet vidim j'.a onakvim kakvim ga ti vidiš. Kada ga želim vidjeti gledanin na način na koji sam naučio i tada ga opažam drugačije. Djelaju li stvari isto svaki put kad ih vidiš?- Stvari se ne mijenjaju. Ti mijenjaš svoj način gledanja, lo je sve.- Hoću reći, ako na primjer vidiš isto drvo - ostaje li ono imo svaki put kad ga vidiš?- Ne. Mijenja se, pa ipak je isto.Ako se isto drvo mijenja svaki put kad ga vidiš, tvoje viđenje može biti puka iluzija.Nasmijao se i neko vrijeme nije odgovarao ali se činilo da i a/.iuišlja. Naposljetku kaza: - Svaki put kad pogledaš u stvari, l ii li no vidiš. Samo ihgledaš, vjerojatno zato da bi provjerio d;i si1 nešto nalazi na svom mjestu. Budući da te ne zanima viđenje, stvari izgledaju uglavnom isto svaki put kadih pogledaš. Međutim kad naučiš vidjeti, stvar nikad nije ista kad god je vidiš, a ipak jest. Rekoh ti na primjer daje čovjek poput jajelii. Svaki putkad vidim istog čovjeka vidim isto jaje a opet, onoIH|r islo.Ako ne možeš ništa prepoznati budući da ništa nije isto, kn|ii je onda prednost toga da čovjek nauči vidjeti?- Možeš razlučiti stvari. Možeš ih vidjeti onakve kakve uistinu jesu.- Zar ja ne vidim stvari onakve kakve uistinu jesu?- Ne. Tvoje su oči naučile samo gledati. Uzmi na primjer ono tri osobe koje si susreo, ona ni Meksikanca, l'oianko si ih opisao, čak si mi rekao kakvusu odjeću nosili. To mi je samo

25. svibnja 1968.Don Juan je danas proveo gotovo cijeli dan pokazujući mi kako napraviti jednostavne stupice za manje životinje. Gotovo cijelo jutro smo rezali i čistiligrane. Glavom su mi se vrzmala mnoga pitanja. Pokušao sam razgovarati s njim dok smo radili ali on se našali da sam od nas dvojice jedino ja taj koji može

istovremeno micati rukama i ustima. Naposljetku smo sjeli da se odmorimo a ja jedva dočekah da mu postavim pitanje.- Kako je to vidjeti, don Juane?- Moraš naučiti vidjeti da bi to saznao. Ja ti ne mogu reći. .- Je li to neka tajna koju ne smijem znati?- Ne. Naprosto ti to ne mogu opisati.

45

dok.i/.ilo da ih uopće nisi vidio. Da si ih bio sposoban vidjeti smjesta bi uočio da to nisu bili ljudi.Nisu bili ljudi? Ta što su bili?Nisu bili ljudi, to je sve.- 'lb je nemoguće. Bill su baš poput tebe ili mene.- Ne, nisu. Siguran sam u to.Upitah ga jesu li bili duhovi, utvare ili duše mrtvih ljudi. Uzvrati kako on ne zna što su duhovi, utvare ili duše umrlih.Pročitah mu iz Webster rječnika definiciju riječi duh. »Navodni bestjelesni duh umrle osobe za koji se smatra da se živima ukazuje u obliku bijele, sjenastepojave.« A potom definiciju utvare: »Nadnaravno biće, osobito ono koje se smatra ... duhom, ili boravi na određenom području imajući stanovita (dobraili zla) svojstva.«Reče da su oni možda bili utvare premda definicija koju sam pročitao nije posve podesna da ih opiše.- Jesu li oni neka vrsta čuvara? - upitah.- Ne. Oni ništa ne čuvaju.- Jesu li motrioci? Bdiju li nad nama?- Oni su sile, ni dobre ni zle, naprosto sile koje brujo nauči ujarmiti.- Jesu li oni saveznici, don Juane?- Da, oni su saveznici čovjeka od znanja.Bilo je to prvi put u osam godina našeg druženja daje don Juan zamalo dao definiciju »saveznika«. Mnogo sam ga puta molio da to učini. Obično je odbacivaomoje pitanje govoreći kako ja znam stoje to saveznik i kako je glupo objašnjavati mi nešto što već znam. Don Juanova neokolišna izjava o prirodi saveznikabila je novost i to me ponuka da pokušam saznati nešto više.- Rekao si mi da su saveznici u biljkama - rekoh - u tatuli i u gljivama.- To ti ja nisam rekao - kaza, posve siguran u ono što govori. - Ti uvijek naprečac donosiš vlastite zaključke.Alija sam to piibilježio, don Juane.

- Možeš pribilježiti što god hoćeš ali nemoj mi govoriti da sam to ja rekao.Podsjetili ga da mi je u početku rekao da je saveznik njegovog dobročinitelja tatula**, a da je njegov saveznik mali dini te da mije to kasnije pojasniokazavši da se saveznik nalazi u svakoj biljci.- Ne. To nije točno - reče, mršteći se. - Moj saveznik je mali dim ali to ne znači da je moj saveznik u mješavini za pušenje ili u gljivama ili u mojojluli. Potrebno ih je sve stavii i zajedno da bi me doveli do mog saveznika, a ja tog saveznika iz svojih vlastitih razloga nazivam malim dimom.Don Juan kaza da su ono troje što sam ih vidio a koje je on nazvao »oni koji nisu ljudi« - los que no son gente - zapravo bili don Vicenteovi saveznici.

Podsjetih ga daje ustvrdio kako je razlika između saveznika i Mescalita u tome što se saveznika ne može vidjeti dok je Mescalita vrlo lako vidjeti.Potom se upustismo u dugu raspravu. Reče da je ustvrdio kako je saveznika nemoguće vidjeti zato što on može poprimiti bilo koji oblik.Kad sam ga podsjetio da je jednom isto tako kazao da Mescalito poprima bilo koji oblik, on prekinu razgovor govoreći da »viđenje« na koje on misli nijeobično »gledanje u stvari« i da moja zbunjenost proizlazi iz toga što uporno želim0 svemu razgovarati.Prošlo je nekoliko sati prije nego što se sam don Juan vra1 io na temu saveznika. Osjećao sam da ga moja pitanja na neki , način nerviraju pa nisam više navaljivao. Upravo mi je pokazivao kako napraviti zamkuza zeca, morao sam držati dug štapsaviti ga što je više moguće tako da on može vezati uzicu za (krajeve. Štap je bio prilično tanak ali je ipak trebalo dosta snasge da se savije. Glavai ruke su mi drhtali od napora i bio sam |već gotovo posve iscrpljen kad je konačno zavezao uzicu.

** bol. meksička tatula, Datum inoxia, za razliku od naše tatule ili kuž^jaka, Datum stramonium (op. prev.).

Sjedosmo i on otpoče razgovor. Reče mi kako vidi da ne mogu ništa razumjeti ukoliko o tome ne porazgovaram te da nema ništa protiv mojih pitanja pa će miispričati o saveznicima.- Saveznik nije u dimu - reče. - Dim te vodi tamo gdje je saveznik i kad postaneš jedno sa saveznikom više nikad ne moraš pušiti. Od tada možeš pozvatisvog saveznika kad god to zaželiš i navesti ga da čini što god hoćeš.- Saveznici nisu ni dobri ni zli ali ih vračevi koriste u vlastite svrhe. Ja volim da mi saveznik bude mali dim jer on ne zahtijeva puno od mene. Stalanje i čestit.- Kako tebi saveznik izgleda, don Juane? Ono troje ljudi, na primjer, koji su meni djelovali poput običnih ljudi, kako bi tebi izgledali?- Izgledali bi poput običnih ljudi.- Kako ih onda možeš razlikovati od običnih ljudi?- Obični ljudi izgledaju poput svijetlećih jaja kad ih vidiš. Neljudi uvijek izgledaju kao ljudi. Na to sam mislio kad sam rekao da je saveznika nemogućevidjeti. Saveznici poprimaju različite oblike. Oni izgledaju poput pasa, kojota, ptica, čak i onih gvala suhog korova koje vjetar kovitla, ili poput biločega drugog. Jedina je razlika u tome da i kad ih vidiš izgledaju upravo kao ono za što se predstavljaju. Sve ima sebi svojstveno postojanje kad vidiš.Baš kao što ljudi izgledaju poput jaja druge stvari izgledaju kao nešto drugo, ali saveznike je moguće vidjeti samo u onom obliku koji predstavljaju.Taj je oblik dovoljno dobar da zavara oči, to jest, naše oči. Psa je nemoguće prevariti, a i vranu.- Zašto bi nas željeli prevariti?- Ja mislim da smo mi klaunovi. Mi sami sebe zavaravamo. Saveznici naprosto poprime vanjski oblik bilo čega što se nađe u blizini a onda ih mi uzimamoza ono što nisu. Nisu oni krivi što smo mi naše oči obučili da samo gledaju u stvari.- Nije mi jasna njihova svrha, don Juane. Što saveznici nule na svijetu?

- loje kao da ine pitaš što mi ljudi radimo na svijetu. Zaista ne znam. Tu smo, to je sve. Saveznici su tu baš kao i mi, a možda su bili tu već prijenas.- Kako to misliš - prije nas, don Juane?- Mi ljudi nismo oduvijek ovdje.- Hoćeš reći, ovdje u ovoj zemlji ili ovdje, na ovom svijetu?Sada smo se upustili u još jednu dugu raspravu na tu teinu. Don Juan reče da za njega postoji samo svijet, mjesto na kojem stoji. Upitah ga kako zna danismo oduvijek na svijetu.- Jednostavno - reče. - Mi ljudi znamo vrlo malo o svijetu. Kojot zna mnogo više od nas. Kojota je rijetko kad moguće prevariti samo izgledom stvari.- Kako ih onda uspijevamo uhvatiti i ubiti? - upitah. Ako ih je nemoguće prevariti izgledom stvari kako to da tako lako pogibaju?Don Juan je zurio u mene dok se ne osjetih nelagodno.- Mi možemo kojota uhvatiti u stupicu ili ga otrovati ili pucati u nj - reče. - U svakom slučaju kojot je laka lovina jer su njemu strane ljudske makinacije.Međutim, ako neki određeni kojot preživi, možeš biti siguran u to da ga više nećeš uhvatiti. Dobar lovac to zna i nikada dvaput ne postavlja stupicuna istom mjestu, jer ako jedan kojot pogine u njoj svaki drugi kojot može vidjeti njegovu smrt koja se zadržava na tom mjestu pa će izbjegavati stupicuili čak cijelo područje na kojem se nalazi. Mi međutim nikad ne vidimo smrt koja se zadržava na mjestu gdje je umrlo neko drugo biće, mi možda pretpostavljamonjezinu prisutnost, ali je nikad ne vidimo.- Može li kojot vidjeti saveznika?- Dakako. /- Kako saveznik izgleda kojotu?- Morao bih biti kojot da bih to znao. Mogu ti, međutim, reći da vrani on izgleda poput šiljasta šešira. Okrugao i širok pri dnu a pri vrhu završava šiljkom.Neki su od njih sjajni, no većina je bez sjaja i doimaju se teškima. Nalikuju izvješenom komadu tkanine. Njihovi oblici djeluju kobno.

- K;iko izgledaju tebi kaci ih vidiš, don Juane?- Već sam ti rekao, izgledaju kao ono za što se izdaju. Poprimaju bilo koji oblik ili veličinu koja im odgovara. Mogu imati oblik šljunka ili planine.- Pričaju li ili se smiju ili stvaraju ikakve druge zvukove?- U društvu ljudi ponašaju se poput ljudi. U društvu životinja ponašaju se poput životinja. Životinje ih se obično boje, međutim, ako su navikle vidjetisaveznike ne diraju ih. I mi činimo nešto slično. Među nama je mnogo saveznika ali ih ne uznemiravamo. Budući da naše oči umiju samo gledati zapravoih ne zamjećujemo.- Hoćeš reći da neki ljudi koje vidim na ulici zapravo nisu ljudi? - upitah uistinu zbunjen njegovim riječima.- Neki nisu - kaza, naglasivši to.Njegova mi se tvrdnja učinila apsurdnom, međutim, nisam mogao pretpostaviti da bi don Juan rekao tako nešto samo zato da ostavi dojam. Rekoh da mi tozvuči poput znanstvenofantastične priče o bićima s druge planete. Kaza da mu je svejedno kako to zvuči, ali neki ljudi na ulici nisu ljudi. Zašto morašmisliti da je svaka osoba u uskomešanoj gomili ljudsko biće? - upitao me krajnje ozbiljno.Zaista nisam mogao objasniti zašto, osim time da sam bio navikao tako misliti što je s moje strane bila zapravo čista vjera u poredak stvari.

Nastavio je, rekavši kako voli promatrati mjesta na kojima ima mnogo ljudi i kako bi pokatkad vidio gomilu ljudi koji izgledaju poput jaja a onda bi međutom skupinom jajolikih bića otkrio nekoga tko izgleda samo kao osoba.- To je vrlo zabavno - reče smijući se - to jest, meni je zabavno. Volim sjediti u parkovima i na autobusnim stanicama i promatrati. Ponekad mogu smjestaotkriti saveznika, neki drugi put pak mogu vidjeti samo stvarne ljude. Jednom sam vidio dva saveznika kako sjede u autobusu, jedan do drugoga. Tad samjedini put u životu vidio dvojicu zajedno.- Da li je vidjeti dvojicu imalo osobito značenje za tebe?

- Doknko. Sve što oni čine značajno je. Iz njihovih postupaka brujo može katkada polučili moć. Cak ako brujo nema Nvng vlasiilog saveznika ukoliko umijevidjeti može ovladali moći promatrajući postupke saveznika. Tome me naučio moj dobročinitelj i godinama prije nego što sam stekao svog vlasliiog saveznikatražio sam ih u gomili ljudi i čim bih kojega vidio on me nečem poučio. Ti si našao tri zajedno. Kakvu li si velebnu poduku propustio!Nije više govorio dok nismo zgotovili zamku za zečeve. Tuda se okrenu meni i iznenada reče, kao da mu je to upravo palo iii um, da je još jedna važna stvaru pogledu saveznika io da ukoliko čovjek naiđe na dvojicu oni uvijek pripadaju isloj vrsti. Dva saveznika koja je on vidio bijahu dva muškarca, i i'Če,a budući da sam ja vidio dva muškarca i ženu on zaključi da je moje iskustvo još neobičnije.I Ipiiah mogu li saveznici predstavljati djecu, mogu li djeca luli isiog ili različitog spola, predstavljaju li saveznici ljude i.i/.liriiih rasa, moguli predstavljati obitelj koja se sastoji od muškarca, žene i djeteta, te ga naposljetku upitah je li ikad vidio saveznika koji vozi auto ili autobus.Don Juan mi nije uopće odgovarao. Smješkao se i puštao me dii brbljam. Kad ču moje zadnje pitanje prasnu u smijeh i iree da ne mislim što pitam, da bi bilomnogo prikladnije da •.nm upii.io je li ikad vidio saveznika koji vozi motocikl.Ta nećeš valjda izostaviti motocikle, ha? - reče s vragoliar:tim bljeskom u očima.Svidjela mi se ta dobronamjerna šala na račun mojih pitaniu pa se i ja stadoh smijati.Potom mi objasni da saveznici ne mogu preuzeti vodstvo tuli djelovati izravno na bilo što, međutim, mogu neizravno djelovali ua čovjeka. Don Juan kaza dajedoći u dodir sa saveznikom opasno jer je on u stanju potaknuti u osobi ono što je nnjtfore u njoj. Naukovanje je dugo i mučno, reče, jer čovjek moru .svestina minimum sve ono što je nepotrebno u njego voiti /ivom da bi mogao podnijeti djelovanje takvog susreta. Don Juan reče da je njegov dobročinitelj došavšiprvi put u

dodir sa saveznikom pao u napast da sam sebe spali te je bio pun ožiljaka kao da ga je izmrcvario planinski lav. Što se pak njegova slučaja tiče, reče,saveznik ga je gurnuo na gomilu gorućih drva pa je dobio lakše opekline po koljenu i lopatici, no ožiljci su s vremenom nestali kad je postao jedno sasaveznikom.

10. lipnja 1968. krenuh na dug put s don Juanom da bih sudjelovao u mitoteu. Tu sam priliku čekao mjesecima pa ipak sad nisam bio siguran želim li uistinuići. Držao sam da oklijevam zbog straha da ću na pejotl susretu morati uzeti pejotl što nikako nisam želio. Nekoliko sam to puta ponovio don Juanu. Isprvase strpljivo smijao ali naposljetku odlučno reče da više ne želi čuti ni riječi o mom strahu.

Inače sam smatrao da je mitote idealno mjesto da provjerim onu svoju teoriju. Nisam bio posve odbacio ideju da je na takvom susretu potreban tajni vođakako bi osigurao donošenje zajedničkog zaključka među sudionicima. Držao sam da je don Juan iz svojih vlastitih razloga odbacio moju zamisao budući daje on držao djelotvornijim sve ono što se zbiva na mitoteu objasniti u terminima »viđenja«. Smatrao sam da moja želja da pronađem odgovarajuće objašnjenjeunutar vlastitih kategorija nije u skladu s onim što je on želio da učinim, stoga je morao odbaciti moje argumente, kako je uvijek činio sa svim što senije uklapalo u njegov sustav.Prije no što krenusmo don Juan umiri moj strah u pogledu toga da ću morati uzeti pejotl kazavši mi da idem na susret samo kao promatrač. Osjetih se obodrenim.Tada sam bio već gotovo siguran da ću otkriti tajni postupak kojim sudionici dolaze do zajedničkog zaključka.Kad smo krenuli bijaše kasno poslijepodne, sunce je bilo j>otovo na horizontu, osjećao sam ga na vratu pa zažalili što na stražnjem staklu nemam zaslon.S vrha brda mogao sam vidjeti prostranu dolinu, cesta je bila poput crne trake položene

52

53

po tlu koja se penjala i spuštala ni/, brojna brda. Neko sam je vrijeme pratio pogledom prije no što se stadosmo spuštati, vodila je ravno prema jugu doknije nestala za lancem niskih planina u daljini.Don Juan je sjedio tih, gledajući pravo preda se. Dugo nismo prozborili ni riječi. U automobilu je bilo neugodno toplo. Otvorio sam sve prozore, ali uzalud,jer je dan bio izuzetno topao. Osjetih nervozu i nemir. Počeh se tužiti na vrućinu.Don Juan se namršti i znalački me pogleda.- U ovo je doba godine vruće u cijelom Meksiku - reče. Tu se ne može ništa.Nisam ga pogledao ali sam znao da me promatra. Spuštajući se niz brdo auto je dobio na brzini. Tek krajičkom oka opazih znak uz cestu - vado - uleknuće.Kad sam ga ugledao išao sam prilično brzo i premda sam uspio usporiti ipak smo osjetili udar, te odskočili sa sjedala. Znatno sam usporio, prolazili smokroz područje gdje je stoka slobodno pasla s obje strane ceste, gdje je kostur konja ili krave podletjele pod auto bio uobičajen prizor. Na jednom samse mjestu morao zaustaviti da propustim konje preko ceste. Postajao sam sve nemirniji i uzrujaniji. Rekoh don Juanu da je to od vrućine, rekoh kako jošod djetinjstva mrzim vrućinu jer sam svakog ljeta imao osjećaj da jedva dišem i da ću se ugušiti.- Sad nisi dijete - uzvrati.- Vrućina me još uvijek guši.- Mene je gušila glad kad sam bio dijete - tiho reče. Golema glad bila je jedino za što sam znao u djetinjstvu pa bih se napuhao sve dok ni ja nisam mogaodisati. Ali to je bilo kad sam bio dijete. Sada se ne mogu ugušiti niti se mogu napuhati poput žabe kad sam gladan.Nisam znao što da kažem. Činilo mi se da sam se doveo u glup položaj i da ću morati braniti mišljenje koje zapravo nisam imao želju braniti. Vrućina nijebila tako strašna. Ono što me uznemiravalo bila je pomisao da ću morati voziti preko tisuću šesto kilometara do našeg odredišta. Uzrujavala me pomisaoda ću se tako namučiti.

- I laj'mo st1 negdje zaustaviti i nešto pojesti - rekoh. Možda neće bili tako vruće kad sunce zađe.Don Juan me pogleda osmjehujući se i reče da u blizini nnn.i nijednog čistog grada, a koliko je njemu poznato ja nemani običaj jesti sa štandova uz cestu.Više se ne bojiš proljeva? - upita.Znao sam da je sarkastičan premda mu je izraz lica bio iRiiatizelj.in i istovremeno ozbiljan.- Po ivom bi ponašanju - reče - čovjek pomislio da proljev vreba lamo vani čekajući kad ćeš ti izaći iz auta da bi te /itskofto. U gadnom si sosu, izbjegnešli vrućinu dohvatit će te proljev.Ton mu je bio tako ozbiljan da se stadoh smijati. Potom smo se dugo vozili bez riječi. Kad smo stigli do odmorišta za knmione nazvanog Los Vidrios - Staklo- bilo se već gotovo posve smračilo.I )on Juan doviknu iz automobila - Što danas imate za jelo? Svinjetinu - doviknu žena iznutra. Nadam se da imaš sreće i da je svinja tek danas pregažena- okrenu se na to meni, smijući se.l/adosmo iz auta. S obje strane ceste prostirale su se niske planine nalik lavi skrutnutoj nakon kakve goleme vulkanske 01 lipnje. U tami su se na pozadinineba nazirale siluete crnih nn/.ubljonih vrhova poput divovskih prijetećih zidova od oštra Nlakla.I )ok smo jeli rekoh da mi je jasno zastoje ovo mjesto dobilo ime Staklo. Očito zato što okolne planine izgledaju poput Makla oštrih bridova.Don Juan uzvrati uvjerljivim tonom da se mjesto zove Los Vidrios zato što se tu prevrnuo kamion natovaren staklom pa .sti krhotine ostale razasute po cestijoš mnogo godina.Znao sam da se šali ali upitah je li to stvarni razlog. Zašto ne pitaš nekoga ovdje? - kaza.I ipitah čovjeka koji je sjedio za stolom do našega a on mi, JNpii( avajiK i se, odgovori da ne zna. Pođoh u kuhinju i upitali

54

55

žene znaju li one, nli sve rekoše ne, da se mjesio naprosto zove Staklo.- Mislim da ja imam pravo - potvrdi don Juan tiho. Meksikanci ne primjećuju stvari oko sebe. Siguran sam da nisu u stanju zamijetiti staklene planineali su zato u stanju ostaviti brdo razbijena stakla da godinama leži uokolo.Obojici nam se ta slika učinila smiješnom pa se nasmijasmo.Kad smo pojeli don Juan me upita kako se osjećam. Rekoh da je dobro mada sam zapravo osjećao laganu mučninu. Don Juan me prodorno pogledao i učini mi seda je primijetio kako se baš ne osjećam najbolje.- Kad si već odlučio doći u Meksiko trebao si za sobom ostaviti sve svoje male strahove - kaza oštro. - Tvoja odluka da dođeš trebala ih je nadvladati.Došao si jer si to htio. To je način ratnika. Već sam ti mnogo puta rekao daje najdjelotvorniji način življenja ratnikov način. Brini i razmišljaj prijeno što doneseš odluku, ali kad je jednom doneseš kreni svojim putem oslobođen briga i misli, čeka te još tisuću drugih odluka.To je način ratnika.- Vjerujem da tako činim, don Juane, barem ponekad. Ipak, vrlo mije teško stalno se na to podsjećati.

- Kad stvari postanu nejasne ratnik misli na svoju smrt.- To je još teže, don Juane. Za većinu je ljudi smrt vrlo nejasna i daleka. Mi nikada ne razmišljamo o njoj.- Zašto ne?- Zašto bismo?- Vrlo jednostavno - reče. - Zato što je pomisao na smrt jedino što uravnotežuje naš duh.Kad smo napustili Los Vidrios bilo je tako mračno da su se nazubljene siluete planina stopile s tamom neba. Više od sata vozili smo se u tišini. Osjećaosam se umornim. Kao da nisam želio razgovarati jer nismo imali o čemu. Promet je bio slab. Tek bi pokoji auto došao i/ suprotnog pravca. Činilo se đ.ismo mi jedini koji idemo pui juga. To mi se činilo čudnim

i neprekidno s;nn pogledavao n /.rcalo no bili li iza sebe ugledno knk.'iv milo, no nije ih bilo.Nnkon nekog sam vremena prestao iražiri automobile i opol počeo razmišljali o cilju našeg putovanja. Tada primijetili da su moja prednja svjetla vrlo blještavau kontrastu s okolnim inriikom te ponovno pogledah u retrovizor. Prvo uočih jak bljesak a potom dvije točke svjetla koje kao da su izronile iz ,",en)lje.Mila su to svjetla automobila na vrhu brda u daljini, iza nas. Neko su vrijeme bila vidljiva a zatim nestadoše u mraku Kno da ili je nešto progutalo, časakkasnije pojaviše se na vrhu tlriitfo}> brda a potom opet nestadoše. Dugo sam vremena u /,1'nilu pratio njihovo pojavljivanje i nestajanje. U jednom časuprimi|ciih da nas taj auto sustiže. Bilo je nedvojbeno da se približava. Svjetla su postala veća i jasnija. Namjerno pritisnuh >;rt». Osjetih neku nelagodu.Činilo se daje don Juan zamijeilo moju zabrinutost ili je možda samo primijetio da ubrzavam. Prvo je pogledao mene a potom se okrenuo i pogledao u udaljenasvjetla.Upita me da li nešto nije u redu. Rekoh da satima iza nas nije bilo nikakvog auta a sad sam odjednom ugledao svjetla automobila koji nam se po svemu sudećipribližava.Tiho se nasmija i upita jesam li siguran daje to auto. Uzvrntih da ne može biti ništa drugo a on reče da po mojoj zabrimitosi i zaključuje da na nekinačin očito slutim daje to iza nas nešto više ocl običnog auta. Ponovio sam kako mislim daje to naprosio auto na cesti ili možda kamion.A što bi drugo moglo biti? - rekoh glasno.Don Juanovo me ispitivanje usplahirilo.Okrenuo se i pogledao me a zatim polako zakimao glavoin kao da odvaguje što će reći.To su svjetla na licu smrti - kaza tiho. - Smrt ih stavlja nn se poput šešira a zatim kreće u galopu. To su svjetla galopirnJtKv Milili koja nas sustižei sve više nam se približava.' >,|i'iih kako mi leđima podilazi jeza. Nakon nekog vremena ponovno sam pogledao u retrovizor ali svjetala više nije bilo.

Rekoh don .Juniiu da se aulo zacijelo zaustavio ili skrenuo s ceste. Nije se osvrnuo već samo protegnuo i zijevnuo.- Ne - reče - smrt se nikad ne zaustavlja. Ponekad samo ugasi svjetla, to je sve.U sjeveroistočni Meksiko stigosmo 13. lipnja. Na vratima kućerka od opeke okupile su se dvije stare Indijanke koje su izgledale tako slično da su moglebiti sestre, i četiri djevojke. Iza kuće se nalazila koliba i ruševni štagalj od kojeg je preostao samo dio krova i jedan zid. Žene su nas očito očekivale,

zacijelo su primijetile auto po prašini koja se dizala sa seoske ceste na koju sam, nekoliko kilometara prije, sišao s autoputa. Kuća je bila u dubokojudolini pa je gledan s vrata autoput izgledao poput dugačkog ožiljka, visoko gore, na boku zelenih brežuljaka.Don Juan izađe iz auta i razmijeni nekoliko riječi sa ženama. One pokazaše na drvene stolce pred vratima. Don Juan mi dade znak da dođem prijeko i sjednem.Jedna od starica sjede s nama a ostale uđoše u kuću. Dvije su djevojke ostale pokraj vrata, znatiželjno me motreći. Ja im mahnuh na što se one zahihotašei utrčaše unutra. Nakon nekog vremena pojavila su se dva mladića i pozdravila don Juana. Meni se nisu obratili, čak me ni pogledali. Kratko su razgovaralis don Juanom na što on usta i svi, uključujući i žene, krenusmo do druge kuće udaljene osamstotinjak metara.Tamo smo se našli s drugom skupinom ljudi. Don Juan uđe unutra a meni kaza neka pričekam kraj vrata. Zavirio sam unutra i ugledao starog Indijanca otprilikedon Juanove dobi kako sjedi na drvenom stolcu. Još se nije sasvim smračilo. Grupica mladih Indijanaca i Indijanki tiho je stajala oko starog kamiona parkiranogispred kuće. Ja im se obratih na španjolskom ali mi oni ne odgovoriše, žene su hihotale svaki put kad bih nešto izustio a muškarci se ljubazno smješkaliodvraćajući pogled. Kao da me nisu razumjeli premda sam bio siguran da svi govore španjolski jer sam ih bio čuo razgovarati među sobom.Nakon nekog vremena don Juan i onaj drugi čovjek izadosV i/, kuće te uđoše u kamion smjestivši se do vozača. To kao

đtt je bio znak za sve o.slale da se popnu na stražnji dio kamiona. Sa sirane nije bilo nikakve ograde i kad je kamion krenuo svi se uhvatismo za dugouže vezano za neke kuke na Snsiji.Kamion se polako kretao seoskom cestom. Na jednom je mjt'Hlu kod vrlo strmog uspona stao, te svi poiskakaše i nasluvlše hodati iza njega, a onda su dvamladića skočila natrag I isjela na rub ne koristeći uže. Žene su se smijale i poticale ih dii ostanu u tom opasnom položaju. Don Juan i starac kojem nuse obraćali sa don Silvio hodali su zajedno ne obraćajući pažnju na bravure mladića. Kad je cesta opet postala ravna svi •.<> vratismo na kamion.Vozili smo se oko jedan sat. Daske na kojima smo sjedili lule su vrlo tvrde i neudobne pa sam ustao i pridržavao se za krov kabine dok nismo stali prednekolicinom daščara. Tamo nv nalazilo još ljudi; dotad se već posve smračilo pa sam raoHm> razabrati samo neke pod mutnim žućkastim svjetlom peliolejkeobješene o otvorena vrata.Svi skočiše s kamiona i pomiješaše se s onima iz daščara. I ><h\ Juan mi ponovno reče neka ostanem vani. Naslonio sam Nf na prednji branik kamiona a nakonnekoliko minuta pridružila su mi se tri mladića. Jednog od njih bijah sreo prije črliri godine na prijašnjem mitoteu. On me pozdravi zgrabivši me za ruke.Dobro si - prošapta na španjolskom.Ostadosmo šutke kraj kamiona. Noć je bila topla i vjetrovlla. Čuo se tih žubor obližnjeg potoka. Moj me prijatelj šaploni upita imam li cigareta. Poslahkutiju uokrug. Pod žarom dy(arela pogledah na sat. Bilo je devet.Ubrzo polom iz kuće je izašla grupa ljudi i ona se tri mladića ud.iljiše. Don Juan mi priđe i reče daje ostalima objasnio moje piisiisivo te sam dobrodošaoi mogu posluživati vodu Utrkom milolea. Reče da smjesta krećemo.(iiupiea od deset žena i jedanaest muškaraca napustila je kuru. čovjek na čelu družbe bio je prilično kršan, oko četrde»rl pel godina. Zvali su ga »Mocho«,

što znači »odrubljeni«.

58

Kretnn se žustrim, čvrslim koracima. Nosio je petrolejku te mahao njome lijevo¦ desno u hodu. Isprva sam mislio da maše lek lako ali onda otkrili da onto pokazuje prepreke ili teže prijelaze preko ceste. Hodali smo više od jednog sata. Žene su čavrljale i s vremena na vrijeme se tiho smijale. Don Juani drugi starac bijahu na čelu kolone a ja na samom kraju. Nisam odvajao pogled s ceste pokušavajući razabrati kuda gazim.Prošle su četiri godine otkad sam s don Juanom hodao noću po brdima te mi je uvelike ponestalo spretnosti. Stalno sam se spoticao i nehotice šutao kamenjepo putu. Koljena su mi bila kruta, cesta kao da je išla na mene kad bih naišao na uzbrdicu ili se urušavala poda mnom kad bih krenuo nizbrdo. I lodao samnajbučnije od svih pa sam se i ne htijući pretvorio n klauna. Svaki put kad bih se spotakao netko iz grupe bi uskliknuo »Uups« i svi bi se nasmijali.U jednom je trenu kamen koji sam šutnuo pogodio jednu od žena u petu i ona uzviknu, na sveopću radost: - Ta dajte tom jadnom momku svijeću! Ali najgoresam se osramotio kad sam tako posrnuo da sam se morao uhvatiti za osobu ispred sebe; on je od moje težine zamalo izgubio ravnotežu i namjerno vrisnuo,uvelike pretjerujući. Svi su se počeli tako smijati da se cijela grupa morala na neko vrijeme zaustaviti.U jednom trenu vođa grupe zanjiha fenjerom goredolje. To je očito bio znak da smo stigli na odredište. U blizini, meni /desna, nazirao se tamni obris niskekuće. Grupa se raspršila u različitim smjerovima. Ja potražih don Juana. Bilo ga je teško naći u mraku. Neko sam se vrijeme bučno spoticao dok nisam otkrioda sjedi na stijeni.Ponovio je da mi je dužnost donositi vodu sudionicima. Prije1 nekoliko me godina bio poučio kako se to čini. Sjećao sam se svake pojedinosti ali on me htiopodsjetiti pa mi ponovno pokaza kako.Nakon toga pođosmo do stražnjeg dijela kuće gdje su se bili okupili svi muškarci. Zapalili su vatru. Na nekoliko metara od vatre* po čistini su bile razmješteneslamnate hasure. Morim, čovjek koji nas je vodio, prvi sjede na jednu. Zamijetili da

hm nedostaje gornji rub lijevog uha što je objašnjavalo njegov nadimak. Don Silvio se smjestio njemu zdesna a don Juan slijeva. Mocho je sjedio okrenutvatri. Približio mu se mladić i Stavio preda nj plosnatu košaru s dugmićima pejotla, a zatim sam sjeo između Mochoa i don Silvia. Drugi je mladić donioJvije košarice, stavio ih do one s dugmićima pejotla a potom jjeo i/.medu Mochoa i don Juana. Nakon toga druga dva liladića sjedoše svaki s jedne stranedon Silvia i don Juana, Bill varajući krug od sedam osoba. Žene su ostale u kući. Dva Iti mladića bila zadužena za održavanje vatre cijelu noć, a Jedandječak i ja smo držali vodu koju je trebalo dati sudiolicitna nakon cjelonoćnog rituala. Nas dvojica sjedosmo kraj Hijene. Vatra i posuda s vodom bilesu jedna nasuprot drugoj na jednakoj udaljenosti od kruga sudionika.Mocho, vođa, zapjeva svoju pjesmu pejotlu, oči su mu bile Kal vorene a tijelo mu je poskakivalo goredolje. Bila je to vrlo Juga pjesma. Nisam razumio jezik.Zatim svi, jedan po jedan, [zapjevaše svoje pjesme pejotlu. Činilo se da ne slijede nikakav maprijed smišljeni plan. Po svemu sudeći, pjevali su kad bi

losjetili želju. Tada Mocho uze košaru s dugmićima pejotla, uze |dva i vrati košaru natrag u središte kruga, don Silvio je bio slijedeći a zatim don Juan.Četiri mladića koji su očito pripadali kasebnoj družbi uzeše svaki po dva dugmića pejotla, slijedeći [redoslijed suprotan kretanju kazaljke sata.Svaki od sedam sudionika je pjevao i pojeo po dva duglinić.i pejotla četiri puta za redom, nakon čega su iz ruke u ruku [krenule druge dvije košare u kojimaje bilo suho voće i meso. Taj se ciklus ponovio nekoliko puta u tijeku noći pa ipak I nisam mogao otkriti nikakav određeni red koji bi bio u pozadininjihovih pojedinačnih kretnji. Nisu razgovarali jedan s drugim, više su bili sami sa sobom i unutar sebe. Nisam primijetio daje ijedan od njih, čak nijedanput,obratio pažnju na I lo Što netko drugi čini.Pred zoru su ustali te im onaj momak i ja dadosmo vode. Nakon toga sam se prošetao da se orijentiram. Kuća je bila I jednosobna straćara, niska ciglenakonstrukcija slamnatog

61

krova. Okolni krajolik bio je prilično sumoran. Kuće rak se na lazio u surovoj dolini obrasloj raznoraznim raslinjem. Zajedno su rasli grmlje i kaktusi,ali nije uopće bilo drveća. Nisam imao nikakvu želju istraživati dalje od kuće. Žene su otišle tijekom jutra. Muškarci su se tiho kretali u neposrednojblizini kuće. Oko podneva svi ponovno sjedosmo istim redom kojim smo sjeli noć prije. Uokrug je krenula košara s komadima sušenog mesa izrezanih na veličinudugmića pejotla. Neki muškarci zapojaše svoje pjesme pejotlu. Nakon kojih sat vremena svi ustadoše i krenuše u različitim smjerovima. Žene su ostavilelonac zobene kaše za čuvare vatre i vode. Pojeo sam nešto a zatim spavao cijelo poslijepodne.Kad je pao mrak mladići zaduženi za vatru potpališe novu i krug uzimanja dugmića pejotla ponovno otpoče. Uglavnom je tekao istim slijedom kao i noć prije,završivši pred svitanje. Tijekom noći trudio sam se primijetiti i zapamtiti svaki pojedini pokret što bi ga izveo koji od sedam sudionika nadajući seda ću otkriti makar i najmanji oblik nekog zamjetljivog sustava verbalne ili neverbalne komunikacije među njima. Međutim u njihovim postupcima nije biloničeg što bi upućivalo na kakav sustav u pozadini svega.Rano navečer ciklus uzimanja pejotla se ponovio. Do jutra mi je već bilo jasno da nisam uopće primijetio nikakve znakove koji bi ukazivali na tajnog vođuniti otkrio bilo kakav oblik potajne komunikacije među njima ili neke tragove sustava sporazumijevanja. Ostatak sam dana proveo sjedeći sam i pokušavajućisrediti svoje bilješke.Kad su se muškarci okupili četvrte noći nekako sam znao da je to posljednji susret. Nitko mi to nije spomenuo pa ipak sam znao da će se slijedećeg danarazići. Ponovno sam sjeo kraj vode a svi ostali zauzeše svoje prijašnje položaje, prema već utvrđenom redoslijedu.Ponašanje sedmero muškaraca u krugu bilo je ponavljanje onoga što se zbivalo tijekom tri protekle noći. Zadubio sam se u njihove pokrete kao i prije. Htiosam zapamtiti sve što su činili, svaki pokret, svaku riječ, svaki gest.

U jednom i renti začuli neku vrstu zujanja u ušima, bilo je to obično zujanje pa nisam obiaiio osobitu pozornost na nj. Zujanje posla glasnije no i daljeu okviru mojih uobičajenih tjelesnih osjeta. Sjećam se da sam podijelio pozornost između promatranja muškaraca i slušanja tog zujanja. A onda u jednom

Irenu lica muškaraca postadoše nekako svjetlija, kao da je neiko uključio svjetlo. No nije to bilo nalik na električnu dvjetlost, ili fenjer ili odbljesakvatre na njihovim licima. Bilo lo više nalik prelijevanju duginih boja, nekom ružičastom odsjaju, vrlo laganom pa ipak zamjetljivom s mjesta na kojem sjedio.Zujanje se pojačalo. Pogledah dječaka koji je bioiiu> ali on je zaspao.Tada je već ružičasti sjaj postao zamjetljiviji. Pogledah don Juiiii.i, imao je zatvorene oči; don Silvio isto tako, Mocho ta ()ri ostale četvorice nisammogao vidjeti jer su se dvo Jk'n lula prignula prema naprijed a druga dvojica sjedila ledi tili i okrenula meni.Jo.s se više udubih u promatranje. Pa ipak, nisam bio posve Ivjestan da zapravo čujem zujanje i vidim ružičasti sjaj koji nad muškarcima. U jednom sam časupostao svjestan da Nti nježna ružičasta svjetlost i ono zujanje sad stalno prisutni. t nijednom me spopade silna zbunjenost i pade mi na um misao Kojanije imala nikakve veze sa scenom kojoj sam prisustvovao liili sa svrhom mog bivanja na tom mjestu. Sjetih se nečeg što ini je majka rekla jednom dok sambio dijete. Ta mi je misao odvraćala pozornost i bila posve neprikladna u tom času; htjedoh je odbaciti i ponovno se udubiti u revno promatranje ali mogao.Misao se vratila, još snažnija, zahtijevnija, i tada jasno /.ačuh glas moje majke kako me doziva. Začuh struganje lije/.inih papuča po podu a zatim njezinsmijeh. Okrenula se da je potražim, pretpostavljao sam da ću nekakvom halucinacijom fatamorganom biti prenesen kroz vrijeme te da ću je vidjeti, luli jedinoSto sam ugledao bijaše dječak koji je spavao do mene. Pogled na uj me prenu i osjetili kratkotrajno olakšanje i lie/.vcnosl.Ponovno sam pogledao grupicu muškaraca. Uopće se nisu pomakli. Meduiini onog je sjaja nestalo a također i zujanja u

62

63

ušima. Odahnuo sam. Pomislili da je halucinacija majčinog glasa prošla. Njen je glas bio lako jasan i živ. Stalno sam si ponavljao da me na trenutak tajglas umalo zarobio. Krajičkom svijesti primijetih da me don Juan motri ali to mi nije bilo važno. Ono što je bilo hipnotizirajući bijaše sjećanje na glasmoje majke koja me doziva. Očajnički sam se trudio da mislim na nešto drugo. A tada ponovno začuh njezin glas, tako jasno kao da stoji iza mene. Pozvalame po imenu. Hitro se okrenuh ali vidio sam samo tamni obris straćare i grmlja iza nje.Na zvuk svoga imena oćutjeh neizmjerno duboku bol. Zacviljeh protiv svoje volje. Osjetih da mi je hladno i da sam vrlo usamljen te počeh plakati. Imao samosjećaj da mi je potreban netko tko će se brinuti za mene. Okrenuh glavu da pogledam don Juana, on je zurio u mene. Nisam ga želio vidjeti pa zatvorihoči. I tada ugledah svoju majku. Nije to bila pomisao na moju majku, način na koji obično mislim na nju. Bijaše to jasna vizija nje kako stoji pored mene.Bio sam očajan. Drhtao sam i htio pobjeći. Vizija moje majke bila je previše uznemiravajuća, previše strana onome za čim sam tragao na tom pejotl skupu.Očito nije bilo načina da je svjesno izbjegnem. Da sam uistinu htio da vizija nestane možda sam mogao otvoriti oči, no ja sam je naprotiv stao proučavatido u tančine. To je proučavanje bilo više od pukog gledanja u nju, bilo je to pažljivo ispitivanje i procjenjivanje kojem se nisam mogao oteti. Svoga me

obuze vrlo osebujno osjećanje, kao neka izvanjska sila, i ja odjednom osjetih strahovit teret majčine ljubavi. Kad sam čuo svoje ime kao da me nešto razdiralo,sjećanje na majku ispunilo me tugom i melankolijom ali kad sam je pomno promotrio znao sam da mi se nikad nije sviđala. Bijaše to šokantna spoznaja. Namene su se poput lavine stuštile misli i slike. U međuvremenu je vizija majke nestala, više nije bila važna. Nije me više zanimalo ni što Indijanci čine.U stvari sam zaboravio na mitote. Bijah utonuo u niz zaprepašćujućih misli, zaprepašćujućih zato stoje to bilo više od misli, bili su to cjeloviti skupoviosjećanja, zapravo emocionalnih činjenica, nepobitnih dokaza o prirodi mog odnosa s majkom.

i Onda to zaprepaSćujuće misli prestaše nadirati. Zamijetili1 1a su izgubile lakoću naviranja i i onu karakteristiku cjeloviili skupova osjećanja. Počeh misliti o drugim stvarima. Misli u mi lutale. Pomislih naostale članove moje bliske obitelji ali lisani mogao dozvati njihovu sliku. Tada pogledah u don Juana. Stajao je, ostali su muškarci također stajali izatim svi kreluše prema vodi. Pomakoh se ustranu i laktom gurnuh usnu|og dječaka.Tok što smo ušli u auto ispričah don Juanu slijed moje zapanjujuće vizije. Radosno se nasmijao i rekao da je ta vizija znak, predznak, isto tako značajankao moj prvi susret s MesCalitom. Sjetio sam se daje don Juan protumačio moju reakI ciju kad sam prvi put uzeo pejotl kao vrlo značajan predznak, Zapravo odlučio je poučiti me svom znanju upravo na osnovu njega.Don Juan reče da je tijekom posljednje noći mitotea Mescaliio tako očito lebdio nada mnom da su svi bili prisiljeni okrenuti se prema meni i zato je onzurio u mene kada sam ga pogledao. Htjedoh čuti njegovo tumačenje moje vizije ali nije fclio razgovarati o tome. Reče daje sve što sam doživio besmislicau usporedbi s predznakom.. Don Juan je nastavio govoriti o Mescalitovoj svjetlosti kolju je lebdjela nada mnom i o tome kako su je svi zamijetili.- To je uistinu bilo nešto - reče. - Nisam mogao tražiti ilji predznak.. Don Juan i ja bijasmo očito različito usmjerenih misli. On I Je bio zaokupljen značajem zbivanja koja je tumačio kao predi'innk a ja opsjednut pojedinostimavizije koju sam imao.- Baš me briga za predznake - kazah. - Želim znati što se/l>ilo sa mnom.N »mrštio se kao daje povrijeđen te načas ostao sjediti krut i tih. Potom me pogleda. Ton mu je bio vrlo uvjerljiv. Reče da |c važno samo to da je Mescalitobio vrlo blag sa mnom, da me zaogrnuo svojom svjetlošću i dao mi poduku a da ja pritom nisam učinio nikakav napor osim što sam se našao u blizini.

65

Table with 4 columns and 8 rows        

4. rujna 1968. otišao sam u Sonoru posjetiti don Juana. Sjetivši se što me zamolio prilikom mog prijašnjeg posjeta usput sam stao u Hermosillu da mu kupimdomaće tekile zvane bacanora. Ta mi se molba činila vrlo čudnom budući da sam znao da ne voli piti, pa ipak sam kupio četiri boce i stavio ih u kutiju

zajedno s drugim stvarima koje sam kupio za njega.- Hopaa, kupio si četiri boce! - uzviknu smijući se, kad je otvorio kutiju.- Zamolio sam te da kupiš jednu. Vjerojatno si mislio da je bacanora za mene, ali ona je za mog unuka Lucia i ti ćeš mu je sam dati kao da je to tvoj osobnidar za njega.Don Juanova sam unuka bio sreo prije dvije godine, tad mu je bilo dvadeset osam godina. Bio je vrlo visok, preko metar i osamdeset, i bio uvijek ekstravagantnodobro odjeven s obzirom na njegove mogućnosti i u usporedbi s drugima. Dok je većina Yaquija nosila kaki košulje i levisice, slamnate šešire i sandaledomaće proizvodnje zvane guaraches, Lučio je nosio skupu crnu kožnatu jaknu ukrašenu tirkiznim perlicama, teksaški kaubojski šešir i ručno ukrašene čizmes monogramom.Lučio je bio ushićen kad sam mu dao piće i smjesta ga je odnio u kuću, kako se činilo s namjerom da ga spremi. Don Juan je kao usput pripomenuo da ne valjapraviti zalihe pića i piti ga sam. Lučio uzvrati da on ne pravi zalihe već sprema boce do navečer kad će pozvati prijatelje da piju s njim.Te sam se večeri oko sedam vratio kod Lucia. Spustio se mrak. Razabrao sam obrise dviju osoba što su stajale podniskim drvetom, bili su to Lučio i jedan od njegovih prijatelj;) koji .su me čekali te me, osvjetljavajući put džepnom svjetiljkom, poveli u kuću.I .uciova je kuća bila klimavo dvosobno zdanje s podom od niibi jene zemlje, omazana blatom. Nije bila duža od šest Ilici ara i bila je podbočena relativnotankim gredama mesijiille* drveta. Imala je, kao i sve kuće Yaquija, slamnati krov 1 oko dva i pol metra široku ramadu, neku vrstu tende nad cijelim prednjimdijelom kuće. Ramada, natstrešnica, nikad Ilije slamnata, pravi se od labavo povezanog granja koje pruža . hlmlovinu a ipak omogućava protok povjetarca.Ušavši u kuću uključio sam magnetofon koji sam držao u torbi, Lučio me predstavio prijateljima. U kući je bilo osam muškaraca uključujući don Juana. Sjedilisu opušteno, uokrug ¦ •!>(• pod jarkim svjetlom petrolejke koja je visila s grede. Don ih ni je sjedio na kutiji. Ja se smjestih njemu nasuprot, na kraj¦ i¦•;¦¦,*• klupe načinjene od debele drvene grede zabijene u dva i.r,l|a.;ia stupica nabita u zemlju.Don Juan je spustio šešir na tlo pokraj sebe. Svjetlost petrolejke činila je njegovu kratku sijedu kosu blistavije bijelom. | /ugledah mu se u lice, svjetlostje također istaknula duboke I mre na njegovu vratu i čelu i učinila ga tamnoputijim i starijim.Pogledah ostale, pod zelenkastobijelim svjetlom petroleIjkr svi sn se doimali umornima i starima.Lučio se obrati skupini na španjolskom i reče glasno da I ljetno ispiti bocu bacanore koju sam za njega donio iz HermoHllhl, Pošao je u drugu sobu, doniobocu, otčepio je i pružio mi zajedno s kositrenom čašicom. Nalio sam si malo i ispio, aed/io/'i mi se učinila aromatičnijom i gušćom od obične telle.ali i jarom. Zakašljao sam se. Poslah bocu dalje i svatko \H\ malo natoči, svatko osim don Juana. On je samo uzeo bocu utuvio je pred Lucia koji je biona kraju reda.   

boi, 1'ninopis juUflora, stnblo iz porodice mahunarki nalik akaciji odnosno Imgremu (op. prev.).     

67        table end

Svi nii živo komentirali aromatičnost pića i složili se cln zacijelo potječe s visokih planina (,'hiliualuia.Bnca je prošla još jedan krug. Muškarci su emoktali usnama, ponavljali pohvale i živahno raspravljali o očitoj razlici između tekile koja se pravi u Guadalajarii ove s visina Chihuahua.Prilikom slijedeće runde don Juan opet nije pio već je samo meni natočio malo dok su ostali svoje čaše napunili do ruba. Boca je prošla još jedan krugi ostala prazna.- Donesi drugu, Lučio - kaza don Juan.Lučio kao da se kolebao a don Juan je tek onako uzgred objasnio ostalima da sam ja donio četiri boce za Lucia.Benigno, mladić Luciove dobi, baci pogled na torbu koju sam nezamjetljivo stavio iza sebe i upita jesam li trgovac tekilom. Don Juan uzvrati da nisam ida sam zapravo došao u Sonoru posjetiti njega.- Carlos uči o Mescalitu i ja ga podučavam - reče don Juan.Svi me pogledaše i uljudno se osmjehnuše. Bajea, drvosječa, nizak, mršav čovjek oštrih crta uperi načas pogled u mene a potom reče da me vlasnik dućanaoptužio da sam špijun neke američke kompanije koja namjerava iskapati rudu na tlu Yaquija. Svi su reagirali kao da ih takva optužba ljuti. Osim toga bilisu ogorčeni na vlasnika dućana koji je bio Meksikanac ili Yori kako ih Yaqui zovu. Boca se vrati Luciu. On je podiže i pogleda koliko je ostalo.- Reci mu neka ne brine - šapnu mi don Juan. - Reci da ćeš mu kad slijedeći put dođeš donijeti još.Nagnuh se prema Luciu i rekoh da ću mu prilikom slijedećeg posjeta donijeti barem pola tuceta boca.U jednom trenu kao da je ponestalo tema za razgovor.Don Juan se okrenu meni i glasno reče: - Kako bi bilo da momcima ispričaš o svojim susretima s Mescalitom? Bit će to mnogo zanimljivije od dokonog naklapanjao tome što će biti ako u Sonoru dođe američka kompanija.- Je li Mescalito pejoil, djede? - znatiželjno upita Lučio.

¦ Neki ga tako zovu - suho uzvrati don Juan. ~ Ja ga radiJf nazivam Mescalito.Ta vražja stvar izaziva ludilo - primetnu Genaro, visok kišan čovjek srednje dobi.(Ilupo je reći da Mescalito izaziva ludilo - tiho uzvrati don Juan. - Jer daje tako, Carlos bi sad bio u luđačkoj košulji .i ne bi ovdje razgovarao s vama.Uzeo gaje i pogledao ga. I dobro je.Bajea se osmjehnu i plaho uzvrati - Tko to zna? - na što ¦¦(• svi nasmijaše.- Onda pogledajte mene - kaza don Juan. - Ja poznajem Mttscalira gotovo cijeli život i nikada mi nije naudio.Na ovo se nisu nasmijali ali bijaše očito da ga ne uzimaju ozbiljno.S druge pak strane - nastavi don Juan - istina je da Mesniliio izluđuje ljude, kao što vi kažete, ali to je samo onda kad inu dolaze ne znajući što čine.|'',squere, starac don Juanove dobi, tiho se zasmijuljio kininjućt glavom lijevodesno.- Što ti znači ta riječ »znati«, Juane? - upita. - Kad sam te tđnji put vidio govorio si isto.

¦- Ljudi uistinu polude kad uzmu taj pejotl - nastavi Gen.iro. - Vidio sam Huichol Indijance kako ga jedu. Ponašali su «' kao da ih je spopalo bjesnilo.Pjenili su se i povraćali i pišali i »»svuda. Od tog se vraga može dobiti epilepsija. To mije jed-nom rekao g. Salas, Vladin inženjer.A epilepsije se ne možeš riješiti dok si živ. Ponašaju se gore od životinja - svečano primetnu Bajea.- Ti si kod Huichol Indijanaca vidio samo ono što si htio ir/vrnti don Juan. - Nikad se nisi potrudio da ih pitaš kakav je tu osjećaj upoznati se s Mescalitom.Koliko ja znam, od MesrillilM nitko nikad nije dobio epilepsiju. Vladin inženjer je Yori u Jn sumnjam da jedan Yori može znati išta o tome. Ne mislišvnijdn da su svi oni mnogobrojni ljudi koji poznaju Mescalita ludi, ha?

- Mora da su ludi ili vrlo blizu ludila kad sv upuštaju u takve si vari odgovori Genaro.- Kad bi svi li ljudi bili istovremeno ludi tko bi obavljao njihove poslove? Kako bi uspijevali preživjeti? - upita don .Juan.- Macario koji dolazi »s druge strane«, iz Sjedinjenih I )ržava, mi je rekao da je tamo onaj tko ga uzme doživotno obilježen - kaza Esquere.- Ako to govori, Macario laže - reče don Juan. - Uvjeren sam da nema pojma o čemu govori.- Taj zbilja pretjerano laže - doda Benigno.- Tko je Macario? - upitah.- On je Yaqui Indijanac koji živi ovdje - uzvrati Lučio. Kaže da je iz Arizone i da je tijekom rata bio u Europi. Svašta taj priča.- Kaže da je bio pukovnik! - primetnu Benigno.Svi se nasmijaše i razgovor na neko vrijeme skrenu na Macariove nevjerojatne priče, ali ga don Juan opet vrati na temu Mescalita.- Ako svi znate da je Macario lažljivac, kako mu možete vjerovati kad govori o Mescalitu?- Misliš li na pejotl, djede? - upita Lučio kao da se uistinu trudi da nekako shvati taj izraz.- Dovraga! Da!Don Juanov je ton bio oštar i odsječan. Lučio se i ne htijući skutrio i načas sam imao osjećaj da ih je sve strah. Potom se don Juan široko osmjehnu inastavi blagim tonom.- Zar vam nije jasno da Macario nema pojma o čemu govori? Nije li vam jasno da čovjek mora znati da bi mogao govoriti o Mescalitu?- Evo ga opet - upade Esquere. - Kakvo je to znanje, dovraga? Gori si od Macaria. On barem jasno kaže što misli, bez obzira /.na li to ili ne. Godinamate slušam kako govoriš da moramo znali. Šio to moramo znati?- Don Juan i vidi da u pejotlu postoji duh - kaza Benigno,

- Vidio sam pejoil u polju ali nikada nisam primijetio duhovo ni išta slično - doda Bajea.~ Moglo bi se reći daje Mescalito poput duha - objasni don .lunu. - Ali šio god da jest to se ne može shvatiti dok čovjek ne Ntt/.nn o njemu. Esquere miprigovara da to ponavljam već godinama. Istina je. No nisam ja kriv što vi ne razumijete. Bajea kaže da onaj tko ga uzme postane poput životinje. Ja tone vidim na taj način. Po mom mišljenju oni koji misle da su iznad ?,i vol inja žive gore od životinja. Pogledajte mog unuka. Radi hf/, prestanka. Rekaobih da živi da bi radio, poput mazge. A jedino po čemu su razlikuje od životinje jest to što pije.Svi se nasmijaše. Victor, mladac po svemu sudeći još u pubertetu, nasmijao se za nijansu glasnije od ostalih.

Hligio, mladi poljodjelac, do tada nije prozborio ni riječi. N|edlo je na podu meni zdesna, naslonjen na vreće s umjetnim gnojivom koje su bili unijeliu kuću za slučaj kiše. Bio je i- dan od Luciovih prijatelja iz djetinjstva, snažna izgleda i, picnula niži od Lucia, čvršći i bolje građen. Eligio se zamisliou,ul don Juanovim riječima. Bajea je htio nešto reći ali ga i Ugio prekinu.- Na koji bi način pejotl mogao to promijeniti? - upita. Mf<ni se čini da je čovjek rođen da bi cijelog života radio, baš i m i nia/.ga.Mescalito sve mijenja - reče don Juan - pa ipak i dalje nn intino raditi kao i svi drugi, kao mazge. Rekoh da je u Mes• iInu duh jer to je nešto poputduha što donosi promjenu u «i ivjekti. I )uh koji možemo vidjeti i dodirnuti, duh koji nas mii< n|.i, ponekad i protiv naše volje.I'ejoll te izludi - reče Genaro - a onda nije ni čudo da v|cni|eš kako si se izmijenio. Nije li tako?Kako nas može promijeniti? - nije odustajao Eligio.Uči nas pravom načinu življenja - reče don Juan. l'niniiže i siiii one koji ga poznaju. Ovaj život kakav vi vodite ni|c* uopće život. Ne poznajete radostkoja se javlja kad činite itoAto zato što vi to hoćete. Nemate zaštitnika!

71

- Kako to misliš? - srdilo reče (ienaro. - Jasno da imamo. Naš Gospodin Isus Krist i naša Djevica Marija i mala Djevica od Guadalupea. Nisu li to naši zaštitnici?- Lijepi su vam to zaštitnici! - naruga se don Juan. - Jesu li vas poučili boljem načinu življenja?- To je zato što ih ljudi ne slušaju - usprotivi se Genaro već slušaju samo vraga.- Da su pravi zaštitnici natjerali bi vas da slušate - reče don Juan. - Postane li Mescalito vaš zaštitnik morat ćete slušati htjeli vi to ili ne jernjega možete vidjeti i zato morate paziti što vam kaže. On će vas natjerati da mu priđete s poštovanjem. A ne onako kako ste navikli prilaziti svojimzaštitnicima.- Što hoćeš reći, Juane? - upita Esquere.- Hoću reći da vi prilazite svojim zaštitnicima tako da jedan od vas svira a plesač navlači masku, odjeću i kastanjete, dok ostali piju. Ti si, Benigno,svojedobno bio plesač, pričaj nam o tome.- Odustao sam nakon tri godine - reče Benigno. - To je težak posao.- Pitaj Lucia - posprdno kaza Esquere. - On je odustao već nakon tjedan dana.Svi se nasmijaše osim don Juana. Lučio se osmjehnu, po svemu sudeći postiđen, i potegnu dva dobra gutljaja bacanore.- Nije to težak posao već glup - reče don Juan. - Pitajte Valencia, plesača, uživa li u plesu. Ne uživa! Navikao se, to je sve. Godinama gledam kako plešei svaki put kad ga vidim to su isti, loše izvedeni pokreti. On se ne ponosi svojom umjetnošću osim kad govori o njoj. On nema ljubavi za nju, zato izgodine u godinu ponavlja iste pokrete. Ono što je u njegovu plesu bilo loše od samog početka sad je zapečaćeno. Više to čak ni ne zamjećuje.- Naučili su ga tako plesati - reče Eligio. - I ja sam bio plesač u gradu Torimu. Znam da moraš plesati onako kako te nauče.- Osim toga Valencio ne spada među najbolje plesače reče Esquere. - Postoje drugi. Što kažeš za Sacateku?

U'CH je čovjek od znanju, on ne spada u istu vrstu k/to vi, momci - ozbiljno reče don Juan. - On pleše zato što nm Je to u prirodi. IIIio sam samo rećida vi, koji niste plesači, ih< umivale u tome. Možda će, ako je ples dobro izveden, neki ml vas osjetiti užitak. Međutim rijetko tko od vas zna tolikoo plesu, zato vam preostaje samo traljav užitak. Zato ste svi pljnnice. Pogledajte mog unuka!Ma prestani, djede! - uzviknu Lučio. On nije ni lijen ni glup - nastavi don Juan - ali čime se Im vi osim pićem?Kupuje kožnate jakne! - primijeti Genaro na što svi prasnu,'« • u giien smijeh.I,učio otpi još bacanore. I kako će to pejotl izmijeniti?- upita Eligio. Kad bi Lučio potražio zaštitnika - reče don Juan - život hi 11111 :.c izmijenio.Ne znam kako točno, ali sam uvjeren da bi |i|o dluv.ičiji.l'icstao bi piti, to hoćete reći? - nije odustajao Eligio.......Vjerojatno bi, Potrebno mu je nešto osim tekile da budeitlovoljan životom. A to nešto, što god bilo, možda bi mu dao ¦Štitnik.• Onda je pejotl zacijelo ukusan - reče Eligio. To nisam rekao - uzvrati don Juan. Kako ćemo, dovraga, uživati u njemu ako nije ukusan? knza Eligio.Pomoću njega više uživaš u životu - nastavi don Juan. Ako nije ukusan kako pomoću njega možemo više uživali u životu?- nije se dao Eligio. - Meni to zvučibesmisleno. Ne zvuči besmisleno - uvjereno reče Genaro. - Od pejotlii poludiš pa prirodno misliš da ti je u životu odlično, ma što Mnio.()pct se svi nasmijaše.Ima smisla - nastavio je don Juan, nimalo zbunjen - kad pomislite kako malo znamo a koliko se više može vidjeti. Alkohol je taj koji izluđuje ljude. Onzamagljuje slike. Mescalito pak fivc* izoštrava. On čini da čovjek tako dobro vidi. Tako dobro!

72

Ludo i Bcnigno se /j'.lcd.iNc i nsinjclimiše kao da su već čuli tu priču, (icnaro i ksiiiicic posladoše još neslrpljiviji i počeše istovremeno govoriti.Virior je smijehom nadglasao sve ostale. Činilo se da je jedino liligio zainteresiran.- Kako pejorl može djelovati na sve to? ~ zapita.- Prvenstveno se moraš željeti upoznati s njim i smatrati to najvažnijim od svega - objasni don Juan. - Zatim mu moraš biti ponuđen i moraš se mnogo putasusresti s njim prije nego što možeš reći da ga poznaješ.- I što se tada dogodi? - upita Eligio.Genaro ga prekinu. - Sereš po krovu dok ti je guzica na tlu.Slušateljstvo zaurla od smijeha.- Ono što će uslijediti posve ovisi o tebi - nastavio je don Juan ne gubeći samokontrolu. - Moraš mu prići bez straha i malo po malo naučit će te kako živjetiboljim životom.Nasta duga stanka. Muškarci su djelovali umorno. Boca je bila prazna. Lučio, zamjetno nevoljko, otvori novu.- Je li pejotl i Carlosov zaštitnik? - upita Eligio šaljivim tonom.- To ne bih znao - reče don Juan. - Uzeo ga je tri puta, pitaj njega.Svi se znatiželjno okrenuše meni a Eligio upita: - Zaista ste ga uzeli?- Jesam.Činilo se da je don Juan odnio pobjedu nad svojim slušateljstvom u ovom krugu. Ili su zaista bili zainteresirani da čuju o mom iskustvu ili pak previšeuljudni da mi se nasmiju u lice.

- Nije ti povrijedio usta? - upita Lučio.- Jest. Osim toga ima grozan okus.- Zašto ste ga onda uzeli? - upita Benigno.Počeh im naširoko objašnjavati da je za zapadnjaka don JiKiiiovo znanje o pejotlu nešto najfnscinantije što se može susrcMi. Rekoh daje sve stoje kazaoo njemu istinito i da svatko od nas može sam provjeriti tu istinu.

l'i iinijetio sam dji se svi smješkaju kao da prikrivaju omalovn>.iivauje. Osjetih nelagodu. Bio sam svjestan toga da zvučim Klupo pokušavajući im objasnitisvoje misli. Još sam neko vrijrinc govorio ali mije ponestalo volje pa sam samo ponavljao ono Šio je don Juan već bio rekao.Don Juan mi priteknu u pomoć i upita ohrabrujućim tonom: - Kad si prvi put prišao Mescalitu nisi tražio zaštitnika, )*• li fnko?Rekoh kako tada nisam ni znao da bi Mescalito mogao biti hik te da me potakla samo znatiželja i golema želja da ga upoznam.Don Juan potvrdi da su moje namjere bile besprijekorne i primci im daje zbog toga Mescalito imao blagotvorno djelovanje n.i mene.Ipak vas je natjerao da povraćate i pišate uokolo, ha? nije ,\c dao Genaro.Rekoh daje uistinu tako djelovao na mene. Svi se suzdr,},iuio iiasmijaše. Osjećao sam da sad imaju još veću odbojnost prema meni. Nisu se doimali zainteresiranima,osim Eligia lutji je zurio u mene.- Što ste vidjeli? - upita on.Don Juan me poticao da im ispričam sve ili gotovo sve znah\\iw. pojedinosti svog iskustva te im opisah slijed i oblik onoga Ito snin opazio. Kad sam završio,Lučio je to prokomentirao:- Ako je pejotl tako nastran drago mije da ga nikad nisam usfiio.Baš kao što sam rekao - obrati se Genaro Bajei. - Ta te ivnr urini ludim.- Ali Carlos sada nije lud. Kako to objašnjavaš? - upita 'Ion Juan (lenara.Kako možemo znati da nije? - uzvrati Genaro. Svi se iiasmijaše uključujući i don Juana. Je li vas bilo strah? - upita Benigno. Itekako. Zašlo ste se ondaupustili u to? - zapita Eligio.

74

- Rekao je da želi znali - u/vrati Lučio umjesto mene. Čini mi se da Carlos posiaje poput mog djeda. Obojiea ponavljaju da žele znati, ali nitko nema pojmakog to vraga žele znali.- To je znanje nemoguće objasniti - reče don Juan Kligiu - jer ono je za svakog čovjeka različito. Jedino što je svima zajedničko jest to da Mescalito svojetajne otkriva svakom osobno. Poznavajući Genarove osjećaje ne preporučarn mu susret s Mescalitom. No bez obzira na ovo što sam rekao ili na njegova osjećanja,Mescalito bi mogao imati posve povoljan utjecaj na njega. No to bi mogao otkriti samo on i upravo to je ono znanje o kojem govorim.Don Juan je ustao. - Vrijeme je da se pođe kući - reče.- Lučio je pijan a Victor spava.Dva dana kasnije, 6. rujna, Lučio, Benigno i Eligio dođoše u kuću u kojoj sam odsjeo da bismo pošli zajedno u lov. Neko su vrijeme šutjeli dok sam ja pisaobilješke. Tada se Benigno uljudno nasmije upozoravajući da namjerava reći nešto važno.Nakon uvodne nelagodne šutnje ponovno se nasmijao i rekao: - Lučio kaže da će uzeti pejotl.- Zbilja hoćeš? - upitao sam.

- Da. Ne bih imao ništa protiv. Benigno se usiljeno smijao.- Lučio kaže da će uzeti pejotl ako mu vi kupite motocikl. Lučio i Benigno se zgledaše i prasnuše u smijeh.- Koliko u Sjedinjenim Državama stoji motocikl? - upita Lučio.- Pretpostavljam da se može dobiti za sto dolara - rekoh.- To tamo nije mnogo, ha? Mogli biste mu ga nabaviti bez problema, je li tako? - upita Benigno.- Moram prvo pitati tvog djeda - uzvratih Luciu.- Ne, ne - usprotivio se. - Nemoj mu to spominjati. On će sve pokvariti. On je čudak. Osim toga, toliko je star i slabouman da ne zna što čini.- Svojedobno je bio pravi vrač - primetnu Benigno. Stvarno pravi. Moji kažu da je bio najbolji. No odao se pejotlu i postao nitko i ništa. Sad je prestar.

Slalno ponavlja to glupe priče o pejollu reče Lučio. Taj pejotl je čisto sranje reče Benigno. Znate, i mi smo ga jednom probali. Lučio je od djeda dobiocijelu vreću. Jedne .smo večeri pošli u grad žvačući ga. Kučkin sin. Usta su mi bila sva u ranama. A kakav ogavan okus!Jeste li ga progutali? - upitah.Ma kakvi! Ispljunuli smo ga - reče Lučio - i bacili cijelu tu prokletu vreću.Obojica su tu zgodu držala vrlo šaljivom. Za to vrijeme Kligio nije prozborio ni riječi. Bio je povučen, kao i obično. Nije se čak ni nasmijao.Bi li ga ti probao, Eligio? - upitah.Ne. Ja ne bih. Čak ni za motocikl.Luna i Benigna se ta izjava dojmila kao silno smiješna i oni opet prasnuše u smijeh.I pak moram priznati - nastavio je Eligio - da me don Juan zbunjuje.Moj djed je prestar da bi išta znao - reče Lučio uvjereno.Da, prestar - kao jeka ponovi Benigno. Držao sam da je mišljenje ta dva mladića djetinjasto i neosnovano. Smatrao sam svojom dužnošću braniti ga i rekohilli da je po mom mišljenju don Juan sada kao i nekoć velik vme, možda čak najveći od svih. Rekoh kako osjećam da u njemu ima nešto, nešto uistinu izuzetno.Istakoh da ne smiju /.aboraviti kako mu je preko sedamdeset godina a energičniji je i snažniji od svih nas zajedno. Pozvao sam ih da se sami uvjere u totako da pokušaju zaskočiti don Juana.Nemoguće je zaskočiti mog djeda - ponosno uzvrati Lueio. On je brujo.Podsjetio sam ih da su upravo rekli da je prestar i slaboiiinnii a da slaboumne osobe nisu svjesne onoga što se zbiva uko njih. Rekoh kako se stalno iznovadivim don Juanovoj >.iisiriiii.Urujoa nilko ne može zaskočiti čak ni kad je star - odlu eno reče Henigno. - Medinim moguće ga je savladati dok

77

~ Rekao je <l;i želi znali - uzvrati Lučio umjesto mene. Čini mi se da Cailo.s postaje poput mog djeda. Obojica ponavljaju da žele znati, ali nitko nemapojma kog to vraga žele znati.- To je znanje nemoguće objasniti - reče don Juan Kligiu - jer ono je za svakog čovjeka različito. Jedino što je svima zajedničko jest to da Mescalito svojetajne otkriva svakom osobno. Poznavajući Genarove osjećaje ne preporučam mu susret s Mescalitom. No bez obzira na ovo što sam rekao ili na njegova osjećanja,

Mescalito bi mogao imati posve povoljan utjecaj na njega. No to bi mogao otkriti samo on i upravo to je ono znanje o kojem govorim.Don Juan je ustao. - Vrijeme je da se pođe kući - reče.- Lučio je pijan a Victor spava.Dva dana kasnije, 6. rujna, Lučio, Benigno i Eligio dođoše u kuću u kojoj sam odsjeo da bismo pošli zajedno u lov. Neko su vrijeme šutjeli dok sam ja pisaobilješke. Tada se Benigno uljudno nasmije upozoravajući da namjerava reći nešto važno.Nakon uvodne nelagodne šutnje ponovno se nasmijao i rekao: - Lučio kaže da će uzeti pejotl.- Zbilja hoćeš? - upitao sam.- Da. Ne bih imao ništa protiv. Benigno se usiljeno smijao.- Lučio kaže da će uzeti pejotl ako mu vi kupite motocikl. Lučio i Benigno se zgledaše i prasnuše u smijeh.- Koliko u Sjedinjenim Državama stoji motocikl? - upita Lučio.- Pretpostavljam da se može dobiti za sto dolara - rekoh.- To tamo nije mnogo, ha? Mogli biste mu ga nabaviti bez problema, je li tako? - upita Benigno.- Moram prvo pitati tvog djeda - uzvratili Luciu.- Ne, ne - usprotivio se. - Nemoj mu to spominjati. On će sve pokvariti. On je čudak. Osim toga, toliko je star i slabouman da ne zna što čini.- Svojedobno je bio pravi vrač - primetnu Benigno. Stvarno pravi. Moji kažu daje bio najbolji. No odao se pejotlu i postao nitko i ništa. Sad je prestar.

- Stalno ponavlja te glupo priče o pejollu - reče Ludo,- Taj pejotl je čisto sranje - reče Benigno. - Znale, i mi ga jednom probali, I .učio je od djeda dobio cijelu vreću.Jedne smo večeri pošli u grad žvačući ga. Kučkin sin. Usta su mi bila sva u ranama. A kakav ogavan okus!Jeste li ga progutali? - upitah.Ma kakvi! Ispljunuli smo ga - reče Lučio - i bacili cijelu tu prokletu vreću.Obojica su tu zgodu držala vrlo šaljivom. Za to vrijeme l'Jij'io nije prozborio ni riječi. Bio je povučen, kao i obično. Nije se čak ni nasmijao.\Y\ li ga ti probao, Eligio? - upitah.Ne. Ja ne bih. Čak ni za motocikl.l.ncia i Benigna se ta izjava dojmila kao silno smiješna i (ini opir prasnuše u smijeh.Ipak moram priznati - nastavio je Eligio - da me don Juan zbunjuje.Moj djed je prestar da bi išta znao - reče Lučio uvjereno.I )a, prestar - kao jeka ponovi Benigno. Držao sam da je mišljenje ta dva mladića djetinjasto i neosnovano. Smatrao sam svojom dužnošću braniti ga i rekohi ni tla je po mom mišljenju don Juan sada kao i nekoć velik vrač, možda čak najveći od svih. Rekoh kako osjećam da u lijenili ima nešto, nešto uistinuizuzetno. Istakoh da ne smiju zaboraviti kako mu je preko sedamdeset godina a energičniji \v, i snažniji od svih nas zajedno. Pozvao sam ih da se samiuvjere u to tako da pokušaju zaskočiti don Juana.Nemoguće je zaskočiti mog djeda - ponosno uzvrati l.ttcio. On je brujo.I'od sjetio sam ih da su upravo rekli daje prestar i slabounian a da slaboumne osobe nisu svjesne onoga što se zbiva uko njih. Rekoh kako se stalno iznovadivim don Juanovoj ,',U.iili ini,Urujna nitko ne može zaskočiti čak ni kad je star- odlu i*no reče Uenigno. - Medinim moguće ga je savladati dok

76

77

Table with 4 columns and 8 rows        

spava. To se dogodilo jednom Cevicasu. ljudima su dozlogrdile njegove zle vradžbine pa su ga ubili.Zamolio sam ih da mi kažu nešto više o tome no oni od govoriše da je to bilo prije nego što su se rodili ili dok su još bili mali. Eligio je dodao da ljudipotajno vjeruju kako je Cevicas bio tek luda, jer pravom vraču nitko ne može nauditi. Pokušah saznati što oni misle o vračevima. Nisu pokazali osobitozanimanje za tu temu, osim toga jedva su čekali da krenemo kako bi mogli pucati iz 5.6 mm puške koju sam donio.Neko smo vrijeme hodali šutke prema guštari a onda se Eligio, koji je bio na čelu kolone, okrenu i reče mi: - Možda smo mi ludi. Možda don Juan ima pravo.Ta pogledajte kako živimo.Ludo i Benigno se usprotiviše. Pokušao sam posredovati. Složio sam se s Eligiom i rekao kako sam i ja osjetio da je moj način života nekako kriv. Benignoreče da se nemam pravo žaliti na svoj život, imam novac i auto. Uzvratih kako bih ja isto tako mogao reći da je njima bolje jer svaki ima komad zemlje.Uglas odgovoriše daje vlasnik njihove zemlje savezna banka. Na to uzvratih kako ni ja nisam vlasnik svog automobila, vlasnik je jedna kalifornijska banka,a moj je život samo drugačiji ali ne i bolji od njihovog. Tad smo već bili zašli u gusto grmlje.Nismo našli jelene ni divlje svinje ali smo uhvatili tri zeca. Na povratku se zaustavismo kod Luciove kuće i on objavi da će njegova žena prirediti zečeve.Benigno je otišao u dućan kupiti bocu tekile i nekoliko gaziranih pića. Kad se vratio s njim je bio don Juan.- Jesi li mog djedu zatekao u dućanu kako kupuje pivo? upita Lučio smijući se.- Nisam pozvan na ovu veselicu - reče don Juan. - Navratio sam samo da pitam Carlosa ide li u Hermosillo.Rekoh da namjeravam krenuti sutradan a dok smo razgovarali Benigno je dijelio boce. Eligio je svoju dao don Juanu i budući da je među Yaquijima krajnjenepristojno odbiti, makar i iz uljudnosti, don Juan je uze bez riječi. Ja dadoh svoju Eligiui on |ii je morao uzeli, Henigno je pak .svoju dno meni, l.ueio k(>ji je očilo shv.ilio kamo vodi laj lilual ya(|uLske uljudnosti, već je svoju ispio.Okrenu se Beim'.iiii koji je napravio jadan izraz lica i reče smijući se: - Zeznuli su te za bocu.Don Juan reče da ne pije gazirana pića i gumu svoju bocu u llenignovu ruku. Šutke smo sjedili pod ramadom.Kligio se doimao nervoznim. Poigravao se obodom svog Šešira.- Razmišljao sam o onome što ste rekli neku noć - reče don Juanu. - Kako pejotl može promijeniti naš život? Kako?Don Juan nije odgovorio. Nekoje vrijeme uporno zurio u Klij'ia a onda poče pjevati na Yaqui jeziku. Nije to bila prava pjesma već više kratka recitacija.Dugo smo sjedili bez riječi. Tada zamolih don Juana da mi prevede pjesmu.- Bilo je to samo za Yaquije - reče nemarno.Osjet ih se povrijeđenim. Bio sam uvjeren da je otpjevao ne.Što jako važno.

- Eligio je Indijanac - napokon mi reče don Juan - i budu<fl da je Indijanac, Eligio nema ništa. Mi Indijanci nemamo ništa. Sve što ovdje vidiš pripadaYorima. Yaqui imaju samo Nvoj j'iijev i ono što im zemlja besplatno da.Nastupio je tajac a onda don Juan ustade, pozdravi se i ode. (Hodali smo za njim dok nije zamakao za okuku na cesti. Činilo se da smo svi nervozni. Lučiosmeteno objasni da njegov djed nije ostao zato što ne voli zečji gulaš. Eligio je bio Utonuo u misli. Benigno se okrenu meni i glasno reče: - Mislimtla će Gospod kazniti i vas i don Juana zbog onog što Činite.Lučio se stade smijati a Benigno mu se pridruži.- Ludiraš se, Benigno - mrko kaza Eligio. - Ovo što si rekao ne vrijedi ni pišljiva boba.   

15. i uju, i If)(i8.Hiltt je subota, devet navečer. Don Juan je sjedio ispred Eligia nnsred ntinarfc l.ueiove kuće. Don Juan je između sebe i njega     

78        table end

stavio vreću s đugmićinia pejoila ie pjcviio, njišući tijelo na prijedna/.ad. I,učio, Beniguo i ja sjedili smo kojih niHai i pol iza Eligia, leđima naslonjenina /kl. Isprva je bilo prilično mračno. Bill smo sjedili pod petrolejkom, u kući, čekajući don Juana. Kad je stigao pozvao nas je van na ramadu i rekaonam kamo da sjednemo. Nakon nekog vremena oči su mi se privikle na tamu. Sve sam jasno razabirao. Primijetio sam da Eligio djeluje prestravljeno. Cijelomu se tijelo treslo a zubi nekontrolirano cvokotali. Na mahove su mu glavu i leđa potresali grčevi.Don Juan mu se obratio govoreći da se nema čega bojati, neka vjeruje zaštitniku i ni na što ne misli. Mirno je uzeo dugmić pejotla, pružio ga Eligiu ikazao mu neka ga polako žvače. Eligio je zacvilio poput šteneta i ustuknuo. Disanje mu je bilo ubrzano i zvučalo kao šištanje mijeha. Skinuo je šešir iobrisao čelo. Pokrio je lice rukama. Mislim da je plakao. Tek nakon nekog vremena ispunjenog napetošću povratio je kontrolu nad sobom. Sjeo je uspravnote, i dalje pokrivajući lice rukom, uzeo dugmić pejotla i počeo ga žvakati.Osjetih užasan strah. Do tog trenutka nisam shvaćao da sam vjerojatno isto tako uplašen kao Eligio. Usta su mi bila onako suha kako obično bivaju od pejotla.Eligio je dugo žvakao dugmić. Moja je napetost rasla. Počeh cviljeti protiv svoje volje, dah mi se ubrzavao.Don Juan stade glasno pojati a zatim ponudi Eligiu još jedan dugmić i pošto ga je sažvakao dade mu suhog voća i reče neka ga žvače vrlo polako.Eligio je svaki čas ustajao i odlazio u grmlje. U jednom trenu zatraži vode. Don Juan mu reče neka je ne pije već samo njome oplahne usta. Eligio je sažvakaojoš dva dugmića i don Juan mu dade suhog mesa. Dok je žvakao deseti dugmić ja sam bio gotovo bolestan od uznemirenosti.Iznenada se Eligio prevali naprijed i čelom udari o zemlju. Prevrnuo se na lijevu stranu i grčevito rrzao. Pogledao sam na sai. Dvadeset prošlo jedanaest.

Eligio se prevrtao, puzao i stenjao ležeći na podu.

Dom Juan je ostao u istom položaju, ispred njega. Njegove pjesme pejotlu prešle su gotovo u mrmor. Benigno, koji je sjedio meni zdesna, doimao se nezainteresiranima pokraj njega uv Lučio prevalio na bok i hrkao.Kligiovo se tijelo savilo u luk. Ležao je na boku, prednjim dijelom prema meni, s rukama između nogu. Tijelo mu snažno odskoči i on se okrenu na leđa,povijenih nogu. Mahao je podignutom lijevom rukom, izuzetno slobodnim i elegantnim pokretom. Desna ruka ponovi isto i obje se stadoše izmjenjivnti lelujavim,laganim kretnjama nalik pokretima svirača harfe. Postepeno su pokreti postajali sve živahniji. Ruke su vidljivo vibrirale i kretale se goredolje poputklipova na stroju. Istovremeno je u zapešću okretao dlanove prema naprijed n prsti su mu treperili. Bio je to prekrasan, harmoničan, hipnoi i/.irajućiprizor. Ritam i kontrola mišića teško da bi se mogli i s ćim usporediti.Tada se Eligio polako diže kao da se isteže protiv neke sile kuja nadolazi sa svih strana. Tijelo mu zadrhta. Čučnuo je a potom se odgurnuo u uspravan položaj.Ruke, torzo i glava diliiali su kao da kroz njih na mahove prolazi električna struja. Kao da ga neka sila izvan njegove moći spušta i podiže.Don Juanovo pojanje posta vrlo glasno. Lučio i Benigno se pi obudiše i neko su vrijeme nezainteresirano motrili taj prizor i i zatim nastaviše spavati.Činilo se da se Eligio kreće goredolje. Očito se penjao. I/.gledalo je da se hvata za nešto što ja nisam mogao vidjeti. ()clgurnuo se prema gore i zastaoda dođe do daha.Htjedoh mu vidjeti oči pa priđoh bliže ali me don Juan osinu pogledom te se povukoh natrag na svoje mjesto.Tada je Eligio skočio. Bio je to konačan, dojmljiv skok. Po svemu sudeći, stigao je na cilj. Puhao je i stenjao od napora. Činilo se da se drži za izbojaknečega. Ali nešto ga je sustizalo. Očajnički vrisnu. Stisak mu popusti i on poče padati. Tijelo mu se u luku previnu unatrag i njime od glave do nožnogprsta prostruji prekrasan, koordiniran trzaj. Taj je trzaj prosi rujao njime možda stotinjak puta prije no što mu tijelo klonu poput beživotne vreće.

Kl

Nakon nekoj; vremena pruži ruke proda sr k;io da zakla nja lice. Ležao je n;i prsima a noge sa vinuo prema leđima, činile su luk » malo odignute od zemlje,dajući njegovu li jelu izgled kao da klizi ili leti zrakom nevjerojatnom brzinom. Glavu je zabacio koliko god je mogao unatrag a ruke držao pred očima,štiteći ih. Mogao sam osjetiti fijuk vjetra oko nje ga. Glasno udahnuh te i ne htijući kriknuh. Lučio i Benigno su se probudili i znatiželjno zagledaliu Eligia.- Ako obećaš da ćeš mi kupiti motocikl sad ću ga žvakati - glasno reče Lučio.Pogledah don Juana. On odrešito mahnu glavom.- Kučkin sin! - promumlja Lučio i nastavi spavati. Eligio je ustao i počeo hodati. Napravio je nekoliko koračaja prema meni i stao. Vidio sam kako se blaženo smiješi. Pokušao je fućkati. Zvuk nije bio jasan ali je imao harmoniju. Bila je to neka melodija. Imalaje samo nekoliko taktova koje je on iznova ponavljao. Nakon nekog vremena fućkanje posta .sasvim glasno i poprimi oblik raspoznatljiva napjeva. Eligio

je mumljao nerazumljive riječi. Po svemu sudeći, riječi te pjesmice. Ponavljao ju je satima. Bila je vrlo jednostavna, ponavljala se monotono, pa ipakje posjedovala začudnu ljepotu.Činilo se da Eligio gleda u nešto dok je pjevao. U jednom mi se času vrlo približio. U polutami vidjeh njegove oči. Bile su staklaste, ukočene. Smijao sei hihotao. Hodao je pa sjeo, pa opet hodao, mumljajući i stenjući.Iznenada, kao da gaje nešto gurnulo odostraga. Tijelo mu se presavi po sredini kao da je na nj djelovala neka izravna sila. U jednom je trenu balansiraona vrhovima nožnih prstiju napravivši gotovo pun krug rukama što su dodirivale tlo. Opet se srušio na pod, meko, na leđa, i cijeli se protegao, čudno seukrutivši.Neko je vrijeme cvilio i stenjao a zatim zahrka. Don Juan ga pokri vrećama. Bilo je 5.35 ujutro.Lučio i Benigno su bili zaspali rame o rame, leda oslonjenih o zid. Don Juan i ja smo još dugo sjedili šutke. On se

doimao umornim, 1'rekinuh šutnju i upitah ga za Eligia. Reče mi da je Kligiov susret s Mescalitom bio izuzetno uspješan, Me'icaliio ga je naučio pjesmučim su se prvi put sreli i to je uisiimi bilo izvanredno.Upitali ga zašto nije dopustio da i Lučio uzme malo, za mol ori kl. Reče da bi Mescalito ubio Lucia kad bi mu prišao pod takvim okolnostima. Don Juan priznadedaje sve pomno pripremio kako bi uvjerio svog unuka, reče daje računao na moje prijateljstvo s Luciom stoje bila okosnica njegove strategije. Reče dajeuvijek osobito mario za Lucia i da su jedno vriH'ine živjeli zajedno i bili vrlo bliski ali da se sa sedam godina Lltcio jako razbolio i don Juanov sin,odani katolik, prisegao je* Djevici od Guadalupea da će Lučio pristupiti svetom plesačkom redu poštedi li mu život. Lučio se oporavio i bio prisiIjrnispuniti obećanje. Uspio je izdržati tjedan dana kao njihov uronik a onda odlučio raskinuti zavjet. Mislio je da će zbog logn umrijeti, pripremio se icijeli dan čekao da dođe smrt. Svi nii se rugali dječaku i ta zgoda nije nikad zaboravljena.I )on Juan dugo ne prozbori ni riječi. Činilo se da je utoiiiio u misli.- Bila je ovo zamka za Lucia - reče - ali sam u njoj našao I llgia. Znao sam da je uzaludno, ali kad nekoga volimo moramo valjano nastojati kao daje mogućepromijeniti čovjeku, Kad je bio dječak Lučio je imao hrabrosti a onda ju je putem izgubio.- Možeš li ga začarati, don Juane?- Začarati ga? Zašto?- Da se promijeni i povrati hrabrost.- Ne može se nekoga začarati da stekne hrabrost. Hrabrost je nešto osobno. Svrha magije je da ljude učini bezopasnima, bolesnima ili glupima. Ne možešnekog začarati da poslane ratnik. Da bi bio ratnik moraš biti kristalno jasan poput l'Jlgia. Kto ti hrabra čovjeka!Kligio je mirno hrkao pod vrećama. Već se razdanilo. Nebo posve plavo. Nigdje ni oblačka.

H.'i

- Dao bih sve - rekoh - da mogu saznati nešto o l'.ligiovom putovanju. Bi li ti imao išta protiv toga da ga pilani?- To ne smiješ učiniti ni u kom slučaju!- Zašto ne? Ja tebi pričam o svim svojim iskustvima.

- To je drugo. Ti nisi sklon čuvati stvari za sebe. Rligio je Indijanac. Njegovo je putovanje sve što ima. Volio bih da je Lučio na njegovom mjestu.- Zar ne možeš ništa učiniti, don Juane?- Ne. Nažalost, amebi je nemoguće napraviti kičmu. Bila je to samo moja ludost.Izašlo je sunce. Od njegovog mi se sjaja maglilo pred" umornim očima.- Mnogo si mi puta ponovio, don Juane, da vrač ne može imati ludosti. Nikad ne bih pomislio da i ti imaš koju.Don Juan me prodorno pogleda. Ustade, pogleda Eligia a potom Lucia. Nabi šešir na glavu i potapša ga po vrhu.- Moguće je nastojati, valjano nastojati čak i kad znamo da je ono što činimo uzaludno - reče, smješkajući se. - Ali prvo moramo znati da su naši postupciuzaludni, a onda nastaviti kao da to ne znamo. To je vračeva kontrolirana ludost.

Vmiio sam se u don Juanovu kuću 3. listopada 1968. s jednom (¦¦dinom namjerom, da ga pitam o događajima vezanim u/, rliy,iovu inicijaciju. Dok sam iščitavaoopis onoga što se zbilo ii i vrla mi je gotovo beskonačna bujica pitanja. Želio sam poi uikn objašnjenja te sam unaprijed sačinio listu pitanja, pomnul)ii.i|in'i izraze.l'oeeh pitajući ga: - Jesam lija vidio one noći, don Juane? Zamalo jesi.Jesi li si ti vidio da ja vidim Eligiove pokrete? Da. Vidio sam da ti Mescalito dopušta da vidiš dio Elii'ivo poduke jer bi inače samo buljio u čovjekakoji jednosi ivmo sjedi ili možda leži. Za posljednjeg mitotea nisi primijeimi da ljudi išta čine, je li tako?/a posljednjeg mitotea uistinu nisam bio primijetio da uko fini išta neobično. Uzvratih da mogu jedino pouzdano Mt'i da su neki od njih ustajali i odlaziliu grmlje češće od

Ali l'Jigiovu si poduku vidio gotovo cijelu - nastavi don Jium. Razmisli o tome. Shvaćaš li sada koliko je Mescalito velikodušan prema tebi? Koliko ja znamnikad ni s kim nije bio luko blag. Ni s kim. A ti ipak nemaš poštovanja prema njegovoj velikodušnosti. Kako mu možeš tako grubo okrenuti leđa? Ili boljeicrciio, u zamjenu za što okrećeš leđa Mescalilu?Znao sam da me don Juan opet satjerao u kut. Nisam mogno odgovoriti na njegovo pitanje. Uporno sam vjerovao kako Ndni prekinuo naukovanje tla bili se spasio,premda nisam Imao pojma od čega se to spašavam ili za što. Htjedoh brzo

84

promijeniti temu razgovora i žalo se oknnili namjere tla po stavim sva svoja unaprijed smišljena pitanja le iznesoli samo ono koje me najviše zanimalo.- Bi li mi mogao reći nešto o svojoj kontroliranoj ludosti ?- upitah.- A što bi želio znati o tome?- Molim te, reci mi, što je točno kontrolirana ludost? Don Juan se glasno nasmija i pljesnu dlanom o bedro.- Ovo je kontrolirana ludost! - nasmija se i opet pljesnu o bedro.- Što hoćeš reći.....?- Sretan sam da si me napokon, nakon toliko godina, upitao o mojoj kontroliranoj ludosti a opet, bilo bi mi posve svejedno da nisi. Pa ipak, odabrao sam

da se osjećam sretnim što si me to pitao, kao da mi je stalo do tog pitanja, kao da je uopće važno je li mi stalo ili ne. To je kontrolirana ludost!Obojica se glasno nasmijasmo. Zagrlio sam ga. Ushitilo me njegovo objašnjenje premda ga nisam posve razumio.Sjedili smo kao i obično na čistini ispred vrata njegove kuće. Bila je sredina jutra. Don Juan je pred sobom imao hrpu sjemenki koje je čistio. Htjedohmu pomoći ali me on odbi, reče da su sjemenke dar za jednog od njegovih prijatelja u srednjem Meksiku ta da ja nemam dovoljno moći da ih dodirnem.- Na koga primijenjuješ kontroliranu ludost, don Juane?- upitah nakon poduže stanke.Smijuljio se.- Na svakoga! - uzviknu, smješkajući se.- A kad odlučuješ da ćeš je primijeniti?- Svaki put kad djelujem.Osjetih potrebu da to malo razradim pa ga upitah znači li kontrolirana ludost da njegovi postupci nikad nisu iskreni već samo čin glumca.- Moji su postupci iskreni - uzvrati - ali oni jesu samo čin glumca.- Znači da je sve što činiš kontrolirana ludost! - rekoh, uistinu začuđen.

- |);i, sve uzvmli.Ta io je nemoguće - usprotivili se. - Daje baš svaki od tvojih poNiupaka samo kontrolirana ludost!- Z.iMo ne? - otlgovori on tajanstveno me pogledavši.- To bi značilo tla li ništa nije važno i da ne mariš šivamo ni vm Sto i ni za koga. Uzmimo, na primjer, mene. Hoćeš reći tlu ne mariš hoću li poslati čovjekod znanja ili ne, hoću li ži| vjeli ili umrijeti ili učiniti bilo što drugo?T; i koje! Ne marim. Ti si kao Lučio ili sve ostalo u mom fclvolu, kontrolirana ludost.Osjetih čudnu prazninu. Jasno da nije bilo nikakva razlodn don Juanu bude stalo do mene, ali s druge strane bijah I gotovo posve siguran da mu je stalodo mene osobno; držao Ntim da ne može biti drugačije budući da mi je oduvijek posvemvuo svu svoju pažnju, prilikom svakog trenutka koji sam proveo s njim.Pade mi na um da možda govori tako samo milo Sto '"im ga nečim naljutio. Na kraju krajeva, odustao sam (uI njegova podučavanja.- Čini mi se da ne govorimo o istoj stvari - kazah. - Nisam icbno uzeti sebe za primjer. Hoću reći, mora biti nešto na svijclu do čega ti je stalo na način koji nije kontrolirana ludost. iNiimnjnm daje moguće nastaviti živjeti ako ti ništa nije uistiInu važno.- To se odnosi na tebe - uzvrati. - Tebi su stvari važne, jj'llao si me za moju kontroliranu ludost i rekoh ti daje sve što Kinini ti pogledu sebe ili ostalihljudi ludost, budući da ništa |Ulje važno.()no o čemu ja govorim, don Juane, jest to da ako ti i a nije važno kako možeš i dalje živjeti? Nasmijao se i, nakon kraće šutnje tijekom koje kao da se»H'iiiišljao da li da mi odgovori ili ne, ustade i uđe u stražnji jtlio kuće. Pošao sam za njim.Čekaj, čekaj, don Juane - rekoh - zaista želim znati, ruS mi objasniti kako to misliš.Možda nije moguće objasniti - reče. - Tebi je do nekih lifvnii n živom stalo jer su ti važne, tvoji su ti postupci svakako

86

H7

vnžni, ;ili meni ni jedna jedina stvnr više nije važna, ni moji postupci niti posttipci dnij'ih ljudi. Ipnk nastavljam živjeti jer imam volju. Ja sam svojuvolju tijekom života disciplinirao dok nije postala ujednačena i zdrava i sada mi nije važno što nišla nije- važno. Moja volja kontrolira ludost mog života.Čučnu i prijeđe prstima po travama koje je rasprostro po platnu da se suše na suncu.Bijah smeten. Nisam mogao ni sanjati u kojem će me smjeru odvesti moje ispitivanje. Nakon duge šutnje pade mi na um dobar argument. Rekoh da su po mom mišljenjuneki ljudski postupci silno važni. Istakoh da je atomski rat svakako najdramatičniji primjer jednog takvog postupka. Rekoh da je za mene zbrisati živots lica zemlje čin koji ima golemu težinu.- Vjeruješ u to zato što razmišljaš. Ti razmišljaš o životu kaza don Juan s bljeskom u očima. - Ti ne vidiš.- Da vidim, mislio bih drugačije? - upitah.- Kad čovjek vidi shvati da je sam na svijetu i da oko njega nema ničeg do ludosti - reče don Juan tajnovito.Načas zašutje i pogleda me kao da želi procijeniti djelovanje svojih riječi.- Tvoji postupci, kao i postupci drugih ljudi općenito, čine ti se važnima zato što si naučio misliti da su važni.Riječ »naučiti« izustio je na tako osobit način da se osjetih ponukanim da ga upitam što pod njom podrazumijeva. Prestao se baviti biljem i pogledao me.- Mi naučimo o svemu razmišljati - reče - potom izvježbamo oči da gledaju na način na koji razmišljamo o stvarima koje gledamo. Sebe gledamo s već stvorenommišlju da smo važni. I zbog toga se moramo osjećati važnima! Ali kad čovjek nauči vidjeti shvati da više ne može razmišljati o stvarima koje gleda, a akone može razmišljati o stvarima koje gleda sve postaje nevažno.Don Juan je zacijelo zamijetio moj zbunjeni pogled pa je tri puta ponovio ono što je izrekao, kao da će mi to pomoći da ga razumijem. Njegove su mi se riječiisprva učinile kao

prazno naklapanje ali pošto sam razmislio o njima ukazaše se |više kao promišljena tvrdnja o nekom vidu opažanja.Pokušah smislili dobro pitanje koje bi ga navelo da mi to J tu.ilo više razjasni, ali ništa mi nije padalo na pamet. Odjed! iiom sam se osjetio iscrpljenimi nisam mogao jasno oblikovati misli.Don Juan je očito zamijetio moju muku pa me blago poapša.- Očisti ovo bilje - reče - a zatim ga pažljivo nasjeckaj u ovu teglicu.Pružio mi je veliku teglicu od kave i otišao. Vratio se kući nakon više sati, u kasno poslijepodne. Bio »nm nasjeckao bilje i imao dosta vremena da napravimbilješke. I Itjedoh mu smjesta postaviti neka pitanja ali nije bio raspoložen za to. Reče daje strašno gladan pa prvo mora pripravili jelo. Upalio jevatru u zemljanoj peći i stavio lonac s guslom juhom od kosti. Pogledao je u vrećice s namirnicama koje Nam donio i izvadio nešto povrća, narezao ga nakomadiće i ubacio u juhu. Zatim je legao na hasuru, šutnuo sandale i rekao mi da sjednem bliže peći kako bih mogao održavati vatru. Bilo se već maltenesmračilo, sa svog sam mjesta mogao vi* I |ct i nebo na zapadu. Rubovi gustih skupina oblaka bijahu obojeni dubokim svijetložutim dok je središte ostalogotovo crno. I lljcdoh reći kako su oblaci divni ali on progovori prvi.Razliveni rubovi na čvrstoj jezgri - reče, pokazujući oblake.

N jegova je izjava bila tako odgovarajuća da poskočih. Upravo sam ti htio spomenuti oblake - rekoh. Znači da sam te pretekao - uzvrati i nasmija se dječačkiiuzdragano.I Ipilah ga ima li volje odgovoriti mi na neka pitanja. Što želiš znati? - reče.Ono što si danas popodne rekao o kontroliranoj ludosti Inko me uznemirilo - nastavih. - Zaista ne razumijem što si htio reći.

89

- Jasno dii ne možeš ni/unijeli - reče. - Pokušavaš 1.1/, mišljati o tome, ;i ono što s;im j;i rekao ne uklapa se u ivoj.i razmišljanja.- Pokušavam razmišljati o tome - objasnih - jer je lo jedini način na koji ja osobno mogu nešto razumjeti. Na primjer, don Juane, znači li to da kad čovjeknauči vidjeti sve na svijetu postaje bezvrijedno?- Nisam rekao bezvrijedno. Rekao sam nevažno. Sve je jednako i stoga nevažno. Na primjer ne mogu reći da su moji postupci važniji od tvojih ili da jejedna stvar bitnija od druge, stoga su sve stvari jednake a postavši jednake postaju nevažne.Upitah ga jesu li njegove izjave tvrdnja da je ono što on naziva »viđenjem« zapravo »bolji način« od pukog »gledanja u stvari«. Reče da ljudsko oko možeobavljati obje funkcije ali nijedna od njih nije bolja od druge, međutim, uvježbati oko da može samo gledati bio je po njegovu mišljenju nepotreban gubitak.- Na primjer, potrebno je gledati da bismo se mogli smijati - reče - jer jedino kad gledamo stvari možemo uočiti smiješnu stranu svijeta. S druge strane,kad naše oči vide sve je jednako i ništa nije smiješno.- Hoćeš li reći da se čovjek koji vidi uopće ne može smijati?Neko je vrijeme šutio.- Možda postoje ljudi od znanja koji se nikad ne smiju reče. - Međutim ja ne poznam nijednog takvog. Oni koje ja poznajem vide ali također i gledaju, stogase smiju.- Bi li prema tome čovjek od znanja i plakao?- Pretpostavljam. Naše oči gledaju pa se možemo smijati ili plakati ili se radovati ili biti tužni ili sretni. Ja osobno ne volim biti tužan pa kad godprisustvujem nečem što bi me normalno rastužilo naprosto prebacim pogled tako da vidim a ne da gledam u to. Ali kad naiđem na nešto smiješno, gledam ismijem se.- Znači da je tvoj smijeh stvaran a ne kontrolirana ludost. Don Juan se časak zagleda u mene.

s tobom jer me li iiasmijnvnS - knzn. NJeejis ine n;i pustinjske štakore kilnjnsla repa koji strada |it kud gurnu rep n rupu drugih štakora želeći ili otjerali i oteli im hranu. Ti Ne hvataš"u zamku vlastitih pitanja. Pripazi! l'o iifkfid li šlakori odbacuju rep pokušavajući se oslobodili.Njegova mi se usporedba dopala i ja se nasmijali. Don Itian mi je jednom pokazao male glodavce kitnjasta repa koji uli iz^led.ili poput debelih vjeverica.Pomisao na takvog Ime umstog šiakora koji odbacuje rep bila je tužna a istovremeno i nekako morbidno smiješna.Moj smijeh, kao i sve što činim, stvaranje - reče - ali on |c i kontrolirana ludost jer je beskoristan, on ništa ne mijenja, I»ii ipak se smijem.(>nako kako ja razumijem stvari, don Juane, tvoj smijeh nije beskoristan. On te čini sretnim.

Ne! Sretan sam zato što odabirem gledati u stvari koje i im« rinc sretnim i tada moje oči zamjećuju njihovu smiješnu 11,inu pa se smijem. To sam ti ponovioveć bezbroj puta. Co^jrk mora uvijek birati put srca kako bi mogao dati ono najbolje od sebe, možda zato da bi se mogao stalno smijati.Protumačio sam da njegove riječi znače kako je plakanje innnje vrijedno od smijeha ili je ono možda čin koji nas slabi, l JnIvi dio je da nema bitne razlikei daje oboje nevažno; dodao |e međutim da on više voli smijeh jer se od smijeha njegovo i i jelo osjeća bolje nego nakon plača.Tada primijetili da ako čovjek nešto voli više, onda tu neni.i lednnkosti, ako se on više voli smijati nego plakati onda je uvo prvo uistinu važnije.Tvrdoglavo je ostajao pri tome da ako on jednu stvar voli vlS« od druge to ipak ne znači da obje nisu jednake, a ja sam ilrtitnvio da bi se naša prepirkamogla logički protegnuti na i/jfivu ako su sve stvari tako jednake, čemu onda ne odabratiMlilTi'Mnogi ljudi od znanja to čine - uzvrati. - Jednog elana jednostavno nestanu, ljudi misle da su napadnuti i ubijeni /boj.; svojih djela. Odabiru smrt jerim nije važno. Ja, naprotiv,

90

odabirem živjeti i smijati se, ne zato Sto mi je to važno već zato šio je takav odabir u skladu s mojom prirodom. K.i/.om odabirem, zato što vidim, alija zapravo ne odabirom život, moja me volja tjera da živim usprkos bilo čemu što vidim.- Sada me ne razumiješ zbog navike da razmišljaš onako kako gledaš i da razmišljaš onako kako razmišljaš.Ta me izjava jako zaokupila. Zamolih ga da je pobliže objasni.Istu je misao ponovio nekoliko puta kao da si daje vremena da je složi na drugi način, a zatim je iznio svoje gledište govoreći da pod »razmišljanjem«misli na nepromjenljivu ideju koju imamo o svemu na svijetu. Reče da »viđenje« raspršuje tu naviku i dok ne naučim »vidjeti« neću stvarno moći razumjetišto želi reći.- Ali ako ništa nije važno, don Juane, zašto bi bilo važno da ja naučim vidjeti?- Rekoh ti jednom da je naša ljudska sudbina učiti, bilo to za dobro ili za zlo - kaza. - Ja sam naučio vidjeti i kažem ti da ništa nije uistinu važno,sad je red na tebe, možda ćeš jednoga dana vidjeti i onda ćeš znati jesu li stvari važne ili ne. Meni ništa nije važno ali možda će tebi sve biti važno.Dosad si već mogao naučiti da čovjek od znanja živi djelujući a ne razmišljajući o djelovanju, niti razmišljajući o tome što će misliti kad završi djelovati.Čovjek od znanja odabire put srca i slijedi ga, i onda gleda i raduje se i smije; i tada vidi i zna. On zna da će mu život prebrzo proći, zna da ni onni bilo tko drugi ne ide nikamo, zna zato što vidi da ništa nije važnije od bilo čega drugog. Drugim riječima, čovjek od znanja nema časti, nema dostojanstva,nema obitelji, nema imena, nema domovine, ima samo život koji valja živjeti i pod takvim je okolnostima njegova jedina spona s drugim ljudima njegova kontroliranaludost. Stoga se čovjek od znanja trudi i znoji i puše, te ako ga netko gleda djeluje samo kao običan čovjek s jedinom razlikom stoje ludost njegova životapod kontrolom. Budući da mu ništa nije važnije od nečeg drugog čovjek od znanja bira neko djelovanje i provodi ga kao da mu je važno. Njegova ga

[Ikoni rolirana lutlosl navodi da ka/,o kako je ono sto čini važno mi se ponaša kao da je uislinii lako, pa ipak on /na da nije, /„¦iio kad dovrši svojadjela on se povlači s mirom, a jesu liIona dobra ili loša, jesu li uspjela ili no, ni na koji način nijepj'ogova briga.- S druge strane, čovjek od znanja može odabrali da jslane potpuno ravnodušan i nikad ne djeluje te se ponašali (tno da mu je ravnodušnost uistinu važna,pri tome će također[imali pravo jer će onda to biti njegova kontrolirana ludost.Ovdje sam se upustio u vrlo složen pokušaj da objasnim Idoii Juanu kako me zanima što može potaknuti čovjeka od prianja na određeno djelovanje usprkos činjenicišto zna da lista nije važno.Tiho se nasmijao prije no što mi je odgovorio.- Ti razmišljaš o svojim postupcima - reče. - Zato moraš Vjerovati kako su tvoji postupci onoliko važni koliko ti misliš 3a jesu, dok u stvarnosti ništašto čovjek čini nije važno. Ništa! U i ako ništa nije važno, kao što si me pitao, kako mogu nastaniti živjeti? Bilo bi jednostavnije umrijeti, tako tikažeš i vjeru|JeS, zato što razmišljaš o životu upravo onako kao što sada razmišljaš o tome kako bi to bilo vidjeti. Htio si da ti to opišem gilto dabi mogao razmišljati o tome, baš kao što činiš i sa svimlestalim. Međutim kad se radi o viđenju razmišljanje je bes|predmetno i stoga ti ne mogu reći kako je to vidjeti. Sada želiš3a ti objasnim razloge moje kontrolirane ludosti a ja ti mogu Ireći samo to da je kontrolirana ludost uvelike kao viđenje, toJe nešto o čemu se ne može razmišljati.Zijevnuo je. Legao je na leđa i protegnuo ruke i noge. Ko|sti mu zapucketaše.- Predugo te nije bilo - reče. - Previše razmišljaš. Ustao je i zašao u gustiš pokraj kuće. Ja potakoh vatru dalb i hrana nastavila kuhati. Htjedoh upaliti petrolejku ali je [polutama djelovala umirujuće. Vatra peći bacala je dovoljno [svjetlosti da mogu pisati,pritom je uokolo stvarala crvenkast [odsjaj. Odložili bilješke na pod i legoh. Osjetio sam umor. Od [cijeloj: razgovora s don Juanom jedino što me se jakodojmilo

92

93

je (o da on ne mari za mene, lo ino beskrajno n/nemiravalo. Tijekom godina polagao sam vjeru u njega. Da nisam imao potpuno povjerenje u nj bio bih paraliziranod straha pri pomisli da ću učiti njegovo znanje, pretpostavka na kojoj sam zasnivao svoje povjerenje bilo je uvjerenje da mu je stalo do mene osobno,zapravo sam ga se uvijek bojao ali taj sam strah držao pod kontrolom zato što sam mu vjerovao. Kad je uklonio tu bazu nisam se imao na što osloniti iosjetih se bespomoćnim.Obuzela me vrlo čudna tjeskoba. Postah silno uznemiren i stadoh hodati amotamo ispred peći. Don Juana dugo nije bilo. Nestrpljivo sam ga čekao.Vratio se nešto kasnije, ponovno sjeo ispred vatre i ja mu povjerih svoje strahove. Rekoh da sam zabrinut jer ne mogu promijeniti smjer na pola puta, objasnih

da sam, osim što vjerujem u njega, s vremenom naučio poštovati njegov način života i smatrati ga suštinski razboritijim ili barem svrhovitijim od mojega.Rekoh da su njegove riječi u meni izazvale strašan unutrašnji sukob jer podrazumijevaju da moram izmijeniti svoje osjećaje. Da bih mu predočio što mislimispričah mu priču o starcu iz moje kulture, vrlo bogatom konzervativnom odvjetniku koji je proživio život uvjeren da zagovara istinu. Početkom tridesetih,u vrijeme ekonomske krize koja je prethodila New Dealu, bio je strastveno uključen u političku dramu toga vremena. Bio je kategorički uvjeren da je promjenapogubna za njegovu zemlju te se, odan svom načinu života i uvjeren kako ima pravo, zakleo da će se boriti protiv onoga što je držao političkim zlom. Međutim,plima vremena bila je prejaka i nadjačala ga je. Deset se godina borio protiv nje, kako u političkoj areni tako i u privatnom životu, a onda je drugi svjetskirat nanio potpun poraz njegovim naporima. Politički i ideološki pad uzrokovao je kod njega duboku ogorčenost, sam je sebe poslao u prognanstvo na dvadesetpet godina. Kad sam ga upoznao imao je osamdeset četiri godine i bio se vratio u svoj rodni grad da posljednje godine provede u staračkom domu. Činilomi se začuđujućim da je doživio tako duboku starost s obzirom na to da je protraćio život na

ogorčenost i snmo.'..i/.a ljenje. 1/ nekog mu je m/loga odj'.ova i.ilo moje clniStvo (<• snio znali dugo razgovarati.Prilikom naše}: posljednjeg susrela zaključio je razgovor slijedećim riječima: Imao sam se vremena okrenuli i pretopi Uli svoj živol. Ključna pitanja mogadoba sada su samo priča kojn nije čak ni zanimljiva. Vjerojatno sam potratio mnoge godine života ganjajući nešto što nikada nije postojalo. U posljednjevrijeme mi se čini da sam vjerovao u nešto stoje zapravo bila lakrdija. To nije bilo vrijedno moga truda. Mislim da Mim loga svjestan. Međutim ne mogupovratiti četrdeset godino koje sam izgubio.Kazah don Juanu da moj unutrašnji sukob proizlazi iz Niimnji u koje su me gurnule njegove riječi o kontroliranoj lui losl i.Ako ništa nije uistinu važno - rekoh - čovjek će se po'.invs'i čovjekom od znanja bezuvjetno zateći isto tako prazan I«,10 i onaj moj prijatelj, i u nimaloboljem položaju.To nije tako - odsječno reče don Juan. - Tvoj je prijatelj ¦ ''(11111)011 jer će umrijeti a da nije vidio. On je u svom životu »urno ostario i sad zacijeloosjeća više samosažaljenja no ikad pr(je. Ima osjećaj daje odbacio četrdeset godina života zato flto je trčao za pobjedama a nailazio samo na poraze. Nikadtu'će znati da je biti pobjednik ili pobijeđeni isto.~ Dakle, sada me se bojiš zato što sam ti rekao da si jeđnnk svemu drugome. Ponašaš se djetinjasto. Naša je ljudska (»udbina učiti i čovjek odlazi k znanjukao što odlazi u rat, toli rekao bezbroj puta. Čovjek odlazi k znanju ili u rat sa Itnihom, s poštovanjem, svjestan da ide u rat, ali s potpunim Jdnnopoiizdanjem. Vjeruj u sebea ne u mene.Bojiš se dakle praznine života kakva je kod onog tvog Iprljnlelja. Kažem ti, u životu čovjeka od znanja nema praz|nlnc. Sve je ispunjeno do ruba.Don Juan ustade i pruži ruke kao da opipava zrak. ¦ Sve je ispunjeno do ruba - ponovi - i sve je jednako. Ja limun poput tvog prijatelja koji je samo ostario.Kad ti ja ka tvm da ništa nije važno ne mislim to onako kako on misli, /.i

94

Table with 4 columns and 8 rows        

njega, njegova borba nije bila vrijedna truda zato što je hio poražen, za mene nema pobjede ili poraza ni praznine. Sve je ispunjeno do ruba i sve je jednakoi moja je borba bila vrijeđ na truda.- Da bi postao čovjekom od znanja čovjek mora biti ratnik a ne cmizdravo dijete. Čovjek mora nastojati ne odustajući, ne žaleći se, ne kolebajući se, svedok ne uzmogne vidjeti, da bi tada shvatio kako ništa nije važno.Promiješao je jelo drvenom žlicom. Hrana je bila gotova. Skinuo je lonac s vatre i položio ga na pravokutnu gromadu koju je uza zid sagradio od cigle ikoja mu je služila kao polica i stol. Nogom je dogurao dva sanduka koja su služila kao udobne stolice, osobito ako bi čovjek sjeo leđima oslonjen o zidnegrede. Dade mi znak da sjednem i nasu zdjelicu juhe. Smješkao se, oči su mu sjale kao da uistinu uživa u mom prisustvu. Blago gurnu zdjelicu prema meni.U toj je kretnji bilo toliko topline i prijaznosti da je djelovala kao poziv da povratim svoje povjerenje u njega. Osjetih se idiotski. Htjedoh odagnatito raspoloženje tražeći žlicu ali je nije bilo. Juha je bila prevruća za piti i dok se hladila upitah don Juana znači li kontrolirana ludost da čovjekod znanja ne može više nikoga voljeti.On presta jesti i nasmije se.- Previše si zaokupljen time da voliš ljude ili da oni tebe vole - reče. - Čovjek od znanja voli, to je sve. Voli što god ili koga god želi ali koristisvoju kontroliranu ludost da se zbog toga ne bi brinuo. Upravo suprotno od onoga što ti sada činiš. Voljeti ljude ili biti voljen od njih nije jedino štočovjek može.Časak me gledao nakrivivši glavu ustranu.- Razmisli o tome - reče.- Želim još nešto pitati, don Juane. Rekao si da moramo gledati očima da bismo se smijali ali ja mislim da se smijemo zato što razmišljamo. Uzmi slijepce,ta i oni se smiju.- Ne - uzvrati. - Slijepci se ne smiju. Njihova tijela tek malo zadrhte od romona smijeha. Oni nikada nisu ugledali smiješnu stranu svijeta i moraju jezamisliti. Njihov smijeh nije prasak.Vi:';«- nismo govorili. Oćutjeh ispunjenost, sreću. Šutke smo jeli a onda :;<> don .limu slade smijati. Bijah uzeo suhu grančicu da njome ubacujem povrćeU usta.   

4, listopada 1968.Danas sam u jednom trenu upitao don Juana bi li imao Sto protiv loga da još malo porazgovaramo o »viđenju«. Časak se piedoinišljao a onda se osmjehnu ireče da sam opet upao u svoju uobičajenu rutinu pa pokušavam govoriti umjesto djelovati.- Želiš li vidjeti moraš dopustiti da te dim vodi - reče, naglasivši to. - Ja o tome više ne želim razgovarati.Pomagao sam mu čistiti suho bilje. Dugo smo radili šutke. Kad sam prisiljen na dugu šutnju uvijek osjetim tjeskobu, osobito u don Juanovoj blizini. U jednommu trenu postavih pitanje u nezaustavljivoj, gotovo ratobornoj provali riječi.

Kako čovjek od znanja primijenjuje svoju kontroliranu ludost kad se radi o smrti osobe koju voli? - upitah. Moje ga je pitanje prenulo i on me duboko pogleda.U/.mimo tvog unuka Lucia - rekoh. - Bi li tvoji postupci bili kontrolirana ludost u času njegove smrti?- U/.mimo mog sina Eulalija, to je bolji primjer - mirno n/.vrali don Juan. - Na njega se srušila stijena dok je radio na i gradnji PanAmerican autoputa.Moje ponašanje prema njemu u času njegove smrti bilo je kontrolirana ludost. Kad sam Ntigno ua mjesto miniranja bio je već gotovo mrtav, ali tijelo inuje bilo tako snažno da se i dalje pokretalo i trzalo nogama. Slao sam pred njega i rekao momcima da ga više ne pomiču, poslušali su me i stali oko mogsina gledajući njegovo i/.mri vareno tijelo. I ja sam stajao s njima, ali ja nisam gledao. Prebacio sam pogled da bih mogao vidjeti kako se njegov životdezintegrira, kako nekontrolirano prelazi preko vlasiiiib ^ranica, kao kristalna maglica, jer tako se život i smrt miješaju I rastaču. To sam učinio učasu sinovljeve smrti, 'lb je jedino ftto nv može učiniti i to je kontrolirana ludost. Da sam gledao     

97        table end

u njega vidio bih kako mu tijelo postaje nepomično i u sohi bih osjetio krik jer nikada vise neću glodali kako njegov slasil lik kroči zemljom. Umjestologa ja sam vidio njegovu smrt i nije bilo tuge, nikakvih osjećaja. Njegova je smrt bila jednaka svemu ostalom.Don Juan načas zamuknu. Učini mi se da je tužan ali tada se osmjehnu i potapša me po glavi.- Dakle, moglo bi se reći da kad se radi o smrti osobe koju volim moja kontrolirana ludost jest to da prebacim pogled.Pomislih na ljude koje ja volim i preplavi me sumoran val samosažaljenja.- Ti si sretnik, don Juane - rekoh. - Možeš prebaciti pogled dok meni preostaje samo da gledam.Ta mu se primjedba učinila smiješnom i on se nasmija.- Sretnik, kako da ne! - uzviknu. - To je težak rad. Oboje se nasmijasmo. Nakon duge šutnje stadoh ponovnoispitivati, možda tek zato da odagnam vlastitu tugu.- Znači, ako sam te dobro razumio, don Juane - rekoh jedino što u životu čovjeka od znanja nije kontrolirana ludost jest ono što čini sa svojim saveznikomili s Mescalitom. Nije li tako?- Tako je - uzvrati, smješkajući se. - Moj saveznik i Mescalito nisu na istoj razini s nama, ljudskim bićima. Moja kontrolirana ludost odnosi se samona mene i na ono što činim kad sam s drugim ljudima.- Međutim postoji logička mogućnost - nastavih - da čovjek od znanja i svoje postupke u prisustvu saveznika ili Mescalita može također smatrati kontroliranomludošću. Istina?Na tren se zagledao u mene.- Opet razmišljaš - uzvrati. - Čovjek od znanja ne razmišlja, stoga ne nailazi na takvu mogućnost. Uzmi mene, na primjer. Kažem da se moja kontrolirana

ludost odnosi na moje postupke kad sam s drugim ljudima, to kažem zato što druge ljude mogu vidjeti. Međutim ja ne mogu vidjeti kroz svog saveznika istoga mi je on neshvatljiv, kako dalde mogu kontro

Hiniti svoju ludost ako ne vidim kroz nju? Sa saveznikom i s JMescnlitom ja sam ;;aino čovjek koji umije vidjeti i koji je zbu Injen onim šio vidi, čovjekkoji zna da nikad neće razumjeti sve ||lo ga okružuje.- Uzmimo na primjer tvoj slučaj. Meni nije stalo hoćeš li jostati čovjek od znanja, ali Mescalitu jest. Očito mu je stalo, 1 inače ne bi poduzimao tolikekorake da pokaže svoje zaniliiinjt1 za lebe. Umijem primijetiti to zanimanje i ponašam se skladu s njim pa ipak su mi njegovi razlozi neshvatljivi.

98

Upravo kad smo ulazili u auto da krenemo u srednji Meksiko, 5. listopada 1968. godine, don Juan me zaustavi.- Već sam ti rekao - kaza s ozbiljnim izrazom lica - da ne smiješ otkriti ime ni boravište vrača. Nadam se da ti je jasno da ne smiješ otkriti moje imeni mjesto na kojem je moje tijelo. Sad ću te to isto zamoliti u vezi mog prijatelja kojeg ćeš zvati Genaro. Idemo njegovoj kući gdje ćemo provesti nekovrijeme.Uvjerih don Juana da nikad nisam iznevjerio njegovo povjerenje.- Znam - reče, i dalje ozbiljan. - Ipak, zabrinut sam jer postaješ nepromišljen.Pobunih se ali mi don Juan reče da me želi samo podsjetiti da se čovjek, ako je nepromišljen po pitanjima vraćanja, igra s neminovnom i besmislenom smrćukoju je mogao izbjeći da je bio promišljen i svjestan.- Nećemo više o tome - reče. - Kad krenemo nećemo više spominjati Genara niti ćemo misliti o njemu. Želim da središ svoje misli. Kad ga sretneš misli timoraju biti bistre, bez dvojbi.- O kakvim dvojbama govoriš, don Juane?- O bilo kakvim. Kad ga sretneš um ti mora biti kristalno bistar. On će te vidjetilNjegove me čudne opomene ispuniše zebnjom. Rekoh da možda ne bih ni trebao upoznati njegovog prijatelja pa ću ga samo odvesti do prijateljeve kuće i tamoostaviti.- Rekao sam ti ovo samo iz opreza - kaza. - Već si upoznao jednog vrača, Vicentea, i zamalo te ubio. Ovaj put pazi.

Nakon Slo Nino stigli u srednji Meksiko trebalo nam je dva l.i hodu od mjesta na kojem sam ostavio aulo do kuće njegovu prijali'lja, male daseare visokogore na obronku planine. Don Juanov je prijatelj bio na vratima kao da nas očekuje. Od11 ni11 .sam ga prepoznao. Bijah ga već sreo, premda samo naki'Mtko,kad s.im don Juanu donio svoju knjigu. Tada ga nisam Mviiriio piomoliio već tek onako, letimično, i učinilo mi se da je don .luanove dobi. Ugledavši gasad na vratima kuće zaključili dn je svakako mlađi. Moglo mu je biti oko šezdeset godili«, Bio je niži od don Juana i mršaviji, vrlo tamnoput i miŠIČmv.Kosa mu je bila gusta, prosjeda i podugačka, pokrivala )e uši i (Vl<>. l.ice mu bijaše okruglo i oštrih crta. Vrlo istaknut mu činio j;a je nalik pticigrabljivici s malim tamnim očima.Prvo ¦;(> obratio don Juanu. Ovaj potvrdno kimnu. Kratko ni i m/ini|eiiili nekoliko riječi. Nisu govorili španjolski pa ni«mmi rn/.itmio o čemu razgovaraju.

Tada se don Genaro okrenu meni.Dobrodošao u moju skromnu daščaru - reče tonom |N|)tl6ivanja na španjolskom.Njegove su riječi bile uljudna fraza koju sam već mnogo puta <v'iio u seoskim područjima Meksika. Ali on se, izrekavši ili, bez ikakva vidna razloga vedronasmijao i znao sam da primjenjuje svoju kontroliranu ludost. Bilo mu je posve svejedno Šio Je njegova kuća daščara. Don Genaro mi se jako svidio.Slijedeća dva dana odlazili smo u planinu skupljati bilje. I ion Juan, don Genaro i ja odlazili smo svakog dana u prasko/oi|t\ Dva su starca odlazila zajednou samo njima poznat, uri'itraženi dio planine a mene ostavljala samog u šumi. Tamo •iiiiu se nekako osobito osjećao. Nisam zamjećivao prolaženje viritiennniti mije bilo neugodno ostati sam; posve novo iskustvo tijekom ta dva dana za mene je bilo to da sam u stanju po.vc se usredotočiti na nimalo lak zadatakpronalaženja "iliedcnog bilja koje me don Juan zadužio da nahereni.Vinćnli smo se kući kasno poslijepodne i oba sam puta bio tttko umoran da bih smjesta zaspao.

100

Treći je dnu međutim l>i<> drugačiji. Sva smo trojica radili zajedno i don Juan zamoli don (ienara da me pouči kao prepoznati određene biljke. Vratilismo se oko podneva i dva su starca satima sjedila pred kućom, u potpunoj tišini, kao da su u iransu. Nisu spavali. Nekoliko sam puta prošao mimo njih,don Juan je pogledom slijedio moje kretanje a isto tako i don Genaro.- Moraš razgovarati s biljkama prije no što ih ubereš reče don Juan. Izrekao je to nemarnim tonom ali je tri puta ponovio kao da želi pridobiti moju pažnju.Nitko ne prozbori dok nije nastavio.- Da bi vidio biljke moraš razgovarati s njima osobno nastavio je.- Moraš ih osobno upoznati, tada će ti biljke reći što god želiš znati o njima.Bilo je kasno poslijepodne. Don Juan je sjedio na plosnatoj stijeni okrenutoj prema zapadnim planinama, don Genaro pokraj njega, na hasuri, licem okrenutsjeveru. Don Juan mije čim smo stigli rekao da su to njihovi »položaji« i da ja moram sjesti na zemlju na bilo koje mjesto nasuprot njima. Dodao je da,dok sjedimo u tom položaju, moram držati lice okrenuto jugoistoku i samo ih letimično pogledavati.- Da, tako je to s biljkama, zar ne? - reče don Juan i okrenu se don Genaru koji se složi potvrdnom kretnjom.Rekoh da ga nisam poslušao jer se osjećam glupo dok razgovaram s biljkama,- Ti nikako da shvatiš da se vrač ne šali - reče oštro. - Kad vrač nastoji vidjeti on nastoji steći moć.Don Genaro me motrio. Bilježio sam i to ga je očito zbunjivalo. Osmjehnu mi se, zavrti glavom i kaza nešto don Juanu. Don Juan slegnu ramenima. Vidjetime kako pišem zacijelo je bilo vrlo neobično za don Genara. Don Juan je bio navikao na to da ja pravim bilješke i to što pišem dok on govori nije ga višečudilo, mogao je nastaviti govoriti a da se pritom činilo kako uopće ne primjećuje što radim. Don Genaro se međutim nije mogao prestati smijali i ja prestalipisati kako ne bih narušio at i nosferii razgovora.

Don Juan ponovi da se vračevi postupci ne smiju uzimali |neo/.l)iljno zato što se vrač poigrava sa smrću na svakom dijelu puta. Tada slade pričati don Genaru

kako sam jedne '¦i gledao svjetla smili koja nas je pratila lijekom jednog od P|)ir';ili putovanja. Priča je očito bila jako smiješna; don Genaro idi1valjao po podu od smijeha.I )on Juan ini se ispričao rekavši daje njegov prijatelj sklon ma smijeha. Pogledah don Genara za kojeg sam mislio li i m'još uvijek valja po tlu i vidjehda izvodi nešto čudnova Im Stajao je na glavi ne pridržavajući se rukama a noge su mu fcln|e prekrižene kao da sjedi. To je bio tako neočekivan prizor|.i Jani poskočio. Kad sam shvatio da je s gledišta tjelesne )nlianike to što čini gotovo nemoguće on se već bio vratio u iiiontiiilan sjedeći položaj.Don Juanu je, međutim, očito bilo i/nato o čemu se tu radi pa je pozdravio don Genarovu iz¦dlm salvom smijeha.Don Genaro je po svemu sudeći opazio moju zbunjenost nekoliko puta pljesnu rukama i ponovno se stade valjati po jln. očito je želio da ga gledam. Ono štomi se isprva učinilo kotrljanje po podu bijaše zapravo naginjanje u sjedećem jpuln'Jaju i dodirivanje zemlje glavom. On je izgleda postizao »vii| nesuvislipoložaj tako što bi dobivao zamah, pošto se nag» nekoliko puta, dok njegovo tijelo ne bi po inerciji prešlo komii sloj, tako daje na tren »sjedio na glavi«.Kad su se prestali smijati don Juan nastavi govoriti a ton ie bio vrlo oštar. Pomakoh tijelo tako da budem opušten i ili ni mu svu svoju pažnju. Nije seuopće osmjehnuo kao što no čini, osobito kad se trudim obratiti pozornost na ono ^.ovoi i. Don Genaro me uporno gledao kao da očekuje da i*ti ponovno početipisati, ali ja više nisam hvatao bilješke. Don lit.in nie korio šio nisam razgovarao s biljkama koje sam skupi.., onako kako me bio poučio. Reče da subiljke koje sam ubio If.ii i tako mogle ubili mene i doda daje uvjeren kako će me one kad tad učinili bolesnim. Nastavio je rekavši, da ću, razbolim linr /bog toga što sam pozlijedio biljke, jednostavno odbacili tu pomisao i vjerovati kako sam samo uhvatio laganu gripu.

o:*

Njih je dvojicu još jednom obu/.elo veselje a onda don Juan opel posta ozbiljan i icče da će ini, ne budem li mislio na svoju smrt, cijeli živol bili kaos.Doimao se vilo strogim.Što drugo čovjek ima osim svog života i svoje smrti? reče mi.Pomislih kako to svakako moram zabilježiti i opel počeh pisati. Don Genaro se zagledao u mene i osmjehnuo. Tada malo nakrivi glavu i rastvori nosnice.Očito je imao zapanjujuću kontrolu nad mišićima nosnica jer su postale dvostruko šire no što je normalno.Ono što je kod njegovog ludiranja bilo najsmješnije nisu bile toliko radnje već njegova vlastita reakcija na njih. Postoje raširio nosnice, prekobaci sesa smijehom i opet podiže tijelo u onaj isti, čudan, sjedećinaglavinaopačke položaj.Don Juan se smijao sve dok mu niz obraze ne potekoše suze. Osjetih se pomalo neugodno pa se i ja nervozno nasmijali.- Genaro ne voli pisanje - objasni mi don Juan. Odložih bilješke ali me don Genaro stade uvjeravati damogu slobodno nastaviti jer on nema ništa protiv. Opet uzeli svoje zabilješke i otpočeh pisati. On ponovi istu akrobaciju te su obojica opet isto reagirala.Don Juan me pogleda, i dalje se smijući, i kaza kako me njegov prijatelj oponaša jer ja raširim nosnice čim počnem pisati, a osim toga don Genaro misli

da je pokušavati postati vračem praveći bilješke isto tako besmisleno kao sjediti na glavi, te je zato izveo besmislen položaj odmaranja tijela u sjedećempoložaju na glavi.- Tebi to vjerojatno nije smiješno - primetnu don Juan ali samo Genaro umije sjediti na glavi i samo ti možeš misliti da ćeš postati vrač pišući.Obojica opet prasnuše u smijeh i don Genaro ponovi svoju nevjerojatnu akrobaciju.Sviđao mi se. U njegovim je postupcima bilo toliko sklada i otvorenosti.- Ispričavam se, don Genaro - rekoh pokazujući na blok za pisanje.

Nema problema ~ uzvrati i opet se zasmija. Više nisam mogao pisati. Njih dvojica stadoše raspredati o tome kako biljke mogu uistinu ubiti i kako ih vračevikoriste y,n io. Dok su razgovarali obojica su me motrila kao da očekuju da počnem bilježiti.(:.nlos je poput konja koji se ne da osedlati - reče don .Inan. S njim moraš postupati vrlo polako. Prestrašio si ga i I u« •('¦(• pisati.I >on (ienaro raširi nosnice i hineći moljakanje, mršteći se i I libeći usta reče: - Daj, Carlitos, piši! Piši, dok ti ne otpadne! 11 U".I )on Juan ustade, protežući se i savijajući leđa u luk. UsprI i, poodmakloj dobi tijelo mu je bilo snažno i gipko. Otputi se M 'milje pokraj kuće i jaostah sam s don Genarom. Pogledao im ,i ja skrenuh pogled jer sam se uza nj osjećao nelagodno.Nemoj reći da me čak nećeš ni pogledati? - reče vrlo VfNt'lim tonom.Kaširi nosnice i zatitra njima a zatim usta i ponovi don Juuuove kretnje, protežući se i savijajući leđa u luk pri čemu je vi Io smiješno nakrivio tijelo.Bila je to uistinu neopisiva kretujn, spoj izuzetnog smisla za pantomimu i ismijavanja. Zadi-vio me. Bijaše to majstorska karikatura don Juana.U tom se času don Juan vratio i uhvatio kretnju a očito i njeno značenje. Sjede, smijući se.- U kojem smjeru puše vjetar? upita don Genaro nemarno. Don Juan pokaza glavom prema zapadu.Bit će najpametnije da odem tamo odakle vjetar puše ii/vi ni i don Genaro s ozbiljnim izrazom lica. Na to se okrenu i priprijeti mi prstom.A t i se nemoj obazirati ako čuješ čudne zvukove - reče. Kud (ienaro sere brda se tresu.Skoči u grmlje i čas kasnije začuh vrlo čudan zvuk, duboku nezemaljsku tutnjavu. Nisam znao kako da to shvatim. I 'i iglednh don Juana ne bih li dobiokakvo objašnjenje ali se on od smijeha.

K)4

]o.r;

17. listopada 1968.Ne sjećam se stoje navelo don Genara da ini priča o »dingom svijetu«, kako gaje nazvao. Reče daje glavni vrač orao, lo jest može se pretvoriti u orla. Sdruge pak strane, zli vrač je »tecolote«, sova. Don Genaro reče daje zli vrač dijete noći i za takvog su čovjeka najkorisnije životinje planinski lavili druge divlje mačke ili noćne ptice, osobito sova. Reče da »brujos liricos«, lirski vračevi, što znači vračevi amateri, više vole druge životinje na primjer vranu. Don Juan se nasmija, on je cijelo vrijeme slušao.Don Genaro se okrenu njemu i reče: - Istina je, znaš i sam, Juane.

Zatim ispriča da glavni vrač može povesti svog učenika na putovanje i proći kroz deset slojeva drugog svijeta. Glavni vrač, pod uvjetom da je orao, možekrenuti od najnižeg sloja i zatim proći kroz svaki slijedeći svijet, sve dok ne dođe do vrha. Zli vračevi i lirski vračevi, reče, mogu ako su vješti proćinajviše kroz tri sloja.Don Genaro opisa te stupnjeve riječima: - Počinješ od samog dna a onda te učitelj povede sa sobom na let i zuum! Prođeš kroz prvi sloj. Potom, malo kasnije- zuum! Prođeš kroz drugi i zuum! Prođeš kroz treći....Don Genaro me proveo kroz četiri zuuma do posljednjeg sloja svijeta. Kad je završio, don Juan me pogleda i znalački se osmjehnu.- Govor nije Genarova sklonost - reče - no želiš li poduku, on će te poučiti o ravnoteži stvari.Don Genaro potvrdno kimnu, naškubi usne i napola zatvori oči.Ta me gesta ushitila.Don Genaro ustade a za njim i don Juan.- U redu - reče don Genaro. - Pa da krenemo. Mogli bismo poći i pričekati Nestora i Pablita. Sad su završili. Četvrtkom rano završavaju.Obojica uđoše u auto, don Juan se smjestio naprijed. Ni sam ih ništa pitao već jednostavno upalio motor. Don Juan me

li l< mjestu /.a koje reče da je Ncslorov dom. Don Gennro ji poSno u kuću i malo kasnije izašao s Nestorom i l'abliloin, dv,i mladića koji su bili njegovinaučnici. Svi uđoše u aulo i don .lii.'in mi reče dn krenem cestom koja vodi pul zapadnih plimu....Ostavili smo auto uz seoski put i nastavili pješice obalom iljeke Široke između pet do šest metara do slapa vidljivo}' s mjegfn na kojem sam parkirao. Biloje kasno poslijepodne. Krajolik je bio vrlo dojmljiv. Točno iznad nas nalazio se golem, mmst, plavkasti oblak koji je djelovao poput lebdećeg krova, mhovisu inu bili jasno uobličeni, nalik golemom polukrugu. i1 i y,np.i<lu sr na obronke visokih Središnjih Kordiljera po svemu stnl<( i bila stuštila kiša.Izgledala je poput bjelkasta zasi"Hi koji pada na zelene vrhove. Na istoku je ležala duga, proii.ina dolina, nad njom su oblaci bili raspršeni i tu jesjalo ¦ imk'c. Kontrast između ta dva dijela bio je veličanstven. Zaui ivili .smo se u podnožju slapa visokog oko četrdeset pet mei u u; bučno je hučao.Don Genaro opasa pojas oko struka. S njega je visilo kojih < 'Inin predmeta. Bijahu nalik na male suhe tikve. On skinu • u i pusti ga visjeti na leđima,obješena o uzicu vezanu oko i.ita. Na glavu stavi povez koji je izvukao iz tobolca načinjeiii od y,usle vunene tkanine. Povez je također bio vunen i raznihboja među kojima se najviše isticala jarko žuta. Zataknu u ni tri pera. Činilo se da su orlova. Primijetih da ih nije zatakiHio na simetričnim mjestima.Jedno je bilo iznad stražnjeg • h|<*ln desnog uha, drugo nekoliko centimetara prema naprir<l, n treće iznad lijeve sljepoočnice. Zatim skinu sandale,zaI,u'i ih ili veza za pas hlača a pojas učvrsti oko pončoa. Činilo ¦«»• tili j<" napravljen od isprepletenih kožnatih traka. Nisam vidi« tla li ga jezavezao ili zakopčao. Don Genaro krenu prenut slapu.Don Juan je postavio jedan okrugao kamen u stabilan položaj i sjeo na nj. Dva momka učiniše isto te sjedoše njemu *.li.|eVfl. l >on Juan pokaza na svojudesnu stranu i reče mi da dovučeni kamen i sjednem kraj njega.

106

107

- Moramo ovdje napravili ni/, - reče, pokazavši tla njih troje sjede u redu.Do tada je don Genaro već stigao do samog podnožja sla pa i počeo se penjati stazom s njegove desne strane. S mjesta na kojem smo sjedili staza se činilaprilično strmom. Pridržavao se za grmlje. U jednom se trenu činilo da je izgubio ravnotežu i zamalo otklizio dolje kao daje staza skliska. Malo kasnijeponovilo se isto i ja pomislih kako je don Genaro možda ipak prestar da se tako penje. Vidjeh kako se još nekoliko puta poskliznuo i spotakao prije nošto je stigao do kraja staze.Kad se počeo penjati po stijenju osjetih strah. Nisam mogao dokučiti što smjera.- Što to radi? - upitah šaptom don Juana. Nije me pogledao. - Očito se penje - reče.Don Juan je gledao ravno u don Genara. Pogled mu je bio nepomičan. Kapci poluzatvoreni. Sjedio je posve uspravan, ruku položenih između nogu, na rubu stijene.Malo se nagnuh da pogledam onu dvojicu mladića. Don Juan mi rukom naredi da se vratim u svoj položaj. Smjesta se povukoh. Uspio sam samo krajičkom oka vidjetimladiće. Činilo se da motre isto onako pozorno kao i on.Don Juan učini drugi pokret rukom i pokaza u smjeru slapa.Ponovno pogledah. Don Genaro se bio uspeo dosta visoko po stjenovitom zidu. Kad sam pogledao stajao je na izbojku stijene i polako se kretao da zaobiđegolem kamen. Raširio je ruke kao da grli stijenu. Polako se pomaknuo udesno i iznenada izgubio ravnotežu. I nehotice glasno uzdahnuh. Na čas mu je cijelotijelo visjelo u zraku. Bio sam siguran da će pasti, ali nije. Desnom se rukom uhvatio za nešto i vrlo žustro vratio stopala natrag na izbojak. Ali prijeno što će krenuti dalje, okrenu se prema nama i pogleda. Bio je to samo letimičan pogled. U pokretu njegove glave bilo je međutim toliko stilizacije dase stadoh pitati. Prisjetih se da je svaki put kad bi se poskliznuo učinio to isto, okrenuo se da nas pogleda. Tada sam mislio da mu je zacijelo neugodnozbog vlastite nesprel nosti pa se okreće da vidi gledamo li ga.

'opeo se još mnlo više prema vrhu, još jednom izgubio IfllViioiežu i o.slao opasno visjeti s oštre stijene. Ovaj se put pri lijevom i iikom. Kad je povratioravnotežu okrenuo se i opci nas pogledao. Još je dvaput posrnuo prije no stoje stigao do vrha. S mjesta na kojem smo sjedili krasta slapa činila se Šr.sldo sedam i pol metara široka.Don Genaro je na tren stajao nepokretan. Htjedoh upitati (Ion Juana što će don Genaro učiniti tamo gore no don Juan »i1 doimao lako zadubljen u prizor dase nisam usuđivao ometali ga.Iznenada don Genaro skoči na vodu. Bilo je to nešto lako kmjnje neočekivano da osjetih prazninu u dubini želuca. Bio Je lo veličanstven, čudesan skok. Načas sam imao jasan dojam {Ih sam vidio niz slika njegovog tijela kako se preklapaju u rliplienom letu prema sredini rijeke.Kad se moje iznenađenje stišalo primijetili da se spustio lm stijenu uz rub slapa, stijenu koja je s mjesta na kojem smo ini sjedili bila jedva vidljiva.Dugo je ostao stajati na njoj. Kao da se borio sa silinom nadolazeće vode. Dvaput je visio nad ponorom i nije mi bilo Jmnuo za što se drži.Povratio je ravnotežu i čučnuo na stijenu. Zatim je po iiovno skočio, poput tigra. Jedva sam mogao vidjeti slijedeću Milenu na koju se spustio, bila jenalik malom cunju na samom inim slapa.

Tamo je ostao gotovo deset minuta. Bio je nepokretan. i iiegova ine se nepomičnost tako dojmila da stadoh drhtati. ! H|edoh ustati i prošetati. Don Juanprimijeti moju nervozu i naredi mi da se smirim.Don Genarova me nepomičnost preplavila neobičnim, za^iiiu'tim snahom. Imao sam osjećaj da se, ukoliko on još ostaItf tako neko vrijeme, neću moći kontrolirati.Odjednom je opet skočio, ovaj put čak na drugu obalu sla|»d, Znusi.ivio se na rukama i nogama, kao u mačjem skoku. Nn trenje ostao u čučećem položaju aonda uslao i pogledao<o slapa na drugu stranu, a žalim dolje u nas. Ostao je

I om

ukočen gledajući u nas. Ruke su niti bile ispružene sa strane kao da se pridržava za nevidljivu ogradu.U njegovu je položaju bilo nečeg doista savršenog, tijelo mu se doimalo tako gipkim, tako krhkim. Pomislih kako je don Genaro sa svojim povezom i perjem,svojim tamnim pončom i bosim stopalima najljepše ljudsko biće koje sam ikad vidio.Iznenada zabaci ruke gore, podiže glavu i hitro odbaci tijelo u nekoj vrsti bočnog salta ulijevo. Veliki kamen na kojem je stajao bio je okrugao i kad jeskočio nestao je iza njega.U tom trenu počeše padati krupne kapi kiše. Don Juan ustade a isto učiniše i dva mladića. Njihovo je pokretanje bilo tako naglo da me iznenadilo. Don Genarovmajstorski pothvat doveo me u stanje dubokog emocionalnog uzbuđenja. Smatrao sam ga savršenim umjetnikom i želio sam ga smjesta vidjeti da mu zaplješćem.Napregoh se da vidim lijevu stranu slapa i ugledam ga kako silazi, ali nije ga bilo. Navaljivao sam da čujem što se dogodilo s njim. Don Juan nije odgovarao.- Bit će bolje da požurimo odavde - reče. - Ovo je pravi pljusak. Moramo odvesti Nestora i Pablita kući a onda krećemo na put natrag.- Nisam se čak ni pozdravio s don Genarom - požalih se.- On te već pozdravio - oštro uzvrati don Juan.Časak je zurio u mene a onda se prestao mrštiti i osmjehnuo.- Također ti je poželio sve dobro - reče. - Bilo mu je lijepo s tobom.- Zar ga nećemo pričekati?- Ne! - odbrusi don Juan. - Pusti ga, gdje god da je. Možda je orao koji leti u drugi svijet ili je tamo gore umro. Sad to nije važno.

«tj, //s/o/>./(/.i UHiti.D§ii Ju.in onako uzgred napomenu da uskoro namjerava joS Jidtiom ol putovat i u srednji Meksiko. h>NJetir ćeš don (ienara? - upitali. Možda uzvrati, nepogledavši me. On j<- dobro, zar ne? Hoću reći, ništa mu se nije dogodili i lamo y,ore na vrhu slapa, ha?NiNi.i mu se nije desilo. Žilav je on. Neko smo vrijeme pričali o njegovom skorom putovanju a mula rekoh da sam uživao u don Genarovom društvu i u njegovimšalama. Nasmijao se i rekao daje don Genaro uistinu popni djeteta. Nastupi duga stanka, premetao sam mislima ne bili li smislio neki dobar uvod da pitamo njegovoj poduči. Don Juan me pogleda i reče vragoljastim tonom:I Jmireš od želje da me pitaš o njegovoj poduči, ha? Nasmijali se s nelagodom. Bijah opsjednut svim onim što w zbilo kod slapa. Vrtio sam i pretresao svepojedinosti kojih im se mogao sjetiti i moj je zaključak bio da sam prisustvovao ih ¦\'|«rojiiinom fizičkom podvigu. Smatrao sam daje don Gena1111 >t*z

dvojbe nenadmašiv majstor ravnoteže, svaki pokret koji |r* Izveo bio je vrhunski ritualiziran i, nije potrebno ni naglaIttvati, zacijelo imao neko nerazjašnjivosimboličko značenje.• Da rekoh. - Priznajem da umirem od želje da saznam I.' '!•• je bila njegova poduka.- Reći ću ti nešto - kaza don Juan. - Za tebe je to bio f.iibitak vremena. Njegova je poduka bila za nekoga tko umije vttiu'ti. Pablito i Nestor su uhvatiliporuku premda ne vide jako dnbro. Ali ti si otišao tamo da bi gledao. Rekao sam don i it'iiiini da si ti vrlo čudna, zakvačena budala i da ćeš se motri«olkvačiti pomoću njegove poduke, ali nisi. Uostalom, nije o Vidjeti je vrlo teško.Nisam želio da nakon toga razgovaraš s Genarom pa morali otići. Šteta. No bilo bi još gore da smo ostali. Ge io je mnogo slavio na kocku da bi ti pokazaonešto veličan »fveno. Šteta što ne možeš vidjeti.

110

- Možda ću, ako mi kažeš" u (Vinu se sastojala poduka, otkriti da sam zapravo vidio.Don Juan se presavinu od smijeha.- Tvoja najbolja karakteristika je postavljanje pitanja reče.Očito je namjeravao opet prekinuti razgovor na tu temu. Sjedili smo kao i obično na čistini ispred njegove kuće i on najednom usta te uđe unutra. Ja pođohza njim navaljujući da mu opišem što sam vidio. Vjerno sam slijedio tijek događaja onako kako sam ih se ja sjećao. Dok sam govorio don Juan se smješkao.Kad završih on zavrti glavom.- Vidjeti je vrlo teško - reče. Molio sam ga da mi to objasni.- Viđenje nema veze s govorom - kaza odsječno.Po svemu sudeći nije mi namjeravao reći ništa više, zato sam odustao i izašao iz kuće obavljati neke sitne poslove za njega.Kad sam se vratio već je bio pao mrak, nešto smo pojeli a onda izašli na ramadu. Nismo pravo ni sjeli kad don Juan poče pričati o don Genarovoj poduči.Nije mi ostavio vremena da se pripremim za to. Istina, imao sam svoje bilješke uza se ali bilo je premračno za pisati a nisam ni htio narušiti tok njegovagovora odlazeći u kuću po petrolejku.Reče da don Genaro, budući da je majstor ravnoteže, može izvesti vrlo složene i teške pokrete. Sjedenje na glavi bio je jedan od takvih pokreta i njimemi je pokušao pokazati da je nemoguće »vidjeti« dok hvatam bilješke. Sjediti na glavi bez pomoći ruku bila je, u najboljem slučaju, hirovita ekshibicijakoja je potrajala tek časak. Po don Genarovu mišljenju pisati o »viđenju« bilo je isto; to jest, bilo je to dvojbeno zavaravanje, isto tako čudno i nepotrebnokao i sjediti na glavi.Don Juan se zagleda u mene u tami i vrlo dramatičnim glasom reče da sam, dok se don Genaro ludirao sjedeći na glavi, ja bio na samom rubu »viđenja«. DonGenaro je to primijetio i nekoliko puta ponovio svoj manevar, ali uzalud, jer ja bijah istog časa izgubio nit.

Don Juan rače dn moje nnkon toga don (lenaro, potaknut: Mvojoin osobnom naklonošću prema meni, pokusno na vrlo ilnimaličan način ponovno dovesti na tajrub »viđenja«. Vrlo |iumii<> razni islivši odlučio je pokazati mi podvig ravnoteže pielnskoin preko slapa. Držao je da je slap poput ruba na kojem ja stojimi bio uvjeren da i ja mogu prijeko.

Don Juan tad objasni don Genarov pothvat. Kaza da mije vee rekao tla su ljudska bića za one koji »vide« svijetleća bića koja se sastoje od nečeg nalik vlaknimasvjetlosti što rotiraju ml sprijeda prema natrag te stvaraju dojam jajeta. Doda da mi |e također rekao da je najzačudniji dio tih jajolikih bića snop dugihvlakana koja izlaze iz područja pupka; don Juan dalje lui/.ii da su ta vlakna od najvećeg značenja u čovjekovu životu. Ih su vlakna bila tajna don Genaroveravnoteže i njegova poilukit nije imala nikakve veze s akrobatskim skokovima preko •.lupa. Njegov podvig ravnoteže bio je u načinu na koji je korisni> in vlakna nalik pipcima.Don Juan prekinu razgovor na tu temu isto tako nenat lm 10 kao što gaje i započeo te stade govoriti o nečem posve

.'1 listopada 1968.Hekoh don Juanu da intuitivno osjećam kako neću dobiti još jednu poduku iz ravnoteže i da mi on mora objasniti sve pojedinosti koje sam neću nikada uspjetiotkriti. Don Juan reče da niinm pravo, barem što se tiče toga da mi don Genaro neće nikuda dati još jednu poduku.- Što još želiš znati? - upita.- Kakva su to vlakna nalik pipcima, don Juane?- To su pipci koji izlaze iz čovjekova tijela a uočljivi su svakom vraču koji vidi. Vračevi se odnose prema ljudima u skladu •< lim kako vide njihove pipke.Slabi ljudi imaju vrlo kratka, gotovo nezamjetljiva vlakna, jake osobe imaju blještava i dugaeka vlakna. Geuarova su na primjer tako blještava da sestječe tlojnni gustoće. Prema vlaknima se može zaključiti je li osoba

112

I 13

zdrava ili bolesna, y,\;\, mila ili podmukla, Prema vlaknima se također može znati umije li osoba vidjeli. Tu imdulim postoji zbunjujući problem. Kad jeGenaro vidio tebe znao je baš kao i Vicente da ti možeš vidjeti; kad te ja vidim - vidim da li možeš vidjeti, ipak znam da nije tako. Kako zbunjujuće!Genaro to nije mogao shvatiti. Rekoh mu da si ti čudna budala. Mislim da je to želio sam vidjeti i zato te odveo na slap.- Zašto misliš da ostavljam dojam osobe koja može vidjeti? Don Juan mi ne odgovori. Dugo je šutio. Nisam ga htioništa više pitati. Naposljetku mi reče da zna zašto ali ne zna kako bi to objasnio.- Ti misliš da je sve na svijetu lako shvatiti - reče - zato što je sve što ti radiš rutina koju je lako shvatiti. Dok si kod slapa gledao kako se Genarokreće preko vode pomislio si da je on majstor salta jer je salto bilo jedino što ti je palo na um. I uvijek ćeš vjerovati da je upravo to učinio. Pa ipak,Genaro nije uopće skočio preko vode. Daje skočio, poginuo bi. On se prebacio na svojim izvanredno blještavim pipcima.Učinio ih je dugima, dovoljno dugima da se može, nazovimo to tako, na njima otkotrljati preko vode. Pokazao je pravilan način produžavanja pipaka i kakoih je moguće pokretati s preciznošću.- Pablito je vidio gotovo sve Genarove pokrete. Nestor je međutim vidio samo najočitije manevre. Promakle su mu neke tanahne pojedinosti. Ali ti, ti nisiuopće ništa vidio.

- Možda da si mi prije toga rekao na što treba obratiti pozornost....Prekinu me rekavši da bi omeo don Genara da mi je dao upute. Da sam znao što će se zbiti moja bi vlakna bila uznemirena i ometala bi don Genarova.- Da si mogao vidjeti - reče - bilo bi ti očito, od prvog don Genarovog koraka, da se on ne spotiče dok se penje prema vrhu slapa. On je otpuštao svojepipke. Dvaput ih je ovio oko kamenja i držao se na strmoj stijeni poput muhe. Kad je stigao na vrh i bio spreman prijeći vodu usmjerio ih je prema malojstijeni na sredini rijeke i kad ih je tamo učvrstio pustio je da

( vliikua povuku, (icn.'iro nije skočio, upmvo žalo se mogao JijHlNtili na klizavu površinu maloj1, kamenja na samom rubu votlfi. Njegova su vlakna cijelovrijeme bila pomno ovijena oko IVrtkp slijeiH' kojom se koristio.Nn pivom kamenu nije oslao dugo jer su mu ostala vlak HM blln vezana za drugi, manji kamen, na mjestu gdje je na vnln vodi- najjača. Pipci su ga ponovnopovukli i on se spustio Hrt nj. Ililo je lo najveličanstvenije od svega što je izveo. PovrIliui Je bila pii'inala da se čovjek održi na njoj i nalet vodebio bi KM otplavio u provaliju da mu neka vlakna još uvijek nisu bilii usredotočena na prvu stijenu.- U dntj'.om je položaju ostao dugo jer je ponovno morao l'"Vi|ćl pipke i prebaciti ih na drugu stranu slapa. Kad je njih |m uvrstio morao je osloboditivlakna usredotočena na prvui f i**nu. To je bio vrlo složen postupak. Možda je jedino Genan> u Ht'iinju izvesti tako nešto. Zamalo je izgubio ravnotežu ili ni. Je nio/cla samo zafrkavao,nikad nećemo znati. Ja mislim ¦ I i \r stvarno izgubio ravnotežu. Znam po tome što se ukrutio l i"isliio veličanstven pogled, poput zrake svjetlosti prekovnilt4, Mislim da gaje već sama ta zraka mogla izvući. Kad je niijjjid na < I iiij^ii stranu ustao je i pustio da mu vlakna blistaju |inpnl j'.ioztlovasvjetlosti. To je učinio samo za tebe. Da si moMfio vidjeti bio bi to vidio.- Genaro je stajao tamo gledajući te i tada mu je bilo jasno • ta nisi vidio.

114

i r.

Drugi dio

Zadatak »viđenja«

7

I »on Juan nije bio kod kuće kad sam stigao oko podneva 8. ¦iiudrnogn 1968. Nisam znao gdje bih ga tražio pa sam sjeo i <Vki»o. Iz nekog nepoznatog razlogaznao sam da će se uskoM) vriti i ti. Malo kasnije don Juan uđe u kuću. Kimnu mi. Podmvismo se. Doimao se umornim i legao na hasuru. Nekolii ojf pulazijevnuo.Ideja »viđenja« pretvorila se kod mene u opsesiju i bio •auli odlučio ponovno uzeti njegovu halucinogenu mješavinu. Hlltt Ji« to strahovito teška odlukapa sam želio još malo raspraviti o njoj.Želim naučiti vidjeti, don Juane - rekoh bez uvoda - ali hIniii no želim ništa uzeti, ne želim pušiti tu tvoju mješavinu. MInIIS li dn bih ikako mogao naučiti

vidjeti bez nje?Sjeo je, na tren se zagledao u mene i onda opet legao. Ne! - uzvrati. - Morat ćeš uzeti dim. Ali rekao si da sam s don Genarom bio na rubu viđenja. Misliosam na to daje nešto u tebi sjalo kao da si zaista 'iv|t\Ntnn Cicnarovih postupaka, ali ti si samo gledao. Očito je u it>|ii nešto što nalikuje viđenju,ali to nije to, ti si zakvačen i samo 11 dim može pomoći.- Znšto čovjek mora pušiti? Zašto ne može jednostavno umiČltl vidjet i sam po sebi? Imam goruću želju. Nije li to dovoljno?Ne, nije. Viđenje nije jednostavno i samo ti dim može dali potrebnu brzinu da uočiš taj promičući svijet. • Što misliš pod promičućim svijetom?

11«)

Table with 6 columns and 7 rows          

- Kad vidiš, svijet nije onakav kakvim li se sada fini. To je promičući svijet koji se kreće i mijenja. Čovjek l>i možda imi gao dokučiti taj promičućisvijet i sam od sebe, ali to ne bi bilo dobro, jer od takvog stresa tijelo propada. Međutim, pomoću dima čovjek se ne iscrpljuje. Dim daje brzinu potrebnuda se uoči promicanje svijeta a istovremeno održava tijelo i njegovu snagu netaknutima.- U redu! - rekoh dramatično. - Neću više okolišati. Pušit ću.Nasmijao se na tu teatralnu izjavu.- Prestani - reče. - Ti se uvijek uhvatiš za krivu stvar. Sad misliš da ćeš samim tim što si odlučio pušiti naučiti vidjeti. Ali ima mnogo više u tome.U svim stvarima uvijek ima mnogo više no što se čini.Na tren posta ozbiljan.- Bio sam vrlo pažljiv s tobom i pomno birao kako ću postupiti - reče - zato što je Mescalitova želja da ti shvatiš moje znanje. Ali znam da te neću imativremena naučiti sve što želim. Imat ću tek toliko vremena da te otpravim na put i uzdam se u to da ćeš tražiti isto onako kao što sam ja tražio. Morampriznati da si ti nemarniji i tvrdoglaviji od mene. Tvoji su pogledi međutim drugačiji i ne mogu predvidjeti pravac kojim će tvoj život krenuti.Zamišljen ton njegova glasa, nešto u njegovu načinu, pobudi u meni jedno staro osjećanje, mješavinu straha, samoće i iščekivanja.- Uskoro ćemo znati na čemu si - reče tajanstveno.Nije rekao ništa više. Nakon nekog vremena izašao je iz kuće. Pođoh za njim i stadoh ispred njega, ne znajući da li da sjednem ili da počnem istovarivatistvari koje sam mu donio.- Hoće li biti opasno? - upitao sam tek tako da nešto kažem.- Sve je opasno - uzvrati.Činilo se da don Juan nema želju reći mi išta više; podigao je male zavežljaje nabacane u kutu i stavio ih u mrežu /.a nošenje. Nisam mu nudio pomoć znajućida bi je sam tražioi frilrt jf,Hi. Nakon loga je legao nn liasuiu. Reče mi neku se opus lim i odmorim. ,Ja legoh na svoju hastiru i pokušah /„'ispali ali iiInhim bio umoran; imeprije bio sam se zaustavio u motelu i nclNpnvao do podneva znajući da mi preoslaje još samo tri sala vožnje ilo don Juana. Ni on nije spavao. Premda su

mu oči bile /nlvorene primijetili da gotovo nezamjetljivo, ritmički miče ••Jiivom, Pomislili da možda poje u sebi.- 'Ajmo nešto pojesti - reče iznenada don Juan i njegov nit* glas pivnu. - Trebat će ti mnogo energije. Moraš biti u dobro) kondiciji.Napravio je juhu ali ja nisam bio gladan.Slijedećeg dana, 9. studenoga, don Juan mije dopustio da |io|fi|<m tek malo hrane i rekao mi neka se odmaram. Ležao '..im cijelo jutro ali se nisam mogaoopustiti. Nisam imao pojma šio smjeia a da stvar bude gora nisam bio siguran ni što jahnćil.(>ko iri poslijepodne sjedili smo pod njegovom ramadom. I sio sam jako gladan. Nekoliko sam puta predložio da jedemo i li on lo odbi.Tri godine nisi spravljao svoju mješavinu - reče iznena• h. Morat ćeš pušiti moju pa recimo da sam je sakupio za tel"1. Trebat će ti samo malo. Jednom ću napuniti lulu. Popušit¦ <'.'1 sve i onda se odmoriti. Tada će se pojaviti čuvar drugogv i|eta. Nećeš činiti ništa već ga samo motriti. Motrit ćeš kakoc kreće, što radi. Možda ti život ovisi o sposobnosti dobrogpromatranja.Don Juan je tako naglo prekinuo davanje naputaka da niMim znao što reći, čak ni što misliti. Casak sam nesuvislo mumljao. Nisam mogao sabrati misli. Naposljetkuizrekoh prvu l.iKiui misao koja mije pala na um:Tko je taj čuvar?Don Juan se nije htio upuštati u razgovor ali ja sam bio previše nervozan da bih prestao govorili pa sam očajnički navaljivao da mi kaže o tom čuvaru.Vidjet ćeš ga uzvrati nemarno. ¦ On čuva drugi svijet.     

120121          table end

Table with 4 columns and 9 rows        

- Koji svijet? Svijet mrtvih?- Nije to svijet mrtvih ni svijet bilo čeg;i drugog. To je jednostavno drugi svijet. Nema smisla da ti govorim o tonu1. Vidi ga sam.S tim riječima don Juan pođe u kuću. Ja krenuh za njim n sobu.- Čekaj, čekaj, don Juane. Što ćeš učiniti?Nije odgovorio. Izvadio je svoju lulu iz zavežljaja i sjeo nn hasuru u sredini sobe, radoznalo me gledajući. Činilo se da čeka moj pristanak.- Ti si budala - blago reče. - Nije tebe strah. Ti samo govoriš da te strah.Polako zavrti glavom lijevodesno. Zatim uze vrećicu s mješavinom za pušenje i napuni lulu.- Strah me, don Juane. Stvarno me strah.- Ne, nije to strah.

Očajnički sam pokušavao dobiti na vremenu te započeh dugu raspravu o prirodi mojih osjećanja. Iskreno sam tvrdio da se bojim ali on reče kako ne dišem teškoi kako mi srce ne lupa brže no obično.Razmislio sam o tome stoje rekao. Nije imao pravo, zaista sam imao one tjelesne promjene koje se obično povezuju sa strahom i uhvatio me očaj. Odjednomje sve bilo prožeto slutnjom da mi nema spasa. Osjećao sam mučninu u želucu i bio uvjeren da sam blijed; ruke su mi se obilno znojile; pa ipak sam uistinumislio da se ne bojim. Nije to bio onaj osjećaj straha na kakav sam bio navikao. Moj karakteristični strah nije bio prisutan. Sve sam to govorio hodajućigoredolje pred don Juanom koji je i dalje sjedio na hasuri držeći lulu i radoznalo me gledajući; pošto sam razmotrio svoje stanje zaključih da ono štoosjećam nije uobičajen strah već dubok osjećaj nezadovoljstva, nelagode pri samoj pomisli na smućenost koju izaziva uzimanje halucinogenih biljaka.Don Juan me časak promatrao a onda se zagledao mimo mene, škiljeći kao da pokušava otkriti nešto u daljini.,l;i sam nastavio hodati amo lamo pred njim, sve dok mi Ilije odlučno rekao da sjednem i opustim se. Nekoliko smo minula sjedili šutke.Ne želiš izgubili bistrinu misli, ha? - iznenada reče. Upravo tako, don Juane - u/.vralili. Nasmijao se, naoko razdragano. Nad tebe se nadvila bistrina,drugi neprijatelj čovjeka od   

a.   

Nije te strah - doda umirujući - već ne želiš izgubiti biNtriiin misli, a budući da si budala ti to nazivaš strahom. Nasmijao se.I Jonesi mi malo ugljena - naredi.ion mu je bio blag i smirujući. Automatski ustadoh i pottoli n stražnji dio kuće gdje sam na plosnati kamen nametao liffiio užarenog ugljevlja s vatre,na što se vratih u sobu.Dođi ovamo - glasno doviknu don Juan izvana. Stavio je hasuru na mjesto na kojem obično sjedim. Spustio sam žar pored njega i on stade puhati da raspirivatru. I li jeđoh sjesti ali me on zaustavi i reče neka sjednem na desni i uh hasure. Zatim stavi nešto žara u lulu i pruži mi je. Ja je u/eh. Bio samzapanjen tihom snagom kojom me don Juan vodio. Nije mi padalo na um ništa što bih mogao reći. Ponestalo mi je argumenata. Bio sam uvjeren da se ne bojimveć Siimo ne želim izgubiti bistrinu misli.l'otegni, potegni - blago naredi. - Ovaj put samo jednul'ovukoh dim i začuh pucketanje mješavine koja se razgoijela, Smjesta osjetih sloj leda u ustima i nosu. Povukoh još leđnom i sloj se proširi na grudnikoš. Kad sam povukao zadujl dim činilo mi se daje cijela unutrašnjost mog tijela prekrivena osebujnim osjećanjem ledene topline.Don Juan uze lulu i lupnu njezinom glavom o dlan da ra/. liihll talog. Žalim je, kao i svaki put, namočio prst slinom i uiiljno talog u unutrašnjost glavelule.Tijelo mije bilo ukočeno ali sam se mogao micati. Promi|rnio sam položaj da se udobnije namjestim.     

12.2123        table end

- Što će se dogoditi? - upitah.Jedva sam govorio.Don Juan vrlo pažljivo stavi lulu u navlaku i umota je 11 dug komad tkanine. Zatim sjede uspravno, nasuprot meni. Bio sam ošamućen, oči su mi se i nehoticesklapale. Don Juan me žestoko protrese i naredi mi da ostanem budan. Reče da vrlo dobro znam da ću, zaspem li, umrijeti. To me razdrmalo. Pade mi na umda je to možda rekao samo zato da ostanem budan ali isto tako pomislih da možda ima pravo. Rastvorio sam oči što sam više mogao i don Juan se stade smijati.Reče da moram malo pričekati i cijelo vrijeme držati oči otvorenima te ću u određenom trenutku vidjeti čuvara drugog svijeta.Osjetih neugodnu vrućinu po cijelom tijelu; pokušao sam promijeniti položaj no više se nisam mogao micati. Htjedoh razgovarati s don Juanom; imao sam osjećajda su riječi tako duboko u meni da ih ne mogu izvući van. Onda se prevalih na lijevu stranu i sad sam gledao don Juana s poda.On se nagnu prema meni i šaptom mi naredi da ne gledam u njega već da prikujem pogled za točku na hasuri koja mi se nalazila točno pred očima. Reče damoram gledati jednim okom, lijevim, i da ću prije ili kasnije vidjeti čuvara.Prikovao sam pogled za točku na koju mi je ukazao ali nisam ništa vidio. U jednom trenu, međutim, primijetih kako mi pred očima leti mušica. Spustila sena hasuru. Pratio sam njezino micanje. Došla mi je vrlo blizu, tako blizu da je nisam mogao jasno vidjeti. A onda mi se odjednom učini da sam ustao.Bio je to vrlo zbunjujući osjećaj koji je zahtijevao da se o njemu malo razmisli, ali nije bilo vremena za to. Imao sam sveobuhvatno osjećanje da gledamravno naprijed, u uobiča jenoj razini svog pogleda, a to što sam vidio protreslo je i posljednju ćeliju mog bića. Nema drugog načina da se opiše emocionalniudar koji sam iskusio. Točno preda mnom, tek neznatno udaljena, nalazila se divovska, čudovišna životinja. Zaista čudovišna! Nikad ni u svojim najluđimmaštarijama nisam mogao zamisliti nešto slično. Gledao sam je duboko, potpuno zaprepašten.

Prvo Što sam primijetio bila je njezina veličina. Iz nekog Ilim razloga pomislio da je zacijelo visoka tridesetak metara, ("llnilo se da stoji uspravnopremda nisam mogao zaključiti kako stoji, Zatim primijetili da ima kula, dva kratka Široku kriln. U tom Času poslali svjestan toga da ja proučavam tuživotinju kito daje to neki običan prizor, to jest gledao sam u nju. Međutim nisam je mogao stvarno gledati onako kako sam navikao, Shvatio sam da zapravoprimijećujem pojedinosti na njoj, n slika postaje jasnija kako se dodaju dijelovi. Tijelo joj je bilo prekriveno čupereima crnih dlaka. Imala je dugu gubicuiz koji- |e slinilo. Oči su joj bile buljave i okrugle poput dvije goleme

Tada poče lepetati krilima. Nije to bio lepet ptičjih krila već neka vrsta titravog, vibrirajućeg drhtaja. Dobila je na brzini i počela kružiti oko mene;nije letjela, prije bi se moglo reći il.i |e nevjerojatnom brzinom i žustrinom klizila nekoliko cenimielara od zemlje. Odjednom otkrih da sam potpuno

zaokuihen njenim kretanjem. Njezini su mi pokreti bili ružni, ali briiut i lakoća kojom se kretala bijahu zadivljujući.Dvaput je prokružila oko mene, titrajući krilima, a to što |. >| je curilo iz gubice letjelo je na sve strane. Zatim se okrenula I ot klizila nevjerojatnombrzinom, te nestala u daljini. Nepomično sam zurio za njom jer nisam mogao ništa drugo uči-nili. Imao sam vrlo čudan osjećaj težine, osjećaj da ne moguuvislo srediti misli. Nisam se mogao pomaknuti. Kao da sam < zalijepio za to mjesto.Tuda u daljini ugledah nešto nalik oblaku; tren kasnijehvovska je zvijer opet punom brzinom kružila preda mnom.i i tlima je sjekla sve bliže i bliže mojim očima sve dok me nije¦ dljedila. Imao sam osjećaj da udara nasumce. Svom snagom.iiiilali od najžešćih bolova koje sam ikad pretrpio.Slijedeće čega se sjećam je to da sam sjedio na hasuri a i Ion Juan mi je trljao čelo. Lišćem mi je istrljao ruke i noge a /nilm me odveo do jarka za navodnjavanjeiza kuće, skinuo mi odjeću i potpuno me uronio, izvukao i iznova uranjao.Dok sam ležao na plitkom dnu jarka don Juan hi s vremenu nn vrijeme izvukao moje lijevo stopalo i blago potapšao

121

taban. Nakon nekog vremena po<Yh os j< Tari škakljanje, ()n lo primijeii i reče da ini je sad dobro. Navukao .sam odjeću i vratili smo se u kuću. Ponovnosjedoh na svoju hasuiu i pokušah govoriti ali sam osjećao da se ne mogu koncem rirati na ono što želim reći premda su mi misli bile vrlo bisire. Sa zaprepaštenjemsam shvatio koliko je koncentracije potrebno za govor. Također sam primijetio da, ukoliko želim nešto reći, moram prestati gledati stvari oko sebe. Imaosam dojam da sam se zapleo negdje dolje, vrlo duboko, i kad sam želio govoriti morao sam se vratiti na površinu poput ronioca, morao sam se popeti kaoda me moje riječi vuku. Dvaput sam čak pročistio grlo na posve običan način. Tad sam mogao reći što god sam htio, ali nisam. Radije sam ostao na neobičnojrazini šutnje na kojoj sam mogao samo gledati. Imao sam osjećaj da sam odškrinuo ono što je don Juan nazivao »viđenjem« i to me silno usrećivalo.Nakon toga mi je don Juan dao juhe i tortilje te mi naredio da jedem. Mogao sam jesti bez teškoća a da pritom ne gubim ono što sam smatrao svojom »moćiviđenja«. Usmjeravao sam pogled na sve oko sebe. Bijah uvjeren da sve mogu »vidjeti« pa ipak, koliko sam mogao procijeniti, svijet je izgledao isto. Trudiosam se »vidjeti« sve dok se nije smračilo. Naposljetku sam se umorio pa sam legao i zaspao.Probudio sam se kad me don Juan pokrio gunjem. Imao sam glavobolju i bilo mije zlo. Nakon nekog vremena osjetio sam se bolje pa sam čvrsto spavao do sutradan.Ujutro sam opet bio pri sebi. Gorljivo upitah don Juana:- Što mi se dogodilo?On se suzdržano nasmija. - Potražio si vratara i, naravno, našao ga - reče.- Ali što je to bilo, don Juane?- Čuvar, vratar, stražar drugog svijeta - objasni don Juan kao da nabraja činjenice.Htjedoh mu ispričati pojedinosti o toj golemoj ružnoj zvi jeri ali on nije bio zainteresiran rekavši da moje iskustvo nije ništa osobito, to može doživjetisvatko.

Rekoh tla je čuvnr bio takav šok za mene da još nisam uspio pravo ni razmislili o lome.

Don Juan se nasmija i stade zbijati šale na račun onoga Vilo je nazvao pretjerano dramatičnom crtom moje prirode.- Taj stvor, što god to bilo, me ozlijedio - rekoh. - Bio je isto toliko stvaran koliko ti ili ja.- Jasno da je bio stvaran. Nanio ti je bol, ha? Prisjetivši se tog iskustva, uzbudio sam se. Don Juan mireče da se smirim. Potom me upita jesam li ga se zbilja bojao, naglasio je riječ »zbilja«.- Bio sam skamenjen - rekoh. - Nikad u životu nisam iskusio tako užasan strah.- Hajde - reče smijući se. - Ama nisi se baš tako bojao.- Kunem ti se - rekoh s iskrenim žarom - da sam se mogao pomaknuti bio bih se dao u paničan bijeg.Moja mu se izjava učinila duhovitom i on prasnu u smijeh.- Koja je bila svrha pokazati mi tu grdobu, don Juane? Uozbiljio se i zagledao u mene.- To je bio čuvar - reče. - Želiš li vidjeti, moraš nadvladati i''i i vara.- Kako ću ga nadvladati, don Juane? Pa taj ima tridesetak metara.Don Juan se tako smijao da su mu niz obraze potekle suze.- Zašto me ne pustiš da ti ispričam što sam vidio tako da ne bude zabune? - rekoh.- Ako želiš, samo izvoli, pričaj.Ispripovijedao sam sve čega sam se mogao sjetiti ali to nije promijenilo njegovo raspoloženje.- To ipak nije ništa novo - reče, smješkajući se.- Kako možeš očekivati da ću nadvladati nešto takvo? «:ime?Prilično je dugo šutio. Zatim se okrenuo prema meni i rekao: - Nisi bio uplašen, ne stvarno. Bio si ozlijeđen ali te nije bilo strah.

126

127

Naslonio se na neke zavežljaje i stavio ruke poći glavu. Mi slio sam da je odustao od tog razgovora.- Znaš - iznenada reče, gledajući krov ramade - svaki co vjek može vidjeti čuvara. A taj vratar je ponekad, za neke <><l nas, grozna zvijer visoka do neba.Ti si imao sreće, tvoj je bio samo trideset metara visok. Pa ipak, njegova je tajna tako jednostavna.Na tren je zašutio i počeo mumljati neku meksičku pjes mu.- Čuvar drugog svijeta je mušica - reče polako, kao da od mjerava dojam koji će ostaviti njegove riječi.- Molim?- Čuvar drugog svijeta je mušica - ponovio je. - Ono što si jučer sreo bila je mušica, a ta će te mala mušica držali po dalje sve dok je ne nadvladaš.Na tren ne htjedoh povjerovati ono stoje don Juan upi a vo rekao, ali kad sam prizvao u sjećanje slijed moje vizije ino rao sam priznati da sam u određenomtrenu doista gledao u mušicu a onda se pojavila neka vrsta priviđenja i odjednom sam gledao u zvijer.- Ali kako me mušica mogla ozlijediti, don Juane? - upi tah, uistinu smeten.- Kad te ozlijedila nije bila mušica - uzvrati - već čuvar drugog svijeta. Možda ćeš jednog dana imati hrabrosti da ga nadvladaš. Ali sada još ne, sadaje to trideset metara visoka, slinava zvijer. No uzaludno je raspravljati o tome. Nije neki pothvat stajati pred njim, stoga ako želiš saznati više o njemu,ponovno potraži čuvara.Dva dana kasnije, 11. studenoga, ponovno sam pušio don Juanovu mješavinu.

Zamolio sam don Juana da' mi još jednom dopusti da pu šim kako bih pronašao čuvara. Zamolio sam ga to naglo, premda tek nakon podužeg razmišljanja. Mojaje znatiželja u pogledu čuvara bila nesrazmjerno veća od straha ili nelagode zbog gubitka bistrine.

Postupak je bio isti. Don ,lunn je samo ivinom napunio hi lu a kad sam sve popušio očistio ju je i spicinio.Učinak je bio znatno sporiji. Kad sam počeo osjećali vrlo glavicu don Juan mi je prišao i, pridržavajući mi glavu ruka ma, pomogao da legnem na lijevu stranu.Rekao mi je da piu žim noge i opustim se a onda mi pomogao stavili desnu ruku ispred tijela, u razini grudiju. Okrenuo mije ruku lako da sam se dlanomoslanjao na hasuru pri čemu sam težinu tijela prebacio na nju. Ja mu pritom nisam ni pomagao niti se opirao jer nisam bio svjestan što čini.Sjeo je ispred mene i rekao mi da ni zbog čega ne brinem. Uekao je da će čuvar doći, a ja eto sjedim u odličnom položaju <ln bih ga mogao vidjeti.Također mije rekao, tek onako usput, da čuvar može na mjeii veliku bol ali postoji način da ga se spriječi. Reče da me prije dva dana podigao u sjedećipoložaj kad je zaključio da mi je dosta. Pokaza moju desnu ruku i kaza da ju je namjerno sta-vio u taj položaj da mi posluži kao poluga kojom ću se podićičim zaželim.I iok je završio govoriti moje je tijelo već bilo posve utrnulo. I hjedoh mu skrenuti pažnju na to da se neću moći odgurnuti jer sam izgubio kontrolunad mišićima. Htjedoh izgovoriti le rijeci ali nisam mogao. On me međutim preduhitrio i objasnio mi da je trik u volji. Nukao me da se prisjetim one prigodekad sain prije nekoliko godina prvi put pušio gljive.Tom sam prilikom pao na zemlju a zatim opet skočio na noge činom, kako ga je on tada nazvao, vlastite »volje«. Bio %mn se ¦¦•podigao mislima«. Reče dajeto zapravo jedini mogui't način ustajanja.To štuje govorio nije mi bilo ni od kakve pomoći jer se ni »niin sjećao što sam zapravo izveo prije toliko godina. Preplavilo me očajanje i ja zatvorilioči.Don Juan me zgrabi za kosu, žustro mi protrese glavu i niiedi da ne zatvaram oči. Ne samo da sam ih otvorio nego .im izveo nešto Šio me osupnulo. Uspiosam reći: - Ne sjećam «* kako snm taj pm ustao.

128

l :>,')

Bijah zaprepašten. U ritmu mog glasa bilo je nečeg vrlo monotonog, no bio je to nedvojbeno moj glas, pa ipak iskreno sam vjerovao da to nisam mogao izrećija jer samo čas prije nisam bio u stanju govoriti.Pogledao sam don Juana. On okrenu lice u stranu i nasmije se.- To nisam ja rekao - kazah.I opet me zapanjio vlastiti glas, osjetih se obodrenim. Govoriti u takvom stanju smatrao sam zadivljujućim uspjehom. Htjedoh zamoliti don Juana da mi toobjasni ali otkrih da opel nisam u stanju izustiti ni jedne jedine riječi. Žestoko sam se borio da izreknem svoje misli, no uzalud. Odustao sam i u tomtrenu gotovo ne htijući rekao: - Tko to govori, tko to govori?Na to se pitanje don Juan stao tako silno smijati da se u jednom času prevalio na stranu.

Očito sam mogao izreći vrlo jednostavne stvari ako sam točno znao što želim reći.- Govorim li to ja? Govorim li to ja? - zapitah.Don Juan mi reče da će, ukoliko se ne prestanem ludirati, izaći i leći pod ramadu te me ostaviti samog s mojim lakrdijašenjem.- To nije lakrdijašenje - uzvratih.Mislio sam to posve ozbiljno. Misli su mi bile vrlo bistre, ali je tijelo bilo obamrlo, nisam ga osjećao. Nisam se gušio kao jednom davno pod sličnim okolnostima;bilo mi je udobno jer nisam ništa osjećao; nisam uopće vladao svojom voljom pa ipak sam mogao govoriti. Pade mi na um da, ako mogu govoriti, vjerojatnoisto tako mogu ustati baš kao što je don Juan rekao.- Gore - rekoh i u tren sam oka ustao.Don Juan s nevjericom zavrti glavom i izađe iz kuće.- Don Juane! - triput povikah. Vratio se.- Spusti me - rekoh.- Sam se spusti - uzvrati. - Čini se da ti to jako dobro ide.

Kekoh »Dolje« i odjednom vise nisam vidio sobu. Ništa ni,N!im mogao vidjeli. Ubi/.o nm .'.<• i don Juan i soba vratili u moje vidno polje. Pomislih da samzacijelo bio legao licem prtimo ilu pa me on uhvatio za kosu i podigao mi glavu. 11 vala ti rekoh, vrlo sporim monotonim glasom. Nema na čemu - odgovorioje podrugljivo imitirajući moj Ion, na šio ga opet spopade napad smijeha.Tuda uze lišće i stade mi njime trljati ruke i stopala. Što lo radiš? - upitao sam.• Trljam te - uzvrati imitirajući moj izmučen, monotoni y.U».Tijelo mu se grčilo od smijeha. Oči su mu bile sjajne i vrlo '¦¦pit*, Bio mi je jako drag. Pomislih kako je don Juan snos i A^jim, iskren i duhovit. Nisamse mogao smijati s njim ali bio Nh nulo. Ponovno me obuze ushit i ja se nasmijah; bio je lo i.ilui užasnu zvuk da se don Juan na tren lecnuo.Bit će najbolje da te odvedem do jarka - kaza - jer će te tu tvoj« ludiranje ubiti.l '< »lij',,10 me na noge i natjerao da hodam po sobi. Malo po ni.ilo ptireo sam osjećati stopala, zatim noge, a potom cijelo i u1 ¦!"< Imao sam dojam daće mi bubnjići prsnuti od čudnog ii (tiska. Ililo je to nalik osjećaju koji čovjek ima kad mu utrnu migu ih ruka. Cutio sam golemu težinu odostraga navralu i |»sm| lubanjom, na vrhu glave.I ><m Juan me požurivao prema jarku za navodnjavanje iza l¦uiV, Ubacio me u nj potpuno odjevenog. Hladna je voda poI »Ko tjerala pritisak i bol sve doknisu posve nestali.II kući sam se presvukao i sjeo i opet osjetio onu istu izd'leiiost, isiti želju da šutim. Ovaj sam put međutim primijeti i da lo ne proizlazi iz bistrineuma ili moći da se usredoii, bila je to neka vrsta melankolije i tjelesnog umora. hIjelku sam zaspao.

IMI

12. slutlfnou 1968.Ovog smo jutra don Juau i ja pošli u obližnja bula brati bilje, l'ropješačili smo više od devet kilometara vrlo nepristupačnog terena. Jako sam se umorio.Na moj smo nagovor sjeli da se odmorimo i on otpoče razgovor rekavši da je vrlo zadovoljan mojim napretkom.- Sada znam da sam to ja govorio - rekoh - ali tada bih se bio zakleo da govori netko drugi.- Ti si govorio, naravno - reče.

- Kako to da se nisam mogao prepoznati?- To je učinak malog dima. Čovjek može govoriti a da to ne primijeti ili prijeći tisuće kilometara a da ni to ne primijeti. Na taj način može prolazitii kroz stvari. Mali dim ukloni tijelo i čovjek je slobodan poput vjetra, čak slobodniji, jer vjetru može na put stati stijena ili zid ili planina. Malidim čini čovjeka slobodnim poput zraka, čak slobodnijim, jer zrak je moguće zatvoriti u grobnicu i tad postaje ustajao, dok je čovjeka kojem pomažemali dim nemoguće zaustaviti ili zatvoriti.Don Juanove riječi pokrenuše u meni mješavinu euforije i sumnje. Preplavio me nemir, osjećaj neke neodređene krivnje.- Znači, čovjek može zaista sve to činiti, don Juane?- A što ti misliš? Ti bi radije povjerovao da si poludio, ha? - oštro uzvrati.- Tebi je lako sve to prihvatiti. Za mene je to nemoguće.- Nije meni lako. Ja nisam u povlaštenijem položaju od tebe. Te je stvari isto tako teško prihvatiti tebi kao i meni kao i bilo kome drugome.- Ali ti se u svemu tome tako dobro snalaziš, don Juane.- Da, ali me to puno stajalo. Morao sam se boriti, možda više nego što ćeš se ti ikada boriti. Ti imaš zapanjujuću sreću da ti sve ide na ruku. Nemaš pojmakoliko sam ja morao rintati da bih učinio ono što si ti postigao jučer. Ti posjeduješ nešto što ti pomaže cijelim putem. Nema drugog objašnjenja za načinna koji ti učiš o moćima. Jednom si to već učinio s lvl.escaliiom, a sada si to ponovio s malini dimom. Trebao bi se

UHftdotočiti na činjcnicii da imaš velik dar a sva ostala mudroVttnJ« ostaviti po stiani.~ Kad ti to govoriš zvuči tako jednostavno, ali nije. Sve me l'Afsđirr iznutra.¦ Ubrzo ćeš opet biti u jednom komadu. Kao prvo, nisi 11 dio brigu o svom tijelu. Predebeo si. Nisam ti to htio prije ¦•ovorili. Uvijek treba pustiti drugeda čine ono što moraju. 1 iodinama te nije bilo. Međutim rekao sam ti da ćeš se vratiii,l jesi. Sa mnom je bilo isto. Bio sam prekinuo na pet i pol

• Zašto si ti prekinuo, don Juane?Iz istog razloga kao i ti. Nije mi se sviđalo.Zašto si se vratio?Iz istog razloga iz kojeg si se ti vratio, zato što nema drunačina života.Ta me se izjava jako dojmila jer sam se zatekao kako razl|,!in da možda nema drugog načina života. Nikada to nii<> nisam rekao ali don Juan je točno naslutio.Nikon duge šutnje upitah: - Što sam to jučer učinio, donUstao si kad si htio. Ali ja ne znam kako sam to izveo. Treba vremena da se ta tehnika usavrši. Važno je među|ii d.i znaš kako se to čini.Ali ja to ne znam. U tome i jest stvar, uistinu ne znam. Jasno da znaš.Don Juane, uvjeravam te, kunem ti se.... Nije mi dopustio da završim, ustao je i otišao.Kasnije smo ponovno razgovarali o čuvaru i drugom svifi'iu.Povjerujem li daje sve ono što sam iskusio stvarno - rekoh onda je čuvar divovsko biće koje može prouzročiti nev|eiojaiiui fizičku bol. Ako povjerujemda čovjek može prijeći Kt ilciiit- razdaljine činom volje onda je logično zaključiti da bih

132

133

isto tako mogao voljom natjerali Čudovište cln nestane. Je li to točno?- Ne posve - uzvrati. - Ne možeš voljom navesti čuvara dn nestane. Pa ipak, tvoja ga volja može spriječiti da te ozlijedi. Dakako, ako to ikad postigneš- put ti je otvoren. Tada bi mogao proći pored čuvara a da on ne može učiniti ništa, čak se ni bijesno vrtjeti u krug.- Kako bih to mogao postići?- Već znaš kako. Sad moraš samo vježbati.Rekoh mu da se ne razumijemo dobro zbog različitog načina na koji opažamo svijet. Rekoh da za mene znati nešto znači da moram biti potpuno svjestan togašto činim te biti u stanju ponoviti to kad hoću, a u ovom slučaju niti sam svjestan što sam učinio niti bih to mogao ponoviti čak i da mi život visi otome.Don Juan me radoznalo pogledao. Činilo se da ga to šio govorim zabavlja. Skinuo je šešir i počešao se po sljepoočičama kao što uvijek čini kad hini zbunjenost.- Ti zaista umiješ govoriti a da pritom ništa ne kažeš, je li? - reče smijući se. - Rekoh ti, moraš imati nepokolebljivu na mjeru želiš li postati čovjekod znanja. Ali ti, čini se, imaš ne pokolebljivu namjeru da samog sebe zbunjuješ zagonetkama. Silom želiš sve objasniti kao da se cijeli svijet sastojiod stvari koje je moguće objasniti. Sada si suočen s čuvarom i problemom pokretanja primjenom vlastite volje. Je li ti ikad palo na pamet da se samo malibroj stvari na svijetu može objasniti na tvoj način? Kad kažem da ti je čuvar zapriječio prolaz i da zaista može ubiti boga u tebi, znam što govorim. Kadkažem da se čovjek može pokretati vlastitom voljom, također znam što govorim. Htio sam te malo po malo naučiti kako ćeš se pokretati, ali onda sam shvatioda ti to znaš iako kažeš da ne znaš.- Ali ja zaista ne znam kako - usprotiviti se.- Znaš, ludo jedna - reče oštro, a onda se osmjehnu. Sjećam se kad je jednom netko stavio malog Julija na kombajn. Znao je kako upravljati njime premdato nikad prije nije pokušao.

Shvaćam Sin hoćeš reći, don Junne. Medinim, ju ipak osjećaj dn lo iu- bih mogao ponoviti jer nisam siguran ulim što sam učinio.Lažni vrmv- pokušava objasnili sve na svijetu objašnjenji|IM u koja nije sijuran - reče - i zato je sve čaranje. Ali ni ti I u ilji. Ti isto /.cliš sve objasniti na svoj način, ali nisi sigu»ti ni u ta svoja objašnjenja.

134

135

Table with 5 columns and 8 rows         

8- Lijepo je - rekoh. Pon Juan žurno usta.1 )n se nisi usudio opet poreci s lim glupostima - oštro re »V, Nemoj j'.ovoiili. (lovorom ćeš iscrpsti svu energiju i čuvar ¦v ti Ninoždili kao šio hi

li zgnječio mušicu.Tn mu se usporedha vjerojatno učinila smiješnom jer se pučfo smijali, ali je ubrzo prestao.Nemoj govorili, molim te, nemoj govoriti - reče, o/.hilj i/rn/.ii lica.Nisam namjeravao ništa reći - kazah, i uistinu to nisam 1(u]m r hi lo reći.I >on Juan je ustao. Vidjeli kako odlazi iza kuće. Čas kasni lmiji'iih mušicu koja je sletjela na moju hasuru i to me is neopisivom tjeskobom. Bila je tomješavina ushita, muke rit li. i. l'io sam posve svjestan toga da će se preda mnom odjlieftlo nadnaravno - mušica koja čuva drugi svijet. Bila je imijcšnapomisao; poželih se glasno nasmijati ali mi tada I nit« na um da mi taj ushit odvraća pažnju i da ću propustiti t> uiiliik promjene koji sam želio razjasniti.Pri prvom pokukit|ii da vidim čuvara prvo sam gledao mušicu lijevim okom, a sam osjetio da sam ustao i pogledao je s oba oka, ali niInm bio svjestankako je došlo do te promjene.Vidio sam kako mi mušica kruži pred očima, po hasuri, i llivitlio da je gledam s oba oka. Jako mi se približila; u jednom je času više nisam mogao vidjetis oba oka te sam prebat lo pogled na lijevo oko koje je bilo u razini tla. Onog trena kn<l sam promijenio fokus također osjetih da sam se sasvim it'ipmviou okomit položaj i sad sam gledao nevjerojatno veliku životinju. Bila je blistavo crna. Prednji joj je dio bio prelu Iven dugom, crnom, ružnom dlakomkoja je sličila bodljaititi filo izlaze iz otvora nekakvih glatkih, sjajnih krljušti. Dlal»i' !»u rasle u čupercima. Tijelo joj je bilo glomazno, tustoi oltiuglo. Krila su joj bila široka i kratka u odnosu na dužinu ii|Hn, Imala je dva bijela izbuljena oka i dugu gubicu. Ovog ini je puta više sličilaaligatoru. Činilo se da ima duge uši, ili rogove, i slinila je.  

Don Juan me naglo upita namjeravam li tijekom vikenda po ći kući. Rekoh da kanim krenuti u ponedjeljak ujutro. Sjedili smo pod njegovom ramadom u subotu,oko podneva 18. sije čnja 1969., odmarajući se nakon duge šetnje u obližnjim brdima. Don Juan ustane i uđe u kuću. Čas kasnije pozva me unuira. Sjedioje nasred sobe i stavio moju hasuru ispred svoje. Pokretom mi pokaza da sjednem te bez riječi odmota lulu, izvadi je iz navlake, napuni mješavinom zapušenje i zapali. C;ik je u sobu donio glinenu pliticu s drvenim ugljenom.Nije me pitao želim li pušiti. Samo mi je pružio lulu i rekao da potegnem. Nisam oklijevao. Don Juan je dobro procijenio moje raspoloženje; moja golemaznatiželja u pogledu čuvara zacijelo mu je bila očita. Nije me trebalo nagovarati već sam željno popušio cijelu lulu.Reakcija je bila ista kao prošli put. I don Juan je postupio slično kao prošli put. Međutim ovaj put mi nije pomagao već samo rekao da se desnom rukom podupremo hasuru i legnem na lijevu stranu. Predložio mi je da stisnem šaku kako bih se lakše dignuo.Stisnuo sam desnu ruku u šaku jer je to bilo lakše nego podbočiti se dlanom o pod i onako ležećke prebaciti svu teži nu na nj. Nisam bio pospan, neko samvrijeme osjećao toplinu a onda sam izgubio svaki oćut.Don Juan je legao nastranu gledajući me; desnom rukom oslonjenom o lakat podbočio je glavu kao jastukom. Sve je bi lo savršeno spokojno, čak i moje tijelo,koje je dotad već izgu bilo svaki osjet dodira. Osjećao sam se vrlo zadovoljnim.      

136

137         table end

Table with 4 columns and 9 rows        

Trudio sam se d;i usredotočim poyjed na nju a onda sam postao posve svjestan toga da jelie mogu gledali onako kako obično gledam druge stvari. Sinu mi čudnamisao; gledajući čuvarevo tijelo imao sam osjećaj daje svaki njegov dio zasoli no živ, kao što su žive ljudske oči. Tada sam prvi put u živoin shvatioda su oči jedino na čovjeku na osnovu čega mogu za ključiti je li živ ili ne. Čuvar je pak imao »milijun očiju«.Pomislih kako je to izvanredno otkriće. Prije toga sam raz mišljao o usporedbi koja bi mogla opisati »izobličenje« zbog kojeg je mušica izgledala kao divovskazvijer i palo mi je na um da bi dobra usporedba bila: »kao da gledate insekta kroz objektiv mikroskopa«. Ali nije bilo tako. Promatrati čuvara bilo jemnogo složenije od gledanja povećanog insekta.Čuvar je počeo kružiti preda mnom. U jednom se času zaustavio i imao sam osjećaj da me gleda. Tada primijetih da ne stvara nikakav zvuk. Čuvarev je plesbio bešuman. Strah je ulijevao svojim izgledom: izbuljenim očima, užasnim ustima, slinjenjem, ogavnom dlakom, i ponajviše svojom nevjerojatnom veličinom.Pomno sam motrio kako pokreće krila, kako titra njima ne stvarajući ni zvuka. Promatrao sam kako klizi iznad zemlje poput golemog klizača.Gledajući to biće iz noćnih mora ja sam se zapravo osjećao ushićenim.Uistinu sam povjerovao da sam otkrio tajnu kako ga nadvladati. Pomislih da je čuvar samo pokretna slika na nijemom platnu; nije me mogao ozlijediti, samoje izgledao zastrašujuće.Čuvar je nepomično stajao okrenut meni; iznenada žale peće krilima i okrenu se. Stražnji mu je dio izgledao popiti sjajnog oklopa, njegov me sjaj zabliještioali mi je ta nijansa bila odvratna; nisam volio tu boju. Čuvar je ostao tako okrenut neko vrijeme a onda lepećući krilima ponovno otklizio i nestao izvida.Bio sam suočen s čudnom dilemom. Iskreno sam vjerovao da sam ga nadvladao shvativši da on predstavlja samo sliku gnjeva. Povjerovao sam to zato što je donJuan uporno tvrdioild KUMITI više nego ni<> /.elim priznali. II .svakom slučaju, dizao 14111 dfl Nam nadvladao čuvam i daje pul slobodan. Meditliiu, uluttffl, S61M1O kakodalje. Don Juan mi nije rekao šio učinili u la livom slučaju. I Ilio sam :;e okrenuli i pogledati iza sebe no ni irtlll .'•(• mogao micali. Međutim, vrlosam dobro vidio gotovo ¦ •||HI op.'icj; od IHO stupnjeva koji mije pucao pred očima. Toin sam vidio bio je oblačan, blijcdožuli horizont; doimao se (illuovilim, Neka vrsta limun žute nijanse jednolično je prekrivala sve dokud ini je dopiraopogled. Činilo se da sam na visoirtViil Ispunjenoj sumpornim parama.Odjednom se na horizontu ponovno pojavio čuvar. Napravio je Širok krug prije no što se zaustavio preda mnom; ustau mu bila širom otvorena, nalik golemoj spilji, nije imao zu l>o Tren je liimo krilima a onda me napao. Zapravo me napao l'opilt bika, nasrćuči mi divovskim

krilima na oči. Zaurlao sam «>d hoU i onda poletio, u stvari imao sam osjećaj da sam se od l'iicjo, uzvinuo iznad čuvara, iznad žućkaste visoravni u drugivljet, svijet ljudi, i zatekoh se kako stojim nasred don Juano   

'i s{Ječnja 1969. /.usta sam vjerovao da sam nadvladao čuvara - rekoh don   

Zacijelo se šališ - uzvrati on.Don Juan nije prozborio ni riječi sa mnom sve od jučer i in tuf nije nimalo smetalo. Bijah utonuo u neko snatrenje i po novim sam imao osjećaj da bih, dase pomno zagledam, bio u liniju ^vidjeli«. Ali nisam vidio ništa što bi se moglo nazvati 'liiigacijini. Negovorenje me, međutim, silno opuštalo.I »on Juan me zamolio da mu prepričam slijed svog doživl|*»Jn n ono što ga je osobito zanimalo bila je boja čuvarovih le<!«, Don Juan je uzdahnuo i doimaose uistinu zabrinutim.Imao si sreći* stoje ta boja bila na euvaroviin leđima tr^r1 ozbiljnim izrazom lica. - Da je bila na prednjem dijelu m|p1»i 111, još gore, na glavi, sadbi bio mrtav. Ne smiješ više     

138        table end

Table with 4 columns and 9 rows        

pokušavati vidjeti čuvara. Nije u ivo.joj naravi da prijeđeš tu dolinu iako sam ja bio uvjeren da možeš preko nje.Ali nećemo više o tome. To je samo jedan od puteva.U don Juanovu sam glasu zamijetio neuobičajenu težinu.- Što će mi se dogoditi ako ponovno pokušam vidjeti ču vara?- Čuvar će te odvesti - reče. - Zgrabit će te ustima, odnije ti u tu dolinu i zauvijek te ostaviti tamo. Očito je da čuvar zna da ona nije u tvojoj naravipa te upozorio da je se kloniš.- Kako misliš da je čuvar to znao?Don Juan mi uputi dug, prodoran pogled. Zausti da nešto kaže ali je odustao kao da ne može naći pravu riječ.- Uvijek se uhvatim na tvoja pitanja - reče, smješkajući se.- Nisi stvarno mislio kad si me to pitao, ha?Usprotivio sam se i ponovio da me zaista čudi kako čuvar može poznavati moju narav.U don Juanovim je očima bio čudan sjaj kad je rekao: - A ti mu čak nisi ni spomenuo ništa o svojoj naravi, je li?Ton mu je bio tako komičan da se obojica nasmijasmo. Međutim, nakon stanovitog vremena reče da čuvar budući da je vratar, stražar tog svijeta, zna mnogetajne koje može podijeliti s brujom.

- To je jedan od načina na koji brujo nauči vidjeti - kaza.- Ali to neće biti tvoje područje pa nema svrhe govoriti o tome.- Je li pušenje jedini način da se vidi čuvara? - upitao sam.- Ne. Mogao bi ga vidjeti i bez toga. Mnogi to mogu. Ja radije pušim jer je to djelotvornije i manje opasno. Pokušaš li vidjeti čuvara bez pomoći dimamože se dogoditi da mu se ne skloniš s puta na vrijeme. U tvom je slučaju, na primjer, očito da te čuvar upozoravao kad ti je okrenuo leđa tako da vidišsvoju neprijateljsku boju. Zatim se udaljio, ali kad se vratio još si bio tamo pa te napao. Međutim, ti si bio spreman i skočio. Mali ti je dim dao potrebnuzaštitu; da si pošao u taj svijet be/,pomoći ne bi hlo u stnujn i/.vući se I/, čuvareva za   

ne?   

Pokreti bi ti bili prespori. Da bi preživio u toni svijetu Mimft bili hitar poput munje. Pogriješio sam što sam napustio »uliti uli htio sam da prestanešpričati. Ti si brbljavac pa pričaš h\k i kad to ne želiš. Da sam bio uza te podigao bih li glavu, ii nI MJiiii skočio stoje čak i bolje, međutim, ne bihse još jedii.mu upuštno u takav rizik; s čuvarem se nije za šaliti.     

140        table end

l'rvo moraš živjeti kao ratnik. Mislim da io vrlo dobio

Tri je mjeseca don Juan namjerno izbjegavao razgovarati o čuvaru. Tijekom tih mjeseci četiri puta sam ga posjetio i svaki put bi mi dao da mu nešto obavim,a kad bih to završio jednostavno bi mi rekao da odem kući. 24. travnja 1969. godine, prilikom četvrtog posjeta, napokon sam ga izazvao na razgovor poštosmo večerali i sjeli uz zemljanu peć. Rekoh mu da njegovo ponašanje prema meni nije nimalo u skladu sa svim do sada, da sam spreman učiti a on ne želičak ni moje prisustvo. Teško sam se borio sa sobom da nadvladam odbojnost prema halucinogenim gljivama i shvatio sam, kao što je i sam rekao, da nemamvremena za gubljenje. Strpljivo je saslušao moje pritužbe.- Preslab si - reče. - Žuriš kad bi trebao čekati, a čekaš kad bi valjalo požuriti. Previše razmišljaš. Sad misliš da nemaš vremena za gubljenje. Ne takodavno mislio si da više ne želiš pušiti. Tvoj je život vraški rasplinut, nisi dovoljno sabran da se susretneš s malim dimom. Odgovoran sam za tebe i neželim da umreš kao obična budala.Osjetih se postiđeno.- Što da radim, don Juane? Tako sam nestrpljiv.- Živi kao ratnik! Već sam ti rekao, ratnik preuzima odgovornost za svoje postupke, čak i za one najbeznačajnije. Ti živiš svoje misli a to je krivo.Zatajio si s čuvarom zbog svojih misli.

- Zbog čega sam zatajio, don Juane?- O svemu razmišljaš. Razmišljao si o čuvaru i zato ga nisi mogao nadvladati.

Htjedoh dodali nešto u svoju obranu ali mi on rukom po dn Štitim.¦ Tvoj život je prilično usmjeren - nastavio je. - Zapravo I J«t usmjereniji od živom (ionarovili naučnika, PaMila ili Neslo I'M, t\ eto, oni vide što tobi ne uspijeva. Tvoj je živoi usmjereniji (ni Ellgiovog a on će vjerojatno vidjeli prije tebe. To me /l>u *tInje. Čak ni Cienaro to ne može razmrsiti.Predano si izvršio ¦¦ što sam ti rekao. Sve što me moj dobročinitelj naučio na i""Om stupnju učenja prenio sam na tebe. Načelo je dobro, i >iad se ne mogumijenjati. Učinio si sve što treba pa ipak ne ' /i'l, nli onima koji mogu vidjeti, kao stoje to na primjer do" ko, doimaš se kao netko tko vidi. Kad seoslonim na to, pio viirlm se. Ti se uvijek osvrćeš i ponašaš kao budala koja ne vuU, Sto robi naravno odgovara.Don Ju a nove su me riječi duboko pogodile. Ne znam za lio ,ili bio sam na rubu plača. Počeh pričati o svom djetinjstvu i pieplavi me val samosažaljenja.Don Juan me časak motrio ¦i onda odvrati pogled. Bio je to prodoran pogled. Imao sam • > .|(>('aj da me zgrabio očima. Činilo mi se da me dva prsta bla!¦'<»cliže i primijetih čudnu uzbuđenost, neko žarenje, ugodan 'n .i) u području solarnog pleksusa. Postah svjestan svog trlm nog dijela. Oćutjeh njegovu toplinu.Više nisam mogao suvis l<i govoriti pa sam mumljao a onda posve prestao pričati.- Možda je to zbog obećanja - reče don Juan nakon duge Nt trnke.Molim?()beć.anja koje si jednom davno dao. Kakvog obećanja?Možda bi mi ti to mogao reći. Sjećaš ga se, zar ne? Ne.Jednom si obećao nešto vrlo važno. Mislim da te možda Io ivoje obećanje sprječava da vidiš. Ne znam o čemu govoriš.

142

- Govorim o obećanju koje .si dno! Moraš >;a sr sjniii. Ako ii znnS kakvo je io oberanjef zašto mi nr ka/ri, donJuane?Ne. Beskorisno je da li loja kažem. Je li to obećanje koje sam dao samom sebi?Načas sam mislio da govori o mojoj odluci da prekinem naukovanje.- Ne. To je nešto što se zbilo davno - reće.Nasmijali se jer sam bio uvjeren da don Juan igra neku igra sa mnom. Osjetih se prpošno. Ushitila me pomisao na io da bih mogao nadmudriti don Juana kojije, bio sam uvjeren u to, o tom navodnom obećanju znao isto tako malo kao i ja. Bijah uvjeren da lovi u mutnom i improvizira. Oduševila me pomisao da ćuse našaliti s njim.- Je li to nešto što sam obećao svom djedu?- Ne - reče i oči mu zablistaše. - A nije ni nešto što si obećao svojoj bakici.Nasmijah se tome kako je smiješno izgovorio riječ »bakica«. Mislio sam da mi don Juan sprema nekakvu stupicu no bijah spreman igrati igru do kraja. Stadohnabrajati sve moguće osobe kojima sam mogao obećati nešto jako važno. Na spomen svake on je odgovarao sa ne. Tada skrenu razgovor na moje djetinjstvo.- Zašto je tvoje djetinjstvo bilo tužno? - upita ozbiljnim izrazom lica.Rekoh da moje djetinjstvo nije zapravo bilo tužno već pomalo teško.

- Svi imaju taj osjećaj - reče, ponovno me gledajući. - Ja sam također bio jako nesretan i uplašen kad sam bio dijete. Teško je biti indijansko dijete,vrlo teško. Ali sjećanje na to vrijeme za mene više nema nikakvog značenja, osim da je bilo teško. Prestao sam razmišljati o teškoćama svog života čaki prije nego što sam naučio vidjeti.- Ni ja ne razmišljam o svom djetinjstvu - rekoh.- Zašto te onda rastužuje? Zašto imaš želju plakati?

- Ne znani. Mo?,dn kad počnem misliti o .sebi kao djetetu osjetim sažaljenje nad sobom i nad cijelim ljudskim rodom. Osjetim se bespomoćnim i tužnim."'*¦ Ne!lemicc se zagledao u mene i ponovno zamijetih u podna ju 11 buha onaj čudan osjećaj kao da me blago obujmljuju dva pista. Odvratih pogled a zatimga ponovno pogledah. Zagledao se u daljinu, mimo mene; oči su mu bile zamagljene, iieusredotočene.To je obećanje iz tvog djetinjstva - reče nakon kratkotrajne šutnje.što sam to obećao?Nije odgovorio. Zatvorio je oči. I nehotice se osmjehnuh; z.niio ;;am da opipava put u mraku, međutim, nestalo je onog prvotnog poriva da se našalim s njim.Ja sam bio mršavo dijete - nastavio je - i stalno sam se bojao.I ja - rekoh.Najživlje se sjećam straha i tuge koji su me preplavili kad su meksički vojnici ubili moju majku - reče tiho kao da je to sjećanje još uvijek bolno.Bila je siromašna, skromna Indijanka. Možda je i bolje da joj je život tada okončao. Želio sam da me ubiju zajedno s njom zato što sam bio dijete. Ali vojnicisu me podigli i istukli. Kad sam se uhvatio za njezino tijelo udarili su me bičem po prstima i slomili ih. Nisam osjećao bol ali se više nisam mogao držatiza nju pa su me odvukli.Zašutio je. Oči su mu i dalje bile zatvorene i primijetih da mu usne jedva zamjetljivo drhture. Poče me prožimati duboka tuga. Misli su mi preplavile slikeiz djetinjstva.Koliko ti je bilo godina, don Juane? - upitao sam samo y,nlo da otjeram tugu.- Oko sedam. Bilo je to u vrijeme velikih yaquiških ratovn. Meksički su nas vojnici iznenada napali dok je majka pripremala hranu. Bila je bespomoćnažena. Ubili su je bez ikakvn razloga. Zapravo je svejedno što je umrla na takav način, »II meni ipak nije. Ne mogu si objasniti zašto, ali nije. Mislio

144

I4S

snm da su mi i oca ubili, .ili nisu. Bio je ranjen. Kasnije su nns stavili na vlak kao stoku i zatvorili vrata. Danima su nas držali tamo u tami, kao životinje.Održavali su nas na životu koma dićima hrane koje bi povremeno ubacivali u vagon.- Moj je otac umro u tom vagonu, od rana. Bio je u bunilu od boli i groznice i ponavljao mi da moram preživjeti. To mi je ponavljao dok god je u njemu biloživota.- Ljudi su se brinuli o meni, hranili su me; neka mije stara iscjeliteljica namjestila polomljene kosti ruke. I kao što vidiš, preživio sam. Život mi nijebio ni dobar ni loš, bio je težak. Život je težak, a za dijete je ponekad utjelovljenje užasa.

Dugo nismo govorili. Protekao je možda cijeli sat u potpu noj tišini. Imao sam zbunjujuća osjećanja. Bio sam nekako potišten a nisam mogao otkriti zašto.Obuzelo me kajanje. Još maločas sam se htio našaliti s don Juanom no on je iznenada sve promijenio pričom o sebi. Bila je jednostavna i sažeta i iza zvalau meni čudan osjećaj. Pomisao na dijete koje trpi bol za mene je uvijek bila bolna tema. U jednom se trenu suosjećanje s don Juanom prometnu u osjećajgađenja nad samim sobom. Sve sam to bilježio kao daje don Juanov život klinički slučaj. Već sam htio razderati bilješke kad mi don Juan nožnim prstomdotaknu list noge da privuče moju pažnju. Reče da »vidi« svjetlost nasilja oko mene pa se pita kanim li ga početi tući. Njegov je smijeh bio dobrodošaopredah. Reče da sam sklon napadima nasilnog ponašanja ali da nisam zapravo zao i da najčešće tu nasilnost usmjeravam protiv samoga sebe.- Imaš pravo, don Juane - uzvratih.- Dakako - reče smijući se.Nukao me da pričam o djetinjstvu. Počeh mu pričati o godinama straha i usamljenosti i stadoh opisivati ono što mi se sada činilo kao žestoka borba da preživimi održim svoj duh. Nasmijao se na metaforu »održati svoj duh«.Dugo sam govorio. Slušao me s ozbiljnim izrazom. A onda su me u jednom trenu njegove oči opet »obuhvatile« i prestali pričati. Nakon kratke stanke rečeda me nitko nikad nije stvarno ponizio i to je razlog što nisam stvarno zao.

- Do sada još nisi bio poražen - reče.Ponovio je to čeflri, pet puta pa mi se učinilo da bih ga pitali Slo time želi reći. Reče da je bili poražen neizli | Životni uvjet. Ljudi su ili pobjedniciili poraženi i, ovisim • ¦ I ome, postaju progonitelji ili žrtve. T<> su dva iiaj<"v:;<a slan |rt "(Vi tlok čovjek ne umije »vidjeti«; >videnje« ra.spisii|eiluzi ju (i pobjedi ili porazu, ili patnji. Dodao je da bih trebao nati i'lll '»vidjeti« dok sam još pobjednik da bili izbjegao sjećanje na li» Sto značibili ponižen.Usprotivili se rekavši da niti sarn sada, niti sam ikada bio |mh|t»diiik u bilo čemu te ako se moj živol može na išta svesti niiilii je to poraz.Nasmijao se i bacio šešir na pod.Ako je tvoj život takav poraz, zgazi moj šešir - tobože nir* i/.r/.vao, šaleći se.Ni.idoli svim srcem dokazivati da je tako. Don Juan se uti/,bil|io. škiljeći se zagledao u mene. Reče da ja svoj živol itiiMiiam porazom, iz razloga kojinemaju veze s porazom. Idilu mi hinim, posve neočekivanim pokretom uhvati rukama tliivu položivši mi dlanove na sljepoočice. Zagledao mi se u >»"'l prodornimpogledom. Prestravljen, i nehotice duboko uda hinili na usta. Pustio mije glavu i naslonio se na zid i dalje pi Ijm'i u mene. Sve je to izveo tako hitroda sam u trenu kad se mu opusi io i udobno naslonio na zid ja još uvijek bio na pola dubokoj', udaha. Osjetih se ošamućeno, zbunjeno.Vidim malog dječaka koji plače - reče don Juan nakon Mu nke.Ponovio je to nekoliko puta kao da ga nisam razumio. Mislio sam da govori o meni kao o malom dječaku koji plače 11« nisam stvarno obraćao pažnju.11 ej! - reče, zahtijevajući svu moju pozornost. - Vidim uittlog dječaka koji plače.Zapitah jesam li ja taj dječak. Zanijekao je. Potom upitah (f II to vizija mog života ili samo sjećanje na njegov. Nije odgovorio.Vidim malog dječaka - nastavljao je. - A on plače i plače.

146

147

- Je li 10 dječak kojeg poznajem? - upitao sam.- Jesi. ^- Je li toj moj mali dječak? Ne.- Plače li sada?- Sada plače - uvjereno reče.Pomislih da don Juan ima viziju nekoga koga poznajem a tko je dječak i trenutačno plače. Izrekoh imena sve djece koju poznajem ali on uzvrati da ta djecanemaju nikave veze s obećanjem koje sam dao, dok je ovo dijete što plače itekako vezano za nj.Činilo mi se da don Juan govori protuslovne stvari. Rekao je da sam u djetinjstvu nekome nešto obećao i daje dijete koje upravo sada plače povezano s timobećanjem. Rekoh mu da je to Što govori besmisleno. On mirno ponovi da »vidi« dječaka koji sada plače i da je taj dječak povrijeđen.Ozbiljno sam pokušavao dati njegovim izjavama nekakav smisao, ali nisam ih mogao uklopiti ni u što čega bih se mogao sjetiti.- Odustajem - rekoh jer se ne mogu sjetiti da sam ikome dao ikakvo važno obećanje, a ponajmanje djetetu.Ponovno me pogledao škiljeći i rekao da je to dijete koje u ovom času plače dijete iz mog djetinjstva.- Bio je dijete za vrijeme mog djetinjstva i još uvijek plače? - rekoh.- On je dijete koje sada plače - ponovio je.- Shvaćaš li što si rekao, don Juane? Da.- To nema nikakvog smisla. Kako sada može biti dijete ako je bio dijete dok sam i ja to bio?- Dijete je i sada plače - tvrdoglavo je ponovio.- Objasni mi to, don Juane.- Ne. Ti moraš meni objasniti.Ni za živu glavu nisam mogao dokučiti na što cilja.- On plače! On plače! - ponavljao je don Juan hipno tizirajućim tonom. - Upravo se privija uza to. Povrijeđen je!

I gleda le. Osjećaš li njegov pogled? Kleči i pi ivi (rt MP UZU te. MIjkIi i'1 ud lolu«. I »oirčao je do lebe. Ali ruka mu |p llouiljcni, Osjet .i', h M|r\>ovuiuku? Taj dječačić ima im:, nalik cltlKimMu. Tuko je' T<> je Prćonosi./a/.ujalo mije ii ušima i Činilo mi se da više nisam u don¦luftliovoj kući. Riječ ¦pironosi« smjesta me je prebacila u priuf i/, cijel injstvn. Poznavao sam dječaka s nosom nalik duginiul Don Juan nc probio u najskrovitiji kutak moj; života. Tadailtl znao ti kojem obećanju govori. Obuze me ushit, očaj, siraiiiipoSlovanje prema don Juanu i njegovom sjajnom potezu.i rtko Je dovr.ij'.a znao /.a prćonosog dječaka iz moj> djeiinj.iVHV Toliko me uzbudilo to sjećanje koje je don Juan probti¦l|o u lučni da me sposobnost prisjećanja vratila u vrijeme kadim imao osam godina. Moja je majka bila otišla dvije v.ođino.iii|e loga pa sam proveo najgore godine svog života kružeći¦ I jedne do druge majčine sestre koje su se izmjenjivale kaoi idninjestak. majke, brinući o meni svaka po nekoliko mjosoi Nvakn od mojih tetaka imala je brojnu obitelj i bez obzira

> i njihovu brižnost i zaštitu ipak sam morao izaći na kraj sivntloset dva bratića. Njihova je okrutnost ponekad bila uisiimii nastrana. Tada sam imao osjećaj da sam okružen neprija*• l|fma i za mučnih godina koje su uslijedile vodio sam oč.ij¦hi ki, prljavi rat. Naposljetku, na način koji mi ni dandanasmi|c jasnu uspio sam ukrotiti sve svoje bratiće. Uistinu sam bioi'.ibjednik. Više nisam imao suparnika koji bi bio vrijedan spopneiia. Međutim, nisam bio toga svjestan niti sam znao kakoi M'kliiuii laj rat pa sam ga prirodno prenio u školu.Razredi seoske škole koju sam pohađao bili su miješani i i i vi i treći razred bili su odvojeni samo prolazom između klu ¦ ii, Tamo sam upoznao dječakaspljoštena nosa kojeg su zadirI ivttli nadimkom »Prćonosi«. Pohađao je prvi razred. Povreme-no bih se okomio na njega bez ikakve stvarne namjere, no bio•»Uli mu orilo drag bez obzira na sve što sam mu činio. Stalno \t* jfiuo za mnom i čak čuvao tajnu da sam ja i/.veo neke psine kn|e su direkloi.i dovodileu nedoumicu. Pa ipak sam ga i tla l)r zadirkivao. Jednog sam dana namjerno prevrnuo tešku

148

149

stojeću školsku ploču te je pala na njega; klupa u kojoj je sjedio djelomično je ublažila udar šili mu je ploča ipak slomila ključnu kost. Pao je. Pomogaosam mu da se digne i kad me pogledao, držeći se za mene, vidio sam bol i strah u njegovim očima. Šok pri pogledu na njegovu patnju i izmrcvarenu ruku bioje više no što sam mogao podnijeti. Godinama sam se pakosno borio protiv svojih bratića i pobijedio; nadvladao sam svoje neprijatelje; osjećao sam sedobrim i moćnim sve do trenutka kad je pogled na uplakanog dječaka s nosom nalik dugmiću razorio moju pobjedu. U tom sam trenu odustao od borbe. Kakogod sam znao tada sam donio odluku da nikad više ne pobijedim. Mislio sam da će mu amputirati ruku i obećao sam da, ukoliko se on izvuče, nikad više nećubiti pobjednik. Za njega sam se odrekao svojih pobjeda. Tada sam to tako shvatio.Don Juan je otvorio gnojnu ranu mog života. Osjetio sam se ošamućenim, shrvanim. Dozivao me ponor neublažene tuge i ja sam mu se predao. Osjećao sam svutežinu svojih postupaka na sebi. Sjećanje na malog dječaka s nosom nalik dugmetu koji se zvao Joaquin, izazvalo je u meni tako živu bol da sam zaplakao.Ispričah don Juanu o svojoj tuzi zbog tog dječaka koji nikada nije ništa imao, tog malog Joaquina koji nije imao novaca da ode liječniku i čija ruka nikadnije pravilno srasla. A jedino što sam mu imao dati bile su moje djetinje pobjede. Bilo me tako sram.- Smiri se, smiješni ptiću - reče mi don Juan. - Dao si dovoljno. Tvoje su pobjede bile moćne i bile su tvoje. Dovoljno si dao. Sada moraš izmijeniti svojeobećanje.- Kako da ga promijenim? Je li dovoljno samo reći?- Takvo je obećanje nemoguće izmijeniti samo riječima. Vjerojatno ćeš vrlo uskoro znati što valja učiniti da bi ga izmijenio. Tada ćeš možda uspjeti čaki vidjeti.- Možeš li mi dati kakav prijedlog, don Juane?- Moraš strpljivo čekati, znajući da čekaš i znajući što i"v kaš. To je način ratnika. A ako se radi o ispunjavanju tvog obr ćanja onda moraš biti svjestan

toga da ga ispunjavaš. Onda <v

ilniM čns kad čv ivn|<- <Ykanje okončali i više nećeš morali poS tovtttl svoje obeć;in|c Ne možeš učiniti ništa za život tog dje f«kn. Samo bi on im>>',aoponištiti taj čin. - Kako bi l<> muvao?Tako šio bi naučio svesti svoje želje ni na što. Sve dok muli dii je bio žrtva /ivot će mu biti pakao. A tako dugo dok i il hi misli; tvoje će obećanjevrijediti. Ono što nas čini nesretnlmn je.M željeti. Kad bismo naučili svesti svoje želje na nulu Cftk i iiaiinanja stvar koju bismo dobili bila bi istinskidar. Budi mirnu, dao si Joaquinu dobar dar. Biti siromašan ili potrebitje misao; a isto tako i mrziti, i biti gladan ili osjećali bol.Teško mije to povjerovati, don Juane. Kako glad i bolhiti samo misli?/,a mene su to sada samo misli. To je sve što znam. Uspio Ki postići. Moć da to učinimo jedino je što imamo da bi Mili" .e suprotstavili silama u našimživotima; bez te smo moći nlŠlu, prašina na vjetru.Ne sumnjam da si ti u tome uspio, don Juane, ali kako i" iiliirnn čovjek poput mene ili malog Joaquina može postići?Na nama kao jedinkama je da se suprotstavimo silama u »Vu|tMn životu. To sam ti rekao već nebrojeno puta. Samo ratnik može preživjeti. Ratnik zna da čekai što čeka; a dok čeka f»r hAl ništa i stoga je svaka stvarca koju dobije više no što mo %» uzeti. Treba li jesti, on nalazi načina jer nije gladan; ozlijediII mu što tijelo, on nalazi načina da to zaustavi jer nema boli, Ilili gladan ili bolan znači da se čovjek prepustio i da više Ulje ratnik; a sile njegovegladi ili boli će ga uništiti.I II jedoli se upustiti u raspravu ali sam se zaustavio jer sam »livtitio da prepirući se stvaram zid da bih se zaštitio od razorIW» «nny,e don Juanovanevjerojatnog pothvata koji me se tako duboko kosimo i to s tolikom silinom. Kako je znao? Pomislih dii N«m mu možda ja tijekom jednog od mojih dubokihstanja liti obične stvarnosti ispričao priču o dječaku s nosićem nalik duginetu. Nisam se toga sjećao ali pod takvim bi uvjetima to bilo razumljivo.- Kako si znao /.a moje obećanje, don Juane?

150

IS I

Table with 4 columns and 8 rows        

- Vidio sam ga.- Jesi li ga vidio kad sam uzec^Mescalita ili kad sam puiio tvoju mješavinu?- Vidio sam ga sada. Danas.- Jesi li sve vidio?- Opet počinješ. Rekao sam ti da nema smisla razgovarati o tome kako je to vidjeti. To nije ništa.Nisam navaljivao. Emocionalno sam bio uvjeren.- I ja sam jednom nešto prisegao - iznenada reče don Juan.Poskočio sam od zvuka njegova glasa.

- Obećao sam svom ocu da ću živjeti da bih uništio njegove ubojice. Godinama sam nosio sa sobom to obećanje. Sada je ono promijenjeno. Više nemam željuikoga uništiti. Ne mrzim Meksikance. Nikoga ne mrzim. Naučio sam da su svi bezbrojni putevi kojima čovjek u životu prolazi isti.Ugnjetavači i ugnjeteni na kraju se susreću i jedino šio preostaje jest to daje život, sve u svemu, i za jedne i za druge prekratak. Danas žalim ne zatošto su moja majka i otac umrli onako kako jesu; žalim što su bili Indijanci. Živjeli su kao Indi-janci i umrli kao Indijanci i nikad nisu shvatili da suprije svega ljudi.10   

Ponovno sam posjetio don Juana 30. svibnja 1969. godine i i" ikakva uvoda mu rekao da želim još jednom pokušati vid• ¦ ii, Nijedno je zavrtio glavom inasmijao se na što sam se po l'iiiilo. Rt1 kao mije neka budem strpljiv jer nije pravi čas, ali 11 Mttin tvrdoglavo ponavljao kako sam spreman.Nije se dao smesti mojim zanovijetačkim navaljivanjem. ip ()< Je pokušao promijeniti temu. Ja se nisam dao i zamolio mi y,n da mi savjetuje što da učinimkako bih savladao svoju ni Mipljivost.Moraš se ponašati kao ratnik - rekao je. Kako?Čovjek nauči ponašati se kao ratnik djelujući, a ne pri> i|in'i.Rekao si da ratnik razmišlja o svojoj smrti. Ja to stalno mini no očito je da to nije dovoljno.Kao da ga je spopao napad nestrpljenja pa je cmokrnio ii'iiuima. Rekoh da ga nisam htio razljutiti te ću, ne želi li ine ii blizini, poći natrag u Los Angeles.Blago me potapšao i rcluio da se nikad ne ljuti na mene već je naprosto pretpostavljao da znam što znači biti ratnik.f>lo mi je činiti da bih živio kao ratnik? - upitao sam. Skinuo je šešir i počešao se po sljepoočicama. Zagledao se. u mene i nasmijao.- Ti baš voliš da li se sve objasni od A do '/,, ha? ~ Tako radi moj um.- Ne bi morao.     

152        table end

- Ne umijem se promijenili. Z;il<> (<• i mulini da mi kažeš kako živjeti kao ratnik; kad bih K> znao našao bili načina da se tome prilagodim.Moje su mu se izjave očito činile duhovitima; potapšao nm i nasmijao se.Imao sam osjećaj da će me svakog trena zamoliti da odem pa sam brzo sjeo na hasuru, gledajući ga, i počeo mu postav ljati pitanja. Želio sam znati zaštomoram čekati.Objasnio mi je da ću pokušam li »vidjeti« navratnanos prije nego što sam »izliječio rane« koje sam zadobio u okršaju s čuvarom, po svoj prilici ponovnosresti čuvara čak i ako ga ne budem tražio. Don Juan me uvjeravao da nitko u sličnom položaju ne bi izvukao živu glavu iz takvog susreta.- Moraš potpuno zaboraviti čuvara prije no što se ponovno upustiš u potragu za »viđenjem« - rekao je.

- Kako bih uopće mogao zaboraviti čuvara?- Ratnik mora upotrijebiti svoju volju i svoje strpljenje da bi zaboravio. U stvari, ratnik i ima samo svoju volju i svoje strpljenje i s njima gradi svešto želi.- Ali ja nisam ratnik.- Počeo si učiti nauk vračeva. Nemaš više vremena za povlačenje i žaljenje. Imaš vremena samo za to da živiš kao ratnik i radiš na strpljenju i volji,sviđalo ti se to ili ne.- Kako ratnik radi na tome?Don Juan je dugo razmišljao prije no što je odgovorio.- Mislim da je o tome nemoguće govoriti - naposljetku reče. - Osobito o volji. Volja je nešto vrlo naročito. Zbiva se tajanstveno. Nemoguće je reći kakose čovjek njome koristi osim da su rezultati korištenja volje zapanjujući. Čovjek bi vjerojal no prvo trebao naučiti to daje moguće razviti volju. Ratnikto zna i čeka je. Tvoja je greška u tome što ti nisi svjestan toj;;! da čekaš svoju volju.- Moj mije dobročinitelj rekao daje ratnik svjestan loj;a da čeka i on zna što čeka. U tvom slučaju, ti znaš da čekaš. Već si godinama ovdje sa mnom, paipak ne znaš šio čekaš.

HruNJreMom čovjeku je vilo teško, ako ne i iirinoj;ii<V, znali Sto (Vitli. Uiiluik međutim nema problema; on zna da čeka svoju voljtl.Šl<> je točno volja? Je li to odluka, poput odluke tvoj', umi kn Luna da dobije motocikl?¦¦• N@ - blago uzvrati don Juan i zasniijulji se. - To nije vo l)i liiiclo jednostavno ugađa samom sebi. Volja je nešto dru jtn, iit'Sin vrlo jasno i moćnošto može upravljali našim po.slup i liitfi, Volja je nešto čime se čovjek na primjer koristi da hi do l»lo hllkii koju bi prema svim izgledima trebao izgubiti.' luda je volja zacijelo ono šio mi nazivamo hrabrošću «nklj<i< ih.Ne. I habrost je nešto drugo. Hrabri ljudi su pouzdani, plemeniti ljudi, neprestano okruženi onima koji Ine oko njih I divo im se, pa ipak malo je hrabrihljudi koji posjeduju volju. ' Hi leno nii lo neustrašivi ljudi koji se upuštaju u smione pol hvat« unutar granica zdravog razuma; često je hrabar čovjekutluiđer silovit i ulijeva sirah. Volja je pak povezana .sa zapa ii|ti|ilćliu pothvatima koji prkose našem zdravom razumu.¦ Je li volja kontrola koju možemo postići nad sobom? iipiliin sam.Moglo bi se reći da to jest neka vrsta kontrole.Misliš li da bih mogao izvježbati svoju volju odričući se ilrtiiovitih stvari?Kao na primjer postavljanja pitanja? - upade on. Rekao je to tako nestašnim tonom da sam prestao pisali i imjdedno ga. Obojica se nasmijasmo.Ne - uzvrati. - Odricati se nečega zapravo je udovoljavati). •¦Minom sebi i ne bih ti preporučio ništa slično. Zato te puši hm da pitaš koliko ti drago.Kad bih tražio da prestaneš pot >• Ijaii pitanja moglo bi se dogoditi da vežeš svoju volju za i u pokušaj. Odricanje je najgore od svih udovoljavanjasebi mi nas navodi da vjerujemo kako činimo veliku stvar dok smo itpifivo somo zakvačeni unutar sebe. Prestati postavljali pita UJU Ilije ona volja o kojojja govorim. Volja je moć. A budući da \f moć, valja je kontrolirati i podesiti, a to zaluijeva vremenn.

154

155

Ja to /nam i sloga sam strpljiv s tobom. Kad sam bio tvojih godina bio sam isto tako nagao kad i ti. No promijenio sam se. Naša volja djeluje usprkos našempopuštanju samima sebi. Tvoja volja na primjer već probija otvor, malo po malo.- O kakvom otvoru govoriš?- U nama postoji otvor; kao što na glavi djeteta postoji meko mjesto koje se rastom zatvara, tako se taj otvor rastvara kako čovjek razvija svoju volju.- Gdje je taj otvor?- Tamo gdje su ti svijetleća vlakna - uzvrati, pokazujući na područje trbuha.- Kakav je i čemu služi?- To je rupa. Ona ostavlja volji mjesta da sune van, poput strijele.- Je li volja stvar? Ili nalik stvari?- Ne, rekao sam to samo zato da lakše shvatiš. Ono što vrač naziva voljom jest moć unutar nas. To nije misao, niti stvar, niti želja. Prestati postavljatipitanja nije volja jer to zahtijeva mišljenje i želju. Volja je ono što može učiniti da uspiješ onda kad ti misli govore da si poražen. Volja je onošto te čini nepovredivim. Volja je ono što vrača odašilje kroz zid, kroz svemir, pa i na mjesec ako želi.Nisam više ništa želio pitati. Bio sam umoran i nekako napet. Bojao sam da će mi don Juan reći da odem i to me uznemiravald.- Hajdemo u brda - iznenada reče i ustade.Putem je ponovno počeo govoriti o volji i smijao se mojoj muci zbog toga što ne mogu hvatati bilješke.Opisao je volju kao silu koja čini stvarnu vezu između čovjeka i svijeta. Jasno je dao do znanja da je svijet sve što opažamo, na bilo koji način na kojiopažamo. Don Juan je držao da »opažati svijet« podrazumijeva poimanje svega onog što nam se ukazuje. To određeno »opažanje« vrši se našim osjetilima inašom voljom.Upitao sam gaje li volja šesto čulo. Reče daje to prije odnos i/među nas i opažanog svijeta.

Predložili da stanemo kako bih to moj'ao pribilježili. On ip misiiiijn i nastavi hodati.Te mi večeri nije rekao da odem a slijedećeg dana, pošto tft\n (Ini učkovali, sam je ponovno načeo temu volje.Ono Sto ti nazivaš voljom je karakter i snažna priroda u', c, - Ono što vrač naziva voljom je sila koja dolazi iznutra i pri.inja uza svijet vani. Izlazikroz trbuh, točno ovdje gdje SU m i|i'tlcća vlakna.Protrlja se po pupku da mi pokaže taj dio. ¦ Knžem da izlazi odavde jer čovjek može osjetiti kako ulazi,- Zašto to nazivaš voljom?- Ja je nikako ne nazivam. Moj ju je dobročinitelj nazivao voljom i drugi ljudi od znanja je nazivaju voljom.Jučer si rekao da je moguće opažati svijet osjetilima kao I voljom. Kako je to moguće?Običan čovjek uspijeva »uhvatiti« stvari na svijetu samo HVoJim rukama, očima ili ušima, ali vrač ih također može uh VHtlii nosom, jezikom ili svojom voljom,osobito svojom voIjom. Ne mogu ti opisati kako se to čini, ali ni ti meni ne bi ltloy,no opisati na primjer to kako čuješ. Slučajno i ja mogu ču ti pamožemo razgovarati o tome što čujemo, ali ne i o tome knko rujemo. Vrač se služi svojom voljom da bi opažao svijet. To opažanje međutim nije poput slušanja.Kad gledamo svijet Ili kad ga čujemo imamo utisak daje on tamo vani i daje stval'un. Kad opažamo svijet voljom znamo da nije baš tako »tamo V«nl« ni tako

»stvaran« kao što mislimo.Je li volja isto što i viđenje?- Ne. Volja je sila, moć. Viđenje nije sila već prije način probijanja kroz stvari. Vrač može imati vrlo snažnu volju pa Ipnk ne vidjeti, što znači dasamo čovjek od znanja opaža svijet svojim osjetilima i svojom voljom a također i svojim viđenjem.Rekoh mu da sam sada zbunjen više no ikad u pogledu togu knko upotrijebiti svoju volju da bih zaboravio čuvara. Ta I/Jiivm i moja nedoumica kao da su gaoraspoložile.

150

157

Table with 5 columns and 9 rows         

- Rekao sam već da u- pričanje samo zbunjuje kaza i n;is mija se. - Ali .sad barem znaš da tvknš svoju volju. .Još uvijek ne znaš stoje ona ni kako li semože dogodili. Sloga pažljivo motri sve što činiš. To što li može pomoći da razviješ svoju volju nalazi se među svim onim malim stvarima koje činiš.Don Juana nije bilo cijelog jutra; vratio se rano popodne s naramkom suhog bilja. Glavom mi dade znak da mu dođem pomoći pa smo satima radili u potpunojtišini, razvrstavajući bilje. Kad smo završili, sjedosmo se odmoriti i on mi se dobrohotno osmjehnu.Rekoh mu vrlo ozbiljno da sam cijelo jutro čitao svoje bilješke ali još uvijek ne razumijem što podrazumijeva pojam biti ratnik ili što znači pojam volje.- Volja nije pojam - uzvrati.Bilo je to prvi put toga dana daje razgovarao sa mnom.Nakon duge stanke nastavi: - Različiti smo, ti i ja. Naši karakteri nisu slični. Tvoja je priroda silovitija od moje. Kad sam bio tvoje dobi nisam biosilovit već zao; ti si upravo suprotan. Moj je dobročinitelj bio takav; on bio bi prava osoba za tvog učitelja. Bio je velik vrač ali nije vidio; ne onakokako ja vidim ili onako kako Genaro vidi. Ja razumijem svijet i živim voden svojim viđenjem. Moj je dobročinitelj, međutim, morao živjeli kao ratnik. Ukolikočovjek vidi ne mora živjeti kao ratnik ili kao bilo što d,rugo jer vidi stvari onakve kakve uistinu jesu te upravlja svojim životom sukladno tome. Aliimajući u vidu tvoj karakter, rekao bih da ti možda nikada nećeš naučiti vidjeti u kojem ćeš slučaju morati cijeli svoj život proživjeti kao ratnik.Moj je dobročinitelj rekao da kad čovjek jednom krene putevima vraćanja postepeno postaje svjestan toga da zauvijek ostavlja za sobom običan život; taje spoznaja uistinu zastrašujuća - to da mu načini običnog svijeta više ne mogu biti zaštita te da mora prihvatiti nov način života želi li opstati. Prvošto bi čovjek tada trebao učiniti jest željeti postati ratnik, to je vrlo važan korak i odluka. Zastrašujuća priroda znanja ne ostavlja čovjeku drugi izbordoli tla postane ratnik.Kuci zimuje poslane zastrašujući pothvai čovjek također liVHtl clll i im jc Min I iicnadomjc'Niiv partner koji sjedi u/a nj

n.i IliiNliri. Svaki djelić znanja koji postaje moć ima smrl /.a > n|ll središnju silu. Snu i udara konačnu nol u i .sve šio snu l> I' nllrnt1 li i st inu pnslaje moć.   

Čovjek koji se kre< c pulevima vraćanja suočen \r1.1 sva   

i uli koraku s prijeiu|oin uništenja te neizbježno poslajr živo m\hIiiii svoje snu 11 I'¦(¦/, svijesti o smrti bio bi tek običan ¦ ¦ "|fk, zaokupljen običnimdjelima. Nedostajala bi mu neop i ¦¦ ¦¦ I liti snaga, neophodna sabranost koje preobražavaju čovje običan boravak na zemlji u čudesnu moć. Sloga da bibio ratnik čovjek mora biti prvenstveno, i to | |n' bez rn/.loga, živo svjestan vlastite smrti. Međutim, zaokup »St smrću navela bi svakoga da se usredotočina sebe, a lo 11 * I jjjfl oslabilo. Zatoje slijedeća stvar koja je čovjeku potrebna ld hl bio i.iinik otklon. Pomisao na neizbježnu smrt umjesto l*ise pretvori u opsesiju postaje ravnodušnost.Don .luan presta govoriti i pogleda me. Činilo se da čeka ||nkii opasku.Razumiješ li? - upita.Razumio sam ono stoje rekao, ali nisam mogao shvatili |kftko je moguće postići otklon. Rekoh da sam tijekom svog "mukova n ja već iskusio trenutak kad znanjeposlajc zalili fiSujući pothvat. Također sam mogao posve iskreno reći da ni! nalazim oslonca u običnim pretpostavkama svagdašnjeg života. I želio sam,a možda je to bilo čak više od želje, sam potrebu živjeti kao ratnik.- Sada se moraš odvojiti — reče.- Od čega?- Odvojiti se od svega.- To je nemoguće. Ne želim postati pustinjak.- Bill pustinjak je ugađanje samom sebi i nisam uopće ^Mislio na lo. Pustinjak nijo odvojen jer on se namjerno preJuStn puslinjaštvu.Samo pomisao na smrt čini čovjeka u loj mjeri odvojenim j«Sf ne može ničemu prepustiti. Samo pomisao na smrt daje     

158         table end

čovjeku takav otklon đn si ne može nisrn uskratili, Takav čovjek međutim ne če/.ne ni za činiter je stekao tihu snasi pri«« ma životu i prema svemu u živo!u.Zna da njegova suni vreba na nj i da mu neće ostavili vremena da se i za šio veže, .sloga bez čežnje kuša sve od cjelokupnoga.Odvojen čovjek zna da se ne može obraniti od smrti i da ima samo jedno zaleđe: Moć svojih odluka. On mora bili, đ;i tako kažem, gospodar svojih izbora.On mora u potpunosti ra zumjeti da je njegov izbor njegova odgovornost i kad ga jed nom načini nema više vremena za žaljenje ni predbacivanje. Njegove

su odluke konačne, jednostavno zato što mu njegova smrt ne dozvoljava da se i za što veže.I tako sa svješću o svojoj smrti, svojom odvojenošću i snagom svojih odluka ratnik strateški sklapa svoj život. Spoznaja o vlastitoj smrti ga vodi i dajemu otklon i tihu strast; moć njegovih konačnih odluka omogućava mu da bira bez žaljenja i ono što izabere uvijek je strateški najbolje; stoga sve štomora obavlja s oduševljenjem i strastvenom djelotvornošću.Kad se čovjek tako ponaša može se s punim pravom reći da je ratnik i da je stekao strpljenje!Don Juan me upita imam li što reći, a ja primijetih da je za zadatak koji je opisao potreban cijeli život. Reče da pretjerano prigovaram kad sam s njim,ali zna kako se u svom svakodnevnom životu ponašam, ili barem pokušavam ponašali, na način ratnika.- Ti imaš dobre pandže - reče, smijući se. - Pokaži mi ih s vremena na vrijeme. To je dobra vježba.Izveo sam kretnju kao da imam pandže i zarežao a on se nasmijao. Zatim je pročistio grlo i nastavio govoriti.- Kad ratnik stekne strpljenje na putu je prema volji. On zna kako čekati. Njegova smrt sjedi uza nj na hasuri, oni su prijatelji. Njegova ga smrt na tajanstvennačin savjetuje kako birati, kako živjeti strateški. I ratnik čeka!Rekao bih da ratnik uči bez žurbe zato što on zna da čeka svoju volju; i jednoga dana uspijeva izvršiti nešto što je inače sasvim nemoguće postići. Možese dogoditi da čak ni ne

/.nmljcii svoje izvanredno djelo. Ali kako nastiivljn izvodili neobičnu djela ili kliko mu si1 neobične stvari nastavljaju do j'.iidiili, on postaje svjestanda se pojavljuje neka vrsto moći. Moći koju izlazi iz njegova tijela dok napreduje, putem znanja. h|iivii je ona poput svrhe/a na trbuhu ili žarenja kojeje ne mo^llći' umirili, /.alim prerasla u bol, veliku nelagodu. Pone luid su bol i nelagoda lako golemi da ratnik mjesecima ima j»i(''ffve, sto su onižešći to bolje za njega. Čistoj moći uvijek prethodi velika bol.Kod grčenje prestane ratnik zamjećuje da ima čudna os je ennjn u pogledu stvari. Primjećuje da s osjećanjem koje izlazi iz njegova tijela, iz točke tikispod ili lik iznad pupka, može Uistinu dodirnuti sve što želi. To osjećanje je volja i onog časa kud je u slanju uhvatiti njome može se s punim pravomreći tltt je ratnik vrač i daje stekao volju.Don Juan je prestao govoriti i činilo se da čeka moje prim (rnlbe ili pitanja. Nisam imao ništa za reći. Ozbiljno me zabrinula pomisao na to da vrač moraiskusiti bol i grčeve, ali bilo ini je neugodno pitati ga moram li i ja kroz to proći. NaponIjetku, nakon duge šutnje, ipak sam ga upitao i on se zahihoIh kao <la je očekivao to pitanje. Reče da bol nije neophodna, on na primjer nije imao nikakve boli, volja mu se naprosto dogodila.• Jednog sam dana bio u planini - reče - i naletio na pumu, ženku; bila je velika i gladna. Dao sam se u bijeg, a ona za mnom. Popeo sam se na stijenua ona je stala nedaleko me ne, spremna skočiti. Stadoh bacati kamenje. Ona zareza i kre mi u napad. U tom je času moja volja u cijelosti izašla i ja sam|e zaustavio njome prije no stoje skočila na mene.Milovao sam je svojom voljom. Njome sam joj trljao bra ilnvice na grudima. Pogledala me sneno i legla, a ja sam po lifao kao lud prije nego što dođe k sebi.Don Juan je vrlo smiješno odglumio čovjeka koji spašava Život trkom, držeći šešir u ruci.Kekoh mu da nisam nimalo ushićen mišlju da me čekaju planinske lavice i grčevi ako želim volju.

160

Uil

Table with 5 columns and 10 rows         

- Moj je dobročinilelj bio vrač velikih moći - nastavio je, - Bio je skroz naskroz nilnik. Volja^jc uistinu hihi njegovo najveličanstvenije postignuće.Ali mo/e .se i dalje; čovjek može naučiti vidjeti. Kad nauči vidjeli više ne mora živjeti kao ratnik niti biti vrač. NaučivŠi vidjeti čovjek postaje svetime što je postao ništa. Na neki način nestaje a ipak je prisutan. Rekao bili da tada čovjek može biti ili dobiti sve što zaželi. Ali on ništa ne želii umjesto da se poigrava s drugim ljudima kao tla su igračke, on ih susreće usred njihove ludosti. Jedina razlika među njima je ta što čovjek koji vidikontrolira svoju ludost dok ostali ljudi to ne umiju. Čovjek koji »vidi« više nije aktivno zainteresiran za druge ljude. Viđenje gaje već odvojilo od apsolutnosvega što mu je prije bilo poznato.- Već pri samoj pomisli na to da bih se odvojio od svega poznatog hvata me jeza - rekoh.- Zacijelo se šališ! Ono od čega bi te trebala hvatati jeza je pomisao na to da se nemaš čemu nadati osim životu u kojem ćeš raditi ono što si oduvijekradio. Zamisli čovjeka koji godinu za godinom sije kukuruz dok ne postane prestar i preumoran da bi ustao, pa samo leži poput starog psa. Njegove mislii osjećaji, ono najbolje u njemu, besciljno lutaju oko jedinog što je ikad radio - sijanja kukuruza. Za mene je to najstrašniji mogući gubitak.- Mi smo ljudi i naša je sudbina učiti i vinuti se u nezamislive nove svjetove.- Ima li za nas doista novih svjetova? - upitah polu šaljivo.- Ništa mi nismo iscrpili, ludo jedna - reče odrješito. Viđenje je za besprijekorne ljude. Umiri sad svoj duh, postani ratnik, nauči vidjeti i tada ćešspoznati da za naše oči nema kraja novim svjetovima.11   

.im obavio neke manje poslove za njega don Juan mikao Nio je u posljednje vrijeme činio, rekao da odem.je da mogu ostati, i slijedećeg dana, 28. lipnja 1969. go   

jiuriicšio prijo podneva reče mi da ću ponovno pušiti.   

I hm ii li ponovno pokušati vidjeti čuvara?Ne, lo je zaboravljeno. Ovo je nešto drugo. hoii ,ln.m je mirno napunio lulu mješavinom za pušenje, • ilio je i pi užio meni. Nisam osjetio nikakav strah.Smjesta nbu/.c ugodna omamljenost. Kad sam popušio cijelu nijei u i don Juan je odložio lulu i pomogao mi da ustanem. lili niiio na hasuraina koje je

stavio nasred sobe, sučelice ni drugom. Reče da ćemo kratko prošetati te me bodrio da lani, blago me gurkajući. Koraknuh i noge me izdadoše. uli osjetiobol kad sam udario koljenima o tlo. Don Juan di žao za ruku i ponovno podigao na noge.Moraš hodati - reče - isto onako kao što si prošli put usMoraš upotrijebiti svoju volju.Kao da sam se zalijepio za pod. Pokušao sam zakoračiti 'ioni nogom i zamalo izgubio ravnotežu. Don Juan me pri ivno pod pazuhom desne ruke i blago me povlačioprema 11jt•* 1 ali me noge nisu držale i bio bih se srušio na lice da uh nije uhvatio za ruku i spriječio pad. Držao me ispod de;; pazuha i pustio dase naslonim na nj. Nisam ništa osjećao uli iittn bio siguran da mi glava počiva na njegovom ramenu, vi'llo Niiin sobu iz kosa. U tom me položaju vukaotrijemom, vitpul smo )',a s mukom obišli; naposljetku sam mu, pretpoHilvIjilin, poslao pretežak pa me morao spustiti na zemlju.J*ain da ine ne može pomaknuli. Kao da je dio mene baš     

162         table end

namjerno bio težak popni olovu. Don Junu ine nije ni pokušao podići. Bacio je pogled na mene, le'zao sam na leđima gledajući ga. Pokušao sam mu se osmjehnulina što se nasmijao, žalim se prignuo i lupnuo.me po trbuhu. Oćutjeh nešto krajnji1 neobično. Nije to bila ni bol ni ugoda ni išta što bih mogao opisati.Bilo je to više nalik trzaju. Smjesta me počeo kotrljati uokolo. Ništa nisam osjećao; pretpostavio sam da me kotrlja po tome što se moj pogled na trijemmijenjao u skladu s kružnim kretanjem. Kad me doveo u željeni položaj odmaknuo se.- Ustani! - odrješito naredi. - Ustani kao neki dan. Nemoj tu sliniti. Znaš kako ustati. Onda ustani!Zdušno sam se pokušavao prisjetiti onoga što sam izveo prošli put ali nisam mogao jasno misliti; kao da su moje misli imale vlastitu volju bez obzira nato koliko sam ih pokušavao kontrolirati. Naposljetku mi sinu da ću, kažem li »gore« kao prošli put, jamačno ustati. Glasno i jasno rekoh: »Gore«, ali ništase nije dogodilo.Don Juan me motrio s vidnim nezadovoljstvom a onda me zaobišao i pošao prema vratima. Ja sam ležao na lijevom boku i jasno vidio cijeli dio ispred kuće;leđa su mi bila okrenuta vratima pa sam, kad me zaobišao, smjesta pretpostavio da je ušao u kuću.- Don Juane! - glasno zazvah ali ne dobih odgovora. Preplavio me osjećaj nemoći i očajanja. Želio sam ustati.Stalno sam iznova ponavljao »Gore«, kao da je to neka čarobna riječ koja će me pokrenuti. Nikakvog rezultata. To me toliko razjedilo da me spopalo neštonalik napadu gnjeva. Poželio sam lupati glavom o pod i plakati. Bill su to mučni trenuci u kojima sam se želio pomaknuti ili govoriti ali nisam mogao nijedno ni drugo. Bio sam uistinu nepomičan, paraliziran.- Don Juane, pomozi mi! - naposljetku sam uspio zaurlati.Don Juan se vratio i sjeo preda me, smijući se. Reče da me hvata histerija i da je sve ovo kroz. što prolazim nevažno. Podigao mije glavu i gledajući ravnou mene kazao da .sam dobio napad umišljenog straha. Reče mi neka ne paničarim.

< Život ti postaje /.amrSeii objasnio |e, - Riješi se Xbt1j§ CfH" gubiš strpljenje. Ostani ovd|e mirno i priberi se.Položio mi je glavu na tlo, Piekoiačm me i jedino šio sam iMMgao opazili bilo je kako odla/.eei siruže sandalama. Moj prvi poriv bio je da ponovno počnemludovali ali nisam iiiogno sakupili dovoljno enenije tla se dovedem u lo stanje. 11 ipioliv, otkrili da lonem u jedno od rijetkih slanja spokoja; ¦.!»ir/.t* me snažan osjećaj lakoće. Znao sam u čemu se sastojala iiiirsrnosl mog života. Uio je to moj mali dječak. Više no išta nit Nvijelu želio sam nmbili otac. Sviđala mi se pomisao na lo tlu inu oblikujem karakter, vodim ga u duge šclnje i učim »ka I .. l;lv|eli<\ a s drugi« sirane sam se grozio pomislina lo da bili i neizbježno morao prisilili na svoj način života, prisilili si i mi ili onim domišljatim sklopom razloga i nagrada koji na /.ivnitio i.i/.umijevanjem.M<u.iin ga pustiti - pomislio sam. - Ne smijem se držali ,»ri nj, IVloiam ga osloboditi.Te su me misli ispunile užasnom melankolijom. Zaplakaoi Nu/.e su mi navrle na oči i zamaglile pogled na trijem.ednoin osjetih silan poriv da ustanem i potražim don Jua|r mu objasnim o svom malom dječaku i slijedeće čega sam•,v|estan bilo je to da sam gledao trijem iz uspravnog poloh < )ki eniili se prema kući i zatekoh don Juana pred sobom.lio |e i i jelo vrijeme stajao iza mene.l'iemda nisam osjetio korake, zacijelo sam krenuo prema •inu jer sam se pomakao. Don Juan mi priđe smiješeći se i ih e me zahvatom ispod pazuha. Lice muje bilo vrlo blizu »me.Jako dobro obavljeno - reče bod reći me. II lom sam času postao svjestan da se upravo zbiva nešto nedno. Isprva sam imao osjećaj da se samo prisjećam doiitnj.ikoji se davno dogodio. Jednom u prošlosti već sam bio i.||o iloii ,(nanovo lice lako blizu mome, bio sam popušio i * i {t^Mtivi ini i činilo mi se dajenjegovo lice potopljeno u rezer .itr vode. Itilo je golemo, sjajno i pokretalo se. Prizor je bio luko kratkotrajan da nisam imao vremena piavo razmislilio

164

Table with 6 columns and 9 rows          

njemu. Ovog ine puta don Junu medinim, držao i njegovo je lice bilo svega nekoliko eentiniet.iiia udaljeno od mojega pa sam imao vremena ispitati ga. Kadsam uslao i okrenuo se nedvojbeno sam vidio don Juana; »onaj don Juan koje}; pozna jem« mije zasigurno prišao i podigao me. Ali kad sam usmjerio pogledna njegovo lice nisam vidio don Juana, onako kako sam ga navikao vidjeti, umjesto toga pred očima sam vidio ve lik predmet. Znao sam daje to don Juanovolice međutim, nisam to znao na osnovu onoga što sam opazio, bio je to više moj logični zaključak jer mije sjećanje potvrđivalo da me samo čas prije »onajdon Juan kojeg poznajem« držao ispod pazuha. Stoga je čudan sjajan predmet preda mnom moralo biti don Juanovo lice, bilo mije nekako poznato premda nijenaličilo onome što bih nazvao »pravim« don Juanovim licem. To u što sam gledao bio je okrugao predmet koji je imao svoj vlastiti sjaj. Sve u njemu se pokretalo.

Opazio sam zgusnut, valovit, ritmički protok; taj prolok kao daje bio zatvoren unutar samoga sebe, nije se prelijevao preko vlastitih granica, pa ipak jepredmet pred mojim očima na svakom dijelu svoje površine pulsirao kretanjem. Pade mi na um da pulsira životom. U stvari je bio tako živ da me posve zaokupiopogled na njegovo kretanje. Bilo je to hipnotizira juće treptanje. Sve više i više me plijenilo, tako da u jednom času nisam više bio u stanju reći štoje ta pojava pred mojim očima.Osjetih iznenadan trzaj; sjajni predmet posta nejasan kao da ga nešto trese, a zatim je izgubio bljesak i postao čvrst i mesnat. Tada sam gledao u don Juanovopoznato, tamnoputo lice. Spokojno se smješkao. Prizor njegovog »pravog« lica trajao je samo tren a onda je opet stalo blještati, sjati, prelijevali seu duginim bojama. Nije to bila svjetlost onakva kakvu sam navikao opažati, nije to bio čak ni bljesak već više kretanje, nepojmljivo brzo treperenje nečega.Blistavi je predmet opet počeo poskakivati goredolje i to je narušilo njegov valoviti protok. Kako se tresao tako je nestajalo njegova sjaja dok nijeopet postao »čvrsto« lice don Juana onakvog kakvog ga vidimU Nvnkodneviiom živom, i) tom času sam nejasno shvatio d« (Ud don Juau drmusa, l'rilom mi se obiaćao. Ni,.mi razumio Stil govori, no kako me nastavio trestinapokon :..nn y,:\ eno. - Nemoj /urili u mene. Nemoj zurili u nime ponavljao   

|t».rekini |)O}',led. Prekini pogled. Odvratiori.   

Drmusanje lijela me orilo prisililo da maknem svoj ukoče ni poged; kad nisam uapelo buljio u don Juanovo lice nisam vidio onnj sjajni preclmel. Kad biliodvratio oči od njegova li« .1 I pogledno ga samo krajičkom oka mogao sam opazili njegovu , to jest mogao sam opazili trodimenzionalnu osobu; sam zapravo,pravo ga i ne gledajući, opazili cijelo nje •;mVO tijelo, ali kad bih usredotočio pogled na lice ono bi od l»iInom postajalo sjajni predmet.- Nemoj me uopće gledati - ozbiljno me opomenu don Ititttl,< )dvratio sam pogled i zagledao se u zemlju.Nemoj usredotočiti pogled ni na što - naredio mi je don lunu i primakao se da mi pomogne hodati.Nisam osjećao korake niti sam mogao pojmiti kako izvo,.....mi hodanja ali uz don Juana koji me držao ispod pazuha1.....„1,1 sam cijeli put do stražnjeg dijela kuće. Zaustavili smo. kod jarka za navodnjavanje.Sada se zagledaj u vodu - naredio mije don Juan. Pogledao sam u vodu ali se nisam mogao zagledati u nju. i !|ey.lno mije strujanje nekako odvraćalo pozornost.Don Juni mi.' šaljivim tonom uporno poticao da isprobam svoju ¦moć iiienjn« ali ja se nisam mogao koncentrirati. Još jednom sam /ugledao u don Juanovolice ali sjaj se više nije pojavio.Osjetih čudno bockanje po tijelu, kao kad čovjeku utrne oikit ili noga; mišići nogu mi se počeše trzati. Don Juan me ¦urnu u vodu i ja potonuli sve do dna.Po svemu sudeći nije * piiNlio moju desnu ruku i kad sam udario o plitko dno povu l hi ine nalrav, na površinu.

Trebalo mi je dugo da povratim vlast nad sobom. Kad smo *v nakon nekoliko sali vratili u njegovu kuću zamolio sam ga     

I (>( >I (.7          table end

Table with 6 columns and 11 rows           da mi objasni šio sam doživio. Oblačeći stihu odjeću prlčno sam što sam opazio ali on je odbacio cijeli moj opis rekavši dn tu nema ničeg značajnog.- Jako važno! - reče, oponašajući me. - Vidio si sjaj, jako značajno.Navaljivao sam da mi pruži neko objašnjenje ali on ustade i reče da mora ići. Bilo je gotovo pet popodne.Slijedećeg sam dana opet zahtijevao da raspravimo moj neobični doživljaj.- Je li to bilo viđenje, don Juane? - upitao sam.On je šutio, tajanstveno se smješkajući dok sam ga salijetao da mi odgovori.- Recimo da je viđenje na neki način nalik tome - napos ljetku reče.- Zurio si u moje lice i vidio kako sja, ali to je još uvijek bilo moje lice. Mali dim umije tako djelovati na gledanje. Ništa neobično.- Ali na koji bi način viđenje bilo drugačije?- Kad vidiš više nema poznatih obrisa na svijetu. Sve je novo. Sve se još nikad nije zbilo. Svijet je nevjerojatan!- Zašto kažeš nevjerojatan, don Juane? Sto ga čini nevjerojatnim?- Ništa više nije poznato. Sve u što se zagledaš postaje ništa! Ti jučer nisi vidio. Zurio si u moje lice i budući da me voliš zamijetio si moj sjaj. Nisambio čudovišan poput čuvara, već prekrasan i zanimljiv. Ali ti me nisi vidio. Nisam se pretvorio u ništa pred tobom. Pa ipak, dobro ti je išlo. Načiniosi prvi korak prema viđenju. Jedino što nije valjalo bilo je to što si se usredotočio na mene, a u ovom slučaju ja za tebe nisam nimalo bolji od čuvara.U oba si slučaja podlegao i nisi vidio.- Nestaju li stvari? Kako se pretvore ni u što?- Stvari ne nestaju. On se ne gube, ako to misliš, one jednostavno postaju ništa ali i dalje su prisutne.- Kako je to moguće, don Juane?o si vinski uporna pričnlica! - tisklikiiu don Juiin i ozbiljnim izrazom. Mislim da smo promašili šio se ticV niiog tvog obećanja. Možda si li zapravo obećaoda nikad, Milili bflš nikad nećeš prestati pričali.Ton unije bio stro;,;, lice zabrinuto. Htjedoh se nasmijali «11 nisnm se usudio Učinilo mi se daje don Juan u ozbiljnom nju, ali nije bilo lako. Počeo srsmijali. Rekoh mu i\i\ vilo nervozan kad ne govorim. Onda prošelajmo — kaza.l'oveo me do ulaza u kanjon, u podnožju brda. Mio je uda    

lj

oko sal hoda. Kratko smo se odmorili a onda ine kroz    

Kumu pustinjsku šikaru poveo do izvora, to jest do mjesta za l«u|e |e rekao daje izvor. Bio je isto tako suh kao i sve ostalo U i ikolld.Sjedi usred izvora - naredio mije. Poslušao sam ga i sjeo.I loeeš li i ti tu sjesti? - upitah.Vidjeli j',;i kako se smješta podalje od središta izvora, uz «tll|enje na obronku planine.Rekao je da će me od tamo promatrali. Sjedio sam koljeim pi iljubljenih uz grudi. Ispravio je moj položaj rekavši mi dapudvinVni lijevu nogu pod stražnjicu a desnu savijeni tako daml l.uljeno bude prema gore. Desna mije ruka imala bili sa11 hm, dlana položenog na tlo, dok sam lijevu ruku položio n.iludi. Reče mi da gledam u njega i ostanem tako, opušten aliih •¦prepušten«. Onda je iz tobolca izvadio bjelkasto uže.Mirilo je velikoj petlji. Stavio gaje oko vrata i zategnuo lijevoiu rukom. Desnom je rukom stao prebirati po loj napetojMlllllll. Proizvela je inukli, vibrirajući zvuk.Olabavio je siriinu, pogledao me i rekao da moram viknu ti određenu riječ osjeiim li da nešto ide na mene u času kad <iti tržne po struni.Upitno sam što bi io moglo krenuli na mene a on mi od bi ii'il da uniuknein. Rukom mi je dao znak da počinje. Nije počeo već mi je uputio još jedno upozorenje.Reče da ukoliko Š veoma prijeteće krene na mene moiam zauzeti borbeni     

IdM     

169          table end

stav koji me naučio prije nekoliko godina; on se sastojao od plesa, udaranja po tlu vrhom lijevog stopala i žustrog pljeskanja po desnom bedru. Borbenije stav bio dio obrambene tehnike koja se primjenjivala u slučajevima krajnje nužde ili opasnosti.Na tren me stvarno uhvatio strah. Htjedoh upitati zašto smo uopće došli ali mi on nije ostavio vremena i počeo je trgati po struni. Učinio je to nekolikoputa u pravilnim razmacima od oko dvadeset sekundi. Primijetio sam da prebiranjem po struni njegova napetost raste. Jasno sam razabirao kako mu ruke ivrat drhte od napora. Zvuk je postao jasniji i primijetili da on sad ispušta čudan uzvik svaki put kad tržne strunom. Kombinacija zategnute strune i ljudskogglasa stvarala je sablastan, nadnaravan odjek.Nisam osjećao da mi se išta približava ali pogled na don Juanovo naprezanje i jezovit zvuk koji je stvarao doveli su me gotovo u stanje transa.Don Juan opusti ruku i pogleda me. Dok je svirao sjedio je leđima okrenut meni, gledajući prema jugoistoku kao i ja; kad je prestao okrenuo se meni.

- Nemoj me gledati dok sviram - reče. - Ali nemoj ni zatvarati oči. Ni za živu glavu. Gledaj u zemlju pred sobom i slušaj.Opet je zategnuo strunu i zasvirao. Zagledao sam se u zemlju i usredotočio na zvuk koji je stvarao. Nikad još nisam čuo takav zvuk.Obuze me strah. Jeziv je odjek ispunio uski kanjon i stvorila se jeka. Zvuk što ga je don Juan proizvodio vraćao se prema meni kao jeka sa svih stranakanjona. Don Juan je to zacijelo i sam primijetio te je još jače zategao strunu. Premda je promijenio visinu tona jeka kao da je jenjala a onda se zgusnula u jednu točku, u smjeru jugoistoka.Don Juan je postepeno smanjivao zategnutost strune dok nisam začuo konačno, muklo brenčanje. Vratio je strunu u lo bolac i prišao mi. Pomogao mije da ustanem.Tek (ada sam primijetio da su mi se mišići ruku i nogu ukrutili kao kamen;

bio sinu skroz, naskroz mokar od znoja. Nisnm uopće bio svjes (ttn da se lako znojim, (irnške znoja slijevale sti ini se u oei i pekle me.Don Juan ine doslovce odvukao s log mjesta. Zaustio sam dtt nešlo kažem no on mi položi ruku na usta.Umjesto da odemo iz kanjona onako kako smo došli, don Juan je krenuo zaobilaznim putem. Popeli smo se obronkom planine i završili u brdima daleko od ulazau kanjon.liez riječi smo hodali do njegove kuće. Kad smo stigli već Dt* bio spustio mrak. Ponovno sam pokušao nešto reći no don Juan ini opet položi ruku na usta.Nismo jeli ni upalili petrolejku. Don Juan je prenio moju hnsiiru u svoju sobu i pokazao bradom prema njoj. Shvatih to kilo znak da pođem spavati.Imam za tebe pravu stvar koju ćeš učiniti - reče mi don .liian čim sam se slijedećeg jutra probudio. - Počet ćeš još daniis. Nema mnogo vremena, znaš.Nakon duge, nelagodne šutnje nisam mogao a da ga ne upitam: - Što si me to naveo da činim jučer u kanjonu?Don Juan zahihota poput djeteta.- Samo sam pozvao duha izvora - reče. - Tog duha valj;i /.vnti'kad je izvor suh, kad se on povukao u planinu. Jučer sam ga, nazovimo to tako, probudio izsna. Ali to mu nije smetalo I pokazao je smjer koji je za tebe sretan. Njegov je glas došao i/, tog smjera. - Don Juan pokaza put jugoistoka.- Kakva je to bila struna na kojoj si svirao, don Juane? Bio je to duholovac.Mogu li ga pogledati?Ne, ali napravit ću ti jednoga. Ili još bolje, ti ćeš si ga sam napravili jednog dana kad naučiš vidjeti.()d ćega se pravi, don Juane?Moj je od vepra. Kad budeš imao svoga shvatit ćeš da je |fjv i da le može poučiti različitim zvukovima koji mu se »viđaju. Vježbom ćeš lako dobro upoznalisvog đuholovea da te zajedno stvarali zvukove pune moći.

170

171

Table with 4 columns and 12 rows        

- Zašlo si me poveo u potragu za duhom izvora, donimao misli ni osjećanja. Imao sam samo i i li ti svjesnost, svjesnost i) blistavom, iimiriijućem zelenilu.  

JuaneV      

To ćeš uskoro saznali.     

Oko pola dvanaest ujutro sjedili smo pod ramadom gdje je pripremio lulu za pušenje.Rekao mi je da ustanem kad mi tijelo sasvim utrne; izveo sam to s lakoćom. Pomogao mije hodati uokolo. Bio sam zaprepašten vlastitom samokontrolom, uspiosam čak dvaput obići ramadu sasvim sam. Don Juan je bio uza me ali me nije vodio niti podupirao. Zatim me primio za ruku i poveo do kanala za navodnjavanje.Rekao mije da sjednem na rub i naredio da zurim u vodu i ni na što ne mislim.Pokušao sam se usredotočiti na vodu no njezino mije kretanje odvraćalo pažnju. Misli i oči mi odlutaše na okolne predmete. Don Juan mi tržnu glavu goredoljei ponovno naredi da zurim samo u vodu i uopće ne mislim. Reče da nije lako piljiti u protičuću vodu ali da valja pokušavati. Triput sam pokušao ali mijesvaki put nešto drugo privuklo pažnju. Don Juan mi je vrlo strpljivo svaki put prodrmusao glavu. Naposljetku primijetih da su mi i misli i oči usredotočenena vodu; usprkos njenu kretanju utonuo sam u njezino stanje tekućine. Voda se malo promijenila. Kao daje postala gušća i jednolično sivkastozelena. Primjećivaosam kako se mreška u pokretu. Val ići su bili izuzetno šiljasti. A onda sam odjednom imao osjećaj da ne gledam u masu vode u pokretu već u sliku vode;ono što mi se nalazilo pred očima bio je zaleđeni isječak tekuće vode. Val ići su bili nepokretni. Mogao sam pogledati sva kog pojedinačno. Tada su poprimilizelenu fosforescentnost i iz njih je izbijala neka vrsta zelene magle. Magla se širila u va-lovima i kako je nadirala njezina je zelenoća postajala svesja jnijn dok se nije prometnula u zablješćujućc isijavanje koje je prt'krilo sve.Ne znam koliko sam proboravio uz jarak za navodnjavanje. Don Juan me nije prekidao. Bijah utonuo U zeleni sjaj . (';mio sam je svuda oko sebe. Umirivalame. NisamSlijedeće čega sam bio svjestan bilo je to da mi je zima i da sam mokar. Postepeno sam shvatio da sam zagnjuren u jai.ik za navodnjavanje. U jednom mijetrenu voda ušla u nos, piof.uiao sam je i zakašljao se. Nos me počeo neugodno svr•li i nekoliko sam puta kihnuo. Ustao sam i tako snažno glasno kihnuoda sam prdnuo. Don Juan zapljeska i nasmije se.Ako tijelo prdi znači da je živo - reče. I »ade mi znak da pođem za njim i krenusmo prema kući. Nisam zaboravio šutjeti. Na neki sam način očekivao da j(Ju hil i povučen i mrzovoljan ali nisam se osjećao nimalo umornim ili sjetnim. Naprotiv, bio sam poletan i hitro sam se presvukao. Počeh zviždukati.Don Juan me upitno pogleda hineći jBMtv'iiđenost, rastvorio je oči i usta. Ta je gesta bila vrlo smiješna i ja prasnuh u smijeh koji je malo predugo potrajao.- Prolupao si - reče te se i sam oporo nasmije. Rekoh kako ne želim da mi prijeđe u naviku to da me svaki put obuzme sjeta nakon što popušim njegovu mješavinu,

l'rimetnuh da sam, nakon što me izvadio iz jarka za navodnjavanje prilikom pokušaja da sretnem čuvara, postao uvjeren kako mogu »vidjeti« ako dovoljnodugo zurim u stvari.Kod viđenja se ne radi o tome da čovjek gleda i šuti - uzvi.ili on.Viđenje je tehnika koju valja naučiti. Ili je to možda tehii i ka koju neki od nas već znaju.Zagledao se u mene kao da hoće reći kako sam ja jedan od onih kojima je ta tehnika već poznata.Imaš li dovoljno snage za hodati? - upitao je. Rekoh da se osjećam dobro, što je bila istina. Nisam bio gladan premda cijeli dan nisam jeo. Don Juan jestavio nešto ki uha i suhog mesa u naprlnjaču, pružio je meni i dao mi glavom znak da krenem za njim.     

172        table end

- Kamo ćemo? - upitao sam.Blago je glavom poka/.ao premk brdima. Uputili smo se prema onom istom kanjonu u kojem se nalazio izvor ali nismo ušli u nj. Don Juan se pope na stijenjenama /desna, na sa mom ulazu u kanjon. Krenusmo uz brdo. Sunce je bilo gotovo na horizontu. Danje bio blag ali menije bilo vruće i imao sam osjećaj dase gušim. Jedva sam disao.Don Juan je dobrano odmakao pa je morao stati da j;a sustignem. Kaza da sam u groznom fizičkom stanju i da možda nije pametno ići dalje. Pustio me da seodmorim oko sal vremena. Pronašao je gladak, gotovo posve okrugao kamen i rekao mi da legnem na nj. Pritom me on namjestio. Kazao mi je da raširim rukei noge i pustim ih da vise. Leđa su mi bila lagano povijena, a vrat opušten tako da mi je i glava visjela. Ostavio me u tom položaju kojih petnaestak minuta.Potom mi reče da otkrijem trbuh. Pomno je odabrao nešto granja i lišća te ih naslagao na moj goli trbuh. Smjesta osjetih toplinu po cijelom tijelu. Zatimme don Juan uhvatio za stopala i okretao dok mi glava nije bila u smjeru jugoistoka.- Hajd'mo sada pozvati duha izvora - reče.Htjedoh okrenuti glavu da ga pogledam. Žustro me zgrabio za kosu i rekao da sam u vrlo ranjivom položaju i fizički strahovito slab te moram ostati mirani nepomičan. Stavio je svo ono posebno granje na moj trbuh da bi me zaštitio i ostat će uza me za slučaj da se ne budem u stanju sam pobrinuti za sebe.Stajao mi je iza glave i ako bih zakolutao očima mogao sam ga vidjeti. Uzeo je strunu i napeo je a onda shvatio da ga gledam tako što okrećem oči premačelu. Kvrcnuo me po glavi zglobovima prstiju i naredio mi da gledam u nebo, da ne zar varam oči i da se usredotočim na zvuk. Dodao je, kao da mu je tobaš taj čas palo na um, neka se ne libim povikati onu riječ koju me naučio, osjetim li da nešto ide na mene.Don Juan i njegov >> duholovac« otpočeše s niskim brenča njem. Polako je sve više zatezao strunu te prvo začuh neku vi si u odjeka a potom jasnu jeku kojaje postojano dopirala i/.

i jugoistoka. Napetost se pojačala. Don .luan i njegov ••dtlholovao bili su saviseno usklađeni. Struna je si varala ni/,nk Ion a don Juan ga je uvećavao,pojačavao njegovu snagu, •ive dok se nije pretvorio u prodoran poklik, u zavijajući zov. Vrlumne je bio sablaslan krik, nepojmljiv sa stajališta moj1,doliuInSnjeg iskustva./vuk se odbijao u planini i vraćao nam se kao jeka. Činilo mi se da dolazi ravno na mene. Osjetio sam da ima neke veze H temperaturom mog tijela. Prijenego stoje don Juan otpočeo ivoj zov osjećao sam se vrlo toplo i udobno, ali na vrhuncu ^njegova zova obuzela me studen; nekontrolirano sam cvoko|io zubimai uistinu sam imao osjećaj da nešto kreće na mene. jednom trenu primijetili da se nebo smračilo. Nisam bio Ivjestan neba premda sam gledao u nj. Uhvatilame žestoka finiiika i zaurlah riječ koju me don Juan naučio.Don Juan je smjesta snizio ton svojih sablasnih poziva ali |o ine nije umirilo.- Pokrij uši - odrješito je promumljao. Pokrio sam ih rukama. Nakon nekoliko časaka don Juan je jjosve prestao i prišao mi. Pomogao mi je ustati, skinuvšigraje i lišće s mog trbuha i pomno ih odloživši na stijenu na kojoj sam ležao. Naložio je vatru od njih i dok je ona gorjela on li je trljao trbuh drugimlišćem iz svog tobolca.Kad mu htjedoh reći da imam groznu glavobolju položio li je ruku na usta.Ostali smo tamo dok svo lišće nije dogorjelo. Tad se već jiilično smračilo. Spustili smo se niz brdo a mene je spopala Iriučnina u želucu.I )ok smo hodali uz jarak za navodnjavanje don Juan mi l'eec da sam dovoljno učinio i da ne bih trebao ostati. Zamolih |,i tla mi objasni što je duh izvoraali mi on dade znak da šu|im. Reče da ćemo o tome porazgovarati neki drugi put, a on|a je namjerno promijenio temu i stao mi nadugo i naširoko bbjašnjavatio »viđenju«. Rekoh daje šteta što ne mogu pisali hi mraku. Doimao se vrlo zadovoljnim i uzvratio da najčešće ne Obiačam pažnju na ono ŠtO govori jer sveželim revno zapisali.

17'\

ciovorio je o »viđenju« k;io o postupku neznvtsnom od saveznika i tehnika vračan jn. Vrač jte osoba kuja može vladati saveznikom i stoga upravljali saveznikovommori u svoju korist, ali to što vlada saveznikom ne znači da može »vidjeti«. Podsjetih ga da mi je jednom rekao kako je nemoguće »vidjeli« ukoliko čovjeknema saveznika. Don Juan mirno uzvrati da je došao do zaključka kako je moguće »vidjeti« a da se ne ovla da saveznikom. Smatrao je kako nema razloga dane bude (a ko budući da »viđenje« nema ništa s manipulativnirn telini kama vraćanja kojima je jedina svrha djelovati na druge ljude. Tehnika »viđenja«,s druge strane, nema nikakvog djelovanja na ljude.Misli su mi bile vrlo bistre. Hodajući uz don Juana nisam se osjećao umornim ni pospanim niti sam više imao onu mučninu u želucu. Bio sam strahovito gladani kad smo stigli kući halapljivo sam se najeo.Nakon toga sam ga zamolio da mi kaže više o tehnikama »viđenja«. Široko se osmjehnuo i rekao da sam opet onaj stari.- Kako to - upitao sam - da tehnike viđenja ne djeluju na druge ljude?- Već sam ti rekao - uzvrati. - Viđenje nije vračanje. Međutim, lako ih je pomiješati jer čovjek koji vidi može lako i vrlo brzo naučiti upravljati saveznikomte postati vrač. S dru ge pak strane, čovjek može naučiti stanovite tehnike da bi ovladao saveznikom te tako postao vrač, a ipak nikad ne na učiti vidjeti.

- Osim toga, viđenje je suprotno vračanju. Viđenjem čovjek shvati koliko je sve to nevažno.- Koliko je što nevažno, don Juane?- Koliko je sve nevažno.Nismo više ništa rekli. Osjećao sam se vrlo opuštenim i ni sam imao želju govoriti. Ležao sam na leđima na hasuri. Na pravio sam jastuk od vjetrovite. Osjećaosam se udobno i bio .sretan i satima pisao bilješke pod svjetlošću petrolejke.odjednom je don Juan opet progovorio.

I )aiias rije išlo jako dobro - knza, - Jako si se dobio ponio kraj vode. Svidio si se dubu izvora i cijelo ti je vrijeme pomav'.ao.Tada ini sinu da sam zaboravio prepričati mu svoj doziv Ijnj. Sladoh opisivali kako sam opazio vodu. Nije mi dopustio dn nastavim. Reče kako zna da samopazio zelenu maglu.Nisam mogao a da ne upitam: - Kako to znaš, don Juane?- Vidio sam te.- Što sam činio?Ništa, sjedio si tamo i zurio u vodu i naposljetku si opa/,i«i /elenu maglu.Je li to bilo viđenje?Ne. Ali bilo je blizu. Približavaš se. Jako sam se uzbudio. Htio sam saznati više. Nasmijao se i \iao zbijati šale na račun moje revnosti. Reče da svatkomože opaziti zelenu maglu jer je ona poput čuvara, nešto stoje neizbježno prisutno, pa opaziti je i nije neki osobiti uspjeh.- Kad sam rekao da ti je išlo dobro, mislio sam na to da se nisi uspaničio - objasni - kao što si učinio s čuvarom. Da si se uznemirio bio bih ti moraoprotresti glavu i vratiti te. Kad god ( ovjek krene u zelenu maglu njegov dobročinitelj mora ostati i i/n nj za slučaj da ga ona počne zarobljavati. Izčuvarova dometa možeš iskočiti sam, ali sam ne možeš pobjeći iz zagrljaja magle. Bar ne u početku. Kasnije ćeš možda naučiti kako to izvesti. Sada pokušavamootkriti nešto drugo.- Što to pokušavamo otkriti?- Možeš li vidjeti vodu.- Kako ću znati da sam je vidio ili da je vidim?- Znat ćeš. Zbuniš se samo kad govoriš.

177

tijekom drugog pokušaja da »vidim« čuvam, nakon šio ini je don Juau objasnio njegovu prirodu, iskusio jedinstven osjećaj čuđenja i strahopoštovanja. Ovogpura, medinim, premda mi je don Juan dao na znanje da ću možda stvarno »vidjeli« vo du, nisam bio emotivno uključen, bio sam samo radoznao.Don Juan mije dao da popušim dvostruku količinu od one prilikom prijašnjih pokušaja. U jednom se trenu nagnuo i šap nuo mi u desno uho da će me naučitikako koristiti vodu da bih se kretao. Osjetih njegovo lice vrlo blizu, kao da mi je položio usta tik uz uho. Reče mi da ne zurim u vodu već da usmjerimpogled na površinu i zadržim ga tako sve dok se voda ne pretvori u zelenu maglu. Stalno je ponavljao da moram svu svoju pozornost upraviti prema maglisve dok više ne budem zamjećivao ništa drugo.- Gledaj u vodu pred sobom - čuh ga govoriti - ali ne dopusti da te njezin zvuk bilo kamo ponese. Dopustiš li da te zvuk vode ponese možda te nikad višeneću moći naći i vrat i ti. Sad uđi u zelenu maglu i slušaj moj glas.

Čuo sam ga i razumio s izvanrednom jasnoćom. Stadoh netremice gledati u vodu i oćutjeh vrlo osobito fizičko za dovoljstvo, neko strujanje, neku neodređenusreću. Dugo sam zurio ali nisam razabirao zelenu maglu. Osjetih da mi pogled skreće i morao sam se truditi da nastavim gledati u vodu; napokon nisam višemogao kontrolirati oči i zacijelo sam ih zatvorio ili sam trepnuo ili se jednostavno više nisam mogao usredotočiti; kako god bilo, upravo u tom času vodaje postala nepomična, prestala je protjecati. Postala je nalik slici. Val ići su se ukrutili. Tada se voda poče pjenušati; to je izgledalo kao da je gaziranapa se mjehurići u njoj rasprskavaju. Na tren vid jeli to pjenušanje kao sporo širenje zelene tvari. Bila je to tiha eksplozija; voda se rasprsnula u sjajnuzelenu maglicu koja se širila sve dok me nije progutala.Ostali zaustavljen u njoj sve dok oštra, uporna, prodorna dreka nije proiresla cijeli kraj; magla se stisnula u svoj uobi činjeni oblik površine vode. Prodoran/.vuk dolazio je od don Juana koji je vikao »lleeejl« pored moga uha. Ueče mi <la

obrnliiu pažnju na njegov glas i vratim se U maglu le oslanem litllio dok me ne pozove. U/.vralih »O.K.« na engleskom na što /»čuli grgoljav zvuk njegovasmijeha.Molim le, nemoj govorili - reče. - Prestani s tim O.K.Jako dobro sam ga čuo. Njegov je glas bio melodičan i nmlnsve topao. Znao sam to i ne promislivši; bilo je to uvjerenje Stoje u Irenu bljesnulo i smjestanestalo.I )on Jnanov mije glas rekao da svu svoju pažnju usmjerim iiii maglu ali da joj se ne prepustim. Nekoliko je puta ponovio¦ III se ralnik ničemu ne prepušta, čak ni svojoj smrti. Ponovnoun uronio u izmaglicu i primijetio da to uopće nije magla ili i'iiivni nije bila ono što ja smatram maglom. Ta maglolika po. iv/i '..iNiojala se od sićušnihmjehurića, okruglih oblika koji su i'liiinjiu'i ulazili u moje vidno polje i izlazili iz njega. Neko sam i tjeme promatrao njihovo kretanje a onda me glasna,udaljenu buka piemi te se više nisam mogao usredotočiti i nisam puzao mjehuriće. Jedino čega sam tada bio svjestan bio je fleni, bezobličan, magloliksjaj. Ponovno začuh glasnu buku i miii me trgnu na što se magla smjesta raspršila i zatekoh se i ,il«> gledam u vodu jarka za navodnjavanje. Tada sam gačuo i veee blizine, bio je to don Juanov glas. Govorio mi je da¦ i .mjerim pozornost na nj jer je njegov glas moj jedini vodič. i.iiedio mi je da gledam u obalu potoka i u raslinje odmah I »ied sebe. Ugledao sam šaši dio obale na kojem ga nije bilo.i ilo jt> 11 > malo udubljenje u obali na koje je don Juan običavaoi ni i da napuni vjedro vodom. Tren kasnije, don Juan mi nareli do se vratim u maglu i osluškujem njegov glas jer će me on¦»lili lako da se naučim kretati; reče mi da se, čim ugledaminjHiiii'iće, popnem na jednog od njih i pustim da me nosi.Poslušao sam ga i oko mene se u tili čas stvorila zelena Miiiglicti a žalim vidjeh mjehuriće. Ponovno sam čuo don iiirtnov glas kao vrlo čudno, zastrašujućehučanje. Čim sam ga iirtio više nisam bio u stanju opažati mjehuriće.Popni se na jedan mjehur- začuh kako mi govori. Pokušavao sam istovremeno zadržati viziju zelenih tnjeliiiiii'n 1 slušati njegov glas. Ne znam koliko samdugo lako

INO

nastojao kad odjednom postali svjestan loga d.i Nam u stanju slušali ga i istovremeno očuvati prizor nijeliui i<a koji su prolazili, plutali kroz mojevidno polje. Don .luanov me vlas nukao da krenem za jednim od njih i popnem se na nj.Pitao sam se kako je to izvedivo i automatski i/.ustio »Kako«. Imao sam osjećaj daje ta riječ vrlo duboko u meni i kad je izašla ponijela me na površinu.Bila je poput plutače šio je izronila iz moje dubine. Čuh sebe govoriti »Kako« i za/.vu čao sam si poput psa koji zavija. Don Juan mi odvrati psećim zavijanjem,a zatim se oglasi poput kojota i nasmija. I meni je to bilo smiješno pa sam se stvarno nasmijao.Don Juan mi blago reče da se prilijepim za mjehur i slijedim ga.- Vrati se - reče. - Pođi u maglu! U maglu!Vratio sam se i zamijetio da se kretanje mjehura usporilo i da su postali veliki poput košarkaških lopti. Bill su tako veliki i spori da sam svakog mogaopomno promotriti. Nisu to bili pravi mjehuri, ne poput mjehura sapunice, niti poput balona ili bilo kojeg kuglastog oblika koji nešto sadrži. Nisu bilišuplji već ispunjeni sobom. Nisu bili ni okrugli premda bih se, kad sam ih tek opazio, bio zakleo da su okrugli i podsjetili su me na »mjehure«. Tad samih gledao kao da se nalazim iza prozora, to jest, okvir prozora nije mi dopuštao da krenem za njima, već sam mogao samo gledati kako ulaze u moje vidnopolje i izlaze iz njega.Međutim, kad sam ih prestao smatrati mjehurima uspio sam ih slijediti; slijedeći ih zalijepio sam se za jednoga i plutao s njim. Uistinu sam imao osjećajda se krećem. U stvari, ja sam bio mjehur ili ta stvarca koja je sličila mjehuru.Tada začuh prodoran don Juanov glas. Prenuo me i i/g ubih osjećaj da sam »to«. Zvuk je bio izuzetno zastrašujući, bio je to udaljen, metalni glas, kaoda govori kroz zvučnik. Ra/.a brao sam neke riječi.- Pogledaj na obalu - govorio je.Ugledao sam vodenu masu. Voda je brzala. Nisam čuo njezino hučanje.

Pogledaj na obalu - ponovio je don Juan.I Ijdeđah heionski zid.Zvuk vode posla užasno glasan; preplavio me. Ondn u hi pti prešla, kao da je odsječen. Imao sam osjećaj crnila, spava njaPoslali svjestan toga da sam u jarku za navodnjavanje. I ion Juan mi je vodom prskao lice i mumljao neku pjesmicu. Tiida ine potopio u jarak. Povukao mijeglavu gore, na povi •mu, i položio je na obalu držeći me za stražnji dio ovratnika i linije. Imao sam vrlo ugodno osjećanje u rukama i nogama. i'iolt'ga°sam ili. Oči su me pekle od umora te podigoh desnu i tiku da ih prolrljam. Jedva sam izveo taj pokret. Ruka kao da mi Je bila teška. S mukom sam je izvukaoiz vode, ali kad unpokon jesam bila je prekrivena zapanjujućom zelenom nasIn^om, Piinio sam je očima. Vidio sam njezin obris kao tamnu /Henu masu obrubljenujarko zelenim sjajem. Hitro sam ustao li* ne, stojeći nasred potoka, zagledao u svoje tijelo; moje gru dl, ruke, noge, sve je bilo zeleno, jarko zeleno.Ton je bio tako Intenzivan da sam imao osjećaj kako se radi o nekoj žitkoj ma a I. Bio sam nalik figurici koju mije don Juan prije mnogo godinu napravioiz korijena tatule.Don Juan mi reče neka izađem. Primijetih uznemirenost u njegovu /.lasu.~ /.elen sam - rekoh.

- Preslani - odbrusi. - Nemaš vremena. Izlazi odatle. Vodi« će te zarobiti. Izađi iz nje! Van! Van!Obuze me panika i ja iskočih.Ovaj put mi moraš ispričati sve što se zbilo - reče kao Ii7.$>,ređ, čim smo u njegovoj sobi sjeli jedan sučelice drugom. Nije ga zanimao slijed moga iskustva,želio je samo znati Sin Ninu sušico kad mije rekao da obratim pažnju na obalu, /ntu'iuale su ga pojedinosti. Opisali zid koji sam ugledao.Je li li zid bio slijeva ili zdesna? - zapita. Hekoh mu da je zid zapravo bio ispred mene. On je međutim, ostajao pri tome daje morao biii ili lijevo ilidesno.

I Hi!

183

- Kad si ga prvi pm ugledno, gdje je. bio? Zatvori oči i ne otvaraj ih dok se ne prisjetiš. vUstao je i onako zatvorenih očiju ine okretao dok ine nije usmjerio prema istoku, smjeru u kojem sam sjedio poreci potoka. Upita me u kojem sam se pravcukretao.Rekoh da sam se kretao, dalje, naprijed, ispred sebe. Reče da se moram prisjetiti i koncentrirati na ono razdoblje kad sam još vidio vodu u obliku mjehura.- U kojem su smjeru plutali? - upita.Don Juan me poticao da se prisjetim i naposljetku sam morao priznati da mi se činilo kako se mjehuri kreću na moju desnu stranu. Ipak nisam bio tako potpunosiguran kao što je on to želio. Njegovo me ispitivanje navelo da shvatim kako ni sam u stanju klasificirati svoje opažanje. Kad sam ih tek ugle dao, mjehurisu se kretali meni zdesna, ali kako su postajali veći tako su plutali u svim smjerovima. Neki kao da su išli rav no na mene a ostali u svim mogućim smjerovima.Mjehuri su se kretali iznad i ispod mene. Zapravo, bilo ih je posvuda. Sjetih se da sam čuo njihov šum; zacijelo sam ih opažao ne sa mo očima već i ušima.Kad su mjehuri postali tako veliki da sam se mogao »popeti« na jednog od njih, »vidio« sam kako bi povremeno okrznuli jedan drugog, poput balona.Kako sam se prisjećao pojedinosti svog opažaja postajao sam sve uzbuđeniji. Don Juan je međutim bio posve nezainteresiran. Rekoh mu da sam vidio kako semjehuri pjenušaju. Nije to bio ni posve slušni ni posve vidni utisak već nešto neodređeno, pa ipak kristalno jasno; mjehuri su strugali jedan o drugog.Ja nisam vidio ili čuo njihovo kretanje, ja sam ga osjećao; bio sam dio tog zvuka i tog kretanja.Prepričavajući taj doživljaj postah duboko ganut. Uhvatio sam ga za ruku i tresao je u nastupu silnog uzbuđenja. Shvat in sam da mjehuri nisu imali vanjskihgranica; ipak, bili .su zatvoreni unutar sebe a površina im je mijenjala oblik te bivala neujednačena i nazubljena. Mjehuri su se stapali i razdvajalivelikom brzinom, pa opet, njihovo kretanje nije bilo ošamuću juee. To je kretanje bilo brzo a istovremeno polako.

Još nefit'o čega sam se sjetio prepričavajući svoje iskustvo blltt je boja tih mjehura. Bill .su prozirni i vrlo svijetli i doimali 'iji gotovo zelenima,premda to nije bila baš boja, onako kako •iMm navikao opažali boju.Vrludaš upade mi don Juan u riječ. - To su nevažne IVHl'i, Zaustavljaš se na krivim pojedinostima. Jedino šio je vitino jest smjer.

Mogao sam se sjetiti samo toga da sam se kretao bez osje( tt|n za pravac, ali don Juan zaključi da budući da su mjehuri u početku uporno tekli na mojudesnu stranu - prema jugu ¦|UH je dakle bio smjer o kojem moram povesti računa. Ponovnu mi naredi da se sjetim je li zid bio s moje desne ili lijeve'.ii.tne. pokušah se sjetiti.Kad me je don Juan »pozvao« i kad sam isplivao, da lako križem, mislim da mije zid bio slijeva. Bio sam mu vrlo blizu i limfno sam razabrati udubine i izbočinedrvene oplate ili kalupa u kojem je beton izliven. Korištene su vrlo tanke letvice luko da je njihov otisak djelovao ujednačeno. Zid je bio vrlo \'lNok.Mogao sam vidjeti jedan njegov dio i primijetiti da nema ugla već zavija na drugu stranu.Neko je vrijeme sjedio šutke kao da razmišlja kako odgotieiniiii značenje mog iskustva; naposljetku reče da nisam po¦aij'.ao boj1, zna što, da sam iznevjerionjegova očekivanja. Što sam trebao učiniti?Nije odgovorio već samo naškubio usne.Vilo dobro si to izveo - reče. - Danas si naučio da se Inujo služi vodom da bi se kretao. Ali jesam li vidio?I'ogledao me s čudnim izrazom lica. Zakolutao je očima i rekao da ću morati još mnogo puta ući u zelenu maglicu prije no ft to budem u stanju sam odgovoritina to pitanje. Nenametljivo je promijenio temu rekavši da nisam stvarno naučio kako •in kretali koristeći vodu, ali sam naučio da je to nešto šio bllljoumije, a on me namjerno upozorio na obalu potoka ka ko bih mogao provjeriti svoje kretanje.

184

IMS

- Kretao si se vilo brzo - primotiui ¦¦- brzinom nekoga kome je ta tehnika poznala. Nije mi bilo Liko dizali korak s tobom.Molio sam ga da mi objasni što se sa mnom zbivalo od početka. Nasmijao se, polako vrteći glavom kao da ne vjeruje u ono što čuje.- Uvijek želiš znati sve od početka - reče. - Ali nema početka, početak je samo u tvojim mislima.- Mislim daje početak bio kad sam sjeo na obalu i popušio lulu - uzvratih.- Ali prije nego što si popušio morao sam smisliti što ću s tobom - reče. - Morao bih ti reći što sam učinio, a to ne mogu jer bi me to opet dovelo do nečegdrugog. Stoga će ti stvari možda biti jasnije ako ne pitaš o počecima.- Onda mi ispričaj što se dogodilo nakon što sam sjeo na obalu i popušio.- Čini mi se da si mi to upravo ispričao - reče smijući se.- Je li išta što sam učinio bilo od ikakve važnosti, don Juane?On slegnu ramenima.- Vrlo dobro si slijedio moja uputstva i nisi imao problema s ulaženjem i izlaženjem iz magle. Onda si slušao moj glas i vratio se na površinu svaki putkad bih te zazvao. To je bila vježba. Sve ostalo bilo je vrlo jednostavno. Jednostavno si pustio da te magla nosi. Ponašao si se kao da znaš što valjačiniti. Kad si već bio vrlo daleko ponovno sam te zazvao i rekao ti da pogledaš u obalu da bi znao kako daleko si odmakao. Onda sam te povukao natrag.- Hoćeš reći da sam uistinu putovao kroz vodu?- Jesi. I to vrlo daleko.- Kako daleko?- Ne bi vjerovao.

Pokušao sam ga namamiti da mi kaže ali on promijeni te mu i reče da mora na neko vrijeme otići. Navaljivao sam da ini barem dade neku naznaku.

¦ Ne volim živjeti u neznanju rekoh.»Ti sam sebe držiš u neznanju uzvrati. - Pomisli na onoj y,UI koji si vidio. Sjedi ovamo na hasurti i prisjeti se svake po jedinosti na njemu. Onda ćešmožda sam otkrili kako daleko »I O|($nn. Sve šio ja sada znam je to da si otputovao vrlo dale ko, Znam lo po lome šio sam se vraški namučio da le (lovuČim naliaj,. Da nisam bio u blizini možda hi odlnlao i nikad Mft ne bi vratio, u kojem bi slučaju sad od tebe preostalo samo tvoje mrtvo lijelo na obalirijeke. Ili bi se možda sam vratio. Kud se radi o tebi, nikad se ne zna. No sudeći po naporu s ko (Ini snm le vratio, rekao bih da si očito bio ti ....Nnrinio je dugu stanku i toplo se zagledao u mene.Ja bih otišao do planina srednjeg Meksika - reče. - Ne /iiiun kako bi daleko ti otišao, možda do Los Angelesa ili rak iIh Bra/ila.I ion Juan se vratio slijedećeg dana kasno popodne. U mettiivreniciiu sam pribilježio sve o svom opažanju, čega god tttuu se mogao sjetiti. Dok sam pisao,pade mi na um da protlem obalom potoka uzvodno i nizvodno u oba smjera i pro* M'i im jesam li stvarno vidio neki oblik koji me mogao podsjenii na zid.Nagađao sam da me don Juan možda onako < iiiainljenog naveo da hodam i onda usmjerim pažnju na neki zid koji se nalazio usput.Izračunao sam daje od časa kad sam prvi put zamijetio ntiiglu i trenutka kad sam izašao iz jarka i vratio se u njegovu ktuHi prošlo toliko vremena da smohodajući mogli prijeći naj v\k' četiri kilometra. Stoga sam prešao oko pet kilometara obulom potoka u oba smjera, pomno motreći svaki obris koji |e timeni mogao izazvati viziju zida. Potok je, koliko se meni činilo, bio običan kanal za navodnjavanje. Bio je oko metar, metar i pol širok cijelom svojomdužinom i nisam (u mogao oikrili ništa što bi me podsjetilo na betonski zid ili dozvalo takvu sliku.Kad je don Juan kasno popodne stigao kući pristupili inu Nil željom da mu pročitam svoj opis događaja. Nije ga htio sali i reče mi da sjednem. Sjeo jesučelice1 meni. Nije se

IHĆ)

\H7

smješkao. Sudeći po prodornom izrazu njegovih očiju zagled.'inih ti daljinu, zadubio se u misli. *Mislim da si sada već svjestan - roče glasom koji je najedanput bio vrlo oštar - da je sve smrtno opasno. Voda je isto lako pogubna kao i vratar. Ne pripazišli, voda će te zarobili. To se jučer zamalo dogodilo. Ali čovjeka je moguće zarobiti samo ako pristaje na to. To je tvoja nevolja. Ti si se spreman prepustili.Nisam znao o čemu govori. Njegov je napad bio tako iznenadan da se nisam mogao snaći. Nemoćno ga zamolili da mi objasni što misli. Nevoljko spomenu daje bio u kanjonu i »vidio« duha izvora te da ima jak osjećaj kako sam prokockao svoje izglede da »vidim« vodu.- Kako? - upitao sam, uistinu zbunjen.- Duh je sila - kaza - i kao takav odaziva se samo na snagu. U njegovu se prisustvu ne smiješ opustiti.

- Kad sam se opustio?- Jučer kad si pozelenio u vodi.- Nisam se opustio. Smatrao sam da je to vrlo važan trenutak i ispričao sam ti sve što mi se dogodilo.- Tko si ti da bi mislio ili odlučio što je važno? Ne znaš ništa o silama koje prizivaš. Duh izvora postoji tamo u kanjonu i mogao ti je pomoći; zapravoti je pomagao dok nisi sve pokvario. Sad ne znam kako će sve to završiti. Podlegao si sili duha izvora i sad te može uzeti kadgod zaželi.- Jesam li pogriješio u tome što sam gledao kako postajem zelen?- Prepustio si se. Želio si se prepustiti. To je bilo krivo. Već sam ti to rekao i opet ću ponoviti. U svijetu brujoa možeš preživjeti samo ako si ratnik.Ratnik se prema svemu odnosi s poštovanjem i ni po čemu ne gazi ako ne mora. Ti se jučer prema vodi nisi ponio s poštovanjem. Obično se ponašaš vrlo dobio.Međutim, jučer si se prepustio svojoj smrti kao najobičnija budala. Ratnik se ničemu ne prepušta, čak ni svojoj smrti. Kalnik nije voljan partner, ratniknije na raspolaganju, a ako se upusti u nešto možeš bili siguran da zna šio ("ini.

Nisam znao Sto da kažem. Don Juan je bio gotovo ljut. To me uznemirilo. Don Juan se rijetko kad lako ponašao prema meni. Uekoh mu da zaista nisam znao dapostupam krivo. Nakon nekoliko c'asaka napete šutnje skinuo je šešir, osmjehnuo se i rekao mi da moram otići i ne vraćati se njegovoj kući NVe dok neosjetim da sam zadobio vlast nad svojim popustljivim dijelom. Naglasio je da moram izbjegavati vodu te mi ona ju* smije dodirnuti površinu tijela triili četiri mjeseca. Mislim da neću moći izdržati bez tuša - rekoh. IL I )oii Jun se smijao dok mu niz obraze nisu potekle suze. jf, Nećeš moći izdržatibez tuša! Na trenutke si tako slab da pomislim kako me vučeš za nos. Ali ti se ne šališ. Na trenutke iiiMimi nemaš nikakve vlasti nad sobom i sile tvogživota te slobodno razvlače.Rekoh da čovjek ne može stalno imati vlast nad sobom. ()n je tvrdio da se ratniku ništa ne događa mimo njegove volji«. Spomenuo sam nesretne slučajevei kazao da bi se ono što nv meni dogodilo kod kanala moglo smatrati nesretnim slučajem, jer ja to nisam htio a nisam bio ni svjestan toga da se krivoponašam. Nabrojao sam različite ljude koje je zadesila takva nevolja da ju je moguće protumačiti samo kao nesretan sluftlj; podsjetio sam ga na Lucasa,dobrog starog Yaquija koji je •/.ndobio teške ozljede kad se prevrnuo kamion koji je vozio.- Čini mi se da je nemoguće izbjeći nezgode - rekoh. Nema tog čovjeka koji može držati pod kontrolom sve oko H«'be.- Istina - odsječe don Juan. - Ali ne može se sve proglasili neizbježnom nezgodom. Lucas ne živi kao ratnik. Da živi, znao bi da čeka i što čeka i ne bipijan vozio kamion. Udario |e u stijenu pokraj ceste zato stoje bio pijan i unakazio si tijelo ni za što.Za ratnika je život vježbanje strategije - nastavio je don Juan. Ali ti želiš naći smisao života. Ratnik ne mari za Niuisao. Da je Lucas živio kao ratnik,a imao je tu mogućnost kao šio je svi imamo, bio bi strateški postavio svoj život. Stoga bi, Jiko već nije mogao izbjeći nesreću koja mu je polomila

I HH

189

rebra, našao načina da ublnži ucliir ili izbjegne posljedice ili hi se borio protiv njih. Da je l.ucas ratnik ne hi sjedio ti svom musavom kućerku i umiraood gladi. Borio bi se do krnja.Ukazah don Juanu na drugu mogućnost, uzimajući njega za primjer, i upitah ga kakav bi bio ishod da je on bio žrtva nesreće u kojoj bi ostao bez nogu.- Kad to ne bih mogao izbjeći i kad bih ostao bez nogu uzvrati - ne bih više mogao biti čovjek pa bih se priklonio onome što me čeka tamo vani.Napravio je kružni pokret rukom pokazujući sve oko sebe.Rekoh da me krivo razumio. Htio sam mu ukazati na to da nitko živ nije u stanju predvidjeti sve što mu se može dogoditi u svakodnevnom životu.- Mogu ti reći samo to - kaza don Juan - da ratnik nikad nije na raspolaganju, on nikad ne stoji pokraj ceste čekajući da ga netko udari. Tako smanjujeizglede da mu se dogodi nešto nepredviđeno. Ono što ti nazivaš nesretnim slučajem najčešće je vrlo lako izbjeći, osim budalama koje žive navratnanos.- Nemoguće je stalno živjeti strateški - usprotivih se. - Zamisli da te netko čeka sa snajperom, mogao bi te nanišaniti s udaljenosti od četiristo metara.Što bi ti učinio?Don Juan me pogleda s nevjericom a onda prasnu u smijeh.- Sto bi učinio? - nukao sam ga da odgovori.- Da me netko čeka sa snajperom? - ponovio je, očito mi se rugajući.- Da se netko skriva i čeka te. Ne bi imao nikakvih izgleda. Ne možeš zaustaviti metak.- Tako je, ne mogu, no ipak ne razumijem što hoćeš reći.- Hoću reći da ti sva ta tvoja strategija ne može pomoći u takvoj situaciji.- Ah, to! Ali može! Da me netko čeka sa snajperom ja se jednostavno ne bih pojavio.

13

¦\Moj slijedeći pokušaj »viđenja« uslijedio je 3. rujna 1969. Don "utin mi je dao da popušim dvije lule mješavine. Izravno djelovanje bilo je isto kaoprilikom dva prethodna pokušaja. Sje¦ im se da me don Juan, kad mije tijelo sasvim obamrlo, uhv.iiio pod desno pazuho i poveo u guštaru koja se sterekiloniriiiiiia oko njegove kuće. Ne sjećam se što smo on ili ja činili milinu nIo smo zašli u šikaru niti se mogu sjetiti koliko dugo .mio hodali; u jednomsam trenu samo otkrio da sjedim na vrhu nekoj; brdašca. Don Juan je sjedio meni slijeva, dodirujući me. Nisam ga mogao osjetiti ali sam ga vidio krajičkomoka. imao sam osjećaj da mi nešto govori premda se nisam mogao• Idili njegovih riječi. Ipak mi se činilo da točno znam stoje rekao mada to nisam mogao jasno prizvati u sjećanje. Njegove• im lijen doživio poput vagona promičućeg vlaka, a posljednja je riječ bila zadnji vagon. Znao sam o kojoj se riječi radi ali i'- nisam mogao izgovoritiniti jasno misliti o njoj. Bio sam u nekom polubudnom stanju u kojem mi se kao u snu ukazala filik« vlaka riječi.A onda je do mene dopro jedva čujan don Juanov glas.Sad se moraš zagledati u mene - govorio je, okrećući mi H.luvu picma sebi. Ponovio je tu rečenicu tri ili četiri puta.Čim sam ga pogledao otkrio sam onaj isti sjaj koji sam već dvnpiii prije opazio gledajući u njegovo lice; bilo je to hipnotizira ju <v krda nje, valovitprotok svjetlosti unutar cjelovitog |iinslc)ta. Taj prostor nije imao određenih granica pa ipak se ilovit.i svjetlost nije prelijevala već se kretala unutarnevidl|ivih meda.

Ispitivački se zagledah u sjajni predmei pred sohom i on smjesta poče gubiti sjaj a pojaviše se poznali obrisi don Juanova lica ili, bolje rečeno, oni suse isticali na pozadini I >1 i jedećeg sjaja. Nakon toga sam zacijelo opet usredotočio pogled jer don Juanove crte počeše blijedjeti a sjaj se pojačao.Usmjerio sam pažnju na područje koje je po svoj prilici bilo njegovo lijevo oko. Primijetih da tamo kretanje svjetlosti nije ujednačeno. Otkrih nešto nalikiskričavim eksplozijama. Te eksplozije su ritmički izbacivale nešto poput čestica svjetlosti koje bi priličnom žestinom sunule prema meni, a zatim se vraćalekao da su na elastičnoj traci.Don Juan mi je jamačno okrenuo glavu jer iznenada otkrih da gledam u izorano polje.- Sad gledaj preda se - čuh ga govoriti.Preda mnom se na dvjestotinjak metara udaljenosti nalazilo veliko brdo; cijela njegova padina bila je poorana. Vodoravne brazde penjale su se paralelnood podnožja do samog vrha. Primijetih da na tom uzoranom polju ima kamenja, a nalazila su se tu i tri velika kamena stoje narušavalo linearnost brazdi.Točno ispred mene bilo je grmlje pa nisam mogao promotriti pojedinosti gudure ili kanjona u podnožju brda. S mjesta na kojem sam se ja nalazio kanjonse doimao poput duboke usjekotine, sa zelenim raslinjem primjetno različitim od ogoljelog brda. Bila su to stabla što su rasla u dnu kanjona. Osjetihkako mi u oči puše povjetarac. Obuze me osjećanje mira i dubokog spokojstva. Nije se čulo glasanje ptica ni insekata.Don Juan mi se ponovno obrati. Trebalo mi je časak da shvatim što govori.- Vidiš li čovjeka u polju? - pitao je.Htjedoh mu reći da u polju nema nikakvog čovjeka, ali nisam mogao izgovoriti te riječi. Don Juan mi odostrag obuhvati dlanovima glavu - vidio sam njegoveprste na svojim obrvama i obrazima - i pomičući je polako zdesna nalijevo, a zatim natrag, natjera me da osmotrim cijelo polje.- Promotri svaku pojedinost. Možda ti život ovisi o tome - začuli kako uporno ponavlja.

Naveo me da tVtiii putu pređeni pogledom pnko vlzunl iioj> hori/.onia širokoj«, l.".o stupnjevi). U jednom iirnu, kud mi je okrenuo glavu sasvim ulijevoučinilo mi se da sam olkrio kako se u polju nešto miče. Krajičkom desno;1, oka načas sam opazio neko kretanje. Uze mi okretati glavu udesno i sad sam mogiiousredotočiti pogled na oranicu. Vidjeli kako uz brazde hoda neki čovjek. Bio je to običan čovjek u odjeći meksičkoj1, seljaka; na sebi je imao sandale,svijetlosive hlače, bež košulju dugih rukava i slamnati šešir, a preko desnog ramena nosio je svijetlosmeđu torbu.Don Juan je očito primijetio da sam ugledao čovjeka. I ipoi no me pitao gleda li on u mene ili se kreće prema meni. I li jedoh mu reći da se čovjek udaljavai da mije okrenut ledini.i, ali uspio sam samo izustiti »Ne«. Don Juan mi naredi da viknem ako se čovjek okrene i uputi prema meni, a on će mi onda okrenutiglavu kako bi me zaštitio.Nisam osjetio nikakav strah ni zebnju, niti ikakvu uklju ćenost u sve to. Hladno sam promatrao prizor. Čovjek se zaus i a vio na sredini polja. Položioje desnu nogu na veliki kamen kao da hoće zakopčati sandalu. Potom se uspravio, izvadio uzicu iz torbe i omotao je oko lijeve ruke. Okrenuo mi je ledai, gledajući u vrh brda, počeo osmatrati prostor pred sohom. Zaključio sam to po načinu na koji je micao glavom, polako udesno; vidjeh mu profil a onda

stade okretati cijelo tijelo puma meni sve dok se nije zagledao u mene. Malo je tržnuo j'Ja vom ili ju je tako namjestio da sam bio siguran kako me ugledao. Pružio je lijevu ruku preda se i držeći je tako, upirući pri tom prstom u zemlju, krenuo prema meni.- Dolazi! - bez teškoće povikah.Don Juan mi je zacijelo okrenuo glavu jer sam slijedećeg Irena gledao u guštaru. Reče mi neka ne zurim već »lako« gledam u stvari, prelijećući ih pogledom.Primetnu da će stali malo podalje od mene, a onda se uputiti prema meni te neka zurim u njega sve dok ne vidim njegov sjaj.Vidjeli kako se udaljava dvadesetak metara. Koračao je la ko hiiio i žustro da sam jedva mogao vjerovali daje to don Ju iin, okrenuo se, pogledao me i naložiomi da se zagledam u nj.

192

l.iee inu je sjalo; izgledalo je kap mrlja svjeilosli. Svjetlosi nm se prelijevala do grud iju, gotovo do sredine tijela. Imao sam dojam sličan onome kadpoluzatvorenim očima gledam u svjetlost. Sjaj se širio i gubio. Po svoj prilici je krenuo prema meni jer je svjetlost postala jača i zamjetljivija.Nešto mi je rekao. Pokušao sam ga shvatiti i izgubio sliku svjetlosti, a onda vidjeh don Juana onakvog kakvog ga viđam svaki dan, bio je udaljen nekolikokoraka. Sjeo je sučelice meni.Usmjerivši pozornost na njegovo lice stadoh opažati nejasan sjaj. Tada mi se učini da mu je lice iskrižano tankim zrakama svjetlosti. Don Juanovo je liceizgledalo kao da netko majušnim zrcalima odbija svjetlost po njemu; kako je svjetlost postajala žešća tako je lice gubilo svoje obrise i opet se prometnulou bezobličan sjajeći predmet. Ponovno opazih pulsirajuće eksplozije svjetlosti iz područja koje je zacijelo bilo njegovo lijevo oko. Nisam obratio pažnjuna to već sam je namjerno usmjerio na područje tik do njega, za koje sam pretpostavio daje desno oko. Smjesta ugledah jasno, prozirno vrelo svjetlosti.Ta je svjetlost bila tekuća.Primijetih da je opažanje više od gledanja; bilo je to osjećanje. Vrelo guste, tekuće svjetlosti bijaše izvanredno duboko. Bilo je »blagonaklono«, »dobrohotno«.Iz njega svjetlost nije izbijala u eksplozijama već se polagano vrtložila prema unutra, stvarajući fini odsjaj. Taj me sjaj ugodno i nježno doticao, umirivao,što je u meni stvaralo osjećaj usklađenosti.Ugledao sam simetričan prsten blještavih zraka svjetlosti koje su se ritmički širile po okomitom polju sjajeće pozadine. Prsten se raširio i prekrio gotovocijelu sjajnu površinu a zatim suzio u točku svjetlosti, u središtu blještavog vrela. Vidjeh kako se taj prsten još nekoliko puta širi i sužava. Tadasam se na mjerno odmaknuo, ne skrećući pogled, i sada sam mogao vici jeti oba oka. Razaznao sam ritam obje vrste svjetlosnih eksplo zija. Lijevo je okoodašiljalo zrake svjetlosti koje su se probija le iz okomitoj; polja, dok su zrake iz desnog samo isijavale ne probijajući se. Hitam očiju se izmjenjivao,svjetlosi lijevoj; oka

bi iifi van dok bi se isijavajuće zrake svjetlosti de |nn|, Mi/Jle i zn vri ložile prema minira. Zatim bi se svjetlosi okn raširila i prekrila cijelu sjajećupovršinu, dok bi se |)M|tlutlirnJiu''a svjellosi lijevog oka povukla.

Ijon iJuaii me oČilo ponovno okrenuo jer sam sad opei j;le ¦i" n oranicu. Čuo sam kako mi govori da promatram onoj; "kn.čovjek je stajao pokraj kamena gledajući u mene. Nisamibh.io i iir njej;ova lica jer je većim dijelom bilo zaklonjeno¦ im i .r;ak kasnije gurnuo je torbu pod desnu mišicu ino '<• puma mojoj desnoj strani. Odhodao je gotovo doi i|« ni;.....v, promijenio smjer i napravio nekoliko koraka uu uveli ja i ka. Tada sam izgubio koncentraciju i on nesta, a išlo ni u i cii'h laj krajolik. Sad je u prvom planu bila slika pus iko}', i .r;linja.Ne ,.)<». 1111 se kako sam se vratio u don Juanovu kuću niii ft« |i'i am šio je učinio da me »povrati«. Kad sam se probudioI "..im na hasuri u njegovoj sobi. Prišao mije i pomogao ih n.'.i.iii. Vri jelo ini se u glavi i osjećao sam mučninu u želul ion Juan me bez riječi, odlučnoodvukao u grmlje pokraj ¦oi< i', Pozlilo mi je a on se smijao.Kasnile mi je bilo bolje. Pogledao sam na sat, bilo je jedaii f i\ u 11 ori. Ponovno sam legao i ujedan popodne slijedećeg li mu opei Nam bio pri sebi.Don Juan me stalno iznova pitao kako se osjećam. Činilo |il st* tla sam odsutan duhom. Nisam se mogao pravo koncen hinili, Ni'ko sam vrijeme šetao oko kućepod don Juanovint pindzorom. Išao je za mnom. Nisam znao što bi, pa sam ponovio Itigao. Probudio sam se kasno poslijepodne osjećajući se ogo bolje. Okosebe sam otkrio gomilu zgnječenoj; lišća. Otpravo sam, probudivši se, otkrio da ležim na trbuhu, navrh lipi* lišra. Miris je bio vrlo jak. Sjećam se dasam prvo poslao NUin loj; mirisa a tek onda se potpuno razbudio. Posuo sam iza kure i našao don Juana pokraj jarka za naifoili\|/ivanje. Vidjevši mej;dje dolazim stade mi uzbuđeno daznakove tla stanem i vratini se u kuću.

I <)¦)

195

Trči umilni! doviknuo mije.Potrčah u kuću a on je tren kasnije došao za mnom.- Nikad nemoj dolazili za mnom reče. - Želiš li me vidjeti, čekaj me ovdje u kud.Ispričao sam se. Reče mi da ne trošim snagu na glupava ispričavanja koja nemaju moć opozvati moje postupke. Kaza da se namučio da bi me vratio i da sadaposreduje kod vode za mene.- Moramo okušati sreću i oprati te u vodi - nastavi. Uvjeravao sam ga da se dobro osjećam. Dugo mi se zagledao u oči.- Hodi sa mnom - pozva me. - Stavit ću te u vodu.- Dobro sam - uzvratih. - Pogledaj, pravim bilješke. Prilično me snažno povukao s hasure.- Ne prepuštaj se! - reče. - Za tili čas ćeš opet zaspati, a ovaj te put možda neću moći probuditi.Potrčasmo iza kuće. Prije nego što smo stigli do vode reče mi vrlo dramatičnim tonom da čvrsto zatvorim oči i da ih ne otvaram dok mi on ne kaže. Reče mida bih mogao umrijeti pogledam li u vodu makar samo na tren. Vodio me za ruku i namočio u jarku, počevši od glave. Držao sam oči zatvorenima dok me onsatima potapao i izvlačio iz vode. Osjetio sam nevjerojatnu promjenu. Što god da mi je bilo prije ulaska u vodu, bilo je tako nezamjetljivo da nisam niznao da mi nešto nedostaje sve dok to nisam usporedio s osjećajem ugode i bistrine koji me obuzeo dok me don Juan držao u kanalu za navodnjavanje.

Voda mi je ulazila u nos i stadoh kihati. Don Juan me iz vukao i poveo, još uvijek zatvorenih očiju, u kuću. Pomogao mije da se presvučem, odveo me u svojusobu, posjeo na moju hasuru, postavio mi tijelo u određenom smjeru i tek onda ini rekao da otvorim oči. Otvorio sam ih, a to što sam ugledao na tjeralome da poskočim i zgrabim ga za nogu. Iskusio sam trenutak strahovite smetenosti. Don Juan me kvrcnii prstima po samom tjemenu. Bio je to munjevit udarac,ni težak ni bolan već nekako zaprepašćujući.

ti je? Šio si vidio? upitao ino. HVOrlvSI oči ugledao sam onaj išli prizor od prije. VidioI H oiiop, istog čovjeka. Ovaj ine put, modulitn, inaltcne dođi«•• Vidio sam mu lice. Bilo je na njemu nečeg po/milog. o šum znao ikoje. Prizora je nestalokad me don Juan |i mio po glavi.Podigoh pogled prema don Juanu. Pripremio je ruku da ponovno kvrcne. Nasmijao se i upitao jesam li za još jedan li nt*. Puslio sam mu nogu i opustio sena hastiri. Naredio Ijr dii gledam preda se i da se ni u kom slučaju ne okrećem |l'iijerti vode iza kuće. Tek lađa sam primijetio daje u sobi mrkli mrak.Na trenI iliii bio siguran imam li otvorene oči. Dodirnuh ih rukama |»iov|ciim. Zažvali don Juana i rekoh mu da nešto nije u *. iiio|im očima, uopće nisam mogaovidjeli, dok sam lio 11 ću prije gledao kako je spreman udariti me. Začuli ?»e snuje s desne strane, iznad moje glave, a onda je talio petrolejku. Očisu mi se smjesta privikle na svjetlost. 1 je bilo kao i uvijek: zidovi sobe od blatom omazanog lem i čudno iskrivljeno suho ljekovito korijenje stoje visji kl H njih; svežnjevi trava; slamnati krov; petrolejka što visi {4 j'ieile. 'Ili sam sobu vidio tisuću puta ali ovog sam puta la postoji nešto jedinstvenou pogledu nje i u pogle ilu mene samog. Prvi put nisam vjerovao u konačnu »real ; .svog opažanja. Približavao sam se tom osjećaju, i vjero sinu si ga mnogoputa intelektualno predočio, ali nikad 1 bio na rubu ozbiljne sumnje. Ovaj put međutim nisam v|c|'0Vno da je soba »stvarna«, i na tren sam imao čudan osje< i| da će log prizora nestati kvrcne li me don Juan prstima po ;:l ivi.Počeh drhtati premda mi nije bilo hladno. Kičmom su mi l'oill'hizili srsi.(ilava mi posta leška, osobito u području tik iznad vrata. Polužih se da mi nije dobro i rekoh mu šio sam vidio. Na Ninijno se i rekao daje prepustili sestrahu bijedno popuštanje Klimom sebi.

96

Ti si prestnišen premda se ne bojiš reče, Vidio si sa veznika kako zuri n iel>c. Zaista strasno! Prvo čekaj da se na deš licem u lice s njim pa se ondamožeš posnu i u y,.ićcReče. mi neka ustanem i pođem do svog auta ne okrećući se u smjeru vode, te da ga pričekam lamo dok ne uzme uže i lopatu. Odvezli smo se do mjesta na kojemsmo našli panj. Stadosmo ga iskopavati u mraku. Satima sam naporno radio. Nismo iskopali panj, ali sam se osjećao mnogo bolje. Vratili smo se njegovojkući i jeli i stvari su opet bile savršeno »normalne« i obične.- Što mi se dogodilo? - upitao sam. - Što sam jučer učinio?- Popušio si mene a onda si popušio saveznika - uzvrati.- Molim?Don Juan se nasmija i reče da ću sad sigurno tražiti da mi ispriča sve od početka.

- Popušio si mene - ponovio je. - Zagledao si se u moje lice, u moje oči. Vidio si svjetlosti koje označavaju čovjekovo lice. Ja sam vrač, vidio si tou mojim očima. Međutim, nisi toga bio svjestan, jer sad si to prvi put vidio.Svi ljudi nemaju iste oči. To ćeš ubrzo otkriti. Nakon toga si popušio saveznika.- Misliš onog čovjeka u polju?- To nije bio čovjek, to je bio saveznik koji te pozivao.- Kamo smo otišli? Gdje smo bili kad sam vidio tog čovjeka, hoću reći tog saveznika?Don Juan bradom pokaza dio ispred svoje kuće i reče da ine bio odveo na vrh jednog brdašca. Rekoh da krajolik nije bio nalik pustinjskom gustišu oko njegovekuće, a on uzvrati da saveznik koji me »pozvao« nije odavde.Odakle je?Uskoro ću te odvesti tamo.Koje je značenje moje vizije?Učio si vidjeli, toje sve; ali sad ćeš se upiškiti u gaće jer popuštaš samom sebi; prepustio si se svom strahu. Možda ne Ih bilo zgorega da opišeš sve Stosi vidio.

Kud sam počeo opisivati kako mije izgledalo njegovo lice»u me prekinu i reče da je to posve nevažno. Rekoh da sam< zamalo vidio kao »svijetleće jaje«. On uzvrati da »zamalo«¦ iji? dovoljno i da će mi za viđenje trebati mnogo vremena i¦ iporn,/(inimao gaje prizor oranice i svaka pojedinost o onom Jeku koje sam se mogao sjetiti.Saveznik te pozivao - reče. - Kad se približio pomaknuo li I i glavu, ne zato što te ugrožavao već zato stoje bolje če|tl. Nikamo ti se ne žuri. Ratniknikad nije dokon i nikad se $11 ri, Sresti saveznika kad nisi spreman, isto je kao prdežiimpasti lava.Svidjela mi se ta usporedba. Nasmijali smo se s užitkom. Sto bi .se dogodilo da mi nisi pomaknuo glavu? Ti hi je pomaknuo sam. A da nisam?Saveznik bi ti prišao i nasmrt te prepao. Da si bio sam, i^iio te ubiti. Nije pametno da budeš sam u planini ili pustitlok se nisi u stanju sam obraniti.Saveznik bi te mogao [v«illti i napraviti od tebe mljeveno meso. Knkvo je bilo značenje njegovih kretnji? (Hodajući te, izrazio ti je dobrodošlicu. Pokazaoti je da linft duholovca i tobolac ali ne iz ovog kraja, njegova je torbila iz drugog dijela zemlje. Na tvom su putu tri prepreke, [|r bilo ono velikokamenje. I posve sigurno ćeš steći najveću u*1 u kanjonima i jarcima; saveznik ti je pokazao jarak. ak prizora ti je trebao pomoći da otkriješ točno mjestona 11 ćeš ga naći. Sad znam gdje je to. Uskoro ću te odvestiI loćeš reći da taj krajolik koji sam vidio uistinu postoji? I )akako. < Ulje?To ti ne mogu reći. Kako ču naći taj kraj?Ni lo ti ne mogu reći i to ne zato što ne želim već jednoIvno /.nio što ne znam kako bih ti to objasnio.

I '),H

199

Zanimalo me kakvo je /n.nenje imalo ponavljanje i.sioj> prizora dok sam se nalazio u njegov&j sohi. Don Jii.in se nasmijao i oponašao kako sam se uhvatioza njegovu novu.

- Bila je to potvrda da te saveznik hoće - kaza. Htio je biti siguran da ti ili ja znamo da ti izražava dobrodošlicu.- A ono lice koje sam vidio?- To ti je lice znano jer ga poznaješ. Već si ga vidio. Možda je to lice tvoje smrti. Prestrašio si se, ali to je zbog tvoje nemarnosti. Čekao te, a kadse pojavio ti si podlegao strahu. Nasreću, bio sam u blizini pa sam te mogao lupiti jer bi se inače okrenuo protiv tebe i to s punim pravom. Da bi susreosaveznika čovjek mora biti besprijekoran ratnik jer se inače saveznik može okrenuti protiv njega i uništiti ga.Don Juan me odgovorio od toga da se slijedećeg jutra vratim u Los Angeles. Smatrao je da se još nisam sasvim oporavio. Natjerao me da sjednem u njegovusobu okrenut jugoistoku kako bih sačuvao snagu.Sjeo je s moje lijeve strane, dodao mi bilježnicu i rekao da sam ga ovaj put uhvatio, ne samo da mora ostati uz mene već mora i razgovarati sa mnom.- U suton te moram ponovno odvesti do vode - reče. - Još nisi čvrst i danas ne bi smio ostati sam. Pravit ću ti društvo cijelo jutro, popodne ćeš bitiu boljem stanju.Njegova me briga veoma zabrinula.- Što mi je? - upitah.- Pozvao si saveznika.- Što hoćeš time reći?- Danas ne smijemo razgovarati o saveznicima. Razgovarajmo o bilo čemu drugom.Meni se zapravo nije uopće razgovaralo. Počeo sam osjećati tjeskobu i nemir. Don Juanu se ta situacija očito činila jako smiješnom jer se smijao dok munisu potekle suze.- Nemoj mi reći da u trenutku kad je potrebno da govoriš nemaš što za reći - kaza, s nestašnim bljeskom u očima.Njegovo me dobro raspoloženje jako umirivalo.

U lom me času zanimnia .samo jedna lema: saveznik. Njegovo ini je lice bilo tako znano, ali ne kao da sam y;,\ prije pojsnnvao ili negdje vidio. Bilo jeto ncšio drugo. Cim bih poi i>n razmišljati o njegovu licu u glavu hi mi navila bujica dru•ih misli, kao da jedan dio mene zna tajnu i ne želi da jojse '•.milili dijelovi mene približe. Osjećaj da mije saveznikovo lice i.iko poznato bio je u toj mjeri jeziv da me doveo u stanje boii'Sjit« melankolije.Don Juan je rekao da bi to moglo biti lice moje smrti. IVI telim da me ta izjava paralizirala. Očajnički sam htio saznati \>\fc\ a imao sam jasan osjećajda me don Juan drži na udaljenosti. Nekoliko sam puta duboko udahnuo i onda bubnuo (•Umije:Što je smrt, don Juane?Ne znam - reče, smješkajući se.I loću reći, kako bi opisao smrt? Htio bihčuti tvoje mišlii'iije. Mislim da svatko ima određeno shvaćanje smrti.Ne znam o čemu govoriš.11 prtljažniku sam imao Tibetansku knjigu mrtvih. Pade mi n.i um da je iskoristim kao temu razgovora jer se bavi smrću. i'ckoh da ću mu je pročitati i stadohse dizati. On mi naloži da ii'dnein, izađe i sam donese knjigu.Jutro nije dobro vrijeme za vračeve - reče, objašnjavaju• 1 zašto se nisam smio micati. - Preslab si da bi izašao iz sobe. < ivdje si zaštićen. Kad bi

sada otišao nekamo sva je prilika da hi upao u gadnu nevolju. Saveznik bi te mogao ubiti na cesti ili u šikari, a kad bi pronašli tvoje tijelo rekli bida si ili umro MJnnst venom smrću ili imao nesreću.Nisam bio ni u položaju ni u raspoloženju da dovodim u pitanje njegove odluke, pa sam cijelo jutro ostao tamo čitajući i objašnjavajući mu dijelove knjige.Pažljivo je slušao i uopće ine nije prekidao. Dvaput sam morao nakratko prekinuti da on donese vode ili hrane, ali čim bi to obavio molio me da nastavimčitati. Doimao se vrlo zainteresiranim. Kad sam završio, pogledao me.

200

201

Ne. razumijem zašto li ljudi govore o smrti kno daje smrt nalik životu ~ tiho reče. ^- Možda je to način na koji je oni shvaćaju. Misliš" li da Tibetanci vide?- Sumnjam. Kad čovjek nauči vidjeti ništa ne ostaje onakvo kakvo je bilo. Ništa. Da su Tibetanci umjeli vidjeti odmah bi shvatili da ni jedna jedina stvarnije više ista. Kad jednom vidimo ništa nije poznato, ništa ne ostaje onakvo kakvim smo ga poznavali dok nismo vidjeli.- Možda viđenje nije za svakoga isto, don Juane.- Točno. Nije. To ipak ne znači da prevladava ono što označava život. Kad čovjek nauči vidjeti ni jedna jedina stvar nije ista.- Tibetanci očito misle da je smrt poput života. Na što je smrt nalik po tvom mišljenju? - upitao sam.- Ne mislim da je smrt nalik ičemu i mislim da Tibetanci zacijelo govore o nečem drugom. U svakom slučaju, to o čemu oni govore nije smrt.- Što misliš, o čemu oni govore?- Možda bi mi ti to mogao reći. Ti si taj koji čita. Htjedoh nešto uzvratiti ali se on stade smijati.- Možda Tibetanci zapravo vide - nastavi don Juan - u kom slučaju su zacijelo shvatili da to što vide nema nikakvog smisla, pa su napisali tu gomilu bljezgarijajer im je ionako svejedno; u kom slučaju to što su napisali uopće nisu bljezgarije.- Sasvim mi je svejedno što Tibetanci imaju za reći uzvratih - ali me zanima što ti imaš za reći. Želio bih čuti što ti misliš o smrti.Na tren se zagledao u mene a onda zahihotao. Rastvorio je oči i izvio obrve, komično hineći čuđenje.- Smrt je spirala - reče. - Smrt je lice saveznika, smrt je blistav oblak na horizontu, smrt je šapat Mescalita u tvom uhu, smrt su bezuba usta čuvara,smrt je Genaro koji sjedi na glavi, smrt sam ja dok govorim, smrt si ti i tvoja bilježnica, smrt je ništa. Ništa! Ovdje je, pa ipak uopće nije ovdje.

l>on Juan se veselo n.i iiu|,i. Njegov je smijeh bio poput , bilo je ii njemu neko;1, plesnog ritma. Ne zvučim suvislo, ha? nastavi don Juan. - Ne mogujti iei'i kakva je smrt. Ali možda bih ti mogao reći nešto o tvojoj smrti. Dakako, nemoguće je zasigurno znati kakva će biti, Ijnediitim j<i li mogu rećikakva hi mogla hiti.Tu me spopade strah i rekoh tla me zanima samo to kako lt.ui zamišlja smrt, naglasili da ine zanima njegovo mišljenje o limiti općenito, ali ni malo nemarim za pojedinosti bilo čije smrti, ponajmanje svoje vlastite.

¦ Ne mogu govoriti o smrti drugačije osim kao o nečijoj Ifi'.nbnoj smrti - uzvrati. - Htio si da ti pričam o smrti. U redu!Iji se nemoj bojati toga da čuješ o svojoj vlastitoj smrti.Priznao sam da bi me takav razgovor previše uznemirio. JHckoh da želim govoriti o smrti općenito, kao stoje on govol'iu kncl mi je rekao da su se u časusmrti njegovog sina Hulalija [llvol i smrt: izmiješali kao kristalna magla.Rekao sam ti daje u času osobne smrti moga sina njeIgnv život prešao preko vlastitih granica - kaza don Juan. |Ni?i!»m govorio o smrti općenito već o smrtisvoga sina. Sniri, ||iin Sto ona bila, učinila je da se njegov život prelije.Itio sam skrenuti razgovor s pojedinosti te spomenuh da [itim Čitao ispovijedi ljudi koji su nekoliko minuta bili mrtvi a ljutim uz liječničku pomoć oživljeni.U svim slučajevima koje limu pročitao preživjeli su tvrdili da se ničega ne sjećaju, da je Jiimiranje jednostavno osjećaj pomračenja.- To je posve razumljivo - kaza. - Smrt ima dvije faze.fl je pomračenje. To je besmislena faza, vrlo slična prvom [ličinku Mescalita kad čovjek osjeti lakoću koja ga čini sretnim ji potpunim i stvara mu dojamdaje sve na svijetu usklađeno.loje samo isprazno stanje, ubrzo nestaje i čovjek ulazi u Ifiovo područje, područje oporosti i moći. Ta druga faza je pia |Vi Ntisret s Mescalitom. Smrtje uvelike nalik tome. Prva laza Isprazno pomračenje. Tek druga je međutim ona prava u lit "Joj se čovjek susreće sa smrću; to je kratak trenutak, nakonIjjt'vag pomračenja kad otkrijemo da smo na neki način opet

202

2o: i

ono što smo bili. Tada snu i >>i ime na nas s tihim bijesom i moći, dok ne rastvori naše živote ni u što.- Kako možeš biti siguran u to da govoriš o smrti?- Imam svog saveznika. Mali dim mije vrlo jasno pokazao moju vlastitu smrt. Zato mogu govoriti samo o osobnoj smili.Don Juanove riječi izazvaše u meni duboku zebnju i žestoku podvojenost. Imao sam osjećaj da će mi opisati sirove, banalne pojedinosti moje smrti te mireći gdje i kako ću umrijeti. Već sama pomisao da ću to saznati nagnala me u očaj, a istovremeno pobudila radoznalost. Dakako, mogao sam ga zamolitida mi opiše svoju smrt, ali činilo mi se da bi to bilo prilično neuviđavno pa sam smjesta odbacio tu misao.Don Juan je očito uživao u mom unutrašnjem sukobu. Tijelo mu se grčilo od smijeha.- Želiš li znati kakva će biti tvoja smrt? - upita me s djetinjom ozarenošću.Umirivalo me njegovo vragoljasto uživanje u tome što me zadirkuje. Gotovo mi je ublažilo strah.- O.K., kaži mi - rekoh prepuklim glasom.Prasnuo je u neobuzdan smijeh. Držao se za trbuh i prevrnuo u stranu, podrugljivo ponavljajući: - O.K., kaži mi - prepuklim glasom. Zatim se ispravioi sjeo, tobože kruto, te drhtavim glasom objavio: - Druga faza tvoje smrti vrlo će vjerojatno biti ovakva.Njegove su me oči promotrile s naizgled iskrenom radoznalošću. Nasmijao sam se. Bilo mi je jasno da se jedino zbijanjem šale može umanjiti nelagoda pripomisli na vlastitu smrt.

- Ti često voziš - nastavio je - pa ćeš se u jednom trenu opet naći za upravljačem. Bit će to munjevit osjećaj, neće ti ostaviti vremena za razmišljanje.Dogodit će se iznenada, recimo da ćeš tada voziti kao tisuću puta prije. Ali prije no što ćeš moći uopće pomisliti na sebe, pred vjetrobranom ćeš primijetitičudan oblik. Pogledaš li malo bolje shvatit ćeš da je to oblak koji izgleda poput blistave spirale. Recimo da će sličili licu koje se zateklo točno nasredneba, pred tobom. Dok ga

nuoS promntnm vidjei n, kiko se uclnljnva, sve <l<>k ne polimit* tek sjnjna točka u dalitni, a onda ćeš piimijeiiii da li se upet približava; poslajal<<• :;ve brži i u tren oka jitmul će u v|eltoban Ivog aula. Ti si snažan, uvjeren sam tla te smili liv I ml i nekoliko udaraca tla le sredi.Tada ćeš već znali gdje- si i što li se dogatla, lice će se ponovno povući u daljinu, dobili na brzini i opet grunuti na tebe. Ure će ući n tebe i tadaćeš znati - to je cijelo vrijeme bilo savr"/,nikovo lice, ili sam to bio ja dok govorim ili ti dok pišeš. • mrt je cijelo vrijeme bila ništa. Ništa. Točkicazagubljena na 'iiumicnnia tvoje bilježnice. Pa ipak će ući u tebe ne/.auslav ljivom snagom i učinit će da se razliješ preko vlastitih granica; uelnil ćele bezobličnim i razvući te preko neba, zemlje i još dulje, I I ni ćeš poput magle sićušnih kristala što se kreću, krel'l.| U (l,ll|IMII.(»šupimo me njegov opis moje smrti. Očekivao sam nešto pONve drugačije. Dugo nisam mogao izustiti ni riječi.Sniri ulazi kroz trbuh - nastavio je. - Točno kroz oivor m vol|u. To je najvažniji i najosjetljiviji dio čovjeka. To je pod nicje volje ali i područje krozkoje svatko od nas umire, /nam to, jer me moj saveznik doveo do tog stupnja. Vrač podešava '»vojii volju tako što dopušta da ga njegova smrt pretek ne,a kud postane bezobličan i počne se rastakati njegova besprijekorna volja preuzima stvar i ponovno zgušnjava maglu u jednu osobu.Don Juan napravi čudan pokret. Rastvorio je šake poput lepeze, podigao ih u razinu lakata, okrenuo ih dok palcima ni |c dolakao obje strane i zatim ih polaganospojio na sredini li |ela, iznad pupka. Ruke su mu drhtale od napora. Zatim ili je podizao sve dok mu vrhovi oba srednja prsta nisu dodirivali ćelo, ,ipotom povukao dolje, u isti položaj na sredini tijela.liio je to veleban pokret. Don Juan gaje izveo s takvom silinom i ljepotom da sam ostao kao zatravljen.Volja je ono što drži vrača - reče - ali kako ga starosl čini Nlnbiiu tako njegova volja popušla i neizbježno dolazi trenutak kud više ne može upravljatinjome. Tada mu ne preostaje ništa

204

20!>

čime bi se suprotstavio lihoj sili svoje smrti i njegov živoi po staje poput života svih ostalih Ijudf, magla što se širi preko vlastitih granica.Don Juan se zagledao u mene i ustao. Drhtao sam.- Sad možeš u grmlje - reče. - Popodne je.Imao sam potrebu, ali nisam se usudio. Možda sam bio više usplahiren nego uplašen. Međutim, nisam više osjećao zebnju u pogledu saveznika.

Don Juan kaza da nije važno kako se osjećam sve dok sam »čvrst«. Uvjeravao me da sam u izvrsnom stanju i da slobodno mogu u grmlje pod uvjetom da se nepribližavam vodi.- To je druga stvar - reče. - Moram te još jedanput oprati, zato se ne približavaj vodi.Kasnije je htio da ga odvezem u obližnji grad. Rekoh da će mi vožnja biti dobrodošla promjena jer sam još uvijek potre sen; pomisao da se vrač zapravo igrasa svojom smrću činila mi se jezivom.- Velik je teret biti vrač - reče on umirujućim tonom. Rekao sam ti daje mnogo bolje naučiti vidjeti. Čovjek koji vidi je sve, u usporedbi s njim vračje tužan svat.- Što je vračanje, don Juane?Dugo me gledao, gotovo nezamjetno vrteći glavom.- Vračanje je usmjeravanje volje na ključnu točku - reče. - Vračanje je uplitanje. Vrač traži i pronalazi ključnu točku onoga na što želi djelovati i ondausmjerava svoju volju na to. Vrač ne mora vidjeti da bi bio vrač, jedino što mora je znati kako upotrijebiti svoju volju.Zamolih ga da mi objasni što je to ključna točka. Neko je vrijeme razmišljao a onda rekao da on zna što je moj auto.- To je očito stroj - kaza.- Hoću reći, tvoj auto su svjećice motora. Za mene je to ključna točka, usmjerim li na nju svoju volju auto ti neće raditi.Don Juan je ušao u moj auto i sjeo. Mahnuo mi je glavom da uđem za njim dok se udobno namještao u sjedalu.

Gledaj Što radim - kn/a. - Ja sam vrana pa ću prvo rasitealperje.Promrsim je cijelo tijelo. Njegove su me krelnje podsjetile na vrapca koji vla/.i perje u barici. Pognuo je glavu poput pliće I uja miniace kljun u vodu.Ovo |e baš ugodno - reče i stade se smijali,Smijeh mu je bio čudan. Imao je osobito, hipnotizirajući« djelovanje na mene. Sjetih se da sam ga već mnogo puta čuo Mko St« smijali. Možda nikad nisampostao jasno svjestan loga /,rtto Sto se u mom prisustvu nikad nije dugo smijao na takav

- Zatim vrana opušta vrat - reče i stade uvrtali vrat i trlja ti obraze o ramena. - Potom pogleda svijet jednim, pa drugim okom,(ilava mu se zatresla dok je navodno prebacivao pogled s inluog oka na drugo. Smijeh mu posta kreštaviji. Imao sam neugodan osjećaj da će se tu pred mojimočima pretvoriti u vuiiiu. I li jedoh ga odagnati smijehom ali bio sam paraliziran. < >'i)eeiu> Nam kao da je oko mene neka sveobuhvatna sila. ill'.fitnbio uplašen niti ošamućen ili pospan. Koliko sam mo:»iio prosuditi, čula su mi bila nepomućena. Sad upali auto - reče don Juan.Okrenuo sam ključ i automatski stao na papučicu gasa. l'oluetar poče štektati ne upalivši motor. Don Juanov je srnileli bio iilto, ritmično graktanje.Pokušah ponovno i onda još jfiliioin. l'roveo sam desetak minuta uzaludno paleći motor. l > .11 Juan je cijelo vrijeme graktao. Onda sam odustao i sjeoi. .ke glave.Prestao se smijati i ispitivački me osmotrio i tada sam ••/.tuto« da me njegov smijeh doveo u neku vrstu hipnotičkog linnsin. Premda sam bio posve svjestansvega što se /.biva, znao sam da nisam pri sebi. Dok sam pokušavao upaliti aulo bio sam vrlo mlitav, gotovo obamro. Kao daje don Juan i/veo učilo ne samo

nad mojim autom već i nada mnom. Kad je pre Mtmi grakiali bijah uvjeren daje opčinjenost prošla te naglim pokretom pokušah opet upaliti auto. Mislio samda me don

2()h

207

Table with 4 columns and 8 rows        

Juan hipnotizirao svojim smijehom i naveo da povjerujem kako ne mogu upalili motor. Krajičkom oka primijelili kako me znatiželjno gleda, dok sam uzaludnopokušavao upalili i bjesomučno pritiskao papučicu gasa.Don Juan me blago potapša i reče da će me 'bijes učiniti »čvrstim« pa me možda neće morati opet namakati u vodi. Što se više razbjesnim to ću se prije oporavitiod susreta sa saveznikom.- Nemoj se skanjivati - začuh ga govoriti. - Lupi auto.Začuh prštanje njegovog prirodnog, svakodnevnog smijeha te se osjetih blesavo i glupavo se nasmijali.Nakon nekog vremena don Juan mi kaza da je oslobodio auto. Upalio je!14   

Ptl nijna 1969.»on Juaiiova se kuća doimala nekako sablasno. Na tren sam |(HU]iisiio da se negdje skriva kako bi me prestrašio. Zazvao im ga a onda skupio hrabrost i ušao.Don Juan nije bio umi Itiii. Dvije vrećice s namirnicama koje sam donio položio sam |htt lupu drva za loženje i sjeo da ga pričekam, kao mnogo pu i piije.Ali prvi put za svih ovih godina druženja s don IJuanoni bilo me strah ostati u kući sam. Osjećao sam prisusi Ivu. kao da je uz mene netko nevidljiv. Tadase sjetih da sam [pilje nekoliko godina imao isti takav nejasan osjećaj da se <sio nepoznato šulja oko mene dok sam sam. Skočili na noge | i Isiifali izkuće.Bio sam došao reći don Juanu daje nagomilano djelova uje vježbi »viđenja« počelo ostavljati traga na meni. Počeo sam osjećali nelagodu, nejasnu tjeskobubez ikakva očitog razloga, I bio sam umoran čak i kad nisam bio izmoren. Vlastita reakci jii na to što se nalazim sam u don Juanovoj kući samo me pod Njeiilana to u kojoj mjeri moj strah u posljednje vrijeme raste. Taj se strah pojavio prije nekoliko godina kad mi je don j Juan namjestio veoma neobično suočenjes vračarom, ženom koju su nazivali »la Catalina«. Sve je počelo 23. studenoga l°(>l. kad sam ga zatekao u njegovoj kući iščašena zgloba, objasnio mi jeda ima neprijatelja, vračaru koja se može pieivoriii u kosovicu, a koja gaje pokušala ubiti.Čim budem mogao hodati pokazat ću ti tu ženu ~ rekao je don Juan.     

208209

        table end

Table with 4 columns and 8 rows        

- Moraš znati o kome se radi.- Zašto te želi ubiti? *Nestrpljivo je slegnuo ramenima i nije više želio govorili o tome.Vratio sam se nakon deset dana i zatekao ga u odličnom stanju. Okretao je zglob da mi pokaže kako je dobro i pripisi vao svoj brz oporavak svojstvima gipsakoji je sam napravio.- Dobro da si došao - reče. - Sutra ću te povesti na malo putovanje.Zatim mi reče neka vozim do jednog pustog mjesta. Tamo smo stali; don Juan je protegao noge i udobno se smjestio u sjedalu kao da namjerava odrijemati.Reče mi neka se opustim i budem vrlo tih; kaza da moramo biti što nezamjetljiviji sve dok se ne spusti mrak jer je kasno poslijepodne vrlo opasno dobaza rabotu u koju smo se upustili.- U što smo se to upustili? - upitah.- Ovdje smo da bismo vrebali na la Catalinu - uzvrati. Kad je pao mrak iskrali smo se iz auta i vrlo polako i tihozamakli u pustinjski gustiš.S mjesta na kojem smo se zaustavili mogao sam razabrati tamne obrise brda s obje strane. Bill smo u ravnom, vrlo širokom kanjonu. Don Juan mi je dao podrobneupute kako se stopiti s gustišem te me podučio kako »bdjeti«, kako je on to nazvao. Rekao mije da podvinem desnu nogu pod lijevo bodro, a lijevu stavimu čučeći položaj. Objasnio je da podvijena noga služi kao opruga da bih se mogao hitro dići ukaže li se potreba. Zatim mi reče neka sjednem okrenut zapadujer u tom se smjeru nalazi ženina kuća. Sjeo je pokraj mene, zdesna, i šaptom mi rekao da uperim pogled u tlo, tražeći ili, bolje rečeno, čekajući naletvjetra od kojeg će grmlje zatitrati. Kad grmlje na koje sam usredotočio pogled zatreperi trebao sam podići pogled i vidjeti vračaru u svoj njezinoj »veličanstvenojzloći«. Don Juan je upotrijebio upravo te riječi. Kad sam ga zamolio da objasni što pod tim misli rekao je da, primijetim li mreškanje granja, jednostavnopodignem pogled pa ću(11 vidjeli jer je »let vnifri« Inko jedinstven prizor <ln mulinu* opis,   

Pilimo je vjelar pa mi se mnogo puta učinilo da sam zami|t|o Ulreškanje grmlja. Svaki put sam podigao pogled spre> 111 Uli Iranseedentalan doživljaj alinisam ništa vidio. Kad liti bi vjelar pulinuo u grmlje don Juan bi nogom žustro uda li u zemlju, okrećući se u krug, šibajući rukama kao da su bi [vi IInjegovim je pokretima bilo izvanredne snage.Nnkon nekoliko uzaludnih pokušaja da vidim vračani »u hi- bio sam siguran da neću iskusiti nikakav iransceclenialjtloj(«dnj, uli don Juanov prikaz »moći«bio je tako začudan mi nije smetalo što ću tamo provesti noć. 11 svitanje je don Juan sjeo pokraj mene. Doimao se posve ozdenim.

Jedva se micao. Legao je na leda i mumljao da mu nije us o »probušili tu ženu«. Ta me izjava jako zainteresirala; |iu'vlo ju je nekoliko puta i svaki putje njegov ton bio sve tlt idušniji, sve očajniji. Obuze me neobična tjeskoba. Nije mi () leflko preslikati vlastita osjećanja na don Juanovo raspoDon Juan nekoliko mjeseci nije spominjao taj događaj ni |),t"iill, Mislio sam daje zaboravio na sve to ili riješio stvar, mg snin ga dana međutim zatekaovrlo usplahirena i reče MH u i način koji nije bio nimalo u skladu s njegovom prirode ni mirnoćom, daje prošlu noć »kosovica« stajala pokraj nje ¦ gotovoga dodirujući, a on se čak nije ni probudio. Umješ ¦¦ .1 ie žene bila je tolika da nije uopće osjetio njezino prisus i < > Heče kako je imao sreću štose probudio na vrijeme i uspio i"'ve,'iii žesioku borbu za svoj život. Glas mu je bio dirljiv, goi"*'o j/idnn. Preplavila me golema sućut i zabrinutost.Još jednom je ponovio sumornim, dramatičnim tonom da iieuiii nnČina daje zaustavi i da će, kad mu slijedeći pul priđe, ln hiti njegov posljednji dan nazemlji. To me jako povodilo i liltl inm na rubu plača. Don Juan je primijetio moju duboku Wil)rinutost i, kako sam (ada mislio, hrabro se nasmijao.     

210        table end

Potapšao me po leđima i rekao neka no brinem jer sve još nije izgubljeno budući da on ima još jednu kartu, aduta.- Ratnik živi strateški - kaza, smješkajući se. - Ratnik nikad ne preuzima teret s kojim ne može izaći na kraj.Don Juanov je smijeh uspio odagnati zloslutne oblake zle kobi. Odjednom mi se raspoloženje popravilo i obojica se nasmijasmo. Potapšao me po glavi.- Znaš, od svih stvari na zemlji, ti si moja posljednja karta - nenadano reče, gledajući me ravno u oči.- Molim?- Ti si moj adut u borbi protiv te vještice.Nisam ga razumio i on objasni da me ta žena ne poznaje i odigram li onako kako će me on uputiti imam više nego dobre izglede da je »probodem«.- Što misliš kad kažeš »probosti je«?- Ne možeš je ubiti već je moraš probušiti poput balona. Učiniš li to, ostavit će me na miru. Ali nemoj sada razmišljati o tome. Reći ću ti što valja činitikad dođe čas za to.Prošli su mjeseci. Zaboravio sam na tu zgodu i bio nemalo iznenađen kad sam jednog dana stigao do njegove kuće, a don Juan izjurio iz nje ne dopuštajućimi da izađem iz auta.- Moraš smjesta otići - prošaptao je zastrašujuće usplahiren.- Slušaj me dobro. Kupi pušku ili je negdje nabavi, nemoj mi donositi svoju pušku, razumiješ? Nađi bilo kakvu pušku osim svoje i smjesta je donesi ovamo.- Što će ti puška?- Idi sada!Vratio sam se s puškom. Nisam imao dovoljno novaca da je kupim ali mije znanac dao svoju staru. Don Juan je nije ni pogledao već objasnio, smijući se, da

je bio tako nagao jer je kosovica sjedila na krovu kuće pa nije htio da me vidi.- Kad sam ugledao kosovicu na krovu pade mi na um da bi ti mogao donijeti pušku i njome je probušiti - reče don Juan. - Ne bih htio da ti se što dogodipa sam ti zato rekao da

pušku ili je nabaviš na koji drugi način. Morat ćeš je llllll pošlo obaviš zadatak. (.) kakvom zadatku govoriš? Moraš pokušati puškom probušili tu ženu.Tratio je da očistim pušku irljajući je svježim lišćem i slab tlil'Htiiii neke biljke osobita mirisa. Sam je isliijao dvije palio ¦" I Nlavio ih ti cijev.Zatim mi reče da se sakrijem ispred nje ;¦¦•*'«? kuće te sačekam dok kosovica ne sleti na krov, a onda is !¦¦ i'/infin obje cijevi. Uzbuđenje će, višeod metaka, probušili mi i budem li snažan i odlučan mogao bih je prisiliti da ga i.ivl uji miru. Stoga moja namjera mora biti besprijekorna a 11 »f»»t1r»ri moja odluka daje probušim.U času kad opališ moraš viknuti - nastavio je. - To mora |l (H silan i prodoran povik.Zailm je na oko tri metra od ramade nagomilao svežnjevili i I»« i granja za potpalu. Rekao mije neka se naslonim na |ii|ili Kilo mi je prilično neudobno.Bio sam u nekom polusje |tl< < em položaju, leđa su mi bila dobro poduprta i i imao sam Ini >. <>ieii pogled na krov.Meče d;i je za vješticu još prerano te da do navečer imamo |v"'iii<'iia za sve pripreme; tada će on odglumiti da se za <li<ieitva u kuru da bije privukaoi izazvao još jedan napad na L< Im, Kći i> mi neka se opustim i pronađem ugodan položaj iz |l»i'i''H ('" mori pucati a da se ne pomaknem. Tražio je daneko Ih puta naciljam na krov te zaključio da presporo i nesprel ¦ ¦ "ližem pušku na rame i ciljam. Potom je napravio potporanj i i Mišku. Zašiljenom ježeljeznom šipkom probušio dvije« rupe i'inlji, u njih zabio dva rašljasta štapa te na rašlje položio i Jiivt'/.ao dugu motku. Taje naprava bila potporanjkoji mi je Sinogtičavao da držim pušku uperenu u krov.Don Juan je pogledao u nebo i rekao daje vrijeme da ode ktlthl, Ustao je i mirno se uputio unutra dajući mi posljednje jpo/.orenjc da ovo nije šala i dapticu moram pogoditi odNakon što je don Juan otišao još je nekoliko časaka bio illtnn a onda se potpuno smračilo. Tama kao da je čekala da

212

21U

budem sam i muhi se odjednom spustila na mene, lli|edoli upravili oči na kmvkoji se ocrtavao na pozadini neba; neko je. vrijeme na horizontu bilo još dovoljnosvjetlosti da se vidi obris krova ali nebo se ubrzo smračilo i jedva sam uspijevao razaznati kuću. Satima sam držao pogled usmjeren na kuću, ali nisamništa primijetio. Vidio sam nekoliko sova gdje lete prema sjeveru, raspon njihovih krila bio je toliki da se nisu mogle zamijeniti s kosovima. U jednomtrenu sam međutim jasno uočio crni oblik male ptice što je sletjela na krov. Nije bilo dvojbe daje to ptica! Srce mi poče ludo tući, u ušima mije zujalo.Naciljao sam u mraku i potegao oba okidača. Začu se glasan prasak. Kundak me žestoko udario u rame, a u istom času začuli strahovito prodoran, užasanljudski vrisak. Bio je glasan i sablastan i kao da je dopirao s krova. Na tren sam bio posve zbunjen. Tada sam se sjetio da me don Juan opomenuo kako moram

viknuti kad opalim i da sam posve zaboravio na to. I Itjedoh napuniti pušku kad don Juan otvori vrata i izađe trkom, imao je petrolejku u ruci. Doimaose prilično uznemirenim.- Mislim da sije pogodio - reče. - Sad moramo naći mrtvu pticu.Donio je ljestve i natjerao me da se popnem i pogledam na ramadu ali tamo nije bio ničega. Onda se on popeo i tražio, ali s istim ishodom.- Možda si je raznio na komadiće - kaza don Juan - u kom bi slučaju morali naći barem pero.Prvo smo počeli tražiti oko ramade, a onda oko kuće. Tražili smo uz svjetlost petrolejke, sve do jutra. Onda smo još jednom prešli cijelo područje kojesmo pretražili noću. Oko jedanaest ujutro don Juan je obustavio potragu. Sjeo je pokunjen, glupavo mi se osmjehnuo i rekao da mi nije uspjelo zaustavitinjegovog neprijatelja, te da tek sada njegov život ne vrijedi ni pišljiva boba jer je žena jamačno ljuta i čezne za osvetom.- Tebi međutim ništa ne prijeti - dodao je umirujućim j'Jasom. Tebe ne pozna.

Idući prema autu u namjeri da se vratim kući upitah nio |t*Min li uništiti pušku. Uzvrati da puška nije počinila ništa pa je i'Hii vratiti vlasniku. Primijetiosam dubok očaj u njegovim min. To me se tako kosnulo da sam maltene zaplakao.- Sto mogu učiniti da ti pomognem? - upitao sam.- Ništa - uzvrati don Juan.Nd<o snio vrijeme šutjeli. Htjedoh smjesta poći. Obuzeo |HIP tjt'skoban strah. Osjećao sam se nelagodno.Hi li ini uistinu htio pomoći? - upita don Juan djetinjim

Ponovili da sam mu na raspolaganju, daje moja naklonost iiiii njemu tolika da sam spreman poduzeti sve kako bihDon Juan se osmjehnu pa opet upita mislim li to ozbiljno, ju m itrnslveno potvrdih svoju želju da mu pomognem.Ako zbilja tako misliš - kaza - možda imam još jednu jl'iiliku.< inilo se da je presretan. Široko se osmjehivao i nekoliko .i pljesnuo rukama, kao i uvijek kad želi iskazati zadovoljstvo li je promjena raspoloženjabila tako izvanredna da se| jticiiijeln i na mene. Odjednom sam osjetio daje nestalo strahu i tjeskobe i daje život opet neizrecivo uzbudljiv. Don Juan jJe •.(<•<>, a ja za njim.Dugo se zagledao u mene a onda mi vrlo (.mileno, polako rekao da sam ja zapravo jedina osoba koja inu u tom času može pomoći pa će me stoga zamoliti daučinc.što vrlo opasno i vrlo osobito.Načas je zastao kao da čeka moju potvrdu, a ja sam ponoj vio knko imam čvrstu želju da učinim za njega što god mogu. - Dal' ću ti oružje kojim ćeš je probušiti- kaza. Izvuče iz tobolca dug predmet i pruži mi ga. Uzeo sam ga ONtnnirio. Zamalo mije ispao.To je vepar - nastavi. - Time je moraš probušiti.< )iio što sam držao u ruci bila je sasušena prednja noga divljeg vepra. Koža je bila ružna, a dodir čekinja izazivao odlioJllONi, Kopito je bilo neoštećeno,a njegova dva papka

21S

nisi vol ciki k;io da se noga pioicjmula. Izgledala je ogavno. Gotovo mi je po/.lilo od nje. On je hitio makne.

- Moraš joj zabili divlje;,; vepra ravno u pupak - reče don Jtian.- Šio? - rekoh slabašnim glasom.- Moraš držati vepra lijevom rukom i njime je probosti. Ona je vračara i vepar će joj ući u trbuh te ga nitko na svijetu, osim drugog vrača, neće moćividjeti tako zabodenog. Ovo ni je obična bitka već sukob dvaju vračeva. Postoji opasnost da te, ukoliko je ne uspiješ probušiti, ubije na licu mjesta ilida njezini pratioci ili rođaci pucaju na tebe ili te izbodu nožem. Međutim može se dogoditi da se izvučeš bez ogrebotine.- Uspiješ li, vraški će se namučiti s veprom u tijelu i ostavit će me na miru.Ponovno me obuzeo tjeskoban strah. Osjećao sam duboku naklonost prema don Juanu. Divio sam mu se. Postavio mije taj zapanjujući zahtjevu trenutku kad samveć naučio smatrati njegov način života i njegovo znanje vrhunskim postignućem. Kako dopustiti da takav čovjek umre? A opet, može li Čovjek samo takostaviti vlastiti život na kocku? Bio sam tako utonuo u svoja razmišljanja da nisam ni primijetio da je don Juan ustao i da stoji pokraj mene, sve dok menije potapšao po ramenu. Podigao sam pogled, dobrohotno se smješkao.- Kad osjetiš da mi zaista želiš pomoći, ti se vrati - reče ali ne prije. Vratiš li se, znat ću što nam je činiti. Idi sada! Ne budeš li se želio vratiti,i to ću razumjeti.Automatski sam ustao, ušao u auto i odvezao se. Don Juan me zapravo pustio s udice. Mogao sam otići i više se ne vratili, ali pomisao na to da mogu slobodnootići nije me umi rivala. Još sam neko vrijeme vozio a onda se naglo okrenuo i vratio don Juanovoj kući.On je još uvijek sjedio pod ramadom i nije se doimao za čuđenim što ine vidi.- Sjedni - reče. - Oblaci na zapadu su prekrasni. Domalo će pasti mrak.

Sjedi tiho i pusti da te ispuni suton. Misli što želiš, ali kad II knčem, pogledaj u te sjajne oblake i zamoli suton da ti poilnri moć i smirenost.l'mveo sam tako nekoliko sati gledajući oblake na zapadu. I »uli Juan je ušao u kuću i tamo ostao. Kad se počelo smračiv.tli, vralio se.Spustio se suton reče. - Ustani! Nemoj zatvoriti oči već nledaj ravno u oblake; podigni ruke rastvorenih šaka i raširenih prstiju i topći na mjestu.Poslušao sam ga, podigao ruke iznad glave i stao toptati. Ihui Juan mije prišao i ispravio moje kretnje. Položio mije V«4provu nogu na lijevi dlan i postaviopalac tako da je pridif./ivam. Zatim mije povukao ruke nadolje, sve dok nisu pokn/.lvale u smjeru narančastih i tamnosivih oblaka nad horiKniiloin,u pravcu zapada. Raširio mije prste poput lepeze i irkao da ih ne povijam prema dlanovima. Bilo je vrlo važno (Ih Ih držim raširenima jer stisnuti prstine bi značili da molim muon za moć i smirenost, već da mu prijetim. Također je isprnvio moj topot. Kaza da mora biti smiren i ujednačen kao da wipravotrčim prema sutonu, raširenih ruku.Te noći nisam mogao zaspati. Kao da me, umjesto da me Miulri, suton doveo u neko mahnito stanje.- Još me čeka toliko nedovršenih stvari u životu - rekoh, loliko neriješenih stvari.Don Juan se tiho nasmija.Ništa na svijetu nije nedovršeno - reče. - Ništa nije zavi.eno, pa ipak ništa nije neriješeno. Spavaj.Don Juanove su riječi bile čudesno umirujuće.(>ko deset sati slijedećeg jutra don Juan mije dao nešto za |io|csli a onda smo krenuli. Prošapta da ćemo prići onoj ženi oko podneva ili, bude li moguće,

prije podneva. Reče da bi nn|holjp vrijeme bilo početak dana, zato što su vještice ujutro manje moćne ili manje svjesne, ali ona tada ne napušta zaklonsivoga doma. Nisam ništa pitao. Usmjerio me na autoput i u jednom 11 vini rekao da se zaustavim i parkiram uz cestu. Kan\ dfi ćemo tu pričekati.

216

217

Pogledao sam n;i šal, bilo je pri do jedanaest. Nekoliko sam puti) zijevnuo. Bio sam pospan, iliisli su ini besciljno hi tale.Odjednom se don Juan uspravi i gurnu me laklom. Poskočio sam u sjedalu.- Evo je! - reče.Vidjeh kako se, hodajući rubom obrađenog polja, neka žena približava autoputu. Nosila je košaru obješenu o desnu ruku. Tek sam tada zamijetio da smo parkiranipokraj raskršća. Uz obje su strane autoputa vodila dva puteljka, a jedan širi i prometniji nastavljao se okomito na nj; očito je svatko tko je htio timputem prvo morao prijeći autoput.Dok se žena još nalazila na tom seoskom putu don Juan mi reče da izađem iz auta.- Učini to sada - odlučno reče.Poslušao sam ga. Žena je već gotovo zakoračila na autoput. Potrčao sam i stigao prije nje. Bio sam joj tako blizu da osjetih kako mi njezina odjeća dodirujelice. Izvadio sam veprov papak ispod košulje i zario ga u nju. Tupi predmet koji mi se nalazio u ruci nije naišao ni na kakav otpor. Vidjeh promičućusjenku pred sobom, kao zavjesu na vjetru; okrenuh glavu nadesno i ugledah ženu petnaestak metara od sebe, na drugoj strani autoputa. Bila je to priličnomlada, tamnoputa žena krepkog, zdepastog tijela. Smješkala mi se. Zubi su joj bili krupni i bijeli, a osmijeh spokojan. Napola je zatvorila oči kao daih želi zaštititi od vjetra. I dalje je držala košaru prebačenu preko ruke.Načas me obuze nevjerojatna zbunjenost. Okrenuo sam se da pogledam don Juana. Uzbuđenim me pokretima pozivao natrag. Potrčah natrag. Žurno su mi se približavalatri ili četiri muškarca. Uđoh u auto i odjurih u suprotnom smjeru.Htjedoh upitati don Juana što se dogodilo ali nisam mo gao govoriti; imao sam osjećaj da će mi bubnjići prsnuti od na petosti, činilo mi se da se gušim.On se doimao zadovoljnim i stao se smijati. Kao da ga moj neuspjeh nije zabrinjavao. Tako

nm žsgrnluu upravljač da nisam mogao pomaknuti prste, bili U kilo /.ali'dciii, i uke su mi bile ukočen«1 a išlo tako i noge. '/aI »nivo nisam moj'.ao pomaknulinojut ;; papučico gasa,Don Juan ine potapša po leđima i ie(V ini neka se opustim. Malu pomalo nesta pritiska u ušima, Što se lo zbilo? - naposljetku upitah.On zahihola poput djeteta, ne odgovarajući. Zatim me upiia jesam li primijetio kako se žena izmakla. Pohvalio je nje'iiiu izvanrednu brzinu. To što jegovorio bilo je u takvom neskladu s onim prije da ga nisam mogao slijediti. On je hvalio tu ftcnul Rekao je daje njezina moć besprijekorna i daje nemilosrdanneprijatelj.Upitah don Juana nije li mu krivo zbog mog neuspjeha. Hi|ih iskreno začuđen i uzrujan njegovom promjenom ras|t(iloženja. Činilo se da mu je to zapravodrago.

Heče mi neka stanem. Parkirao sam uz cestu. Stavio mi je ruku oko ramena i prodorno mi se zagledao u oči.'lb što sam te danas naveo da učiniš bila je varka - reče brz uvijanja.Pravilo je da čovjek od znanja mora namamiti svog naučnika. Danas sam te varkom namamio na učenje.Bio sam zabezeknut. Nisam mogao srediti misli. Don Juan ml objasni daje cijela ta priča sa ženom bila zamka; ona mu lllkada nije prijetila; njegov je zadatakbio dovesti me u dodir n ujom pod osobitim okolnostima samozaborava i moći koje Nam iskusio kad sam je pokušao probosti. Pohvalio je moju od hn'nosl inazvao je činom moći koji je toj ženi pokazao da sam ¦.preinan na velike napore. Don Juan reče da sam se, premda io;.«n nisam bio svjestan, iskazao prednjom.- Nisi joj mogao nauditi - reče - ali si joj pokazao zube. Sada zna da se ne bojiš. Izazvao sije. Upotrijebio sam je da te namamim zato stoje moćna i nesmiljenai nikad ne zaboravlja. Ljudi su obično previše zaposleni da bi bili nesmiljeni ne piijatclji.Spopade me silan bijes. Rekoh mu da se s najintimnijim osjećajima i lojalnoŠću nije za igrati.

2 IH

219

Table with 4 columns and 8 rows        

Don Juan se smijao sve dok mu niz obroze nisu potekle suze i ja sam ga mrzio. Obuze me želja da ga udarim i odem; njegov je smijeh međutim imao tako Čudanritam da me zamalo paralizirao.- Nemoj biti tako ljut - reče umirujućim glasom.Zatim kaza da njegovi postupci nikad nisu bili lakrdija, da se i on nekoć davno oprostio od svog života kad ga je njegov dobročinitelj prevario baš kaošto je on sada prevario mene. Don Juan primetnu daje njegov dobročinitelj bio okrutan čovjek koji nije vodio brigu o njemu onako kako on, don Juan, vodibrigu o meni. Dodao je, vrlo ozbiljno, da je ta žena jednom iskušala svoju snagu na njemu i uistinu ga pokušala ubiti.- Sada zna da se ja poigravam s njom - reče, smijući se i zbog toga će mrziti tebe. Meni ne može ništa, ali iskalit će se na tebi. Ona još ne zna kolikomoći posjeduješ pa će te malo pomalo iskušavati. Sada nemaš drugog izbora doli učiti da bi se mogao zaštititi, ili ćeš postati žrtvom te dame. S njom senije za šaliti.U načinu na koji se ta žena odmakla od mene bilo je nečeg uistinu izluđujućeg. Vidio sam to na vlastite oči: preskočila je punu širinu autoputa za trenoka. Tu nije bilo nikakve dvojbe. Od toga sam časa svu svoju pažnju usmjerio na taj događaj i postepeno sam nagomilao »dokaze« da me ona zaista slijedi.Ishod je bio taj da sam se povukao s nauka pod pritiskom iracionalnog straha.Vratio sam se don Juanovoj kući nekoliko sati kasnije, rano poslijepodne. Očito me čekao. Kad sam izašao iz auta prišao mi je i znatiželjno me promotrio,obišavši me nekoliko puta.- Zašto si tako nervozan? - upita prije no što sam imao vremena išta reći.

Objasnih da me tog jutra nešto prestrašilo i da sam imao osjećaj kako nešto vreba na mene kao onda, u prošlosti. Don Juan je sjeo i doimao se utonulim umisli. Na licu mu je bio neuobičajeno ozbiljan izraz. Izgledao je umoran. Sjeo sam po kraj njega i sređivao bilješke.Nakon vrlo tluj'.c stanke lice mu se ozarilo i osmjehnuo s«.- Ono Sto si jutros osjetio bio je duh izvora - reče. Mekan Silni li da moraš biti spreman na neočekivane susrete s tim siI.iiu.i, Mislio sam da si merazumio. Jesam. Čemu onda strah?Nisam mogao odgovoriti.Duh ti je na tragu - reče. - Već te zarobio u vodi. UvjeiMvnm le da će te ponovno pozvati, a ti nećeš biti spreman i i nj će susret biti tvoj kraj.Don Juanove su me riječi uistinu zabrinule. Međutim, moja su osjećanja bila čudna; bio sam zabrinut ali ne i uplaten. Šio god da mi se događalo to nijebilo u stanju probuditi u meni onaj stari osjećaj bezumnog straha. Što bih trebao učiniti? - upitah.Ti prebrzo zaboravljaš - reče. - Put znanja je prisilan. Da bismo učili mora nas nešto potaknuti. Na putu znanja uvijek hv borimo protiv nečega, izbjegavamonešto, pripremamo se 7,\\ nešto; a to nešto je uvijek neobjašnjivo, veće, moćnije od ims. Doći će ti te neobjašnjive sile. Sada je to duh izvora, kas nijeće biti tvoj vlastiti saveznik, stoga ti ne preostaje ništa drugo već da se pripremiš za borbu. Prije mnogo godina poliikln me la Catalina, međutim, onaje bila samo vračara i bila ie to samo varka za početnika.Svijet je uistinu pun zastrašujućih stvari i mi smo bespomoćna bića okružena silama koje su neobjašnjive i nesmiljene. Prosječan čovjek u svom neznanjuvjeruje daje te sile moguće objasniti ili promijeniti; on zapravo ne zna kako, ali vjeruje da će ih čovječanstvo prije ili kasnije objasniti ili izmijeniti.Vrač, ;i druge strane, ne razmišlja o tome kako da ih objasni ili pro mijeni; umjesto loga on se koristi tim silama tako da mijenja ,'iebe i prilagođavase njihovom smjeru, 'loje njegov irik. 11 vračanju zaista nema bog zna čega kad jednom otkriješ da je   

to Irik. Vrač je u samo malo boljem položaju od prosječna čo vjeka. Vračanje mu ne pomaže1 živjeti boljim životom; zapra vo bih rekao da ga vračanje ometa,ono čini njegov život     

2202:: i        table end

teškim, opasnim. Otvarajući se znanju vrač posla je ranjiviji od prosječna čovjeka. Sjedne strane, drugi ga ljudi mrze i boje ga se i učinit će sve da mudođu glave; s druge sirane, neobjašnjive i neumoljive sile kojima smo svi okruženi već žalo što smo živi, za vrača su izvor još veće opasnosti. Uistinuje bolno kad te probode neki drugi čovjek, ali to nije ništa u usporedbi s dodirom saveznika. Vrač, otvarajući se znanju postaje plijen takvih sila i ima

samo jedno sredstvo da održi vlastitu ravnotežu - svoju volju; stoga se mora osjećati i ponašati poput ratnika. Ponovit ću to još jednom: Čovjek možepreživjeti put znanja samo kao ratnik. Ono što vraču pomaže da živi boljim životom je snaga ratnika.- Moja je obaveza naučiti te vidjeti. Ne zato što ja to želim već zato što si odabran; na tebe mi je ukazao Mescalito. Međutim, moja je vlastita željanaučiti te osjećati se i ponašati poput ratnika. Ja osobno vjerujem da je biti ratnik doličnije od svega. Zato sam se potrudio da ti pokažem te sile,onakve kakvima ih vrač opaža, jer jedino pod njihovim zastrašujućim utjecajem može Čovjek postati ratnik. Vidjeti a da prije toga nisi postao ratnikučinilo bi te slabim; to bi ti dalo lažnu dobroćudnost, želju da se povučeš; tijelo bi ti propadalo jer bi postao ravnodušan. Moja je osobna obavezaučiniti te ratnikom zato da ne propadneš.- Mnogo sam puta čuo kako si rekao da si spreman umrijeti. Ne mislim da je takav osjećaj neophodan. Mislim da je to beskorisno ugađanje samom sebi. Ratniktreba biti spreman samo na borbu. Također sam te čuo reći da su ti roditelji povrijedili duh. Mislim da je duh čovjeka vrlo lako povrijediti, premda neonim djelima koja ti nazivaš uvredljivima. Vjerujem da su te tvoji roditelji zaista povrijedili time što su te učinili popustljivim, mekim i sklonim mozganju.- Duh ratnika nije podešen na popuštanje samom sebi i jadikovanje, niti je podešen na pobjeđivanje ili gubljenje. Duh ratnika podešen je samo na borbui svaka je borba ratnikova posljednja bitka na zemlji. Stoga mu ishod nije uopće važan. Tijekom svoje posljednje borbe na zemlji ratnik pušta da mu

lllh lebdi, slobodan i eisi. Bijući svoj boj, znajući da je njego volja bespi i|ekoina, ratnik se smije i smije. Prestao sam pisali i podigao pogled. DonJuan je zurio u 6. Zavrtio je glavom i nsmijao se.Ti zbilja :;ve zapisuješ? - upitao je s nevjericom u glasu, ! Ck'iiaro kaže da ne može biti ozbiljan u tvom prisustvu žalo (fO Uvijek pišeš. Ima pravo,kako da čovjek bude ozbiljan kad •stalno pišeš? On se zasmijuljio, a ja sam se pokušao braniti.Nije važno - nastavio je. - Naučiš li ikad vidjeti pretpostavljani da to moraš postići na svoj, uvrnut način.istao je i zagledao se u nebo. Bilo je blizu podneva. Reče \n još stignemo u lov najednom mjestu u planini. Alo ćemo loviti? - upitao sam.Osobitu životinju, jelena ili vepra ili možda čak planing lava.Načas je zašutio a onda dodao: - Možda čak orla. Ustao sam i pošao za njim do auta. Reče da ćemo ovaj put |timo motriti i otkriti koju bismo životinju trebaliuloviti. I Ilio već uči u auto kaci se nečega sjetio. Osmjehnuo se i rekao i moramo odgoditi odlazak sve dok ja ne naučim nešto bez 'ga bi naš lov bionemoguć.Vratili smo se i opet sjeli pod ramadu. Htio sam ga toliko iga pitati ali nisam stigao jer je on progovorio.To nas dovodi do zadnje stvari koju moraš znali o ralniKtl reče.Ratnik bira predmete koji čine njegov svijet. Neki dan kad si vidio saveznika pa sam te morao dvaput ikupaii, znaš li stoje bilo krivo kod tebe? Ne.Uio si izgubio svoje štitove. Kakve šiilove? O čemu ti govoriš? Kekao sam da ratnik bira predmete koji čine njegov svi i, Hira ib pomno jer je svaki predmet:koji odabere štit Šio ga |)iani od napada sila koje on pokušava iskoristiti. Ratnik bi, na

222

223

primjer, mogao upotrijebili ,svoj štit za^obrauu od svoj1, save/,nik;i.Prosječan čovjek koji je išlo tako okružen neobjašnjivim silama nije ih svjestan jer ima druge vrste osobitih štitova koji ma se brani.Zastao je i upitno me pogledao. Nisam razumio što želi reći.- Kakvi su to štitovi? - ponovio sam.- Ono što ljudi čine.- Što to čine?- Tja, pogledaj oko sebe. Ljudi su zaokupljeni svim onim što već ljudi čine. To su njihovi štitovi. Kad god se vrač susretne s nekom od onih neobjašnjivihi neumoljivih sila o kojima smo govorili, njegov se otvor rastvara čineći ga podložnijim smrti no inače; rekao sam ti da umiremo kroz taj otvor, zato akose otvor rastvori valja biti spreman začepiti ga svojom voljom, mislim - ukoliko se radi o ratniku. Ako čovjek nije ratnik, kao što ti nisi, onda munema druge do koristiti se svakodnevnim aktivnostima da bi skrenuo misli od straha pred su-sretom i na taj način začepio otvor. Razljutio si se na meneonog dana kad si susreo saveznika. Ja sam te razljutio kad sam ti učinio auto nepokretnim i ja sam te rashladio kad sam te bacio u vodu. Zbog toga štosi imao odjeću na sebi bilo ti je još hladnije. To što si osjećao ljutnju i studen začepilo ti je ot-vor i bio si zaštićen. Međutim, sad si na stupnjukad više ne možeš koristiti te štitove onako djelotvorno kao prosječan čovjek. Previše znaš o tim silama i sad si napokon na rubu toga da se osjećaš idjeluješ kao ratnik. Tvoji stari štitovi nisu ti više dovoljni.- Što bih trebao učiniti?- Postupi kao ratnik i odaberi predmete svog svijeta. Više ne možeš biti okružen navratnanos izabranim stvarima. Mislim to najozbiljnije. Prvi put višenisi siguran u svom starom načinu života.- Što misliš pod tim da bili trebao odabrati predmete svog svijeta?

- Kalnik susreće neobjašnjive i neumoljive sile zato šio ih naži, sio);;i je uvijek spreman na susret s njima. Ti, medinim, nisi uopće spreman za to. Ukolikoti sile priđu, zateći će te nespremna, sirah će rastvoriti tvoj otvor i život će ti nezaustavljivu |>ob|e('i kroza nj. Dakle, prvo što moraš učinitijest pripremu i se. Zamisli da će saveznik svakog časa iskočiti pred tebe i da moraš bili spreman za nj. Susret sa saveznikom nije zabava niii nedjeljniizlet i ratnik preuzima odgovornost zaštićivali |.i svuv, života. Stoga, ako te koja od tih sila pozove i rastvori 11 otvor moraš ga svjesno sam zatvoriti.U tu svrhu moraš ima11 o< I a brane stvari koje ti pružaju velik mir i zadovoljstvo, stva11 koje možeš svojevoljno koristiti da iz misli odagnaš strah,te /ni voriš otvor i postaneš čvrst.- Kakve stvari?- Davno sam ti rekao da u svom svakodnevnom životu ratnik odabire slijediti put srca. Upravo dosljedan izbor puta srca lesi ono što čini ratnika različitimod prosječna čovjeka. On /na da je na putu srca kad se osjeća jedno s njim, kad osjeća vilik mir i zadovoljstvo slijedeći ga. Stvari koje ratnik odabireil.i bi mu služile kao štit predmeti su s odabranog puta srca.Ali ti si rekao da ja nisam ratnik, kako onda mogu odabi.ui put srca?

Ovo je tvoja prekretnica. Recimo da prije nisi uistinu morao živjeti poput ratnika. Sada je drugačije, sada se moraš okružiti predmetima s puta srca i nepristajati na to da staneš ili <'eš pri slijedećem susretu poginuti. Mogao bih dodati da ti laj susret više ne moraš zazivati. Saveznik ti sada može prićiu snu, dok razgovaraš s prijateljima, dok pišeš.- Godinama sam se uistinu trudio živjeti u skladu s tvojim iirenjem - rekoh. - Očito nisam zadovoljio. Kako to mogu poboljšati?Previše misliš i govoriš. Moraš prestati razgovarati sa samim sobom.Kako to misliš?Pieviše razgovaraš sa samim sobom. Nisi ti jedini. Svi to eininio. Vodimo unutrašnji dijalog. Razmisli o tome. Kad god si sam, što činiš?

224

225

- Razgovaram sa sobom. 4- O čemu razgovaraš sa sobom?- Ne znam; o svačemu, pretpostavljam.- Ja ću ti reći o čemu mi razgovaramo sa sobom. Razgovaramo o našem svijetu. Zapravo održavamo naš svijet unutrašnjim dijalogom.- Kako to činimo?- Kad god završimo razgovarati sa sobom svijet je onakav kakav treba biti. Mi ga obnavljamo, nadahnjujemo životom, održavamo ga našim unutrašnjim dijalogom.Ne samo to, mi razgovarajući sa sobom odabiremo svoje puteve. Tako stalno iznova ponavljamo isti izbor sve dok ne umremo, zato što ponavljamo isti unutrašnjidijalog sve dok ne umremo.- Ratnik je svjestan toga i trudi se zaustaviti svoj razgovor. To je posljednje što trebaš znati želiš li postati ratnik.- Kako mogu prestati razgovarati sa sobom?- Prvo moraš upotrijebiti svoje uši da ponesu dio tereta tvojih očiju. Od časa kad se rodimo koristimo se očima da bismo procijenili svijet. S drugimai sa sobom ponajviše razgovaramo c onome što vidimo. Ratnik je toga svjestan i on osluškuje svijet, on osluškuje zvuke svijeta.Odložio sam bilješke. Don Juan se nasmija i reče da nije mislio kako se trebam prisiljavati na to, zvukove svijeta valja osluškivati harmonično i s velikimstrpljenjem.- Ratnik je svjestan toga da će se svijet promijeniti istog časa kad on prestane razgovarati sa sobom - reče - i da on mora biti spreman za taj golemipreobražaj.- Što time hoćeš reći, don Juane?- Svijet je takav i takav i onakav i onakav samo zato što mi sebi govorimo da je takav. Prestanemo li si govoriti da je svijet takav i takav on će prestatibiti takav i takav. Mislim tla trenutačno nisi spreman za tako velik udarac, zato moraš početi postepeno razgrađivati svijet.- Zaista te ne razumijem!- Tvoj problem je u tome što miješaš svijet s onim što ljudi čine. Ni u tome nisi sam. Svi postupamo tako. Ono što ljudi

Sitnio H' stil protiv sila koje nas okružuju; lo šio Činimo ljudi umiruje nas i daje nam osjeraj :agui nosli; lo šio ljudi W jesi veoma važno, ali .samokao :.in. Mi nikada ne shvali tnti do je lo šio činimo kao ljudi samo siii pa dopuštamo da lo ovlttdtt našim životima i prevrće ili. Zapravo bih mogaoreći da jf y,(t ljudski rod ono šio ljudi čine važnije- od svijeta samoj',. - Slo li nazivaš svijetom?Svijei je .sve što je ovdje zatvoreno reče i lupini nogom u mulju. Život, smrt, ljudi, saveznici i sve što nas okružuje. Mvljei je nepojmljiv. Nikada ganećemo shvalili, nikada neće ni. i i,t/.<»ikrili njegove tajne. Stoga ga moramo uzeli onakvog l il .iv je, potpuna tajna!l'ioNJeean čovjek međutim, ne postupa tako. Za njegaiinl" nikada nije tajna i kad zađe u poznu dob uvjeren je dai .<« nema za što živjeti. Starac nije iscrpio svijet. On je iscrpio•i.mio ono šio je činio kao čovjek. Ali u svojoj glupavoj zbunjeno'.ii (»n vjeruje da svijet više nema nikakvih tajni za njega.Kuku skupo plaćamo svoje štitove!Kalnik je svjestan te pometnje te uči pravilno se odnositi piema stvarima. Ono što ljudi čine ne može ni u kom slučaju Inu važnije od svijeta. Stoga seratnik odnosi prema svijetu km i prema beskrajnoj tajni, a prema onome što ljudi čine kao pir i u,i beskrajnoj ludosti.

226

227

Table with 5 columns and 8 rows         

15Neko smo se vrijeme odmarali a onda je on iz košulje iz vukao zavežljaj.Razvezao }',a je i pokazao ini svoju lulu. Napunio ju je inje divinom za pušenje, šibicom zapalio suhu grančicu, gurnuo je u jdavu lule i rekao mi da povučem.Bez žara je bilo leš'ko pri prtllli lulu; tek pošlo smo zapalili nekoliko grančica mješavina |e napokon počela gorjeli.Kod sam popušio on mi reče da smo došli na to ni jesi o žalo da 01 kujem kakvu vrstu divljači trebam lovili. Nekoliko je puta pažljivo ponovio da je najvažnijeda pronađem rupe. Naglasio je riječ »rupe« i rekao da u njima vrač može naći sve vi Me poruka i uputa.I It jedoh upitati o kakvim se rupama radi; don Juan je to nolio očekivao pa primetnu da ih je nemoguće opisati jer one •.padaju u područje »viđenja«. Unekoliko je navrata ponovio <ln nvii svoju pozornost moram usmjeriti na osluškivanje zvu-kova i ponuditi se da rupe pronađem u stankama između zvukova.Herc da će četiri puta zasvirati na svom duholovcu. Itebao sam se poslužiti tim sablasnim pozivom kao putokaMiin do saveznika koji mije bio izrazio dobrodošlicu;taj bi mi liiveznik onda dao poruku koju sam tražio. Don Juan reče da iiKii'inn bili na oprezu jer ne zna u kojem će mi se obliku saveznik prikazati.Pažljivo sam slušao. Sjedio sam leđima naslonjen na stijenu. Tijelo mije malo utrnulo. Don Juan me upozorio da ne zatvaram oči. Počeli osluškivati i mogao

sam razlučiti pjev ptica, Guslanje lišća na vjetru, zuj insekata. Usmjerivši svu svoju pažnju na te /.vukove uspio sam razabrati četiri različite vrstepli'i'*H pji'va. Uspijevao sam razaznati veću i manju brzinu vjetra; osim toga sam čuo tri različita šuštanja lišća na vjeliti. Zujanje insekata biloje zapanjujuće. Bilo je toliko raznorodnih vrsi a da ih nisam mogao pobrojati niti pravo razlikovali.Bijah utonuo u čudan svijet zvukova, kao nikad prije u živi il u. Stadoh kliziti udesno. Don Juan načini pokrel da me zaustavi, ali ja sam bio brži.Izravnao sam se i opet sjeo uspravno. Don .Juan mi uze pomicali tijelo sve dok ine nije namjestio u udubinu u siijeni.  

Počeo sam vježbati osluškivanje »zvukova svijeta«, u čemu sam ustrajao dva mjeseca kao stoje don Juan odredio. lsprv;i je bilo mučno slušati a ne gledati,a još mučnije ne razgovarali sa sobom. Pred kraj ta dva mjeseca bio sam u stanju ušutkali svoj unutrašnji dijalog na kratko vrijeme i naučio sam obraćalipažnju na zvukove.U don Juanovu sam kuću stigao u devet ujutro, 10. studenoga 1969.- Trebali bismo smjesta krenuti na to putovanje - reče kad sam stigao.Odmorio sam se jedan sat, a onda smo se odvezli do nis kih planinskih obronaka na istoku. Auto smo ostavili kod njegovog prijatelja koji je živio u tomkraju, a mi smo krenuli u planine. Don Juan je u naprtnjaču stavio nešto keksa i slatkiša za mene. Bilo je to dovoljno hrane za dan, dva. Upitao sam donJuana ne bi li nam trebalo više hrane. Niječno je odmah nuo glavom.Hodali smo cijelo jutro. Danje bio prilično topao. Nosio sam čuturu s vodom koju sam uglavnom ispio sam. Don Juan je samo dvaput pio. Kad je vode ponestalo,uvjeravao me da mogu bez bojazni piti iz potoka na koje smo usput nailazili. Smijao se mom krzmanju. Nakon nekog vremena žeđ je nad vladala strah.Rano poslijepodne zaustavili smo se u maloj dolini, u pod nožju sočno zelenih brda. Iza brda, prema istoku, visoke su se planine ocrtavale na oblačnom nebu.- Možeš razmišljati, možeš pisati o svemu o čemu budemo pričali i o svemu što opaziš, samo ne o lome gdje smo reče.      

228229         table end

Počistio je kamenčiće ispod mojih m >>•,u i^polofcio mi glavu n.'i stijenu.N; i redio mije da glodani u planine na jugoistoku. Zapiljio sam se u daljinu, ali me on ispravio i rekao neka ne zurim već da gledam, lagano osmatram,brda pred sobom i raslinje na njima. Nekoliko je puta ponovio neka svu pažnju usredotočim na slušanje.Zvukovi su ponovno postali prodorni. Nije se toliko radilo o tome da sam ih ja htio čuti koliko su me oni prisiljavali da se usredotočim na njih. Lišćeje šuštalo na vjetru. Vjetar bi se digao visoko iznad drveća a onda spustio na dolinu u kojoj smo sjedili. Spuštajući se, prvo bi dodirnuo krošnje visokog

drveća, one su stvarale osobit zvuk - bogat, hrapav, bujan. Tada bi se zaletio u grmlje i njegovo bi lišće zazvučalo poput gomile malih stvari, stvaraloje gotovo melodičan zvuk, sveobuhvatan i prilično zahtijevan, kao da bi mogao sve preplaviti. Nije mi se sviđao. Osjetih se postiđenim jer mi pade naum da sam sličan šuštanju grmlja, zanovijetajući i zahtijevan. Taj mi je zvuk bi tako blizak da sam ga mrzio. Tada začuh kako se vjetar kotrlja po tlu.Nije to bio šum već fijuk, nešto kao tiho pištanje ili jednolično zujanje. Slušajući zvukove što ih je stvarao vjetar odjednom mi sinu da se sve tri vrsteodvijaju istovremeno. Pitao sam se kako sam uspio čuti svaku zasebno, a onda sam opet postao svjestan zvižduka ptica i zujanja insekata. U jednom je trenupostojao samo zvuk vjetra, a već u slijedećem u polje moje svijesti nahrupila je silovita plima ostalih zvukova. Razumljivo, svi su ti zvukovi bili stalnoprisutni i onda dok sam čuo samo vjetar.Nisam mogao prebrajati sve ptičje zvižduke i sav zuj insekata, pa ipak sam bio uvjeren da čujem svaki pojedini zvuk u njegovoj jedinstvenosti. Zajednosu tvorili čudesan red. Ne mogu to nazvati nikako doli »redom«. Bio je to poredak zvukova koji su tvorili određeni uzorak; to jest svaki je zvuk imaosvoj slijed.Tada začuh zaseban, otegnut vapaj. Od njega sam zadrhtao. Na tren zamukoše svi ostali zvuči i dolinom zavlada grob na tišina sve dok odjek tog vapaja nijestigao do kraja doline;

nudit zvukovi opet otpočeše. Smjesta snm otkrio njihov u/,<> iitk. Pošlo s.nn easak pomno slušao .shvatio sam don Juauovn upozorenje d.i obratim pozornostna rupe među zvukovima. 11 lom uzoiku zvukova postojali su razmaci između pojedinih ;,',!.r.anja! Na primjer određeni ptičji zvižduci imali su svoj i u.mii između njih hi zavladala stanka, a isto je bilo i sa svim oM.ilim zvukovima koje sam opažao. Šum lišća bio je poput veziva koje ih je sve spajalo u jedinstvenzuj. Radilo se o tome dn je riiam svakog zvuka bio zasebna nit u cjelokupnom uzorku zvukova. Tako su razmaci ili stanke između zvukova, Umi bih obratiopozornost na njih, bili rupe u tom tkanju.Ponovno začuh prodoran vapaj don Juanovog duholovea. Nije ni.- prenuo ali su zvukovi opet na tren zamukli i taj sam presi.ni.ik opazio kao rupu, vrlo velikurupu. U tom sam rasu pieli.i« u i pozornost sa slušanja na gledanje. Gledao sam u skupinu ni.kili brda s bujno zelenim raslinjem. Ta su brda tvorila lukavobris da se s mjesta na kojem sam sjedio činilo kako je pokiaj jednog od njih rupa. Bio je to razmak između dva brda I kio/.a nj sam mogao vidjeti duboko,tamno zelenilo planina u < i; 111 i 11 i. Na tren mi nije bilo jasno stoje to. Učinilo mi se da |e 1.1 i iipa u koju gledam, »rupa« u zvuku. Tada zvukoviopet niporcNc ali slika velike rupe osta. Čas kasnije postao sam još Nvjesniji uzorka zvukova i njihova reda, te rasporeda stanki. Um mi je bio u stanjurazabrati i razvrstati golem broj pojedi nanuli /.vukova. Uspijevao sam pratiti svaki zvuk, tako da je rivaka stanka između zvukova bila jasno određenarupa. Ujed iiom easu re su stanke postale kristalno jasne u mom umu i Nivoiile neku vrstu čvrste rešetke, stvarni oblik. Nisam ga ni vidio ni eno. Osjećaosam ga nekim neznanim dijelom sebe.iJon Juan je opet zasvirao na svojoj struni; zvukovi su kim i maločas utihli, tvoreći golemu rupu u tom zdanju od zvukova. Ovaj se put međutim, duga stankastopila s onom rupom medu brdima; preklopile su se. Taj utisak da opažam dvije rupe trajao je dovoljno dugo da sam bio u stanju vidjeti ruti njihove obrise

dok su ulazile jedna u drugu. Potom su se opet oglasili ostali zvukovi i zvučno zdanje sačinjeno od stan kl posla izvanredan, gotovo vizuelan opažaj. Vidio.sam kako

230

231

zvuči tvore uzorak a onda su svi li n/.oici prekrili krajolik Išlo onako kako su dvije rupe prekrile jedna drugu. Nisam gledan ni čuo onako kako bijah navikao.Činio sam nešto posve razli čito šio je imalo svojstva i jednog i drugog. Moja je po/.ornosl iz nekog razloga bila usmjerena na veliku rupu medu brdima.Imao sam osjećaj daje čujem i pritom gledani u nju. Bilo je u njoj neke privlačnosti. Dominirala je mojim opažajnim poljem i svaki pojedini uzorak zvukakoji se preklapao s obrisom krajolika bio je obješen o tu rupu.Još jednom začuh sablasan vapaj don Juanovog duholovca, svi ostali zvukovi umuknuše; dvije velike rupe kao da su se rasvijetlile i opet sam ugledao onopoorano polje; na njemu je stajao saveznik kao što sam ga već jednom vidio. Cijeli je prizor postao vrlo jasno osvijetljen. Vidio sam ga odlično, kaoda je udaljen četrdesetak metara. Nisam mu vidio lice, bilo je zaklonjeno šeširom. Tada je krenuo prema meni, polako podižući glavu u hodu; gotovo sammu vidio lice i to me prestravilo. Znao sam da ga moram bez odlaganja zaustaviti. Osjetih neku čudnu bujicu u tijelu; ćutio sam navalu »moći«. Htjedohokrenuti glavu ustranu da zaustavim tu sliku, ali nisam mogao. U tom sam se presudnom trenu nečeg sjetio. Sinulo mi je na što je don Juan mislio kad jerekao da su predmeti s »puta srca« štit. Postojalo je nešto što sam želio učiniti u životu, nešto što me veoma zaokupljalo i privlačilo, nešto što me ispunjavalovelikim mirom i radošću. Znao sam da me saveznik ne može nadvladati. Bez teškoće sam okrenuo glavu prije no što sam mu vidio cijelo lice.Začuh sve ostale zvukove; odjednom su postali vrlo glasni i kreštavi kao da su ljuti na mene. Nestalo je njihovog uzorka i pretvorili su se u bezobličnuzbrku oštrih, nepodnošljivih krikova. Od te mi navale stade zujati u ušima. Imao sam osje^ ćaj da će mi glava prsnuti. Ustao sam i dlanovima prekrio uši.Don Juan mi je pomogao da dođem do potočića, natjerao ine da se skinem i onda me provaljao u vodi. Rekao mi je da legnem u gotovo isušeno korito, a ondaskupljao vodu u šešir i njome me polijevao.

Trebalo je tek nekoliko minula da ine »okupa«; priliskn li ilfllma ubrzo je neslalo. Don Juan me pogledao, s odobrava lijem kimimo glavom i rekao da samovoga puia brzo poslao Čvrst«.Odjenuo sam se i on me poveo do mjesta na kojem sam •jedio. Osjećao sam se izii/.elno žustro, poletno i bistre glave.I Ilio je čuli sve1 pojedinosti moje vizije. Reče da vračevi koilite »rupe« u zvukovima da bi otkrili određene stvari. Vračev |f snveznik kroz rupe u zvukovimaspreman otkriti složene laj nt», Nije htio reći ništa podrobnije o tim »rupama« i odbijao je moja pitanja govoreći da ja ionako nemam saveznika pa bi mii nkvi podaci samo mogli naškoditi.• Za vrača sve ima značenje - reče. - Zvukovi imaju u sebi i upe, a tako i sve ostalo oko tebe. Obično čovjek nema clovolj nu brzinu da uhvati rupe i tako

prolazi kroz život nezaštićen. Crvi, pliće, stabla, sve bi nam to moglo ispričali nezamislive ••Ivni i samo kad bismo bili dovoljno brzi da uhvatimo njihovuporuku. Tu nam brzinu može dati dim. Ali moramo bili u dobi i ili odnosima sa svim živim bićima na ovom svijetu. Zbog toga moramo razgovarati s biljkamaprije no što ih ubijemo i ispričali im se što iz pozljeđujemo; isto vrijedi i za životinje koje nmnjeravamo uloviti. Valja uzimati samo onoliko kolikonam |e potrebno, inače će se bilje i životinje i crvi koje smo pobili okrenuli protiv nas i prouzročiti nam bolest i nesreću. Ratnik H' loga svjestan paih nastoji udobrovoljiti, zato mu stabla, pti< e i crvi šalju istinitu poruku kad gleda kroz rupe.Ali sve to sada nije važno. Važno je to da si vidio savezniku, To je tvoja lovina! Rekao sam ti da idemo u lov na nešto. Mislio sam da će to biti životinja.Bio sam uvjeren kako ćeš vidjeli životinju koju moramo odstrijeliti. Ja sam vidio vepra, moj duholovac je vepar.Želiš reći da je tvoj duholovac napravljen od vepra? Ne! U životu vrača ništa nije napravljeno od nečeg drugog. Ako se može reći daje neka stvar uopćenešto, onda je ona to što jest. Da poznaješ veprove shvatio bi da je moj duhoIovhc vepar.

232

233

- Zašto smo došli ovdje lovili?- Saveznik li je pokazao d u holove; i koje}- je izvadio i/, tobolca. Namjeravaš li ga zvali, moraš imali duliolovca.- Što je duholovac?- To je vlakno. Njime mogu pozvati saveznike, ili svoj; vlastitog saveznika, mogu pozvati duhove izvora, duhove rijeka, duhove planina. Moj je vepar iglasa se kao vepar. S tobom sam ga dvaput upotrijebio da pozovem duha izvora da ti po-mogne. Duh ti je došao, kao što ti je i saveznik danas došao. Nisiga mogao vidjeti jer nisi imao brzinu; međutim, onog dana kad sam te poveo u kanjon i stavio na stijenu znao si da je duh gotovo na tebi premda ga nisividio. To su duhovi pomagači. Teško je vladati njima i pomalo su opasni. Čovjek mora imati besprijekornu volju da bi ih držao pod paskom.- Kako izgledaju?- Svakom čovjeku izgledaju drugačije, kao i saveznici. Tebi će saveznik očito izgledati kao neki čovjek kojeg si jednom poznavao ili kao čovjek koji ćeti uvijek biti nekako poznat; to ti je u prirodi. Sklon si misterijama i tajnama. Ja nisam poput tebe, zato je za mene saveznik nešto posve određeno.- Duhovi izvora vezani su uz određena mjesta. Onaj kojeg sam pozvao da ti pomogne je duh kojeg sam osobno upoznao. Mnogo mi je puta pomogao. Njegovo jeprebivalište onaj kanjon. U vrijeme kad sam ga pozvao da ti pomogne nisi bio jak i duh te čvrsto ščepao. Nije to bila njegova namjera - oni je nemaju- ali ti si ležao tamo vrlo slab, slabiji no što sam pretpostavljao. Kasnije te taj duh zamalo namamio u smrt; u vodi kanala za navodnjavanje bio si fosforescentan.Duh te uhvatio na prepad i gotovo si podlegao. Kad to duhu jednom uspije, uvijek se vraća po svoj plijen. Uvjeren sam da će se vratiti po tebe. Nažalost,kad uzmeš mali dim potrebna ti je voda da bi opet postao čvrst; to te dovodi u opako nepovoljan položaj. Ne upotrijebiš li vodu vjerojatno ćeš umrijeti,no upotrijebiš li je - ščepat će te duh.- Bih U se mogao poslužiti vodom na nekom drugom mjestu?

Tu nema nikakve razlike Duh izvora koji se nalazi j pokraj moje kuće može te slijedili bilo kamo, osim ako posje|du|eš duliolovca. l'.lo zašlo li }',aje saveznik pokazao. Poručio ti |e da ti je potreban. Motao y,a je oko svoje lijeve ruke i prišao ti nakon stoje pokazao na kanjon s vodom. Danas lijepo /¦novim htio pokazati duliolovca kao i onda kad sle se prvi put Kii'li. Uiln je mudro otl tebe što si se zauslavio; saveznik se kre|tno prebrzo zatebe i izravan sraz s njim bio bi štetan za lebe. Kako da sada pribavim duholovca? Saveznik će ti ga očito sam dali. Kako?Ne znam. Morat ćeš poći k njemu. Već ti je rekao gdje da Igli potražiš.

- Ovdje gore, u ovim brdima među kojima si vidio rupu.I loću li tražiti baš samog saveznika?Ne. Ali on ti već izražava dobrodošlicu. Mali ti je dim ol Ivorio put k njemu. A onda ćeš se, kasnije, susresti licem u lice jl njim, no to će se dogodititek nakon što ga budeš vrlo dobro Upoznao.

234

235

16

okrenuto prema sjeveru dobit ćeš dobre batine no možda ipak iupiješ okrenuli stvari u svoju korist. Bude li lo mjesto u prav i'U juga morat ćeš se gadnoboiiii.Isprva ćeš morali izvesti puni zamah čeliri puta, ali kad np izvježbaš bit će li dovoljan j kratak pokrel da oikriješ hoće II Ne tvoja ruka ogrijali iline.Kad pronađeš mjesto nad kojim li se ruka zagrije, sjed ni na nj; loje tvoja prva točka. Budeš li okrenut jugu ili sjeve ni morat ćeš razmisliti jesi lidovoljno snažan da ostaneš. Imaš li ikakvih dvojbi u tom pogledu, ustani i otiđi. Nema razloga «la ostaneš ukoliko se ne osjećaš sigurnim. Odlučiš li ostali,očisti dovoljno velik komad zemlje da možeš zapaliti valni metar i pol od prve točke. Mjesto za vatru mora bili ravno u Milijem u kojem gledaš. To mjestotvoja je druga ločka. Onda sakupi svo granje koje možeš naći na potezu između te dvije točke i zapali vatru. Sjedni na prvu točku i gledaj u vatru, l'iijeiII kasnije pojavit će se duh i ti ćeš ga vidjeti.- Ukoliko ti se nakon četiri zamaha ruka uopće ne zagri|P, inaiiiahni njome sporo, od sjevera prema jugu, a onda se okicni i zamahni prema zapadu. Zagrijeli ti se ruka nad bilo kolom točkom okrenutom prema zapadu, pusti sve i bježi. Trči m/brdo prema zaravni i bez obzira na to što čuješ ili osjetiš izasebe, ne okreći se. Čim se domogneš ravni, ma kako prestrašen bio, nemoj više trčati, baci se na zemlju, skini jaknu, smolaj je na pupak i skvrči seu loptu podvinuvši koljena pod Ir buli. Oči pokri dlanovima, nogama čvrsto pritiskajući ruke. U lom ti položaju valja ostati do jutra. Budeš li slijediote jednoslavne upute nikad ti ništa neće nauditi.Ako ne možeš brzo stići do zaravni, baci se na zemlju lamo gdje si. Provest ćeš užasne trenutke. Bit ćeš zlostavljan, no uzmogneš li ostati miran, te sene pomakneš i ne otvoriš oči, izvući ćeš se bez ogrebotine.

Ukoliko ti se pak ruka uopće ne zagrije dok budeš /.ama bivao prema zapadu, opet se okreni na islok i irči pul istoka dok ne ostaneš bez daha. Tamo stanii ponovi iste pokrete. Moraš trčali prema istoku ponavljajući iste pokrete sve dok li se ruka ne zagrije.

Stigli smo u istu dolinu 15. prosinca 1969. Dok smo se probijali kroz grmlje don Juan je neprestano ponavljao da su smjer i orijentacija od presudnog značenjaza pothvat u koji ću se upustiti.- Čim stigneš na vrh brda moraš utvrditi točan smjer rekao je don Juan.- Odmah se okreni u tom smjeru. - Pokazao je prema jugoistoku. - To je tvoj povoljan smjer i uvijek trebaš biti okrenut prema njemu, osobito kad si unevolji. Ne zaboravi to.Zaustavili smo se u podnožju brda gdje sam bio opazio one rupe. Pokazao mije kamo da sjednem; on je sjeo do mene i vrlo tihim glasom mi dao podrobne upute.Rekao je da čim stignem na vrh brda moram ispružiti desnu ruku pred sebe, dlanom prema dolje, s prstima ispruženim poput lepeze, s izuzetkom palca kojiima biti svinut prema dlanu. Zatim mi valja okrenuti glavu k sjeveru te položiti ruku preko grudiju tako da i ona gleda na sjever; potom moram zaplesati,stavivši lijevo stopalo iza desnog i udarajući o tlo vršcima prstiju lijeve noge. Kad osjetim kako mi se lijevom nogom širi toplina moram polako zamahnutirukom od sjevera prema jugu, a zatim opet natrag prema sjeveru.- Ono mjesto nad kojim se tvoj dlan zatekne kad počneš osjećati toplinu u ruci dok budeš izvodio zamah, jest mjesto na koje moraš sjesti a to je i smjeru kojem ti valja gledati nastavio je. - Ukoliko je to mjesto u pravcu istoka, ili ako je u onom smjeni - pritom je opet pokazao na jugoistok- rezultatiće biti odlični. Ako je mjesto nad kojim osjetiš toplinu u ruci

237

Pošto mi je dao le upute Ijerfio me <l;i ih ponavljam sve dok ih nisam zapamtio. Potoni smo dugo .sjedili šutke. I li jedoli nekoliko puta potaknuti razgovorno oii mi je svaki pui odrješitom kretnjom dao znak da šutim.Već se spuštao mrak kad je don Juan ustao i bez riječi krenuo uz brdo. Pođoh za njim. Na vrhu brda izveo sam sve kretnje koje je odredio. Don Juan jestajao u blizini i pomno me motrio. Bio sam vrlo pažljiv i namjerno spor. Trudio sam se prepoznati barem neku zamjetljivu promjenu temeprature ali nisammogao otkriti je li se dlan moje ruke zagrijao ili ne. Dotad se već bilo prilično smračilo pa ipak sam uspio trčati prema istoku a da se ne spotaknem ogrmlje. Prestao sam trčati kad sam ostao bez daha, što nije bilo daleko od mjesta s kojeg sam krenuo. Bio sam silno umoran i napet. Osjećao sam bol upodlakticama i listovima.Tamo sam ponovio sve što se tražilo i opet imao negativan rezultat. Još sam dvaput potrčao u mraku i onda, dok sam zamahivao rukom po treći put, dlan miposta topao nad točkom okrenutom istoku. Bila je to tako zamjetljiva promjena temperature da me osupnula. Sjeo sam i pričekao don Juana. Rekoh mu da samosjetio promjenu temperature u dlanu. Reče mi neka nastavim, na što sam pokupio svo suho granje koje sam mogao naći i zapalio vatru. On je sjeo meni slijeva,nekoliko koraka dalje.Vatra je stvarala čudne, razigrane oblike. Na trenutke se plamen prelijevao u duginim bojama; postajao bi plavkast a onda blještavo bijel. Pretpostavio

sam da ta neobična igra boja po svoj prilici nastaje zbog nekog kemijskog svojstva nepozna-tog bilja čije sam granje pokupio. Ta je vatra bila neobičnai po iskrama koje su frcale iz nje. Čim bih na nju bacio koju novu grančicu frcnule bi nevjerojatno velike iskre. Činile su mi se poput tenis lopticakoje praskaju u letu.Zapiljio sam se u vatru, onako kako sam vjerovao da mi je don Juan preporučio, te ubrzo postao ošamućen. On mi pruži tikvicu s vodom i dade znak da malootpijem. Voda me opustila i ugodno osvježila.

Don Juan se nagnu i šapnu mi da ne morani piljili u pln ffneii već da samo ;. •. 1« < I; 1111 u valni. Pošto sam je gledao gotovo Jedan sat posta mi vrlohladno i osjetih vlagu. Upravo kad sam lit* htio nagnuli i podići grančicu, nešto nalik noćnom leptiru lili točki na mojoj mrežnici proletje zdesna nalijevo,i/.medu it'lie i vatre. Smjesta sam se ukočio, l'ovjedao sam don Juana on ini hiadom dade znak da se opet zagledam u plamen. Tren kasnije ista je sjenkaproletjela u suprotnom smjeni.Don Juan je hitro ustao i počeo bacali /.ciniju na zapaljeno Igninje, dok nije potpuno ugušio vatru. Ugasio ju je nevjerojai Ifjo brzo. Dok sam seja pomakaoda mu pomognem, on je već Ibio završio. Izgazio je zemlju nad tinjajućim grančicama, a on [cl 11 me gotovo odvukao nizbrdo i van iz doline. Koračao jevilo |hi/,o, ne okrećući glavu, i nije mi uopće dopuštao da govorim.Kad smo nakon nekoliko sati stigli do mog aula upilaoi ga što sam to vidio. Odrješito je odmahnuo glavom pa smo se vozili u potpunoj tišini.Kad smo pred jutro stigli do njegove kuće otišao je ravno [unutra, a kad sam pokušao progovoriti opet me ušutkao.I )on Juan je sjedio vani, iza kuće. Očito je čekao da se prolidim jer je počeo pričati čim sam izašao iz kuće. Reče da je ijenka koju sam sinoć vidiobila duh, sila koja pripada lom ijeslu. Nazvao je to biće beskorisnim.Ono samo postoji tamo - reče. - Ne posjeduje nikakve fijne o moći, stoga je bilo besmisleno ostati. Vidio bi samo bi u, promičuću sjenku koja bi cijelunoć letjela amotamo. eduiini, postoje druga bića koja ti mogu odati tajne moći, koliko imaš sreće da ih nadeš.Zatim smo doručkovali i prilično dugo nismo razgovarali. ;jPošio smo pojeli sjeli smo ispred kuće.Postoje tri vrste bića - iznenada reče - ona koja ne im >gu dali nišla jer nemaju što dati, ona koja mogu samo izazvali NI rali, i ona koja imaju darove.To što si sinoć vidio l i lio je biće, ono nema šio dali, ono je samo sjenka. Medinim, najčešće je jedna druga vrsta bića povezana s lim tihim, toje neugodan

238

duh kojem je jedina svrha izazvati strah i koji stalno lebdi oko prebivališta onog tihog, /ato sam odlučio da brzo odemo odande. Taj gadni duh prati ljudeu njihove domove i zagorčava im život. Poznajem ljude koji su se zbog takvih duhova morali preseliti. Uvijek ima onih koji misle da se od takvog bićamože mnogo izvući, ali samim tim što je duh u kući ne postiže se ništa. Katkad ga ljudi pokušavaju namamiti ili slijediti po kući, vjerujući da će imon otkriti tajne. No jedino što dobiju jest zastrašujuće iskustvo. Znam neke koji su se smjenjiva li motreći jedno od tih odvratnih bića koje im se uvuklo

u kuću. Mjesecima su ga motrili; naposljetku se morao umiješali netko treći da te ljude izvuče iz kuće jer su slabili i kopni I i. Stoga je, kad naiđešna tu neugodnu vrstu, najpametnije da je pustiš na miru i zaboraviš.Upitao sam ga na koji način ljudi mame duha. Rekao je da se ljudi prvo namuče da otkriju gdje bi se duh mogao pojaviti, onda mu na put stavljaju oružjenadajući se da će ga dotaknuti jer je poznato da duhovi vole ratnu opremu. Don Juan mi je objasnio da svaki alat ili stvar koju duh dotakne postaje predmetmoći. Međutim, isto je tako poznato da to ogavno biće nikada ništa ne dodiruje već samo stvara iluziju buke.Onda sam upitao don Juana na koji to način duhovi izazivaju strah. Reče da najčešće plaše ljude tako što se pojave kao tamna sjenka čovjeka koji luta okokuće, užasno lupajući ili ispuštajući glasove, ili pak kao tamna sjenka koja iznenada iskoči iz nekog mračnog kuta.Don Juan mi zatim reče da je treća vrsta duha pravi saveznik, onaj koji čovjeku odaje tajne; ta osobita vrsta prebiva na usamljenim, napuštenim, gotovonepristupačnim mjestima. Onaj tko želi naći jedno od tih bića mora poći daleko, i to sam. Na tom dalekom i samotnom mjestu čovjek mora izvesti sve neophodnekorake. Mora sjesti kraj vatre i, ugleda li sjenku, smjesta otići. Ako naiđe na drugačije okolnosti, valja mu ostati; na primjer ako puhne takav vjetarda mu ugasi valni, le mu je ni nakon četvrtog pokušaja ne da upalili; ili

nko hv h obližnjeg di veta odlomi grana, (Irana se mora stvarno •.lomili i čovjek mora provjerili da lo nije bio lek zvuk pucanja Kiane.Druge okolnosti na koje mora obratili pažnju su kotrljanje kamenja ili šljunka koji mu odjednom bude ubačen u vatru, ili pak neprekidna buka; tada morakrenuti u smjeru iz kojeg je potekla neka od tih pojava, sve dok inu se duh ne pokaže.Postoji mnogo načina kojima takvo bite provjerava ratni ka. Može nenadano iskočili pred njega u jezivom liku ili ga može seepaii odostraga i salima ne puštati.Može također sruMti divo na njega. Don Juan reče da su to stvarno opasne sile, ie premda ne mogu izravno ubili čovjeka mogu učinili da umre od straha,ili tako što će pustiti da nešto padne na nj, ili na laj način da se iznenada pojave pa se čovjek spotakne ili iz gubi ravnotežu pa padne u provaliju.()pomenu me da se, ukoliko ikad nađem neko od tih bira pod nepovoljnim okolnostima, ni za živu glavu ne upuštam u boi lm s njim jer će me ubiti. Otet ćemi dušu. Zato je najbolje da se bacim na zemlju i sve podnosim do jutra.Kad se čovjek suoči sa saveznikom, onim koji će mu odali lajne, mora skupiti svu svoju snagu i ščepati ga prije ne j»o Sto on ščepa njega, ili ga početigoniti prije nego što ovaj ¦itnne ganjati njega. Nakon trke koja mora biti nesmiljena, sli ledi borba. Čovjek mora oboriti duha na zemlju i držali ga tako dugo dok mu ovaj ne da moć.I Ipitah jesu li te snage tvarne, može li ih čovjek uistinu dodirnut i. Rekoh kako već sama riječ »duh« u meni izaziva po misao na nešto neopipljivo.Nemoj ih nazivati duhovima - uzvrati - zovi ih savezni cima, nazivaj ih neobjašnjivim silama.Načas je umuknuo a onda se ispružio na leđa i podbočio glavu rukama. Ja sam i dalje htio znati jesu li ta bića tvarna. Tvarna su, itekako - kaza nakon opetovanekratke šut uje, Kad se čovjek bori s njima, čvrsti su, no takav osjećaj kratko traje. Ta se bića u/.daju u čovjekov sirah, stoga ako je čovjek koji ses njima bori ratnik, biće vrlo brzo gubi svoju

2/10

21

oipornost a čovjek postaje sve snažn()i. Čovjek zapravo može upiti njihovu otpornost.- Kakva je to otpornost? - upitno sam.- Moć. Kad ih dodirneš, vibriraju kao da će te razderaii. Ali to je samo pretvaranje. Otpornost nestaje ako ih čovjek i dalje čvrsto drži.- Što se dogodi kad izgube otpornost? Postaju li poput zraka?- Ne, samo omlitave. Međutim i dalje ostaju tvarni. Ali to nije tvar kakvu je itko ikada dodirnuo.Kasnije, tijekom večeri, rekoh mu da je ono što sam vidio možda bio samo noćni leptir. On se nasmijao i objasnio mi vrlo strpljivo da noćni leptiri leteamotamo samo oko žarulja, zato što im žarulje ne mogu spržiti krila. Vatra bi ih međutim, opržila čim bi joj se približili. Osim toga me podsjetio nato da je sjenka prekrila cijelu vatru. Kad je to spomenuo, prisjetih se da je to uistinu bila nevjerojatno velika sjenka koja je načas zastrla pogled navatru. Međutim, zbilo se to tako brzo da uopće nisam obratio pažnju na to.Zatim me podsjetio da su iskre bile vrlo velike i da su letjele na moju lijevu stranu. To sam bio i sam zamijetio. Rekoh da je vjetar vjerojatno puhaou tom smjeru. Don Juan uzvrati da uopće nije bilo vjetra. To je bilo točno. Prizvavši u misli to iskustvo sjetio sam se da je noć bila mirna.Druga stvar koju sam zaboravio bio je zelenkast odsjaj plamena koji sam otkrio kad mi je don Juan dao znak da nastavim gledati u vatru, nakon što je sjenkaprvi put prošla mojim vidnim poljem. Don Juan me podsjetio na to. Osim toga mu se nije sviđalo što ja to nazivam sjenkom. Kaza da je bilo okruglo i višenalik mjehuru.Dva dana kasnije, 17. prosinca 1969., don Juan mi tek kao uzgred reče da su mi sada poznate sve pojedinosti i neophodne tehnike, pa mogu sam otići u brdai dokopati se pred liniji moći - duholovca. Nukao me da pođem i tvrdio kako bi m«- njegovo društvo samo ometalo.

Mio sam spreman krenuti kad je promijenio mišljenje.Nisi dovoljno snažan reče. - Poći ću s lohom cio pod no1/, ja lud,!,Kad smo se našli u maloj dolini u kojoj sam vidio savezni kn, on je promotrio oblik koji sam ja bio nazvao rupom u brdi nm i rekao da moramo još dalje najug, u udaljene planine, hebivalisle saveznika bilo je na najudaljenijoj točki koja se mogla vidjeti kroz tu rupu.!'ogledao sam u taj oblik i jedino što sam uspio ra/.abrali bila je plavkasta masa udaljenih planina. On me međutim, po veo put jugoistoka i nakon mnogihsali hoda stigli smo do loč ke za koju je rekao da je »dovoljno duboko« u saveznikovoin prebivalištu.Kad smo se zaustavili bilo je kasno popodne. Sjeli smo na •ilijeiije. Bijah umoran i gladan; toga sam dana uzeo samo ne koliko lortilja i vode. Don Juanje iznenada ustao, pogledao u nebo i naredio mi da krenem u smjeru koji je za mene najbolji; nnpomenuo mije da zapamtim gdje smo kako bih se mogao vratitičim završim. Umirujućimje glasom dodao da će me čekali, bude li potrebno i zauvijek.Sa zebnjom upitah misli li on da će ta potraga za đuholovceni dugo potrajati.Tko zna? - uzvratio je, tajanstveno se smješkajući.Krenuo sam put jugoistoka, nekoliko se puta osvrnuvši da pogledam don Juana. On se vrlo polako udaljavao u suprot nam pravcu. Popeo sam se na visoko brdo

i još jednom bacio pogled na don Juana; bio je udaljen dobrih dvjestotinjak ineinni. Nije se okrenuo da me pogleda. Potrčao sam nizbrdo, u malo zđjelaslouleknuće između brda, i odjednom se zatekao sam samca!. Na tren sam sjeo i upitao se što ja tu uopće radim. Milo mi je smiješno pri pomisli da sam došaotražiti duholovca. Opet sam otrčao na brdo da vidim don Juana, ali njega više nije bilo. Otrčao sam nizbrdo, prema mjestu na kojem sam ga posljednji putvidio. Htjedoh okončati cijelu tu priču i poći kući, osjećao sam se glupo i bio sam umoran.

243

- Don Juane! - povik.ili nekoliko puia.Nije ga bilo nigdje na vidiku. Otrčao sam na vrh drugog strmog brda, ni od tamo ga nisam mogao vidjeti. Optrčao sam priličan komad tražeći ga, no kao daje u zemlju propao. Krenuh do mjesta na kojem smo se rastali. Bio sam budalasto uvjeren kako ću ga naći gdje sjedi tamo i smije se mojoj kolebljivosti.- U što li sam se to uvalio? - izrekoh naglas.Tada sam shvatio da što god sam došao učiniti na tom mjestu, više mi nema povratka. Nisam znao ni kako se vratiti do auta. Don Juan je nekoliko puta mijenjaosmjer i to što sam mogao odrediti strane svijeta nije mi bilo ni od kakve pomoći. Bojao sam se da ću se izgubiti u planinama. Sjeo sam i prvi put u životuimao čudan osjećaj da uopće ne postoji mogućnost povratka na početnu točku. Don Juan je svojevremeno rekao da ja uvijek navaljujem da se krene od točkekoju nazivam početkom, dok zapravo početak uopće ne postoji. Tamo, usred tih planina, shvatio sam što je htio reći. Učinilo mi se da sam polazna točkaoduvijek bio ja, da don Juana zapravo nikad nije ni bilo, i kad sam ga stao tražiti pretvorio se u ono što je stvarno bio - titrava slika što je nestalaiza brda.Čuo sam tiho šuštanje lišća i zapahnuo me neobičan miris. Osjećao sam vjetar kao pritisak u ušima, kao plaho zujanje. Sunce je bilo nadomak gusto zbijenihoblaka nad horizontom koji su izgledali kao obruč jednolično premazan narančastom bojom, kad je odjednom nestalo iza teškog pokrivača nižih oblaka; pomolilose opet, tren kasnije, nalik grimiznoj kugli što pluta u izmaglici. Neko se vrijeme borilo da se domogne komadića plavog neba, ali mu oblaci nisu dalivremena, a onda su ga narančasti obruč i tamni obris planina progutali.Legao sam na leđa. Svijet oko mene bio je tako nepomućen, tako spokojan, a istovremeno tako tuđ da sam se osjetio shrvanim. Nisam želio plakati, ali misuze potekoše same.Satima sam ostao u tom položaju. Gotovo nisam mogao ustati. Stijene poda mnom bile su tvrde, na mjestu na kojem sam ležao jedva daje bilo ikakvog raslinja,za razliku od bujno

grmlja svuda uokolo. Odatle sjim mogno vidjeli vrške visokih stabala na istočnim brdima.Napokon se prilično smračilo. Osjećao sam se bolje; y,npiavo sam se osjećao gotovo sretnim. Polutama mi je mnogo vi',e godila i pružala mi veći osjećajzaštićenosli nego jarka dnevna svjetlost.Ustao sam, popeo se na vrli brdašca i počeo ponavljali lietnje kojima me don Juan poučio. Sedam sam puta potrčao I u {'nm istoku i onda osjetio promjenutemperature u dlanu, ipalio sam vatru i pažljivo motrio, onako kako mi je don i¦ i.in preporučio, zamjećujući svaku pojedinost. Sali su piol.i ih i počeo

sam se osjećati umorno i piomrzlo. Sakupio sam popriličnu hrpicu suhog granja, nabacao ga na vatru i prinu kno se bliže. Bdijenje je bilo tako napornoi tako pomno da me iscrpilo; glava bi mi svako malo klonula. Dvaput sam zaspao i probudio se tek kad mije glava skliznula ustranu. Bijah lako pospan daviše nisam mogao promatrali vatru. Otpio sam juil Ijiij vode i čak se malo poprskao po licu ne bili li se. razbudio. Uspijevao sam samo nakratko pobijeditipospanost. Poslao Mti 111 malodušan i razdražljiv; osjećao sam se krajnje glupo /.boj1, toga što se nalazim na tom mjestu i od toga me spopala Irncioiialnazlovolja i potištenost. Bio sam umoran, gladan i pospan i besmisleno ljut na samoga sebe. Naposljetku sam se prestao truditi da ostanem budan. Nabacaosam puno suhoj; granja na vatru i legao spavati. Potraga za saveznikom i dulio lovcem u tom mije trenutku bila sasvim smiješna i daleka. Bio sam lako pospanda nisam mogao čak ni misliti, ni razgovarali sa sobom. Zaspao sam.l/.ncnada me probudio glasan prasak. Činilo se da je laj /.vuk, ma što to bilo, nastao tik iznad mog lijevoj', uha jer sam Ic/.ao na desnoj strani. Sjeosam, posve budan. U lijevom mi je uhu zujalo, od blizine i žestine zvuka načas sam oglušio.Sudeći po količini suhog granja koje je još gorjelo bio sam lek kratko otspavao. Nisam više čuo nikakvih zvukova, ali sam ostao budan i održavao vatru.Pade mi na um da me možda probudio pucanj; možda me netko promatra i nišani na mene. Ta me misao počela tako

244

245

Table with 6 columns and 7 rows          

mučiti da je izazvala pravu bujicu racionalnog straha. Mio sam uvjeren da hi ine netko kome to zemljicu« pripada mogao sina dati lopovom i uhiti; ili bime netko mogao uhiti zato da ine opljačka, ne /.najuri d;i ja nemam ništa kod sebe. Užasno sam se zabrinuo za sebe. Osjetio sam napetost u ramenima i vratu.Stadoh pomicati glavu goredolje pri čemu su mi vratne kosti zapucketale. Nastavio sam gledati u vatru, ali nisam vidio ništa neobično niti sam više čuoikakvih zvukova.Nakon nekog sam se vremena prilično opustio i pomislio da iza svega toga vjerojatno stoji don Juan. Brzo sam samoga sebe uvjerio da je tako. Na tu me pomisaospopade smijeh. Preplavila me nova bujica racionalnih zaključaka, ovaj put optimističnih. Pomislih kako je don Juan zacijelo pretpostavio da ću se predomisliti,ili me vidio kako trčim za njim, pa se pritajio u skrovitoj spilji ili iza grma. Zatim me slijedio i, vidjevši da sam zaspao, slomio granu pokraj moguha da me probudi. Dodao sam još granja na vatru i počeo se kao usput, nenametljivo osvrtati ne bih li ga primijetio, premda sam znao da ga ne bih mogaootkriti čak i da se skriva u neposrednoj blizini.Sve je bilo vrlo spokojno: zrikavci, mreškanje krošnji na vjetru po okolnim obroncima, blago pucketanje granja na vatri. Iskre su frcale, no bile su totek obične iskrice.Odjednom začuh glasan prasak, kao kad se prelomi grana. Zvuk je dopirao s moje lijeve strane. Zadržao sam dah, potpuno se usredotočivši na slušanje. Tren

kasnije začuh kako se i s moje desne strane prelama grana.Potom začuh jedva čujan, udaljen zvuk lomljenja grana. Kao da je netko hodao po njima pa su od toga pucale. Bill su to duboki, puni i nekako krepki zvukovi.Činilo se da mi se približavaju. Reagirao sam sporo, ne znajući da li da slušam ili da ustanem. Razmišljao sam što mije činiti kad se odjednom zatekohsa svih strana okružen praskanjem grana. Taj me zvuk preplavio tako naglo da sam jedva stigao skočiti na noge i ugasili vatru.I'otirali nizbrdo, u mraku. Dok sam se probijao između grmlja sinu mi da tu nema zaravni. Nastavio sam kaskati,I*pokušavajući zaštititi oči od gmiijn. Bio sam na pola puta do podnožja brda kad osjetih nešto iza sebe, umirene me dođi rivalo. Nije to bila grana, intuitivnosam znao daje lo nešto šio me prestiže. Od ie sam se pomislio sledio. Skinuo sam jaknu, smotao je na iibuh, čučnuo i pokrio oči rukama, kako me don Juanpoučio. Neko sam vrijeme ostao tako, a onda sam .hvalio daje sve oko mene potpuno mirno. Nije bilo nikakvih /vukova. To me užasno uznemirilo. Trbušnimišići su mi se slczali i grčevito podrhtavali. Tada opet začuh prasak. Činilo se da dopire iz daljine, no bio je vrlo jasan i određen. Ponovilo '.e, bližemeni. Kratko je zavladala tišina, a onda mije nešto prasiuilo točno iznad glave. Od te sam nenadane buke i nehonre poskočio te se zamalo prevalio na stranu.Bio je to nedvojbeno prasak grane, slomljene napola. Zbilo se to u tako neposrednoj blizini da sam čuo šuštanje lišća na toj grani dok •;e lomila.Potom je uslijedio prolom praskanja; svuda oko mene silovito su lomljene grane. Da bi cijela ta čudesna pojava bila još besmislenija ja sam se u tom času,umjesto da budem užasnut, slao smijati. Iskreno sam vjerovao da sam otkrio uzrok svih tih /bivanja. Bio sam uvjeren da don Juan opet izvodi neku varku.To sam uvjerenje potkrijepio nizom logičnih zaključaka; bijah ushićen. Bio sam siguran da ću ovaj put doskočiti tom lukavom starom don Juanu i njegovimtrikovima. Lomio je grane u mojoj blizini misleći da se neću usuditi podići pogled, oslečao se sigurnim i slobodnim da čini što mu volja. Pretpostaviosam daje sam budući daje do tada stalno bio u mom društvu. Nije imao ni vremena ni prilike pozvati nekoga da mu pomogne. Ako se krio, kako sam pretpostavljao,krio se sam, pa je posve logično mogao proizvesti samo ograničen broj /.vukova. Budući daje bio sam, zvukovi su se morali nizati jedan za drugim, pojedinačnoili najviše dva do tri istovremeno. Osim toga i njihova je raznovrsnost bila svedena na ono što može izvesti jedna osoba. Bio sam potpuno siguran, onakonepomično čučeći, daje sve to igra i da ću ga nadmudriti time što se neću dati emotivno uključiti u nju. Zaista sam uživao.     

246247          table end

Spopadao inr smijeh pri pomisli (Im moj; i i predvidjeli protivnikov slijedeći potez. Pokušavao s;im zmmisliti šio luli ja slijedeće učinio da sam nadon Juanovom mjesni.

Iz tih me razmišljanja prenuo zvuk srkanja, Pažljivo osluhnuh, ponovio se. Nisam mogao odrediti o čemu se radi. Podsjećalo me na životinju koja srče vodu.Ponovilo se veoma blizu. Bio je to razdražujući zvuk koji mi dozva u sjećanje tinejdžerku konjskih zuba koja mljackajući žvače gumu. Pitao sam se kakodon Juan uspijeva proizvesti takvo cmoktanje, kad se ono opet začulo, ovaj put s desne strane. Isprva pojedinačno, a zatim niz pljackavih, mljackavih zvukova,kao da netko hoda po blatu. Bio je to gotovo razbludan, izluđujući zvuk stopala što gacaju po dubokom blatu. Zvukovi su načas zamukli a onda ponovno počelimeni slijeva, vrlo blizu, na oko tri metra. Sada mi se činilo da neka krupna osoba u gumenim čizmama gazi po blatu. Začudila me punoća tog zvuka. Nisammogao dokučiti kakvom bi se primitivnom napravom dao izvesti. Začuh nov niz stupajućih, gackajućih zvukova iza sebe, a onda su nahrupili svi odjednom,sa svih strana. Netko kao da je hodao, trčao, kaskao po blatu, svuda oko mene.Spopade me razumljiva sumnja. Da sve to izvede, don Juan bi morao trčati u krug nevjerojatnom brzinom. Zvukovi su se tako hitro izmjenjivali da je takvamogućnost bila isključena. Tada pomislih da don Juan ipak ima suučesnike. Htjedoh razmisliti tko bi to mogao biti, ali mi je ona prodorna buka zaokupilasvu pažnju. Nisam uspijevao jasno razmišljati, međutim nisam bio uplašen već samo zapanjen tim čudnim zvukovljem. Gacanje je zapravo vibriralo. To osebujnovibriranje kao da je bilo usmjereno prema mom trbuhu, ili sam ga možda ja opažao donjim dijelom trbušne šupljine.Čim sam to shvatio smjesta nesta moje objektivnosti i bezbrižnosti. Ti zvukovi napadaju moj trbuh! Pade mi na um pitanje: »Što ako to nije don Juan?«Uhvatila me panika. Napeo sam mišiće trbuha i čvrsto priljubio noge uz smotanu jaknu.Sad su se učestalost i brzina zvukova povećali, kao da znaju kako mije ponestalo samopouzdanja, njihovo je vibriranje

bilo iako žestoko <|,i mi je došlo na povraćanje. Trudio snni ;;e NVlndali mučninu. Duboko sam dis.in i zapjevao svoje pjesme pejollu. Pozlilo mi je ismjesta nesla /vuka j'acanja, prevlada lo je glasanje zrikavaca i vjetra, i udaljenog, isprekidanoj; za vijanja kojota, 'laj mije nagli prekid omogućiopredah le sla doh procjenjivali svoj položaj. Samo tren prije bio sam odlično nispoložen, samouvjeren i nimalo zabrinut, no zacijelo sam posve krivo ocijeniosituaciju. Čak daje don Juan imao su učesnike, nisu mogli proizvesti zvukove koji bi djelovali na moj 11 Inih. Za zvukove takve žestine trebale bi im napravekakve nisu mogli ni proizvesti ni smisliti. To što mi se događa lo očito nije bila igra, a teorija o »još jednoj don Juanovoj var ci« bijaše samo mojenevjesto objašnjenje.Spopali su me grčevi i neodoljiva želja da se izvrnem u Ni ranu i ispružim noge. Htjedoh se pomaknuti udesno da okrenem lice od mjesta na kojem sam povratio.Cim sam počeo puzati začuh tiho cviljenje, tik iznad svog lijevog uha. Sledio sam se. Cviljenje se ponovilo, s druge strane. Potjecalo je iz jednog izvora.Pomislih kako sliči cviležu vratiju. Počekao sam, ali više se ništa nije čulo pa sam odlučio ponovno se pomaknuti. Tek što sam počeo okretati glavu udesnona mene se slila takva bujica cijuka da samo što nisam poskočio. Na trenutke su zvučali kao cvilež vrata, a onda opet kao skvičim je štakora ili zamoraca.Nisi bili ni glasni ni prodorni, već tihi i podmukli tako da me od njih opet spopalo bolno grče nje i želja za povraćanjem. Prestali su isto onako kakosu počeli, postepeno jenjavajući, sve dok nisam čuo još samo po jedan ili dva istovremeno.

Zatim začuh nešto nalik krilima velike ptice koja prelijeće preko grmlja. Kao da mije kružila iznad glave. Tiho se skviča nje opet pojačalo a isto takoi lepet krila. Kao da mi je iznad glave letjelo jato gorostasnih ptica meko udarajući krilima. Ta su se dva zvuka stopila u val koji me gutao. Imao samosjećaj da plutam zarobljen u obilju talasajuće pjene. Skvičanje i lepet bili su tako puzeći da sam ih osjećao po cijelom li jelu. I,epel jata ptica kaoda ine dizao odozgo, dok me skvičanje gomile štakora povlačilo odozdo i sa svih sirana.

248

2V>

Nije bilo dvojbe da sam vlastitom ^»hipoftc'u novukno na ;;e be nešto strahovito. Stisnuo s;im zube, duboko disao i pjevao pjesme pejotlu.Zvukovi su trajali dugo, a ja sam se upinjao da im odoliin. Kad su zamrliopet je zavladala glasna »tišina«, onakva kakvom sam navikao opažati tišinu; tojest, razaznavao sam samo prirodne zvukove insekata i vjetra. Tišina mi je padala teže od buke. Počeo sam misliti i procjenjivati svoj položaj a to meizbezumilo. Znao sam da mi nema spasa; nisam imao ni znanja ni izdržljivosti da se suprotstavim onome što me snašlo. Bio sam posve bespomoćan čučeći nadsvojom vlastitom porigoti nom. Mislio sam da mije došao kraj te počeh plakati. Htjedoh razmisliti o svom životu ali nisam znao odakle da počnem. Ništašto sam učinio nije bilo vrijedno isticanja u tom posljed njem času pa nisam imao o čemu razmišljati. Ta me spoznaja zaprepastila. Promijenio sam se odonog posljednjeg puta kad sam proživio sličan strah. Ovog sam puta bio prazniji. Sa sobom sam nosio manje osobnih osjećanja.Zapitao sam se što bi u sličnom položaju učinio ratnik i došao do različitih zaključaka. Nešto u području mog pupka bilo je izuzetno važno; u onim je zvukovimbilo nečeg nezemaljskog, ciljali su mi u trbuh; zamisao da se don Juan poigrava sa mnom bila je neodrživa.Trbušni su mi mišići bili stisnuti premda više nisam imao grčeve. Nastavio sam pjevati i duboko disati te osjetih kako mi se cijelim tijelom širi umirujućatoplina. Bilo mi je jasno da mogu preživjeti samo ako postupim u skladu s don Juanovim učenjem. U mislima sam ponovio njegove upute. Prisjetio sam se gdjese sunce kad je zašlo za planine nalazilo u odnosu na brdo i mjesto na kojem sam čučao. Ponovno sam se orijentirao i kad sam bio siguran da sam točnoodredio strane svijeta počeo sam mijenjati položaj tako da mi glava bude okrenuta u novom, »boljem« smjeru, prema jugoistoku. Polako sam po čeo pomicatistopala ulijevo, centimetar po centimetar, dok ih nisam okrenuo. Zatim počeh za njima pomicati tijelo, ali čim sam stao bočno puzati osjetih neobičan dodir;imao sam

stvaran fizički osjećaj da nešto dodiruje stražnji, nepokriveni dio moga vrata. Zbilo se to rnko hitro da sam i nehotice kriknuo i opet se iiknilio. Stisnuo.sam trbušne mišiće i počeo duboko disali i pjevati pjesme pejotlu. Gas kasnije ponovno orni jeli išli lagani dodirna vratu. Skutrio'sam se. Vrat mijebio otkriven i nisam mogao učiniti ništa da ga zaštitim. Opel me dodimulo. Bilo je to nešto meko, gotovo svilenkasto, popul baršunaste šape divovskogzeca. Iznova me dotaklo, a onda mi stalo prelaziti po vratu, gore dolje, dok nisam bio sav u suzama. Kao da mi mnoštvo bezglasnih, mekih, bezfežinskih

klokana korača vratom. Čuo sam tiho trapanje njihovih šapa dok su blago prelazili preko mene. Nije to uopće bio bolan osjećaj, ali je bio izluđujući.Znao sam da ću, ne zabavim li se nečim, ustati i potrčati. Stoga sam opet počeo polako pomicati lijelo u novi položaj. Na to se šuljanje po mom vratu pojačalo.Naposljetku je postalo tako mahnito da sam trznuo tijelom i u hipu ga okrenuo u drugom smjeru. Nisam imao pojma šio će nakon toga uslijediti. Jednostavnosam morao učiniti nešto da sasvim ne poludim.Čim sam promijenio smjer dodiri su prestali. Nakon duge, mučne stanke začuh lomljenje grana u daljini. Zvukovi više nisu bili blizu. Kao da su se povuklina neko drugo mjesto, daleko od mene. Uskoro se zvuk lomljenja grana stopio sa šušlanjem lišća, kao da je cijelo brdo zahvatio vihor.Činilo mi se da svo grmlje oko mene treperi, premda nije bilo vjetra. Taj šum i pucketanje grana stvarali su dojam da je brdo zahvatio požar. Tijelo mije bilo napeto kao struna. Jako sam se znojio. Postajalo mi je sve toplije. Na tren sam zaista povjerovao da brdo gori. Nisam skočio ni potrčao jer mije l i je lo bilo tako utrnulo kao da sam paraliziran; nisam mogao rak ni oči otvoriti. U tom mi je času na pameti bilo jedino to da bih trebao ustatii pobjeći od vatre. Imao sam užasne grčeve u trbuhu zbog čega sam ostajao bez daha. Sav sam se usredotočio na disanje. Nakon više pokušaja ponovno samuspio duboko udahnuti te primijetili daje onog šuma nestalo; tek bi se još povremeno začulo pucketanje. Zvuk lomljenja grana sve se više udaljavao i gubiodok nije posve utihnuo.

250

2b \

Sad sam mogao otvorili oči, Pogledao snm kroz polu/.a Ivorene kapke na lio pod sobom. Većse la/.cinnilo. Jos sam neko vrijeme pričekao, ne mičući se, aonda sam se počeo piotezati. Ispružio sam se na leda. Sunce je bilo nad brdima na istoku.Trebalo mije nekoliko sati da ispravim noge i dovučem se nizbrdo. Krenuo sam prema mjestu na kojem sam se rastao od don Juana, udaljenom svega kojih kilometari pol; do sredine popodneva stigao sam jedva do ruba šume, preostalo mi je još dobrih pola kilometra hoda.Nisam više mogao hodati, nije bilo toga što bi me moglo natjerati. Sjetio sam se planinskih lavova i pokušao se popeti na drvo, ali su me ruke izdale. Nasloniosam se na stijenu, pomiren s tim da ću na tom mjestu umrijeti. Bio sam uvjeren da će me pojesti lavovi ili drugi grabežljiva. Ne bih imao čak ni tolikosnage da bacim kamen. Nisam bio ni gladan ni žedan. Oko podneva sam naišao na potočić pa sam se napio, ali mi voda nije uspjela povratiti snagu. Sjedećitamo, posve bespomoćan, osjećao sam više malodušnost nego strah. Bio sam tako umoran da nisam mario što će biti sa mnom pa sam zaspao.Probudilo me nekakvo drmusanje. Nad mene se nagnuo don Juan. Pomogao mi je sjesti te mi dao vode i zobene kaše. Smijući se reče da izgledam strašno. Pokušaosam mu ispričati što mi se dogodilo, no on me ušutkao kazavši da sam promašio mjesto, trebao sam se naći s njim stotinjak metara dalje. Onda me gotovoodnio nizbrdo. Reče da me vodi do potoka u kojem će me okupati. Putem mi je u uši stavio čepove od lišća koje je izvadio iz tobolca i pokrio mi oči, stavivšina svako po list, a preko toga komad tkanine. Tražio je da se skinem i rukama prekrijem oči i uši kako ne bih ništa ni vidio ni čuo.

Don Juan mije cijelo tijelo istrljao lišćem a onda me pljusnuo u rijeku. Imao sam osjećaj da je velika. Bila je duboka. Stajao sam a nisam mogao dodirnutidno. Don Juan me pridržavao za desni lakat. Isprva mi se voda nije činila hladna, a onda sam malo pomalo stao osjećati studen koja je ubrzo poslala neizdrživa.Don Juan me izvukao i obrisao lišćem neobična mirisa. Navukao sam odjeću i on me poveo odatle; dosta

smo odmakli prije no Sto mi je uklonio lišće iz ušiju i s očiju, Upitao ine osjrrani li se dovoljno snažnim da hodam do auta. Za divno čudo, osjrrao samse vrlo snažnim. Cak sam potrčao uz strmo brdo da mu to doka/em.Putem do auta držao sam se don Juana. Mnogo sam se puta spotakao a on se smijao. Primijetio sam daje njegov smijeh osobito okrepljujući i da me puni snagom;što se više smijao to sam se ja bolje osjećao.Slijedećeg sam dana ispričao don Juanu slijed događaja od trenutka kad me napustio. Cijelo se vrijeme smijao, osobito kad sam mu rekao kako sam pomislioda je to opet neka od njegovih varki.- Ti uvijek misliš da se radi o nekoj varki - reče. - Previše vjeruješ samom sebi. Ponašaš se kao da znaš sve odgovore. Ništa ti ne znaš, mali moj prijatelju,ništa.Bilo je to prvi put da me don Juan nazvao »svojim malim prijateljem«. Lecnuo sam se. On je to primijetio i osmjehnuo se. U njegovu je glasu bilo mnogo toplinei to me ispunilo sjetom. Rekoh da sam ispao nesmotren i nesposoban zato što je to crta moje prirode i da nikad neću razumjeti njegov svijet. Bio sam dubokoganut. On me hrabrio rekavši da sam se dobro ponio.Htjedoh znati značenje svog iskustva.- Ono nema značenja - uzvratio je. - Sve se to moglo dogoditi bilo kome, osobito nekom poput tebe čiji je otvor već rastvoren. To je vrlo uobičajeno. Svakiratnik koji je išao u pot ragu za saveznicima mogao bi ti pričati o njihovim napadima. Prema tebi su se ponijeli vrlo blago. Međutim, otvor ti je rastvoreni zato si tako uznemiren. Ratnik se ne postaje preko noći. Sad pođi kući i ne vraćaj se dok se ne iscijeliš i dok ti se otvor ne zatvori.

Table with 5 columns and 8 rows         

17Pmazj'.ovunio sam s don .liiniiom a onda pogledao u tog Čovjeka, smješteno mi se. Zagledao sam se u njega.- Kvo malog Carlosa - obrati se on don Juanu - koji više ne želi razgovarati sa mnom. Nećeš mi valjda reći da se ljuti na mene!Prije no što sam uspio išta reći obojica prasnušc u smijeh i tada mi sinu da je taj nepoznati čovjek don Genaro.- Nisi me prepoznao, ha? - upita, i dalje se smijući. Morao sam priznati da me njegova odjeća zbunila.- Otkud vi u ovom dijelu svijeta, don Genaro? - upitah.- Došao je uživati u toplom vjetru - uzvrati don Juan. Nije li tako?- Tako je - oglasi se kao jeka don Genaro. - Nemaš pojma koliko topli vjetar pomaže starom tijelu poput mojega.Sjedoh između njih dvojice.

- Kako vam pomaže? - zapitah.- Topli vjetar govori mom tijelu nevjerojatne stvari uzvrati.Okrenuo se don Juanu s bljeskom u očima.- Nije li tako?Don Juan potvrdno kimnu.Rekoh im da je razdoblje toplog vjetra Santa Ana za mene najgore doba godine te da je zaista čudno kako don Genaro ide u potragu za njim dok ja pokušavampobjeći od njega.- Carlos ne podnosi vrućinu - objasni don Juan don Genaru. - Kad postane vruće on ima osjećaj da je dijete i guši se.Gu... što?- Gu... ši se.- Zaboga miloga! - reče don Genaro hineći zabrinutost i načini očajničku kretnju koja je bila neopisivo smiješna.Don Juan mu zatim objasni da me nije bilo mjesecima jer sam imao neugodan susret sa saveznicima.- Dakle, napokon si sreo saveznika! - reče don Genaro.- Mislim da jesam - uzvratih oprezno.  

Mjesecima se nisam vraćao u Meksiko; iskoristio sam to vrijeme za obradu bilježaka s terena i prvi put otkad sam počeo svoje naukovanje, prije deset godina,don Juanovo je učenje stalo poprimati pravi smisao. Zaključio sam da su duga razdoblja prisilnog odsustva zapravo djelovala otrežnjavajuće i blagotvornona mene; ona su mi omogućila da preispitam svoja otkrića i smjestim ih u intelektualni okvir sukladan mom obrazovanju i interesu. Međutim, ono što sezbilo prilikom mog posljednjeg odlaska na teren ukazalo mi je na to koliko je varavo moje uvjerenje da ću uspjeti shvatiti don Juanovo znanje.Posljednji sam put pisao zabilješke 16. listopada 1970. Događaji koji su se tom prilikom zbili označili su prekretnicu. Oni su ne samo zaključili jedankrug podučavanja već su otvorili novi, toliko različit od onoga što sam do tada činio, da držim kako upravo s njima moram okončati ovaj izvještaj.Približavajući se don Juanovoj kući vidio sam ga sjediti na njegovom uobičajenom mjestu, pod ramadom pred vratima. Parkirao sam u sjeni velikog drveta,izvadio svoju torbu za spise i vrećicu s namirnicama te krenuo prema njemu, glasno ga pozdravljajući. Tada primijetih da nije sam. Iza visoko naslaganihdrva za potpalu sjedio je neki čovjek. Obojica su gledala u mene. Don Juan mi je mahnuo, onaj drugi također. Sudeći po njegovoj odjeći nije bio Indijanacveć Meksikanac s jugozapada /.milje. Na sebi je imao Levis traperice, bež košulju, ick.sa.ški kaubojski šešir i kaubojske čizme.      

254255         table end

Table with 4 columns and 9 rows

        

Glasno su se nasmijali. Don Genaro me dva, ni puta potapšao po leđima. Bilo je to vilo blago tapšanje koje sam protumačio kao znak prijateljske brižnosti.Položio mi je ruku na rame, gledajući me, na što me obuzelo spokojno zadovoljstvo koje je trajalo samo časak jer je don Genaro odmah polom izveo neštošto si nisam mogao protumačiti. Najedanput sam imao osjećaj da mije na leđa položio težak kamen. Činilo mi se da je povećao težinu ruke položene na mojerame tako da sam se počeo prigibati sve dok nisam udario glavom o zemlju.- Moramo pomoći malom Carlosu - reče don Genaro i suučesnički pogleda don Juana.Uspravio sam se pa sam i ja pogledao don Juana, ali on je gledao u drugom smjeru. Časak sam bio zbunjen i glavom mi proletje neugodna misao daje don Juannezainteresiran, nekako dalek. Don Genaro se smijao, činilo se da čeka moju reakciju.Zamolio sam ga da mi još jednom položi ruku na rame ali nije htio. Molio sam ga da mi bar kaže što je to izveo. Tiho se nasmijao. Ponovno se okrenuh donJuanu i rekoh mu da me težina don Genarove ruke zamalo zdrobila.- Ja ne znam ništa o tome - kaza don Juan smiješno nepristranim glasom. - Meni nije položio ruku na rame.Na to obojica prasnuše u smijeh.- Što ste to izveli, don Genaro? - ponovio sam.- Samo sam ti položio ruku na rame - uzvrati on nevino.- Ponovite to - zamolio sam.Nije htio. Sad se don Juan umiješao i rekao mi da opišem don Genaru svoja opažanja prilikom posljednjeg doživljaja. Mislio sam da želi podroban opis onogašto mi se dogodilo, no što sam se dublje uživljavao u priču to su se oni više smijali. Dva, tri puta sam prekinuo no oni su me nukali da nastavim.- Saveznik će ti prići bez obzira na to što osjećaš - reče don Juan kad sam okončao priču. - Hoću reći, ne moraš činiti ništa da ga namamiš. Možeš sjeditii vrtjeti prstima ili razmišljati o ženama, a onda odjednom - netko te potapša po ramenu, ti se okreneš, kad ono pred tobom stoji saveznik.I što ja mogu učiniti ako se tnko neftm dočuli? - upitno   

sam.   

I lej! Hej! Stani malo! upade don Genaro. To nije pra vo pitanje. Ne bi trebao pitati što ti možeš učiniti, ti očito ne možeš ništa. Trebao bi pitati štoratnik može učiniti.Okrenuo se prema meni, trepćući. Glavu je malo nakrivio ustranu i napućio usta.Okrenuh se prema don Juanu da vidim je li sve to neka šala, no njegovo je lice bilo smrtno ozbiljno.- U redu! - nastavio sam. - Što ratnik može učiniti? Don Genaro je zatreptao i stao cmoktati usnama kao datraži pravu riječ. Zapiljio se u mene držeći se za bradu.- Ratnik bi se popisao u gaće - izjavio je dostojanstvenim glasom, kako to već umiju Indijanci.Don Juan prekri lice rukama, a don Genaro je lupao nogom po zemlji i urlao od smijeha.- Strah je nešto što čovjek nikad ne uspije prevladati objasni don Juan kad se prestao smijati. - Da se ratnik nađe u tako bezizlaznom položaju jednostavno

bi, bez mnogo ra/, mišljanja, okrenuo leđa savezniku. Ratnik ne smije popuštati samom sebi zato ne smije umrijeti od straha. Ratnik dopušta savezniku dadođe samo onda kad je on raspoložen i spreman.Kad je dovoljno snažan da se uhvati u koštac sa saveznikom on rastvara svoj otvor i sune van, ščepa saveznika, prikuje ga za tlo i zuri u njega točno onolikodugo koliko je potrebno, zatim odmiče pogled, oslobađa saveznika i pušta ga. Ratnik je, mali moj prijatelju, u svakom času gospodar situacije.- Što se dogodi ako predugo zuriš u saveznika? - upitah. Don Genaro me pogleda i smiješno odglumi pretjeranozurenje.- Tko to zna - uzvrati don Juan. - Možda bi ti Genaro mogao reći što se njemu dogodilo.- Možda - primetnu don Genaro i zasmijulji se.- Hoćete li mi reći?     

256        table end

Don (iriiaro ustade, protegnu ruke tako da su mu /,apucketale kosi i, a onda rastvori oči dok nisu postale sasvim okrugle i djelovale suludo.- Sad će od Genara zadrhtati sva pustinja - reče i i zamaknu u guštaru.- Genaro ti silom hoće pomoći - povjerljivim mi glasom reče don Juan. - Isto je pokušao tamo, kod svoje kuće, i zamalo si vidio.Pomislih da govori o onome što se zbilo kod slapa, ali on je mislio na ono nadnaravno bučanje koje sam čuo kod don Genarove kuće.- Da, zaista, što je to bilo? - zapitah. - Smijali smo se, ali nikad mi nisi objasnio o čemu se radilo.- Nisi me pitao.- Jesam.- Ne. Pitao si me o svemu drugome osim o tome. Don Juan me pogleda s predbacivanjem.- Bila je to Genarova umjetnost - reče. - To može izvesti samo Genaro. Tada si zamalo vidio.Rekoh kako mi nikad nije palo napamet da bih mogao povezati »viđenje« s čudnim zvukovima koje sam tom prilikom čuo.- A zašto ne? - upita bezizražajno.- Za mene je viđenje povezano s očima - objasnih.Na tren me ispitivački gledao kao da nešto nije u redu sa mnom.- Ja ti nikad nisam rekao da je viđenje povezano samo s očima - kaza i s nevjericom zavrti glavom.- Kako on to izvodi? - bio sam uporan.- Već ti je rekao kako - odbrusi mi don Juan. Upravo u tom trenu začuh nevjerojatnu buku. Poskočio sam a don Juan se počeo smijati. Hučalo je kaoda se gromoglasno kotrlja lavina. Slušajući to, pade mi na um smiješna pomisao da moj inventar zvukova nedvojbeno potječe iz filmova. Teška grmljavinakoju sam čuo sličila mi je na zvučnu podlogu iz filma u kojem se planina obrušila u dolinu.

Don Junu se držan k,i<> <l.i y,;\ trbuh boli od smt|clia. (!ro> moglasna tutnjava potresala je lio na kojem sam nI.i|;io. .liisno sam eno udar nrrega šio

je zvučalo kao golem kamen koji se kolilj.'i. Začuh niz drobeeili udara od čega sam dobio dojam da se k.iineii nezaustavljivo kotrlja prema meni. Kio samsira bovito smeten. Mišići su mi bili napeti, cijelo tijelo spremno zaPogledah don Juana. Zurio je u mene. Tada začuh najstrasniji udar koji sam ikad čuo. Kao daje golem kamen pao loeno iza kuće. Sve se zatreslo i u tom samčasu imao krajnje neobičan opažaj. Na tren sam uistinu »vidio« kamen veličine planine točno iza kuće. Nije to bilo kao da se nad krajolikom iza kuće pojavilaneka slika. Nije to bio ni pogled na pravi kamen. Bilo je to više kao da buka stvara sliku kamena koji se kotrlja po svojim golemim oblinama. Ja sam zapravo»vidio« lu buku. Neobjašnjivo svojstvo vizije koju sam imao bacilo me u duboko očajanje i zbunjenost. Nikad mi ne bi palo na um da bi moja osjetila moglaopažati na takav način. Spopao me racionalan strah te odlučih bježati da spasim živu glavu. Don Juan me uhvatio za ruku i naredio mi da ne bježim i dase ne okrećem, već da gledam u smjeru u kojem je don Genaro otišao.Tada sam začuo niz tutnjajućih zvukova, kao da se ruše stijene i padaju jedna na drugu a onda je opet nastupila potpuna tišina. Tren kasnije don Genarose vratio i sjeo. Upita me jesam li »vidio«. Nisam znao što da mu kažem. Okrenuo sam se don Juanu ne bih li dobio nekakav odgovor. On je zurio u mene.- Mislim da je - reče i zasmijulji se.Htjedoh reći kako nemam pojma o čemu govore. Osjećao sam se strahovito bijedno. Imao sam fizičko osjećanje gnjeva, posvemašnje nelagode.- Mislim da bismo ga trebali ostaviti ovdje da sjedi sam kaza don Juan.Ustali su i prošli pored mene.- Carlos uživa u vlastitoj zbunjenosti - glasno je rekao don .Juan.

258

259

Satima sam ostao sam i imao vremena napravili zabil ješke i razmisliti o besmislenosti onoga šio sam doživio. Nakon što sam razmislio o tome uvidio samda je od trenutka kad sam ugledao don Genara gdje sjedi pod ramadom sve poprimilo obilježje lakrdije. Što sam više razmišljao o tome sve mi se više činiloda je don Juan prepustio vodstvo don Genaru, a ta me misao ispunila zebnjom.Don Juan i don Genaro vratili su se u predvečerje. Sjeli su pokraj mene, svaki s jedne strane. Don Genaro mi se tako približio da se gotovo naslanjao namene. Njegovo mršavo, krhko rame lagano me dodirivalo i obuze me onaj isti osjećaj kao kad me bio potapšao. Povinuo sam se pod silnom težinom i prevrnuou don Juanovo krilo. Pomogao mi je da se ispravim i šaljivim me tonom upitao pokušavam li mu zaspati u krilu.Don Genaro se doimao ushićenim; oči su mu blistale. Došlo mi je da se rasplačem. Osjećao sam se kao životinja uhvaćena u stupicu.- Plašim li te ja, mali Carlose? - upitao je don Genaro i pritom zvučao uistinu zabrinuto. - Izgledaš poput divljeg konja.- Ispričaj mu priču - reče don Juan. - Jedino to ga smiruje.Pomakli su se i sjeli ispred mene. Obojica su me znatiželjno motrila. U polutami njihove su se oči doimale staklasto, kao dvije goleme mlake vode. Bilesu zastrašujuće. Nisu to bile ljudske oči. Neko smo se vrijeme tako uzajamno motrili a onda sam ja odvratio pogled. Primijetio sam da me, premda se njih

dvojice ne bojim, njihove oči toliko plaše da sam se počeo tresti. Obuzela me krajnje nelagodna smetenost.Nakon kratke šutnje don Juan stade nagovarati don Genara da mi ispriča što mu se dogodilo kad je pokušao pogledom svladati svog saveznika. Don Genaroje sjedio sučelice meni, udaljen nekoliko koraka; šutio je. Pogledao sam ga, oči su mu se doimale četiri ili pet puta većima od običnih ljudskih očiju,sjale su neodoljivom privlačnošću. Iz njegovih očiju kao da se širila svjetlost svuda uokolo. Don Genarovo tijelo se doimalo manjim i bilo nalik tijelumačke. Zamijetih kretnje tog

mnejeg tijelu i spopade im- strava. Posve nulom.uski, kao d.i 10 rndim cijelog života, zauzeo sam »obrambeni položaj" i počeo ritmički udarati po lislunogo. K;i<| sam poslao svjestan onog šio činim obuze ine stid te bacili pogled na don Jiiana, Piljio je u mene kao i obično; oči su mu bile nekako mniiiijtiee. (Jlnsiio se nasmijao. Don Genaro se oglasio kao da prede, uslao i ušao u kuću.Don .Juan mi je objasnio da don Genaro posjeduje silnu snagu te ne voli gubiti vrijeme na tričarije, zato me malo zadirkivao očima. Reče da, kao i obično,znam više no što mislim. Dodao je daje svatko tko se bavi vračanjem slrahoviio opasan u suton i da u to vrijeme vračevi poput don Genara mogu izvoditičuda.Neko smo vrijeme šutjeli. Osjetio sam se bolje. Razgovor s don Juanom me opustio i vratio mi samopouzdanje. Zatim reče da će nešto pojesti a zatim idemou šetnju kako bi mi don (ienaro pokazao tehniku prikrivanja.Tražio sam da mi objasni što podrazumijeva pod tehnikom prikrivanja. On uzvrati da mi više neće ništa objašnjavali jer tražeći objašnjenja samo popuštamsamom sebi.Ušli smo u kuću. Don Genaro je upalio petrolejku i žvakao hranu.Pošto smo pojeli sva smo se trojica uputili u gustu pustinjsku šikaru. Don Juan je hodao pokraj mene. Don Genaro je išao naprijed, nekoliko koraka isprednas.Noć je bila vedra, bilo je gustih oblaka ali i dovoljno mjesečine da osvijetli krajolik. U jednom se trenu don Juan zauslavio i rekao mi da nastavim islijedim don Genara. Oklijevao sam; blago me gurnuo uvjeravajući me da je sve u redu. Reče mi da uvijek moram biti spreman i vjerovati u vlastitu snagu.Slijedio sam don Genara i slijedeća dva sata pokušavao y;.\ sustići no koliko god sam se trudio nije mi to uspijevalo. Don Genarov je obris stalno bio ispredmene. Povremeno bi nesla jao kao da je skočio uslranu ali ubrzo bi se opet našao ispred mene. To mi se hodanje u mraku činilo čudnim i besmislenim. Slijediosam ga jer nisam znao put natrag. Nisam shvaćao što

260

261

to don (icnaro čini. Mislio sam da me vodi na neko skrovito mjesto u gušrari kako hi mi poka/.ao onu tehniku koju je don Juan spomenuo. U jednom sam trenu,međutim, imao sasvim jasan osjećaj daje don Genaro iza mene. Okrenuo sam se i načas opazio neku osobu malo udaljenu od mene. To me uplašilo. Pokušaosam vidjeti u mraku i činilo mi se da razabirem obris čovjeka koji stoji petnaestak metara iza mene. Taj se lik gotovo stopio s grmljem, kao da se pokušava

prikriti. Časak sam uporno zurio i uspijevao zadržati obris tog čovjeka u svom opažajnom polju premda se pokušavao sakriti iza tamnih oblina grmlja. Tadami pade na um logično objašnjenje. Pomislio sam da je to zacijelo don Juan koji nas je sve vrijeme slijedio. Onog časa kad sam postao uvjeren da je takoobrisa je nestalo, jedino što se nalazilo preda mnom bila je jednolična tamna masa pustinjske guštare.Pođoh do mjesta na kojem sam vidio tog čovjeka ali nisam našao nikoga. Nigdje nije bilo ni don Genara, a budući da nisam poznavao put sjeo sam. Pola satakasnije naišli su don Juan i don Genaro. Glasno su me dozivali. Ustao sam i pridružio im se.Hodali smo do kuće u potpunoj tišini. Taj mi je predah šutnje dobro došao jer sam se osjećao posve smućenim. Zapravo sam imao osjećaj da ne poznajem samogasebe. Don Genaro mi je činio nešto, nešto što me sprječavalo da oblikujem misli na uobičajen način. To mi je postalo jasno kad sam sjeo na onaj puteljak.Tada sam automatski provjerio vrijeme a zatim ostao tih kao da mi je um isključen. Ipak sam bio u tako budnom stanju kao nikad prije. Bilo je to stanjebez misli, možda usporedivo s onim kad nam ni do čega nije stalo. Činilo mi se da svijet posjeduje čudesnu ravnotežu, nije bilo ničega što bih mu dodaoni ičega što bih oduzeo.Kad smo stigli u kuću don Genaro je odmotao hasuru i legao spavati. Ja sam želio svoj doživljaj ispričati don Juanu. Nije mi dopustio da govorim.

IH. llatoptul.i IVVO.Mislim da razumijem Stoje don (ienaro pokušavao učinili one noći rekoh don Juanu.Rekao sam to žalo da ga polaknem na razgovor, ljutilo me njegovo stalno odbijanje da razgovaramo o lome.Don Juan se osmjehnuo i polako kimnuo kao da se slaze s onim što sam izrekao. Shvatio bih taj pokret kao potvrdu da nije lulo nekog čudnog sjaja u njegovimočima. Kao da su mi se rugale.Misliš da ne razumijem, ha? - upitah, ne odustajući.- Pretpostavljam da razumiješ.... Zapravo, razumiješ. Razumiješ da je Genaro cijelo vrijeme išao za tobom. Međutim, i u se ne radi o razumijevanju.Njegova me izjava daje don Genaro cijelo vrijeme bio iza mene zaprepastila. Molio sam ga da mi objasni.- Tvoj umje tako sazdan da istražuje samo jednu sir.inu stvari - reče.Uze suhu grančicu i napravi njome kretnju u zraku. Nije crtao po zraku niti pravio neki oblik, to što je izveo sličilo je pokretu koji čini prstima kadčisti trunje preostalo od sjemenki. Kretnje su mu bile nalik blagom bockanju ili grebanju zra-ka grančicom.Okrenuo se i pogledao me a ja sam automatski zbunjeno slegnuo ramenima. Približio mi se i ponovio te kretnje, nacrtavši na zemlji osam točaka. Prvu jezaokružio.- Ti si ovdje - reče. - Svi smo mi ovdje, to je osjećanje, i mi se krećemo odavde ovamo.Zaokružio je drugu točku koju je nacrtao odmah iznad prve. Zatim je stao pokretati grančicu naprijed natrag da prikaže učestalo kretanje.- Međutim postoji još šest točaka kojima čovjek može ovladati - kaza. - Većina ljudi ne zna ništa o njima.Postavio je grančicu između točaka jedan i dva i lupkao njome po zemlji.

262

- Kretanje između ove dvije točke nazivaš razumijeva njem. 'lb Činiš cijeloga života. Kažeš li da razumiješ moje zna nje nisi učinio ništa nova.Zatim je neke od osam točaka crtama spojio s ostalima, rezultat toga je bio dug trapezoid koji je imao osam središta nejednakog zračenja.- Svaka od tih šest preostalih točaka je svijet, baš kao što su osjećanje i razumijevanje dva svijeta za tebe - reče.- Zašto osam točaka? Zašto ne beskonačan broj, kao kod kruga? - upitao sam.Nacrtao sam krug na zemlji. Don Juan se osmjehnuo.- Koliko je meni poznato čovjek može ovladati samo s osam točaka. Možda ljudi ne mogu dospjeti dalje od toga. I rekao sam ovladati a ne razumjeti, jesili to čuo?Ton mu je bio tako šaljiv da sam se nasmijao. Imitirao je ili, bolje reći, podrugivao se mom upornom zahtijevanju da se koriste odgovarajuće riječi.- Tvoj je problem u tome što sve želiš shvatiti, a to nije moguće. Pokušavajući sve razumjeti ti zanemaruješ cjelokupnost svog ljudskog bića. Onaj kamenspoticanja koji te smućuje ostaje netaknut. Stoga za sve ove godine nisi gotovo ništa postigao. Istina, prodrmao si se iz potpunog sna, no na to su temogle natjerati i druge okolnosti.Nakon stanke, don Juan mi reče neka ustanem jer idemo u kanjon. Dok smo ulazili u auto iza kuće se pojavio don Genaro i pridružio nam se. Odvezli smo sedio puta a zatim smo se pješice uputili u duboku guduru.Don Juan je u sjeni velikog drveta odabrao mjesto za odmor.- Svojevremeno si mi spomenuo - otpoče don Juan - da je neki tvoj prijatelj, kad ste jednom gledali kako s vrha platane pada list, rekao da taj isti listnikad više neće pasti s te iste platane, sjećaš li se?Sjetio sam se da sam mu to svojedobno spomenuo.

- Sad snio pod visokim drveiom - n.isiavio je - ft pogledamo li ii ono drvo pred nama možda ugledamo kakav list koji pada s vrha.Dao mi je znak da pogledam. Na drugoj strani gudure na la/.ilo se veliko drvo, lišće mu je bilo suho i žućkasto. Clavom mi je pokazao da nastavim gledatiu nj. Ubrzo se na vrhu oiki mio list i počeo padati; triput je udario o drugo lišće i granje prije nego što je sletio u visoku šikaru.- Jesi li to vidio?- Jesam.- Rekao bi da taj list nikad više neće pasti s tog drveta, je li tako?- Tako je.- Onoliko koliko ti razumiješ, to je tako. No to je samo u okvirima tvog razumijevanja. Pogledaj ponovno.Automatski sam digao pogled i vidio kako pada list. Uda rio je u iste listove i grane kao i onaj prethodni. Kao da na te leviziji gledam ponavljanje nekogprizora. Pratio sam neravnu putanju lista sve dok se nije spustio na tlo. Ustao sam ne bih li otkrio radi li se o dva lista ali šikara je bila tako visokada nisam mogao vidjeti gdje je list zapravo pao.Don Juan se nasmijao i rekao mi da sjednem.- Pogledaj - reče, pokazujući glavom vrh drveta. - Kvo opet istog lista.Opet sam vidio list koji pada na isti način kao dva prethodna.Kad je sletio znao sam da će mi don Juan dati znak da opet pogledam vrh drveta, no podigao sam pogled i prije nego sio mije on to naznačio. List je opet

padao. Tada mi sinu da sam samo prvi list vidio kako puca i odvaja se, to jest, kad je list pi vi put pao vidio sam ga od časa kad se odvojio od grane;ostala 11 i puta list je već padao kad sam podigao glavu da ga pogledam.Rekao sam to don Juanu i molio ga da mi objasni što čini.- Ne razumijem kako ti polazi za rukom navesti me da vidim ponavljanje onoga što sam već vidio. Što si mi učinio, don .luane?

264

Nasmijao se, ali nije odgovorio a ja sam navaljivao da mi objasni kako je moguće da stalno vidim padanje išlo;1, lisla. Rekoh da mi moj razum govori kakoje to nemoguće.Don Juan uzvrati da i njemu njegov razum govori isto pa ipak sam jasnb vidio kako list stalno iznova pada. Onda se okrenuo don Genaru.- Nije li tako? - upitao je.Don Genaro nije odgovorio. Pogled mu je bio prikovan za mene.- To je nemoguće! - rekao sam.- Ti si okovan! - uskliknu don Juan. - Okovan si svojim razumom.Objasni mi da je list nekoliko puta za redom pao s istog drveta zato da bih ja prestao pokušavati razumjeti. Povjerljivim mi je glasom rekao da sve tozapravo imam u malom prstu ali me moja manija razmišljanja na kraju uvijek zaslijepi.- Nema se što razumjeti. Razumijevanje je samo djelić svega, vrlo mali djelić - reče.U tom trenu don Genaro ustade. Dobacio je pogled don Juanu; oči su im se srele i don Juan se zagleda u zemlju pred sobom. Don Genaro je stao pred mene ipočeo mahati rukama sa strane, usklađeno, naprijednatrag.- Pogledaj, mali Carlos - reče. - Pogledaj! Pogledaj! Stvarao je izuzetno oštar fijuk, kao da nešto dere. Čim bihzačuo taj zvuk u donjem dijelu trbuha stvarao mi se osjećaj praznine. Bio je to užasno mučan osjećaj padanja, nimalo bolan ali prilično neugodan i iscrpljujući.Potrajao je nekoliko sekundi a onda se izgubio ostavljajući mi čudne trnce u koljenima. Međutim, dok je trajao iskusio sam još nešto nevjerojatno. Vidiosam don Genara na vrh planina udaljenih šesnaestak kilometara. Taj je opažaj potrajao vrlo kratko i zbio se tako naglo da ga nisam imao vremena ni pravoispitati. Nisam se mogao sjetiti jesam li vidio da na vrhu planine stoji lik veličine čovjeka ili je to bila umanjena slika don Genara. Nisam se čak mogaoni sjetiti je li to bio don Genaro ili ne. Ipak, u tom sam trenu bio uvjeren da ga vidim gdje stoji na vrh brda. Međutim,

onoj1, časa kad sam pomislio da je neinojuu r vidjeli čovjeka na udaljenosti od šesnaest kilometra toj1, je opa/.aja nestalo.Okrenuo sam se da potražim don Genara ali nije j',a bilo.Zbunjenost koja me obuzela bila mi je isio tako nova kao i sve ostalo što mi se događalo. Pod teretom svega loga moj se um zatvorio. Osjetih se posve dezorijentiranim.Don Juan je ustao i rekao mi da rukama pokrijem donji dio trbuha te čučnem, čvrsto stišćući noge uz tijelo. Neko smo vrijeme sjedili šutke a onda kaza dami više uistinu neće ništa objašnjavati jer se samo djelujući može postati vračem. Savjetovao mije da smjesta odem jer bi me inače don Genaro mogao ubititrudeći se da mi pomogne.- Promijenit ćeš smjer - kaza - i razbiti svoje okove.

Dodao je kako se u njegovim ili don Genarovim postupcima nema što shvatiti jer su vračevi u stanju izvesti izvanredne pothvate.- Genaro i ja djelujemo odavde - reče i pokaza na jedno od središta zračenja na svom dijagramu. - To nije središte razumijevanja, ali ti ipak znaš što jeto.Htjedoh reći da uistinu nemam pojma o čemu govori ali mi nije ostavio vremena već je ustao i dao mi znak da pođem za njim. Počeo je hodati vrlo brzo tesam uskoro dahtao i znojio se pokušavajući održati korak s njim.Kad smo ušli u auto ogledao sam se ne bih li otkrio don Genara.- Gdje je on? - upitao sam.- Dobro znaš gdje je - odbrusi mi don Juan.Prije nego što sam otišao sjeo sam s njim, kao što uvijek činim, i imao silnu želju da zatražim objašnjenja. Kao što don Juan kaže, objašnjenja su uistinumoja slaba točka.- Gdje je don Genaro? - oprezno upitah.- Znaš gdje - uzvrati. - Pa ipak svaki put promašiš upravo zbog tog upornog nastojanja da razumiješ. Na primjer, one si noći znao da je Genaro cijelo vrijemeiza tebe, čak si se okrenuo i vidio ga.

267

Table with 4 columns and 8 rows        

- Ne - usprotivili se. Nisam lo znao.Govorio sam istinu. Moj je um odbijao prihvatiti I u vrstu podražaja kao »stvarnu«. Pa ipak, nakon deset godina naukovanja kod don Juana moj um više nijemogao održati svoja stara, uobičajena mjerila o tome što je stvarno.Međutim, sva nagađanja o prirodi stvarnosti koja je to naukovanje u meni probudilo, bila su puke intelektualne vratolomije; dokaz tome bijaše činjenicada pod pritiskom don Juanovih i don Genarovih postupaka moj um nije više znao kamo bi.Don Juan me pogledao a u njegovim je očima bila takva tuga da sam zaplakao. Suze su slobodno tekle. Prvi put u životu osjetio sam težak teret svog razuma.Obuzela me neopisiva bol. I ne htijući sam ridao i zagrlio ga. On me žustro klepnu prstima po tjemenu. Osjetih valovito mreškanje niz kičmu. Djelovaloje otrežnjavajuće.- Pretjerano popuštaš samom sebi - blago reče.Pogovor   

Don Juan je polako koračao oko mene. Kao tla se premišljao bi li mi nešto kazao ili ne. Dvaput je zastao i činilo se da je promijenio mišljenje.- Hoćeš li se vratiti ili ne, posve je nevažno - naposljetku izusti. - Međutim, sada imaš potrebu živjeti kao ratnik, oduvijek si to znao ali sada sinaprosto u takvom položaju da ćeš se morati poslužiti nečim na što prije nisi obraćao pažnju. Ali za tu si se spoznaju morao boriti; nije ti bila samodana; nije ti bila tek tako prenesena. Morao sije iščupati iz samoga sebe. Pa ipak si još uvijek svijetleće biće. Još uvijek si smrtan kao i svi ostali.Jednom sam ti rekao da se u svijetlećem jajetu nema što mijenjati.

Načas je zamuknuo. Znao sam da me gleda ali sam izbjegavao njegov pogled.- Ništa se nije stvarno promijenilo u tebi - rekao je.     

268260        table end

Table with 6 columns and 10 rows          

Španjolske riječi izgovarajte ovako:Jnan /Iman/ Y,K|iii liulij.mac/jaki/ (icnaro /hciiaro/ vcrboro /hcrbero/ biujo /bruho/Sabrana dj»la Carlosa Castanedeu izdanju nakladnika V.B./,. a   

UČENJE DON JUANA - izašlo .1996. ODVOJENA STVARNOST - izašlo 1996. PUT U IXTLAN - izlazi 1997. PRIČE O MOĆI - izlazil997. DRUGI KRUG MOĆI - izlazi 1998.ORLOV DAR - izlazi 1998. UNUTRAŠNJA VATRA - izlazi 1999. SNAGA TIŠINE - izlazi 1999.     

najnovije:UMIJEĆE SANJANJA •izašlo 1996.     

270271          table end