Castaneda - Aktivna strana beskonačnosti

5/28/2018 Castaneda - Aktivna strana beskonanosti

1/214

Carlos Castaneda

AKTIVNA STRANABESKONANOSTI

S engleskoga prevelaNada Vuini

Naslov izvornika:Carlos CastanedaTHE ACTIVE SIDE OF INFINITY

Copyright 1998 Laugan ProductionsAll Rights reserved by the Author throughout the worldDigitalizacija Knjiga : Equilibrium 2006


2/214

Ova je knjiga posveenaprofesorima Clementu Meighanu i Haroldu Garfinkelu

koji su mi dali snaan poticaj za bavljenjeantropolokim terenskim istraivanjima

i opremili me alatom nunime za takav rad.Slijedei njihove savjete, svim sam se srcem upustio

u prouavanje terena i krenuo na putovanje bez povratka.Ako su moja istraivanja iznevjerila duh njihova uenja,tu se nita ne moe promijeniti. Nisam mogao postupiti

drukije od onoga to sam uinio. Via sila kojuamani nazivaju beskonanou progutala me je

prije nego to sam dospio uobliitijasne znanstvene pretpostavke.


3/214

Sadraj

Predgovor 4

Uvod 6

Drhtaj u zraku

Putovanje moi 27Namjera beskonanosti 38Tko je zapravo bio Juan Matus 56

Poetak novog doba

Velike brige svakodnevnog ivota 63Svjetonazor koji nisam mogao podnijeti 72Neizbjean sastanak 77Toka loma 83

Mjere spoznaje 93Kako rei hvala 103

S onu stranu sintakse

Razvodnik 112

Meuigra energije na obzoru 127Putovanje tamnim morem svijesti 140Anorganska svijest 149Jasan pogled 159Sjene od blata 170

Odlazak na konano putovanje

Skok u ponor 186Povratak 207


4/214

PREDGOVOR

Sintaksa

Jedan ovjek, zurei u svoje jednadbe,ree da je svemir imao poetak.Dogodila se eksplozija, rekao je.Prasak nad praskovima, i svemir bi roen.

I on se iri, ree.ak je izraunao i duinu njegova ivota:deset milijardi okretaja Zemlje oko Sunca.Svi na Zemljinoj kugli zaklicae od radosti;njegove proraune nazvae znanou.Nitko nije pomislio da je ovjekova pretpostavka o poetku svemira

tek odraz sintakse njegova materinskog jezika;sintakse kojoj su potrebni poeci poput roenja,razvoja i sazrijevanja,i krajevi, poput smrti, kao injenini iskazi.Svemir je imao poetak,i on stari, uvjerava nas taj ovjek,

i umrijet e, kao to umiru sve stvari,kao to je i on sam umro poto je matematiki potvrdiosintaksu svojega materinskog jezika.


5/214

Druga sintaksa

Je li svemir doista imao poetak?Je li teorija velikog praska istinita?To nisu pitanja, iako zvue kao da jesu.Je li sintaksa kojoj su potrebni poeci, razvojii zavreci kao injenini iskazi, jedina postojea sintaksa?To je pravo pitanje.

Postoje i druge sintakse.Evo jedne, primjerice, koja zahtijeva da se razliitostintenziteta uzme kao injenica.U toj sintaksi nita ne poinje i nita ne zavrava;tako roenje nije ist, jasno izdvojen dogaaj,nego posebna vrsta intenziteta,

to vrijedi i za sazrijevanje i za smrt.ovjek s takvom sintaksom, pregledavajui svoje jednadbe,zakljuuje da je izraunao dovoljno razliitih intenzitetada moe sa sigurnou reikako svemir nikada nije poeoi nikada nee zavriti,

ve je prolazio, sada prolazi i prolazit ekroz beskrajna kolebanja intenziteta.Taj bi ovjek s pravom mogao zakljuiti da je sam svemir

bojna koija intenzitetai da se ovjek na nju moe ukrcatikako bi putovao kroz promjene bez kraja.

Sve e on to zakljuiti, i mnogo vie,a da moda nikada nee shvatitikako samo potvrujesintaksu svojega materinskog jezika.


6/214

UVOD

Ova je knjiga zbirka vanih dogaaja iz mojeg ivota. Skupio sam ihslijedei upute don Juana Matusa, amana Yaqui Indijanaca iz Mek-sika, koji mi je trinaest godina nastojao pribliiti spoznajni svijet a-mana koji neko davno ivljahu u Meksiku. Jednog mi dana donJuan Matus onako usput predloi, kao da mu je to tog asa palo napamet, da sastavim ovu zbirku vanih dogaaja iz svojeg ivota. Ta-kav je bio njegov nain poduavanja. O vanim je potezima esto

govorio kao da je posrijedi neto sasvim obino. Na taj je nain prik-rivao gorinu konanosti, prikazujui je kao neto to se ni po emune razlikuje od svakodnevnih briga.

Don Juan mi je s vremenom otkrio da su amani drevnog Mek-sika zbirku vanih dogaaja iz neijeg ivota smatralibona fide sred-stvom koje pokree zalihe energije to postoji unutar ja. Objanjava-

li su da se te zalihe zapravo sastoje od energije koja potjee iz sa-mog tijela, ali je premjetena, potisnuta izvan dohvata uslijed okol-nosti naega svakodnevnog ivota. U tom je smislu, za don Juana iamane iz njegove loze, zbirka vanih dogaaja bila sredstvo zapre-raspodjelu njihove neiskoritene energije.

Preduvjet za stvaranje takve zbirke bio je da se ovjek istinski i

potpuno posveti skupljanju svih svojih osjeaja i ostvarenja, ne izo-stavljajui nita. Prema don Juanu, amani njegove loze bijahu uvje-reni da je zbirka vanih dogaaja sredstvo za postizanje emocional-ne i energetske ravnotee, nune za uputanje u nepoznato na razi-ni opaanja.

Don Juan je opisao sveukupni cilj amanistikog znanja, kojimse i sam bavio, kao pripremu za suoavanje s konanim putovanjem:putovanjem na koje mora krenuti svako ljudsko bie na kraju svojegivota. Rekao je da su, zahvaljujui svojoj odlunosti i disciplini, a-mani bili sposobni zadrati osobnu svijest i svrhu poslije smrti. Za


7/214

njih je neodreeno, idealizirano stanje koje suvremeni ovjek nazi-va ivotom poslije smrti bilo konkretno podruje sasvim ispunje-no praktinim stvarima drukijeg reda od onih u svakodnevnom i-

votu, a opet je sadravalo slinu funkcionalnu praktinost. Prikup-ljanje vanih dogaaja iz njihova ivota, smatrao je don Juan, za a

mane je bila priprema za ulazak u to konkretno podruje koje su na-zivali aktivnom stranom beskonanosti.

Jednog smo poslijepodneva don Juan i ja razgovarali sjedei podnjegovom ramadom, nekom vrstom labave konstrukcije od tankih

bambusovih tapova. Izgledala je poput trijema natkrivenoga kro-

vom koji je djelomini zaslon od sunca, ali ne bi mogao posluiti kaozatita od kie. Male, vrste kutije, oito ostaci ambalae za prijevozrobe, koristile su se umjesto klupa. Oznake na kutijama su izblijed-

jele pa su djelovale vie kao ukras nego kao zatitni znak neke kom-panije. Sjedio sam na jednoj kutiji leima okrenut proelju kue. DonJuan je sjedio na drugoj kutiji, oslanjajui se leima na nosei stupramade. Stigao sam nekoliko minuta prije, poto sam cijeli dan voziopo vruem i vlanom vremenu. Bio sam uzrujan, nestrpljiv i znojan.

im sam se udobno smjestio na kutiju, don Juan je poeo govo-riti. Smjekajui se, napomenu da se debeli ljudi uglavnom ne znaju

boriti protiv debljine. Po osmijehu koji je titrao na njegovim usnica-ma, slutio sam da mu nije do ale. Naprosto mi je elio dati do zna-nja, vrlo izravno, ali istodobno i neizravno, da sam predebeo.

Toliko sam se uznemirio da sam se u jednom trenutku, izgubiviravnoteu, nagnuo previe unatrag i tresnuo leima o tanak zid izasebe. Od tog se udarca kua zatresla do temelja. Don Juan me upit-no pogleda, ali umjesto da me zapita kako sam, umirio me je rekavida nisam otetio kuu. Potom mi je nairoko objanjavao da ovdjestanuje samo privremeno, a da zapravo ivi negdje drugdje. Kad

sam ga upitao gdje zapravo ivi, zagledao se u mene. Njegov poglednije bio neprijateljski; kao da je jednostavno nastojao sprijeiti dalj-nja neprimjerena pitanja. Nisam shvaao to hoe. I kad sam opetpokuao postaviti isto pitanje, zaustavio me je.

Takva se pitanja ovdje ne postavljaju, uzvrati odluno. Moepitati to god hoe o postupcima i idejama. Kada budem spreman

kazati ti gdje ivim, ako to uope budem, rei u ti to a da me i nepita.

Smjesta sam se osjetio odbaenim. Lice mi obli crvenilo koje ni-sam mogao zaustaviti. Oito sam bio uvrijeen. Don Juanov grohotan


8/214

smijeh jo me vie ozlovolji. Ne samo to me je odbacio, nego me jeuvrijedio i jo ismijavao.

Ovdje ivim privremeno, nastavio je ne marei za moje loeraspoloenje, jer je ovo sredite uda. Zapravo, ovdje ivim zbogtebe.

Ta je izjava sve objanjavala. Nisam mogao vjerovati. Pomislihda je to moda rekao samo da bi me umirio.

ivi li doista ovdje zbog mene? konano sam ga zapitao nemogavi obuzdati svoju znatielju.

Da, odgovorio je ravnoduno. Moram te pripremati. Ti si kaoja. Ponovit u sad ono to sam ti ve rekao: u svakom narataju vra-

eva, svaki nagual ili voa traga za novim mukarcem ili enom,koji poput njega ima dvostruku energetsku strukturu; tu sam osobi-nuvidio kod tebe kad smo se sreli na autobusnoj stanici u Nogalesu.Kad vidim tvoju energiju, vidim dvije svijetlee kugle, jednu iznaddruge, i to je osobina koja nas povezuje. Ja ne mogu odbaciti tebekao to ni ti ne moe odbaciti mene.

Njegove su rijei u meni izazvale neki udan nemir. Trenutakprije bio sam ljut, a sada mi se plakalo.

Nastavio je rekavi da me eli povesti putem koji su amani naz-vali putem ratnika, a smatrao je da bi snaga podruja u kojem ivimogla imati blagotvoran utjecaj jer je ono sredite vrlo jakih emoci-

ja i reakcija. Tu je ivio ratniki narod tisuama godina i natopiozemlju svojim nemirom ratnika.

U to je doba ivio u dravi Sonori u sjevernome Meksiku, otpri-like sto kilometara udaljenoj od grada Guaymasa. Uvijek sam ga ta-mo posjeivao pod izgovorom da idem raditi na terenu.

Trebam li ui u rat, don Juane? zapitao sam ga iskreno zabri-nut poto je izjavio da e mi ratnika vjetina jednog dana dobro do-i. Ve sam nauio primati s najveom ozbiljnou sve to je govorio.

Dakako, odgovorio je smjekajui se. Kad upije sve oko se-be, sve to ti ovo podruje moe pruiti, ja u se odseliti.

Nisam imao nikakva razloga sumnjati u ono to mi je rekao, alimi je bilo nezamislivo da bi don Juan mogao ivjeti negdje drugdje.On je potpuno bio dio svega to ga je okruivalo. No njegova se kuadoista doimala kao privremeno boravite. Bila je to koliba u kakvoj

su uglavnom stanovali Yaqui Indijanci koji su obraivali zemlju; bilaje napravljena od pletera premazanoga ilovaom, s ravnim slamna-tim krovom; imala je jednu veliku prostoriju u kojoj se jelo i spava-lo te nenatkrivenu kuhinju.


9/214

Teko je s debelim ljudima, rekao je.

Njegova je primjedba zvuala kao da nema veze ni s ime, alinije bilo tako. Don Juan se jednostavno vratio onome o emu je go-

vorio prije negoli sam ga prekinuo tresnuvi leima o zid kue.

Maloprije si udario u moju kuu poput kugle za ruenje, na

dometnu maui glavom lijevodesno. Kakav udarac! Bio je to uda-rac dostojan snanoga, krupnoga mukarca.Imao sam neugodan dojam da mi se obraa kao netko kome je

dosadilo baviti se sa mnom. Odmah sam zauzeo obrambeni stav.Sluao je smijuljei se, dok sam ja gotovo izbezumljeno pokuavaoobjasniti da je moja teina normalna za veliinu mojih kostiju.

Da, da, priznao je zabavljajui se. Ima velike kosti. Mogaobi imati i petnaest kila vie i nitko, uvjeravam te, nitko ne bi ni pri-mijetio. Ja prvi ne bih primijetio.

Po njegovu podsmjeljivu osmijehu shvatio sam da sam debeo.Potom me je pitao neto openito o zdravlju, a ja sam nastaviogovoriti oajniki pokuavajui izbjei bilo kakve primjedbe o mojojteini. Sam je promijenio temu.

to je s tvojim ekscentrinostima i zastranjivanjima? upitao jemrtvaki ozbiljna izraza lica.

Idiotski sam odgovorio da je sve u redu. Ekscentrinosti i za-stranjivanja, kako ih je nazvao, odnosili su se na moje kolekcionar-ske strasti. U to sam se vrijeme bacio s novim arom na neto u e-mu sam uivao cijelog ivota: na skupljanje svega to se skupljati

dalo. Skupljao sam asopise, marke, ploe, predmete koji su se sa-uvali iz Drugoga svjetskog rata, kao to su bodei, vojnike kacige,zastave i slino.

Sve to ti mogu rei o svojim zastranjivanjima jest da pokua-vam prodati svoje zbirke, rekao sam poput muenika kojega prisi-ljavaju da uini neto strano.

Biti kolekcionar i nije tako loe, uzvratio je kao da to doistamisli. Nije problem u skupljanju, nego u onome to se skuplja. Tiskuplja smee, bezvrijedne stvari kojima robuje, kao i svojem psuljubimcu. Ne moe tek tako otii nekamo ako ima psa za kojeg setreba brinuti ili ako mora misliti to e se dogoditi s tvojim zbirka-ma dok si odsutan od kue.

Ali, don Juane, ozbiljno traim kupce, vjeruj mi, pobunio samse.

Ne, ne, ne, nemoj misliti da te ja za bilo to optuujem, od-brusio je. Zapravo, svia mi se tvoj kolekcionarski duh. Samo mi se


10/214

ne sviaju tvoje zbirke, to je sve. Rado bih, meutim, da iskoristisvoje kolekcionarsko oko. elio bih ti predloiti da skuplja neto

vrijedno.Don Juan je dugo utio. Kao da je traio rijei, ili je to moda

bilo samo dobro odmjereno oklijevanje koje je pridonosilo drama-

tinosti trenutka. Netremice me je gledao prodornim pogledom.Dunost je svakog ratnika da skuplja zbirku za poseban album,nastavio je don Juan, album koji otkriva ratnikovu osobu, albumkoji svjedoi o okolnostima njegova ivota.

Zato to naziva zbirkom, don Juane? upitao sam pomalosvadljivim tonom. Ili, zato to uope naziva albumom? domet-nuli.

Zato to je to i jedno i drugo, uzvratio je. Ali najvie je nalikalbumu slika koje nosimo u sjeanju, slika satkanih od sjeanja nadogaaje vrijedne pamenja.

Jesu li ti dogaaji vrijedni zbog neega posebnoga? upitaosam.

Oni su vrijedni pamenja jer imaju posebno znaenje u ivotunekog pojedinca, rekao je. Predlaem da napravi album s potpu-nim opisom razliitih dogaaja koji su za tebe imali posebno znae-nje.

Ali svaki dogaaj u mojem ivotu ima posebno znaenje za me-ne, don Juane! rekao sam glasno, no im sam to izustio bilo mi je

jasno da pretjerujem.

Nije ba tako, odvrati on sa smijekom, oito beskrajno uiva-jui u mojim reakcijama. Nije svaki dogaaj ostavio dubok trag natebe. Bilo je vjerojatno samo nekoliko dogaaja koji su promijenilineto u tvojem ivotu, osvijetlili tvoj put. Uglavnom dogaaji kojimijenjaju na ivotni put nisu osobni dogaaji, a ipak su vrlo osobni.

Nemoj me pogreno shvatiti, don Juane, ali vjeruj mi, sve to

mi se dogodilo odgovara tvojem opisu vanih dogaaja, rekao samznajui da laem.

Istog asa kad sam to izgovorio poelio sam se ispriati, ali donJuan nije obraao pozornost na mene, kao da nita nisam rekao.

Nemoj misliti da je taj album neto banalno, dosadno prevakavanje doivljaja, nastavio je.

Duboko sam udahnuo, zatvorio oi i pokuao srediti misli. Go-vorio sam si, kiptei od bijesa, da imam uasan problem: ove posje-te don Juanu ne mogu vie podnijeti. Osjeao sam se ugroenim unjegovoj prisutnosti. Guio me je rijeima, nije mi ostavljao nimalo


11/214

prostora da pokaem kako i ja neto vrijedim. Mrzio sam osjeaj sra-ma, a svaki put, im bih otvorio usta, osramotio bih se; svaki putsam ispao budala, a toga sam se gnuao.

Ali uo sam i drugi glas koji kao da je dolazio iz dubine, iz velikeudaljenosti, slab jedva ujan glas. Usred bujice rijei koje su izraa-

vale moje nezadovoljstvo, zauo sam svoj glas koji mi je govorio dase vie ne mogu povui, da je prekasno. No, ono to sam uo zapra-vo nije bio moj glas; bilo je to neto poput nepoznata glasa koji mije govorio da sam zaao predaleko u don Juanov svijet i da mi je onpostao potreban vie nego zrak koji udiem.

Ma to ti rekao, nastavio je govoriti glas, da nisi takav, tolikoopsjednut sobom, ne bi se tako ozlovoljio.

To je glas tvojega drugog uma, ree don Juan, kao da je na-prosto sluao ili itao moje misli.

Tijelo mi je samo od sebe poskoilo. Osjetio sam tako jak strahda su mi potekle suze. Priznao sam don Juanu zato sam se tolikouznemirio.

Sasvim je prirodno to osjea proturjenost u sebi, rekao je.

Vjeruj mi, ja se ne uzbuujem zbog toga. Naprosto nisam takav. e-lio bih ti ispriati to je meni moj uitelj nagual Julian neko radio.Mrzio sam ga iz dubine due. Bio sam vrlo mlad i vidio sam kako gaene oboavaju. Predavale su mu se rado, a kad bih im se ja obra-tio, makar samo i pozdravom, okretale su se protiv mene kao lavice, spremne da mi odgrizu glavu. Mene su mrzile, a njega su oboa-

vale. to misli kako sam se osjeao?Kako si razrijeio taj sukob, don Juane? upitao sam ga s istin-skim zanimanjem.

Nita nisam rijeio, izjavio je. Taj naizgled sukob bio je po-sljedica borbe izmeu moja dva uma. Svi ljudi imaju dva uma. Je-dan je potpuno na, i on je poput tihoga glasa koji nam uvijek dono-si red, usmjerenost i svrhu. Drugi je um nametnut izvana, on jestra-na instalacija. Donosi nam sukob, potrebu za samopotvrivanjem,sumnje i beznae.

Bio sam toliko zaokupljen vlastitim duevnim stanjem da uopenisam shvatio to mi je don Juan govorio. Jasno sam mogao pono-

viti svaku njegovu rije, ali mi one nita nisu znaile. Gledajui meravno u oi, don Juan vrlo smireno ponovi sve to mi je netom prije

rekao. Jo nisam mogao dokuiti to to znai. Nisam se mogao usre-dotoiti na njegove rijei.

Iz nekoga meni neobjanjiva razloga, don Juane, ne mogu pra-titi ono to mi govori, rekoh.


12/214

Savreno razumijem zato me ne moe slijediti, ree s osmi-jehom punim razumijevanja, a i ti e shvatiti jednog dana, onogtrenutka kad se prestane dvoumiti voli li me ili ne, onog dana kad

vie ne bude sam sebi jedino sredite svijeta.

U meuvremenu, nastavio je, ostavimo temu o naa dva uma

po strani i vratimo se tvojem albumu vanih dogaaja. Stvaranjemtakva albuma vjebaju se disciplina i nepristranost. Shvati taj albumkao ratniki pothvat.

Don Juanova tvrdnja da e moja dvojba o tome volim li ga iline, zavriti onda kada se oslobodim opsjednutosti sobom nije zamene bila nikakvo rjeenje. Zapravo, ta me je izjava jo vie razlju-tila; od toga sam se jo vie osjetio frustriranim. A kad sam uo dao albumu govori kao o ratnikom pothvatu, sasuo sam mu u lice savotrov koji se nakupio u meni.

Teko je razumjeti i samu zamisao o zbirci dogaaja, rekaosam pobunivi se. Ali da je povrh svega naziva jo i albumom itvrdi da bi takav album bio ratniki pothvat, to je za mene previe.Sve je to vrlo nejasno. Ako je slika nejasna, metafora nema smisla.

Kako je to neobino! Ja mislim ba suprotno, mirno odvratidon Juan.

Zato to je ratniki pothvat, takav je album za mene prepunsmisla. Ne bih htio da moj album vanih dogaaja bude ita drugodoli ratniki pothvat.

Htio sam nastaviti s objanjavanjem svojeg stajalita i pokazati

mu da doista razumijem tu zamisao o albumu vanih dogaaja.Smetao mi je zamreni nain njegova opisivanja. U to sam doba se-

be smatrao pobornikom jasnog i funkcionalnog izraavanja.Don Juan nije nita rekao na moje mrzovoljno raspoloenje. Sa-

mo je kimnuo glavom kao da se sa mnom potpuno slae. Nakon ne-kog vremena, neto se dogodilo. Ne znam jesam li potroio svu ener-

giju ili sam se napunio novom. Odjednom sam bez ikakva naporashvatio da su moji ispadi besmisleni i bilo mi je beskrajno neugodno.

to me to spopadne da se ovako ponaam? pitao sam don Juana ozbiljno. U tom sam asu bio potpuno zbunjen i potresen onimeto sam spoznao. Stadoe mi tei suze.

Ne brini za glupe pojedinosti, ree don Juan umirujui me.

Svi smo mi takvi, i mukarci i ene.Hoe rei da smo po prirodi sitniavi i puni proturjenosti?Ne, nije to naa priroda, dometnu don Juan. Prije bi se moglo

rei da su naa sitniavost i proturjenost rezultat transcendentalnog


13/214

sukoba koji optereuje svakoga od nas, ali kojega su bolno i bezna-dno svjesni samo vraevi: to je sukob dvaju umova.

Don Juan me je netremice gledao; oi su mu bile poput dvijusjajnih eravica.

Stalno mi govori o dva uma, rekao sam, ali moj mozak ne

moe dokuiti o emu ti zapravo govori. Zato?Znat e zato kad za to doe vrijeme, ree. Zasad e biti do-

voljno da ponovim ono to sam ti rekao o naa dva uma. Jedan jeum na istinski um, rezultat naega cjelokupnoga ivotnog iskustva.To je onaj koji malokad govori zato to je poraen i potisnut u mrak.Drugi je um, kojim se koristimo svakodnevno za sve to inimo, stra-

na instalacija.Mislim da je osnovni problem u tome to mi je zamisao o umu

kao o stranoj instalaciji toliko daleka da je moj um odbija ozbiljnoprihvatiti, rekao sam, osjeajui da sam na pragu pravog otkria.

Kao da nije uo to sam rekao, don Juan nesmetano nastavi go-voriti o dva uma.

Rjeenje sukoba izmeu dvaju umova, stvar je namjere, rekaoje. amani prizivaju namjeru, izgovarajui rije namjera glasno ijasno. Namjera je snaga koja postoji u svemiru. Kada je amani dozovu, namjera im doe i pripremi put za ono to ele postii, toznai da vraevi uvijek ostvare ono to su naumili.

Znai li to, don Juane, da vraevi uvijek dobiju sve to hoe,ak i ako je to neto sitniavo i samovoljno? pitao sam.

Ne, nisam tako mislio. Namjera se moe prizivati za sve, daka-ko, odgovorio je, ali su vraevi otkrili, na vlastitim pogrekama,da im se namjera javlja samo za ono to je apstraktno. To je sigurno-sni ventil za vraeve; inae bi bili nepodnoljivi. U tvojem primjeru,prizivanje namjere da bi razrijeio sukob izmeu svoja dva uma, iliuo glas pravog uma, nije neto sitniavo i samovoljno. Upravo obr-

nuto; takvo je prizivanje eterino i apstraktno, a ipak od ivotnevanosti za tebe.

Don Juan je zastao na trenutak; potom je ponovno poeo govo-riti o albumu.

Moj vlastiti album, budui da je on ratniki pothvat, zahtijevaoje iznimno briljiv odabir, rekao je. Sada je to pomno odabrana

zbirka nezaboravnih trenutaka iz mojeg ivota i svega to je do njihdovelo. U njemu sam saeo sve to je bilo i to e biti vano za me-ne. Prema mojem je miljenju, album ratnika neto vrlo konkretno,neto to tako dobro pogaa bit stvari da moe uzdrmati ovjeka.


14/214

Nisam imao pojma to zapravo don Juan hoe, a opet, savrenosam ga razumio. Savjetovao mi je da sjednem, sam, i prepustim semislima, sjeanjima i zamislima koje e mi same doi. Preporuio mi

je da se usredotoim kako bih mogao uti glas iz dubine svoje unu-tranjosti koji e mi kazati to da izaberem. Don Juan mi potom na-loi da uem u kuu i legnem na krevet pripremljen za mene. Krevet

je bio napravljen od drvenih kutija i nekoliko desetaka praznih vre-a od debelog platna koje su sluile kao madrac. Boljelo me je cije-lo tijelo, no kad sam legao, osjeao sam se bolje jer je krevet bio iz-nimno udoban.

Don Juanov sam prijedlog zduno prihvatio i poeo sam razmi-ljati o svojoj prolosti, traei dogaaje koji su na mene ostavili tra-

ga. Uskoro sam otkrio da je moja tvrdnja da je svaki dogaaj u mo-jem ivotu vaan, bila obina glupost. Koliko se sjeam, otkrio samda uope ne znam otkuda bih krenuo. Glavom mi je prolazilo bez-broj nepovezanih misli i sjeanja na dogaaje iz prolosti, ali nisammogao utvrditi jesu li oni imali ikakva znaenja za mene. Imao samdojam da mi se nita vano nije dogodilo. inilo mi se kao da sam

iao kroz ivot poput nekog mrtvaca koji moe hodati i govoriti, alinita ne moe osjetiti. Kako se nisam mogao usredotoiti ni na jednumisao, osim sasvim povrno, odustao sam i zaspao.

Jesi li uspio? upitao me je don Juan kad sam se probudio ne-koliko sati poslije.

Umjesto da budem oputen nakon spavanja i odmora, opet sam

bio neraspoloen i mrzovoljan.Ne, nita nisam napravio! zareao sam.

Jesi li uo glas iz dubine? upitao me je.

Mislim da jesam, lagao sam.

to ti je rekao? pitao me je nekako nestrpljivo.

Ne mogu se sjetiti, don Juane, promrmljao sam.

A opet si u svojemu svakodnevnom raspoloenju, rekao je isnano me potapao po leima. Tvoj svakodnevni um opet je preu-zeo nadzor. Bilo bi dobro da ga malo opustimo razgovorom o zbircivanih dogaaja iz tvojeg ivota. Moram ti rei da nije lako izabra-li to da ovjek stavi u album. Zato sam skupljanje dogaaja za tajalbum i nazvao ratnikim pothvatom. Mora stalno iznova uranjati

u svoju prolost, i na neki nain oblikovati svoje iskustvo, da bi doi-sta znao to izabrati.

Tada sam jasno shvatio, makar i samo na trenutak, da imam dvauma; meutim ta je misao bila toliko maglovita da sam je odmah


15/214

izgubio. Ostao je samo osjeaj da nisam kadar ispuniti ono to jedon Juan zahtijevao od mene. Umjesto da sam milostivo prihvatiosvoju nesposobnost, dopustio sam joj da se pretvori u prijetnju. Onoto me je poticalo na djelovanje u to vrijeme, bila je neodoljiva eljada se uvijek prikaem u dobru svjetlu. Biti nesposoban bilo je isto

to i biti gubitnik, a to nisam mogao podnijeti. Budui da nisamznao kako odgovoriti na izazov koji mi je don Juan postavio, uiniosam ono to sam jedino znao: razljutio sam se.

Moram jo dosta razmiljati o svemu tome, don Juane, rekoh.Treba mi vremena da se srodim s tom idejom, dometnuh.

Svakako, svakako, odobrio je don Juan. Ima vremena kolikogod ti treba, samo pouri.

Nismo vie govorili o toj temi. Kad sam otiao kui, potpuno samna sve to zaboravio, dok jednog dana, usred predavanja na fakulte-tu, nisam sasvim neoekivano zauo neumoljivi glas koji je traio dase prisjetimo nekoga vanog dogaaja iz naeg ivota. Proli su mesrsi, osjetio sam kako mi se cijelo tijelo nervozno gri, od glave dopete.

Poeo sam ozbiljno raditi na tome. Proli su mjeseci prije negoto sam uspio oivjeti sjeanje na doivljaje koji su mi se inili va-nima. Meutim, kad sam preispitao svoju zbirku, shvatio sam da sebavim samo idejama koje nemaju nikakvu podlogu. Dogaaji kojihsam se prisjetio samo su nejasno upuivali na neto apstraktno umojem sjeanju. I opet me je izjedala sumnja da sam tipini proiz-

vod odgoja koji je usmjeren samo na djelovanje te da nisam kadarzaustaviti se kako bih neto osjetio.Jedan od dogaaja kojeg sam se sjeao kao kroz maglu, a elio

sam ga po svaku cijenu uiniti vrijednim pamenja, bio je dan kadasam saznao da sam primljen na postdiplomski studij na Kalifornijskom sveuilitu u Los Angelesu. Ma koliko se trudio, nikako se ni-sam mogao sjetiti to sam radio tog dana. Taj dan nije bio ni po e-mu jedinstven ili zanimljiv, osim po ideji da ga moram zapamtiti.Trebao sam se ponositi i biti sretan to sam upisao postdiplomskistudij, ali nije bilo tako.

Drugi primjer iz moje zbirke bio je dan kada sam se gotovo oe-nio s Kay Condor. Njezino pravo prezime nije bilo Condor, ali ga jepromijenila jer je htjela postati glumica. Zapravo joj je velika sli-

nost s Carole Lombard otvorila put slavi. Taj dan nisam pamtio toli-ko po onome to se dogaalo nego vie po tome to je Kay bila takolijepa i to se htjela udati za mene. Bila je za glavu via od mene, to

ju je inilo jo privlanijom.


16/214

Zamisao da se oenim visokom enom u crkvi dovodila me je doushienja. Unajmio sam sivi smoking. Hlae su bile preiroke za mo-

ju visinu. Nisu bile trapez hlae, nego su naprosto bile preiroke,i to me je strahovito uzrujavalo. Drugo to mi je neopisivo ilo naivce bili su rukavi na ruiastoj koulji to sam je kupio za tu prigo-

du, desetak centimetara predugaki, pa sam morao navui gumenevrpce na ruke da bih ih skratio. Osim tih sitnica, sve je bilo savrenodo trenutka kad sam shvatio, zajedno s uzvanicima, da se Kay Condor nee pojaviti.

Budui da je Kay bila fina mlada dama, poslala mi je pisamce sisprikom po potaru koji raznosi brzojave. Napisala je da ne vjerujeu rastavu braka i da se ne moe vezati za nekoga tko ne dijeli nje-zine poglede na ivot. Podsjetila me je da sam se svaki put smijuljiodok sam izgovarao njezino prezime Condor, a time sam pokazivaoda je uope ne cijenim kao osobu. Rekla je da je o tome razgovara-la sa svojom majkom. Obje me veoma vole, ali ipak ne toliko da bime prihvatile kao lana svoje obitelji. Hrabro i mudro je dodala dasvatko nosi svoj kri.

Bio sam u stanju potpune tuposti. Kad sam se pokuao prisjeti-ti tog dana, nisam se mogao sjetiti jesam li se osjeao ponienim za-to to sam stajao sam usred mnotva ljudi u svojem sivom, unajmlje-nom smokingu sa irokim nogavicama, ili me je slomilo to to se KayCondor nije htjela udati za mene.

Jedino sam ta dva dogaaja uspio izdvojiti od ostalih. Bili su to

slabi primjeri, ali poto sam o njima razmiljao, uspio sam ih izd-vojiti kao prie koje su s filozofskog stajalita bile prihvatljive. Sebesam vidio kao bie koje prolazi kroz ivot bez stvarnih osjeaja, kaonekoga tko doivljava svijet oko sebe koristei se iskljuivo svojimumom, te sam po ugledu na don Juana, smislio i jednu metaforu:

bie koje posredno ivi, ne onakav ivot kakav jest, ve onakav ka-kav bi trebao biti.

Vjerovao sam, primjerice, da je dan kada sam primljen na post-diplomski studij trebao biti vaan za mene. Budui da nije bilo tako,koliko god sam mogao nastojao sam pridati mu vanost koju uopenisam osjeao. Neto slino dogodilo se i onog dana kad je Kay Condor odustala od vjenanja. Trebao je to biti teak udarac za mene,ali nije bio. U trenutku kad sam se prisjeao tog dana, znao sam da

tu nije bilo niega, pa sam se poeo svesrdno truditi da iskonstrui-ram ono to sam trebao osjeati.

Sljedei put, im sam stigao u don Juanovu kuu, opisao sammu dva primjera vanih dogaaja koje sam izdvojio.


17/214

To je gomila gluposti, izjavio je. Nita od toga ne moe ui ualbum. Prie su iskljuivo vezane za tebe kao osobu koja razmilja,osjea, vie ili nita ne osjea. Vani dogaaji iz amanova albumasu prie koje odolijevaju vremenu jer nisu izravno vezane za njego-

vu linost, a opet, on je njihov nerazdvojni dio. On e zauvijek bitiu njihovu sreditu, sve dok ivi, a moda i poslije, ali ne na osobninain.

Njegove su me rijei porazile, bio sam potiten i osjeao sam seodbaenim. Tih sam dana iskreno vjerovao da je don Juan tvrdo-glavi starac koji osobito uiva u tome da me poniava. Podsjetio me

je na majstora kojeg sam upoznao u kiparskoj ljevaonici gdje samradio kad sam iao u kolu za primijenjenu umjetnost. Neprestano

je kritizirao svoje naunike i pronalazio pogreke u svemu to su ra-dili, te je traio da isprave radove prema njegovim uputama. Oni bise okrenuli i pretvarali da popravljaju rad. Sjeam se s kakvim bi a-rom rekao: Da. To je neto sasvim drugo, kad su mu pokazali neizmjenjeni rad.

Nemoj to uzimati previe k srcu, rekao je don Juan prenuvi

me iz sjeanja. I ja sam nekada bio u istoj situaciji. Ne samo to go-dinama nisam znao to da izaberem, nego sam mislio da se iz mojihdoivljaja nema to izabrati. inilo mi se da u mojem ivotu nije bilonikakvih dogaaja. Dakako, svata mi se dogaalo, ali trudei se dane pokvarim sliku o sebi, nisam imao ni vremena ni mogunosti itaod toga primijetiti.

Moe li mi tono rei to je pogreno u mojim priama? Znamda one nita ne vrijede, ali i ostatak mojeg ivota je takav.Ponavljam, ree, prie za ratnikov album nisu osobne. Tvoja

pria o danu kad su te primili na fakultet samo potvruje da si ti sre-dite svega. Ti neto osjea, pa ne osjea; ti shvaa, pa ne shva-a. Razumije li to hou rei? Cijela se pria svodi samo na tebe.

Pa, kako bi moglo biti drukije, don Juane? pitao sam.

U svojoj drugoj prii gotovo si postigao ono to bih elio, a on-da se to opet pretvorilo u neto sasvim osobno. Znam da bi mogaododati jo pojedinosti, ali svi bi ti detalji bili produetak tvoje osobei nita vie.

Doista ne razumijem to bi ti htio, don Juane, pobunio samse. Svaka pria viena oima onoga tko ju je doivio, logino, mora

biti osobna.Da, da, svakako, ree, smijeei se, razdragan kao i inae mo-

jom zbunjenou. Da, ali to onda nisu prie za album ratnika. Takveprie imaju neku drugu svrhu. Dogaaji vrijedni pamenja koje mi


18/214

traimo imaju mraan prizvuk bezlinosti koja ih proima. Ne znamkako bih ti drukije to objasnio.

Bio je to za mene trenutak prosvjetljenja, vjerovao sam tada imislio sam da razumijem to je don Juan htio rei s mranim priz-

vukom bezlinosti. Shvatio sam da pod time razumijeva neto to

je pomalo morbidno. Mrano je za mene imalo takvo znaenje. Is-priao sam mu priu iz svojeg djetinjstva.Jedan od mojih starijih bratia studirao je medicinu. Bio je na

praksi i jednog me je dana odveo u mrtvanicu. Uvjerio me je da bisvaki mladi ovjek, naprosto radi irenja vlastitih vidika, trebao vid-

jeti mrtvace jer taj prizor djeluje vrlo pouno, naime zorno pokazujeprolaznost ivota. Salijetao me je raznim priama ne bi li me nago-

vorio da idem s njime. to je vie govorio o tome kako postajemonitavni kad umremo, to me je vie obuzimala radoznalost. Nikadprije toga nisam vidio mrtvaca. Konano je moja znatielja prevag-nula i poao sam s njime.

Pokazao mi je razna trupla i uspio me uasno prestraiti. Leevina mene nisu djelovali nimalo pouno ili prosvjetljujue. Bilo je to

neto najjezivije to sam ikada vidio. Dok je sa mnom razgovarao,stalno je pogledavao na sat, kao da oekuje nekoga tko se svakogasa treba pojaviti. Oito me je htio zadrati u mrtvanici due negoto sam mogao izdrati. Kako sam uvijek bio sklon nadmetanju,mislio sam da iskuava moju izdrljivost i mukost. Stisnuo sam zu-

be i odluio izdrati do kraja.

Kraj se pretvorio u takvu moru da to nisam mogao ni u snuzamisliti. Neto je unulo i jedan od mrtvaca koji su leali prekri-veni plahtama na dugakomu mramornom stolu, stvarno se pridignu kao da e sjesti. ulo se kako je podrignuo, a zvuk, koji kao dami je proparao utrobu, bio je tako jeziv da ga neu zaboraviti doksam iv. Moj roak, lijenik, objasnio mi je kao pravi znanstvenik da

je to le ovjeka koji je umro od tuberkuloze i da su njegova plua

izjeli bacili, to je ostavilo goleme rupe ispunjene zrakom; u takvimsluajevima, pri promjeni temperature zraka, tijelo se pokatkad pri-digne u sjedei poloaj ili se samo trgne.

Ne, jo nisi shvatio, ree don Juan, vrtei glavom. To je samopria o tvojem strahu. I ja bih se na tvojemu mjestu na smrt prepla-io; meutim, strah ne moe prosvijetliti niiji put. A mene zanima

to se tebi dogodilo.Vritao sam kao izbezumljen, rekoh. Roak me je nazvao ku-

kavicom i plaljivcem zato to sam zaronio glavu u njegova prsa i ci-jeloga ga ispovraao.


19/214

Oito sam se zakvaio za morbidnu stranu svojeg ivota. Sjetiosam se jo jedne prie o esnaestogodinjem djeaku kojeg samupoznao u gimnaziji, koji je zbog poremeenog rada lijezda tolikonarastao da se na kraju pretvorio u diva. Srce mu se nije razvijalo uskladu s ostalim dijelovima tijela, pa je jednog dana umro od srane

mane. S jednim drugim djeakom otiao sam u mrtvanicu iz nekemorbidne znatielje. Pogrebnik, vjerojatno jo morbidniji od nasdvojice, otvorio je stranja vrata i pustio nas unutra. Pokazao nam

je svoje remekdjelo. Divovskog djeaka, koji je bio visok dva metrai trideset centimetara, smjestio je u mrtvaki koveg normalne du-ine tako to mu je otpilio noge. Potom je noge poloio u ruke mrt-

vog djeaka koji ih je drao kao da su to njegovi trofeji.

Strah koji sam tada osjetio mogao se usporediti sa strahom tosam ga doivio kao dijete u mrtvanici, ali ovaj novi strah nije u me-ne izazvao tjelesnu reakciju, nego psihiko gaenje.

Na dobru si putu, rekao je don Juan. Meutim, tvoja je priai dalje previe osobna. Ona je gnusna. Pozlilo mi je od nje, ali nazi-rem velike mogunosti.

Don Juan i ja smijali smo se uasima koji ispunjavaju svakod-nevni ivot. U sjeanja su mi poele nezaustavljivo navirati slike izkojekakvih morbidnih doivljaja iz mojeg ivota. Tada sam mu ispri-ao priu o svojemu najboljem prijatelju Royu Goldpissu. Zapravo,imao je poljsko prezime, ali prijatelji su ga zvali Goldpiss jer je sveto bi dotaknuo pretvarao u zlato; bio je nadaren za poslovne poth-

vate.Osobiti smisao za biznis uinio ga je strahovito ambicioznim

stvorenjem. elio je biti najbogatiji ovjek na svijetu. No, utvrdio jeda je konkurencija prevelika. Budui da je sam vodio poslove, shva-tio je da se ne moe natjecati s voom islamske sekte, primjerice,koji je svake godine dobivao onoliko kilograma zlata koliko je izno-

sila njegova tjelesna teina. Svake godine, prije vaganja, voa tesekte udebljao bi se najvie to je mogao.

Tada je moj prijatelj Roy snizio kriterije te je njegov cilj bio po-stati najbogatijim ovjekom u Sjedinjenim Dravama. Konkurencija

je bila estoka. Jo je malo spustio kriterije: moda bi mogao biti naj-bogatiji u Kaliforniji. I tu je zakasnio. Tada je izgubio svaku nadu da

bi se sa svojim lancempizzerija i slastiarnica ikada mogao mjeriti snajimunijim obiteljima koje su u svojim rukama drale cijelu Kaliforniju. Zadovoljio se time da bude najbogatiji u Woodland Hillsu,predgrau Los Angelesa gdje je ivio. Na njegovu nesreu, nekoliko


20/214

kua nie, u istoj ulici gdje je stanovao Roy, ivio je gospodin Marsh,vlasnik tvornica za proizvodnju najkvalitetnijih madraca u Americi,ije je bogatstvo dosegnulo nevjerojatne razmjere. Roy je bio straho-

vito isfrustriran. Njegov nagon za uspjehom bio je toliko jak da muse od toga na kraju naruilo zdravlje. Jednog je dana umro od aneurizme u mozgu.

Njegova me je smrt natjerala da trei put posjetim mrtvanicu.Royeva me je supruga zamolila da kao njegov najbolji prijatelj pro-

vjerim je li le odjeven kako treba. Otiao sam u pogrebni zavod gdjeme je tajnik uveo u stranju prostoriju. U trenutku kad sam uao,deurni pogrebnik koji je radio za visokim mramornim stolom, ka-iprstom i malim prstom pokuavao je podii kutove ve ukoene

gornje usnice mrtvaca dok se srednjim prstom upirao o dlan drugeruke. Kad se na Royevu licu pojavio groteskni smijeak, pogrebnikse napola okrenuo prema meni i udvornim glasom rekao: Nadamse da ste zadovoljni, gospodine.

Njegova ena, za koju se nikada nee saznati je li ga voljela iline, odluila je pokopati Roya sa svim malim poastima koje je, pre-

ma njezinu miljenju, zasluio. Kupila je najskuplji lijes izraen ponarudbi, koji je izgledao kao telefonska govornica; na tu je idejudola gledajui neki film. Roy je pokopan u sjedeem poloaju kaoda vodi poslovni razgovor pri telefonu.

Na pogrebu nisam ostao do kraja. Otiao sam kada me je esto-ko spopalo neto poput mjeavine nemoi i srdbe, vrsta ljutnje koju

nisam mogao ni na kome iskaliti.Ti si doista u nekomu morbidnom raspoloenju danas, primi-

jetio je don Juan smijui se. Ali usprkos tome, ili upravo zahvalju-jui tome, pribliio si se cilju. Posve si blizu.

I danas se divim tome kako se moje raspoloenje mijenjalo svakiput kad sam bio s don Juanom. Kad bih stigao k njemu, uglavnom

bih bio neraspoloen, razdraljiv, optereen sobom i svakojakim sum-njama. Nakon nekog vremena, moje bi se raspoloenje na neki ne-objanjiv nain poelo mijenjati i ja bih se postupno oputao sve dokne bih osjetio kako me preplavljuje potpuni mir. Meutim, moj na-in izraavanja nije se mijenjao u skladu s raspoloenjem. Moj uo-

biajeni nain razgovora bio je tipian za ovjeka punog nezado-

voljstva koji se suzdrava od otvorenoga kukanja, no usprkos tome,njegovo nezadovoljstvo izbija iz svake izgovorene reenice.

Moe li mi dati primjer nekog dogaaja vrijednoga pamenja iztvojeg albuma, don Juane? upitao sam uobiajenim tonom prikrivena


21/214

nezadovoljstva. Kad bih znao kakav obrazac trai, moda bih semogao neega sjetiti. A ovako, beznadeno tapkam u mraku.

Ne mora toliko objanjavati sebe, ree don Juan strogo. Vra-evi kau da se u svakom objanjenju krije isprika. Dakle, kad obja-njava zato ne moe uiniti ovo ili ono, ti se zapravo ispriava za

svoje nedostatke, nadajui se da e u sluatelja, ma tko to bio, po-buditi suosjeanje i izmamiti razumijevanje.Kad me je netko napadao, uvijek sam primjenjivao svoju najdje-

lotvorniju obrambenu taktiku iskljuio bih napadaa tako to bihga prestao sluati. Meutim, don Juan je imao odvratnu sposobnostda potpuno zaokupi moju pozornost. Ma koliko me napadao, ma to

govorio, sluao sam svaku njegovu rije kao prikovan. Tog puta, nimalo mi se nije svialo ono to je govorio o meni jer je to bila istaistina.

Izbjegavao sam njegov pogled. Kao i inae, osjeao sam se po-raenim, ali ovog puta bilo je to nekako drugaije. Nije me pogodi-lo na nain na koji me pogaaju zbivanja u svakodnevnom ivotu ilikao to bi me pogodilo da sam to doivio odmah nakon dolaska u

don Juanovu kuu.Nakon vrlo duge utnje, don Juan mi se ponovno obratio.Uinit u neto bolje nego da ti dam primjer iz mojeg albuma

vanih dogaaja, ree. Podsjetit u te na dogaaj vrijedan pame-nja iz tvojeg ivota, dogaaj koji bi svakako trebao ui u tvoju zbir-ku. Ili, bolje rei, da sam ja na tvojemu mjestu, svakako bih ga uvr-

stio u zbirku dogaaja vrijednih pamenja.Mislio sam da se don Juan ali i glupavo sam se nasmijao.Ovo nije smijeno, rekao je otro. Ozbiljno ti govorim. Jed-

nom si mi ispriao priu koja odgovara upravo onome to trai.Koju priu, don Juane?

Priu o 'figurama ispred zrcala', ree. Ispriaj mi tu priu jo

jedanput. Ali je ispriaj sa svim pojedinostima kojih se moe sjetiti.Poeo sam priati priu u glavnim crtama. Zaustavio me je i tra-

io da mu potanko ispriam sve od samog poetka. Pokuao sam po-novno, no moje ga vienje dogaaja nije zadovoljilo.

Idemo se proetati, predloio je. Kad hoda, mnogo precizni-je pria nego kad sjedi. Prianje o prolosti nije neka dokona igra pa

da moe samo tako skakati natragnaprijed kako ti padne na pamet.Sjedili smo pod ramadom kao i inae tijekom dana. Razvio sam

ve neku vrstu navike: uvijek sam sjedio na istomu mjestu leimaokrenut zidu. Don Juan je mijenjao mjesto i nikad nije sjeo na isto.


22/214

Krenuli smo u etnju u najgore doba dana, u podne. Dao mi jejedan stari slamnati eir, kao i uvijek kad smo izlazili po vruini.Dugo smo hodali u potpunoj tiini. Pokuavao sam, to sam najboljeumio, prisjetiti se svih potankosti iz svoje prie. Bilo je kasno poslije-podne kada smo sjeli u sjenu visokoga grmlja i ja sam ispriao cije-

lu priu.Dok sam prije mnogo godina studirao kiparstvo u Italiji, sprija-

teljio sam se s jednim kotom koji je studirao umjetnost da bi postaokritiar. Ono to mi se najjae usjeklo u sjeanje o njemu, a takoer

je povezano s priom koju sam ispriao don Juanu, bila je bomba-stina slika koju je imao o samome sebi; mislio ja za sebe da je najrazuzdaniji, najpoudniji, svestrani mislilac i majstor, ovjek rene-sanse. Razvratan je doista i bio, ali pouda je bila u potpunoj suprot-nosti s njegovom koatom, suhom i ozbiljnom pojavom. Bio jesljedbenik engleskog filozofa Bertranda Russella, iako je o njemuznao samo iz druge ruke, i sanjao je o tome da primijeni naela lo-gikog pozitivizma na kritiku umjetnosti. Ideja o svestranom mislio-cu i majstoru bila je moda njegova najlua fantazija jer je sve svoje

poslove odgaao u nedogled; rad je za njega bio najtea kazna.Njegova sumnjiva specijalnost nije bila likovna kritika, nego

osobno poznavanje svih prostitutki iz lokalnih javnih kua, kojih jetamo bilo mnogo. Slikoviti dugi opisi, kojima mi je navodno eliopribliiti udnovate zgode to ih je doivljavao u tom svijetu, bili su

boanstveni. Nisam se stoga iznenadio kad je jednog dana doao k

meni, sav uzbuen, i gotovo mi bez daha ispriao da mu se dogodi-lo neto izvanredno i da bi to htio sa mnom podijeliti.

Kaem ti, stari, mora to vidjeti! rekao je uzbueno oksfordskim naglaskom koji je oponaao svaki put kad je sa mnom razgova-rao. Uzrujano je koraao po sobi. Teko je to opisati, ali siguransam da e ti se svidjeti. To je neto to e pamtiti cijelog ivota. Da-

rovat u ti neto prekrasno za cijeli ivot. Shvaa li?Shvaao sam da je on histerini Skot. Uvijek sam uivao udovo-

ljavati njegovim hirovima i povlaiti se za njime. Nikad nisam zbogtoga poalio.

Smiri se, Eddie, smiri se, Eddie, rekao sam. O emu govori?

Objasnio mi je da je bio u bordelu i otkrio jednu nevjerojatnu

enu koja je izvodila neto nevjerojatno to je nazvala figurama is-pred zrcala. Bez prekida me je uvjeravao, gotovo zamuckujui, damoram osobno doivjeti taj nevjerojatni dogaaj i da to dugujem sa-mome sebi.


23/214

Ne brini se za novac! ree znajui da ga nemam. Ve sam pla-tio. Ti samo mora poi sa mnom. Madame Ludmilla e ti pokazati'figure ispred zrcala'. To je ludnica!

U nastupu neobuzdanog veselja, Eddie se urnebesno smijao, zaboravivi na svoje pokvarene zube koje je uvijek skrivao osmjehujui

se ili smijui stisnutih usana. Kaem ti, to je apsolutno fantasti-no!

Iz trenutka u trenutak moja se znatielja poveavala. Bio samvie nego voljan sudjelovati u njegovu novu uitku. Eddie me je od-vezao na rub grada. Zaustavili smo se ispred prane, zaputenezgrade; boja se ljutila sa zidova. Izgledala je kao da je neko bilahotel koji je poslije pretvoren u stambenu zgradu. Vidio sam ostatkehotelskog znaka koji je ini se bio strgnut sa zida. Na proelju zgra-de nalazio se niz prljavih, malih balkona s loncima za cvijee ili sa-govima koji su se suili.

Na ulazu u zgradu stajala su dva tamnoputa mukarca, sumnji-va izgleda, u crnim iljastim cipelama koje kao da su im bile preti-jesne; pozdravili su Eddieja pretjerano veselo. Imali su crne oi,

podmuklog, prijeteeg pogleda. Obojica su bila odjevena u sjajnasvijetloplava odijela, takoer pretijesna za njihova krupna tijela. Je-dan od njih je otvorio Edddieju vrata. Mene nisu ni pogledali.

Preli smo dva niza stuba, uspinjui se tronim stubitem koje jeneko vjerojatno bilo luksuzno. Eddie je iao naprijed vodei mepraznim hotelskim hodnikom koji je imao vrata s obje strane. Sva su

vrata bila iste, tamnozelene, sumorne maslinaste boje. Na vratimasu bili brojevi od mjedi, toliko potamnjeli od starosti da su se jedvarazlikovali od obojenog drveta.

Eddie je zastao pred jednim vratima. Primijetio sam da je to broj112. Pokucao je nekoliko puta. Vrata su se otvorila i niska, punanaena, izbijeljene ute kose, bez rijei nam je dala znak da uemo.

Imala je na sebi ogrta od crvene svile s nabranim rukavima, obrub-ljenima crvenim umjetnim perjem, i crvene papue s krznenim ukra-snim pomponom. Kad smo uli u malo predsoblje, zatvorila je vratai pozdravila Eddieja na uasnome engleskome.

Bog, Eddie. Doveo si prijatelja, ha?

Eddie je kimnuo glavom i galantno je poljubio. Ponaao se kao

da je sasvim smiren, ali ipak sam primijetio nesvjesne pokrete kojisu odavali nelagodu.Kako ste, Madame Ludmilla? ree pokuavajui zvuati kao

Amerikanac.


24/214

Nikad nisam otkrio zato je Eddie elio izigravati Amerikancakadgod je sklapao poslove u tim ozloglaenim kuama. Pomiljaosam da to radi zato to se znalo da su Amerikanci bogati pa je vjero-

jatno htio zadobiti povjerenje kao bogata.

Eddie se okrenuo prema meni i rekao lanim amerikim nagla-

skom: Ostavljam te u dobrim rukama, kompa.Zvuao je tako grozno, tako strano, da sam se glasno nasmijao.

inilo se da Madame Ludmilla uope ne primjeuje moje veselje.Eddie joj je opet poljubio ruku i otiao.

Ti, deko, govori engleski? zaderala se kao da sam gluh. Iz-gleda k'o Egipan ili Turak.

Uvjerio sam Madame Ludmillu da nisam ni Egipanin ni Turini da govorim engleski. Pitala me je potom sviaju li mi se njezine 'fi-gure ispred zrcala'. Nisam znao to bih rekao. Samo sam potvrdnokimnuo glavom.

Dobro u te zabaviti, uvjeravala me je. Figure ispred zrcalasamo su predigra. Kada se zagrije i bude spreman, reci mi da sta-

nem.Iz maloga hodnika u kojem smo stajali otili smo u mranu, jezi-vu sobu. Na prozorima su bili teki zastori. Bilo je tu nekoliko sla-bih arulja privrenih na zid. Svjetiljke su bile u obliku cijevi i izla-zile su ravno iz zida pod pravim kutom. U sobi se nalazilo mnotvopredmeta: male krinje; antikni stolovi i stolci; uza zid je stajao sekreter pretrpan papirima, olovkama, ravnalima, a bilo je tu i desetakkara. Madame Ludmilla me je posjela na jedan stari stolac presvu-en tkaninom.

Krevet je u drugoj sobi, dragi, ree, pokazujui u smjeru drugestrane sobe. Ovo je moje predvorje. Ovdje izvodim predstavu za za-grijavanje i pripremu.

Svukla je svoj crveni ogrta, zavitlala papue i otvorila dvokril

ni ormar koji je stajao uza zid. Na svakom krilu s unutranje stranenalazilo se po jedno veliko zrcalo.

A sad glazba, deko moj, ree Madame Ludmilla i okrenu ru-icu gramofona koji je izgledao kao ispod ekia, sjajan i nov. Stavi-la je plou i sobom se razlegla neka nametljiva melodija koja me jepodsjetila na cirkuski mar.

A sad, predstava, rekla je i poela se vrtjeti u ritmu pratnje teudne melodije. Koa na tijelu Madame Ludmille bila je uglavnom na-peta i neobino bijela, iako nije bila mlada. Zasigurno se opasno pri-bliavala pedesetoj. Trbuh joj se malo objesio, kao i ogromne grudi.


25/214

I koa na licu takoer se skupila u zamjetne vreice. Imala je malinos i usne namazane jarko crvenom bojom, a na trepavicama debe-li sloj crne maskare. Izgledala je kao prototip ostarjele prostitutke.Ipak, bilo je neega djetinjastoga u njoj, nekoga djevojakog prepu-tanja i povjerenja, neke draesti koja me je potresla.

A sad, figure ispred zrcala, najavila je Madame Ludmilla dokje glazba nastavljala svirati.Noga, noga, noga! govorila je, zamahujui jednom pa drugom

nogom u ritmu glazbe. Desnu je ruku poloila na elo kao mala dje-vojica koja nije sigurna moe li napraviti prave pokrete.

Okret, okret, okret! govorila je potom, okreui se kao kronjadrveta.

Guza, guza, guza, rekla je pokazujui mi golu stranjicu kaoplesaica kankana.

Ponavljala je isti prizor sve dok nije utihnuo zvuk glazbe kadase odvila opruga gramofona. Imao sam osjeaj da se Madame Lud-milla vrti u daljini i da postaje sve manja i manja kako se glazba stiavala. Neki oaj i samoa, za koje nisam ni znao da postoje u meni,izbili su na povrinu iz dubine mojeg bia i natjerali me da ustanemi istrim iz sobe, niza stube i da kao luak izletim na ulicu.

Eddie je stajao ispred vrata i razgovarao s mukarcima u svijetloplavim sjajnim odijelima. Kad me je vidio kako trim, poeo segrohotom smijati.

Nije li ludo? upita jo pokuavajui zvuati kao Amerikanac.

Figure ispred zrcala samo su predigra. Kakav doivljaj! Kakav do-ivljaj!

Prvi put kad sam ispriao priu don Juanu, rekao sam mu da mese duboko dojmila melodija i stara prostitutka koja se nespretnookretala u ritmu glazbe. Duboko me se dojmila i spoznaja o beut-nosti mojeg prijatelja.

Sjedei tako s don Juanom u planinama Sonore, zavrio sampriu i odjednom se poeo tresti pod utjecajem neega tajnovitoga inedefiniranoga.

Ta pria, ree don Juan, trebala bi ui u tvoj album vanihdogaaja. Tvoj ti je prijatelj, a da nije ni znao, podario, kao to je isam rekao, neto to e doista pamtiti cijelog ivota.

Tuna pria, i to je sve, don Juane, rekoh.To je doista tuna pria, poput drugih tvojih pria, odgovorio

je don Juan, ali ono to je u njoj drukije i vano, smatram, jest toto ona, za razliku od drugih tvojih pria, dotie svako ljudsko bie,


26/214

a ne samo tebe. Vidi, poput Madame Ludmille, svi mi, mladi ili sta-ri, izvodimo figure ispred zrcala na ovaj ili onaj nain. Biljei tozna o ljudima. Pomisli na svako ljudsko bie na Zemlji i bez sumnjee uvidjeti da ma tko bili, ma to mislili o sebi, ime god se bavili,rezultat njihovih djela uvijek e biti isti: besmislene figure ispred zr-

cala.

= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

Drhtaj u zraku= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =


27/214

Putovanje moi

U ONO DOBA kad sam upoznao don Juana, bio sam vrlo marljivstudent antropologije i elio sam poeti raditi kao profesionalni an:ropolog, objavljujui to vie lanaka. vrsto sam odluio izgraditiakademsku karijeru i smatrao sam da je prvi korak na tom putu skup-ljanje podataka o nainu uporabe ljekovitog bilja meu Indijancimajugozapadnih dijelova Sjedinjenih Drava.

Prvo sam se obratio profesoru antropologije koji se bavio tim

podrujem i zamolio ga za savjet o mojem projektu. On je bio ugle-dan antropolog i objavio je mnogo radova o kalifornijskim Indijancima i Indijancima s jugozapada i Sonore u Meksiku, potkraj tride-setih i poetkom etrdesetih godina. Strpljivo je sluao moje izlaga-nje. Namjeravao sam napisati rad pod nazivom Etnoloki podaci iobjaviti ga u asopisu koji se bavio iskljuivo antropolokim tema-

ma jugozapadnog dijela Sjedinjenih Drava.Predloio sam da prikupim ljekovito bilje, odnesem primjerke u

botaniki vrt Kalifornijskog sveuilita kako bi ih valjano klasificirali te da potom opiem zato i kako ga koriste Indijanci s jugozapa-da. Zamislio sam da u skupiti tisue primjeraka, ak sam planiraoobjaviti malu enciklopediju o toj temi.

Profesor mi se osmjehnuo kao da mi oprata. Ne bih elio uma-njiti tvoje oduevljenje, rekao je umornim glasom, ali ti moram ot-voreno rei da ne mogu do kraja poduprijeti tvoju oduevljenostovom temom. Revnost je dobrodola u antropologiji, ali je valja pra-

vilno usmjeriti. Jo se nalazimo u zlatnom dobu antropologije. Jasam imao sreu to sam studirao s Alfredom Kroberom i RobertomLowiem, nositeljima drutvenih znanosti. Nisam iznevjerio i dalje njinovo povjerenje. Antropologija je i dalje temeljna disciplina. Svakadruga disciplina trebala bi proizlaziti iz antropologije. Cjelokupnopodruje povijesti, primjerice, trebalo bi se nazvati 'povijesnom


28/214

antropologijom', a podruje filozofije 'filozofskom antropologijom'.ovjek bi trebao biti mjera svih stvari. Stoga bi antropologija, zna-nost o ovjeku, morala biti sr svake discipline. Jednog e dana takoi biti.

Zbunjeno sam ga pogledao. Mislio sam da se ve odavno povu-

kao, da je tek jedan stari, dobroudni profesor koji je nedavno pre-ivio srani udar. inilo se da sam rekao neto to je u njemu pokre-nulo strast.

Ne mislite li da biste se trebali vie posvetiti svojem studiju nafakultetu? nastavio je. Ne bi li bilo bolje studirati lingvistiku negoodlaziti na teren? Na naem odsjeku radi jedan od najuglednijih i-

vuih lingvista na svijetu. Da sam ja na vaemu mjestu, iao bih nasvako njegovo predavanje i pokuao dokuiti svaku njegovu misao.

Imamo takoer vrhunskog poznavatelja usporednih religija. Tusu jo i izvanredni strunjaci antropolozi koji s lingvistikog i spoz-najnog stajalita izuavaju srodne sustave u razliitim kulturama izcijelog svijeta. Za sve je to potrebno mnogo znanja i pripreme. Na-kazno je i pomiljati da bi se vi ve sada mogli baviti terenskim ra-dom. Prihvatite se knjige, mladiu. To vam je moj savjet.

No nisam odustao. Otiao sam do drugoga, mlaeg profesora iizloio mu svoju zamisao. Ni on me nije podupro. Otvoreno me jeismijao. Rekao je da ono to namjeravam napisati ni u snu ne bipripadalo antropologiji i da bi takav rad mogao zadovoljiti jedino'profesora Baltazara'.

Dananji antropolozi, nastavi on kao pravi profesor, bave serelevantnim temama. Na podruju medicine i farmakologije obav-ljeno je bezbroj istraivanja, ispitana je svaka mogua ljekovita bilj-ka na svijetu. Nema se vie to kopati po tome. Tvoj nain skupljanjapodataka pripada poetku devetnaestog stoljea. Otada je prologotovo dvjesto godina. Jesi li ti uo za 'napredak'?

Nastavio je potom objanjavajui mi definiciju napretka i usavr-avanja kao dvaju pojmova filozofskog diskursa za koje je rekao dasu najvaniji u antropologiji.

Antropologija je jedina postojea disciplina, nastavi, kojamoe jasno potkrijepiti ideju usavravanja i napretka. Hvala Boguto jo postoji traak nade u cinizmu naeg doba. Samo antropologi-

ja moe pokazati stvarni razvoj kulture i drutvene organizacije. Sa-mo antropolozi mogu ovjeanstvu predoiti nesumnjiv dokaz o na-pretku ljudskog znanja. Kultura se razvija i samo antropolozi mogupronai primjere drutvenih zajednica koji se tono uklapaju u prazna


29/214

mjesta na crti napretka i usavravanja. To ti je antropologija! A neneki bijedni rad na terenu, koji i nije terenski posao, nego najobi-nija masturbacija.

Bio je to teak udarac za mene. Posljednji izlaz potraio sam uArizoni kod antropologa koji su se doista bavili istraivanjima na te-

renu. Tada sam ve bio spreman odustati od svoje zamisli. Shvaaosam to su mi profesori pokuavali rei. Nisam mogao a da se nesloim s njima. Moji pokuaji bavljenja terenskim radom oito suproizlazili iz moje ogranienosti. Ipak, imao sam arku elju iskuatise na terenu; nisam htio da se moje istraivanje svede iskljuivo nakopanje po knjigama u knjinici.

U Arizoni sam se upoznao s vrlo iskusnim antropologom koji jenapisao obilje radova o Yaqui Indijancima iz Arizone i Sonore uMeksiku. Bio je vrlo ljubazan. Nije me obeshrabrio niti mi je dao kakav savjet. Samo je rekao da su indijanske zajednice s jugozapadavrlo izolirane i nepovjerljive prema strancima, osobito prema onimapanjolskog porijekla, te da ih se ak i groze. Meutim, njegov mlaikolega bio je izravniji. Rekao je da bi mi bilo bolje da itam knjige

o ljekovitom bilju. On je bio priznati strunjak tog podruja i premanjegovu miljenju, sve ljekovito bilje koje se moglo pronai na jugo-zapadu ve je bilo klasificirano i opisano u razliitim publikacijama.Iao je tako daleko da je tvrdio kako se umijee svih dananjih indijanskih iscjelitelja temelji upravo na takvim publikacijama, a ne naTradicionalnom znanju. Dotukao me je tvrdnjom da Indijanci, ak i

ako se jo koriste tradicionalnim nainima iscjeljivanja, ne bi to za-cijelo otkrili nekom strancu.

Uini neto to je doista vrijedno truda, savjetovao me je. Po-zabavi se urbanom antropologijom. Mnogo se novaca, primjerice,ulae u prouavanje alkoholizma meu Indijancima u velikim gradovima. To je dostupno svakom antropologu. Idi i napij se s lokal-nim Indijancima. Potom sve to o njima otkrije ograniziraj u oblikustatistikih podataka i sve to pretvori u brojke. Urbana antropologijati je pravi teren.

Nije mi preostalo drugo doli prihvatiti savjet tih iskusnih znan-stvenika. Odluio sam se vratiti u Los Angeles, ali mi jedan prijateljantropolog ree da ide automobilom u Arizonu i Novi Meksiko kako

bi obiao sva mjesta gdje je neko radio i obnovio poznanstva s lo-

-alnim stanovnicima koji su bili predmet njegovih antropolokihprouavanja.

Moe ii sa mnom, predloi mi. Neu nita raditi. Idem samo posjetiti stare znance, popiti koje pie s njima, malo proavrljati,


30/214

i to je sve. Kupio sam im darove deke, pie, jakne i streljivo za pu-ke od dvadeset dva kalibra. Auto mi je prepun darova. Veinom pu-tujem sam kad ih idem posjetiti i uvijek se bojim da u zaspati za

volanom. Mogao bi mi praviti drutvo, drati me budnim i modakoji put voziti umjesto mene ako ja previe popijem.

Toliko mi se nije ilo da sam ga odbio.ao mi je, Bille, rekoh. Taj put nije vie za mene. Ne vidim

smisla u tome da se i dalje zanosim idejom o istraivanjima na tere-nu.

Nemoj se predavati bez borbe, odvrati Bill tonom oinske za-brinutosti. Uloi svu svoju snagu u borbu, pa ako izgubi, onda

odustani, ali ne prije toga. Poi sa mnom i vidi kako ti se svia jugo-zapad.

Zagrlio me je jednom rukom. Nisam mogao a da ne primijetimkako mu je teka ruka. Bio je visok i kran, ali mu posljednjih godi-na tijelo postade neobino kruto. Izgubio je onaj djeaki izgled. Nje-govo okruglo lice nije vie bilo onako ispunjeno, mladenako kao

nekad. Sada je to bilo lice zabrinuta ovjeka. Vjerujem da se brinuozato to mu je opadala kosa, ali se u nekim trenucima inilo kao daga mori jo neto. Nije se zapravo udebljao; tijelo mu je otealo nanain koji je bilo nemogue objasniti. Primijetio sam to u njegovuhodu, po tome kako je ustajao i sjedao. Kao da se u svemu to je ra-dio, svakim djeliem svog bia borio protiv sile koja ga je vukla pre-ma dolje.

Potisnuvi u sebi osjeaj poraenosti, krenuo sam s njim na pu-tovanje. Posjetili smo svako mjesto u Arizoni i Novom Meksiku gdje

je bilo Indijanaca. Neoekivano, tijekom putovanja otkrio sam damoj prijatelj antropolog ima dva lica. Objasnio mi je da su njegovamiljenja kao profesionalnog antropologa vrlo odmjerena i usklae-na s idejama suvremene antropologije, ali kao privatnoj osobi, an-

tropoloki rad na terenu pruio mu je bogato iskustvo o kojemu ni-kad ne govori. Ta iskustva nisu bila u skladu s gleditima suvreme-ne antropologije jer su posrijedi bili dogaaji koji su izmicali svakojmetodi sistematizacije.

Tijekom naeg putovanja, redovito bi popio poneko pie sa svo-jim bivim suradnicima, poslije ega se osjeao vrlo oputenim. Ja

bih tada preuzeo volan i vozio dok je on sjedio pokraj mene pijuc-kajui svoj trideset godina stari viski Ballantine. I tada bi Bill staogovoriti o svojim iskustvima koja se nisu dala svrstati u uobiajeneantropoloke kategorije.


31/214

Nikada nisam vjerovao u duhove, ree iznenada jednog dana.Nikada nisam mario za prizivanje duhova, pomicanje predmeta, gla-sove to dolaze iz tame i tome slino. Odgojen sam vrlo pragmatiki,ozbiljno. Znanost mi je oduvijek bila osnovni orijentir. Ali, kad samradio na terenu, poeo sam se susretati sa svakojakim nadnaravnim

pojavama i drugim bedastoama. Primjerice, jedne sam noi iao snekim Indijancima u potragu za ukazanjem. Trebali su me zapravouputiti u tajne svojeg umijea, a obred inicijacije sastojao se od bolnog probadanja prsnih miia. Za tu su prigodu pripremali jednuzgodnu kolibicu u umi. Pomirio sam se s tim da u izdrati bol. Po-pio sam nekoliko aa pia kako bih dobio snage. Tada je ovjek koji

je trebao biti posrednik izmeu mene i ljudi koji su obavljali obred,zaurlao od uasa i pokazao na tamnu sjenu koja nam se primicala.

Kada mi se pribliio lik prekriven sjenom, nastavi Bill, primi-jetio sam da je to stari Indijanac odjeven u najudniju odjeu koju mo-e zamisliti. Bio je odjeven i opremljen poput amana. ovjek s ko-

jim sam bio te noi besramno se onesvijestio kad je ugledao starca.Starac mi je priao i prstom pokazao na moja prsa. Prst mu je bio kosti koa. Mrmljao je neto nerazumljivo. Tada su ve svi prisutni ugle-dali starca i stali se tiho i urno primicati. Starac se okrenuo i pogle-dao ih. Svi su se ukoili. Starac im se nakratko obratio. Njegov glasbijae nezaboravan. Kao da je govorio kroz cijev ili kao da je imaoneto privreno na ustima to je izbacivalo rijei iz njega. Kunem tise da sam vidio kako ovjek govori u sebi, a usta mu emitiraju rijei

poput nekog stroja. Poto je odrao govor ljudima, starac nastavi ho-dati, proe pokraj mene, pokraj njih i nestade, proguta ga mrak.

Bill mi je rekao da je obred inicijacije propao; nikad ga nisu oba-vili; svi su se mukarci, ukljuujui i vraeve, tresli od straha. Kazaoje kako su se toliko preplaili da su se razili i nestali.

Ljudi koji su godinama bili prijatelji, nastavi, nikad vie nisu

meusobno razgovarali. Tvrdili su da je ono to su vidjeli bio duhnevjerojatno starog vraa i da bi im svaki meusobni razgovor o to-me donio nesreu. Vjerovali su da bi im i sam susret s bilo kime tko

je bio tamo te noi takoer donio nesreu. Veina se njih odselila iztog podruja.

Zato su mislili da bi im meusobni razgovor ili susret donio

nesreu? upitao sam.Tako oni vjeruju, uzvratio je. Takvo ukazanje za njih je zna-

ilo da se utvara obraala svakome posebno. Imati takvu viziju pred-stavlja najveu sreu u njihovu ivotu.


32/214

A to je prikaza rekla svakome od njih? upitah.

Nemam pojma, odgovori Bill. Nikad mi nita nisu objasnili.Kad god bih ih upitao, zanijemjeli bi. Nita nisu vidjeli, nita nisuuli. Mnogo godina poslije, ovjek koji se onesvijestio zaklinjao mise da je samo glumio nesvjesticu jer se toliko uplaio da se nije htio

suoiti sa starcem, a to to je starac rekao razumjeli su svi na razinikoja se ne moe pojmiti jezikom.

Bill ree kako je razumio da mu je duh govorio neto o zdravljui oekivanjima u ivotu.

to hoe time rei? pitao sam.

Ne pie mi se ba dobro, prizna. Neto nije u redu s mojim

tijelom.Zna li zapravo to ti je? pitao sam ga.

Da, znam, rekao je nehajno. Rekli su mi lijenici. Ali neu sebrinuti, neu ni misliti o tome.

Kad mi se Bill povjerio, proela me je neka nelagoda. Bio je todio njegove linosti koji nisam poznavao. Uvijek sam ga doivljavao

kao ilava mukarca. Nikad nisam zamiljao da bi mogao biti ranjiv.Nije mi se svidio na razgovor. Ali je bilo prekasno da se povuem.Nastavili smo putovati.

Drugom mi je prigodom povjerio da se vraevi s jugozapadamogu preobraziti u druge entitete i da podjelu na vraa medvjedaili vraa pumu i slino, ne treba shvaati kao eufemizam ili meta-foru.

Moe li vjerovati, rekao je zadivljeno, da se neki vraevi doi-sta pretvore u medvjede, pume ili orlove? Nemoj misliti da pretje-rujem ili da neto izmiljam, ali sam jedanput i sam bio svjedok pre-obrazbe vraa koji se prozvao 'Rijenim ovjekom' ili 'Rijenim vraem' ili 'Onime koji ide od Rijeke i vraa se Rijeci'. Bio sam u plani-nama Novog Meksika s tim vraem. Vozio sam ga, imao je u mene

povjerenja i krenuo je u potragu za svojim korijenima, barem mi jetako rekao. Hodali smo uz rijeku kad se on odjednom vrlo uzbudio.Rekao mi je da se maknem s obale i popnem na neku visoku stije-nu, skrijem se i prekrijem dekom glavu i ramena te da virim kako ne

bih propustio ono to je namjeravao uiniti.

A to je namjeravao uiniti? zapitao sam ga ne mogavi se

suzdrati.Nisam znao, odgovori mi. Znao sam koliko i ti. Nisam mogao

ni zamisliti to je naumio. Jednostavno je uao u vodu potpuno od-jeven. Kad mu je voda dosegla do polovice lista, a bila je to iroka,


33/214

ali plitka rijeka, vra je naprosto ieznuo, nestao. Prije nego to jeuao u vodu priapnuo mi je na uho da idem nizvodno i priekamga. Rekao mi je tono na kojem ga mjestu trebam ekati. Dakako,nisam vjerovao ni rijei od onoga to mi je govorio, pa se u poetkunisam mogao sjetiti gdje sam ga trebao ekati, ali sam onda naao

to mjesto i ugledao vraa kako izlazi iz vode. Znam da zvui gluporei 'kako izlazi iz vode'. Vidio sam vraa kako se pretvara u vodu,a potom kako ponovno nastaje iz vode. Moe li ti to vjerovati?

Nisam znao to bih rekao dok sam sluao njegove prie. Nisammu mogao vjerovati, ali nisam mogao niti ne vjerovati. Bio je vrloozbiljan ovjek. Jedino objanjenje koje mi je padalo na pamet bilo

je to da je Bill tijekom naeg putovanja iz dana u dan sve vie pio.U prtljaniku automobila imao je sanduk s dvadeset etiri boce kot-skog viskija samo za sebe. Zapravo, pio je kao smuk.

Oduvijek sam bio sklon ezoterikim preobrazbama vraeva,ree mi jednog dana. To ne znai da bih ja mogao objasniti te preo-

brazbe, pa ak niti da vjerujem u njih, ali u smislu intelektualnevjebe, vrlo mi je zanimljiva ideja da preobrazbe u zmiju ili pumunisu tako teke kao ono to je izveo rijeni vra. Upravo u takvimtrenucima kad se koristim svojim intelektom na takav nain, presta-

jem biti antropolog i poinjem reagirati iznutra, iz utrobe. Nagon mikae da ti vraevi izvode neto to se ne moe znanstveno izmjeriti,pa ak se o tome ne moe ni razgovarati na intelektualnoj razini.

Primjerice, postoje vraevi oblaci koji se pretvaraju u oblake, uizmaglicu. Nikad nisam to vidio, ali sam poznavao jednog vraa ob-laka. Nikad nisam doivio da je preda mnom nestao ili se pretvoriou izmaglicu kao onaj drugi vra koji se preobrazio u vodu tonopred mojim oima. Ali sam jednom trao za tim vraem oblakom ion je naprosto ieznuo, a da se nije imao gdje sakriti. Iako nisam

vidio kako se pretvara u oblak, nestao je. Nisam si mogao objasniti

kamo je otiao. Nije bilo ni stijena, niti ikakva raslinja na mjestu nakojem je nestao. Stigao sam tamo samo pola minute nakon vraa, anjega vie nije bilo. Lovio sam tog ovjeka da bi mi dao jednu infor-maciju, nastavio je Bill. Nije htio sa mnom razgovarati. Bio je vrlosrdaan, ali to je bilo sve.

Bill mi je ispriao mnogo drugih pria o sukobima i politikim

frakcijama meu Indijancima u razliitim indijanskim rezervatima,kao i prie o estokim svaama meu pojedincima, o netrpeljivosti-ma, prijateljstvima i slino, koje me nisu ni najmanje zanimale. Sdruge strane, prie o preobrazbama vraeva i utvarama uzburkale


34/214

su moje emocije. Bio sam istodobno i oparan i zgroen. Meutim,kad sam pokuao razmiljati o tome zato su me te prie opinile ilizato su me zgrozile, nisam si mogao objasniti. Znao sam samo dasu me njegove prie o vraevima pogaale u neto nepoznato, du-

boko skriveno u meni.

Jo sam neto spoznao na tom putovanju; uvjerio sam se da suindijanske zajednice na jugozapadu doista zatvorene prema vanj-skim utjecajima. Konano sam prihvatio da mi je potrebno jo mno-go pripreme i izuavanja antropoloke znanosti i da bi bilo korisnije

baviti se terenskim istraivanjem na podruju koje poznajem ili kojemi je pristupano.

Kada smo zavrili putovanje, Bill me je odvezao na autobusnupostaju linije Greyhound u Nogalesu, u Arizoni, s koje su kretali au-tobusi za Los Angeles. Dok smo sjedili ekajui autobus, oinski me

je tjeio, podsjeajui me da su u antropolokim terenskim istraiva-njima neuspjesi uobiajeni te da se upravo zahvaljujui njima ovjekuvruje u svojoj namjeri i sazrijeva kao antropolog.

Odjednom se nagnuo prema meni i jedva primjetnim pokretombrade pokazao prema drugoj strani ekaonice. ini mi se da je ov-jek koji sjedi na klupi u kutu onaj o kojem sam ti govorio, priapnuo mi je. Nisam sasvim siguran jer sam se samo jednom naao snjime licem u lice.

Na kojeg ovjeka misli? to si mi o njemu govorio? upitah.

Kad smo razgovarali o vraevima i njihovim preobrazbama,

spomenuo sam ti da sam jedanput sreo vraa oblaka.Da, da, sjeam se, odgovorih. Je li taj ovjek vra oblak?Ne, ree odsjeno. Ali mislim da je on pratilac ili uitelj vraa

oblaka. Viao sam ih zajedno iz daljine nekoliko puta, prije mnogogodina.

Doista sam se sjetio da je Bill jednom usput, nevezano spome-nuo vraa oblaka, nekoga tajanstvenog starca, nekadanjeg amana,Indijanca iz Yume koji je mrzio ljude i neko bio zastraujui vra.O odnosu tog starca i vraa oblaka moj mi prijatelj nikada nije govo-rio, ali su oito u njegovu sjeanju ta dvojica bila toliko povezana da

je bio uvjeren da je spomenuo i starog Indijanca.

Odjednom sam se tako uznemirio da sam poskoio sa svojeg sje-

dita. Kao da uope nisam vladao sobom, priao sam starcu i odmahse poeo hvaliti o tome koliko znam o ljekovitim biljkama i vraevi-ma meu amerikim Indijancima s visoravni i njihovim sibirskimprecima. Potom sam spomenuo kako znam da je on bio vra. Zavrio


35/214

sam svoj govor uvjeravajui ga da bi imao velike koristi od duegrazgovora sa mnom.

Ako nita drugo, rekao sam ve pomalo razdraeno, moglibismo razmijeniti iskustva. Recite mi to znate i ja u vam rei toja znam.

Do zadnjeg asa starac nije podizao pogled. Tada je podignuoglavu. Ja sam Juan Matus, ree pogledavi me ravno u oi.Znao sam da ne trebam prestati govoriti, ali zbog nekoga neo-

bjanjiva razloga osjetio sam da nemam to vie rei. Htio sam murei svoje ime. Rukom je pokrio usta kao da me eli sprijeiti da na-stavim govoriti.

U tom je asu stigao autobus. Starac je promrmljao da je to nje-gov autobus i ozbiljno dometnuo da ga potraim kako bismo moglina miru porazgovarati i razmijeniti prie. Dok je to govorio, kutovinjegovih usana zatitrali su jedva primjetnim ironinim smijekom.Za ovjeka njegovih godina, a inilo mi se da je mogao biti blizu osam-deset, nevjerojatnom je lakoom u nekoliko koraka preao pet meta-ra, koliko je klupa na kojoj je sjedio bila udaljena od autobusa. im

je uskoio u autobus, vrata su se zatvorila i inilo se kao da se auto-bus zaustavio samo da bi njega pokupio.

Poto je starac otiao, vratio sam se do klupe na kojoj je sjedioBill.

to je rekao, to je rekao? pitao je Bill uzbueno.

Rekao mi je da ga potraim i posjetim, odgovorih. ak je do-

dao da bismo kod njega mogli porazgovarati.Ali to si ti njemu rekao da te je pozvao? zapita.Ispriao sam Billu kako sam upotrijebio svu svoju vjetinu da

bih se pokazao kao veliki znalac i obeao starcu da u mu otkriti sveto sam proitao o ljekovitim biljkama.

Bill mi oito nije vjerovao. Optuio me je da neto skrivam od

njega. Poznajem ja ljude iz ovoga kraja, ree mrzovoljno, a sta-rac je ba neki udak. Ni s kime ne razgovara, ak ni s Indijancima.Zato bi razgovarao s tobom, potpunim strancem? Nisi ak ni sim-patian!

Billu sam oito iao na ivce. Nisam shvaao zato. Nisam seusudio pitati za razlog. Imao sam dojam kao da je malo ljubomoran.

Moda je osjeao da sam uspio u neemu to njemu nije polo za ru-kom. Meutim, moj uspjeh nije bio posljedica nikakva osobitog na-pora i nije mi nita znaio. Osim Billovih usputnih primjedaba, ni-sam imao pojma koliko je bilo teko pribliiti se starom ovjeku, a i


36/214

nisam mario za to. Naem susretu nisam tada pridavao nikakvu va-nost. Zbunilo me je to to se Bill toliko uznemirio.

Zna li gdje stanuje? upitah.

Nemam pojma, odgovori on otresito. uo sam od mjetanada nigdje ne stanuje, nego se samo tako odjednom pojavi, ali to su

sve gluposti. Vjerojatno ivi u nekoj daari u Nogalesu, u Meksiku.Po emu je on tako vaan? zapitah ga. Nakon tog pitanja, sku-

pio sam hrabrosti i dodao: ini mi se da te je uzrujalo to to je samnom razgovarao. Zato?

Bez okolianja prizna da se naljutio jer je znao kako je uzalud-no pokuavati razgovarati s tim starcem. Stari je uasno drzak,

dometnu. U najboljemu, bulji u ovjeka dok mu ovaj neto govorii ne kae ni rijei. Ili pak, uope te i ne pogleda; ponaa se kao dane postoji. Jedini put kad sam pokuao s njim razgovarati grubo me

je odbio. Zna li to mi je rekao? Rekao je: 'Da sam ja na vaemumjestu, ne bih uzalud troio energiju na otvaranje usta. tedite je.Potrebna vam je.' Da nije takav stari bezveznjak, bio bih ga tresnuopo glavi.

Upozorio sam Billa da je to to Indijanca nazivamo starcemvie pitanje naina izraavanja nego to odgovara njegovu opisu. Ni-je izgledao tako star iako je zacijelo bio. Iz njega su izbijale straho-vita snaga i ivost. inilo mi se da bi Bill loe proao da ga je uda-rio u glavu. Taj je stari Indijanac bio vrlo snaan. Zapravo, djelovao

je doslovce zastraujue.

Nisam izrekao sve to sam mislio. Pustio sam Billa da govori otome kako se gnuao stareve drskosti i kako bi on ve znao izai snjim na kraj da starac nije bio tako slab.

Tko bi mi mogao rei gdje ivi? upitao sam ga.

Moda neki ljudi iz Yume, odgovorio je malo oputenije.Moda oni s kojima sam te upoznao na poetku naeg putovanja.

Ne moe nita izgubiti ako ih pita. Reci im da sam te ja posalo.Tog sam trenutka promijenio plan i umjesto da idem u Los An

geles, otiao sam ravno u Yumu u Arizoni. Posjetio sam ljude s koji-ma me je Bill upoznao. Oni nisu znali gdje stari Indijanac ivi, ali sunjihovi komentari na njegov raun jo vie probudili moju znatie-lju. Rekli su da nije iz Yume, nego iz Sonore u Meksiku i da je u mla-

dosti bio zastraujui vra, da je izvodio arolije i bacao ine na lju-de, ali se s vremenom smekao i pretvorio u asketa i pustinjaka. Pri-mijetili su da je neko, iako je bio Indijanac iz plemena Yaqui, iaookolo sa skupinom Meksikanaca koji su, ini se, bili vrlo vjeti u


37/214

aranju. Svi rekoe da te ljude nisu vidjeli u svojem kraju ve godi-nama.

Jedan od njih dometnu da je starac iste dobi kao i njegov djed,ali za razliku od djeda koji je senilan i vezan uz krevet, vra je sna-niji no ikad. Taj isti ovjek uputio me je na neke ljude u Hermosillu,

glavnom gradu Sonore, koji moda poznaju starca, te bi mi moglirei vie o njemu. Nimalo me nije privlaila zamisao da idem u Mek-siko. Sonora je bila predaleko od podruja koje me je zanimalo.Osim toga, zakljuio sam da bi mi ipak bilo bolje baviti se urbanomantropologijom i vratio sam se u Los Angeles. Ali prije puta u Los

Angeles proeljao sam podruje Yume, pokuavajui skupiti podat-ke o Indijancu. Nitko nije nita znao o njemu.

Dok sam se vozio autobusom prema Los Angelesu, bio sam is-punjen najneobinijim osjeajima. S jedne strane, osjeao sam sepotpuno izlijeenim od svoje opsjednutosti radom na terenu i zani-manja za starog Indijanca, a s druge strane, proimala me je nekaneobina nostalgija. Tako neto doista nikad prije nisam osjetio. Tajme je novi osjeaj duboko potresao. Bila je to mjeavina straha i e-

nje kao da sam izgubio neto to je iznimno vano. Kako sam se pri-bliavao Los Angelesu, jasno sam osjeao da s udaljenou poputatogod da me je obuzimalo u blizini Yume; no, to je poputanje sa-mo pojaalo moju bezrazlonu enju.


38/214

Namjera beskonanosti

ELIM DA DOBRO razmisli i ispria mi o svakoj pojedinosti kojase zbila izmeu tebe i one dvojice, Jorgea Camposa i Lucasa Coronada, koji su te doista doveli do mene, rekao je don Juan.

Bilo mi je teko ispuniti njegov zahtjev, a opet sam uivao, pris-jeajui se svega to su mi ta dvojica rekla. Htio je uti svaku i naj-manju potankost i natjerao me je da se napregnem do krajnjih gra-

nica kako bih se svega sjetio.

Don Juan je traio da se sjetim prie koja je zapoela u gradu Guaymasu, u Sonori u Meksiku. U Yumi u Arizoni dobio sam imena i ad-rese nekih ljudi koji su mi, kako mi je reeno, mogli pomoi da rije-im zagonetku o tajanstvenom ovjeku kojeg sam upoznao na auto

busnoj postaji. Ljudi u Sonori ne samo to nisu poznavali nikakvabiveg vraa nego su sumnjali i u samo postojanje takve osobe. Me-utim, svima su bile poznate svakojake prie o vraevima Yakui In-dijanaca i openito o neprijateljskom raspoloenju Indijanaca iz ple-mena Yaqui. Oni su natuknuli da bih moda u Vicamu, gradiu uzeljezniku prugu, smjetenome izmeu gradova Guaymasa i Ciudada Obregona, mogao pronai nekoga tko bi me uputio na pravi trag.

Poznajete li tamo nekoga kome bih se mogao obratiti? zapitah.Najbolje bi bilo da razgovara s terenskim inspektorom drav-

ne banke, ree jedan od njih. Oni poznaju sve Indijance iz tog po-druja jer preko banke drava otkupljuje ljetinu, a svaki Indijanac izplemena Yaqui je poljoprivrednik i vlasnik komadia zemlje koja jenjegova sve dok je obrauje.

Poznajete li kojega terenskog inspektora? pitao sam.Pogledali su se i osmjehnuli kao da se ele opravdati. Nisu nikog

poznavali, ali su mi zduno savjetovali da se obratim jednome od te-renskih inspektora i kaem mu o emu je rije.


39/214

Kada sam stigao u Vicam, svi moji pokuaji da stupim u vezu sterenskim inspektorima dravne banke pretvorili su se u potpunineuspjeh. Razgovarao sam s trojicom i kad bih im rekao to elim,pogledali bi me pogledom punim nevjerice. Odmah su posumnjalida sam pijun i da me alju Yankeeji kako bih izazvao probleme. Ni-

su ba bili sigurni o emu je rije, ali je u njihovu nagaanju sve bilomogue, od politike agitacije do privredne pijunae. Naime, u tomse mjestu rairilo vjerovanje da se u zemlji koja je pripadala Indijan-cima nalaze naslage bakra i da ih se Yankeeji pokuavaju doepati.

Poto su se zaredali neuspjesi, otiao sam u grad Guaymas i od-sjeo u hotelu koji se nalazio u blizini jedne odline restauracije. Od-lazio sam u restauraciju tri puta dnevno. Hrana je bila izvrsna. Toli-ko mi se svidjela da sam u Guaymasu ostao vie od tjedan dana. Prak-tiki sam se preselio u restauraciju i tako se upoznao s vlasnikom,gospodinom Reyesom.

Jednog dana, dok sam objedovao, gospodin Reyes je priaomom stolu u drutvu ovjeka kojeg je predstavio kao Jorgea Camposa, istokrvnoga indijanskog poduzetnika iz plemena Yaqui, koji

je u mladosti ivio u Arizoni, odlino govorio engleski i bio vei Ame-rikanac od pravog Amerikanca. Gospodin Reyes ga je hvalio rekavida je on pravi primjer koji pokazuje kako rad i upornost ovjeka mo-gu pretvoriti u iznimnu osobu.

Gospodin Reyes je otiao, a Jorge Campos je sjeo pokraj mene iodmah poeo govoriti. Hinio je skromnost i pretvarao se da nema

razloga za hvalu, no bilo je oito da cvate zbog onoga to je gospo-din Reyes o njemu rekao. Na prvi pogled, bilo mi je jasno da je JorgeCampos ona vrsta poduzetnika koji se mogu vidjeti po barovima ilina prenatrpanim uglovima glavnih ulica gdje naprosto pokuavajunamamiti ljude da potroe svoju uteevinu.

Gospodin Campos je bio vrlo ugodna izgleda, visok otprilike sto

osamdeset centimetara, tanak, ali s trbuinom kakvu imaju oni kojiredovito piju estoki alkohol. Put mu je bila vrlo tamna, pomalo ze-lenkasta, a na sebi je imao skupe traperice i sjajne kaubojske izmesa iljatim vrhovima i etvrtastim petama koje kao da su mu sluileda se ukopa u zemlju kako ga ne bi odvukao junac na lasu.

Bio je odjeven u besprijekorno izglaanu, sivkastu kariranu ko-

ulju; u desnom je depu imao depni titnik na koji je nataknuo niznalivpera. Vidio sam takav titnik kod uredskih slubenika koji su ganosili da ne bi uprljali dep tintom. Na sebi je jo imao skupu crvenosmeu jaknu obrubljenu resama, izraenu od antilop koe i visoki


40/214

kaubojski eir kakvi se nose u Teksasu. Njegovo okruglo lice bilo jebezizraajno. Nije imao bora, ali je ostavljao dojam kao da je preaoetrdesetu. Zbog nekoga nepoznatog razloga, inilo mi se da je opa-san.

Veoma mi je drago, gospodine Campos, rekoh na panjolsko

me pruivi mu ruku.Pustimo formalnosti, odgovori on takoer na panjolskomesnano mi tresui ruku. Prema mladima se ponaam kao prema se-

bi ravnima, bez obzira na razliku u godinama. Zovite me Jorge.Na trenutak je zautio, oito promatrajui kako u reagirati. Ni-

sam znao to rei. Dakako, nije mi padalo na pamet da mu se pod-smjehujem, no nisam ga elio shvatiti ni previe ozbiljno.

Pitam se to radite u Guaymasu, dometnu on leerno. Neizgledate kao turist, a niti kao da vas zanima podvodni ribolov.

Studiram antropologiju, rekoh, i pokuavam stei povjerenjemjesnih Indijanaca da bi mi pomogli u terenskom istraivanju.

A ja sam poslovni ovjek, ree. Moj je posao pribavljanje in-formacija, ja sam neto poput posrednika. Vi imate potrebu, a ja ro-

bu. Svoje usluge naplaujem, ali jamim za njihovu kvalitetu. Akoniste zadovoljni, ne morate mi platiti.

Ako se vi bavite pribavljanjem informacija, rekoh, rado uvam platiti, ma koliko traili.

Ah! uskliknuo je. Vi zasigurno trebate vodia koji bi vam po-kazao okolicu, zacijelo vam treba netko tko je malo kolovaniji od

ovdanjega prosjenog Indijanca. Imate li stipendiju od amerikevlade ili neke druge ustanove?

Da, lagao sam. Dobio sam stipendiju od Ezoterike zakladeiz Los Angelesa.

Kada sam to izgovorio, jasno sam vidio kako su mu se oi zaca-klile od pohlepe.

Ah! uskliknu opet. Kako je velika ta ustanova?Prilino velika, rekoh.Zaboga! Znai tako je to, ree kao da su moje rijei bile odgo-

vor na ono to je htio uti. Dobro, nadam se da neete zamjeriti akovas upitam kolika vam je stipendija? Koliko su vam dali?

Nekoliko tisua dolara za pripremne radnje oko terenskog is-

traivanja, opet sam lagao da vidim to e rei.Oh! Volim otvorene ljude, ree uivajui u svojim rijeima.

Siguran sam da emo se nas dvojica dogovoriti. Nudim vam svojeusluge kao vodi i jamim da u vam pomoi otvoriti mnoga tajna


41/214

vrata koja e vas uvesti u svijet Yaqui Indijanaca. Kao to vidite i pomojem izgledu, ovjek sam od ukusa, a mogu si i priutiti ono tomi se svia.

O da, svakako imate ukusa, potvrdio sam.

Hou rei, kaza on, za malu naknadu, koja e za vas biti sa-

svim prihvatljiva, uputit u vas na prave ljude, ljude koje moete pi-tati o svemu to vas zanima. I ako dodate jo samo malo na tu cije-nu, prevest u vam to oni govore na va jezik, panjolski ili engle-ski. Znam takoer francuski i njemaki, ali imam osjeaj da vas ti je-zici ne zanimaju.

Imate pravo, potpuno ste u pravu, rekoh. Ti me jezici uopene zanimaju. Ali koliko bi iznosio va honorar?

Ah! Moj honorar! ree i iz stranjeg depa hlaa izvadi notespresvuen koom te ga otvori tako da sam mogao vidjeti to pie;neto je na brzinu upisao, opet ga zaklopio vrlo odmjerenim i brzimpokretima. Bio sam siguran da je elio ostaviti dojam dobro organi-zirane osobe i nekoga tko brzo rauna.

Naplatit u vam pedeset dolara dnevno, ree, plus prijevoz ihrana. Hou rei, kad vi jedete, jedem i ja. to kaete?

U tom se trenutku nagnuo prema meni i apui rekao da bismoTrebali prijei na engleski jer ne eli da ljudi uju o emu se dogova-ramo. Tada mi se obratio na jeziku koji nije bio ni nalik engleskome.Bio sam izgubljen. Nisam znao kako odgovoriti. Poeo sam se ner-

vozno vrpoljiti dok je ovjek nastavljao govoriti nerazumljivim jezi-

kom kao da je sve u najboljem redu. Ni okom nije trepnuo. ivo jegestikulirao rukama i pokazivao oko sebe kao da mi daje neke upute. Imao sam dojam da govori nekim drugim, meni sasvim nepoznatim jezikom; moda je govorio jezikom Yaquija.

Kada su se ljudi skupili oko naeg stola i poeli nas gledati, kimnuo sam glavom i potvrdio: Da, da, doista je tako. U jednom sam

trenutku rekao: Moete li ponoviti to ste rekli? i to mi je zazvualo tako smijeno da sam prasnuo u smijeh, na to se i on od svegsrca nasmijao kao da sam rekao neto najduhovitije na svijetu.

Zacijelo je primijetio da sam ve bio na rubu ivaca, i prije negoto sam uspio ustati i rei mu da nestane, poeo je ponovno govoriri panjolski.

Ne bih vas elio zamarati svojim bezveznim zapaanjima, rekao je. Ali, ako budem va vodi, a nadam se da u biti, avrljat e-mo o kojeemu. Htio sam vas malo iskuati da vidim kakav ste sugo-vornik. Budui da emo provesti dosta vremena u autu, vano mi je


42/214

znate li sluati i zapodjenuti razgovor. Drago mi je to vam mogu re-i da ste dobri i u jednome i u drugome.

Tada je ustao, rukovao se sa mnom i otiao. Kao po dogovoru,vlasnik restauracije je priao mojem stolu smjekajui se i zamahujui glavom lijevodesno kao kakav mali medo.

Nije li momak sjajan? upita me.

Nisam htio davati nikakve izjave, a gospodin Reyes je drago-voljno nastavio o tome kako Jorge Campos trenutno posreduje u ne-komu iznimno osjetljivu, vrlo unosnu poslu. Rekao je da su neke ru-darske tvrtke zainteresirane za eljezo i naslage bakra koje se nala-ze u zemlji to pripada Indijancima i da je Jorge Campos ukljuen upregovore, te e vjerojatno zaraditi priblino pet milijuna dolara.

Znao sam da je Jorge Campos varalica. U zemlji koja je pripadalaYaqui Indijancima nije bilo ni eljeza ni bakra. Da je sadravala nekerude, privatna bi poduzea ve raselila Indijance s njihove zemlje inala im neki drugi smjetaj.

Da, sjajan je to ovjek, potvrdio sam. Ne bih mogao ni zami-sliti boljega. Ne znam kako bih doao do njega?

Ne brinite, ree gospodin Reyes. Jorge me je pitao za vas. Onvas promatra otkad ste doli. Vjerojatno e vam pokucati na vratadanas ili sutra ujutro.

Gospodin Reyes je imao pravo. Nekoliko sati poslije, netko meje probudio iz poslijepodnevnog sna. Bio je to Jorge Campos. Imaosam namjeru krenuti iz Guaymasa predveer i voziti cijelu no do

Kalifornije. Objasnio sam mu da moram otii i da u se vratiti za ot-prilike mjesec dana.Oh! Ali ne moete otii sada kad smo se dogovorili da u vam

biti vodi, ree.ao mi je, ali morat emo odgoditi na plan jer sam sada u sti-

sci s vremenom, odgovorih.

Znao sam da je Jorge Campos prevarant, no ipak sam odluiootkriti mu da ve imam informanta kojeg sam upoznao u Arizoni ikoji eka da ponemo zajedno raditi. Opisao sam starog Indijanca irekao da se zove Juan Matus. Kad sam se raspitivao o njemu, napo-menuo sam, rekoe mi da je aman. N

Documents

Castaneda - Aktivna strana beskonačnosti