U Osijeku 11. 02. 2010.

Umjetnička akademija u Osijeku

Studij glume i lutkarstava, III. godina, V. semestar

Teorijska radionica: Čehov

ass. Alen Biskupović

Seminar:

Čehov i egzistencializam (filozofski pravac)

Nenad Pavlović

U svom romanu Kasino Tvrtko Kulenović kaže: "Kao ni jedna znanstvena

grana i kao ni jedna druga vještina, medicina - jer ona je istovremeno znanost i

vještina - zadire najdublje, najtrajnije i najsudbonosnije u ljudski život. Zato nije

čudo što su medicina i njeni predstavnici doktori tako intenzivno prožimali sve oblike

književnosti." Kulenović je u ovom romanu, među ostalim, spomenuti Guya de

Maupassanta i Somerseta Maughama, no na prvom će se mjestu sjetiti Antona

Pavloviča Čehova. I zbilja, makar je pisaca-doktora u svjetskoj književnosti relativno

veliki broj, najslavniji je ipak Anton Pavlovič Čehov. U jednom pismu iz listopada

1899. godine Čehov će zapisati: "Ne znam šta me je navelo da izaberem medicinski

fakultet, ali se nisam pokajao zbog tog izbora… Bez sumnje da je bavljenje

medicinskim naukama imalo velikog utjecaja na moju književnu djelatnost; ono je

značajno proširilo oblast mojih opažanja, obogatilo me je znanjima čiju pravu

vrijednost za mene kao pisca može shvatiti samo onaj tko je i sam doktor."

No i glumac se našao u toj privilegiranoj skupini koji doktorsko znanje Čehova

može razumijeti i jako se dobro njime okoristiti. Čehov je baš zbog te profesionalne

deformacije jako precizno i jasno dijagnosticirao povijest bolesti svakog lika i time

jasno dao odrednice koje bi glumac samo trebao slijediti i tako napraviti ulogu. Na taj

način, ako gledamo kroz perspektivu definiranja likova u odnosu tragedije prema

komediji, gdje su u komediji likovi prizemniji i žrtve svojih mana, a u tragediji

uzvišenog morala i istančanih vrlina, ne možemo tvrditi da je Čehov pisao tragedije s

obzirom da su njegovi likovi puni mana, štoviše potpuno su nemoćni u odnosu prema

promijenama u životu. Razlog zašto sve ovo pišem o razumijevanju Čehova o pojmu

čovjeka kao pojedinca u odnosu prema životu i postojanju kao takvom, tj. esenciji, je

taj što je ujedno i tema ovog seminara: Egzistencionalna filozofija i Čehov. Moja teza

je da je Čehov, možda sasvim slučajno, bio preteča egzistencionalnoj filozofiji, tj.

postavio temelje te iste filozofije u svojim dramama.

Egzistencijalizam1 je suvremeni filozoski pravac koji se javlja po završetku

prvog svjetskog rata, postavivši u središte filozofskog interesa pitanja čovjekove

egzistencije i probleme temelja te egistencije. Kao teorijski nazor, životna praksa i

kulturni pokret egzistencijalizam je uz filozofiju obuhvatio umjetnost, posebice

književnost, kao i ostale probleme društvenog i duhovnog života. Način života kakav

pretpostavlja filozofija egzistencijalizma jedan je svjesni izvor eminentno čovjekovih

određenja, što su individualitet, paradoks i strah pred konačnošću. Sasvim ateistički,

u nekim područjima čak i nihilistički. Glavni predstavnik u teoriji je ujedno i službeni

začetnik Jean Paul Sartre. U njegovoj teoriji glavni odraz egzistencialne filozofije je u

napetosti između egzistencije i esencije.

Zanimljivo je da se egzistencializam javlja po završetku prvog svjetskog rata,

točnije poslije katastrofalne epohe kakvu svijet još nije vidio, a Čehov umire 1904.

No nesmijemo zanemariti činjenicu da su u Rusiji od 1961. godine na snazi ogromne

promijene oslobađanja kmetova i konačnog odbacivanja feudalizma koje nije u

potpunosti realizirano sve do 1918. godine kada je praktično utjelotvoreno upravo

Boljševičkom revolucijom, krajnje ekstremnom posljedicom teških vremena koje

vladaju u Rusiji od sredine 19. stoljeća. Tako da se Čehov kao veliki intelektualac i

mislilac osim kao pisac itekako imao gdje i kako susresti sa problematikom svijeta

poslije prvog svjetskog rata, tj. općim nihilizmom i puno prije ostatka svijeta. Baš na

tim činjenicama temeljim svoju tezu koju je najbolje sam Čehov argumentirao kroz

rad na Ivanovu, dramu o pojedincu. U Ivanovu je situacija poprilično komplicirana.

Naime svi likovi u komadu lažu, konstantno lažu sebe i druge živeći u uvjerenjima

prošlosti, u nemogućnosti prilagodbe sadašnjosti. Svi osim Ivanova, koji je umoran,

koji na kraju komada shvati laž, kaže istinu i počini samoubojstvo. Camus kao jedan

od najbitnijih predstavnika egzistencializma, u svom najbitnijem filozofskom djelu:

"Mit o Sizifu", u prvoj rečenici piše: "Postoji samo jedan doista ozbiljan filozoski

problem-samoubojstvo. Suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti znači odgovoriti

1 http://www.filozofija.org/index.php?option=com_content&task=view&id=161&Itemid=41 –

teorija egzistencializma kao filozofskog pravca

na osnovno pitanje filozofije." 2

O Ivanovu kao djelu najbolje je pisao sam Čehov, koji je u potpunosti

argumentirao moju tezu. Odgovor se nalazi u Čehovljevim pismima, i to u pismu S.

Suvorinu datuma 30. prosinca 1888. godine.

3"Redatelj misli da je Ivanov suvišan čovjek prema turgenjevskom ukusu.

Savina pita: zašto je Ivanov podlac? Vi pišete: Ivanovu treba dati nešto po čemu bi

bilo vidljivo zašto se dvije žene vješaju oko njega i zašto je on podlac, a doktor-

veliki čovjek. Ako ste me Vas troje tako shvatili, znači da moj Ivanov nije ni za što.

Ja svoje junake shvaćam ovako. Ivanov, plemić, svučilišni čovjek, ni po čemu nije

izniman; njegova se narav lako uzbuđuje, vatrena je, strašno sklona zanošenju,

poštena je i otvorena, kao u većine obrazovanih plemića. On je radio na plemićkom

majuru i u državnoj službi. Što je radio i kako se ponašao, što ga je zanimalo i

zanosilo, razabire se iz sljedećih njegovih riječi upućenih Doktoru 4(I. Čin, prizor 5):

"Nemojte se ženiti ni za Židovke, ni za psihopatkinje, ni za sitničave ženske... ne

ratujte, ni pojedinačno, ni s tisućama, ne sukobljavajte se s vjetrenjačama, ne udarajte

glavom o zid... Sačuvao vas Bog kojekakvih racionalnih gospodarstava, neubičajenih

škola, vatrenih govora..."

Evo što se događalo u njegovoj prošlosti. Sara, koja je vidjela njegova racionalna

gospodarstva i slične pothvate, govori o njemu Doktoru: "To je, doktore, izniman

čovjek i žao mi je što ga niste poznavali prije dvije, tri godine. On je sada sumoran,

šutljiv, ništa ne radi, ali prije... kakva divota" 5(I. Čin, prizor 7) Prošlost mu je

prekrasna, kao u većine ruskih inteligentnih ljudi. Nema, ili gotovo da nema, ruskog

gospodina, ili sveučilišnog čovjeka, koji se ne bi hvalio svojom prošlosti. Zašto? Zato

što rusko uzbuđenje ima jednu specifičnu osobinu: njega ubrzo smjenjuje umor.

Čovjek u žaru, jedva iskočivši iz školskih klupa, prti na leđa prkomjeran teret, hvata

2 Albert Camus, Mit o Sizifu, biblioteka logos, IP >Veselin Masleša<, Sarajevo 1978. - str 15, poglavlje: Mit o

Sizifu

3 A.P. Čehov, Pisma, Dramska biblioteka "Gavella", Zagreb 2006. - str. 270-274

4 A.P. Čehov, Ivanov, Dramska biblioteka "Gavella", Zagreb 2006.

5 A.P. Čehov, Ivanov, Dramska biblioteka "Gavella", Zagreb 2006.

se odmah i škole i seljaka, i racionalnog gospodarstva i Europskog glasnika, drži

govore, piše ministru, ratuje protiv zla, plješće dobru, ne upušta se u ljubav

jednostavno ili bilo kako, i to neminovno u sitničave intelekualke, ili u psihopatkinje,

ili u Židovke, ili čak u prostitutke, koje spašava, i tako dalje, i tako dalje... Ili tek što

doživi 30-40 godina, već počinje osjećati umor i dosadu. Još nema ni doličnih

brkova, ali već autoritativno govori: "Nemojte se ženiti prijatelju... Vjerujte mojem

iskustvu." ili: "Što je, u biti, liberalizam? Među nama rečeno, Katkov je često imao

pravo..." I već je spreman osporavati i zemstvo i racion(alno) gospodarstvo i znanost i

ljubav... Moj Ivanov govori Doktoru 6(I. Čin, prizor 5): "Vi ste, dragi prijatelju,

završili studij tek prošle godine, još ste mladi i bodri, a meni je trideset i pet. Ja vam

imam pravo savjetovati..." Takav je ton tih prerano klonulih ljudi. Poslije,

autoritativno uzdišući, savjetuje:"Ne ženite se ovako i onako (ocijenite više nego

jednu s popisa), pa izaberite jednu od običnih, beznačajnih, bez jarkih boja, bez

suvišnih zvukova... I uopće, cijeli život gradite prema šabloni. Ukoliko je pozadina

sivija i monotonija, utoliko bolje... A život koji sam ja proživio, tako je zamoran!...

ah, kako zamoran!"

Osjećajući fizički umor i dosadu, on ne shvaća što se s njim dogodilo i što se sada

događa. Zaprepašten, govori Doktoru 7(I. Čin, prizor 1): "Vi kažete da će ona ubrzo

umrijeti, a ja ne osjećam ni ljubav, ni sućut, nego neku prazninu, umor... Kad bi me

netko pogledao sa strane, to bi mu se sigurno činilo strašnim, ali ja, osobno, ne

shvaćam što se to događa s mojom dušom..." Dospjevši u takvo stanje, ukogrudni i

površni ljudi obično svaljuju svu krivnju na sredinu ili se uvrštavaju u redove

suvišnih ljudi i Hamleta i na tomu se zaustavljaju, ali Ivanov, kao otvoren čovjek,

izjavljuje Doktoru i gledateljstvu da on sam sebe ne shvaća: "Ne shvaćam, ne

shvaćam..." Da on sebe uistinu ne shvaća, razabire se po velikom monologu u 8III.

činu, tijekom kojega, razgovarajući oko u oko s publikom i ispovijedajući se pred

njom, čak i plače!

Promijena do koje je došlo vrijeđa njegovu čestitost. On traži razloge izvan sebe i ne

6 A.P. Čehov, Ivanov, Dramska biblioteka "Gavella", Zagreb 2006.7 A.P. Čehov, Ivanov, Dramska biblioteka "Gavella", Zagreb 2006.8 A.P. Čehov, Ivanov, Dramska biblioteka "Gavella", Zagreb 2006. str 55-56

nalazi ih; počinje ih tražiti u sebi i nalazi samo neodređen osjećaj krivnje. To je ruski

osjećaj. Ruski čovjek- bilo da mu je netko umro, bilo da se razbolio, bilo da je on

komu što dužan, ili je sam nekomu posudio novac- uvijek osjeća da je on za to kriv.

Ivanov neprestance govori o nekoj svojoj krivnji i osjećaj krivnje raste u njemu pri

svakom povodu. U I. činu govori: "Ja sam, vjerojatno veliki krivac, ali moje misli su

zbrkane, dušu mi je okovala neka lijenost i ne mogu sam sebe shvatiti..." Ali, u 9II.

činu govori Saši: "Danju i noću boli me savjest, osjećam duboku krivnju, ali u čemu

se zapravo sastoji ta moja krivnja, ne shvaćam..."

Umoru, dosadi i osjećaju krivnje dodajem još jednog neprijatelja. To je samoća. Da je

Ivanov činovnik, glumac, pop, profesor, on bi se navikao na svoj položaj. Ali on živi

na majuru. U pokrajinskom kotaru. Ljudi su oko njega ili pijanci, ili kartaši, ili takvi

kakav je Doktor... Nikome od njih nije stalo do njegovih osjećaja i promjena u njemu.

On je sam. Duge zime, duge večeri, prazan vrt, prazne sobe, gundravi grof, bolesna

žena... Otputovati nema kamo. Zato ga iz trena u tren muči pitanje: kamo će sa

sobom?

A sada peti neprijatelj. Ivanov je umoran, on ne shvaća samoga sebe, ali život ne haje

za to. Život postavlja pred njega svoje zakonite zahtjeve i on, hito-ne-htio, mora

rješavati određene probleme. Bolesna žena- problem, gomila dugova- problem. Saša

se vješa- problem. Kako on rješava sve te probleme, mora se razabrati iz njegova

monologa u 10III. činu, i sadržaja posljednjih dvaju činova. Takvi ljudi, kao što je

Ivanov, ne rješavaju probleme, nego padaju pod njihovom težinom. Oni se gube, šire

ruke, živciraju se, jadikuju, rade gluposti i na kraju, prepuštaju se svojim slabim,

razuzdanim živcima, gube tlo pod nogama i svrstavaju se u razred slomljenih i ne

shvaćenih."

Tako Čehov opisuje i objašnjava lik Ivanova kojeg bi mogli slobodno uzeti kao

arhetipskog junaka egzistencionalne filozofije, točnije Camusovog ljubimca. Zašto?

Čovjek koji ne shvaća život opterećen vlastitim iskustvima istog života, čovjek koji

želi nositi romantičarsku krivnju života na svojim plećima zato što se ne može nositi

9 A.P. Čehov, Ivanov, Dramska biblioteka "Gavella", Zagreb 2006. str 3810 A.P. Čehov, Ivanov, Dramska biblioteka "Gavella", Zagreb 2006. str 55-56

s njim po zakonima propisanim u životu; je upravo čovjek kojeg opisuje Camus u

Mitu o Sizifu. Jednostavno rečeno po zakonima egzistencionalne filozofije: pojedinac

koji je pristavši na kompromis ovoga svijeta izgubio sebe u životu.

(Egzistencija/Esencija)11

Popis literature:

Albert Camus, Mit o Sizifu, biblioteka logos, IP >Veselin Masleša<, Sarajevo 1978.

A.P. Čehov, Ivanov, Dramska biblioteka "Gavella", Zagreb 2006.

A.P. Čehov, Pisma, Dramska biblioteka "Gavella", Zagreb 2006.

Internetske stranice:

-http://www.filozofija.org/index.php?option=com_content&task=view&id=161&Itemid=41

-http://hr.wikipedia.org/wiki/Anton_Pavlovi%C4%8D_%C4%8Cehov

11 http://www.filozofija.org/index.php?option=com_content&task=view&id=161&Itemid=41