Bilbioteka ALEKSANDRIJA

Czesaw Miosz Drugi prostor

Prevod s poljskog Marina Trumi

Izdava

Naklada ZORO, Sarajevo-Zagreb

Urednica Ferida Durakovi Raunarska obrada i tisak TDP d.o.o, Sarajevo

Godina izdanja: 2008.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

821.162.1-1 821.162.1.09-1 Milo .

CZESAW, Miosz Drugi prostor : najnovije pjesme - izbor /

Czesaw Miosz; s poljskog prevela i pogovor napisala Marina Trumi. - Sarajevo : Zoro, 2008. -206 str.; 19 cm. - (Biblioteka Aleksandrija)

Ptica na drvetu svijeta: str. 162-198. - O pjesniku: str. 199-200

ISBN 978-9958-589-60-7 COBISS.BH-ID 16682502

Ova knjiga objavljena je uz podrku Fondacije za nakladnitvo/izdavatvo Vlade Federacije BiH. This publication has been funded by the Book Institute - the POLAND Translation Program.

Czesaw Miosz

Drugi prostor NAJNOVIJE PJESME - IZBOR

S poljskoga prevela i pogovor napisala Marina Trumi

Naklada Zoro Sarajevo-Zagreb, 2008.

IZ DRUGIH ZBIRKI

SARAJEVO

Neka ovo i ne bude pjesma, ali barem govorim ono to osjeam.

Sada bi bila potrebna revolucija, ali hladni su oni koji neko bijahu vreli. Kad ubijana i silovana zemlja zove u pomo Europu, u koju je povjerovala, oni zijevaju. Kad njihovi dravnici biraju podlost, ne uje se glas da to nazove pravim imenom. Lana je bila pobuna mladosti to se zanosila

obnovom Zemlje, i to pokoljenje samo sebi sad izrie presudu. Primajui ravnoduno vapaj onih to ginu,

jer to su mrani barbari to se meusobno ubijaju. I ivot sitih vie vrijedi od ivota gladnih. Sada je vidljivo da je njihova Europa od poetka

bila opsjena, jer njena su vjera i temelj nitavilo. Nitavilo, kao to ponavljahu proroci,

raa samo nitavilo i opet oni e biti kao stoka koju vode na klanje. Kad bi samo zadrhtali i u posljednjem trenu

shvatili da e od tada rije Sarajevo znaiti istrebljenje njihovih sinova i obeaenje

njihovih keri. Pripremaju to uvjeravajui sebe: "Mi smo barem

zatieni", dok ono to e se sruiti dozrijeva u njima samima.

Berkeley, august 1993.

7

USPAVANKA

Iznad stupova iz kojih smola curi u ovoj provinciji, gdje plotun svakoga dana sijeva, uz pjesmu sapera o sudbi ovjeka uljuljkuje djeji pla kolijevka.

Uljuljkuje, nina novoga junaka, u mirisu vatre i spaljena ita.

Zapljuskuju se pontoni ptica brizga probuena. Pro-cvje-ta-li pupoljci bijelih rua.

1936.

8

SUSRET

Vozili smo se u cik zore po smrznutim poljima, Crveno se krilo dizalo, jo je no.

I zec je pretrao naglo, tik ispred nas, A jedan od nas rukom pokazao je na nj.

To je bilo davno. Danas ve nisu ivi Ni zec, niti onaj koji je na nj pokazivao.

Ljubavi moja, gdje su, kamo odlaze Sjaj ruke, pravac vonje, kripa snijega -Ne pitam to u tuzi ve u zamiljenosti.

1937.

9

LJUBAV

Ljubav, to znai osmotriti sebe, Tako kako se motre strane nam stvari, Jer, samo si jedna od stvari mnogih. A tko tako motri, premda sam to ne zna, Od alosti raznih srce svoje lijei, Ptica mu i drvo kau: prijatelju.

Tad i sebe i stvari on eli nauiti, Kako bi zastali u punini lune. Nita zato to nikad ne zna emu sluiti: Ne slui najbolje onaj koji razumije.

1942.

10

TAKO MALO

Tako sam malo rekao Kratki dani.

Kratki dani, Kratke noi, Kratka ljeta.

Tako sam malo rekao, Nisam stigao.

Srce je moje zamoreno Ushienjem Oajem, Revnou, Nadom.

eljust levijatanova sklapala se oko mene.

Gol sam leao na obalama Pustih otoka.

Povukao me za sobom u provaliju Bijeli kit svijeta.

Pa sada ne znam to je bilo istinito.

1974.

OPRATAJUI SE OD MOJE ENE JANINE

Narikae su svoju sestru predavale plamenu. A plamen, isti onaj koji smo gledali zajedno, Ona i ja, u braku duge godine. Vezani zakletvom u dobru i zlu, plamen U kaminima zimi, u kampovima, plamen

zapaljenih gradova, Elementaran, ist, od poetaka planete Zemlje, Skidao joj je kose, razvijorene, sijede, Obuhvaao joj je usta i vrat, gutao ju je plamen, S kojim ljudski jezici usporeuju ljubav. Meni nije bilo do jezika. Ni do molitve.

Volio sam je ne znajui tko je uistinu bila. Priinjavao sam joj bol jurei za svojim opsjenama. Varao sam je sa enama, njoj jedino vjeran. Spoznali smo mnogo sree i mnogo nesree. Rastanaka, udesnih spasenja. A ovdje, taj pepeo. I more to udara o obale dok hodim pustom alejom. Kako se braniti od nitavila? Koja mo uva ono to je bilo, ako ne traje sjeanje? Jer ja se malo sjeam. Tako se malo sjeam. Doista, povratak trenutka znaio bi Posljednji sud, Koji nam Milosre valjda odlae iz dana u dan.

Plamen, osloboenje od teine. Jabuka ne pada na zemlju.

Gora se pomie s mjesta. Iza plamena-zavjese. Janje stoji na livadi neunitivih oblika. Due gore u istilitu. Ludi Heraklit Promatra kako plamen preiva temelje svijeta. Vjerujem li u uskrsnue? Ne toga pepela.

12

Prizivam, zaklinjem: razveite se, elementi! Ulijeite u druge, neka doe kraljevstvo vae! Nakon zemaljskog plamena poslaite se iznova!

Berkeley, 1978.

13

TO

TO

Da bih napokon kazati mogao to lei u meni. Uzviknuti: ljudi, lagao sam vas Govorei kako toga u meni nema, Kada je TO stalno tamo, danju i nou, Premda sam upravo zahvaljujui tome Znao opisati vae lakozapaljive gradove, Vae kratke ljubavi i zabave to se u prah raspadaju, Naunice, zrcala, sputenu bretelu, Scene u spavaonicama i na bojinicama.

Pisanje je bila moja zatitna strategija Brisanje tragova. Jer ne moe se dopadati ljudima Onaj koji posee za zabranjenim.

Pozivam u pomo rijeke u kojima sam plivao, jezera S brvnom u au, dolinu U ijem ehu pjesmi se pridruuje veernje svjetlo, I priznajem da su moje ekstatine pohvale postojanju Mogle biti tek vjebe visokoga stila A ispod je bilo TO, to ne pokuavam imenovati.

TO je slino misli beskunika dok hoda po studenome,

tuemu gradu.

Bilo je nalik trenu kada opkoljeni idov vidi pribliavanje

tekih ljemova njemake policije.

TO je kao kada kraljevi krene u grad i ugleda svijet kakav jeste: bijeda, bolest, starenje, smrt.

17

TO se moe usporediti i s nepominim licem onoga tko je shvatio kako je ostavljen, zauvijek.

Ili s lijenikovom presudom to se promijeniti ne moe.

Budui TO znai sudar s kamenim zidom, i shvaanje da taj zid nee popustiti nikakvom

naemu preklinjanju.

18

MOJ DJED ZYGMUNT KUNAT

Na fotografiji moga djeda, kada je imao est godina, krije se, mislim, tajna njegove linosti.

Sretan djeai, veseo objeenjak; u njegovoj koi svjetluca dua bistra i dobroudna.

Fotografija potjee iz ezdesetih godina devetnaestoga stoljea, a mene evo, u poznoj starosti, spreman sam pridruiti se djejim igrama.

Pored znanoga jezera, u koje upravo baca kamenie, pod jasenovima, koji e se nai u mojim stihovima.

Kunatove su ubrajali u kalvinistiko plemstvo, to snobovski napominjem, jer su kod nas na Litvi najprosvjeeniji bili kalvinisti.

Obitelj je promijenila vjeru kasno, oko 1800. godine, ali nisam sauvao niti jednu sliku djeda na crkvenoj klupi u Swietobroci.

Nikada, pak, nije govorio loe o sveenicima, niti je ikada izbjegavao prihvaene obiaje.

Student Visoke kole u Warszawi, plesao je na balovima i itao djela iz epohe pozitivizma.

Usvojio je ozbiljno naela organskoga posla* i stoga je u Szetejnima poeo izraivati sukno, dok sam se ja igrao u prostorijama za grebenanje.

19

Bijae predusretljiv prema svima, velikima i malima, bogatunima i sirotinji, posjedovao je sposobnost da pozorno svakoga saslua.

Oskar Miosz, koji ga je upoznao u Kownu godine 1922., nazvao ga je un gentil homme francais du dix-huitieme siecle, francuskim plemiem osamnaestoga stoljea.

Vanjska uglaenost nije iscrpljivala njegovu bit, tamo su se krile mudrost i istinska dobrota.

Razmiljajui o svome nasljednom optereenju, osjeam malo olakanje kada se sjetim svoga djeda, jer morao sam neto naslijediti i od njega, to znai da nisam sasvim bezvrijedan.

Zvali su ga "litvomanom"; pa zar nije sagradio kuu u Legmiadzi, koja je sluila i kao kola, i zar nije plaao litvanskog uitelja?

Voljeli su ga svi, Litvanci, Poljaci i idovi, uivao je autoritet u okolnim selima.

(Ta su sela nekoliko godina nakon njegove smrti bila preseljena u Sibir i zato je sada tamo samo pusta ravnica.)

Od svih knjiga najvie je volio itati dnevnike i Jakova Gieysztora, jer detaljno opisuje nau dolinu Niewiae, izmeu Kiejdana i Krakinowa.

U mladosti me to nije zanimalo, jer nije me bilo briga kako je bilo davno nekad, budui me se ticala samo budunost.

20

Danas itam te dnevnike halapljivo, znam kakvu vrijednost imaju nazivi mjesta, okuke, breuljci i brodovi na rijeci.

Koliko treba cijeniti provinciju i dom, i datume, i tragove ljudi iz prolosti.

Kalifornijski putnik uva talisman, sliku breuljka u Switobroci, gdje pod hrastovima lee djed Zygmunt Kunat, pradjed Szymun Syru i njegova ena, Eufrozyna.

* p r a c a o r g a n i c z n a - ' r a d i z o s n o v a ' , p r o g r a m p o l j s k i h p o z i t i v i s t a u d r u g o j p o l o v i n i 19. s t o l j e a .

21

POSLIJE PUTOVANJA

Kako je udan i nerazumljiv ivot! Kao da sam se vratio iz njega kao sa kakva duga putovanja i pokuavam se sjetiti gdje sam bio i to sam radio. Ne uspijevam ba u tome, a od svega najtee je tamo vidjeti sebe. Imao sam namjere, motive, neto sam odluivao, neto izvravao, ali iz ove se daljine onaj ovjek ini biem iracionalnim i apsurdnim. Upravo kao da nije on stvarao, ve su ga stvarale sile to su se njime sluile. Ta napisao je mnogo knjiga, ovdje su one, a tamo on, i kako provui izmeu njih nit stalnosti.

U razmiljanju o ivotu-putovanju veliku smetnju predstavlja nemogunost da se odgovori na pitanje o smislu i biti vlastite osobe. Nejasan sebi, ovjek nastoji odgonetnuti tko je bio za druge, osobito za ene s kojima je bio u prijateljskim ili ljubavnim vezama. A sada smo poput uspavanog marionetskog kazalita, ije lutke lee na zemlji zapetljane u svoje uzice i pojma nemaju kakva je bila predstava.

22

GLAVA

Ogromna glava, to izranja iza breuljaka s onu stranu rijeke, vidi dekia s udicom, koji je, zagledan u plovak, mislio samo: povui e, nee povui.

- to emo s njim - premilja glava, izdajui naredbe lepravim duhovima, specijaliziranim za slaganje sudbine.

- Eto tako - veli sebi glava, imajui pred sobom to isto mjesto kraj rijeke i starca, koji se tu vratio poslije dugih putovanja.

- Nekima se ini da oni sami odluuju, ostvaruju; Ovaj barem zna da je bio igraka u rukama sila to se hihou, izvode pokrete u zraku, i samo se udi to mu je tako dopalo.

23

ZABORAVI

Zaboravi patnje, Koje si sam sebi zadao. Zaboravi patnje, Koje su tebi zadane. Vode teku i teku, Proljea granu i nestanu, Hodi zemljom skoro zaboravljenom.

Ponekad uje daleku pjesmu. to to znai, tko to tamo pjeva, pita se? Djetinje sunce na pomolu, Unuk i praunuk u povoju, Sada tebe vode uza se.

Tebi e jo imena rijeka ostati. Kako dugo mogu trajati rijeke! Polja tvoja, nezasijana, Gradske kule, nevjerojatne. Ti e na pragu, zanijemio, stajati.

24

POTENO OPISIVANJE SAMOGA SEBE NAD AOM WHISKYJA NA AERODROMU, RECIMO U MINNEAPOLISU

Moje ui sve manje uju od razgovora, oi mi slabe, ali i dalje su nezasite.

Vidim njihove noge u mini suknjama, hlaama ili lepravim tkaninama.

U svaku se zasebno podvirujem, njihove zadnjice, stegna, zamiljen, uljuljkan porno matarijama.

Pohotni stare, vrijeme je tebi u grob lei, nisi za igre i zabave mladalake.

Nije istina; radim samo ono to sam radio oduvijek, slaui ovozemaljske scene po nalogu erotske fantazije.

Ne udim ba za ovim stvorenjima, udim za svime, a one su samo znak ekstatinoga openja.

Nije moja krivnja to smo tako napravljeni, pola od bezinteresne kontemplacije, pola od apetita.

Ako se poslije smrti naem na Nebu, tamo mora biti kao i ovdje, samo to u tada biti osloboen tupih osjetila i otealih kostiju.

Preobraen u samo gledanje, i dalje u upijati proporcije ljudskoga tijela, boju irisa, pariku ulicu u lipanjskoj zori, svu nepojamnu mnoinu vienih stvari.

25

NA MOJ 88. ROENDAN

Grad gust od skrivenih pasaa, uskih trgova, arkada, to se terasasto sputaju ka morskom zaljevu.

I ja, zagledan u mladu ljepotu, tjelesnu i tronu, u njezin razigran pokret sred staroga kamenja.

Boje haljina prema ljetnoj modi, bat cipelica iz udaljenih stoljea, raduju me svojim obredom povratka.

Davno me prolo razgledanje katedrala, tornjeva i utvrda. Ja sam kao onaj koji vidi, a ipak je neprolazan, poletni duh, usprkos sijedim i bolestima starosti.

Izbavljen, jer u njemu lei boansko uenje.

Genova, 30. lipanj 1999.

26

O!

O, kakva srea! vidjeti iris.

Boje indiga, kao nekada Elina haljina i njena mirisa, kao miris njezine koe.

O, koliko brbljanja da bi se opisao iris, koji je cvjetao kad nije bilo nikakve Ele niti ikakva naega kraljevstva niti ikakvih zemalja.

O!

28

GUSTAV KLIMT (1862-1918), JUDYTA (DETALJ) STERREICHISCHE GALLERIE, BE

O, usne napola rastvorene, oi sklopljene, ruiasta bradavica na tvojoj obnaenoj nagosti, Judito!

Zamiljajui tebe, oni juriaju u napad, razneseni eksplozijama artiljerijske paljbe padaju u dolinu, u trule.

O, vezeno zlato tvojih tkanina, ogrlica s niskama dragog kamenja, Judito, za takav od njih oprotaj!

O!

29

SALVATORE ROSA (1615-1673), PEJZA S LIKOVIMA YALE UNIVERSITY GALLERY

O, smiraj vode pod stijenama i uta tiina popodneva i otisnuti

vodoravni oblaci!

Likovi u prvom planu oblae se poslije kupanja, drugi

na drugoj obali, majuni i tajanstveni u svojim inima.

O, najobinije, izvaeno iz svakodnevnice i uzneseno na scenu

to je zemaljskoj slina i neslina!

O!

30

EDWARD HOPPER (1882-1967), HOTELSKA SOBA THYSSEN COLLECTION, LUGANO

O, kakva tuga, nesvjesna da je tuga! Kakav oaj, nesvjestan da je oaj!

ena od karijere, pokraj nje koferi, sjedi na krevetu, polunaga, u crvenom kombineu, oeljana besprijekorno, u ruci joj listi s brojevima.

Tko si? - nitko ne upita, a ni ona sama ne zna.

BILO GDJE

Bilo gdje da sam, na bilo kojemu mjestu na zemlji, skrivam od ljudi uvjerenje d a n i s a m o d a v d e . Kao da sam trebao upiti to vie boja, okusa, zvukova, mirisa, iskusiti sve u emu sudjeluje ovjek, preobratiti saznano u arobni registar i odnijeti onamo odakle doao.

TAKOZVANI IVOT

Takozvani ivot: ono sve to pribavlja teme sapunskoj operi, nije mu se inilo vrijednim prie, ili bi ak elio govoriti, ali nije znao. udile su ga isprepletene povijesti mukaraca i ena, to se proteu s onu stranu titrava zaborava. On sam mogao je jedino stiskati zube i podnositi, ekajui da starost dramama oduzme znaenje i rasprsne se sapunska opera ljubavi, mrnje, kunje i izdajstva.

32

U CRNOME OAJU

U crnome oaju i u sivoj dvojbi Odavao sam pjesmom poast Nepojmljivom Glumei veselje premda ga je nestalo Jer nizati pritube prelako bi bilo.

to odgovoriti kad netko upita: Bio je ovjek vrijedan - ili dvolian.

33

PRAVILO

Samo bez ispovijesti. Vlastiti ivot Previe mi je dodijao da bih naao olakanje Priajui o njemu. I razumjeli bi me Nesretnici, a koliko je njih! to po gradskim ulicama Tumaraju, polutrijezni ili pijani, Bolesni od gubavog sjeanja i grijeha postojanja. Pa onda, to me koi? Sram, Da moja briga nije dovoljno ivopisna? Ili inat? Odve su moderne alopojke, Nesretno djetinjstvo, uvrijeenost, i tako dalje. ak i kad bih dozreo do jobovske pritube, Bolje je umuknuti, hvaliti nepromjenjivi Poredak stvari. Ne, neto drugo Ne doputa mi govoriti. Onaj koji pati mora Govoriti istinu. Ma kakvi, koliko maski, Lano se osjeanje u lanoj frazi otkriva. Previe cijenim stil da bih riskirao.

34

PROBUEN

U dubokoj starosti, sve naruenijeg zdravlja, probudih se usred noi i tada to osjetih. Bilo je to osjeanje sree, tako ogromne i savrene; u minulom ivotu postojali su tek njezini nagovjetaji. I ta srea ne imae nikakva povoda. Nije uklanjala svijest, niti je nestajala prolost, koju sam u sebi nosio zajedno sa svojom mukom. Sada se naglo prikljui kao neophodan dio cjeline. Kao da je neki glas govorio: "Ne brini, sve se odigralo onako kako je moralo, uradio si ono to ti je pisano i vie ne mora misliti o davnim stvarima". Mir to ga osjetih bio je mir svoenja rauna i bio je vezan s milju o smrti. Srea na ovoj strani bijae poput najave toga istoga na onoj strani. Dobro sam znao da sam dobio neoekivan dar i ne mogu shvatiti zato je meni udijeljena ta milost.

35

TEXAS

Vratio sam se iz Texasa, Tamo sam itao stihove. Nigdje ne plaaju tako dobro kao u Americi

za itanje stihova. Uz autogram dopisivao sam datum 2000.

Starost obavija noge kao gusta smola. Mozak se brani, a to znai svjesnost. I to s njome poeti, otkriti je nekomu? Najbolja strategija bit e ne govoriti nita.

Upoznao sam sram sjetivi se iluzija voljenja, mrnje, ekanja, tenje.

Teko mi je povjerovati Da sam uspio preivjeti ivot.

36

JASNO JE

Jasno je da nisam govorio to uistinu mislim, Budui da potovanje zasluuju smrtnici I nije doputeno iznositi, usmeno niti pismeno, Tajne nae zajednike tjelesne bijede. Kolebljivima, slabima, nesigurnima, odreena

je zadaa: Uzvisiti se dva centimetra iznad vlastite glave I moi rei onom tko oajava: "I ja sam isto tako nad sobom plakao."

37

VLASTITE TAJNE

Sve moje alosne tajne Jedna za drugom bit e otkrivene. Pa e rei netko: kakav siromaan ivot I kako strme su staze to odatle vode u visinu.

38

AKO

Ako ne mogu zasluiti Raj (Jer, bez dvojbe, previsoki su za mene pragovi), Htio bih u nekom kutu istilita Zasluiti da budem osloboen fantoma razuma, iju vlast nad sobom pamtim, Premda im vjerovao nisam. Muke ljubomore pod njezinim prozorom

na pustoj ulici. Iznova to prizivanje savrene ljubavi, Nadtjelesne, gotovo nadzemaljske. Smijati se ili plakati? Ali, u tijelu postoji Ovo iverje uzbuenja i bezumlja. Kad bih mogao jo vidjeti jasno, Ne lagati nikom, ni sebi, I dobre namjere, ako ih je bilo, Iznijeti u svoju obranu.

39

PREUENI PROSTORI

Istina je strana stvar. Treba za svakoga biti onakva kakvu je moe izdrati, kakvu moe podnijeti, s kakvom se moe nositi. A posebno ne treba nikom svoju istinu otkrivati, niti ga nagovarati da je prihvati, da spozna stvari to prevazilaze snagu blinjega.

Zygmunt Mycielski, Neto kao-dnevnik

To nije bilo tako. Ali, nitko se ne usudi kazati kako je bilo. i ja, star toliko da pamtim, kao svi drugi ponavljam rijei politiki podobne, budui me nitko ovlastio nije da otkrijem stvari previe okrutne za ljudsko srce.

40

POSLIJE PJESNIKOVE SMRTI

Zalupila su se za njim vrata gramatike. Sada ga traite u gajevima i praumama rjenika.

41

REWICZ

On je to shvatio ozbiljno ozbiljan smrtnik ne plee

pali dvije debele svijee sjeda pred zrcalo zabavljen vlastitim licem

nema popustljivosti za frivolnost formi za dopadljivost ljudskih vjerovanja eli samo biti siguran

ruje po crnoj zemlji jer je jednovremeno lopata i lopatom ranjena krtica.

42

MOLITVA

Skoro mi je devedeseta i jo se nadam Da u rei, saopiti, ispljunuti.

Ako ne pred ljudima onda pred Tobom, Koji si me hranio medom i polenom.

Sramim se jer moram vjerovati da si me vodio i uvao,

Kao da kod Tebe imam osobite zasluge.

Slian sam bio onima u logoru koji su dvije jelove granice

vezali u kri i spram njih mrmorili, nou u baraci, sa prine.

Uputio sam molbu egoiste, a ti si me udostojio ispuniti je.

Tek zato da vidim koliko bijae nerazumna.

Ali, kada sam iz samilosti i zbog drugih preklinjui traio udo,

utjeli su, kao uvijek, i nebo i zemlja.

Moralno sumnjiv zbog vjere u Tebe, Divio sam se prostodunoj upornosti nevjernika.

Kakav sam ja to plesa pred Veliajnim, Ako sam drao da je religija dobra za slabe kao

to sam ja?

Najmanje normalan iz klase sveenika Chomskog, Ve tada sam se zagledao u duboki vrtlog sudbine.

43

Pet mojih osjetila sada polako zatvara, I ja sam tek starac to lei u mraku.

Predan onome to me je toliko izmuilo, Da sam trao ravno naprijed, u sastavljanje pjesama.

Oslobodi me krivnji, istinskih i umiljenih, Prui mi uvjerenje da sam se trudio, Tebi u slavu

i hvalu.

U asu mome samrtnom neka uz mene bude Tvoja patnja,

Koja ne moe svijet spasiti boli.

44

DAEMONES

Blii se vrijeme priznanja. Evo se skoro i istina pomalja I tvoj ivot laan Svijetu e biti vaan. Sigurno gorak trenut dolazi, Svatko ga zato zaobilazi, Srama plam, jecaj savjesti, Kada se pojavi u javnosti Pred ravnodunom skupinom, Drevnom tragedijom zamorenom. Hrabrost tvoju izdvajam I meu vrline ti zbrajam, to voli vie oito patiti Nego se iza ironije skrivati. Uostalom, u dubokoj starosti Slika se malo uprosti, Nestale su raskone halje, elio bi da te obuzme kajanje, Koraa i noge se tresu I mrtvakog kovega boji se meso.

Pakt na kraju dolazi. Neumitno sunce zalazi. Obeano si ispunio, Zaludu nisi ivio. Tvoja je sabrana djela Slava jeziinom liznula, Nagrade, pljesak, asnost Pozdravlja skriven u ljubaznost I zlatnog lanca zveket Krilima duha je uzlet.

- Naalost, gospodo vrazi, Premda biste me uhvatili rado, Za vas je koristi malo, Duom se neete usreiti. Forma me uvijek sapinje, Igra poinje ranije, Bijah li bolji ili gori, Igrom e ivot mi zavriti, I kad god smogoh hrabrosti Ne umjedoh se pokazat u nagosti, Ritam i rimu odbaciti, Samoj se sutini vratiti.

Kroz mrane trah katedrale, Neznane sile me uvale Kroz pepeo, prasak i dim. Kanjen sam jer ivim, Nosio mrlju sam sjeanja, Crnilo dodavah pjesmama. A tko bijah zapravo, pisanje ne otkri nikakvo. Da li u oblak, nestalan i mali, Osti ete svoje spakirati I stoga stoljeima me muiti Sto ovjek bijah sakati?

- Loe je biti, smjerno priznaje, Ne onaj za kojeg se izdaje. Svakodnevno oaj skrivati, masku sa lica ne skidati, I samo nadu gajiti Da ljudi nas nee ismijati. A ponajvie se brinuti Sto e u tebe zaviriti Pa umjesto Pravednika

46

Ugledat ego rudnika, Koji se u jednom ne mijenja: U pridavanju sebi znaenja.

- Nikakve podsvijesti ne imah zacijelo. Greniji bijahu, ne znam, dua ili tijelo? U duboku ne vjerujem psihoanalizu. Nita zato to je napredak blizu. Naprosto vragovi mue, i zbog toga alim. Branim se tako to item kao da se molim. Umjesto ispovijedi, nou strofe sastavlja Mudar tek stog to se provincijalnim predstavlja.

47

POSLIJE SVEGA

Spali su s mene pogledi, uvjerenja, vjerovanja, miljenja, istine, naela, pravila i navade.

Prenuh se gol na rubu civilizacije, to mi se inila smijenom i neshvatljivom.

Nadsvoene sale bive jezuitske akademije, u kojima sam neko naukovao, ne bi mnome bile zadovoljne.

Unato tomu to jo pamtim nekoliko latinskih sentenci.

Rijeka je tekla dalje kroz hrastove i borove ume.

Stajah do povie pasa u travi, udiu divlji miris utih cvjetova.

I oblaci. Kao i uvijek ondje, mnogo oblaka.

Na obali Willie, 1999.

48

ZRACI SVJETLOSTI

Zraci svjetlosti, Nebeski isti, Pomau svakom Svjedoku zemaljskom.

Iza nedostina zastora Smisao se zemaljskih stvari nalazi. Dok ivi jurimo po svijetu ovom Za sreom i nesreom svojom.

Znamo da e se utrka zavriti I razdvojeno e se spojiti U jedno, kako je i trebalo: Jedna dua i jadno tijelo.

ORFEJ I EURIDIKA

ORFEJ I EURIDIKA

Stojei na ploama u predvorju ulaza u Had Orfej se povijao pod snanim udarima vjetra Koji je vitlao njegovim ogrtaem, kovitlao klupka

magle, Zaplitao se u listovima drvea, svjetla automobila Gasila su se sa svakom navalom magle.

Zaustavio se pred ostakljenim vratima, nesiguran Hoe li mu dotei snage u tom zadnjemu pokuaju.

Sjeao se njezinih rijei: "Ti si dobar ovjek". Nije ba u to vjerovao. Lirski pjesnici Imaju obino, znao je, ledena srca. To je malne uvjet. Savrenstvo umjetnosti Dobiva se u zamjenu za tu osakaenost.

Jedino njezina ljubav ga je grijala, oplemenjivala. Kada je bio s njom, onda je drugaije mislio o sebi. Nije ju mogao iznevjeriti sada, kada je umrla.

Gurnuo je vrata. Kroio labirintom hodnika, dizala. Sinje svjetlo nije bilo svjetlo ve zemaljski mrak. Elektronski psi proputali su ga bez unja. Sputao se kat po kat, sto, tri stotine, u dubinu. Ozebao. Bio je svjestan da se naao u Nigdini. Ispod tisua smrznutih stoljea. Na poivalitu bivih narataja. To kraljevstvo inilo se nema dna ni granice.

Okruila su ga lica zakovitlanih sjena. Neka je raspoznavao. Osjeao je ritam svoje krvi. Osjeao je snano svoj ivot skupa sa svom krivnjom.

53

I bojao se sresti one kojima je uinio zlo. Ali, oni su izgubili sposobnost pamenja. Gledali su nekako ustranu ravnoduni prema svemu.

Za svoju obranu imao je devetostrunu liru. Nosio je u njoj glazbu zemlje protiv bezdna boli Zasipajui tiinom sve zvukove. Glazba je vladala njime. Bijae tada bezvoljan. Predavao se diktatu pjesme, sav u uho pretvoren, Kao i njegova lira, bijae samo instrument.

Dok ne stie do palae vladara te zemlje. Perzefona je u svome vrtu usahlih kruaka i jabuka, Crnom od golih grana i vornatih granica, Tron joj alobni ametist, sluala.

Pjevao je o svjetlosti jutra, o rijekama u zelenilu. O isparavajuoj vodi ruiastog svitanja. O bojama: cinoberu, karminu, Sijenskom okeru, plaveti, O blaenstvu plivanja u moru uz mramorne stijene. O gozbi na terasi nad vrevom ribarske luke. O okusu vina, soli, masline, gorice, o bojama. O letu lastavice, letu sokola, dostojanstvenom

letu jata pelikana nad zaljevom. O mirisu pregrti jorgovana u ljetnoj kii. O tomu da rijei je svoje okretao protiv smrti

i ni jednom svojom rimom nije veliao nitavilo.

Ne znam, ree boginja, jesi li je volio, Ali stigao si ak ovamo da je spasi. Bit e ti vraena. No, postoji jedan uvjet. Zabranjeno ti je s njom razgovarati. I na povratku Osvrnuti se da vidi ide li za tobom.

54

I Hermes dovede Euridiku. Lice joj nije ono; sivo je sasvim, Kapci sputeni, ispod njih sjena trepavica. Pomjerala se ukoeno, voena rukom Svoga vodia. Izgovoriti njezino ime Tako je jako elio, probuditi je iz toga sna. Ali se suzdra, znajui da je prihvatio uvjet.

Krenue. Najprije on, a za njim, ali ne odmah, Struganje njegovih sandala i sitno lupkanje Njezinih nogu, sapetih suknjom kao pokrovom. Strma je staza pri vrhu fosforno svjetlucala U mraku, koji je bio poput zidova u tunelu. Zastajao je i oslukivao, ali i oni su tada Zastajali takoer, zamirao je odjek. Kada bi poinjao hodati, odazivao se njihov dvotakt, Jednom, inilo mu se, blie, onda opet dalje. Ispod njegove vjere narastala je sumnja I obavijala ga kao hladan zavoj. Ne znajui plakati, plakao je nad gubitkom Ljudskih nada u uskrsnue. Jer sada je bio poput svakog smrtnika. Njegova je lira utjela i snivala bez obrane. Znao je da mora vjerovati i nije znao vjerovati. I dugo je trebala trajati nesigurna java Vlastitih koraka to ih je, obamro, brojao.

Razdanjivalo se. Ukazae se pukotine u stijeni Ispod svijetleeg oka na izlazu iz podzemlja. I dogodi se to je predosjeao. Kada je okrenuo

glavu, Iza njega na stazi ne bijae nikoga.

Sunce. I nebo, na njemu oblaci. Sada je tek zavritalo u njemu: Euridiko!

55

Ali, mirisale su trave, nisko se rasprostirao pelinji zuj.

I zaspao je, s obrazom na razgrijanoj zemlji.

56

TOMASZ FIAKOWSKI

KAPIJA U HAD U Krakowu je 2002. godine objavljena Mios-

zewa poema Orfej i Euridika (naklada Wydawnictwo Literackie), tiskana, osim na poljskom, jo na engleskom, njemakom, ruskom i vedskom jeziku. Poema je posveena Carol, nedavno preminuloj eni pjesnikovoj.

U razgovoru s T o m a s z e m F a k o w s k i m , zamjenikom glavnog urednika krakovskog Tygodnika Powszechnego, o nastanku ove poeme i o tome da li umjetnost moe ublaiti bol, Miosz je rekao:

- Bez dvojbe. ak sam se i sam zaudio vlastitoj odlunosti da napiem Orfeja i Euridiku, to mogu objasniti jedino time da sam u to djelo prenio sve osobne probleme. Pisao sam noima. Umjesto razmiljanja slijedili su fragmenti, kao da se sve to odvijalo bez moje volje. Uvijek sam teio objektivnoj umjetnosti, ali rijetko mi je to polazilo za rukom. Posezanje za mitom jeste upravo pokuaj prenoenja osobnog osjeanja ili doivljaja u objektivni svijet.

Ovo djelo ima izvjestan klju. Letio sam iz Krakowa u San Francisco, znao sam da Carol umire i da je kraj neizbjean; radilo se samo o tome da stignem u bolnicu prije njezine smrti. I, zapravo, to putovanje po Hadu je moje putovanje u San Francisco i lutanje bolnicom. U scenariju poeme nalaze se elementi suvremene bolnice, kao elektroniki roboti to se beumno kreu hodnicima.

57

* U jednoj od verzija mita bogovi Orfeju ne pokazuju Euridiku nego samo njezin privid, "phasmu". I kod vas "lice joj nije ono, sivo je sasvim".

- Tu su sloene dvije slike. Stigao sam u bolnicu prije nego je Carol umrla, ali to su bili njezini zadnji sati, a onda sam je vidio nakon to je umrla. Vrlo je bolno izdvajanje te osobne podloge - ali ona u poemi postoji.

* U njoj se pojavljuje i drugi sloj, sloj obrauna pjesnika sa samim sobom, s vlastitom odgovornou. "I nijednom svojom rimom ne veliae nitavilo". Je li to uvjet spasenja - stati na stranu ivota?

- Tu su dva elementa. Perzefona je oteta i odvedena u Had, ali dijelom svoga bia sjeala se ljepote ivota. Njezin "vrt usahlih kruaka i jabuka" je trag toga sjeanja. Dakle, moe se rei da se Orfej ponaao pomalo demagoki pozivajui se na njezinu povezanost sa svijetom. A s druge strane, to je opravdavanje samog sebe - uistinu nije bio na strani smrti. Nikad.

* U mitu Orfej svojom pjesmom zakratko zaustavlja itavu podzemnu maineriju, ublaava bol, zaustavlja na tren izvrenje vjeite kazne... Moe li poezija imati takvu snagu ?

- Mislim da poezija moe djelovati na razne naine. Ona je neto vrlo tajanstveno, kao to je tajanstven ljudski organizam. Izjasniti se o tome to moe i to ne moe poezija vrlo je rizino.

58

* Na jednome mjestu govorite o "ledenom srcu" lirskih pjesnika, o tome da se "savrenstvo umjetnosti dobiva u zamjenu za tu osakaenost". Hladnoa srca kao cijena za bavljenje umjetnou?

- To je vjeiti problem, o kojem su pisali mnogi pjesnici, izmeu ostalih Krasiski: "Kroz tebe tee potok ljepote, ali ti nisi ljepota". Ta se raspoluenost ponavlja i kod Mickiewicza, za njega je vrlo bitna.

* Kod Thomasa Manna to se oituje u savezu sa Sotonom; njegov znak je studen to prati kompozitora Adriana Leverkuhna u Doktoru Faustu.

- Thomas Mann pokree ovaj problem mnogo ranije, jo u pripovijetki Tonio Kroger, znai prije Prvog svjetskog rata - i on ga mui cijeloga ivota.

* Vi piete: "Znao je da mora vjerovati a nije znao vjerovati". Je li Orfejev poraz posljedica prevelike ljubavi ili premale vjere? Kada kao krani ispovijedamo vjeru u uskrsnue tijela, dotiemo jednu od najveih zagonetki teologije, a istodobno smo bliski materiji vae poeme,

- To je zasigurno jedno od najtajanstvenijih mjesta kranskoga Credo. Suvremeni ovjek s tim Credo ima neprekidan problem. Nastojao sam, piui o tim pitanjima, predoiti situaciju ljudi koji danas ive, a koja nije jednostavna. Nije lako rei da netko ima vjeru, a netko je nema. Koliko se dananjih ljudi koleba izmeu jednog i drugog, ne elei ni samome sebi priznati...

* Jan Zieliski, piui u Tygodniku Powszech-nom o "Orfeju i Euridiki", poziva se na Rilkeovu pje-

59

smu o istoj temi i ukazuje na to da kod vas, zapravo, sa scene nestaje Hermes - vodi izmeu dva svijeta. ak je zavrio pitanjem: Gdje si, Hermese?

- Jednostavno, meni vie govori linost Perze-fone nego ovaj posrednik, koji je, kako znamo, u mitologiji prilino udna i dvoznana linost.

* Perzefona nosi nadu u preporod.

- Upravo tako! Za mene je ona oduvijek bila fascinantna linost s obzirom na svoju dvostrukost - ivota i smrti. Najprije je ivjela na zemlji, a onda je postala gospodarica smrti. Opasna je vladarka podzemnoga svijeta, a ipak uva sjeanje na miris trava i sunev sjaj.

* Izgubivi Euridiku Orfej oajava, a onda ipak zaspi. "Ali, mirisale su trave, nisko se rasprostirao pela zuj". Znai li to da je pronaao ljekovito jedinstvo s prirodom, svoje mjesto u ritmu njezinih promjena, ili je, prije, rezignacija?

- Ne znam. Netko je rekao kako je Orfej u svome lutanju nauio voljeti, kako je njegovo putovanje, u stvari, lekcija ljubavi prema Euridiki. ak je i njegova dvojba dio te lekcije; ja nisam vjerovao da e Carol preivjeti, znao sam da za nju nema spasa. Orfej ne razumije ba to se s njime dogaa na povratku iz Hada, ali e zaspati s obrazom na razgrijanoj zemlji, imajui, na neki nain, Euridiku u sebi. Rei o nekome da je donio dar ljubavi, to znai najveu poast koja mu se moe ukazati.

Gazeta Wyborcza, 4-5. listopada 2003., odlomci

60

DRUGI PROSTOR

DRUGI PROSTOR

Kako su prostrane nebeske odaje! Do njih se stie stubama iz zraka. Iznad oblaka rajski vise vrtovi.

Dua se otkida od tijela i leti, Zna da postoji visina I postoji niskost.

Jesmo li uistinu izgubili vjeru u drugi prostor? I nestali jesu li, propali, i Nebo i Pakao?

Bez livada izvanzemaljskih kako nai Izbavljenje? Kako pronai mjesto za savez prokletih?

Plaimo, alujmo nakon velikoga gubitka. Iarajmo garom lica, raspletimo kose.

Preklinjimo da nam se vrati Drugi prostor.

63

KASNA ZRELOST

Sporo, jer tek u devedesetoj, otvorila su se vrata u meni i uao sam u prozrano jutro.

utio sam kako udaljavaju se od mene, jedan za drugim,

poput brodova, moji raniji ivoti, zajedno s njihovom mukom.

Otkrivali su mome se peru zemlje, gradovi, vrtovi, morski zaljevi, da ih opie bolje nego prije.

Nisam bio odvojen od ljudi, al i samilost su nas vezali

i govorio sam: zaboravili smo da svi smo djeca Kralja.

Budui dolazimo odonud gdje vie nema podjele na Da i Ne, niti podjele na jeste, bit e i bilo je.

Jadni stoga smo, to rabimo manje od stotog dijela dara to ga dobismo za nae dugo putovanje.

Hip od juer i prije stoljea: ubod maa, bojenje trepavica

pred zrcalom od glatka metala, ubojit pucanj iz mukete, udar karavele o greben, stanuju

u nama i ekaju da budu dopunjeni.

Uvijek sam znao da bit u radnik u vinogradu, isto onako

64

kao i svi ljudi to ive u isto vrijeme kad i ja, bili oni toga svjesni

ili nesvjesni.

65

AKO NEMA

Ako nema Boga, onda nije ovjeku sve doputeno. uvar je on brata svojega i nije mu doputeno brata svoga raalostiti priajui kako Boga nema.

66

MAJSTOR MOGA ZANATA

Uspomeni Jarosawa Iwaszkiewicza

Jesu li me u njegovim pjesmama zavodile iste boje ili pak njegova zaljubljenost u smrt?

Jer zacijelo bijae zaljubljen u smrt. Ona je bila istina i sadraj obmane postojanja.

Ona odnosi ruiastozlatne kule, blijedozeleni mramor, ljubiasta nebesa, crveni violinski stavak.

Ona zauvijek gasi ljubavni krik:

"U maglama ljiljanovih zgarita, Usred strnita i sivila, Poput naranaste mrlje Vatreni bokor tvoje golotinje."

Sada mislim da u dionizijskoj slatkoi umiranja ima neeg

neumjerenog.

Prolaznost ljudi i stvari nije jedina tajna vremena. Koje poziva da pobjeujemo kunju naeg

podanitva.

I na samome rubu provalije postaviti stol, na njemu ae, krag

i dvije jabuke.

Kako bismo uveliali nedostino Sada.

67

BORAVAK

Boravak na ovome mjestu nalikovao je snu, a san je trajao mnoge godine.

Mene se uistinu nita nije ticalo Sve dok sam sluao glas to je diktirao pjesme.

To je bio moj nain da ivim, I tako se ispunjavalo ono to mi je predodreeno.

Nekima se inilo da sam s njima, Povjerovali su dakle mojoj maski.

Spoitavao sam sebi zbog toga, jer elio sam biti drugaiji:

Istinoljubiv, odvaan, plemenit.

Poslije sam jo samo govorio: previsoki su pragovi. Jesam, i bit u kriv, i koga za to briga?

68

EMIGRIRATI

U snovima vraaju mi se godine stranstvovanja. I samo tada znam koliko sam patio. Na minuli ivot je zakriven, Ili zazidan onako kako to ine pele, Lijepei voskom oteena mjesta.

Tko bi mogao ivjeti uvajui sjeanje Na sva ponienja nae uznosite ambicije, I blagonaklone poglede na jadnika Koji misli da, kao kod kue, neto vrijedi.

Kada bih za mlade sastavljao svjedoenje, Ni rijeju spomenuo ne bih uspjeh. Koji se sigurno dogodi, ali je gorak.

69

O STARIM ENAMA

Nevidljiv, odjeven u prevelike halje, eem glumei nesputani duh.

Kakva je ovo zemlja? Zemlja straha od sjeanja na prolost, krieva za zasluge to gube vrijednost.

Mislim na vas, stare ene, koje utei prebirete dane ivota svoga kao kuglice svoje krunice.

Trebalo je izdrati, napatiti se, izai nakraj sa svime, ekati, ne ekati, trebalo je.

Molim se za vas, Najviemu, potpomognut vaim licima s fotografija.

Da dan smrti vae ne bude dan beznaa, ve povjerenja u svjetlo to se probija

iza zemaljskih oblika.

70

ANEO UVAR

Moj aneo uvar u snu uzima oblik ene. Ne uvijek iste. Zna da ja, tjelesan sasvim, trebam ljubavni dodir. Ne spajamo udove svoje, Ali postoji bliskost i istinsko razumijevanje.

Nisam vjerovao u nazonost anela, ali su se snovi promijenili.

A kad sam nedavno naao peinu s blagom, Zajedno smo pomicali vree, a ja sam molio Za jo mrvicu mirna sna.

71

VISOKE TERASE

Visoke terase iznad svjetlosti mora. Prvi smo u hotelu sili na doruak. Daleko, du linije horizonta, manevriraju brodovi.

U Gimnaziji Zigmunta Augusta dan smo poinjali pjesmom

Kad rana die se zora".

Tek oi protrljati stignem, Ve Gospoda svojega zivnem, Boga moga sa neba, Dua mi namah treba.

Cijeli ivot pokuavah odgovoriti na pitanje: odakle zlo?

Nije mogue da ljudi toliko pate dok je Bog na nebu i oko mene.

72

NEPRILAGOENOST

Nesposoban sam ivjeti igdje drugo osim u Raju.

Jednostavno takva je bila moja genetska neprilagoenost.

Na zemlji ubod ruina trna pretvarao se u ranu, svaki

put kada se iza oblaka sakrilo sunce, osjeao sam tugu.

Pretvarao sam se da poput ostalih radim od jutra do veeri, ali odsutan,

nevidljivim predjelima odan.

Za utjehu bjeao sam u gradske parkove da gledam i vjerno

slikam cvijee i drvee, ali su se oni iz zbiljskih pretvarali

u raslinje rajskoga vrta.

Nisam zavolio enu sa svojih pet osjetila, elio sam u njoj vidjeti jedino sestru u zajednikom

izgnanstvu.

Religiju sam cijenio zbog toga to je ona u ovoj zemlji bola

bila pjesmom tunom i moleivom.

73

KOFER

Moda je Gospod Bog stvorio svijet kako bi se odraavao

u beskrajnome broju oiju ivih bia ili, to je vjerojatnije, u beskrajnome broju ljudskih svijesti.

Isto kao i u ljudskim matarijama, poput moje romantine predodbe

ume u Raudonci, ili moje predodbe grudi gospoe Poli,

kada sam u nju bio zaljubljen.

Gdje li Gospod Bog uva te odraze? Ima li nekakav vrlo veliki kofer

u kojem dri svoje blago?

Ili je pak poput golemog raunala u kojem je smjetena

njihova bezgranina mnoina?

Moda je zauzet razgledanjem, usporeujui odraze s onim

to je uistinu bilo?

Podsmjehujui se ubrk mudracima, koji su drali da su to samo odrazi i nita vie.

74

1

"JA"

Preudno, u sebe zaljubljeno Ja, mukaraca i ena, oboava

sebe u zrcalu.

Koliko krema, pomada, utirkanih koulja, da bi predstavilo sebe

kao slavno i blistavo.

Ali odmah za njim stiu nevidljive kozmetiarke Vremena, stavljaju sjene bora u kutove oiju, docrtavaju ustima izraz gorine.

Posipaju pepelom kosu, mijenjaju osobnost u bezimenu

masku.

Zrcalo se gasi, oi jedva vide, kako je teko povjerovati da za anele moemo biti tek jednokratni dogaaj, ne znamenka u ispunjavanju svakodnevnih zakonitosti.

xxx

Nema nikakve sumnje da su ono dvoje u Raju bili jednokratan

dogaaj.

Zamislite samo! Ne povinovati se nikakvom zakonu prolaznosti.

Niti zakonu uzroka i posljedice.

75

)

;i

Niti zakonu nesuglasja izmeu volje i tijela.

Nije postojalo Ja. Postojala je zagledanost.

Zemlja tek to se izvukla iz kaosa.

Trava blistavozelena. Obala rijeke tajanstvena.

I nebo, na kojemu sunce znai ljubav.

76

NOVO STOLJEE

Tijelo vie ne slua moje zapovijedi. Spotie se na sasvim ravnoj cesti, teko

se uz stube penje. Odnosim se prema njemu s ironijom. Ismijavam Mlitavost njegovih miia, to to mu se noge

vuku, sljepilo, Sve oznake duboke starosti.

Nasreu, i dalje nou sastavljam pjesme. Premda, kad ih izjutra zapiem, kasnije ih ne

mogu proitati. Pomau mi uveana slova na raunalu. Koje sam doekao, to je prednost.

77

BILJENICA

to je mogue izraziti? Nita se ne moe izraziti. Vatra u ognjitu. Nastja pee utipke. Prosinac. U osvit. U selu blizu Jaszuna.

Moram ve umrijeti, a posao nikako nije zavren. ***

Od ljudskog govora do nijemih stihova kako je daleko!

***

Rasprostire se dolina, znakovi, svjetlo. ***

Nisam bio jak, Gospode, Nikakve u meni mukosti. Vodio si me do provalija I do nemogunosti.

***

Zauvijek nezreo. Jedino ja znam koliko smijean...

***

Topla dolina vjeno ivuih. eu se iznad zelenih voda. Meni na prsima riu crvenim tuem Srce i znakove milostiva prihvaanja.

78

Hvaliti. To je valjda jedino ostalo. Onome koji se sjea i koji korak po korak razmatra Nesreu za nesreom i odakle je udarilo.

***

Ovi ljudi ovdje ne znaju kako je teko praviti se da se nita nije zbilo,

normalnost.

***

Volio sam Gospoda Boga iz sve svoje snage na pjeskovitim

putovima kroz ume.

***

Kamo se djelo pamenje dana to bijahu tvojim danima na zemlji,

I priinjavahu ti radost i bol, i bijahu za tebe svemir?

Nisko, ispod, u raljama, Stol, a na njemu debela knjiga, I ruka to po njoj pie...

***

Na kapiji Pakla stajae razgoliena. ***

Htio sam opisati svijet kao Lukrecije to ga opisa, No, sve se toliko isprekompliciralo, ak izraza u rjeniku bilo bi premalo, Stoga sam samo uzviknuo: Ipak se kree!

79

Skida gaice Poliksena.

Govorio sam joj: Uvijek sam Tebe jedinu ljubio, i sada

znam odakle dolazi gubitak.

Ljubav moja u snu, vjeverica u umarku.

Naprijed su ili odrasli zabavljeni svojim glupavim razgovorima.

Tee rijeka Willia, ravnoduna. ***

Samilou i odvratnou sputan.

80

VIEKATNI OVJEK

Kada izlazi sunce, osvijetli gluposti i grijehe skrivene u zakucima sjeanja i nevidljive danju.

Ide viekatni ovjek, na gornjim katovima krepkost jutra, a tamo nie mrane odaje u koje te strah ulaziti.

Kae: ispriavam se duhovima odsutnih to cvrkuu dolje za stolovima pokopanih kavana.

to ini ovjek? Boji se suda, naprimjer sada, ili poslije smrti.

METAMORFOZE

I uti su se iz zelenog hrasta cijedili medovi Ovidije

Mitske sam medove pio, Glavu sam lovorima resio, Samo da se ne sjeam.

Lutao sam nevin, osjetljiv i milosrdan Sve do osmrtnice i groblja,

Ali pred tobom, Gospodine, Zaludu je moje nastojanje Da si pribavim ime pravednika,

Priroda je moja crna, Svijest pakla vrijedna, I ranjiv ego.

Takvoga si me ti htio, U Tvoje poslove pozvao, Nesretnika.

I tako se besmislen ivot, i u sebi oprean, Zatvara.

82

TEOLOKI TRAKTAT

1. OVAKAV TRAKTAT

Ovakav traktat nee napisati mlad ovjek. Ne mislim ipak da ga diktira strah od smrti. To je, nakon mnogih pokuaja, prosto zahvalnost, takoer oprotaj od dekadencije u koju je zapao pjesniki jezik moga stoljea.

Zato teologija? Jer prvo mora biti prvo.

U tome jeste pojam istine. I upravo poezija svojim ponaanjem preneraene ptice to kljuca na prozorsko staklo, svjedoi da ne znamo ivjeti u fantazmagoriji.

Neka se u na govor vrati stvarnost. To znai smisao, nemogu bez apsolutne

polazine toke.

83

2. PJESNIK, KOJEGA SU KRSTILI

Pjesnik, kojega su krstili u seoskoj crkvi katolike upe, naletio je na potekoe to su ih uzrokovali njegovi suvjernici.

Zaludu se trudio odgonetnuti to se dogaa u njihovim glavama.

Sumnjao je na prastari oiljak ponienja i zamjenske plemenske mitove. Dakako, svako od njih, djece, nosilo je vlastitu

sudbinu.

Suprotstavljanje ja-oni bilo je nemoralno,

Budui da sebe smatra boljim od njih.

Lake je bilo s drugima ponavljati molitvu na engleskom

u crkvi Svete Magdalene u Berkeleyu.

Jedno je, naavi se na zaobilaznici koje jedna traka vodi u San Francisco a druga u Sacramento,

Pomislio da jednom mora napisati teoloki traktat, kako bi iskupio svoj grijeh samoljubive oholosti.

84

3. NISAM

Nisam i ne elim biti posjednikom istine.

Sasvim mi je dovoljno lutanje po rubovima hereze.

Kako bih izbjegao ono to zovu spokojstvom vjere, a to je tek puko samozadovoljstvo.

Moji su poljski suvjernici voljeli rijei crkvenoga obreda,

ali nisu voljeli teologiju.

Moda sam bio poput redovnika u umskom samostanu,

koji je promatrajui kroz prozor razlivenu rijeku pisao svoj traktat na latinskome, jeziku nerazumljivu seljacima u ovjim kousima.

I kako je komino kraj naherenih varokih plotova, gdje kokoi eprkaju nasred pranjave ulice, raspravljati o Baudelaireovoj estetici!

Naviknut da za pomo obraam se Majci Bojoj, s mukom sam je samo prepoznavao U Boanstvu podignutom na zlato oltara.

85

4. MOLIM OPROTAJ

Molim oprotaj, preasni teolozi, za ton neprilian ljubiastoj boji vae toge.

Okreem se i prevrem u postelji svoga stila, ekajui da mi postane udobno, ni odve pobono, ni odve svjetovno.

Mora postojati sredina izmeu apstrakcije i djetinjarije, kako bi se moglo razgovarati ozbiljno o stvarima doista ozbiljnim.

Katolike dogme kao da su nekoliko centimetara previsoko, podiemo se na prste, i tada, u treptaju, ini nam se da vidimo.

Ali tajna Svetoga Trojstva, tajna Grijeha Praroditeljskoga i tajna Otkupljenja oklopom su zatieni od razuma.

Koji uzaman nastoji saznati povijest Boga prije stvaranja svijeta, i to kada je u Njegovu Kraljevstvu izvren raskol na dobro i zlo.

I to od toga razumjeti mogu u bijelo odjevene djevojice,

koje pristupaju prvoj priesti?

Premda je i za sijede teologe toga malo previe, stoga sklapaju knjige pozivajui se na nedostatnost ljudskoga jezika.

Ipak, nije to dovoljan razlog da se avrlja o slatkom djetecu Isusu u jaslama. 86

5. OPTEREENJE

Taj Mickiewicz; emu se njime baviti kad je ionako pogodan.

Pretvorili su ga u patriotski rekvizit za pouavanje mladei.

U limenku, u kojoj nakon otvaranja titraju crtii o drevnim Poljacima.

I katolicizam, zar nije bolje ostaviti ga u miru?

Kako bi sauvan bio ritual kropljenja blagoslovljenom vodom

i slavljenja blagdana, i ispraaja mrtvih na dostojna groblja.

Uvijek e se nai oni koji e ga tretirati ozbiljno, to znai politino.

Nikada se, pak, nisam povezivao s onim neprijateljima

Prosvjetiteljstva, koji sluahu vraga kako govori jezikom liberalizma i tolerancije za sve inovjerce.

Naalost, u odnosu na mene primjenjivana je amerika izreka,

smiljena, uostalom, u looj namjeri: "Jednom katolik, uvijek katolik".

87

6. UZALUDNO

Bogovi su svemoni, no sudei po svijetu koji su stvorili nisu dobri, ili su dobri ali im se svijet oteo iz ruku,

to znai nisu svemoni.

Epikurova kola

Kao estogodinjak osjeao sam uas u kamenom poretku svijeta.

Uzaludno sam kasnije traio sklonita u arenim atlasima ptica, ja bucmasti kustos Kola ljubitelja prirode.

Charles Darwin, nesueni duhovnik, sa aljenjem je objavio svoju teoriju materijalnog blagostanja, predviajui da e ona posluiti teologiji vraga.

Budui ona propovijeda pobjedu snanih i poraz slabih, to je precizan program vraga, kojega zato i zovu Princem Ovoga Svijeta.

Sve to tri, pue, leti i umire, argument je protiv boanske prirode ovjeka.

Obratih se protu-Prirodi, to znai Umjetnosti, kako bih s drugima gradio dom na od zvukova glazbe, od boja na platnu i ritma govora.

Ugroeni u svakom trenu, oznaavali smo svoje dane

88

na kamenom ili papirnom kalendaru.

Spremni na to da se iz ponora digne studena ruka, koja e nas izvui zajedno s naom nedovrenom gradnjom.

Ali s vjerom da neki od nas dobivaju dar, milost unato sili tee.

89

7. MENI SE UVIJEK SVIAO

Meni se uvijek sviao Mickiewicz, premda nisam znao zato.

Dok ne shvatih da je pisao u iframa i da je to pravilo poezije,

Odmak izmeu onoga to se zna i onoga to se otkriva.

Znai, sadraj je vaan poput jezgre u ljusci, a kako e se igrati

ljuskama, nema veeg znaenja.

Pogreke i djetinje ideje tragaa za tajnom moraju biti oprotene.

Mene su ismijavali za Swedenborga i druge kojetarije,

budui sam izlazio izvan propisa knjievne mode.

S podrugljivom nacerenom njukom majmunoljudi koji raspravljaju o mojoj zatucanosti pobona djeteta.

Koje ne eli prihvatiti jedino dostupno nam znanje 0 uzajamnom stvaranju ljudi 1 zajednikom stvaranju onoga to istinom zovu.

Istodobno, ja sam htio vjerovati u Adama i Evu, U Pad i nadu u povratak.

90

8. PA NARAVNO, SJEAM SE

Pa naravno, sjeam se dvorita u kui Romerovih, gdje bijae sjedite loe "Priljeni Litvanac".

I pod starost sam se naao u dvoritu svoga sveuilita

ispod arkada, pred ulazom u Crkvu sv. Ivana.

Udaljenost bijae velika, ali sam mogao uti kako koija puca biem

i svi se skupa iz Tuhanowicza dovozimo pred trijem dvora

Chreptowiczevih u Szczorsima.

Kako bismo u najveoj knjinici na Litvi itali knjige ukraene likom svemirskoga ovjeka.

Ako piui o meni pobrkaju stoljea, sam u potvrditi da sam tamo bio godine 1820, nagnut iznad L'aurore naissante Jakoba Bohmea, francusko izdanje, 1802.

91

9. NE IZ FRIVOLNOSTI

Nisam se iz frivolnosti, asni teolozi, bavio tajnim znanjem mnogih stoljea -no me je srce boljelo od pogleda na gadosti svijeta.

Ako je Bog svemogu, to moe dopustiti samo pod pretpostavkom da nije dobar.

Odakle onda granice njegove moi, zato takav a ne drugaiji

jeste poredak stvaranja - na to su nastojali odgovoriti

hermetici, kabalisti, alkemiari, vitezovi Ruina kria.

Tek bi danas nali potvrdu svojim slutnjama u tvrdnji astrofiziara da prostor i vrijeme nisu neto vjeno, nego su imali svoj poetak.

U jednom nezamislivom bljesku, od kojega su se poeli

raunati minuti, sati i stoljea stoljea.

A oni su se upravo bavili onim to se dogodilo u krilu Boanstva

prije toga bljeska, ili kako su se pojavili Da i Ne, dobro i zlo.

Jakob je Bohme vjerovao kako je vidljivi svijet nastao kao posljedica katastrofe, kao milosrdni in Boji, koji je kanio pretei irenje nepatvorena zla.

Kada optuujemo zemlju da je predvorje pakla,

92

pomislimo da bi mogla biti potpuni pakao, bez ijedne zrake ljepote i dobrote.

93

10. ITALI SMO U KATEKIZMU

itali smo u katekizmu o pobuni anela -to bi pretpostavljalo nekakvo djelovanje

u pred-svijetu prije nego je vidljivi Kozmos stvoren, jedino tako znamo misliti, sluei se kategorijama

"prije" i "poslije".

ak i kad bi u pred-svijetu postojale cijele vojske nevidljivih anela, samo se jedan od njih, oitujui svoju slobodnu volju, pobunio i postao hetmanom odcjepljenja.

Ne znamo tono je li to bila prva, i najsavrenija od egzistencija, prizvana u postojanje, ili pak tamna strana samoga Boanstva to ju je Jakob Bohme imenovao Bojim Gnjevom.

Ovako ili onako, aneo velike ljepote i snage ustremio se protiv

nepojamne Jednine, budui je rekao: " J a " , to je znailo odvajanje.

Lucifer, nositelj tamnoga svjetla, nazvan takoer protivnikom,

Sotonom, u Knjizi o Jobu je slubeni optuitelj u Stvoriteljevu gospodarstvu.

Nema vee mrlje na djelu Boga, koji je rekao "Da" , nego to je smrt ili " N e " , sjena baena voljom odvojenoga postojanja.

94

Ta je pobuna oitovanje vlastitoga " ja"i zove se udnja,

concupiscientia, a na zemlji je ponovie nai praroditelji. Drvo spoznaje dobra i zla moglo bi se, kako su to otkrili Adam

i Eva, zvati drvetom smrti!

Grijeh svijeta mogao bi biti obrisan rukom novoga Adama,

iji je rat s Princem Ovoga Svijeta rat protiv smrti.

95

11. PREMA MICKIEWICZU

Prema Mickiewiczu i Jakobu Bhmeu, Adam je bio kao Adam Kadmon iz Kabale, kozmiki ovjek u krilu Boanstva.

Pojavio se u srcu stvorene Prirode, ali bijae aneoski,

obdaren nevidljivim tijelom.

Stavljale su ga na kunju sile Prirode, koje su ga (kako je izdiktirao Mickiewicz Armandeu

Levyju) zvale: "Evo nas ovdje, oiglednosti, oblici, stvari, to trae jedino da podlijeu tebi, slue tebi. Vidi

nas,

dodiruje nas, moe upravljati nama gledom, kretom.

Vidje li ikada bie vie od sebe, boga, koji bi imao gled, kret, koji bi zapovijedao stihiji? Vjeruj nama, ti si istinski bog za nas, ti si istinski gospodar stvaranja. Ujedini se s nama, postanimo ovo isto tijelo, ova ista priroda, sjedinimo se."

Adam je podlegao kunji, a onda Bog posla na njega dubok san.

Kada se probudio, stajae pred njim Eva.

96

12. TAKO DAKLE EVA

Tako se dakle ispostavilo da je Eva izaslanica Prirode

i povukla je Adama u jednolini krug raanja i umiranja.

Kao da je Velika Majka zemlja paleolita, to raa i uva pepeo.

Otuda moda muki strah od obeanja ljubavi, koja nije drugo doli obeanje smrti.

Zemaljskost Evina u toj prii nee dobiti priznanje naih sestara,

ali kod Jakoba Bhmea nalazimo i sliku drugaije Eve,

one, koja je dobila i prihvatila poziv da postane majkom Boga.

Ne zaboravimo u svakom sluaju da Bohme govori o svijetu arhetipa,

koje Bog promatra, to znai tamo gdje ne postoji nikakvo prije i nikakvo poslije, niti je Eva druga nasljednica Eve prve, ali stoje jedna kraj druge u pogledu Stvoriteljevu.

Proimajui se jedna drugom, rodice vie nego sestre.

97

udesna "Himna navjetenju P. M. Gospi"* mladoga antiklerikalca Mickiewicza nastala je neposredno prije masonske himne poznate kao

"Oda mladosti" i slavi Mariju rijeima proroka ili Jakoba Bohmea.

* " H y m n n a z w i a s t o w a n i e N . M . P a n n y " - d o s l o v n o : " H i m n a

n a v j e t e n j a P r e s v e t e D j e v i c e M a r i j e " - o p . p r e v . ;

98

13. NE TREBA SE UDITI

Ne treba se uditi tim spekulacijama, jer Praroditeljski je grijeh nerazumljiv, i postaje malo jasniji ako prihvatimo da je Adamu godilo postati vladarom svekolika vidljiva stvorenja, a to stvorenje, udei se sjediniti s njim, nadalo se da e ga sauvati od smrti.

Nije se tako dogodilo, i sam je izgubio besmrtnost.

ini se da je Praroditeljski grijeh ta prometejska matarija o ovjeku, biu tako nadarenom da moe snagom svoga uma stvoriti civilizaciju i iznai lijek protiv smrti.

I da je novi Adam, Isus, primio tijelo i umro, kako bi nas oslobodio prometejske oholosti.

S kojom je, istina, Mickiewiczu najtee bilo izai nakraj.

99

14. TI KOJI SE RODI

Ti, koji se rodi te noi iupaj nas iz vraje moi.

Kolenda

Tko god smatra normalnim poretkom stvari da snani pobjeuju, slabi nestaju, a ivot se

svrava smru, pristaje na vladavinu vraga.

Neka se kranstvo ne pretvara da je naklonjeno svijetu,

ako u njemu vidi grijeh poude ili sveope Volje, kako je to nazivao veliki filozof pesimizma,

Schopenhauer, koji je u kranstvu i budizmu nalazio zajedniku

crtu, suosjeanje sa stanovnicima Zemlje, doline suza.

Tko se ufa u Isusa Krista, iekuje njegov dolazak i kraj svijeta, kada prvo nebo i prva zemlja prou i smrti vie ne bude.

100

15. RELIGIJU CRPEMO

Religiju crpemo iz nae samilosti prema ljudima.

Preslabi su ivjeti bez boanske skrbi.

Preslabi su sluati krgutavo obrtanje paklenih kotaa.

Tko e se od nas pomiriti sa svemirom bez ikakva glasa,

Bez suosjeanja, samilosti, razumijevanja?

ovjeanstvo znai potpunu nepoznanicu meu galaktikama.

Dovoljan razlog da zajedno s drugima podigne svetite

nezamisliva milosra.

101

16. PRAVO GOVOREI

Pravo govorei, nita ne razumijem, postoji samo ekstatini na ples, djeli velike cjeline.

Raaju se i umiru, ples ne prestaje, pokrivam oi, branei se od naleta slika to jure prema meni.

Moe biti da samo glumim geste i rijei i djela, zaustavljen na za me odreenoj njivi vremena.

Homo ritualis, svjestan toga izvravam to je propisano jednodnevnom metru.

102

17. ZATO NE PRIZNATI

Zato ne priznati: u religioznosti svojoj nisam postupao

mimo Knjige o Jobu.

S razlikom tom to Job sebe je smatrao nevinim; ja, meutim, opteretih krivnjom svoje gene.

Nisam bio nevin; htio sam biti nevin, ali nisam mogao.

Poslanu na mene nesreu podnosio sam ne hulei Boga,

poto sam nauio ne huliti Boga zato to me stvorio ovjekom ba ovakvim,

a ne drugaijim.

Nesreu sam shvaao kao kaznu za svoje postojanje.

Dan i no upuivao sam Bogu pitanje: Zato? Do kraja nesiguran razumijem li Njegov nejasni odgovor.

103

18. KAD NE BIH POSJEDOVAO

Kad ne bih posjedovao opirno znanje o tome to se zove ponos, oholost ili tatina.

Mogao bih ozbiljno shvatiti prizor koji se zavrava ne toliko

sputanjem zavjese koliko gromom iz vedra neba.

Ali komika tog prizora je tako jedinstvena, da se smrt ini neprimjerenom kaznom za

nesretne lutke, za njihove igre samohvale i vjerolomne uspjehe.

Mislim o tome s rugom, videi sebe medu sudionicima zabave.

I tada mi je, priznajem, teko vjerovati u besmrtnu duu.

104

19. E DA, VALJA UMIRATI

E da, valja umirati. Smrt je golema i nerazumljiva. Zalud na Zadunice elimo uti glasove iz mrklih podzemnih predjela, eola, Hada. Mi smo zaigrana zamorad, nesvjesna da e ii

pod no. Kad srce stane, nastupa nita, govore moji suvremenici slijeui ramenima.

Krani su izgubili vjeru u surovoga Suca, koji osuuje grenike na kotlove s vrijuom

smolom.

Ja sam se okoristio itanjem Swedenborga,

Kod kojega ni jedna presuda ne pada s visine.

I due umrlih vue kao magnet ka duama slinim

Njihova karma, kao kod budista.

Osjeam u sebi toliko neispoljena zla, da ne iskljuujem svoj odlazak u Pakao.

Bio bi to zasigurno Pakao umjetnika.

To znai ljudi, koji su savrenstvo djela

Stavljali iznad svojih obveza suprunika, oeva, brae i sugraana.

105

20. GRANICA

Usnio sam san o granici koju je teko prei, a prekoraio sam ih mnogo, unato straarima drava i imperija.

Taj san nije imao smisla, jer je zapravo bio o tome kako je sve dobro dok na prelaenje granice nismo primorani.

Na ovoj strani zeleni, mekani sag, a to su vrhovi drvea tropske ume, letimo iznad njih mi, ptice.

Na onoj strani ni jedne stvari, koju bismo mogli vidjeti, dotaknuti, uti, kuati.

Spremamo se tamo, vukui se, kao emigranti koji ne oekuju sreu u dalekim predjelima

izgnanstva.

106

21.DA BI NAPOKON

Da bih napokon predstavio sebe kao nasljednika mistinih loa,

a i kao ovjeka drugaijeg negoli u legendi.

Navodno dijete sree, kojemu sve uspijeva, skupljao sam asti u dugom i radinom ivotu.

Uistinu se to odvijalo sasvim drugaije, ali zbog ponosa i stida uzdravao sam se priznati.

U kolskim godinama, u brutalnosti igralita, ocijenio sam sebe

nesposobnim za borbu i rano se poeo pripremati za zamjensku misiju.

Kasnije sam iskusio istinske a ne umiljene tragedije,

tim tee za podnoenje to se ne osjeah nevinim.

Nauio sam podnositi nesreu, kao to se podnosi sakatost,

ali moji su itatelji rijetko iz mojega pisanja to mogli naslutiti.

Jedino tamni tonovi i sklonost ka posebnoj, gotovo manihejskoj vrsti kranstva, mogli su navesti na pravi trag.

Dodati treba upletenost ove individue u povijest dvadesetoga stoljea, u apsurdnost njezinih

postupaka i seriju udesnih spasenja.

107

Kao da je zamjenska misija bila potvrena i Gospod Bog traio od mene da djelo dovrim.

Trudio sam se i traio veliinu, nedopiranje do nje pravdaju hudim vremenima.

Nalazei je kod drugih, katkad kod sebe, zahvalan sam bio za dar sudionitva u nesvakidanjoj Bojoj zamisli za smrtnike.

108

22. IMAJTE RAZUMIJEVANJA

Imajte razumijevanja za ljude slabe vjere.

Ja takoer jednoga dana vjerujem, drugoga ne vjerujem.

Ali mi je dobro u gomili koja se moli. Budui oni vjeruju, pomau mi vjerovati u njihovo vlastito postojanje bia zagonetnih.

Ne zaboravljam da su oni stvoreni samo malo niim od nebeskih moi.

Ispod svoje runoe, iga njihove praktinosti, isti su, u njihovim grlima, kada pjevaju, pulsira bilo ushita.

A najvie pred kipiem Majke Boje, u obliku u kojem ukazala se djetetu u Lurdu.

Naravno, skeptian sam, ali skupa pjevamo, pobjeuju na taj nain proturjeje izmeu privatne religije i religije obreda.

109

23. LIJEPA GOSPA

Lijepa Gospo. Ti, koja si se ukazala djeci u Lurdu i Fatimi.

Najvie ih je tada, kako kau djeca, zadivila Tvoja neizreciva krasota.

Kao da si htjela podsjetiti kako je ljepota jedna od sastavnica svijeta.

to mogu potvrditi jer sam bio u Lurdu hodoastio sam u peine, dok umi rijeka i na istomu nebu iznad planina vidi se krajiak

mjeseca.

Stajala si, priaju djeca, iznad nevelika drveta, ali su Tvoje stope lebdjele desetak centimetara iznad njegova lia.

Imala si tijelo ne privid, ali od nematerijalne materije,

i mogue je bilo raspoznati kope na Tvojoj haljini.

Molio sam Te za udo, ali sam i bio svjestan

Kako dolazim iz zemlje, u kojoj Tvoja svetita slue uvrivanju narodne zablude i stavljanju pod zatitu Tvoju, poganska boginjo, pred najezdom neprijatelja.

Moja je nazonost tu bila pomuena

Dunou pjesnika, koji ne smije laskati

110

pukim fantazijama.

Ali udim ostati vjeran Tvojoj nedokuivoj nakani

Da se ukae djeci u Lurdu i Fatimi.

111

Leszek Koakowski

MALA GLOSA UZ EPOPEJU DUHA

Drugi su komentatori rekli gotovo sve to je vano o "Teolokom traktatu". Ja u se, unato svemu, umijeati vlastitom rijeju, ne postavljajui sebi zahtjeve da to bude neto novo. Kada proitamo "Traktat", istodobno imajui na umu ranije tekstove ovoga autora, uini nam se da se radi o sasvim prirodnoj, oekivanoj kruni njegove poetske sudbine, o jednostavnom postavljanju kule to je nedostajala na graevini tako davno podignutoj. Zacijelo je to zabluda, ali razumljiva.

Nije to, kao to se lako moe zamijetiti, teologija u pravom smislu, ve priznanje vjere ili nevjere i opis razliitih s tim vezanih problema. Teologija je u povijesti vjere obrambeno orue, ona ne gradi vjeru nego je brani od napada izvana, odbija prigovore; kada bi cijeli svijet vjerovao onako kako valja, ne podlijeui sumnjama, kada ne bi bio izloen kritici i podsmjehu nevjernika ili ljudi drugih vjera, teologija zacijelo ne bi ni bila potrebna. Teologija je po prirodi svoga poziva sklona tretirati kransku religiju kao zbir tvrdnji, u koje valja vjerovati (iako gotovo uvijek potuje razlike izmeu sustava znanja i sustava vjere).

No eto, ovo se zove "Traktat", ali je to iznad svega poetsko djelo neobine ljepote. A ja, pak, iako osjetljiv na drai poezije, ne umijem o poeziji i njezinim ljepotama pisati, jer to je preteko. Promatrajmo, dakle, tako kao da "Traktat" upravo jeste traktat. Sve se ne moe rei; uostalom, i nedopustivo je. Mickiewicz, na kojega se Miosz neko-

112

liko puta poziva, takoer podsjea na to: "Postoje istine koje mudrac svim ljudima saopava..."* itd. Brojne su, isto tako, strane boanskoga svijeta koje su, kako su nas oduvijek uili - premda ne uvijek uspjeno - neizrecive, tako da ih ni jedan ljudski jezik ne moe dosegnuti, pa ni sam aneo Akrazi-el**, koji boanske tajne ljudima objavljuje, ne bi ih umio prenijeti.

Miosz zna da religija nije lista doktrinarnih tvrdnji. Zna, takoer, da nije ni ono to u sebi do kraja ivota uvaju djevojice spomenute u poemi, kojima su utuvljene u glavu istine vjere prije nego su pristupile prvoj svetoj priesti. I jedno i drugo predstavljaju neku stranu religioznog ivota, svakako, ali ni jedno od njih, niti oboje zajedno, ne stvaraju ivot vjere. Miosz bolno doivljava to neprijateljstvo, to traje ve nekoliko stoljea, izmeu kranstva i prosvjetiteljstva. To je pitanje bilo na sve naine preraivano, preorano, no i pored toga, sve je u svezi s njim dvoznano i nejasno. Kranstvo danas vodi ivot pun kolebanja, ali je prosvjetiteljstvo samo sebi zabio no u lea, stigavi do mjesta na kojemu je i sama vjera u istinu obezvrijeena, a vjera u stvarnost pokazuje se kao suviak i praznovjerje, jer je "metafizika".

Najvee vorite problema vidimo na dva mjesta. Jedno je takozvana znanstvena slika svijeta, i za nju prikaena (premda logiki iz nje neizvodi-va) racionalistika ideologija. Ve jedno i pol sto-

* I m a i s t i n a k o j e m u d r a c k a e s v i m a , / I m a i h k o j e a p e s u n a r o d n j a c i m a , / I m a i h k o j e p o v j e r a v a d r u g u b l i s k o m , / I m a i h k o j e n e m o e o t k r i t i n i k o m . ( A d a m M i c k i e w i e c z , " P r a v o r i j e c i i o p a s k e " , p r i j e v o d Z . M a l i )

* * A h r a z i e l i l i A k r a z i e l - p r e d s t a v l j e n j e n a i d o v s k o m e a m u l e t u - k a m e j i - k a o a n e o k o j i t i t i o d d e m o n a ; U r i e l , P r i n c s v j e t l o s t i , e t v r t i a r h a n e o , i je i m e n i j e z a p i s a n o u Bibliji - op. prev.

113

ljee Darwin je, isto tako, trn u tijelu kranstva, ma koliko se inilo kako brie granicu izmeu ovjeka i ostatka ivuega svijeta. Vjerouitelji, koji su ga bez napora obarali ("Taj Darwin kae kako je tvoj pradjed bio majmun; nije nego, on je sam majmun", "Taj Darwin kae da, ako u zemlju posadi zrno penice, onda iz njega moe niknuti krava, pa ti pokuaj"), zadovoljavali su moda one uenike, koji su im trebali kasnije popunjavati redove takozvanih funkcionalnih analfabeta, ali zacijelo ne i bistre etrnaestogodinjake, koji su vidjeli njihovo sramotno mranjatvo. Da li kod nas postoje jo uvijek takvi vjerouitelji - ne znam. Darwino-ve antireligijske otrice mogue je neutralizirati, u emu ipak razum pomae, ali bit e drugi neki Razum - ne taj od skolastikog racionalizma, koji je imao svoj dan, razumije se, ali je taj dan davno proao. Da vjera nema temelje u nauci, znali su mnogi ve u XVII. stoljeu i bez Darwina. Ali neke udne stvari su se dogaale u znanosti XX. Stoljea, i moda su vratile smisao nekim vanim teolokim tradicijama. Kako se morao smijati uenjak XIX. stoljea glupostima sv. Augustina, koji je govorio kako vrijeme nije ni postojalo prije nego je Bog stvorio svijet (ili Apostola Ivana, koji je propovijedao da vrijeme vie nee postojati. Nego, vrijeme jednostavno tee, bilo svijeta ili ne bilo. No, sada sasvim drugaije. Na teoriju Velikoga praska (na to podsjea Miosz), u kojem su nastali vrijeme, prostor i materija, ne jednom su se pozivali - e pa, dakle, Bog postoji! Ipak, nema "dakle", nema logikog proizlaenja, ali ima otvorenost ljudske misli prema neemu to, ini se, daje smisao tajni stvaranja.

Drugi nemogui vor je pitanje zla, o koje se Miosz neprestano spotie, ili se takoer nastoji s

114

njim uhvatiti ukotac, kao i mnogi prije njega tijekom tolikih stoljea. Bila su najmanje dva naina da se taj problem potpuno svlada tako to e mu se oduzeti svaki znaaj. Jedan od njih, zapravo, izrasta iz racionalistike ideologije: "Zlo, to je rije koju su ljudi izmislili kako bi imenovali patnju, ali u patnji nema niega tajanstvenoga; radi opstanka vrste potrebno je da pojedinci pate, inae bi vrsta brzo nestala jer ne bi imala signale koji najavljuju opasnost." Ovo je objanjenje neinteligentno, ali je prividno koherentno. Drugo objanjenje je upravo teoloko, iz tradicije teodiceje: to to zovemo zlom jeste neizbjena posljedica svijeta zaetoga iz dobra. Bog je samo dobro, ali ni on ne moe uiniti ni da moralno zlo ne postie rezultate (ukoliko su ljudi obdareni slobodnom voljom), niti fiziki (ukoliko sama sveopa povezanost stvari izaziva njihovo uzajamno unitavanje). Da, dobro znamo ta objanjenja; no ona nikada nisu umirivala due osjetljivih i inteligentnih.

To o emu govori vjera nikada se ne moe prikazati s takvom izrazitou kao, naprimjer, injenica da Sunce krui okolo Zemlje. (Navodno, neki ljudi tvrde sasvim suprotno, ali valjda je to ala. Dovoljno je izai na ulicu i uvjeriti se kako je uistinu). Prostor za nevjeru mora biti uvijek otvoren, mnoge stvari ne moemo znati, non est nostrum scire.

Postoji glupost vjere i glupost nevjere. Postoji mudrost vjere i mudrost nevjere. To pitanje zahtijeva vrlo dugo elaboraciju, ali nije ovdje mjesto za to. A kada Miosz kae: "Ja takoer jednoga dana vjerujem, drugoga ne vjerujem", onda to ne znai da je jednoga dana mudar, a drugoga glup. Ne; on ivi u mudrosti vjere i mudrosti nevjere naizmjence.

115

Evo primjera. Glupost nevjere govori: "Premda su te nauili kako se mnoe razlomci i da je voda spoj vodika i kisika, kako onda uope moe poslije toga vjerovati u anele, u praroditeljski grijeh i sline bedastoe?" Glupost vjere govori: "A to ti misli da si pametniji od cijele Crkve i svih njezinih nauenjaka? Pa i Newton je isto u Boga vjerovao, ak i Darwin, i toliko fiziara. A ti si, kao, pametniji od sviju njih?" A o tome o emu govori mudrost vjere i mudrost nevjere neemo sada raspravljati. Zadovoljimo se time da su obje kod Miosza prisutne.

Nema drugoga poljskog pisca ija bi rije u svijetu bila tako zapaena i cijenjena kao Miloszeva, i to ne samo zahvaljujui nobelovskoj slavi, nego stoga to misao i briga za svijet u svakoj njegovoj rijei sjaje, a priznanja koja on ini kao nitko drugi nikada nisu zainjena samozadovoljstvom, i uz to ironije ima mnogo. Barem u tome sluaju moe se slobodno rei kako je autor pravedno, prema zaslugama, ocjenjivan.

Tekst Leszeka Koakowskog objavljen je u Tygodniku Powszechnom u broju 50 od 16. prosinca 2001. godine.

116

POSLJEDNJE PJESME

Zapisi mojega osjeanja da ivim, diem. To su bile moje pjesme, znai himne zahvalnosti. A istodobno bijah svjestan nesree, ranjivosti. I nita u meni ne bijae spontano, ve pod kontrolom volje.

(2003)

118

PRISUTNOST

Dok bos trah u vrtovima iznad Niewiae

Bijae tamo neto to tada ne pokuah imenovati:

Posvuda, meu deblima lipa, na sunanoj strani tratine,

na stazici uzdu vonjaka,

Boravila je Prisutnost, ne znamo ija.

Zrak bijae prepun nje, doticala me, grlila.

Obraala mi se mirisom trave, glasom utovoljke poput

flaute, cvrkutom lastavica. Da su me tada nauili imena bogova, lako bih prepoznavao njihova lica.

No, rastao sam u katolikoj obitelji, stoga se ubrzo zarojie

oko mene vragovi ali i sveci Gospodnji.

Istina da sam osjeao prisutnost sviju, bogova i demona,

Kao da se uzdizahu u unutranjosti jednog ogromnog

nesaznatljiva Bia.

(utorak, 23. VII. 2002.)

119

(*** Stiem iz druge faze)

Stiem iz druge faze, one u kojoj sam ivio. Na poetku minulog stoljea daleko od gradova Kua je stajala u ravnici to zvala se Podkomorzynek ili kratko majur Drvena dvokatnica Mi smo stanovali gore oni dolje Po jedna soba za svaku od etiri obitelji Izgovaram ta imena s uenjem: Tomaszunas, Sagatis, Osipowicz i ekonom Vackonis, Premda malen, osjeah ipak sram mladoga

gospodara.

(25. rujna 2003.)

120

U GARNIZONSKOM GRADIU

U garnizonskom gradiu s enjom za prijestolnicama.

Aparat kinematografa umio je i prikazivao sanjarije

o Greti Garbo, Rudolfu Valentinu. A ovdje samo kloparanje seljakih kola na trni dan, dosada i muhe u slastiarnici. Pjesnici su posuivali jedan drugome

avangardne listie s kubistikim portretom i manifestom o metafori to ga je sastavio netko tko se vratio iz Pariza. Pisali su pjesme obanii i uenici melameda*, uz pratnju tru-tru-truba mimohoda i pjevanje

procesije, sami odve napredni da bi razmiljali o religiji. Ceste su bile pranjave, kokoi lijetale u panici. Sala, Zuza, Rebeka, pjevuile su tango i

isprobavale eire prepravljene prema posljednjoj modi. 1 ja sam tamo bio, tamonje pivo pio, u mome davnom ivotu mondena i snoba.

(kolovoz, 2003.)

* m e l a m e d - j u d . , u i t e l j u i d o v s k o j v j e r s k o j k o l i ; u i t e l j o p e n i t o (op. prev.)

121

SRAMIM SE

Sramim se sastavljati pjesme zadaa ne ba jednostavna podilaziti itatelju dok ne kae da pjesma je dobra.

Volio bih progovoriti drugim rijeima tako da nitko normalan ne poeli sluati me.

(2003)

122

(*** Ne objavljivati)

Ne objavljivati to je zabranjeno. Sauvati tajnu. Budui objavljeno ljudima teti. Isto kao u djetinjstvu soba kojom te strae I ne smiju se otvarati vrata. A to bih naao tamo, u toj sobi? Neto drugo onda, neto drugo sada, Kada sam star i nakon to opisivah dugo to vidjee oi. Dok nauio nisam da je najuputnije zautjeti.

(18. studenog 2002.)

123

DEVEDESETOGODINJI PJESNIK POTPISUJE SVOJE KNJIGE

Znai, ipak sam vas svladao, neprijatelji moji! Vaa imena mahovina sad prekriva. A sa arom sudjelovali ste u hajci Na izdajicu i izroda. Moralnost nas ui Da uvijek na kraju pobjeuje pravda. No, ne bezuvjetno. Malo slabije srce, Neto manja izdrljivost, a ve trube jee Nad jadnim zeiem ili ak medvjedom. Ta pobjeda nije meni razlog za ponos. Jednostavno, jedno od udesnih dogaanja, Kao to je ono koje me je spasilo Owicima, kao i (a postoje podaci) Logorske sudbine negdje u Vorkutsku. Ne vidim u tome nikakvu svoju zaslugu, Provienje uva budale i umjetnike, Kako netko ree. Kao naknadu Za to to smo mi tek igraka Tajanstvenih sila, nikomu znanih. I za smanjenu nau sposobnost prosudbe.

Vjerno sam sluio poljskome jeziku. Meu mnogim jezicima za mene on je jedini, I poziva, nalae da ga slavimo, Jer govori ga prevelik broj majmuna, Prema kojima - ne krijem - osjeam gaenje. Ali i mnoga bia tako dobra i ista, Da njihove molitve moraju promijeniti svijet. Isto tako, poljski je obveza, A za neke i strast. Ne bih ga dao Za remek-djela najmudrijih zemalja.

124

Bili ste prilino u pravu, neprijatelji moji, Gonetajui velegospodsku umiljenost ovoga

nitkova: Dizao je nos, svakoga kritizirao, Umjesto da ivi s nama, iao ravno prema cilju, Te svoje slave, ograen astohlepljem.

Da, doista, napisao sam djelo. To znai samo da sam svjestan Kako je ono opasno po duu. Dovoljno je istraiti nekoliko ivotopisa. Moji ispisnici: Andrzejewski Jerzy, Ili moj zemljak sa rijeke Niewiae Gospodin Witold Gombrys, nisu bili plemeniti, Pa ak, mislei o njima, o njima kao osobama, O njihovim opsesijama i bijednim istravanjima Nakaznoga ega, o nesrei, Osjeam samilost i ujedno bojazan Da sam moda isti kao i oni, Da sam glumio hrast, a bio razvalina. Kakva bijeda. Ali oprotena. Budui smo nastojali biti vei nego to jesmo, Zaludu eznui za proroka mjerom.

Sada, u starosti, nalazim se pred svjedocima, Koji su nevidljivi za ive, Razgovaram s njima, zovem ih po imenu, Dok moja ruka potpisuje knjige.

125

BEZ DAIMONIONA

Daimonione, ve dva tjedna me ne opsjeda, I postajem onakav kakav bih uvijek bez tvoje

pomoi bio. Gledam se u zrcalu i nedrago mi je moje lice, Sjeanje se otvara, a tamo je uasno.

Izmuen i nesretan ovjek. Sasvim drugaiji ostat u u svojim pjesmama. elio bih upozoriti itatelje, moliti za oprotaj. A to onda kad ne znam ak ni tu pritubu

podnijeti.

126

IVOTAN

l. Nije pretjerano razuman ali je odabran, Kako bi roeni svoj jezik slavio. Zapravo osobitoj zatiti zahvaljujui Stoljee je bezumlja i unitenja preivio.

2. Igraka sudbine koja se otvara Jedino postupno, kao da igra karte. Ne oekujui razglasa ni ezla, Niti da takne kraljevske harfe.

3. Pobona djeca, praznovjeran djeak, Prostoduan je trebao ostati do kraja. Njegovu naivnost itahu naopake, Premda smijena i zastiujua bijae.

4. U registru plemena bijae Poljak litavski, Stanovnik poganskih bajki i mita. U djetinjstvu sluae starodavne pjesme, I ne znaju za to uio je jezik sanskrta.

5. Puila se ratom oprljena zemlja. Govorahu tada da e nas bol oistiti. Zavidio je drugima to mogae savjest smiriti I vjerovati da e narodna misija pobijediti.

6. Patio je i mislio da pati premalo. Koridorom u nepokretnoj masi hodio.

127

Mnogo je njih njegovo sjeanje trailo Stidio se to ivi i to je vie razumio.

7. Moe se o njemu kazati da se ljudima divio Ili ih ljubio, to je zacijelo isto. Jer napokon, zbog koga se trudio Ako je odbacivao ljepotu istu.

8. U svojemu miljenju pomalo zguvanu Prijavljivao je svoj udio u razgovoru pokoljenja. Potrebni su vrlo takovi amani. Sto bi inio ovjek bez njihova mrmorenja.

9. Trajalo je podizanje ogromne katedrale Od uzdaha, uzvika, himni i lamentiranja Da dom bude svima, vjernima i nevjernima Da primitivni strahovi nau ukrotitelja.

10. Drugaije govorei, vjerovae kako postoje vage Ali i posljednjega suda mjere, Kad pokae se konano nago, Bez svjetonazora i karijere.

11. Zabavljao se potom nadom u naknade Zato to je star, gluh i to je epao Traiti smisao nikad ne prestade I ne htjede ivjeti tek zato to je uvjebao.

128

12.

129

A mnogo je bilo nerazumljivoga. Uzmimo samo dvoznanost tenji i udnji. Posljednja rije postade "Zato?" Prije nego svijest i pamenje izgubi.

U GOMILI

Zar je itko ita od svega toga razumio! Ali svatko je, ak i epav, jurio za drugima kako

je najbolje umio!

I s tako uobiajenim neshvaanjem ak i ono stvarno injae se samo sjenom.

Eh, kako je nedostajao neki Toma iz Akvine da pouava odabrane a saimlje i uprouje

onima iz opine!

Bijae tamo negdje, sigurno bijae crkvena vlast. Ali, budui ni jednog zalutalog ne izvede iz

gomile, kakva od nje bi korist.

Trali smo, i plesali ak, siroti ovjeuljci. to initi kad takva je pusto i samo pusto u glavici.

Naa je civilizacija k'o zdjela polomljena, kiljimo jedno na drugo, mukarac i ena.

Ako i raamo djecu, to je nekako usprkos volji. I nita nije bolje u provinciji nego u metropoli.

Kako se izvui iz toga, reci, Adame. Uili su me da uvijek starije valja pitati za miljenje.

Istina, davno bijae kad sam plesao fokstrot, i uvedena kad bi nova valuta - zvala se zlot.

U teatrima davao se komad Boljevici na poljskome dvoru,

130

nitko ni ne pomiljae da ga ponovo jednom gledati mogu.

Kasnije, to su ipak samo skuti to ih nosi Jeremija. Rijeju, nastupila je sveopa papazjanija.

Tu sam, kae Adam, moe poeti sluiti, objanjavaju da se takve faze obino nee produljiti.

Da za zdjelu ako je polomljena postoji zakrpancija. Ali, naalost, za ono to je bilo plaa se alimentacija.

Da loe savjete daje jetra kad boluje od ciroze. A za poeziju ne brini. Ima ona svoje gospodarstvo.

131

JEDNA REENICA "Zrcala ekaju na odraz ljudskog lica, uvijek tako

nesigurna u ono to vide?" (Julia Hartwig, Novi odbljesci,

"Knjievne sveske" br. 78, 20002.) 0 toj reenici vrijedi razmiljati tjednima.

Zrcalo eka na lice, moje, njezino, njegovo, nas koji smo podijeljeni na mukarce i ene, starce i djecu.

1 sve mi to izmie, ja u mnoini,

uvijek nesiguran u svoj odraz u zdencu zrcala,

Naginjui se kao dijete preko ograde zdenca

A tamo duboko majuno ne sasvim znano lice. I upravo nesigurnost u ono to jesam povezuje me sa sljedeom osobom pred zrcalom.

Naprimjer, s dotjeranom damom, koja upravo mae lice

prije nego krene u osvajanje.

Zrcalo i nae grimase, cijela njihova skala.

Valjda smilovanje, valjda suosjeanje

S naom glupou, a svaka je moja vlastita.

I sa mnom mnoga lica onih to su nekada ivjeli pojavljuju se

i nestaju u zdencu, u zrcalu. (2002.)

132

LEONORA FINI

Ne bijah dobar prema tvojim makama, Leonora. Bile su razmaene i bezone, obiavale su pandicama dohvaati jelo sa stola. Dok sam vam uvao stan uio sam ih pristojnosti. Zanima me jesu li se kasnije sjeale tih dana

ponienja. Ta pozvala si me u Berkeley usred noi traei pomo kada je Konstanty napreac

izgubio svijest. Bila si starija od njega etrnaest godina. A kada si ga zgrabila svaka ti je ena mogla

pozavidjeti, jer bijae uistinu zgodan mukarac, pomalo djeake ljepote. Prijatelji nisu voljeli tu vezu. Ne znam da li se to na talijanskom kae: nemoj od pikice radit kapelice. U aru ljubavi rekla si mu sve o sebi, zajedno sa zagonetnim djetinjstvom u Trstu. Vaa lonica bijae prebivalitem apata i tajni. Neu se sada iuavati tvojoj ambiciji sluenja svojim maskama, lepezama i toaletama, isto kao i slikama u atelijeru na vrhu stana u rue de la Vrilliere, kamo je pristup bio zabranjen. Vie volim misliti o vama na Korzici u

ruevinama samostana, gdje je u vaoj spavaonici smokvino drvo raslo iz

poda i probijalo strop, a tik uz to ispod hridi bezdan

morska i na terasi stol od bazaltove ploe,

133

za kojim se blagovalo. Suspreem se od nekih drastinih pojedinosti. Sada dok oboje leite u grobnici nad Loarom postajete polako linosti iz bajke.

(listopad, 2003.)

134

NEBESKO

Pjesnik je Villiam Blake doivio osamdesetu. A kada je umirao, pjevao je pobjednike himne.

Jer je znao da se samo preseljava u drugu zemlju, nevidljivu smrtnim oima.

Njezini stanovnici dobivaju tijela nematerijalna, ali tvarna, onakva kakvo je imao Isus kada je uskrsnuo, kada se ukazao uenicima i Toma mogae prstom dodirnuti njegove rane.

To je zemlja vjeita intelektualnoga lova, potjera za stalno obnavljajuim smislom stvari, i on, William Blake, tamo e se i dalje baviti svojim zanatom pjesnika, proroka i gravera.

I ja bih htio vjerovati da u se nai u tom kraju i da u tamo i dalje moi raditi ono to zapoeh

na zemlji.

To znai teiti bez prestanka i biti tenjom samom i nikada se ne zasititi doticanja titrave tkanine na razboju svijeta.

Ukazat e se svakodnevni koloplet u davno zaboravljenim gradovima od jaspisa, nezamislive civilizacije trokutastih maski, jednovremenost treptaja i tisuljea.

Pod toplotom Sunca u zenitu, u vrtovima, iji je ritam poput mojega negdanjeg pulsiranja krvi.

135

NORMALIZACIJA

Dogaalo se ovo davno prije uvoenja sveope genetske ispravnosti.

Djeak ili djevojica, stojei nagi pred zrcalom, istraivali su nedostatke svoje grae.

Nos odve prast, ui kao lopoi, podbradak uvuen kao u debila,

grudi premale, prsa prevelika, lopatica iskrivljena, prekratak penis, butine predebele ili premrave.

I samo da se za nekoliko centimetara poraste!

U takvoj kui zapalo nas je stanovati cijeli ivot.

Skrivati se, pretvarati, maskirati svoje nedostatke.

Pa ipak su se morali spajati u parove.

Sukladno neshvatljivom dopadanju - eterina stvorenjca

s debeljucama, mrava zaljubljeni u komade slanine.

Imali su ak i poslovicu: "Svaka rugoba nae parnjaka svoga." Moda su se uili

podnositi nedostatke svoga partnera, vjerujui da e i on njima oprostiti.

Sada se svaka genetska pogreka susree s takvim negodovanjem da su spremni pljuvati i

kamenovati.

136

Kao to se dogodilo u gradii K. izvjesnoj djevojci tako temeljnoj, kratkonogoj i sisatoj

da joj nije pristajala nijedna haljina s modne revije, pa gradske vlasti odluie prognati je.

Ne tugujmo zato za vremenom prije normalizacije. Pomislimo samo koliko muke, koliko strahom

oznojenih misli, koliko lukavstva kako bismo mogli unato

svemu izgledati privlano.

(2003.)

137

(*** Materijalizam, svakako)

Materijalizam, svakako. Pod uvjetom da bude dostatno dijalektian. To znai da moe onglirati srcem i glavom, duom i tijelom, ivotom i smru, Da nee izbjegavati pitanja konana, I da e priznati jednako vanim argumente vjernika i nevjernika.

(28. studeni 2002.)

138

DOBROTA

Nakupila se u njemu osjetljivost tako velika da je na prizor ranjenoga vrapca spreman bio briznuti u pla. Ispod besprijekornih manira kozmopolite krio je svoje suosjeanje sa svime to ivi. Moda su to prepoznavali neki ljudi, ali sigurno su na nama nedostupan nain znale ptiice, to su mu slijetale na glavu i ramena kad bi zastao u aleji u parku, i jele mu iz ruke. Kao da je na tren prestao vaiti zakon nalaui manjemu da se uva veega kako ne bi bio poderan. Kao da se obrnulo vrijeme i opet zasvijetlile staze rajskoga vrta. Teko mi je bilo razumjeti toga ovjeka jer je iz onoga to je govorio probijalo znanje o

strahotama svijeta, koje je jednom davno primio i utrobom iskusio. Pitao sam se onda kako je uspio ukrotiti u sebi pobunu i odvaiti se na krotku ljubav. Valjda tako to je postojei svijet, premda opak, proglasio boljim od nepostojeeg. A i vjerovao je u neokaljanu ljepotu zemlje prije Adamova pada. ija je slobodna volja navela smrt na ljude i ivotinje. Ali to ve bijae neto to moj razum nije mogao

prihvatiti.

(22. studeni, 2003.)

139

KAKO SAM MOGAO

Kako sam mogao kako sam mogao initi takve stvari ivei na ovome stranom svijetu podlijeui njegovim zakonima. Potreban mi je Bog da mi oprosti Potreban mi je Bog milosrdni.

(2003.)

140

U SLAVU SVEENIKA BAKI

Ah te muhe, Ah te muhe, Sa svojim udnim muvanjima, Pleu zajedno s nama, Gospoinima i gospoama, Na obali bezdana.

Bezdan nema nogu, Nema ni repa, Lei onkraj puta Nauznak prevrnuta.

Hej, muice, gospodine, Muice, gospodo, Nitko vie za vas Nikad saznati nee, Potraite sree.

Na kraljevskoj balezi, Ili na pekmezu, Odagnajte svoje psine, Odagnajte svoje psine.

Bezdan ne jede, ne pije I ne daje mlijeka. A to radi? eka.

(2002.)

AKO

Ako Boga nema

Ako Boga nema, to znai da smo mi bogovi.

Rekli smo " n e " zakonu svijeta, koji je zakon prolaznosti i smrti, Isto kao i zakon nesvjesnosti. Iznali smo dobro i zlo. Izgradili smo katedrale. Podigli smo oltare u slavu Odsutnoga. Povjerovali smo kako emo povratiti

izgubljeni raj.

(2002.)

142

(*** Okrenuti licem -prema njemu)

Okrenuti licem prema Njemu, dobili smo pogled novi, sposoban gledati u Sunce.

Zar ne bijae oduvijek naa najvea enja ivjeti i na vjekove nastaniti se u svjetlosti?

Slijepi, kljasti, oduzeti, uvrnuti ivjeli smo u krepkosti vraenih godina.

Vrijeme prolo, vrijeme sadanje i vrijeme budue spajalo se u pseudovrijeme.

Napokon smo razumjeli svoj ivot, sa svime to se u njemu nadogaalo.

143

SANTIFICETUR

to je ovjek bez imena Tvojega na usnama?

Tvoje je ime kao prvi gutljaj zraka i prvi pla novoroeneta.

Izgovaram ime Tvoje i znam: bespomoan si Budui da mo