CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I · 8 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I Milenko A. Perović Uputno je navesti jedan primjer „modela“ promišljanja bića cr-nogorskoga jezika i njegovog odnosa

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

Urednik

mr Novica VUJOVIĆ

Uređivački odbor:

prof. dr Adnan ČIRGIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje

prof. dr Josip SILIĆ, Filozofski fakultet – Zagreb

prof. dr Milenko A. PEROVIĆ, Filozofski fakultet – Novi Sad

prof. dr Mark L. GRINBERG, Univerzitet u Kanzasu

prof. dr Milica LUKIĆ, Filozofski fakultet u Osijeku

prof. dr Hasnija MURATAGIĆ-TUNA, Filozofski fakultet – Sarajevo

prof. dr Sofija KALEZIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje

mr Aleksandar ČOGURIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje

prof. dr Jakov SABLJIĆ, Filozofski fakultet – Osijek

prof. dr Katarina LOZIĆ-KNEZOVIĆ, Filozofski fakultet – Split

prof. dr Simon SAZDOV, Filološki fakultet – Skoplje

prof. dr Aleksandar ČILIKOV, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti – Podgorica

mr Sanja ORLANDIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje

mr Ethem MANDIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje

Aleksandar RADOMAN, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje

Recenzenti:

prof. dr Ranko MATASOVIĆ, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zagreb

prof. dr Endru BARUH VAHTEL, Američki univerzitet u Centralnoj Aziji

prof. dr Ljiljana PAJOVIĆ-DUJOVIĆ, Filološki fakultet – Nikšić

doc. dr Miomir ABOVIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje

prof. dr Robert BONJKOVSKI, Šljeski univerzitet u Katovicama, Odsjek za slovensku filologiju

doc. dr Tina VARGA-OSWALD, Filozofski fakultet u Osijeku

© Fakultet za crnogorski jezik i književnost, 2018.

Cetinjski filološki

dani I(7. i 8. septembar 2017)

I sesija: Život i djelo Vojislava P. Nikčevića

II sesija: Crnogorski jezik

u južno slovenskome kontekstu

III sesija: Crnogorska književnost i kultura u južnoslovenskome kontekstu

Cetinje, 2018.

OTVARANJE SIMPOZIJUMA

7CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

UVODNA RIJEČ

Milenko A. PEROVIĆ (Novi Sad)Filozofski fakultet – Novi Sad

FILOZOFSKO ZASNIVANJE NORME CRNOGORSKOGA JEZIKA

Namjera da se pristupi standardizaciji crnogorskoga jezika otvo-rila je nekoliko važnih pitanja: 1. Pitanje o filozofsko-jezičkom i lingvističkom stanovištu s koga se provodi standardizacija jezika koji pripadaju novoštokavskom sistemu; 2. Pitanje o odnosu crnogorskoga, hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika kao pitanje o problemu sučeljavanja lingvistike i sociologistike; 3. Pitanje o biću i specifičnom karakteru crnogorskoga jezika. U difuznim i fragmentarnim raspravama o ovim pitanjima naučne lingvističke zajednice na prostorima rasprostiranja jezičkih paradigmi ova četiri jezika – praćene laičkim i pseudo-naučnim politikanstvom različitih provenijencija i namisli – pokazivale su i još uvijek pokazuju vrlo neubjedljivu kulturu logičkog pojmovnog mišljenja. Kada se go-vori o odnosu jezika koji pripadaju novoštokavskom sistemu – bolje reći, koji u svojoj strukturi imaju taj sistem – u ovim se raspravama s neobičnom logičkom komocijom upotrebljavaju pojmovi i sintagmemi: jedan jezik, isti jezik, identični jezici, jedinstveni jezik, zajednički jezik, srodni jezici, različiti jezici, drugačiji jezici, samostalni jezici itd. I tu se pokazuje – po ko zna koji put u dugoj povijesti lingvistike, posebice onoj koja je stasala i traje na tzv. našim prostorima – da lingvistima najčešće nedostaje ono što je uslov svih uslova mišljenja, naime, nje-govanje kritičke svijesti za logički semanticitet riječi, pojmova i iskaza. Nedostaje, takođe, kultivirana sposobnost da se ono jezičko istražuje i promišlja – zato što jeste živi proces – prema misaonim strategijama dijalektičkog i spekulativnog mišljenja, a ne nikako primarno po zako-nima formalno-logičkog mišljenja.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I8

Milenko A. Perović

Uputno je navesti jedan primjer „modela“ promišljanja bića cr-nogorskoga jezika i njegovog odnosa prema hrvatskom, bosanskom i srpskom jeziku. Ime autora toga „modela“ nije od značaja, jer je nje-govo glavinjanje među uzajamno oprečnim iskazima potpuno defici-tarno u samoreflektiranju onoga što samouvjereno tvrdi, koliko i vrlo rasprostranjeno u načinu mišljenja koji nije sposoban za kritičko sa-moprosuđivanje niti ima svijesti o tome da mu je samokritički oprez potreban. Autor najprije tvrdi da je crnogorski jezik „proizašao iz našeg zajedničkog jezika (srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezika)“. Već u sljedećem misaonom koraku napušta ovaj stav pa tvrdi suprotno: Cr-nogorski jezik se „razvijao stoljećima paralelno uz ostale tri varijante“. Kada se ove dvije tvrdnje stave u uzajamni odnos, pokazuje se da jedna drugu negira. Po prvoj tvrdnji izlazi da je crnogorski jezik nastao – po-slije sebe, po drugoj tvrdnji da je nastao – prije sebe! Potpunu misaonu konfuziju ovaj autor pokazuje kada sebi postavi zadatak da odredi odnos crnogorskoga, hrvatskoga, bosanskoga i srp-skoga jezika. Prvom tezom utvrđuje da su crnogorski, srpski, hrvatski i bosanski „jedan jezik“. Drugom tezom pobija prvu tezu tako što tvrdi da su oni „četiri varijante (koje) imaju isto porijeklo“. Trećom tezom pobija prvu i drugu tezu: „U suštini imamo četiri ′jezika′“, odnosno „četiri nova jezika“. Četvrtom tezom pobija vlastitu prvu, drugu i treću tezu te kaže da su oni „jedan policentrični jezik, s četiri varijante i četiri standarda“. Srodnu konfuziju autor pokazuje kada se pokušava odrediti pre-ma pitanju jotacije u crnogorskom jeziku. Najprije kaže da je crnogorski jezik standardizacijom arhaiziran „povratkom na neke jezičke elemente koji su se tokom razvoja izgubili“ (misli se na primanje Ś i Ź u normu). Već u sljedećom rečenici tvrdi suprotno: „Glas Ś često se čuje u Crnoj Gori umjesto skupine sj“. Dakle, iako se „izgubio“, glas Ś se još uvijek „često čuje“, što bi valjda trebalo da znači da se nije izgubio! Autor se nije izjasnio da li se ovo izgubljeno „često čuvenje“ odnosi i na glas Ź. Neobična je okolnost da standardizacija crnogorskoga jezika – na-stala dijelom kao nužna konsekvencija raspada srpskohrvatske/hrvatsko-srpske jezičke zajednice, a dijelom kao rezultat samorefleksije jednoga naroda koji je napokon ośetio potrebu da vlastiti jezik ustavno-pravno i naučno nazove svojim pravim imenom – nije bila podvrgnuta pokuša-jima serioznog naučnog i kritičkog prosuđivanja. Najbolje to pokazuje činjenica da je izvan kritičke pažnje ostalo pitanje filozofskog i lingvi-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 9

Filozofsko zasnivanje norme crnogorskoga jezika

stičkog osnova standardizacije crnogorskog jezika koje je tematski ek-splicirao Josip Silić u knjižici pod naslovom Crnogorski jezik. Njegov je rad – kao dio standardološkog korpusa crnogorskoga jezika – objavljen uz Pravopis i Gramatiku crnogorskoga jezika. Vodeća svrha Silićevog promišljanja bila je u polaganju računa o biti crnogorskog jezika. Na paradigmi neostrukturalističke filozofije – u neposrednom programskom započinjanju sa strukturama De Sosirovog dihotomnog i Košeriuovog trihotomnog modela dokučivanja biti jezika – Silić je razvio znatno složeniji model razumijevanja strukture jezika koji pri-padaju novoštokavskom jezičkom sistemu. Vodila ga je jasna svijest da specifičnost odnosa četiri jezika – koji imaju novoštokavski sistem kao jedan od zajedničkih elemenata u svojoj strukturi – zahtijeva specifično rješenje pitanja o biti svakoga od ovih jezika kao i pitanja o njihovom odnosu. U biti, njegovo je rješenje bilo moguće zato što je pratio životni impuls koji je na djelu u ovim jezicima te nije ustuknuo pred mogućnošću da se – bez straha od logičke kontradikcije – u njegovom stanovištu inte-griraju stavovi o istosti i razlici ovih jezika. Njegov model kompleksne strukture jezika čine: sistem, kodifikacija, norma, uzus (organski govor) i govor. Osnovu modela on gradi na eksplicitnoj razlici između pojmo-va sistema i standarda: „Sistem je pravilo, i to lingvističko, tj. unutar-jezično. I standard je pravilo, ali sociolingvističko, tj. i unutarjezično i izvanjezično. Sistem je mogućnost (potencija). Dakle, ostvarljivo je. Standard je, nasuprot njemu, ostvareno. U sistemu sud čovjeka nije bi-tan. U standardu jest. Sistem prihvaća i društveno pravilno i društveno nepravilno. Standard prihvaća samo društveno pravilno“. Da je Silić svojim modelom spontano dokučio duhovnu bit jezika kao takvoga, najbolje se pokazuje činjenicom da njegov model u sebi povezuje bitni ontološki kategorijalitet jezika. Ako se uzme da kod De Sosira i Košeriua jezički sistem predstavlja potenciju, a govor aktuali-zaciju te potencije, onda se pokazuje da bit jezika čini od Aristotela re-flektirani odnos između mogućnosti (dynamis) i ozbiljenosti (energeia). Međutim, Siliću taj model razumijevanja nije prikladan za objašnjenje jezičke situacije koja je nastala raspadom srpskohrvatske/hrvatskosrp-ske jezičke zajednice i emancipacijom tzv. „novih jezika“ koje je ona obuhvatala. Nije prikladan, jer ne može pružiti filozofski i naučno pri-hvatljivo objašnjenje činjenice da postoji nesporna disperzija jednog je-dinstvenog novoštokavskog sistema u nekoliko autentičkih i autohtonih


jezičkih ozbiljenja, štaviše, disperzija u nekoliko kategorijalnih ontološ-kih oblika aktualizacije govora. De Sosirova dihotomija i Košeriuova trihotomija nijesu mogle ispuniti jedno ni drugo očekivanje. Silić za rješenje oba zadatka postavlja model politomije: sistem – kodifikacija – norma – uzus – govor. Kao i De Sosir i Košeriu, Si-lić određuje sistem kao potenciju, a govor („ono kako se govori“) kao aktualizaciju (ozbiljenost) potencije. Pored njih, Silić u strukturi jezi-ka osvjetljava uzus („ono kako se obično govori“), normu („ono kako treba govoriti“) i kodifikaciju („ono kako se mora govoriti“). Napo-kon, sistem mu je „ono kako se može govoriti“. Ontološki posmatrano, struktura jezika počiva na čvrstom logičkom kategorijalitetu. Sistem je mogućnost (grč. dynamis, lat. potentia). Govor je ozbiljenost (grč. energeia, lat. actualitas). Uzus je prisutnost (grč parousia, lat. presen-tia). Norma je trebanje (njem. das Sollen). Kodifikacija je nužnost (die Notwendigkeit). Predočene kategorije nijesu statični elementi strukture biti jezika. Sistem kao mogućnost je apstrakcija (tj. ono što u sebi sadrži moć aktualizacije, ali je još uvijek „odmaknuto“ od nje). Govor je kon-krecija (tj. mogućnost koja je aktualizirana). Kretanje od sistema prema govoru je proces konkretizacije jezika kojemu su elementi kodifikacija, norma i uzus. Od presudnog značaja za rješenje pitanja odnosa jezika koji su nastali raspadom pomenute jezičke zajednice je Silićev stav o tome šta je osnovica koja crnogorski, hrvatski, bosanski i srpski jezik čini po-sebnim standarnima, tj. standardnim jezicima. Obično se smatra da je osnovica sva četiri standardna jezika – štokavski sistem. Silić, naprotiv, smatra njihovom osnovicom odgovarajuće uzuse, tj. organske govore štokavskog sistema. Budući da su im uzusi različiti, različiti su im i standardi. S toga stanovišta Silić daje suptilno dijalektičko rješenje pro-blema razumijevanja biti crnogorskoga jezika i njegovog odnosa prema hrvatskom, bosanskom i srpskom: „Crnogorski jezik jeste sistem, ali ne poseban. Njegov sistem je štokavski, koji je i sistem bošnjačkoga (bosanskoga) i sistem hrvatskoga i sistem srpskoga jezika. Crnogorski jezik jeste standard, ali poseban, kao što su posebni i bošnjački (bosan-ski) standard i hrvatski standard i srpski standard. Treba dakle strogo razlikovati jezik kao sistem od jezika kao standarda“. Tumačeno prema ključu filozofske interpretacije, Silićevo rješe-nje sva tri gornja pitanja komprimirano je u logičkom problemu od-

Milenko A. Perović


nosa neposebnosti štokavskog sistema (kao strukturnog elementa koji jednako pripada crnogorskom, kao i hrvatskom, bosanskom i srpskom jeziku) i posebnosti standarda svakoga od ova četiri jezika (utemeljenoj na razlici kodifikacije, norme i uzusa svakoga od ovih jezika)! Logički strožije, predočeni odnos neposebnosti i posebnosti može se postaviti kao odnos jedinstva i razlike među ovim jezicima. Ova četiri jezika istodobno se nalaze u jedinstvu i uzajamnoj razlici! Sa stanovišta formalne logike analitičkog razuma (kojim upravlja princip Tertium non datur!) ova odredba odnosa između crnogorskog, hrvatskog, bosanskog i srpskog jezika čini se potpuno besmislenom. Analitički razum u njoj lako otkriva opreku između odredbe jedinstva i odredbe razlike, jer ga na to napućuju logički principi kontradikcije i isključenja trećega. Lingvisti na našim prostorima obično se upravljaju prema analitičkom razumu. Zbog toga po pravilu slijede logičku pro-ceduru poštovanja disjunkcije. U odnos ova četiri jezika oni prijiciraju vlastito disjungiranje kojim se na nekritički samorazumljiv način živi dijalekticitet jezika sabija u Prokrustovu postelju kojom se isključuje i negira misao o njihovom jedinstvu i razlici. Isticanjem momenta njiho-vog jedinstva apsolutizira se strukturni element sistema koji oni dijele. Isticanjem momenta razlike apsolutizira se element standarda. Sa sta-novišta dijalektičko-spekulativne logike, tj. sintetičkog uma (koji slije-di princip Tertium datur!) odnos ovih jezika shvata se kao konjunkcija koja obuhvata i miri momenat jedinstva i momenat razlike među njima. Razumije se, za tzv. obični ili zdravi ljudski razum nesavladiv je put od analitičke disjunkcije do sintetičke konjunkcije u promišljanju bilo koga pitanja pa i pitanja o biti jezika. Brojni lingvistički umovi – čak i kad ne bi bili visoko motivirani nenaučnim podsticajima – po-uzdavajući se u analitičku moć razuma padaju iz krajnosti u krajnost. Jedna krajnost vodi ih stavu da crnogorski, hrvatski, srpski i bosanski jezici nijesu jedan jezik! Druga krajnost natura im stav da crnogorski, hrvatski, srpski i bosanski jezici jesu jedan jezik! Sa stanovišta strukturalističke filozofije – koju slijedi Silić – te posebice sa stanovišta dijalektičko-spekulativog mišljenja hegelovske provenijencije – koje slijedim u filozofskim promišljanjima problema jezika može se zaključiti: Crnogorski, hrvatski, srpski i bosanski jezici jesu i nijesu jedan jezik! Oni stoje u uzajamnom odnosu jedinstva i ra-zlike. U temeljnom filozofskom smislu nije istinit stav da su ova četiri

Filozofsko zasnivanje norme crnogorskoga jezika


jezika – jedan jezik. Isto tako, nije istinit stav da ova četiri jezika – nije-su u jedinstvu. Istinit je stav da su ova četiri jezika u uzajamnom jedin-stvu i razlici! Čak i kad se razlika među njima shvati samo kao razlika varijanti, standarda ili dijalekata, u njoj je održana razlika onoga što je Humbolt nazvao „jezičkim viđenjem svijeta“ (sprachlische Weltansicht, stanovište jezičkog ili lingvističkog idealizma).

Milenko A. Perović

POZDRAVNE RIJEČI


Željko JOZIĆ (Zagreb)Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Zagreb

Sve vas srdačno pozdravljam, a posebno pozdravljam sve čla-nove Organizacijskoga odbora, sve sudionike ovoga međunarodnoga simpozija i sve uvažene goste! Iskazana mi je posebna čast da se danas na početku međuna-rodnoga simpozija Cetinjski filološki dani obratim svima vama u ime Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao njegov ravnatelj. Institut je središnja i krovna ustanova za proučavanje i njegovanje hrvatskoga jezika, koja sljedeće godine slavi 70. obljetnicu postojanja. Ponajprije bih čestitao organizatorima na trudu i nastojanju da se organizira ova-kav doista respektabilan znanstveni skup s respektabilnim crnogorskim jezikoslovcima, ali i jezikoslovcima iz okružja i cijeloga svijeta. Nadam se da će ova konferencija biti ono što ovakvi simpoziji i konferencije doista i jesu: da bude mjesto susreta, mjesto razmjene ideja, razgovora i rasprava, ali i produbljivanja znanja o crnogorsko-me jeziku i crnogorskim jezikoslovcima. Kao hrvatski lingvist s oso-bitim simpatijama pratim ono što se događa u montenegristici, a jedan od važnijih razloga tomu jest upravo taj što sam hrvatski jezikoslovac. Vjerojatno vam je poznato što je hrvatski jezik prošao u svojoj povijesti da bi danas bio to što jest, odnosno da bi mogao reći da jest ono što jest, a to je da je samosvojan, samobitan, samostalan jezik, koji je vrijedan poštovanja i onih koji njime govore, ali i onih koji ga prate izvana i koji su dio ove naše lingvističke stvarnosti. Vjerojatno vam je poznato da je hrvatski jezik prije četiri godine, a 1. srpnja 2018. godine bit će peta obljetnica, kako je postao 24. službeni jezik Europske unije. To je naj-veće međunarodno priznanje hrvatskomu jeziku i prema onome što je hrvatski jezik prošao na svojem razvojnom putu praktički se može reći da hrvatski jezik nikad nije bolje stajao, nikad nije imao takav ugled i u svojih govornika, ali i u Europi i svijetu. No, mislim da to ni u kojem slučaju nije završena priča. Hrvatski jezik doista danas jest službeni jezik Europske unije, ali to ne znači da se njime više ne moramo baviti i da je praktički sada sve riješeno. Mislim upravo obratno: uvijek će po-


Željko Jozić

stojati i uvijek su postojali pa i postoje osporavatelji hrvatskoga jezika, a mislim da se i crnogorski jezik, što je vama mnogo jasnije i prezen-tnije, nosi sa sličnim problemima jer će osporavatelja hrvatskoga kao i osporavatelja crnogorskoga jezika uvijek biti. No, zato i jesmo tu, zato i jesmo ovdje danas i sutra kako bismo o svim problemima crnogorskoga jezika, pa i o standardizaciji crnogorskoga jezika progovorili iz stručne i znanstvene perspektive. Ovdje smo da razmijenimo mišljenja i da za-pravo budemo jedni drugima ono što i trebamo biti: i susjedi, i prijatelji, i kolege koji ćemo svoja iskustva zajednički dijeliti i tako unaprijediti svoja znanja. Mislim da je temeljna zadaća jezikoslovaca da o jeziku, onoj kosti identiteta svakoga naroda, kosti koja ne propada, koja zapra-vo čini i drži na okupu tijelo jednoga naroda, govorimo i više i češće, da budemo ono nešto više u društvo jer mi jezikoslovci vidimo i znamo nešto više. Mi smo svjesni samostalnosti i hrvatskoga i crnogorskoga jezika i naša je zadaća da objasnimo onima koji toga nisu svjesni, koji to ne znaju jer to je uloga nas jezikoslovaca, gotovo bih se usudio reći vizionara koji vide ono što je drugima možda skriveno. Zato smo tu i zato očekujem da će se neka pitanja sigurno razriješiti na ovome sku-pu. Očekujem i nadam se da će za tri godine, kad budu Drugi cetinjski filološki dani, da će ponovno biti ovako velik broj izlagača i slušača skupa, a što se tiče samoga crnogorskoga jezika, u hrvatskome jeziku i hrvatskim jezikoslovcima, posebno nas u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, kao i do sada uvijek ćete imati i prijatelje, i sugovornike, i saveznike. U tom smislu još jednom vas sve najsrdačnije pozdravljam i želim uspješan rad ovoga simpozija.


Mark L. GRINBERG (Kanzas)Univerzitet u Kanzasu – SAD

Poštovane koleginice, poštovani kolege, Čast mi je da vas pozdravim na otvaranju Prvih filoloških dana na Cetinju. Iako sam iz zdravstvenih razloga spriječen da učestvujem na inauguralnom događaju, sa velikim sam interesovanjem pratio (i još uvijek pratim) stvaralački rad kolegā na Cetinju i bio sam se na-dao da ću biti prisutan ovom prilikom. Siguran sam da će konferencija biti jedan stimulativan i produktivan forum za razmjenu ideja, kao i inspiracija da još dalje produbimo svoje znanje o crnogorskom jeziku u svim njegovim varijetetima, standardnim i narodnim, svakodnevnim i književnim, i to kako kroz istraživanja stručnjaka u Crnoj Gori, tako i kroz istraživanja sa tačke gledišta stručnjaka u inostranstvu. Želim vam prijatnu i kolegijalnu konferenciju i šaljem vam najsrdačnije pozdrave u svoje ime, kao i u ime svojih kolega sa Odsjeka za slovenske jezike i književnosti na Univerzitetu u Kanzasu.

DODJELA POVELJE FCJK ZA POSEBAN DOPRINOS MONTENEGRISTICI


Novica VUJOVIĆPredśednik Komisije za dodjelu Povelje FCJK

Poštovani učesnici prvih Cetinjskih filoloških dana, cijenjeni go-sti i vrijedni domaćine, dobitnici Povelje, Čast mi je, i ne mala, ukazana povjerenjem da ovaj birani skup izvijestim o ustanovljenju Povelje FCJK za poseban doprinos mon-tenegristici i saopštim imena prvih dobitnika toga priznanja. Montenegristika kao oblast koja izučava i promoviše crnogorsku kulturu, identitet i nauku u doskorašnjim društveno-istorijskim uslo-vima, dobro nam je svima poznato, nije imala mogućnosti da se eta-blira. Onoliko koliko je ko od naučnika bio kadar i doprinio je, ali im zvanične institucije Crne Gore dugo nijesu cijenile doprinos a prema nekima, nažalost, ni do danas ta nepravda nije ispravljena. Uza sve to, imam na umu da su u međuvremenu najveća državna priznanja uruči-vana i neostvarenim naučnicima, netalentovanim zavičajnim pjesnici-ma, a jedno vrijeme prije svega istaknutim negatorima crnogorskoga kulturnoga, istorijskoga i jezičkoga identiteta. Zbog toga je trenutak uručenja prve povelje za poseban doprinos montenegristici prožet pri-godnom simbolikom. Iako nikad nijesu imali prilike da na ovakvome priznanju pročitaju svoje ime, svaki je vez ove naše povelje izrastao iz djela Milana Rešetara, Danila Vušovića, Radosava Boškovića, Radosa-va Medenice, Mitra Pešikana, Vojislava Nikčevića, Radoja Radojević, Radoslava Rotkovića i mnogih drugih koje zbog ograničenoga vremena nepravedno izostavih. FCJK danas je najviše mjesto montenegristike. Budući da je pro-filisan kao institucija koja okuplja najvredniji kadar montenegristike, neophodno je da u djelovanju te institucije zaživi praksa i javnoga pri-znavanja ostvarenih rezultata. Takvo vrednovanje posvjedočuje se do-djeljivanjem Povelje za poseban doprinos montenegristici. Povelja se dodjeljuje kao najviše priznanje Fakulteta. Poštovani, nakon odluke UO da ustanovi Povelju FCJK za pose-ban doprinos montenegristici Adnan Čirgić, dekan Fakulteta, formirao


Novica Vujović

je komisiju koja će odlučiti o ovogodišnjem dobitniku priznanja. Ko-misiju čine akademik Vukić Pulević, prof. dr Nenad Vujadinović i mr Novica Vujović. Komisija je tokom rasprave o prijedlozima, pored ostaloga, kon-statovala ovo. U posljednjih desetak godina, paralelno s institucional-nim jačanjem montenegristike prvo formiranjem Instituta, a potom i Fa-kulteta za crnogorski jezik i književnost, finalizovana su dva kapitalna projekta crnogorske filologije. Riječ je o donošenju prvoga oficijelnoga Pravopisa crnogorskoga jezik 2009. godine i izradi prve trotomne Isto-rije crnogorske književnosti 2012. godine. Članovi Komisije saglasili su se da bi upravo autorskim timovima koji su stali iza ta dva ključna projekta iz oblasti montenegristike trebalo uručiti prvu Povelju za po-seban doprinos montenegristici. Ekspertsku komisiju koja je proglasila prvi zvanični Pravopis crnogorskoga jezika činili su prof. dr Milenko Perović, prof. dr Josip Silić i prof. dr Ljudmila Vasiljeva. Autorski tim koji je izradio prvu Istoriju crnogorske književnosti činili su prof. dr Novak Kilibarda, dr Radoslav Rotković i prof. dr Milorad Nikčević. Kako je usaglašen stav da se Povelja dodjeljuje samo živim mon-tenegristima, jednoglasno je donešena odluka da se prva Povelja dodi-jeli Milenku Peroviću, Josipu Siliću, Ljudmili Vasiljevoj, Novaku Kili-bardi i Miloradu Nikčeviću. Nesumnjiva je vrijednost nagrađenih djela, kao i golemi naučni kredibilitet autora. Na ovaj način nagrađuju se vrhunski naučni dometi, pregnuća koja unapređuju montenegristiku i djeluju podsticajno na sve koji tek ulaze u naučnoistraživački rad. U ime Komisije dobitnicima iskreno čestitam a Fakultetu želim da istraje u nagrađivanju samo istinskoga doprinosa montenegristici. Cijenjene kolege, neka nam je ovaj susret srećan i početak plodan!


Milorad NIKČEVIĆ (Osijek)

Obraćanje u ime dobitnika Povelje FCJK Poštovano Preśedništvo, Poštovani i uvaženi gosti, dragi prijatelji, dame i gospodo,

Ne krijem osobitu radost što smo se okupili na Prvim filološkim danima Crne Gore u čijem je krilu smješten i simpozijum o našem bratu Vojislavu P. Nikčeviću, univerzitetskom profesoru i akademiku DANU, koji nas je napustio prije 10 godina. Taj bolni trenutak bio je i ostao veliki emocionalni šok i za njegovu užu i našu širu porodicu, ali i cjelokupnu kulturnu i naučnu javnost Crne Gore, pa i u širim razmjerama. Bezmjerno smo zahvalni što su njegovu naučnu misiju i tradiciju njegova rada nasta-vili njegovi saputnici i mlađe kolege montenegrista čiji je rad uzrio u osni-vanju prvog Instituta za crnogorski jezik i književnost (2010), a potom i ovog Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Kruna je ovog simpo-zijuma višedecenijski i naporni rad, prije svega Vojislava, ali i nevelikog broja mlađih montenegrista koji su sebe svojim djelom ugradili u novije doba u novoosnovani Fakultet. To je ujedno potvrda i opravdanost borbe za crnogorsku državu, kulturu i identitet, njezinu emancipaciju, koja je posvećena toj dalekosežnoj viziji i ideji od samog početka do kraja.

Vojislav je preko pola vijeka, kako vam je poznato, bio uporni lučonoša afirmacije crnogorske kulture i književnosti a posebno crno-gorskog jezika. Dakle, on je od samog početka proučavanja crnogorske književnosti, otvorio problem crnogorskog jezika u Crnoj Gori, ali i šire u okviru jugoslovenskih naroda. Saznanja koja je stekao u toku školo-vanja, bila su posve nesaglasna s činjenicama do kojih je Vojislav sâm došao u praksi. U literaturi ne samo da nije postojao jezik crnogorski, već je u jugoslovenskoj konstituciji bio zatrt kao i svaki trag o postoja-nju Crnogoraca kao samostalnog naroda i nacije. Ta saznanja na Vojisla-va su, kako to na jednom mjestu kaže „porazno i šokantno djelovala na njega“. Ali on je držan u samotnoj i bešćutnoj izolaciji. Stvarao je svoja jezikoslovna djela ne prezajući od oficijelnih prijetnji, drskih presija, po-


licijskih istraga, maltretiranja, šikaniranja i omalovažavanja od zvanične jugoslovenske vlasti i kolega necrnogorske provenijencije. Zapravo, cilj je bio te oficijelne crnogorske vlasti u to doba da se spriječi svaki poku-šaj misije na samoopredjeljenje za crnogorsku samostalnu državu, jezik i autokefalnu crnogorsku crkvu – svetinje koje je naš narod imao od svoga iskona. Oficijelna vlast je željela da se Vojislavu na tom putu niko ne pridruži. A moja malenkost je u nekim drugim okolnostima, u drugoj vancrnogorskoj sredini (Republici Hrvatskoj), dijelila radost akadem-skog stvaranja, pomaganja i školovanja novih crnogorskih kadrova, hu-manističkih kadrova i lingvista. U ovome svečanom času odaću pijetet svima koju su dali doprinos tom procesu emancipacije crnogorskoga društva, šireći istinu o nama, o istorijskom crnogorskom putu i razvoju i o vremenima kad je to bila opasna jeres i društveno neprihvatljiva rabo-ta. I na ovom mjestu i u ovom času nije prećerano kazati da je jedan od presudnih trenutaka za formaciju daljnjeg rada na institucijama crnogor-skog jezika i književnosti bio trenutak doktoriranja današnjeg dekana ovog Fakulteta prof. dr sc. Adnana Čirgića čija je svijetla misija poslije Vojislavove smrti postala neupitna. Adnan je bio u času smrti Vojislava njegov potencijalni nasljednik, ali on je ostao i kasnije spiritus movens i pokretač, zajedno sa nama, svih daljnjih aktivnosti i neumorni jezički borac i najrevnosniji nastavljač Vojislovova djela.

Na temeljima Vojislavova prometejstva i njegovih dalekosežnih vizija utemeljen je i ovaj Fakultet čija će misija biti istorijska, i po cr-nogorsku nauku, i po crnogorsku kulturu i svakako za ukupnu državnu zajednicu. Ovo izražavam u ovom trenutku kao neko ko je cijeli radni vi-jek proveo iza katedre, obrazujući i usmjeravajući generacije i generacije akademskih građana ka tome cilju, ali još više i kao jedan od utemelji-vača prvoga studija crnogorskog jezika i književnosti u Zagrebu (1995).

Stoga upućujem apel i današnjim studentima i mladim profesori-ma ovog Fakulteta crnogorskog jezika: čuvajte svoj Fakultet kao źenicu svoga oka i nastojte se naoružati znanjem o svojim istorijskim korije-nima, o svom samobitnom narodu, o sebi jer ćete se samo tako odužiti i svim onim crnogorskim protagonistima montenegrista koji su sebe svojim djelom ugradili u novoosnovani Fakultet, ali ćete steći i potvrdi-ti opravdanost borbe za crnogorski indentitet, državu, njezinu kulturu i njezinu civilizacijsku emancipaciju.

Milorad Nikčević

PLENARNA IZLAGANJA


UDK 811.163.4:929 Nikčević V. P.

Adnan ČIRGIĆ (Podgorica)Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje

SAVREMENA MONTENEGRISTIKADESET GODINA NAKON SMRTI UTEMELJIVAČA

Vojislav P. Nikčević, utemeljitelj savremene jezikoslovne monte-negristike, nije dočekao oficijelno priznanje onoga čemu je on svojim višedecenijskim trudom postavio temelje. Neposredno nakon njegove smrti donešen je Ustav Crne Gore, u kojemu je crnogorski jezik prvi put zvanično proglašen službenim jezikom u Crnoj Gori. Njegov radni vijek, od 1968. do 2007. godine, ujedno je i cijela epoha u montenegri-stici. Početak i kraj njegova rada početak su i kraj te epohe. Vojislav P. Nikčević nije ostavio za sobom epohalnu knjigu, on je sam bio epoha. Za pet decenija djelovanja uspio je uraditi ono što nijesu mogli vjeko-vima ni svi drugi zajedno; za pet decenija uspio je rasvijetliti okorjeli tradicionalizam naše filologije – utemeljio je jezikoslovnu montenegri-stiku kao posebnu granu slavistike. Stručnjaci su o njegovu djelu već izrekli vrlo pohvalan sud. Njegovo obimno djelo, i jezikoslovno, i knji-ževnoistorijsko, i kulturološko, svakako će biti predmet i daljih prouča-vanja. No ovu priliku koristimo da u kratkim crtama iznesemo tekovine jezikoslovne montenegristike nakon smrti njega kao osnivača. Ključne riječi: Vojislav P. Nikčević, montenegristika, Fakultet za crnogorski jezik i književnost

Malo je naučnih pregalaca, bez obzira na to iz koje struke i nacije potiču, čija škola nastavi živjeti punim životom i nakon njihove smrti. Osvrnimo se samo na filologiju, i to ne izvan crnogorskoga kontek-sta. A kad se govori o počecima filologije kod nas, uvijek se kreće od Vuka Karadžića. Karadžićeva škola, mislimo pritom na njegovu filološ-ku školu, umrla je zajedno s Karadžićem. Iako i danas djeluje nemali broj onih koji se deklarativno predstavljaju kao „vukovci“, teško je u njihovu radu pronaći i tragove Karadžićevih filoloških načela. „Vukov-


Adnan Čirgić

ci“ su zapravo zadržali samo Karadžićevu ideologiju, koja je de fac-to u apsolutnoj suprotnosti s osnovnim filološkim učenjima njegovim. Osvrnemo li se makar ukratko na XX vijek, lako ćemo zaključiti da ne-ponovljivi talenat Radosava Boškovića nije imao nastavljača. Ni jedan od najvećih gramatičara na bivšemu jugoslovenskom prostoru Mihailo Stevanović nije imao nastavljača. Njegovi nastavljači nijesu odmakli od izrade gramatika za osnovne i srednje škole. I da ne nabrajam dalje. Poznato je – dok je nebrojena crnogorska naučna elita gradila ka-rijeru uglavnom po beogradskim akademskim centrima i, kasnije, po ekspoziturama tih centara po Crnoj Gori, sasvim sam u tome svijetu za-počinjao je nešto novo i za ondašnje prilike jeretičko Vojislav P. Nikče-vić, profesor Pedagoške akademije na Cetinju koja je na kraju prerasla u Filozofski fakultet u Nikšiću. I za dugo godina bio je jedini filolog na cijelome Univerzitetu Crne Gore koji je otvoreno zagovarao afirmaciju crnogorskih književnih, jezičkih i kulturnih specifičnosti, tj. afirmaciju montenegristike kao posebne grane slavistike koja će Crnu Goru i nje-zinu cjelokupnu kulturnu baštinu tretirati kao entitet, a ne kao segment srpske kulture. Nije potrebno isticati koliko je svjesnoga odricanja po-drazumijevala ta misija, koliko je nezamislivih prepreka bilo na tome putu još 1968. godine kad je počeo njime koračati.1 Dovoljno je reći da je dok je ležao na samrtničkoj postelji, godinu dana nakon obnovljene državnosti, a neposredno pred donošenje Ustava Crne Gore, formalno najviša naučna ustanova u Crnoj Gori – Crnogorska akademija nauka i umjetnosti organizovala simpozijum na kojemu je on bio najčešće po-minjani filolog, simpozijum koji je za cilj imao omalovažiti sve ono što danas znači oficijelna montenegristika za koju se deklarativno i CANU zalaže.2 I posljednje Nikčevićevo reagovanje iz samrtničke postelje bilo je upravo na taj sramni skup Crnogorske akademije.3 Nedugo zatim Nikčević je umro i oficijelizovala se njegova „škola“ – savremena mon-tenegristika. Nije riječ naravno o apologetskome odnosu prema uteme-ljivaču, o uspostavljanju dogme. Ni prva ni deseta godišnjica njegove 1 Viđeti predgovor u knjizi: Vojislav P. Nikčević, Jezikoslovne studije, Centralna

narodna biblioteka Republike Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Cetinje, 2004.2 Viđeti: Adnan Čirgić, „Jezikoslovlje u službi politike“, Lingua Montenegrina, br.

3, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Cetinje, 2009, str. 511–553.

3 Vojislav P. Nikčević, „Negacija crnogorstva je primarni cilj CANU“, Vijesti, uto-rak, 29. V 2007.


Savremena montenegristika deset godina nakon smrti utemeljivača

smrti nijesu bile povod za izradu sabranih ili barem izabranih djela nje-govih, za izradu monografije o njemu koja bi sadržala sve zamislive i nezamislive bizarne detalje iz života jednoga čovjeka, kakav je običaj u našoj filologiji. Umjesto toga formiran je akademski bataljon koji za cilj ima ne afirmaciju njegova života i djela, kako to rade deklarativni „vukovci“, „ivićevci“ i drugi -ovci, već afirmaciju nauke kojoj je on po-stavio moderne temelje. Stoga je on jedini naš filolog koji je utemeljio ne školu no cijelu jednu granu nauke kojom se jednakim žarom bave i oni koji ga nikad lično nijesu upoznali. A od organizovanja pomenutoga skupa u CANU koji je za cilj imao faktičko negiranje crnogorskoga jezika do danas montenegristika je napredovala astronomskim koracima. Ako se uzme u obzir višedece-nijsko negiranje suštinskih crnogorskih kulturnih vrijednosti te činjeni-ca da je tek stasao mladi kadar koji je oslobođen stega tradicionalizma, onda izrečena ocjena nije ni najmanje neskromna. Ustavom obnovljene Crne Gore prvi put je u milenijumskoj isto-riji crnogorski jezik definisan kao službeni jezik u Crnoj Gori. Nedugo zatim osnovan je Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika, sastav-ljen od domaćih stručnjaka raznih profila, radi izrade prvih oficijelnih normativno-kodifikatorskih priručnika za crnogorski jezik. Međutim, u tome Savjetu bilo je članova koji su isuviše robovali filološkome tra-dicionalizmu da bi suštinski mogli prihvatiti standardizaciju crnogor-skoga jezika sa svim njegovim do danas preživjelim prepoznatljivim obilježjima.4 Stoga je formirana Ekspertska komisija za standardizaciju crnogorskoga jezika, koju su činila dva člana – renomirani slavisti Josip Silić iz Hrvatske i Ljudmila Vasiljeva iz Ukrajine, oboje kroz saradnju s Vojislavom P. Nikčevićem upoznati s tekovinama savremene mon-tenegristike, i predśednik Milenko A. Perović, univerzitetski profesor filozofije regionalno poznat po afirmaciji crnogorskih nacionalnih vri-jednosti.5 Ekspertska je komisija, uz pomoć angažovanoga domaćeg kadra, uspješno finalizovala dva osnovna standardnojezička priručnika

4 Viđeti: Adnan Čirgić, „Jezička politika u Crnoj Gori od Njegoša do naših dana“, u knjizi Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Matica crnogorska, Podgorica, 2010, str. 196–200.

5 Isto.


– Pravopis crnogorskoga jezika6 i Gramatiku crnogorskoga jezika7, a objavljena je i knjiga Josipa Silića Crnogorski jezik – naučno-metodo-loške osnove standardizacije8. Tako je Crna Gora imala čast da joj osno-ve standardizacije uredi jedan od najobrazovanijih slavista današnjice Josip Silić. Obnavljanjem državnosti, usvajanjem Ustava kojim je definisan položaj crnogorskoga jezika te uspostavljanjem osnova standardizacije, stvoreni su uslovi za osnivanje Instituta za crnogorski jezik i književ-nost u Podgorici u julu 2010. godine, a nakon četiri godine Institut je transformisan u Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa śedištem na Cetinju. Odmah po osnivanju Upravni odbor Instituta donio je od-luku o nastavku kapitalnoga projekta u montenegristici koji je započeo Vojislav P. Nikčević, a koji je njegovom smrću bio prekinut. Bila je to izrada Istorije crnogorske književnosti, zamišljene u četiri toma, koju je trebalo da obrade četiri autora: V. P. Nikčević period od početaka pismenosti završno s Njegošem, Milorad Nikčević period od 1852. do 1918, Tatjana Bečanović od 1918. do naših dana i Novak Kilibarda cr-nogorsku usmenu književnost. Kako je Vojislav P. Nikčević umro na samome početku projekta, njegov je posao povjeren jedinome koji je to umjesto njega mogao za relativno kratko vrijeme adekvatno obraditi – sada već počivšemu Radoslavu Rotkoviću, čiji je značaj za afirmaciju naše kulturne baštine nemjerljiv. Novak Kilibarda i Milorad Nikčević uspješno su finalizovali svoj dio projekta, te je samo dvije godine po osnivanju Institut za crnogorski jezik i književnost objavio trotomnu Istoriju crnogorske književnosti od početaka pismenosti do 1918. go-dine9. Time je finalizovan projekt kojim su se bezuspješno godinama bavile ustanove kao što je CANU. Rad na četvrtome tomu, koliko nam

6 Pravopis crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.7 Adnan Čirgić & Josip Silić & Ivo Pranjković, Gramatika crnogorskoga jezika,

Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.8 Josip Silić, Crnogorski jezik – naučno-metodološke osnove standardizacije, Mini-

starstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.9 Novak Kilibarda, Istorija crnogorske književnosti. Usmena književnost, Tom I,

Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012. Radoslav Rotković, Istorija crnogorske književnosti. Od početaka pismenosti do

1852, Tom II, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012. Milorad Nikčević, Istorija crnogorske književnosti. Od 1852. do 1918, Tom I,

Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.

Adnan Čirgić


je poznato, nije nastavljen jer se Tatjana Bečanović, zadužena za taj dio, umjesto afirmacije montenegristike počela baviti njezinom negacijom. Uporedo s tim projektom pokrenut je još jedan, ne manje reprezen-tativan. Naime, kako je nakon nepune tri godine po osnivanju Instituta slijedila proslava dvjestagodišnjice Njegoševa rođenja, smatrali smo, s obzirom na kadrovski deficit u njegošologiji, neprimjerenim organizo-vanje naučnih skupova o Njegošu na kojima se ništa novo o Njegošu i njegovu djelu ne bi imalo reći. Umjesto reciklaže opštepoznatih stavo-va odlučili smo se za izradu cjelokupne bibliografije Njegoševih djela i djela o Njegošu. Za rekordno kratko vrijeme petočlani bibliografski tim izradio je četvorotomnu Bibliografiju Njegoš10, koja sadrži gotovo trideset četiri hiljade jedinica s anotacijama, a nakom proslave jubileja ta je bibliografija dopunjena i petim tomom od nekoliko hiljada jedinica nastalih u godini proslave.11 Može se reći da su bezmalo sve jedinice o Njegošu nastale na južnoslovenskim jezicima te na velikim evropskim jezicima sada na jednome mjestu, čime je dobijeno neophodno petoto-mno početno štivo za sva buduća bavljenja njegošologijom. Uporedo s time u Zavodu za školstvo urađeni su cjelokupni novi programi za predmet Crnogorski jezik i književnost za osnovne i sred-nje škole te u Zavodu za udžbenike prilagođeni stari i izrađeni novi udžbenici za taj predmet u osnovnim školama i gimnazijama. Bio je to podvig za izuzetno kratko vrijeme, a pored zasluga velikoga broja autora, urednika i recenzenata, nesumnjiva zasluga pripada tadašnje-mu ministru prosvjete Slavoljubu Stijepoviću koji je pokazao ne samo blagonaklonost i dobru volju već i potpunu upućenost u važnost toga zadatka.10 Lidija Kaluđerović, Bibliografija Njegoš. Njegoš u crnogorskim periodičnim pu-

blikacijama i zbornicima 1835–2012, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.

Ljiljana Lipovina-Đorđević, Bibliografija Njegoš. Njegoš u južnoslovenskim kul-turama: Njegoševa djela i djela o Njegošu, Institut za crnogorski jezik i književ-nost, Podgorica, 2013.

Petar Krivokapić & Nada Drašković, Bibliografija Njegoš. Njegoš u južnosloven-skim publikacijama i zbornicima, Institut za crnogorski jezik i književnost, Pod-gorica, 2013.

Anđelka Martinović, Bibliografia Njegoš. Njegoš na stranim jezicima, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.

11 Lidija Kaluđerović, Bibliografija Njegoš. Njegoš u godini jubileja, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2016.



Transformacija Instituta u Fakultet za crnogorski jezik i književ-nost donijela je bitnu prednost za razvoj montenegristike. Fakultet je okupio veći broj saradnika no što ih je mogao okupiti Institut. Pored nemaloga broja gostujućih renomiranih profesora iz okruženja i Crne Gore, na Fakultetu su mjesto našli i mladi naučnici, do tada malo po-znati javnosti. Ispostavilo se da Crna Gora ima kadra, samo mu treba pružiti mogućnosti za rad. Ako su ne tako davno, Radoslav Rotković i Vojislav P. Nikčević silom prilika morali biti stručnjaci i za antiku i za srednji vijek, i za primorsku i kontinentalnu renesansu, i za Njegoša i za Lalića, i za realizam i za savremenu književnost, za poeziju i za prozu i za dramu, i za jezikoslovlje i za kulturologiju i za istoriju književnosti, danas možemo reći da za svaku od pomenutih oblasti samo na Fakul-tetu imamo bar po jednoga stručnjaka. I to je činjenica kojom se Crna Gora nikad do danas nije mogla pohvaliti. Zahvaljujući toj činjenici Fakultet za crnogorski jezik i književnost promovisao je prije nekoliko mjeseci svoje stoto izdanje za svega sedam godina postojanja! A od tada objavljeno ih je još nekoliko. Kad je u pitanju jezička standardizacija, bitno je pomenuti još dva priručnika iz oblasti standardne akcentologije. Riječ je o Akcenatskome savjetniku12 i Akcenatskome priručniku13. Njihovi izdavači su Ministar-stvo prosvjete i Zavod za udžbenike. Prevedena su i dva bitna naslova koja označavaju školovani po-četak dviju naučnih disciplina kod nas. Riječ je o prijevodu prve mono-grafije o Njegošu P. A. Lavrova u izdanju Instituta za crnogorski jezik i književnost14 i prijevodu prve značajne monografije u kojoj su crnogor-ski govori posebno zastupljeni – knjizi Štokavski dijalekat Milana Re-šetara.15 Isti izdavač publikovao je i nekoliko značajnih dijalektoloških rječnika – rječnik govora Velike,16 njeguški rječnik,17 plavsko-gusinjski

12 Adnan Čirgić & Jelena Šušanj, Akcenatski savjetnik, Ministarstvo prosvjete, Pod-gorica, 2013.

13 Adnan Čirgić & Jelena Šušanj, Akcenatski priručnik, ZUNS, Podgorica, 2014.14 Petar Aleksejevič Lavrov, Petar II Petrović Njegoš, vladika crnogorski i njegova

književna djelatnost, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.15 Milan Rešetar, Štokavski dijalekat, Matica crnogorska, Podgorica, 2010.16 Branko Jokić, Rječnik veličkoga govora, Institut za crnogorski jezik i književnost,

Podgorica, 2012.17 Dušan Otašević, Njeguški rječnik, Institut za crnogorski jezik i književnost, Pod-

gorica, 2012.

Adnan Čirgić


rječnik18, rožajski rječnik19, a posebno je značajan rječnik osmanske leksike Staroga Bara.20 Nedavno je objavljena i Dijalektologija crno-gorskoga jezika.21 Naročito je veliki broj knjiga publikovanih iz istorije crnogorske književnosti, čije bi nabrajanje prevazišlo okvire ovoga izlaganja. U posebnim izdanjima našle su se i pjesme crnogorskih usmenih pjesni-ka-pjevača, doskora tradicionalistički i nepravedno anonimno utapane u srpski usmenoknjiževni korpus. Cijela biblioteka posvećena je izda-njima iz oblasti njegošologije, a proučavanje Lalićeva djela takođe je rezultiralo objavljivanjem nekoliko izdanja. Započeta su istraživanja gotovo apsolutno nepoznatoga crnogorskog usmenoknjiževnog stvara-laštva iz primorske oblasti, pohranjenog po arhivima u Boki i Hrvat-skoj. Održana su nekolika okrugla stola i naučna skupa, a objavljen je i veliki broj bibliografija zaslužnih crnogorskih stvaralaca. Kuriozitet je i to što je gost Fakulteta bio svjetski poznati lingvist Dejvid Kristal, koji je na predavanju u Podgorici pružio podršku standardizaciji crno-gorskoga jezika. Na kraju se mora pomenuti i časopis Lingua Montene-grina, čiji je dvadeseti broj ovih dana u pripremi, a koji je indeksiran u prestižnim međunarodnim naučnim bazama. I prije no svedem ovo izlaganje dužan sam objasniti zašto je ovaj pregled ponajviše obuhvatio izdanja Instituta odnosno Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, s rijetkim osvrtima na izdanja drugih ustanova. Razlog je u tome što je Fakultet faktički danas jedini izda-vač koji promoviše jezikoslovnu, kulturološku i književnopovijesnu montenegristiku. S druge strane, tekuću crnogorsku književnost pro-moviše uglavnom samo Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, ali književna ostvarenja nijesu predmet ovoga osvrta. Našlo bi se kod nekih drugih izdavača i naslova koji se naizgled uklapaju u ovu sliku, ali su ti naslovi suštinski daleko od onoga što naslovom knjige ili iz-davača impliciraju. Takav je recimo prošle godine objavljeni Rječnik 18 Ibrahim Reković, Rječnik plavsko-gusinjskoga govora, Institut za crnogorski jezik

i književnost, Podgorica, 2013.19 Ibrahim Hadžić, Rječnik rožajskoga govora, Institut za crnogorski jezik i književ-

nost, Podgorica, 2013.20 Sead Šlaković, Rječnik osmanske leksike barskoga kraja, Institut za crnogorski

jezik i književnost, Podgorica – Bar, 2013.21 Adnan Čirgić, Dijalektologija crnogorskoga jezika, Fakultet za crnogorski jezik i

književnost, Cetinje, 2017.



crnogorskoga narodnog i književnog jezika,22 koji je donio regionalnu bruku Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, ali je o njemu previše rečeno da bi se ovđe ponavljalo.23 Takva su i neka izdanja drugih nekih izdavača, ali je šteta osvrtom na njih kvariti stvarnu lijepu sliku o na-pretku montenegristike. Nadam se da je i ovaj kratak pregled potkrijepio na početku izre-čenu misao o značaju misije Vojislava P. Nikčevića.

Literatura

– Aleksejevič Lavrov, Petar. Petar II Petrović Njegoš, vladika crno-gorski i njegova književna djelatnost, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.

– Čirgić, Adnan & Silić, Josip & Pranjković, Ivo. Gramatika crnogor-skoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.

– Čirgić, Adnan & Šušanj, Jelena. Akcenatski priručnik, ZUNS, Pod-gorica, 2014.

– Čirgić, Adnan & Šušanj, Jelena. Akcenatski savjetnik, Ministarstvo prosvjete, Podgorica, 2013.

– Čirgić, Adnan. „Jezikoslovlje u službi politike“, Lingua Montene-grina, br. 3, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Cetinje, 2009, str. 511–553.

– Čirgić, Adnan. Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Matica cr-nogorska, Podgorica, 2010.

– Čirgić, Adnan. Dijalektologija crnogorskoga jezika, Fakultet za cr-nogorski jezik i književnost, Cetinje, 2017.

– Hadžić, Ibrahim. Rječnik rožajskoga govora, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.

– Jokić, Branko. Rječnik veličkoga govora, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.

– Kaluđerović, Lidija. Bibliografija Njegoš. Njegoš u crnogorskim pe-riodičnim publikacijama i zbornicima 1835–2012, Institut za crno-gorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.

22 Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika, Tom I, CANU, Podgorica, 2016.

23 Viđeti: „Polemika o Rječniku crnogorskog jezika“, Matica, br. 66, Matica crnogor-ska, Podgorica, 2016, str. 523–792. Tekstove priredio Vlatko Simunović.

Adnan Čirgić


– Kaluđerović, Lidija. Bibliografija Njegoš. Njegoš u godini jubileja, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2016.

– Kilibarda, Novak. Istorija crnogorske književnosti. Usmena književ-nost, Tom I, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.

– Krivokapić, Petar & Drašković, Nada. Bibliografija Njegoš. Njegoš u južnoslovenskim publikacijama i zbornicima, Institut za crnogor-ski jezik i književnost, Podgorica, 2013.

– Lipovina-Đorđević, Ljiljana. Bibliografija Njegoš. Njegoš u južno-slovenskim kulturama: Njegoševa djela i djela o Njegošu, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.

– Martinović, Anđelka. Bibliografija Njegoš. Njegoš na stranim jezici-ma, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.

– Matica, br. 66, Matica crnogorska, Podgorica, 2016. – Nikčević, Milorad. Istorija crnogorske književnosti. Od 1852. do

1918, Tom I, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.

– Nikčević, Vojislav P. „Negacija crnogorstva je primarni cilj CANU“, Vijesti, utorak, 29. V 2007.

– Nikčević, Vojislav P. Jezikoslovne studije, Centralna narodna biblio-teka Republike Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Cetinje, 2004.

– Otašević, Dušan. Njeguški rječnik, Institut za crnogorski jezik i knji-ževnost, Podgorica, 2012.

– Pravopis crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke, Pod-gorica, 2010.

– Reković, Ibrahim. Rječnik plavsko-gusinjskoga govora, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.

– Rešetar, Milan. Štokavski dijalekat, Matica crnogorska, Podgorica, 2010.

– Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika, Tom I, CANU, Podgorica, 2016.

– Rotković, Radoslav. Istorija crnogorske književnosti. Od početaka pismenosti do 1852, Tom II, Institut za crnogorski jezik i književ-nost, Podgorica, 2012.

– Silić, Josip. Crnogorski jezik – naučno-metodološke osnove standar-dizacije, Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.

– Šlaković, Sead. Rječnik osmanske leksike barskoga kraja, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica – Bar, 2013.



UDK 811.163ʼ26”19/20”

Ljudmila VASILJEVA (Lavov)Katedra za slovenske jezike Nacionalnoga univerziteta „Ivan Franko“ u Lavovu

UTJECAJ DRUŠTVENO-POLITIČKIH ČINJENICA NA JEZIČNE PROMJENE NA JUŽNOSLAVENSKIM

PROSTORIMA (KRAJ XХ – POČETAK ХХІ ST.)

Kroz prizmu povijesnog razvoja razmotrit ćemo utjecaj društve-no-političkih činjenica na jezične promjene u Južnoj Slaviji, aktualnih za većinu zemalja ovog područja. Posebnu pažnju posvetit ćemo nor-miranju, standardizaciji/restandardizaciji, jezičnoj politici i jezičnom planiranju, povezanosti jezika s nacionalnim identitetom. Veze južno-slavenske sociolingvistike i društva aktualne su, što odgovara logici su-vremene jezikoslovne teorije. Polazeći od temelja suvremene jezične politike, značajan je problem akumuliranja sociolingvalnog kapitala. Ključne riječi: južnoslavenske zemlje, jezična politika, standardi-zacija/restandardizacija, jezična globalizacija, sociolingvalni kapital, nacionalni identitet

Sociolingvističku analizu jezične situacije koja se formirala na južnoslavenskim prostorima krajem XX – početkom XXI st. nije mo-guće ostvariti bez pojašnjenja uvjeta i okolnosti povijesnog razvoja tog područja. Posljednjih se godina ondje provode nacionalna socio-lingvistička istraživanja, a s njima se formiraju nove sociolingvističke tradicije koje prikazuju iskustvo otkrivanja različitih aspekata uzaja-mnog djelovanja jezika i društva zasebno u svakoj od država i u svim zemljama općenito. Cilj ovog izlaganja je ukratko predstaviti suvreme-nu sociolingvalnu situaciju u južnoslavenskim zemljama i konstatirati određene pojave koje na početku drugog milenija predstavljaju važ-nu činjenicu u formiranju tamošnje jezične politike, otkriti osobitosti funkcioniranja službenih jezika u državama tog područja (uključujući one koje su se nedavno osamostalile ili obnovile), uzevši u obzir eu-


Ljudmila Vasiljeva

ropski smjer politike tih država, razjasniti neka pitanja koja su u vezi s jezičnim preobražajima postala predmet analize sociolingvističkih istraživanja. Analizirat ćemo probleme koji su uglavnom uvjetovani društveno-političkim promjenama na južnoslavenskom području te su aktualni za većinu južnoslavenskih sociolingvističkih istraživanja. Između ostalog objašnjavamo specifičnosti svake sociolingvističke tradicije u vezi s konkretnom jezičnom stvarnošću s gledišta speci-jalizacije sociolingvističkog znanja u pojedinačnim južnoslavenskim sociolingvističkim radovima.1 U kontekstu navedenog problema postavlja se pitanje ovisi li značaj jezika o veličini teritorija njegove rasprostranjenosti ili o broju govornika? To pitanje je aktualno u nekim suvremenim južnoslaven-skim jezicima: crnogorskom koji ima više od 229 tisuća govornika2, bosanskom – više od milijun 800 tisuća3, slovenskom – više od milijun 727 tisuća4, makedonskom – više od milijun 390 tisuća5, hrvatskom – više od 3 milijuna 980 tisuća6 (podaci se odnose na govornike nave-denih jezika koji žive baš na području svojih nacionalnih država, broj govornika koji žive u iseljeništvu ne uzimamo u obzir). Sociolingvalni problemi navedenih naroda imaju svoje posebnosti u usporedbi s je-zičnim situacijama u onim južnoslavenskim zemljama koje imaju veći broj govornika: bugarski – više od 9 milijuna, srpski – više od 8 mili-juna 500 tisuća7 (smatranje tih jezika kao velikih je relativan pojam).

1 V. o specijalizaciji sociolingvističkog znanja u nacionalnim jezikoslovnim tradi-cijama u G. P. Macjuk: Мацюк, Галина, Сучасна соціолінгвістика: тенденції в розвитку теорії і завдання, u Мова і суспільство, вип. 1, str. 5–20.

2 https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%80%D0%BD%D0%BE%D0%B3%D0%BE%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B8_%D1%98%D0%B5%D0%B7%D0%B8%D0%BA (16. siječnja 2017);

https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%A7%D0%B5%D1%80%D0%BD%D0%BE%D0%B3%D0%BE%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%B9_%D1%8F%D0%B7%D1%8B%D0%BA (16. siječnja 2017).

3 Prema popisu iz 2013, 1.866.585 stanovnika u Bosni i Hercegovini govori bosanskim jezikom, što predstavlja 52,86% ukupnog stanovništva BiH http://www.popis2013.ba/popis2013/doc/Popis2013prvoIzdanje.pdf (18. rujna 2017).

4 https://hr.wikipedia.org/wiki/Slovenski_jezik (16. siječnja 2017).5 https://hr.wikipedia.org/wiki/Makedonski_jezik (16. siječnja 2017).6 https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik (16. siječnja 2017).7 https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D0%B5%D1%80%D0%B1%D1%81%D0%

BA%D0%B8%D0%B9_%D1%8F%D0%B7%D1%8B%D0%BA (16. siječnja 2017);


Utjecaj društveno-političkih činjenica na jezične promjene...

Početkom 90-ih godina baš na probleme zaštite i očuvanja tako-zvanih „malih“ jezika, kao što je npr. crnogorski, obratio je pozornost 61. Međunarodni kongres PEN Centra u Santiago de Composteli. Naj-veće na svijetu udruženje književnika i izdavača ukazalo je na obvezu međunarodnih struktura (UNESCA i dr.) zaštićivati jezike koji su ugro-ženi, odredivši za to određene mjere na nacionalnim i međunarodnim razinama. Oslanjajući se na završni dokument tog Kongresa na prijed-log Crnogorskog PEN Centra na 62. kongresu u Australiji (1998) već su raspravljali o konkretnim mjerama koje bi trebale biti usmjerene na zaštitu crnogorskog jezika i književnosti. Svima je poznata povijesno važna uloga staroslavenskog jezi-ka koji je temelj za sve slavenske jezike i za razvoj svih Slavena. Sa staroslavenskim je vezan procvat bugarskog jezika u starobugarskom razdoblju tako što je Bugarska u ono vrijeme imala status svojevrsnog kulturnog središta za sve Slavene. Ali taj procvat nije bio trajni proces i prirodni razvoj bugarskog jezika, od XIV st. bio je prekidan turskim napadima koji su utjecali ne samo na Bugarsku, već i na druge države: Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i dr. Tada su se suvremeni jezici, npr. bugarski ili srpski, u vezi s tom vanjskom činjenicom, formirali u drukčijim uvjetima, nego neki drugi slavenski jezici. Npr. „Bugarsko književno društvo“ koje je bilo osnovano tek krajem 60-ih godina XIX st. u gradu Brajla (danas Rumunjska) svoju glavnu zadaću vidjelo je u razradi i usavršavanju bugarskog jezika, a njegovi osnivači su u stva-ranju jedinstvenog bugarskog jezika vidjeli sredstvo konsolidacije svih stanovnika države i sredstvo identifikacije bugarskog etnosa, tj. odvaja-nje od drugih etnosa8. Upravo u XIX st. u svim južnoslavenskim zemljama u prvi plan su izašle zadaće standardizacije jezika i normiranja pravopisa. S tim razdobljem podudara se proces kodifikacije slovenskog jezika. U ono vrijeme pitanje priznavanja njegove izvornosti bilo je vezano za djelat-nost J. Kopitara i F. Miklošiča. Tridesetih godina XIX st. ilirci su poku-

https://ru.wikibooks.org/wiki/%D0%91%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B0%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%B9_%D1%8F%D0%B7%D1%8B%D0%BA (16. siječnja 2017). Podaci se odnose na govornike navedenih jezika koji žive samo na području vlastitih država.

8 Стоянова, Ельза П., Деякі аспекти мовної ситуації в Болгарії у зв’язку з її вступом до Європейського Cоюзу u: Мовознавство, № 6, 2010, str. 11–22.


šali stvoriti jedinstveni jezik za sve Južne Slavene, kao i za Slovence9. Već do 70-ih godina XIX st., kako tvrde znanstvenici10, formiranje sa-mostalnog književnog jezika u Sloveniji bilo je uglavnom završeno. Jezična koncepcija Srbina V. Karadžića bila je motivirana politič-kim i sociolingvalnim čimbenicima koji su bili u tijesnoj vezi sa stan-dardizacijom jezika na narodnoj osnovi11. Analiza koncepcije iliraca, koji su dali velik doprinos izradi jedinstvenih jezičnih normi za sve Hrvate, osnova je za tvrdnju da su ideju zajedničkog jezika za sve Južne Slavene uspjeli realizirati djelomično. Umjesto toga, njihovi sljedbenici i protivnici krajem XIX st., više nego u 90 proteklih godina, objedi-nili su jezik Srba i Hrvata u jedan monocentričan jezik. Tako da se u idejama društveno-političkog i kulturnog pokreta za objedinjenje svih Južnih Slavena (u djelovanju V. Karadžića i Đ. Daničića u Srbiji, Lj. Gaja i J. Draškovića u Hrvatskoj, S. Škrabca i M. Pleteršika u Sloveni-ji), izrazito vide zakonomjernosti koje u naše vrijeme ulaze u djelokrug pitanja kojima se bavi sociolingvistika. Među južnoslavenskim jezicima makedonski jezik je stvoren prilično kasno. Makedonska znanstvenica A. Gjurkova vidi u njego-voj standardizaciji događaj koji je važan s dva gledišta: stvaranja na-cije i stvaranja države. Prema njezinom mišljenju – K. Misirkov, čija je djelatnost u XX st. bila usmjerena na priznavanje Makedonije kao samostalne države i B. Koneski koji je radio na normiranju makedon-skog pravopisa i leksičkog sustava makedonskog jezika – su dvije važ-ne osobe u makedonskoj lingvistici koje su svojim neprestanim radom

9 Франко, Іван, Слов’янська взаємність в розуміння Яна Коллара і тепер u: Франко І. Зібрання творів: У 50-ти т., т. 29, Київ, 1981, str. 25–67.

10 Плотникова, Ольга С., Словенский язык u: Славянские языки, Московский университет, Москва, 1977, str. 291.

11 Sažeto je ova koncepcija izgledala ovako: 1) Srpski jezik mora biti u lingvistič-kom smislu jedinstven i polivalentan, tj. takav kakav se koristi u svim područjima književnog, kulturnog, društvenog i poslovnog života. 2) Jezične različitosti (fo-netske, morfološke, leksičke) u različitim stilovima književnog jezika moraju biti ukinute. 3) Količinu crkvenoslavenizama potrebno je minimizirati, sve ih treba „posrbiti“ (u mnogim slučajevima turske riječi imale su prednost pred crkveno-slavenizmima). 4) Vojvođansku dijalekatsku osnovicu narodnog jezika treba za-mijeniti istočnohercegovačkom (s ijekavskim, a ne ekavskim izgovorom.): Васи-льєва, Людмила П., Концепція літературної мови Вука Караджича і сучасна лінгвальна ситуація в південнослов’янському регіоні u: Вісник Львівського університету. Сер. Філологічна, вип. 48, Львів, 2009, str. 185–200.

Ljudmila Vasiljeva


u Povjerenstvu za makedonski književni jezik 1944. g. dale značajan doprinos za njegovu standardizaciju12. Jezična situacija na južnoslavenskim područjima konačno se pro-mijenila krajem XX st. Upravo tada, s raspadom SFRJ, prestao je funk-cionirati srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik koji su službeno koristila četiri etnosa – Srbi, Hrvati, Muslimani Bošnjaci i Crnogorci. Umjesto njega počela su funkcionirati četiri jezika: srpski, hrvatski, bosanski, a ubrzo i crnogorski. Bosanski kao ravnopravan jezik potvrdili su svo-jim potpisima poglavari tadašnje Jugoslavije (u sastavu Srbije i Crne Gore), Bosne i Hercegovine te Hrvatske, kao i predstavnici SAD i EU u Daytonskom sporazumu (SAD). Godine 2007, nakon što je Crna Gora stekla neovisnost, bilo je riješeno pitanje crnogorskog jezika kao služ-benog u neovisnoj državi. Tako danas na južnoslavenskom području imamo sedam samo-stalnih država s vlastitim nacionalnim kodificiranim jezicima koji su priznati kao službeni13, a u jednoj od država, Bosni i Hercegovini, služ-benima se smatraju tri jezika: bosanski, srpski i hrvatski. Standardizi-rani jezik uvijek je bio i danas jest temeljna osnova potčinjenosti druš-tva državnim tijelima, a s gledišta sociolingvistike dihotomija „jezik – država“ od posebnog je značaja u zemljama koje su postale članice Europske unije, polazeći od zakonodavno pravne osnove EU: u Slove-niji (od 1. 5. 2004), u Bugarskoj (od 1. 1. 2007), u Hrvatskoj (od 1. 7. 2013). Nakon proglašenja neovisnosti Crna Gora14 je počela s pripre-mom pravne osnove za ulazak u EU. Nakon proglašenja neovisnosti Slovenija je u potpunosti odredila svoje prioritete u vezi s europskom integracijom. Jedinstveni službeni jezik ondje je slovenski jezik, materinski za 80% njezinih stanovnika. Taj jezik koriste i nacionalne manjine koje čine oko 12% stanovništva. Iako Bošnjaci, Srbi i Hrvati svojim brojem nadmašuju ondje priznate manjine (npr. Talijane ili Mađare), u Sloveniji ih ipak smatraju stranim 12 Ѓуркова, Александра, Социолингвистички аспекти на македонскиот ја-

зик: од стандардизација до актуелните тенденции, pristupljeno s: http://philologicalstudies.org/dokumenti/2008/vol2/2/4.pdf (16. siječnja 2017).

13 Ili jezicima za službenu uporabu.14 Crna Gora je 15. prosinca 2008. predala zahtjev za učlanjenje u Europsku uni-

ju, 17. prosinca 2010. je dobila status kandidata, a 29. lipnja 2012. je započela pregovore s Europskom unijom: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pristupanje_Crne_Gore_Europskoj_uniji



građanima, a njihovi jezici nemaju status manjinskih15. Te i druge po-litičke i ekonomske uvjete u kojima se našla Slovenija nakon ulaska u EU, jezikoslovci Slovenije danas različito vrednuju16; oni primjećuju opasnost prije svega u primjetnom utjecaju engleskog jezika koji sve agresivnije jača svoj položaj među mladima, novom školovanom gene-racijom slovenskog društva. Jezik globalizacije znanstvenici smatraju opasnim konkurentom standardnog jezika, naglašavajući da je suvre-mena slovenska književna norma primjetno udaljena od jezičnog uzusa u svim slovenskim pokrajinama. Zbog toga ona od govornika zahtijeva određene govorne napore i pritom ne postiže željenu razinu „komuni-kacijske komfornosti“, posebice u neslužbenoj komunikaciji17. U vezi s

15 U vezi s takvim razumijevanjem jezika nacionalnih manjina treba obratiti pozor-nost na sociolingvističke radove, posvećene prethodnom stanju slovenskog jezika u SFRJ, pravima nacionalnog jezika u višenacionalnoj državi, jezičnoj politici i je-zičnom planiranju koji su predstavljeni u zborniku Družbenost slovenskega jezika (1991), iz kojeg smo dobili dovoljno informacija o tom pitanju. Tada su slovenski lingvisti ulagali mnogo truda radi postizanja realne, a ne deklarativne ravnoprav-nosti da sačuvaju pravo svoje nevelike nacije na neometan razvoj vlastitog jezika u svim područjima života. Tom razdoblju borbe za slovenski jezik i njegovu čisto-tu posvećen je rad Jezikovni pogovori v Sedem dni (2007). V.: Катунин, Дмитрий А. Статус языков в современном законодательстве Словении и словенский язык в законодательных актах сопредельных стран. Статья первак, u: Язык и культура, № 3, Москва, 2008, str. 28; Гак, Владимир Г., К типологии форм языковой политики, u: Вопросы языкознания, № 5, str. 104–133; Stabej, Mar-ko, Slovenščina v evropski jezikovni mavrici, u: Družboslovne razprave, 18/40, avg. 2002, str. 157–168; Ажнюк, Богдан М. Сучасні тенденції розвитку су-часної соціолінгвістичної термінології, u: Мовознавство, № 2–3, 2013, str. 169–170.

16 Stabej, Marko, Bo en jezik dovolj? Večjezičnost v еnojezičnosti, u: Obdobja 20. Slovenski knjižni jezik – aktualna vprašanja in zgodovinske izkušnje, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2001, str. 68; Statistične informacije (statistični urad Repub-like Slovenije). Ljubljana, st. 93/2003, pristupljeno s: www.sov.si/popis). (12. prosinca 2016).

17 Vidovič Muha, Аda, Sodobni položaj nacionalnih jezikov v luči jezikovne politike, u: Obdobja 20. Slovenski knjižni jezik – aktualna vprašanja in zgodovinske izkušnje, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2001, str. 5–27. Vidovič Muha, Аda, Vprasanje globalizmov ali meje naših svetov, u: Obdobja 22. Metode in zvrsti. Aktualizacija jezikovnozvrstne teorije na Slovenskem: členitev jezikovne resničnosti. Mednarodni simpozij, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2003, str. 73–81. Stabej, Marko, Slovenščina v evropski jezikovni mavrici, u: Družboslovne razprave, 18/40, avg. 2002, str. 157–168.

Ljudmila Vasiljeva


tim posebice je danas aktualan ponovni pregled prethodne imperativno purističke jezične politike u toj zemlji s ciljem veće tolerancije neknji-ževnojezičnih (razgovornih) idioma koji u uvjetima slovenske jezične situacije osiguravaju neslužbenu komunikaciju18. To uvjetuje porast za-nimanja za istraživanje jezika grada, budući da se u Sloveniji intenziv-no zbivaju procesi urbanizacije. Prije svega se to osjeća u glavnom gra-du Ljubljani, kao i u okolnim područjima (porast stanovništva glavnog grada Slovenije i okolnih područja za deset godina, prema podacima popisa stanovništva od 31. 3. 2002. g., bio je od 20 do 40%, a ti procesi se razvijaju sve brže). Takva situacija je uvjetovana pojačanom centra-lizacijom društvenog, političkog, ekonomskog, obrazovnog i kulturnog života zemlje koja, kao odgovor, izaziva centrifugalnu nastrojenost u perifernim područjima. Ljubljana se našla u središtu procesa demokra-tizacije, urbanizacije, centralizacije i globalizacije koji stvaraju predu-vjete za promjenu jezične situacije najprije u glavnom gradu, a zatim u drugim pokrajinama te zemlje19. Bugarska, koja je kao sljedeća južnoslavenska zemlja postala članica EU, također osjeća određene globalizacijske utjecaje. Institut za bugarski jezik se učlanio u Europsku asocijaciju nacionalnih jezika (EFNIL) koja se bavi istraživanjem problema jezične ekologije (ekolin-gvistike) i očuvanjem tzv. malih jezika kojima prijeti nestanak. Bugarski sociolingvist A. Pačev u vezi s tim u radu „Bugarska i bugarski jezik u EU“ obraća pozornost na nove sociolingvističke kategorije kojima u EU opredjeljuju status jednog ili drugog jezika, polazeći od zahtjeva prema jezičnoj politici u toj zajednici. Radi se o dodjeljivanju statusa velikog ili malog jezika jednom ili drugom jeziku. Za to u ujedinjenoj Europi uzimaju u obzir ne samo broj govornika, već koriste i novi termin „soci-olingvalni kapital“ koji određuju prema komunikacijskoj kompetenciji govornika određenog jezika, posebnostima jezične politike i jezičnog planiranja koji su predviđeni u određenoj državi za razvoj i funkcioni-18 Pogorelec, Вreda, Teorija zvrstnosti in slovensko jezikovno normiranje, u: Ob-

dobja 22. Metode in zvrsti. Aktualizacija jezikovnozvrstnе tеorijc na Slovеnskem: členitev jezikovne resničnosti. Mednarodni simpozij, Filozofska fakulteta , Lju-bljana, 2003, str.17–26.

19 Tivadar, Hotimir, Podoba in funkcija govorjenega knjižnega jezika glede na neknjižne zvrsti, u: Obdobja 22. Metode in zvrsti. Aktualizacija jezikovnozvrstne teorijc na Slovenskem: členitev jezikovne resničnosti. Mednarodni simpozij, Filo-zofska fakulteta, Ljubljana, 2003, str. 437–452.



ranje konkretnog jezika. „S dodjelom statusa službenog jezika u EU bu-garskom nacionalnom jeziku – tvrdi A. Pačev – tek počinje velik posao na prilagodbi bugarske jezične zajednice uvjetima višejezične Europe. Sve zakonodavne listine i dokumenti, koji su od velikog političkog zna-čaja, već se tiskaju na bugarskom jeziku. S jedne strane zakoni EU po-staju obveznima za sve građane Bugarske, a s druge – bugarski sudski sustav obuhvaća pitanja obvezne usklađenosti sa zakonodavno pravnim temeljem što sudovima daje mogućnost da donose presude radi kažnja-vanja građana/organizacija zbog neispunjavanja postojećih zakona.“20 Zatim, prema mišljenju Pačeva, radi porasta sociolingvalnog kapitala, nacionalni jezici, osim dobivenog statusa službenih, moraju se kretati u smjeru integracije, stavljajući naglasak na glavne čimbenike uspješ-nog tijeka ovog procesa: mjesta jezika na europskom tržištu, njegove odgovarajuće razine u sociolingvalnoj hijerarhiji s ciljem uključivanja u sociolingvalnu mrežu21. Pri razmatranju problema statusa bugarskog jezika u EU i jezične politike u zemlji bugarski znanstvenik se osla-nja na izreku francuskog sociologa, antiglobalista P. Bourdieua o tzv. „jezičnom tržištu“ koje je mreža tržišta koja međusobno djeluju, a na kojima su jezici roba za razmjenu koju, kao i drugu potrošačku robu, prodaju ili kupuju. Jezik za kojim postoji potražnja donosi određenu dobit, a to omogućuje nabavu drugih potrebnih jezika: „taj pretpostav-ljeni postupak kupovine/prodaje kontinuirano se ponavlja. Gomila se „jezični kapital“ koji je istovremeno i „financijski kapital“22. U prodaji jezika, kako tvrdi P. Bourdieu, sudjeluju politički subjekti i subjekti planiranja, a „neuspjeh u gomilanju sociolingvalnog kapitala“ izaziva-ju upravo recipijenti – prosječni građani u svojoj obitelji“23. Suglasno više iznesenim razmišljanjima znanstvenika, jezična politika i jezično planiranje igraju važnu ulogu u svakoj državi, budući da pridonose do-bivanju statusa velikog ili malog jezika u ujedinjenoj Europi. 20 Пачев, Ангел, България и българският език в Европейския союз, u: Бъл-

гарски език, № 1, 2007, str. 1–14, pristupljeno s: http://www.balgarskiezik.eu/ 1-2007/A_Pachev.pdf. (12. prosinca 2016).

21 Isto.22 Bourdieu, Pierre, Language & Symbolic Power, in: First edition. Translated by

Gino Raymond & Matthew Adamson. Edited by John B. Thompson, MA: Harvard University Press, Cambridge, 1991, p. 259.

23 Isto.

Ljudmila Vasiljeva


Nacionalna samosvijest naroda i njegova kultura su tijesno po-vezani s jezikom. Jezik je sredstvo koje podržava i nacionalni identitet naroda i njegovu kulturu. Jezici koji vrše uglavnom političku funkciju nemaju perspektivu trajnog funkcioniranja24. Primjer je srpskohrvatski jezik. Neočekivani povratak niza južnoslavenskih naroda svojim nacio-nalnim korijenima u različitim područjima društvenog života, uključu-jući i dijalekte, potvrđuje tvrdnju V. G. Gaka koji smatra da važnu ulogu u aktualizaciji jezičnih problema igra rasprostranjenost demokratskih i humanističkih pogleda da je svaki jezik društveno i općeljudsko bo-gatstvo, neponovljivo u svojoj individualnosti – sve je to u suštini osi-guralo nastajanje onoga što Francuzi nazivaju „le droit à la différence“ (pravo na različitost) – pravo razgovarati na materinskom jeziku, živjeti prema tradicijama vlastite kulture25. U kompleksu problema povezanih s jačanjem nacionalne samosvijesti važno mjesto zauzimaju nacional-no-jezični problemi, jer je jezik neodvojiv dio svakog naroda, sredstvo njegova okupljanja u jednu zajednicu u kojoj se odražava povijesno iskustvo etnosa, čuva se njegova kultura, akumuliraju se njegova zna-nja26. S tim je povezano novo razumijevanje problema nekadašnjeg srp-skohrvatskog jezika koji, i nakon što je niz država dobio status neovi-snih i standardizirao vlastite jezike, ostaje zanimljiva sociolingvistička pojava. To je točka odbrojavanja, jer od vremena prestanka njegovog postojanja počinje rješavanje jezičnih problema važnih za nove države: formiranje službenog jezika i jezika manjina, razvoj jezične politike, utvrđivanje jezične norme, pojavljivanje pravopisnih problema, reali-zacija globalizacijskih utjecaja na jezične procese. Srpskohrvatski jezik prije su istraživali s različitih gledišta, na primjer, s gledišta funkcio-niranja jezika i njegovih varijanti27 koje danas imaju status jezika, kao

24 Андрусів, Стефанія, Модус національної ідентичності: Львівський текст 30-х рр. ХХ ст., ЛНУ ім. Ів. Франка, Джура, Львів, Тернопіль, str. 16–19. – 340 c.

25 Гак, Владимир Г., К типологии форм языковой политики, u: Вопросы языкознания, № 5, str. 104–133; Мечковская, Нина Б., Социальная лингвисти-ка, Аспект-пресс, Москва, 1996, str. 99.

26 V. isto mišljenje o tome da ako brojno malen narod koristi književni jezik, to ne ograničava njegove duhovne mogućnosti i ne znači siromaštvo ili nerazvijenost jezika. Васильєва, Людмила, Специфіка функціонування серболужицьких мов та сучасна ситуація в слов’янському мовному світі, u: Питання сорабіс-тики, вип. 8, Львів, 2000, str. 68.

27 Već od 60-ih godina XX st. neki jugoslavenski jezikoslovci obraćali su pozornost



jezik „lingua communis“28, što je u naše vrijeme svojevrstan temelj za rješavanje problema jezičnih manjina itd. S pojavljivanjem samostalnih jezika poslije raspada Jugoslavije srpskohrvatski jezik zadržao se samo u sociolingvističkim radovima u postjugoslavenskim državama, npr. u J. Baotića, M. Radovanovića29. Činjenica je da posebnu pozornost u svojim radovima sociolingvisti dodjeljuju normiranju, standardizaciji, jezičnoj politici i jezičnom planiranju novonastalih jezika. U kompleksu izloženih problema trebalo bi obratiti pozornost na važno pitanje koje je vezano uz tumačenje procesa jezičnog planiranja i normiranja koji se događaju nakon što su zemlje, koje su prije bile u sastavu višenacionalne države SFRJ, stekle neovisnost. Službeni jezik ili jezik vladajuće nacije (u političkom, ekonomskom, demografskom smislu (tj. prema broju njezinih govornika) ondje je bio uglavnom je-

na postojanje razlika u srpskohrvatskom književnom jeziku, otvoreno nazivajući takve razlike varijantama, govorili su o njihovom međusobnom odnosu, opredje-ljivali su status s jezičnog, komunikativnog i pravnog gledišta: Pranjić, Kruno-slav, Zakonski prijedlog: četiri jezika, u: Jezik, br. 1, 1968–1969, str. 4–6; Šipka, Milan, La langue serbocroate standard contemporaine a la lumiere des rapports nationaux, u: Vuk Stefanović Karadžić (Actes du Collooue International tenu en Sorbonne, les 5 et 6 octobre 1987), Paris, 1988, p. 43–48. Usput bismo htjeli na-pomenuti da su to podaci koje navodi M. Šipka o broju govornika koji su govorili srpskohrvatskim jezikom na području četiriju republika, zajedno s makedonskim i slovenskim koji su korišteni samo u vlastitim republikama – Makedoniji i Slove-niji. Prema popisu stanovništva iz 1981. g. tim jezikom je govorilo 49,81% Srba, 27,10% Hrvata, 12,24% Muslimana, 3,54% Crnogoraca, kao i oni govornici koji su se opredijelili kao Jugoslaveni – 7,31%. O četirma varijantama jezika su pisali V. Nikčević, A. Isaković. Godine 1991. pojavio se rječnik razlika između srp-skog i hrvatskog jezika: Nikčević, Vojislav, Dimitrije Milaković kao lingvista, u: Ovdje, br. 198, 1987, str. 10–11; Nikčević, Vojislav, Periodizacija stare crnogorske književnosti, u: Zbornik radova profesora i saradnika Nastavničkog fakulteta, br. 5/6, Nikšić, 1982, str. 275–304; Isaković, Alija, Varijante na popravnom ispitu u: Život, br. 11/12, 1970, str. 54–71. Brodnjak, Vladimir, Razlikovni rječnik srpskoga i hrvatskoga jezika, Školske novine, Zagreb, 1991, 632 str.

28 Radovanović, Milorad, Sociolingvistika, Matica srpska, Novi Sad, 1986, 304 str.29 Ipak, u prvom planu poslije 1990. g. na prvom mjestu su bili prosjeci standardiza-

cije/restandardizacije jezika prije svega novonastalih (bosanskog i crnogorskog) i usavršavanje normi srpskog i hrvatskog jezika: Radovanović, Milorad, Srpski jezični standard, u: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti: prilozi proučavanju standardnih jezika utemeljenih na štokavštini, Disput, Zagreb, 2009, str. 199–214; Baotić, Josip, Standardni jezici štokavskog narječja, u: Simpozij o bosanskome jeziku (Zbornik radova), Sarajevo, 1999, str. 89–96.

Ljudmila Vasiljeva


dan jezik, drugi nacionalni jezici imali su određena ograničenja30. U sociolingvističkim radovima, u kojima se istražuju teoretski problemi jezičnog planiranja i normiranja u zemljama koje su nastale na područ-ju nekadašnje Jugoslavije, procesi standardizacije se odvijaju prilično različito, ali je zajedničko prihvaćanje tog tumačenja kao takvoga koje ima u svojoj osnovi kodifikaciju jezika. Npr., R. Bugarski objašnjava proces standardizacije kao izgrađivanje jezičnih normi, kao normali-zaciju, niveliranje i neutralizaciju31; D. Škiljan – kao proces stvaranja eksplicitne norme u određenom društvu, u određeni trenutak, što je uvjetovano ekonomskim, političkim i kulturno-povijesnim činjenica-ma (vrijeme kada se etnička ili nacionalna formacija, spojivši se s in-ternacionalnom civilizacijom, počinje služiti vlastitim idiomom koji je do tog vremena udovoljavao potrebe samo etničke civilizacije koja je stabilna u prostoru i vremenu)32. Pritom sam pojam elastične stabil-nosti u čijoj osnovi je suprotstavljanje jezične norme i kodifikacije, ima sljedeću interpretaciju: jezični standard se stabilizira kao rezultat kodifikacije, a norma koja se opredjeljuje kodifikacijom mora biti ela-stična što omogućuje adaptaciju promjena koje se zbivaju u jezičnoj zajednici. Prema mišljenju D. Brozovića, standardizacija je neprekidan proces koji mora osjetljivo reagirati na promjene u različitim područ-jima društvenog života jezičnog kolektiva te ih odražavati u jezičnom standardu33. U vezi s formiranjem jezičnog korpusa: suvremeni sociolingvi-sti, npr., R. Cooper34, standardizaciju zajedno s grafizacijom kao prvom etapom njegovog formiranja (aspektom jezičnog planiranja koji utječe 30 U nekadašnjoj Jugoslaviji kao višenacionalnoj državi srpskohrvatski jezik je bio

jedan od službenih jezik: Ustav SFRJ, Službeni list, Beograd, 1980, 227, str. 4. U Ustavu te zemlje isti status su imali još slovenski i makedonski jezik, ali u stvar-nosti u vojsci, policiji itd. razgovarali su uglavnom srpskohrvatskim jezikom, i to beogradskom varijantom.

31 Bugarski, Ranko, Raslojavanje jezika, u: Uvod u opštu lingvistiku, Beograd – Novi Sad, 1989, str. 160.

32 Škiljan, Dubravko, Planiranje jezika, u: Jezična politika, Zagreb, 1988, str. 40–55.33 Brozović, Dalibor, Gramatičke značajke hrvatskoga jezika, u: Jezik, br. 4, 1997,

str. 127–135; Brozović, Dalibor, Aktuelna kolebanja hrvatske jezične norme, u: Jezik, br. 5, 1998, str. 161–176; Brozović, Dalibor, Deset teza o hrvatskome jeziku, u: Hrvatski jezik u političkom vrtlogu, Mladost, Zagreb, 1990, str. 271–283.

34 Cooper, Robert L., Language Planning and Social Change, Cambridger Unversity Press, Cambridg, 1996, p. 122–123.



na grafijsko oblikovanje i pravopis) i modernizaciju koja je u znatnoj mjeri povezana s djelatnošću usmjerenom na ponovni pregled (preobli-kovanje) leksičkog sustava jezika za zadovoljavanje potreba povećanja funkcionalnosti normiranog jezika u društvenoj, ekonomskoj i dr. spe-cijalnim granama, opredjeljuju kao etapu njegovog [korpusa] planira-nja35. Tendencija prema razgraničavanju pojmova, planiranje jezičnog korpusa i pregled (preoblikovanje) jezičnog korpusa ili restandardizaci-ja pojavili su se u radovima lingvista samo radi rasvjetljavanja procesa jezičnog planiranja u novonastalim južnoslavenskim državama. Prema našem mišljenju, sasvim je opravdano uvođenje pojma restandardizaci-je u pogledu bosanskog, hrvatskog i crnogorskog jezika (kao protuteže nazivima standardizacija, modernizacija, renovacija)36. Neophodnost u njemu u vezi s hrvatskom jezičnom situacijom poslije raspada SFRJ obrazložila je A. Peti-Stantić37. Ona restandardizaciju tumači kao preo-blikovanje jezičnog korpusa koji je uvjetovan promjenom statusa jezika i ima cilj djelomičnog preoblikovanja osnova određenog jezičnog stan-darda. Restandardizacija se očituje u (pre)ocjenjivanju jezičnog stan-darda, ona uspostavlja i granice za drukčije tumačenje tih kompromisa koji su postojali u vrijeme političke ovisnosti. Opredjeljenje u kontek-stu jezičnog planiranja restandardizacije je proces koji ima cilj dodijeli-35 Isto.36 R. Bugarski upozorava u svom radu da u znansvenoj literaturi o planiranju jezika

nema razlike između dva konceptualno različita oblikovanja jezika, jednog od dijalekatske osnovice, a drugog od već postojeće standardnojezične osnovice, gdje se standardni jezici grade od varijanti zajedničkog standarda, što je zapravo slučaj s novim standardnim jezicima nastalim na područjima srpskohrvatskog jezika. Nje-gova shema procesa koji vodi preoblikovanju izgleda ovako: standardizacija; vari-jantizacija; restandardizacija. Bugarski, Ranko, Restandardizacija srpskohrvatskog u svetlu sociolingvističke teorije, u: Nova lica jezika, Biblioteka XX vek, Beograd, 2002, str. 145–154. U svakom slučaju taj se model, vezan za jezično planiranje, može primijeniti na jezičnu stvarnost vezanu za srpskohrvatski jezik u vrijeme njegova postojanja i poslije njegova nestanka. Već smo ranije spomenuli pitanje nastanka u XIX st. jedinstvenog monocentričnog jezika, a također smo obratili po-zornost na njegove varijante koje su se konačno preoblikovale u standardne jezike: srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski.

37 Peti-Stantić, Anita, Restandardizacija (hrvatskoga) standardnoga jezika, u: Jezič ni varijeteti i nacionalni identiteti: prilozi proučavanju standardnih jezika utemelje-nih na štokavštini, Disput, Zagreb, 2009, str. 75. S. 71–82. С. 75 V. i već spomenu-ti rad R. Bugarskog Restandardizacija srpskohrvatskog u svetlu sociolingvističke teorije, u njegovoj knjizi Nova lica jezika.

Ljudmila Vasiljeva


ti jeziku novi status i prestiž putem „oblikovanja“ (preoblikovanja – Lj. V.) starog-novog korpusa38. U tom kontekstu treba obratiti pozornost na specifičnost jezične situacije u najmanjoj, prema broju govornika, zemlji južnoslavenskog područja – Crnoj Gori. Općenito jezičnom situacijom nazivaju cjeloku-pnost svih jezika, teritorijalnih i socijalnih dijalekata, funkcionalnih sti-lova i dr. koji se koriste u zemlji radi osiguranja komunikacije na svim društvenim razinama. Ako su na području jedne zemlje rasprostranjena dva ili nekoliko jezika (prema posljednjem popisu stanovništva Crna Gora je upravo takva zemlja39), za proučavanje jezične situacije važno je opredijeliti stupanj rasprostranjenosti svakog jezika, kao i njihove ocjenjivačke karakteristike. Postoje dva glavna pokazatelja demograf-skog kapaciteta (ili moći) jezika. Prvi se pokazatelj opredjeljuje brojem govornika određenog jezika u odnosu na broj stanovnika na istraži-vanom području. Drugi pokazatelj komunikacijskog kapaciteta jezika opredjeljuje se prema broju govornika u komunikacijskim sferama koje osigurava svaki od jezika koji se koristi na tom području. Kad u jednoj zemlji postoje dva ili više jezika, od posebne važnosti da se određeni jezik sačuva je njegova komunikacijska moć. Po ovom drugom para-metru jezične situacije se dijele na uravnotežene i neuravnotežene. Pri uravnoteženoj jezičnoj situaciji dva (ili više) jezika imaju jednako snaž-nu komunikacijsku moć (kapacitet). Obratimo pozornost na to da nacionalni jezik u potpunosti vrši svoju državotvornu funkciju samo u slučaju kada je on sredstvo komu-nikacije širokih slojeva stanovništva zemlje. Veoma je važno prevla-dati socijalnu nepotpunost funkcioniran

Documents

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I · 8 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I Milenko A. Perović Uputno je navesti jedan primjer „modela“ promišljanja bića cr-nogorskoga jezika i njegovog odnosa