2

3

S ljubavlju i zahvalnošću, Domenici, bez koje ova knjiga ne bi bila moguća ili barem ni približno ovoliko zabavna

Udarci su za jake, za očajne su rane.

Srca ranjena nepravdom melem i ulja hrane.

Za tvoju izdaju i pokleknuće oprost je moj dar

Jer Željezo Hladno Željezo bit će svima gospodar!

Rudyard Kipling: Hladno željezo

4

SADRŽAJ

DOSADAŠNJI TOK PRIČE ... .......................................................................................................... 6

01 – PADA MRAK ............................................................................................................................ 8

02 – TRICE I KUČINE ................................................................................................................... 13

03 – CRNA PTICA.......................................................................................................................... 19

04 – SMIJAČ S NOŽEM ................................................................................................................ 22

05 – SMRT SIJEVKI ....................................................................................................................... 28

06 – ŽILAVA RUKA ....................................................................................................................... 32

07 – IKAR ........................................................................................................................................ 36

08 – U ZRAKU ................................................................................................................................ 38

09 – CRVENA KRALJICA ............................................................................................................. 40

10 – EDIE OSTAJE SAMA ............................................................................................................ 45

11 – OBJEŠEN NA MUZEJU ........................................................................................................ 48

12 – UBOJITI BIK .......................................................................................................................... 52

13 – BROJAČ ................................................................................................................................... 54

14 – TOPNIK U TMINI ................................................................................................................. 58

15 – PATER NOSTER ................................................................................................................... 61

16 – NEOPREZAN GOVOR STOJI ŽIVOTA ............................................................................. 69

17 – ARIELIN LET ........................................................................................................................ 79

18 – IKAROV LET.......................................................................................................................... 86

19 – UKOPAVANJE ....................................................................................................................... 88

20 – FRATROVA NAGODBA ...................................................................................................... 90

21 – POSLJEDNJI VITEZ.............................................................................................................. 96

21 – CRNE VIJESTI ..................................................................................................................... 106

22 – DIVLJINA OGLEDALA ...................................................................................................... 107

23 – TUŽAN UDARAC ................................................................................................................ 112

24 – POSLJEDNJA ŽRTVA TYBURNA ................................................................................... 119

25 – CRNO OGLEDALO ............................................................................................................. 122

26 – PUN MJESEC ....................................................................................................................... 126

27 – BEBENBUK.......................................................................................................................... 132

5

28 – KRALJICA PREUZIMA KONTROLU .............................................................................. 140

29 – TOBOGAN SMRTI .............................................................................................................. 143

30 – TRI IZAZOVA I JEDNA IZDAJA ...................................................................................... 149

31 – OPSADA NA NEBU ............................................................................................................ 155

32 – BIJEG U TIŠINU .................................................................................................................. 166

33 – EUSTONSKA DRUŽINA ................................................................................................... 171

34 – KUĆA IZGUBLJENIH ......................................................................................................... 180

35 – ULIČNI TRKAĆ ................................................................................................................... 189

36 – STVORITELJI I KAMEN ................................................................................................... 192

37 – ZAMJENA ............................................................................................................................. 200

38 – SRETAN ZAVRŠETAK ...................................................................................................... 207

39 – PONOĆNA ZVONJAVA ..................................................................................................... 219

40 – TOPNIKOV POSLJEDNJI SMIJEH .................................................................................. 225

41 – PUKNUTA VEZICA ............................................................................................................ 228

42 – TOPNIKOV KRAJ................................................................................................................ 238

43 – BRBLJAVA SMRT NA GROBLJU TUROBNIH SABLASTI ........................................ 241

44 – KAKO ISPASTI IZ RIJEKE ................................................................................................ 247

45 – U HODAČEVIM ŠAKAMA ................................................................................................ 250

46 – IZAZOV ................................................................................................................................. 253

47 – MRZLI SAJAM ..................................................................................................................... 259

48 – POSLJEDNJE UTOČIŠTE .................................................................................................. 262

49 – ŽELJEZNA RUKA ............................................................................................................... 267

50 – POD LEDOM ........................................................................................................................ 270

51 – KAMEN SRCA ..................................................................................................................... 275

52 – LEDENI DEMON ................................................................................................................ 279

53 – NAPUKLI KAMEN ............................................................................................................. 283

54 – POSLJEDNJA POSTAJA ZA NIKAMO ............................................................................ 284

ZAHVALE....................................................................................................................................... 288

6

DOSADAŠNJI TOK PRIČE ...

Na školskom izletu u Prirodoslovni muzej George je razbio skulpturu zmaja s pročelja muzeja. To je probudilo drevne sile zatočene u Kamenu grubo isklesanom bloku skrivenom duboko u srcu starog Londona. Istog se časa osvetnički kip Pterodaktila odlijepio od zgrade muzeja i počeo progoniti Georgea. U trenutku kada se Georgeu sve učinilo izgubljenim, kip Topnika, vojnika iz Prvog svjetskog rata, silazi s ratnog spomenika i spašava ga.

I tako počinje Georgeova avantura. Zarobljen u jednom sloju Londona, u ne-Londonu, gradu u kojem dvije suprotstavljene grupe kipova - zrcalnici koji su utemeljeni na ljudskom liku i mrljavci koji to nisu - hodaju, pričaju i žive u nelagodnom primirju, primirju koje je Georgeovo lomljenje skulpture dovelo u pitanje.

Njegove probleme otežava činjenica da nitko ne vidi što mu se događa, osim Edie Laemmel. Edieje sijevka. Sijevke su žene ili djevojčice koje dodirivanjem kamena proživljavaju prošle događaje zapisane u njemu. Edie nitko nikada nije pojasnio taj njezin dar pa ga ona doživljava kao prokletstvo i misli da je luda. Ona je također u bijegu.

George, Edie i Topnik započinju zajedničko putovanje kako bi ispravili počinjenu štetu, ali ne znaju da je Kamen probudio Hodača, jednog od svojih slugu, koji ih proganja londonskim ulicama uz pomoć svojeg vlastitog sluge, Gavrana.

Na tom putovanju George otkriva da ima posebne moći koje ga izdvajaju od drugih i zbog kojih je na meti pobješnjelih mrljavaca: jedan od zmajeva koji čuva londonski City kandžom je urezao znak u njegovu ruku, koji mu je drugi kip, nasmiješeni, ali zloslutni Crni Fratar protumačio kao Oznaku Stvoritelja. Taj ožiljak dokazuje da je George Stvoritelj, da ima dar za stvaranje u kamenu ili metalu. Fratar mu također kaže da mora pronaći Kameno Srce i staviti odlomljenu zmajevu glavu na njega kako bi nadoknadio štetu koju je počinio.

Uz pomoć dobroćudnih zrcalnika, a pod stalnom prijetnjom nasilnih mrljavaca, oni se konačno nađu pored Kamenog Srca

7

Londona, Londonskog Kamena.

No putem se Topnik žrtvovao pokušavajući spasiti Edie, dopavši tako Hodaču u šake. Georgeu je preostalo samo da pokuša upotrijebiti svoj novootkriveni stvoriteljski dar kako bi je spasio.

Priča se nastavlja ...

8

01 – PADA MRAK

Hodač i Topnik upali su u tamu, strmoglavili se u duboko ponorno crnilo u kojem nije postojalo ni sjećanje na svjetlost. Iako ništa nije mogao vidjeti, Topnik je osjetio kako padaju kroz slojeve, od kojih je svaki sljedeći bivao sve crnji, s neugodnim bljeskanjem koje nije toliko vidio koliko osjetio.

To užasavajuće kretanje prazninom naglo je prestalo kada su udarili u nešto tvrdo.

Topnik je koljenima udario o mokri šljunak, a slobodnu je ruku instinktivno ispružio pokušavajući ublažiti pad, zbog čega mu je kroz nju sijevnula oštra bol kada je udario o nevidljivi kameni zid pred sobom. Stajao je tako na trenutak, pognute glave, stiješnjen između zida i tla, hvatajući zrak. Osjećao se pogrešno, pogrešnije nego ikada, pogrešnije nego što je smatrao mogućim. Nije mogao objasniti taj osjećaj; zapravo, bilo je to kao da je neka nevidljiva ruka dograbila samu njegovu srž i iščupala je iz njezina prirodnog mjesta, ostavivši je potom da visi u njemu, pomaknuta, izobličena i slomljena.

Začuo je krckanje šljunka u blizini kada se Hodač počeo kretati. Posljednjim atomima snage zamahnuo je rukom u tamu, ali među prstima su mu prostrujali samo zrak i crnilo.

Jedva je procijedio bolno uf i odmah zatvorio usta zaustavljajući tako svako daljnje jaukanje. Štogod bilo ovo što mu se događalo, neće Hodaču priuštiti zadovoljstvo spoznaje koliko ga je boljelo.

A onda su se upalila svjetla.

Prva stvar koju je ugledao bio je njegov šljem kako prevrnut leži na kamenju pred njegovim glomaznim vojničkim čizmama. Potom je ugledao zaštitni gležnjak pričvršćen na njegovu desnu potkoljenicu poput ostatka kakvog prastarog oklopa. Na pravome vojniku takav bigležnjak bio kožnat, ali je u njegovu slučaju, budući da je on naravno bio kip, bio brončan, kao i sve ostalo. Lijeva mu potkoljenica nije bila oklopljena već čvrsto stegnuta ovijačima nalik zavojima. Iznad njih ugledao je svoje ruke snažnih, grubih prstiju kojima se

9

držao za koljena hvatajući zrak.

Podigao je šljem, uspravio se, poravnao prednji dio uniforme i namjestio plašt na ramenima. Nije to bio pravi plašt. Bio je to komad nepromočive cerade koja je služila i kao šator za jednu osobu, a koju je objesio preko ramena kako bi se zaštitio od kiše, zavezavši je komadićem konopca provučenog kroz dvije rupe. Nabio je šljem na glavu, a onda se uspravio kao prekaljeni veteran Prvoga svjetskoga rata, kakvim ga je kipar i zamislio.

Nalazili su se u velikom prastarom spremniku za vodu. Stajao je stopalima ukopan u mali nanos sitnog šljunka koji se pružao uz jedan zid. Jedino je ta sićušna plaža narušavala grubi kvadratni oblik crne vodene površine, čija je svaka stranica bila duga oko deset metara.

Nepravilni kameni blokovi kojima su bili obloženi zidovi bili su prošarani sluzavom prljavštinom nastalom uslijed starosti i prekriveni ljepljivim nakupinama gljivica do visine koja je, činilo se, označavala visoki vodostaj. Kapljice koje su padale s kamenog svoda odaje stvarale su koncentrične krugove na crnoj površini vode.

Ali Topnika nije šokirala klaustrofobičnost te odaje bez izlaza, s podom od tamne vode i šljunčanom plažom u obliku polumjeseca.

Šokirala ga je svjetlost.

Svjetlost je sjajila iz komadića stakla koje je netko pažljivo rasporedio po zidovima odaje iscrtavši njima četiri dvorca koja su se gledala preko crne vode. Metalni disk veličine tanjura lijeno se vrtio na lancu pričvršćenom o svod i polako odbijao svjetlost po prostoriji.

– Što je ovo?

Postavio je to pitanje hrapavim glasom prije nego što ga je uspio zaustaviti. Začuo je preziran frktaj i stao zuriti u ispijenu figuru do koljena u vodi, na rubu šljunčanoga nanosa. Hodač je bio odjeven u dugački zeleni kaput od tvida ispod kojeg je izvirivala majica s kapuljačom. Zabacio je kapuljaču unatrag i prošao prstima kroz dugačku masnu kosu prošaranu sjedinama. Na glavi je imao okruglu kapicu, a usta iskrivljena u stalnom poluotvorenom podsmijehu okruživala je kozja bradica. U rukama je držao dva mala okrugla

10

ogledala koja je zakvačio jedan o drugi i tutnuo u džep kaputa. Potom se sagnuo i podigao dugački bodež sa šljunka. Tanko se i kiselo osmjehnuo mašući sjajnom oštricom.

– Ovo je san o četiri dvorca, – odgovorio je pokazujući na kule iscrtane po zidovima. –To je vizija koju sam davno dobio, dok sam još bio slobodan čovjek. To je vizija koju sam pretvorio u stvarnost. Nije to ništa što bi ti mogao razumjeti.

Kako je micao oštricu, tako je ona svojim odsjajem otkrivala rubove tog podzemnog spremnika.

– Ovo je bila praznina koja je sadržavala samo tamu dok ja nisam naišao na nju. Sada je središte moći. Moje moći.

Topnik je osjetio kako ga pritišće i guši ogromna masa zemlje nad njim. Osjetio se izgubljenim, kao netko protjeran u utrobu zemlje i prignječen planinom. Ali, prije će umrijeti nego li dozvoliti Hodaču da uživa u njegovoj muci.

– Gdje smo? Gdje je ovo?

Hodač se polako okretao pred njim, usmjeravajući odsjaje s oštrice svog bodeža prema vlažnim rubovima prostorije.

– Nalazimo se ispod Londona. Ispod grada kojeg ćeš ponovno vidjeti samo u sjećanju.

Topnik ga je poželio udariti, ali činilo se kako mu je ona pogrešnost unutar njega oduzela uobičajenu snagu, zbog čega se jedva održavao na nogama. A osim toga, morao je saznati što se događa. Nalazio se na mjestu na kakvome nikada prije nije bio, osjećao se drukčije nego ikada prije; a uostalom, mogao je i kasnije pokušati srediti Hodača, kada mu se dovoljno približi. Iako, činilo mu se kako će mu za bijeg, pa čak i za puko preživljavanje toga što mu se trenutno događalo, trebati malo više od razmahivanja šakama.

– Budi jasniji.

– Nalazimo se na mjestu na kojemu ćeš i ostati. Zauvijek, vjerojatno. Uživaj u svjetlosti. Kada ja odem, i nje će nestati.

Hodač je gledao u Topnika s izrazom nalik zadovoljstvu.

11

– Osjećaš je iznutra, zar ne, prazninu, navirući užas, gubitak snage, osjećaj da nisi gospodar vlastite sudbine?

Topnik se uspravio.

– Ne brini ti za mene, druškane. Ja sam zdrav ko dren.

– Ah, bojim se da nisi. Prekršio si zakletvu koju si mi dao. Zakleo si se svojim Stvoriteljem. Moraš učiniti što ti kažem.

– Nema šanse, – odvratio je Topnik.

– Ah, ali ima. Ti si ponosan. Neću te uvrijediti traženjem da mi služiš. Naposljetku, sve što tražim od tebe je da umreš. A sve što trebam učiniti kako bih to postigao jest zabraniti ti da se pokušaš iskopati odavde. A to i činim. Naređujem ti da se ne pokušavaš iskopati odavde, na svjetlost i čist zrak. Jednostavno, zar ne? Jedna jedina naredba i osuđen si na propast. Doći će ponoć, tvoje će postolje biti prazno i tvoja će pokretačka snaga, što god ona bila, umrijeti; bit ćeš tek šljaka za talionicu.

Hodačev je pogled sjajio raspirenom zloćom.

– Misliš li da si još uvijek svoj gospodar?

Topnik je pokušao podići ruke kako bi iščupao jedan kamen iz svoda i bacio ga u vodu ne bi li pokazao Hodaču da nije u pravu. Ali nije mogao pomaknuti ruke. Ljutito je odmahnuo glavom.

– Mislim da ću te ščepati i zgurati ti ta ogledala u grlo, eto što ja mislim.

Bacio se prema Hodaču, ali je bio prespor i Hodač se lako izmaknuo.

Topnik je zateturao unatrag prema zidu užasnut svojom slabošću, pokušavajući se ispruženom rukom uhvatiti za zid i spriječiti vlastiti pad, zahvativši tako jedan od svjetlećih komadića stakla.

Pao mu je pred noge i on je zurio u nj, u njegovu mutnu površinu i oble, morem uglačane rubove. I dok je tako zurio, u misli su mu navrla sjećanja. I sjetio se prvoga puta kada ju je vidio kako se smiješi, osmijehom koji joj je rasvijetlio lice poput sunčeve svjetlosti, i

12

vlastitog iznenađenja činjenicom kako je za takvu svjetlost bilo dovoljno da joj se nasmiješi i nazove je imenom, a potom se sjetio i kako je ta spoznaja u njemu probudila očinski instinkt spram te neobične i naizgled grube djevojčice. A ta provala očinskog zaštitničkog instinkta sudarila se s užasnom spoznajom koja mu se poput tamne mrlje počela razlijevati mislima.

Sagnuo se i podigao morsko staklo.

– Ovo je kamen srca.

Začuo je suh, zlovoljan smijeh i pogledao u iskrivljena Hodačeva usta.

Začuo je i užas u vlastitom glasu kada su mu usta, protiv njegove volje, procijedila pitanje.

– Što si im učinio, Hodaču?

Ispijena figura nad njime samo se nastavila osmjehivati, vučjim osmijehom.

– Sijevke, Hodaču. Što si im, dovraga, učinio?

13

02 – TRICE I KUČINE

Edie i George žurno su se udaljavali od Ulice Cannon, sretni što ostavljaju Kamen Londona za sobom. Oboje su bili iscrpljeni i u stanju šoka, a budući da su razmišljali o Težem Putu koji je ležao pred njima nisu primijetili tmaste oblake kako im se skupljaju nad glavama.

Zapravo, nisu primjećivali ništa što im se događalo nad glavama. Što je bila šteta. Budući da je ono što im se događalo nad glavama definitivno primjećivalo njih.

Kamena vodoriga na krovu nije morala pogledavati uvis kako bi vidjela tmurne kišne oblake. Ona je osjećala kišu i prije nego što bi počela padati. Ćutila ju je kao neku vrstu svrbljivog predosjećaja posred leđa, visoko među zašiljenim lopaticama, na mjestu koje ne bi mogla počešati čak i da je imala normalne ruke, a ne krilate kandže kakvima ju je kipar obdario. Osjećaj nadolazeće kiše bio je dio njezina identiteta. Nakon što bi kiša počela padati obično je služila kao jedan od kišnih žlijebova na krovu stanice St. Pancras, kilometar i pol sjeverno od mjesta na kojemu se trenutačno nalazila. Na krovu na kojem je sad bila samo je potajice promatrala.

Skrivala se zato jer je osjećala nešto posve novo i potencijalno opasno: osjećala je znatiželju. Izbacila je svoje zlokobno zavinute kandže i povirila iznad žlijeba želeći promotriti ulicu pod sobom. Po prvi put u svom postojanju znala je da je imala nešto važnije za činiti nego odgovoriti zovu kapljica kiše koje su sad već padale iz oblaka nadvijenih nad njom.

Više su je zanimali dječak i djevojčica koji su žurili pločnikom pod njom. Dok su oni hodali ulicom u smjeru zapada, ona se pognuta skrivala iza niske krovne ograde, podvijenih šišmišolikih krila i kamenih tetiva uzdrhtalih u iščekivanju, spremna za napad.

Na prvi su pogled George i Edie izgledali kao svi drugi umorni klinci na povratku iz škole, na putu prema najvjerojatnije sigurnim i uglavnom normalnim domovima u kojima ih je čekao vrući čaj, i u kojima će dugački dan doživjeti svoj sretni završetak.

14

Ali, pažljivijem bi promatraču brzo postalo jasno da su ta djeca dolazila iz prilično drukčije priče.

A ako bi dovoljno dugo zadržao pogled na njima, vidio bi da su oboje bili prekriveni tragovima te priče.

George je imao otprilike trinaest godina, ramena su mu se počela širiti, kosti su mu pomalo dozrijevale, a mišići se rastezali pokušavajući pratiti nagli rast. Kosa mu je bila nepočešljana i dovoljno dugačka pa ju je bio prisiljen stalno neuredno zadijevati za uši. Jakna mu je na jednom ramenu bila poderana i prekrivena prašinom kao da se valjao po vrlo prljavom podu. Kroz rupu u hlačama, u ritmu hoda, izvirivalo mu je bijelo koljeno, a na lijevoj mu je jagodičnoj kosti bi o vidljiv trag nekakve prljavštine. Raskuštran izgled bio je, međutim, u suprotnosti s njegovim smirenim i odlučnim pogledom.

Ediein pogled bio je drukčiji. Hodala je pognute glave, a dugački slap kose boje patlidžana zasjenjivao joj je oči. Ipak, u kratkim pogledima koje mu je upućivala, George je vidio da su izmučene, kao i to da su vidjele više od onoga što je zapravo bilo pred njima. Njezino i inače blijedo lice činilo se sada još bljeđim, kao da je iz njega nestalo sve krvi, a koža joj je bila razvučena umorom. Spotakla se o rub pločnika, i on ju je uhvatio ispruženom rukom trenutak prije nego što je pala.

– Edie! – povikao je. – Gledaj kuda ideš.

Ona ga je polako fokusirala pogledom, kao da se vraćala odnekud daleko.

– Pomisliš li ikad da si proklet, George? – rekla je naglo. Bilo mu je potrebno nekoliko trenutaka da shvati što ga je pitala i zašto.

– Ti misliš da si prokleta?

Nervozno je zatresla glavom kao da je pogrešno razumio što je htjela reći.

– Ne u smislu da me uklela nekakva vještica ili nešto takvo, ono, pretvorila u žabu, nego, znaš, kao kad jednom učiniš nešto loše pa ti se poslije zbog toga u životu događaju loše stvari?

15

George je zakolutao očima.

– Hmm. Ono, kao kad pogreškom razbiješ kip i završiš tako da dan i pol bježiš preko cijelog Londona pred vodorigama, Minotaurima i takvim stvarima? Pa... da.

Ona je ponovno zatresla glavom.

–¸Ne, nisam ni na to mislila, mislila sam na ranije prije ovoga. Na tvoj cijeli život, kao nešto veće, nešto zbog čega si uopće poželio udariti u taj kip, nešto što ti je zauvijek pokvarilo šanse za sreću u životu, nešto takvo...

Georgeu je kroz glavu prošlo sjećanje: izvikivao je nešto užasno svome tati. Vikao je toliko glasno da su mu s lica frcale i slina i suze. U tatinim je očima nazreo suze. Vidio je vrata koja mu je zalupio pred nosom. A onda je vidio ta ista vrata kako se otvaraju kasnije te noći, a iza njih stoje policajac ijedna žena koji su došli reći njegovoj majci da se dogodila prometna nesreća i da njegov otac više nikada neće proći kroz ta vrata, niti kroz ikoja druga vrata.

– Ne, rekao je.

Dok je naginjala glavu prema njemu, oči su joj na trenutak prkosno zaiskrile.

– Znači, tako ti je krasan i savršen bio život, ha?

Sada je on zatresao glavom.

– Edie. Nemamo vremena za ovo, moramo smisliti nekakav plan. Moramo spasiti Topnika. Ne uspijemo li ga pronaći i dovesti na njegovo postolje do smjene dana, do ponoći ...

– Znam. Bit će mrtav kip. Nikada se više neće kretati. Znam, George. Nisam glupa.

– Nisam to ni re ...

– Ja ga želim spasiti jednako kao i ti, znaš. Mislim, ne samo zato jer nas je spasio i sad smo mu dužni ...

– Ali mi mu jesmo dužni, – kategorički je presjekao George.

– Znam. Ali riječ je o nečemu višem od toga. – Duboko je

16

uzdahnula. – Uz Topnika sam se osjećala sigurnom.

– I ja.

Nekoliko velikih kapi palo je na pločnik, a za njima još mnoštvo drugih. Za nekoliko je trenutaka kiša tako snažno padala da su kapljice poskakivale uvis odbijajući se o skliske ploče pod njihovim nogama. George je instinktivno zakoračio ustranu, pod zaklon jedne kavanske tende, povlačeći Edie za sobom. Stajali su naslonjeni leđima na zid, a od kiše ih je štitila tek ta uska tanka tenda.

Sedam katova iznad njih vodoriga na krovu ljutito je mijauknula i nagnula se pokušavajući ih vidjeti, ali joj je pogled padao tek na plastičnu ceradu nad njihovim glavama, prošaranu golubljim izmetom.

Nešto je bijesno prosiktala i povukla se unatrag pokušavajući ih vidjeti iz drugog ugla. Zaustavila se nakon što je ugledala Edieine cipele. Bilo joj je drago što nisu ušli u zgradu. To bi joj dodatno zakompliciralo stvari, koje su već bile više nego dovoljno komplicirane.

– Što ćemo sad? – rekla je Edie.

– Moram razmisliti. Možemo biti i na suhom dok to činim.

– O. K. Ali u pravu si, vrijeme nam istječe. Već pada mrak. Misli brzo.

Stajali su nepomično, promatrajući potop pred njima. George je pokušavao smisliti nekakav plan. Problem je bio u tome što je ponajprije trebao pobijediti bolesni strah koji mu je uporno govorio daje pronalazak Topnika, koji je netragom nestao i sad bi se mogao nalaziti bilo gdje u ovom golemom gradu ili čak i izvan njega, bio pretežak zadatak za njega. Znao je da jednostavno nije imao dovoljno znanja da napravi plan. U glavi mu se vrtjelo, a misli su mu se stalno vraćale na Edieino pitanje osjeća li se prokletim.

Jedan je mladi tata prošao pored njih noseći dijete u nosiljci na leđima. Nosiljka je bila prekrivena prozirnom plastičnom kabanicom, a dijete se smijalo provlačeći ruke ispod kabanice i udarajući tatu uz niz gugutavih provala smijeha. Mladi čovjek pružao je ruku unatrag

17

stišćući dijete za bedro i škakljajući ga. Njima kiša, očito, nije smetala.

Gledao je kako prolaze sve dok nije primijetio da ga Edie sa zanimanjem promatra.

– Sjećaš li se vremena kada si bila dijete i kada se sve činilo sigurnim zato jer si bila s tatom?

Sada je na Edie bio red da zatrese glavom.

– Ne baš.

Duboko je udahnuo. Jedini način da se riješi njezina pitanja bio je taj da na njega iskreno odgovori. Možda će se onda uspjeti usredotočiti na spašavanje Topnika.

– O. K. Da. Prije nego što je on ... – Shvatio je da će to vjerojatno biti teško izgovoriti.

– Prije nego što je umro?

– Ne. Prije nego što sam ja sve pokvario. Između njega i mene. Rekao sam neke stvari.

– Svi kažu pogrešne stvari.

Duboko je udahnuo.

– Da, ali ne umre svima tata prije nego što mu uspiju reći da im je žao. – Bio je iznenađen. Izgovaranje nije bilo teško kao što je očekivao.

Vrijeme je prolazilo. Palo je još kiše. Onda je Edie pokvarila trenutak podrugljivo frknuvši.

– To je ta taaaako užasna stvar koju si napravio? Zbog toga misliš da si proklet?

Nije mu se baš sviđao njezin ton.

– Što?

– Dakle, rekao si nešto ružno. To nije ništa.

Nije mu se uopće sviđao njezin ton.

– E pa, ne mislim baš da to nije ništa.

18

– E pa, – oponašala ga je. – To je sitnica.

Mrzio je njezin ton. Možda zbog načina na koji je ispljunula to sitnica.

– Nakon što pred nekim ogoliš dio sebe, zadnja stvar koju želiš je

preziran frktaj. – Zaogrnuo se svojim dostojanstvom kao plaštom.

– Ma nemoj, onda ti valjda imaš dublju i mračniju tajnu, ha?

– Da.

– Super.

Nije bilo šanse da je upita kakvu je to tajnu skrivala. Njezina je riječ uvijek morala biti zadnja. Nije bilo šanse da je upita.

Onda je ona rekla.

– Trice i kučine.

I budući da to nije imalo nikakva smisla, gotovo je upitao Što?, ali se onda sjetio da nije bilo šanse da je išta pita, ne nakon što mu se narugala dajući mu do znanja kako je njezina tajna tooooliko mračnija i važnija od njegove. Pa je šutio.

A onda ga je ona pogledala, pogledom sjajnijim od kišom oprane ulice iza nje.

– Između mene i mog tate dogodilo se nešto više od riječi.

George je odjednom shvatio da mu je objašnjavala zašto se osjećala prokletom. Iako je znao da će odgovor biti loš, znao je da ga je ona morala izgovoriti. Pa je pitao.

– Kako to misliš?

A ona je odgovorila:

– Ja sam ga ubila.

19

03 – CRNA PTICA

Nešto nije bilo u redu. Gavran je to osjećao u kostima i perju dok je prelijetao zelenilo Regents Parka. Pogledao je dolje i pogledom uhvatio vlastiti crni odraz u jezercu u parku.

Na trenutak je, ugledavši se onakvim kakvim su ga drugi vidjeli, zaboravio osjećaj kako nešto nije bilo u redu. Ostavljao je, primijetio je s mračnim zadovoljstvom, zloslutan dojam bio je praiskonska krilata sjena u oštrom kontrastu s oblačnim nebom. U prošlosti, znao je, ljudi su pogledavali u nebo stojeći uz svoja ognjišta ili plugove, i uvijek bi protrnuli zbog crne ptičurine koja je bacala sjenu na njihove živote kao crna rupa izrezana u nebu. Ti su je ljudi doživljavali kao znak. I to loš znak. Iako gavran nije previše brinuo o tome što su ljudi mislili. U usporedbi s vremenom kojim je on mjerio stvari, većina ih je jedva bila ovdje prije nego što bi umrla i bila zaboravljena.

Nastavio je letjeti. Uzrok ovom osjećaju da nešto nije bilo u redu bilo je to što nije znao gdje je Hodač. Većinu je vremena Hodačeva prisutnost magnetski privlačila ovu prastaru pticu koja je posljednja četiri stoljeća provela pod njegovom kontrolom.

Kružila je uokolo strogog zdanja Britanske nacionalne knjižnice usporavajući let nad prednjim dvorištem, u kojemu je bijeloružičasta mreža od kamena i cigle na tlu bila razbijena savršenim uleknutim krugom. Gavran je bio uvjeren kako će tu pronaći Hodača, ali krug je bio prazan.

Morao je pronaći Hodača, ali i djecu koju mu je naredio da pronađe. A budući da je Gavran imao beskrajno oštar um ali samo jedan par očiju, odlučio je da mu u potrazi treba pomoć. S time na umu poletio je prema jugu, prema stablima obraslom Trgu Tavistock. U središtu trga nalazio se kip polugolog ispijenog muškarca koji je sjedio prekriženih nogu na vrhu postolja u koje je bilo uklesano i malo lučno svetište. U njemu se nalazilo nekoliko praznih zgnječenih limenki piva i tegla puna svježe ubranih nevena. U krilu sjedećeg kipa bilo je cvijeća u različitim fazama raspadanja od svježe ubranog do potpuno sagnjilog.

20

A nasuprot kipu, na jednoj od klupa u tom parku, sjedio je skitnica u cipelama omotanim plastičnim vrećicama, kose ispletene u dreadlockse što su mu visjeli sa zatiljka poput mrtvogjazavca. Zabacio je glavu unatrag kako bi ispraznio limenku piva, zureći plavim pijanim očima u nebo.

Zaključivši da je iscijedio i posljednju kap piva iz limenke glasno je podrignuo i promeškoljio se na klupi tražeći udobniji položaj, ušuškan u jaknu koja je bila toliko masna da se činilo kako je nekoć zasigurno bila uronjena u motorno ulje.

Gavran je sletio na naslon klupe na kojoj je sjedio skitnica. Čekao je da završi s kompliciranim napadom grčevitog kašlja nakon kojeg je ispljunuo gustu zelenu slinu na tlo, među svoje vrećicama omotane cipele.

Gavran je tad poskočio na skitničino rame snažno ga stisnuvši kandžama. Skitnica se lagano ukočio, ali nije pokazivao znakove iznenađenja. Nerazgovijetno je progovorio grgljajući dubokim basom.

– Što hoćeš ptico, što hoćeš od Brojača?

Ptica se nagnula prema njegovom obrazu. Skitnica se počeo gotovo neprimjetno trzati. Zatvorio je oči grizući donju usnu kao dijete kad se koncentrira. A koncentrirao se na kljucanje Gavranova kljuna u njegovo uho. Polako je kimnuo.

– Vidjet ćemo što možemo učiniti.

Skitnica je potom otvorio oči i naglo ustao, bacivši praznu limenku među ostale u plitkoj lučnoj udubini ispod kipa s prekriženim nogama.

Gavran se digao u zrak i visio ondje, promatrajući. Skitnica se još uvijek trzao, ali oči su mu sad bile drukčije. Tamo gdje su trenutak ranije bile plave, alkoholom izblijeđene oči sad su treptale crne, crne oči bez bjeloočnica, jednako crne i oštre kao Gavranove.

Što su, naravno, i bile.

A diljem Londona, pod mostovima i na klupama u parkovima, u zabačenim uličicama i u svratištima što su vonjala po staroj juhi i

21

svježem kloru, oči koje su bile vodenaste i podlivene krvlju, zamagljene pićem ili beznađem, odjednom su postale drukčije.

Muškarci koji su odlaskom na počinak u zaklonu praznih ulaza u trgovine zaklopili normalne ljudske oči budili su se s gavranskim očima i izlazili na ulice, pregledavajući pločnike. Usamljene žene koje su se vukle gradom zgrbljene pod teretom života svedenog na sadržaj jedne plastične vrećice, prestale su izbjegavati tuđe poglede i uspravivši se također počele pretraživati gradske ulice.

Gavran je rekao svoje i diljem grada otvorile su se Brojačeve oči.

22

04 – SMIJAČ S NOŽEM

Edie je zurila u kišu što se slijevala niz tendu, zagonetnog izraza lica dok se stiskala od hladnoće. George je još uvijek probavljao ono što mu je upravo bila rekla.

– Ubila si svog oca?

– Pa da ... ma, ono, zapravo, ne.

On ju je zaprepašteno pogledao.

– Edie! To nije smiješno.

– Ne, htjela sam reći, on mi zapravo nije bio tata. Ne pravi tata. Bio mi je očuh.

George kao da se malčice razočarao.

– Aha.

– Ali, ne brini, stvarno sam ga ubila.

George je polako kimao glavom. Ponekad je bilo naporno pratiti Edie, a ovaj put je bilo i uznemirujuće i zbunjujuće.

– O. K.

– Nije. Ništa nije bilo O. K.

Mlaz vode koji je curio iz slomljenog oluka promijenio je na vjetru smjer i poprskao ih. Tenda i nije bila baš neki zaklon. Zapravo, činilo se da uspješnije usmjerava vodu prema njima nego što ih od nje štiti.

Edie je čvrsto stisnula jaknu uz tijelo i otrčala pognuta u obližnju uličicu. George je još uvijek pokušavao provariti njezinu tvrdnju da je ubila očuha, pa je prošlo nekoliko sekunda prije nego što je shvatio da je nestala i potrčao za njom kroz kišu.

Uličica je bila prazna.

– Edie! – povikao je u naglom napadu panike. Bila je to slijepa uličica u kojoj nije bilo ničega osim ulubljenog automobila japanske proizvodnje parkiranog pokraj kontejnera s građevinskim materijalom.

23

– EDIE!

Potrčao je uzanim prostorom povirivši u automobil u prolazu, tražeći nekakav skriveni izlaz iz ulice. Nije mogao vjerovati da je opet počinjalo.

– Nije mu se trebalo ništa dogoditi, – začuo je tihi glas u visini svojih koljena. – Samo sam ga udarila.

Pogledao je dolje. Edie je čučala na suhom komadiću prostora ispod nakošene stranice kontejnera i cerade koja je visjela s njega, i gledala ga u oči. Pomakla se u stranu stvorivši tako mjesto i za njega.

On je odahnuo s olakšanjem i čučnuo pored nje, na suho. Opet nije uspio uhvatiti njezin pogled koji je, činilo se, odlutao nekuda dalje, iza automobila što su jurili mokrom cestom koju su vidjeli u dnu ove uličice.

– Nemoj to raditi.

Nije uopće reagirala na njegove riječi, kao da ga nije ni čula. Jednostavno je nastavila sa svojim tijekom misli.

– Udarila sam ga. Nisam znala kako ga drukčije zaustaviti. Vidiš, stalno je jurio za mnom. S nožem u ruci. Bilo je to na plaži. Samo sam ga udarila. Nisam ga htjela ubiti. Samo sam ga udarila.

– Ubila si ga jednim udarcem?

– Pa, u ruci sam držala kamen. On ...

Podvukla je koljena pod bradu i naslonila se na njih. George je čekao nastavak. Snažno je pritisla bradu o koljena, kao da je kažnjavala samu sebe za kratkotrajni drhtaj u glasu.

– ... bio je pijandura, stalno naljoskan. Kad bi se pubovi zatvorili odlazio je na pecanje. Tako je on to zvao, ali zapravo je odlazio u svoju kolibu na plaži gdje je nastavljao piti, barem mi je tako rekla mama. A onda, kasnije, kada je mama otišla, nakon što su je zauvijek odveli, kada smo ostali sami, odveo me na plažu. Tada sam prvi put vidjela tu njegovu kućicu. Nije bila nešto. Bilo ih je petšest, uklesanih u stijenu, u nizu. Uvijek sam mislila da je kućica bila drvena, jedna od onih cool brvnara, ali ove su više nalikovale betonskim bunkerima

24

uklesanima u kamen, a nakon što je otključao svoju ja sam pogledala kroz vrata i vidjela nešto zbog čega sam shvatila da sam na pogrešnom mjestu i ...

Još je snažnije pritisla bradu o koljena, zatvorivši tako usta kao da je htjela nešto zadržati unutra.

– Što si vidjela, Edie?

Zatresla je glavom uzdahnuvši.

– Nije važno. Ionako to nije stvarno bilo tamo. Bilo je jednom. Davno. Kada sam dotaknula zid vidjela sam to i znala sam da nikada ne smijem ući u tu kućicu, pa sam počela bježati.

Sjetio se njezina dara da dodirivanjem kamena ili metala osjeti prošlost zapisanu u njima.

– Osijevala si? Vidjela si prošlost?

– Da.

Nije mu htjela reći što je vidjela. Obećala je samoj sebi da je to što je osijevnula u toj kućici na plaži bila jedna od onih stvari o kojima jednostavno nikada neće govoriti.

Umjesto toga okrenula se i pogledala u Georgea te mu ispričala drugi dio priče: objasnila mu je kako je jednostavno potrčala, a kad ju je očuh pokušao ugrabiti i pitati što nije bilo u redu udarila ga je posred nasmiješenog lica i nastavila trčati šljunčanom plažom.

Rekla mu je i kako se bila umorila od trčanja po šljunku i kako ju je on smireno slijedio, strpljivo se penjući preko drvenih ograda koje su presijecale pustu plažu, nasmiješenog lica potpuno u neskladu s nožem koji je držao u ruci.

Rekla je Georgeu i kako se uspela uz posljednji dio strme uzbrdice od šljunka i našla pred dubokim ponorom koji ju je dijelio od novog drvenog zida izgrađenog za zaštitu plaže od snažnih oluja.

A onda mu je opisala i najgori dio, trenutak kad ju je on sustigao na rubu tog ljudskom rukom napravljenog ponora. Nije mu rekla što joj je tada rekao niti koliko je neprirodno izgledao njegov osmijeh.

25

Rekla mu je ipak za nož i kako je osjetila glatki komad kremena pod rukom i udarila ga njime kada je nasrnuo na nju.

Srušio se poput stabla i strmoglavio na dno mračne jame, povukavši za sobom cijelu lavinu kamenja. Nakon što se sve smirilo, više od polovice njegova tijela bilo je prekriveno šljunkom. Nije znala što učiniti. Pogledala je u težak kamen u svojoj ruci, i kada je vidjela kako nešto mokro bljeska na njemu, bacila ga je za njim.

A onda je otpješačila natrag u grad, sjela na vlak i došla u London. George je polako kimao glavom. Pokušavao je pohvatati konce njezine priče, znajući kako je nikada neće pitati o djelovima koje mu nije ispričala.

– Znači, to je bio nesretan slučaj? – pitao je oprezno.

– Ne, – odvratila je odrješito. Vidio je kako se u njezinu pogledu nešto zatvara, zaključavajući unutra ono što nije izgovorila.

–Gledaj, Edie – započeo je.

– Jesi li razmislio o tome kamo bismo trebali krenuti? – ispalila je kao iz topa. Trebalo mu je nekoliko sekundi da mentalno zakoči i promijeni brzinu.

– Mislila sam da smo se zato zaustavili, nastavila je. Da bi ti mogao razmisliti.

Bio je svjestan da zuri u njega iz prikrajka. Kada se okrenuo prema njoj, odvratila je pogled. Ali, znao je da ga je bila gledala. Stiskala je vilicu. – Dakle, kakav je plan?

– Preživjeti. Spasiti Topnika.

– Kako?

– Nemam pojma. Za početak bi mogli potražiti pomoć.

Pomislila je na stvari koje su im pomogle prije, stvari i ljude koji im nisu dali izravne odgovore na njihova pitanja, samo zagonetke i zakučaste naputke. Ali, ipak. Bio je u pravu. Pomogli su, na određeni način. Međutim, postojao je i problem.

– Ne možemo ići k Sfingama niti k Rječniku zbog starogradskih

26

Zmajeva. Na pogrešnoj smo strani, zar ne? Oni će stražariti širom otvorenih očiju, čekajući da se ti pojaviš.

– Mogli bismo otići k Crnom Fratru.

Ona je zurila u njega.

– K Crnom Fratru? Jesi li ti poludio? Rekao si da mu ne vjeruješ!

– Pa ne vjerujem. Ne potpuno. Ne baš. Ali, pokazao nam je put do Kamena, nije li? Mislim, on ju je prilično iskitio, ali informacija je bila točna. On se samo ...

– Samo se previše smiješio i činilo se kako se samo želio domoći te tvoje odlomljene zmajeve glave, nije li?

Osjetio je sad već dobro poznatu težinu zmajeve glave u svome džepu.

Edie je nastavila.

– A i Hodač je bio strašno željan da je se dočepa.

George je polako kimnuo glavom, a onda odmahnuo njome. Edie je bila u pravu, ali i u krivu. Morala je biti u krivu, inače jednostavno nisu imali otkuda početi.

– Mislim da je on možda malo sumnjiv, ali ne vjerujem da je zao. Ne kao Hodač. Mislim da je jednostavno sebičniji od Topnika ili Rječnika, znaš. Ali, vjerojatno će pristati na nagodbu.

– Nagodbu? A što mu mi to možemo ponuditi?

Izvukao je odlomljenu zmajevu glavu i pogledao je. Gledajući u nju pomislio je kako je, iako je cijelo vrijeme bio uvjeren da je riječ o zmaju, glava izgledala kao da ima kljun. Kao da se radilo o nekakvom grifonu nalik na zmaja ...

– To. Toga se htio dočepati. Nisam mu je dao jer sam htio ispraviti stvar stavljajući je na Kamen, ali na kraju sam shvatio da to ne želim, zar ne? Tako da mu je možda mogu dati u zamjenu za pomoć. Ha?

U nedostatku plana i u prisutnosti straha, ponekad je puko kretanje prema naprijed bilo sve što ti treba kako bi se bolje osjećao. Edie nije nalazila prigovora njegovom razmišljanju pa je kimnula

27

glavom.

– Onda idemo k njemu.

Primijetio je da ona još uvijek drhti. Skinuo je kaput i pružio joj ga.

– Uzmi. Meni nije hladno.

– Ma, O. K. sam, – pokušala je odgurnuti kaput natrag prema Georgeu.

– Edie, treseš se. Obuci kaput i krenimo. Nećemo spasiti Topnika sjedeći ovdje i drhteći.

Nakon jednog dugog trenutka popustila je i zaogrnula se njegovim kaputom.

A onda je zastala i uprla prstom.

– George. Tvoja ruka.

– Dobro je.

Očima je slijedio njezin pogled. Odjednom mu je pozlilo.

– O. K. – Progutao je slinu. – Nije dobro.

28

05 – SMRT SIJEVKI

Nešto je bilo vrlo, vrlo pogrešno. Topnik je tu pogrešnost osjećao kao neku vrstu hladne vrućine koja je ispunjavala cijeli podzemni prostor.

– Sijevke, Hodaču? Što si im, dovraga, učinio?

Glas mu je odzvanjao podzemnom odajom. U trenutku koji je uslijedio, jedini je zvuk bilo škripanje pod Hodačevim nogama dok je koračao uokolo malenog šljunčanog nanosa. Njegova se kozja brada iskrivila, otkrivajući okrutan osmijeh.

– Oh, činio sam ja mnogo više nego što bi ti uopće mogao razumjeti. A kad se dočepam dječaka, moći ću činiti još i više.

– Ne govorim ja o dječaku, procijedio je Topnik, odagnavši misao o Georgeu za kasnije. Trenutačno su ga najviše brinuli gorući komadići stakla pričvršćeni na zidove. – Sijevke. Mudre žene, pronicljive djevojčice. Ti ih loviš. Svih ovih stoljeća. Svi smo mislili da su izumiruća vrsta. Nisu one izumirale, ti si kriv. Loviš ih jednu po jednu. Ti ...

Golemost ove spoznaje ostavila ga je na trenutak bez riječi. Bilo je to kao da se ispostavilo da je velika stoljetna zagonetka bila toliko nevjerojatno jednostavna da ju je svaka budala mogla riješiti.

Progovorio je glasom hrapavim od užasa.

– Zar ne? Kako bi se drugačije domogao svog ovog kamenja srdaca?

Topnik je podigao jedno staklo, optužujući. Hodač je iznervirano slegnuo ramenima u izlizanom kaputu.

– Kamenje srdaca? Bah! Puki ukrasi! Kada je čovjek primoran stoljećima hodati zemljom, potreban mu je ... hobi. Ja sam se eto bavio skupljanjem ovih ljupkih svijetlećih sitnica koje me ispunjavaju zadovoljstvom.

Stanka koju je Hodač napravio dok je tražio riječ kojom bi opisao tu svoju aktivnost, potvrdila je Topnikove strahove i izazvala

29

eksploziju bijesa.

– Ubijao si ih i krao im kamenje upozorenja iz prokletog hobija!

Hodač je umorno odmahnuo rukom.

– Pretjeruješ. Nisam ih sve ubio. Naposljetku, ubijanje je nepotrebno. Neke sam možda i ubio, ali daleko je to od navike, i nije uopće u tome stvar. Na kraju krajeva, bez svojeg kamenja upozorenja one su nalik suhom lišću na vjetru. Potpuno izgube razum i u stanju su tek blebetati i cviliti poput bezumnih životinja, čučeći u vlastitom izmetu i slineći u šalicu.

Topnik je zatresao glavom.

– Zašto, Hodaču? Zašto to činiš? Zašto bi Kamen to želio?

Hodač je gotovo ispljunuo odgovor.

– Kamen? Kamen to uopće ne želi. To je moja ideja. Kamen me je prokleo i u njegovoj sam moći, pa moram raditi što mi naredi; ali nije sve što ja radim njegova naredba. Bio sam velik čovjek, stoljećima prije nego što si ti bio itko dok si još bio neotkrivena rudača pod zemljom i ponovno ću biti moćan!

Bradu mu je poprskala pljuvačka dok je vikao, a u očima mu je divlje sjajila svjetlost mozaika od morskog stakla.

Topnik je potisnuo nadirući val očaja koji mu se dizao u želucu, i iskrivio lice u podrugljiv cerek.

– Moćan mo'š mislit! Vidio sam momke koji su šokirano blebetali nakon bitke, a još uvijek su zvučali suvislije od tebe ... Ti još uvijek hodaš samo zato jer si se zamjerio Kamenu, pa te pretvorio u jednog od svojih slugu.

Hodač ga je strijeljao pogledom.

– A što si ti, molim te lijepo? Hrpa bronce u ljudskom obličju koja je pogazila svoju riječ i sada je osuđena na samotnu smrt u tami. – Mahnuo je rukama prema stakalcima po zidovima. – Ta stakla upozorenja svijetle kada sam ja ovdje jer to čine kada im je blizu Sluga Kamena ili mrljavac. Kada ja odem ... – Zamahnuo je rukama

30

kao čarobnjak. – Abrakadabra, gase se i svjetla.

– Čekaj, – rekao je Topnik, užasnut očajem kojeg je čuo u vlastitu glasu. – Ta djeca ... nemoj ...

– Ah, dječica? Dječak koji mi je pomrsio račune? Ne brini za njega, već ću ga ja slomiti.

– Sumnjam. Vidio si kako je odabrao Teži Put. Pokazao je istinsku srčanost. Srčaniji je nego što sam mislio.

Hodač je iznervirano frknuo.

– On je svojeglav, Topniče, to je sve. Provukao se samo zahvaljujući glupavoj neobuzdanoj mladosti.

– To je srčanost, nastavio je Topnik. Možda nije znao u što se točno upleo, ali je znao da neće biti lako. A učinio je to zbog djevojčice. Nije ju želio ostaviti na cjedilu i svaka mu čast.

Crni je humor zaigrao u Hodačevim očima.

– Da, svaka mu čast, kako veliš, što je zaštitio djevojčicu, svaka mu čast što se brine za nju, svaka mu čast ponajviše zato što mi je pokazao što voli jer kada saznaš što netko voli onda to možeš i ugroziti, onda imaš moć nad njim. A s pravom vrstom moči, u stanju si pokrenuti svijet. A ja ću uzdrmati cijeli svijet. Sve će se promijeniti.

– Ostavi djecu na miru, Hodaču. Ne diraj ih.

– Žao mi je, ne mogu te poslušati. Imam posao za dječaka, ako je stvarno stvoritelj, kako se čini. Jednom davno imao sam dva crna ogledala, crnja od tame u kojoj ćeš umrijeti nakon što odem.

Posegnuo je u džep i rastvorio dva mala okrugla srebrna ogledala držeći svako u jednoj ruci.

– U usporedbi s kamenim, ova staklena ogledalca su dječje igračke. Lažljivi lopov ukrao mi je jedno od kamenih ogledala u strahu od moći koju imaju kad su u paru. Jedno kameno ogledalo izrađeno od prave vrste kamena prilično je moćno, ali dva ogledala zajedno ...?

Pogled mu je plamtio jednakom vatrom kao i kamenje srdaca po

31

zidovima.

– Kada su u paru mogu otvarati vrata iza kojih leži moć u usporedbi s kojom je i moć Kamena ništavna. Ta će me moć osloboditi. Dječak će mi izraditi ogledalo, a djevojčica izabrati kamen od kojeg će to učiniti ...

– Ne, Hodaču, dječak i sijevka su ...

Hodač ga je prekinuo odmahnuvši rukom.

– Dječak, stvoritelj u nastajanju, i drska mala sijevka? Ah, sijevkica, sirota mala srna ... Neobična je to riječ, srna. Izgovori je na jedan način i označava nešto srcu drago, ali izgovori je na drugi način i priziva užitak potjere i uzbuđenje lova. A ja obožavam lov i znaš što, Topniče? Znaš li koji dio lova najviše volim? – Usta su mu se raširila u osmijeh, crvena i vlažna.

–Ubijanje, šuplje je odvratio Topnik.

– Ne samo ubijanje ... – smiješio se Hodač. – Već i trenutak prije, u kojem znaš da možeš ubiti ili poštedjeti život, a i tvoja žrtva to zna. To je najbolji dio. Moć nad životom i smrću. To je prava moć ...

Potom je podigao jednu nogu i uz tihi pop lako zakoračio u jedno od ogledala koje je držao u ruci. Nestao je, a svjetla na zidu počela su blijedjeti. Obasjana njihovom blijedom svijetlošću, prije nego što je nastupila potpuna tama, dva su ogledala ostala na trenutak lebdjeti u zraku, a Topnik je čuo Hodačev glas kako nestaje u daljini. Učinilo mu se da je govorio:

– Ako tko želi loviti ... znam gdje se skriva košuta ... Budući da je Topnik znao da je košuta druga riječ za srnu, znao je o kome je Hodač govorio i opet je osjetio nalet nepodnošljivog i bespomoćnog straha za nju.

32

06 – ŽILAVA RUKA

Edie je zurila u Georgeovu ruku razrogačenih očiju, šokirana onim što je vidjela. Odlijepila je pogled od ruke i vidjela da je George problijedio proučavajući promjene na vlastitoj ruci. Toliko je napeto zurio u nju da je potpuno zaboravio treptati.

– Što ti se događa s rukom? – tiho je pitala Edie.

On nije imao pojma. Iz ožiljka koji mu je zmaj urezao u ruku izvirile su tri linije, tamne žile na blijedoj koži koje su se spiralno spuštale omotavajući se oko zgloba poput mladica divlje ruže.

– Možda trovanje krvi? – oprezno je upitala.

On je pažljivije promotrio tri linije iako je zapravo svom snagom želio odvratiti pogled od onoga što se događalo.

– Ne, – odgovorio je suhih usta, – ovo je nešto mnogo gore.

Tri su se spiralne vene međusobno razlikovale bojom i teksturom. Sve su tri bile pomalo uronjene u njegovu kožu, poput žila u kamenu.

– George, moramo te odvesti na hitnu ili tako nešto ...

Odmahnuo je glavom, boreći se protiv navale mučnine koja mu se dizala u želucu.

– Mislim da mi doktori ne mogu pomoći.

Edie se nagnula nad njegovu ruku kako bi pobliže proučila trostruki splet žila.

– Sve tri su različite.

– Da ... I nisu dio mene. Mislim, nisu napravljene od mene.

Nije uspijevao odagnati mučninu iz glasa iako je pokušavao.

– Mogu li? – oprezno je pružila ruku.

On je odvratio pogled. Nije želio gledati.

– Ova je glatka. Kao metal.

Odlučio je kako to ipak ne smije propustiti. Progutao je knedlu i

33

pogledao.

– To jest metal, – nastavila je Edie. – Mislim da je to bronca ili mjed.

Odgurnuo je njezinu ruku prisilivši samoga sebe da prijeđe prstom preko plavozelenog kanalića koji se uvijao pored prvog. Bio je hladan na dodir.

– Ova nije tako glatka. Kao mramor je.

Ostala je treća, blijeda žila koja mu se uvijala oko zgloba. Opipao je i nju, osjetivši grubu površinu vapnenca. Dok je palcem klizio kanalićem, jedan se sitni komadić kamena otkrhnuo i ostao mu na palcu.

– O. K., rekao je stisnuvši zube, pa potom prikrivajući nelagodu osmijehom. Ovo je stvarno stravično.

– Boli li te?

Savio je ruku u zglobu. Žile od bronce i kamena savile su se s njom.

Zatresao je glavom.

– Ne. Ali znaš ono kad ljudi kažu da im se od užasa ježi koža?

Kimnula je. On je upro prstom u svoju ruku.

– Ježi se. Kao da mi je u ruci nešto što nisam ja. Mislim, budem li o tome razmišljao, počet ću stvarno paničariti.

– Što ćemo onda?

Zurila je u njegov napeti osmijeh. Zabrinutost u njezinu pogledu na neki je način izazvala suprotnu reakciju u njemu. Opet je odlučno želio izbrisati taj pogled iz njezinih očiju brinući se da sve bude O. K. Nije to bila baš racionalna odluka, ali je bila jedina stvar u njihovoj gotovo potpuno neshvatljivoj situaciji za koju se mogao uhvatiti i na koju je mogao utjecati.

– Nećemo misliti o tome.

Ustao je. Kiša je posustajala. Sagnuo se i povukao je na noge. Nije

34

zapravo znao što reći pa je iskoristio frazu koju je čuo na TVu i u filmovima.

– Edie. Bit će sve O. K. Zajedno ćemo uspjeti. Uz tebe sam, i što god, tko god da pokuša doći do tebe, morat će se prvo sa mnom obračunati.

Dok je to izgovarao bio je uvjeren kako nije zvučao uvjerljivo poput glumaca koje je pokušavao oponašati. Možda su samo odrasli muškarci mogli biti mačo. Edie je odmakla kosu s očiju i pogledala ga sa zanimanjem.

– Što, sa svih tvojih 45 kila?

On se i dalje smiješio. Barem ga nije ismijala. Ne otvoreno. Nacerio se gledajući u nju, karikirajući žestoke momke iz filmova.

– Da. Sa svih mojih 45 kila. Ja ti pokrivam leđa dok god se ne iskobeljamo iz ove situacije. Kad god se okreneš, vidjet ćeš mene.

Čekao je da mu se pridruži u karikiranju. Umjesto toga, polako je kimnula.

– To je ... – pokušavala je pronaći pravu riječ, onda ga je pogledala ravno u oči i rekla, ... – to je dobro.

Zbog neočekivane iskrenosti njezine vjere u njega, poželio je pobjeći iz tog trenutka.

– Hajde onda. Idemo posjetiti Fratra.

Njegovo ju je samopouzdanje obodrilo i ispunilo energijom, a i osjećala se neobično opuštenom zbog činjenice da joj je on čuvao leđa, pa se uspravila i krenula u sad već oslabljeni pljusak, upirući prstom niz cestu.

– Most Crnih Fratara je tamo.

A upravo zbog toga što je hodala ispred Georgea nije vidjela kamenu vodorigu koja se strmoglavila s oluka na vrhu zgrade stuštivši se prema pločniku poput pola tone kamena, što je i bila, da bi u posljednji trenutak rastvorila šišmišolika krila i poletjela uvis, precizno udarivši jednom kandžom Georgea među lopatice, a

35

drugom mu čvrsto omotavši gležanj.

A budući da pola tone mokrog letećeg pješčenjaka ima moćan udarac nije čula ni Georgeov jauk. Nije ni uspio jauknuti. Vodorigin udarac izbio mu je sav zrak iz pluća i nečujno ga je odnijela, kružno se dižući u sumračno nebo.

Ništa ne sluteći, Edie se okrenula da vidi zašto je George toliko zaostajao za njom, i nije vidjela ništa. Tamo gdje je samo trenutak ranije bio, Georgea više nije bilo. Nestalo je jedino prijateljsko lice u gomili pokislih prolaznika koji su žurili pločnikom iza nje. Nitko joj nije čuvao leđa. Činilo joj se kao da je netko pritisnuo prekidač i jednostavno isključio Georgea.

A ona je ostala sama.

36

07 – IKAR

Začulo se tiho pop i Hodač je, neprimijećen u kišom okupanoj gužvi Old Change Courta, iskoračio iz svog sitnog ogledala i osvrnuo se uokolo. Ugledao je nekoliko mladih poslovnih ljudi kako žure u pub na putu prema autobusnoj stanici, čavrljajući i smijući se.

Odlučio ih je pratiti preko trga.

Njihov je razgovor počeo zamirati čim im se Hodač neprimjetno pridružio, postajući sve sumornijim pretvorivši se na kraju u neugodnu tišinu. Hodač se tada zaustavio puštajući ih da nastave sami niz cestu, ali njihovi su planovi za zajedničko ispijanje piva prije odlaska kući svima odjednom postali manje privlačni, iako nitko od njih nije znao objasniti zašto.

Hodač se zaustavio pokraj brončanog postolja na kojem je stajala groteskno izobličena krilata muška figura. Straga je bio gol, pričvršćen za odsječena krila aparaturom koja je više nalikovala spravi za mučenje negoli za letenje. Glava mu je bila nelagodno zabačena unatrag, a torzo zarobljen unutar naprave nalik prsnom oklopu, koji mu se omotavao sprijeda skrivajući mu lice i sputavajući mu ruke.

Bio je to spomenik boli, a ne letu.

Zacvilio je kada mu je Hodač prišao sprijeda gdje su jedini vidljivi ljudski dijelovi bile noge, svinute pod težinom te, činilo se, bolne naprave.

– Ikare. Mislio sam da bi možda htio znati. Brat ti je mrtav.

Ikar je ustuknuo i počeo se trzati. Trenutak kasnije, iz brutalnog kaveza koji mu je skrivao lice i torzo, začulo se prigušeno stenjanje.

– Da. Tvoj brat, Minotaur. Minotaur koji ima istog stvoritelja kao i ti. Brat ti je mrtav.

Ikar je vrisnuo dubokim muškim vriskom, užasnim i hrapavim, iako prigušenim, kao da su mu skrivena usta bila zašivena.

– Da. Loše je završio. Nisam to nikako mogao spriječiti.

37

Vrisak je promijenio ritam i sada je bio isprekidan stenjanjem i jecajima, dok je stvor unutar kaveza prihvaćao ovu vijest.

– Nadao sam se da bi mi možda htio pomoći u pronalasku njegovih ubojica. Dvoje djece. Meni su potrebni, ali ako mi ih dovedeš, dobit ćeš ih nakon što ja završim s njima. Imaš moju riječ.

Činilo se kako se Ikarov vrisak produbio kao da su neki od šavova na ustima popucali od siline ranijeg vrištanja a onda je groteskno, nespretno poskočio s postolja i dočekao se na noge u nekoj vrsti pogrbljenog čučnja, dok je podrezanim krilima energično mahao iznad glave u pobješnjeloj želji za osvetom.

38

08 – U ZRAKU

Svatko želi letjeti. Svatko je barem jednom u životu pogledao u nebo, i vidjevši varljivu lakoću kojom ptica struji zrakom pomislio: volio bih, barem jednom, to biti ja.

Ali, nitko nije želio letjeti kao George.

Okrenut naglavce, svijenih leđa, zureći u tlo pod sobom, gušeći se nečujno zbog snažnog udarca među lopatice, uzaludno pokušavajući doći do zraka.

Sve što je uspijevao učiniti bilo je očajnički pružati ruku prema sve manjoj figuri Edie koja se okretala na zakrčenom pločniku, pokušavajući vidjeti kamo je on nestao. Vrtjela se poput lista uhvaćenog u brzom virovitom potoku i gledala u svim pravcima osim u onom pravom u visinu.

A onda je, u trenutku kada su mu se u vidnom polju počele pojavljivati točkice i sve se počelo magliti, konačno došao do zraka udahnuvši ga punim plućima, dvaput, da bi odmah zatim viknuoupravo u trenutku u kojem je vodoriga nadletjela zgradu i nestala joj iz vida.

– Edie!

Izderao je grlo jednim jedinim povikom koji mu se oteo iz usta poput umiruće nade, ali je njegov povik ugušila gradska vreva pod njim. Začuo je vodorigin siktaj neodobravanja i osjetio kako se stisak oko njegova gležnja pojačao. U par gromoglasnih zamaha krila su preletjela još jednu skupinu zgrada i odjednom su se našli iznad Temze.

George je pogledao u rijeku pod sobom, a onda podigao pogled u pravi trenutak, u kojem je uhvatio pogled kamenog stvorenja na sebi. U djeliću sekunde u kojem su se našli oči u oči, prepoznao je iskeženu mačju glavu. Zinuo je u nevjerici.

– Cjevčugo?

Nije bilo sumnje. Ovo je bila vodoriga koju je nazvao Cjevčugom,

39

vodoriga koja ga je pokušala ubiti na Spomeniku toga jutra vodoriga koju je Topnik propucao u komadiće. Mrljavka koja je definitivno bila mrtva.

– Ali, ti si mrtva.

Potom je vodoriga još jednom nešto prosiktala, a George se okrenuo i vidio kako mu se približava ciglena oplata industrijskog dimnjaka koji se dizao iznad zgrade Tate Moderna. Iako je bio uvjeren kako ga Cjevčuga namjerava razbiti o nj ipak ga je samo bespomoćno promatrao nemajući snage niti ispružiti ruku u uzaludnom pokušaju obrane. Ali, Cjevčuga se u posljednji trenutak okrenula u zraku, i izbacivši kandžu kojom joj je završavalo krilo, uhvatila za vrh dimnjaka i naglo zaustavila.

George je visio naglavce, nosa priljubljenog uz cigle, duboko dišući dok mu je krv jurila u glavu i pitao se hoće li mu srce iskočiti iz grudi kako se činilo da želi.

40

09 – CRVENA KRALJICA

Crni Fratar energično je koračao u smjeru istoka, prolazeći pored mosta Westminster i mimoilazeći se s malobrojnim prolaznicima od kojih ga, naravno, nitko nije mogao vidjeti, a ako netko i jest, imao je snažan racionalan um koji nije prihvaćao dokaze iracionalnih očiju jer im se očito nije moglo vjerovati, budući da su govorile da je među njima koračao kip.

Temza mu je bila zdesna, a veliki satni toranj Big Bena dizao se nad njim, sve sjajnijeg brojčanika u sve dubljoj tami. Pogledom je okrznuo dojmljivu dvostruku konjaničku skulpturu. Žena kraljevskoga držanja u jednostavnoj haljini, zaogrnuta vijorećim plaštom i s malom bodljastom krunom na glavi stajala je u bojnim kolima. U desnoj je ruci držala ubojito koplje, a drugom je čeznutljivo gonila svoja dva propeta konja naprijed.

U lakim su je bojnim kolima okruživale dvije kćeri, nagnute zbog uspostavljanja ravnoteže nad prijeteći zakrivljene oštrice koje su virile iz sredine kotača. Činilo se kako bi se cijela ova grapa mogla svakoga trenutka sjuriti s postolja na Trg Parlamenta.

Fratar je kimnuo glavom prolazeći pored nje. Nakon što je postalo jasno kako se nema namjeru zaustaviti, kraljica se oglasila.

– Fratre.

Zaustavio se, pričekao jedan trenutak, a onda se okrenuo razvukavši ljubazan osmijeh kojim je nevoljko pokušavao sakriti činjenicu kako se nije htio zaustavljati.

– Kraljice.

– Nisi se naklonio.

Još šire je razvukao osmijeh.

– Uistinu.

– Nikada mi se ne nakloniš.

Raširio je ruke kao čovjek koji ništa ne skriva.

41

– Ja sam prijatelj svih ljudi, jednak svima, pokoran nikomu. Nisam želio uvrijediti.

Kraljičino se lice ljutito namrštilo.

– Ne želiš uvrijediti, a ipak to činiš.

– Ne namjerno. To je moj način, koji priliči mom pozivu.

– Svećenici se klanjaju kraljevima.

Polako i duboko je uzdahnuo, onako kako to čine ljudi kada žele pokazati koliko pate.

– Ne oni dobri, moja damo. Barem ne oni koje ja držim dobrima. Ali, kad sam rekao poziv nisam mislio na onaj svećenički. Mislio sam na svoj posao krčmara. Jer, kao domaćinu i gostioničaru, svi su mi muževi jednaki.

– I žene, – dobacila je ona oštro.

Sjenka osmijeha zaigrala je na Fratrovu licu i nestala u trenu.

– Žene su, što se mene tiče, potpuno jednake dok god se drže podalje od mog puba.

Kraljica se na to nakostriješila i snažnije stisnula svoje koplje. Iza nje, njezine su se kćeri značajno pogledale.

– Tebi je ovo zabavno? Takve ti stvari propovijedaš, debeljko?

Fratar je podigao jednu obrvu i pogledao je. Zagladio je halju preko trbuha.

– Čeznete li za propovijedi, moja damo? Pa, tako mi svega, mislio sam da Vam je draži rat ... ali nema problema, uvjeren sam da sam u stanju osmisliti poučan tekst za Vas. Samo malo, da, ide ovako:

Kad je Adam na Evinu spletku pao, tko je od ljudi slobodan ostao?

Ona ga je prostrijelila pogledom istodobno pokušavajući otkriti gdje je i koliko duboko u njegovim riječima bila skrivena uvreda. Na kraju je odmahnula rukom, kao da to nije bilo vrijedno njezina truda.

– Hvalisave riječi koje ne razumijem. Možda su razumljivije u krčmi.

42

On se nasmiješio svojim najšarmantnijim osmijehom.

– Pa jasno mi je da nemaju nikakvog smisla u palači u kojoj kraljice umišljaju da su iznad običnih ljudi.

Koplje u njezinoj ruci zadrhtalo je kada je progovorila, glasom sve hrapavijim od bijesa.

– Namjerno si drzak.

Razvukao je lice u razdragani cerek, kao kad se raspukne veliki kolut sira. Nasmiješio se, pokušavajući se ispričati.

– Ne gospo, molim oprost. Osjećam djetinje zadovoljstvo u zadirkivanju otmjene crvenokose dame kakvi ste Vi, jer kao što zna svaki lugar najbrže se zapali trijeska crvene kore.

Kćeri su šokirano zinule i skrenule pogled.

– Ti misliš da sam ja crvenokosa, pope?

– Pa naravno, zašto bi Vas inače zvali Crvenom Kraljicom?

Konačno je eksplodirala, strijeljajući ga pogledom i gurajući oštricu koplja prema njemu dok je govorila.

– Ne zbog moje kose, debeljko ne zbog moje kose! Zovu me crvenom jer sam se stuštila na ovaj grad iz osvete za zlo počinjeno mojim kćerima, a kada sam poslije toga sa svojom vojskom okrenula leđa spaljenim ruševinama i krenula natrag, ruke su mi do laktova bile crvene od londonske krvi i njegovih drskih ...

– Majko, – progovorila je kći koja joj je stajala s lijeve strane, uhvativši je za ruku i pokušavajući je umiriti. Druga kći zgrabila joj je desnu ruku i pokušala zaustaviti njezinu bujicu riječi preusmjerivši joj pažnju.

– Majko. Sijevka ...

Kraljica se pribrala uz vidljiv napor. Fratrove su oči pokazivale samo nevinost i razdraganost, previše nevinosti uživajući u eksploziji koju je izazvao. Ona je progovorila najsmirenije što je mogla.

– Da. Naravno. Sijevka. Sijevka, Fratre. Prošle je noći ovuda protrčala sijevka. S jednim dječakom.

43

On je podigao obrve hineći iznenađenost koja je bila u potpunom neskladu s izrazom na ostatku njegova lica.

– Ma da. Sigurni ste da je to bila sijevka?

– Znaš i sam da ih osjetimo jednako snažno kao što one osjete ono što je u kamenu. Mlada je. Jaka i hrabra. Ali u bijegu. Hoću znati što joj se dogodilo.

– A zašto, molim Vas. Oprostite mi moju nametljivost, ali kakve veze Vi imate sa sijevkama?

Ona je stisnula svoje koplje i lupnula njegovim krajem o pod kočije.

– To su jake djevojke koje žive u nepodnošljivoj opasnosti. Nisam ih vidjela godinama.

– Možda ste pogriješili. Slegnuo je ramenima.

– Nisam, Fratre. A svaka žena u opasnosti moja je briga.

– A zašto je tome tako, molim Vas?

Još je snažnije lupnula kopljem o pod, zbog čega su se i njezine kćeri lecnule.

– Zato što ja tako hoću. ODUVIJEK sam tako htjela.

Činilo se da joj u očima gori vatra. Fratar je imao pravo u vezi njezine zapaljivosti.

– A zašto me to pitate, gospo?

– Zato jer je trčala uz rijeku koja prije ili kasnije prolazi ispred tvojih vrata.

Prešao je rukom preko lica izbrisavši tako s njega svaki tračak razdraganosti. Još je jednom pognuo glavu, ali ne dovoljno da bi se taj pokret mogao protumačiti kao naklon.

– Rijeka protječe ispred mnogih vrata. Nikoga nisam vidio. Laku noć, moje dame.

I okrenuvši se, nastavio je prema istoku.

44

Kraljica ga je gledala kako odlazi. Nekoliko je puta duboko uzdahnula, a onda se okrenula prema kćeri s desne strane kola.

– On laže. Sijevka je u gradu. Moramo izjahati. Ako je moj unutarnji osjećaj ispravan, djevojka je u opasnosti.

45

10 – EDIE OSTAJE SAMA

Jedan trenutak bio je tamo. A onda je nestao. Tako jednostavno, tako užasno, tako nepojmljivo. Iskoračila je iz uličice, pogledala udesno i ulijevo, okrenula se da mu kaže kako bi možda trebali početi trčati ako je on bio za a njega jednostavno više nije bilo. Njegov je nestanak bio toliko iznenadan i šokantan da je Edie odbijala prihvatiti da se zaista dogodio. Prvo se iznervirala misleći da se George poigrava s njom. Bila je umorna, mrtva umorna, a svim je silama pokušavala to sakriti od njega. A on se sada igrao skrivača ili tako nečeg.

– Hajde, George, rekla je napeto. Nisam raspoložena ...

A onda je uplašeno pomislila možda se sakrio jer je ugledao mrljavca ili Hodača. Pa se okrenula i još jednom dobro pogledala iza sebe. Nije bilo nikoga. S druge strane ceste neka je stara beskućnica gurala rasklimana kolica za šoping puna plastičnih vrećica i novina. Bila je daleko pa Edie nije primijetila da su joj oči bile potpuno crne i da su gledale u nju. A njezino je tiho mrmljanje ugušila buka prometa. Edie je, ne sluteći opasnost dopustila da joj pobjegne tihi uzdah olakšanja, a onda se vratila u uličicu iz koje je izašla u potrazi za Georgeom.

– George!

Nije ga bilo.

Pogledala je u kontejner i uokolo auta. Više nije bilo sumnje.

Netragom je nestao, kao da ga nikada nije ni bilo. Želudac joj se stisnuo od panike, a potom i grlo, a srce joj je počelo luđački lupati.

Opet se počela okretati tražeći skrovište koje joj je možda promaknulo, stisnute šake kojom ga je namjeravala udariti čim iskoči odnekud i počne joj se smijati. Ali, nije joj promaknulo nikakvo skrovište. Georgea nije bilo.

Uokolo se prostirao grad, ulica puna užurbanih ljudi na kiši. Onda je na jedan podmukli trenutak bila sigurna kako je čula Georgea gdje

46

je očajnički doziva iz velike daljine, ali kada se okrenula u pravcu iz kojeg je pomislila da je dozivanje dolazilo, tamo nije vidjela ništa i znala je da se njezin um poigravao s njom pa je čula stvari kojih nije bilo samo zato jer je htjela da ih bude.

I vrteći se polagano na pločniku osjetila je kako se njezina povezanost s ulicom i svime uokolo nje počinje raspadati, čim joj je mozak konačno dopustio misao kako je George jednostavno nestao s lica zemlje. Šaka kojom je završavala njezina podlaktica rastvorila se, koščata nakupina bijelih zglobova i napetih tetiva opustila se u otvorenu ruku čiji su beživotni prsti počeli mlitavo kružiti zrakom dok se vrtjela pločnikom, počinjući se pitati gubi li razum ...

... a onda se spotaknula o nešto i pogledala dolje. Pa iako je nastavila usporeno okretanje, koljena su joj se savinula i ispravila, a beživotni prsti iznova oživjeli podigavši stvar o koju se spotaknula.

Cipelu. Georgeovu cipelu.

Bila je mokra i ofucana, ali kada je stavila ruku u nju još je bila topla.

A onda joj se vratio djelić normalnosti i shvatila je da je dobrovoljno gurnula ruku u cipelu dječaka koji je posljednja dvadeset i četiri sata gotovo neprekidno trčao, pa je brzo izvukla ruku iz njezine vlažne nutrine. Nabrala je nos u kratkotrajnoj zgađenosti, a potom se kratko nasmiješila snažno stisnuvši tu cipelu, crpeći snagu iz konkretnog dokaza da je George zbilja bio tamo, da je bio stvaran i da ona nije gubila razum.

Pronašavši cipelu prestala se vrtjeti u krug, a znala je i da je to bilo dobro jer je odjednom shvatila kako je na trenutak zaista počela gubiti razum polako se vrteći na tom pločniku.

S tim je bilo gotovo.

Potisnula je podmukli glas u svojoj glavi udarajući petom Georgeove cipele o dlan svoje ruke, odlučna u namjeri da se tako ponovno osnaži.

Ta ju je cipela, sa svojim razvezanim vezicama podsjetila na Topnikove čvrsto stegnute vojničke čizme i ohrabrujući topot čavala

47

kojim su odzvanjale u hodu ili trku. A razmišljanje o Topniku kao da joj je također pomagalo. Instinktivno je znala što bi on rekao da je sada bio tamo, da je mogao biti u njezinoj glavi i slušati kakva joj se sve pitanja motaju mislima.

On bi ih sve bio u stanju odbaciti i odagnati. Točno je znala što bi on učinio, pa je to učinila sama.

– U redu. Dosta je bilo ovoga. Čeka te posao. Kreni, – protisnula je. – Poludjeti možeš kasnije.

I zato jer je pomislila na njega crpeći snagu iz te misli, na određeni je način Topnik bio s njom, u njezinoj glavi. A možda joj je upravo to očeličilo pogled i ispravilo kralješnicu dok je odlučno kretala u pravcu rijeke.

48

11 – OBJEŠEN NA MUZEJU

Sva krv u Georgeovu tijelu poslušno je slijedila zov gravitacije dok je visio okrenut naglavce, nosa priljubljenog uz cigleni dimnjak. Srce mu je luđački lupalo bezuspješno pokušavajući ispumpati krv iz glave u ostatak tijela i uspostaviti normalnu cirkulaciju. Bubnjanje u ušima mu se pojačavalo i bio je uvjeren da će mu glava eksplodirati. Od ranog djetinjstva nitko ga nije držao tako, okrenutog naglavce. Jasno se sjećao kako je njegova nasmijana mama zaustavila oca koji ga je tako ljuljao iznad hrpe otpaloga lišća, a sjećao se i olakšanja u trenutku kada ga je tata okrenuo, nakon čega su se sve troje bacili na lišće i počeli se njime gađati. Moglo mu je tada biti oko šest godina i to su bila sretna vremena, kada je smijeh njegove mame bio samo smijeh, i kada njime nije ništa pokušavala prikriti. Pomisao na nju kao da je stigla iz nekog drugog života. Pitao se je li se vratila iz inozemstva, je li primijetila da ga nema. Morala je primijetiti. Negdje tamo vani, sigurno ga je tražila. Sigurno.

Pokušao je smisliti što mu je činiti, a onda mu je, upravo u trenutku kada su mu u vidno polje prokuljale rasplesane crne točkice nesvjestice, vodoriga omotala drugu kandžu oko vrata ne prejako i okrenula ga tako da se konačno našao oči u oči s velikom divljom mačkom.

Cjevčugine kamene oči bušile su ga pogledom dok mu je pritisak u glavi slabio, a crne točkice nestajale iz vidnog polja. Srce mu je još uvijek snažno tuklo u grudima, ali bubnjanje u ušima stišalo se do razine muklih pozadinskih udaraca.

Jedna se mačja obrva podigla nagovještavajući pitanje. Počela je micati kamenim ustima punim ogromnih zuba pokušavajući izgovoriti riječ, nalik nekom tko pokušava ispljunuti riblju kost iz grla ne koristeći se rukama.

– Bak? – rekla je i zastala, kao da čeka odgovor. Kad ga nije dobila,

namrštila se i, činilo se, pokušala iznova. – Bouk?

Najčudnija stvar u cijeloj situaciji, čudnija i od činjenice da je visio

49

s vrha visokog industrijskog dimnjaka u kandžama leteće vodorige, bilo je to što je vodoriga, barem se tako činilo, pokušavala razgovarati s njim.

George je znao da nešto tu nije valjalo. Osjećao je to duboko u sebi.

– Zašto nisi mrtva? upitao je glasa hrapavog od vjetra što je hučao uokolo dimnjaka. Izgovorivši to shvatio je da je također htio znati zašto on nije bio mrtav, zašto ga ovo stvorenje nije rastrgalo u komadiće ili ispustilo da se razbije o kameno tlo pod njima.

Cjevčuga je zurila u njega i, iako nije ništa rekla, George je šokirano shvatio da je slegnula ramenima, a budući da joj je raspon krila bio sedam metara, bilo je to najveće slijeganje koje je mogao zamisliti.

Prema svim pravilima o zrcalnicima i mrljavcima koja je George naučio otkako je upao u ovaj sloj ne Londona, u kojem su kipovi hodali i pričali i letjeli i borili se, Cjevčuga je trebala biti mrtva, trebala je biti na svome postolju, zauvijek nepomična. Vidio je kako ju je Topnik raspršio u komadiće s onih nekoliko posljednjih metaka u svom pištolju. Bila je mrljavka. To je značilo da je morala biti mrtva.

Kad su mrljavci bili tako oštećeni, značilo je da su gotovi. S druge strane, zrcalnici poput Topnika imali su snažniju životnu energiju. Čak i nakon što bi pretrpjeli velika oštećenja, bilo je dovoljno da se domognu svog postolja prije ponoći vremena koje je Topnik nazivao smjenom dana i iznova bi oživjeli. Mrljavci nisu imali taj duh koji bi ih održavao na životu. U njihovoj je srži bila praznina. Umjesto duha imali su tek zloću i zavist.

A Cjevčuga je bila mrljavka, i k tomu još raznesena u komadiće pred njegovim očima. To je značilo da nikada više nije smjela hodati gradskim ulicama niti nadlijetati gradske krovove. To je značilo da više nije smjela predstavljati prijetnju.

Ali, ona se ipak obrušila na njega. Oborila se na njega iz visine i ugrabila ga. I sada ga je radoznalo gledala. A on nije imao pojma zašto. Osim ako ...

50

Odjednom je pomislio kako zna što je Cjevčuga htjela. Stvar je bila jednostavna. Htjela je isto što i Hodač. Htjela se domoći slomljene zmajske glave koju je on skrivao u džepu.

Odjednom je osjetio ushit: trenutak ranije nije imao nikakve nade, tek snažno uvjerenje da nije imao drugih izlaza iz situacije osim dugačkog pada prema tlu, ili kratkog barem se tako nadao i užasnog susreta s Cjevčuginim ubojitim kandžama. Sada je pak imao nešto što je mogao ponuditi u zamjenu za svoj život. Nije imao ništa protiv predaje odlomljenog komada skulpture vodorigi, ne ako bi time kupio vlastiti život, ne ako bi time kupio vrijeme u kojem bi spasio Topnika i opet pronašao Edie.

– Gledaj! – pokušao je. – Gledaj. Znam što hoćeš. Evo. Imam to kod sebe. Spusti me dolje i dat ću ti ga. O ...

Sve dok mu ruka nije napipala prazninu tamo gdje je trebao biti džep njegova kaputa, a njegova usta izrekla O, plan mu je bio gotovo sjajan.

Nagodio bi se s Cjevčugom, prijeteći kako će baciti odlomljenu zmajevu glavu u duboku rijeku pod njima ne spusti li ga na tlo u jednom komadu. Samo, njegova je ruka otkrila, trenutak prije nego što se i sjetio, sada vjerojatno smrtonosnu činjenicu da je svoj kaput dao Edie kada je kiša počela posustajati. Kaput u čiji je džep stavio zmajevu glavu.

– Oh, – ponovio je. – K vragu.

– Bragu? – oponašala je Cjevčuga, još uvijek zlokobno nakrivljene glave.

– Točno. Georgeov je glas zazvučao jednako beznadno kako se i osjećao.

– Bočno?

– Da, – odvratio je George. – Bočno.

Postajao je histeričan. Zasigurno. U njemu je nešto raslo, navirući poput plimnog vala, a nije bila riječ ni o vrisku ni o zapomaganju.

Radilo se o smijehu, samo što ništa nije bilo smiješno.

51

A onda ga više nije mogao zaustaviti, čak ni nakon što je Cjevčuga pojačala svoj stisak i bacila se s vrha dimnjaka u zračnu struju pod njima. Oči su mu se napunile suzama smijeha dok je letio zrakom, pa je bijelu metalnu oštricu Milenijskoga mosta vidio tek kroz maglu, dok je vodoriga letjela nisko nad rijekom u pravcu sjevera.

– Bočno, – gušio se George, dok mu je prvi nalet smijeha grčevito provaljivao kroz nos, a velika se bijela kupola katedrale Sv. Pavla pojavila ravno pred njim.

– Ode sve bragu ...

52

12 – UBOJITI BIK

Hodač je uz tihi plop izašao iz malih ogledala koja je držao u rukama i podigao pogled prema klasičnome trijemu muzeja Tate Britain, a potom se osvrnuo uokolo. Nije vidio nikoga, osim nekoliko ljudi na autobusnoj stanici s druge strane ceste.

Prišao je sivim stubama i požurio uz njih držeći se lijeve strane širokog stubišta. Kapuljaču je držao navučenu preko desne strane lica, što je odavalo neuobičajenu tajnovitost za biće koje je, uslijed same prirode svoga prokletstva, bilo naročito dobro u prikrivanju vlastita prisustva.

Bila je riječ samo o tome da je došao posjetiti jedan novi kip, no nikako nije želio vidjeti jedan drugi kip, niti da ovaj vidi njega.

Kip koji je želio vidjeti nalazio se s lijeve strane ulaza, na malom bočnom balkonskom prostoru, smještenom uz rub dvostrukog reda stupovlja trijema. Kip koji nikako nije želio vidjeti nalazio se na suprotnoj strani.

Čim je zamakao za ugao, opustio se i počeo hodati svojim uobičajeno arogantnim načinom.

Pogledao je u grupu kipova koju je došao vidjeti. To je bila hibridna grupa u kojoj je bilo i mrljavaca i zrcalnika. Odnosno, ljudski su kipovi bili zrcalnici, dvojica mišićavih muškaraca nalik grčkim hrvačima, a borili su se s mrljavcem, ogromnim i ubojitim bikom na čijim se leđima nalazila svezana naga žena.

Nije to bila sretna skupina. Bio je to spomenik činjenici da su se stari Grci previše zabavljali smišljajući na koje sve načine pogubiti ljude.

Hodač se nakašljao.

– Želim razgovarati s Bikom.

Nitko se nije pomaknuo. Zaleđeni trenutak borbe i dalje je stajao zaustavljen usred pokreta. Hodač je uzdahnuo.

– Radi se o Minotauru.

53

Bikovo je oko oživjelo i pogledalo ga.

– Ubijen je.

Bik se ritnuo i zbacio dvojicu muškaraca u kut balkona. Žena zavezana za njegova leđa počela je vrištati.

– Da, – rekao je Hodač hladno. – Da, to su tužne vijesti.

Bik je stajao u mjestu bijesno frkćući, dok se žena pokušavala osloboditi.

– Zanima me hoćeš li mi pomoći u kažnjavanju odgovornih?

A onda je žena počela glasnije vrištati, a Bik je zabacio svoju rogatu glavu unatrag i nadglasao njezin vrisak svojom praiskonskom rikom koja je odzvanjala sumračnim nebom.

Hodač je pogledao gore i nasmiješio se kada mu je jedan poznati crni oblik što je ispao iz noćnog neba nježno sletio na rame.

– Ah. Tu si.

Gavran mu je kljucnuo u uho. On je kimnuo.

– Dobro. Gdje god bili, Brojač će ih pronaći brže nego itko. A sad dođi. Moramo na istok.

54

13 – BROJAČ

Edie je stajala na rubu pločnika i čekala da na semaforu zasvijetli zeleno. Stajala je pokraj grupe prolaznika koji su svi nestrpljivo čekali da se promet zaustavi kako bi mogli nastaviti prema stanici Crnih Fratara. Svaki je od njih bio u svome vlastitu svijetu, sa slušalicama u ušima iz kojih je treštala glazba. Neki su pak razgovarali na mobitel, a drugi odsutno zurili u daljinu, izgubljeni u vlastitu Londonu. Nitko nije obraćao pažnju na Edie.

– Jedna sijevka. Vrška Lokvić.

Bile su to jedva čujne riječi. Glas je bio muški, grgljav i hrapav, jednolične modulacije poput robotskog govora. Edie se okrenula, napola uvjerena da nije dobro čula, napola sigurna da je postala paranoična, da je počela umišljati stvari. Nitko je nije gledao. Zacijelo je umislila cijelu stvar. Riječi ionako nisu imale nikakva smisla. Vrška Lokvić nije značilo ništa. Očito je načula tek djelić nečijeg razgovora koji nije razumjela, paje njezin um samostalno popunio praznine u rečenici zvucima koji su ih pretvorili u tek napola suvisle besmislice.

Puddleduck je bila riječ iz njezina djetinjstva, ne iz ovog sadašnjeg Londona. U mislima joj je sijevnulo sjećanje pravo sjećanje, ne vizija na sitne blijede ilustracije bijele patke s ružičastim šalom i plavim šeširićem, plavim poput naušnica od mutnoga stakla kakve je uvijek nosila njezina majka; te na prste njezine majke koji su pratili tekst pored crteža i iz njega kao čarolijom stvarali priče. Sjećanje je bilo sretno pa zato i opasno i nije se smjelo dugo zadržavati u glavi, da ne bi postalo prebolno.

Na semaforu je zasvijetlilo zeleno, zapreke je nestalo i sabijena grupica ljudi prisilno zaustavljena na pločniku iznova se počela kretati, rasipajući se različitim brzinama hoda.

Edie je skrenula prema rijeci ugledavši krajičkom oka jasno i čitko ime ulice pričvršćeno o zgradu na uglu. Hodala je Ulicom Lokvi. I u trenutku dok je u mislima pretvarala Lokvi u Lokvić i natrag, začula je hrapavi glas još jednom, vrlo jasno.

55

– Jedna sijevka. Vrh Ulice Lokvi. Hoda prema rijeci.

Okrenula se i ovaj ga je put i vidjela, i u jednom užasavajućem trenutku pomislila da je to Hodač, a onda je uz jednako snažno olakšanje shvatila da to nije bio on. Bio je to samo neki beskućnik u dugačkom kaputu zbog kojeg je nalikovao Hodaču. Umjesto kapuljače, glavu mu je uokviravalo pramenje masne kose spletene u neuredne raščupane dreadlockse. Žmirkao je stisnutih kapaka i dahtao razjapljenih usta u Edie kroz malobrojne žutocrne zube. Zurio je u nju kao da je čekao da nešto učini. Onda se lagano stresao i slegnuo ramenima.

– Jedna sijevka. Vrh Ulice Lokvi. Stoji nepomično nasred ceste ...

Glas mu je i dalje bio nezainteresiran, gotovo bestjelesan. Izgledao je kao čovjek pretvoren u zombija pod nemilosrdnim valovima alkohola.

Zaključila je da je bio mrtav pijan.

Drugih je prolaznika nestalo. Ostali su samo njih dvoje, jedno nasuprot drugom, nasred ceste.

Trebala je pobjeći, kasnije je zaključila, ali nasuprot joj je stajao ulični luđak, a ona se nije bojala uličnih luđaka i pijandura. Prvo, zato što je negdje duboko u sebi osjećala da je i ona bila ulična luđakinja, a drugo zato jer je znala sve o pijandurama i različitim razinama zombifikacije kroz koje su prolazili A nije se radilo samo o tome da se nije bojala beskućnika zanimalo ju je to što je govorio. Zato je, držeći se dovoljno daleko u slučaju da je odluči zaskočiti, oprezno zakoračila prema njemu.

– Što si rekao?

– Jedna sijevka. Vrh Ulice Lokvi. Stoji nepomično nasred ceste ..., ponavljao je glas bezizražajnu repliku svoje prethodne rečenice.

– Zašto me zoveš sijevka? – pitala je Edie, a usta su joj se sušila u iščekivanju odgovora.

– Zato jer ti jesi sijevka, – odgovorio je nezainteresirano, ne skidajući škiljavi pogled s nje. Izostanak zanimanja na određeni ju je

56

način uznemiravao više od činjenice što se činilo kako on zna tko je ona.

Isturila je bradu, odlučna u namjeri da ne pokaže nelagodu ili strah koji su se počeli dizati oko nje.

– Tko si ti?

Jezikom je prešao preko krnjavih zuba.

– Mi smo Brojač.

– Vi ste, što?

– Mi smo Brojač.

Glas je opet bio jednak onom kada je prvi put progovorio - bezizražajan, nezainteresiran, beživotan. Poput snimke. Poput kompjutoriziranog govora.

–Mi? – odvratila je, osvrćući se uokolo. S olakšanjem je primijetila da nije bilo nikoga. Vozači koji su ih zaobilazili nisu osjećali olakšanje. Bili su bijesni, a nekoliko ih je zatrubilo kako bi to i pokazali.

– Ti si 'mi' je li? Uzvišen poput kraljice, ha?

– Mi smo Brojač, –ponovio je, kao jeka samoga sebe, nezainteresiran, nepomičan, pogleda prikovana uz nju.

Bezizražajno ponavljanje istovremeno ju je i ljutilo i plašilo.

– Što radite? – upitala je, a pokraj desnog ramena projurio joj je kamion.

– Brojimo te.

– Brojite me?

– Brojimo te. Jedna sijevka. Vrh Ulice Lokvi. Stoji nepomično nasred ceste ...

– Zašto? – pitala je Edie, zbunjena. – Zašto me brojite?

Kada se visoki kamion zaustavio na cesti iza Edie bacio je Brojača u sjenu i on je prestao žmirkati.

57

– Mi smo Brojač.

– Vi ste Što?

– Mi smo Brojač.

Opet taj bezizražajni odgovor, kao da je objašnjavao nešto što je bilo očito. Odjednom se osjetila prikovanom za asfalt i to ne zbog tona njegova glasa, već zbog njegovih očiju koje više nisu žmirkale. Zbog toga što te oči nisu bile ljudske, niti podlivene krvlju kakvima ih je zamišljala; bile su to potpuno crne oči, oči bez imalo bijelog tamne i okrugle, i neljudske poput gavranskih. I odjednom je bila uvjerena kako u nju ne zuri samo ovaj beskućnik. Uspjela je pokrenuti noge i provući se između automobila i uzrujanog dostavljača na motociklu, brzo trčeći prema rijeci.

Brojač nije potrčao za njom. Samo je mirno progovorio, čekajući da prijeđe cestu.

– Jedna sijevka. Trči niz Ulicu Lokvi. Prema rijeci.

58

14 – TOPNIK U TMINI

'Ako tko želi loviti, znam gdje se skriva košuta' ... Hodačeve riječi kao da su ostale visjeti u vlažnom ustajalom zraku dugo nakon što je ostavio Topnika samog u tmini. A on je osjećao mučninu jer je znao da će Hodač loviti Edie dok je ne ulovi. Okruživalo ga je previše kamenih srdaca drugih sijevki, raspoređenih poput jezovitih trofeja po zidovima spremnika za vodu, da bi se mogao nadati drugačijem ishodu. Hodač je očito znao što čini. Svaki od tih uglačanih komadića stakla bio je dragocjen nekoj djevojčici ili ženi, toliko dragocjen da se sigurno ne bi odvojile od njega bez žestoke borbe. Topnik se pitao koliki je broj ovih stakala bio iščupan iz hladnih, mrtvih prstiju.

Od same mu je misli pozlilo.

– O. K., – rekao je samom sebi. – Pauza za cigaretu. – Opipao je zid iza sebe i skliznuo u sjedeći položaj, leđa priljubljenih uz vlažni kamen. Posegao je pod kabanicu koju je nosio privezanu za ramena i ispetljao nešto iz džepa. Prvo se začuo zvuk trenja i planula je jedna šibica, a potom se zacrvenjela upaljena cigareta.

Ispružio je ruku sa šibicom u njoj, ne želeći potratiti ni trenutak njezine svjetlosti, i ljutito uvlačeći dim cigarete iskoristio je kratkotrajnu svjetlost kako bi se snašao u prostoru: vidio je obrise dvoraca oblikovanih morskim stakalcima i primijetio disk obješen usred prostorije i u njemu odsjaj sićušnoga plamena u svojoj ruci. A onda se plamen ugasio i on se iznova našao u tami.

Čuo je samo vlastito disanje, isprekidano tek uvlačenjem i ispuhivanjem duhanskog dima. Svaki put kada bi udahnuo sićušna bi se crvena točkica na vrhu njegove cigarete jače zažarila, nalikujući pulsiranju sićušnoga srca.

Razmatrao je stanje u kojemu je bio i mogućnosti izlaza iz te situacije.

Iznutra se osjećao nekako pogrešno, iskrivljeno i na izmaku snaga, što je, shvatio je, bilo zato jer je prekršio zakletvu kako bi spasio Edie. Bilo mu je jasno i kako će se taj osjećaj samo pogoršavati. Od njega je

59

oslabio, a činilo se da nije bio ni u stanju razmišljati jasno kao inače. Ono što ga je najviše brinulo, nakon onoga što je prijetilo Edie i Georgeu bez njegove pomoći, bilo je što će se dogoditi u ponoć.

Ponoć ili smjena dana bilo je vrijeme kada su kipovi utemeljeni na stvarnim ljudima zrcalnici morali biti na svojim postoljima. Nisu imali izbora, to je bio dio njihove osobnosti i načina postojanja. Prazno postolje u ponoć značilo je zrcalnikovu smrt. Nakon što bi se vratio, ili bio vraćen na postolje poslije ponoći, nikada više ne bi hodao postavši tek hrpa metala ili kamena u ljudskom obličju. Budući da je on sada plaćao kaznu za kršenje zakletve položene Kamenu i ruci koja ga je stvorila, vjerovao je da će ponoć označiti, ako već ne njegov kraj, a ono početak vječnoga lutanja u Hodačevom stilu, u vlasti mračnih sila zarobljenih u Kamenu.

Znao je da neće izaći iz ove podzemne ćelije prije ponoći, osim ako ga Hodač ne izvuče istim putem kojim su i došli, a to nije bilo baš vjerojatno. Čak i da je još uvijek posjedovao svoju uobičajenu snagu, nije znao koliko je duboka bila ova prostorija, a nije bogme ni vjerovao da će biti u stanju iskobeljati se na površinu budući da je posljednji put kada je podigao ruke prema svodu odmah klonuo.

Činilo se da je Hodač uistinu imao moć nad njim. Pitao se hoće li se on vratiti prije smjene dana, prije nego što stigne ponoć, a s njom i njegova smrt.

Nije se radovao njegovu povratku jer je već i samu njegovu podrugljivu hvalisavost bilo teško podnijeti, povrh svih loših stvari koje su mu se događale. A onda se dosjetio načina kako će se barem poštedjeti gledanja u Hodačevo lice i u glavi mu se rodio plan.

– Hajde, ti ošamućeni jadniče, – rekao je samome sebi, dok se stenjući podizao na noge.

Budući da su stakalca sijevki gorjela kao upozorenja kada bi im se približio netko iz roda mrljavaca ili Slugu Kamena poput Hodača, i daje to ujedno bio izopačeni način na koji je Hodač za sebe osvjetljavao svoj podzemni brlog, onda je, shvatio je Topnik, on mogao nešto učiniti. A činjenica da je to uključivalo uklanjanje Hodačevih pažljivo izrađenih dvoraca samo je pojačavala njegovu

60

želju da to i učini.

Skinuo je kabanicu i počeo opipavati stakalca na zidu iza sebe. Snažno uvlačeći dim cigarete u pluća uhvatio je pogledom slabi umirući odsjaj nekoliko komadića stakla. Pažljivo je odložio kabanicu na šljunak pod svojim nogama i objema rukama počeo grebati po zidu skidajući tako s njega komadiće stakla koji su potom padali na ceradu pod njegovim nogama.

– Abrakadabra i tebi druškane, – promrmljao je s mrkim zadovoljstvom.

Kada je bio siguran da je počistio prvi zid, skupio je kabanicu, okrenuo se za sto osamdeset stupnjeva i sišao sa šljunčane plaže u vodu. Došavši do sredine prostorije zaustavio se i mahao rukama po zraku, dok nisu udarile o tanjur što se okretao na lancu. Stao ga je snažno vući, a onda se začulo oštro ping kada je lanac puknuo, a disk mu ostao u rukama. Iz džepa je izvukao šibice. Zapalio je jednu i stajao tako, do pojasa u vodi, promatrajući disk osvijetljen sićušnim plamenom.

Bio je to stari kositreni tanjur: netko je u njega ugravirao niz koncentričnih krugova, a uz rub i četiri dvorca okrunjena tornjevima, koji kao da su označavali strane svijeta. Iz lučnog ulaza u svaki od dvoraca tekao je puteljak, a puteljci su se sjekli u središtu tanjura tvoreći križ u kojemu se nalazio i drugi niz koncentričnih krugova nalik središnjem ukrasu na štitu. Cijeli je crtež bio prekriven natpisima, ali je Topnik uspio pročitati samo Kralj i njegova odabranica ... i Occidens prije nego što se šibica ugasila. Pažljivo je pospremio tanjur u jaknu i krenuo prema dvorcu na zidu pred njim.

– Kralj, kako da ne, – podrugljivo je procijedio. – Neće ti trebati ovakve budalaštine, jer čim opet navratiš u ovu tamu ja ću te okruniti kako spada, prokletniče.

Iako nije bilo nikoga da ga vidi, nasmiješio se od uha do uha zadovoljno posežući prema prvom komadiću stakla na zidu pred sobom.

61

15 – PATER NOSTER

U isto vrijeme dok je Edie trčala prema jugu, u pravcu rijeke, George ju je prelazio u pravcu sjevera. Cjevčuga ga je čvrsto držala oko prsa, leteći prema velebnoj kupoli katedrale Sv. Pavla. Bio je to istrzan let jer je sa svakim udarcem krila vodoriga stenjala i napinjala mišiće, pritom se opasno zanoseći kao da je za ovo nezgrapno kameno stvorenje letenje bilo više stvar volje nego aerodinamike. George je imao osjećaj da bi se svakog trenutka mogla početi strmoglavljivati prema tlu. Jedina pozitivna stvar bila je što više nije visio naglavce, pa mu ni glavom nije kuljala sva krv.

Pogledom je uhvatio bljesak fotoaparata kada su preletjeli grupu turista koji su slikali katedralu u sve slabijem svijetlu. Povikao je 'Upomoć!' više iz forme nego neke stvarne nade, pokušavajući verbalnom udicom zakvačiti sigurnu stvarnost koje se već jedva sjećao.

Baš kao što je i očekivao, nitko od turista nije podigao pogled. Nisu mogli vidjeti njegov sloj Londona. Podsvjesni, instinktivni dio njihovih umova preuzeo je kontrolu i izbrisao ga, štiteći ih od prizora nemogućeg: dječaka kojeg kroz grad nosi vodoriga, poput sove kad uhvati miša. Prethodni dan bio je toliko ispunjen užasom i bježanjem, i ljudima koji ga nisu ni vidjeli niti mu pomagali, da se već navikao na to.

I baš zato što je prestao očekivati da ga itko primijeti, nije vidio žilavog bezubog starca u zgužvanom prijavom odijelu kako sjedi na ulazu u jednu od trgovina pored kojih je proletio. Nije vidio ni kako je ispustio bocu s jabukovačom na tlo, niti kako je žmirkajući podigao pogled prema njemu. Nije vidio njegovu neopranu kosu niti ispucale kapilare koje su mu prekrivale lice alkoholičarskim grimizom. Niti je vidio ugljeno crne oči, niti pak čuo beživotni glas koji je govorio:

– Jedan dječak na nebu. Nosi ga vodoriga. Leti iznad Sv. Pavla u smjeru sjevera-sjeveroistoka.

Cjevčuga je naglo zaokrenula najednom krilu i nespretno se okrenula pod pravim kutem na nebu, ponirući nisko sjedne strane

62

kupole, iznad bijelog zrakastog oblika umetnutog u površinu Trga Paternoster.

Sada je već bilo jasno da ga vodoriga nije namjeravala odmah ubiti pa je uz strah počeo osjećati i bijes: očajnički je htio spasiti Topnika, a to nije mogao učiniti zato jer ga je ova vodoriga ugrabila i nosila tko zna gdje. Razmišljao je o Topniku i o tome kakvo je olakšanje osjetio kada se bio vratio iz mrtvih kod Spomenika. U dnu želuca George je bio uvjeren kako priliku za povratak iz mrtvih dobiješ samo jednom, a i to samo ako imaš iznimno puno sreće. A Topnik je urekao samoga sebe žrtvujući se za njega i Edie, i George je znao da mu, ne oslobode li ga i ne omoguće mu povratak na njegovo postolje do ponoći, sreća neće ni trebati jer će to biti njegov kraj.

Krajičkom oka uhvatio je zamagljeni prizor neobično mu poznate vratareve kuće na lukovima, čija je georgijanska elegancija bila u neskladu s modernim trgom iza nje, a onda je, neobjašnjivo, začuo toliko nevjerojatan zvuk da se počeo divlje ogledati uokolo tražeći njegov izvor: bio je to zvuk tugaljivog meketa ovaca usred tog vjetrovitog kamenog trga.

Imao je smirujući prizvuk trave, brda i ljeta i uza svu svoju neobičnost, ušao je u njegov pregrijani mozak poput hladne vode nakon duge suše. Iz nekog neobjašnjivog razloga razvedrilo ga je nevino životinjsko glasanje usred ovog meteža.

Onda su, kao da je uistinu postao lakšim, naglo poletjeli uvis i preletjeli preko uredske zgrade pred njima, prebrzo da bi mogao biti siguran ali ipak dovoljno sporo da je bio gotovo uvjeren kako je čuo glas među ovcama koji je viknuo za njim:

– Drži se, sine moj!

George se počeo otimati i okretati u Cjevčuginu zagrljaju, očajnički pokušavajući vidjeti ovce ili pak čovjeka čiji je glas, bio je siguran, bolno siguran, i čuo i prepoznao ali vodoriga je nastavila letjeti preko krovova i nije više mogao vidjeti trg.

Bio je to tek djelić zvuka, ali u njemu je izazvao provalu adrenalina.

63

Osjetio je navalu nove energije, kao da se upravo probudio, svjež nakon prospavane noći. Nije se osjećao ništa manje preplašenim niti zbunjenim onim što mu se događalo samo se odjednom osjetio sposobnijim suočiti se sa svime.

Krivudavi ožiljak na njegovoj ruci oštro ga je zapekao, ali bol nije bila nepodnošljiva, niti je zaustavljala neobjašnjivu provalu zadovoljstva koje je odjednom počelo strujati njegovim tijelom. Na brzinu je pogledao u tri žile koje su mu se plele oko zapešća. Činilo mu se da su se produljile, jedna je zapravo prešla preko zapešća i počela mu se plesti gornjom stranom podlaktice. Nekako mu je od pogleda na te žile koje su mu, činilo se, putovale kroz meso, pozlilo više od svog manevriranja zrakom.

– Bavran, – procijedila je odjednom Cjevčuga, a onda se naglo podigla i svijet se iznova opasno nakrivio.

U slučaju da je moguće spotaknuti se na nebu, sto metara iznad bilo kakvih prepreka, onda su to upravo učinili. George se usredotočio na to da zadrži sadržaj svog želuca u njemu, a potom je, uspješno izbjegavši povraćanje, pogledao prema gore da vidi što je to mučilo vodorigu i zašto se osvrtala.

Potom se svijet još jednom propeo i zavrtio i Georgeov je želudac poskočio kako bi opet pozdravio njegove krajnike, a on je shvatio da Cjevčuga bježi od nekoga, jer je zaronila između dva nebodera kao da se pokušava sakriti od nečega na večernjem nebu. Nagnuo se u smjeru u kojem je vodoriga gledala, ali nije vidio ništa osim zgrada u kojima su se palila svijetla, dok je uokolo nestajalo dnevne svjetlosti. Na nebu nije bilo ničega, osim velike vrane ili nekakve takve ptice koja je polako letjela u daljinu, u pravcu sjevera. U tome nije bilo ničega prijetećeg i George jednostavno nije shvaćao zašto se Cjevčuga ponašala tako čudno.

– Bavran! – prostenjalaje vodoriga, ovaj put s više napetosti u glasu.

A onda je nestalo ranovečernjeg neba i oni su nadlijetali krovove velike stare zgrade koja kao da se prostirala preko cijelog jednog gradskog bloka. George je nakratko ugledao stupovlje Kraljevske

64

burze s desne strane i shvatio da je to značilo da su letjeli iznad zgrade Engleske narodne banke u Ulici Threadneedle.

Pogledao je dolje i ugledao tamnu prazninu središnjeg dvorišta zgrade, a onda je začuo nekoga kako pjeva.

Čuo je tek djelić pjesme koja je presijecala buku užurbanog grada, ali čuo ju je jednako jasno kao i zvuk meketa na Trgu Paternoster. Radilo se o glasu djevojčice koji je posjedovao nevjerojatnu lakoću i čistoću, prizivajući u misli sunce i lagane proljetne povjetarce. Bio je to sretan zvuk nekoga tko je pjevao samo iz vlastita užitka, naglašavajući rimu na kraju svakoga stiha s radošću u kojoj je bilo nečega djetinje čistog i nevinog.

'S pčelicama ja pelud vadim, u jaglačevu zvonu dok ležiiiim; kad sove huču pak ne radim, na leđima netopira letiiiim ...'

Pjevanje je dolazilo s vrha kupole koja se dizala iz oštroga ugla obližnje zgrade. Pjevačica je bila sjajna mrlja zlata, jasno ocrtana na sivilu zgrade i mračnoj sjenovitoj uličici iza nje. Balansirala je poput balerine na prstima jednog tanašnog stopala, dok je drugu nogu držala zabačenu unatrag u nagovještaju dražesne arabeske. Zlatni nabori bljeskali su joj oko nogu i torza, kao nošeni nevidljivim povjetarcem koji joj je mrsio zlaćanu kosu, dok je pjevala, vrata izvijenog unatrag u radosnome zanosu, nebu i mjesecu koji se upravo počeo dizati na nebu.

Bila je vizija elegancije, dražesti i sreće a onda je, trenutak nakon što ju je George ugledao, i ona ugledala njega, pa je, iako su joj usta ostala otvorena prestala pjevati gledajući s nepatvorenim iznenađenjem Cjevčugu kako leti pored nje.

A Georgeu se učinilo da joj lice sjaji, ne samo zato jer je bilo zlatno. Sjajilo je zbog toga što su joj oči bile blistave i pune nade i nečega što ga je činilo nervoznim iako ne nužno na loš način.

– Dječak? – izgovorila je ona, žuboreći glasom poput bistrog planinskog potočića. – Zdravo, dječače.

A onda se, nakon što je Cjevčuga nastavila letjeti, njezin osmijeh pretvorio u malu tužnu grimasu i kratko je odmahnula rukom.

65

– Zbogom, dječače.

– Upomoć! – povikao je s osjećajem nelagode.

Cjevčuga je ljutito prosiktala. George se okrenuo prema djevojčici koja je nestajala u daljini.

– Hej, zbilja! – povikao je. – UPOMOĆ!

Onda je djevojčica nestala jer su zamakli za ugao sljedeće zgrade.

Cjevčuga se također osvrtala, i nije bila nimalo zadovoljna nečime što je vidjela jer je odjednom glasnije prosiktala i spustila jedno rame, zaokrenuvši iza visoke uredske zgrade uz nagli istrzani pokret skijaša kada se mora naglo zaustaviti.

Uhvatila se kandžom za nisku krovnu ogradu i elegantno se zaustavila uz okret, stisnuvši se uz kosi krov prekriven zelenkastosivim crijepom.

Krila je potpuno rastvorila, a George je zaglavio između njih i kosine krova.

Stajali su tako nepomični neko vrijeme. Čulo se samo teško Cjevčugino dahtanje i lupanje Georgeova srca. Pogledao je dolje i vidio kako su mu stopala uglavljena u skliski žlijeb ispod kojeg je zjapila duboka smrtonosna provalija završavajući pločnikom.

Primijetio je i da mu je preostala samo jedna cipela jer mu se čarapa odmah natopila vodom. A onda je Cjevčuga učinila nešto stravično.

Ispustila ga je.

Rukama je počeo grabiti uokolo, a potom je shvatio da se, ako je želio izbjeći pad, mora priljubiti uz kosinu krova i nadati se da žlijeb neće popustiti.

Prestao je mahati rukama i priljubio se uz krov. Cjevčuga ga je promatrala, a onda polako kimnula. Uperila je u njega jednu kandžu kao upozorenje. A onda je krenula naprijed, pužući prema vrhu krova. Uši je priljubila uz glavu pa je zbilja izgledala kao velika grabežljivica.

66

Georgeu se pružao pogled na oštre šiljke njezine kralješnice koji su drhtali kao dlaka na psećim leđima kada nanjuši opasnost. Pitao se što je to plašilo vodorigu. Osjetio je podmuklu iskricu nade: možda ga je netko tražio. Možda se Topnik oslobodio i dolazi ga spasiti, možda je pozvao u pomoć neke leteće ...

U tom ga je trenutku napustila sva nada jer se sjetio da su svi leteći kipovi za koje je znao bili mrljavci, a ne zrcalnici. Vidio je kako se Cjevčuga prišuljala vrhu krova, a potom se počela prebacivati na drugu stranu. Zastala je na trenutak, jednom nogom i jednim krilom još na Georgeovoj strani krova, spremna za povratak u slučaju da u zraku primijeti opasnost.

George se usredotočio na pridržavanje za zastrašujuće strmu kosinu krova. Vjerovao je da će preživjeti ako ne napravi neki nagli pokret. Bio je prilično uvjeren da može ostati nepomičan, naročito stoga što je posljedica kretanja bilo brzo klizanje prema dolje, a potom vječno mirovanje. Skoncentrirao se na priljubljivanje uz krov. Izdržat će u tom položaju.

Osjećao je crijep od škriljevca pod svojim raširenim dlanovima. Vidio je zelenkaste mrlje na sivoj površini pred svojim nosom. Osjetio je kamen pod jagodicama prstiju. Možda zato što se tako snažno koncentrirao na to da ostane slijepljen uz njega, imao je osjećaj da je u stanju osjetiti samu strukturu kamena, tanke zrnate, stlačene slojeve koji su omogućavali njegovo razbijanje u tanki krovni crijep. Osjetio je čak i magnetske trnce u prstima, kao da zelene mrlje nisu bile kamen već sićušni komadići željeza ugrađeni u njega.

Neposrednost i snaga onoga što je osjećao pod rukama toliko su ga obuzeli da je zaboravio na strah.

A onda ga je nešto udarilo u gležanj.

Refleksno se trgnuo i gotovo se strmoglavio na ulicu. Raširio se uz krov što je bolje mogao, pokušavajući postati njegovim sastavnim dijelom, nadajući se da će mu svaki dodatni djelić vlastita tijela koji bi mogao sljubiti s crijepom biti od pomoći. Čak je i lice priljubio uz hladan kamen.

67

– Pokušavaš li se ti to, možda, pridržavati nosom za krov? začuo je jedva čujan šapat iza sebe.

Pogledao je prema dolje i ugledao zlatnu djevojčicu kako zuri u njega, laktovima oslonjena o žlijeb, a bradom o dlanove, jednako opuštena kao da se naslanja na šank usprkos činjenici da joj je pod nogama bila samo smrtonosna provalija

Automatski je podigao pogled da provjeri je li ju Cjevčuga čula. Sve što je mogao vidjeti bila je jedna kandža koja je izvirivala preko ruba krova i djelić krila. Cjevčuga je još uvijek nešto motrila.

Djevojčica se odgurnula od žlijeba, pridržavajući se za nj ispruženim rukama i još uvijek zureći u Georgea.

– Hajde, – rekla je jednostavno, pružajući mu ruku.

– Tko si ti? – prošaptao je George, pokušavajući odgoditi trenutak u kojem će se morati odvojiti od mokrog crijepa kako bi saznao uključuje li njezina sposobnost letenja zrakom i sposobnost pridržavanja njegove težine.

– Ja sam poslanica tvoje Sudbine, – odgovorila je s očaravajućim osmijehom. On je uzvratio osmijeh. To mu se činilo pristojnim iako nije imao pojma o čemu je govorila.

A onda mu je iščupala stopalo iz žlijeba.

George nije imao vremena niti viknuti niti se uhvatiti za nešto. Samo je pao, bespomoćno mašući rukama a onda ga je ona uhvatila.

– Št..?

– Pssst, – prošaptala je toplim dahom, usta priljubljenih uz njegovo uho.

Jednim je prstom uprla u Cjevčugina leđa na rubu krova iznad njih.

On je zašutio i kimnuo.

– Drži se, dječače, – dahnula je lako. George joj je rukama obuhvatio nadlakticu koja nije bila hladna kao metal, već topla i meka poput njezina daha.

68

– Što ćemo sad? – pitao je tiho, pogleda uprtog u Cjevčugina leđa.

Osjetio je veselje u njezinu glasu kada je odgovorila.

– Sada ću ja letjeti.

A onda je pustila rub zgrade i počela padati unatrag elegantno poput olimpijske skakačice u vodu, glavom ocrtavajući savršen luk od sto osamdeset stupnjeva u zraku, a George ju je pratio mijenjajući vlastiti položaj i odjednom su oboje letjeli licem prema pločniku pod njima.

Otvorio je usta kako bi viknuo, ali mu ih je ona poklopila svojom slobodnom rukom prigušivši tako njegov vrisak, pa je sada jurio prema vječnome zaboravu.

69

16 – NEOPREZAN GOVOR STOJI ŽIVOTA

Edie se popela na pločnik nakon pješačkoga prijelaza i krenula nizbrdo, skrenuvši potom udesno, prema mračnome prolazu ispod željezničkog nadvožnjaka u podnožju. Vidjela je bijeli trokutasti oblik puba Crnog Fratra uprtog u Temzu poput pramca nasukanog broda.

Zastala je kada je pred njom usporio taksi koji se okretao i vraćao uzbrdo. Kada je taksi nestao, ona nije počela prelaziti cestu. Samo je stajala tamo, zureći u pročelje puba, ne u ono što je bilo na njemu, već ono čega nije bilo. Sat u donjem dijelu još je uvijek pokazivao pet minuta do sedam, ali iznad njega, tamo gdje je obično stajao kip Crnog Fratra, sada je stajalo tek prazno postolje.

Fratra nije bilo, a prazno se postolje Edie učinilo kao prijetnja.U glavi je prevrtala sva pitanja koja mu je namjeravala postaviti, pokušavajući sama zaključiti kakve će joj odgovore dati, hoće li joj pomoći, kako će ga možda morati nagovarati da to učini, ali nije joj palo na pamet kako njega možda uopće neće tamo biti. Nije razmislila ni o tome kako će ući u pub ne bude li njega da je pusti unutra uz veseli smijeh i zveckanje ključeva. Još se jedan automobil okrenuo pred njom i poprskao je kišnicom iz obližnje lokve, prenuvši je tako iz razmišljanja.

– Dobro, – rekla je, udarajući petom Georgeove cipele o svoj dlan. – Dobro.

Pretrčala je preko ceste i pod nadvožnjak, a nad glavom joj je zlokobno protutnjao vlak. Našla se pred zgradom puba i usporila, odjednom na oprezu.

Vrata su bila otvorena, ali su svjetla bila ugašena. Prilazeći im primijetila je dvojicu radnika kako iznose naramak dasaka i ukrcavaju ih u bijeli kombi parkiran na pločniku. Priljubila se uz bočni zid zgrade i stajala tamo nepomična, trudeći se biti nevidljiva.

Nevidljivost je bila dar koji je kod sebe primijetila vrlo rano. Ponekad je pomišljala kako je ljudi jednostavno ignoriraju, ali je kasnije zaključila da je često jednostavno nisu vidjeli i to samo stoga

70

što je mogla, kad je htjela,biti izrazito mirna i neprimjetna. Nakon što je uočila da ima taj dar, koristila ga je sve češće, ulažući uistinu velike napore u tu svoju nevidljivost. Znala je da nije stvarno bila nevidljiva, ali znala je i da su zbog nečega tuđi pogledi klizili s nje kao da je bila premazana teflonom.

Pričekala je da se radnici vrate u pub, a onda se brzo prišuljala ulaznim vratima i leđima se priljubila uz vanjski zid. Izvukla je svoje morsko staklo iz džepa i pogledala u nj. Bilo je mutno i nije sjajilo nikakvim upozorenjem, u njemu nije bilo vatre koja bi naviještala opasnost. Tutnula ga je natrag u džep, istoga trenutka osjetivši kako joj je teška zmajeva glava u džepu Georgeova kaputa udarila o bedro.

Tada je znala da je bilo loše što god se desilo Georgeu, zato jer je rekao da će ostati s njom, a njegova je riječ imala težinu a čak i da nije, sigurno ne bi pobjegao ostavivši joj kaput s tako dragocjenim predmetom u džepu.

Prije nego što je uspjela o tome bolje razmisliti, radnici su izašli van pognuti pod težinom druge, veće hrpe dasaka. Prošli su pored nje, dok je ona stajala priljubljena uza zid, ne dišući. Čim su obojica prošla, brzo se okrenula na peti i kliznula kroz vrata u tamu.

Unutrašnjost puba izgledala je više-manje jednako kao kada su ona i George posljednji put bili tamo, prekriveni zaštitnim plahtama, a posvuda su ležali alat i grđevinski materijal. Podigla je rub jedne zaštitne plahte i čučnula pod stol, vrativši je odmah na mjesto. Prestala je disati čuvši kako se jedan radnik vratio unutra, podigao nešto što je zveketalo poput kutije za alat, ugasio svjetla i izašao.

Ulazna vrata lupnula su snažno poput crkvenih, a potom se začulo okretanje ključa u bravi. A onda, kada se malčice opustila i nekoliko puta plitko udahnula, začula je tupi udarac zatvaranja bočnih vrata kombija i zvuk motora koji je nestao u buci velike prometnice ispred puba.

Ipak sljedećih pet minuta nije se micala, tek je čučala tamo u sve mračnijoj prostoriji ispod prljavog platna osluškujući hoće li začuti nešto ili nekoga tko je možda bio zaključan zajedno s njom. Kada je potpuni izostanak zvuka ili pokreta u toj zaključanoj prostoriji

71

potvrdio priču o praznini i napuštenosti, izvukla se ispod stola i odlučno krenula prema šanku. Prostorija je bila zagušljiva i pregrijana. Zaudarala je na radnike i žbuku.

Otresla je Georgeov kaput sa sebe i stavila ga na šank, na koji je potom sjela, prebacila noge preko njega i jednim odlučnim pokretom skočila na drugu stranu. Sagnula se i pregledala kartonske kutije uredno posložene uz podnožje šanka, a potom gurnula ruku u rasporenu kutiju s ružičastim slovima i izvukla iz nje dvije vrećice čipsa s okusom škampa.

Bila je toliko gladna da je rasparala jednu vrećicu i počela zubima mljeti začinjene komadiće krumpira u škrobnu masu prije nego što je uopće ustala iza šanka.

Zatvorila je oči i na trenutak uživala u okusu i samom osjećaju žvakanja. A onda se bacila na posao.

– O. K., – prošušljala je punih usta. – Silazi. Moramo razgovarati ...

Kao odgovor dobila je samo tišinu.

Otvorila je oči i istresla drugu polovicu vrećice u usta, sretno žvačući na trenutak, potom pročistivši grlo za sljedećih nekoliko riječi.

– Ozbiljno. Nemoj da moram dolaziti po tebe ...

Tišina. Posegnula je rukom ispod šanka i pojavila se s bocom đumbirova piva. Gurnula je bocu u otvarač pričvršćen s unutarnje strane šanka i skinula čep bez gledanja. Potegnula je dva gutljaja iz boce ispravši komadić čipsa što joj je bio zapeo između dva zuba.

Potom je podrignula i udarila debelom staklenom bocom o šank.

– Ej. Tragedijo. Trebaju mi jednostavni odgovori.

Namjerno nije gledala u mračnu nišu iza triju plitkih lukova s desne strane. Uvježbanom uhu bilo je više nego jasno da je upravo odatle dolazila sva tišina.

– Znam da si tamo.

Tišina. A onda je, upravo u trenutku kada je Edie otvorila usta

72

kako bi ponovno progovorila, jedan drugi glas sramežljivo iscurio ispod lukova.

– Nisam.

Bio je to dječački glas. Edie je prikrila osmijeh istresavši sadržaj druge vrećice čipsa u usta.

– Gdje je Fratar?

Sada je, nakon što je iz nje već bio iscurio glas, tišina bila puno elokventnija. Govorila je o nekome tko je pokušavao pronaći način da izbjegne izravan odgovor, pomislila je. Maleno se grlo nakašljalo.

– Njega nema ovdje i tako ...

– Obojica niste ovdje?

– Ne. Da. Ahem. Da ... Samo njega nema ovdje malo više neg mene.

Razumiješ?

Ispod jednog od lukova prvo je izvirila razbarušena kovrčava kosa, a potom se pojavilo i lice, vragolasto lice uličnog kerubina s maskom kojoj je kipar podario naročito tragičan izraz. Lice se vragolasto smijuljilo.

– Sada razumijem, – procijedila je ona suho.

– Ti si u banani.

– Jesam li?

– U teškoj banani, priča se.

– Tko to priča?

– Nemam pojma. – Skočio je na tlo i pogledao u nju. A onda je pogledao u masku koju je držao u ruci. Stavio ju je pred lice, a onda je odmakao, pa se Tragedija izmjenjivala sa smiješkom. – Svakakvi ljudi dolaze u pub. Držiš li uši otvorenima, svašta čuješ.

– Što to svašta?

Opet se sakrio iza maske, a potom je napola odmakao namigujući

73

jednim vidljivim okom.

– Neoprezan govor stoji života.

Edie nije imala pojma o čemu je govorio.

– Kako to misliš?

– Neoprezan ... Znaš.

– Ne, ne bih pitala da znam.

– Tako kažu. Tako su govorili.

– Tko?

– Ne znam ja. Oni. Svi. Bili su plakati. I mi smo imali jedan tamo.

– Kada?

– U ratu. Znaš. Kada su bacali bombe i tako to. U, kako se ono kaže? U Blitzu. Sjećaš se.

Edie je shvatila da on govori o Drugome svjetskome ratu.

– Blitz?

Izgledao je zadovoljno. Njegova su se mala prsa nadimala i energično je kimao glavom.

– Eto vidiš. Sjećaš se. Tamo smo imali plakat. Sviđao ti se.

– Ja se tada nisam bila ni rodila.

On je pogledao ulijevo, udesno, pa u nju, nabravši čelo.

– Nisi li?

Ona je zatresla glavom.

– Moja mama se nije bila rodila.

– Ja sam mislio da si ti ...

– Imam 12 godina ...

– Pa dobro, al to ne znači ništa. Starija si od mene. Ja mislim. Hoću reći, ja mislim da nemam dvanaest. Ne još.

Počeo je izgledati zbunjeno.

74

– Izgledaš kao da ti je otprilike deset godina. Ali, tebi će uvijek biti deset, zar ne?

– Hoće li?

– Hoće. Kipovi ne stare. Bilo ti je deset i u ratu, kao što ti je deset sada. Ali ja se nisam bila rodila, ni moja mama se još nije bila rodila, čak mislim da se ni njezina mama nije bila rodila ...

On je na to još jače nabrao čelo. – Ali, plakat ti se sviđao. Siguran sam da se sjećam.

Zatresla je glavom. Ovo je postajalo smiješno.

– Nisam ja vidjela nikakav plakat.

Zurio je u njezine oči još nekoliko trenutaka. – Mislio sam da jesi. Ja ...

– Nisam, – odsjekla je. Nije imala vremena za gubljenje. On je izgledao uvrijeđeno i, odjednom, pokislo. Vrtio je masku u ruci i gledao u vlastita stopala.

– O. K.

Stopalom je pratio uzorak na tepihu.

– Samo, ja već toliko dugo gledam svašta pa mi se sve pomalo zapetljalo, razumiješ? Kao da se zapetljalo u čvorove. Sve se zamrsilo. Kao, ja mislim da se sjećam nečega što nisam smio vidjeti, a vidio sam stvari kojih se ne bih trebao sjećati. A tu su još i stvari koje definitivno nisam vidio niti ih se sjećam niti ih mogu zaboraviti. Razumiješ?

– Ne.

– Toliko mi je stvari u glavi da ih jednostavno ne mogu sve pratiti. Sve je zbrčkano. To je jedna od stvari zbog kojih mislim da sam pogrešno napravljen, znaš?

Osjetila je propuh za leđima. Novine na stolu pored Tragedije zašuškale su. On je ispružio ruku i uhvatio list koji se podigao na povjetarcu. Gledao je u nj kao da je bio iznenađen što mu se našao u ruci. Onda se zamišljeno namrštio i zgužvao ga u kuglu koju je držao

75

u šaci, nasmiješivši se.

Posljednji put kada je Edie vidjela Malu Tragediju on je žarko želio da ga ona osijevne da iskoristi svoju sposobnost isisavanja prošlosti iz kamena i metala da ga dotakne i pogleda postoji li u njemu neka greška. Ona ga nije dotaknula, ali vidjela je da s njim nije bilo sve u redu. Nije znala je li on bio pogrešno stvoren ili stvoren da bude pogrešan, ali njegova želja da ga osijevne kada su svi drugi kipovi uzmicali pred boli i patnjom koju je u njima izazivao njezin dodir, bila je jedna od stvari zbog kojih ona i George nisu imali povjerenja u cjelokupnu atmosferu u pubu, niti u njegova prijeteći veselog gazdu.

Dosada je mislila kako je Mala Tragedija zrcalnik. Ali, počinjala je pomišljati da je i njegova priroda dvostruka, poput poluljudskih-polufantastičnih sfingi. Možda je bio mrljavac kada je na licu nosio masku, a zrcalnik kada nije. Tako da nije izravno odgovorila na njegovo pitanje. Umjesto toga promijenila je temu i vratila se na ono zbog čega je opet došla u pub.

– Gledaj. Nemam vremena za priče. Moram pronaći Topnika. I Georgea. Ne znam odakle da počnem, osim možda od jedne stvari: Što je u ogledalima?

On je opet izgledao zbunjen.

– Kojim ogledalima?

Ona je uprla prstom u ogledala na obje strane luka pod kojim je stajao.

Ogledala su se nalazila sučelice jedno drugom s unutrašnje strane pilastara, a onome tko je stajao među njima, činilo se kako se, osim što se međusobno reflektiraju, ponavljaju u beskraj.

– Ta ogledala. Moram znati što je u tim ogledalima.

On se počešao po glavi rukom u kojoj je još uvijek držao zgužvani novinski papir premještajući se s noge na nogu, i izbjegavajući njezin pogled.

– Ništa, to su samo ogledala, ne?

Edieje zakoračila prema njemu. On je podigao pogled i veselo se

76

nasmiješio kao da je vidi prvi put. Kakav god je bio njezin izraz lica očito nije uzvraćao osmijehom, zato jer je i njegov ubrzo izblijedio, prije nego što se pretvorio u grimasu popraćenu nelagodnim slijeganjem ramenima.

– To su samo ogledala. Ozbiljno, bez zafrkancije. To je sve ...

Edie se nakašljala. Pitanje koje je namjeravala postaviti bilo je toliko izvanzemaljsko da nije htjela da joj zapne o nešto u grlu prije no što ga uopće uspije izgovoriti.

– Jesu li to ogledala u koja možeš ući?

– Možeš što?

Naglo je nakrivio glavu i klimao njome lijevo-desno, škiljeći u nju poput sjenice kada analizira naročito složenu hranilicu za ptice.

– To su ogledala u koja možeš ući, zar ne? Rekao si da postoje druga mjesta, druga ovdje. Rekao si da mi možeš pokazati kako do njih doći ...

– Aaaaaa, nikada to nisam rekao! Kakva budalaština!

Ona se okomila na njega, stisnute šake.

– Jedina budalaština bit će pljuska koju ćeš dobiti ne uozbiljiš li se i ne počneš li mi govoriti istinu. Želim znati sve o ogledalima jer mislim da u njima ima nešto, zar ne? Kada smo odlazili odavde pogledala sam u njih i sve je bilo jednako, stotine odraza jedne te iste stvari koji su nestajali u daljini, sve kopije jedan drugog osim jednog.

Potom je prstom uprla u ogledalo. On se trgnuo kada mu je rukom prošla pored ramena, ali pogledom je slijedio njezin prst.

– Sada više nije tamo. Nadala sam se da bi mogao biti, ali nije. Ali, bio je. Jedan je odraz bio drukčiji od svih ostalih, a ti znaš i zašto, – navaljivala je Edie.

– Ne, ne želim uopće znati ...

Počeo se opet povlačiti u tamu. Čula je kako nervozno gužva novinski papir u ruci. Glasom je pucnula kao bičem i on se ukočio u mjestu.

77

– Tragedijo! Ne mrdaj.

Ušla je za njim u mračnu nišu.

– Svi su odrazi u ogledalima bili jednaki, samo su se smanjivali, ali bio je među njima i jedan odraz u kojemu su na tlu ležali zdjela i nož. Odnosno, ja sam mislila da su to zdjela i nož, dok ih kasnije nisam opet vidjela.

Adamova jabučica na vratu Male Tragedije dvaput je poskočila.

Pogledom je kružio po prostoriji kao da traži izlaz. Ili pomoć.

– Vidjela si ih kasnije? Taj nož i zdjelu, ili što već?

Adamova jabučica podigla se i po treći put, kao da se utapao.

Ona je smrknuto kimnula. Njegova joj je nelagoda govorila da se nalazila na pragu nečeg novog, nečeg moćnog.

– Vidjela sam ih opet nakon što je onaj zlikovac, Hodač, izvukao dva mala okrugla ogledala iz svoga džepa i zakoračio u jedno od njih. Vidjela sam ih trenutak nakon što je on nestao u ogledalu, odvukavši i našega prijatelja sa sobom. Samo što to nisu bili zdjela i nož. Bili su to Hodačev bodež i Topnikov šljem. Ležali su na tlu, a sa svake su strane jedan trenutak lebdjela ta dva ogledala, kao u nekakvom mađioničarskom triku, nitko ih nije pridržavao. Potom se začulo tiho plop i ogledala, šljem i bodež jednostavno su nestali. Dakle, ono što ja želim znati, što moram znati jest: može li se u ta ogledala ući? A ako može, kako je moguće da sam ja vidjela šljem i bodež kako leže na tlu prije nego što se to uopće dogodilo?

– Eh, – progovorio je Mala Tragedija. – Pa. Ahem.

Pogledom je kružio po prostoriji.

– Trebala bi to njega pitati. On barata riječima. Ja zapravo samo vidim stvari. Pitaj Starog Crnog.

– Pitam tebe.

– Pitaj njega.

– Njega nema ovdje.

78

Tragedija je pogledao u zgužvani novinski papir u svojoj ruci. A potom ga je pažljivo odložio na stol. Edie se sjetila kako je on uhvatio taj list podignut propuhom s vrata, i tek se onda sjetila da su vrata zatvorena. Bila zatvorena. Zaključana. Dovoljno čvrsto da onemoguće propuh.

Mala Tragedija je krivio lice kao da već zna ono što je ona sa zakašnjenjem shvaćala.

– Ahem ...

Naježila se. Instinktivno je rukom posegla u džep po svoje morsko staklo. Prekinuo ju je duboki zvonki glas koji je začula za leđima.

– Mali vragolan pokušava reći: Da, ima.

Ona se okrenula, znajući što će vidjeti.

Našla se nosa uprtog u trbuh samog Fratra koji se dizao iznad nje poput tamne stijene. A kada je podigla pogled, nije joj promaklo kako je prethodno veselo lice sada bilo veselo i dobrodušno poput crnog, tmastog oblaka na hladnom olujnom nebu.

79

17 – ARIELIN LET

George je padao prema tlu u zagrljaju zlatne djevojčice. Znao je da je sve bilo gotovo. Za jednu sekundu njegova glava će se zabiti u pločnik. I Topnik će umrijeti, a Edie nikada neće saznati da je on nije namjerno napustio, a njegova majka njegova majka nikada neće saznati koliko on ...

Instinktivno je ispružio ruke i dvije su se stvari dogodile istodobno: djevojčica ih je udarila rukom koja nije bila omotana oko njegovih prsa i pritisla ih čvrsto uz njegovo tijelo.

A onda je uzletjela.

U posljednji je čas pobijedila sve zakone aerodinamike i izravnala tijelo, okrenula se za devedeset stupnjeva akrobatski uzletjevši ulijevo, pa je umjesto da se razbije o kameni pločnik odjednom letjela paralelno s njim, na visini od otprilike pola metra.

– Drži ruke uz tijelo ili ćeš se ozlijediti, – rekla je mirno. George je zurio u kamene ploče koje su mu promicale pod nosom navikavajući se na činjenicu da je živ. Kimnuo je, a onda pogriješio tako što je podigao pogled.

Ne samo da im je ponestajalo pločnika iznad kojeg bi mogli letjeti, već se pred njima nalazilo prometno raskrižje. Autobusi i kamioni jurili su njime iz suprotnih pravaca, a djevojčica kao da je predugo čekala, zbilja predugo činilo mu se odjednom, u slučaju da je namjeravala poletjeti uvis i nadletjeti vozila koja su im tutnjala na putu.

Visoki šleper dojurio je slijeva i činilo mu se da će sigurno udariti u njega, bio im je preblizu da bi ga uspjeli zaobići ili izbjeći, i opet je znao da je gotovo i opet nije htio zaklopiti oči a onda je poželio da jest jer se, umjesto da se sudari s kamionom, ona spustila još niže i proletjela ispod njega, između kotača u pokretu.

Njezin mu je smijeh žuborio u uhu, dok je skretala ulijevo i dizala se u visinu, i iako je George trenutak ranije bio prestravljen, shvatio je da nije vrištao već se smiješio.

80

I to zbog jednog razloga: ona je letjela.

Baš kao što je i rekla.

A kad je letjela, stvarno je letjela.

Cjevčuga, za usporedbu, nije uopće letjela. Cjevčuga se, za usporedbu, sporo vukla nebom satjerujući velike količine zraka sebi pod krila dok je očajnički grabila dalje. Cjevčuga se kretala nebom u stalnoj borbi protiv zraka i gravitacije. Djevojčica se nije borila sa zrakom. Letjela je kroza nj kao da je bila dio njega.

Shvatio je da se ona upravo radi toga smijala. Uživala je u slobodi i uzbuđenju leta.

Kao da mu je pročitala misli, provijugala je između triju rasvjetnih stupova, a onda kroz prolaz pod modernom zgradom koji je vodio do malog trga pred starom kamenom crkvom. U širokom je luku proletjela s desne strane građevine na visini na kojoj su se nalazile vodorige, dovoljno blizu da George s olakšanjem uvidi da su jedine vodorige na ovoj crkvi bile groteskne iskežene srednjovjekovne glave.

Onda je poletjela u užem krugu i spustila se na pločnik pored zdepastog nebodera u obliku kiselog krastavca koji je bio moderan onoliko koliko je crkva u njegovu podnožju bila stara.

Elegantno je spustila Georgea na tlo i zakoračila unatrag, provlačeći prste kroz kosu, kroteći vjetrom razbarušene zlatne kovrče. Oboje su bili zadihani i trebalo im je neko vrijeme da počnu normalno disati.

Dok su tako stajali, primijetio je da joj oči blistaju od uzbuđenja.

– Jamčim ti da smo joj pobjegli, – rekla je.

Podigao je pogled u nebo i sa zadovoljstvom utvrdio da Cjevčugi nije bilo traga. Kimnuo je.

– Hvala ti.

– Bilo mi je pravo zadovoljstvo, dječače, – nasmiješila mu se.

– Zovem se George, – pružio joj je ruku jer nije znao što učiniti, a rukovanje mu se oduvijek činilo dobrim uvodom u upoznavanje. Ona

81

ga je čudno pogledala, a onda prihvatila njegovu ruku. Ali umjesto rukovanja, okrenula ju je i zagledala se u nju. Primijetio je kako proučava njegov ožiljak, zmajevu ranu, Oznaku Stvoritelja.

– Ehm, počeo je on. To je ...

– Znam ja što je to, dječače, – nasmijala se. – Budući da sam jedna od stvorenih, kako bih mogla ne znati? Rekavši to pustila mu je ruku.

– Tko si ti? – pitao je on.

– Ja sam Ariel.

George je kimnuo glavom smiješeći se, a onda pogledao u sve mračnije nebo u strahu da će se na njemu pojaviti vodoriga.

– Znat ću bude li u blizini, – rekla je. – Ona probija velike rupe u nebu dok vuče svoju grotesknu tjelesinu kroza nj. Osjetit ću vibracije. Ipak sam ja duh zraka.

Onda se George sjetio tko je Ariel, jer je na školskom izletu prije dva ljeta pogledao predstavu u parku.

– Hm, bez uvrede, ali ja sam mislio da je Ariel dječak.

Pogledala ga je s izrazom lica koji je bio mješavina uvrijeđenosti i povrijeđenog ponosa. On je progutao slinu i požurio se ispraviti prije nego što šteta postane nepopravljiva.

– Ne, mislim, gledali smo predstavu u školi. Predstavu. Zbog toga sam mislio da je Ariel dječak. U predstavi, razumiješ.

Brbljao je gluposti. To mu je bilo jasno. Zasigurno nije popravljao situaciju.

– Izgledam li ti ja kao dječak, dječače?

To je bilo uznemirujuće pitanje i ona ga je postavila na uznemirujući način. Problem nije bio samo u njezinu glasu koji je, uza sve negodovanje, bio prilično dubok i baršunast. Nije se radilo ni o tome da mu se ona uvijek napola rugala iako ga je to prilično živciralo.

Radilo se o tome da je bilo nečega uznemirujućeg u vezi njezine odjeće. Nije to bilo zbog toga što joj je odjeća bila zlatna ili pripijena

82

uz tijelo, niti zbog toga što je prekrivala i to jedva tijelo koje je kipar učinio naročito gipkim i ženstvenim. Radilo se o tome da to zapravo, shvatio je George, nije bila odjeća. To su bili lepršavi komadi tkanine koje je na njezinom tijelu, činilo se, održavao samo lagani povjetarac.

– Ne. Izgledaš vrlo ... ne kao dječak.

Ona je zurila u njega jedan dugi, predvidljivo uznemirujući trenutak. Rubovi usana zatitrali su joj u nagovještaju osmijeha. Nekako je, negdje u dnu želuca osjećao da ga je upravo taj nagovještaj osmijeha uznemiravao više od svega.

– Ja jesam vrlo različita od dječaka, dječače. Niti jedan dječak ne bi mogao učiniti ovo ...

Potom ga je uhvatila za ruku i poletjela uvis. Želudac mu je poskočio a ruka gotovo izletjela iz ramena, a ona ga je dizala sve više provukavši mu svoju ruku ispod pazuha, držeći ga tako leđima priljubljenog uza se, dok je kružila uokolo zaobljenog nebodera.

Vidio je cijele katove uredskih prostorija, dok su se kružeći dizali prema nabrekloj sredini nebodera. Vidio je prazne stolove na kojima su žmirkali kompjutorski monitori. Vidio je muškarca u odijelu koji je dubio na glavi uza zid, dok su se dvije žene u poslovnim odijelima smijale nagrađujući ga pljeskom. A vidio je i potpuno puste katove gdje je samo usamljena čistačica gurala svoja kolica kroz bezlični labirint odjeljaka i kabina. Potom se zgrada počela sužavati, a Ariel se okrenula u letu, smijući se nakon što mu je omogućila pogled na gradsku panoramu.

Ugledao je bljesak rijeke i okolnih nebodera, a potom i udaljenije nebodere Canary Wharfa prema istoku, i počeo osjećati vrtoglavicu pojačanu njezinim smijehom, dok se kruženje ubrzavalo kako su se približavali vrhu zgrade.

A onda se uskovitlana panorama zbilja počela mutiti od brzine kojom je Ariel kružila, a kada su dosegli zaobljeni vrh nebodera, kruženje se pretvorilo u piruetu koja se sve više ubrzavala pa se George počeo osjećati kao jedan od onih klizača na ledu koji se vrte na jednoj nozi tolikom brzinom da u jednom trenutku prestaju biti

83

prepoznatljiva osoba i postaju tek mrlja na pozadini od leda.

– Molim te, –procijedio je, napola se smijući, napola paničareći. – Molim te, Ariel. Povratit ću ...

Njezina se vrtnja usporila, a onda i prestala, a Georgeovom je mozgu trebalo neko vrijeme da se vrati na svoje mjesto i prestane s vlastitom vrtnjom.

Ariel je nježno zakoračila na vršak zgrade i spustila ga na njeg. On je zgrabio rešetku umetnutu u udubinu na vrhu i čvrsto je stisnuo.

– Ne, nemoj! – započeo je, ali ona ga nije poslušala.

Ispustila ga je i on je ostao sjediti na vrhu svijeta, blještavog svijeta od stakla i metala koji se izvijao pred njim tako naglo da je, kamo god je pogledao, uspijevao vidjeti tek provaliju.

Ariel je zakoračila pred njega, zavrtjela se na prstima jedne noge i naklonila kao da je upravo završila virtuozan nastup. Gledala je u njega kao primabalerina koja očekuje pljesak.

– Nema šanse da pustim ovu rešetku da bih ti zapljeskao. Nema šanse, – objasnio je, zaključivši kako je, s obzirom na svoj nesiguran položaj, jedino potpunom iskrenošču mogao sačuvati vlastiti život. – Ali, u pravu si. Niti jedan dječak ne bi mogao tako letjeti. To je bilo nevjerojatno.

– Nevjerojatno?

Jedna se zlatna obrva podigla. Očito nevjerojatno neće biti dovoljno.

– Sjajno. Ludo. Nenadmašno.

Obrve su ponovno postale simetrične.

– Da, rekla je. To je bilo nenadmašno.

– Da, – kimnuo je, uistinu se nadajući kako će ona prihvatiti njegov kompliment i spustiti ga natrag na tlo. Odjednom je s užasom pomislio kako će ga ostaviti ovdje, na vrhu te fantastično izdužene jajaste građevine dok se spuštala noć, a grad gutala tama. Znao je da će, u tom slučaju, on naposljetku zaspati i skliznuti sa zaobljenog

84

nebodera u smrt.

S ogromnim je olakšanjem primijetio da se ona zadovoljno smiješi. Pogledala je u pravcu zapada i pokazala prstom.

– Tamo živi jedan dječak, djetinjasti dječak u djetinjastom parku koji misli da i on može letjeti. Ako ga ikada sretneš, bila bih ti vječno zahvalna ponoviš li mu to što si upravo rekao. Naročito dio o nenadmašivosti. On je odvratni mali hvalisavi gizdavac. Bačena bundeva ima više elegancije u letu od njega.

– Bačena bundeva. Kužim, – George je odvratio, držeći se za rešetku kao priljepak. – Možemo li se sada, molim te, spustiti?

– Već se želiš spustiti? – Ona se lijeno rastegla, ruku spojenih u dlanovima isprepletenih prstiju, posežući prema nebu i podižući se na vrške stopala. Ali odavde imaš pogled na sve.

– Znam, – odgovorio je. – Ali, ne mogu vidjeti ni Edie, ni Topnika, a iskreno ...

I u tome je trenutku sva ljutnja zbog toga što je bio ugrabljen pa spušten, pa onda opet ugrabljen i nošen preko cijeloga grada, dosegla svoj vrhunac i počeo se gušiti.

– ... iskreno, dosta mi je ovoga. Prijatelji su mi u nevolji i trebaju moju pomoć, a meni treba pomoć da im pomognem. Jer sam odgovoran za njih, kužiš? A čini mi se da se ja sve više udaljavam od mjesta na kojemu bih ih mogao pronaći. Zato, molim te, Ariel. Moram učiniti što se mora. Letenje je super, O. K.? Ali ono što ja stvarno moram znati jest možeš li mi ti pomoći ili ne?

Nije više imao što dodati pa je samo zurio u nju. Ona je rukama u zraku ocrtala leptira, a onda mu se nasmiješila.

– Naravno, – rekla je. – Pomoći učiniti ono što se mora. Zato sam i došla po tebe.

Nije shvaćao.

– Oprosti?

– Oprošteno. Rekla sam ti tko sam ja. – Nasmiješila se.

85

– Duh zraka? – pokušao je on.

– Poslanica Sudbine, – odvratila je uz uzdah nevjerice. A potom ga je ponovno povukla za gležanj, a on se okliznuo i opet počeo padati, samo što je ovaj put očekivao kako će ga ona uhvatiti, što je, srećom, i učinila.

– Postoji i lakši put, siguran sam, – procijedio je nakon što su se još jednom podigli iznad tla u posljednji čas.

– Ali ti ne možeš ići lakšim putem, zar ne, dječače? nasmijala se kada su poletjeli prema sjeveru ulicom St. Mary Axe. – Ti ideš Težim Putem.

Zbog načina na koji je to izgovorila, iznenađen činjenicom da je to znala, želudac mu se stisnuo više negoli od svog letenja, a onda je začuo zvuk od kojeg mu je pozlilo još više.

Ispred njih, negdje u tami, začuo je kako jedno zvono zvoni kao za pogreb, duboko i tiho i dostojanstveno. I znao je, bez trunčice sumnje, da je to bilo zvono upozorenja, kao i da je upozorenje bilo namijenjeno njemu.

86

18 – IKAROV LET

Ikar je zamahivao svojim krutim krilima i nekoliko puta bolno vrisnuo nijemim ustima, dok je letio iznad uredskih blokova naselja Broadgate.

Vrištao je jer je mrzio ljude, a što ih je više vidio okupljenih najednom mjestu, to se lošije osjećao. Draža mu je bila sigurnost njegova postolja, gdje je mogao stajati skriven pod napravom pričvršćenom za svoja krila, i zatvoriti uši pred bukom koju su stvarali ljudi hodajući pred njim.

Vrištao je dijelom iz navike, a dijelom i zato jer je njegova orma za letenje bila toliko nezgrapna i teška da je biti stalno spojen s njom nalikovalo boravku u vlastitoj sobi za mučenje.

Bilo mu je teško letjeti, budući da su krila koja mu je stvoritelj podario više nalikovala grubim, podrezanim krilima vjetrenjače negoli nečemu osmišljenom za dostojanstven let. To je značilo da je mogao preletjeti samo kratke udaljenosti prije no što bi ga let iscrpio, a nije se uspijevao izdignuti više od otprilike šest metara iznad zemlje. Kad god je morao preletjeti nešto više od šest metara, morao je to učiniti nizom skokova koristeći svoja žilava stopala kao kandže.

A najviše je vrištao zbog toga što je udaljenost koju je Pokušao preletjeti bila prevelika, pa je morao sletjeti usred grupe ljudi odjevenih za noćni izlazak. Njegova mržnja spram ljudi bila je toliko snažna da je uvjerio samoga sebe, negdje u zakutcima svoga bolesnog uma, da je, što su mu bliže bili, njegova bol bila snažnija.

Sletio je pred jedinu grupicu ljudi koja se nije kretala šest umornih crnih figura satrvenih radom i zaleđenih u vremenu, koje nikada neće stići svojim kućama budući da su bile izlivene od bronce.

Ikar je stao pred njih, zaštićen njihovim stisnutim tijelima od stvarnih ljudi u prolazu.

Šest nepomičnih parova brončanih očiju promatralo je tog mrljavca kako dahće i stenje, uzmičući pred ljudima koji su promicali pored njega.

87

Pravi razlog zbog kojeg je Ikar bio lud, ležao je u tome što nije znao tko je ili što je bio čovjek, stroj, životinja ili ptica. Zbog toga nije ni najbolje letio. Zbog toga je hodao poput bika na stražnjim nogama.

Zbog toga je svoj život proživljavao u vrisku.

Jedino stvorenje koje ga je ikada razumjelo bio je Minotaur, zato jer je Minotaura napravio isti stvoritelj i jer je imao jednaku ludu podvojenost u svojoj srži.

A dječak i sijevka ubili su Minotaura. I on ih je odlučio uloviti, ma koliko bolan bio lov.

Još je jednom snažno udahnuo i bacio se u nebo.

Naći će ih.

88

19 – UKOPAVANJE

Pogrešnost koju je Topnik osjećao duboko u svojoj srži, činilo se, pogoršavala se. Njegov je umor bio dublji od uobičajene iscrpljenosti, a ruke i noge su mu počele otkazivati poslušnost, kao da su se naredbe koje su stizale iz njegova mozga igrale pokvarenog telefona s njegovim udovima, putem gubeći prilično na svojoj preciznosti.

Činilo mu se da su mu ruke, inače snažnih, hitrih prstiju, odjednom bile uvučene u krute boksačke rukavice. Boljela su ga leđa i borio se protiv sveprožimajuće želje da pronađe onaj djelić šljunčane plaže i sjedne na neko vrijeme. Znao je da je ta želja bila smrtonosna, jer je bio prilično siguran da, nakon što sjedne, neće više htjeti ustati. Zato je prelazio svojim sada nespretnim rukama preko grubog kamenog zida zadovoljno zaključivši kako na njemu nije ostao niti jedan kamen srca.

Nasmiješio se samome sebi i podigao improviziranu vreću načinjenu od svojeg nepromočivog plašta. Njezin ga je zveket ispunio zadovoljstvom.

Mogao je učiniti dvije stvari, pomislio je: mogao je baciti vreću pod vodu, pa bi Hodač morao šljapkati u mraku u potrazi za kamenjem srdaca. Problem je bio u tome što je voda, u svom najdubljem dijelu bila duboka jedva dva metra, i mnogo plića u drugim dijelovima.

Šljapkanjem bi se Hodač brzo spotaknuo o vreću koju bi onda otvorio i imao svu potrebnu svjetlost.

Zakopaj je, promrsio je. Pametnjaković nije rekao da ne mogu kopati prema dolje, zar ne?

Pronašao je šljunčani nanos, oslanjanjući se isključivo na osjet dodira. Napipao je stražnji zid i spustio se na koljena. Stavio je vreću s kamenjem srdaca na tlo do sebe i odlučio zapaliti cigaretu.

Zagrebao je šibicom, zapalio kraj cigarete i snažno povukao dim. Izvukao je kositreni tanjur iz jakne i promotrio ga na svjetlu šibice dok mu nije dogorjela do prstiju.

89

– San o četiri dvorca, mo'š mislit znaš li ti što si ti, ljepoto moja? – postavio je pitanje tanjuru dok mu se šibica gasila, a iz uglova odaje ponovno nadirala tama. Ti si prokleta lopata.

Potom je namjestio cigaretu u kut usana i zabio tanjur u šljunak pred svojim koljenima. Izbacio je hrpicu šljunka u jednu stranu i zabio ga ponovno u tlo, zadovoljno primijetivši kako ga zabrana kopanja prema gore nije sprečavala da kopa u suprotnom pravcu.

I kako to često biva, čim je počeo raditi, osjetio se manje umornim. Bilo je to kao da je fizički napor smanjivao napetost, a ritmično kopanje ostavljalo manje prostora za brigu o pogrešnosti u njegovoj srži.

Bio je svjestan kako ima mnogo razloga za brigu, među ostalim i zbog činjenice da mu je vrijeme istjecalo. Gore, na površini zemlje, jamačno se bližila smjena dana. A bude li njegovo postolje prazno u ponoć, gotov je. Nije znao kako će činjenica da će umrijeti i činjenica da je prekršio zakletvu zajedno djelovati. Možda će biti hodajuća mrtva skulptura, par mrtvih ruku, kao mrljavci koji napuštaju svoja postolja samo kako bi izvršavali naredbe Hodača ili Kamena. Od pomisli da bude mrljavac u zrcalnikovu obličju dizao mu se želudac, pa se iskalio na šljunku kopajući snažnije i brže. Što god da se dogodilo, čak i ako otegne papke u ponoć, zakopat će Hodačev bezbožni plijen što je dublje mogao. Kopao je tako snažno da se kositreni tanjur svinuo pa ga je bacio u stranu, i počeo kopati golim rukama.

Dugo su jedini zvuci u tami bili krckanje šljunka kojeg je Topnik vadio iz rupe i bacao u stranu, te tihi povremeni coktaji čovjeka koji je radio objema rukama s cigaretom smještenom u kutu usana.

Pitao se što je George radio u tom trenutku.

90

20 – FRATROVA NAGODBA

– Gdje je dječak? – Crni Fratar zurio je u Edie.

– Nestao je.

– Nestao? Kako nestao? – To je bilo izrečeno optužujućim tonom pa je Edie imala osjećaj da će, što god se dogodilo, biti njezina krivica.

– Jednostavno nestao. Ne znam kako, ne znam kamo.

Isturila je bradu odbijajući skrenuti pogled.

– Ne znaš kako, ne znaš kamo ... a sada si ovdje.

– Da.

Ispustio je zrak iz pluća duboko i glasno, zviždeći poput sigurnosnog ventila visokotlačnog bojlera.

– Pa, to je divno i krasno. Izvanredno, štoviše. A pretpostavljam da ti ...

– Mislila sam da ćeš možda ti znati zašto.

Izgledao je kao da nije navikao da mu netko tako izravno upada u riječ. Nakašljao se.

– Mislila si da ću ja možda znati zašto si ti došla.

– Zašto je George nestao.

Sigurnosni ventil je popustio i iz Fratra je provalila bujica riječi.

– Zašto je on nestao? Ti misliš da ja znam zašto je mali nestao? Ne mogu vjerovati svojim ušima, djevojko! Uvjeravam te da ja s tim nemam veze! Pa, sama pomisao ...

– Mislila sam da ćeš možda znati ima li to veze s Težim Putem.

Bujica se zaustavila. Fratar je prešao rukom od vrha svoje ćelave glave prema bradi. Kao da je njome izbrisao izraz šokirane nevjerice, zamijenivši ga iskrenom zbunjenošću.

– Težim Putem?

91

– Rekao si da mu je Teži Put zagarantiran ne položi li zmajevu glavu na Kamen. Htjela sam saznati je li njegov nagli nestanak dio toga.

Fratar je zakoračio unatrag. Odjednom je izgledao manje opasno. Počešao se po glavi.

– Želiš reći da nije stavio glavu na kamen?

– Da.

– Jer mu je ponestalo vremena? Zbilja sam iznenađen. Vidio sam znak na njegovoj ruci, osjetio moć u njemu, očekivao sam da će uspjeti. – Veliki redovnik izgledao je iskreno zbunjen. – Pa, tako mi svega ... Bio bih se okladio da će pronaći Kameno Srce, zbilja bih. Očekivao sam više od njega.

Edie je odjednom pomislila na Georgea, na odlučan izraz na njegovu licu dok je mirno držao pištolj u ruci, uperen ravno u Minotaurovo oko. Sjetila se kako se uopće nije lecnuo, čak ni tijekom snažne eksplozije nakon što je povukao okidač.

– Nije mu ponestalo vremena. Pronašao je Kameno Srce. Bio je to Kamen Londona. Sam je došao do tog zaključka. Slijedio je mapu od riječi koju si mu dao. Napravio je i druge stvari. Bio je prilično nevjerojatan. Jednostavno je odlučio da neće staviti zmajevu glavu na nj. Izabrao je Teži Put. A ja želim znati je li zbog toga nestao.

– Izabrao je Teži Put? Ti mi hoćeš reći da je on stvarno IZABRAO Teži Put? Sto mu gromova, zašto bi to učinio ...? Osim ako ...

Fratar je pogledao u Malu Tragediju. Potom u Edie. A onda je polako napravio tri koraka unatrag prema šanku. Prebacio je ruku preko njega i zgrabio jednu bocu CocaCole. Zamišljeno ju je otvorio zubima i pružio joj je.

– Popij ako se ova đavolja tekućina uopće može nazvati pićem, i sve mi ispričaj ništa ne izostavljaj. A onda ćemo vidjeti može li se štogod učiniti.

Edieje uzela bocu i sjela na stolac, i, odjednom vrlo svjesna činjenice da je odlomljena zmajeva glava u džepu Georgeva kaputa

92

bila svega nekoliko centimetara udaljena od Fratrova lakta, počela pričati.

Ispričala mu je sve što se dogodilo od trenutka kada su napustili tu prostoriju prethodne noći, i završila ispričavši kako je Topnik nestao u Hodačevim ogledalima.

– I zbog toga želim znati istinu o ogledalima. I o Težem Putu. Moram pronaći Georgea i moramo pomoći Topniku.

– A zbog čega to?

– Zbog toga jer je to jedina ispravna stvar koju možemo učiniti, – odgovorila je bez razmišljanja. A nakon što je čula vlastiti odgovor, shvatila je da je upravo to bio razlog zbog kojeg je ona to htjela učiniti. Uzmeš li jedan život, moraš spasiti drugi.

Tek je onda povukla veliki gutljaj CocaCole. Grlo su joj zaškakljali mjehurići i glasno je podrignula prkosno pogledavši ogromnog zrcalnika pred sobom.

– Ispričala si mi sve što se dogodilo?

– Da, – odvratila je, držeći fige u mislima. – Ispričala sam ti sve što sam vidjela.

Što je bila istina. Otišli su iz puba pod izlikom kako su morali ići po zmajevu glavu, ne htjevši reći Fratru da je cijelo vrijeme bila kod njih, u džepu Georgeova kaputa. Pa je pogledala prema tom istom kaputu i istom otežalom džepu koji je ležao na šanku pokraj Fratrovog lakta.

Odvratila je pogled nadajući se kako Fratar nije primjetio težinu kaputa kada ga je odgurnuo da dohvati bocu CocaCole.

– Nisam te pitao je li to bilo sve što si vidjela. Pitao sam te je li to sve što se dogodilo?

Za stvorenje izliveno od bronce pogled mu je bio zabrinjavajuće čeličan.

– To se dogodilo.

– To još uvijek nije odgovor na moje pitanje, ali dovoljno je blizu

93

za jednu sijevku, valjda.

Začula je kako Mala Tragedija pokušava prigušiti tihi podrugljivi podsmijeh. Nije se previše potrudio, a zvuk ju je iznervirao više nego što je očekivala. Podigla je pogled, sjajan i prkosan.

– Ja ništa ne skrivam.

Fratar je na trenutak zurio u nju, a onda su mu ramena počela podrhtavati, pa se drhtaj pretvorio u potres, a potres zagrmio u smijeh, a u sljedećem se trenutku cijelom prostorijom orio duboki smijeh velikoga kipa za šankom. Malim je barskim ručnikom brisao suze koje su mu potekle iz očiju dok se smijuljio, frktao i općenito se vrlo slabo kontrolirao.

Nije ugodno kada ti se netko odjednom počne neočekivano smijati.

Kada ti se odjednom počne smijati tona i pol bronce u redovničkoj halji još je iritantnije.

– Ej, pokušavala ga je zaustaviti. Što je smiješno?

– Oprosti, – Fratar je hvatao zrak. – Neoprostiva neljubaznost, vječna sramota, strašan propust u gosto ... gostoljubivosti Ali, sijevka koja ništa ne skriva? Ma, sama pomisao! Sijevka nije ništa doli pravo pravcato skladište, pretrpano skrivenim stvarima. Skriveno i skrivanje dvije su strane istog novčića, kao što ti dobro znaš u srži svog mladog bića, priznala ti to ili ne. Sijevka upija skriveno u svijetu i sama je primorana mnogo toga držati skrivenim kako bi preživjela u tom svijetu. Vjere mi, da nije gotovo simetrija, mogao bi biti paradoks.

Pa je iznova prasnuo u smijeh, a ramena su mu se tresla i podbradci razdragano podrhtavali koliko ga je sve to zabavljalo.

Ona nije imala pojma što je značila cijela ta lavina riječi. Pomislila je kako se koristio svojim dubokim glasom kao toljagom. Razumjela je riječ paradoks, i jest bio paradoks što je ovaj nasmijani kip koji je bio utjelovljenje gostoljubivosti i veselja zapravo bio toliko zastrašujuć.

Bilo je to kao da je koristio svu tu veselost kao oružje. Bio je jako

94

daleko od nasmiješenog čovjeka s nožem koji ju je progonio na usamljenoj plaži u, činilo joj se, nekom drugom životu; no ipak, bilo je nečega u njegovu veselju što je naviještalo ako već ne skriveni nož, a ono skriveni motiv koji bi za nju mogao biti jednako koban.

Od svog tog smijeha i veselja bilo je teško misliti, a razmišljanjem je Edie ostajala korak ispred drugih.

– Ej, – pokušala je. On se nastavio smijati.

Bez razmišljanja je uzela čep sa šanka pred sobom, i bacila ga u Fratra. Metal je udario o metal kada mu se čep odbio od čela uz glasno tink koje je presjeklo njegov smijeh poput sjekire. Čep je poskočio odbivši se o ćelavu glavu i bljesnuvši u svjetlima automobila koji je projurio pred pubom, a Fratar ga je uhvatio lijevom rukom, jednim nevjerojatno brzim pokretom za čovjeka tolike mase. Uhvatio je i zgnječio čep jednim jedinim pokretom. Potom je otvorio ruku i nježno ispustio zgnječeni krug na stol pred njom.

– Ups, – začula je Malu Tragediju za leđima.

– Tišina, vragolane! – zagrmio je Fratar. Potom je krenuo naprijed, podigao halju do koljena i sjeo na stolac pored nje. Zgnječeni čep još se uvijek ljuljao na malom okruglom stolu među njima. Edie je odlučila da će biti preplašena kasnije. Sada su joj trebali odgovori.

– Ogledala, – rekla je. – Ja sam ti ispričala sve što se dogodilo, sada ti meni reci o ogledalima, a onda o Težem Putu.

Fratar je jednom rukom trljao bradu, a drugom nervozno lupkao po stolu. Onda je prestao lupkati i pogledao ujedno od ogledala.

– Imam ponudu, kratko je odrezao.

– Ponudu?

– Nagodbu. Nešto za tebe, nešto za mene.

– Što to nešto? – pitala je izbjegavajući pogledavati u pravcu kaputa na šanku i sumnjivo ispupčenog džepa.

– Hoću tvoju riječ. Hoću obećanje da ćeš mi dovesti dječaka, u slučaju da preživi i ti ga pronađeš.

95

– Ti hoćeš Georgea?

– Hoću s njim popričati. Hoću da on popriča sa mnom.

– I to je sve?

– I to je sve.

Nije ni trebala razmišljati.

– Dogovoreno.

Fratar je zurio u nju, zurio je toliko intenzivno da je imala Osjećaj kako zapravo gleda u njezinu unutrašnjost, a onda je Pljunuo u dlan i pružio joj ga. Ona nije znala što učiniti. Mala Tragedija se nakašljao u sjeni za njezinim leđima.

– Pljuni u svoj dlan i rukujte se.

Njezina su usta, sada kada je razmislila o tome, bila previše suha da bi skupila dovoljno sline. Pokušavala je proizvesti još sline.

– Ne moraš zapravo pljunuti, dušice, – rekao je Fratar.

Pa je odglumila pljucanje u dlan i pružila mu ruku. Velika se brončana šaka omotala oko njezina dlana. Iznenadila ju je mekoća i toplina glatkog metala.

Fratar se zavalio u stolici i nasmiješio.

I na trenutak se Edie zapitala je li upravo, ne znajući, na neki način izdala Georgea.

96

21 – POSLJEDNJI VITEZ

George je slušao udarce zvona duboke, pravilne i zloslutne. Letjeli su ravnom linijom, navođeni zvonjavom kao kakvim svjetionikom, kroz kišu koja je nemilosrdno pljuštala.

Pred njima, u daljini, nazirale su se crna metalna ograda i vrata sa šiljastim završecima postavljena između dviju trošnih kamenih vratarevih kućica, jedva nešto većih od stražarnica. Ariel je proletjela iznad njih, a potom između dviju starih ciglenih zgrada s kolonadama u prizemlju, koje su vodile prema stražnjem kompleksu unutarnjeg dvorišta. U tom su se dijelu kompleksa nalazile moderne poslovne zgrade od stakla, a kada su im se približili, George je pred njima ugledao nekoliko kišobrana, dokaza kako su i posljednji zaposlenici žurili kućama kroz pljusak. Na tlu je bilo toliko vode da je mogao vidjeti kišom izbušen Arielin odraz, zlatan i sjajan na pozadini od tmurnog noćnog neba.

Potom je ona naglo skrenula, i sletjela s takvom lakoćom da Georgeu nije bilo jasno gdje je završio let a počelo hodanje, ali mu je bilo jasno da su stigli. Udarci zvona nadglasavali su šum kiše koja se sada spuštala s neba u zavjesama. Uprla je prstom u bočnu stranu jednog od renoviranih starih skladišta.

Visoko na zidu pred kojim su stajali nalazilo se nešto crveno i kockasto, ali kiša mu je padala direktno u oči i Georgeu je trebalo nekoliko sekundi da shvati da je to zapravo zvono i njegov okvir. Nekoć je to sigurno bilo vatrogasno zvono. Sada je pak neumitno zvonilo na kiši, crveno i mokro poput svježe krvi.

Znao je da mu se neće svidjeti odgovor na njegovo sljedeće pitanje, ali ga je svejedno odlučio postaviti.

– Što je to? Zašto smo ovdje?

Ariel mu se vedro osmjehnula, napravila piruetu na vršcima prstiju i zaustavila se pred njim bez tračka osmijeha u pogledu.

– Nikada ne pitaj kome zvono zvoni, dječače. Zvoni tebi.

97

– O. K., – polako je odvratio. Nije bio iznenađen jer je znao da zvono zvoni za njega od prvog udarca koji je čuo, ali nije mu bilo mnogo jasnije. – Zašto zvoni meni?

Ona je teatralno zamahnula rukom pokazujući preko njegovog ramena.

– To je pozivno zvono. Poziva te na upoznavanje s Posljednjim Vitezom.

Polako se okrenuo. Deset metara dalje, na izdignutom travnjaku uokvirenom niskom živicom nalazio se oklopljeni vitez u punoj veličini, na bojnom konju, s dugačkim kopljem u ruci, spremnim za napad. Vitezovo je lice skrivala kaciga s tankim prorezom u viziru, a konj je bio prekriven ukrasnim plaštom načinjenim od prepletenih metalnih pločica u koje su bili umetnuti plavi stakleni krugovi u keltskom pleternom uzorku. Bili su veličanstven par iako je glava konja izgledala gotovo kao lubanja. Mogao je vidjeti kroz njegovu nosnicu. Mogao je, zapravo, vidjeti kroz nekoliko njegovih dijelova, jer uopće nije bio masivan. Bio je šupalj. Potom je George pogledao malo pažljivije i shvatio da je kipar napravio i konja i jahača od ploča oklopa. I Vitez je bio šupalj. Pa se počeo pitati s razlogom, s obzirom na oštrinu koplja u Vitezovoj desnoj rucij e li on bio zrcalnik ili mrljavac.

– Ariel, – rekao je tiho. – Zašto me zvono točno pozvalo?

Ona je zatresla glavom otresajući tako s kose vodu koja se u sitnim kapljicama razletjela oko nje, i tek onda progovorila. George je primijetio da je u svemu što je radila bilo nečega teatralnog.

– Rekla sam ti, dječače. Sam si izabrao svoju sudbinu. Izabrao si Teži Put. Koji počinje ovdje.

George je bio uvjeren kako je Teži Put započeo nakon što ga je zgrabila Cjevčuga, ako ne čak i prije, kada su ostali bez Topnika. Nije mu se sviđala pomisao kako je to bilo tek zagrijavanje za nešto mnogo gore.

– A tko je Posljednji Vitez?

– On je Posljednji Vitez Bratovštine.

98

Izgovorila je čudnu riječ bratovština.

– Čega?

– To je bratovština vitezova. Starinska riječ. Sve je objašnjeno u onom natpisu, odgovorila je, pokazujući prstom njemu iza leđa.

Na niskom zidu ispod živice koja je okruživala Viteza nalazila se pločica s natpisom.

Polako je krenuo naprijed, ne ispuštajući viteza i njegova bojnog konja iz vida niti na trenutak, a onda je kleknuo na jedno koljeno, u lokvu kišnice pred pločom na kojoj je pisalo:

Kralj Edgar 959. - 975. ponudio je ovu pustu zemlju bez gospodara trinaestorici vitezova, pod uvjetom da svaki od njih sudjeluje u tri dvoboja, jednom na zemlji, jednom pod zemljom i jednom na vodi. Nakon što su ostvarili ove podvige, Kralj je odobrio vitezovima, ili bratovštini određena prava ...

Nije uspio dalje pročitati jer je konj nervozno frknuo i udario kopitima o tlo, a George je pogledao prema gore i vidio da se Vitez nagnuo naprijed i okrenuo svoj mračni prorez za oči prema njemu. I dok je George zurio natrag u njega, vidio je kako se tmina unutar kacige lagano rasvijetlila, a na mjestu očiju upalila se dva blijeda plavičasta svjetla. Prije nego što je uspio odlučiti bi li se trebao uspraviti i pobjeći, ili ostati na mjestu, Posljednji Vitez je progovorio. Glas mu je bio dubok i zvonak, a u sebi je imao i limenih tonova zvonjave u pozadini, kao da je bio sačinjen od nje.

– Hoćeš li se pokazati?

Bilo je to jednostavno pitanje. George nije u njemu vidio nikakva zla.

Uspravio se i otrao kišu s lica.

– Da. Zdravo.

– I, hoćeš li se pokazati? – ponovio je Vitez.

George je spustio pogled na sebe, a onda ga podigao prema plavičastim očima koje su gledale u njega iz prazne kacige. Konj je

99

povukao uzde i zagrebao velikim metalnim kopitom po tlu.

– Tu sam. Pokazujem se, – odgovorio je, pomalo zbunjen. Vitez je pritegnuo uzde zbog čega je konj frknuo i smirio se.

– I, hoćeš li se onda pokazati?

Ponavljanje je postajalo čudno. Ili tek iritantno. A možda vitez nije imao najbolji pogled iz uskog proreza u svojoj kacigi.

– Da, pokazat ću se. Pokazujem se. Kao što vidiš. – Govorio je polako, uz pretjeranu ljubaznost kako ga ne bi uvrijedio. – Pitao si me to već tri puta.

Jahač se uspravio, a njegov je konj zanjištao kroz raširene nosnice.

– A ti si tri puta prihvatio, dobri viteže.

George je zaključio da je kip očito bio malo lud. Koliko je on znao, nije bilo razloga zašto kipovi ne bi mogli biti jedanko ludi kao ljudi. Nije on ništa prihvatio niti jednom, a kamoli tri puta. Odlučio je da je došlo vrijeme da počne ozbiljnije tražiti Edie.

– U redu. Pa. Kako ti drago, – rekao je, okrenuvši se.

– HA! – Sljedeći je udarac zvona bio popraćen urlikom i zveketom oklopa.

Zvuk ga je udario poput fizičkog udarca. Bio je toliko glasan da je George vidio kako je kišnica poskočila u okolnim lokvama. Bio je to povik odobravanja, a dolazio je iz mnogih grla, ne samo iz onog Posljednjeg Viteza. Bio je to zvuk velikog broja vojnika koji su vikali i udarali o svoje štitove mačevima i kopljima. I u bljesku nečega nalik munji ili plamenome zidu, George je vidio cjelokupnu Bratovštinu okupljenu oko njega poput duhova na kiši. Ali ovo nisu bili šareni bajkoviti vitezovi iz knjiga za djecu. Ovo su bile zlokobne figure iscrpljene bojem, koje su se u sedlima održavale posljednjim snagama.

Njihovi oklopi nisu bili sjajni i ulašteni, već prepuni rupa i umrljani krvlju. Mačevi su im bili istupljeni i na mjestima otkrhnuti, a štitovi toliko izbušeni da je bilo teško razaznati naslikane grbove koji su ih nekoć davno krasili. Oni koji su u rukama držali kacige imali su

100

lica obrasla bradama te tamne kolutove ispod očiju u kojima se ogledao umor. Nekoliko je lica bilo prekriveno krvlju i modricama, a mnogi su sjedili iskrivljenih ramena ili pak nadvijeni nad bolnim ranama koje nije mogao vidjeti. Dojam kako su tek stigli iz borbe upotpunjavala je njihova zadihanost, kao i para koja se na hladnoći dizala iz nosnica njihovih konja. A svi su u rukama držali isukane mačeve.

George je sve to vidio samo na trenutak, a čim je trenutak prošao vratile su se moderne poslovne zgrade, a on je zurio u Ariel, još uvijek leđima okrenut Vitezu. Jedina stvar koja se promijenila bilo je to što se sada činilo kako je iza njega bilo na stotine sjajnih plavih svjetala, što su obasjavala zidove dvorišta poput velike disko-kugle.

– Htio je zapravo reći da mu je drago, – rekla je Ariel.

S novim udarcem zvona dogodio se još jedan bljesak, i George je ugledao vojsku vitezova, Bratovštinu, kako mu se približava.

– Dobro dobro, – rekao je polako, ne želeći se uopće okretati niti saznati otkud su dolazila sva ta plava svijetla. – A što to točno znači?

– To znači da ti on ukazuje čast kao vitezu, jer si prihvatio tri izazova. Postupio si viteški.

– Aha, samo što nisam. To je glupost, – procijedio je očajnički. Nisam prihvatio nikakav prokleti izazov, a kamoli tri!

– Da, jesi, dječače. Prihvatio si da se pokažeš u borbi. Prihvatio si tri puta.

– Ali nisam znao o čemu on govori! Mislio sam da me nije mogao čuti ili tako nešto. Mislio sam da zato ponavlja ... – spustio je glas. – Mislio sam da je nagluh. Ili lud ...

– HA! – Opet je odjeknuo udarac zvona, dogodio se još jedan snažan bljesak i začuo je povike Bratovštine ponovno ih ugledavši.

Približavali su mu se s dvije strane tvoreći dugački prolaz s njime u sredini.

– Sretno, dječače, – rekla je Ariel i hodajući unatrag počela se odmicati od njih.

101

– Što bih ja trebao učiniti? – prosiktao je George.

– Pokazati se i boriti se. Tri dvoboja, tri testa snage, a svaki na drukčijoj površini od prethodnog. Moraš se boriti na zemlji, pod zemljom i na vodi. Pročitao si natpis. To je pravilo Bratovštine.

– Ali, zašto se moram boriti?

– Zato jer si izabravši Teži Put izabrao ostati. Sada trebaš dokazati da si dostojan toga.

– A ako ne uspijem?

Začuo je još jedan udarac zvona, ovaj put popraćen bljeskom bez zvuka, samo prikazom vitezova. Ovo se nastavilo sa svakim novim udarcem. Činilo mu se kao da ih gleda u vrlo usporenom blicanju ritma usklađenog s pogrebnom zvonjavom.

– Onda nećeš ostati. Niti ovdje niti u i kojem Londonu. Ovaj svijet te više nikada neće vidjeti.

Zadigla mu je rukav i kucnula po metalnoj žili koja je izvirala iz Oznake Stvoritelja.

– Svaka će od ovih žila krenuti prema tvom srcu čim započneš dvoboj. To se događa kako bi te prisilili da završiš dvoboj, jer pobjegneš li žila će nastaviti putovati tvojim tijelom dok ti ne probode srce. Zato, ne bježi niti od jednog dvoboja. Moraš se pokazati i dokazati. Samo ćeš na taj način pokazati od čega si napravljen.

Od očaja je počeo gubiti dah. Stisnuo je šake i hvatao se za posljednju slamku čuvši kako mu je konj za leđima počeo rzati i tresti uzdama.

– Ali ja se ne mogu boriti! Nemam oružja!

Ona se nasmiješila tužnim pozdravnim osmijehom i uprla prstom iza njega.

– Onda se moli da je tvoj um oštriji od njegovog koplja, dječače, zato jer je on krenuo.

George se okrenuo, i u sljedećem bljesku vidio je da ga je

102

Bratovština opkolila u uskom prostoru za borbu, napučenim oružjem i zlokobnim licima. Osim toga, na drugom je kraju tog prolaza okruženog s dva reda vitezova ugledao izvor svih onih plavih svjetala. Bili su to Vitez i njegov bojni konj.

Sva stakalca upletena u konjev ukrasni plašt upalila su se bacajući plavu svjetlost u svim smjerovima u trenutku kad je jahač polako potjerao konja s postolja. Svjetla su poskočila i hipnotično zaigrala po okolnim zidovima i prozorima u ritmu nabiranja ukrasnog plašta, a veliki je konj pažljivo prekoračio nisku živicu i počeo udarati kopitima po mokrom kamenom podu dvorišta.

Vitez je slijegao ramenima i klimao glavom lijevo-desno, poput boksača koji se opušta prije borbe. Činio se jednako ubojitim i borbenim kao i ostatak Bratovštine koju je George vidio sa svakim novim udarcem zvona.

Hodao je unatrag po prolazu kojeg su napravili čas vidljivi, čas nevidljivi vitezovi. Pitao se jesu li stalno tamo, ili samo u bljeskovima.

Zakoračio je u stranu, planirajući utrčati pod niski trijem jedne od okolnih ciglenih zgrada, kamo ga Vitez ne bi mogao slijediti zbog svoje visine, a on bi barem mogao zgrabiti jednu stolicu i iskoristiti je kao oružje.

Nešto tvrdo, poput široke strane mača udarilo mu je u glavu, od čega mu je zazvonilo u glavi, a trenutak prije toga začuo je zveket konjske orme i riječ KUKAVICA procijeđenu u uho.

Uhvatio se rukom za uho i zateturao preko sada već očito stvarnog bojnog polja. Očito je oteturao predaleko, jer mu je nešto veliko, ravno i tvrdo poput štita udarilo u lice, pa je pao natrag u središte uskog prostora.

Taj udarac u nos vjerojatno je bila stvar koja ga je spasila. Udarac u nos jako boli, ali isto tako te puni adrenalinom i bijesom. A George se razbjesnio jako brzo; ljepljivi crni osjećaj digao mu se u grlo i nos, i nije bio iznenađen što mu je, nakon što je rukom prebrisao lice, na njoj ostao tanki krvavi trag. Sjetio se Topnika; onog trenutka kada ga je spasio na početku tog grozomornog niza događaja i kada mu je,

103

odmjerivši ga, rekao: 'Ljut si. Poneki put ljutnja pomaže. Ovo nije jedan od tih puta ...'

Ali se također sjetio kako je Topnik kanalizirao njegov bijes u borbi s Minotaurom. To je bio jedan od tih drugih puta, kad je ljutnja bila pozitivna stvar. Ovo je, znao je to George, bila jedna od takvih situacija.

– O. K., – rekao je samom sebi. – O. K.

Bio je mokar do kože i nije mogao ništa učiniti, ali se ipak okrenuo, zasukao rukave i zauzeo raskoračni stav. Topnik je možda bio fizički odsutan, možda zauvijek izgubljen, ali je u načinu na koji se George ukopao u zemlju definitivno bilo nečega njegovog.

Pljunuo je u lokvu i pogledao u Viteza na drugom kraju dvorišta.

– DOBRO, – povikao je. – Pokaži što znaš.

Dogodio se još jedan bljesak i u njemu je opet vidio vitezove Bratovštine koji su izgledali kao da su istodobno bili projekcija na kiši i načinjeni od nje; i svi su zurili u njega.

Nisu izgledali kao sretna skupina vitezova, ljubitelja dvorske poezije posvećenih spašavanju unesrećenih djeva ili ubijanju pitoresknih zmajeva. Izgledali su kao opasna nemilosrdna banda srednjovjekovnih pljačkaša.

– Hoće li mi tko posuditi štit ili nešto? – pitao je.

U sljedećem se bljesku nitko nije micao. To ga je samo još više razljutilo.

– U redu. Baš viteški. Ma idite svi kvragu, baš me briga.

Osjetio je bol u ruci i bez gledanja je znao da je započelo ono o čemu je Ariel govorila. Metalna se žila zabijala dublje u njegovu ruku i krenula prema njegovom srcu. Pogledao je u nju i ispružio je tako daje svi mogu vidjeti. A onda ju je gurnuo prema Vitezu.

– Ne znam što ovo znači, ali ja sam stvoritelj. Možda ipak ne želiš da te ja ščepam.

To je, naravno, bio blef, ali jedino je to imao. Vitez se zaustavio i

104

nakrivio kacigu.

– Pokaži mi ruku.

George je bio zadovoljan, Možda će blef biti dovoljan iako nije imao pojma zašto bi bilo tako. Podigao je ruku.

– To je zmaj učinio ... – otpočeo je, nadajući se kako će dodatni detalji impresionirati prisutne.

– Ti si nositelj Oznake, – zagrmio je Vitez.

– Da, jesam, – odvratio je brzo. – Ja sam nositelj ...

– Oznake Željezne Ruke, nastavio je Vitez.

Zvono je udarilo još jednom i u bljesku je George vidio kako se cijela Bratovština naginjala naprijed u sedlima da bolje vide. Pomislio je kako se situacija poboljšava ...

– Da, – odvratio je George pokušavajući zvučati kao da je znao o čemu govori. – Da. Tako je. Ehm ... Ja sam Željezna Ruka.

Zavladala je tišina. Ništa se nije micalo osim kiše.

– Nisi, – rekao je Vitez. – Mogao bi biti jedna od Željeznih Ruku. Bilo ih je mnogo. Nosiš oznaku koja kaže da bi mogao biti jedan od njih. Ali samo će vrijeme, tvoje kušnje i način na koji ćeš se s njima suočiti pokazati jesi li zbilja jedan od njih.

– Ali Željezna Ruka je dobra stvar, zar ne? – pitao je George pokušavajući saznati što više.

– Jest.

– Dakle ..., – nastavio je George naglo usporavajući, shvativši kako sada treba biti pažljiv jer se možda nalazio na vrlo važnom raskrižju, i kako bi ga ispravan odgovor mogao odvesti na put na kojem se ne bi morao boriti s velikim kipom koji je u ruci držao još veće zašiljeno koplje, dok bi ga na drugom putu vitez mogao uredno ili možda ne tako uredno pretvoriti u ražnjić. – ...dakle, nastavio je, dakle, ti si dobar. i ja sam dobar. To što sam ja Željezna Ruka, pardon, možda Željezna Ruka znači što? Da se ne moramo boriti, zar ne? Mislim, to mijenja situaciju, zar ne?

105

Zadnju je rečenicu izrekao na eto vidiš! način, kao da je samo izricao nešto očigledno.

A onda mu je srce naglo poskočilo i preplavio ga je ushit kada je vidio kako Vitez kima svojom velikom kacigom. Izgledao je veličanstveno sjedeći na konju okružen zrakama plave svjetlosti što je isijavala iz konjevog ukrasnog plašta. George je zaboravio disati, čekajući da Vitez verbalizira svoju nijemu potvrdu.

– Da. To mijenja situaciju.

– Odlično! – Povikao je George s olakšanjem. – To je sjajno, jednostavno sjajno. Genijalno ...

Vitez je spustio svoje koplje uperivši ga ravno u Georgeova prsa.

– To znači da si dostojan protivnik. Sada.

George se zaledio od užasa. To sada definitivno je rasprsnulo njegov netom napuhani balon pun nade.

– Sada?

– Sada počinjemo! Brani se!

Podbo je konja koji je napeo mišiće i poskočio naprijed, pa se opet začuo zveket oružja i pojavio još jedan plameni bljesak u kojemu su vitezovi potpuno opkolili Georgea, a on je vidio tek da nema izlaza i oštricu Vitezova koplja koja je jurila prema njemu poput brzog vlaka kroz pljusak.

106

21 – CRNE VIJESTI

Hodač je koračao naprijed-natrag uglom ulica Bury i St Jamess Court. Ruke je držao skupljene na leđima, a hodao je glave nakrivljene na jednu stranu, promatrajući samoga sebe. Promatrao je vlastiti odraz u sjajnom komadu crnoga granita koji je ukrašavao ugao zgrade.

Taj je ugao bio oblikovan kao stilizirani parobrod što je isplovljavao na ulicu. Hodač je rukom prelazio preko zaleđenog pramca broda u obliku slova V, oblikovanog od sitnih kamenih krhotina koje su otpadale s fasade, nalik strugotinama crnoga drveta.

Gavran je strpljivo sjedio na gredi što je izbijala iz pramca broda i promatrao ga, jedina stvar crnja od granita koji ga je okruživao, uz iznimku njegovih očiju. Sijevnuo je pogledom, a onda sletio na Hodačevo rame.

– Oči Brojača su nešto vidjele? – prošaptao je Hodač.

Ptica mu je nešto prokljucala u uho, Hodač je poslušao, a onda kimnuo.

– Ulica Lokvi, kažu?

Okrenuo se na peti i krenuo u drugom pravcu.

– Sijevka koja hoda niz Ulicu Lokvi u potrazi za pomoći ili znanjem vjerojatno ide k Fratru. Crnom Fratru.

Prešao je rukama preko crne površine nalik ogledalu, kao da je testira. Onda se naglo okrenuo.

– Crna je sretna boja. Kaži Brojaču kamo je krenula. Sada kada su je ugledali, ne bih volio da je ponovno izgubimo.

107

22 – DIVLJINA OGLEDALA

Edie je jedan trenutak razmišljala o činjenici da je možda upravo izdala Georgea. Bila je to kratkotrajna misao, ali oštro ju je zapekla.

Ali potom je Fratar počeo pričati, a ona je počela slušati, i ono što joj je rekao brzo je potisnulo neugodnu misao na mjesto na kojem će je kasnije pronaći.

– Ogledala su prolazi. Ne sva ogledala, samo ona koja su postavljena sučelice jedno drugom. Djeluju dvojako: kao prvo, ulazeći u ogledalo osoba se može seliti s jednog na drugo mjesto u gradu, ukoliko su i tamo postavljena paralelna ogledala.

– To je ludo, – ispalila je Edie ne uspijevajući se kontrolirati.

– Ah, to je mnogo više od ludog, uvjeravam te. Mnogo više od pukog prolaza. Ogledala su vrlo moćna i vrlo, vrlo opasna ...

– Zašto?

On je ustao, a ona opet ustuknula zbog hitrine njegovih pokreta. Ali, on ju je samo navodio da stane unutar luka.

– Stani tamo. Između ogledala. Ne dodiruj ih, jer sada kada znaš što su, mogla bi se i otvoriti. Ali gledaj.

Vidjela je vlastiti odraz u slabo osvijetljenom pubu kako nestaje u daljini.

– Ti misliš kako vidiš vlastiti odraz ponovljen bezbroj puta. Ali to nije točno. Ti vidiš djeliće vremena. Čak i najobičniji odraz u ogledalu nikada ne predstavlja tebe u sadašnjosti, jer zahtijeva djelić mikrosekunde u kojem se svjetlost koja nosi sliku odbije od ogledala natrag do tvojeg oka. Lice u ogledalu je uvijek lice iz prošlosti, zbog te mikrosekunde. I zbog toga se nikada ne vidimo onakvima kakvi jesmo, samo onakvima kakvi smo bili ...

Nasmiješio joj se.

– Pogledaj odraze svoga lica koji se beskonačno ponavljaju. Svi se čine jednakima, ali to je zato jer su slike koje si u stanju jasno vidjeti

108

samo one u kojima su razlike toliko minimalne da se uopće ne primijete. Dublji slojevi su dalje u prošlosti.

Zurila je u ogledala pokušavajući otkriti gdje su počinjale razlike. Nije mogla. Ali, osjećala je nelagodu. Kao da su ogledala na neki način zurila natrag u nju.

– Kako to radi? – pitala je, odvraćajući pogled.

– Kako uopće nije važno. To je jednostavno nešto što jest, kao što nebo ili vrabac jednostavno jesu. To je tako i oduvijek je bilo tako. London je sjedište moći i bio je sjedište moći prije nego što su ljudi tu podigli svoje prve nastambe. Bilo je sjedište moći prije nego što su ljudi podigli svoje palisade ili zatvore ili hramove ili kolibe. Zapravo, bilo je to sjedište moći prije nego što su ljudi uopće pomislili na hramove. Bilo je to mjesto moći kada je veliko nebesko prostranstvo bilo ljudima dovoljan hram. Pogledaj niz rijeku, pogledaj londonski Tower. Prastar? Pa to je prava novotarija. Bila je to kršćanska crkva, prije toga rimski hram, a prije toga svetište posvećeno Vrani, keltskoj božici, a prije toga pak svetište posvećeno rogatom bogu, a što je bilo prije toga samo se Gavran sjeća. Sve su prošlosti još uvijek ovdje, u nevidljivim slojevima pod kožom.

Oči su mu sjale. Stajao je pognut pod lukom, pokraj nje, a ona se okrenula ne želeći da joj stoji iza leđa u tami.

– Znači, ogledala te mogu osim kroz prostor voditi i kroz vrijeme, u prošle Londone.

– Brzo shvaćaš, djevojčice.

– Nisam ja djevojčica. Ja sam sijevka. Ja znam sve o prošlosti.

– I ne bojiš je se, naravno.

Ona je prevrnula očima i nestrpljivo otpuhnula prema njemu.

– Naravno da je se bojim. Ne budi glup. Prošlost nije baš krasna, zar ne? Samo kažem da razumijem putovanje u prošlost jer to na određeni način činim. To mogu shvatiti.

Fratar se, kao što je i očekivala, teatralno nasmiješio, sjajnih očiju.

109

Ona je slegnula ramenima.

– Nisi impresionirana, dijete.

– Ne baš. Prilično mi je teško nositi se sa sadašnjošću. Ne treba mi više od toga.

– Ne treba ti više?

Što je on pokazivao više nevjerice zbog njezine mlake reakcije, to je ona željela izgledati manje impresioniranom mogućnostima koje joj je otvarao.

– Ne baš. Žao mi je. Jednostavno me ne fasciniraju slojevi prošloga Londona. Mislim, razumijem ja što ti govoriš i sve tako, ali to mi pomalo zvuči kao ... sranje.

Nije namjeravala reći sranje. Namjeravala je reći čudno. Ili možda stravično. Ali usta su joj oblikovala riječ prije nego što je mozak uspio preuzeti kontrolu, pa ju je izgovorila. Fratar je izgledao šokiran.

– Pomalo ti zvuči kao ... sranje?

– Da, – odgovorila je. Pretpostavila je da je tako i mislila kada je već tako rekla i sve tako.

– Ti misliš kako različite stvarnosti i slojevi prošlosti, zvuče pomalo kao ... sranje?

– Da, – odlučila je da se neće dati zastrašiti. – Da. Bez uvrede, ali to mi zvuči kao nešto o čemu pričaju luzeri kada se napuše, ili se obloču do besvijesti, znaš na što mislim? Sve one budalaštine o čarobnim gljivama koje im navodno razbistravaju nered u glavi, pa onda priče o tome kako su molekule u njihovim noktima zapravo prave galaksije s malim svjetovima koji se vrte uokolo njih i takve stvari ...

Kao netko tko je proveo većinu svoga života pokušavajući ne vidjeti neobične i zastrašujuće stvari svaki put kada bi slučajno nešto dotakla, Edie je prezirala ljude koji su se dobrovoljno poigravali s vlastitim umovima pokušavajući iskusiti neobične stvari. A kao netko tko je spavao na ulici i bio u više prihvatilišta nego što bi to djevojčica njezine dobi trebala biti, također je nailazila na ljude koji su bili

110

spremni sve pokušati ne bi li pobjegli iz vlastitih stvarnosti, obično zato jer se u njima nisu uspijevali ugrijati.

Fratar se uspravio tako da je odjednom izgledao barem petnaest centimetara viši.

– Luzeri? Misliš da je ovo nešto za luzere?

Ispljunuo je tu riječ s krajnjom odvratnošću. Još je jednom odlučila kako mu neće dozvoliti da je zastraši.

– Pa ... sve to zvuči kao prilično sranje, zar ne?

– To kako to zvuči tvojim mladim ušima ja ne mogu kontrolirati, sijevko. Ali to što to jest ...

U tom je trenutku podigao ruke iznad glave i učinio nešto s crnobijelim kružnim mozaikom na svodu. Izgledalo je kao da je pomicao dva kruga u različitim pravcima. to što to jest, mogu ti pokazati.

Začuo se mukli udarac i krckanje, i kao da se cijeli svijet pomalo zatresao i odjednom izgledao mračnije i ozbiljnije. Fratar je također izgledao manje kao Fratar a više kao demon dok su mu licem, osvijetljenim odozdo, plesale sjene. Glavni razlog zbog kojeg je izgledao kao demon bilo je to što je svjetlost koja mu je obasjavala lice bila crvena i pucketala je poput vatre iako u prostoriji trenutak prije nije bilo nikakve vatre. Edie se osvrtala kako bi vidjela odakle dolazi plamen i uspjela se samo napola okrenuti jer je prvo osjetila veliki val vrućine koji joj je opekao jednu stranu lica, a potom je zaustavila pogled na ogledalu s njezine desne strane, ogledalu u kojemu je trenutak ranije vidjela beskrajno ponavljanje vlastitoga odraza, a koje je sada sadržavalo prizor pakla sa zidovima koji su se urušavali i ljudima koji su vrištali.

Od šoka je poskočila unatrag i na trenutak osjetila hladnu površinu drugog ogledala za leđima. Čula je Fratra kad je povikao: NE! NE PRIBLIŽAVAJ SE OGLEDALU!

A potom je hladno tvrdo staklo za njezinim leđima popustilo poput balona sapunice i cijeli se svijet zanjihao dok je padala u pobješnjeli oganj. Lice ju je zapeklo od vrućine i nešto ju je ščepalo za

111

nogu ... a zatim su stvari zbilja krenule nizbrdo.

112

23 – TUŽAN UDARAC

Posljednji Vitez jurio je kroz kišu, koplja nepokolebljivo uperenog u Georgeovo srce. George se povlačio dok nije leđima udario o zid, a onda se sagnuo i bacio u stranu.

Znao je da su ga nevidljivi vitezovi opkolili sa sviju strana, a njegov je bolan nos dokazivao koliko bi teško bilo probiti njihove redove. Činili su debeli neprobojni zid od konjskih tijela, štitova i naoružanih ratnika. Ali, također je primijetio, u sljedećem bljesku u kojem ih je vidio, da je pod njima, pod trbusima njihovih konja, bilo dovoljno prostora za bijeg.

Upravo je tuda namjeravao pobjeći kada se sagnuo i počeo kotrljati po tlu, nadajući se da usput neće naići na kopito. Ipak, jedno ga je kopito okrznulo o rame, ali osim toga, njegov je plan tekao prilično dobro. Dok se valjao tlom, još jedan udarac zvona je odjeknuo i u bljesku je ugledao trbuh konja nad sobom, a onda se podigao na noge i potrčao preko dvorišta u relativnu sigurnost ciglene kolonade.

Začuo je bijesno negodovanje Bratovštine i nečije glasno KUKAVICA! pa se okrenuo i vidio kako je Vitez naglo podigao koplje u nebo i pokušao se zaustaviti naginjući se unatrag i povlačeći uzde. Glava konja je poletjela unatrag, a kopita su mu kliznula mokrim tlom. Bilo mu je jasno i zašto je Vitez podigao svoje koplje, jer da nije, bio bi njime udario ravno u zid uredske zgrade.

George je pobjegao pod trijem, priljubio se uz unutarnju stranu stupa i zadržao dah. Ispred njega nalazio se ostakljeni kafić. Bio je zatvoren, ali je konobarica slagala stolice i brisala stolove. Podigla je pogled i George je bio uvjeren kako ga je vidjela, toliko uvjeren da je umalo povikao upomoć, a onda je začuo udarce konjskih kopita koji su mu se približavali, a na staklu ugledao odraz svjetala s ukrasnog plašta kada je polako zakoračio u luk iza njega.

Vidio je i kako se Vitez pokušavao pognuti i provući ispod luka trijema, ali jednostavno nije bilo dovoljno mjesta. Pogledao je dolje i vidio kako kopljem ubada tik do njega, udarajući ga u nogu.

113

A onda se sjetio da je, budući da je on vidio Vitezov odraz u izlogu maloga kafića, Vitez jednako tako vidio njega.

– Moraš se boriti, – rekao je Vitez. – Moraš izaći van i boriti se, ili moraš izgubiti kao kukavna ništarija.

Glas mu je zlokobno odzvanjao u malome prostoru trijema.

– Pa ja se borim, – rekao je George. – Samo nemam oružja!

Osjetio je navalu boli u ožiljku i pogledao u svoju ruku. Sjetio se kako je njome presjekao ruku onog zemljanog stvorenja koje ga je zgrabilo u pothodniku dan ranije. Sjetio se i kako je Zmaj na vratima Temple Bara gledao u njegovu ruku u čudu. Sjetio se kako je njome izradio metak koji je ubio Minotaura. Sjetio se i Topnikova divljenja nakon što mu je objavio da je on Stvoritelj.

A onda je pogledao u koplje kojim ga je Vitez izazivao na dvoboj kao da je bio dječarac kojeg je trebalo nagovoriti da izađe iz svoga skrovišta u vrtnoj kućici.

Sjetio se moći koju je nosio u rukama. Pomislio je i na to kako su ga upravo nazvali Željeznom Rukom.

A onda se pokrenuo. Ruka mu je poletjela i zgrabila koplje otprilike tridesetak centimetara od vrha. Znao je što je htio učiniti, i pokušavao se skoncentrirati kako bi to i postigao. Htio je slomiti koplje i tako dobiti vlastito zašiljeno oružje, a Vitezovo bi koplje tako izgubilo svoju oštricu. To bi bila dobra stvar na više razina, dijelom i zbog toga što je primijetio da je kipar koji je stvorio Viteza zaključio kako mu uz koplje nije bio potreban mač.

Bio je to potez očajnika, ali je George znao zbog pulsirajuće boli u ožiljku na ruci da će uspjeti.

Rukom je obuhvatio koplje pokušavajući u taj potez uložiti svu svoju snagu i volju. U najmanju je ruku htio saviti tu prokletu stvar i tako je onesposobiti.

Bio je to dobar plan i zbilja je u njegovu realizaciju uložio svu svoju snagu. Uložio je toliko volje u stezanje i povlačenje koplja da ga, nakon što ga nije uspio ni slomiti ni saviti, jednostavno nije otpustio

114

na vrijeme, pa je, kad je Vitez podbo svog konja koji je poskočio unatrag, izvukao i Georgea na otvoreno, kao terijera koji ne želi ispustiti naročito zanimljiv štap.

George je odjednom pomislio na užas koji bi se dogodio njegovoj ruci kada bi otkliznula niz koplje i bila probodena njegovom oštricom.

I onda se, ne razmišljajući, na trenutak pokolebao. Pokolebao se zato jer je opet dopustio strahu da ga savlada.

I u tome trenutku Vitez je trznuo kopljem u stranu i odbacio ga preko kišom opranog dvorišta s lakoćom ribiča kad trza ribičkim štapom.

George je skočio na noge i počeo tražiti novo skrovište.

Zvono je opet odjeknulo i ugledao je Bratovštinu kako mu se približava s leđa, u čvrstom i zlokobnom zidu oklopa i opće neumoljivosti.

– Moraš se pokazati. Ne možeš pobjeći. Moraš se boriti. Odbiješ li borbu sve ćeš izgubiti, – urlao je Vitez.

– Ja se borim, – vikao je George. – Ti imaš prokletog konja i oružje. Bježanje je sve što ja imam.

Međutim, nije imao izlaza pa se ukopao u mjestu, jer kad više nemaš kamo pobjeći a razgovor ne pomaže, to je gotovo sve što možeš učiniti.

Nakon što je Vitez podbo svog konja i krenuvši naprijed spustio koplje, George je učinio nešto što, nadao se, Vitez nije očekivao: potrčao je prema njemu.

Nije to planirao, ali mu je ideja sinula istodobno kada je počeo trčati. Sjetio se svoga oca u parku, ragbi lopte, hladnih zimskih popodneva. I riječi: 'Trik je u tome da kreneš ulijevo kada svi očekuju da ćeš krenuti udesno'.

Driblanje. Ključno za nadigravanje obrambenog igrača protivničke ekipe. Njegov je tata proveo sate pokušavajući mu pokazati kako se to radi. Učini to ispravno, i krupni protivnik koji je trčao prema tebi

115

velikom brzinom neće imati dovoljno prostora niti okretnosti da promijeni smjer na vrijeme kako bi te uhvatio. Bila je to savršena taktika.

Jedini je problem bio u tome što se u trku sjetio kako mu ragbi nikada nije bio jača strana, a naročito je loš bio u driblanju. Često bi se spotaknuo i tako zaustavio samoga sebe.

Izbacio je tu misao iz glave i usredotočio se na sićušni vršak koplja koji je jurio prema njemu. I kad mu je bio udaljen dva koraka zabacio je tijelo ulijevo krenuvši udesno, a vršak ga je koplja pokušao slijediti, ali mu je tek projurio pokraj uha kada se sagnuo i naglo zaustavio, okrznuvši lijevim ramenom plašt konja kada je projurio pored njega.

Utrčao je u sigurnost drugoga trijema i osvrnuvši se unatrag ugledao velikog konja na pozadini ostakljene uredske zgrade, kako se u velikoj brzini pokušava okrenuti za sto osamdeset stupnjeva, dok su mu iz kopita sijevale iskre a za njim se, dok je klizio, dizao golemi plavičasto osvijetljen zid od kišnice.

Nije čekao da opet uhvate ravnotežu. Zvono je ponovno zazvonilo i u popratnom je bljesku vidio kako se Bratovština namještala u dugačke redove odsijecajući mu tako najočitiji pravac bijega. Ali isto je tako vidio, u dnu njihovih redova, zid stražarskih kućica preko kojih je preletio sa zlatnom djevojčicom. A iza njih promet i svjetla grada.

Nije dugo razmišljao nego je samo stisnuo šake, pognuo glavu i potrčao svom snagom, grabeći pored povremeno vidljivih redova vitezova. Morao je stići tamo prije nego što se jedan od njih postavi na kraj redova i odsiječe mu, bio je u to uvjeren, posljednju priliku za bijeg.

Trčao je tolikom brzinom da mu je srce počelo zabrinjavajuće snažno udarati o prsni koš, ali je vidio i da će uspjeti u svome naumu.

Niti jedan vitez Bratovštine neće mu uspjeti odsijeći izlaz. I dalje je trčao jednakom brzinom. Nije namjeravao usporiti dok ne postigne popriličnu udaljenost između sebe i Viteza. Ili dok ne povrati, doživi srčani udar ili nešto takvo. Osjetio je ushit kada se približio

116

otvorenim vratima. Dva koraka dalje, dopustio si je jedan pogled unatrag.

Tako da je gledao u pogrešnom pravcu kada su se vrata uz Prasak zatvorila.

Udario je u njih ramenom, zabivši se tako naglo i tako neočekivano da je udarac bio na određeni način ublažen šokom. Vidio je zvijezde, sićušne svjetlucave zvijezde kako mu Se vrte pred očima. Nije ga taj kostolomni udarac toliko bolio, mu je izbio sav zrak iz pluća i nadu iz srca. Ali nije mu slomio niti jednu kost. Jedina stvar koja se slomila bio je njegov duh.

Otvorio je usta kako bi izgovorio Što?, ali nije imao dovoljno zraka niti da uobliči tu riječ. Okrenuo se i ugledao zlatni odsjaj iza usko poredanih crnih rešetki vratnica.

Nije mogao vjerovati.

– Ariel?

Provukla je svoju tanašnu ruku između rešetki i uhvatila ga za nadlakticu. Nježno ju je stisnula.

– Ne smiješ pobjeći. Ne smiješ odbiti dvoboj.

Zatresao je glavom ne vjerujući svojim očima, pokušavajući se riješiti barem onih nekoliko zvijezda koje su još titrale pred njima.

– Ti si zatvorila vrata? Ti ...?

Opet mu je stisnula nadlakticu. Budući da je u sljedećem bljesku plamena vidio kako je Vitez uperio koplje u njega s drugog kraja dva dugačka reda Bratovštine, njezina gesta nije ga utješila onako kako je mislio da je ona željela.

– Otvori vrata!

Ona je tužno zatresla svojom prekrasnom zlatnom glavom, a on je bio siguran kako je u tonu njezina glasa začuo iskreno žaljenje. Zbog čega je ono što se sljedeće dogodilo bilo još užasnije.

– Ne mogu, dječače.

Vitez je po treći put spustio koplje i podbo konja. Njegova su

117

kopita započela svoj ples kroz lokve, podižući velike količine kišnice, jureći ravno na Georgea.

– O. K u redu, – rekao je, ispunjen očajem. – Pusti mi ruku i sam ću se popeti preko ograde.

– Ne mogu ni to učiniti.

Potom mu je rukom još jače obuhvatila nadlakticu prikovavši ga za vrata.

– Ali, zašto? – povikao je on, zaledivši se pri pogledu na jurećeg Viteza.

– Zato jer sam ja poslanica Sudbine ... – Novi ton njezina glasa bio je tvrd poput dijamanta i hladan poput leda. – ... a nitko, apsolutno nitko ne može prevariti Sudbinu, dječače.

Ispljunula je to dječače kao da pljuje nešto naročito odvratno iz usta. I usprkos svome trudu nije se uspijevao osloboditi njezina čeličnog stiska koji ga je zalijepio za metalne vratnice pretvorivši ga u laku metu.

– HO! – Zvono je posljednji put zazvonilo, a on je u bljesku vidio kako se cijela Bratovština podigla u svojim sedlima dižući oružje u nebo, slaveći njegovu smrt, a smrtonosni je vršak koplja neumoljivo jurio prema njegovu srcu tri metra, dva metra, jedan metar igra je gotova ...

Instinktivno je okrenuo glavu zaklopivši oči i osjetio lepet krila Smrti kada je doletjela po njega, a potom jedan nevjerojatno snažan udarac. Nešto je zbilja pošlo po zlu, a on je začuo vlastiti bolni vrisak koji kao da je već dolazio odnekud izvan njega, i shvatio kako napušta zemlju jednim divljačkim trzajem, Potom mu se učinilo da će mu glava eksplodirati i njegov je duh poletio u nebo, a on otvorio oči znajući kako će ugledati samog sebe kako leti u svjetlost ...

...no, umjesto toga ugledao je Cjevčugu koja ga je gledala svojim neumoljivim kamenim pogledom dok je letjela u noćno nebo.

– Bak? – suho je procijedila vodoriga, stežući stisak oko Georgeovih prsa i skrećući još jednim nezgrapnim udarcem krila

118

prema sjeveru.

George je pogledao dolje, još uvijek napola očekujući da će ovo biti izvantjelesno iskustvo, još uvijek očekujući kako će dolje vidjeti vlastito probodeno tijelo.

Umjesto toga vidio je Viteza, konja i koplje do balčaka provučeno kroz vratnice, i shvatio da je figura koja se bolno grčila na njegovom vrhu bila izvor vrištanja, a ne on. Njezino zlatno tijelo bila je posljednja stvar koju je vidio prije nego što su mu se oči zatvorile, a on konačno utonuo u nesvjesticu.

119

24 – POSLJEDNJA ŽRTVA TYBURNA

U tami, u hladnoći, u nedostatku svake nade, Topnik je nastavljao s kopanjem.

Zvuci grabljenja i bacanja šljunka sada su bili upotpunjeni novim zvukom, muklim pljuskanjem. Uzrok tom novom zvuku bila je činjenica da je rupa koju je kopao u šljunku bila već toliko duboka da se sada nalazila ispod razine okolne vode u spremniku. Bila je toliko duboka da je jednom nogom stajao u njoj i saginjao se i istezao radeći dalje, do struka uronjen u vlastoručno iskopan bazen okružen šljunkom.

Umor koji je osjećao bio je pravi umor, izazvan teškim fizičkim radom, a ne osjećaj kako nešto nije u redu, koji je kuhao u njegovoj unutrašnjosti u nedostatku posla. Palo mu je na um i to da bi, da je upotrijebio svu tu snagu u kopanje prema gore, možda već bio izašao na površinu. Opet, s druge strane, možda i ne bi uspio u tome jer bi mu se možebitno cijeli svod srušio na glavu micanje samo jednog kamena moglo je potencijalno dovesti do urušavanja cijeloga spremnika.

Moglo je sve već biti gotovo, rekao je naglas. Nagli zvuk njegova glasa koji je odzvanjao prostorijom natjerao ga je da zastane. A onda se potpuno umirio jer je osjetio kako mu se nešto pomaklo oko gležnjeva. Bila je to voda u rupi.

Definitivno je osjetio pokret, gotovo neznatan, ali ipak prisutan.

Topnik to nije znao, ali struja koju je osjećao pripadala je Tyburnu, jednoj od izgubljenih londonskih rijeka, onoj po kojoj je nazvano mjesto na kojem su se vješali londonski kriminalci. A sad mu se omotavala oko gležnjeva. On to nije znao, kao što nije znao niti da stoji u izgubljenom srednjovjekovnom spremištu za vodu ispod Ulice Marylebone. Sve što je znao bilo je to da je voda u pokretu značila potok, potok je značio daje postojalo i korito kojim je protjecao, a korito je možda značilo izlazak iz te štakorske rupetine.

Da je bio misaoni tip rekao bi, poput većine vojnika, kako bi ga

120

idealna smrt trebala zateći kod kuće u krevetu, okruženog praunucima. Ali, budući da tu mogućnost nije imao, pomislio je kako može umrijeti i pokušavajući preživjeti.

Počeo je kopati još brže, i nakon što se sagnuo i počeo kopati rukama, zbog brzine i energičnosti njegovih pokreta, šljem mu je s glave odletio u vodu, snažno pljusnuvši. Trebao mu je jedan trenutak da shvati što se dogodilo, a kada jest, na um mu je sinula ideja i pitao se kako se ranije toga nije sjetio.

Mora da sam poglupio, promrmljao je sebi u bradu i počeo koristiti šljem za kopanje. Nakon toga je počeo stvarno brzo napredovati. Rupa je ubrzo postala dublja i već je vidio kako se u zidu pred njim pojavljuje vrh plitkog luka. Dok je kopao, pitao se zašto se rupa začepila. U prirodi je podzemnih potoka da, kada su blokirani, počnu stvarati nanose materijala kojeg nose nizvodno i tako je nastala šljunčana plaža unutar spremnika.

Nešto je začepilo izlaznu cijev spremnika, a kada je Topnikov šljem naglo kliznuo u stranu umjesto u dubinu, otkrio je i što. Stavio je šljem na stranu i posegnuo prema dolje. Prvo je pomislio da se radi o korijenu stabla. Onda je otkinuo komad i opipao ga pod prstima. S užasom je shvatio kako točno zna o čemu se radilo. Posegnuo je rukom u vodu i napipao još dijelova. A onda mu se ruka zapetljala u kosu.

Pažljivo ju je ispetljao i dobro otresao prije nego što je zapalio jednu od svojih dragocjenih šibica.

Iako se plamen odražavao na površini vode, mogao je vidjeti dovoljno da bude siguran: u njega su zurile dvije širom otvorene duplje u ženskoj lubanji. Znao je da je riječ o ženi, jer je sjedne strane lubanje visjelo dugačko pramenje kose tamne poput patlidžana, a na prstu ruke svjetlucao je zlatni prsten pored malog zavežljaja. Rukom je pomaknuo zavežljaj, a potom shvatio da se uopće nije radilo o kosturu žene, jer mu se sad smiješilo još jedno lice. To je bilo grubo lice, izrezbareno iz nekakvog drveta, i nije bilo zabune, bilo je to lutkino lice.

Mrtva žena nije bila žena, to je bila djevojčica.

121

A znao je i da je, bez da mu je to itko trebao objašnjavati, djevojčica bila sijevka, jedna od Hodačevih žrtava, možda čak i prva u nizu.

Ručica kostura omotana oko nasmiješenog lutkinog lica učinila je nešto Topniku. Ispunila ga je ubilačkim crnilom.

– U redu, prokletniče. Sudbina ili ne, večeras sigurno ne umirem. Dolazim po tebe.

A onda je zapalio još jednu šibicu i pogledao u oči malenoga kostura. U tim kostima, ostacima tkiva i odjeće nije vidio ništa odbojno. Vidio je tek djevojčicu koja je umrla grleći svoju lutku, tražeći u njoj utjehu koja nikada nije stigla. Mogao je zamisliti jecaje koji su ispunjavali tu prostoriju prije nego što su utihnuli zauvijek. Čvrsto je stisnuo vilicu.

Kip, naravno, ne može plakati. Svi to znaju. Vjerojatno se radilo o vodi koja mu je pljusnula iz rupe na obraz i potom skliznula u Tyburn kada je nježno počeo vaditi kosti iz vode, pažljivo ih slažući na šljunčanu obalu najbolje što je znao. Usprkos rastućoj nespretnosti njegovih umornih ruku, Topnik je ipak većinu vremena uspijevao izgledati poput oca koji je stavljao vlastito dijete na počinak.

– Žao mi je, dušo. Moram te pomaknuti, ali samo kako bih mogao njega uhvatiti. ŠTO ĆU I UČINITI, pronaći ću ga, gdje god bio.

122

25 – CRNO OGLEDALO

Kraljeva Knjižnica nalazi se na zapadnoj strani velikog kružnog, staklenom kupolom nadsvođenog dvorišta Britanskog nacionalnog muzeja. To je dugačka i elegantna prostorija, a zbirka zanimljivosti izložena u njoj potječe iz različitih razdoblja i različitih krajeva svijeta.

Ima tu sićušnih fosila i teških maorskih ratnih toljaga, izvanrednih alabastrenih vaza visokih poput čovjeka i tanašnih kopalja američkih Indijanaca s vršcima od meteorita. Ima tu i grčkih skulptura kao i portreta velikana, kolekcionara tih zbirki. Nalaze se tu i drevni spisi i prekrasan zlatni nakit, barbarske kremene sjekire, bestidna rimska zvonca kao i svakojake opskurne vjerske relikvije i sitnice.

Većini ljudi to izgleda tek kao ljupka zbirka kolekcionarskih predmeta iz Prosvjetiteljskog doba; samo vrlo mali broj ljudi zna da u toj zbirci naizgled nespojivih predmeta postoje stvari koje se međusobno kontroliraju moćni predmeti, mračni i svijetli predmeti koji neutraliziraju jedni druge zbog Pažljivog načina na koji su izloženi.

Svjetla su bila pogašena i u ostatku muzeja vladala je tišina.

Potom se začuo poluglasni plop, a Hodač je iskoračio iz jednog od svojih malih ogledala. Zaklopio je potom ogledalca licem o lice te ih gurnuo u džep kaputa. Stajao je pred visokom samostojećom muzejskom vitrinom i uživao u pogledu na njezin sadržaj. Zabacio je kapuljaču preko ovratnika vijorećeg kaputa, oslobodivši tako svojeg suputnika Gavrana, i nagnuo se naprijed naslonivši se dlanovima na staklo kroz koje je zurio.

Gavran je protegnuo krila i preletio cijelom dužinom sobe smjestivši se na ogradu galerije koja je kružila uokolo polica s knjigama. Svojim tajnovitim crnim očima fiksirao je Hodača i staklenu vitrinu čiji ga je sadržaj toliko opčinio.

A sadržaj vitrine je bio sljedeći: tri voštana kruga različitih veličina, dva mala i jedan veliki, sva tri debela poput kolutova sira i

123

ukrašena magijskim simbolima poput pentagrama i zaboravljenih imena velike važnosti; proročki kamen, odnosno mala kristalna kugla ne mnogo veća od loptice za golf; tanki zlatni kolut u koji su bili ugravirani koncentrični krugovi i jednostavne kule jednake onima na površini kositrenoga tanjura u podzemnom spremniku za vodu; i možda, najčudnija stvar od svih: zrcalni kamen. Svi su ostali predmeti izgledali baš kao okultna zbirka kakva bi se našla u svakom čarobnjačkom brlogu: ali zrcalni je kamen izgledao potpuno drugačije.

Njegove su linije bile toliko jednostavne i neukrašene da je izgledao bezvremeno, istodobno potpuno moderno i neopisivo staro. Isklesan i uglačan iz savršenog komada opsidijana, na njegovoj je oznaci pisalo da je aztečkog podrijetla.

– Aztečkog, – podrugljivo je promrmljao Hodač, pljunuvši. Pljuvačka je kliznula niz proziran stakleni zid između njega i oznake koja ga je toliko živcirala. Kolekcionari s kokošjim mozgovima.

Istina je bila da je znao kako je crno kameno ogledalo bilo mnogo starije od aztečkog običaja prinošenja ljudskih žrtvi; zurio je netremice upravo u sjajno uglačano lice tog kamena koje je imalo oblik prijenosnog ogledala s ručkom i rupom u njoj za davno izgubljenu kožnatu traku.

– Ptice i leptiri. Zamisli to ...

Pogledao je u Gavrana zasukavši desni rukav svog kaputa.

– Azteci su žrtvovali stotine tisuća tih bića svome bogu Kvecalkoatlu. Kolibrije, a ne Gavrane, tako da ti, dragoviću, ne bi bio u opasnosti. Ali volio bih da sam to vidio. Mislim da je za žrtvovanje leptira potreban naročit senzibilitet ...

Gavran, kojemu je svijet kukaca zapravo bio svakodnevni jelovnik, nije vidio ništa neobično u ubijanju leptira, ali je držao kljun zatvorenim. Istina je bila da je Hodač volio pričati, a on je bio osuđen na slušanje.

Hodač je raširio ruke i zalijepio dlanove na staklo nasuprot kristalne kugle. Zatvorio je oči i napravio pokret rukom kao da je

124

mjeri i pohranjuje njezinu veličinu u memoriju. Onda se ponovno zagledao u tamnu staklenu površinu ogledala.

– Ogledalo samo nije ni od kakve koristi. Bez svog para tek je nešto više od uglačanog kamena. – Mračno se osmjehnuo Gavranu. – Običan par ogledala otvorit će ti prolaz kamo god želiš bilo kamo u prostoru ili vremenu ako ga znaš upotrijebiti. Ali u usporedbi s onim što kameno ogledalo može učiniti, to je obični salonski trik za slinavu dječicu. Par kamenih ogledala u stanju je otvoriti prolaz u potpuno drugi svijet, a iz tog novog svijeta lukav čovjek može donijeti i ovladati moćima kakve ovaj svijet nije nikada vidio.

U slučaju da je Gavran bio impresioniran, pokazao je to na neobičan način, prolivši velike količine izmeta po ćelavoj mramornoj glavi velikana iz osamnaestoga stoljeća na kojoj je stajao. Hodač nije na to obraćao pažnju.

– A oni su pomislili da mi mogu podrezati krila odvajajući i sakrivši drugo kameno ogledalo gdje ga nikada nisam uspio pronaći. Nikada im nije palo na um da ću, s cijelom vječnošću pred sobom, imati vremena u vremenu pronaći sijevku i majstora stvoritelja koji će mi odabrati pravi kamen i isklesati novo ogledalo. Budale ...

Kristalna se kugla počela okretati unutar vitrine, reagirajući na nevidljivu silu koja je izvirala iz Hodačevih raširenih prstiju i što se brže okretala to je više podrhtavala na svome postolju.

Jedna kapljica znoja kliznula je niz Hodačev nos i pala na parket, dok je pokušavao obuzdati snažan trzaj u svojoj ruci, a onda je uz uzdah stisnuo svoju otvorenu ruku u šaku i mahao njome naprijed-natrag pred vitrinom. I dok je to činio, kugla je poskakivala i odbijala se unutar staklene kocke prateći njegove pokrete, udarajući u staklo sve brže i brže do trenutka u kojem je buka oštrih udaraca počela nalikovati štektanju strojnice, a onda se, odjednom, svo staklo vitrine raspuklo i rasulo po podu poput kristalne zavjese.

Začuo se prozaičan zvuk alarma u daljini i upalila su se slabašna svjetla. Ignorirajući sve to Hodač je zakoračio preko hrpe krhotina i spretno ugrabio kuglu iz sad nepomičnog položaja u zraku usred vitrine, i strpao je u džep.

125

Iz džepova je potom izvadio dvije rasparene i zgužvane rukavice. Brzo ih je navukao na ruke, a onda jednako brzo raširio šal na pod i postavio dva zaštitna voštana koluta na nj. Potom je uzeo ogledalo od opsidijana i stavio ga povrh kolutova, ispuštajući ga iz ruku što je brže mogao, kao da ga nije želio dodirivati duže nego što je morao, iako je na rukama imao rukavice. Poklopio ga je drugim voštanim kolutom i povezao krajeve šala u čvrsti zavežljaj. Zlatni krug sa Snom o četiri dvorca strpao je u džep, a onda zakoračio unatrag.

– Dođi, – rekao je.

Gavran mu je sletio na rame. Hodač je u zubima držao zavežljaj u kojem se nalazilo crno ogledalo dok je skidao rukavice i vadio ogledalca iz džepa, a onda je, u trenutku kada je prvi muzejski zaštitar utrčavao kroz vrata, zakoračio ujedno od ogledala i nestao.

126

26 – PUN MJESEC

Edie je upala u ogledalo koje joj je bilo iza leđa. Osjetila je kako se površina napela i pukla nježno poput balona sapunice, a potom je počela padati u vatru. Dok je padala, netko ju je zgrabio za gležanj, ali nije ju mogao zadržati pa je udarila u tlo uz gromoglasan prasak, nalik otvaranju vrata samoga Pakla.

Pala je na leđa i otkotrljala se, prvo ugledavši vlastite noge u zraku a iza njih mračno nebo i kolut punog mjeseca koji je sve obasjavao blijedom svjetlošću, kako zuri dolje u nju, uokviren na trenutak njezinim iznošenim čizmama.

A onda je u leđima osjetila oštar ubod slomljene cigle i izgubila doticaj sa svim poznatim, dok se dizala na noge grčeći se i jaučući, promatrajući dugačke bijele linije svjetlosti koje su presijecale nebo u nepravilne dijelove, postajući svjesna gladnog pucketanja vatre u blizini.

U tom je trenutku shvatila da prasak koji je čula nije došao od njezinog pada na tlo; bio je to nagli uvod u neprekidnu paklensku buku koja je tresla svijetom oko nje, svijetom u koji je upala: bio je to zvuk svijeta koji je raznosio samoga sebe u komadiće. Svuda su odjekivale snažne eksplozije, udarci i vrisci. A osim vrisaka čulo se duboko zavijanje sirene, i u pozadini svega ritmično brujanje motora na nebu. Čulo se i oštro štektanje protuavionske vatre sa skrivenih položaja u blizini, a bilo je tu još paničnih povika i brenčanja ambulatnih vozila, te još više vriskanja i snažnih zemljotresnih muklih udaraca koje je osjećala kroz potplate svojih cipela.

Ne želeći vidjeti izvor svih tih užasavajućih zvukova prije nego što je morala, pogledala je prvo u svoja stopala i vidjela da su se nalazila na ulazu u trgovinu. Uokolo su ležali razasuti komadići cigle i stakla.

Pogledala je u stranu i vidjela ogledalo na dovratniku. U njemu se ogledalo njezino lice, blijeda mrlja postranično osvijetljena plamenom. Potom ju je, prije nego što je uspjela provjeriti nalazi li se i na drugoj strani vrata ogledalo, snažan udarac srušio na koljena i zemlja pod njom počela se urušavati. A kada je pogledala prema gore,

127

šokirana silinom nevidljivog udarca, i počela se dizati na noge, vidjela je prizor od kojeg se zaledila. Zastala je jednim koljenom klečeći na tlu, i razrogačenih očiju i otvorenih usta zurila u paklensku viziju koja se izdizala na drugom kraju ulice.

Bila je to golema vatrena stihija. A iz nje, iz samog njezinog srca, izdizao se dobro poznati oblik kupole katedrale sv. Pavla, ovjenčan plamenom i crnim dimom ali netaknut. Bila je to vizija smaka svijeta osim što je, zbog vrućine koju je osjećala na licu i probadajuće boli u ramenu na mjestu udarca u razbijenu ciglu, Edie znala da to nije bila vizija. To nije osijevala.

To je bilo stvarno.

Tijekom osijevanja prošlosti vizija je djelovala stvarno, ali je prošlost uvijek stizala do nje u istrzanim slikama i uvijek je imala kraj. A Edie nikada nije imala komadiće cigle u ustima. To nije bilo osijevanje, to je bilo sudjelovanje.

– Hej! Ti, mala! Sklanjaj se s proklete ulice, odlazi u sklonište!

Začula je muški glas kako viče na nju s druge strane ulice. Okrenula se i vidjela sredovječnog muškarca u odijelu, s platnenom torbom preko jednog ramena i sa šljemom na glavi jednakim Topnikovom, samo što Topnikov sprijeda nije imao bijelim ispisano slovo W.

Ljutito je mahao u njezinu pravcu, a tanki su mu se brkovi nakostriješili kao kakva nervozna dlakava stonoga.

– Dolje je, na kraju ulice. Pokušavaš li ti to počiniti samoubojstvo, ili ...

Bočni zid stare zgrade iza njega zatresao se kao da ga je s druge strane udario nevidljivi div. Muškarac nije uspio izgovoriti ono što je dolazilo nakon ili jer se pročelje zgrade urušilo na njega poput nemilosrdne lavine cigle i kamena.

Edie je instinktivno rukom prekrila usta, dok se uokolo širio oblak prašine koji se uskoro potpuno raspršio, a ona ugledala bijelo W kako se polako kotrlja prema njoj. Udarilo je u rub pločnika pred njom, i šljem se okrenuo. Krajičkom oka u njemu je ugledala nešto mokro pa

128

je odvratila pogled.

U paklu koji je okruživao netaknutu kupolu katedrale primijetila je dva vodena mlaza kako se bespomoćno uzdižu prema uskovitlanoj plamenoj planini. U njezinu je podnožju vidjela obrise grupice ljudi s vodenim šmrkovima u rukama. Na nebu iznad njih zrake reflektora plesale su naprije-dnatrag, a isprekidane linije svijetleće municije presijecale su mračna nebesa poput vatrenih odjeka vodenih mlazova pod njima.

Edie je shvatila da je prekrila uši rukama, pokušavajući se zaštititi od tog paklenskog napada na njezina osjetila.

A onda ju je nešto zgrabilo za nadlakticu.

Okrenula se i ugledala Fratra. Njegovo inače veselo lice sada je bilo napeto i zabrinuto.

– Dođi, – Fratar je nadvikivao zvukove rušenja još jedne zgrade u susjednoj ulici. – Natrag u ogledala. Ne želiš ovdje umrijeti.

Ovaj se put, začudo, nije željela svađati. Dopustila mu je da je odvuče natrag prema ulazu u knjižaru gdje je s olakšanjem ugledala dva ogledala, po jedno na svakom dovratniku. To je bio njihov izlaz iz te noćne more.

A onda je Fratar zastao.

– Što? – upitala je Edie.

Potom ga je čula, trenutak prije eksplozije: zvižduk koji je dolazio iz kaotičnoga neba zastrašujuće, neopisivo blizu.

Onda je osjetila kako je netko snažno povlači za ruku i Fratar ju je privukao k sebi, dalje od knjižare i sigurnosti koja ih je dozivala iz ogledala udaljenih tek za širinu pločnika. Zaklonio ju je svojom zdepastom figurom.

Potom joj je eksplozija bombe zatresla tlo pod nogama. Samo ju je Fratrov neraskidivi stisak kojim ju je držao priljubljenu uz vlastita prsa spriječio da padne. Kao da ih je sam zrak žestoko udario, a zatim su stakla izloga izletjela iz svojih okvira tvoreći vodoravnu kišu krhotina. Da nije bila potpuno zaštićena pogrbljenim Fratrovim

129

metalnim leđima, bila bi tek crvena izmaglica i hrpa mesa za gulaš raspršenog preko kaldrmom pokrivene ulice. Nakon izloga počeo se rasipati i sadržaj trgovine. Sve su se knjige rasule po pločniku, a ukolo njih vrtložila se prava oluja stranica rastrganih eksplozijom.

Sekundu kasnije Fratar se uspravio i okrenuvši se shvatili su kako se nalaze usred mećave papira u kojoj su neke stranice gorjele, a sve su lepršale u visinu, nošene vihorom koji je stvarala okolna vrućina. Fratar je hitrim koracima prešao preko pločnika odgurujući rukama leteće stranice. Edie je posrtala za njim, zastajući kad i on.

Ogledala više nije bilo, ona ista eksplozija koja je uništila i izlog raspršila ih je u komadiće. Čak je i u vihoru Drugoga svjetskoga rata Edie začula oštro Fratrovo coktanje zubima. Zvučalo je zlokobnije od rušenja zgrade.

– Tu su bila ogledala, – izustila je.

On je ponovno coknuo.

– Ona su nam bila izlaz, – nastavila je, podižući glas.

On je zurio u nebo, a Edie ga je potezala za halju. Iz njezinih su nabora ispale krhotine stakla zveckajući mu uokolo stopala.

– Što ćemo sad?

Pogledao je niz obje strane ulice. Vidjevši ga tako nesigurnog, Edie se samo još više uplašila. Na kraju je spustio pogled.

– Možeš li brzo trčati?

Ona je pogledala njegovu veliku trbušastu figuru.

– A ti?

Osmijeh je zatitrao vatrom osvijetljenim licem iznad nje.

– Gospo, kada mi o tome ovisi život, ja praktički letim ...

Potom je jednom rukom zadigao halju iznad koljena, a drugom zgrabio njezinu ruku i potrčao. I iako to nikada ne bi priznala, činjenica da ju je on držao za ruku trgnula ju je iz njezina mrtvila i potrčala je uz njega, prateći svaki njegov dugački korak s dva svoja.

130

Detalji tog srljajućeg trka kroz vatru i bombe događali su se takvom brzinom i međusobno se isprepleli, da se kasnije nije mogla sjetiti kada se točno što dogodilo. Činilo joj se da je bila riječ o odvojenim trenucima, međusobno nepovezanima, koji su se izmjenjiv ali iz sekunde u sekundu: starinski taksi otpuhan je preko ceste pred njima, i zabio se, okrenut naopako, u izbojak na drugom katu jedne zgrade.

Nastavili su trčati. U nekom trenutku iz jedne od bočnih uličica izletjela je plamena stihija, prepriječivši im put. Fratar ju je samo vukao dalje skočivši preko vatre. Sjetila se i kako je protrčala pored crvenog autobusa prevrnutog na bok i kako je primijetila zavinute stube koje su vodile na kat bez krova. Odvratila je pogled prije nego što je njezin mozak uspio dešifrirati zgužvani kaput i ruku koja je izvirivala ispod autobusa, između njega i pločnika.

Trčali su uskim uličicama pognuti između vrtoglavo visokih zidova, a u jednome su trenutku prolazili i starim crkvenim dvorištem koje kao da se pojavilo niotkuda u labirintu ulica. Sjetila se i eksplozije bombe koja je pogodila dvorište dok su oni izlazili iz njega, i kako se okrenula i vidjela duguljastu kutiju što je padala s neba i razbila se u komadiće udarivši o crkveni zid, te kako je okrenula glavu prije nego što je uspjela vidjeti sadržaj lijesa. A sjetila se i Fratrovih riječi: 'Sutra ujutro morat će ponovno pokopati te sirote duše'.

Potom su nastavili s trčanjem kroz neobično puste i tihe ulice jedan trenutak, a kroz zapaljene ruševine već sljedeći. Shvatila je kamo su trčali tek kada je ugledala natpis Ulica Lokvi, koji je visio s ugla jedne zgrade.

Iako umorna, tada je potrčala dvostruko brže i nakon još jednog skretanja ugledali su Crnoga Fratra kako stoji na pramcu svoje zgrade nad njima. Nije spustio pogled da vidi samoga sebe u trku ili ako jest, Edie je prebrzo trčala da bi primijetila.

Fratar je odgurnuo vrata i oni su posrćući utrčali u pub. Prije nego što ju je Fratar povukao prema naprijed, među dva ogledala, uspjela je primijetiti da su prozori izlijepljeni ljepljivom trakom.

131

– Dobro, – zadihano je rekao. – Kući, James, mislim.

– Tko je James? – upitao je poznati glasić iz tamne niše.

Zavirila je u nju, ali ga nije mogla vidjeti. Vidjela je plakat, vješto nacrtanu ilustraciju dvojice muškaraca oslonjenih na šank, u razgovoru a sve su boce, pa čak i poluge za točenje piva, imale poznato lice muškarca s u stranu začešljanom kosom i brčićima i pažljivo slušale. Ispod njih je stajao natpis Neoprezan govor stoji života. Bio je to šaren i smiješan plakat.

– U pravu si, – rekla je Edie u tamu, prema mjestu na kojem je znala da je sjedio Mala Tragedija. – Stvarno mi se sviđa plakat.

A onda je Fratar frknuo povukavši je za ruku i odjednom su upali natrag u ogledalo, a Edie je zateturala i otkrila da joj je pod nogama bio drukčiji tepih, a vanjski se svijet nije raznosio u komadiće nego je samo tiho zujao prometom koji se čuo kroz prozore prozore koji više nisu bili ispresijecani ljepljivom trakom.

– Mislim da to objašnjava ogledala, rekao je Fratar.

– Da, – odvratila je Edie, pokušavajući zaustaviti drhtanje nogu i glasa. – Ogledala su mi jasna. Definitivno nisu za luzere. Definitivno su stvarna.

Onda je naglo sjela na pod, jer je nešto moralo popustiti, a njezine su uzdrhtale noge to učinile prve.

132

27 – BEBENBUK

Georgea je iz sna trgnuo zvuk udaraca o nogometnu loptu i muški glas koji je energično vikao negdje iz daljine:

– Ovamo sinko na glavu!

Potom se začuo tupi udarac kopačke o mokru kožnatu loptu, a George je otvorio oči i izašao iz mraka ugledavši crvenobijelu loptu kako se vrti u zraku pod njim, a potom polagano pada natrag među igrače nagurane uokolo vratnica. Zatim je vidio hrvanje i ponešto povlačenja u blatu, a onda je lopta zatresla mrežu i jedan je od igrača navukao majicu preko glave i optrčao slavljenički krug, visoko uzdignute ruke.

Čuo je i dobronamjerni smijeh i podrugljive povike od strane drugih igrača i jedina abnormalna stvar u svemu tome bila je činjenica da je George sve to vidio iz klimave ptičje perspektive.

A onda je osjetio kamenu kandžu omotanu oko svojih prsa i sjetio se Cjevčuge i činjenice da je trebao biti mrtav i vriska Zlatne Djevojke probodene kopljem. Prošlost mu se vratila u misli udarivši ga poput vreće mokrog cementa.

Osvijetljeno zelenilo pod njim bio je park Corams Fields, travnata oaza posuta drvećem s južne strane Ulice Euston. Cjevčuga je sada letjela brže, kao da se nalazila blizu doma i nije više trebala štedjeti energiju. Kiša je oslabjela ali je još uvijek padala iako ne više u vidu pljuska koji ga je okupao ranije.

George je bio mokar do kože i snažno je drhtao, pokušavajući shvatiti kako to da nije već mrtav.

Ariel ga je bila pritisnula uz one vratnice toliko snažno da se nije mogao pomaknuti. A Vitez je tutnjao prema njemu uzdignutog koplja. On je u posljednji trenutak odvratio pogled i zaklopio oči. Potom je osjetio nevjerojatan udarac. Tako da je zbilja trebao biti mrtav.

Samo što je sada, kada je opet bio pri svijesti, prevrtio posljednji

133

trenutak pažljivije i sporije, i shvatio da stvar koja ga je zbunjivala nije bio toliko udarac, koliko smjer iz kojeg je dolazio. Koplje ga je trebalo probosti ravno kroz prsa, ali udarac nije stigao sprijeda. Stigao je sa strane. Razmišljajući iznova o svemu, sjetio se kako je čuo lepet krila Smrti i shvatio da to uopće nije bila Smrt, već Cjevčuga koja je izletjela iz mraka i zgrabila ga u posljednji trenutak, tako da je Vitezovo koplje prošlo kroz prazan prostor u kojem George više nije bio, i projurivši kroz rupu među rešetkama udarilo u prostor u kojem Ariel jest.

Nakon toga je pomislio da će mu se glava rasprsnuti, što je vjerojatno značilo da je Cjevčuga, nakon što ga je ugrabila, nespretno njime zapela o nešto poput krova ili stražarnice, zbog čega je sada iza uha osjećao oteklinu koja je bolno pulsirala.

Tako je, dakle, došlo do toga da je sada letio preko Ulice Euston prema raskošno ukrašenoj zgradi stanice St. Pancras: Cjevčuga ga je ponovno zgrabila. Spasila ga je od Viteza baš kao što ga je ranije Ariel spasila od vodorige. Nije znao koje je od ta dva zla bilo veće. Bio je prilično siguran da se Cjevčuga nije iz neprijateljice odjednom pretvorila u prijateljicu pa je spašavanje najvjerojatnije bilo slučajno, i ona ga je ponovno ugrabila iz nekih svojih razloga. Sve je to bilo prekomplicirano, a njega je boljela glava, bilo mu je hladno i bio je zbunjen.

Sjećanje na Ariel njezin osmijeh, njezino uživanje u letu uokolo jajastog nebodera, njezinu piruetu na vrhu svijeta sve ga je to također na neki način boljelo, naročito kada se prisjetio hladnoće u njezinu glasu nakon što ga je zgrabila i držala sapetog za Viteza. Boljela ga je njezina izdaja.

Cjevčuga je počela usporavati leteći uokolo visokog osvijetljenog satnog tornja koji se izdizao na istočnom kraju zgrade. George je zamijetio krov prekriven crijepom od zelenog škriljevca kako se oštro dizao prema nebu iznad brojčanika sa svake njegove strane, i šiljke koji su ukrašavali svaki ugao, dok su kružili uokolo te ogromne, raskošne građevine od narančaste cigle i čistoga bijeloga kamena.

Preko desnog ramena ugledao je dugačko spremište lokomotiva

134

stanice Kings Cross, a potom je Cjevčuga počela lepetati krilima niz krov stanice St. Pancras, preko njegova oštrog vrha s uskim ravnim prolazom koji je vodio u smjeru zapada, između visokih dimnjaka što su se dizali iz vrtoglavo strmih krovnih kosina. Zgrada je završavala zdepastim i šiljastim tornjem, ali je na putu do njega stajao još jedan, jednako šiljast toranj i Cjevčuga je upravo letjela prema njemu. Kada su mu se približili, prestala je lepetati krilima i umjesto toga ih raširila i iskoristila kao kočnicu, pa su se naglo zaustavili. U trenutka kada je Georgeu postalo jasno da let više nije bio održiv i da će početi padati, Cjevčuga je ispružila kandžu i uhvatila se za ugao zgrade.

– Bovdje, – iskašljala je, ispustivši Georgea na uski prostor iza sebe. Nije bilo govora o bijegu s tog položaja. Cjevčugino gnijezdo bio je maleni prostor na mjestu na kojem su se spajale tri krovne kosine, a potom se strmoglavljivale u dubinu. Nalazilo se tu i proširenje u olovnome žlijebu, neka vrsta umetnute pravokutne posude s rupom u sredini i jednim komadom kamena zaglavljenim u jednom njezinom uglu, s koje je George čučeći promatrao vodorigu dok se smještala na svoje postolje. Za razliku od svih ostalih vodoriga koje je George sada s nelagodom uočio raspoređene po cijeloj zgradi, a koje su sve gledale prema gradu Cjevčuga se okrenula i gledala prema njemu.

George nije imao pojma što će se sljedeće dogoditi. Vodoriga je zurila u njega, a onda polako rastegla krila i otresla se poput psa, potom ih uredno skupivši uz leđa. Sada je George prvi put dobio priliku ozbiljno promotriti Cjevčugu. Svaki prethodni put kada ju je vidio bila je u pokretu, trku, letu ili lovu. A i sam se trudio ostati na pristojnoj udaljenosti od tog stvorenja, tako da je nije imao prilike sagledati u svoj njezinoj ljepoti.

Iako nije ni bilo govora o nekoj pretjeranoj ljepoti. Definitivno je, kako je to običavao govoriti Georgeov tata, bila ružna kao vrag. Bila je to žgoljava mačketina s krilima namjesto prednjih nogu. Bilo je nečega usiljenog i izmučenog u stilu kojim ju je kipar napravio, a život na krovu očito je nije mazio. Bila je prošarana prljavštinom, a iz usta joj je curila zelena boja iz mjesta iz kojeg joj je George iščupao staru bakrenu cijev. Vremenske je prilike nisu samo uprljale već su i odlomile vrh zgloba s jednoga krila, zbog čega je izgledala iskrivljeno.

135

George se pitao je li baš zbog tog gubitka Cjevčuga tako nespretno letjela.

Iskezila je zube, a George je vidio koliko je duboka bila zelena mrlja što joj se razlijevala uokolo donjih zuba poput krvi.

– Bak, – začulo se stvorenje.

– Da, – odvratio je George. – Lijepo ti je ovdje.

Rukama je obujmio skupljena koljena i sjedio tako sklupčan, pokušavajući osjetiti ono malo topline što mu je preostalo zarobljeno unutar tijela.

– Šteta samo što nemaš centralnog grijanja, – nastavio je. Zacijelo je gubio razum.

– Bouk, – odvratila je Cjevčuga, naginjući se prema njemu i kuckajući po vlastitim ustima, a potom gurkajući Georgea. – Bouk!

Pokušavala je nešto reći. Definitivno je pokušavala komunicirati, i izgledala je iznervirana Georgeovom nesposobnošću da shvati što je to pokušavala reći.

– BOUK!

– Da, bouk, – odvratio je George. Cjevčuga nije bila impresionirana. Nervozno je škrgutala zubima i micala vratom kao da pokušava iskašljati lopticu dlake ili riblju kost.

– Žao mi je, ne razumijem vodorigaški, – ispričao se George.

Ona je zatresla glavom i ponovno se udarila u usta lupkajući vrhovima krila o iskežene zube. A George je odjednom pomislio da je znao što je htjela reći.

–Možda cijev? Želiš svoju cijev? Cijev koju sam ti iščupao iz usta? Da, naravno. Oprosti!

Sada je sve imalo smisla. Objašnjavalo je i zašto ga je stvorenje tako neumorno lovilo. Iščupao joj je važan dio iz usta. Zapravo, nije se sjećao da je stvorenje proizvodilo ikakve zvuke prije nego što joj je iščupao cijev iz usta. A njezini pokušaji da razgovijetno progovori bili su toliko bolni da se uopće nije čudio što ju je vodoriga željela natrag.

136

Počeo je prekapati po džepovima uspjevši naposljetku iskopati zahrđalu metalnu cijev. Ponudio ju je Cjevčugi kao zalog mira.

A onda mu je na um sinula ideja, i u posljednji je čas izmakao cijev, trenutak prije nego što ju je vodoriga ščepala.

– Iako ... – progovorio je polako, odvagujući pažljivo svaku riječ. Iako, možda bismo se mogli dogovoriti. Ti mene spustiš na zemlju, ja tebi vratim cijev. U redu?

Na to je zamahnuo rukama u oponašanju leta i ispružio ruku kao da joj predaje cijev. Cjevčuga je nakrivila glavu. Potom je iznenađujućom brzinom izbacila jednu kandžu i Georgeova je ruka odjednom bila prazna. Vodoriga je promatrala metalnu cijev koja se naglo našla u njezinu posjedu.

– Ili ..., – oglasio se George – ili je možeš uzeti odmah pa me onda spustiti na zemlju. Ako ti tako bolje odgovara. Meni je, hm, svejedno ...

Bilo mu je jasno kako se hvata za tanašnu slamčicu uzaludne nade, pa je ponovno rukama obgrlio koljena i pokušao vidjeti svijetlu stranu situacije.

– Uglavnom. Ti si dobila svoju cijev natrag i ja sam sretan. Ja sam sretan, ti si sretna ...

Cjevčuga je prestala promatrati bakrenu cijev i stala iznova zuriti u Georgea kamenim intenzitetom zbog kojeg je naglo zašutio. Zavrtjela je cijev kandžom, a onda je odbacila preko ramena, potpuno nezainteresirana. George je buljio u nju slušajući kako cijev zvečeći poskakuje niz krov i zaustavlja se navrh spremišta za lokomotive pod njima. George je progutao slinu.

– Bouk!

Cjevčuga je lupkala vrškom krila po svojim prsima uporno gurkajući Georgea.

– Bouk Bebenbuk. Bebenbuk bouk.

Negdje je sve ovo zasigurno imalo smisla, ali ne na planetu na kojem se George nalazio.

137

– Oprosti, ne razumijem što znači bebenbuk.

Cjevčuga je krenula prema njemu, i George je na trenutak pomislio kako se sprema napasti, ali je samo zgrabila odlomljeni komad kamena iz žlijeba pod njegovim nogama i izvukla ga van. George se nagnuo unatrag panično se hvatajući za crijep, kako ne bi pao u ponor koji mu je zjapio iza leđa. Kada je podigao pogled, vidio je kako Cjevčuga zamahuje kamenom prema njemu kao palicom.

Podigao je ruke kako bi se zaštitio, ali je vodoriga iznervirano prosiktala i potom čučnula. Mahala je odlomljenim komadom kamena prema Georgeu. Onda je opet poskočila prema naprijed i, odloživši kamen, zgrabila Georgea za ruku. Ožiljak Oznake Stvoritelja snažno ga je zapekao kada ga je vodoriga privukla k sebi tako da je sada stajao na vršcima prstiju, a potom zagrebala po njegovoj ruci vrškom svoga krila s kojeg su vremenske prilike otkinule veliki komad kamena.

– Au! – jauknuo je George, čiji je dlan brusila gruba površina krila.

Cjevčuga je ljutito prosiktala, zakoračivši unatrag. George se odjednom našao sam i bez oslonca; još gore, stajao je na vršcima prstiju svjestan ponora dubokog desetke metara pod njim. Zateturao je i pao unatrag na žlijebno proširenje. Odlomljeni komad kamena zabio mu se u leđa, pa ih je izvio u luk i izvukao ga van. Čim je osjetio dodir kamena na svome dlanu i prstima znao je.

Znao je i bez gledanja u vodorigino oštećeno krilo da je u ruci držao njegov odlomljeni dio. Dlanom je dodirivao jednaku hrapavu površinu, a prstima opipavao negativ oblika sa Cjevčuginog krila.

Znao je da je to bio jednaki kamen koji će savršeno popuniti rupu. I znao je da ta dva komada kamena ne samo da su bila jedno već i da su, na način koji nije mogao objasniti, htjela ponovno biti jedno.

– Oh, – prozborio je i sjeo. Zurio je u komad krila u svojoj ruci pa u Cjevčugu. – Oh.

Vodoriga je čučnula pored njega okrenuvši slomljeno krilo prema njemu. Iako se bojao tog kamenog čudovišta više nego ičega, nije odolio nagonu da ispruži ruku i još jednom opipa kamenu ranu.

138

– Ti hoćeš da te ja popravim.

Opipao je površinu kamena. Stavio je odlomljeni komad na krilo. Savršeno je odgovarao.

– Bebenbuk, – rekla je Cjevčuga, kimajući glavom.

– Ako to znači popravi, ne mogu. Žao mi je. Mislim, ne mogu to samo tako staviti natrag. Treba se to nekako učvrstiti.

U mislima je ugledao kreativni nered očeve radionice. Čuo je tatino disanje i ono coktanje usnama koje je značilo da mu je u kutu usta visjela cigareta i da je bio prezaposlen da bije izvadio. Vidio ga je kako objema rukama pridržava slomljenu skulpturu u jednom komadu.

Bila je to mamina figura balerine koju je George razbio i koju su obojica pokušavala popraviti prije nego što ona primijeti štetu. Bio je to jedan od zavjereničkih trenutaka među njima muški dio obitelji zajedno, u užurbanom radu. Sjetio se kako je tata rekao da za popravak neće biti dovoljno samo ljepilo. Da se ne možeš osloniti samo na ljepilo. Da moraš, kako bi izdržao, napraviti i mehanički spoj.

Naročito ako će biti pod pritiskom. George je pomislio na golem pritisak pod kojim su bila Cjevčugina krila svaki put kada je njima zamahivala pokušavajući održati svoju golemu masu u zraku.

– Stvar je komplicirana. Krilo ti treba biti zalijepljeno i spojeno cementom ili nečim sličnim. A onda vjerojatno mora biti učvršćeno vijcima ili čavlima. Žao mi je.

Rukom je stisnuo krilo kao da se ispričava.

Osjetio je kako se kamen počeo zagrijavati.

Cjevčuga ga je oštro pogledala.

– Bebenbuk.

George je iznova stisnuo krilo. Vrućina se pojačala. Dok je prelazio rukom preko reza između dvaju komada kamena postajalo je teško odrediti otkuda je vrućina dolazila. A potom je shvatio da vrućina nije

139

dolazila iz kamena.

Vrućina je dolazila iz njegove ruke.

Nije kasnije znao objasniti zašto je zatvorio oči, samo je isključio vanjski svijet i usredotočio se na ono što je osjećao. Zvuči vanjskoga svijeta utihnuli su dok je dodirivao površinu kamena i osluškivao tiho pucketanje i krckanje unutar napukline, dok su razdvojena zrnca kamena pronalazila svoje davno izgubljene susjede i ponovno se ispreplitala pod utjecajem vrućine iz njegove ruke.

A onda je klonuo, neobično iscrpljen hvatajući zrak, osjećajući tek tupu prazninu u grudima. Što god je bilo to što je upravo napravio, skupo ga je stajalo. Bio je natopljen znojem, a s tijela mu se na hladnoći izdizala para.

Cjevčuga je protresla krilom kao da ga testira. Odlomljeni komad opet je bio njegov neodvojivi dio. Uzbuđeno je klimala glavom.

– Bebenbuk!

Potom se vratila na svoje mjesto.

George je također sjeo.

– Wow. To je stvarno bilo ... nešto – rekao je, podigavši pogled prema noćnom nebu i pokušavajući se usredotočiti na bockajući osjećaj u svojoj ruci, a ne na prazninu u grudima.

Prestala je padati kiša.

Cjevčuga je na to naglo podigla glavu širom otvorenih zabačenih ušiju i nakostriješenih kralješaka na leđima.

Nešto im se približavalo.

140

28 – KRALJICA PREUZIMA KONTROLU

Kada padne mrak uske uličice londonskog Citya utihnu. Svi uredski zaposlenici tada su u svojim domovima, a kroz krivudave mračne prolaze nastale usađivanjem nebodera u drevni raster ulica više nitko ne prolazi, i promet kroz City seli se na šire ceste, dok sporedne uličice, danju prepune, noću postaju grad duhova.

Crvena Kraljica sporo je promicala ulicom u svojim bojnim kolima čiji je prastari oblik bio oštro suprotstavljen blještavim modernim zgradama koje su se nadvijale nad njom.

Njezine kćeri, koje su stajale u istim kolima, pretraživale su pogledom svaku bočnu uličicu i prolaz u potrazi za Edie, ili bilo čime što bi ih odvelo prema njoj.

Nalikovale su svojoj majci. Bile su to snažne i šutljive djevojke, a kada se od njih zahtijevala akcija, kretale su u nju čvrsto i odlučno.

Neustrašivost njihove majke kolala im je venama, ali dok je ona otvoreno pokazivala vatrenost, dotle su te djevojke svoju odlučile držati prikrivenom.

Djevojka slijeva čula ga je prva.

Dodirnula je majčinu ruku, a Kraljica je odmah zaustavila konje.

A onda su ga sve tri začule.

Topot drugog konja koji im se približavao.

Kraljica je stisnula svoje koplje, a onda je izvor zvuka izjahao iza ugla i njih su se tri ukipile na mjestu.

Bio je to Posljednji Vitez. Jahao je sporim pogrebnim kasom žalobno spuštenog koplja i tužno pognute glave. A preko sedla pred njim bilo je prebačeno mlitavo zlatno Arielino tijelo.

Kraljica i njezine kćeri gledale su u Viteza, stojeći nepomično kao zaleđene u trenutku. A onda je, nakon što je postalo očito kako će on proći pored njih bez pozdrava, Kraljica napeto progovorila:

– Dobri Viteže. Htjela bih porazgovarati s Vama.

141

On je nastavio jahati bez riječi.

Kraljica je kimnuvši glavom dala znak svojim kćerima. One su bez riječi gipko poskočile s kola i nečujno potrčale prema Vitezu, bosonoge. Kraljica je jednoj od njih dobacila svoje koplje, a ona ga je uhvatila ne osvrćući se, i dotrčala pred Viteza. Kraljica je povukla uzde svojih konja i okrenula kola, a kćer s kopljem već je neustrašivo stajala pred bojnim konjem i oklopljenim muškarcem, koplja prijeteći uprtog u njegov vrat. On je zaustavio konja. Druga je kćer zgrabila njegove uzde i držala ih dok im je Kraljica prilazila.

Pogledala je u Zlatnu Djevojčicu prebačenu preko konja. A potom u Viteza.

– Što se dogodilo?

Vitez je, nakon nekoliko trenutaka šutnje, polako podigao pogled prema njoj.

– Nezgoda.

– I što misliš učiniti s djevojčicom?

Pogledao je u daljinu.

– Namjeravao sam se uspeti na zgradu i vratiti je na njezino Postolje prije smjene dana. Ne želim da umre mojom kriv njom.

Kraljica je pogledala u svoje kćeri.

– A nije li nezgoda tvoja krivnja?

– Jest.

Kraljica je kimnula svojim kćerima. Ona koja je držala uzde primakla se Vitezu i povukla Ariel s konja na svoja ramena.

– Moja je obveza ... – pobunio se Vitez.

– Ti si dovoljno učinio, – rekla je Kraljica, ugledavši veliku rupu u Arielinu trbuhu. – Da si učinio išta više, mogla bih projahati svojim kolima kroz ranu koju si nanio ovoj sirotoj djevojčici.

– Nije bilo namjerno, – pobunio se opet Vitez.

– Nikad nije, – frknula je Kraljica. – Vrati se svojoj Bratovštini,

142

Viteže. I nastavite svoje igrarije mačevima. To je jedino u čemu ste dobri. Mi ćemo preuzeti djevojčicu i pobrinuti se da bude na svome postolju prije smjene dana.

Vitez ju je pogledao, a onda pognuo glavu i okrenuvši konja polako odjahao.

Kraljica ga je držala na oku dok su njezine kćeri pažljivo polagale Ariel u kočiju.

– Vidite djevojke? Nisam li vam oduvijek govorila da ne treba slati muškarca da obavi ženski posao?

143

29 – TOBOGAN SMRTI

Visoko na krovu stanice St. Pancras, George ih je čuo kako dolaze po njega. Povirio je preko ruba svojeg visokog skrovišta i vidio kako mnoštvo kamenih stvorenja puže preko zelenog crijepa i dimnjaka pod njim.

Usred svega što mu se događalo, George je zaboravio što mu je Topnik rekao o vodorigama: da one možda jesu mrljavke odlučne u namjeri da ga unište, ali da uvijek prije svega moraju služiti svojoj osnovnoj svrsi vodorige su, naime, dekorativni kišni žlijebovi.

To je značilo da su se, čim bi počela padati kiša, morale vratiti na svoja mjesta na krovovima i kanalizirati kišnicu. Dekorativno. Zbog te se činjenice počeo pitati kako je to Cjevčuga odjednom mogla slobodno letjeti kroz kišnu oluju. George je imao osjećaj da je on možda na neki način promijenio ovu vodorigu davši joj ime i iščupavši joj metalnu cijev kojom su joj usta bila začepljena.

Međutim, to definitivno nije bilo nešto čime se mogao zamarati ovoga časa.

Pitanje koje je ovoga časa puzalo, gmizalo i poskakivalo Prema njemu bilo je što će učiniti sada kada je kiša prestala. Sve vodorige sa stanice St. Pancras oživjele su i opkoljavale ga sa svih strana. To je bio zvuk koji je čuo zvuk kamenih udova i kandži. Neumoljivo grebanje kamenih udova i kandži koje su mu se približavale preko mokroga crijepa i dimnjaka s kojih je još kapala kišnica.

Kretale su se sporo, ali bilo je nečeg naročito stravičnog u toj sporosti. Da su doletjele u brzini ne bi imao vremena proučiti ih u svim njihovim grozomornim detaljima. Bilo ih je različitih oblika i veličina, ali svima su vilice bile razvučene u iskežene cereke, a dahtale su kroz usta kao da im se u njima nalazilo osjetilo njuha. Neke su među njima bile toliko istrošene i isprljane vremenskim neprilikama da su nalikovale apstraktnim maskama neprijateljstva i prijetnje. Neke su bile vidljivo grublje isklesane od drugih, a nekoliko ih je očito bilo nedavno restaurirano jer su izgledale novije, jasnijih obrisa.

144

One veće vukle su za sobom krila kao dugačke plašteve, dok su one manje skakutale jedna za drugom, s kraja zabata preko krovnog prozora do dimnjaka, približavajući se.

George se pitao je li to bila Cjevčugina namjera, je li mu to namijenila za kraj; rasporit će ga taj čopor mrljavki praznih očiju, visoko iznad ravnodušnog grada. Cjevčuga se pak okrenula prema njemu uzdignute kandže.

– Bodi, – rekla je panično.

Tresla se poput psa kada nanjuši nevolju. George nije shvaćao zaštoju je dolazak njezinih prijateljica toliko uznemiravao.

– Bođiamo! – prosiktala je, dozivajući ga cijelo vrijeme kandžom, ne ispuštajući iz vida prilazeće vodorige. George je tek imao vremena zapitati se pokušava li ona to izgovoriti 'dođi ovamo' mačjim ustima koja nisu bila oblikovana za govor, kada se nešto sručilo iz neba i zarinulo zube u Cjevčugino rame, a silina udarca srušila ju je s njezina mjesta i pogled joj se na jedan užasnuti trenutak susreo s Georgeovim.

Potom su obje, Cjevčuga i manja vodoriga koja je skočila na nju s tornja, pale preko ruba i nestale.

George je otpuzao do ruba krova i pogledao dolje, točno u trenutku kada su Cjevčuga i njezina napadačka udarile o ravni krov pod njima, stuštivši se na još jednu vodorigu koja se odmah uključila u borbu. Ostale vodorige na krovu zakoračile su unatrag i nekoliko su trenutaka tri stvorenja grizući grebla jedna drugu u iskeženoj siktavoj kugli, koja se kotrljala naprijed-natrag preko uskog krova. Na trenutak se učinilo kako će sletjeti u dvorište, ali Cjevčuga se zakačila velikom kandžom za izbačeni žlijeb i podigla i sebe i dva čudovišta zalijepljena za sebe, natrag na krov.

Udarila je u dimnjak, onesvijestivši tako malu vodorigu koja joj je sjedila na ramenima. Pala je na tlo, a Cjevčuga ju je nogom divljački odgurnula preko ruba. Vodoriga koja se bila uhvatila Cjevčugi za prsa pokušala joj je zabiti zube u grlo, ali je ona bila brža zarivši joj svoje očnjake u glavu.

145

Okolna su stvorenja bijesno siktala dok je Cjevčuga udarala sitnom vodorigom lijevo-desno, držeći je u zubima. A onda se krug vodoriga oko nje suzio, pa je ispljunula beživotno stvorenje i ščepala prvu novu napadačicu koja je pojurila prema njoj, zakoračivši gipko u stranu i iskoristivši tako njezinu vlastitu brzinu kako bi je razbila o cigleni dimnjak koji joj se nalazio iza leđa. Potom je zgrabila onesvještenu vodorigu za vrh krila i vrtjela njome u krug kao toljagom kojom sije otvarala prolaz kroz hordu što ju je opkoljavala, dok su čudovišta uzmicala izbjegavajući udarce. George je primijetio da se Cjevčuga pokušavala probiti natrag do tornja na kojemu se on nalazio.

A onda se krilo stvorenja kojim je mahala odlomilo uz prasak nalik pucnju, a tijelo s drugim krilom odletjelo u mrak.

Okolne su se vodorige zaledile. Cjevčuga je pogledala u krilo koje je držala svojom kandžom, i kao da je slegla ramenima. Podigla je improviziranu toljagu kao da pita koja je sljedeća?

A kao odgovor tri su vodorige, dvije Cjevčugine veličine, i jedna veća od nje, pojurile prema njoj s triju različitih strana. Prvu je odbacila jednim udarcem, ali su je druge dvije ugrabile tako da joj je iz kandže ispalo slomljeno krilo i sve su tri poletjele mračnim nebom iznad spremišta za lokomotive ... i nestale.

Polovica vodoriga požurila je prema rubu, ali druga se polovica okrenula prema nečemu još zanimljivijem.

Prema Georgeu.

On je zurio u njih pitajući se što učiniti, a onda mu se jedna vodoriga neopazice prišuljala i zgrabila ga s boka.

Opet se našao u zraku, ali ovaj put tek nakratko, budući da je vodoriga koja ga je ščepala bila jedna od onih srednje veličine s prilično zdepastim i ne naročito aerodinamičnim krilima, i očito nije imala dovoljno snage održavati i sebe i svoj ljudski plijen u zraku.

Srušili su se na uski izbojak na krovu. Desilo se to dovoljno polagano da bude prilično bezbolno i dovoljno nespretno, i da George završi ležeći preko vodorigine ruke.

146

Ona je počela trzati njome pokušavajući je izvući.

Tijekom tog komešanja George je udario glavom o drugi komad kamena odlomljeno krilo kojim je Cjevčuga maloprije mahala kao toljagom.

Prije nego što je uspio predugo razmišljati, zgrabio je odlomljeno krilo i udario njime vodorigu u glavu jednim ubojitim udarcem. Znao je daje udarac ubojit jer je začuo prasak. Vodoriga ga je pogledala, ošamućena i zbunjena, a onda zatresla glavom da je razbistri i iskezila zube.

Morao ju je udariti iznova, potpuno jednakim udarcem, a onda još jednom, snažnije. Vodorigina se glava zaokrenula za devedeset stupnjeva, ali se brzo vratila na mjesto bijesno sikćući u pravi trenutak da je drugi udarac pošalje za sto osamdeset stupnjeva u suprotnom pravcu. Nakon praska, ovaj se put začulo i TUP kada se glava odvojila od tijela i odletjela na pod.

Nije samo George bio šokiran rezultatom svoga očajničkog udarca.

Vodorige na krovu odjednom su se umirile. Iskoristio je situaciju kako bi skočio na noge i naslonio se na cigleni dimnjak. Zaključio je da će imati više šanse za preživljavanje budu li mu vodorige prilazile samo sprijeda. Vidio je kako je završio Cjevčugin pokušaj borbe u opkoljenju.

Vodorige su počele siktati, isprva tiho a onda sve glasnije.

– O. K., – počeo je George, mašući odlomljenim krilom. – Ja mogu ovako cijelu noć. Koja je sljedeća?

Njegovo razmetanje nije nimalo usporilo njihovo neumoljivo primicanje.

George nije imao nikakav plan. One su bile brojnije on je bio sam i bez ideja. Posljednji tračak nade dopirao je iz svjetlosti na krovu udaljene nekih dvadesetak metara. Bio je to krovni prozor, pa iako skakanje kroz prozor obično nije najpametnija ideja, pomislio je kako je u ovoj situaciji to možda bila najsigurnija opcija. Bio je opkoljen.

Uspije li se dočepati unutrašnjosti zgrade, bit će tu hodnika i soba

147

i brojnih skloništa. Uspije li protrčati kroz nadiruću hordu kamenih ubojica i skočiti svom snagom na staklo, a potom se otkotrljati kao padobranac nakon što doskoči na noge, mogao bi im umaknuti.

Uspjeh je naravno, ovisio o tome da ga a ne iskasapi staklo kroz koje je namjeravao skočiti, i da prozor vodi u običnu prostoriju, a ne u nešto drugo poput, na primjer, svjetlosnog okna dubokog do temelja zgrade.

– Mogu ja to, – rekao je, pokušavajući ignorirati drugi glas iz pozadine koji mu je govorio da laže samoga sebe.

Ako je htio preživjeti, ako je postojala ikakva šansa da pobjegne s tog krova, onda ju je morao zgrabiti odmah, prije no što mu se horda vodoriga primakne bliže i prije nego što sabiju redove kroz koje više neće moći protrčati. Zato je jače stisnuo odlomljeno krilo i potrčao.

Nakon što je krenuo, glavom mu je prostrujala misao kako, evo, po drugi put pokušava umaknuti nevolji trčeći ravno u nju. Ta ga je misao ohrabrila jer se sjetio kakve je dobre rezultate imao s Vitezom.

Prva vodoriga na koju je natrčao podigla se na stražnje noge i pokušala ga zgrabiti, ali on joj se provukao ispod krila i nastavio trčati. Istrčavši joj ispod krila našao se licem u lice s drugom vodorigom, i prije nego što se uspjela pomaknuti on je skočio na nju. Stopalom joj je udario u prsa i ona se prevrnula na leđa. George ju je iskoristio kao odskočnu dasku nastavivši trčati prema prozoru. Jedno mu je sitno čudovište pokušalo skočiti na glavu, ali ju je uspio odbaciti udarivši je odlomljenim krilom.

A onda više ničega nije bilo između njega i krovnog prozora, osim četiriju koraka praznog krova. Jedna se velika vodoriga pojavila s druge strane prozora, ali je znao da ga neće uspjeti sprječiti u njegovu očajničkom skoku kroz staklo.

Stigao je do ruba stakla i visoko skočio. S olakšanjem je vidio kako se na drugoj strani nalazila obična prostorija na podu koje je ugledao hrpu starih kutija.

Skupio je noge u letu, kratko se pomolio za stopalo koje je bilo prekriveno samo čarapom i svom snagom udario petama o staklo.

148

Jedna od stvari karakterističnih za London jest da su stručnjaci zaduženi za izgradnju grada izrazito strogi kada je riječ o materijalima koji se pritom koriste. Pravilo vezano za krovne prozore kaže da se za njih mora koristiti neprobojno staklo. A ako se krovni prozor nalazi na krovu tik pod visokim tornjem ukrašenim skulpturama koje mogu puknuti uslijed smrzavanja ili pasti pod udarima snažnog vjetra, onda to neprobojno staklo mora biti najneprobojnije moguće. Mora biti čvrsto ona vrsta čvrstog koja se ne raspada u komadiće na prvi znak opasnosti.

George je udario petama o staklo, ali nije postigao ništa.

Voda koja se nalazila na kišom opranoj staklenoj površini je, pak, u kombinaciji s velikom Georgeovom brzinom kretanja, pretvorila pravokutni prozor u pravo klizalište.

Georgeova su stopala brzo proklizala, a on udario trticom o klizavo staklo, uspjevši tek zabiti bradu u prsa i tako spriječiti pad unatrag kojim bi si zasigurno prosuo mozak. Ali, tu ga je prestala služiti sreća, i započeo je niz jako loših događaja.

Istina, proklizao je ispod vodorige koja je letjela prema njemu s druge strane prozora, ali samo stoga što je sada jurio velikom brzinom niz krov prema njegovom rubu, i dugačkom padu na krov spremišta za lokomotive. Očajnički je grabio ru kama i nogama pokušavajući postići nekakvo trenje koje će ga usporiti, ili dohvatiti nešto što će mu pomoći da se zaustavi.

Ponadao se da će u tome uspjeti, kada se uz rub krova pojavila nova vodoriga. George je izravnao stopala nadajući se kako će se udarcem o nju zaustaviti, ali vodoriga se pokazala iznenađujuće inteligentnom za jedan komad kamena. U trenutku kada je George trebao udariti u njuona je jednostavno priljubila uši uz glavu i sagnula se.

A George je nastavio juriti iznad njezine glave u prazninu.

149

30 – TRI IZAZOVA I JEDNA IZDAJA

Edie je ponovno bila u stanju kontrolirati vlastite noge, ali je i dalje sjedila na podu puba pokušavajući shvatiti što joj se dogodilo. To što se bila našla usred ratnog Londona na vrhuncu bombardiranja bilo je potpuno drukčije od oštre boli koju je osjećala tijekom promatranja komadića prošlosti kada je osijevala.

Boravak u prošlosti umjesto promatranja nije bolio sam po sebi. Samo ju je ispunjavao sveopćom mučninom i određenim praznim užasom. Možda se tako osjećala zbog toga što se sve odigralo naglo, pomislila je, usredotočivši se na to, a ne na ruku koju je vidjela kako viri ispod prevrnutog autobusa. Možda je mučnina dolazila zbog vremenske razlike koju je prevalila, kao ona kada putuješ avionom nekamo daleko, samo je bila gora.

Fratar ju je promatrao, dolazeći do zraka, naslonjen na šank.

Odgurnuo je Georgeov kaput u stranu i posjeo svoje golemo tijelo na šank, a gole noge u sandalama virile su mu ispod halje, nekako zapanjujuće u svojoj nagosti. Izgledao je kao da je sjedio negdje uz rijeku, spremajući se uroniti noge u nju. Nedostajao mu je samo ribički štap i iluzija bi bila potpuna. Umjesto toga, on je pogledao u Edie.

– A drugo pitanje? – obratio joj se glasom tako mednim i brižnim da je ona, usprkos šoku koji ju je još uvijek ispunjao potocima adrenalina, osjetila kako joj se bodlje ponovno podižu.

– Drugo pitanje?

– Nevezano uz ogledala i kako ona rade. Rekla si da imaš dva pitanja.

Iako je to bilo prije svega nekoliko minuta imala je osjećaj da je to pitanje postavila u nekom drugom životu. Zatresla je glavom pokušavajući razbistriti misli.

– Da. Aha. Teži Put. Rekao si da Georgea, ako nije nadoknadio počinjenu štetu stavljajući odlomljenu zmajevu glavu na Kamen, čeka

150

Teži Put.

– Uistinu, – odvratio je sladunjavo, uz samodopadan izraz lica kojim bi u normalnim okolnostima, da se pitalo Edie definitivno zaslužio pljusku.

Međutim, u svom trenutačnom stanju nije imala dovoljno snage za pljuskanje, bilo ono fizičko ili verbalno. Umjesto toga duboko je uzdahnula.

– Što je točno Teži Put? Je li zbog njega George nestao s lica zemlje?

Fratar je vrtio Georgeov kaput na šanku. Potom ga je uredno objesio o jednu od poluga za točenje piva.

– Možda.

Nekako zbog činjenice da je upravo bila prisustvovala nečemu što je izgledalo, a možda i bilo, smak svijeta, Edie nije bila raspoložena za možda.

– Moraš mi reći više od toga. Molim te.

Ovo 'molim te' zapelo joj je u grlu, ali uspjela ga je ispljunuti i još dodatno zašećeriti osmijehom.

A na njezino iznenađenje, on je počeo pričati. Rekao joj je kako George mora sudjelovati u tri dvoboja, iznad ili ispod zemlje, u zraku ili na vodi. A objasnio joj je i da je tome tako jer je izazivanje na tri dvoboja bio jedan od zaboravljenih londonskih običaja, ali i da samo zato jer je bio zaboravljen ne znači da nije podupirao cijeli grad na važan način.

– Naposljetku, draga moja, tko se još sjeća zaglavnog kamenja položenog pod katedrale i crkve? Ali oni još uvijek leže tamo, i iako su zaboravljeni treba imati na umu da bi se sva ta zdanja bez njih srušila.

– Hoćeš reći da je to kao neka tradicija? – rekla je Edie.

– Nije to nimalo nalik tradiciji. Tradicija je davanje glasa najopskurnijoj klasi ljudi, to jest tvojim precima. Tako mi svega, ne.

151

Tradicija je tek demokracija mrtvih. Ne, to je dio živućeg tkiva samoga grada. Ništa s time u vezi nije mrtvo. On se mora boriti u tri dvoboja kako bi sebi osigurao mjesto u tom tkivu.

– A što ako se ne bude borio?

On je podigao pa spustio obrve, užasnut samom pomisli.

– On to mora učiniti. Odbijanje dvoboja znači neuspjeh. To znači postati Slugom Kamena i zauvijek biti u njegovoj moći.

Edie je pažljivo slušala.

– Znači, to bi bilo loše.

– To bi zbilja, kako si to pronicavo primijetila, bilo loše.

– Ali, ako on to ne zna, ako ne zna da Teži Put znači tri dvoboja, mogao bi odbiti izazov. Mogao bi. Ja bih to učinila. Ja bih pobjegla, osim u slučaju da ih stvarno nikako ne bih mogla izbjeći.

– Onda bi bilo najbolje da ga pronađeš i objasniš mu situaciju, zar ne?

– Ali kako da ga pronađem?

– Traženjem.

Ona je eksplodirala zbog težine zadatka koji je Fratar pred nju postavljao.

– U ovom gradu? To je jednako traženju igle u plastu sijena.

– Onda ne smiješ gubiti vrijeme ... – Pokazao je palcem prema vratima koja su mu se nalazila iza leđa. – ... kreni. Prvi korak koji moraš napraviti kako bi pronašla iglu u plastu sijena jest početi tražiti.

Ona je ostala sjediti.

– Hoćeš li mi pomoći?

– Mislio sam da sam to upravo učinio.

– Pomozi mi da pronađem Georgea, – nastavila je.

– Zašto bih ti pomogao?

152

– Zato jer si zrcalnik.

Izraz njegova lica nije se promijenio.

– O. K. onda, – nastavljala je Edie, – zato jer nisi mrljavac.

Možda se jedan minijaturan mišić trgnuo na njegovom licu, ali ako i jest, ona je bila prilično sigurna da je to bilo zbog razdraženosti.

Kratko je uzdahnuo.

– Izostanak neprijateljstva ne znači prisustvo dobrohotnosti, drago dijete. Može također značiti ravnodušnost, a ja, ma kako to uskogrudno i nesvojstveno mome pozivu zvučalo, nalazim da sam potpuno i neizrecivo ravnodušan.

– Ali zašto?

On je pogledao preko njezina ramena.

– Zašto, pita ona, zašto?

Iza svojih leđa Edie je začula tiho podrugljivo Svašta kojim je Mala Tragedija pokušao izraziti svoju nevjericu njezinom nevjerojatnom tupošću, kada nije shvaćala zašto joj je Fratar naglo i neobjašnjivo odbijao pomoći.

– Ozbiljno pitam, – rekla je Edie, zgrožena molećivom notom koja joj je prožimala glas. – Ne znam zašto si postao takav, Zašto mi nećeš pomoći.

Fratar je polako podigao Georgeov kaput s ručke za točenje piva, i potom ga ispustio na šank o koji je udario snažnim izdajničkim TUP.

Mala Tragedija istrčao je iz sjene i spretno zavukao ruku u džep kaputa. Izvukao je iz njega odlomljenu zmajevu glavu poput mađioničara kada izvuče zeca, u čudu razrogačenih očiju.

– Uuuuuu, – začulo se. – Vidi, vidi. To je Georgeov zmajček. Svašta.

– Bit će tebi svašta ništarijo, ja ti kažem, ne vratiš li se na svoje mjesto, – zarežao je Fratar, iščupavši mu skulpturu iz ruke. – Već bih te ja bio doveo u red da nisam tako nježna i osjećajna duša.

153

Osjećajna i nježna bile su posljednje dvije riječi koje bi Edie upotrijebila za opisivanje pogleda koji joj je Fratar uputio preko zmajeve glave.

– Zašto? Zato što izgleda da mi dječak nije vjerovao, a nisi ni ti. A povjerenje, moja damo, mora biti obostrano. A sada je za to kasno. Ja ne podnosim lažljivce.

Zurio je u nju intenzitetom zbog kojeg je željela odvratiti pogled.

Htjela je da se opet pretvori u Fratra koji ju je spasio od sigurne smrti u Blitzu. Ali taj Fratar je nestao. Prekasno je shvatila da mu nije zahvalila što ju je slijedio u ogledalo i spasio joj život.

– Gledaj, žao mi je, i trebala sam ti zahvaliti ...

Začuli su kuckanje o prozorsko staklo i Edie je zašutjela. Slijedila je Fratrov pogled. Vani je ugledala obrise triju osoba. Dvije su stajale nosova priljubljenih uz mutno prozorsko staklo, dovoljno blizu da vidi kako su im oči crne poput gavranskih. Lik u pozadini nije bio jasan, ali bio je visok i činilo se da mu je na glavu bila navučena kapuljača.

– Brojač! oglasio se Mala Tragedija. Fratar ga je presjekao jednim pogledom i skliznuo sa šanka doskočivši na pod uz zlokoban mukli udarac. Zastao je kako bi vratio zmajevu glavu u džep Georgeova kaputa, a potom krenuo prema vratima.

– Ne daj da je vide, dok ti ja ne kažem, – procijedio je preko ramena.

Edie je osjetila kako ju je Mala Tragedija počeo povlačiti.

– Dođi, Sijevkice, vrijeme je da nestaneš.

Dopustila mu je da je odvuče u sjenovitu nišu. Vidjeli su kako je Fratar, nakon što je otvorio vrata, svojom golemom figurom zapriječio došljacima ulaz, i čuli njegovo energično šaptanje.

Edie je osjetila kako joj se krv ledi u žilama na način na koji je čula da se o tome priča, ali nikada nije osjetila. Ako je lik ispred puha bio onaj kojeg se bojala onaj koji je nahuškao Minotaura na nju onaj koji je smireno zaprijetio kako će joj rasporiti trbuh i prosuti utrobu po

154

podu kao vreću graška i najgore od svega, ako je on taj kojeg je vidjela kako utapa djevojčicu njezina lica u rupi u ledu na Mrzlom Sajmu onda joj se krv s razlogom ledila u žilama.

Jer, ako je to bio Hodač, onda joj je otkucavao smrtni čas.

155

31 – OPSADA NA NEBU

Nakon što je George navrat-nanos skliznuo niz mokri krovni prozor, izletjevši u prazninu nad ostakljenim spremištem za lokomotive, dogodio mu se jedan trenutak stvarnog i kratkotrajnog bestežinskog stanja u kojemu je osjetio nevjericu, i cijeli je njegov svijet utihnuo a onda je sila teže učinila svoje i s krova se pretvorilo u dolje prema tlu.

George je čuo priču kako ljudi kada skoče s visokih zgrada izgube svijest prije nego što udare u pločnik. Bila je to jedna od onih priča s dječjeg igrališta koje djeca tiho prepričavaju jedni drugima, poput priče o utapljanju kako je smrt koja tako nastupi nježna. George se uvijek pitao kako je itko to mogao znati. Nije se baš moglo pitati mrtvace kako im je bilo. Padao je kroz zrak nalik razmahanoj morskoj zvijezdi, zureći u zaobljeni stakleni krov spremišta koji mu se neumoljivo primicao.

Nije izgubio svijest. U tih nekoliko sekunda slobodnog pada um mu je ostao bistar poput stakla prema kojemu je padao. Nije mu cijeli život proletio mislima. Nije osjetio trenutak olakšanja, jedinstva sa svemirom. Osjetio se usamljenim. Okrutno, tužno i neopozivo samim. Imao je tek dovoljno vremena pomisliti kakav je to užasan gubitak bio, kako je užasno bilo izgubiti tako dragocjeno i neopisivo čudoživot. Osjetio se posramljenim što je učinio tako malo s onime što mu je bilo darovano posramljenijim nego ikada ili ičime prije u životu.

Pitao se je li i njegov otac osjećao takvu užasnu bol u trenutku sudara u kojemu je poginuo a potom su se, kako se primicao udarcu u staklo, njegove misli uskomešale: znao je da je sve to i njegov otac definitivno osjetio, a znao je i da mu je u posljednjoj misli bio on, George, i da je bol te posljednje misli bila neizreciva. Znao je to jednako kao što je znao da je svaku noć od te nesreće odlazio na počinak želeći samo još jednom popričati s tatom. Onda se sjetio mame i dobrih vremena i smijeha, i shvatio, trenutak prije nego što je ostao bez zraka udarivši u nešto tvrdo, da će sada ona provesti ostatak svoga života želeći još jednom porazgovarati s njim. A ta ga je

156

spoznaja zaboljela više od udarca.

Udarac nije bio tako bolan.

Ono što ga je ublažilo bila je tona pješčenjaka koja ga je uhvatila naglo usporivši i izravnavši svoju putanju. George je ostao bez zraka nakon što je umalo ispao iz vodoriginih kandži i sve je nestalo u mraku na djelić sekunde, ali je onda ugledao kako nad njim lepeće netom popravljeno krilo. Počeo je iskretati vratom pokušavajući vidjeti vodorigino lice, a ona ga je poštedjela muke oglasivši se:

– Bak!

– Bok, Cjevčugo, – odvratio je George, pokušavajući suzbiti potpuno nepriličnu provalu histeričnoga smijeha. Moramo se prestati ovako susretati ...

Cjevčuga je naglo skrenula. Jedna velika vodoriga zamahnula je kandžom u njihovom pravcu, a onda se iznad njih pojavila druga. Cjevčuga je pokušavala izbjeći sudar s njom, zaletjevši se u bočnu stranu obližnje zgrade, udarivši tako u skelu. George se instinktivno uhvatio za zaštitnu plastičnu mrežu koja ju je okruživala. Cjevčuga je jednim udarcem od bacila sljedeću napadačku iskesivši zube, a onda se okrenula i zamahnula kandžom prema Georgeu. Na trenutak je pomislio da ga je spasila od sigurne smrti samo kako bi mu sada odrubila glavu. Ali, njezina je kandža proletjela pokraj njega i napravila rez u zaštitnoj mreži oko skele. I prije nego što je uspio shvatiti što se točno događalo, Cjevčuga ga je zgrabila i gurnula u relativnu sigurnost unutrašnjosti skele. Pao je na neobrađene daske i okrenuo se u trenutku kada je Cjevčuga provirila kroz prorez.

Velika su se kamena usta otvorila izgovorivši prvu jasnu riječ koju je George čuo iz njih, vjerojatno stoga što je započinjala s 'b', budući da je to bio jedini zvuk koji je Cjevčuga mogla pravilno izgovoriti.

– Bježi!

Georgea je šokirala jasnoća te riječi.

– Kažeš bježi.

Cjevčuga je snažno kimnula glavom. Jednim je okom promatrala

157

nebo iznad njih.

– Bježi, Bebenbuka, bježi.

I George je odjednom razumio.

– Bebenbuka? Pokušavaš reći 'Željezna Ruka'! Samo što to ne znaš izgovoriti. Ti me zoveš Željezna Ruka!

Cjevčuga je glasno uzdahnula i okrenula očima kao da je George bio gluplji od kamena od kojeg je ona bila isklesana. Potom je naglo nestala u tami, kada ju je jedna vodoriga povukla unatrag divljački je ščepavši za vrat.

George nije gubio vrijeme razmišljajući zašto je vodoriga progovorila. Zaključio je da mora nestati, bilo kamo. Vidjevši kako su se vodorige počele zabijati u zaštitnu mrežu oko njega, odlučio je potražiti sigurnije utočište, u unutrašnjosti zgrade među zidovima od cigle.

Trčao je klimavim daskama pokušavajući otvoriti svaki prozor pokraj kojeg je prolazio. Posrećilo mu se na četvrtom. Bio je u fazi restauracije pa je u zidu tek zjapila tamna rupa bez okvira i stakla.

Skočio je u nju i slijepo jurcao mračnom prostorijom prepunom dasaka i radnih stolova, ugledavši nakon nekog vremena vrata na stražnjem zidu prema kojima je odmah potrčao.

Provalio je kroz njih, no nešto ga je zgrabilo sa sviju strana. Na jedan zastrašujući trenutak pomislio je da je u pitanju neko novo paklensko čudovište, ali uspjevši se iskobeljati iz njegovog zagrljaja shvatio je da su to ipak samo plastični zastori obješeni tu kako bi spriječili širenje prašine. Nalazio se u dugačkom mračnom hodniku u kojemu je naglo zateturao nakon što mu je stopalo ono koje je bilo samo u čarapi upalo u rupu u podu, zagazivši uz pucketanje na grubu površinu ispod njega.

Pogledao je dolje, u mrak, i shvatio da je stopalom prošao kroz pod i da je stajao na letvama i žbuki stropa donje prostorije, jer je polovica podnih dasaka bila uklonjena i položena uz bočni zid hodnika.

158

Ustao je i krenuo dalje najbrže što je mogao, preskačući velike rupe u podu i nadajući se kako će uskoro pronaći stubište. Pomislio je i da čuje zvuke kamenih krila i kandži kako ga prate leteći uz skelu, paralelno s hodnikom, tek jednu prostoriju dalje. Bio je uvjeren i da čuje zvuk grebanja velikih kamenih kandži po prozorima iza njega, kojim kao da su ga izazivale. Udario je u radni stol i nešto teško palo je na pod.

Bio je to malj, velik i težak, kakav se koristi za klesanje.

Podigao ga je. Držanje jednog i pol kilograma iskovanog čelika na čvrstoj dršci od orahovine činilo je čuda za njegovo samopouzdanje. Kroz rupu na kraju drške bio je provučen konopac zavezan u petlju, i on je kroz nju provukao svoju ruku.

Sjetio se naslova stripa koji je njegov tata držao u svojoj radionici kao podsjetnik na vlastito djetinjstvo – Moćni Tor. Bio je to superjunak s istim takvim maljem u ruci. Ipak, George se nije baš osjećao kao superjunak polako balansirajući preko raskopanog poda. Zvuk vodoriga koje su ga pratile kao da se pojačavao.

Potom se provukao kroz još jednu plastičnu zavjesu i našao u velikoj i dugačkoj prostoriji toliko pretrpanoj građevinarskom opremom i materijalom da je u mraku nalikovala vojnom vježbalištu s preprekama: skele i ljestve stajale su naslonjene na zidove s kojih je djelomice bila skinuta žbuka, velike vreće gipsa i hrpe kanti s bojom nalazile su se pokraj naslaganih gipsanih zidnih oplata, a usred sobe bila je čak i mješalica za beton. George je zatvorio vrata, a primijetivši na njima zasun povukao je i njega, za svaki slučaj. Stajao je tako mokar, drhteći, i sada kada je bio nepomičan na trenutak, shvatio je koliko mu je zapravo bilo hladno.

Prostorija je s dvije strane imala prozore; sa zadovoljstvom je utvrdio da su oni na strani na kojoj je bila skela zatvoreni daskama. Kao i većina onih koji su gledali na Ulicu Euston. Polako se kretao prostorijom pitajući se je li bio siguran u njoj. Nije više čuo nikakav zvuk, iako je to možda bilo zato što su vodorige nastojale biti nečujne osluškujući hoće li on zapeti o nešto i tako im otkriti gdje se točno nalazi.

159

Ako je to zbilja bio slučaj, odmah im je otkrio svoj položaj srušivši nešto sa stola, nešto što je zazvečalo poput činela udarivši o pod. Sagnuo se i zgrabio tu stvar pokušavajući zaustaviti zveket. Raspala se kada ju je podigao i gotovo prosuo sav njezin sadržaj. Nezgodno je uhvatio poklopac jer je slobodnom rukom još uvijek držao veliki malj.

Bila je to kutija za kekse, a on ju je držao okrenutu naopako. Odložio je malj na stol, okrenuo kutiju, zgrabio šaku keksa i pohlepno navalio na njih, odmičući se od stola i tražeći po sobi bilo što što bi mu moglo biti od koristi. Pitao se je li u prostoriji, skrivena negdje u neredu, postojala grijalica, i ako jest, bi li se možda mogao ugrijati. Stisnuo se između hrpe velikih valjaka koji su izgledali teški, ali su se zaljuljali čim ih je dotakao. Bile su to role krovne izolacije. Ispružio je ruku kako bi ih zaustavio prije nego što se počnu urušavati, no onda se naglo ukočio jer je krajičkom oka ugledao prijeteću grupicu ljudi koja mu je stajala iza leđa, nejasnih izraza lica u relativnoj tami tog kuta prostorije.

Nije gledao direktno u njih već se ponašao kao da ih nije vidio. Bili su tako nepomični da s njima očito nešto nije bilo u redu. Nije znao zašto bi grupa ljudi mirno stajala u mraku promatrajući ga, ali je znao da to nije moglo značiti ništa dobro. Polako se uputio k stolu na kojem je ostavio malj. Htio je osjetiti njegovu ohrabrujuću težinu u ruci prije nego što im se suprotstavi, a zaključio je da je najbolji način za to da se napravi ravnodušan. Usta su mu se naglo osušila dok je posezao za još jednim keksom. Zagrizao je u nj, a potom vratio poklopac na kutiju.

Posegnuo je prema stolu nadajući se da će oni misliti kako samo namjerava odložiti kutiju natrag na nj. To je i učinio, a onda je ščepao malj i okrenuo se, držeći ga pripravnog za udarac u slučaju da ga pokušaju napasti.

– O. K., – procijedio je. – Što hoćete?

Povukavši malj sa stola zapeo je o šalicu koja je, zavrtjevši se, poletjela preko ruba. U odgovor je dobio samo glasan lom u tami.

Ljudi se nisu pomakli. Sada je bio okrenut prema njima pa je to mogao jasno vidjeti. Samo su zurili u njega, velikih blijedih i

160

bezizražajnih lica, u polutami.

Pokušao je gutati, ali mu se keks u ustima pretvorio u piljevinu pa je samo zakašljao. Kašljanje ga je razljutilo te je zakoračio prema grupici radnika, odlučivši im se suprotstaviti. Bilo je nečega vrlo neprirodnog u njihovoj mirnoći.

Konačno je uspio progutati samljeveni keks.

– Ozbiljno vas pitam, tko ste vi ...?

Napravio je još jedan korak, a onda se zaustavio.

To uopće nisu bili ljudi. Bio je to tek niz bijelih plastičnih kaciga i radničkih kombinezona obješenih na zid. U ljude ih je pretvorio tek njegov strah u kombinaciji s tamom.

S olakšanjem je spustio malj, ujedno shvativši da je ta odjeća bila suha. Počeo je prekapati po njoj i pronašao dvije kratke jakne i jednu debelo podstavljenu košulju. Kiselkasto je vonjala na žbuku, ali nije imao previše izbora. Skinuo je svoju mokru majicu i uvukao se u suhu košulju. Prošivena podstava bila je hladna na dodir, ali zakopčao ju je i zavezao rukave svoje mokre majice oko struka kako bi zadržao tjelesnu toplinu u njoj. Potom je preko svega navukao manju jaknu. Bila je sašivena od grubog vunenog platna tamne boje s nekakvim plastičnim zakrpama na ramenima, ali je bila topla. Gotovo istoga trenutka osjetio je kako mu se u tijelo vraća toplina.

Spotaknuo se o nešto na podu i sa zadovoljstvom primijetio da se radilo o paru radničkih čizama poprskanih bojom, nalik kožnatim vrtnim čizmama, bez vezica. Ugurao je svoju bosu nogu unutra. Čizma je bila velika, ali ne prevelika. Poigravao se s idejom da na drugoj nozi ostavi svoju cipelu, ali ju je ipak odlučio izuti i obuti i drugu čizmu. Ugurao je cipelu u pojas snažno ga stegnuvši, a onda podvrnuo rukave jakne i vratio se do stola gdje je napunio džepove ostacima keksa i potražio nešto za piti.

Nije našao ništa, osim bojom poprskanog plastičnog kuhala za vodu, pa je popio vodu iz njega, napeto očekujući da će svakog trenutka čuti vodorige kako pokušavaju ući unutra: ipak, jedini zvuci koje je čuo bili su uobičajeni noćni gradski zvuci buka prometa,

161

povremeni mukli udarci s radija automobila u prolazu, škripa motocikala, i u daljini, zavijanje policijske sirene. Prešao je na uličnu stranu prostorije i pogledao kroz prozor. Ni traga nevolji.

Osjetio je nalet hladnoga zraka pored prozora kroz koji je gledao, a zveckanje lanaca upozorilo ga je da je kroza nj, na neki način, definitivno strujao noćni zrak. Požurio je prema njemu i vidio da je otvoren, ali blokiran ogromnim kružnim ždrijelom cijevi za građevinski otpad. Bila je to jedna od onih dugačkih segmentiranih cijevi kakve se mogu vidjeti pričvršćene za zgrade koje se renoviraju, a sastavljene su od brojnih šupljih kanti za smeće povezanih lancima u dugački tobogan kroz koji se baca sav građevinski otpad u kontejner na dnu. Ova je bila blago povijena pa nije mogao vidjeti što se nalazilo na dnu.

Povirio je kroz mali trokutasti prostor uz cijev kako bi vidio je li cijev dovoljno blago padala i bi lije mogao iskoristiti za bijeg. Loša vijest glasila je da to nije bio slučaj. Gora vijest je bila to što je začuo kako je nešto prosiktalo u njegovom pravcu sa zida s njegove desne strane, a kada je pogledao tamo ugledao je tri vodorige priljubljene uz vanjsku stranu zgrade poput macaklina kako zure u njega.

Brzo se povukao, ali je ipak imao dovoljno vremena primijetiti kako je cijeli vanjski zid zgrade bio prekriven kamenim čudovištima koja su naćuljenih ušiju pregledavala cigle. George je potrčao prema vratima znajući da mora nekamo pobjeći. Trčeći, udarao je u različite preprekepred njim se rasula hrpa rola krovne izolacije. Preskočio je jednu od njih, a onda zapeo o kantu boje, stigavši do vrata nespretnim teturanjem. Ispustivši malj iz ruke pokušao je ponovno uspostaviti ravnotežu. Malj je glasno lupnuo o pod. Zaključio je da vodorige ionako već znaju gdje se nalazi, i da mora što brže nestati.

Povukao je zasun na vratima. Zaglavio se. Prejako ga je nabio kada je zatvarao vrata. Zaškrgutao je zubima i povukao jače. Zasun se nije micao usprkos njegovim naporima a onda je nešto udarilo o drugu stranu vrata zbog čega se zasun konačno pomakao, a vrata se širom otvorila, odbacivši Georgea unatrag.

S obje strane dovratnika pojavile su se kamene kandže, a potom

162

je, dok se dizao na noge, vodorigina glava koja je umjesto dva roga sada imala samo jedan, pomolila svoje iskeženo lice u prostor između njih. Bila je prevelika da bi uspjela ući u prostoriju bez saginjanja i postraničnog uvlačenja, i upravo je to spasilo Georgea.

Znao je da mu je malj bio predaleko, ali je uhvatio žičanu ručku jedne od kanti s bojom o koju se spotaknuo i dok se vodoriga sagibala postrance se uvlačeći u prostoriju, George je potrčao prema njoj očajnički zamahnuvši kantom.

Zbog svoje težine kanta je razvila snažnu centrifugalnu silu kada je zamahnuo njome preko ramena, pa je već jurila zavidnom brzinom kada mu je prišla vodoriga. Bijesno je prosiktala i razjapila usta prema Georgeu zakoračivši tako u putanju kante. Udarila joj je pod bradu.

Silina udarca snažno je trgnula Georgeovu ruku, ali nije ispustio kantu, a vodoriga je odletjela natrag na hodnik i završila na leđima. Ležala je ošamućena, a onda zatresla glavom pokušavajući se sabrati.

George je osjetio navalu adrenalina i začuo škrgut vlastitih zuba kada je stisnuo vilicu i krenuo prema njoj. Zamahnuo je kantom ulijevo i zadao joj snažan bočni udarac u glavu, a onda još jedan. Kanta se raspukla i vodoriga je iznova odletjela na pod, a crvena joj je boja poprskala lice ijedno krilo.

George je primijetio da joj je glava klonula i brzo se vratio u sobu povukavši zasun za sobom. Nešto drugo zatreslo je daske zabijene preko prozora na suprotnoj strani prostorije. Povukavši zasun istoga je trena pomislio da mora pronaći izlaz iz te sobe, inače će biti uhvaćen u njoj poput štakora koji se zaključao u vlastitu zamku.

Pitao se bi li preživio spuštanje s petoga kata kroz cijev za otpad.

Onda je pomislio na kontejner u koji bi na kraju upao i na sve ubojito, oštro i tvrdo smeće koje bi ga u njemu dočekalo. Bila je to loša ideja. Noge su mu se počele nemoćno tresti od želje za bijegom i nemogućnosti da to učine. A sada je nešto počelo udarati o daske na strani prostorije na kojoj se nalazila cijev za smeće. Zbilja je bilo vrijeme za polazak. Nemoćno je zamahnuo nogom, prije svega kako bi zaustavio drhtanje, i udario njome o mekanu rolu krovne izolacije.

163

Odletjela je prostorijom i George je odmah znao što treba učiniti.

Dohvatio je najbližu rolu. Nespretno je oteturao preko sobe i uspio je ugurati rolu u cijev za otpad, a sa svake je strane još ostalo oko deset centimetara praznog prostora. Okrenuo se i dograbio drugu rolu i bacio je za prvom, a potom otrčao po još jednu, radeći to brzo i metodično kako ne bi imao vremena za sumnje što su mu se uporno pomaljale u svijesti.

Začuo je zabrinjavajući zvuk pucanja drveta na prozoru iza sebe, i vidio kako je vodoriga sa suprotne strane uspjela otkinuti jedan komad daske. Definitivno je bilo vrijeme za polazak.

Duboko je udahnuo i uvukao jednu nogu u cijev. A onda ga je obuzela jedna od onih sumnji. Uspije li se spustiti do ulice u jednom komadu, kako je on to namjeravao pobjeći? Vodorige priljubljene uz vanjski zid odmah će ga prepoznati i sručiti se na njega.

Izvukao je nogu iz cijevi i potrčao prema vješalicama s odjećom. Brzo je navukao i drugu kratku jaknu preko one koju je već imao na sebi. Jedva je u tome uspio, ali sada se osjećao nekako većim i debelo podstavljenim. Potom je nabio zaštitnu kacigu na glavu i ugrabio par građevinarskih rukavica sa stola, koje je navukao trčeći natrag prema cijevi, pokušavajući se ne osvrtati zbog sve snažnijih udaraca što su drmusali vrata na klimavim šarkama.

Ovaj put nije dozvolio sumnjama da ga ometaju, ali je ipak u prolazu dograbio malj i još jednu rolu izolatora. Ubacio ju je u cijev i skočio odmah za njom u zjapeće plastično ždrijelo.

U trenutku kada je ispustio rub cijevi začuo je glasan prasak na vratima ali već je bio nestao, jureći prema tlu velikom brzinom.

Želudac mu je poskočio dok je padao. Sve se događalo istodobno, dok je pokušavao držati usta zatvorenima kako se ne bi ugrizao za jezik kada udari o dno kao što je jednom učinio na visokom toboganu u vodenom zabavnom parku. Zaštitna kaciga odletjela mu je s glave i počela se kotrljati za njim, dok je pokušavao usporiti svoj pad kočeći čizmama, laktovima i rukavicama i trudeći se odignuti leđa od zaobljene unutarnje površine cijevi.

164

Vanjsko ga trenje nije naročito usporavalo, ali se nadao da je ipak bilo dovoljno da pretvori smrtonosni slobodni pad u istrzanu vožnju toboganom smrti. Njegovi pokušaji usporavanja samo su podizali prašinu koja je ležala u cijevi, pa je padao u zasljepljujućem zagušljivom oblaku. Susprezao je disanje i upravo se počinjao pitati kako će znati kada treba saviti noge u čučanj i pokušati padobranski doskok kada mu je ponestalo vremena za razmišljanje: bolno je tresnuo o kosinu cijevi ostavši bez zraka, koljena su mu poletjela prema bradi a potom se potpuno umirio. Ali, bio je živ, shvatio je, osjetivši ushit koji se nije smanjio niti nakon što se, trenutak kasnije, za njim dokotrljala plastična kaciga i udarila mu u glavu.

Ostao je nepomičan, okružen mekanim rolama koje su mu ublažile pad, trudeći se ne kašljati u oblaku prašine što ga je okruživao. A onda je, kada je zbilja povjerovao svojim osjetilima i zaključio kako ništa nije slomio, zgrabio kacigu, čvrsto stisnuo dršku malja i izmigoljio se u poluprazan kontejner ispod cijevi.

Bio je prekriven ceradom zavezanom konopcima, ali je George pronašao jednu rupu i uspio se iskobeljati van. Kratko je pogledao prema gore i vidio kako su se sve vodorige okupile oko prozora sobe na petom katu iz koje je upravo bio iskočio. Potrčao je pod skelu, i krenuo najtiše i najbrže što je mogao prema uglu zgrade.

Ako ga vodorige i nisu čule kako se spušta niz cijev, bio je uvjeren da su mogle čuti lupanje njegova srca. Nabio je bijelu kacigu na glavu prije nego što je, uz tek minimalno oklijevanje, izašao ispod skele na ulicu. To što nije pogledavao prema gore bilo mu je možda najteže od svega, ali je znao da to ne smije učiniti. Svaka bi vodoriga koja je gledala dolje, vidjevši mu lice ispod kacige, odmah znala da je krupan muškarac koji je odlazio niz ulicu zapravo bio sitan dječak.

Ramena su ga svrbjela, a uši se naprezale očekujući kako će svaki čas čuti zvižduk iz zraka nad njim, ali kada je ostavljao i sljedeću zgradu za sobom, pomislio je kako se možda ipak uspio izvući. Prolazeći pokraj stepenastih fontana pred ulazom u Britansku nacionalnu knjižnicu dopustio si je jedan nonšalantan okret u hodu i uvjerio se da uokolo nije bilo opasnosti.

165

Noge su mu gotovo otkazale zbog olakšanja kada je požurio niz Ulicu Euston.

Nije primijetio kako je golemi kip okrenuo glavu i pogledao ga sa svog postolja smještenog na trgu pred knjižnicom. Velika muška figura stajala je nagnuta nad šestarom kao da mjeri svijet. Izgledao je, kao da ga je, nakon što ga je napravio, kipar izrezao na komade a onda nespretno sastavio, ostavivši tako široke proreze na mjestima gdje zglobovi nisu bili baš najbolje spojeni.

Taj je div pogledao u Georgea, pa u visoko stanište vodoriga na stanici St. Pancras. A onda je stavio dva prsta u usta i zazviždao.

166

32 – BIJEG U TIŠINU

Hajde sijevkice, vrijeme je da nestaneš, rekao je Mala Tragedija, povlačeći Edie između dvaju ogledala natrag u mračnu nišu.

Vidjela je kako je na ulaznim vratima puba Fratar energično razgovarao s došljacima, tko god su oni bili. Nestanak joj se učinio izvrsnom idejom. Jedini je problem bio to što je, osvrnuvši se uokolo, shvatila da iz niše nema izlaza. To joj nije izgledalo kao dobro mjesto za bijeg. Više kao slijepa ulica. I odjednom se osjetila uhvaćenom u zamku.

Kao da joj je pročitao misli, Mala Tragedija je stavio prst na usta a onda se poput majmunčića uhvatio za jednu od zidnih lampi i učinio nešto s mozaičnim krugom na svodu. Potom je skočio na pod, gipko poput mačke.

– Vjeruj mi. Znam mjesto na kojem te Brojač neće pronaći.

Pozvao ju je prema paralelnim ogledalima. Ukočila se. Nije imala ni najmanju namjeru vraćati se u ratni London. On je nestrpljivo zatresao glavom.

– Sve je u redu. Pomaknuo sam stvarčicu na plafonu. Ne vraćamo se u prošlost, samo idemo na jedno drugo mjesto u gradu. Tamo te neće pronaći. To je jedna kuća, sigurna kuća, ne brini. Pogledaj: nema unutra ničeg lošeg.

Upro je prstom u ogledalo. Ona mu se približila i zavirila unutra. Na drugoj strani ogledala nije bilo plamena. Vidjela je tek praznu sivu sobu, golih sivih zidova koji su završavali prašnjavim sivim drvenim podom. Jednostavnost sobe narušavala je tek križna sjena koju je na pod bacao prozor osvijetljen mjesečinom. U sobi nije bilo ničeg drugog, nikakvih sjena iz kojih bi vrebala opasnost.

Čula je kako Fratar na ulazu podiže glas. Začula je riječ Hodač i Kamen i istoga trenutka nestalo je sve njezino oklijevanje.

Kimnula je Maloj Tragediji, a pogled joj je odlutao preko njegovog ramena i zaustavio se na Georgeovom kaputu koji je visio s ručke za

167

točenje piva. Znao je u što je Edie gledala i kimnuo je glavom.

– Imaš pravo. Ne smijemo zaboraviti drangulijicu, zar ne?

Potrčao je prema šanku i brzinom misli zgrabio kaput pa se vratio k njoj.

– Dame imaju prednost, prošaptao je. U trenutku u kojem je zakoračila prema ogledalu osjetila je tračak sumnje i počela oklijevati. Što ako?

Prije nego što je uspjela razmisliti, Mala Tragedija je nestrpljivo coknuo jezikom i proguravši se pokraj nje ušao u ogledalo, povlačeći je za ruku. A ona je zakoračila za njim, osjetivši kako se napeta površina razvlači i pucketa, a potom se našla u sobi koju je maloprije vidjela.

Ovaj je put umjesto paklenske buke doživjela potpunu suprotnostsavršenu tišinu. Bio je to zvuk grada pomirenog sa samim sobom. Vladala je takva tišina da je mogla čuti i usporavanje otkucaja vlastitoga srca koje je luđački lupalo u pubu trenutak ranije.

Nije samo izostanak eksplozija i plamena učinio taj ulazak u ogledala drukčijim od prethodnoga. Ovaj put nije bilo ni vrućine. Zapravo, bilo je obrnuto. Zrak je bio nepomičan, nije bilo nikakvog strujanja, ali nije bilo toplo.

– Hladno je, – rekla je Edie, promatrajući paru koja joj se dizala iz usta dok se okretala prema Maloj Tragediji.

– Ponekad je hladno, ponekad nije. Čudna je ova stara soba, –odvratio je dječak, gledajući u nju preko Georgeova kaputa koji je držao u rukama.

Primijetila je nešto novo u njegovom pogledu. Još se uvijek vragolasto smiješio, ali oči su mu bile drukčije. Oči mu se nisu smješile. Poručivale su nešto sasvim drugo, nešto što nije bilo ni veselo, ni vragolasto ni cvrkutavo.

Poručivale su da mu je žao.

– Nije on loš. On se stalno brine za sijevke. Tako mi je rekao. Rekao mi je da se nitko ne brine za sijevke kao on.

168

Srce joj je poskočilo, a ruka u džepu odmah pronašla trošni krug morskoga stakla. Izvlačeći ga van u tu sivu sobu znala je što će vidjeti jer je staklo već bilo vruće, goreći svjetlom upozorenja. I dok je gledala u goruće staklo koje je bacalo sjene po sivim zidovima, dovršila je prekasno misao koju je započela u pubu trenutak prije nego što ju je Mala Tragedija povukao u ogledala.

A misao je bila sljedeća: ako ju je Fratar zaštitio od eksplozije bombe i izvukao iz ratnog Londona, zašto je onda ne bi zaštitio i od Hodača?

Odgovor je naravno bio da bi je vjerojatno zaštitio i od njega. Zbog čega se počela pitati zašto ju je dječak povukao u ogledalo i zašto je odjednom izgledao tako pogrešno ...

– Ti ne govoriš o Fratru, zar ne?

On je pogledavao ulijevo, pa udesno, svuda samo ne u njezino lice, u šok i užas u njezinim očima. Pružao joj je kaput kao zalog mira.

– Evo, uzmi svoj kaput. Mrzlo je ovdje.

Ona je pogledala u ogledalo iza njegovih leđa pitajući se kako bi se mogla vratiti unutra, a da je Tragedija ne zaustavi.

– Hvala, rekla je polako, uzimajući kaput. Odjednom je znala kako će to izvesti. Bacit će mu kaput preko glave i protrčati pored njega prije nego što se uspije osloboditi. Ali onda se sjetila odlomljene zmajeve glave u džepu i pomislila kako mora i nju uzeti sa sobom, istodobno primjećujući da je kaput previše lagan, pa je zastala, na trenutak zbunjena, a onda podigla pogled i ugledala je.

Mala Tragedija držao je odlomljeni komad skulpture u ruci iskoristivši njezin šok kako bi se brzim koracima primakao ogledalu.

– Ne možeš mi to uzeti, izustila je hrapavim glasom. Ne čini to.

Napeto se osmjehivao, a oči su mu izgledale tako tužne zureći s njegova neusklađenog lica da je zapravo mogao biti i Tragedija s maskom Komedije, a ne obrnuto.

– Ne ostavljaj me ovdje, – procijedila je Edie, ogledajući se po praznoj sivoj prostoriji, primjećujući kako se vani nešto miče, obuzeta

169

odjednom novim užasom.

– Nije on loš. Rekao mi je, – nastavljao je dječak. A onda je jednom nogom zakoračio u ogledalo. Zastao je, kao da je htio pobjeći, ali mu savjest to nije dopuštala. Kao da je zapravo htio da mu ona kaže da je to što je učinio bilo u redu.

– Tragedijo, nemoj, molim te ...!

Zatresao je glavom. Nešto mu je bljesnulo u oku.

– On će stići za koji čas. Bit će sve za pet, nemaj brige.

I kada je potrčala prema njemu pokušavajući ući u ogledalo, on je poskočio unatrag i nestao, a ona je udarila u tvrdo hladno staklo.

Njezin je prvi impuls bio da ga razbije u komadiće, ali je razum prevladao i zaustavila je šaku u zraku. Iz nekog se razloga nije mogla vratiti u ogledalo, ali uspije li se smiriti, možda bi mogla pronaći način da to učini.

Zakoračila je unatrag pokušavajući razbistriti misli, potiskujući paniku i užas zbog Tragedijine izdaje dovoljno duboko kako bi uopće mogla razmišljati.

Osvrnula se uokolo. Vidjela je vrata, četiri zida i prozor. Vrata su bila očiti izbor, ali zbog razloga koji su joj se sve jasnije pomaljali u mislima, nije ih željela ni dodirnuti, kamoli otvoriti.

Prišla je prozoru i pogledala kroza nj. Bio je, naravno, zatvoren rešetkama. Ono što je trenutak ranije vidjela kako se miče, još se uvijek micalo, a užas koji je tada osjetila sada ju je potpuno preplavio.

Bio je to snijeg.

A krovovi po kojima je padao nisu bili krovovi Londona kojeg je upravo bila ostavila za sobom. Nije bilo natrijskih uličnih svjetiljki, niti satelitskih TV antena niti neona, niti je pak kroz prozore treperila svjetlost televizijskih ekrana. Vani uopće nije bilo oštre električne svjetlosti.

Bilo je tiho, tiše nego obično, usprkos činjenici da je snježni pokrivač umrtvljivao svaki zvuk. Nije bilo buke prometa. Nije bilo

170

automobila, autobusa, kreštavih motocikala. U daljini su se čuli tek vergl i zveckanje konjske orme.

Pogledala je dolje kroz rešetke i na uskom komadiću ulice koji je mogla vidjeti ugledala je konja kako polako vuče starinsku kočiju ostavljajući za sobom dvostruki trag kotača u dubokom snijegu. Kočijaš je sa svog visokog sjedala pucketao bičem po konjskim leđima. Na glavi je nosio kratki cilindar omotan šalom, a noge je umotao u deku od konjske dlake. A onda je nestao, ostavivši za sobom samo trag kotača u snijegu.

Tada je shvatila da je mali vragolan lagao: znala je da više nije bila u modernom Londonu. Bila je u nekom prošlom Londonu, Londonu umrtvljenom snijegom, u Londonu okovanom ledom u kojem su konji vukli drvene kočije kroz bijele ulice, Londonu u kojem je bilo dovoljno hladno da se rijeka zaledi i da se djevojčice utope u rupama u ledu.

A znala je i da je lagao kada joj je rekao da je ovo sigurna kuća. Nije to bila sigurna kuća zato jer je ona osjećala tugu, tjeskobu i užas u kamenu, i zato nije htjela dodirnuti sive zidove, niti kvaku na vratima od koje ju je dijelilo tek par koraka.

Znala je sve to i prije nego što je kroz vrata začula tiho jecanje koje je dopiralo odnekud odozdo.

Nije to bila sigurna kuća. To je bila Kuća Izgubljenih.

171

33 – EUSTONSKA DRUŽINA

George je žurio u smjeru zapada Ulicom Euston, ostavljajući Britansku nacionalnu knjižnicu daleko za leđima. Upravo je bio čuo nagli zaglušujući zvižduk, pa iako nije vidio zviždača, zaključio je da neće pogriješiti, tkogod on bio, udalji li se od njega najbrže što je mogao.

Sada, kada se više nije morao boriti za vlastiti život, uspio se usredotočiti na Edie i Topnika. Bio je prilično uvjeren da će Edie nastaviti prema Crnom Fratru, kako su bili planirali. Jedna od njezinih dobrih karakternih crta bila je pribranost u teškim situacijama. Crni Fratar će joj sigurno pomoći. Nadao se kako će u džepu pronaći odlomljenu zmajevu glavu i iskoristiti je za nagodbu s njim, bude li to potrebno. Nije mogao vjerovati koliko je vremena izgubio od trenutka kada su zajedno sjedili u zaklonu kontejnera, razrađujući prvi korak u najvjerojatnije uzaludnom planu spašavanja Topnika. Sada kada je opet bio na sigurnom, cijela epizoda s vodorigama činila mu se kao potpuno nepotrebna smetnja. Još uvijek nije imao pojma kako pronaći ili spasiti Topnika. Ta ga je spoznaja zaboljela poput fizičkog udarca pa je zastao, pokušavajući sabrati misli, osjećajući kako mu se adrenalin ispire iz tijela.

Shvatio je da je hodao bez osjećaja za smjer u kojemu bi se trebao kretati. Trebao bi krenuti prema pubu Crnog Fratra.Edie će još uvijek biti tamo ako je uopće tamo otišla a čak i ako ga je već napustila, Fratar će mu reći kamo je krenula. Naravno, odlazak u Fratrov pub značio je i ponovni ulazak u City, a to je pak značilo da je morao pronaći način da zaobiđe Zmajeve čuvare koji su stajali na svakoj prometnici što je prelazila stare gradske granice. Ipak, odlučio je kako će se tim problemom pozabaviti kada do njega dođe.

Nalazio se pred ulazom na željeznički kolodvor u Ulici Euston. Ako je njegov osjećaj za orijentaciju bio ispravan, onda je morao krenuti na jugoistok. Nije baš bio sasvim siguran kako će doći do tamo s mjesta na kojemu se trenutačno nalazio, ali je vjerovao da će, krene li u tom pravcu na kraju stići do rijeke, a potom je, vjerovao je, samo trebao ići u smjeru istoka.

172

Stoga se okrenuo, a struganje njegovih prevelikih građevinarskih čizama po zrnatome pločniku popratilo je kameno struganje ispred njega. Začuo je mijauk i podigavši pogled vidio kako su mu dva golema šišmišolika kamena krila zapriječila pogled u nebo kada se vodoriga koju je udario kantom crvene boje gotovo nečujno spustila na pločnik pred njim. Bila je poprskana crvenom bojom kao krvlju, a glavu je nakrivila zatvarajući oko poprskano bojom, dok je drugim, činilo se, zurila u Georgea, usprkos svoj njegovoj kamenoj bezizražajnosti.

George je pogledavao uokolo tražeći mjesto na koje bi se mogao sakriti. S lijeve mu je strane stajala velika jednostavna vratareva kuća, jedna od dviju pred ulazom na kolodvor. Nažalost, bila je predaleko da bi mogao stići do nje prije nego što bi ga vodoriga ščepala, a čak i daje bila bliže, na pročelju nije vidio nikakva vrata već samo uklesana imena davnih bitaka vođenih negdje daleko.

Bez mogućnosti bijega, George je znao da se njegova bitka mora voditi sada i tu.

Znao je to i zbog izraza na vodoriginu licu kada je jednom kandžom zagrebala po pločniku, a onda učinila isto i s drugom. A znao je to i zbog boli u ruci boli u zmajevu ožiljku i trima žilama koje su mu se plele podlakticom.

Zgrabio je malj, spreman umrijeti boreći se. A potom ga je ruka snažnije zaboljela.

Bol mu je dala ideju. Sjetio se kako je njome uspio kupiti malo vremena s Vitezom. Uspije li isto i s Vodorigom, možda se dosjeti kako je spriječiti da ga rastrga u komadiće.

– Hej, – povikao je, ispruživši ruku. – Odstupi.

Velika je mrljavka nakrivila glavu i potom, začudo, zastala.

George je ugledao vlastito zapešće kako viri iz rukava jakne, uhvativši pogledom metalni odsjaj na mjestu na kojemu je trebala biti tek koža. Naglo mu je pozlilo kada je shvatio da su se kamena i metalna žila koje su mu se plele oko zapešća definitivno produžile prema laktu. Zaključio je i kako sada nije imao vremena o tome

173

razmišljati. Morao je zadržati tu prednost pred vodorigom.

– Da, – nastavio je, potisnuvši drhtaj u glasu. – Oznaka Stvoritelja. Željezna Ruka. Odstupi, ili ću ...

Nije znao što da kaže pa je zakoračio prema naprijed, mašući rukom kao kakvim čarobnim štapićem.

– Odstupi, ili ću ... ili ću ...

– Najvjerojatnije, ono, iskrvariti, ne?

Glas koji je George začuo iza svojih leđa nije čuo nikada prije. Prepoznao je naglasak sjeveroistočne Engleske u njemu.

– Da sam na tvome mjestu, momčiću, spustio bih malj i povukao se.

George se želio osvrnuti preko ramena, ali nije želio ispustiti vodorigu iz vida.

– Veliku Crvenku ovdje nije briga za tvoju ruku, sunašce. Nju više brinu četiri Lee Einfeld puške uperene u njezinu ružnu njušku, procijedio je drugi glas, koji je zvučao kao da je dolazio iz južnog Londona i kao da je putem popušio previše cigareta.

George je tek tada shvatio da vodoriga nije uopće gledala u njega. Zaustavila se zbog nečega što je bilo iza njega.

– Gle, zašto ti ne bi stao uz nas, momčino. Tako će biti bolje, uzme li se sve u obzir, ubacio se treći glas, koji je pak unjkao zapadnjačkim naglaskom u kojem su sva s zvučala kao z.

George se konačno okrenuo.

Iza njega su se nalazila četiri brončana kipa vojnika iz Prvoga svjetskoga rata, visoki mladići u dugačkim vijorećim vojničkim mantilima. Trojica su stajala, a jedan je klečao, lakta oslonjenog o koljeno. Na glavama su umjesto šljemova nosili zašiljene kape, a svi su držali puške nepokolebljivo uperene u vodorigu. Jedan od uspravnih vojnika neprekidno je micao vilicom, kao da je žvakao duhan ili žvaku.

Klečeći vojnik skinuo je prst s okidača i pozvao Georgea k sebi

174

kimajući polako glavom, kao da mu je pokušavao reći da će sve biti u redu.

George se brzo povukao. Uspravni su vojnici napravili mjesta za njega cijevi i dalje uperenih u mrljavku, a George se provukao između njih i okrenuo se da vidi što će se sljedeće dogoditi. Strijelac koji je žvakao zakoračio je prema naprijed, vrativši se na svoje mjesto, i ispljunuo nešto tamno na pločnik pred vodorigom, poprskavši joj noge. George je zaključio da se zasigurno radilo o duhanu. Vojnik je potom uperio cijev u nebo.

– Mrš beskorisna beštijetino!

A kada se vodoriga nije pomakla, zakoračio je naprijed i podbo je puškom u prsa. Mrljavka se lecnula, nešto prosiktala a onda poskočila unatrag i u zrak, zamahnuvši prema dolje velikim krilima zbog čega je vojnikov mantil zavijorio poput plašta, dok se ona dizala sve više u zrak i na kraju nestala negdje iza krovova. Nestalo je napetosti, začulo se škljocanje pušaka, a onda je vojnik koji je stajao pored Georgea kimnuo prema onom koji je žvakao.

– Ne brini; ni mi ga ponekad ne razumijemo, zar ne, Zapadni?

George je gledao u vojnike koji su ga okruživali promatrajući ga sa zanimanjem.

– Ti si jamačno dječak o kojemu smo čuli, rekao je onaj kojeg su zvali Zapadni. Stigao je golub s porukom da pripazimo na te jer si Topnikov prijatelj, tako je pisalo.

George je potvrdno kimnuo. Vojnik koji je žvakao okrenuo se.

– Pisalo je i da je neki curetak s tobom, momčino?

– Edie, – odvratio je George. – Razdvojili smo se.

Svi su vojnici na to coknuli jezikom.

– Tko ste vi? – pitao je George.

Vojnik koji je stajao pokraj njega na trenutak je zastao kako bi pripalio cigaretu.

– Strijelac Južni, – odgovorio je. Upirući palcem, bez okretanja,

175

predstavio je ostale. – Ovo su moji drugovi. Vodnik Sjeverni je prokletnik iz Newcastlea kao što si sigurno primijetio, pa ne razumijemo ni pola od onoga što izgovori. Zapadni je sa sela, ali kada se navikneš na nj, nije loš. A vojnik Istočni nije nešto pričljiv, ali zlata vrijedi, njegova borbenost govori umjesto njega, tako da nemaš brige. Svi smo mi dobri ljudi, nema boljih. Zovu nas Eustonska družina. – Upro je palcem u pravcu obeliska okruženog s četiri prazna postolja. – Tamo stojimo. Vidiš, prije rata svi smo bili željeznički radnici pa su nas postavili pred stanicu. To su naši položaji. Postolja su nam smještena na četiri strane svijeta, otuda nam i imena. Dođi, moramo se maknuti s ulice.

Poveo je Georgea prema obelisku.

George je pogledao gore, u noćno nebo u kojemu je nestala crvena vodoriga.

– Misliš da je zbilja otišla?

Južnije čučnuo uz kamen i prebacio pušku preko koljena uživajući u cigareti.

– Neće se ta zadržavati ovdje. Ovaj ti se Zapadni možda čini malko usporenim, ali može propucati jureću vjevericu kroz oko bez razmišljanja, barem nam se tako stalno hvali, ha, Zapadnjačino?

Ostali su im se vojnici pridružili posjedavši uz podnožje spomenika, svi osim Istočnog, koji se činio napetijim od ostalih i ostao je stajati podalje, motreći nebo iznad stanice St. Pancras.

– Neće se ta vraćati, ne ako zna što je dobro za nju, – složio se Zapadni, zapalivši svoju cigaretu okrajkom Južnjakove.

– Topnik je u nevolji, – rekao je George. – Trebam pomoć.

– Svima treba pomoć, – odvratio je Južni. – U redu, momčiću, zašto ne započneš tako da nam ispričaš što se dogodilo.

George je, svjestan triju radoznalih lica koja su se okrenula prema njemu, to i učinio. Najkraće što je mogao, opisao je sve što mu se dogodilo od početka ove noćne more. Nisu ga prekidali, ali je primijetio kako su se u određenim trenucima priče pogledavali. A

176

kada je došao do dijela u kojem je Topnik prekršio svoju zakletvu i nestao s Hodačem, čak je i Istočni prestao gledati u noćno nebo i stao zuriti u Georgea.

Završivši s pričom pomislio je kako nije postigao ništa, osim što je potratio još vremena koje nije imao.

– I tako, to je to, uglavnom, – zaključio je. – Započelo je tako što sam htio pomoći Topniku, a sada imam ta tri dvoboja ili izazova u kojima moram sudjelovati.

– O da, moraš se boriti. Ne možeš ih izbjeći. Pobjegneš li, gotov si, – rekao je Južni. Te pruge na tvojoj ruci, to su oznake tvog zadatka. Svaka je pruga drukčija, vidiš, kao i dvoboji. A i produžuju se, zar ne?

George je pogledao u žile koje su mu se produživale prema laktu. Dvije su se produživale polako, ali je metalna počela kružiti oko njegove podlaktice u uskoj spirali. Kao da nije mogla dalje. Kimnuo je.

– E pa, bit će gore od užasnog dopustiš li jednoj od tih prokletnica da ti dođe do srca, – rekao je Zapadni,

– Kako to misliš? – pitao je George, znajući da mu se odgovor neće ni najmanje svidjeti.

– Pa ono, vjerojatno ćeš otegnuti papke ... ili nešto još gore, momčino, – nastavio je ravnodušno, promatrajući ga kroz dim cigarete.

– Što može biti gore od otezanja papaka? – George se užasnuo.

Nastala je pauza. Južni i Zapadni kratko su se pogledali. A onda: – Upoznao si Hodača, zar ne? Južni je otpuhnuo dim razrogačenih očiju, kao da daljnja objašnjenja nisu bila potrebna.

– Moraš sudjelovati u tri dvoboja i, jedna po jedna, žile će nestati, objasnio je Zapadni. Zato moraš sudjelovati. Odbiješ li, ionako ćeš izgubiti jer nećeš moći zaustaviti linije da ti dođu do srca, razumiješ li?

George je počeo paničariti, usprkos svojoj namjeri da sačuva hladnu glavu.

177

– Čekaj, ali s Vitezom nisam završio borbu mislim, jesam li već gotov? – Zurio je u lica vojnika. – Hoću li otegnuti papke?

Sjeverni ga je uhvatio za ruku. Zadigao mu je rukav i pogledao ožiljak. Onda je pogledao u Južnog.

– Pa, – Južni je ispuhao dim, – to je sada stvar mišljenja: meni se čini da nisi pobjegao iz borbe. Meni se čini da si bio na rubu na samom rubuda izgubiš. A onda je ta vodoriga koju ti zoveš Cjevčuga doletjela i ugrabila te, ha?

Sjeverni i Zapadni su kimnuli.

– O. K to onda nije bilo baš bježanje. To je bilo ono deus ex kako se zove ...

Sjeverni je pucketao prstima pokušavajući se sjetiti riječi koja mu je bila navrh jezika.

– Machina. – Južni se tiho nakašljao i pogledao na sat koji je izvukao iz džepa. Nisi pobjegao, to je sve što hoću reći. Najgore što bi se moglo reći jest da je igra bila prekinuta.

– Ne pratim.

– Možda ti ne pratiš, draškane, ali Posljednji Vitez hoće. Mislim da će te pratiti dok ne završite borbu. To ti je sudbina, dragoviću. Prvi dvoboj nije završen, samo prekinut. Odgođen, kako se kaže. Ja bih rekao da si završio polovicu jednog izazova i imaš još dva cijela. Vidiš kako se ta metalna žila bila počela kretati, pa je stala. Da si odabrao bijeg nastavila bi se produživati dok ti ne bi raspukla srce, a mi ne bi stajali ovdje gubeći dragocjeno vrijeme na priču. Ona ti se samo mota oko ruke čekajući tvoj ponovni susret s Vitezom i završetak vašeg dvoboja. Ali to sada nije problem. – Kucnuo je prstom po satu. – To jest.

George je zurio u sat. Dosad je osjećao mučninu, ali mu se stanje upravo pogoršalo.

– Želiš mi reći da mi ponestaje vremena. Topniku ponestaje vremena. Skoro je smjena dana ...

– Da momče, točno tako, – rekao je Sjeverni. – Da, i ne bude li

178

tamo, bude li mu postolje prazno u ponoć ...

– Topnik će postati topovsko meso, završio je Južni.

George je osjetio kako ga guta okolni mrak i obuzima klaustrofobija beznađa.

– Ali ja nemam vremena, nema šanse ...

– Trebaš manje pričati, a više slušati, druškane, – progovorio je nepoznati glas. Bio je to Istočni. Upro je prstom u Zapadnog. – Što je on rekao?

George je vrtio razgovor u glavi. Začuo je u mislima grleni Zapadnjakov glas kako izgovara ne bude li on tamo, bude li mu postolje prazno u ponoć .... Ali to nije imalo smisla, a oni su ga svi motrili ... i tada je shvatio.

– Bude li mu postolje prazno, hoćete reći ...

Sjeverni je kimnuo. – Bistra si ti momčina.

George je skočio na noge. Nestalo je beznađa i sada je osjećao želju za akcijom.

– ... hoćete reći, ako netko zauzme njegovo mjesto na po stolju, on neće umrijeti?

Četiri su ozbiljna brončana lica kimnula glavom u njegovom pravcu.

– Pa što ne..? To je lako ... Ja ću to učiniti!

Južni je zatresao glavom. –Stajanje nije baš lako, druškane. Nije to samo stajanje, ima i drugih stvari s kojima se moraš suočiti, vidiš, i ...

– Dobro, nije važno, učinit ću što treba! George je gotovo osjećao vrtoglavicu od olakšanja.

– Nitko od nas u to ne sumnja. Samo, kada stigneš tamo moram te upozoriti na nešto. – Naglo je zastao pogledavši na sat. – Ah, pobogu. Zaboravi to sada nije važno.

– A što je važno?

Strijelac Južni ispružio je ruku u kojoj je držao sat. George je

179

pogledao na nj i počeo očajnički računati u glavi.

– Važno je da možeš brzo trčati.

George nije gubio vrijeme na daljnji razgovor, jer vremena nije imao. Samo je kimnuo i počeo trčati u smjeru zapada. Ipak se sjetio zastati kada je došao do velike prometnice, iskoristio je trenutak kako bi se okrenuo i izviknuo 'Hvala' preko ramena. A onda je ugledao rupu u prometu i potrčao preko ceste, preskočio središnju ogradu i skrenuo zapadno punom brzinom.

Trčao je tolikom brzinom da uopće nije vidio kako ga je beskućnik koji je ležao na ulazu u jednu trgovinu pratio gavranski crnim očima. Bio je previše usredotočen na pronalazak puta do Hyde Park Cornera da bi čuo skitničino:

– Dječak Stvoritelj trči Ulicom Euston u smjeru zapada.

180

34 – KUĆA IZGUBLJENIH

Edie je dugo stajala gotovo nepomično. Nakon što je jecanje u daljini prestalo, kuća je utihnula, ali ne potpuno. Kroz prozor je, preko debelog snježnog pokrivača, dopirao tihi zvuk vergla, ali je uz to čula i zvukove koji su dolazili iz unutrašnjosti kuće, a stvarala ih je sama kuća: vrata čije je šarke trebalo nauljiti otvorila su se i zatvorila negdje ispod; kratkotrajni zvuk klizanja, potom nagli mukli udarac kada je neka nevidljiva ruka otvorila, a zatim možda zatvorila teški zasun; škripa podnih dasaka dok se nešto kretalo po njima.

Nakon toga zavladala je tišina, tišina u kojoj je i Edie sudjelovala

savršenim mirovanjem.

Jedan od razloga zbog kojeg je stajala tako nepomično bio je taj što je znala da će, pomakne li se, prašnjave daske pod njezinim nogama zaškripati, a imala je osjećaj da je tišina koju je ona osluškivala jednako tako osluškivala nju.

Bila je to tišina koja je strpljivo čekala da se ona prva oglasi.

Drugi razlog zbog kojeg je nepomično stajala bio je taj što se nalazila usred sobe, držeći se najdalje što je mogla od zidova. Obična djevojčica ne bi ništa primijetila, ali Edie je bila sijevka i zidovi su joj se obraćali nekom vrstom zujanja niske frekvencije, užasavajućom magnetskom privlačnošću koja ju je nagonila da ih dotakne i oslobodi bol sadržanu u ciglama i žbuci. Kućom je vladala jednaka snaga tuge kakvu je osjećala prolazeći pokraj groblja i crkvenih dvorišta, ili starih bolnica, a koja ju je na neki način nagovarala da je izvuče iz kamena.

Usporila je disanje pokušavajući skrenuti misli s magnetske privlačnosti tuge zazidane uokolo nje, mirno tražeći po sobi nešto što bi joj moglo pomoći. Zbog neumoljive privlačnosti zidova uvukla je ruke duboko u džepove u slučaju da same odlutaju i dotaknu nešto bez dozvole njezina svjesnog uma.

U sobi nije bilo ničeg zanimljivog. Bio je tu prozor s rešetkama, dva ogledala i debeli sloj prašine preko svega. I to je bilo sve.

181

Nakon što je pregledala sobu napeto osluškujući kako bi čula i najtiši zvuk iza vrata, Edie je počela promatrati pod. Usredotočivši se na njega, shvatila je da ju je grozomorna privlačnost zarobljene tjeskobe koja ju je dozivala iz zidova također privlačila i iz poda, kao neka mračna riječna struja. Bilo joj je drago što su joj noge bile u cipelama. Nikada prije nije bila na mjestu koje je sadržavalo toliko potencijalne pakosti i tuge, toliko da ih je mogla okusiti u zraku; znala je da su stravične na isti način na koji ljudi po mirisima iz kuhinje znaju zaključiti kakvog će okusa biti hrana. Pucketale su uokolo poput statičkog elektriciteta.

Nikada prije nije bila u toj kući, ali osjećala se kao kod kuće. Nije to bio osjećaj doma u smislu topline, ne kao onih nekoliko otrcanih komadića kakvih se sjećala iz dobrih trenutaka svoga djetinjstva, niti je to bio osjećaj nekakve idealizirane verzije doma mjesta sigurnosti gdje će sve uvijek biti u redu, sve shvaćeno i sve oprošteno.

Bio je to osjećaj doma u kojemu nikada nije bila, a u koji je potajice još otkada je ubila očuha znala da pripada. Mračnoga doma u kojemu su sve jučerašnje tajne otkrivene, tako da današnja bol može biti opravdana, a sutrašnja kazna isplanirana.

Jedna suza gotovo je nečujno pala na pod, ali ju je prizor kapljice koja se raspršila u prašini trgnuo iz ukočenosti u koju je bila upala, i sjetila se da mora disati duboko i očajnički uvukla je zrak u pluća. Ljutito je nadlanicom obrisala oči, odlučivši da ta jedna podmukla suza neće dobiti društvo.

Potom se ponovno usredotočila na pod. Bio je prekriven debelim slojem prašine u kojoj su ipak bili vidljivi tragovi, a prepoznala ih je kao svoje i tragove bosih stopala Male Tragedije. Zatim je ugledala i otiske šapa, nalik psećim šapama, ali veće od svih koje je Edie ikada vidjela. Onda je ugledala i vijugavi trag, od vrata prema sredini sobe.

Bio je vidljiv samo do trećine poda, a potom je nestajao kao da je netko započeo s metenjem prostorije pa odustao od te ideje, obeshrabren količinom prašine.

Edie je stajala, pokušavajući dešifrirati tragove u koje je gledala, kad je osjetila škakljanje u nosu.

182

Škakljanje je izazvala prašina koju je podigla nakon ulaska u prostoriju i povlačenja s Malom Tragedijom te je počela kihati. To samo po sebi i nije moralo biti loše jer je jednom provela cijelo ljetno popodne zureći u sunce koje ju je nagonilo na kihanje, a tada je u svemu tome uživala. Noćas, očito, neće uživati u kihanju jer je znala da će kihnuti u osluškujuću tišinu koja je nestrpljivo iščekivala da je ona prekine.

Znala je da je jedno obično apćiha moglo biti smrtonosno.

Prije nego što je uspjela razmisliti o tome kako da ga priguši, kihaj je nailazio u eksploziji. Uhvatila se za nos i čvrsto ga stisnula, zagnjurivši lice u Georgeov kaput pokušavajući prigušiti zvuk ali je on ipak pobjegao kroz kut njezinih usta i oštro odjeknuo prostorijom.

Ostala je stajati u mjestu, pognuta, s rukama preko usta, napeto iščekujući. Na trenutak je pomislila da se uspjela izvući, ali je onda začula škripanje podnih dasaka. Prema tonu i ritmu shvatila je da se netko ili nešto uspinje stubama. Čula je kako se nešto vuče po podu, nekakvo šuštanje popraćeno tišim kuckajućim koracima i, u pozadini, buku nečega većeg.

Škripanje drvenog poda bilo je sve glasnije i Edie je osjetila da se to nešto približilo vratima. Ugledala je zlatni trak treperave svjetlosti u prorezu ispod vrata, kao da je pridošlica nosio neku vrstu svjetiljke a potom su koraci i šuštanje naglo prestali.

Edie se namrštila i tiho navukla Georgeov kaput. Štogod da joj se spremalo, pomislila je da dodatni sloj odjeće ne može škoditi.

Onda je začula njuškanje.

Dvije tamne sjene prekinule su zlatni trak svjetlosti koji je dopirao ispod vrata. Začulo se pohlepno dahtanje, kao da netko ispred vrata pokušava usisati cijelu unutrašnjost sobe gladnim, snažnim nazalnim udisajima.

Spustivši pogled, Edie je primijetila da njezin kamen upozorenja gori u džepu. Omotala ga je prstima pokušavajući iz njegova poznatog, morem uglačanog oblika i topline crpiti snagu.

Vrata su se otvorila.

183

Na njima je stajala visoka žena u staromodnoj, sivoj dugačkoj haljini zakopčanoj do grla, otraga ispupčenoj, koja se vukla po podu za njom. U struku je bila stegnuta širokim remenom, a na rukama je imala debele zaštitne rukavice zavarivačkima, koje su joj dosezale do lakata. Edie joj nije mogla vidjeti lice jer je pred njim držala svijeću, a uspijevala je razaznati tek visoko čelo i tamnu kosu začešljanu u strogu punđu.

– Kako se zoveš? – rekla je žena uznemirujuće tihim glasom.

– Kako se ti zoveš? – prkosno je odvratila Edie.

Nastala je pauza u kojoj je žena naginjala glavu kao da se pokušava prilagoditi onomu što je upravo bila čula. Kada je ponovno progovorila, bilo je to gotovo šaptom, lakim i mračnim poput Gavranova pera, ali ipak ne toliko tihim da Edie ne bi primijetila prizvuk iznenađenja u njemu.

– Ti si djevojčica?

Edie je spustila pogled.

– Pa da ... Što si ti? Slijepa?

Žena je spustila svijeću.

– Ne. Nisam slijepa, dijete. Samo sam odlučila da ne želim vidjeti.

Ono što je Edie potom ugledala, bilo je jezivo.

Ženino je lice bilo ispijeno i gotovo bezvremeno u svojoj strogosti, ali najdojmljivija stvar na njemu bile su oči iznad visokih jagodica.

Bile su zašivene.

Oba kapka bila su zašivena debelim postolarskim koncem, s četiri nespretna šava. Jedina stvar koja je taj prizor činila još užasnijim bio je nagovještaj da je žena to učinila sama.

– Zašto si to učinila? Edie je bila u nevjerici. – Zašto bi ikomu dozvolila da ti to učini?

Žena je uzdahnula kao da je odgovor na to pitanje bio toliko očit da je svako objašnjavanje bilo gubitak pažljivo čuvane energije.

184

– Osam sitnih šavova? Nije to ništa, dijete, ne ako želiš prestati gledati ...

– Ali zašto? – Edie nije mogla prestati postavljati to pitanje.

– Ma daj. Znaš ti dobro zašto. Ti znaš što se događa kada mi radimo to što radimo. Znaš da snaga volje nije dovoljna da održi oči zatvorenima. Znaš da se oči, ma koliko se mi trudile uvijek na kraju otvore i onda ugledaju ono što je sačuvano u kamenu. A znaš i da su trenuci prošlosti sačuvani u kamenu rijetko kada sretni i gotovo uvijek užasni.

Od značenja ženinih riječi Ediein se želudac naglo stisnuo.

– Kada kažeš mi, hoćeš reći da si i ti sijevka?

– Bila sam. A sudbina je htjela da živim u ovoj kući. Osjećaš li što je u ovoj kući?

Edie je kimnula, usta su joj bila presuha da bi mogla odgovoriti. Onda je shvatila da je ona ne može vidjeti, ali prije nego što je uspjela progovoriti, žena je nastavila.

– Naravno da možeš. I ti bi sebi učinila isto, djevojčice zatvorila bi oči, navukla debele rukavice i glomazne čizme kako bi izbjegla kontakt s tkivom zgrade čiji svaki dodir izaziva agoniju sto puta bolniju od pukog uboda iglom ...

A onda je podigla nogu lupnuvši njome odrješito o pod, podižući prašinu. No, glas joj je i dalje bio uznemirujuće tih.

– A sad, dosta je bilo razgovora. Moraš poći sa mnom.

Edie je mučio snažan osjećaj da će je žena odvesti na neko još užasnije mjesto. Pa iako su bila zatvorena, htjela je ostati u blizini ogledala u nadi da će joj otvoriti vrata za povratak u normalan svijet i normalno vrijeme.

– Zaboravi, – rekla je. – Nema šanse.

– Moraš me poslušati, djevojčice. Ne smiješ odbiti.

– Samo me gledaj.

Začulo se tiho režanje. Edie je na trenutak pomislila da je slijepa

185

žena zarežala. A onda je shvatila da je zvuk dopirao iza njezinih leđa. Bila je to ona vrsta dubokog režanja koje osjetiš kao vibracije kroz potplate cipela. Bilo je to režanje koje ignoriraš na vlastitu odgovornost.

– Ne mogu. I nisam navikla na neposluh ... – rekla je Slijepa Žena dubokim i uznemirujućim glasom, poput zujanja jurećih insekata preko crnog svilenog mrtvačkog pokrova.

Prepusti li se strahu, Edie je znala da je gotova. Zato je stisnula vilicu, ne mičući se s mjesta.

– E, pa navikni se. Ja ...

Nije uspjela izreći niti nisam, a režanje je opet započelo. Potom se široka suknja Slijepe Žene uzbibala i dva su prugasta mastifa veličine ponija ušla u sobu, spuštenih glava, zabačenih ušiju i iskešenih zuba, vratova omotanih ogrlicama s dva reda šiljaka koji su svjetlucali na mjesečini, spremni za napad.

– Možeš poći sada, ili možeš moliti da pođeš kasnije.

Glas Slijepe Žene bio je blijed i nezainteresiran, dok su se psi šuljali prema naprijed, glava jedva odignutih od poda, očiju okrenutih prema gore, uprtih u Edie. Slina što im je kapala iz iskešenih gubica ostavljala je trag u prašini na podu.

Edie je nepomično stajala, dok joj se nisu toliko približili da je mogla osjetiti njihov vrući dah na rukama. Stisnula je šake i podigla ih uvis u nesvjesnom, ali uzaludnom pokušaju da se zaštiti.

– Gledaj, – započela je.

Psi su skočili prema njoj škljocajući zubima, a bijesni lavež kao da ju je udario silinom stvarnih fizičkih udaraca. Pseća slina pošpricala joj je kapke dok je rukama instinktivno prekrivala lice, pokušavajući ga zaštititi od oštrih očnjaka koji su škljocali nekoliko milimetara od njega.

A onda se probudio njezin instinkt za preživljavanje pa se počela povlačiti pred pobješnjelim psima koji su je lajući i škljocajući zubima naguravali po sobi. Rukom je dotakla zid i osjetila trzaj osijevajući

186

prošlost zaključanu u njemu.

Od šoka se ukočila, a zbog nevidljive detonacije uokolo nje razletjela se prašina. Ono što je osijevnula u oštrim istrzanim isječcima bilo je sljedeće:

Soba u ljeto.

Sunce je sjalo kroz prozor, obasjavajući sobu dijagonalnim zrakama kroz prašinu što je lebdjela zrakom.

Usred sobe čučala je žena kratke kose, u svijetloplavoj ljetnoj haljini posutoj tratinčicama. Zaprepašteno je zurila uokolo, a noge su joj u bijelim natikačama izgledale ranjivo i nezaštićeno.

Nastao je rez u vremenu i u sljedećem je prizoru žena odjednom vikala Ne! prema vratima, takvom silinom da su joj se vratne tetive napele kao užad.

Nakon još jednog reza Edie je vidjela kako stišće nešto što joj je visjelo na lančiću oko vrata, pokušavajući to zaštititi od nekoga tko je stajao na vratima. Stisnula je to čvrsto, gotovo prikrivši poznatu svjetlost koja je isijavala iz njegovih morem uglačanih rubova.

Bio je to komad smeđeg morskog stakla kamen srca.

Edie je potom vidjela kako se žena potpuno umirila. Vidjela je i kako je stisnula vilicu osjetivši stezanje i vlastite vilice.

A onda je ugledala dvije goleme prugaste sjene kako su skočile u sobu bijesno lajući i začula vrisak ...

Potom je osjetila još jedan trzaj, i na mjestu na kojemu je čučala žena nije bilo ničega, osim morskog stakla i jedne bijele natikače, prevrnute u prašini.

Edie je uz trzaj odmakla ruku od zida i osijevanje je naglo završilo.

Vidjela je kako Slijepa Žena steže vilicu kao da pokušava obuzdati navalu mučnine. Psi su napravili pola koraka unatrag, ali samo pola.

– Što god da si vidjela, dijete, – prošaptala je Slijepa Žena. – Što god da si vidjela, bit će još gore kada se tebi bude događalo.

Psi su iskesili zube.

187

Edie je pomislila na Georgea. Pomislila je i na Topnika. Vidjela je kako joj se Topnik smiješi, a onda je vidjela i kako joj se George smiješi. Znala je da bi odustajanjem izdala i njih, i sebe.

Osjetila je pseći dah na rukama. Vruć, vlažan i mesnat. A onda je odlučila da neće odustati. Borit će se do kraja.

– Dobro, – rekla je. – Dobro.

Potom je gurnula ruku u džep i omotala prste oko svog kamena srca i pažljivo zakoračila između pasa prema Slijepoj Ženi. Psi su je pratili, tiho režeći.

– Pokušaš li pobjeći, pokušaš li učiniti išta drugo osim onoga što ti ja kažem, napast će, – tiho je promrmljala Slijepa Žena, poput strujanja ponoćnog povjetarca kroz živicu groblja. – A sad dođi.

Edie joj je prišla i stala pred nju, opkoljena psima. Zurila je u ženine zašivene kapke.

– Jesi li sad zadovoljna? – procijedila je.

Slijepa se žena nije micala. Činilo se da njezine slijepe oči ipak na neki način vide Edie. Polako je skinula jednu rukavicu i iznenađujuće mekom rukom prešla preko Edieina lica. Pronašla je tragove suza i prešla prstima preko njih.

– Odvažna, – rekla je natrag navlačeći rukavicu. – I ja sam nekoć bila odvažna.

– Reci mi što hoćeš, – rekla je Edie, osjetivši gorku knedlu u grlu.

– Ne želim ništa što mi ti možeš dati, želim svoj kamen upozorenja, – odvratila je Slijepa Žena jednostavno. – On ga je ukrao.

–Hodač? – pitala je Edie.

– A tko drugi krade naše kamenje srdaca? – uzdahnula je Slijepa Žena. – Pođi za mnom.

– Ne čekaj, – Edie je očajnički pokušavala razumjeti o čemu je žena govorila. – Zašto nam on uzima kamenje?

– On želi moć koja je u njima, moć zbog koje blješte, moć koja nam daje snagu da se nosimo s osijevanjem prošlosti. – Gorko se

188

osmjehnula. – To je tako sitna moć, ali nama znači sve. A jedini način da on prikupi dovoljno snage za svoje potrebe jest da sakupi SVE naše kamenje i zbroji njihove sitne moći u jednu golemu.

Okrenula se i zaputila prema vratima.

– Zašto mu treba ta moć? – pitala je Edie suhih usta, odmjeravajući udaljenost do vrata, pitajući se bi li mogla protrčati kroz njih i gurnuti ženu između sebe i pasa.

Slijepa Žena se okrenula i pogledala je, zastavši na trenutak na vratima. Bez pogleda, bilo je teško odrediti je li njezin osmijeh, dok je odgovarala, bio sažaljiv ili tek tužan:

Pitaj ga sama. On dolazi ...

189

35 – ULIČNI TRKAĆ

Prvi put nakon dugo vremena George je osjećao da trči prema nekom cilju. Ta je činjenica drastično mijenjala situaciju. Strah je bio prilično dobar motiv za trčanje, ali takvo je trčanje bilo potaknuto onim bježi iz bori se ili bježi instinkta. Ovo trčanje snagu je crpilo iz bori se dijela. Možda je baš zbog toga uspijevao pronaći energiju koja mu je bila potrebna.

Prestao je brinuti o mrljavkama koje su letjele zrakom. Ne zato jer ih se više nije bojao, nego zato jer je zabrinutost zbog stvari na koje nije mogao utjecati bila gubljenje vremena, a on ga nije imao za gubljenje. Svaka je sekunda bila važna. Jednostavno će se morati nositi s napadom ako se koji dogodi, kada se dogodi. Imao je samo tu jednu priliku da stigne do Topnikova postolja i neće dopustiti da ga išta skrene s puta.

Trčao je kao u transu: negdje duboko znao je da ga je boljelo i probadalo pod rebrima i da je hvatao zrak glasnim dahtanjem koje je zvučalo poput jecaja, ali nije ga bilo briga. Nastavljao je trčati, grčevito stežući malj u ruci.

Trčeći, shvatio je kako mu je iz misli nestalo sve ono što nije razumio i kako je ostalo samo ono što je bilo važno, samo ono s čime se mogao nositi. Kao prvo, uspije li na vrijeme doći do cilja, osigurat će Topniku još jedan dan života. Onda će pronaći Edie i ona će mu ispričati što je rekao Crni Fratar i zajedno će pronaći način da vrate Topnika. Nije u to sumnjao jer mu u mislima nije bilo mjesta za išta što bi ga moglo usporiti.

Ne razmišljajući, skrenuo je u usku uličicu i odjednom shvatio da u njoj nema mjesta i za njega i za sportski automobil koji je išao ravno na njega.

Vozač je zatrubio bljeskajući svjetlima, ali George je nastavio trčati.

Srećom, uličica je bila toliko uska da je vozač vozio vrlo polako iz straha da će zagrebati okolne zidove svojim skupim retrovizorima pa

190

je, budući da se George nije zaustavljao, uspio zakočiti pred njim bez proklizavanja. Zaustavio se, potpuno zablokiravši uličicu.

George je i dalje trčao. Jednostavno je skočio na haubu niskog maco automobila, pretrčao preko krova, doskočio na prtljažnik i nastavio dalje niz pustu uličicu prije nego što je vozač uopće shvatio što se događa.

Naravno, kada je shvatio da je dječak upravo pretrčao preko njegova automobila, podivljao je. George je iza sebe začuo provalu psovki, potom niz bijesnih udaraca u trubu, a onda je shvatio da je vozač ubacivao mjenjač u rikverc, u čemu je uspio iz trećeg pokušaja.

Automobil se počeo kretati unatrag, prema njemu.

Osvrnuo se preko ramena samo na trenutak i vidio kako mu se velikom brzinom približavaju stražnja svjetla automobila, dok se vozač trudio pravocrtno kretati uskom ulicom. Imao je tek dovoljno vremena vidjeti kako je vozač jednim retrovizorom zapeo o odvodnu cijev, a potom se okrenuo i nastavio trčati, zastavši samo kako bi gurnuo kantu za smeće na ulicu, ne bi li obeshrabrio daljnju potjeru vozača koji se sada naginjao kroz prozor vrišteći u njegovu pravcu.

Istrčao je iz uličice i pokušavao se orijentirati pretrčavajući preko ceste. Ugledao je zelenilo parka na kraju ceste. Ono ga je podsjetilo na Edie i na trenutak kada su se upoznali u podzemnoj garaži ispod njega.

Ona je bila osjetljiva i agresivna i udarila ga je nakon što je pokušao biti ljubazan prema njoj. Ali, kasnije se dokazala kao snalažljiva i hrabra saveznica kroz sva iskušenja koja su zajedno proživjeli. Odjednom se počeo pitati je li možda već bila tamo, kod Topnikova postolja. I njoj je Fratar zasigurno rekao istu stvar koju je Eustonska družina rekla njemu. Pomisao kako će je ponovno sresti ispunila ga je dodatnom energijom i utrčao je u Ulicu Park Lane obnovljenomsnagom. Provukao se kroz kasnonoćni promet i ušao u park.

Trčanje po travi, pod blago osvijetljenim, sjenovitim krošnjama, bilo je mnogo lakše.

191

Ugledao je sat na jednoj od zgrada u Ulici Park Lane pokraj koje je protrčao i, dok je trčao ispod visokog modernog hotela, srce mu je luđački lupalo, ali sada zato jer je znao da će se uspjeti dokopati postolja prije ponoći.

Drži se, Edie, pomislio je. Dolazim.

192

36 – STVORITELJI I KAMEN

Slijepa Žena povela je Edie niz stube, smireno i bez oklijevanja, kao da vidi.

Niti u ostatku kuće nije bilo tepiha, slika i namještaja nikakvih ukrasa. Sve je bilo sivo, zbog debelog sloja prašine nalik tek bezličnoj pozadini. Čvrsto stišćući svoj kamen srca u džepu, Edie je osluškivala pse koji su je i dalje slijedili. Žena je zastala pred jednim vratima i prstima potražila svežanj ključeva koji joj je visio s pojasa. Ponovno je skinula rukavicu i počela opipavati ključeve. Kada je pronašla pravi, Edie je primijetila da je opet navukla rukavicu prije nego što gaje gurnula u bravu ijednom okrenula.

Unutra je jedna stolica, rekla je tiho. Ući ćeš i sjesti na nju. Nećeš se micati. Ako se pomakneš, psi će te napasti.

Edie je primijetila da je žena stala sa strane kao da se boji ući u sobu. Ona je pak, čuvši iza sebe prigušeno režanje, ušla.

Usred sobe stajala je jedna stolica. Izgledala je masivno i čvrsto, a na svaku joj je nogu bio pričvršćen po jedan željezni kotačić.

U sobi je gorjela jedna svijeća postavljena na pisaći stol u sredini.

Činilo se kao da je prostorija nekoć bila knjižnica, ali u njoj više nije bilo knjiga. U njoj nije bilo nikakvog namještaja, osim jednog visokog stola i polica koje su prekrivale svaki centimetar zida. No, soba nije bila prazna. Umjesto urednih nizova knjiga u kožnatim uvezima kakvima su vjerojatno nekoć bile popunjene te police, sada su na njima, od golog drvenog poda do opasno naherenog stropa, ležali neuredni zamotuljci. Gomile papira prekrivale su stol i pod uokolo njega.

Edie je prišla stolici i sjela na nju zadrhtavši.

Primijetila je da su prozori bili sastavljeni od romboidnih komadića stakla u olovnim okvirima, nalik na mrežu. Nije uspijevala vidjeti na koji se način otvaraju pa nije mogla računati na iskakanje kroz prozor u kakvom očajničkom pokušaju bijega. Dva su je psa

193

slijedila u sobu i legla joj uz noge, ne ispuštajući je iz vida niti na trenutak.

Slijepa Žena povukla se dublje u hodnik i sjela na stolicu visokog naslona koja je stajala uza zid, sučelice vratima.

Dugo nakon toga jedini zvuci koji su se čuli bili su pseće dahtanje i otkucaji Edieina uplašenog srca. Premještala se na tvrdoj stolici, a zbog tihog škripanja oba su psa zarežala podigavši se na noge, spremni za napad.

Edie je pogledala kroz vrata, u ukočenu figuru koja je slijepo zurila u nju.

– Što si ti bila? – pitala je.

– Što sam ja bila, kad? – odvratila je Slijepa Žena skoro nečujnim šaptom.

– Prije ovog, – rekla je Edie. – Što si bila?

Nije bilo odgovora. A onda je, upravo kada je Edie pomislila da žena neće progovoriti, čula: – Bila sam učiteljica.

– Mogla sam i misliti.

– Što to znači?

– Nikada nisam voljela učiteljice, – odvratila je Edie. – Uvijek prešućuju stvari koje bi čovjek stvarno trebao znati.

– A što bi ti to stvarno trebala znati, dijete? – promrmljala je Slijepa Žena. – Što bi to netko tako mlad i naivan htio znati kada svako znanje osljepljuje umjesto da prosvjetljuje?

– To su gluposti! – odvratila je Edie. – Znanje, znanje o pravim stvarima je uvijek dobro. Zapravo, svakoje znanje dobro, čak i kada je riječ o lošim stvarima, jer kako možeš planirati, ili ostati izvan opasnosti , bez pravih informacija?

– Ne možeš ostati izvan opasnosti niti sa svim dostupnim informacijama, dijete.

– Da, da, oprosti što sam živa, ali ja još nisam odustala.

194

Usne Slijepe Žene na trenutak su se blijedo osmjehnule, ali samo na trenutak.

– Hoćeš. Svi na kraju odustanu.

Nešto je pulsiralo prema Edie s polica, nešto što ju je privlačilo snažnije od mračne sile zidova iza njih. Promatrala je neobičnu zbirku nepravilnih oblika naguranih na police.

– Što je to na policama?

– Kamenje.

– Zašto?

Htjela je da Slijepa Žena nastavi pričati. Tišina joj je misli ostavljala praznima, otvorenima zlokobnom zujanju cijele kuće i njezine povijesti.

– Zato jer ih on sakuplja. Kao što sakuplja i naše kamenje srdaca. U potrazi za moći skrivenom u jednom drukčijem kamenu. Snažnijem i mračnijem.

– Što ...? – započela je Edie. A onda zastala i preoblikovala pitanje. – Zašto sve ima veze s kamenjem?

– Zato što ima, – odgovorila je Slijepa Žena kratko i zašutjela.

Edie je pričekala, no shvativši da je to bilo sve što će žena reći, s gađenjem je promrsila: – Tipična učiteljica.

Slijepa je Žena podigla pogled, trgnuvši se zbog Edieina tona.

– Molim?

– Baš kao što sam i rekla. Nikada ti ne kažu ništa korisno. Postaviš li im teško pitanje kao odgovor dobiješ Ne moraš to znati ili To neće biti na ispitu ili Zato. Sigurno si bila užasna učiteljica.

Slijepa se žena tako naglo uspravila da se gotovo začulo krckanje njezine kralješnice.

– Ja sam bila dobra učiteljica, – prošaptala je glasom lakim poput prašine. – Jako dobra učiteljica.

Edie je zurila u nju. Ako je dobro vidjela, jedna je suza ostavljala

195

svoj ružičasti trag na prašnjavoj koži, klizeći od ruba zašivenog kapka niz obraz.

– Onda mi reci zašto sve to ima veze s kamenjem, – zatražila je Edie, jednako tiho.

– To ti ne može pomoći, – odvratila je.

– Možda može pomoći tebi, – rekla je Edie oprezno.

– Meni ništa ne može pomoći, dijete. – Nasmijala se gotovo nečujno. – Ja sam izgubljena, toliko obuzeta tamom da mi iz nje nema povratka.

– Onda se ne vraćaj, – rekla je Edie. – Ostani gdje jesi. Ali, zašto ne bi ponovno bila dobra učiteljica? Zašto mi ne ispričaš priču o kamenju?

U tišini koja je uslijedila jedan pas se okrenuo i pogledao u Slijepu Ženu. Ona je stiskala vilicu razmišljajući. Potom je zagladila nepostojeće neposlušne dlake natrag u strogu punđu i jednostavno počela pričati.

– Davno, prije početka povijesti, prije nego što su stvari imale imena, zemljom je koračala Tama. Hranila se Strahom i gdje god je prolazila širila je užas, mržnju i neznanje.

Zastala je i osluškivala, glave nagnute prema nečemu što je učinilo joj se, začula na ulazu u kuću. Trenutak kasnije ponovno se opustila i nastavila s pričom.

– Ali, zemljom je lutala i Svjetlost, šireći Život. Svjetlost nije mogla podnijeti da njezina djeca žive na mjestu gdje užas i mržnja šire bol i nasilje poput tumora. Zato je izazvala Tamu na dvoboj i nakon teške borbe pobijedila je i prognala duboko u kameno srce zemlje, zatočivši zlo u kamenu pod zemljom tako da više nikada ne hoda njezinom površinom. Vrijeme je prolazilo, a ljudska se vrsta, sve sinovi i kćeri Života, proširila zemljom, gradila i živjela, voljela i radovala se ...

Slijepa Žena je zastala, šokirana vlastitim riječima, kao da se tek sada sjetila da su, negdje izvan Kuće Izgubljenih, postojale stvari poput ljubavi i radosti. Edie je primijetila kako je plitko udahnula, a

196

potom nastavila.

– A osim građevina, ljudi su stvarali i predmete. Isprva su Stvoritelji umjetnici i kipari radili u drvetu i glini, ali su njihova djeca počela sanjati o stvarima koje neće istrunuti i nestati s vremenom. Pa su počeli stvarati u kamenu i pokušali taliti metal u vatri. No stvaranje skulptura od metala i kamena bilo je puno teže od rada s drvetom i glinom. Budući da su znali da se ništa teško ne može postići bez suza i žrtve, počeli su vjerovati da se kamenu koji su željeli koristiti trebala prinijeti žrtva kako bi pružao manji otpor prilikom obrade.

Slijepo je pogledala u Edie kao da nije bila sigurna treba li nastaviti.

– Iako su prošle mnoge godine od vremena kada je Zrvot zatočio Zlo u kamenu, još su uvijek postojali ljudi koji su se sjećali da je u kamenu ležala moć. A te su žene jer to su bile žene koje su prenosile sjećanja s koljena na koljeno te su žene poznavale moć i sjećanja skrivene u kamenu ...

– Žene poput nas, – rekla je Edie. – Žene poput nas. Sijevke.

– Sijevke.

Edie je poželjela zavrištati ženi u lice. Željela je znati kako je mogla biti tako mirna, tako tiha, kako je mogla tako bespogovorno slušati Hodačeve naredbe u toj užasnoj kući, kada su ona i Edie bile jednake. Stisnula je zube i progutala vrisak. Htjela je saznati kako priča završava.

Slijepa se Žena tiho nakašljala i nastavila

– Ali, prolaskom vremena zaboravile su da je moć u kamenu bila mračna. Kada su Stvoritelji došli k sijevkama one su im rekle za postojanje moći, potvrđujući da je riječ o nečemu živom, a Stvoritelji su bili zadovoljni jer su znali kako udobrovoljiti živuće stvari: prinošenjem žrtve u krvi. Izvlačili su slamke, a sin Majstora Stvoritelja izvukao je najkraću i bio odveden do kamena koji su odabrale Sijevke, zajedno s nožem koji će Stvoritelj koristiti za prinošenje žrtve. Budući da su to bila djeca Života, žrtva u krvi

197

trebala je biti blaga; nikako smrt; tek sićušni ubod kremenim nožem u prst, najmanji mogući rez, a potom su Stvoritelji trebali položiti zakletvu Kamenu. Dijete je moglo plakati nekoliko trenutaka, ali onda bi ga obasuli cvijećem i smijehom i veseljem, najboljom hranom i najslađim medom, oduživši mu se za tih nekoliko sekunda bola ...

Ruke su joj poletjele prema gore i prešle preko šavova na kapcima.

Edie je znala da je Žena osjećala bol vlastite žrtve.

– I, jesu li uspjeli? – pitala je.

– Jesu. Kamen se zakleo da se neće opirati Stvoriteljima, a Stvoritelji da će koristiti svoju moć za stvaranje, a ne za rušenje. Ali ih je kremeni bodež prevario. Možda zato jer je oštrica bila od kamena pa je imala nešto od njegove zle naravi skrivene u sebi, otela se očevoj ruci i minijaturni je rez na prstu postao rasjekotina na zapešću, i prije nego što su je uspjeli zatvoriti dječak je iskrvario, pa iako je to bio nesretan slučaj, njegova krv života prelila se preko kamena i veza između Stvoritelja i Kamena tako je zapečaćena.

– Ubio je vlastitog sina? – ubacila je Edie.

Slijepa je Žena kimnula.

– Ubio je vlastitog sina. Greškom, Kamenovom krivicom. A nakon tuge i naricanja u kući Majstora Stvoritelja, vrijeme je nastavilo prolaziti. I Stvoritelji su stvarali, Kamen se nije opirao, a ono što su stvorili imalo je moć. Stvarali su idole i bogove, vragove i vodorige za svoje hramove i crkve, a oni su, iako to Stvoritelji nisu znali, bili prve Sluge Kamena. Bili su stvoreni da plaše i ulijevaju strahopoštovanje. A zvali su ih mrljavci jer su njihove sjene bile mračne mrlje na zemlji.

– Ali, stvarali su i zrcalnike, – ubacila je Edie.

– Jesu na sliku živih ljudi, s novom namjerom, da predstavljaju ljude, voljene i poštovane, ili pak iz čistog užitka slavljenja onoga što su Stvoritelji smatrali lijepim.

– I zato zrcalnici nisu Sluge Kamena.

– Tako je, dijete. A zovu se zrcalnici jer su napravljeni na sliku i priliku stvarnih ljudi pa zrcale i dio njihova duha koji nije bio

198

zarobljen Tamom i strahom u Kamenu.

– I zato ih mrljavci, Sluge Kamena, mrze? Zato jer su slobodni?

– Ima tu malo više od toga. To je zato jer su Zrcalnici osveta Stvoritelja Kamenu zbog oduzimanja života nevinog djeteta. Pronašli su način da, sa svakim novim zrcalnikom kojeg stvore, prognaju komadić Tame i vrate iskru Života natrag u svijet. I ...

Zašutjela je. Psi su naćulili uši. A onda je Edie začula škripanje drvenog poda u hodniku, a glas koji više nikada nije željela čuti, visoki oholi muški glas, završio je priču.

– ... i tako se bitka između Svjetla i Tame, između Straha i Radosti nastavlja. A Kamen, zajedno s Tamom zatočenom u sebi, stalno čeka da se Stvoritelji umore pa da se može vratiti na zemlju i ponovno vladati.

Hodač se pojavio na vratima mračno se osmjehujući Edie.

– I znaš što, strah uvijek pobjeđuje Radost, a u Tamu imam puno više povjerenja nego u Svjetlost ... Kucnuo je dugačkom sjajnom oštricom, svog draguljima optočenog bodeža, po okviru vrata.

Začuo se nečiji cvilež. Edie se prepala pomislivši da je dolazio iz njezinih usta. Ali nije. Bila je to Slijepa Žena. Rukama je obgrlila koljena i tiho jecala. Hodač se okrenuo i pogledao dolje u nju.

Ona je molećivo pružila ruku iako nije podizala pogled. Skinula je rukavicu s nje. Edie je, između jecaja, začula samo:

– Molim te ...

Hodač je posegnuo u svoj dugački kaput i izvukao morsko staklo koje je sjajilo jakom narančastom svjetlošću, bacajući groteskne sjene po sobi. Visjelo je na lancu. Spustio ga je na njezin dlan.

Pohlepno ga je zgrabila. Zadrhtala je i uzdahnula s olakšanjem.

Edie je živjela na ulici. Poznavala je taj drhtaj. Čula je već takav ovisnički uzdah. Znala je kako je Hodač održavao Slijepu Ženu jedva živom i dovoljno gladnom da sluša njegove naredbe. Koristio je njezin kamen srca kao drogu kojom ju je kontrolirao.

199

Edie je stisnula svoj kamen, skriven u džepu. Hodač ju je pogledao kao da joj je pročitao misli. Nacerio joj se.

– Ti misliš da nikada ne bi bila poput nje.

Edie je nastojala lice održati bezizražajnim.

Hodač je istrgnuo staklo iz Ženine ruke i uhvatio ga u zraku. Ona je počela vrištati. Ne uspjevši se kontrolirati, Edie je krenula prema njoj.

Psi su skočili na noge i režeći i škljocajući zubima, stjerali je natrag na stolicu.

Hodač je pucnuo prstima. Psi su zašutjeli i stajali u mjestu, zureći u nju.

– Smiri se. Ne miči se. Ja te ne želim ozlijediti. Ne želim ti nikakvo zlo. Ne želim, zapravo, ni tvoj kamen upozorenja. Ništa ne želim od tebe, osim pomoći u jednoj sitnici. Hoću da upotrijebiš svoj dar za mene.

– Kako? – pitala je Edie.

– Hoću da ispitaš neko kamenje. Samo ih trebaš dodirnuti i reći mi što je skriveno u njima. Učiniš li to, možeš ići, neozlijeđena i sigurna.

– Kakvo kamenje? pitala je Edie oprezno, ne vjerujući niti na trenutak kako će je pustiti da ode.

– Ah, – nasmiješio se. – U tome je stvar. Zato ću ti dozvoliti da zadržiš svoj kamen srca dok to radiš. Trebat ćeš svu svoju snagu.

– Kakvo kamenje? – ponovila je Edie, a glas joj je zapeo u naglo osušenom grlu.

On je razvukao usta u još širi osmijeh.

– Mračno kamenje. Vrlo mračno kamenje ...

200

37 – ZAMJENA

George je protrčao prema jugu, iza leđa golemog kipa Ahileja. Bio je svjestan nagog diva, s mačem u jednoj i okruglim štitom uprtim u nebesa u drugoj ruci, kojima kao da se branio od napada iz visina.

Pogledao je prema gore provjeravajući je li se što pojavilo na noćnom nebu, ali činilo se da je i dalje imao sreće.

Pretrčao je preko željezničke pruge u Ulici South Carriage Drive, kroz lijevi prolaz trostrukog luka uz Apsley House, i konačno došao do daha čekajući zeleno svjetlo kako bi mogao prijeći posljednjih nekoliko metara do središnjeg travnatog otoka Hyde Park Cornera.

Mogao si je priuštiti to zaustavljanje jer je pred sobom vidio ogromni kameni top uprt u nebo i četvoricu brončanih vojnika, od kojih su dvojica stajala, a ostali ležali na stranicama postolja. Nije mogao vidjeti Topnikovu stranu, ali je vidio vojnika ispruženog na nosilima i onog koji je gledao u srce travnatoga prostora, topničkog desetnika kojemu su s bokova visjele dvije velike granate.

Upalilo se zeleno svjetlo. Potrčao je, slušajući kako mu šljunak krčka pod nogama dok je grabio prema ogromnom spomeniku. Stigao je do okolnog širokog podija spomenika i otrčao na Topnikovu stranu uvjeren kako će tamo ugledati Edie.

Ali, tamo nije bilo nikoga.

Na mjestu na kojem je obično stajao Topnik, bilo je tek brončano postolje i zid od glatkih kamenih ploča ravnih rubova, na kojima je velikim slovima pisalo RUSIJA PALESTINA SREDIŠNJA AZIJA.

George se naglo zaustavio sagnuvši se, kao da je dobio udarac u trbuh. Oslonio se dlanovima o koljena. Sada, kada je stigao na cilj, a njegovo je trčanje bilo gotovo, konačno si je dopustio da ga svlada umor. Bio je razočaran, u to nije bilo sumnje, ali je uvjerio samoga sebe da to nije bilo važno. Pronaći će Edie kasnije. Sada je morao stati na Topnikovo postolje. Prema satu pokraj kojega je prošao u nedalekoj Ulici Park Lane, preostalo mu je dobrih pet minuta do ponoći.

201

Spustivši pogled, ugledao je brončani šljem na prsima figure koja mu se nalazila pred nogama. Kipar je stvorio tijelo koje je ležalo na leđima, s kaputom prebačenim preko lica, ispod kojega su virile noge u čizmama. Osim toga, kaput je bio tako nemarno prebačen da se vidio i djelić lica i naznaka kose, ali tek naznaka. Na čizmama mu je nedostajalo nekoliko čavala i izgledale su iznošeno. Primijetio je i da su vezice na jednoj od njih bile pukle pri dnu te da su potom na brzinu zavezane u grubi, jednostavni čvor. Ti su detalji, na neki način, činili anonimnost neznanog vojnika dirljivijom.

Nakon što je udahnuo dovoljno kisika u pluća, George je pogledao u Desetnika s futrolama granata što su mu visjele s bokova.

– Oprostite, – rekao je, ne znajući kako drukčije početi razgovor s kipom za koji nije znao može li ga vidjeti. – Oprostite, ponovio je. Ja vas vidim. Ja znam za zrcalnike, mrljavce i sve to. Ja sam Topnikov prijatelj.

Vojnik se nije pomaknuo ni milimetar. George je odlučio da neće gubiti vrijeme. Na kraju krajeva, znao je što treba učiniti.

– O. K., – rekao je. – Ja idem na drugu stranu i tamo ću stajati za Topnika. Na njegovu postolju. Eustonska družina rekla mi je za to.

Ni nakon toga nije dobio nikakav odgovor pa je slegnuo ramenima i požurio na drugu stranu do Topnikova praznog mjesta. Koračajući, u prolazu je primijetio reljefne prizore rovovske bitke uklesane u bijeli vapnenac spomenika vidio je mladiće u čupavim prslucima od ovčje kože, sa šljemovima na glavama, okružene oružjem, granatama i ranjenicima, na pozadini od polomljenih stabala i razbijenih rovova.

Vidio je i jednog vojnika kako se bori s prestrašenim konjima, a onda se našao na Topnikovu postolju, s hladnim zidom iza leđa. Na drugoj strani ulice jedan beskućnik vukao je sve svoje vlasništvo u otrcanoj crvenoj, kariranoj torbi za kupovinu. Nije gledao u pločnik pred sobom. Zurio je bezizražajno preko ceste. Crnim očima, u kojima se nisu nazirale bjeloočnice.

Buka prometa bila je preglasna da bi George mogao čuti što je beskućnik govorio, čak i da ga je primijetio, što nije bio slučaj.

202

– Jedan dječak stvoritelj. Hyde Park Corner. Na ratnom spomeniku.

George, nesvjestan Brojačevog pogleda preko ceste, nije bio siguran što je točno trebao učiniti. Budući da je ponoć bila blizu, naslonio se na kamen i raširio ruke onako kako ih je Topnik širio kada ga je prvi put ugledao. Nagazio je na nešto što mu se pomaklo pod nogama.

Sagnuo se da vidi o čemu je riječ. Bio je to bič za konje. Topnik ga je očito zaboravio, nakon što je spasio Georgea na početku te noćne more koja je, činilo mu se, trajala već cijelu vječnost.

Ispustio je malj iz ruke i uzeo bič, iznenađen njegovom težinom. Primijetio je da je, nakon što ga je uzeo u ruku, nepomična brončana traka biča, nemarno omotana oko drške, postala savitljiva. Bilo je to kao da je dio kipa oživio u njegovoj ruci. Ne silazeći s postolja zatresao je bičem. Nekako se osjećao sigurnijim držeći nešto Topnikovo u ruci. Izdržat će on to. Koliko to uopće može biti teško?

Morao je samo tu stajati dok prođe ponoć i tako Topniku osigurati još jedan dan.

– Što ti to, dovraga, radiš?

Glas je bio umoran, profinjen i blago iziritiran, a dolazio mu je s lijeve strane. George je pogledao u tom pravcu i na drugoj strani spomenika ugledao kip Časnika kako stoji i zuri u njega kao da je sama njegova prisutnost bila neoprostiva uvreda. Na glavi je imao šljem, a u kutiji obješenoj visoko na prsima dvogled. Ruke je držao prekrižene na prsima, s teškim mantilom ovlaš prebačenim preko njih.

– Ehm ... ja stojim ovdje ... – zbunjeno je odgovorio George.

Začuo je kako je Časnik tiho coknuo jezikom. Imao je male, uredno podrezane brkove iznad gornje usne, koji su zaigrali kada mu se ponovno obratio.

– Ti si dječak, – primijetio je.

– Ja sam George.

203

– Da, – uzdahnuo je Časnik, otvorivši poklopac svog ručnog sata i potom ga naglo zatvorivši. – Da, bojim se da jesi. Zbog tebe je Topnik sišao sa svoga postolja, izazivajući nevolju. Znaš li gdje sam ga sinoć pronašao? Napola rastaljenog nakon borbe s prokletim Zmajem čuvarom Temple Bara, lica zagnjurenog u jezero u St. Jamess Parku. Došlo mi je da ga tamo i ostavim, ali znaš ... – Ponovno je coknuo jezikom.

– Zato sam ja ovdje! – rekao je George. – Baš zato. Njega je ščepao Hodač. Neće stići ovamo do smjene dana. Zato ću ja tu stajati umjesto njega. Tako ćemo dobiti još jedan dan da ga spasimo!

– Kakva budalaština! – eksplodirao je Časnik.

– Nije to budalaština, – odvratio je George prkosno. – Ja ću to i učiniti.

Časnik je naherio svoj šljem i začuđeno se počešao po glavi.

– Ti ćeš stajati umjesto njega?

– Da, – odgovorio je George.

Izgovorivši to, osjetio je da se nešto pomaklo i počelo kretati njegovom rukom. Bilo je popraćeno snažnom, gorućom boli, kao da mu je koža počela pucati pa se pognuo uhvativši svoju izmučenu ruku. Bič mu je uz zveket ispao na tlo.

Učas je nestala Časnikova hladnoća. Potrčao je prema Georgeu, ispustivši kaput.

– Što ne valja, sinko?

– Moja ruka, – procijedio je George, stišćući zube.

Časnik je pogledao na sat, zabrinuto coknuo jezikom i kleknuo pokraj njega.

– Brzo dečko. Daj da vidim.

George je ispružio ruku. Časnik ju je iznenađujuće nježno uhvatio i okrenuo. Iz usta mu je pobjegao još jedan coktai kada je ugledao ožiljak Oznake Stvoritelja i tri linije koje su se spiralno dizale iz nje i nestajale pod rukavom jakne.

204

– U redu. Skini jaknu. Brzo!

Pomogao je Georgeu da izvuče ruku iz dviju jakni koje je bio navukao na sebe, a potom mu je podigao rukav košulje i ogolio mu ruku od zapešća do ramena.

– Žgoljaviji si nego što se čini ispod svih tih slojeva, – rekao je tiho, okrećući mu ruku kako bije bolje promotrio. Glasnim je coktajima popratio sve što je vidio. – Ipak, prilično si odvažan, u to nema sumnje. Nosiš oznaku Težeg Puta.

George je s užasom pogledao u svoju ruku. Jedna od žila, ona mramorna, naglo se produžila iznad njegova lakta i uspela mu se bicepsom, tako da je sada bila opasno blizu pazuha. Ostale dvije žile još uvijek su mu se plele ispod lakta.

– To se dogodilo sada, ta dugačka, upravo sada? – pitao je Časnik.

George je potvrdno kimnuo, ugrizavši se za usnu i bojeći se da će mu glas zadrhtati ako progovori.

Časnik je kucnuo prstom o udubljenu žilu. Georgeu je pozlilo od zvuka bronce koja je kuckala o mramor. Imao je osjećaj da mu je posegnuo u nutrinu i zakucao po kostima. Časnik mu je potom ponovno navukao rukav, pokrivši žile. Kada je ponovno progovorio, bilo je to užurbano, ali bez nervoze.

– Dobro. Obuci se, navuci jaknu, što brže. U pravu si, to više nije u pitanju, sada definitivno moraš stajati.

George se uvukao u svoje dvije jakne i petljao po dugmadi, sretan što više nije mogao vidjeti vlastitu ruku izobličenu vijugavim žilama od kamena i metala.

– Što ...? – počeo je.

– Što to? – odvratio je Časnik, prelazeći pogledom ulicu ispred njih.

– Zbog čega ste promijenili mišljenje? – pitao je George preplašeno.

Časnik ga je pogledao u oči. Potom se sagnuo i podigavši bič

205

pružio ga Georgeu.

– Jer će se, ne učiniš li to, ta žila nastaviti kretati tvojom rukom, a onda će ti ući u prsa, a kada ti dođe do srca, žao mije što ti to moram reći, bit ćeš mrtav. – Nasmiješio se u znak ohrabrenja. – Nil desperandun. Nije sve izgubljeno. Ti stani na Topnikovo mjesto, kao što si rekao da hoćeš, izdrži i bit će sve za pet.

George je shvatio što je Časnik govorio i usta su mu se naglo osušila.

– Hoćete reći da je to jedan od izazova, jedan od dvoboja? Ali, kako samo stajanje ovdje u ponoć ... – Na to je osjetio naglo olakšanje. – Ma to je genijalno! Mislim, to je super. Samo stajati ovdje? To je lako, nije li?

– Ne baš. Nije to tek puko stajanje, sinko.

Potapšao je Georgea po ramenu u znak ohrabrenja i nježno ga gurnuo na Topnikovo mjesto na postolju. Georgeu se nije sviđao osmijeh na Časnikovu licu. Bio je to osmijeh gori i od onog kakvim su mu se smiješili roditelji dok su ga gurali u zubarsku ordinaciju u kojoj ga je očekivalo bolno bušenje zuba.

– Kako to mislite? – pitao je. – Molim vas, što se točno događa kada stojiš za nekoga?

Časnik je pokazao rukom prema mučnim scenama reljefa na spomeniku.

– Sve to, bojim se. Krvoproliće, pokolj, vriska, strah, prokleti gubitak dobrih ljudi i konja. Sudjelujemo u tome i proživljavamo to svake noći. To je naš identitet i podsjetnik zašto smo ovdje. To je bila stvoriteljeva ideja.

Nakašljao se kao da bi mogao još štošta dodati na temu stvoritelja i njegove ideje, ali ga je u tome sprječavala pristojnost.

George se hvatao za slamke.

– Ali, ne može biti tako loše mislim, vi znate da ćete preživjeti. Zar ne? Mislim, činite to svake noći tako da ...

206

– Nije to baš tako, mladiću. – Časnik je zatresao glavom. – Nije to uopće tako. Ne proživljavamo mi to kao kipovi. Mi to proživljavamo kao muškarci koje zrcalimo. I dok to proživljavamo, stvarno je. Ne znamo da se ponavlja svaku noć. Nitko među nama to ne zna. Čak ni taj sirotan ...

Pokazao je prema mrtvom vojniku prekrivena lica, u dnu spomenika.

– Tko je on? – pitao je George.

– Zavisi tko pita, odvratio je Časnik pogledavajući na sat. On je tko god ti želiš da bude. On je Neznani Vojnik. Zato mu je lice pokriveno, zato da ožalošćeni mogu doći i zamisliti svog voljenog pokojnika. Dobra ideja, ako mene pitaš. Jagger, naš stvoritelj, znao je ponešto o gubitku. Osim toga, i sam je bio vojnik. A sada ćeš i ti postati vojnik, ako stvarno namjeravaš zamijeniti Topnika?

Način na koji je to izgovorio nudio je Georgeu izlaz.

– Da, namjeravam.

Namjeravao je to učiniti zbog nekoliko razloga, ali se na kraju se sve svodilo na jedan jednostavan: ne bi mogao živjeti sa samim sobom da to ne učini. Časnik je kimnuo.

– Bravo. Budi jak. Stisni zube i tako to ...

Još je jednom energično potapšao Georgea po ramenu.

– Učini to za sebe. Učini to za Topnika. Učini to za koga želiš, ali učini to. Ne silazi s prokletog postolja. Poželjet ćeš sići. A u slučaju da još uvijek u nešto vjeruješ, pomoli se.

– Da se pomolim? – odvratio je George nesigurno, čvrsto stišćući bič. – Zašto?

Časnik je pogledao na sat i krenuo prema vlastitu postolju, podigavši usput svoj kaput s tla. Prebacio ga je preko ruke i pogledao u Georgea prije nego što je zamakao za ugao spomenika.

– Zato jer ćeš sljedećih sat vremena biti duboko u paklu, sinko.

207

38 – SRETAN ZAVRŠETAK

– Nema sretnih završetaka, rekao je Hodač. Ali mislim da to već i sama znaš.

Edie je vidjela kako je položio nešto umotano u šal na stol u sredini sobe i počeo joj se zlokobno smiješiti. Svi su joj mišići bili napeti, spremni za borbu ili za bijeg, ali je činjenica da su vrata bila zaključana i da su pred njima sjedili psi ozbiljno ograničavale bilo kakvu mogućnost bijega.

– Stvarno? – odvratila je, potiskujući drhtaj u glasu.

– Stvarno, to je jedna od najvažnijih životnih činjenica, – rekao je Hodač. I molim te, ne čini ništa naglo ili nepromišljeno.

Zabio je bodež u stol i približio joj se. Edie je zurila u draguljima optočenu dršku i dugačku oštricu koja je reflektirala svjetlost svijeće.

Sjećala se da je nosio taj bodež kad je osijevnula scenu na zaleđenoj Temzi, kada ga je vidjela kako trči za djevojčicom koju je na kraju utopio u rupi u ledu. Djevojčicom s njezinim licem. To svakako nije bio sretan završetak.

– To je dobro, – ispljunula je. – To znači da ni za tebe nema sretnog završetka.

Osjetila je njegov dah kada se nagnuo prema njoj smijući se i vežući joj desnu ruku za naslon stolice.

– Ah, svako pravilo ima iznimku, a u mom slučaju to znači da moje prokletstvo da zauvijek hodam istodobno znači da mi nema predvidiva kraja. I zato, žao mi je, ali ne mogu ti ispuniti želju.

Uhvatio ju je za lijevo zapešće i izvukao joj ruku iz džepa. Ispustila je kamen srca na vrijeme, a on joj je spretno zavezao i drugu ruku za naslon, brzinom koja je pokazivala da je to učinio već bezbroj puta.

Samo su joj noge ostale slobodne.

– U ovakvom trenutku, promrmljao je, neke od vas zaključe da bi udaranje nogama bila prikladna posljednja junačka gesta.

208

Posegnuo je rukom iza leđa i bez gledanja izvukao bodež iz stola. Oštrica je kratko bljesnula prije nego što ju je zabio u naslon Edieine stolice.

– Ali, nikada nije naročito junačka, a ja uvijek mogu pustiti pse natrag u prostoriju. Oni nemaju ni približno toliko razumijevanja koliko ga ja imam.

Edie je zaboravila na noge. Sve što je Hodač izgovarao bilo je, na neki način, prijetnja. Čak je i njegovo naslađivanje bilo prijetnja. Čak i osmijeh. Sve je to bilo osmišljeno da je uplaši. I odjednom je pomislila da zna i zašto.

Zato da je zbuni i da je spriječi u razmišljanju. Strah čini upravo to: zaledi te kao jelena pred automobilskim svjetlima; u stanju te je zaslijepiti i onesposobiti ti prvu liniju obrane razmišljanje. Umjesto da mu odvrati, Edie je zašutjela i počela razmišljati.

Polako je razgledavala sobu osvijetljenu plamenom svijeće, police, kamenje na njima, stol, olovom ojačane prozore koji se nisu mogli otvoriti, hrpe papira po podu uokolo stola. Čineći to, silom je duboko potisnula strah na isto mjesto na koje je ranije potisnula osjećaj da gubi razum, kada se onomad bila okrenula i vidjela da je George jednostavno nestao. Uvijek je mogla poslije raspakirati i strah i ludilo.

Sada je svu svoju energiju morala usredotočiti na to da uopće doživi to poslije.

Samo je jedna stvar bila važna i odlučila je kako će se na nju usredotočiti: morala je učiniti sve što je bilo u njezinoj moći da izađe živa iz te prašnjave sobe.

Hodač je petljao po zavežljaju koji je donio iz Britanskog nacionalnog muzeja.

– Hoćeš da dodirnem neko od ovog kamenja, rekla je Edie, isturivši bradu prema policama.

– Bistra si ti cura, nema što, odvratio je sarkastično, okrećući njezinu stolicu na kotačićima prema stolu.

– Ja sam sijevka, – odvratila je. – To je ono što mi radimo, nije li?

209

– Zaista, jest, – rekao je nasmiješivši se. Prešao je na suprotnu stranu stola i raščistio djelić njegove površine od papira, kako bi mogao razmotati svoj zavežljaj. Edie je gledala kako pažljivo slaže njegov sadržaj na stol. Kada je izvadio debele voštane krugove koji su toliko nalikovali kolutovima sira na jedan je uznemirujući trenutak pomislila kako je Hodač raspakiravao piknik, ali je onda ugledala tajanstvene magijske simbole urezane u njih i shvatila da je bila riječ o nečemu posve suprotnom.

– Oprostit ćeš mi moje dobro raspoloženje, – rekao je, ne dižući pogled. – Ali ovo su stari prijatelji i jako sam dugo čekao ponovni susret s njima. Upravo zahvaljujući tebi i dječaku, imamo razloga ponovno se sretno družiti.

Pažljivo je postavio tanki zlatni disk na vrh manjeg od dvaju voštanih kolutova, trudeći se poravnati njegove simbole s oznakama urezanim u površinu zlatnoga diska. Potom je u sredinu postavio malu kristalnu kuglu. Edie je pomislila kako će se kugla otkotrljati, ali je začula tiho usisavanje kada ju je Hodač pustio, kao da je u sebi imala nekakav magnet, i ne samo da je ostala stajati u samome središtu kruga, nego se počela sporo vrtjeti.

Hodač je s olakšanjem odahnuo i okrenuo se Crnom Ogledalu, uglavljenom između dvaju većih voštanih kolutova. Iz džepova je izvukao rukavice i navukao ih na ruke. Potom je podigao gornji kolut i stavio ga na rub stola, blizu Edie. Uzeo je ogledalo s površine drugog koluta i, držeći ga pažljivo za dršku, postavio na vrh onog kojeg je odložio tek nekoliko centimetara od Edieine gole ruke.

Edie je osjetila kako joj crna površina privlači ruku tolikom snagom da se počela kretati prema kamenu bez svjesne namjere. Morala ju je povlačiti uz škrgut zuba.

Hodač je, vidjevši to, kimnuo.

– Jako je. Dodirni ga.

Zatresla je glavom, užasnuta snagom kojom joj je sjajno crno ogledalo privlačilo ruku.

Hodač joj je prišao iza leđa i gurnuo je bliže stolu. Crnilo joj je

210

sada još jače privlačilo ruku preko grube drvene površine. Zarila je nokte u stol, ali nije bilo pomoći.

Nije imala pojma što se skrivalo u kamenu, ali je njegova privlačna sila bila snažnija od ikoje koju je do tada osijevnula. Nije željela niti zamišljati kakav će užas i kakvu bol iskusiti nakon što joj ruka prijeđe neumoljivi put do sjajne crne površine, ali je znala da će biti gore od bilo čega što je dotad iskusila.

Posljednjim je snagama odgurnula cijelo tijelo unatrag, a noge su joj poletjele uvis odigavši prašnjavu hrpu papira s poda. No, nije pomoglo. Crno Ogledalo kao da ju je odjednom počelo privlačiti još snažnije i ruka joj je poletjela natrag preko stola, sletjevši otvorenog dlana posred ogledala, raširena poput blijede zvijezde u crnoj lokvi tinte.

Tijelom joj je prostrujao trzaj izazvan dodirom i proširio se prostorijom u bešumnoj detonaciji koja je podigla debeli sloj prašine u zrak. Svijeća se ugasila i na trenutak je sve bilo crno poput ogledala.

Potom se začulo grebanje šibice. Hodač je ponovno zapalio svijeću, a onda se nakašljao i Edie je učinila isto.

Primijetila je nešto nevjerojatno.

Nije uopće osijevala.

Prošlost se nije zabijala u nju oštrim krhotinama zabilježene boli.

Obično se osijevanje bolno zabijalo u nju, ne ostavljajući joj mjesta za razmišljanje dok nije bilo gotovo. Ovo je bilo drukčije i nije boljelo. Još je uvijek mogla primjećivati stvari kao, na primjer, činjenicu da nije osjećala bol.

Trenutak iznenađenja i olakšanja trajao je otprilike koliko i plamen šibice u Hodačevoj ruci. A onda je shvatila da je to što joj se događalo bilo mnogo gore od osijevanja.

Nije osjećala prošlost u kamenu.

Nije osjećala ništa.

Apsolutno ništa.

211

Kamen u sebi nije sadržavao prošlost. Čemu god je služio, čemu god je svjedočio, ušlo je u nj i potom prešlo u prazninu iza njega, prazninu koju je Edie dodirivala. A dodirivanje te praznine bilo je uistinu stravično. Edie je osjećala kako dodiruje potpunu suprotnost svijeta u kojem živimo jer je sve na tom svijetu nešto, dok je sve ono na čemu joj je trenutačno ležala ruka, sve što je privlačilo njezine raširene prste, bilo ništa.

Bio je to toliko stran osjećaj da bi, da je mogla birati između njega i susreta s najgorom, najstrašnijom osobom koja je ikada živjela, bez razmišljanja izabrala ljudsko čudovište umjesto onoga što je dodirivala kroz Ogledalo. Praznina je sve svodila na jednostavnu razinu ljudsku ili neljudsku.

Ono što je dodirivala bilo je možda toliko neopisivo i svemirski loše da to nije mogla, niti željela zamisliti.

– Osjećaš to, – rekao je Hodač.

– To je zlo, – prošaptala je Edie.

– To je samo drukčije, – nasmiješio se on. – Svijet je prepun ljudi koji ono što uslijed gluposti ne razumiju nazivaju zlim ili bezbožnim. To je nešto treće, put ka moći kojim samo najpametniji i najhrabriji mogu kročiti. Ta će me moć osloboditi i omogućiti mi da vladam ...

Edie je glasno uzdahnula u trenutku kada joj se nešto drugo pomolilo u svijesti.

– Osjećaš li ih? – pitao je Hodač.

S užasom je shvatila da ih osjeća. Stvar je u tome da odsutnost ili praznina ne bi smjele, po svojoj prirodi, ništa sadržavati. Edie je polako postajala svjesna da su se svuda uz rubove te crne rupe koju je dodirivala kretale sjene u tami, premještajući se i zureći u nju preko ruba ništavila. Pokušavala je vidjeti o čemu je riječ ali bi, svaki put kada je pokušala, njezin um i pogled skliznuli s njih, a oni joj nestajali iz vida.

– Vidiš li Prisuća? – upitao je radoznalo.

– Ne, – prošaptala je Edie. – Ali tamo su ...

212

– Upravo tako, – odvratio je razdragano. – Ne brini. Ne još. Ne mogu doći ovamo ako se ne otvore vrata, a za to nam treba drugo Ogledalo. Trebamo dobiti odraz iz kojega bi mogli izaći. Jednom sam imao oba ogledala, ali mi je jedna budaletina ukrala jedno, prije nego što sam uspio shvatiti kako ih sigurno koristiti ili razumjeti kako zadržati Prisuća unutar sigurnih granica s ove strane, nakon što izađu iz praznine. Taj je idiot mislio da pripremam Smak Svijeta ili takvu nekakvu budalaštinu.

Namrštio se, prisjećajući se i izvukao bodež iz naslona stolice, na trenutak ga promotrivši prije no što ga je gurnuo natrag u korice koje su mu visjele s pojasa.

– Uhvatio sam ga i iščupao mu utrobu na polju izvan gradskih zidina, ali nikada nisam pronašao drugo Ogledalo, a od tada sam prevrnuo svaki kamen ovog velegrada.

Odjednom se nasmiješio. Na mnogo je načina njegov osmijeh bio strašniji od njegovog mrštenja.

– Sada imam i sijevku i Željeznu Ruku pa ću tako preskočiti prepreku koja mi već tri stoljeća stoji na putu, i otvoriti vrata Ogledala jednim odvažnim rezom ...

Rekavši to, takvom brzinom je izvukao disk ispod kristalne kugle da se kugla ostala bijesno vrtjeti iznad voštane površine zaštitnog koluta.

Istim je brzim pokretom potom gurnuo disk pod Edieinu ruku, razdvojivši je tako od Crnog Ogledala. Kada je prerezao vezu između nje i praznine, Edie je osjetila užasnu, tupu bol, kao da joj je netko bez milosti odrezao cijelu ruku, ali je sada bila oslobođena pa ju je, uz jecaj, odigla od zlatnog diska.

Sagnula se od boli, dok joj se ruka trzala na naslonu poput umiruće ribe.

– Vidiš, – rekao je Hodač. – Nije bilo tako strašno, zar ne?

Ali bilo je toliko strašno da ju je dodirivanje te odvratne praznine šokiralo do srži. Upravo je bila dotakla nešto nepoznato, nešto za što ljudski rod nije smio znati, a kamoli to dodirnuti. Dodirujući

213

Ogledalo nije osjećala bol, ali da joj je ruka bila slobodna uzela bi njegov bodež i probola ga njime samo zato jer ju je natjerao da ga dotakne.

– Bilo je strašno, – prodahtala je. – Nije bilo kao osijevanje. Nije bilo nalik normalnome dodirivanju kamena.

– Naravno, dijelom je to zbog toga što Ogledalo zapravo nije kamen. Znanstvenici, ti novovjeki čarobnjaci, kažu da to uopće nije kamen. To je opsidijan, izgleda kao kamen, ali je zapravo neka vrsta stakla, vulkanskog stakla.

– To je staklo. Kao ...

– Kao tvoje prokleto morsko staklo, da. Ne brini, – kiselo se osmjehnuo. – Zadrži ga zasad. Trebat ćeš svu svoju snagu.

Mahnuo je rukom u pravcu brojnih zamotuljaka na policama.

– Dodirnut ćeš za mene sve to crno kamenje. Kao što vidiš prilično sam ih dugo skupljao, u nadi da ću jednoga dana imati sreće i pronaći Majstora Stvoritelja i sijevku koja će mu reći koji od ovih komada kamena nosi u sebi potencijal Crnog Ogledala.

Sve joj je odjednom postalo jasno.

– Ti misliš da ti George može napraviti novo Ogledalo?

– Znam da može.

– Ali on nije klesar niti išta takvo. On je samo dječak.

– Nije to naučena vještina. On će osjetiti oblik onoga što treba napraviti unutar komada opsidijana koji ti izabereš, i znat će kako ga osloboditi iz kamena. Nije to vještina. To mu je u krvi.

Ona je zatresla glavom.

– Ne. On to neće učiniti za tebe, čak i ako posjeduje tu vještinu o kojoj ti pričaš. Jednostavno to neće učiniti za tebe.

– Ali hoće za tebe, – odvratio je on ravnodušno. – Učiniti će to da te spasi.

Odjednom obuzeta užasom, Edie je znala da je bio u pravu.

214

Jednim grubim pokretom oslobodio joj je desnu ruku i upro prstom u police.

– Ja ću razmotati zavežljaje s kamenjem. Ti ćeš ih dodirnuti. Reći ćeš mi koji je najsličniji Ogledalu od opsidijana. Osijevnut ćeš za mene ...

Pogledao je u nju. Ona je pokušavala odagnati svoj strah i gledati ravnodušno u njega.

– O. K., – rekla je. To će joj kupiti još malo vremena. Iako joj je jedna ruka još uvijek bila čvrsto zavezana za tešku stolicu, druga joj je bila slobodna.

– Oslobodio sam ti ruku tako da možeš dosegnuti sve tri razine police. Učiniš li išta osim onoga što ti naredim, Slijepa Žena pustit će pse na tebe. Jel' ti jasno?

Edie je ispod vrata začula gladno njuškanje dvaju mastifa i kimnula hineći beznađe. On je započeo odmotavati jedan po jedan zamotuljak na udaljenijoj strani police, otkrivajući crno kamenje različitih oblika i veličina.

– Neki od ovih su opsidijan, neki kremen. Izgledali su mi jednako kada sam ih počeo prikupljati. Ne zamaraj se s kremenjem. Dodiruj samo crno staklo, – rekao je udaljavajući se.

Začuvši riječ kremen odjednom je znala što treba učiniti. Pogledala je u ruku zavezanu za široki naslon stolice. Remen kojim je bila zavezana bio je svega centimetar širok, ali nije bilo šanse da će puknuti pukim potezanjem. Morat će se strpjeti do trenutka za akciju. Sve će ovisiti o tome hoće li se on naći na pravome mjestu.

– Hajde, počni, – rekao je.

Duboko je udahnula i dodirnula prvi kamen. Veličinom i oblikom odgovarao je grubo isklesanom telefonskom imeniku.

Lagano se trznula kada je sjećanje počelo teći u nju.

Uplakana crvenokosa žena u zelenome kaputu sjedila je na istoj stolici na kojoj je Edie trenutačno sjedila. Rukom je obuhvatila sjajni kamen srca koji joj je bio pričvršćen na rever, poput broša. Frizura joj

215

je nalikovala frizuri astronautove žene na vijestima iz 60-tih godina. Niz obraze joj je curila rastopljena maškara.

Zavapila je kada joj je prišao Hodač i iščupao joj kamen srca iz ruke. Edie se zgrčila osjetivši provalu tjeskobe koja je preplavila ženu kada je ostala bez svog kamena.

Začula je Hodačev glas:

– Pokušaj još jednom i vratit ću ti tvoju dranguliju ...

Vizija prošlosti je završila, a za stolicu je sada bila privezana ona.

Pokušavala je razumjeti što je upravo bila vidjela.

– Dovodio si ovamo i druge sijevke da osijevaju to kamenje.

Kimnuo je.

– Zanemari sjećanja na njih. Njihova je bol ... nevažna smetnja. Pronađi mi kamen koji u sebi sadržava mogućnost prolaza. Sve ih iskušaj. – Kucnuo je prstom po dršci bodeža. – Pokušaš li mi pomrsiti račune biranjem pogrešnog kamena, rasporit ću tog tvog dječaka pred tobom tako da možeš gledati kako mu život curi kroz pukotine podnih dasaka.

– Ali, zašto ti ja trebam ako su ti već druge osijevale to kamenje? pokušavala je odgoditi neizbježno.

– Zato jer se priroda praznine unutar Ogledala mijenja u vremenu. Kao da se ono što se nalazi iza prolaza u Ogledalu kreće. Kao da slobodno leti otkad je razdvojeno od drugog Ogledala. Dok su bili par, držali su jedno drugo na mjestu. Neobrađeni kamen koji je prije deset godina možda bio par Ogledalu, sada to više nije. Zato je neophodno imati Majstora Stvoritelja i sijevku u isto vrijeme na istome mjestu.

Edie je nato kimnula, okrenula se i dotakla sljedeći kamen. Pa onda još jedan.

I tako je započeo najduži dan u njezinu životu. Većina tog kamenja sadržavala je najmanje jedno strahom natopljeno sjećanje sijevke iz prošlosti, a katkad i više od jednog. Prestala je bilježiti bol i

216

lica u sve snažnijim provalama očaja, vukući za sobom svoju stolicu na kotačićima, dodirujući kamen za kamenom. Bol je nije otupila. Samo se nastavljala, različitih lica koja su se pretapala jedno u drugo. Počela je osjećati da gubi dah, kao da se utapa u beskonačnom moru suza.

Naposljetku se osjećala toliko ošamućenom da je jednostavno pretpostavljala kako to nikada neće prestati. Održavala ju je samo blizina kamena srca u džepu jer je u mislima u nj sakrila svoju posljednju nadu, svoj očajnički plan bijega, plan koji može postati stvarnost tek ako svi budu u pravome trenutku na pravome mjestu. A toj navali očaja drugih žena i djevojčica, činilo se, nije bilo kraja, tako da je Edie zaplakala od olakšanja kada je došla do praznog kamena.

Hodač nije trebao ni pitati je li to bio pravi kamen. Jednostavno je podigao pogled s mjesta na kojemu je pognut promatrao razbacane papire u svijetlu svijeće, i nasmiješio se.

– Dobro.

Edie se naslonila na policu za knjige, a on je posegnuo rukom iza nje i odnio kamen prema stolu. Čim se udaljio, zgrabila je komad opsidijana koji je ležao na mjestu tik do onog na kojemu je maloprije bio prazan kamen. Provjerila je je li se Hodač još uvijek udaljavao.

Kada je prišao stolu i počeo pažljivo odlagati prazan kamen pokraj tamnog Ogledala, brzo je duboko udahnula i zatvorila oči.

Podigla je teški komad opsidijana i udarila njime o kamen na polici ispod njega.

Začula je oštar prasak i osjetila kako su joj krhotine kamena proletjele uz lice.

Uho ju je zapeklo, ali je ignorirala bol i otvorila oči.

I zbilja, po cijeloj su polici ležali tanki komadići opsidijana.

– Što to radiš? – povikao je Hodač, zbog čega su psi s druge strane vrata počeli bijesno lajati. Edie nije zastala niti na milisekundu kako bi pogledala hoće li on stići do nje prije nego što učini što je morala. I bez gledanja će znati hoće li je ščepati prije nego što uspije u svome

217

naumu. Slobodnom je rukom posegnula među komadiće kamena i zgrabila dugačku krhotinu, oštru poput žileta. Uhvatila ju je s pogrešne strane, ali ju je uspjela okrenuti u ruci i usmjeriti oštricu prema svom svezanom zapešću.

Oštrica od opsidijana, oštrija od najoštrijeg skalpela, čija je debljina bila jedna jedina molekula, kao da je zazviždala prolazeći zrakom, a onda je udarila u nategnuti remen, prerezavši ga s takvom lakoćom kao da uopće nije bio tamo.

Ne zastajkujući, Edie je poskočila i okrenuvši se odgurnula tešku drvenu stolicu na kotačima prema Hodaču, koji je bio krenuo prema njoj.

On je snažno udario u čvrstu stolicu, srušivši je. Edie se izmaknula u stranu dok su i Hodač i stolica padali na pod.

Svijeća na stolu srušila se uslijed udarca, ali se nije ugasila. Otkotrljala se među rasute papire koje je Edie osijevanjem ispremiješala.

On je uspio ispružiti ruku i zgrabiti rub njezine jakne. Njegovo obično nacereno lice sada je bilo grimizno od bijesa i boli.

– Platit ćeš mi za ovo, ti mala goropadnice! – povikao je glasom koji je zazvučao kao prasak groma, povlačeći je za jaknu.

– I ti ćeš, – smireno je odvratila. – I ne zovi me mala.

Svom snagom hladnoga bijesa u sebi, zamahnula je opsidijanskom oštricom preko njegova lica.

Nije gubila vrijeme na gledanje zašto je tako glasno vrisnuo ispuštajući njezinu jaknu i hvatajući se rukama za lice, već se jednostavno prebacila preko njegova pognutog tijela, potrčala preko sobe, dograbila jedan veliki kamen s najbliže police, toliko težak da ga je jedva podigla, i posljednjim ga snagama bacila kroz olovom uokvirene komadiće prozorskoga stakla. U naletu vjetra u sobu je nahrupio snijeg, a ona je bez oklijevanja skočila u noć.

Jedina misao za koju je imala vremena dok je letjela zrakom bila je kako će vjerojatno slomiti vrat, ali i kako je sve bilo bolje od onoga

218

što se nalazilo u toj sobi, od praznine koja ju je dozivala s druge strane Ogledala.

219

39 – PONOĆNA ZVONJAVA

George je čvrsto stiskao bič u ruci, naslonivši se na uredno posloženi portlandski kamen spomenika. Mogao bi Časniku postaviti tisuću pitanja, ali prije nego što je odlučio koje od njih izviknuti prvo, začuo je poznatu duboku zvonjavu kako odjekuje kroz noćni zrak.

Bio je to Big Ben koji je, sa svog mjesta sto metara iznad grada, označavao smjenu dana. Iako je već čuo zvonjavu tog starog zvona na radiju, na kojem je označavala sate prije početka vijesti, sada kada ju je čuo kako zvoni kroz noć, učinilo mu se da je čuje po prvi put.

Uvodna su zvona zazvonila jednom, dvaput, triput, četiri, a onda je nakon nekoliko trenutaka napete tišine začuo i dostojanstvene usamljene otkucaje velikoga zvona koji su odbrojavali sate. Slušajući ih, sjetio se nečega što je njegov tata običavao govoriti kada bi se vratili kući nakon kakve avanture ili izlaska. Izgledao bi potišteno pa bi raskuštrao rukom Georgeovu kosu i, bez obzira koliko je sati zapravo bilo, rekao, E pa, stvarno smo to učinili, čuli smo ponoćnu zvonjavu.

A onda je sjećanje nestalo i ustupilo mjesto nečemu sve prisutnijem i upornijem.

Sa svakim novim udarcem zvona osjetio je kako se mijenja. I to ne samo on, već i njegova okolina. Dok je zamračeni grad nestajao u blijedom zimskom svijetlu, George je primijetio da mu tijelo postaje sve ukočenije i glomaznije. Na trenutak je pomislio da se pretvara u kip. Stopala su mu postala masivnija i nespretnija, a učinilo mu se i da mu je odjeća otežala. I ne samo otežala, već postala neudobnija.

Grebla ga je i bockala, ali je zaboravio na odjeću i njezinu težinu u trenutku kada je primijetio što se događa s raskošnom bijelom četverokatnicom nasuprot. Sa svakim je udarcem zvona blijedila, a na njezinu se mjestu pojavljivalo vedro nebo ispresijecano crnosrebrnim granama breza. Grane su bile gole, a George je osjetio i šibanje hladnoga vjetra. Kada je instinktivno krenuo zakopčati plastičnu dugmad svoje kratke jakne, naišao je prstima na tvrdu ceradu, metalnu dugmad i kožnato remenje, i spustio pogled dovoljno brzo

220

da vidi kako tamni brončani pravokutnik postolja nestaje, a njegove čizme tonu u blato ispresijecano tragovima kotača i izbušeno kopitima.

Samo što to nisu bile njegove čizme. Bile su to Topnikove čizme, s Topnikovim štitnikom na jednoj i čvrstim prepletom ovijača na drugoj nozi, samo što nisu zapravo bile ni Topnikove jer su njegove bile brončane. Ovo su bile prave, kožnate čizme, platneni ovijači, vunene vojničke hlače, platnene i kožnate torbe i futrole koje su visjele s njega, jednako stvarne kao i debela teška cerada koju je nosio umjesto plašta. Pogledao je u svoje ruke i vidio da su od krvi i mesa, kao i to da to nisu bile njegove ruke: bile su to ruke muškarca, možda onakve kakve će njegove biti jednoga dana, ali ne još snažne i široke, ogrubjele od rada i prekrivene žuljevima.

Dotaknuo je vlastito lice i čak je i bez ogledala znao da to nije bilo njegovo lice: brada mu je bila prekrivena neobičnim grubim čekinjama, nos mu je bio duži, a sve površine na licu bile su mu nekako šire, plosnatije i pogrešne, a koža koja ih je prekrivala deblja i gumenastija na dodir. Zapravo, cijelo tijelo mu je bilo nekako teže i grublje. Bilo je to kao da mu se centar za ravnotežu pomakao niže, i kao da se sila teža koja ga je privlačila udvostručila. Nije se više osjećao laganim na nogama, a nije bila riječ o težini od umora ta je težina dolazila od preslagivanja njegovih mišića i zadebljanja kostiju.

Osjećao se većim i jačim, ali je također osjetio, prožet tugom i čuđenjem istodobno, da je tijekom tog rasta nešto nepovratno izgubio.

Nešto što uopće nije primjećivao dok nije nestalo, dječačku lakoću i gipkost tijela. Osjećao je, primjerice, da to više nije bilo tijelo koje bi moglo bez mnogo razmišljanja i punom brzinom trčati od stanice St. Pancras sve do Hyde Parka. Njegovo je tijelo ostarjelo petnaest godina u nekoliko sekunda. Odjednom je postao zdepastiji i tromiji. Nije se udebljao već je postao snažniji, kao kada se savitljiva mladica pretvori u čvrsto deblo koje se više ne može savijati, ali može ponijeti veći teret.

Osjećao je godine i neizbježnu težinu koju donosi odrastanje.

221

Osjećao je i uporni svrab i shvatio kako se češe bez razmišljanja. Pogledao je u vedro zimsko nebo kroz grane breza i čudio se svjetlini.

Začuo je i začuđeni duboki glas:

– Mislio sam da će biti ponoć.

Shvatio je da je izašao iz njegovih usta. I čim ga je čuo, istodobno je čuo i druge zvuke tog novog svijeta. Udaljeno praskanje i pucketanje, tiho brektanje motora u pozadini, a potom, bliže, zveckanje konjske orme i buku kotača i ljudi, klizanja metala o metal, nečije glasno kašljanje, a na kraju je, tik do sebe, začuo Časnikov glas:

– Mislio si da će što biti ponoć, Topniče?

George je spustio pogled s nježnog prepleta brezovih grana na blijedom nebu i promotrivši svijet u koji je upao shvatio da se, kao što ga je Časnik upozorio, našao duboko u paklu.

Tijelo jednoga konja visjelo je, okrenuto naglavce, s obližnjeg stabla, zaleđeno i nepomično na oštrom okrnjenom deblu na koje je bilo odbačeno, nogu uprtih u visinu u grotesknoj imitaciji grana koje je zamijenilo. Okolna su stabla izgledala kao da ih je posjekao kakav mušičavi div, jer su njihova raskoljena mrtva debla izbijala iz blatnjave zemlje pod svim kutovima. Zemlja pod njima bila je razrovana bezumnim brazdama i nasumičnim rupama od granata, a posvuda je ležala bodljikava žica i zgnječeni ostaci prošlih bitaka.

Časnik je stajao pred njim, kaputa još uvijek prebačenog preko ruku, a i on je sada bio od krvi i mesa, a ne više od bronce.

– Ništa, gospodine. Oprostite, gospodine, sanjarim.

Izgovorio je to automatski. Sigurno mu ne bi palo na pamet zvati tog čovjeka gospodine na svjesnoj razini.

– Pa, trgni se i odvedi te rage u kakavtakav zaklon, prije nego što nam onaj izvidnički avion dovede Švabu da nas razbudi.

Časnik je pogledao u nebo i George je ugledao sićušni avion dvokrilac koji se polagano kretao na svijetlu poput izreska od papira. Shvatio je da je to bio izvor onog udaljenog brektanja.

222

– Da, gospodine, – čuo je vlastiti odgovor i vidio svoju ruku kako se podigla do ruba šljema u brzom pozdravu. I opet, nije to svjesno učinio, ali je svjesni dio njega bio tek promatrač bez ikakve kontrole nad tijelom u kojemu se nalazio. Nije se osjećao odvojenim od tijela, nego jednostavno kao da nije bio potpuno sjedinjen s onime što je činio. S jednakim je osjećajem posegnuo preko ramena i potapšao konja za kojeg, svjesni dio njega, nije ni znao.

– Hajde, onda, – čuo je samoga sebe. – Idemo pronaći bolju rupu.

Okrenuo se i uzeo dvije uzde u ruke. Pokraj njega stajala su dva konja kestenjaste dlake, a iza njih je George ugledao par poljskih topova koje su dvije grupe topnika užurbano pripremale za akciju. Gurali su ih prema vrhu niske uzvisine. Neki su od njih bili odjeveni u zimske kapute i šalove, a drugi u čupave prsluke od ovčje kože, ali svi su na glavama imali šljemove, a na licima izraze žestoke odlučnosti, radeći najbrže što su mogli.

George je čuo uzbuđeno lupanje vlastita srca. Želudac mu se stisnuo od osjećaja da se spremalo nešto jako loše. Iz zabrinutih okolnih lica znao je i da su se svi drugi tako osjećali. Bilo je to kao da je netko neprekidno svirao jednu jedinu visoku notu na violinskoj žici, toliko visoku da je bila gotovo nečujna, ali ipak dovoljno prisutna da postane bolna uslijed svoje upornosti, kao pozadina svemu. Usta su mu bila suha i pomislio je kako bi ubio za šalicu čaja. Što je bilo čudno, budući da George normalni George nije baš volio čaj.

Dva topnička promatrača primala su Časnikove naredbe. Jedan je na leđima nosio rovovski periskop. Kimnuli su i počeli se penjati preko ruba uzvisine, pognuti. Između sebe su nosili navoj telefonske žice na kalemu, razmotavajući ga u trku. Onda se jedan od njih spotaknuo i pao, ostavši nepomično ležati. Drugi je nastavio trčati dok nije nestao iza druge uzvisine.

Časnik je opsovao, usmjerivši dvogled prema palom vojniku.

George je osjetio kako konji povlače uzde i shvatio da se trčeći udaljava od topova i vodi konje prema udolini u kojoj su bila vidljiva dva zida uništena imanja. Uveo je konje pod niski luk i nije se iznenadio pronašavši ondje još dva konja kako čekaju, sputanih

223

prednjih nogu, glava prekrivenih zobnicama čiji su sadržaj zadovoljno žvakali. Usprkos nedostatku krova, zidovi ruševine bili su dobra zaštita. George je čuo kako visoko nad njima udaljeno brektanje motora postaje sve glasnije.

Uza zid je čučao još jedan vojnik koji je pokušavao zapaliti vatru pod velikim pocrnjelim čajnikom. Na tlu pokraj njega ležao je šljem, a na sebi je imao jedan od onih čupavih ovčjih kožuha.

– Čaj samo što nije. Reci im da se strpe, – rekao je vojnik.

George je otkrio da je sputao konje kao da je to činio cijeloga života, ali je promatrač unutar njegova tijela motrio ramena i kosu vojnika pognutog pred slabašnom vatrom. Iz kuta usana visjela mu je cigareta, a George je začuo coktaj dok je pušio bez korištenja ruku i čučao nad slabašnim plamenom, gledajući u nešto što je držao pred sobom. Možda zato jer je svim silama pokušavao ne razmišljati o tome zašto onaj vojnik koji je držao jedan kraj navoja telefonske žice nije ustao nakon spoticanja i pada, George se usredotočio na proučavanje vojnikova zatiljka.

Kosa mu je bila tamna, poput Georgeove, straga i sa strana kratko pošišana. Kada je provukao ruku kroz nju, George je osjetio kako mu se želudac steže zbog familijarnosti tog pokreta. Naglo je i snažno poželio da se taj trenutak zaledi u vremenu. Nije htio da vrijeme nastavi protjecati, jer što god se trebalo sljedeće dogoditi nije moglo biti ono što je nagovijestio osjećaj u njegovu želucu, zato jer to nije bilo moguće.

A onda je vojnik pred njim izvadio cigaretu iz usta, bacio je u vatru i ustao, protegnuo se i okrenuo.

Georgeovo srce na trenutak je prestalo kucati.

Svačije bi srce prestalo kucati ugledavši kako se događa nešto nemoguće.

Svatko bi zaboravio disati.

Svakome bi se grlo toliko stislo da bi mu ostalo tek dovoljno prostora za procijediti jednu kratku riječ.

224

Riječ kratku poput:

– Tata?

Oči koje je tako dobro poznavao i za koje je znao da ih više nikada neće vidjeti, nasmiješile su mu se, a jedna se obrva izdigla u izrazu kojeg ne samo da se sjećao, već ga je i uvježbavao pred ogledalom u kupaonici tjednima nakon pogreba, kako ga nikada ne bi zaboravio.

Vrata njegova srca širom su se otvorila, ponovno se osjetio lakim te je potrčao prema njemu.

– Koga ti zoveš tatom, stari? – nasmijao se vojnik. Mislim da sam mlađi od tebe ...

George je stao kao ukopan shvativši da, iako su mu se oči dobrohotno smiješile, u njima nije bilo prepoznavanja.

A onda mu se tlo izmaklo pod nogama kada je eksplodirala prva bomba.

225

40 – TOPNIKOV POSLJEDNJI SMIJEH

Topnik je stajao do brade uronjen u vodu što je utjecala u rupu koju je iskopao u šljunčanoj plaži. Sada kada je uklonio kostur djevojčice s mjesta na kojemu je zaustavljao istjecanje vode na dnu spremnika, definitivno je osjećao slabašno strujanje oko nogu.

Duboko je udahnuo i zaronio. I zbilja, voda je pretjecala kroz niski lučni prolaz koji mu je dosezao do koljena. Uhvatio je rukama zahrđalu rešetku koja ga je zatvarala. Pomakla se. Ustao je i počeo je udarati čizmom. Neumorno je udarao u to prastaro željezo, zamišljajući kako udara nacerenu Hodačevu njušku. To mu je pomagalo da donekle potisne umor koji ga je opsjedao, kako bi otvorio dovoljno širok prolaz kroz koji će se moći provući. Uronio je rukom u vodu i zaključio da je uspio.

Potom se pažljivo popeo do vrha svoje rupe i privukao zavežljaj s kamenjem srdaca. Izvukao je kutiju sa šibicama i zapalio posljednju.

Kostur djevojčice zabijelio se iz mraka. Ranije je po njemu poslagao djeliće njezine haljine najbolje što je mogao, i prekrio joj lice. Pogledao je u njezinu dugačku kosu i pomislio na Edie. Sjetio se koliko je blijeda i nesigurna bila dok je bila razdvojena od svojeg kamena srca, kako se činilo da lagano kopni, i kako je mjesto života u njoj zauzimao golemi, sveprožimajuči strah. A onda se šibica ugasila, a on je pomislio koliko bi prestravljena bila Edie, ostavljena na mjestu mračnom poput ovoga, bez svog kamena srca da je tješi.

Zato je zastao na trenutak i posegnuo u zavežljaj s kamenjem srdaca iz kojeg je nasumce izvadio jedan kamen, a onda rukom napipao kostur i otkinuo komadić haljine s njega. Pažljivo je njime omotao kamen, tako da ne zasvijetli u slučaju da se pojavi Hodač. Zamotao ga je u nekoliko slojeva jer je bit svog tog kopanja bila da, u slučaju da se Hodač pomoću svojih ogledala vrati ovamo, osigura odsutnost svjetlosti upozorenja i time onemogući da se ikada više izvuče van.

Topnik se nadao da će, ne bude li mogao vidjeti nikakav odraz u

226

ogledalima, Hodač zauvijek zaglaviti tu dolje.

Gurnuo je ruku u unutrašnjost prsnog koša kostura i stavio čvrsto umotan kamen na mjesto na kojemu je, računao je, nekoć kucalo njezino malo srce.

– Mirno spavaj, malena, – rekao je. – On ti više ništa ne može.

Potom je zgrabio zavežljaj s ostalim kamenjem i skočio natrag u rupu uz pljusak. Iako je znao da se pod vodom mogao kretati ne dišući, nije osjećao da to zbilja i može. Znao je da je tome tako zbog procijepa između onoga što je bio brončani kip i onoga koga je zrcalio čovjeka. Ljudska strana koju je kipar unio u njega proći će kroz svu muku utapljanja, iako on kao kip neće umrijeti. Međutim, kako je bio uvjeren da je ponoć bila blizu, to je bio tek nevažan tehnički detalj, budući da će uskoro umrijeti i kao kip zbog posve drugih razloga. Odlučio je kako će se ipak pokušati izvući odavde, jer je htio to kamenje srdaca koje je Hodaču toliko značilo zauvijek izbaviti iz njegovih kandži.

– Tko se zadnji smije, druškane, – rekao je u tami. – Tko se zadnji smije, prokletniče ...

A onda je čvrsto obuhvativši jednom rukom šljem, a drugom zavežljaj s kamenjem, duboko udahnuo i zaronio pod vodu odgurnuvši se u usku cijev.

Držao je oči otvorenima, ali ih je jednako tako mogao i zatvoriti. Oštri komadići rešetke koju je udarcima izbio iz trošna kamena, strugali su šljunkom unutar cijevi te se odgurnuo dublje u prolaz. Količina šljunka se smanjila i uskoro je puzao preko vodom uglačanog sloja mulja, povrh nečeg što se pomicalo kako se on kretao.

Dok je tako puzao prema naprijed osjetio je kako mu se žareća bol uzrokovana nedostatkom kisika diže iz pluća i širi u vrat i jednjak. Izbuljio je oči, a usta su mu se počela boriti sama sa sobom, u sukobu automatskog refleksa disanja i sile kojom je to pokušavao spriječiti.

Škrgutao je zubima susprežući disanje i slijepo grabio dalje. Znao je, dijelom mozga koji nije bio obuzet užasom uslijed bolnog nedostatka kisika, da je puzao u vlastitu smrt. Činjenica da je skrivao

227

Hodačevu dragocjenu kolekciju stakalaca davala je toj inače uzaludnoj gesti smisao, i držao se tog smisla kada je njegova snaga volje kapitulirala pred neizbježnim, a on refleksno otvorio usta i udahnuo vodu.

Počeo se grčiti i okretati izmučeno tijelo prema nevidljivom nebu nad zemljom, tako da ne umre lica uronjena u blato, već pogleda uprtog u nebesa. Naposljetku, budući da je to bio posljednji izbor koji će u životu napraviti, želio je pogledati prema mjestu na kojemu su možda bili mogući sretniji završeci od usamljeničke smrti koja će njega snaći u ponoć.

228

41 – PUKNUTA VEZICA

Detonacija je zatresla zemlju. George se srušio na jedno koljeno, a onda su konji, propinjući se, počeli povlačiti uzde, a vojnik s licem njegova tate trčao je preko okolnih ruševina psujući i gledajući u nebo.

Zgrabio je strojnicu koja je stajala na stalku na niskom zidu i žmirkajući pogledao kroz nišan, kleknuvši iza nje i uperivši je gotovo vertikalno u nebesa.

Čim je zapucao, George je zgrabio uzde i primakao konjske glave jednu drugoj, gladeći ih i umirujući. Njegovi pokušaji umirivanja bili su ugušeni glasnim štektanjem vatre velikog kalibra, dok je drugi vojnik ispaljivao metke iz kružnog bubnja nataknutog na vrh strojnice.

George je pogledao prema gore i ugledao crnožuti avion dvokrilac koji se okretao toliko nisko nad njima, da je jasno vidio lice izvidnika prekriveno zaštitnim naočalama koji je sjedio iza pilota i naginjao se, rukom izbacujući bombu.

Pomislio je kako je cijeli svijet zastao dok je sićušna bomba, činilo se, padala ravno na njega; ali koliko god se sve činilo usporenim nije imao vremena za bijeg. Ili je možda bila riječ o nečem drugom, možda taj impuls u tijelu nije bio njegov, možda je Topnikov instinkt upravljao njegovim pokretima: što god to bilo, shvatio je samo da je okrenuo leđa eksploziji i zaštitio konjske glave svojim raširenim dlanovima.

Druga je bomba pala negdje iza zidova ruševine, pa iako je nešto udarilo u drugu stranu zida, nakon čega je prašina izletjela kroz pukotine među ciglama, George i konji ostali su neozlijeđeni.

Strojnica je naglo utihnula. George je pogledao u njegovom pravcu i s olakšanjem vidio da je vojnik još uvijek bio u jednom komadu, da je samo pokušavao uglaviti novi bubanj s municijom.

– Prokleti izvidnički avion, – opsovao je. – Sad ćemo nadrapati.

229

Zurio je za avionom koji je nestajao na horizontu i zatresao glavom, zgađen samim sobom zbog toga što ga nije pogodio.

– Ne znam zašto me tjeraju da tratim municiju s tim čudom. Ne bih bio u stanju pogoditi prokletu štalu ni da me u nju zaključaju i natjeraju da ispraznim cijeli bubanj.

Ostavio je oružje i okrenuo se prema Georgeu, skrušeno se smiješeći. George je vidio da je bio u pravu. Bio je puno mlađi od njega. Bilo je to lice njegovog tate, ali lice s fotografija iz vremena kojeg s e George nije mogao sjećati jer još nije bio rođen, ili je možda tek bio beba.

Vojnik je ugledao nešto na tlu među njima i sagnuo se da to pokupi jer mu je ispalo u trku prema strojnici. Bila je to tanka, džepna knjiga otrcana kožnatog uveza iz koje se po tlu rasulo nekoliko crnobijelih fotografija. George je podigao one koje su mu bile najbliže, bojeći se da će ih zgaziti uznemireni konji. Na jednoj je fotografiji bila djevojka bistrih očiju, sa šeširom širokog oboda, plaho se smiješila pokazujući brojne zube, vrat i ramena ispred lončanice aspidistre. Na drugoj je bila ista djevojka, ali je sada sjedila na otomanu ispred zida oslikanog ružama penjačicama i na koljenima držala čvrsto zamotan zavežljaj koji je prilično nespretno okrenula prema fotografu, pokazujući svijetu sićušnu bebu koja je bjesomučno vrištala razrogačenih očiju.

– Vidiš onog konja na stablu? – pitao je vojnik.

George je kimnuo, bojeći se progovoriti.

– Prokleta nepravda, kažem ja. Mislim, vidio sam svakakvih stvari, ali životinje? Ne znam. Ovo nije njihova borba, zar ne?

George je zatresao glavom, a onda shvatio da je vojnik ispružio ruke čekajući da mu vrati fotografije koje je pokupio s poda.

– Moja žena.

– Jako zgodna, – procijedio je George.

Vojnik se ponosno ozario.

– Naravno da je. Ona je zabavljačica.

230

– Aha.

George se držao kratkih rečenica, bojeći se da će se na neki način otkriti izgovori li išta nalik pravoj rečenici.

– Ona je zapravo pomalo plesačica, pomalo pjevačica. Drukčija je od drugih, znaš.

Lice koje je pripadalo njegovu ocu, iako to nije bilo moguće, na trenutak se zamišljeno namrštilo, a George je u njemu vidio nešto ranjivo, na što nije bio navikao.

– Gle, neki moji prijatelji misle da je pomalo prevrtljiva, ali oni je ne poznaju. Ona jednostavno ... uživa u pažnji. Nema u tomu ničeg lošeg.

George je shvatio da je vojnik tražio njegovo odobravanje i osjetio je nelagodu zbog ranjivosti na licu koje je obično njega tješilo.

– Nema, – slegnuo je ramenima, ne znajući što drugo reći.

Drugi je vojnik pogledao fotografiju s djetetom, prešavši palcem preko uplakana lišca. Podigao je pogled prema nebu.

– Možda će klinac biti dovoljan. Možda će je malo usporiti.

– Možda i neće.

Riječi su mu pobjegle iz usta prije nego što ih je uspio zaustaviti. Zazvučale su ravnodušno, teško i ogorčeno.

– Da, pa ... Ako neće, nije ni važno. Bar ćemo se imati s čime pohvaliti, zar ne?

Mahnuo je fotografijom kroz zrak, a onda je gurnuo natrag među stranice knjige.

George je kimnuo. Na trenutak su im se pogledi sreli.

– Imaš li ti klince, stari?

Georgea je iznenadilo to pitanje.

– Naravno da nemam ...

– Promijeni te to. To ti je poput ovoga. Mahnuo je malom

231

otrcanom knjižicom iznad ramena, gurnuvši je potom u džep, a onda ponovno čučnuo nad čajnik u kojemu voda samo što nije proključala. Nastavio je govoriti bez osvrtanja.

– To je poput knjige, nije li u jednome trenutku junak si vlastite priče, a onda tvoja žena rodi to sićušno stvorenje, pa ti se, usprkos njegovoj sićušnosti, srce nekako pomakne i shvatiš da uopće više nisi junak vlastite priče. Ono što si smatrao središtem vlastite pozornice, zapravo, nije središte nikakve pozornice, tek prostor na rubu mnogo većeg prostora koji je bio tu cijelo vrijeme, samo ga ti dosad nisi vidio.

Glas mu je nestao u čuđenju i neko vrijeme jedini zvuci koje je George čuo bili su zveckanje limenih šalica, čajnika i lonaca, a onda se vojnik okrenuo prema njemu nasmiješena lica koje je tako očito pokušavalo ne izgledati prestrašeno, da je Georgea boljelo i samo gledanje u nj.

– Ali to je u redu, dobro je. Zbog toga je sve to lakše. Mislim, i teže istodobno jer stalno brineš i tako to, ali barem znaš da si, čak i ako te iza ugla čeka neka prokleta bombetina, imao nekakvog udjela u nečemu što će se nastaviti, zar ne?

Pružio je šalicu vrućeg čaja Georgeu. George ju je prihvatio, kimnuvši glavom. Otpio je gutljaj i glasno uzdahnuo, opekavši usta. Drugi vojnik kao da ništa nije primijetio, nastavio je s pričom.

– Mislim, nisam nikada vidio maka, ne uživo, ali zaradim li metak i nikada se ne vratim kući, ona će mu pričati o meni, zar ne? Mislim, on će znati da ja ... znaš, koliko ga ja ...

U zemlju kao da je udario golemi malj, od čega su obojica izgubila ravnotežu i pala, a George je od detonacije na trenutak i oglušio, premda je još uvijek bio u stanju čuti uspaničene udarce svoga srca u grudima.

Rukama je kliznuo niz tijelo i s užasom shvatio da je bilo mokro.

Čekao je da ga ošamuti bol te otvorene rane iz koje je očito liptala krv, ali je doživio tek povratak sluha i ugledao očevo lice kako se nadvija nad njim nabijajući šljem na glavu.

– Šteta tako dobrog čaja, druškane. – Nasmiješio se i pružio mu

232

ruku.

George se uz njegovu pomoć podigao na noge i pogledao prema dolje, otkrivši da mu torzo nije bio izobličen nikakvom raskrvavljenom ranom, nego da je niz njega curio sadržaj njegove limene šalice.

Zemlja se iznova zatresla, ali je bomba ovaj put pala dalje, s druge strane ruševine. Vojnik se namrštio. Bio je to tako nepodnošljivo poznat izraz lica da je George i dalje vjerovao kako se pred njim nalazio njegov otac. Bilo je to prepoznavanje na razini dubljoj od misli, bila je to krv koja je prepoznavala vlastitu krv.

– Kreću s napadom. Prokleti Švabo nas je okružio. To će se još pogoršati, prije nego što se smiri.

Nevjerojatno, ali sada kada je napad počeo, George je primijetio da je iz očevih očiju nestalo sve sumnje i ranjivosti. Opet je izgledao čvrsto, više nalik ocu kakvog se sjećao. A onda je njegovo tijelo preuzelo kontrolu i on je postao vojnik, a ne više dječak uhvaćen u snu koji se upravo pretvarao u noćnu moru, i počeo je tješiti svoje konje kada je započeo novi niz eksplozija.

– To naši uzvraćaju vatru. Moramo vidjeti možemo li im uzvratiti prije nego što nas sravne sa zemljom! – vikao je njegov tata, saginjući se kad mu je nešto prozujalo pokraj glave. – Zovu ih topnički dvoboji. Kao one u kojima su otmjena gospoda rješavala svoje nesuglasice. Ali, reći ću ti jednu stvar, nema u njima ničeg gospodskog, to ti je samo ubij ili budi ubijen, a onaj čiji topnici ne znaju ciljati otići će ravno k vragu.

BUM. Jedna je granata otkinula ostatak slamnata krova s vrha zida, natjeravši ih da se refleksno bace pod kišu suhih vlati slame i komadića žbuke.

– Sretan Božić i tebi, Švabo, – njegov se otac nacerio, prkosna pogleda.

Preplašeni konji propinjali su se svojim sapetim nogama, a onda se začulo oštro pucketanje i tresak kada je nešto udarilo u blizini, a nešto je pak proletjelo Georgeu pokraj glave, a još mu se nešto odbilo

233

o kožni štitnik na nozi, snažno zaboljevši. Morao se uhvatiti za uzde jednog od konja kako bi se održao na nogama, a onda je konj stao njištati i drhtati, pokušavajući se otrgnuti, a kada je George spustio pogled vidio je kako nešto viri iz noge konja, dimeći se.

Trgnuo se zbog prizora krvi, sve jače grmljavine granata, kao i blizine te posljednje eksplozije, i negdje duboko u misli ma sjetio se kako bi sve to mogao zaustaviti silaskom s postolja u dalekom, dalekom gradu. Bilo je to veliko iskušenje, automatski povratak kući.

Osjetio je usplahireno podrhtavanje konjskih nosnica, mekih poput perja pod njegovom rukom. Bez razmišljanja je čučnuo i počeo petljati po jednoj od nekoliko torbi koje su mu visjele s ramena, u potrazi za zavojima.

– Hej, pomozi mi načas! – začuo je vlastito vikanje. – Uhvati ga za glavu!

Vojnik s licem njegovog tate obujmio je glavu konja i pokušavao ga umiriti, a George je vidio samoga sebe kako se saginje i bez imalo oklijevanja čupa usijani komad metala iz noge konja. Opekao je prste, a kada je krv šiknula iz rane pritisnuo je debeli smotak zavoja preko nje, snažno stisnuvši kako bi zaustavio krvarenje. Drugom je rukom rastresao zavoj i omotavao ga oko noge, čvrsto ga stežući nakon svakog kruga

Nije obraćao pažnju na konstantno podrhtavanje i pomicanje okolnog tla, nego je čvrsto povijao ranu, kružeći smotkom zavoja uokolo noge, dok ga nije potrošio. Dok je to radio, primijetio je nevjerojatnu bjelinu zavoja i kako je ta boja lijepo pristajala uz tamnu kestenjastu boju noge. Također je udisao čisti, zdravi miris gorućeg drveta. Nikada mu prije nije ništa tako dobro zamirisalo. Potom se sagnuo i zubima rasparao kraj zavoja pa je jedan kraj omotao oko noge i zavezao za drugi u čvrsti čvor.

Noga konja se i dalje tresla, ali je sa zadovoljstvom primijetio da krv nije probijala kroz gazu.

– Jako dobro, – rekao je vojnik. George je vidio kako mu se mrko smiješi, držeći uzde tik ispod široko raširenih konjskih nosnica.

234

Ustao je, obgrlio konja i milovao mu vrat, pokušavajući ga smiriti.

Odjednom je grmljavina granata na trenutak prestala, a njih su dvojica stajali mirno sa svake strane konja, nepomično iščekujući sljedeću eksploziju. A George je odjednom nevjerojatno jasno vidio konjsko oko i pomislio kako nikada nije vidio tako duboku i lijepu smeđu boju.

Potom mu je pažnju privuklo nešto crveno i počeo je motriti jednu bubamaru koja se mirno kretala po kožnatoj uzdi prema ruci njegova oca položenoj između konjskih ušiju, a iza tih ušiju je ugledao nebo i shvatio da to nije bilo blijedo nebo kao što je u početku mislio, već nježno plavo nebo koje je u sebi sadržavalo izvanrednu zelenu nijansu.

Činilo mu se da je zbog trenutka tišine, kao i činjenice da je smrt mogla svaki čas doletjeti s neba, sve vidio nekako intenzivnije. Odjednom je znao, u nekoj vrsti produžetka te pojačane svijesti, da je to bio neopisivo dragocjen trenutak i da ga je trebao iskoristiti prije nego što ga izbriše sljedeća salva granata. Morao je nešto reći tom vojniku koji istodobno jest i nije bio njegov otac. Bilo je to više od prilike kakva ti se pruža samo jednom u životu, bila je to prilika kakva ti se ne pruža niti jednom u normalnom životu i nije ju smio potratiti.

Okrenuo se kako bi pogledao u oči svoga oca i počeo otvarati usta spremajući se progovoriti, ali je vrat konja sakrio očevo lice i sve što je vidio bio je neuredan pramen navrh njegova čela. Kada se pomaknuo kako bi ga pogledao u oči, začuo je novu eksploziju, ne preblizu, ali ipak dovoljno blizu da obojica pognu glave. Potom su posvuda počele padati granate, a svijet se rascijepio i iz njegove je utrobe stao sukljati pakao u nizu gromoglasnih udaraca koji su se zabijali u tlo i, činilo se, isisavali zrak iz njihovih pluća dok su se držali za konja pognutih glava, nastojeći izbjeći gelere, zemlju i kamenje koji su letjeli uokolo.

I više nije bilo tišine, samo neumoljiva buka i neumorni udarci od kojih im se zemlja pod nogama propinjala i tresla poput palube broda na nemirnom moru.

George nije vidio mnogo od baražne vatre u kojoj su zapeli. Svaki

235

put kada bi začuo eksploziju saginjao je glavu, a kada bi otvorio oči jedino što je vidio bio je zrak pun zemlje što je letjela njime. Nije mogao učiniti ništa doli zakopati lice među konjske vratove, objema rukama ritmično milujući dvije životinje, osluškujući vlastiti glas koji je govorio: 'Mir, mir'.

To bombardiranje nije uzdrmalo samo tlo na kojemu je stajao.

Uzdrmalo je i njegovo shvaćanje svega. Svaki bi se put lecnuo čuvši eksploziju, znajući kako će ga sljedeća raznijeti u komadiće. A kada se to ne bi dogodilo, zbog užasa iščekivanja sljedeće, poželio je da jest.

Nekakvo daleko sjećanje na postolje i činjenicu da je trebao učiniti samo jedan korak kako bi se izbavio iz tog pakla ponovno se pokušalo progurati u njegovu svijest, jer ga je beskonačnost tog užasa umalo srušila na tlo, ali se oglušivao o njega.

Shvatio je da ga je uspravnim održavao jedino stisak ruke drugog vojnika preko vrata ranjena konja. Pokušavao se ukopati čizmama u tlo i očvrsnuti vlastite noge, ali je to bilo nalik pokušaju očvršćavanja želatine. Zaškrgutao je zubima, a onda je začuo glas svog oca:

– Mir dečko, mir dečko, bit će sve u redu.

Iako je vojnik to govorio kako bi umirio konja, stiskao je Georgeovu ruku, i njegovo se srce iznova otvorilo, usprkos kakofoniji smaka svijeta koji se dešavao oko njega i uspio je pronaći željezo unutar sebe i umiriti uzdrhtale noge. Kada je pogledao u njih, zapanjen činjenicom da su prestale drhtati, ugledao je posljednju lošu stvar, trenutak prije nego što se dogodila.

Čizme njegova oca bile su jednake njegovima.

Razlikovale su se samo po tome što je njegov otac potrgao jednu vezicu i užurbano je popravio zavezavši njezine krajeve u čvor pri dnu čizme.

George je znao što će se dogoditi, dok je grabio očev rukav i počeo vikati:

– Ne! Tata! Slušaj, molim te, ja nisam ...

236

Vojnik je naglo podigao glavu i pogledao u Georgea preko konja. Smiješio se.

– U redu je ...

Zid se srušio kao da ga je kakav div upravo udario nogom. Konji su se propeli i obojica su se lecnuli, a onda je George osjetio kako je vojnikov stisak ruke izgubio snagu i odjednom je on morao pridržavati svu njegovu težinu. A potom su se oba konja srušila kada im je plamen liznuo preko leđa.

George nije ispuštao vojnikovu ruku iako su odjednom bili obavijeni oblakom prašine i dima i nije ništa vidio. Osjetio je kako konji panično udaraju kopitima i začuo njihovo histerično njištanje pa ih je slobodnom rukom odvezao. Konji su nestali, a on je podigao mlitavo očevo tijelo na svoja ramena i teturajući izašao iz goruće ruševine.

Povikao je 'Upomoć', ali pomoć nije stizala pa je teturao naprijed, uzbrdo, a teret koji je nosio postajao je svakim korakom sve teži i začuo je vlastito jecanje. Onda je vjetar raznio dim i pucnjava je prestala, a on je ugledao brdo pred sobom i pao na koljena pred užasom koji mu se ukazao.

Topovi su bili uništeni. Jedan je i dalje bio uprt u nebo, drugog uopće nije bilo. Na njegovu je mjestu sada stajao krater s tijelima vojnika uredno odbačenima uz rub, nalik laticama cvijeta. Bilo je i tijela odbačenih na bodljikavu žicu, od kojih su neka bila nepomična. Nešto je pokušavalo ispuzati iz kratera nastalog od pada granate. Mrtvi je konj nestao sa stabla, a nestala je i većina stabala.

Njegovo dozivanje u pomoć pretvorilo se u pitanje i začuo je riječ 'Zašto'?, kako mu uporno i grčevito izlazi iz grla. Cijelo je vrijeme sve snažnije stiskao ruku svoga mrtvog oca, osjećajući kako mu pod njegovom težinom popuštaju noge i počinju tonuti u blato.

A onda je nešto zazveckalo pred njim i vidio je da su to bila nosila pa je podigao pogled i ugledao Časnika i Desetnika kako ga gledaju s beskrajnom tugom u očima. Čuo je Časnikov glas:

– Spusti ga dolje, Topniče.

237

On je zatresao glavom i pokušao ispraviti noge usprkos težini na ramenima koja ga je gurala prema dolje.

– Ne možeš ga zauvijek nositi. Spusti ga.

George je ponovno zatresao glavom i snažnije stisnuo mrtvu ruku. Začuo je vlastiti glas.

– To mi je tata.

Isprepleo je prste jedne ruke s prstima mrtve ruke i stisnuo ih svom snagom, ali ona se nije povratila u život. Onda je mrtva ruka postajala sve većom, činilo mu se, i iskliznula je iz njegove, a George je začuo oštro zavijanje policijske sirene povrativši se u buku londonskog prometa i tamno nebo. Koljena su mu otkazala te se srušio s brončanog postolja, osjetivši kako su ga uhvatile dvije brončane ruke.

Visio je među njima gledajući dolje u Časnikove čizme, a onda je nestalo svog svijetla i okružilo ga je crnilo u koje je zaronio kao u more.

238

42 – TOPNIKOV KRAJ

Topnik je ležao u crnoj vodi, iščekujući smrt. Ljudski dio njega bio je umrtvljen užasom utapljanja, nepodnošljivom klaustrofobičnošću cijevi, stravičnom nemogućnošću posljednjeg udisaja i pogrešnošću svega toga.

Dio njega koji je bio kip znao je pak da je stigla smjena dana pa da tako stiže i smrt. Cijelo je svoje postojanje proveo označavajući ponoć i stojeći na svome postolju pa su, kao što biva s navikama, njezin ritam i vrijeme bili urezani u njegov tjelesni sat.

Prestat će hodati i pričati i pretvorit će se u beživotnu hrpu metala. Do zore će se raspršiti u elemente i ponovno materijalizirati na svom postolju, zauvijek nepomičan. Često se pitao jesu li zrcalnici koji su umrli bili mrtvi i iznutra ili tek nesposobni za kretanje i izražavanje.

Nadao se da su potpuno mrtvi. Inače bi se osjećao živ zakopan, uz tek sićušan prozorčić kroz koji može promatrati svijet kako promiče pred njim, ali bez mogućnosti druge komunikacije s njim, osim kroz beskonačan vrisak koji bi mu ostajao zarobljen u glavi.

Smrt će, nadao se, biti ništavilo. Velika praznina, završetak u kojem je nedostatak života i nade poništen nedostatkom boli i očajanja, konačna jednadžba u kojoj je ništa bilo jednako ničemu i sva su računanja prestala.

Onda je uspio podići ruke i smireno ih položiti preko prsa pa se umirio zatvorivši oči i iščekujući zaborav.

Problem je bio u tome što iznutra nije bio miran, i dok su sekunde istjecale pomislio je kako je cijela ta priča sa zaboravom bila samo bijeg iz situacije. George i Edie će i dalje biti u opasnosti bez obzira bio on toga svjestan ili ne, i zbog toga se loše osjećao. Namrštio se shvativši da neće nježno otploviti u vječnu noć, nego da će otići osjećajući se kao da ih je izdao preranim napuštanjem.

Naglo je otvorio oči u mraku.

239

Pa, rekao je samome sebi. Zaboravi ovu blesavu pribranost. Umri boreći se.

Počeo je udarati nogama i odgurivati se kroz cijev. I dok je tako puzao, lice je razvukao u divljački osmijeh. Smiješio se jer je znao da je to dvostruko besmislena gesta, kao prvo, zato jer će uskoro biti mrtav, a kao drugo, jer nitko neće znati da se nasmiješio. Smiješio se jer je to činio samo za sebe. Umrijet će ispunjavajući svoju ulogu.

Bio je to dobar plan. Bio je težak, plemenit i, u najboljoj maniri dobrih planova, osuđen na propast.

Nije umro boreći se.

Nije umro ispunjavajući svoju ulogu.

Nije uopće umro.

Negdje usred udaranja i puzanja kroz usku cijev, gurajući zavežljaj s kamenjem srdaca pred sobom, shvatio je da se dan već zasigurno smjenio, da je prošla ponoć i da je on, neočekivano i nevjerojatno, bio živ.

Nije znao da je to bilo zato jer je George umjesto njega stajao na njegovu postolju, znao je samo da ne samo da nije bio mrtav, već i da se sa svakim novim centimetrom napretka kroz usku cijev osjećao snažnijim.

A cijev je bila uska. I definitivno se sužavala jer je nanosa na njezinu dnu bilo sve više pa mu je nos počeo dodirivati svod cijevi.

Onda je cijev naglo završila. Grabio je rukama ispred sebe i gurao zavežljaj prema naprijed, a potom njime udario o prepreku i dalje više nije mogao.

Činjenica da su mu se neobjašnjivo vraćale životna energija i snaga činila je njegovu novu situaciju samo strašnijom. Dok je bio u stanju iščekivanja smrti, zbog malaksalosti je uspijevao ignorirati klaustrofobiju. Sada kada je ojačao, činjenica da je sva njegova energija bila zgurana u tu slijepu cijev, zakopanu ispod tko zna koliko zemlje, činila mu se neizdrživom. Zbog pritiska koji je počeo osjećati u glavi i tijelu poželio je vrištati, ali pod vodom to nije bilo moguće, a

240

za udaranje nije baš imao prostora. Umjesto toga, odlučio je zanemariti činjenicu daje cijelo to vrijeme gmizao naprijed samo kako bi se sada zaglavio u cijevi nalik na lijes, i pokušao razmišljati. Ušao je u tu cijev zato jer je osjetio slabašno, ali prisutno strujanje kroz nju. A ako je strujanje postojalo, to znači da cijev nije mogla biti potpuno zatvorena. Ispružio je ruke i počeo opipavati svod cijevi. Napipao je samo kamen. Pomakao je svoj zavežljaj i prepipao bočne zidove.

Onda je naišao na prazninu. Cijev tu nije završavala, već samo skretala. Namještao se, pokušavajući gurnuti ruku dublje u kut cijevi i zaprepašteno otkrio da je nakon nje osjećao samo vodu, nikakve bočne zidove.

Pomislio je da je uska cijev u kojoj se nalazio jamačno bila pritoka većem podvodnom potoku, i bio je u pravu. Podzemni kanal za vodu bio je prastari pritok Tyburna, skrenut u svrhu punjenja podzemnog spremnika. Voda koja mu je pretjecala pod prstima prolazila je glavnim koritom samog potoka.

Gurnuo je zavežljaj s morskim stakalcima ispred sebe i okrenuo se na bok. Nije uspijevao ugurati tijelo u kut cijevi, ali budući da mu se vraćala snaga i budući da se ovakve prilike ne pružaju često u životu, ugrabio ju je objema rukama i, iščupavši trošni ugaoni kamen, odgurnuo se u široki kanal.

Osjetio je kako ga vuče vodena struja. Mogao joj se prepustiti čekajući da vidi kamo će ga odvući. Ali, nešto ga je tjeralo u suprotnom pravcu. Zgrabio je zavežljaj, čvrsto ga uhvatio i odgurnuo se u suprotnome pravcu od blagog strujanja. Bilo je to samovoljan postupak, ali da je netko vidio kako se smiješio u tom crnom tunelu, znao bi da nije bio samo samovoljan, već tvrdoglav, žestok i na određeni način, razdragan.

Kad već nije umro, svakako će živjeti, i to na svoj način a to neće uspjeti bude li sve olako prihvaćao i prepuštao se svakoj prokletoj struji.

241

43 – BRBLJAVA SMRT NA GROBLJU TUROBNIH SABLASTI

Ediein je pad bio kratak, a od smrti ju je spasila kombinacija debelog snježnog pokrivača i krova kokošinjca.

Barem je mislila da je bila riječ o kokošinjcu, budući da je začula panično kokodakanje kada je udarila o nj, otkotrljavši se na uličicu.

Kokodakanje je odzvanjalo za njom i nakon što je, zanemarivši činjenicu da je ostala bez daha i da joj se činilo kako je iščašila rame, potrčala u snijeg koji je još uvijek padao. Negdje u daljini razlijegao se zvuk vergla, a jedno je crkveno zvono živahno otkucavalo sate dok je ona grabila kroz snijeg. Georgeov je kaput divljački lepetao za njom, dok se pokušavala što brže udaljiti od Kuće Izgubljenih.

Ulica je bila mutno osvijetljena pokojom uljnom lampom, a ona je trčala od jednog osvijetljenog komada snijega do drugog, pogledavajući povremeno preko ramena. Nad ulicom su se nadvijale kuće s uleknutim strehama i naherenim katovima, kao da se spremaju za napad.

Bila je više nego svjesna činjenice da su jedini otisci stopala na netaknutom snijegu bili njezini. Neće je biti teško pronaći. A onda je istrčala na širu cestu čija je površina bila ispresijecana tragovima zaprežnih kola i kočija, pa je potrčala sredinom ceste nadajući se kako će se njezini tragovi izgubiti u općoj zbrci.

Ipak, nije smjela predugo trčati sredinom ceste jer je bila previše vidljiva. Osim toga, imala je osjećaj da je netko promatra, ali kada se osvrnula i pogledala unatrag, na cesti nije vidjela nikoga, a nad glavom joj se dizalo samo crnilo istočkano snježnim pahuljicama.

Osjećaj da je netko promatra postao je nalik nepodnošljivom svrabu i morala se počešati pa je ugledavši usku bočnu uličicu, preskočila komad snijega i doskočila u nju nadajući se da je tako uspjela zamesti trag.

Okrenula se i sa zadovoljstvom utvrdila da nije ostavila nikakav trag u ugaženom snijegu glavne ulice. Nastavila je trčati jednom

242

stranom bočne uličice držeći se u sjeni, a onda naglo skrenula samo kako bi se još naglije zaustavila.

Ravno pred njom, s druge strane ceste, stajala je crkva, okružena malim dvorištem. Visoki zid koji je opasavao dvorište završavao je raskošnim višestrukim šiljcima koji su virili iz mekana snijega poput trnja. Bio je tu i lučni kameni prolaz, također okrunjen šiljcima i u njemu crna željezna vrata, djelomice otvorena.

Edie se obično držala podalje od crkvenih dvorišta, ali je ovaj put krenula preko ceste prema željeznim vratima zbog dva razloga. Kao prvo, pred vratima je snijeg bio ugažen tragovima cipela i kotača pa će njezini otisci biti neprimjetni, a kao drugo, čula je jezivi lavež pasa za sobom, kako joj se približava. Namjeravala je proći kroz ta metalna vrata, zatvoriti ih i čekati iza njih da njezini progonitelji prođu. Znala je da je to bio lavež mastifa iz Kuće Izgubljenih.

Prilazeći kamenom luku ulaza, podigla je pogled i primijetila da je bio ukrašen kamenim lubanjama. Sa svake su se strane nalazile po dvije, nabijene na okrutne šiljke i ukopane do očnih duplji u snijeg, a središte luka krasile su tri lubanje koje su ležale na nekoliko kostiju.

Središnja je lubanja bila ovjenčana lovorovim vijencem nalik onima iz antičkog Rima zbog čega je izgledala još zlokobnije, poput kakvog Cara Smrti.

Više nije imala vremena predomisliti se, budući da se lavež sve više približavao, a nije se imala gdje drugdje sakriti. Ušla je kroz vrata i zatvorila ih za sobom. Primijetila je da se nisu mogla zaključati.

Stisnula je oštricu od opsidijana i stala osluškivati, spremna za napad.

Pseći je lavež odjednom utihnuo. Edie se nadala da su psi negdje pogrešno skrenuli. Čučala je u sjeni zida i promatrala groblje iza svojih leđa. Bio je to skučen prostor, uokviren s dviju strana stražnjim zidovima kuća i kvadratičnim zvonikom, a s treće bočnim zidom crkve. U njemu se nalazila neuredna masa snijegom pokrivenih nadgrobnih ploča, kao da je ispod svake od njih na hrpi ležalo četiri ili pet tijela. Razmaci između ploča bili su prekratki da bi između njih

243

stao lijes u punoj dužini.

Iz kuća nije dopiralo nikakvo svijetlo, ali je unutrašnjost crkve bila slabo osvijetljena. Ugledala je uska vrata u dnu zvonika. Bez razmišljanja se počela provlačiti između gusto raspoređenih nadgrobnih ploča.

A onda je začula glas i zaledila se.

– Kakva prometna noć.

– Uistinu prometna noć, Visočanstvo.

Glasovi su zvučali nekako šuplje i zloguko. Bili su to suhi glasovi popraćeni kuckanjem kostiju.

– Jedan izađe, drugi uđe.

– Zli nikad ne spavaju, Visočanstvo.

– Niti dobri. Ne kad se noću ovuda motaju Iskapatelji.

S užasom je shvatila da je slušala razgovor dviju lubanja s druge strane kamena luka. Tri središnje lubanje na vanjskoj strani luka nije mogla vidjeti, ali one dvije na vrhu luka bile su ocrtane na noćnom nebu. A znala je i tko su bili iskapatelji.

Uvijek je u školi slušala gradivo, čak i kada se trudila izgledati kao da ne sluša. Oni su iskapali mrtva tijela iz grobova i prodavali ih liječnicima za seciranje.

Spustila je pogled i shvatila da su blatnjavi tragovi koraka i kotača u snijegu zasigurno pripadali ljudima koji su nešto iskopali i potom to odvezli u tačkama. To je objašnjavalo i toliku količinu tragova ispred usamljena crkvenog dvorišta.

Jedna se lubanja okrenula na svom šiljku i pogledala u nju.

– Ona nas čuje, Visočanstvo.

– Nemoguće. Osim ako nije ...

– Upravo to.

– Pitaj je.

244

– Jesi li ti sijevka, djevojčice? – pitala je lubanja koju je mogla vidjeti.

Edie je kimnula.

– Rekla je da jest, Visočanstvo.

Nisam je čuo.

– Kimnula je glavom. Skriva se.

– Reci joj da se mnogo toga skriva na groblju Turobnih Sablasti, ali da ništa od toga nije živo. Naredi joj da ode.

– Moraš otići, rekla je druga lubanja.

– Molim vas, prestanite pričati! – zavapila je Edie usplahireno, bojeći se kako će propustiti zvuk laveža ili koraka zbog njihova brbljanja

– Što kaže?

– Svađa se, Visočanstvo.

– Ne može se ona sa mnom svađati.

– Ne možeš se svađati s Visočanstvom.

– Ne svađam se. Molim vas.

To je bilo najbučnije groblje na kojemu je Edie ikada bila. Prišla je uskim vratima i pokušala ih otvoriti. Bila su zaključana.

– Pokušava ući u crkvu.

– Hoćete li, molim vas, umuknuti? procijedila je Edie opet, opkoračivši svježe iskopan grob. Čučnula je uz nadgrobnu ploču. Pročitala je ime ispisano na njoj. Aemilia Bowles. – Molim vas, prestanite pričati.

– Nećemo. Naša je uvijek posljednja.

Počela je zbilja žaliti zbog odluke da se sakrije na tom brbljavom usamljenom groblju.

– O. K. – rekla je užurbano. – Neka bude. Samo budite tiho.

245

– Rekla je neka bude, Visočanstvo.

– Reci joj da nam ne treba njezina dozvola. Naša je uvijek posljednja po prirodi stvari, jer mi smo Smrt!

Edie je prekipjelo.

– Vi niste Smrt, – rekla je. – Vi ste dvije brbljave kamene lubanje koje ne znaju začepiti!

– Rekla je ...

– UMUKNITE. Vi niste Smrt ...

Na trenutak je zavladala tišina. A onda je jedan drugi glas tiho rekao:

– Ne, ali ja jesam.

Bio je to Hodač. A vidjela je i pse kako tiho grebu šapama po tlu, s druge strane vrata.

Tek tada se sjetila pogledati u vlastitu ruku u kojoj je držala kamen srca. Toliko ga je čvrsto stisnula da nije ni primijetila da je gorjelo svjetlom upozorenja.

A onda je nešto veliko skočilo na zid koji je okruživao groblje i ostalo na njemu čučati, a dok su psi dahtali taj je stvor disao isprekidanim i gladnim vriskovima. Uzbuđeno je lepetao podrezanim krilima iznad pogrbljene mase svog mučno sapeta tijela.

Bio je to Ikar.

Odjednom je sva energija počela istjecati iz Edie dok se skrivala iza nadgrobne ploče, shvativši kako će je Hodač sada definitivno uhvatiti, a nakon nje i Georgea, i da je Topnik vjerojatno bio mrtav i da je sve bilo gotovo. Iako je znala da je svemu došao kraj, posljednjim je atomima snage rukama iskopala rupu u dnu ploče iza koje se skrivala, i zabila svoj kamen srca duboko u zemlju.

Potom je ustala i nabila zemlju preko rupe udarajući je nogom, nadajući se da nitko neće primijetiti što je radila.

Vidjela je Hodača kako prolazi kroz vrata, u jednoj ruci držeći nož, a drugom pokrivajući jedno oko.

246

Edie je pognula glavu i zatvorila oči.

247

44 – KAKO ISPASTI IZ RIJEKE

Dok je Topnik puzao protiv struje, osjećao je kako mu se život vraća u tijelo na više načina, a ne samo obnovljenom snagom. Njegove su ruke opet bile njegove, a ne tek smetnja. Misli su mu se također razbistrile, kao da mu je netko s mozga skinuo nekoliko slojeva debela platna.

Pitao se je li to čudesno obnavljanje snage i životne energije značilo da je sada bio u stanju zanemariti i Hodačevu naredbu kako ne smije kopati u visinu. Podigao je ruke u pokušaju da dotakne svod cijevi. Ali, naredba iz njegova mozga nije stizala do ruku koje su jednostavno ostale gdje su bile, i nisu navalile na svod kako im je naredio.

Ignorirao je to razočaranje i nastavio dalje. Mračnom vodom napunjena cijev kao da se nastavljala unedogled, a potpuna tama činila je situaciju još nepodnošljivijom. Na trenutke je halucinirao kako je postigao bestežinsko stanje i puzao svodom cijevi, a u drugim mu se trenucima pak činilo da cijev promiče pokraj njega, dok on stoji nepomično sa strane.

Shvatio je da se protiv tih dezorijentirajućih osjećaja može boriti koncentracijom na ono što je dodirivao, na zid tog tunela kojim se kretao, jer je tekstura pod jagodicama njegovih prstiju bila jedina stvar koja se stalno mijenjala. Na trenutke je to bila cigla, pa potom dugačke kamene ili betonske cijevi. Nekoje vrijeme, činilo se, bila riječ samo o glini, i osjećao je kako mu vršci prstiju ostavljaju tragove u njoj dok se kretao prema naprijed. Zamišljao je oblak rastopljene gline koji je ostavljao za sobom u bistroj vodi, nevidljiv u tami.

Već je neko vrijeme pod prstima osjećao ciglu, i počeo se pitati bi li mogao mjeriti udaljenost koju je prelazio brojeći cigle koje je dodirivao, kada je osjetio novu teksturu. Nije bila isprekidana fugama pa je prvo pomislio kako je opet bila riječ o betonskoj cijevi, ali je ubrzo shvatio da je bila drukčija. Bila je metalna.

Kucnuo je o nju, a vibriranje je potvrdilo njegovu teoriju. Nastavio je polako dalje, naglo shvativši što je značilo to vibriranje: metalna

248

cijev, ukopana duboko u glineno tlo pod Londonom ne bi vibrirala, jer bi vibracije i zvuk bili umrtvljeni okolnom zemljom.

To je značilo da se nalazio u metalnoj cijevi okruženoj zrakom, a ne glinom. Ponovno je poželio udariti u svod cijevi, ali njegove ruke nisu poslušale tu zapovijed. Zato je nemoćno udario. A onda se nasmiješio.

– Nije rekao ništa o kopanju prema dolje, zar ne?

Okrenuo se na leđa i počeo udarati željezom ojačanim petama svojih čizama o dno cijevi. Divljački je lupao nogama i sa svakim je udarcem, kroz jagodice prstiju, osjećao sve snažnije vibracije. Svaki je udarac proizvodio jednak rezultat, a onda odjednom više nije bilo vibriranja već je oštar potres prostrujao kroz cijev, a on nije imao pojma što bi to moglo značiti. Još je jednom, svom snagom udario o dno, i umjesto snažna otpora popraćenog vibracijama osjetio je tek blagi otpor, a onda su njegova stopala nastavila svoju putanju prema dolje, kroz dno cijevi, i odjednom je padao ...

Tyburn je jedna od skrivenih londonskih rijeka. Ali, na jednom je mjestu ipak vidljiva, a upravo se tu Topnik nalazio. Rijeka prelazi preko Regentova kanala u akveduktu maskiranom u pješački most, u blizini londonskog zoološkog vrta, i iz ovog je akvedukta Topnik ispao, u svom osobnom vodopadu.

Prvo ga je obuzeo ushit kada je osjetio zrak oko sebe, a potom iznenađenje dok je padao u kanal. Iznenađenje je, u tim okolnostima, bilo razumljivo: ne ispadne mnogo ljudi iz rijeke, a još ih manje ispavši iz jedne rijeke, upadne u drugu.

Odgurnuo se o blatnjavo dno kanala i udahnuo noćni zrak. Pogledao je u most iz kojeg je upravo ispao i u oslobođeni Tyburn koji se sada slijevao u vodu pod njim. Shvatio je što se dogodilo i nacerio se. Onda je izbacio zavežljaj s kamenjem srdaca na stazu za tegljenje lađa i izvukao se van. Zastao je kako bi nabio šljem na glavu i podigao zavežljaj, a onda se prebacio preko ograde u Regents Park i počeo trčati u smjeru jugoistoka.

Znao je da je prošla smjena dana i da bi trebao biti mrtav. Budući

249

da to nije bio, znao je da je netko stajao na njegovu postolju umjesto njega i nije želio gubiti vrijeme, već je potrčao prema Hyde Park Corneru kako bi saznao tko je to bio.

Trčao je s osmijehom na licu.

Jer, naravno, duboko u sebi znao je da je to bio George, a tamo gdje je bio George najvjerojatnije je bila i Edie pa se ponadao kako će je uspjeti zaštiti od Hodača.

Stakalca koja su zveckala u zavežljaju dok je trčao bila su mu dovoljan dokaz da je sijevka, kada jednom Hodaču dopadne šaka, bila izgubljena ...

250

45 – U HODAČEVIM ŠAKAMA

Ikar je stajao nasred prašnjave knjižnice, dotičući podrezanim krilima svod dok se nadvijao nad Edie i dašćući kratkim ljutitim vriskovima iz zaobljena oklopa koji mu je skrivao torzo i glavu.

Edie se okrenula od njega.

– Ako te on plaši, nisi smjela razbiti prozor, rekao je Hodač. Nikada ne bi uspio ući ovamo bez otvora te veličine.

Edie je pogledala u Hodačevo lice. Na mjestu na kojemu ga je zarezala nije bilo krvi, već mu se preko lica pružao zacijeljeni bijeli ožiljak. Započinjao je ispod jednog oka, prelazio preko hrbata nosa i završavao u drugom oku. To je oko sada bilo mrtvo, mutno bijeloružičasto, i u njemu se nisu vidjele ni šarenica ni zjenica.

– A ako ga nisi htjela naljutiti, nisi mu smjela ubiti brata.

– Nisam mu ja ubila brata, tiho je odgovorila Edie.

– Minotaur mu je bio brat. Ne pravi brat, već brat u smislu da ih je napravio isti stvoritelj, isti kipar. Zbog toga su imali mnogo zajedničkog.

Edie ga nije trebala dugo promatrati da bi znala da je to istina. Ikar je imao jednako snažne noge i tijelo, i zračio je jednakom mračnom, zatomljenom energijom, spremnom da svaki trenutak eksplodira.

Hodač je ustao i pogledao dolje u nju.

Daleko, na drugom kraju kuće, Edie je čula očajničko jecanje Slijepe Žene. Hodač je primijetio da osluškuje. Nasmiješio se i pucnuo prstima. U sobu je kroz prozor uletio Gavran i sletio mu na rame.

– Pitaš se zašto tako neutješno plače?

Edie nije odgovorila. Hodač je prešao prstom preko svog ožiljka.

– Pitaš se kako ću te kazniti. Zbog toga što si mi učinila.

Bio je u pravu, ali nije mu htjela pružiti zadovoljstvo te spoznaje.

251

Plašila ju je njegova mirnoća od trenutka u kojem ju je pronašao u crkvenom dvorištu. Bio je gotovo ljubazan kada ju je Ikar uhvatio u stupicu, i dok su je vodili prema toj kući.

Nasmiješio se bez tračka dobrohotnosti i započeo nešto pisati na list papira. Glas mu je bio tih, razgovorljiv gotovo topao.

– Osuđen sam na hodanje tim gradom dok me Kamen ne oslobodi. Ne mogu niti umrijeti. Rane mi zacjeljuju, kao što vidiš, nevjerojatnom brzinom. Ali u četiri stotine godina nitko nije učinio to što si ti učinila ...

Rekavši to, podigao je pogled s papira po kojemu je pisao, fiksirajući je svojim zdravim okom, a onda pokazao na drugo, bijeloružičasto oko.

– Sada sam, zbog tebe, osuđen hodati svijetom jednook. Budi sigurna da si mi tim ranjavanjem nanijela uvredu koja zahtijeva pažljivo promišljenu kaznu. Želim uživati u planiranju različitih faza tvojeg kraja, a ne prenagljeno te ubiti u bijesu. Jer, bez obzira na glupu izreku, osveta nije najbolja poslužena hladna: što se mene tiče ona je najbolja nakon detaljne pripreme, konzumirana na tjelesnoj temperaturi.

Završio je s pisanjem poruke. Edie je shvatila da je, što ju je više htio zastrašiti, ona postajala bjesnijom. A što je bila bjesnija, to je bila jača. Nažalost, bila je istina i to da je, što ju je više htio uplašiti, ona i bila uplašenija.

Pokušavala je potisnuti strah promatrajući što je on činio. Presavinuo je papir s porukom i potom izvadio ogledala iz džepa. Gledala je kako ih je razdvojio, a onda iz svakog izvadio još po jedno ogledalo, otkrivši tako da se u prvom skrivao drugi par ogledala. Zatim je uzeo jedan od parova ogledala i pažljivo nekoliko puta okrenuo njihov tankiokvir.

– To će ih dovesti ravno na mjesto na kojemu ću i ja biti, – promrmljao je sebi u bradu, a onda je primijetio da je Edie slušala.

– Sastat ćemo se na otvorenom. Tako ću, dovede li on pomoćnike, odmah znati za to, a ti ćeš zato platiti ...

252

Pružio je ruku prema stolu. Edie je primijetila da je sakrio Crno Ogledalo između dvaju voštanih kolutova, i onda ih zavezao. Zatim je, kroz rupu u dršci ogledala, provukao kožnatu traku. Na kraju si je zavezao traku oko vrata pa je sada cijeli zavežljaj visio s njega kao kakav golemi medaljon. Gurnuo ga je u majicu i preko svega zakopčao kaput.

Odnekud iza leđa izvukao je bodež i okrenuo se prema njoj. Kada se pomaknuo, Edie je ugledala ženski plašt i šeširić koji su ležali na stolu iza njega. Vidjela ih je već jednom prije. Vidjela je taj šeširić zavezan oko vlastite glave kada ju je Hodač utopio. Na otvorenom, na ledom okovanoj Temzi. Na Mrzlom Sajmu.

Usprkos svojim namjerama da zadrži hladnokrvnost, stisnula se u stolici. On je zamahnuo nožem, misleći kako se zbog toga lecnula.

– A sada. Slobodno možeš vrištati. Ikar će u tome uživati. Ali trebamo učiniti još jednu stvar prije nego što krenemo.

253

46 – IZAZOV

– Evo ga, dolazi, – začuo se Časnikov glas.

George je s tolikim naporom izranjao iz mračna jezera tužnih snova, da mu se činilo da je napravljen od olova. Bilo mu je teško napustiti besvjesno stanje, a tek je upotrijebivši golemu snagu volje uspio otvoriti oči.

Pred nosom je ugledao dva para brončanih čizama. Bio je pokriven teškim vojničkim mantilom, koji je neobjašnjivo, bio topao i mekan poput vunenog, usprkos tome što je bio izliven iz iste bronce kao i čizme.

Jedan par jahaćih čizama pripadao je Časniku. Drugi par bio je teži i glomazniji, stegnut vezicama. Iznad jedne je ugledao ovijače, a iznad druge štitnik za nogu.

George je dobro poznavao te čizme.

Podigao se u sjedeći položaj, brzo i nespretno, i pogledao prema gore.

Topnik mu se smiješio.

– Hej, – rekao je.

– Hej, – odvratio je George.

– Jesi O. K.?

George je razmišljao jedan trenutak.

– Ne baš.

– To je u redu, – promrmljao je Topnik, i čučnuo pokraj njega, tako da su se sada gledali oči u oči. – Nešto zbilja ne bi valjalo s tobom da si napravio to što si napravio i nakon toga se osjećao prpošno.

George je odjednom morao iz sebe izbaciti golemu stvar koja mu se dizala u grlu, prijeteći da će ga ugušiti.

– Vidio sam svoga tatu.

254

– Da, – kimnuo je Topnik. – Da, jesi.

Nakon trenutka tišine pokazao je preko ramena prema tijelu koje je ležalo na sjevernoj strani spomenika. – To je on, zar ne? Neznani vojnik. Zato mu je lice pokriveno, tako da bi mogao biti svačiji pokojnik. I tako. Za tebe je bio tvoj tata ...

George je kimnuo i napeto se osmjehnuo. Nije htio da itko zna kako je negdje u sebi skrivao duboki bunar pun tuge, u kojemu se utapao.

Bojao se progovoriti.

– Sigurno ti nije bilo lako, – rekao je Topnik.

Stavio je ruku na Georgeovo rame i odvratio pogled. George je nekoliko puta duboko udahnuo, pokušavajući se sabrati.

– Moraš to izbaciti iz sebe, sinko. Nitko te ovdje neće manje cijeniti zbog toga.

– Sigurno, – rekao je Časnik, pogledavajući svuda, samo ne u Georgea. – Zapravo, teško da bi te mogli više cijeniti. – Smeteno se nakašljao i spustio glas. – A ako ti to pomaže, ja sam plakao kao dijete tijekom prvog bombardiranja koje sam doživio ...

Možda zato jer je od njih dobio dozvolu, možda zato jer su sve razumjeli, George odjednom više nije trebao ništa izbaciti iz sebe. Progutao je tu stvar i ona se vratila u njega, više se ne čineći tako strašnom.

– Dobro sam.

Topnik se okrenuo i pogledao ga, podigavši obrvu.

– ... na ne baš dobar način, dovršio je George.

– Pogledaj svoju ruku, – rekao je Časnik.

George je zaboravio na to kako se mramorna žila kretala u pravcu njegova pazuha i srca. Podigao je rukav i pogledao.

Cijela je žila nestala, ostavivši za sobom samo blijedu crvenu liniju, nalik gotovo zacijeljenom ožiljku.

255

– Nema je! – rekao je.

– Dvoboj je dvoboj, – rekao bih, smiješio se je Časnik. – Bilo da se vodi pištoljima, mačevima ili velikim i glomaznim topništvom ... – Kimnuo je u pravcu golema kamenog topa na vrhu spomenika. – A ti si se nedvojbeno pokazao. Rekao bih, jedan manje, još dva, i gotovo.

George se nasmiješio, osjećajući kako mu se druge dvije žile, zrnata kamena i glatka metalna, još pletu oko podlaktice.

– Svaka čast, – Topnik se cerio Georgeu, zgrabivši ga za rame. – I usput, hvala ti.

Pružio mu je svoju veliku ruku. George ju je prihvatio. Topnik mu je čvrsto stisnuo ruku.

– Spasio si mi kožu, druškane. Siguran sam da bi se tvoj tata ponosio tobom.

– Da, – odvratio je George.

Odjednom je osjetio istinitost tih riječi. Kao da su oduvijek odzvanjale njime, ali on to nije primijetio jer je uvijek gledao u pogrešnome pravcu, usredotočen na veliko jezero tuge. Možda je to bilo baš kao što je vojnik s licem njegovog tate rekao, možda je to stvarno bilo kao da si umišljao da si glavni glumac u vlastitoj predstavi, a onda shvatio da nisi, nakon što si se jednom okrenuo i vidio da se nalaziš na rubu nečeg mnogo većeg. Štogod se desilo, znao je da je velika bol nestala iz njegova srca samo zato jer se prestao koncentrirati na nju.

– Da, mislim da bi.

Bilo je to kao da su se, zato jer nije zaplakao, sve suze na neki način slile u njega, a on se nakon toga osjetio opranim i čistim. I bistra uma.

Ustao je jednim gipkim pokretom.

– Edie, – rekao je odlučno. – Moramo je pronaći.

– I to brzo, – odvratio je Topnik. – Hodač je progoni, a i tebe.

Potom je ispričao Georgeu što mu je Hodač rekao o Crnom

256

Ogledalu.

A onda je George počeo pričati što se njemu dogodilo, i u trenutku kada je stigao do priče o Eustonskoj družini, Časnik je potapšao Topnika po ramenu i upro prstom prema tamnom obliku na nebu koji je dolijetao s istoka.

Oba su vojnika izvukla pištolje iz futrola i naciljala Gavrana dok im se približavao. George je uzeo svoj malj.

– Nešto mu je u kljunu, – rekao je Časnik.

Gavran je mirno sletio na bijeli kamen pred njima i nježno spustio dva ogledala na tlo. Potom je zakoračio unatrag. Nije htio raditi nikakve nagle pokrete s dva pištolja uperena u sebe, ali je istodobno osjećao previše samopoštovanja da izgleda zainteresiranim za ono što bi mu se moglo desiti.

– Za ogledalo je zavezana poruka, – primjetio je Časnik.

– Posljednji put sam takva ogledala vidio u Hodačevim rukama, rekao je Topnik.

George je potrčao prema naprijed i izvukao poruku iz ogledala. Bila je jednostavna.

'Dođite. Ja sam ispod glavnog natpisa na Mrzlome Sajmu. Zakoračite u ogledala i ona će vas dovesti k meni. Dođite odmah, inače će djevojčica umrijeti.'

Topnik i Časnik pročitali su tekst preko Georgeova ramena.

– To bi mogao biti samo blef.

– On inače laže čim zine, – rekao je Časnik.

– Ne, – oglasio se George. – To nije laž.

Polako je podigao pramen kojim je poruka bila zavezana za ogledala.

Bio je gotovo crn, ali ne potpuno. Bio je taman, boje patlidžana.

– To je njezina kosa.

Topnik je tiho opsovao, a onda je uperio pištolj u Gavrana.

257

Gavran nije bio iznenađen. Znao je što će se sljedeće dogoditi.

Iskustvo mu je govorilo da ljudi uvijek ubijaju glasnika loših vijesti. Međutim, iznenadila ga je činjenica da ga nije metak poslao natrag u pakao. Bilo je to koplje, bačeno snažno i precizno u njegovu prsnu kost iz suprotna pravca.

George, Topnik i Časnik gledali su u naglu eksploziju crna perja, a onda preko travnjaka, u smjeru iz kojeg je doletjelo koplje.

Na travi su stajala bojna kola, a vrlo ozbiljna Kraljica žurila je preko travnjaka prema njima kako bi povratila svoje oružje.

– U što ste vi to muškarci, tako blenuli? – upitala je. – Čini se kako moramo spasiti djevojčicu.

– Mislim da nam neće trebati pomoć, hvala Vam gospođo, – ukočeno je odvratio Časnik.

– Mislim da hoće, – bio je oštar George. – Prihvatit ćemo svaku pomoć koja se nudi.

Potom je podigao koplje iz hrpe perja koje je već nestajalo nošeno vjetrom i predao ga Kraljici.

– Hvala ti dječače. Sada, ja predlažem ...

– Vi ništa ne predlažete. Ako želite pomoći, onda slušajte, jer mi je Edie pričala o tome. Ona je to već osijevnula, i loše je završilo ...

Zbog autoritativna tona njegova glasa zrcalnici su iznenađeno ustuknuli. Kraljica se nadimala s ogorčenjem.

– Tako mi svega, ja neću ...

– Da, hoćeš, – ubacio se Topnik. – Ako hoćeš pomoći toj djevojčici, onda slušaj. Dječak zna o čemu govori.

Kraljica se ugrizla za usnu i poslušala Georgea koji im je brzo ispričao kako je Edie osijevnula Mrzli Sajam i vidjela Hodača kako je proganja i na kraju utapa u rupi u ledu. Ispričao im je svaki detalj kojeg se uspio sjetiti.

– Ja ne znam je li ona stvarno vidjela sebe kako se utapa, i ako jest, ne znam može li se prošlost mijenjati. Znam samo da je ona to vidjela

258

i da ću ja ući u ta ogledala i učiniti sve što mogu da to zaustavim.

Na trenutak je zavladala potpuna tišina.

– Dobro bi mi došla pomoć, ali i bez nje, ja ulazim u ogledala.

Okrenuo se i uzeo malj s mjesta na kojemu ga je ostavio prije nego što je zamijenio Topnika na postolju. Još ga je jednom ohrabrila njegova težina.

Zrcalnici su se međusobno pogledavali. Kraljica se okrenula i pucnula prstima prema svojim kćerima u pozadini.

– Djevojke, rekla je, dođite ovamo i držite ogledala. Morat ću vrlo pažljivo ujahati u njih ako hoću da ta kola stignu na drugu stranu u jednom komadu.

259

47 – MRZLI SAJAM

Prošlost ne možeš promijeniti. Čak ako se nije još ni dogodila.

Ta se misao neumorno motala Edieinom glavom, dok ju je Hodač vodio od Kuće Izgubljenih prema zaleđenoj Temzi. Nije primjećivala gotovo ništa, osim snijega ispred sebe i remenja kojim su joj bile zavezane ruke. Sa strane nije vidjela ništa zbog šešira koji joj je Hodač čvrsto zavezao oko glave. Njezine su svezane ruke bile skrivene unutar mufa od debelog pamuka i zečjeg krzna što je visio s prednje strane ogrtača koji je, pretpostavljala je, pripadao Slijepoj Ženi.

Znala je kako će izgledati Mrzli Sajam kada ga ugledaju, nakon što izađu iz labirinta uskih, snijegom prekrivenih ulica koje su vodile prema obali rijeke. Sve je to vidjela kada je osijevnula vlastitu smrt.

Prošlost ne možeš promijeniti. Čak ako se još nije ni dogodila.

Ta joj misao nije izlazila iz glave. Da je postojala mogućnost bijega, onda ne bi osijevnula samu sebe kako se utapa u rupi u ledu. Ako nije u stanju to spriječiti, zašto uopće pokušavati? Ali, ne pokuša li pobjeći, kako će to spriječiti?

Edie je bila borac. Znala je da je jedan od razloga zbog kojeg su joj se misli tako komešale bila činjenica da više nije imala svoj kamen srca. Ali, nije ni Hodač. To je ipak bilo nešto. Vjerojatno to samo po sebi nije bilo dovoljno da je održi na životu, ali bilo je dovoljno da je nagna da pokuša pronaći način da ostane živa.

– Razvedri se, djevojko. Tako nešto ne viđa se često ...

Da nije to već bila osijevnula, prizor koji je ugledala nakon što ju je Hodač preveo preko daske koja je premošćivala uski otvoreni kanal ledene vode, bio bi je bez sumnje zapanjio. Činjenica da ga je već vidjela kao kulisu vlastite smrti, donekle mu je umanjila šarm. Ali, svejedno je to bio nevjerojatan prizor.

Ispod mračnoga Mosta Crnih Fratara rijeka je bila okovana ledom i prekrivena snijegom. Noć je tu bila protjerana plamenjem stotina fenjera i baklji koji su osvjetljavali neurednu ulicu improviziranih

260

šatora i zaklona postavljenih posred rijeke. Čula se glazba, smijeh i općeniti zvuci praznične atmosfere užitka, pomiješani s mirisom pečenja i dima. Vlasnici londonskih krčmi i kuhari došli su na sajam prodavati svoju robu u na brzinu podignutim šatorima, ukrašenim kričavim natpisima i crtežima. No, nisu se prodavali samo hrana i piće.

Bilo je tu štandova sa svakojakim drangulijama, zatim portretista, žonglera i akrobata, kao i sajamskih igara, uključujući i golemu ljuljačku u obliku broda, prepunu razdraganih muškaraca i žena svih uzrasta. Nalazio se tu i tiskarski stroj pokretan rukom, a pokraj njega sjedio je čovjek s majmunčićem i verglom. Preko te improvizirane ulice visio je golemi natpis MRZLI SAJAM. SVI STE POZVANI!, a sudeći po broju ljudi koji su milili ledom činilo se kako je cijeli London odgovorio na pozivnicu.

Opet, da Edie sve to nije već bila vidjela, bila bi opčinjena čarobnošću prizora. Ali, budući da jest, cijeli ju je prizor naročito majmun i vergl prestravljivao. Sjećala se svega, ali su majmun i vergl bili naročiti detalj u njezinu osijevanju. Vidjela ih je tada i čula njihovu glazbu, a potom primijetila da je bila prigušena sve glasnijim zvukom gajdi koji je dopirao iz povorke što se kretala niz zaleđenu ulicu s bijelim slonom koji je privlačio svačiju pažnju.

I zbilja, Edie je odjednom začula upozoravajući zvuk bubnjeva i ugledala grupu gajdaša u daljini.

Hodač ju je gurao pred sobom, jednom je rukom čvrsto držeći za rame.

Morala je zaustaviti to rasipanje vlastitih misli. Znala je da je trebala brzo razmišljati i pokrenuti se prije nego što joj nestane svake mogućnosti bijega, prije nego što ostane bez ičega. Morala je nešto učiniti, i to odmah. Čak i ako ne upali, barem će umrijeti boreći se.

Pažnju joj je privukao bljesak oštrice noža pa se usredotočila na njega. Jedan je kuhar posluživao odreske s telećeg buta koji se vrtio na ražnju u šatoru ravno pred njima. Zabio je oštricu u mesarski blok, dok je naplaćivao upravo posluženi komad mesa.

261

Sjajna čelična oštrica bila je njezin izlaz. U nedostatku drugih izlaza, odlučila je izabrati taj.

Gurnula je muf nespretno u stranu, gurajući ga prema vlastitu trbuhu i prikrivajući taj pokret kašljanjem. Hodač ju je nato samo gurnuo dalje prema naprijed, ne primjećujući da je uspjela izvući ruke iz mufa i da se nalazi svega nekoliko koraka od sjajne oštrice noža.

Zadržala je dah a onda se, kada joj je oštrica bila dovoljno blizu, bacila prema naprijed. Ruke su joj poletjele kroz zrak, završivši sa svake strane oštrice, upavši potom u crvene sokove koji su prekrivali mesarski blok. Nož nije bio oštar poput krhotine opsidijana, ali joj je ipak osigurao izlaz koji je htjela.

Prerezao je remen koji joj je stezao zapešća i čim je osjetila da su joj ruke slobodne, podigla ih je i ščepala dršku noža iščupavši ga iz mesarskog bloka.

Kada ju je Hodač pokušao ugrabiti, naglo se sagnula i okrenula. Zamahnuo joj je rukom iznad glave naherivši joj šeširić, a ona se nastavila okretati i onda mu zabila mesarski nož u nogu, sa stražnje strane koljena.

Začula je vrisak pun boli i bijesa i ostavila mu nož u nozi. Kada se nagnuo prema naprijed, hvatajući se za nogu, Edie je u njegovu džepu na prednjoj strani kaputa ugledala plameno staklo koje je pripadalo Slijepoj Ženi. Bez razmišljanja je gurnula ruku u džep i zgrabivši ga potrčala, gurajući se kroz gužvu, u pravcu otvorena leda.

U trku se sjetila kako je tijekom osijevanja vidjela da joj je šeširić pao preko očiju dok je pokušavala pobjeći, i da je to bila stvar koja ju je osudila na propast, jer je slijepo utrčala u rupu u ledu u kojoj ju je Hodač uhvatio. Pomislila je, tako trčeći, da se ponajprije mora riješiti tog glupog šešira prije nego što je košta života.

Počela je petljati prstima oko trake, što je bila dobra ideja, ali i užasna pogreška: jer je petljanje u punoj brzini, u pokušaju da skine šešir s glave bila upravo stvar zbog koje joj je pao na oči i zaslijepio je.

Prošlost ne možeš promijeniti.

Čak ako se nije još ni dogodila.

262

48 – POSLJEDNJE UTOČIŠTE

– Kako će ovo uspjeti? – pitao je George.

S mjesta na kojemu je stajao, nije mu se činilo da će uspjeti. Ipak, stajao je na prilično nevjerojatnom mjestu. U bojnim kolima kojima je upravljala Kraljica drevnih britanskih plemena, pokraj Topnika iz Prvoga svjetskoga rata, jureći prema dvama sićušnim paralelnim ogledalima koja su pridržavale Kraljičine kćeri.

Ogledala su izgledala neopisivo mala, a kada su im se primakli Kraljica je usmjerila svoje koplje prema njima ... i promašila.

– O. K., – rekao je George, pogledavajući u Topnika i Časnika. – Nemamo vremena za vježbe ciljanja.

Kraljica je tako naglo okrenula kola da su se nagnula na jednom kotaču, i na trenutak su George i Topnik bili zaokupljeni isključivo pridržavanjem za ogradu kola, pokušavajući izbjeći izlijetanje u travu. Potom se drugi kotač uz udarac spustio na tlo, a Kraljica je pojurila natrag prema ogledalima.

– Sad će ona to, – rekao je Topnik.

Iznova su im se približili, a Kraljičine kćeri nisu niti trepnule kada su im oštrice koje su izbijale iz kotača projurile nekoliko centimetara od koljena, a Kraljica podigla svoje koplje i ponovno promašila.

– Nemamo vremena za to! – povikao je George, iskočivši iz kola. Začuo je kako je Topnik nešto viknuo za njim, ali ga je ignorirao i potrčao prema Kraljičinim kćerima.

One su šokirano zurile u njega.

– Kako to radi? – pitao je on, čvrsto stišćući dršku svog malja.

– Samo zakorači unutra, – odgovorila je kćer s njegove desne strane. – U bilo koje ogledalo. Hodač ih je namjestio tako da te odvedu ravno k njemu.

George je pomislio da ni to najvjerojatnije neće uspjeti, ali se istodobno sjetio kako je vidio da je Hodač zakoračio u takva ogledala

263

i povukao Topnika za sobom pa je pomislio na Edie, i ta ga je misao natjerala da posegne za ogledalom i zakorači u nj.

Osjetio je napinjanje površine, a potom je padao kroz slojeve crnila koji su tamno bljeskali, zbog čega mu je naglo pozlilo i zavrtjelo mu se u glavi a onda je pad iznenada završio, a on se našao lica zagnjurena u snijeg.

Pogledao je prema gore i pred sobom ugledao prijeteći crni zid velike lađe, zaleđene u rijeci. A kada se okrenuo vidio je, sto metara dalje, fenjerima osvijetljenu šatorsku ulicu Mrzloga Sajma kojom je milila povorka s bijelim slonom u sredini.

Kad je pao izgubio je malj pa je počeo kopati po snijegu u potrazi za njim. Pronašao ga je točno u trenutku kada je iza sebe začuo tihi prasak i onda ugledao Topnika, koji se pojavio niotkuda. Pogledao je u Georgea, kratko se nasmiješivši.

– Njoj će trebati cijela vječnost da stigne.

– Nemamo cijelu vječnost, – odvratio je George, dižući se na noge i upirući prstom. – Slon je već tamo.

I krenuo je prema naprijed. Topnik ga je uhvatio i zaustavio.

– George, upravo sam se nečega sjetio. Prekršio sam zakletvu. Hodač ima moć nada mnom. Već ju je jednom iskoristio. Nisam mogao kontrolirati vlastite ruke.

– Molim? – rekao je George prelazeći pogledom preko gomile u daljini, tražeći Edie.

– Mislim, ugleda li me, mogao bi me natjerati da učinim nešto loše ... – Topnik je izgledao posramljeno. – Trebao sam pustiti Časnika da dođe ovamo umjesto mene.

– Ne, – odvratio je George odlučno. – Netko je morao ostati i čekati naš povratak, u slučaju da Hodač krene za nama. Netko ga mora tamo dočekati i ustrijeliti čim izađe iz ogledala.

– Da, ali ...

– Bez ali, – povikao je George i potrčao svom snagom.

264

Ugledao je Edie.

– Samo nemoj da tebe prvog vidi, dobacio je Topniku preko ramena.

Potom je trčao preko snijegom prekrivene čistine, prema Edie koja se udaljavala od gomile. Počeo je vikati, pokušavajući joj presjeći putanju.

– Edie! Ovamo!

Činilo se da ga nije čula. Možda zato jer je petljala po vrpcama šešira koji joj je netko nabio na glavu.

I Topnik je potrčao. Ugledao je Hodača kako je izašao iz gomile brzo šepesajući. Vidio je i kako se okrenuo i povikao nešto u tamu na drugoj strani rijeke. Začuo je riječi.

– Uhvati djevojčicu, Ikare! Gdje je Bik? Uhvati tu prokletu djevojčicu!

Topnik je vidio što će se dogoditi, prije Georgea. Prestao je trčati prema Edie i umjesto toga potrčao je prema obali rijeke, tamo gdje su splavari iskopali kanal između nasipa i leda, kako bi mogli naplaćivati ljudima prelazak preko njega. Ugledao je krupnoga oca koji se prepirao zbog cijene prelaska, dok je njegova svečano odjevena kćer uzbuđeno skakutala i upirala prstom u šarenilo na ledu. Njezin je glas bio dovoljno oštar da presiječe zvuk gajdi i bubnjeva i probije se do Topnikova uha.

– O tatice, tatice, plati tom čovječuljku! Tamo je, a nećemo ga vidjeti!

– Slon ...

I George je čuo taj glas i sjetio se kako mu je Edie rekla da je nešto propustila vidjeti jer je gledala u slona pa je rukama okružio usta kao megafonom i povikao prema Edie, koja ga još nije bila vidjela.

– Edie ne gledaj u slona!

A onda je zapeo o gomilicu leda i pao.

Ali ne prije nego što ga je Edie ugledala. Upravo u trenutku kada

265

je htjela nešto izviknuti natrag prema njemu, Hodač se bacio na nju i pali su na led. Edie se otimala i udarala poput divlje mačke, bez razmišljanja, kao divlja životinja kada se bori za goli život. Udarila je staklom Slijepe Žene stisnutim u šaci u zdravo Hodačevo oko. On gaje uspio na vrijeme zatvoriti i izmaknuti glavu, ali ga je blješteće staklo na trenutak oslijepilo.

– Sad ćeš umrijeti, mala! – vrištao je.

Ona ga je nato udarila petom u bradu, prevrnula se unatrag i potrčala, a on je grabio rukom za njom, još uvijek zaslijepljen bljeskom stakla.

Iz kaputa je izvukao dugački bodež i potrčao za njom.

Edie se sada borila sa šeširom koji joj je Hodač tijekom borbe još snažnije nabio na oči.

Tijelom joj je strujalo toliko adrenalina da je zaboravila na metar široku rupu punu ledene vode točno pred njom.

Zagazila je u vodu umjesto u tvrdi led pa je pala prema naprijed, ravno u rupu, i doživjela šok osjetivši hladnoću i vodu u ustima. Uhvatila se za rub leda pokušavajući se iskobeljati iz rupe. Izvukla je glavu iz vode, lica prekrivena mokrom kosom kao morskim algama i pomislila kako sada stoji negdje sa strane i promatra samu sebe, osijevajući tu svoju prošlu smrt u budućem i dalekom Londonu. Vrisnula je upozorenje samoj sebi pokušavajući se izvući iz ledena zagrljaja vode.

– Edie! Fratar je dobar! Ne vjeruj Maloj Tragediji! On nije ono što se čini! Reci Georgeu! Hodač namjerava otvoriti zla ...

Onda je netko ispružio ruku prema njoj i zgrabio je za kosu, ali ne kako bi je spasio. Počeo ju je gurati natrag pod vodu i sve što se potom moglo vidjeti bili su mjehurići i prskanje vode, a ona se na trenutak uspjela osloboditi i udahnuti malo zraka pokušavajući završiti svoje upozorenje.

– ... vrata u Ogledalima ...

Potom je Hodačeva ruka zgrabila njezin šeširić i gurnula joj

266

usplahireno lice pod vodu po posljednji put, a ona je nastavila vikati dok su joj se pluća punila vodom, a posljednja stvar koju je vidjela tonući u tintasto crnilo vode bilo je Hodačevo lice, osvijetljeno crvenom svjetlošću udaljenih fenjera, kako joj se ceri kroz plutajuće pramenje njezine vlastite kose.

I u tom posljednjem užasnom trenutku poželjela je sve. Dok je tonula prema smrti, sve su godine njezina života nestajale, a ona postajala sve mlađom. Svi oni slojevi grubosti kojima se morala zaogrnuti kako bi preživjela, sada su se ljuštili s nje i počela se osjećati nekako bespomoćno, mlado i sićušno. Dok je jurila prema završetku vlastita života osjećala je bijes što tako mora biti. Htjela je početi ispočetka.

Htjela je svoju majku natrag, prije nego što se promijenila i postala čudna, prije nego što je poludjela, prije nego što je otišla i nikada se nije vratila ...

A onda je Edie umrla.

267

49 – ŽELJEZNA RUKA

George je udario u Hodača punom brzinom. Svaki ga je atom snage i bijesa u tijelu tjerao u njega kao brzi vlak.

Znao je da je zakasnio. Znao je da je Edie bila mrtva. Znao je da je to bila njegova krivica.

Obojica su odletjela u snijeg zbog siline udarca.

George je zamahnuo teškim maljem prema Hodaču, kao da je htio zaustaviti njegovo crno srce jednim snažnim udarcem.

Malj je udario o nešto što je Hodač nosio pod majicom, nešto debelo što je napuklo i pomaklo se istovremeno.

Hodač je glasno uzdahnuo kada mu je George izbio sav zrak iz pluća, ali je ispružio jednu ruku i uspio uhvatiti Georgea za kosu i lijevo uho. Obojica su se teturavo pridigla na noge, gledajući se u oči. Hodač je došao do zraka i zarežao na Georgea bijesno zureći u njega zdravim okom.

– Pokušavaš li se ti to sa mnom boriti, dječače?

– Ne, – procijedio je George. – Pokušavam te ubiti.

Izrekavši to, osjetio je snažnu žareću bol u ruci, u smjeru pazuha, i znao je i bez gledanja da je brončana žila u njegovoj ruci krenula prema srcu.

Znao je da je to bio drugi dvoboj. To brutalno naguravanje u snijegu i ledu bio je njegov sljedeći dvoboj, trenutak u kojemu će umrijeti ili nastaviti živjeti.

I nije ga bilo briga.

Jer nije bilo šanse da ne održi svoju riječ.

Hodač mora umrijeti.

– To je prava šteta. Ali ja imam sve vrijeme ovoga svijeta na raspolaganju ...

Vrijeme se usporilo za Georgea. Vidio je bljesak oštrice noža kada

268

ga je Hodač izvukao i pokušao zabiti u njegov trbuh jednim okrutnim, ubojitim pokretom.

Georgeova je ruka poletjela prije nego što je stigao razmisliti o tome, i ovaj put nije oklijevao. Uhvatio je oštricu noža i čvrsto je stisnuo, zaustavivši je centimetar od svoga trbuha.

Hodač je razrogačio oko, šokiran dječakovom snagom. A zbog onoga što je sljedeće ugledao, zakoračio je korak unatrag.

Pogled u dječakovim očima bio je nepomirljiv i tvrd poput kamena.

– E, nećeš, – rekao je George.

I oštro je trznuo rukom, odlomivši tako oštricu tik iznad drška.

Onda je podigao ruku iznad ramena i kada je Hodač ispustio njegovu kosu i pokušao pobjeći, zgrabio ga je za ruku i držao ga tako zabivši mu oštricu u srce.

Međutim, oštrica je udarila u nešto tvrdo i skliznula u stranu zabivši seu Hodačevo rame toliko duboko, da je George više nije mogao izvući. Pustio ga je, primjetivši da mu ruka uopće nije bila razrezana usprkos činjenici da je svom snagom zgrabio dvostranu oštricu.

Hodač je pogledao u odlomljenu oštricu zabodenu u svoje rame, a onda počeo zavijati od bijesa.

George je pogledao u crnu rupu u ledu. Edie je davno nestala. Brzo se sagnuo i podigao morsko staklo koje joj je ispalo u borbi. Vidio je da nije bilo njezino jer je bilo drukčijeg oblika i boje, ali znao je daje to bio kamen srca i bez razmišljanja ga je ispustio u vodu. Ako je već bila sama i mrtva u mračnoj vodi, najmanje što je mogao učiniti jest pružiti joj tračak svjetlosti.

Okrenuo se natrag prema urlajućem Hodaču, prešao korak snijega koji ih je dijelio i udario ga u lice. Hodač je umuknuo, ponovno šokiran silinom udarca.

U daljini su se sve glasnije čuli nekakvi kratki uzbuđeni vrisci. Ali, George je ignorirao taj zvuk i nastavio udarati. Hodač je pao na leđa.

269

Tek tada George je zakoračio unatrag, uzeo svoj malj i nadvio se nada nj.

Začuli su se udarci kopita, a Hodačev je pogled na trenutak skrenuo ulijevo. Nacerio se Georgeu kroz krvava usta.

– Sada ćeš umrijeti, dječače.

George se okrenuo i ugledao Bika koji je jurio prema njemu preko leda.

– Možda, – rekao je. – Ali, ti ćeš umrijeti prije mene. – Podigao je malj. – Tvojim ću se Bikom pozabaviti kasnije.

– Nije riječ o Biku, nasmiješio se Hodač, podigavši pogled prema gore.

Ikar je udario Georgea u leđa poput letećeg malja.

270

50 – POD LEDOM

Topnik je bez oklijevanja skočio u uski kanal ledene vode između leda i nasipa.

Vidio je kako je Edie potonula u nj, a vidio je i kako je ni on ni George neće uspjeti spasiti. Zato je učinio jedinu stvar koja mu je preostala. Zaronio je pod led.

Tone bronce ne plivaju baš najbolje pa je pao na dno Temze i nastavio grabiti kroz crnilo prema mjestu gdje se otprilike nalazila rupa u ledu. Ljudski dio njega proživio je žareću, užasnu bol nedostatka kisika, ali toliko mu se žurilo da se uopće nije trudio zadržavati dah i odgoditi bol, jednostavno je odmah udahnuo vodu i nastavio dalje.

Ništa nije vidio pa je hodao dnom rijeke vođen isključivo instinktom. Snijegom pokriven led tvorio je svod nad rijekom koji nije propuštao nimalo svjetla. I dok se kretao prema naprijed shvatio je da neće moći vidjeti ni rupu, budući da će kroz nju ugledati tek mrak noćnoga neba, koji se nimalo ne razlikuje od neprobojne tame što ga je okruživala.

Počeo je mahati rukama dok je hodao, nadajući se da će, kada ga već nije mogao vidjeti, slučajno zapeti o Edieino tijelo. Ali dok je tako slijepo mahao, shvatio je da je sva nada bila uzaludna.

Djevojčice više nije bilo.

Onda je narančasta svjetlost ispala iz ledenog svoda nad njim, i on je pogledao prema gore i nakratko ugledao svijet iznad njega kroz rupu u ledu, i Georgea kako slijepo zuri prema dolje, lica na trenutak osvijetljenog tonućim kamenom srca, prije nego što se odmakao od rupe.

Topnik je ispružio ruku i uhvatio kamen na lancu, podigavši ga visoko kao fenjer u oluji. Narančasta je svjetlost bila toliko snažna da je zamućena rječna voda postala odjednom manje mutna i tada je Topnik ugledao tijelo, stopala uhvaćenog u slomljeni kotač zaprežnih kola koji je virio iz blata, s kosom što je beživotno lebdjela nizvodno,

271

u smjeru mora.

Oslobodio joj je stopalo i podigao je, potrčavši potom prema nasipu. Grabeći naprijed, pogledao je u njezino blijedo mrtvo lice i objesio joj kamen srca oko vrata kako bije mogao bolje držati. Čvrsto ju je privio k sebi, kao da bi samom snagom zagrljaja mogao utjerati iskru života iz sebe u njezino mrtvo tijelo.

Naravno, pod vodom je nemoguće plakati, tako da je peckanje u njegovim očima vjerojatno izazivala Temza opirući se njegovu pokušaju da protrči kroz nju.

Uspentrao se uz kosinu, vođen svjetlošću baklji i izvukao se iz vode. Osjetio je težinu Edieina beživotnog tijela u svome naručju, dok se kašljući dizao na noge. Namjeravao je započeti s ispumpavanjem vode iz njezinih pluća, kada je čuo udarce na ledu i ljutito frktanje koje je najavljivalo jurećeg Bika. Čvršće je zgrabio Edie i potrčao.

George je krajičkom oka ugledao Topnika kako je izronio iz ledene vode, dok ga je Ikar odnosio udaljavajući ga od Hodača koji je ležao na leđima petljajući po svojoj odjeći, užurbano pokušavajući izvući nešto iz majice.

Ikar je vrištao Georgeu u lice, a on se refleksno zagledao u slijepu oblinu njegova prsnog oklopa: negdje unutar te složene tvorevine bila su usta što su ovako bijesno vrištala.

Ikar je bio gori letač od Cjevčuge. George se nalazio svega pet metara iznad leda, udaljavajući se trzajima od Topnika koji je nosio Edieino tijelo. Nije mogao vidjeti što je to Hodač radio, a onda je primijetio kako se nešto pojavilo niotkuda i počelo tutnjati ledom prema Topniku, dok su rotirajuće oštrice na njegovim kotačima bijesno raspršivale okolni snijeg.

George je još uvijek u ruci držao malj.

– Dobit ćeš jednu priliku, – obratio se George stvorenju skrivenom iza oklopa pred njim. – Spusti me dolje.

Ikar je vrisnuo i bijesno ga protresao. George je vidio da ga je stvorenje držalo ljudskim stopalima, čiji su ga prsti stiskali kao kakve

272

žilave kandže.

– Dobro, – rekao je.

Potom je maljem udario u Ikarov oklop. Udario je u nj nekoliko puta i dok je to činio, Ikar je vrištao podižući se u nebo, a onda se začuo prasak i njegova se zaštitna ljuska raspukla. George je odjednom gledao u njegove lude oči.

Ikar je bio zgrčeni muškarac stiješnjen u uskom pletenom oklopu. Ruke su mu bile savijene jedna preko druge, a usta i donji dio lica povijeni nekakvim trakama ali ipak ne toliko prikriveni da George ne bi vidio neprijateljsko ludilo koje je zračilo iz njegova iskešenog izraza.

– Spusti me dolje, – ponovio je George.

Ikar ga je bijesno stisnuo stopalima, a oči su mu jače zasjale. Zatresao je glavom u nepogrešivom Neću.

– Onda žalim, – rekao je George i udario maljem posred Ikarova namrštenog čela. Lude su se oči okrenule i Ikar je počeo padati, bez svijesti i po prvi put nijem.

George je tek uspio vidjeti kako će sletjeti u vodu, malo dalje od mjesta gdje je započinjao led. Oslobodio se zagrljaja Ikarovih mlitavih stopala trenutak prije nego što su udarili u površinu vode.

Ikar je udario u vodu i odmah potonuo. George se odgurnuo prema površini i glasno udahnuo zrak u pluća, okrenuvši se na vrijeme kako bi vidio da se približava rubu leda prema kojemu ga je povlačila struja. Rub je bio skriven naplavljenim drvetom i grančicama, i odjednom ga je preplavio užasni predosjećaj kako će ga voda povući pod led. Uhvatio se za rub leda kada je do njega stigao, ali prsti su mu odmah skliznuli i nestao je pod njim.

Na površini leda Topnik je u posljednji čas ugledao Bika. Zgrabio je Edieino tijelo i odskočio u stranu kada su mu se približili oštri rogovi. Bik ga je pokušao njima zakvačiti, ali je zbog brzine promašio zabivši se potom u hrpu snijega nakupljenog na nasipu.

Topnik je čuo kako ga netko doziva i okrenuvši se ugledao

273

Kraljicu koja mu se približavala ledenim poljem, dok su se njezini konji napinjali pod svojom ormom podižući kopitima goleme količine snijega. Na bojnim je kolima stajala još jedna figura, a budući da na glavi nije imao kapu, Topniku je trebalo nekoliko trenutaka da shvati kako je riječ o Časniku.

Potrčao je prema prilazećim kolima, cijelo vrijeme držeći Edieino tijelo u naručju. Iza leđa je začuo frktaj i udarce kopita i znao je da se Bik okrenuo i da mu je sada za petama.

Dok su mu kola prilazila bez usporavanja, razmak između njega i Bika smanjivao se jednakom brzinom.

Vidio je da Časnik upire prstom prema dolje izvikujući: 'Pazi na kotače!'

Potom je Časnik ispružio ruku najdalje što je mogao, naginjući se toliko daleko preko jedne od vrtložnih oštrica, da se Kraljica morala nagnuti na drugu stranu kako se bojna kola ne bi prevrnula. Potom se vrijeme ubrzalo kada su jureća kola prišla Topniku, a on osjetio Bikov dah na svome vratu i lagano povlačenje kada gaje iznova pokušao zakvačiti rogovima. No nije imao vremena razmišljati koliko mu je bio blizu jer se morao usredotočiti na jureče oštrice koje su se približavale njegovim koljenima. Ispružio je jednu ruku kao biciklisti kada najavljuju skretanje i preskočio preko oštrica koje su projurile pod njim. Otvorenim je dlanom udario u Časnikovu podlakticu i stisnuo je u istome trenutku u kojemu je Časnik zgrabio njegovu ruku.

Potom je Topnik u zaletu poskočio prema gore i u polukrug, dok se Časnik čvrsto držao za ogradu kola, i konačno se našao u njima.

Bik nije uspio usporiti svoj bezglavi trk i oštrice kotača rasporile su ga poput kakva golemog otvarača za konzerve, a svuda uokolo razletjele su se sjajne brončane strugotine. Bik je poletio prema naprijed, rogovi su mu se zabili u led, a on ostao nepomičan, okrenut naglavce, okrunjen vlastitom brončanom utrobom.

Kraljica se osvrnula.

– Taj više neće ubijati žene.

274

Topnik je ispustio Edie na uzdrhtali pod kola i stao joj ispumpavati vodu iz pluća. Bilo je to kao da pokušava raditi na uzbibanoj brodskoj palubi.

– Pomozi mi, – rekao je.

Časnik ga je zgrabio za ramena pokušavajući ga umiriti.

Kraljica je stala okretati kola.

– Držte se, – povikala je. Časnik je podigao pogled i vidio kako je jurila prema svojim dvjema kćerima koje su držale podignuta ogledala.

– George, – povikao je Topnik, uzaludno ispumpavajući vodu iz pluća mrtve djevojčice.

– Ti se drži, – povikao je Časnik. I kada je Kraljica iz prvog pokušaja pogodila ogledalo kopljem, Časnik je pustio Topnika i iskočio iz kola.

Začuo se prasak i kola su nestala. Časnik se podigao na noge.

Ostanite tu, rekao je djevojkama, udaljavajući se od svjetala Mrzlog Sajma i trčeći prema tamnom mjestu na kojemu je led završavao.

275

51 – KAMEN SRCA

– Mrtva je, – rekao je Topnik kada je Kraljica zauzdala svoje konje i zaustavila kola pred ratnim spomenikom. Potom se spustila na koljena pokraj njega, dok je on još uvijek ispumpavao vodu iz Edieinih pluća.

– Zašto onda to još uvijek radiš? – pitala je, primaknuvši se Edieinoj glavi.

– Zato jer ne znam što bih drugo mogao učiniti, – odvratio je

Podigavši pogled prema njemu, vidjela je kako mu se dvije velike suze spuštaju niz obraze.

Sagnula se nad Edieina otvorena usta, nagnula joj glavu unatrag i zatvorila nos. Onda je duboko udahnula i potom upuhala zrak u njezina vodom natopljena pluća. Sve je to još jednom ponovila. Zatim je kratko osluškivala. Kada nije čula nikakvo disanje, iznova je ponovila cijeli postupak. Neko su vrijeme njih dvoje pokušavali oživjeti Edieino mrtvo tijelo, odbijajući prihvatiti činjenicu da joj nije bilo povratka.

Naposljetku je Topnik pogledao u Kraljicu između dvaju udaha. Oči su mu se ispraznile od suza i sada su bile ispunjene samo očajem.

– Zašto to činiš?

Ona je rukom protrljala oko i Topnik je na trenutak, u načinu na koji je isturila bradu prema njemu, u njoj ugledao djelić mrtve djevojčice.

– Zato jer ni ja ne znam što bih drugo mogla učiniti. Osim nastaviti s borbom.

– Onda u redu.

Topnik je nastavio pritiskati Ediein prsni koš.

Nije ni ona znala.

A onda je ljutito i očajnički udario u taj prsni koš, a Edie je na to povratila veliku količinu riječne vode i zgrčila se u užasavajuće

276

snažnom kašlju.

Oči su joj se na trenutak otvorile, a potom ponovno zatvorile jer je izgubila svijest. Topnik joj je opipao bilo. Slabašno je kucalo. Zurio je u nju u potpunoj nevjerici. Onda je pogledao u Kraljicu. Nikada je nije vidio da se smiješi, ali sada joj je lice bilo obasjano osmijehom.

– Misliš, ni ona ne zna, – rekla je.

On ju je ozareno gledao.

– Da nisi prokleta Kraljica sad bih te poljubio.

– Da nisam prokleta Kraljica, možda bih ti to čak i dopustila.

Potom joj se na lice vratio uobičajeno ozbiljan izraz.

– Još je u opasnosti. Još uvijek postoji velika vjerojatnost da umre od pothlađenosti. Treba nam vatra.

– Nemamo vatru.

Kraljica je skidala svoj plašt. Pronađi kaput ili nešto takvo. Moramo je ugrijati.

On je stiskao Edieino zapešće.

– Puls joj se gotovo ne osjeti.

– Pa kreni onda! – prekinula ga je Kraljica i počela skidati mokru odjeću s Edieina tijela.

Topnik je otrčao do spomenika gdje su Časnikov kaput i kapa ležali pokraj mokrog zavežljaja s kamenjem srdaca. Podigavši kaput primijetio je da se iz zavežljaja diže para.

– Požuri! povikala je Kraljica. Moramo je ugrijati. Gubimo je.

– Evo, – odvratio je, bacajući kaput preko ramena i odvezujući zavežljaj.

Svjetlost ga je zaslijepila. Brzo se osvrnuo da vidi je li uokolo bilo mrljavaca, ili im se možda Hodač odnekud prišuljao. Ali onda je primijetio nešto u vezi svjetlosti. Stakalca koja je ubacio unutra bila su sva drukčije boje, no sada su sva svjetlila jednakom toplom svjetlošću, narančastom poput srca dobro raspirene vatre.

277

– Topniče! – povikala je Kraljica. – Gubimo je!

Iznenađeno je podigla pogled, nakon što je Topnik ispustio zavežljaj s kamenjem pokraj nje.

– Kamenje srdaca. Prokleti Hodač skupljao ih je kao trofeje, uspomenu na sijevke koje je pobio.

Poput njega i Kraljica se stala osvrtati uokolo, u potrazi za opasnošću.

– Ne, – rekao je, raspoređujući kamenje uokolo Edie. – Ne upozoravaju nas. Mislim da nju osjećaju. Mislim da je to u njima iskrica svih tih izmučenih djevojaka koja se posljednji put upalila. Mislim da su se to one odlučile narugati Hodaču.

Kraljica je gledala kako pažljivo polaže jedan kamen preko Edieina srca, a potom je i ona gurnula ruke u rasplamsalu hrpu kamenja i pomogla mu okružiti Edie njihovom toplinom, a onda ju je omotala svojim plaštom i Časnikovim kaputom.

I na kraju se zaista nije bila riječ samo o tome da joj Topnik i Kraljica nisu dopustili da umre. Nije ju samo to spasilo. Spasile su je i sve usamljene i izgubljene djevojke, sve te neobične žene koje su vjerovale kako su lude jer nisu shvaćale da je njihovo osijevanje bilo dar, a ne prokletstvo. Sve one sada su okružile tu posljednju zmučenu djevojku, darujući joj sve tople iskre koje su tijekom života pohranile u svoje kamenje, tako da ona može nastaviti dalje živjeti i za njih.

Budući da je Kraljica znala da je tome bilo tako, plakala je gledajući kako se boja vraća u Edieine obraze i kako joj se oči polako otvaraju.

Ruka joj se trzala na mjestu na kojemu je ležala, u velikom Topnikovom dlanu. On ju je nježno stisnuo. Njezine su se oči fokusirale na njega i kada ga je prepoznala snažno mu je stegnula ruku, a on je iznova vidio malo rijetko čudo njezina osmijeha koji joj je obasjao lice poput sunčeve svjetlosti.

– U redu je, – rekao je hrapavim glasom. – Sa mnom si. Hodač te nije uspio ubiti, prejaka si ti za njega. A bila si prejaka i za prokletu rijeku pa te ni ona nije ubila. Na sigurnom si.

278

Edie je kimnula i snažno se nakašljala.

– Gdje je George?

279

52 – LEDENI DEMON

Časnik nije pronašao Georgea na rubu leda. Pronašao je njegov malj, uhvaćen u naplavljenu granu. Kada ga je povukao, primijetio je da je Georgeova ruka još uvijek bila provučena kroz kožnatu omču u dršci. Povukao je ruku i izvukao ga van, a on se nakašljao i drhteći pao na led.

– G - gdje je Edie? bila je prva stvar koju je izgovorio. Vidio je da je Topnik izvukao nešto iz rijeke kada ga je nadletio u Ikarovu zagrljaju, i nadao se da je to bila Edie.

– Bojim se da je mrtva, stari moj, – rekao je Časnik. – Već su je odveli kroz ogledala. Možeš li trčati?

George je izgledao užasno. Drhtao je i zubi su mu cvokotali, ali je čvrsto stiskao malj u ruci.

– Aha, – rekao je zureći u led.

Na licu mu se odjednom pojavio ubilački izraz. Ugledao je pognutu figuru Hodača koji je čučao na ledu, ucrtavajući nekakve znakove u snijeg oko sebe.

– Dobro, – rekao je Časnik, stisnuvši mu rame, – bit će pravi uspjeh uspijemo li doći do onih djevojaka tamo i do ogledala, a da nas on ne primijeti.

George je otresao Časnikovu ruku s ramena.

– Ne, – odvratio je. – To ne bi bio nikakav uspjeh.

I započeo je odlučno koračati prema Hodaču.

Hodač ga nije primijetio. Bio je toliko uzbuđen da je jedva disao, a razlog tom njegovom ushitu ležao je pred njim.

George mu u borbi nije uspio probosti srce. Spasila su ga dva voštana koluta među kojima se nalazilo Crno Ogledalo. Iako su ga kolutovi zaštitili od kontakta s Ogledalom, nisu uspjela zaštititi samo Ogledalo.George ga je raspolovio svojim udarcem.

Hodač je bio izvan sebe od sreće jer je shvatio da se pred njim

280

nalazilo rješenje njegova problema, da je dobio drugo Crno Ogledalo. Nikada mu, tijekom stoljeća potrage za izgubljenim drugim ogledalom, nije palo na pamet da bi jednostavno mogao uzeti postojeće ogledalo i razbiti ga u dva dijela.

Znak koji je upisivao u snijeg bio je zaštitni pentagram.

George je počeo trčati, a Časnik ga je slijedio u stopu. Potom se iza njih začuo tihi prasak i pojavila su se bojna kola.

– Dečko! – povikala je Kraljica. – Dolazi ovamo!

George je nastavio trčati prema Hodaču.

– Ubit ću ga, – povikao je.

– Ne, George, – odvratila je Kraljica. – Djevojčica je živa!

George se naglo zaustavio.

– Molim?

Kolima je stala pokraj njega.

– Uskoči. U užasnom je stanju, ali bit će dobro. Pita za tebe. Dođi, moramo brzo nestati odavde.

Časnik je zgrabio Georgea, gurnuo ga u kola i uskočio za njim.

– Kući, James, i ne štedi konje, – nacerio se.

George i Kraljica su gledali u Hodača i njegovu užurbanu aktivnost u snijegu. Pogledali su se.

– Što? – upitao je Časnik.

– Kad malo razmislim, zašto ne? – rekla je Kraljica, a George se nasmiješio cvokoćući zubima, na što je ona coknula jezikom i potjerala konje u galop.

– Oh, k vragu, – rekao je Časnik, otvarajući futrolu svojeg pištolja. On ne ostaje mrtav dugo, to znate ...

– I kratko će biti od pomoći, odvratila je Kraljica i pucnula uzdama, razjareno se smiješeći dok joj je kosa vijorila na vjetru.

Hodač je bio toliko usredotočen na pravilno postavljanje dvaju

281

Crnih Ogledala u snijegu, sučelice jedno drugom, da je podigao pogled tek kada mu je prvi metak zapljusnuo lice snijegom.

Ugledao je konje kako galopiraju prema njemu, a iza njih Kraljicu kako podiže svoje koplje, Časnika koji je pucao u njega i Georgea koji se naginjao iz kola s podignutim maljem, iznad vrtložećih oštrica pričvršćenih na kotače.

– Budale! – vrisnuo je.

Jurili su ravno na njega. Nije imao kamo pobjeći. Umjesto toga je čučnuo još niže, zagnjurivši lice u snijeg i pobrinuvši se prije toga da dva Ogledala gledaju jedno u drugo.

Znao je da ih je ispravno postavio jer su iz obje polovice provalile vrućina i para i započele topiti snijeg pred sobom.

Na brzinu je nešto tiho promrmljao i posegnuo u tamno Ogledalo. U istome trenutku u kojemu su oštrice preletjele preko prostora na kojemu je čučao, Ogledalo ga je povuklo unutra i nestao je.

Nakon što su projahali preko mjesta na kojemu Hodača više nije bilo, Kraljica se nagnula unatrag iz kola i zabila svoje koplje u led. George je pogledao dolje i vidio da su projahali kroz zaštitni pentagram, brišući njegove granice upisane u snijegu. Kada je Kraljica naglo okrenula kola, ugledali su nešto drugo.

Polovice Crnog Ogledala rastopile su snijeg između sebe i nestale. Ali prije nego što su nestale, nešto je pobjeglo kroz vrata koja je Hodač u njima otvorio.

Budući da je to nešto bilo napravljeno ni od čega, bila mu je potrebna nekakva materija kako bi preživjelo na svijetu, a prva stvar na koju je naišlo u zraku bio je snijeg koji su podigle oštrice kotača prešavši granicu pentagrama. Kraljica se nagnula i izvukla koplje iz leda.

Potom su krenuli natrag prema njezinim kćerima i prema sigurnosti što ih je dozivala iz srebrnih ogledala koja su držale.

Pogledavši unatrag, George je vidio kako se zrakom vrtlože ledeni kristali i oblikuju figuru koja se naglo povećala i potrčala za njima.

282

– Brže! – povikao je. – Požurite!

Ledeni se demon povećavao, približavajući im se nevjerojatnom brzinom, a onda je Kraljica trznula uzdama i kada je prvi je konj udario u ogledalo začuo se prasak, i na trenutak su svi padali kroz slojeve crnila. Dok su tako padali, svi su imali osjećaj da je nešto letjelo pokraj njih, nešto izrazito hladno i strano, poput naleta nezemaljske hladnoće ...

283

53 – NAPUKLI KAMEN

Londonski Kamen ležao je iza zaštitne rešetke, na svom uobičajenom mjestu u Ulici Cannon.

Nitko ga nije primjećivao, niti je itko u prolazu zastajao pred njim.

Nitko nije osjećao njegovo mračno zujanje koje je pulsiralo kroz grad i njegove zgrade, i kamena stvorenja koja su ga nastanjivala.

Ali, nešto ga jest primijetilo. Primijetilo ga je čim je stiglo te je pojurilo k njemu brzinom misli.

Kamen se nije pomakao, ali ga je naglo prekrio debeli sloj mraza zbog kojeg je napukao.

Bila je to sitna pukotina.

Ali, to je bilo dovoljno.

284

54 – POSLJEDNJA POSTAJA ZA NIKAMO

... a onda je kočija sletjela u travu, a Kraljica zaustavila konje. Okrenula se, provjeravajući jesu li njezine kćeri došle za njima. Kimnule su joj i sve tri su se zadovoljno nasmiješile.

– Jeste li osjetili? – pitao je Časnik.

– Osjetili što? – odvratio je Topnik, podigavši pogled s mjesta na kojemu je sjedio pokraj Edie, rumene Edie koja je izgledala kao da joj je bilo jako toplo umotanoj u Kraljičin plašt i Časnikov kaput.

– Nešto je došlo za nama, – rekao je George, iskačući iz kola i trčeći prema Edie. Ona mu se smiješila, ali je ispružila ruku upozorivši ga:

– Pazi na kamenje!

Kamenje upozorenja bilo je raspoređeno po tlu uokolo nje, i sva su sada bila mutna. Osim jednog malog plavog kamena, plavog poput šeširića koji je na glavi nosila patka iz priča koje joj je mama pričala u djetinjstvu. Malog plavog kamena umetnutog u naušnicu.

George joj je pažljivo prišao, i ne znajući što bi drugo učinio, udario je u rame. Ona mu se nasmiješila i udarila ga u nogu. I to im je bilo dovoljno.

U daljini je začuo neobično utješnu zvonjavu Big Bena.

– Dajte dječaku taj pokrov, – Kraljica je prstom pokazala na kaput Neznanog Vojnika.

– Ali ..., – pobunio se Topnik.

– Bez ali, – odvratila je Kraljica, – inače će se nasmrt prehladiti, već je napola mrtav.

George je odložio malj i počeo otkopčavati svoj natopljeni kaput, prstima nalik smrznutim kobasicama.

– Lijep malj, – rekla je Edie, pomalo podrugljivim tonom.

– Lijepa naušnica, George je hinio ravnodušnost.

285

– Da, – rekla je ona. – Pripadala je mojoj mami.

– Što je radila tamo s ostalim ... ah, – Topnik nije dovršio pitanje.

– Poludjela je, – rekla je Edie. – Tako su rekli. Zato su je odveli ... – Pogledala je u naušnicu. – Sada znamo zašto je poludjela ...

– I ona je bila sijevka, – rekao je George.

– Da, – odvratila je Edie. – Samo, nitko joj to nije rekao.

– Pitanje je, – ubacila se Kraljica, – zašto je sve drugo kamenje izblijedjelo, a ovo nastavlja sjati.

Topnik se tiho nakašljao.

– To je kamenje pripadalo sijevkama koje je Hodač ubio ili svojim mučenjem osudio na ludilo ili usamljeničku smrt ... Pogledao je u Kraljicu. – Ona je kimnula te je nastavio. – Možda još uvijek svijetli jer ona još uvijek živi.

Edie je spustila pogled. Nije mogla progovoriti.

George je pogledao u svoju ruku. Druga žila, ona koja mu se počela kretati prema srcu kada je prihvatio Hodačev izazov, nestala je baš kao što je i znao da hoće.

I Časnik je to primijetio. Nasmiješio se. Podigao je tri prsta, a onda savio dva.

– Samo ti je jedan ostao. Bravo.

U daljini je George ugledao policijski motocikl s upaljenim rotirnim svjetlom kako juri niz Piccadilly, ulijećući u krivinu koja je kružila oko Hyde Park Cornera.

George je pogledao u posljednju žilu koja mu se spiralno plela oko ruke, kao da je čekala da se ponovno pojavi Vitez kako bi njih dvojica mogli završiti započeti dvoboj.

Zaogrnuo se dekom koju mu je Časnik pružio, odlučivši da će kasnije brinuti o dvoboju s Posljednjim Vitezom.

– Moja bi mama mogla biti bilo gdje, – rekla je Edie vrlo tiho.

– Glavu gore, Edie, – odvratio je George i sjeo pokraj nje. – I

286

Topnik je mogao biti bilo gdje. A i ti. Ali, sada smo svi ovdje, zar ne?

Ona je kimnula.

– Možda postoji ijedan veći problem, – začuo se Časnik. Svi su pogledali u njega. – Ne čujete li?

Svi su počeli osluškivati, no čula se samo tišina. A tišina se u Londonu ne događa nikada ni noću.

Grad je utihnuo, a sat je upravo otkucao trinaest sati. Svi su se polako podigli na noge, osvrćući se uokolo. Grad je bio miran. Neprirodno miran. Toliko miran da se ništa nije micalo.

Nije bilo nikakva povjetarca. Nikakva zvuka. Ni ljudi.

Oni rijetki automobili na ulici stajali su nepomično. George je krenuo prema rubu ceste. Policijski motocikl bio je zaleđen u krivini. Vozača nije bilo. Pogledao je u poznati crveni oblik noćnog autobusa. U njemu nije bilo ni putnika ni vozača.

I ostali su polako izašli na ulicu, vidjevši isto što i George.

Edie je zavirila u prazni taksi i stala zuriti u Georgea.

– Kamo su nestali svi ljudi?

Slegnuo je ramenima, polako se okrećući se i tražeći nekakav znak života.

– I zašto se sve zaustavilo?

Jedina stvar koja se micala u cijelome gradu bio je gusti snijeg koji je odjednom počeo nečujno padati.

Pet zrcalnika i dvoje djece stajali su na već zabijeljenoj cesti, zureći uokolo šokirani tom novom situacijom u kojoj su se našli.

– Što god je s nama stiglo kroz ogledala, – polako je rekao Časnik, – nije ništa dobro, bojim se.

I nesvjesno svi su se približili jedno drugom, osjećajući se neobično samima u tišini i zureći niz neprirodno mirne ulice previše zaokupljeni onim što se događalo oko njih, da bi primijetili ono što im se događalo nad glavama.

287

Što je bila šteta. Budući da je ono što im se događalo nad glavama definitivno primjećivalo njih.

Kamena vodoriga sletjela je na sam vrh golema kamenog topa iza njih.

Topnik ju je prvi vidio.

Zakoračio je pred Edie i Georgea, petljajući po futroli, tražeći svoj pištolj.

– Pazite, počelo je!

Svi su se polako okrenuli.

George je naglo uhvatio Topnikovu ruku i povukao je prema dolje.

– Št ...? – započeo je Topnik.

– U redu je! – rekao je George. – U redu je.

– Bak? – oglasila se Vodoriga.

George se nacerio.

– Ona je na našoj strani.

Sada su svi gledali u Cjevčugu. A onda u Georgea. A onda ponovno u vodorigu.

Topnik je vratio pištolj u futrolu. Časnik mu je dao cigaretu, koju je on zapalio, pa su svi nastavili stajati tamo, gledajući u iskešenu vodorigu kroz dim cigareta i gusti snijeg.

– Prokletstvo, – rekao je Topnik. – Ako je ona na našoj strani ... onda smo stvarno nadrapali.

288

ZAHVALE

Nije lako pisati u vakuumu, a razgovori s drugim piscima od velike su pomoći u danima kad ne ide baš najbolje naročito kad se moraš potruditi kako bi se približio njihovoj kvaliteti. Zahvaljujem ovim ljudima na pomoći, izazovima i podršci tijekom proteklih godina. A oni su: Alex Nander Cary, Fergus Fleming, Jonathan Darby, Al Whiting, Katie Pearson, Patrick Harbison, Robert Harris, Amanda Silver, Rick Jaffa, Kate Bucknell, Rose Baring, Mary Miers, Barnaby Rogerson i Mary i Philip Contini.

Posebno sam zahvalan svojoj obitelji, savjetnicima i ostalim tajnim čitateljima na pomoći i podršci koju su mi pružali tijekom mog pisanja Željezne ruke Kate Jones, Ronu Bernsteinu u ICMu, Michaelu McCoyu u ITGu, Jacku, Ariadne, Ziollah More Gordon, Finnu Youngeru i Charlieu Harrisu. Konačno, htio bih zahvaliti i fotografu Andrewu Erringtonu za nevjerojatne fotografije londonskih skulptura koje su me nagnale da započnem s ovom pričom, a ispričavam se svom tati zbog dijela u kojem Topnik zaglavi pod zemljom zaboravio sam na tvoju klaustrofobiju, tata.

Stvarno ...