Naslov originala

Cloude FervalLA VIE ET LA MORT DE CLEOPATRE

Preveo s francuskog IVO HERGEŠIĆ

Likovna oprema BRANKO KOSEC

Cloude Ferval

Kleopatra

PRVO POGLAVLJE

JULIJE CEZAR

Bilo je oko devetnaest sati. U prenatrpanu alek-

sandrijskom pristaništu mornari su upravo završavali istćvar robe. Brzo, kao okašnjele ptice, kretale su se ri -barske lađe natrag u staru luku Eunosta. Bila je već pot-puna noć, kada je posljednja lađa pristala uz obalu. Prvi je izašao plećat čovjek. Bio je umotan u taman ogrtač, a putničku je kapu navukao preko ušiju. S beskrajnim oprezom pomogao je pri silasku mladoj ženi koja je bila tako hitra i spretna da bi je čovjek držao djetetom.

Premda joj je bilo jedva sedamnaest godina, tko bi mogao reći da je Kleopatra dijete? Prije dvije godine udala se za brata, kojega joj je naturio zakon njene poro-dice nakon očeve smrti. Ali taj ju je nevjeran drug dos-kora odbacio i ona je morala u prognanstvo gdje je što-šta naučila. Pa zato, kad se vraćala te večeri pod zašti -tom Apolodorovom, raspolagala je iskustvom kakvim se obično ne može podičiti mladost. Kakve je dojmove stekla kćerka Ptolomeja Auleta1 u svom djetinjstvu na dvoru koji nije skrivao svojih opačina? A otac joj je bio ču -dan kralj, koji je sred velikih nemira i provala stranaca samo spokojno i tvrdokorno svirao frulu. Kako bilo da bilo, proizašla iz rase istančane kulture, sva prožeta sa-mom sobom, pa književnošću i umjetnostima — mlada je Kleopatra neobično rano upoznala život. U doba kad ostale djevojke provode svoje dane u gineceju2 i ljube

1 Ptolomej XIII (80-52. p. n. e.).2 Grč. gynaikeion, ženske sobe u nutarnjem dijelu kuće. Prev.

još krijepost sanjajući o kojekavim sitnicama, ona je već osjetila slast zavođenja i vladanja slobodna od sva-ke predrasude, ona se nije bojala stvarima pogledati pravo u lice. Ona je znala što vrijede ljudi. Ali da im se svidi ili da se njima lakše posluži, pokazivala bi rado ka-ko je duhovita, živa i učena.

Kad je dočula, boraveći u Tebama kamo ju je kralj prognao na savjet huškača Fotina, da je Julije Ce-zar ušao u Aleksandriju, osjetila je nekom intuicijom, kojom se diče posebice osjećajna bića, da je to za nju nenadana sreća. Ali kako da dođe do toga velikog čovje-ka? Kako će postići da njegovom svemoći od ropkinje postane kraljicom? Učeni Grk Apolodor, njen bivši uči-telj u retorici, koji joj je ostao uvijek privržen, započeo je pregovore. Cezar se pokazao već prilikom prvog sas-tanka sklon pomoći mladoj progonjenoj ženi, tim više što se ona ni u čemu nije susprezala da postigne svoj cilj. Ma kako brižno na nju pazili i kako god bile nesigurne ceste kojima su gospodarili razbojnički čopori, koji su nesmetano plijenili i ubijali, Kleopatri je pošlo za ru-kom pobjeći i provući se po Nilu sve do Kanopa1, gdje ju je već čekao Apolodor. Pratile su je samo dvije robi-nje. Oslanjajući se na Apolodora, koji je djelotvorno do-kazao svoju privrženost, Kleopatra se pouzdano nadala da će postići što je naumila. Ali prijevoz je bio prilično opasan. Putnici su se morali poslužiti čednom ribarskom lađom da na sebe ne svrate pozornost, pa su se zamalo svi utopili. Ali koju je radost i vedrinu osjetila mlada Lagidka2 kada je svojom drhtavom nožicom stupila na tlo prijestolnice — drage svoje Aleksandrije, koju je po pravu rođenja smatrala svojom.

Trebalo je doprijeti do palače, što nipošto nije bila laka stvar. Unatoč rimskoj okupaciji svuda su njuš-

kali vojnici i pouzdanici egipatskog kralja. Da su je pre-poznali, Kleopatra bi opet pala u šake svoga brata.

Ali, na sreću, Apolodor je bio jednako lukav i sna-žan. Brižljivo je zamotao dragocjeni predmet u veliki ogrtač i kao običan kakav zavežljaj prenio ga na leđima do palače. A i tko bi pomislio kakav je upravo tajanstve-ni teret što ga taj prosti nosač nosi aleksandrijskim uli-cama? U Bruhiju1, gdje je stanovao Cezar, ljudi su ga poznavali. A straže su ga propustile kad je izjavio da nosi Cezaru ćilime koje mu je obećao.

Julije Cezar nije više bio mlad čovjek. Sve što život može pružiti od slave, vlasti i radosti — sve je to već postigao, pa se činilo da su mu živci zasad iscrpljeni i svega siti. Prije vremena ogoljena glava i duboke bore još su pojačavale taj dojam. Ali i najslabija emocija i munja u pogledu odmah bi pokazala da nije tako. Nitko se nije mogao približiti božanskom Juliju a da ne osjeti nešto čarobno i uzvišeno. Da to sebi objasne, ljudi su brojali slavne njegove pretke sve do Eneja i Afrodite. Kad je govorio, njegove prijazne kretnje i skladan zvuk glasa osvojile bi svu simpatiju slušatelja. A kad bi šutio, njegova je šutnja bila rječita, jer bi prisutni mislili na njegove govore — na znamenite riječi koje su proizašle iz onih otmjenih usta, da odjeknu čitavim svijetom. Gdje god bio, svagdje ga je okruživao ugled njegovih uspje-ha. Suvremenici su ga zamišljali ne samo na čelu pob-jedonosnih legija koje je vodio od jednog do drugog kraja osvojene Galiji, ne samo kako prolazi alpskim klancima silazeći u Italiju s tvrdom odlukom da prijeđe uski Rubikon i jurne na buntovni Rim, koji je poslušno legao pod noge svoga krotitelja. Čitave su se legende bile sple-le oko njega. Ljudi su zamišljali Germane koje je on pokorio kao neke divove sa sudbonosnim pogledima. Pri-

1 U donjem Egiptu — na Nilu — nedaleko od Sredozemnog mora.2 Lagidi, egipatska dinastija koju je osnovao Ptolomej Aleksandrijski. Trajala

je od 306. do 30 godine p. n. e. 1 Grč. Bruhion (ili Neapolis), istočni dio grada. Ondje su bile kraljevske palače, Muzej i Knjižnica, veliki Teatar i hram Posejdonov. Prev.

čalo se da u Bretanji, kamo se on prvi usudio prodrijeti, noć traje tri mjeseca, a zemlja da je napučena avetima! I sve te bajke pridodavane stvarnim pobjedama učinile su Cezarov lik još čudesnijim.

Obraćajući se takvom čovjeku i tražeći njegovu pomoć, Kleopatra se bez sumnje pozvala na svoje pravo, ali ipak nije bila tako naivna da bi to smatrala glavnim uvjetom da žena, koja nešto traži, dođe do svojih prava. Ćim je izašla iz zavežljaja u kojemu su se njene čari skrivale čitav sat, protegla se naprije kao kakva mlada zvjerka koja se opet dokopala slobode. Nato, izrazito ženskom žustrinom, prihvati maleno srebrno ogledalce koje joj je bilo obješeno o lančiću oko pojasa i stade se promatrati. A imala je i što gledati! Fina platnena tka-nina bila joj je posve izgužvana, kosa razbarušena, anti-mon oko očiju i crvenilo s usana i obraza posve izbrisa-no! Ali i tako nagrđena ukrašena samo svojom mladošću, zar je bila manje svježa i manje zavodljiva ta slatka že-nica koja će za čas stupiti pred lice svoga suca? Ali je ipak bila nemirna i neprestano se pitala kako će je pri -miti čovjek koji je navikao na rimsku napirlitanost, po-što su se sve žene — i najkreposnije i najpokvarenije — nastojale svidjeti tome silniku. Glas o Cezaru, naime, prelazio je i preko svih mora. Svima je bilo poznato da je on veliki vojskovođa, pisac, pravnik, govornik, i — razbludnik. Osim mnogobrojnih galantnih pustolovina, kakve su doživljavali svi mladi Rimljani iz uglednih po-rodica, uvelike su se spominjali i neki njegovi pothvati i neumjesne šale kojima je narušavao kućni mir čak i najboljih svojih prijatelja. Zato su ga nazivali: omnium mulierum vir (muž svih žena).

Kleopatra nije trebalo da se uzrujava. Što se moglo bolje svidjeti zasićenom imperatoru koji je žu-dio samo za nečim novim, originalnim i neobičnim, ne-goli je njena kraljevska mladost? Prvog časa, kad je

ugledao ritmičke, rekao bih, muzikalne čari njena tijela, neiskazan drhtaj prostrujio mu je od glave do pete. Dugo je motrio ono maleno čelo koje se doticalo korijena no-sa u zamalo ravnoj crti zjenice, u kojima je blistalo zla-to, fine nosnice kao krilašca, napola otvorena usta iz kojih je odisala čulnost — i napokon, njezina put, svi-jetla poput ambrine boje, koja je podsjećala na neko divno sunčano voće. Nikada, doista nikada nije Zapad, pa ni sam Rim sa svojim vatrenim djevicama i sočnim, iskusnim matronama, otkrivao njegovoj žudnji toliko slasti. I spreman da na sve pristane, samo da sve postig-ne, Cezar upita:

— Što želiš? Koju bih od tvojih želja mogao is-puniti?

Umiljatnom slatkošću odgovori Kleopatra na la-tinskom jeziku, koji je znala jednako dobro kao grčki, egipatski, sirijski i nekoliko dijalekata. Opširno razla-žući zloupotrebe vlasti koje je prepatila, gorko se potu-žila na nepravdu koja ju je učinila siromašnom kraljev-nom. I sve je to ispripovijedala s povjerljivošću kojoj nitko ne bi mogao odoljeti. Napokon prizna da računa na svemoćnost Cezara koji će joj vratiti krunu.

Glas joj je bio mekan i uvjerljiv. Sve optužbe koje je izrekla protiv svoga brata uzurpatora postojale su nesumnjivim istinama čim ih je ona izrekla. A što bi drugo i moglo biti pred tim galantnim sucem na koje-mu su počivale kao svijetle zvijezdane zrake Kleopatri-ne čarobne oči?

On je smjesta odlučio da je usliša. Ali su se ukazale velike teškoće. Došavši u Egipat kao prijatelj, Cezar je raspolagao neznatnim brojem četa. Ptolomejevi vojnici, naprotiv, bili su vrlo brojni i spremni braniti svoga kralja. Mudrost je savjetovala da se ništa ne radi silom. To se, dakako, nije svidjelo Kleopatri, koja je

8

silom bučnim proljetnih voda težila da se dokopa vlasti. I stade nagovarati Cezara svim žarom svoje ćudi, koja je bila neobična za tako mlado čeljade. Pa ako već ne može da se zbog nje odmah upusti u borbu, neka što brže svoje legije i nju proglasi jedinom kraljicom Egip-ta.

Dok je govorila, imperator nije s nje skidao oka. Pra-tio je svaki njezin pokret koji je bio nalik na ljuljanje morskih valova. »Kako će ona biti divna ljubavnica!« go-vorio je u sebi Cezar udišući miris njene kose.

I Kleopatra naslućujući svoju pobjedu, smjesta je os-jetila da je Cezar spreman na sve. I srce joj življe zakucalo pri raskošnoj pomisli: »Doskora ću biti kraljica.«

Kad je Ptolomej XIV saznao, da mu je sestra — za koju je držao da ju je zauvijek skinuo sa vrata — stigla u Aleksandriju i da se Cezar zakleo da će je opet podići na prijestolje, planuo je bijesom degenerirane ra-se: »Izdajnica!« — drobeći nogama prekrasnu vazu. »Ka-ko se besramno poigrava mnome! U svojoj drskosti poz-vala je Cezara da bude sudac među nama. Podla izda-ja!« I postavivši Ahilasa na čelo svoje vojske, dade po-ubijati sve rimske straže.

Tako je počeo rat koji je potrajao dvije godi -ne. Za Cezarom je bio Rim sa svim svojim silama i sna-gom, pa nije bilo sumnje tko će konačno pobijediti. Ali početak je za Cezara bio težak, jer je trebalo ugušiti lokalne pobune koje su izbile na svim stranama — i boriti se u sitnim okršajima, na koje rimski vojnici nisu bili navikli. Zato se branitelj Kleopatrin odlučio sa svo-jim vojnicima povući u Bruhij, koji je čvrstim zidovima mogao služiti kao tvrđava, i ondje čekati obećane legije. Jer bolje je bilo izvrgnuti se opsadi negoli uličnim bo-jevima, u kojima je protivnik često bio jači.

A da li je mogla poželjeti povoljniju priliku mlada žena koja je odlučila očarati Cezara, nego da bude s njim zajedno, zarobljena? Bruhij su otpočeli graditi^

m.

u Aleksandrovo doba, a nasljednici njegovi, koji su po-put faraona voljeli velike i ukusne gradnje, povećali su ga i ukrasili. Na mjestu gdje se humci spuštaju u nis -ku morsku obalu dizao se čitav grad raskošnih palača i vrtova. Glomazna egipatska arhitektura isprepletala se ondje s grčkom gracijom i ukusom. Sobe u kojima je obi-tavala Kleopatra uredio je sam Ptolomej Aulet želeći svojoj kćerci-miljenici dati okolinu koja će je biti dostoj-na. Ljubitelj svega što je rijetko i lijepo, glazbenik koji je osjećao čistoću linija podjednako kao i čistoću zvu-kova nagomilao je ondje mnoštvo onoga što je ljudska ruka stvorila najsavršenije. Nisi mogao učiniti ni kora-ka a da ne naiđeš na koje dragocjeno djelo Mirona, Pra-ksitela i Fidije1, fino izdjelane svjećnjake, ukusne i ot-mjene stolce, bjelokosne kovčežiće, zlatne tronoge, u kojima su gorjeli rijetki miomirisi. A svugdje su bili ra-zastrti ćilimi na kojima su bile izvezene slike zagonetne poput sanja. I nije bilo mjestanca u bajoslovnom domu gdje oči ne bi osjetile radost boja i oblika — gdje sve stvari ne bi bile sastavljene tako da pobuđuju što ljepše i otmjenije užitke.

Ali pravo čudo koje je nadilazilo sva druga bili su vrtovi. To ne bi mogli naći pod drugim nebom. Dnev-nu omaru ublaživao bi lak morski povjetarac. Jedna se dizala terasa nad drugom, a među sobom bile su pove-zane širokim mramornim stubitšima; prosjecali su ih iz-vori u kojima je tekla voda bistra poput kristala. Rasli-nje u vrtovima bilo je posebice bujno jer je tlo topila voda dovođena posebnim kanalima iz Nila. A divno su uspijevale i smokve i palme, kojima ni najveća žega sun-čeva nije odviše jaka. I cvijeće je posvuda bujalo. Ru-že, donesene iz Perzije, razvijale su se ondje tako raskoš-no da bi se i sami vrtovi u Bkbatanu2 činili siromašnim kraj tih bokora ruža koje su bakarnom prožimale sav uzduh pred prozorima kraljičinim.1 Najslavniji kipari klasične Helade. Prev.2 Ahmeta prema Bibliji, glavni grad stare Medije. Danas Hamadan (Iran). Piev.

Kako da ta nova okolina ne opoji sina Venerina, kojega je politička nužda tako čvrsto odvodila u studene barbarske krajeve? Sve je tu nastojalo čovjeku ostvariti neku izuzetnu sreću, a više od svega mladost Kleopatri-na, koja je ovdje bila najljepši cvijet. Cezar ju je lju-bio od prvoga susreta žarkom i neobuzdanom strašću koja je nalik na zagrljaj neba pod konac ljeta, kad dr-veće neke dane postaje nekako bujnije i bogatije nego što je bilo prije.

Kleopatra se prepustila Cezarovoj ljubavi. Progon-stvo i strah od svega što je prepatila potakoše je na ljubaznost ne ispitujući mnogo čuvstvo koje ju je nag-nalo u naručje Cezarovo, ne obazirući se ni na svoje hla-dno mudrovanje, ona se samo neobuzdano radovala svo-me uspjehu. I razmišljajući malo o tome, morala si je upravo čestitati što je našla tako gorljivog i uzornog ljubavnika, premda nije tražila ništa doli zaštitnika. Do-bro smještena na visokoj polubi jednoga broda, gdje ju je on postavio kraj sebe, ona je živjela pod moćnom zaštitom Cezarovom prepuštajući mu se kao nekoj taj-noj sili, u kojoj ne razabiremo pojedine elemente od ko-jih je sastavljena. Ljubav velikog čovjeka ispunila ju je silnim ponosom i probudila u njoj tako veličajne na-de da joj je srce posve zaboravilo da u tom odnosu manjka uzajamnost. Snivajući o divnoj budućnosti plo-vila je u mislima u susret neznanoj sudbini, koja je mo-rala biti slavna jer je njen vodič bio — Cezar.

Ljubavnicima su dani u Bruhiju prolazili u nepo-mućenoj sreći iako ih je često smetala buka katapul ta i ostalih ratnih sprava kojima su se Egipćani služili opsjedajući grad. Cezar i Kleopatra ostvarili su kao za-robljenici ideal »samoće u dvoje«, za kojima toliki ljudi uzalud čeznu. Nisu vidjeli ništa osim sebe, a glavna bri-ga i zanimanje bilo da se svide jedno drugome i da se obasipaju draguljima.

U međuvremenu su pomalo počela pristizati poja-čanja koja je Cezar zatražio. Kiličani1 i Rođani otpos-lati su u Aleksandriju lađe krcate živežnim i različitim potrepštinama. Te lađe su se i sretno provukle do op-sjednutih. Galija je dobavila dobro izvježbane pješake, a iz Rima je poslano oružje i potrebna oprema tako da su se pod zapovjedništvom Kalvinovim mogle ponovo pripremati konjaničke čete. Opsada koja je trajala duže od šest mjeseci bila je prekinuta, a borba prenesena na otvoreno polje. Egipatska vojska, kojom je zapovijedao Ahilas, nije bila toliko loša kako su to mislili Rimljani. Egipćanima su više puta uspjele spretne operacije i Ce-zar bi dospio u škripac. Ali pobjeda mu je bila svejed-no sigurna, jer su rimske čete i brojem i sposobnošću nadilazile Ptolomejevu vojsku. Odlučujuća bitka izvoje-vana je na ravnicama Delte, gdje je Cezaru pošlo za ru-kom svoje kohorte2 razviti u bojni red. I potučeni do nogu, pregaženi i pobacani u Nil nestajali su vojnici Ptolomejevi. I samoga kralja stigla je smrt kad je na pro-vizornu mostu kušao prijeći rijeku. Milosrdniji od sud-bine, Cezar je poklonio život Ahilasu kojega su mu do-veli sapeta u lance. Zatražio je od njega samo da mu se preda, kako je to zahtijevao običaj, i onda u trku odjaše prema Aleksandriji.

U sedmom katu svoje kule očekivala ga je Kleopat-ra. Čim je opazila u daljini oblake prašine i blistanje orlova, zakucalo joj je srce dvostrukom brzinom. Ne mogavši suspreći nestrpljivost, zatraži svoju nosiljku.

— Trčite što brže možete! — naloži nosačima, dvanaestorica Etiopljana, kojima su noge bile kao od mjedi.

Njena kraljevska nosiljka mogla se već iz dale -ka prepoznati po zlatnom jastrebu koji je bio namješ-ten na krovu i po grimiznim zavjesama kojima je bila

1 Kilikija, pokrajina na jugu Male Azije.2 Lat, cohors, desetina legije; obično četa od stotinu vojnika.

13

okružena. Cim su Cezaru javili dolazak Kleopatrin, sišao je s konja i nježnim štovanjem, kojim se odlikovalo nje-govo udvaranje, pozdravio svoju ljubavnicu. Nije je vi-dio nekoliko dana i sav je gorio od želje da joj iskaže svoju ljubav.

— Egipat je tvoj — reče on — osvojio sam ga samo zato da ga položim pred tvoje noge. Evo ti ga! — I pruži joj ključeve prijestolnice koje mu je dao Ahi-las, kad mu se predao.

Upoznavši tako težinu rimske volje, buntovnici se uvjeriše u ludosti u koje ih je Fotin bio uvalio. Ko-liko su prije drsko dizali glave, sada su ih toliko spuštali u pokornosti. Očekivali su rimsku osvetu, a dočekali su pomilovanje. A i tko ne bi priznao kraljicu koju je nametao tako velikodušni pobjednik? Kad se prvi put pojavila pred njima bila je pozdravljena kao da su je svi odavna željno očekivali.

Zahvaljujući, dakle, tome ratu koji je bio pokre-nut za nju i za njenu ljubav, Kleopatra je opet stavila na glavu krunu svojih predaka. Ipak — da se odazove že-lji svojih sunarodnjaka — podvrgla se po drugi put sta-roj dinastijskoj tradiciji koja je iziskivala da djeca isto-ga oca podijele suverenu vlast, pa je primila za muža svoga mlađeg brata Ptolomeja XV.

Uredivši tako sva pitanja Cezar bi mogao mirno otputovati iz Egipta i vratiti se u Rim, gdje su ga njego-vi stranački pristaše željno očekivali. Ali on više nije pripadao sebi. Njime je posve ovladala strast koja je sve do kraja života utjecala na sve njegove čine tako da je zapostavio svoje dužnosti, ambicije i interese, pospje-šivši time svoju propast. Cezar se oglušio svim vijestima i upozorenjima koja mu je donosio svaki glasnik i od-godio svoj odlazak. On je slušao samo dragu svoju ča-robnicu, koja se služila svim svojim sredstvima da ga

14

zadrži što dulje kraj sebe. I ona predloži da zajedno pođu u Gizeh.1

U ono doba, baš kao i danas, često se putovalo za razonodu uzduž Nila, gdje su se do danas sačuvali tragovi faraonske starine. Mnogi bogati patriciji, orijen-talni prinčevi i umjetnici Male Azije ili Grčke, koji su se već naužili Aleksandrije, ukrcali bi se na lađe, da ne-koliko tjedana plove Nilom i provedu spokojne dane pod vječito bistrim prozirnim nebom.

Lađa na koju je Kleopatra pozvala Cezara bila je nalik na pravu palaču. Bile su to raskošne sobe Bru-hija u malom, a na brojnim manjim lađama, koje su slijedile putnike, nalazila se služinčad, plesači, glazbenici i pjesnici.

Bilo je to na početku zime, koja drugdje ljude umrtvljuje, kad se livade zaviju u žalobno ruho, a jadno drveće očajno širi svoje ruke. Ali drugačije je bilo na putu kojim su krenuli naši putnici. Nošeni snagom pe-desetorice Nubijaca koji su se pravilno nagibali nad veslima od ebanovine, plovili su opojeni slobodom, ra-došću prostorom spram neke nove obećane zemlje, koja ih se svakim danom doima sve žarčim Suncem i svjetlošću.

Naglo, već nakon prvih dana, nestalo je bujnog ze-lenila i raslinje je bivalo rjeđe. Lađa je plovila duž golih obala. Čitava pjeskovita površina, dokle je oko dose-zalo nije bila ništa drugo nego skup malenih i oštrih brda koja su se u čudnim zavojima gubila u maglovi -toj daljini. Jedva, ovdje-ondje, čovjek bi opazio skupine aloje2 kako širi svoje oštre glavice ili krošnjate palme koje su u onoj suši naličile golemim buktinjama koje će se svakog časa upaliti. Što su se više približavali

1 Na Nilu — kraj velikih piramida i ruševina Memfisa. Danas 18.000 žitelja.Prev.

2 Biljka debela lišća iz kojega se vadi gorka smola koja služi i kao purgativ.

.................,. _ . . . ............... 15................._ _ ..........

Memfisu1 sve su češće susretali brojne građevine: gole-mi hramovi s glomaznim stupovima, blistave bijele pa-lače i piloni poput brda održavali su se u bistroj rijeci. Ugladavši piramide putnici se zaustave. Neobičan i ne-razumljiv napor koji je podigao te grobnice smutio je Cezara. On — učenik Platonov! — pripisivao je malo važnosti mrtvom tijelu držeći da su bistar razum i lju-bav spram velikih djela duše dostatni da se postigne besmrtnost. Kakve su ideje o smrti prožimale mozak je-dnog Keopsa ili Kefrema2? Da li su oni smatrali tek smrt pravim životom, a boravak na zemlji kratkim puto-vanjem? Da li su smrt i čast podigli te hramove ili su ogorčeni njenom razornom snagom prkosno sagradili te strašne trougle?

Od svih čudnih likova koje susrećemo na ravni-cama oko Memfisa Cezarovu je pozornost najjače pri-vukla velika sfinga u Gizehu. Kleopatra ju je već jed-nom bila vidjela iz daleka prigodom svoga pustolovnog bijega. Sada joj se posebice svidjelo kako se pred tom silnom nemani još više ističe sitna njena gracija i mili-na. Kad su se prvi put približili sfingi Sunce je upravo zalazilo iza libijskih brežuljaka. Počivajući na svome pje-ščanom logu činilo se da je neman izronila na beskraj-noj obali nekog uleđenog oceana. Okrenut spram isto-ka, zagonetni njezin lik bio je već pokrit sjenom, a na blijedim njenim plećima poigravale su još posljednje zrake svjetlosti tako da se činilo kao da živi. Sjetivši se one druge sfinge, od koje je kralj Edip3 nekoć tražio rješenje vječne zagonetke, zaželi Cezar da i on upita sfin-gu nešto o nejasnoj budućnosti. Da li je dobio kakav odgovor? Tajna! Ali dršćući od dodira mlade puti i promatrajući crveni Mjesec, osjećao je samo opojan da-

1 Nekoć glavni grad starog Egipta. Osnovao ga je faracn Mencs, a brojao jedo 700.000 žitelja. Danas se na mjestu gdje je bio Memfis nalazi mjestanceMit-Ramineh.

2 Slavni graditelj piramida. Keops (egipatski: Kufu, kralj iz četvrte dinastije)sagradio piramidu visoku 146 metara. Prev.

3 Kralj tebanski. Tema čuvene Sofoklove tragedije. Prev.

šak noći. Da mu je tko i prišapnuo kakav mudar savjet — on ga ne bi čuo. Ljubav je zborila odviše glasno.

Trećega dana plovidbe ljubavnici su prispjeli pred otok File1. Taj biser okružen ažurnim nebom i bis-trom površinom vode oduvijek je zanosio pjesnike, jei su i voda i nebo tako čisti i prozirni da ne znaš koje je zapravo zrcalo drugoga. Svi oni koji su jednom stupili na tlo toga otoka ne trebaju više slaviti slasti raja. Za-ustaviti se ondje, razapeti svoje šatore i zaboraviti u o-božavanju ljepote sve što tu ljepotu drugdje vrijeđa ili nagrđuje, pomislit će svaki umjetnik, ali je malo tko taj san ostvario. Od najstarijih vremena otok je pripa-dao svećenicima Izidinim, koji na njega nisu rado puštali profan svijet. Čuvajući hram, što ga je pobožnost vjernika opskrbjela neiskazanim sjajem i bogatsvom, Izidini službenici nisu htjeli da ih itko ometa u uživa-nju njihovih povlastica. Nitko nije smio postati sudioni-kom u golemim dohocima kakve nije imalo ni jedno dru-go egipatsko svetište.

Otmjeni su gosti primljeni vrlo svečano, kako se to čini na svetim mjestima gdje se ljudi nikada toliko ne bave božanstvom a da bi prezreli dobra ovoga svije-ta. Gostima ususret pošli su iskićeni čamci u kojima su se smjestili glazbenici, a na obali su ih dočekali sveće-nici pjevajući himne. Trebalo je otići u hram, slušati go-vore, primati izaslanike i darove. U znak visoke milosti žrtvovane su koze, a potekla je i krv bijelih golubova.

Nakon tih službenih svečanosti, kojima gosti nisu mogli umaći, zaželi Kleopatra da ona i Cezar ostanu sami, pa da ih u njhovoj samoći više ne smetaju nikakvi svečani čini. Po danjoj vrućini boravili bi u sjeni ras-košnih trijemova, gdje su vodoskoci ublaživali sparinu, da motre bijele, ružičaste i modre časke lotosa ili da, omamljeni, slatko miruju daleko od svih briga, osnova

1 Philae, otok na Nilu blizu prvog katarakta, nekoć posvećen Izidi i Ozirisu, glavnim božanstvima Egipćana. Prev.

__— 16

2 Kleopatra 17

i nastojanja. Ali mlada kraljica nije zaboravila tajnu svrhu puta: privezati uza se Cezara nezaboravnim uspo-menama i nastojati da mu Egipat što više omili. Nave-čer, dok bi u vrtu udisali miris tropskih ljubičica koje mirišu na med ili kad bi se zavukli u šikaru a nad gla-vama im se prosipalo zlato neba, Kleopatra bi na laska-nje Cezarovo uvijek odgovarala bojažljivo dječjim gla-som: »Da, bez sumnje, moja je domovina najljepša na svijetu, ali se njome teško vlada!« A on, osjećajući po-datno njeno tijelo u svom naručju, obećavao joj je upor-no stalnu i moćnu pomoć svoje domovine.

Taj počinak od javnog života nije se mogao pro-tegnuti u beskonačnost i ljubavnici htjedoše podići spomenik toj svojoj sretnoj uspomeni. Nacrtan je i plan novog hrama i prije nego što su otputovali s otoka, po-ložen je temeljac u vrtu ruža i lovora, u kojemu su lije-tale ptice sjajne poput iskara.

Dvadeset je stoljeća otada minulo a putnik ko-jega sudbina nanese u taj rajski kraj divit će se krasnoj mramornoj kolonadi sagrađenoj u otmjenome korint-skom slogu. Nije ondje urezano ime nijednog božanstva, ali svatko zna kome je posvećen taj raskošni biser.

U Aleksandriji je Cezara očekivao naročito iza-slanstvo. Rimske su građane bile zaprepastile vijesti da je pobjednika od Farzala1, s kojim su se vezale tolike njihove nade, očarala nova Kirka2. Zar je uobražavao sebi da mu se sreća nikad više ne bi mogla iznevjeriti? Jer sve što su učinile Cezarove sposobnosti i sreća, sve je to njegov nehaj mogao razoriti. Što će biti ako Pom-pejevi pristaše iznova počnu kupiti čete znajući da se Cezar spleo u galantnu pustolovinu? I doista — najsmi-oniji protivnici već su dizali glave i opasnost je prijetila odasvud.

1 Grad u Tesaliji, gdje je Cezar do nogu potukao Pompeja (48. p. n. e.).2 Slavna čarobnica iz grčke mitologije, koja ima važnu ulogu u Homerovoj

•Odiseji«. Prev.

18

Ma koliko slatko uzglavlje bile ženske grudi, ipak se čovjek Cezarova kova budi kad mu prijatelji poru-čuju: »Tvoja je čast ugrožena!« I Cezar je shvatio da će sva njegova velika djela propasti ako se ne odazo-ve pozivu. Trebalo je otputovati i on odluči odijeliti se od Kleopatre. Obzirno i nježno saopći on kraljici da je čas rastanka blizu.

— Što — zajaukne Kleopatra — ti ćeš skinuti ruke koje sam ovila oko tvoga vrata? — I ona ga žarko zagrli.

Cezar bio je jak u borbi sa čitavim svijetom, ali je tog časa osjetio svoju slaboću. I već je bio spreman da popusti, kad se sjetio gesla koje je bilo pravilo nje-gova života: »Svagdje uvijek prvi!« Njegova se srčanost opet vrati. Nije on kao oni mekušci i razbludnici kojima upravlja jedino nagon. Ona viša i plemenitija polovica njegove duše traži djelovanje. Ona ne može živjeti bez uzbuđenja što ga pruža javni život. »Naviknuo sam po-stupati s ljudima kao s čoporom životinja«, mišljaše Ce-zar. »Zar da se kukavnim neradom stavim u isti red s onima koje prezirem?«

Kraljica je očajavala već i na samu pomisao da bi ga mogla izgubiti. Tko će je štititi i braniti? Tko će joj pomoći da zadrži u pokornosti onako lukav i bunto-van narod kakav je egipatski?

Trebala je postati majkom. Računajući na tu no-vu vezu kojom će još jače pritegnuti k sebi svoga lju-bavnika, Kleopatra je preklinjala Cezara da ostane u Aleksandriji dok se dijete ne rodi. I on pristade, jer za-ista nije bio ravnodušan spram tog događaja. Njegove riječi koje je izrekao o tome pobudile su u Kleopatri najveće nade. Cezar je, naime, snažno žalio što mu ni jedna od triju zakonitih žena koje je imao nije rodila sina. Izgubivši kćerku Juliju, za kojom je toliko žalio, zabrinuo se Cezar tko će ga naslijediti. Tko će uživati

19____

silno njegovo bogatstvo i goleme posjede u Umbriji? Tko će nastaviti božansko pleme Juli ja? Njegova sestra Atia imala je doduše sina Oktavija, ali taj je nećak bio slabunjav, nestalna i bojažljiva značaja, tako da mu nitko nije mogao proricati kakvu posebno sjajnu sud-binu. Tko zna neće li maleni bastard 'kojega će mu da-rovati Kleopatra biti sposobniji da se proslavi!

I dijete se rodi uoči dana kad su prijatelji, ne -strpljivi zbog duga čekanja, napokon sklonuli Cezara, te je odlučio otputovati. Dijete je bilo muško, a crte lica toga malenoga bića odavale su jasno oca. Raznježen po-put svih ljudi kojima srca počinju starjeti, Cezar odluči da se djetetu nadjene ime Cezarion i obeća da će ga po-svojiti. Ali to nije bilo sve. U času rastanka, kad je Ce-zar bio duboko raznježen i ganut, saopćila mu je Kleo-patra najtajniju želju koja joj je ispunjavala dušu: »Da postanem tvojom ženom, o Cezare! ...« Da, pod njenim malenim čelom, koje se tako brzo opet naviklo na kru-nu, razvijale su se sve veće ambicije. Nije joj više bilo dosta što je vladala kraljevstvom svojih predaka, koje je bilo i onako okljaštreno i lišeno svakog političkog utjecaja. Ona je htjela sjediniti svoju sudbinu sa sudbi-nom gospodara Rima.

Te su perspektive prestrašile u prvi mah Cezara.Na Aventinu, gdje se dizala njegova palača, očeki-

vala ga je zakonita žena Kalpurnija. A zar i sama Kle-opatra nije bila udata po običaju svoje dinastije? No, zar su to kakve zapreke mladoj heroini koja je izmjerila svijet i uvjerila se da nije odviše prostran za njene plano-ve! . . . Mirno je izmjerila i procjenila sve što bi njih dvoje skupa mogli učiniti ako sjedine njeno neizmjerno bogatstvo s njegovim vojničkim genijem. Osnova je bila veličanstvena i lako je Cezara mogla zavesti. Ali hoće li Rim dopustiti da se taj plan oživotvori? Zakon kojeg se Senat gorljivo držao, branio je rimskim patricijima da

se žene tuđinkama. »A nisi li ti iznad zakona!« umiljavao se slatki glas zavodnice. A koji čovjek ne bi pristao da ga uvrste među bogove?

Bilo je to čas prije odlaska. Smeten i uzbuđen za-grli je Cezar po posljednji put. Nije se formalno ni na što obvezao, ali je Kleopatra dobro osjetila da se spre-maju svečane zaruke ...

Ostavši sama, uvelike se zanosila svojom maštom. Svu su je obuzeli snovi o slavi i veličini. Priviđalo joj se da već gleda poniženi Rim podvrgnut volji Alek-sandrije; do njenih nogu vazali koji su došli predati joj svoje oružje i ključeve svojih prijestolnica. Bezbrojni narodi prolazili su pred njom i ona je slušala u odušev-ljenim poklicima svoje ime uz Cezarovo ... Pod takvim kulama u zraku preobrazila se pustinja njene samoće. Nije to više bila tužna i beskrajna ravnica. 2uđeni je cilj nekako postao bliži i stvarniji nego sumorna zbilja.

Čim je izmakao čarima baršunastih očiju Egipćan-kinih, Cezar je opet našao samoga sebe. Postao je po-novo oštrouman, bistar i spreman na brze i spretne od-luke. Njegovo orlovsko oko obuhvati prošle događaje u cjelini. Sve se iz osnove promijenilo i nije bilo više ona-ko kao nakon slavne pobjede kod Farzala. Vojska Pom-pejeva imala je vremena da se opet sredi i pripremi, te ga je ugrožavala sa svih strana. Ali se činilo da je na Orijentu opasnost ipak najveća.

I Cezar, prije nego što je stigao u Rim, krene pre -ma Maloj Aziji i udari na neprijateljsko brodovlje koje je zaposjelo utoku Kidnosa. Nakon toga legijom iskusnih i požrtvovnih svojih veterana potuče do nogu Kasija1 u Efezu i Farnaka2 u Želi, a vrativši se u Afriku izvojeva sjajnu pobjedu kod Tapsa3. Ondje je ubrao ve-

1 Kasije Longin, jedan od ubojica Cezarovih, nazvan »posljednjim Rimljaninom«.2 Famak II, sin Mitridatov.3 Thapsus. Ondje je Cezar do kraja uništio ostatke Pompejeve vojske (46. p. n. c).

Prev.

20 21

lik novac, koji mu je bio nužno potreban, od prestraše-nih vladara kojima je velikodušno vratio njihova kra-ljevstva. Napokon se vratio u Rim obogaćen plijenom koji će ušutkati sve nezadovoljnike.

U Rimu je Cezara čekao trijumf kakav prije toga nikada nije vidjela Via Sacra. Puk je zaboravio svoje tužbe i nezadovoljstva kad je vidio kako Cezara prate kraljevi koje je zasužnjio, a pred svima slavni Vercinge-toriks u kojemu se usredotočio sav otpor Galije protiv rimskih osvajača. Svi su tada rado praštali što je bio tako dugo odsutan. Kao djeca kojima se vratio otac .gu-rali su se ljudi oko njegovih kola, na kojima je zlatnim slovima bilo napisano: »Veni, Vidi, Vici«1. Otmjeniji slo-jevi društva nisu bili tako ushićeni, ali diktator se oslo-nio na prost puk. Zato je i svojim prvim reformama na-stojao ublažiti sudbinu sirotinje. Ali je on odviše dobro poznavao tu pokretnu i nestalnu gomilu a da bi se ogra-ničio samo na mudre i korisne zakone. Najbolje će pri-dobiti svjetinu onaj koji je umije bolje zabavljati. I Ce-zar odredi da se prirede veličanstvene svečanosti i slav-lja. U svim gradskim četvrtima prosipalo se žito, proli-jevalo se ulje i vino. Priređivane su i predstave, a u cir-kus je nagrnula gomila koja rado gleda krv, zvijeri i gladijatore. Čitavih četrdeset dana svi nazivlju Cezara samo »slavnim, nepobjedivim, ljubljenim ocem domovi-ne«. On dobiva sve časti i sve naslove. On je konzul, dik-tator u idućih deset godina, prima insignije pontifexa maximusa2; njegov sella curulis3 diže se iznad svih ostalih, a na kipu što su mu ga podigli u hramu Jupiterovu urezana je riječ »Deus«*.

1 Došao sam, vidio sam, pobijedio sara. Poruka Cezarova Senatu nakon pobjede u Maloj Aziji.

2 Vrhovni svećenik.3 Kurulski stolac, znak kurulske časti, koju su isprva stjecali samo patriciji-

22

U Aleksandriji nisu prilike bile tako povoljne. Pu-čanstvo se bunilo protiv rimskih legija koje je Cezar ondje ostavio da pod vodstvom njegova vojskovođe Kal-vina održavaju red. Više ili manje otvoreno optuživahu kraljicu da je dozvala u zemlju strance i za svoga gospo-dara priznala Rimljanina, te pogazila čast svoga roda priznavši da je on otac njena djeteta. Zar Egipćanima namjerava za kralja nametnuti čovjeka stranca? Takve optužbe ne zadaju mnogo muke onome koji je dovoljno jak da se na njih ne obazire. Ali Kleopatra nije još ona-ko hrabra kao kasnije kad se usudila prkositi svoj jav-nosti i sama povesti vojsku u bitku. Slaba je to mlada žena kojoj nije još ni punih dvadeset godina, pa dršće i trepti jer je osjetila dah revolucije koja je prohujala nad njenom glavom. A bila je lišena zaštitnika koji joj je vratio prijestolje i prisilio ostale da joj se poklone. Hoće li se ubuduće moći sama braniti? Do toga ju je vremena Cezarov ugled mogao štiti makar on osobno bio i odsutan. Ako se njeni protivnici uvjere da je za-uvijek ostavljena i prepuštena samoj sebi, brzo će se spremiti na bogzna kakve pothvate. Već se šire zle gla-sine. Zar se ne priča kako ju je imperator brzo zabora-vio? Ta tek što se digao s njena loga gdje joj je prisizao vječnu vjernost! Ah, kako žena osjeća da je razoružana kad daljina razriješi čaroban obruč njenih zagrljaja!

Ali sva udaljenost nije takva da se ne bi mogla prijeći. Ako je Cezar još doista ljubi, kako joj piše, i ako trpi od toga što mora živjeti daleko od nje, zašto ona ne bi pošla k njemu? Ali Kleopatru ne goni samo želja da učvrsti vezu koja je nešto popustila, ona bi i da vidi Rim. Rim je, naime, stari dušman i suparnik, kome nikada ne treba vjerovati. A tko upozna bolje svo-ga protivnika naći će i uspješnija sredstva da ga nad-vlada. I Kleopatra mu predloži taj posjet.

23

Bila je minula već godina dana otkako je Cezar otišao iz Aleksandrije, ali se njegovi osjećaji nisu mnogo promijenili. To su svjedočila i njegova pisma. Ako se i pokazao galantan spram numidijske kraljice, nije počinio velik grijeh. Bila je to zabluda jednog časa ili bolje: potreba da malko izmakne uspomenama koje su ga svega ispunjavale. Čovjek kojega čekaju tako teške brige i poslovi ne može se prepustiti samo ljubavnim vi-zijama. I doista, na Cezara su uspomene često navaljivale takvom silinom da im se nije mogao oduprijeti. Lascivne scene u Bruhiju ili razbludni trenuci koje je proživljavao na snenim vodama Nila... Ali on ipak nije odmah pristao kad mu je Kleopatra javila da ga je odlučila pohoditi. Nije bilo tako jednostavno da egipatska kraljica dođe u Rim. Trebalo je najprije odstraniti različite teškoće, a najteže je bilo svladati antipatiju rimskog pučanstva koje nije nipošto voljelo okrunjene glave. Taj osjećaj bio je toliko uvriježen među Rimljanima da bi se oni pobojali da im se želi naturiti monarhija čim bi se približio kakav strani suveren. Kleopatra je bila svima posebice sumnjiva. Ljudi su znali da je izvanredno slavohlepna i da se Cezar nije mogao oduprijeti njenu zavođenju. I sve ono nezadovoljstvo i srdžba, koje su osjećali u jednom trenutku spram Cezara, prešlo je tada na nju. Da s njega skinu krivnju, optuživali su nju i smatrali je odgovornom za sva zla. A da ta žena raspolaže bez sumnje čudesnim i moćnim sredstvima, dokaz im je bio što je Cezara mogla tako dugo zadržati uza se i odvraćati ga od domovine — dakle od njegovih koji su ga toliko dozivali!

»Zar bi bilo razborito dovoditi Kleopatru u ovu ljubomornu okolinu?« pitao se Cezar. Nije se usudio izvrgavati je neprijateljskom dočeku, a osim toga njeni bi protivnici u Egiptu brzo iskoristili njenu odsutnost... Tako su prolazili dani. I Kleopatra je očajavala.

Napokon joj sine misao kako će se izvući iz ne-prilike. Izgovarajući se kako bi trebalo jednom ure-diti odnose između Rima i Egipta, ponudi ona Senatu da će osobno doći u Rim gdje bi pregovorima riješila sporna pitaja koja se dotad nikako nisu mogla riješiti. Kraljica, dakako, nije trebala da putuje u Rim da posti-gne naslov »socius republicae«1. To bi lako mogli urerditi i njeni poslanici. Ali je Senatu laskala njena ponuda i Kleopatra primi doskora svečan poziv. Uspjela je! Tre-balo je samo da krene na put. Zar dakle nije bila Kle-opatrina sudbina da ljude podvrgne svojoj volji?

Lipanjsko je sunce sjalo nad Rimom. Forum je bio pun bučne svjetine, prozori nakrcani a uzduž glav-nih ulica poredalo se mnoštvo gledatelja. Činilo se kao da Rim slavi kakvu veliku svetkovinu. Dolazila je Kleo-patra! Ali nije naklonost okupila sve te ljude, već ne-povjerenje. Pa što se sve nije pričalo o toj egipatskoj kraljici? Jedni su je smatrali jednostavnom kurtizanom koja je sva obasuta biserjem i zlatom, a drugi strašnom vješticom koja oduzima pamet svima koji joj se pribli-že. Ah' većini ljudi bila je Kleopatra samo žena-orijen-talka, dakle ono što je rimski puk najviše prezirao. Is -prva su gledatelji samo hihotali motreći crne robove koji su nosili zlatne kolute u ušima, uškopljenike odje-vene u duge haljine poput žena, kraljičine službenike s gustim vlasuljama i polugole vojnike koji su na glave naticali neka ticala, pa su naličili na goleme kukce. Kad su se pojavili astronomi sa svojim visokim šiljastim klo-bucima i svećenici zavijeni u krzno pantere, osobito kad su se ukazale zastave sa svetim slikama, ruganju i sar-kazmu nije bilo konca. Što! Čaglji, jastrebovi i krave — zar su im to bogovi? I zdrav latinski razbor uzbuni se protiv religije koja se služi takvim amblemima.

1 Službeni naslov rimskih saveznika.

24 25

Ali kad se usred kopalja i štitova ukaza kraljev-ska nosiljka, svi upru oči u Kleopatru koja je u na-ručju držala svoje muško čedo... U Aleksandriji su je mrzili zbog toga djeteta, koje je tako naličilo na Cezara, ali se ona baš zbog toga nadala da će u Rimu biti drug-čije. I nije se prevarila. Cezar je bio u to doba idol Ri -ma. Ljudi su odobravali sve njegove čine, pa ako bi se i katkad pojavio skrovit i bojažljiv glas kojega protiv-nika, nitko se otvoreno ne bi usudio usprotiviti onima koje je on pozvao.

Kleopatra je bila posebno lijepa, ali se ipak nije mogla svidjeti ljudima koji su bili toliko ispunjeni sobom da su držali da jedino oni pripadaju nekoj višoj rasi. Kleopatra je samo uzbunila te ljude svojom pozla-ćenom kožom, očima produbljenim zamalo do sljepooči-ca, namazanim usnama, prozirnom tunikom koja je ot-krivala grudi, kosom koju je ovijala zmija od zlata i antimonom kojim je naličila duguljasti kolut ispod oči-ju. No pošto im je bilo naloženo da se drže prijazno, gledali su samo malog Cezariona, koji je svijetlom svo-jom puti i živim pogledom potvrđivao svoje božansko podrijetlo.

Cezar je Kleopatri za stanovanje prepustio svoju palaču koju je nedavno bio sagradio na lijevoj strani Tibera, da tako istakne kakav je njegov odnos spram egipatske kraljice. Kleopatra se mogla, osim toga, slu-žiti divnim Cezarovim vrtovima na brdu Janikulu, što ih je imperator oporučno ostavio narodu, koji je, ganut tim velikodušnim darom, bolno jecao pred njegovom okrvavljenom togom.

Postavši tako rimskim gostom, Kleopatra je osjetila onu spokojnu radost i zadovoljstvo koje obuzima čovjeka prije borbe u kojoj je ostao pobjednikom. Uspr-kos svim zaprekama ona je sjajno obavila prvi dio svo-ga pothvata. Trebalo je još ostvariti teži dio zadatka:

I

prisiliti Cezara na ženidbu — i Kleopatra bi tad postala dvostrukom kraljicom! A žena tako spretna u zavođenju kao što je bila ona, ne bi mogla poželjeti povoljniju pri -liku za ostvarenje svoga nauma. Rim nije više bio onaj ozbiljan i strog grad, gdje je svaki građanin, vjeran La-rima1 i svojoj obitelji, poštivao stare uredbe. Tih ureda-ba, koje su — iako često barbarske — stvorile veličinu Rima, pomalo je nestajalo. I vjera je opadala. Obredi su postojali doduše i sada, ali posebice u višemu, obrazova-nom društvu malo je tko doista vjerovao. Narod se, isti-na, još bojao bogova, ali nije smatrao grijehom kršiti zakone i plijeniti svetišta, kad se pružila pogodna prili-ka.. . Tako se neki ciničan vojnik hvalio kako je u Ar-meniji ogolio kip Dijane Anaitidske i na tom grabežu osnovao svoje blagostanje. U Rimu nije ni brak više bio nerazrješiv. Zamalo si svakoga dana mogao vidjeti kako senatori i konzuli bez ikakva, makar i prividna razloga odgone svoje žene. Čak je i Ciceron, bolji od svih svojih sugrađana, rekao svojoj ženi Terenciji, nakon trideset godina braka, ove okrutne riječi: »Odlazi i ponesi sa sobom sve što je tvoje!« A umjesto nje uzeo je za ženu posve mlado djevojče ... Starih, posvećenih običaja svagdje je nestalo. Prilikom igara u cirkusu rimski bi vitezovi silazili u arenu da se bore s gladijatorima. Silno bogatstvo što se nagomilalo nakon dugotrajnih ratova uništilo je stare, jednostavne običaje. Zlato je svagdje kraljevalo. Nekoć su zlato upotrebljavali samo u hramovima, da uzveličaju božanstvo. Sad je i u kuća-ma privatnika odasvud blistalo. Da prosvjeduje protiv raskoši svojih sugrađana, Katon je obilazio Rimom bos i u poderanoj tunici. Ali njegov primjer nije djelovao. Ljudi su mu se smijali i živjeli dalje po miloj volji. I žene su se upravo natjecale u neiskazanoj raskoši otka-

1 Lari i Penati, kućni bggovi rimski.

26 27

ko su se riješile Oppijeva zakona. Na rukama, u kosi i na odjeći nosile su divne etrušćanske nakite, a oko vra-ta blistalo im je drago kamenje koje su moreplovci do-nosili iz daleke Indije. Obična hrana bogata patricija nije zaostajala za gozbama Luikulovim. A srebrne zdje-le, skupocjene vaze i počivaljke, prekrivene grimizom, služile bi na čast i istočnjačkim kraljevima. Ukratko: nestalo je umjerenosti, štednje, uzdržljivosti i ostalih tvrdih vrlina koje su resile staroga Rimljanina; Rimska je krepost prelazila u stanje legende.

Dok je nekadašnje društvo pomalo izumiralo, jav-ljalo se sve više novo doba i novi ljudi, koji su i htje li i umjeli udobnije i ljepše živjeti. Nikada nije kultura duha bila tako profinjena, nikada nije Rim bio skloniji uživanju umjetnosti! U Rimu se iznova rodila Grčka svo-jim filozofima, kipovima i jezikom, koji su otmjeni Rim-ljani savršeno znali. Nije bilo mlada čovjeka iz ugledne porodice koji ne bi svoje studije završio na otoku Ro-du, u Apoloniji1, ili čak u Ateni. Ideje koje su donosili kući postale su modom. Nekoć su remek-djela književ-nosti poznavali samo oslobođeni robovi, »scibae«, koji su ih prepisivali. A sada se svatko u višim slojevima društva dičio znanjem književnosti. Mnoge su patricij-ske kuće primale objeručke strane filozofe, smatrajući to osobitom čašću. A domaćinu bi posebice laskalo kad bi u njegovoj kući čitao svoje stihove mladi Virgilije, koji je tek nedavno iz Mantove bio stigao u Rim, ili Ho-racije, koji je baš u ono doba na čeličnom nakovnju ot-počeo kovati svoje stihove, koji su tako dugo i na daleko odjekivali. Svagdje su svi cijenili umjetnički talent, a moralnih propovjednika nigdje nije nedostajalo.

Kleopatra je brzo shvatila svoju ulogu u društvu koje je bilo željno svega što je novo, originalno i za-

mamno. Jedina možda od svih žena u Rimu mogla je pozivati u svoju kuću odličnike duha, ma odakle oni dolazili, i slobodno se s njima sastajati. A ona je mo-rala sve očarati, jer je bila sama oko kućnog ognjišta, a ljepša od svih kurtizana, koje su često bile plitke i fri-volne. U svoj novi dom, koji je bila iskitila raskošnim divanima, sagovima i živo oličenim tapetama, Kleopatra je najprije pozvala Cezarovu rodbinu. Onamo je dolazio svake večeri i Cezar, koji je bio sretan što se može od-moriti od političkih poslova u žene koja je bila posljed-nji smiješak njegova života ... Željno je čekao čas kad će Kleopatra, vitka i namirisana, klonuti na njegove gru-di. Ondje se sastajao na razgovor sa svojim prijateljima. Najvjerniji posjetitelji bili su neki senatori, a posebno Trebonije, Lepid, Sulpicije, Rufo, Kurion — sve sami Cezarovi istomišljenici. Ponajviše se raspravljalo o dnev-nim pitanjima: kako da se ispune obećanja vojnicima, o ukinuću dugova, redukciji stanarine na dvije tisuće se-stercija1 i o ostalom. A svi su se čudili slušajući mladu ženu koja je blistavih očiju i zvekećući svojim narukvi-cama razborito i oštroumno sudila o svim tim teškim pitanjima. Ali su se rimski odličnici još više divili kad su slušali kako Kleopatra raspravlja s čuvenim povjes-ničarom Salustijem. Čitala je sva njegova djela, koja je uvelike cijenila zbog oštre psihologije i pouzdanosti. Ugledan mecena i govornik Azinije Polion čitao bi joj svoje govore i ironične pjesmice, u kojima se pod mas-kom pastira izrugivao svojim sugrađanima. I za arheo-loška istraživanja Atikova ona se živo zanimala. Jedna-ko bi ga pažljivo slušala kad bi pred njom razastro fino islikane perzijske pergamene ili kad bi joj pokazivao bjelokost koju je izgladila strpljiva ruka nekog Kineza ili dijelove reljefa s nekog hrama u Efezu. A koga ne bi

1 Grad u staroj Iliriji. U Cezarovo doba intelektualno i trgovačko središte.

28

1 Susterciji (2) i po asa), najobičniji rimski srebrni novac. U Augustovo doba vrijedili su otprilike naša 2 dinara. Prev.

ganuo prizor kad bi se nadnijela i pažljivo promatrala kartu neba tražeći Velikog Medvjeda, Kasiopeju ili Ori-ona i slušala zbor učenih astronoma koji su se bavili reformom kalendara. Doista, u svemu je Kleopatra po-kazivala svoje naročite sposobnosti, tako da su je ljudi smatrali osobitim stvorenjem koje su božice odabrale da same njih predstavlja na zemlji.

Jednoga dana doveli su Kleopatri i mladoga, slav-noga i lijepog Marka Antonija. Bio je upravo stigao iz Španjolske okićen lovorikama koje je zadobio pobje-dom kod Munde, i prepun golema plijena. Svi su govo-rili o njegovoj neusporedivoj srčanosti koju je kao zvi-jezdu nosio na čelu. Svojim atletskim stasom, dionizij-skim smiješkom kojim bi razvedrio gozbe i silnom ra-strošnošću dočarao je Mark Antonije legendarna Her-kula, za kojega je tvrdio da od njega i potječe. Iako je u ono doba vladala njime lijepa kurtizana Kiterida, ipak ga se dojmila opojna Kleopatrina ljepota — i samo is-kreno prijateljstvo koje ga je vezalo s Cezarom prisililo ga je da ne izgovori riječ ljubavi koja mu je navirala na usta. Nikada nije on zaboravio neusporedivu graciju kojom mu je čarobnica pružila malenu svoju ruku da je poljubi, ni odjeću njezinu koju je imala te večeri, ni nenadanu tjeskobu koja ga je bila zahvatila dok ju je slušao; ukratko: ni jednu pojedinost toga prvog susreta nije zaboravljao.

Dok su u Cezarovoj vili na obali Tibera, koja je postala pravim svetištem književnosti i umjetnosti, odu-ševljeni poštovatelji slavili novu Aspaziju1, vani je bu-čala gomila nezadovoljnika. To su bili istinski i lažni kreposnici, koji su se zgražali nad tim Cezarovim otvo-renim odnošajem. A zagrižene matrone, koje su zamje-ravale bračne razmirice, složno su zamrzile Egipćanku

1 Glasovita atenska hetera, kasnije žena Periklova. Odlikovala se ljepotom i neobičnom duhovitošću.

30

koja je slobodnim svojim običajima u svoju kuću pri-vukla njihove muževe. Ali najgori neprijatelji Kleopat-rini bili su politički protivnici. Odani stoljetnim tradici-jama, ti su se ljudi teško zabrinuli gledajući novotarije koje će posve izobličiti stari Rim. Premda su oni već odavno mogli opaziti kako je Cezar sklon suverenoj vla-sti i kako voli kraljevsku pompu, ipak je svemu kriva bila njegova kraljevska ljubavnica! Tko je kriv što se Cezar odvraća od posvećenih običaja, poštivanja zakona i svega što su oni ljubomorno čuvali? Egipćanka!

Cezar je sve više napuštao republikanski oblik vla-davine. Ratovi su bili dovršeni, a on je ipak produžio svoju diktaturu. Kao apsolutni gospodar on je odlučivao o svim državnim poslovima, sam postavljao činovnike i dijelio zaplijenjena zemljišta, kako mu se svidjelo. Gdje je prestajala njegova moć? Sam kraljevski naslov ne bi nikako promijenio njegov položaj, a svatko je nekako osjaćao da on taj naslov želi i da će se poslužiti prvom prilikom da ga prisvoji. Nije mu ni na pamet padalo da se obazire na svoje drugove u službi, kako su to činili nekadašnji konzuli, pontifici i senatori prema zakonu. Reklo bi se da je upravo volio izazivati javnost i otvore-no pokazivati kako jedino njegova volja odlučuje. Taj veliki gospodin drsko se oslobodio svih predrasuda svo-je kaste rugajući se Katonovu moralu i sumnjajući u sve, pa i u bogove. A usred Senata izgovorio je one ne-razumne riječi koje su strašno uvrijedile prisutne: »Re-publika je od sada riječ bez značenja.«

Na čelu onih koji su se iskreno bunili protiv Ceza-rovih novotarija, bio je Ciceron. Veliki govornik bio je u to doba prvi građanin u Rimu iza Cezara. Cicerona su smatrali najpoštenijim čovjekom i vrlo su mu se di-vili. Njegovi liberalni nazori priklonili su ga na Pompe-jevu stranu. Ciceron se nakon neuspjeha Pompejeva povukao u svoj ljetnikovac Tusculum, gdje je živio u

31

samoći promatrajući izdaleka javni život. Cezar je du-boko žalio što je izgubio prijateljstvo toga rijetkog i vrijednog čovjeka koji bi mu mogao biti dragocjeni su-radnik. Ni ponositoj Kleopatri nije bilo pravo što Cice-ron ne dolazi u njenu kuću. I nije osjećala življe želje nego da ga privuče k sebi — među svoje poklonike, da joj kao saveznik pomogne jednoga dana kad Cezar bude morao prekršiti rimski zakon u njezinu korist.

Ona se povjeri Atiku, koji je bratski prijateljevao s Ciceronom. Taj simpatični epikurejac bio je vrlo sklon Kleopatri i rado je uživao njenu gostoljubivost, pa je drage volje obećao da će nastojati nagovoriti svo-ga prijatelja. A nitko nije bio spremniji za tu misiju od njega. Približiti, sjediniti i sklonuti nekoga ljubeznim riječima, to je on umio! Pomogla mu je doduše i straš-na dosada koja je morila Cicerona. Teško je on navikao na samoću, jer je nekoć iskusio sve opojnosti vlasti i gromovita oduševljenja svojih sugrađana. I zato ga je Atik lako sklonuo, jer je znao kakve ga časti ondje čekaju i jer je mnogo slušao o prekrasnim i vrijednim knjigama koje je posjedovala Kleopatra. A Ciceron je obožavao knjige. I kad se pojavio na pragu ukrašenom mozaicima koji su prikazivali Orfeja kako svira frulu — ogrnut togom koja mu je u otmjenim naborima padala niz rame — užurbao se i Cezar da ga pozdravi. A Kleo-patra, koja je sjala od radosti kao uvijek kad bi koji njen hir pobijedio, dočekala je gosta najlaskavijim rije-čima. Od prve večeri nastojala mu je pružiti sve najbo-lje, što je godilo Ciceronovom istančanom ukusu. Na jednom stoliću bili su pripravljeni starinski pergamenti na kojima je bila ispisana povijest faraona. Ceceron je finim svojim prstima razmotavao požutjele listove s čudnovatim egipatskim slovima koje mu je učeno i ljup-ko objašnjavala kraljica. Brzo je Kleopatra uvidjela da je uza se čvrsto privezala slavnog govornika, pa je obe-

ćala da će te dragocjene isprave otpremiti sutra u Tus-culum.

Ali čovjeka Ciceronova kova nije bilo lako zavesti. On je neko vrijeme vjerovao da će se Cezar vratiti negdašnjim liberalnim načelima, jer je na čas nešto po-pustio konzervativcima. Ali kad je vidio kako Cezarova vlast postaje sve kruća i samostalnija, nije se više ob-manjivao. Republika je naglo propadala; u to se više nije moglo sumnjati. A nigdje nije Ciceron osjećao jače duh novoga vremena, koji je bio tako protivan onome što je on najviše volio, kao u kući Kleopatrinoj. I malo pomalo prestao je onamo zalaziti. »Ne mogu biti dostat-no uljudan i uglađen a da se svidim u toj kući« — od-govorio je Atiku kad ga je pitao zašto se tuđi. A time je blago ošinuo sve ljude koje je oko Kleopatre Cezar okupio svojom popularnošću.

Taj slučaj i još neki nisu se mnogo dojmili Cezara. Drugi bi čovjek osjetio da treba popuštati, ali smi -oni Cezar nije na to ni pomišljao. Htio je kakvim snaž-nim činom utvrditi svoj autoritet. Da postigne vrhunac za kojim je težio, nisu dosta jala prijašnja sredstva. Tre-balo je novih pothvata, novih ratova i nešto što će za-sjeniti sva dotadašnja djela.

Njegovu bojovnu i slavičnu ćud najviše je uzbudila Perzija, ona Perzija koju je nekoć preplavila Alek-sandrova vojska. Neodoljivo ga je privlačilo to bajoslov-no carstvo. Onamo su ga zvali legendarni valovi Tigrisa i Eufrata, nepregledna područja, prostrane visoravni na kojima mirno pase stoka, porfirne palače, viseći vrtovi, hramovi sa silnim stupovima, prekrasni sagovi, ruže, fajansa ... Kolika razlika spram jadne i barbarske Gali-je! Ako uzmogne prodrijeti u Perziju sa svojim orlovi-ma, izjednačit će se u slavi s velikim makedonskim osva-jačem, a steći i golemo bogatstvo.

32 3 Kleopatra 33

Kleopatra je još gorljivije željela da se ostvari taj lijepi san. Znala je ona što o njoj misli Rim i nje -gova kruta aristokracija. A nije imala drugoga oslona do moći Cezarove. Zato je trebalo tu moć još povećati i upraviti prema Istoku, gdje će se ujediniti s njenom moći. Ondje će ona sebi sagraditi podnožje, tako da će njena slava blistati pred čitavim svemirom... Tako je snovala mlada kraljica. I kako joj je god bilo teško ostaviti palaču gdje se vladala poput velike rimske dame, ipak se odluči vratiti u Egipat i sastati se s lutkom koju su joj dali za muža.

U Rimu nije bila nikakva tajna da će se Cezar na-kon povratka sa perzijske vojne oženiti Kleopatrom i posvojiti Cezariona. Govorkalo se mnogo i o tome da će onda imperator prihvatiti sve znakove kraljevske ča-sti i da će osnovati silno kraljevstvo, kojemu će prije-stolnica biti Aleksandrija. Ti navještaji razdražiše na-rod. Dirnulo se u ono što je Rimljanima bilo najdraže: supremacija Grada1! Onaj koji bi pokušao lišiti Rim ugleda, stvorivši mu suparnika, pobudio bi strašnu srdžbu i ogorčenje. I kao uvijek, opet je sva odgovornost za to pala na Kleopatru. Od toga časa mrzili su je dvo-struko. A njeni su dušmani još jače poticali taj bijes izmislivši da ona svaku svoju prisegu potkrepljuje for-mulom: »Tako je! Istina je to, kao što je istina i da ću ja jednoga dana kraljevati na Kapitolu!« Sada se ljudi nisu više suzdržavali. Psovalo se glasno i javno, a ne tiho i bojažljivo kao prije. A kad bi ona u raskošnoj nosiljci prolazila rimskim ulicama, ljudi bi joj se ugi-bali kao zlu duhu. Svi su bili složni u tome da je treba što prije izagnati iz Rima i poslati u njenu zemlju — »zemlju krokodila«.

Ti glasovi doprli su i do ušiju Cezarovih. I više ga je vrijeđalo ono što su predbacivali Kleopatri nego što su njemu zamjerali. Kako su samo smjeli drskim klevetama dirati onu koju On štiti? Neće on to mirno podnositi! I nišaneći na skupine grlatih i podmuklih protivnika, reče: »Vidjet ćete kako ću naučiti pameti te klevetnike — tuste i lijepo očešljane!«

Nakon sjednice Senata pozove Cezar k sebi kipara Timomaha koji je već mjesec dana izrađivao kraljičin kip od srebra i bjelokosti.

— Koliko vremena trebaš da dovršiš svoje djelo?Kipar se zamisli i napokon bojažljivo odgovori:— Dvije dekade1, najmanje.— Dajem ti tri dana — reče diktator. — Za tri dana

kip mora biti u hramu Venere-Roditeljice.Svi su odviše znali samovolju Cezarovu a da bi

joj se itko usudio oduprijeti. Cezarovi su, naime, živci bili vrlo osjetljivi i vječno razdraženi.

Svečani obred posvete obavljen je s velikom pom-njom na određeni dan, a svećenici, patriciji i držav-ni službenici, najviši i najniži, morali su pritajiti svoj bijes i pognuti šiju pred novom boginjom koja je silom nahrupila u njihov hram.

Malo kasnije Cezar opet odluči upriličiti jedan po-kus kao da se želi uvjeriti kako dugo može prkositi javnosti. Bilo je to na dan Luperkalija2, kad mladi pa-triciji trče polugoli ulicama i udaraju prolaznike kož-nim remenjem, jer je to tobože donosilo sreću. Cezar — veliki pontifeks — predsjedao je svečanosti. Sjedio je na povišenom mjestu na kurulskom stolcu od zlata, a do njega Kleopatra. Tek što je krvlju žrtvovanih životi-nja, koze i psa, kako je to iziskivao obred, bila orošena zemlja, kad se najednom kroz gomilu probije Antonije

1 Lat. »Urbs«. Kad je govor o Rimu svi ostali gradovi su: oppida. Tako se i grčki naziv »Asty« odnosi zamalo uvijek samo na Atenu. — I naši Dubrovčani kad govore o Dubrovniku, nazivaju ga samo »Grad«. Prev.

34

1 »Dekas«, grč. deset, razmak od deset dana u republikanskom kalendaru.2 Godišnje svečanosti u Rimu na 15. dan veljače u čast boga Pana (lat. Lu-

percus).

35

i Cezaru pruži kraljevski dijadem1. Podiže se žamor kao kad se na moru sprema na oluju. Cezar osjeti da je ne-zgodan čas i okrenu glavu, ali ga kraljica, koja je možda i inscenirala tu komediju, osokoli pogledom i on podigne ponovo krunu koja se blistala na suncu. Žamor se pove-ća. Bilo je kao da se vjetar zario u valove. »Još nije došao pravi čas!« pomisli Cezar. I odlučnije nego prvi put odvrati se od zamamnog nakita. Svi su prisutni bili svjedoci da Cezar neće da bude kralj!

Mnogi nisu pravo razumjeli prizor koji se pred nji-ma zbio, pa su stali burno povlađivati. Ostali, oštro-umniji, zapazili su čudan Cezarov pogled — »Da, nema sumnje — danas on odbija krunu, da je može bolje i sigurnije prihvatiti kad se vrati kao pobjednik«, govo-rahu među sobom.

I zavjerenici se potajno sastadoše da se dogovore.Bilo je o sredini mjeseca posvećena bogu rata. Pri-

bližavalo se proljeće. Maleni, sivi oblačići gonili su se svijetlomodrim nebom. Drveće na obroncima sedam breužljaka Grada2 upravo je počelo zelenjeti. Blijedi su-mrak zavio je Rim. Život se na bučnim ulicama pomalo stišavao. Svi koji su završili svoj posao povukli su se u svoje domove. I Cezar, koji se čitavog dana bavio voj-ničkim poslovima spremajući vojnu na Perziju, žurio se poći svojoj lijepoj ljubavnici.

Kleopatra je čekala Cezara snatreći i razmišljaju-ći. Još nekoliko dana i oni će se opet morati rastati. Dok on dopre do obale Kaspijskog mora, ona će već davno biti u Aleksandriji. Rastanak ju je uznemiravao, jer će biti osamljena, a tko zna što je čeka. Ali Cezar mora otići, jer su velika osvajanja i pobjede njegova nu-

žda i zakon. Tome se ne može ukloniti i zato valja da se miri. Zar nije slava potrebna kraljevima upravo kao kruh prostom puku? Kad Cezar bude pobijedio Perzi-jance, nitko mu neće osporavati vlast. Ništa i nikakva sila ljudska ne može više spriječiti njihove planove. Ce-zar će zasjesti na prijestolja Ninive i Babilona i progla-siti ondje svoju ženu Kleopatru kraljicom... Zajedno će se onda vratiti na Kapitol, a Rim, ovaj isti Rim, koji ogorčeno mrmlja kad njena nosiljka prolazi ulicom, mo-rat će joj klicati.

A sve te divne namjere, dostojne kakve Semira-mide1, razorile su okrutno i iznenada Ide Martove2. Bilo je već jutro kad ju je Cezar na odlasku privinuo na grudi. Nikako se od nje nije mogao rastati. Ona ga je kušala zadržati, jer je u sebi osjećala neki tajni glas koji se javlja u odlučujućim trenucima i kojeg uvijek va-lja poslušati.

— Zašto ustaješ tako rano? Tužio si se da ti nije dobro. Ostani i otpočini!

Ali njega su već očekivali. I Brut je već bio po-slao Kasija bojeći se da Cezar odviše ne zakasni. »Valja se žuriti«, govorio je spokojno dvolični Kasije, »jer da-nas prije podne Senat treba da riješi mnoge važne stvari!«

U zgradi Senata spremalo se umorstvo. Iznenada se začula buka i žamor. Prolaznici su počeli zastajki -vati i propitkivati. Sto se događa? U trijemu se poja -vilo nekoliko blijedih lica. Pronijela se strašna vijest: Ovog časa ubiše Cezara! ... Odasvud odjekuju jadikov-ke. Ali sve nadvikuju ubojice, koji, eno, izlaze s bode-žom u ruci vičući: »Osvetili smo Republiku!«

1 Isprva vrpca (grč. diadema), provučena kroz kosu. Znak kraljevskog dostojanstva (perzijskog porijekla). Prev.

2 Palatin, Kapitol, Kvirinal, Viminal, Ćelije, Eskvilin, Avetin.

36

1 Slavna asirska kraljica (oko 2000. p. n. e.). Vodila je mnoge ratove, podiglaraskošne palače i vrtove u Babilonu (perzijsko-grčka legenda).

2 Ideš Martii (15. ožujka), kad je umoren Cezar. Prev.

37

"•s>-

Prestravljena i ne znajući da li bi vjerovala, go-mila se valja po Gradu poput rijeke koja je probila na-sipe. I strašna vijest za čas dopre u najudaljenije dijelo-ve Rima. Svuda donosi komešanje i zaprepaštenje. Tr-govci ostavljaju svoj posao i svi se skrivaju iza zidova svoga doma. Svi osjećaju, da se nad Rim survala stra-hovita nesreća i da će za njom doskora doći ostale.

Kleopatra osjeća da je sve propalo. Pred njenim očima otvorio se mračni ponor koji će proždrijeti sve. Sav joj se svemir odjedanput ispraznio. Bolno je za-lomila rukama prama nebu, zazivajući pomoć i očaja-vajući. Da li je moguća takva užasna nesreća? Nitko joj nije odgovarao. U trenucima strašnog zaprepaštenja jao, niotkud glasa!

Obalama Tibera prolazile su oružane skupine lju-di noseći na vršku palice pilej1, simbol slobode. Za-ustavili su se pred Kleopatrinom palačom. Krikovi i kle-tve zaore kroz proljetno jutro. »Smrt Egipćanki, smrt!« urlali su glasovi kakvi se uvijek čuju u dane prevrata i buna ma u koje doba i na kojem jeziku. Kraljičini slu -ge skupili su se, doduše da brane svoju gospodaricu, ali su bili toliko ustrašeni da se od njih nije mogla očeki-vati nikakva pomoć.

Jedini Apolodor, koji je i u najtežim trenucima ostajao čvrst i odlučan, savjetova kraljici da što prije napusti okrvavljeni grad.

Ali Kleopatrin značaj nije volio uzmicati pred pri-jetnjama. Ona se ispriječi. Valjalo se oduprijeti. Mo-žda još nije sve izgubljeno. Dići će se osvetnici Cezarovi.

Najavili su joj neku novu stranku, kojom će uprav-ljati Antonije. On je volio pokojnika, pa će se pokoriti njegovoj volji i priznati Cezariona za nasljednika ...

Obmana! Obmana koja je mogla postati kobna ako dulje traje. U općem metežu ugrožen je život majke i djeteta. Gomila sve više raste. Nema druge nego poslu-šati Apolodora. On je već sve spretno pripremio za bijeg. Preko vrtova, prekrivena gustim velom i okruže-na čuvarima, kao onda kad je prije četiri godine dola-zila da se ponudi Cezaru i od njega zatraži zaštitu, bje-žala je Kleopatra iz Rima. Na trenutke joj se činilo kao da će se srušiti na putu od straha i umora. Kao da joj tlo izmiče ispod nogu. Užas! Očaj! Oh, kako je strašno osjećati se osamljen kad ti je drug bio Cezar, gospodar svijeta! Ta joj je misao oduzimala svijest. Ali je na nje-nim grudima počivala glavica na kojoj će svatko pre-poznati crte Cezarove! ... I čvršće pritisne uza se dijete, cjelivajući mu kosu... Ne! Nije još sve propalo. Nade ponovo mogu uskrsnuti!

1 Lat. pilleus ili pilleum (grč. pilos) kapa, koja se nosila u vremenu Saturnalija i u ostalim svečanim prigodama. Prev.

38 39

DRUGO POGLAVLJE

ALEKSANDRIJA

.inule su dvije godine otkako se Kleopatra vra-tila u Aleksandriju, odakle je pomno pratila sve vrije-me građanskoga rata koji je razdirao rimsku državu. U toj žestokoj borbi čas bi se sreća nasmijala ubojica-ma Cezarovim, čas njegovim osvetnicima, tako da Kle-opatra nikako nije znala kojoj bi se stranci privoljela. Ona je voljela Cezara i žalila za velikim čovjekom, koji ju je tako strasno ljubio. Željela je od svega srca da se užasno zločinstvo kazni, ali su joj se u tu želju upli-tale i teške političke brige. Već čitavo jedno stoljeće, otprilike, nikako se nije moglo vladati Egiptom. Narod nestalan, pokvaren i lakouman postajao je plijenom ra-zličitih suparnika koji su se borili za egipatsko prije-stolje. A da se čovjek ovdje održi, da iskoristi silna pri-rodna bogatstva Egipta, da se riješi čopora gusarskih bjegunaca, prognanika, bivših galijota, kojih je silesija bila u vojsci — bio je potreban snažan autoritet, koji je posljednjim Lagidima potpuno nedostajao. Nedorasli i najmanjem naporu, ti su okrunjeni diletanti bili vikli jednostavno zvati Rim u pomoć čim bi se gdje pojavila kakva nova buna. Ptolomej Aulet dokopao se ponovo krune jedino pomoću novca što ga je podijelio među senatore, a znamo kakvim je sredstvima Kleopatra za-sjela na prijestolje svojih otaca.

Iako se pod njenom vladom vratio mir i barem nekakvo blagostanje, ipak su mnogi žalili što je to po-stignuto cijenom sablazni i savezništva koje se preko

41

noći moglo pretvoriti u gospodarenje. Teški su bili dani koje je proživljavala osamljena Kleopatra okružena lu kavim protivnicima i lišena rimskih legija, koje su bile drugdje zaposlene. Teško bi uzdisala kad bi je doglavnici izvijestili o strašnu haranju kuge. Ljudi su toliko umirali da ih nisu mogli ni balzamirati i gomile su se leševa raspadale po ulicama. Osim toga, već je dvije godine kosila glad, a pohlepno i besavjesno činovništvo pljačkalo je sirotinju gdje god je moglo. Svakog su dana nicale nove brige i teškoće, a Kleopatra se s teškom tugom u srcu sjećala dana kad ju je Cezarova ljubav oslobodila svih briga i kad je trebala podići samo svoje bijelokosno žezlo da postigne sve što zaželi.

A što je danas preostalo od nekadašnjeg savezništva? Sam Rim bi trebao nekoga tko bi mu pomogao! Tako su, primjerice, obje stranke, jedna za drugom, tražile da im Egipat pošalje u pomoć svoje brodovlje. Kleopatra se nije odazvala tim pozivima, jer nije znala kojima da se odazove. Koja će stranka sutra zavladati Republikom? Ako pobijede zavjerenici, oslabljeno egipatsko kraljevstvo postat će jednostavno pokorenom pokrajinom poput Grčke, Sirije, Galije, Hispanije i Mau-retanije. Od druge je strane, naprotiv, očekivala povolj-nije stvari. Zar bi bilo moguće da prijatelji Cezarovi, koji su htjeli nastaviti njegovo djelo, ne bdiju nad onom koju je Cezar smatrao svojom ženom — i nad djetetom koje je toliko nalikovalo na Cezara? ... Ali tko će pobijediti? Neprestano ju je mučilo to pitanje, a strašna je zahvati strava pod jesen kad je saznala da su Kasijeve čete zauzele u Makedoniji najbolje položaje. Poslije toga je došla zima sa svojim maglama i olujama: pomorske su veze bile prekinute, a novosti niotkud.

Ispunjena uspomenama i bojaznima, Kleopatra se podala sanjarenju. To je bio vječno puni pehar kojim su se napajale njene misli. Često bi, kad se na obzorju

pojavilo svjetlo ili kad bi magičan zapad purpurnim zrakama razdirao nebo, pošla na koju terasu u Bruhiju da promatra pozlaćeni grad. Kako je lijepa bila Aleksan-drija s vatrenim nebom nad sobom! A noću bi je poput goleme buktinje čuvao njen svjetionik1. Kako se obogatio taj grad otkako je veliki osnivač nacrtao plan nalik na makedonsku hlamidu2. Gospodarica takva grada mogla je doista biti ponosna. Kamo bi god skrenula okom, svuda bi nailazila na mramor, kubeta od emajla ili fa-janse, trijumfalne lukove i otmjena natkrovlja. Na vrhuncu malena brda eno Paneja — šaljivo nazvana »Krletkom muza«. Ondje su nalazili gostoljubivo sklonište pjesnici, glazbenici, slikari i kipari različitih naroda. Prema drevnu običaju, koji su Lagidi pomno čuvali, ti su ljudi doista trebali biti majstori u svojoj umjetnosti, da bi ušli u Panej. Drukčijih uvjeta nije bilo. Usred ponosne kolone eno slavne Aleksandrijske knjižnice3, koja je nakon strašna požara sačuvala još 700.000 svezaka. A uz ostala dragocjena djela sačuvan je ondje i prvi grčki prijevod »Biblije«, što su ga izradila »sedamdesetorica«4. Nedaleko od knjižnice nagomilale su se brojne zgrade Serapeja5.

Aleksandrija je bila ognjište svih znanosti: povijesti, filozofije, medicine, astronomije, matematike — i čuvarica književnoga blaga staroga svijeta. Aleksandrij-skim naučenjacima dugujemo sve što se do danas saču-

1 Gr. Pharos, visok 400 stopa. Sagradio ga je Ptolomej Filadelf od bijela mramora (285. p. n. e.). (Sedmo svjetsko čudo).

2 Grč. Hlamvs, široki plašt, koji bi se nosio obično u svečanim prigodama.Aleksandriju je osnovao Aleksandar Veliki (331. p. n. e.). Prev.

3 Aleksandrijsku knjižnicu zapalii su prvi put vojnici Cezarovi. Drugi požar bioje 390. god. Sto je ostalo sačuvano, uništio je — prema legendi — kalif Omar64L god.

4 Lat. Septuaginta. Tako se obično zove prvi grčki prijevod »Staroga zavjeta«.Prijevod je izradilo 70 egipatskih Zidova — svaki za se — na zapovijed* Pto-tomeja Filadelfa. Bilo je to god. 282. ili 283. prije Krista. U knjižnici je bilazastupljena sva grčka literatura i mnoštvo prijevoda s egipatskog, kaldejskoga,perzijskoga i hebrejskoga. Prev.

5 Lat. Serapeum; tako su Rimljani zvali hramove posvećene bogu Serapisu. Najpoznatiji su bili u Mimfisu i Aleksandriji.

42 43

valo od grčkih književnih djela. Znanstveni zavodi u Aleksandriji činili su pravo pravcato sveučilište1, koje je prije 2000 godina bilo doista »svjetlo svijeta«. Imena slavnih učenjaka koji su ondje poučavali znanstvene metode pri učenju, različite sprave i tekstovi, kojima su se učenici mogli služiti — sve je to pribavilo Aleksandriji takav glas da su u nju hrlili mladi ljudi iz Rima, Atene i same Azije. Kad bi se roditelji — bogataši uvjerili da im je dijete posebice nadareno, poslali bi ga u Aleksan-driju da se može jednom podičiti da je ondje usavršilo svoju naobrazbu.

I Kleopatrin bi pogled hitao dalje širokim i ravni mulicama, koje bi danju vrvjele ljudima, kolima, nosiljkama i konjanicima. A čas bi opet svrnula okom na cirkus, gimnazij2, ili teatar, pred kojim se gura mno-štvo ljudi da pročita .istaknute objave. Onda opet gleda zavojiti stadion, golemi hipodrom3, u koji može stati više od 20.000 gledatelja ili ponosne, tajnovite hramove koji svojom veličinom nadvisuju svu okolinu. A najdulje i najpobožnije gleda mauzolej gdje u kristalnom sarko-fagu počiva tijelo herojskog pretka i osnivača dinastije.

Sve to bogatstvo i raskoš promatra ponosna kra-ljica i bojažljivo se pita: »Hoće li to još sutra biti moje?« ... Pa preko nevidljiva područja njena misao pregledava veličanstvenu baštinu: neiscrpljivu zemlju koju natapa božanska rijeka, trideset tisuća gradova opasnih ponosnim — stoljetnim zidinama. Bubast4, gdje vlada božica ljubavi, Memfis, koji počiva na podnožju

1 Središte znanosti bila je velika mramorna palača Muzej (grč. Museion. prebivalište Muza). Ondje su bile uređene dvorane za predavanja, zvjezdarnica, *&mijski laboratorij , dvorane za sekciju leševa i ostalo. Uz palaču nalazio se iveliki botanički vrt i bogati zvjerinjak. Učenjaci su živjeli o trošku kraljevu.Prev.

1 Grč. gvmnasion (od gvmnos, gol), atletsko vježbalište i odgajalište.2 Grč. hvpo, ispod; dromos, put. Natkriveno mjesto za šetnje. Prev.2Grč. Bubastis, grad u donjem Egiptu gdje su svake godine predviđene ras

košne svečanosti u čast Izida.

piramida, sveti grad Teba1, Hermontis, nazvan »slavom dvaju horizonata«, i Edfon, u kojemu je pohranjeno staro blago. I dalje gleda, kao u snu, južne pokrajine koje proizvode granit i miomirisna bilja, bajoslovne vinogra-de u kojima je svaki grozd toliko težak da ga jedva dva čovjeka mogu odnijeti do preše. I naposljetku, nakon svega toga bogatstva, ugleda u duhu blaženi onaj otok na kojemu su mirisne staze sačuvale stope Cezarove i Kleopatrine.. . I samosvjesna, puna nova pouzdanja u sudbinu, usklikne ona sama sebi: »Ne, dragi moj Egip-te! Zemljo Ozirisa i Ra2, ti koja puniš žitnice svijeta i pobožno čuvaš svoje mrtve! Rijeko nad kojom prolijeću ibisi3 — ti ćeš do vijeka ostati slobodna!«

I ona je imala pravo. Čovjek uvijek ima pravo da se nada... Spas se približava. Vojska Cezarovih os-vetnika upravo je do nogu potukla buntovnike. Tu su novost donijeli u Egipat gusari koji su pobjegli s Nak-sosa4, Bruto — i za njim Kasije bijahu potučeni kraj Filipa5 i obojica počiniŠe sam.oubojsi.vo istim oružjem koje su gnusno zarinuli u tijelo svoga dobročinitelja.

Kleopatra je odahnula. Pričinilo joj se kao da će nestati mračnih sjena koje su je mučile nakon smrti Cezarove. Zamagljena budućnost više nije bila prekrive-na onom neprozirnom masom u kojoj se ništa nije mo-glo razaznati. Budućnost se nekako sprijateljila s proš-lošću. I u Rimu su se prilike razbistrile. A kad jednom nestane unutrašnjih trvenja, možda će se opet moći osloniti na savezništvo Rima. I vjerna običaju svojih

1 U gornjem Egiptu, gdje se nalazi glasoviti hram Amona-Ra, najveličanstvenijareligiozna građevina staroga Egipta. Ruševine kraj današnjeg mjesta Kamata.

2 Oziris (Sunce na zalazu) štovali su najprije samo u Abidu. Kasnije se tajkult proširio po čitavu Egiptu. Ra (il i Re), bog Sunca i svjetlosti . Kasnije suga stopili u jedno božanstvo s Amonom.

3 Velike bijele ptice iz roda čaplja s dugačkim crnim kljunom i crnim repom.Stari su ih Egipćani štovali kao božanstva jer tamane zmije, kojih ima vrlomnogo uz obale Nila. Prev.

1 Naksos ili Naksija, najveći otok u skupu Kiklada.? r-r-,s .. u»i,«^„.,::; blizu tračke granice. Ondje

Brata i Kasija 42. god. p. n. e. Prev.

5 Grad u Makedoniji, "blizu tračke granice. Ondje su Antonije i Oktavi i (kas -niji August!) porazili P—*- ! "- -■ - • - - - — . . - - • ' - -

44 45

otaca, koji su rasipali svoje blago samo da razvesele na-rod, Kleopatra naloži da se prirede skupocjene i ras-košne svečanosti, koje će se započeti vjerskim obredima i prinošenjem žrtava. Trebalo je, naime, najprije zahva-liti bogovima koji su pomogli da se kazni Cezarovo umorstvo.

Žitelji Aleksandrije bili su uvijek spremni na svet-kovanja. Zato im je svaka prilika dobro dolazila. Iako je Aleksandrija izašla na glas svojim učenim filozofi-ma, koji su ondje radili i naučavali, ipak je to bilo mjesto opojnih radosti gdje se moglo živjeti udobno i veselo. Silno bogatstvo koje se ondje nagomilalo zbog živahne trgovine i velikoga prometa, stvorilo je neopi-sivu raskoš. Onakvih užitaka — svečanosti, plesanja, kazališta, utrka, orgija u vinu i ljubavi — nije bilo nigdje drugdje.

Te aleksandrijske svečanosti bile su nadaleko ču-vene. Pa kad bi se opet objavila takva prigoda, dolazilo bi mnoštvo ljudi iz Bubasta i Peluza1, a često i s obala Sicilije i Sirije. Od rane zore vrvjele su gomile cestama i trgovima novoga dijela grada sve do uskih uličica Rakotisa2. Bio je to pravi kozmopolitski sajam: šarena, strana odijela, lica svih boja: smeđa, svijetla, maslinasto zelena ili kao pozlaćena! ... A u luci se nagomilalo mno-štvo svega što je najbogatije i najljepše od Herkulovih stupova3 pa sve do utoka Inda4. Primitivan razvrat, prožet profinjenom helenskom kulturom, s izvještačenim na-sladama, privlačio je ljude u tu čarobnu metropolu ne-odoljivom snagom. A onda bajoslovni Nil, kojim su i danju i noću plovile lađe ovjenčane cvijećem ... Ulicama aleksandrijskim mogao je čovjek tih dana sresti primjer-

1 Na ruševinama toga grada sagrađen je Port-Said.2 Najstariji dio grada, sagrađen još u prijemakedonsko doba. Smjestio se na

zapadnoj i sjeverozapadnoj strani.3 Gibraltar! Prev.4 Lat. Indus (Sind, Sindhu), glavna rijeka na zapadu prednje Indije. Duga je

3180 kilometara. Izvire u Tibetu a utječe u Arapsko more. Prev.

46

ke svih rasa. Uz urođenike visokih ramena, kojima je šarena krpa oko bokova bila često jedina odjeća, gurao bi se mornar sa svojim mrežama, a lice bi mu bilo poput učinjene kože, ili stasit vojnik koji bi pobudio pažnju prolaznika. Ali najviše je ondje bilo Grka, koje je bilo lako prepoznati po paliju1 i elastičnome atletskom tijelu. Bilo je još mnogo Rimljana brončana lica i Gala, koji su se čudno doimali svojim plavim očima i kratkim vune-nim tunikama uz tamnooke Azijce odjevene u duge ša-rene haljine, koje su se vukle po prahu. Još je lakše bilo odrediti podrijetlo žena. Jedne su puštale raspuštenu ko-su, druge ju kovrčale u spirale koje su visjele sa svake strane obraza; Efežanke bi, primjerice, uplele u kosu cvi-jeće i lišće i okitile se zlatnim ukosnicama. I mnogobrojne skitnice i odrpanci, koji su inače živjeli po predgrađima, nagrnuli bi toga dana u grad, jer su redari dobili od kraljice nalog da budu snošljivi i popustljivi. Jedino glavna Kraljevska cesta bila je zatvorena sa svih strana, jer će onuda proći službena svečana povorka. Drugdje se slobodno prolazilo. A bilo je i Arapa koji su za sobom vodili deve, koje su se dostojanstveno isticale u gomili; Židova koji su u crnim kaftanima skrivali vrećice s nov-cem; Etiopljana i Kafra koji su na kovrčavim glavama spretno nosili velike košare pune smokava. U mnoštvu je bilo i mnogo malenih, dokonih radnica koje su išle dvije po dvije slušati zanimljive predstave čarobnjaka i gledati majstorije pelivana, koji bi, stojeći na rukama, gutao sablje i noževe ili se vješto igrao plamenom. Mogle su se naći i otmjene gospođe koje je izmamio ulični me-tež, pa su silazile sa svojih nosiljaka a robinje išle za njima pazeći da ih ne guraju. Bilo je i djece, koja su se svakog časa izvrgavala opasnosti da ih mnoštvo zdrobi, ali je najviše bilo besposličara koji su tražili pustolo-vine.

1 Lat. pallium, široki ogrtač, koji su prihvatili i Rimljani.

47

Strašnu stisku i vrevu slikovito je prikazao Teo-krif opisujući1 na usta dviju mladih Sirakužanki neku pučku svečanost u Aleksandriji.

Jedna od njih, Gorgo, došla je u pohode svojoj prijateljici. Sva je zasopljena.— O Praksinoa, daj brzo da sjednem! Dodaj mi

i jastuk — tako! Kako mi samo udara srce! Mislila samda te nikada neću vidjeti. Stanuješ tako daleko! A i tkoda se provuče kroz to mnoštvo?

Praksinoa je sluša i dotjeruje uz to toaletu. Služavka Eunoja donijela joj je vode, sapun i ključ od velikog kovčega. Ona iz njega vadi opravu i šešir i koketno se odijeva.

Gorgo: — Kako ti ta oprava s dugim naborima dobro pristaje! Da li je bila jako skupa?Praksinoa: — Ah, ne sjećaj me na to! Više od dvije mine2 čista srebra, a da i ne računam vrijeme dok se šila.Pošto se Praksinoa još malo potužila na svog muža, objašnjava na dugo i široko frigijskoj služavci kako treba da pazi na dijete i

da joj dobro zatvori psa. Zatim obje prijateljice izlaze iz kuće. Čim su stupile na ulicu, klikne Praksinoa:— Kolika svjetina, veliki bozi! Kako da se mak

nemo sa mjesta. Ah — evo i vojnika! Konjanici! Ja seničega tako ne bojim kao konja... Gorgo! Gledaj kakose propinje ovaj riđan.Gorgo: — Budi mirna, vidiš da se opet smirio. I one polaze dalje kroz beskrajne čete, a osjetljiva Praksinoa, sva prestravljena, produžuje:

1 Grčki pjesnik rođen u Sirakuzi (oko 300. p. n. e.). Autor »Idila« i >Epi-grama«. Osnivač bukolske poezije. Prev.

2 Sto grčkih drahma ili rimskih denarija. Prev.

48

— Daj mi ruku, a ti, Eunojo, drži Eutihidu. Inačebismo se lako mogle izgubiti.

Ali unatoč svim opreznostima gomila ih doskora rastavi.— Jadne mene — uzdiše opet Praksinoa.Neki čovjek stao joj je nespretno na lijepu opravu. I ona stade bijesno psovati:— Tako ti Zeusa! Pazi, ako nećeš da...Ali krivac je dobar čovjek — umjesto da se uvrijedi, on se ispričava i pomaže ženi da se izvuče iz vreve.— Ne boj se, ženo! Evo, više nema opasnosti!Praksinoa mu usrdno zahvaljuje, kako zahvaljuju

svi ljudi koji se još nisu posve oporavili od straha.— Neka ti usud vrati ono dobro koje si meni uči

nio! I sačuvao te od svakog zla, oj strance!Prijateljice se opet nađu skupa i jedna pada drugoj u naručje.— Koliko sam te tražila, Gorgo!— A ja tebe, Praksinoa!I one stanu jedna drugoj pričati što im se dogodilo.Praksinoa: — Gledaj — moja je odjeća posve raz-derana.Gorgo: — A moj ogrtač! Što će reći moj muž?I čvrsto se hvatajući za ruke, one kreću dalje spram Bruhija, gdje se sprema svečana gozba.— Je li još daleko? — pitaju neku staricu, na koju

su bile naišle.— Jest, na žalost, djeco moja!— A može li se bar lako ući u Bruhij!Starica, koja je čitala Homera, utješi ih:— Grci su teškom mukom ušli u Troju! Treba da

se potrudite, ljepote moje, pa ćete doći na svoj cilj.Iznenada zaječe trube. Znak da se približava povorka. Prvi idu glazbenici: polugoli cimbalisti koji buče dis-

4 Kleopatra 49

kovima svjetlim poput Sunca: svirači koji ritmički tresu prstenjem nanizanom na kovnim štapićima: bubnjari koji od drveta sikomore1 udaraju po onagrovoj2 koži.

U dalekom razmaku slijede svećenici, kao da žele što jače istaći ponor koji ih dijeli od običnih smrt-nika. Sprijeda koračaju »neokori«, obični čuvari hrama. Za njima dolaze postupno sve viši odličnici egipatske hijerarhije. Horoskopi, koji gataju ljudsku sudbinu pro-matrajući zvijezde, hijerogramati, učeni poznavaoci hije-roglifa, dugobradi proroci, koji u čeličnim kupama pale zrna tamjana, pastofori, koji se diče povlasticom da za-nesenim vjernicima pokazuju božanske slike. Jedni viso-ko mašu stijegovima na kojima su naslikana božanstva, dok ih drugi na kolima prate. I pred mnoštvom, koje bulji puno strahopoštovanja, prolaze tajnovita obličja Api-sa, Hathora, iscerena Totha, Hora s glavom kopčevom i Anubisa3, čuvara smrti. A dok prolaze ti predstavnici ne-poznatih sila, često tišinu prekida ijujukanje i krikovi. Jer svi ti ljudi vjeruju u slijepu materiju, svi obožavaju neku vrtoglavu i omamljivu silu.

Napokon se približava i veliki svećenik. S obiju strana okružuju ga gusti redovi vojnika. On je vrlo star i teško se podupire o štap. Dugačka koprena hijakintove boje pokriva mu ruke i obraz, jer ni jedan profani pog-led ne smije ga taknuti. On će sada sam razgovarati s bogom, koji će za koji čas kroz njegova usta izreći svoju volju.

Iza velikog svećenika stupaju svećenice, mlade i čiste, odjevene u duge bijele haljine. Svaka nosi u ru-kama lotosov cvijet. Povorku zaključuju gataoci sa svo-jim nemirnim buktinjama, nosači zvončića, ptičari, koji

na ljepljivim štapovima nose posvećene kokoši, prosjaci i bogalji, koji otkrivaju svoje rane, i napokon prodavači svetih slika, kukaca i amuleta — neizbježiva trgovačka prirepina božanstvu. I sva ta različita bića, taj čudni amalgam rasa, strasti i oprečnih interesa stupa u redu jednoličnim korakom prema zamamnu cilju koji blista ondje gore i privlači k sebi sve poglede: Serapisov hram!

To svetište, osnovano na starim teokracijama, bilo je najčuvenije u Egiptu. U njemu su se sjedinili svi kultovi egipatskih religija. Izdašnim darovima nagomilalo se ondje silno bogatstvo, pa nije čudo što se hram Sera-pisov mogao natjecati i sa samim rimskim Kapitolom. Do svetišta se dolazilo preko stotinu širokih stuba. Pred ulazom su stražarile brojne sfinge, a na pilonima1, koji su bili oličeni žuto ili grimizno, lepršale su zastavice lake poput daška.

Povorka se pomalo smjestila pred ulazom u hram. Ljudi su se nakupili između stupova, pa se malo pomalo zdanje ispunilo ljudskim likovima koji su svojom nepo-mičnošću naličili na kipove.

Najednom se gomila uzbiba. Svi se pogledi upra-ve prema blistavoj točki navrh stuba. »Kraljica« — vik-nuo je glasnik. I doista, okružena sjajnom četom, pribli-žavala se Kleopatra.

Kad ju je gomila vidjela onako čistu i veličanstve-nu, sa stisnutim koljenima jedno uz drugo, kako je nose, svu u sjaju poput nekoga nadzemaljskog idola, zaboravili su svi što se o njoj govorkalo.

Ona nije bila više žena, već uzvišena kćerka kra-ljeva, svećenica koja će za čas stići pred prijestolje božje. Četiri flabelifera2 mahala su nad njenom glavom gole-

1 Vrst javora.2 Grč. onagoros, divlji magarac. Potječe iz sjeverozapadne Indije. Prev.3 Egipćani prikazuju bogove sa životinjskom glavom: Amora s ovnujskom, Ho:

ra s kopčevom, Anubisa sa šakalovom, Ozirisa s bikovom. Od svih životinjanajviše se štuje crni bik — Apis. Prev.

50

1 Grč. pylon, kule, slične krnjoj piramidi na ulazu u hram. Prev. _2 Lat. Habellum, velika lepeza od paunova perja ili lotosova lišća s dugim drs

kom od bjelokosti. Flabeliferi, robovi, nosači tih lepeza.

51

mim lepezama od paunova perja, a do njenih nogu pru-žila se poput meka izvezana jastuka velika pantera.

I dok su pred vratima hrama hijeroduli davali žrt -ve i dok su se na oltaru pušila topla crijeva, stupio je pred kraljicu mladi pjevač i, spustivši se triput na koljena, započeo svoju himnu: »Tvoja je kosa mirisava biljka. Tvoje su ruke palme ljubavi. Tvoje čelo naliči na Mjesec koji tone u noć... Krupne tvoje oči sa sjaj -nim trepavicama velike su ljetne lastavice. Tvoji zubi blistaju kao potočić koji žubori uzduž cvjetnih obala«. Pjevač je svoju himnu pratio zvucima gitare, a nakon svake kitice pripjevao je zbor djevica: »Slava tebi, ljub-ljena kćeri Amona-Ra!«

Nadošao je čas da se svečano prinesu žrtve. U bije-lu plastu Izidinom prešla je Kleopatra prag hrama, a za njom pošli vrhovni svećenici i odličnici. I za kralji-com se zatvore goleme dveri na kojima je bio granitni Kerber1 s trostrukom glavom: vuka, šakala i lava. U krajnjem dijelu hrama, iza silnih stupova, na kojima su zagonetni hijeroglifi pričali o sudbini ljudske duše, sje-dio je bog Serapis od mramora i zlata. To je bio vrhovni princip svega — pravi narodni bog Egipćana. To je bio drevni Kronos2 i grčki Zeus i Jupiter Rimljana. Serapisu pridavahu svu moć. Od njega je Egipat očekivao slavu, zdravlje, bogatstvo i blagoslov Nila, koji je bio najviše poštovan. Kip je bio u struku tri puta širi od ljudskog struka, a uzvišen i veličanstven izražaj zrcalio mu se na licu. Bogata i glatka brada spuštala mu se sve do kolje-na, a kraljevski »psken't3« pokrivao mu je čelo. Ruke je široko ispružio kao da želi obujmiti svemir; prstima se

1 Troglavi pas, čuvar pakla prema vjerovanju starih naroda.

iz Klaosa. . ijeme), koji je zbacio svoga oca i

zamalo doticao zidova, koji su bili bogato ukrašeni »na-osom«.

Spretnome graditelju pošlo je za rukom da svjetlo pada upravo na usta od emajla, tako da je jedini taj trik — kao poljubac neba — vjernicima dočaravao ri-ječi!

Pred kipom božjim smješten je stol za žrtve. Na njemu su urezane mijene zodijaka. U sredini nemirno svjetluca zapaljeno ulje, a u skupocjenim su vazama, koje su poprskane žrtvovanom krvlju, vino, žito, voda Nila i sedam miomirisa koje voli božanstvo. I dok se vrhovni svećenik nagnuo spram plamena koji proždire žrtve, kraljica je pala na koljena pred kipom da mu las-ka i da moli: »O lijepi Bože! Oslobodi nepokretne vode! Neka preplave obale i obogate Egipat! Ne daj da bure razdiru moje gradove, ni da vanjski neprijatelj narodu otimlje stada. Neka se snažan narod udruži s Egipćanima i pošalje u pomoć pješake naoružane strelicama i blis-tave konjanike u čeliku!«

Svečani su obredi uzbudili gomilu. Srca su kucala jace a svi su mislili o onome što se tajanstveno i važno događa ondje gore. Bio je to čas kad su se ispitivala proročanstva. I kao da ima jednu jedinu dušu i jedan jedini glas, mnoštvo se pridružilo molitvama svojih pred-stavnika. Pokrenuta nenadvladivom vjerom, gomila je ponavljala pojedine riječi molitve: »O lijepi Bože! O sve-moćni Bože, kojega slušaju elementi, oslobodi nepokretne vode!«

Dim se pomalo razvlačio, vrata od cedrovine su se otvorila, a na pragu se ukazala kraljica. Bila je posve blijeda. Vidjelo se kako joj se pod blistavim nakitom nadimlju grudi. Raskolačene oči gledale su nekamo da-leko — iznad zemlje — u preglede proročanstva. Sto je vidjela? Što je čula? Koje joj je vijesti donio veliki svećenik nakon svoga sastanka s bogom? ... Tri puta

1

52

2 Prema Heziodu zemlja je proizašla (Gaja) iz Klaosa. Njezin sin i muž je Uran, a njegova su djeca Rea i Kron (vrijesam postao vrhovnim gospodarom. Prev.

3 Kruna faraona.

jeknu trublja. Kraljica hoće da govori! I pomaknuvši se do ruba prve stube, ona izgovori čistim glasom koji je zvučao kao pjev frule ove riječi:

— Hvaljeno neka bude ime Serapisovo! Njegovo jemilosrđe s nama. On obećava Egiptu slavu i blagostanje. Na vašu sjetvu navrnut će Nil svoje blagotvornevode i žitno će klasje nabujati.

Podiže se silna krika. Kao da je neka oluja zahvati-la one tisuće ljudi koji su se tamo skupili. Svi su vikali što su jače mogli. I u suludoj nekoj zahvalnosti, kao da se obećanje već ispunilo, svi su blagosiljali božanstvo.

Nalik na Posjedona1, kad zapovijeda valovima da se utišaju, kraljica zatraži da se buka stiša.

— Dobrota Serapisova — nastavi ona — nadilazi naše nade. On ljubi Egipat i pomoći će mu do uspjeha iveličine. On će nam poslati ratnika kojeg još nitko nijepobijedio.

Iznenada probije val oduševljenja koje više nitko nije mogao stišati. Bilo je to opće ludilo, težnja za radošću i velikom, nepoznatom srećom, koju i narodi i pojedinci uvijek očekuju od sutrašnjega dana.

Kraljica se vraćala u palaču. Lagano je sjela na tronog od bjelokosti među lepeze koje su se skladno spuštale prema njenoj glavi i pantere koja je zadrijemala do njenih sitnih nogu. Palme, poklici i cvijeće pratilo je njezin put, ali se činilo kao da ona od svega toga ništa ne vidi. Zadubila se u duboke misli i snatrenja. Iako je u nje bilo vrlo malo iskrene, prostodušne vjere, ipak su je duboko potresle riječi svećenikove. Hoće li doista doći obećani ratnik? . . . I bojažljivo je pitala samu sebe: »Tko će to biti?« I najednom se sjeti jednog imena. Čudno i

nametljivo uskrsoše u njenu pamćenju slike prošlosti. Neke sitnice, koje je zamalo već bila zaboravila. Bilo je to jedne večeri, prije tri godine, u palači na obali Tibe-ra. Cezar i Trebonije govorili su nešto suhoparno: hoće li se sastati komicije1 i da li treba računati na njihovu potporu. Najednom se otvore vrata a u sobu uđe Mark Antonije. Bio je to život koji je ulazio! Smijao se. Kosa mu je poigravala oko čela, a ramena mu bila toliko jaka kao u njegova pretka Herkula. I on bi mogao ponijeti nemejskoga2 lava! Mark Antonije donio je sobom dah mladosti i toploga obilja. Kleopatra je opazila i njegov umiljati pogled uprt u nju, što žene tako dobro razumi-ju. . . A od te prve večeri ona je češće opazila taj isti pogled, ganutljivo priznanje muškarca koji je sav usp-lamtio od ljubavne strasti...

Druge večeri, kad su na čas ostali na samu, osje-tila je žarke usne mladoga čovjeka na svome ramenu. Taj ju je žar tako iznenadio i smeo da nije znala drugo nego pobjeći. . . Od te prigode vladao se Mark Antonije susprežljivije, na što njegova priroda nije bila navikla. Prijateljstvo Cezarovo stavilo mu je pečat na usta. A i kako bi se smio usuditi? Pa i ona? Premda nije nipošto bila neosjetljiva spram osjećaja što ga je u njemu otk-rila — kojim bi licem primila njegove ljubavne izjave? Nema sumnje da je Cezara štitio visok položaj. Mark Antonije mnogo mu je dugovao, pa je Cezar mogao od mladog zamjenika očekivati sve drugo nego da bi uzbu-dio Kleopatrino srce. Pa ma kako bila zamamna snažna ljepota Marka Antonija, Kleopatra je prije svega težila za slavom. Slave se ona ne bi odrekla ni za koju drugu slast. . . Ali danas je sve drugačije. Cezarova smrt posve je izmijenila stanje. Cezarov zamjenik postao je impera-

1 »Quos ego. . .« Ove riječi meće Virgil u usta bogu mora Posejdonu koji se naljutio na vihore što su svojim bijesom uzburkali more (Enedia I., 135.) »Quos ego« je poslovičan uzvik gospodara koji se grozi slugama. Prev.

54

1 1-at. coraitia, skupštine rimskog naroda na kojima su se birali magistrati iraspravljalo o javnim pitanjima (comitia curiata, c. centuriata, c. tributa). Prev.

2 Nemeja, pokrajina u Argolidi, gdje je mitski grčki junak Heraklo — premapriči — ubio lava koji je pustošio onaj kraj.

55

tor i jedini gospodar na koga se treba obazirati. »Ah, kad bi on postao spasitelj kojega si mi obećao, Bože!«

Valom nade nabuja joj srce, koje je već bilo sito udovištva... Ona osjeti želju da bude sama i da se pot-puno prepusti svome snatrenju.

Sunce je upravo iščezlo, a na drugoj strani neba uzdigao se čisti polumjesec. Svjetiljke, poredane poput drveta uzduž glavnih ulica, već su gorjele. I pred kuća-ma su zadrhtavala nebrojena svjetla. Sada, navečer, za-počeo je drugi, neslužbeni dio svečanosti. Kraljica je strogo naložila da se nikome ne brani da razveseli svoje srce na bilo koji način. Vodoskocima pred kraljevskom palačom teklo je vino u izobilju, a po dvorištima su bili prostrti stolovi koji su se protezali od kuhinja sve do staja. Gosti su se ondje krijepili mesom, sirom i poslasti-cama. Brojni sluge pazili su na red i starali su se i rije -čima i batinama da se svatko — tko je dobio svoj dio — udalji. Mnogi su stoga odmah odlazili u kazalište, gdje se predstava te večeri davala besplatno, a drugi su opet voljeli poći pelivanima koji su svojim krupnim šala-ma zabavljali svjetinu. A treći su izabrali opet kojekakve zakutke Rakotisa, da ondje zavrće orgiju.

Dok se tako gomila zabavljala u prašnoj i znoj-noj atmosferi, predavali su se bogataši — kojima je svaki dan svetkovina — izvještačenijim i finijim užicima. Otmjenije društvo ostavilo je pred veče bučne četvrti grada, kamo je nagrnula gomila, uputivši se u zapadnu četvrt širokim, gospodskim cestama koje su drijemale između šutljivih vrtova.

Skup brižno odjevenih i namirisanih ljudi zaus-tavi se pred malenom i ukusnom palačom koju su okru-živale »teberinte«. Rob dođe da otvori i da ih odvede kroz predvorje, gdje je žuborio vodoskok, u sobu koja je sa svih strana bila obložena tisućama papirusa omota-nih na štapiće. Bila je to knjižnica gdje je Polidem pri-

mao svoje prijatelje, pošto se obogatio trgovinom mio-mirisa. Njegovi su gosti pripadali različitim staležima, jer on je volio da se u njega pretresaju raznovrsne te -me i da svatko svoje mišljenje slobodno izražava. Jedino u oblasti umjetnosti, gdje je on priznavao isključivo gr-čku ljepotu i grčki ukus, često se ne bi složio sa svojim gostima. Inače je bio prilično ravnodušan i podnošljiv. Zato se i usudio pozvati iste večeri Apolodora, tajnika kraljičina, koji je svojoj gospodarici bio bezuvjetno odan, i poručnika' Demetrija, koji se pod zapovjedništvom Ahilasa borio protiv Kleopatre. Nazočan je bio i Sati, Tebanac iz stare odlične porodice, gorljiv pristaša sta-rih egipatskih tradicija, koji je odbijao svaki strani ut-jecaj i neki grčki retor, koji je sav bio prožet atenskom kulturom. U Polidema sastajali bi se i novčari i umjet-nici i filozofi, koji se -često još teže međusobno razumi-jevaju negoli političari.

Do knjižnice nalazila se raskošna blagovaonica. Između finih stupova kočila su se na brončanu podnožju poprsja Homera, Pindara, Zenona i Epikura1. A uz njih opet blistali su dražesni ženski likovi, kao da zahvaljuju tim velikim muževima što su im praštah' i razumijevali ih.

Gosti se smjestiše na počivaljkama koje su bile postavljene oko stola, na kojem je bilo srebra i posuđa od išarane gline. U sredini se bijelila velika vaza od ub-jela, u kojoj su cvjetale ruže. A neke su bile toliko teške da su spuštale svoje glavice zamalo do bijeloga platne-nog stolnjaka. Pošto su se svi udobno smjestili, sluge donesoše prva jela: jegulje iz Mareotskog2 jezera, ikru

1Pindar, najveći pjesnik lirski grčki (521. do 441. p. n. e.). Zenon, čuveni grčkifilozof. Osnivač stoičke škole (rođen pod konac IV stoljeća p. n. e.). — Epi-kur, grčki folozof, učenik Ksenokratov. Osnivač »epikurejstva«. Njegov utjecajna suvremenike bio je vrlo velik. Prev.

2Dunji Egipat odijeljen je od mora jezičkom kopna, na kojemu je sagrađenaAleksandnja. Na jugu se nalazi jezero Mareotis. Prev.

56 57

u malenim tavama murene1 pečene u masti. Uto je za-počeo i nevažan razgovor o dnevnim događajima. Jedan je hvalio svečanu povorku, koja nikad nije bila tako dobro uređena; drugi raskošnu gozbu u dvorištima kra-ljevske palače u Bruhiju, ovaj prikazivanja u cirkusu, gdje je poginulo dvjesta zvijeri i dvadeset gladijatora, onaj pak divan vatromet koji je crveno išarao noćno nebo.

Zahvale -su potakle Apolodora da istakne kako se velikodušna egipatska kraljica vječno brine za dobro svoga naroda.

— Slava Kleopatri! — odgovoriše jednim glasomumjetnici, koji su kraljici dugovali lagodan život uPaneju.

— Slava ljubimici bogova!— Slava onoj koja je radost naših pogleda!— Bistrina našega duha!Ali kako to obično biva, hvala je izazvala pro-

tivnike. Iako je kraljicu posebice mlađi svijet obožavao zbog ljepote i pameti, od koje je očekivao velike stvari, stariji trezveniji ljudi mislili su drugačije. Dobrano joj zamjeravahu što je razuzdana, nišaneći time na njenu vezu s Cezarom. Njen mlađi brat iznenada je preminuo, a najljući protivnici zlobno su pitali: »Što je učinila sa svojim bratom?«

Ni večerašnjim svečanostima nisu svi bili odušev-ljeni. Prigovarali su joj zbog rasipnosti. Zar se u ovo doba gladi nije mogao prikladnije upotrijebiti toliki novac? Druge je opet vrijeđao način života i neki običaji koje je Kleopatra otvoreno uvodila nakon svoga borav-ka u Italiji. Nije li sada mjesto starodrevne faraonske krune u kosi nosila grčki dijadem? Stari egipatski kra-ljevi nisu nikada izlazili pred svoje podanike a da ne po-

1 Lat. mureana, riba slična jegulji.

kriju glavu psken'tom. A pod grčkim dijademom, koji je krasno kitio čelo Kleopatrino, nisu zasukani čuvari egipatske tradicije prepoznavali više Izidinu svećenicu već neku tuđu Minervu.

Ni Sati nije propustio priliku a da se ne potuži.— To sada prvi put egipatski suveren odbacuje

tisućljetni običaj.Kipar Nikija primijeti na to da dijadem divno

pristaje profilu kraljičinu ali stari Tebanac jetko odgo-vori:

— Ona prva uvodi strane običaje, a morala biim se sama najviše suprotstavljati.

Nitko se nije čudio toj starčevoj nepopustljivosti, jer je Sati još nosio staru narodnu tuniku i nakovrčenu bradu, koja mu je pokrivala grudi.

— Ne smije čovjek biti tako strog i neumoljivzbog neznatne frizure! — doda Apolodor sa smješkom,nastojeći sve okrenuti na šalu.

Ali je pitanje bilo mnogo ozbiljnije nego što je to htio kraljičin tajnik. I on je to dobro znao. U takvim sitnim napadajima vjerno se zrcalilo raspoleženje pu-čanstva koje je kraljicu optuživalo zbog rimske inter-vencije. A Kleopatra je tisuću puta posvjedočila da os-taje vjerna svojim rimskim simpatijama.

Sada je Demetrije zlobno iskoristio raspoloženje na-brajajući kako je sve Egipat stradao od rimske inter-vencije: — Dvije godine rata, uništena mornarica i veliki dio knjižnice predan plamenu ...

Na to su se svi dublje zamislili sjetivši se te ne-daće. Svi su voljeli knjige i žalili što je toliko blago iz-gubljeno. I činilo se da će dobro raspoloženje potpuno nestati.

Domaćin je dobro osjetio da bi trebalo svrnuti pozornost na nešto drugo i udobrovoljiti goste. I pokaza-

59

jući na susjednu sobu, gdje je bilo nagomilano deset ti' suca papirusa, izjavi da je u svojoj oporuci ostavio te knjige Aleksandriji, pa će se tako donekle naknaditi šteta koju su počinili Cezarovi vojnici.

Vijest o Polidemovu velikodušnom daru živo uzbudi goste. Svi su čestitali domaćinu, zaželivši iskreno da se taj legat još dugo ne ispuni.

Robovi su donosili nova jela. Najprije na golemoj kovanoj zdjeli čitava tečno ispečena janjca, zatim na srebrnu pladnju, nakrcanu svakojakim jestivom, ogrom-nu gusku kojoj su iz trbuha virjele šljuke. Za jedan tren razrezaše sve to spretne ruke ponudivši gostima da se služe. Najprije uze domaćin, a za njim najstariji njegovi prijatelji. Gosti su se služili srebrnim spatula-ma i bogato izdjelanim žlicama. Odsjev buktinja zlatio je stolnjak, a miris ruža bio je toliko snažan da je prožeo sav uzduh i sva jela. Sve je utihnulo — samo su se prigu-šeno čuli robovi kako hitro dolaze i odlaze po mekim sagovima.

Najednom se proširi vijest da je čas prije u luku ušla galija kojom je doputovao neki glasnik s važnim porukama. Pobliže nije nitko ništa znao, ali se govorkalo da su se velike stvari dogodile u Rimu. Svi protrnuše. Kao da su osjećali da se steže mreža u koju će ih Rim uhvatiti. A Egipćani su se bojali svega što je odande do-lazilo. Što će čuti? Kakve užasne skandale? Posljednje dvije godine Forum je postao razbojničkim borištem na kojem su se zbivali strašni prizori.

Nastojeći da ništa ne naruši mir njegova stola, Polidem izjavi da će pobjedom Cezarove stranke otpočeti novo doba mira i reda. Kakav red? — povikaše na to zamalo svi u jedan glas — kakvu pravicu da očekujemo od ljudi koji se međusobno glože i istrebljuju, premda se

60

bore za istu stvar. O Lepidu1 se ništa nije govorkalo. Svatko je znao da je to posve prosječan čovjek i ništa drugo. Ali Antonije? Pa Oktavijan, koji je počinio više gnusoba? Ta dvojica nisu nikad bili složni osim kad je trebalo izrađivati proskripcije2. U vrijeme njihova kon-zulata počinjeno je više zločinstva nego dok je vladao Sula3! I svatko poče da priča što je o tome čuo od kojeg očevica.

— Dok je obavljao službu — stade pripovijedatiEudokoso — saznade jedan pretor4 da su ga proskribirali. Želeći se spasiti, pohita u sudbenu zgradu, ali ga napragu mačem proburazi centurion5.

Likon je čuo da su majke zatvorile vrata pred svo-jim sinovima koji su bili osumnjičeni i da su kćerke oda-vale mjesta na kojima su se skrivali njihovi očevi.

Ni sama djeca nisu bila sigurna od progona. Jednoga je dječaka pograbio krvnik dok je išao učitelju i ubio ga pred očima roditelja.

— A umorstvo Cicerona! — poviče retor Antipa kojije putovao u Rim da bar jednom čuje glas slavnog govornika.

— Da, to je neoprostio zločinstvo! — potvrdidrugi retor — neizbrisiva ljaga na imenu Marka Anto-nija.

Apolodor, koji je bio zahvalan Marku Antoniju jer je pomagao Kleopatri pobjeći iz Rima, pokuša svu krivnju zbog umorstva svaliti na Oktavija; on je bio Ciceronov prijatelj i on ga je hladno i kukavno, bez ikakve grižnje, predao neprijateljima. A prije nekoliko

1 Trijumvir s Antonijem i Oktavijem. Umro 13. god. p. n. e. Prev.2 Lat. »proscripto« — popis nepoćudnih ljudi koje treba protuzakonito kazniti

smrću ili progonstvom.3 Diktator rimski, suparnik Marijev. Pobjednik Mitridatov. Na vrhuncu moći

odriče se dobrovoljno vlasti. Umro 72. p. n. e. Prev.4 Poslije konzula najviši u Rimu. Pretor se bavi ponajprije sudovanjem.5 Zapovijednik centurije (100 pješaka).

61

dana privijao ga je još Ciceron na grudi, nazivajući ga svojim sinkom!

Ali slušatelji samo važno nategnuše lice, kao da su najednom pokraj sebe otkrili zmiju. Zatim nastave razgovor o Marku Antoniju. Unatoč njegovim zločinstvi-ma ipak bi mu se ljudi katkada dobrohotno nasmijali, kad bi opasan svojim golemim mačem pijančevao s voj-nicima i djevojkama ili kad bi kolima — u koja je upre-zao dva lava — vozao Rimom svoju milosnicu Kiteridu. Vrijedni ljudi nalaze uvijek nekoga koji će ih braniti i tako ovdje Marka Antonija uze u zaštitu filozof Likon, koji propovijedaše preziranje života. Kad su još zavjere-nici slavili svoju pobjedu, mašući bodežima, kad se Ok-tavije skrivao, a sve građane obuzela strava, zahtijevao je smioni Antonije da se Cezar pokopa uz veličanstvene pogrebne svečanosti. A osim toga održao je uz mrtvo ti-jelo govor kojim je slavio vrline svoga dobročinitelja!

Ali nitko nije povlađivao Likonu, jer kako da se otmjeni i obrazovni ljudi zainteresiraju za seljačinu ka-kav je Mark Antonije? Taj je vrijedio samo na bojnom polju i nigdje drugdje!

Bolje je pogodio opće raspoloženje kipar Nikija koji je žučljivo nasrnuo na sve Rimljane. Što će ostati od prave kulture ako bi barbari prodrli još dalje? Zna on kako je to, jer dolazi iz Korinta! Grčka je puna ruševina, a mnoštvo je prekrasnih građevina upravo sravnjeno sa zemljom. Ako se tako dogodi i drugdje...?

Gozba se završavala. Svakojake poslastice i kre-me širile su miris meda. Gosti su se osvježili limunima koji su im godili tim više što su jela bila začinjena mno-gim začinima. Iznosili su sve bolja pića što se gozba više otezala. Nakon jabukovca i hidromela1 donesoše robovi fenička vina koja mirišu na ljubice, a zatim žarka vina

1 Piće napravljeno od meda i vode.

62

Hispanije. A naposljetku čuvenu kapljicu, svijetlu i pje-nušavu, koja potječe s obronaka Galije. Tako je pomalo nestalo trpka raspoloženja.

Razgovor skrene na žene. Njih te noći nije bilo u Polidema, koji je bio neženja, jer su sve milosnice, ko-je je on bio pozvao, bile ovog puta drugdje zaposlene ... Mladi ljudi koji su nadasve voljeli konje, odvukli su te večeri Fustinu i Leu u stadion da gledaju kako trče nji-hovi konji. Hlorida nije htjela nikamo bez glumca Naud-ra, posebice kad bi on na visokom koturnu u teatru glu-mio Oresta, koji mu je pribavio mnogo novaca. Neka svečanost u Gatenu privukla je Musariju i Trofenu, jer su se nadale da će ondje sresti sinove novčara Rupinija i jedinca najbogatijeg brodovlasnika u Efezu. A većina ostalih radije je iskoristila noć potpune slobode da luta Heptastadom i pravi unosna poznanstva. Gosti Polide-movi bili su uostalom složni u tome da se udobno veče-rati može samo kad žene nisu prisutne. Sati čak uze do-kazivati da žene vrlo često upravo smetaju konverzaciji.

— Zar zato što su sramežljivije? — zapita Likija,koji se rado šalio.

— One umiju govoriti samo o ljubavi! — uzdahnuumovno novčar.

Ali pjesnik Melanis, koji je dotad šutio, stade pro-svjedovati. Zar da se čovjek lišava slatkih slika na mjestima i u trenucima koji nisu isključivo posvećeni ljubavi?

— Ja držim — izjavi bivši vojnik Demetrije — daje vrlo nezgodno ljubav zaodjevati u riječi.

U taj čas pojavi se peharnik, koji je s neiskaza-nim oprezom nosio veliku amforu. Bilo je to staro ci-parsko vino koje ljudi piju puni ponizna štovanja. A gosti su neprestano isticali da nešto tečnije nisu okusili.

63 illlLl

— O, tekućino! Izvore zlata u kojemu se zrcaliSunce! Božanski dare koji veseliš ljudsko srce! — započe pjevati mladi Melanis.

Posluživši se dobrim raspoloženjem požuri se Apolodor podsjetiti goste kako treba Kleopatri zahvaliti što je otok Cipar opet postao egipatskom pokrajinom, pa se ciparsko vino može uvoziti bez carine.

— Nema sumnje — potvrdi Polidem. — Cezar je darovao Kleopatri taj otok da je obraduje i da joj zahvali.

I sočna stvarnost potisnu sve teškoće. Oni koji su joj najviše prigovarali uzdignuše čašu u čast kraljičinu, dok je domaćin zadovoljno promatrao goste radujući se što se tako skladno završava gozba koja je otpočela nezgodno.

Oko jedanaestog sata, kad su robovi otišli u svoje sobe, naloži Polidem da dođu plesačice, koje su se bile okupile pod peristilom i očekivale glazbenike. Bilo je to dvanaest mladih djevojaka najčišće egipatske rase. Taj se tip sačuvao i do naših dana. Na zvukove lire od pet žica plesačice počnu gibati svojim gipkim strukovi-ma. Figure njihova plesa bile su više nalik na dražesnu igru nimfa i satira koji nametljivo idu za njima. Čas bi se približile jedna drugoj hvatajući se za ruke, čas bi se opet razišle. Ali doskora ples postade življi. Zazvrča-še tamburini i krotade. I kao da je ta glazba dala plesa-čicama neki neodoljiv impuls. Crne oči, obrubljene mo-drim kolutovima, sipale su strijele; prigušeni krikovi i zveka narukvica, topotanje nogama odjekivalo je sobom. Kolo gologa mesa, zavijeno u lake tkanine, zategnuta bedra, isplepletene ruke, nerazrješivo klupko, koje se ipak svakog časa pravilno odmotavalo.

Cas slatki i razbludni, čas bijesni i divlji, pro-dužiše se plesovi duboko u noć. Stariji gosti Polidemovi postali su već prilično ravnodušni, jer ih je umorila go-zba a piće im otežalo glavu. Mlađi naprotiv, koji su se

64

podosta dosađivali prilikom gozbe, tek su se pravo raz-budili. Opojnim pogledom pratili su oni ženske pokrete, koji su nekim neopisivim obredom pred njima opona-šali ljubavne kretnje. I te su kretnje bujale, postajale sve razuzdanije, da napokon dosegnu svoj vrhunac u grče-vitom zagrljaju.

Ruže u bijelim vazama polako su umirale. Buktinje su se gasile jedna za drugom. Blijeda zora provirivala je već kroz guste zavjese. Gosti se stadoše spremati na odlazak zahvaljujući ljubaznome i vrijednome domaćinu, koji ih je tako lijepo dočekao.

Apolodor, koga je služba zvala u Bruhij, nije više imao toliko vremena da svrati svojoj kući, jer je stano-vao daleko na cesti koja vodi u Sais. Zato odluči da se malko prošeće i rastrijezni od žarkoga Polidemovoga ci-parskog vina.

Grad bijaše posve pust. Sve je bilo tiho, kao da te iste ulice nisu još malo prije odjekivale od užurbanih koračaja gomile. Ovdje-ondje ležale su na tlu girlande, izgubljeni predmeti, rastrgane tkanine i mnogo toga što je još sinoć bilo lijepo i kićeno. Apolodora obuze neka čudna turobnost gledajući opustjele ulice i mrtve stvari. S melankolijom u srcu sjećao se vjerni kraljičin tajnik razgovora u Polidema. Kako su tvrdoglavi i buntovni podanici Kleopatrini! Kako je teško njima vladati! I svi neprijatelji bili su spremni da se slože i potaknu bu-nu, u kakvim su se njegovi preci bez prestanka borili. Koliko je već stupica bilo razapeto Kleopatri. I on se sjeti časa kad ju je u ribarskoj lađici tražio na obali Kanope. Ali ju je tada čekala moćna zaštita — Cezar, koji će je potpomoći. A danas — sama, napadana i om-ražena, kako da nađe toliko snage ...!

U tim mislima stiže Apolodor do kraljičine pa-lače. Toga jutra činili su se vitki stupovi palače nekako još ljepši i lakši. Zadubljen u misli Apolodor odmah

5 Kleopatra 65

opazi Kleopatru koja je počivala na jednoj terasi. Kose su joj bile raspuštene, a morski joj je povjetarac nadi-mao laku koprenu. Još predvečer saznala je da je pri-spio glasnik. Pošto ga je saslušala, obuzela ju je neiska-zana radost. Služavke su je htjele spremiti na počinak, ali ona je neprestano odgovarala kako su pojedini trenu-ci u životu odviše lijepi a da bi čovjek legao spavati. A kad je ostala sama, čitala je iznova pisma koja joj je donio glasnik. Novosti su bile brojne i neočekivane, pa nikako nije mogla vjerovati da je to sve doista zbi-lja. Da su se osvetnici Cezarovi nakon svoje pobjede ipak sporazumjeli i složili novi trijumvirat. Sada su oni bili gospodari svijeta! Vlast su lijepo podijelili među sobom ili bolje: Mark Antonije je dijelio vlast.

Antonije je vjerovao i pobijedio, dok je Oktavi-je pod svojim šatorom cvokotao zubima od straha i bo-lesti. I tom jadnom savezniku predao je Mark Antonije barbarsku Galiju i dio opustošene Italije, gdje se još nije stišao val pobune. Lepid, koji nije ni sudjelovao u ratu, dobio je od Antonija Hispaniju, koja još nije bila pokorena, i neke afričke pokrajine. A Mark Antonije je bio vrhovni gospodar i junak, pred kojim se svatko mo-rao pokloniti. Njega su obožavale trideset i dvije legije; njemu je pripao zamaman Orijent, kamo je svaki od njih pogledavao i težio, jer je ondje mogao naći bogatstvo i snagu.

Riječi božje, dakle, nisu bile pusto obećanje, Kleopatra je našla saveznika kojega je željela od svega srca. A taj saveznik bio je isto toliko moćan kao nekada Cezar. Znala je Kleopatra što žena može učiniti od čo-vjeka — od velikog čovjeka. Naučila ju je prošlost. Zar nije došao čas da obnovi svoj pokušaj? Da s drugim po-kuša sreću koja ju je prvi put iznevjerila! I uskrsne u njoj nada koja će opet poput magične rijeke za tili čas odnijeti svu žalost i gorčinu. Sva budućnost postade joj

svijetla i zamamna. Kleopatra je širom otvorila oči i gledala. Tijesno joj je bilo među zidovima — i ona izađe na terasu. Nestajalo je noći. Kao da je neko tanko velo treperilo između neba i mora. Najednom se zažari sav obzor, a nad morem se pojavi blistava, crvena zora.

66 67

TREĆE POGLAVLJE

MARK ANTONIJE

Uknjigama koje su napisali Augustovi laskavci

prikazan je Mark Antonije kao prototip svih poroka. Protivnici njegovi s pravom su žigosali čovjeka koji se isticao u prljavim skandalima i kojega je strast nagnala da se bori protiv svoje domovine. I lako je napokon razumjeti zašto ga dobri, prosječni i skladni ljudi nisu voljeli. Slobodni njegovi običaji i bučna hvalisanja, ne-obuzdana raskoš, zlatno posuđe koje je krasilo njegov stol, česte i neumjerene gozbe i pijančevanja, pa nje-gove ljubavnice, glumci i lakrdijaši, lavovi upregnuti u njegova kola i mnoge ostale nastranosti, koje možemo skupiti u jedno ako Marka Antonija nazovemo »golemim djetetom koje bi moglo osvojiti svijet, a nije se moglo oduprijeti ni jednom užitku«.

Ali on je imao i lijepih svojstava koja se nisu toliko isticala. Jer bez prikritih vrlina kako da objasni-mo stalan i neodoljiv utjecaj što ga je Mark Antonije imao na svakoga tko bi mu se približio? Znamo da ljudi stječu simpatije vrlinama koje su stekli rođenjem, a ne onima koje su stekli razumom i dugotrajnim trudom. Tako ćemo objasniti i zavodljivu pojavu Antonijevu. On je raspolagao svim darovima koji život čine ugodnim i njemu i svoj okolini. A veliki taj gospodin bio je lijep i tijelom i licem, vruće krvi i prostodušno veseo, katkad i brutalan, ali nikad zao. Njegovi prijatelji znali su do-bro gdje će potražiti pomoć, ako ih što snađe. Jedan od njih, imenom Kurion, razvratnik poput njega, dotrči je-

69

dnoga jutra k njemu i zateče ga gdje se upravo odijeva. Kurion je nužno trebao novac, ali je Antonije prošle ve-čeri bio u igri izgubio posljednji svoj sestercij. Situaci ja je bila, dakle, vrlo neprilična. Prijatelji su bili na ladanju, daleko od Rima, a neprilika je bila velika. Što da rade? Kako da nađu potreban novac? Antonije se stade ogledavati oko sebe: oprema, oružje, životinjska krzna ... ništa što bi se moglo dobro unovčiti. Najednom opazi kacu za kupanje, u kojoj mu je upravo bila priređena kupelj. Ne promišlja ni trena, on je pograbi i iz nje izlije vodu.

— Pa, uzmi ovo — reče on prijatelju — trgovac će ti za nju dati sigurno dva talenta1!

Iako je ludo rasipao novac, ipak mu nikada nije padalo na pamet da ga namiče podlim sredstvima. Ciceron, zakleti njegov protivnik, obasuo ga je svim mogućim pogrdama, ali mu je ipak lojalno priznavao: »Nema sumnje da nije nikada počinio nikakvih novča-nih zloupotreba, da ga nije nikada vodio interes da se obogati i da nije počinio ni jedno ružno djelo te vr -ste ...«

Antonije je bio otmjen čovjek, premda raz-bludnik i pijanac. »Magnum virum ingenii nobilis«, nazivlje ga Seneka2, također neprijatelj. A što bi bolje moglo obilježiti sjajan karakter jednog čovjeka i nje-govu intelektualnu snagu nego što je mirno i bez zavi-sti podređivao sebe veličini drugoga. Dok je Cezar ži-vio, njegov mlađi drug u oružju nije ni mislio na to da se progura na prvo mjesto. Tek kad Cezar umre na-stoji Mark Antonije postati prvi, jer je imao omjeriti svoju snagu s Oktavijem.

Ali tek na bojnom polju mogao je Antonije po-sve pokazati što umije. Divili su mu se njegovi vojnici,

160 mina. 6.000 drahraa, dakle, svota vrlo velika. Prev.2 Čuveni rimski filozof i moralist. Odgojitelj Neronov.

70

jer je bio strpljiv i uvijek priseban, uzor vojničke čvrstoće i pokoravanja disciplini. Vojnici bi išli za njim na kraj svijeta, jer su ga vidjeli kako u času najveće opasnosti prvi nasrće na neprijatelja i neobuzdanim zanosom izlaže svoj život. Smatrali su ga nekim bo-gom! Ali u tom čovjeku, u kojemu je sve nadilazilo obične razmjere, bila su i ostala svojstva neobično jaka. Što je više snosio i trpio, to je tražio veću razonodu i užitke pošto bi opasnost prošla. Prilikom junačkog po-vlačenja kod Mutine1 spavao je na goloj zemlji, pio pokvarenu vodu stajaćicu i hranio se divljim korije-njem. A kako je naknadio ta svoja stradanja? Čim je sklopljen mir, potražio je razvratnik svoje pravo, a čuvene orgije, koje su se ondje slavile, zadovoljile bi i samoga Silena2. Takav način života slomio bi svakoga drugog čovjeka, ali je sve to lako podnijela Antoni-jeva narav. Ostalim je ljudima umjerenost pravilo života, ali je An toni ju bilo nekako najugodnije u neobuzdanim ekscesima. Iz svake muke i nevolje, koju je junački snosio, iz svakog neumjerenog užitka izlazio bi očajan i čvršći. Kao da je u tome ubirao novu snagu!

Priroda je bogato obdarila toga potomka Jupite -ra i Semele3, ali mu je uskratila nešto čime se ostali ljudi obilato služe u životu: priprost, zdrav razum! To mu je nedostajalo. Nikada nije Antonije mogao pra-vo i trezveno rasuđivati. Njegove su strasti bile toliko jake i silovite da su ga odvukle bogzna kamo prije nego što je počeo razmišljati. A te su ga strasti potpuno obu-zele i zarobile poput oluja koje se ne smiruju prije nego što sve ne razore i unište.

1 Današnja Modcna u gornjoj Italiji.1 Frigjiski bog, pratitelj Bakhov. Vječno pijan i vječno veseo zabavlja svojim

lakrdijama sav Olimp.2 Kćerka Kadma, kralja tebanskog. Majka boga Dioniza, od kojega je tobože

potjecala porodica Marka Antonija. Prev.

71

p.'"T5 ■**v-

Dva protivna elementa borila su se u toj burnoj i slaboj duši: slavoljublje i razbludnost. Svaki od njih doveo bi ga često u krajnost. Svemoćna žeđ za slavom vodila ga je u mladosti, kad se proslavio u gal skoj i maloazijskoj vojni. Slavoljublje ga je nagnalo da progoni onako strašne ubojice Cezarove i da — iz-među dviju pustolovina — pođe stopama Aleksandro-vim, da osvoji Perziju. Ali na koncu razbludnost je ipak bila jača. Malo pomalo vidjet ćemo kako niske žudnje zahvaćaju taj lijepi plijen, kako prisvajaju najljepše spo-sobnosti gušeći ih jednu za drugom, da ga napokon bace u najdublji od svih ponora.

Ali danas — nakon sjajne pobjede kod Filipa— Antonije još nije bio izgubio duševnu ravnotežu.Još nije stupio na tlo Orijenta, koji će biti njegov trijumf i propast. Sve u njemu vrije, ali njegov mozakradi nesmetano i stvara goleme osnove. Nakon teškemakedonske vojne, koja mu je pribavila konačnu pobjedu poslije teških žrtava, sniva on usred neprijaznezimske okoline o krasnim osunčanim krajevima kojiga čekaju, o krajevima obilja i radosti kojima je onsada gospodar. Gdje da počne? Sve mu se smiješi iprivlači ga, svaki žal obećava nova veselja. Ponajprije— tu je fina, svijetla i duhovita Atika, koju skrivajusnježni vrhunci Ose i Peliona. Zatim — susjedna azijska obala, gdje sve vrve bogati gradovi jedan slavnijiod drugoga: Smirna, Efez, Pergam. . . Tu je Sirija sasvojim palmama i vrtovima, punim sočnih plodova.Libanon, kamo kreću karavane koje dolaze s Dalekogaistoka donoseći svilu i drago kamenje. Sušna Palestina sa svojim maslinicima i blistavim, svetim Jeruzalemom, kamo s četiriju strana svijeta hita židovski narod da hodočasti i da se pomoli u Salamonovu hramu.I — napokon Egipat, Egipat ljubičica i tamjana, kraljevstvo Kleopatrino!

Mark Antonije nije zaboravio Kleopatru, otkako su ih nenadano rastavili burni događaji Martovih ida. Koliko je puta dozivao sred buntovnih meteža ili bdijenja pod bojnim šatorom zamaman lik kraljičin! I činilo mu se da opet vidi onaj čudni pogled kojim je odgovorila njegovu kad su se našli nasamu... Kao da ga je bodrila da je ljubi i dozivala onim nježnim i bar-šunastim pogledom. On se tako dobro sjećao toga ča-sa da je još sada zadrhtao kao da pred njim stoji kra-ljica. A kako je dobro upamtio svaku riječ koju je čuo u vili na obali Tibera! Tvrdokorno, kao nezadovoljene želje, zvučale su mu te riječi u ušima. Neprestano se uvjeravao kako Cezara više nema i kako je postalo moguće ono što je bilo posve nemoguće. Kleopatra je sada slobodna, a on — zar nije on postao jednim od gospodara svijeta? Čovjekom kojega neće prezreti ni jedna žena, pa bila to i kraljica, da uz njegov usmjeri i svoj život. . . I napokon — Antonije je posjedovao onaj magičan dar mladosti koja se svemu nada i koja pred najzamamnijim i najljepšim slikama prostodušno pita: »Zašto da takva ne bude moja sudbina?« Ali je-dna ga je sumnja ipak salijetala. Kako se on osobno dojmio Kleopatre? Na to nije znao nikakva odgovora. Da — ona je bila spram njega ljubazna, ali i oprezna, pazeći ponajprije da ne pobudi Cezarovu ljubomoru. Jednoga dana, kad su na čas ostali nasamo, usudio se on poljubiti joj lijepo golo rame. A ona na to nije ni -šta rekla, već samo kao lijepa kakva sfinga — bez strogosti i bez smiješka — naglo je izašla iz sobe. Zar ju je ljubav velikoga čovjeka već bila učinila tako mu-drom? Ili samo bojazan da ne rasrdi moćna zaštitni-ka? Ne, on nikada neće moći razumjeti zamršenu dušu te žene, zaboraviti onu mačju dražest, ni onaj pogled, duboki pogled koji ga je smutio poput proljetne noći. Što se s njom događalo u posljednjima ovim dvjema

72 73

godinama? On nije ništa znao o njenu životu i radu. Kako ona danas o njemu misli? Oh, da ju opet može vidjeti!

Ali Antonije ipak nije htio da njegova ljubavna snat-renja odlučuju u prvom redu. Sada su još njime vladale zadaće i dužnosti kojih se bio prihvatio. Uvjerio se da treba obići pokrajine koje su pale pod njegovu vlast, sve ih pregledati i urediti, kako su to od njega i očeki-vali novi njegovi podanici. Zašto da baš počne Egip-tom? Egipat nije zapravo ni bio rimska pokrajina, pa je mogao čekati. A i samo godišnje doba nije bilo po-godno za plovidbu. I on krene u Grčku. Nije on to prvi put putovao u tu plemenitu zemlju. Prošao je već ravnice Tesali je kad je kao mlad zapovjednik legije ratovao protiv Pompeja. Već se nadivio sjajnim kiparskim dje-lima i predmetima od zlata koji se čuvaju u hramovima u Korintu, Delfima i Olimpiji. On je upoznao i eleuzin-ske1 gajeve, a u kazalištu u Epidauru2 čuo je Eshilove proročne stihove. Ah, kako se veselio i uzbudio pri po-misli da će opet vidjeti ta slavna mjesta; da će onamo doći kao pobjednik koji ima neograničenu moć.

Heleni, koji su imali podosta vremena da se pri-uče na stranu vlast, nisu više mrzili Rimljane. Osje -ćali su dapače neku simpatiju spram Antonija, za ko-jega se govorilo da je lijep kao Alkibijad3, a u vojnič-kim vrlinama jednak Temistoklu. A Grci smatrahu tje-lesnu ljepotu i snagu najljepšim darom bogova, pa im se Mark Antonije — sin Herkulov — morao svidjeti. Na primitivan način, kako je to bio običaj, svagdje su ga ljubazno primili. Pred njega bi izašiljali poslanstva da

ga svečano dočekaju maslinovim granama ili buktinjama, a kad bi stupio u grad, mlade su ga djevojke obasipale cvijećem i efebi1 pjevali plešući uz zvukove lire.

Antonije je neprestano slušao laskave hvale i molbe. Da se pokaže vrijednim svega toga, podvostručio je svoju uobičajenu velikodušnost. Odobrio je deset tisuća talenta za obnovu teatra u Megari, naložio da se naknadi šteta koju su u Tebama i Larisi počinile Pompejeve horde, a u Korintu da se obnovi kult Afrodite Pandemos2. I di-jeleći tako zlato punom pregršti, on je htio naprijed, jer ondje — za obroncima — čekala ga je Atena, da mu izrazi svoje štovanje i pokornost.

Grad Periklov3 čuvao je još svoj ugled iako je mnogo pretrpio od Suline vojske, a pohlepni ga upra-vitelji oplijenili. Pa kad bi jutrom ili večerom Sunce obasjalo bokove pentelika, zaboravio bi čovjek uske ulice, neudobne kuće i nepravilne trgove priznajući od svega srca da Atena zaslužuje još da je obožavaju. Još je domovina Fidijina* čuvala djela neumrlih majstora. Spomenici u Akropoli5 bili su još netaknuti. Ništa nije naudilo slavi Partenona, »Stoa poikile6 sačuvala je boje svježe kao prvoga dana, a Propileji otvarahu putniku svojih pet dveri.

Premda Antonije nije imao mnogo smisla za um-jetnost, a u svom ratničkom živovanju nije imao ni vremena da se njome bavi, ipak nije bio ravnodušan spram tih divota. Rim se u njegovo doba pomalo boga-tio tvorevinama grčke umjetnosti, pa ih je Antonije ra-

1 Na sjeverozapadu Atene, gdje se dizao Cerenin hram. Ondje su se stavile»misterije«, glasovite u čitavoj Grčkoj.

2 U staroj Argolidi — na obali Egejskoga mora. Hram Eskulapov, kamo suhodočastili bolesnici.

3 Genijalni vojskovođa atenski, slavan ?bog svoje duhovitosti, ljepote i lakoumna života. Prev.

1 Dječaci u doba sazrijevanja.2 Božica čulne ljubavi i razbludnih veselja (lat. Venus vulgivaga). Prev.3 čuveni atenski državnik koji je svoj rodni grad obogatio divnim građevinama.4 Najveći grčki kipar, tvorac Zeusova kipa u Olimpiji.5 Tvrđava na brdu usred Atene — ispunjena hramovima i ostalim umjetničkim

spomenicima. Propileje (predvorje od stupova). Partenon (veličanstven hramposvećen Paladi Ateni).

6 »Pisani trijem« (na glavnom trgu — agori), što ga je ukrasio slikarijama najveći slikar svoga vremena, Polignot, Prev.

74 75

no upoznao. Osim toga, čuo je u svojoj mladosti — kao svako patricijsko dijete — mnogo o starom Homeru i Platonu, koji uči ljude božansku mudrost. Zato mu je i dušu proželo neko pobožno strahopoštovanje kad je prešao Ilizos1.

Atena nije bila samo obožavano svetište, relikvija slave, stare četiri stoljeća, koja se nikada neće ponoviti. Atena je još bila živahno središte gdje su se stjecali filo-zofi, pjesnici i umjetnici. Nisu oni, dakako, bili ravni onima iz prošlosti. A i škole nisu bile ni tako brojne ni bogato uređene kao aleksandrijske, ali su se kori-stile negdašnjim ugledom. Mlađi svijet u Ateni zadržao je vjerno tradiciju da treba očuvati zdravu dušu u spretnu i jaku tijelu. Za to su se starali brojni učitelji mačevanja i jahanja, atlete koji su majstorski bacali koplje i disk i mnogi drugi stručnjaci u tjelesnim vještinama. Othranjeni u poštivanju republikanske prošlosti i neg-dašnje veličine svoje malene domovine, ti su se mladići zanosili velikim i plemenitim pothvatima sjećajući se onih junaka koji su potekli od iste krvi. Kad su saznali za smrt Katonovu, posipali su glave pepelom; kad je Bruto zatražio pomoć, svi su bili spremni žrtvovati ži-vot kod Filipa. Danas je Mark Antonije predstavljao to-bože sve ono što je ostalo od slobodarskog duha staro-ga Rima.

Trijumvir nije htio proigrati tako laskavu popular-nost. Poznajući sklonosti Temistoklovih potomaka pre-ma vojničkom sjaju, odluči Antonije ući u Atenu na konju — u kacigi i oklopu — okružen oružanom prat-njom. A kasnije, povodeći se za priprostim građanskim običajima, nastani se on u staroj palači arhonata2. Nije ondje bilo zlatnoga posuđa, svijetlih haljina i raskošnih nosiljaka — Antonije je najednom postao vrlo umjeren.

I sjetivši se primjera Cezarova, uputi se jednoga dana u jednostavnom vunenom paliju s jednim pratiteljem prema Akropoli.

Prilikom boravka u Ateni Antonije nije ničim opo-vrgao taj svoj nastup. Kao da ga je najednom vlast koju je postigao posve promijenila — ili kao da je, udi-šući atički zrak, osjetio što vrijedi umjerenost. On se vladao kao pravi pravcati glavar i nepogrešiv sudac, tako da je zadivio sve one koji su ga otprije poznava-li. Kao da nije htio Atenjane učiti pameti, nego im se svidjeti!

Nadošao je mjesec kad su se slavile svečanosti Ado-nisove1 i Antonije odluči da se pridruži obredima cvi-jeća koje se rano rascvalo i rano uvenulo prikazujući tako preranu smrt sina Mirhinoga. Godilo mu je slušati tužaljke žena koje su drugoga dana pjevale, iste te žene, ovjenčane ružama u čast uskrsnuća Adonisova. Na Pnik-su2 predsjedavao je Antonije — okružen zborom odlič-nika — različitim natjecanjima, dijeleći nagrade onima koji su se istakli u trčanju ili u govorničkom umijeću.

Zar je Antonije doista postao kreposan? Zar je ta preobrazba doista bila iskrena; zar bivši ljubavnik Kite-ridin nije poznavao druge radosti osim osvajanja srca naroda! Neki ljudi koji su od srca željeli slavu i veli -činu, možda su u to vjerovali i tome se radovali. Uistinu, bila je to samo težnja i potreba za novim doživljajima koje je tražila njegova mašta daleko od svega što je dosad običavao. Lakrdija? Mistifikacija? Ne, nego krv koja je brektala u njegovim žilama bila je odviše snaž-na, odviše smiona a da bi se on zadovoljio jednom je-dinom egzistencijom. Antonije je htio uživati što više i što jače, pa je mislio da živi i bolje i potpunije ako

1 Potok koji izvire u planini Himetu kraje Atene.2 Nekoć najviši činovnici Atenske Republike. Prev.

76

1 Sin kralja ciparskoga — ljubavnik Afrcditin. U lovu ga smrtno rani vepar, aAfrodita ga pretvori u cvijet »adonium« (šumarica).

2 Grč. Pnyx, atenski trg, na kojem su se držale narodne skupštine. Prev.

77

postupno mijenja oblike, glumi uvijek nove uloge i po-mnogostručuje tako samoga sebe.

Ali pravu svoju narav nije mogao dugo prikriti. Na-jednom se zasitio nedužnih radosti i svečanih poslova. Blizu mu je bila azijska obala sa svojim ljupkim poljima i zavodljivim gradovima. I tako je Antonije jednoga jutra stresao prah sa sandala, koje su gazile tlo Akropole, i ukrcavši se u lađu otplovi put Antiohije.

— Taj grad — treća metropola staroga svijeta — slikovito se smjestio uz obronke golemih planina. Još daleko od luke divili bi se brodari silnim utvrdama koje su se dizale na strmim pećinama i kitile vrhunce nazup-čenim zidovima. Sam grad se skladno širio uz obale Oronta, sav bijel među tamnim čempresima. Osim kaza-lišta i hipodroma — čime su se ponosili veliki gradovi onoga doba — dičila se Antiohija i krasnim »Corsom«. Bila je to široka cesta usred grada, obrubljena s obiju strana četverostrukim redom vitkih stupova. Na tom raskošnom šetalištu sastajao bi se otmjeni svijet. Dan i noć vrvjelo je ovdje mnoštvo ljudi, tako da bi ondje često bilo živahni je nego na rimskom Forumu. Otkad je počela propadati Atena, naglo je rastao broj žitelja u Antiohiji, a osim toga boravilo je ondje i vrlo mnogo stranaca: Perzijci, 2idovi, Levantinci svih vrsta i ostali. Iz Suze1, Ekbatana2, pa i s obala Gangesa3 dolazile bi onamo žene da što skuplje prodaju svoju ljepotu. Živah-nom trgovinom, po kojoj se Antiohija natjecala sa sa-mom Aleksandrijom, nagomilalo se ondje silno bogat-stvo, pa nije čudo, što su se stari, dobri običaji iskva-rili. Od Paflagonije4 do kraljevstva Palmirskoga3 zgra-

žali bi se ljudi nad pokvarenošću u Antiohiji — premda u svim tim krajevima nije baš cvjetalo ćudoređe. Tako je, primjerice, na dan slavne svetkovine Maje1 hrpa mladih i golih djevojaka trčala ulicama mašući zelenim granjem, dok su ostale, također gole, plivale u bistroj jezerskoj vodi.

Takva pokvarena atmosfera neodoljivo je privlačila Antonija. Čim je stupio na antiohijsko tlo, postade on opet onaj stari, veseli Mark Antonije, koji će mahnito juriti za radošću i užitkom.

Nastanio se u palači koju su bili sagradili Seleucidi2

točno prema slavnim dvorovima kraljevića Sardanapalas. A na ulicama susretao bi svagdje mnoštvo lijepih i za-mamnih žena. »Svaki sat koji nije posvećen nasladama ne vrijedi više od onih koji slijede poslije naše smrti« — pričao je oduševljenom Antoniju svaki njegov podsmijeh. Pa kako da on tu zadrži svoju ozbiljnost! Daleko je od stroge Atene, od kuće arhonata i svega što ga je barem na čas preobrazilo. I s grozničavom brzinom od-baci on atensku jednostavnost, koju je prihvatio kao ne-ku krinku, da bi se vratio svom pravom ukusu. Nakon ozbiljnog vladanja i državničkih briga, koje su ga mučile još u Makedoniji, eto neograničene slobode uživanja, koje bi po svojoj snazi trebalo biti jednako pretrpljenim na-porima. Više se nije bojao da će tko o njemu rđavo su-diti, jer su u njegovoj okolini svi bili složni u tome kako treba živjeti. Brzo se oko njega okupi društvo veselih čankoliza, koji su ga doveli tako daleko da je zaboravio svoje dostojanstvo i položaj koji ga je izdizao nad te nove drugove. Doskora je Antonije sudjelovao u svim pi-jankama i natjecao se u porocima. Svake bi mu večeri

1 Nekoć prijestolnica perzijskog kralja Darija i njegovih nasljednika.2 Glavni grad stare Medije (Ahmeta prema »Bibliji«).3 Sveta rijeka Indijaca.4 Sjeverna pokrajina Male Azije — na Crnom moru (Pontus Eunnus). Prev.5 Palmira (»grad palmi«), moćno kraljevstvo, posebice pod vladom Zenobijinom

Ruševine kraj današnjeg mjesta Tadmora u Siriji.

78

1 Kći Atlantova, mati Merkurova. U grčkoj i indijskoj mitologiji pramajka odkoje je sve poteklo. J

2 Dinastija koju je u Siriji osnovao Seleuko I, vojskovođa Aleksandra Velikog. Vladala je od 312. do 64. god. p. n. e.

3 Legendarna osoba. Prema klasičnoj predaji: kralj asirski, posljednji potomakbojoslovne Semiramide. Tip mekoputna i kukavna razbludnika. Prev.

79

svirač Anaksano doveo četu namirisanih hetera, koje bi na mekim sagovima uz zvukove slatke i nemirne glazbe pokazivale svoje čari. Lakrdijaš Ksanto brinuo bi se za glumce i pelivane, a Medrador, kojemu se otac obogatio u smočnicama kralja Tisaferna1, brinuo se da gozba uvijek bude tako obilata i rafinirana kako to nije bilo ni po azijskim dvorovima, koji su se oduvijek isticali posebnom raskoši.

Za sve to trebalo je mnogo zlata. Da ga namakne, poslužio se' Antonije običnim sredstvom pobjednika u osvojenoj zemlji: povisio je poreze. Tako su činili i nje-govi prethodnici. Pod izlikom da su se Bruto i Kasije obogatili u tim pokrajinama, zatražio je Antonije još više ... Neki gradovi, koji su ionako morali mnogo pla-ćati, osjetiše nove terete. »To će im biti kazna« — reče trijumvir smijući se glasno — »zato što su podupirali protivničku stranku!«

Ali svi nisu jednako pokorno primali te nove namete. Hibreas — zastupnik interesa Kapadokije2 — smiono od-govori ubiračima poreza: »Ako Mark Antonije od nas traži dvostruki i trostruki tribut, neka nam pribavi go-dinu s dvostrukom ili trostrukom žetvom!«

Antonije se nije na to nimalo uvrijedio, jer mu se svidio duhovit odgovor. On je, naime, volio duhovitost, makar se tko našalio i na njegov račun. Zato je odgo-vorio Kapadočanima također šalom i oprostio im nove namete.

On je često iskreno nastojao da sve učini kako se najbolje moglo, pa su ljudi bili strpljivi. Često bi i nak-nadio na jednoj strani ono što je ugrabio na drugoj. Tako je, primjerice, dan prije svoga odlaska iz Antio-hije darovao svome kuharu krasnu palaču, otkupninu

1 Perzijski satrap, upravitelj Male Azije g. 414. pr. n. e. Zapovijedao je vojskomArtakserska Mnemona (405. do 359. p. n. e.).

2 Maloazijska pokrajina na sjeveroistoku od Kilikije, kojoj je glavni grad Tarzbio privremena prijestolnica Antonijeva.

80!

bogata građanina u Magneziji1. Tako se odužio za izvrsna jela kojima se gostio on i njegovi prijatelji.

U Efezu je trijumvir do grla zaglibio u raskalaše-nost. Efez se u ćudoređu nije mnogo razlikovao od An-tiohije. Grad je bio posve u vlasti svećenika, čuvara glasovitog Artemidina hrama2. Ondje je sve poprimilo neko vjersko obilježje. I najodvratnije stvari činile su se u čast božice. Sjajne i mnogobrojne svečanosti pri-vlačile su ne samo hodočasnike sa sviju strana, već i mnoge sumnjivce, koji su pod okriljem Artemidinim na-šli sigurno zaklonište. I u tom šarenilu svakojakih lju-di, koji su se onamo doklatili bogzna otkud, pretvorile bi se te vjerske svečanosti u prave orgije. Bilo je ondje i pelivana i čarobnjaka i svakojakih ostalih varalica koji su spretno iskorištavali glupost i praznovjerje. Kakve su se strahote i bestidnosti događale pod zaštitom Dijane, čiste kćerke Zeusove! Došavši sa Delosa3 na si-rijsku obalu, gdje je sve zapalo u pokvarenost i poroke, kreposna božica nije više bila ono što je bila prije. Ne-stalo je one mladenačke svježine i stidljivosti, a umjesto toga pojavio se nezgrapan kumir mesa i niskih putenih požuda. Božanska lovica zaboravila je svoje strijele i luk: tijelo joj je ružno odebljao, a umjesto djevojačkih grudi neznani joj kipar objesio tri reda dojka. Do kakve su te profanacije dovele tvoje nježne noge, o mlada trka-čiče po šumama?

Kad su Efežani saznali da k njima dolazi trijumvir, odlučiše da ga dočekaju kao samoga boga Dioniza 4, jer je ondje sve moralo postati nekim božanstvom. I pred

1 Grad u Lidiji, na jugoistoku od Efeza.1 Artemida (lat. Diana), božica lova. Mjeseca i brijegcva. Sestra blizanica Apo-

lonova. Njene su insignije tobolac sa strelicama. Hram u Efezu ubraja semeđu »sedam čuda« antiknoga svijeta. Prema tradiciji, zapalio ga je Hero-strat, da se tako dokopa besmrtna imena. Prev.

2 Najmanji otok u skupini Kiklada. Ovdje se, prema mitologiji, rodio Apoloni Artemida. Prev.

2 Grčko ime Bakha, boga vinove loze.

6 Kleopatra ..181

novoga Dioniza poslaše kola krcata ženama koje su bile odjevene poput bakantkinja, a Pani i Satiri plesahu oko njega svirajući na siringi1. Slavili su ga imenima koja pripadaju inače samo bogu. »Slava tebi, Heraklo, koji donosiš veselje! O Bakho, kojemu dugujemo sočne plo-dove vinograda! Bože koji si sladak poput smokava, do-bro nam došao!« Takvim ditirambima slavili su Efežani Antonija dok je stupao gradskim ulicama, koje su bile iskićene zelenilom. I dok su ječali bubnjevi, dizali su se pred njim modri oblaci tamjana.

Premda Antonije nije bio baš tako čvrsto uvjeren da je on sin Jupiterov, ipak — zaslijepljen i opojen — nije propustio da si prida božje privilegije, koji će ga uzdići nad ljudske zakone. Njegova mašta nije više poznavala granica. Odijevao se u zlato i svilu, svuda bi ga pratio zbor svećenika, a vladao bi se često kao sam Zeus na svom olimpijskom prijestolju.

Ali uza sav taj sjaj i sveopće laskanje Antonije nije zaboravio zašto je zapravo došao. Drago mu je bilo što ga obožavaju, ali da se zato odrekne svojih prava? Jonjani su dugo i ponizno molili, ali on nije popustio ni jedan obol od onih dvjesta tisuća talenata što ih je od njih tražio. Jedino su postigli da im je produljio rok pojedinih plaćanja i to samo zato jer ga je molila lijepa Korelija, koja je onaj čas bila njegova milosnica.

Antoniju je doskora dodijalo putovati od grada do grada, jer mu se činilo da mu više doliči namještati i skidati kraljeve, svoje vazale, negoli k njima dolaziti u pohode. Zato je izabrao Tarz za svoju prijestolnicu i pozvao kraljeve da onamo dođu. A koji bi smio da se tom pozivu ne odazove? Trijumvir je, naime, jasno ob-javio da će na vlasti ostati samo onaj koga on po -tvrdi.

I svi dođoše da se poklone. Po prašnjavim cestama valjale su se kavlkade i nosilke: široka kola koja su vukli volovi a često i slonovi, dostojanstveno stupajući pod nepokretnim nebom. Iza njih bi dolazile duge po-vorke deva koje bi nosile silnu prtljagu, kako to zah-tijeva istočnjačka pompa. Sto se karavana više pribli-žavala, sve više su blistala koplja i oklopi; na zastavi-cama razabirali se svakojaki čudni znakovi; čitava krda raznovrsnih životinja i šarena odijela goniča koji su vo-dili životinje. Kad je sve to stiglo do gradskih vrata, naprijed bi odjahao glasnik da najavi kroz srebrni rog uzvišeno ime posjetitelja. Tako su dolazili jedan za dru-gim: kraljevi Antioh i Sisima, satrap Palemon, Herod, vladar Indije i Adala, gospodar Sidona. Doskora su pri-spjeli tetrarsi1 Likaonije i Ponta, etnark2 Komagenije i neki knezovi iz Trakije i Arabije. Opaljeni Suncem do-lazili bi jedan za drugim pred trijumvira, a pogled im je bio tmuran i umoran. Oni su mrzili pobjednika, ali bi pred njim zatomili svoja čuvstva, jer se svaki od An-tonija nadao kakvoj časti, sloboštini ili povlastici. Da sasluša i dostojno primi sve te molitelje, Antonije priredi veliku svečanost. I voljko ispružen pod svojim šatorom, koji mu je služio kao sudište, dijelio je trijumvir svoje milosti.

Doskora puče glas da Antonije odlučuje samo pre-ma osobnim simpatijama, pa su se različite kraljevne požurile preteći jedna drugu. Prva dođe lijepa Glafira, koja je svome sinu pribavila frigijsko kraljevstvo, mlada udovica Aristobulova, kojoj Antonije potvrdi krunu, pa Mariamna, najmilija žena Herodova, koja se doduše pra-vila nepodatnom i prpošnom, a ipak je postigla za svo-ga muža velike pogodnosti.

1 Vrst frule. Prev. 1 Grč. tetra (četiri) i arkhos (glavar). »Cctveiovlasnik«, vladar jedne tetrarhije.2 Tako se zove glavar kakve rimske pokrajine, gdje Rimljani nemaju nepo

srednu vlast. Prev.

82 83

Ali ona koju je od svih najteže iščekivao, egipat -ska kraljica, nije došla. Zašto je otezala? Spomenuta ob-java ticala se nje upravo kao svih ostalih. Možda je on i objavio svoju naredbu samo zato da privuče k sebi Kleopatru. Ali ona nije dolazila, premda je trebalo ure-diti kojekakve račune. Ona je bila saveznica Rima, a u ratu je zanemarila savezničku dužnost. Zašto nije pos-lala u pomoć svoju mornaricu, koju su tražili osvetnici Cezarovi? Ona se izgovarala, doduše, olujom, ali zar nije bila opravdana sumnja da se nije htjela prenagliti, jer nije znala tko će pobijediti? Svakako je baš ona trebala da se požuri i opravda. Pa zašto, dakle, oteže...?

Antonije joj je nekoliko puta pisao. Najprije služ-beno i svečano, kao veliki vladar vladarici pozivajući je uljudno da dođe u Tarz. Odgovori su bili nejasni i dvo-lični. A njemu se žurilo. A kad nije ništa dočekao, obuze ga srdžba. Kleopatra mu se po svoj prilici rugala! Valj-da je zaboravila da je njen pokojni otac samo milošću Rima opet došao do svoga prijestolja? Pa i ona! Sutra — ako on bude htio ...

Jednoga dana odluči da joj piše kao gospodar. Ali kakav gospodar! Jadni čovjek kojega je mučila žudnja i koji je očajavao, jer nije bio navikao na otpor. Mislio je da vitla munjama Jupitera, kojemu se pokoravaju elementi, a opet je samo pokorno molio onu koju je htio prestrašiti. A kad je vidio da ništa ne pomaže, pokuša je zaboraviti. Imao je mnogo posla i — promjene u ljubavi. Svaka je nova žena brisala u njegovu srcu sliku predšasnice: s tolikom je nevjerojatnom brzinom mije-njao ljubavnice. I doista, svaki put kad bi stiskao u zagr-ljaju kakvu novu ženu, izblijedila bi na čas slika Kleo-patrina. Mislio je već da mu nije ništa stalo do nje i da mu je svejedno hoće li je još ikada vidjeti; ali to je trajalo tek kratak čas, a onda bi se javila čežnja udvoje-nom snagom. Oni nisu nikada bili vezani jedno uz drugo.

a ipak je Antonije bijesno trpio, kao da mu je Kleopatra bila ljubavnica pa ga je prevarila i ostavila... Već ju je počeo i mrziti, a još je čekao: hoće li doći?

Tarz je spadao uz Antiohiju i Efez u red metropola Male Azije. Sagrađen je bio na mjestu gdje rijeka Kid-nos, u kojoj se zamalo utopio mladi Aleksandar, utje -če u more, a s kopna su ga obrubljivali gajevi mirte i lo-vora. Pomorska je trgovina bila ondje vrlo živa, a uz Apo-lonov hram širio se smisao za književnost i — začudo — neka idealna težnja koja je pripravila put apostolu 1 koji će se ondje roditi da propovijeda evanđelje. Ali je i Afro-dita imala ondje svoj hram, a obilate i neprestane žrtve svjedočile su o žarkom kultu.

Tarz je bio veseo i ugodan grad — sav prožet božan-stvom, omeđen s jugoistoka srebrnim valovima Kidno-sa, a sa sjevera golemim planinama taurijskima. On-dje bi Antonije morao biti potpuno sretan, ako zadovo-ljeno slavoljublje donosi sreću. Jer, svakoga dana obasi-pali bi ga novim častima; svakoga dana doživio bi nove uspjehe. Ali na dnu srca zadržao mu se budan nemir i nezadovoljstvo. I njegovu dušu ispunila je pomalo ne-kakva otmjena turobnost. Kao da čezne za jednim ciljem i svrhom svoje ambicije: da poda neko dublje značenje preobilju svoga života. A kad ga je to nezadovoljstvo odviše namučilo, tražio je pomoć u tjelesnu radu i umo-ru, da tako ušutka misli. Nije više ni pomišljao na stje-canje zadovoljstva svakojakim banalnim užicima, kao do-tad, jer mu se sve to već pomalo gadilo.

Na svom sirijskom pastuhu, kojemu je dlaka bila tako fina i tanka da su se providjele žile i kojemu kao da je iz nozdrva plamsao oganj, jurio je preko polja, bujica i dolina, da ga ništa nije moglo zaustaviti. Žesto-ka ta gimnastika povratila mu je snagu. Antonije se tako

1 U Tarzu se rodio sveti Pavao, apostol! Prev.

84

otresao mekoputnosti, osjećajući neko divlje zadovoljstvo, kao da hrli za još jednom pobjedom — sjajnijom i ljep-šom od svih dotadašnjih.

Antonije bi najčešće jahao do morske obale da vidi more i da ga nešto nesvjesno zapita. More je bilo lijepo i mirno. Večernje Sunce obasipalo ga je zlatom. Činilo se kao da golema vodena površina diše. I slušajući kako vali tiho mrmore uz obalu i osjetivši dašak koji dolazi s mora, Antonije bi na čas pomislio da pred sobom gleda živo stvorenje: ženu koju je očekivao... Mašta mu je prikazivala to dvoje — more i ženu! — kao dva lukava saveznika, oba lijepa — oba nevjerna. I njih dvoje slo-žili su se u svojoj vlasti, koja od njega može učiniti naj-sretnijeg čovjeka na zemlji ili ga ostaviti na toj obali samotna i tužna.

Dani prolažahu. Puhao je povoljan vjetar a more je bilo puno brodova. Ali Antonije nigdje nije mogao otkriti onu čuvenu galiju s grimiznim jedrima, koju su mu toliko puta opisivali putnici, koji dolažahu iz Alek-sandrije.

Napokon, izmučen uzaludnom nadom i čekanjem, osjećajući svoju nemoć i ne mogavši razriješiti tajnu, Antonije pošalje u Aleksandriju posebna izaslanika koji će svim sredstvima nastojati potaći Kleopatru da ipak dođe. Na to ga je, po svoj prilici, nagnala i ona tajan -stvena sila koja u nama djeluje i koja hoće da se — udesi ispune.

ČETVRTO POGLAVLJE

KLEOPATRA

U< pravo je svitak). U polutamnoj sobi ukrašenoj

sedefom, bilo je sparno i zagušljivo. Bokori ruža pred prozorima zaustavljali su svjetlo. Na krevetu bjelokos-nu, koji je počivao na leopardovim nogama, ležala je Kleopatra. Ruke je ispružila po jastuku iznad glave — poput krakova lire — i nije se micala. Oči su joj bile zatvorene, a ipak nije spavala. Sva snena pružila je svoje gipke udove i probuđena mislila na sne koji su je čas prije pohodili. Otkako je primila prvo pismo Antoni-jevo i otkako je između redaka otkrila s pravom ženskom domišljatošću poziv, koji se nije ticao državnih poslova, sanjala je samo o njemu i ni o čemu drugome. On je, dakle, nije zaboravio... Taj pustolov i trijum-fator, kojega su svagdje primali poput boga, opet je želi žarko vidjeti. To joj je vrlo laskalo, a osim toga ona je nužno trebala pomoć protiv buntovnih podanika. Ali da li je to bilo sve? Valjalo bi zaboraviti na tjes-kobne doživljaje njene mladosti i na njenu tropsku krv koja je brektala neistrošenim energijama. A veliki žar stvara često veliku dosadu. Vrijenje u nama često je bjesnije i žešće od oluje. Tu bi trebalo nježnih bojeva, toplih naslada i divljega heroizma strasti, koja ranjava i ushićuje srce, a kad tamo: jednolično i prazno prolaze samotni dani, a život kaplje kap po kap i gubi se kao voda iz posude bjelokosne. Da je poslušala svoju ne-strpljivu i snažnu narav, koja je što prije htjela da postigne slavu i veličinu, udovoljila bi želji Antonijevoj

86 87

već nakon prvog poziva. Ali razbor joj je savjetovao da počeka. Ako je doista čeznuo da mu ona dođe, njeno će ga otezanje još više rasplamsati. Ta je kombinacija bila dobra, ali bi sve moglo i propasti da se Antonije sjeti da je zapravo on gospodar. Kleopatra se nikada ne bi htjela podvrći. Čim bi osjetila uzde koje sapinju nje-nu slobodu, čitava njena narav oduprla bi se svom si-lom. To je bila i baština njene rase. Trijumvir je po-korio svu silu jadnih orijentalnih knezova, koji su po-stali njegovi vazali, pa sada misli da će i ona — ponizna i drhtava — doći pred njegovo sudište. Ne! Ne! U dru-gačijem će se svjetlu ona pojaviti pred Markom An-tonijem.

Užurban korak po sagu prekine to dremovno stanje. Bila je to Harmija, dvorska gospođa i povjerljiva pri-jateljica Kleopatrina, koja je uvijek mogla doći kraljici. Harmija je dovedena iz Grčke dok je Kleopatra bila još posve malena, i izabrao ju je Ptolomej Aulet između najotmjenijih porodica atenskih da njegovoj kćeri mi-ljenici bude stalna prijateljica i obrazovana drugarica, koja će ju učiti jezik bogova. Učila je Harmija kraljicu i kako treba otmjeno i lako stupati, ukusno se odijevati i omatati se lakim platnenim koprenama, kako to pose-bice dobro znaju žene u Tanagri1. Učenica je doskora nadmašila u svim tim vještinama učiteljicu, ali su i dalje ostale jednako iskrene i dobre prijateljice. I zato je Har-mija slijepo obožavala svoju gospodaricu i ostala joj oda-na do smrti, dok joj je Kleopatra opet povjeravala sve svoje tajne.

Harmija je toga jutra dolazila mnogo ranije nego obično — a osim toga se žurila... Nešto se važno mo-ralo dogoditi. Zorom je u luku ušla rimska galija koja je dovezla Kvinta Delija, izaslanika' Antonijeva.

1 Grad u Beotiji (Grčka), poznat po malenim kipovima od pečene gline, koji su ondje nađeni. Prev.

Kleopatru je ta vijest duboko uzbudila. Čovjek raz-mišlja i očekuje neke događaje, a kad dođe odlučujući čas, onda tek vidimo da nismo nikako pripremljeni. An-tonije je poslao poslanika; valjda joj hoće poručiti stvari koje treba usmeno urediti. A što zapravo hoće? Zar da je opet pozove? Ali kako? Bit će zacijelo prigovaranja. Ona je to i zaslužila svojim tobožnjim preziranjem tri-jumvirovih zapovijedi. Pri toj pomisli lice joj obasja leti-mičan osmijeh. Znala je ona kako će se ispričati! Ali što ako je poslanik kakav činovnik i ako mu zadaća bude da je presluša, zatraži točne račune? Ona je bila saveznica Rima. Kako da opravda svoj nehaj u ratu, kad unatoč svim pozivima i molbama nije poslala svoje brodovlje?

Harmija se nije mučila tim mislima. Neka se kra-ljica samo pojavi pred Antonijem kao nekad pred Ceza-rom, i sve će u isti mah biti sređeno. Zar ona nije posje-dovala onu divnu sposobnost zavođenja koja je smela i dovela u zabunu sve ljude, da nisu ništa mogli prosuđi-vati mirno i nepristano!

A Kleopatra je u dubini svoje duše jednako mislila. Bar što se tiče Antonija. Ona ga je naime poznavala i znala kako na nj djeluje magičan ženski pogled. Ali kakva je glasnika odabrao? Kako da se spram njega vlada? Jedan čas, doista, nije znala što da radi. Ali uskoro se snađe, odlučivši postupati s izaslanikom kako bi postu-pala sa samim trijumvirom da je došao ... Treba ponaj-prije da bude lijepa, vrlo lijepa. Mora izabrati odjeću koja najbolje otkriva njene čari, a za sve ostalo bit će lako.

Triput zaječi ploča od čelika, da dozove služavke. I dok je kroz prozore dopirala jutarnja svjetlost, a kroz sobe hitala posluga poput rojeva pčela, izašla je Kleopa-tra iz kreveta u kojemu se rascvjetavala njena golotinja. U mramornu bazenu bila je već pripravljena kupelj. Ona

88 89

sade u kupelj preko šest stuba, uživajući kako joj čitavo tijelo voda miluje i draga kao svakoga jutra. Na izlazu iz kupelji čekala ju je nubijska robinja, da je čvrsto tare, dok se ne zarumeni prozirna koža, i da je namaze nardovom1 masti, koja je upravo stigla iz Sidona2. Došle su i ostale žene, da uljepšaju to božansko tijelo. Jedna joj je histopom3 bijelila fine ruke, druga gladila ružičaste nokte, a treća ličila nožice karminom i navlačila sandale mekane poput ptičjeg gnjezdašca.

U najvećoj je milosti bila robinja koja je kraljici uređivala kosu. Njena vještina pribavila joj je svakojake povlastice. Ona se smjela najviše približiti kraljici, naj-dulje uz nju ostati i s njom katkada razgovorati. Kra-ljica joj je bila zahvalna kad joj je u kosu spretno na-mjestila cvijet, pero ili dijadem. U posljednjim trima go-dinama tu je važnu i tešku službu obavljala Perzijanka Iras. Njeni prsti bili su tako laki, a njen dah tako čist i ugodan, da ju je Kleopatra posebice voljela. Slušala je kako hvale njene sposobnosti dok je još Iras kao mlada djevojka služila Mariamnu, suprugu Herodovu, kojoj je crvena kosa dopirala sve do koljena, pa je naložila da je jednostavno otmu. Time joj se ispunila dvostruka želja: pribavila si je umjetnicu kakvu je baš željela, a osim toga otela ju je ženi na koju se ljutila jer su ostali veličali njene vrline.

Mladu Iras doveli su u Egipat bez ikakva otpo ra trgovci aromatima koji su je i prijevarom uspavali. Egipatski je dvor nadilazio svojim bogatstvom judejsku prijestolnicu kao što Sunce slabi Mjesečev sjaj; ali Iras je svejedno gorko plakala.

1 Grč. nardos, ime različitih miriši javih biljaka, od kojih su nekoć pravili svakojaku kozmetiku.

1 Glasoviti fenički grad.2 Grč. hvsopos aromatična vrsta usminjača (labiaceae), koje uspijevaju posebice

u središnjoj Aziji. Prev.

— Kako? Ti plačeš? — govorahu joj drugarice —a tvoje će ruke češljati kosu božanske Kleopatre!

Ali Iras je imala nježno srce. Egipatski ju sjaj nije mogao zaslijepiti, jer ona je voljela Mariamnu i ništa je nije moglo utješiti. Tako je bar govorila prvih dana, kad je još izdaleka prisustvovala obredima kra-ljičina odjevanja.

Jednoga dana opazi Kleopatra ljepušnu i blijedu djevojku i zapita je zvučnim svojim glasom zašto je tužna. Da ne žali možda za svojom porodicom, domovi-nom ili draganom? ... Ne! Iras je već davno oplakala svoju majku, a na obalama Araksa nije ostavila nikoga za kime bi žalila. Tugovala je za Jeruzalemom, za pa-lačom Herodovom i kraljicom, koja joj je bila tako dobra.

Kleopatru nisu nikada mnogo zanimale sitne bri-ge i boli neke robinje, ali toga puta dirnuo ju je iskren žar kojim je Iras pripovijedala svoju tugu. To je bilo u doba kad se Kleopatra vratila iz Rima — tužna i osamljena — pa je osjetila potrebu da prigrli taj sa -motni cvijet. A to je bilo lako. Nekoliko lijepih riječi i velikodušnih darova otvoriše joj uskoro to srce koje je tuga bila zatvorila. Kasnije ju je i oslobodila i tako dokraja stekla djevojčinu odanost. Iras ju je tada obo-žavala više nego ikoju božicu. Ona je bila svakog časa spremna za svoju gospodaricu sve učiniti pa i život žrtvovati ako ustreba.

— Brže, Iras! reče joj kraljica toga jutra kad jeodlučila biti ljepša nego obično. — Skini mi mrežu skose i uredi je kako najbolje znaš?

Kleopatra sjedne pred stol prenatrpan češljevima, svakovrsnim bočicama, malenim lončićima punima masti, finim spužvicama, prascima, olovnim bjelilom i korije-nom perunikinim, zlatnim kornjačama u koje su bile utaknute duge ukosnice. Nehajno nasloni glavu ogleda-

90 91

jući se u srebrnu zrcalu koje su pred njom države dvije crnkinje — nepokretne poput brončanih kipova, dok je Iras zarila velik žut češalj u gustu njenu kosu.

Nitko nije umio tako spretno ukrotiti tu fluid-nu masu kao mlada Perzijanka. Rekao bih da joj je samo ugodna igrarija rasprostirati tu kosu kao neki stolnjak, hvatati je, svijati, uzdizati i uređivati svakog dana drukčije oko čela gospodaričina. To je bilo nepre-sušno vrelo razgovora između njih dviju. O tome bi ozbiljno raspravljale rasuđujući koji način bolje pri -staje, da li treba umetnuti ovaj ili onaj nakit i što je zgodnije za ovu ili onu prigodu. Ali što će danas? Nije bilo toliko vremena da se prave različiti pokušaji. Tre-balo je odmah odlučivati kakva će stupiti pred izaslanika Antonijeva. Nakon kratka razmišljanja zabaci krunu, psknt i dijadem — sve ono što je veličanstveno i svečano. Trebalo je istaći samo ženu, lijepu ženu. Zato je bila najprikladnija atenska frizura: kosa skupljena u jednostavan čvor, isprepleten vrpcama, koji je njenoj malenoj glavi davao tako kraljevsko držanje.

Iras je umjela i divno ličiti obraze, a dobro je znala i različite miomirise. Iz Fenikije je jednom do-nijela svakojaka mirisna ulja i vodice, koje će upotreb-ljavati njena gospodarica. Ona je pripravljala i ružma-rinovo ulje, koje čini udove gipkima, a neki prašak od stucana sedefa održavao je kožu glatkom poput mra-mora. Zato je Kleopatra dopuštala jedino dragoj svo-joj Iras da joj rumeni obraze, pojačava otmjeni luk njenih obrva i pomoću fina labudova pera liči tekući-nom »sibija« duge trepavice.

Kad je kraljica tako bila obuvena, počešljana i od glave do pete natopljena mirisima, dođoše robinje, koje su je odijevale. U velikim kovčezima bile su sprem-ljene haljine tako pomno da im ništa nije moglo nauditi.

!

Robinje bi povadile nekoliko haljina, rasprostrte ih pred kraljicom, da odluči koju će toga dana izabrati. Danas joj se najviše svidjela duga svilena tunika šafranove boje, na kojoj su bili utkani blijedi cvjetovi narcisa. Tunika bi se skopčala na ramenima kopčom od elektro-na1 tako, da su joj grudi i ramena bila razgolićena. Preko toga bila je prebačena prozirna koprena, satkana — kako se pričalo — od zgusnute pare koja lebdi uz-duhom kojeg lijepog proljetnog jutra.

Kleopatra je neprestano gonila svoje služavke da se žure. Činilo joj se da danas odviše dugo namje -štaju kakav nabor ili pojas, premda su je inače te bez-brojne sitnice vrlo zabavljale. Zurilo joj se na sastanak s čovjekom kojega joj je poslao Antonije, i u borbu. Još je ovjesila oko vrata bisernu ogrlicu, a ruke iskitila prstenjem i grivnama. Zatim se još jednom pogledala u ogledalo i naglo izašla iz spavaonice.

Izaslanik Antonijev bio je Kvinto Delije, koga spo-minju Horacije2 »Ode«, jedan od najsimpatičnijih i naj-umnijih ljudi onoga doba. Bio je to čovjek gibljiva zna-čaja i inteligencije, uvijek spreman da sastavi kakav duhovit epigram — ljubitelj umjetnosti, povjesničar, kat-kada i pjesnik, koji se svakome svidio, samo ako je htio.

Obično se služio jednim te istim načinom, ko-jim je uvijek do sada uspijevao. Prikrpio bi se kakvu moćnu čovjeku i služio ga svim svojim sposobnostima. A kad bi toga gospodara iznevjerila sreća, potražio bi drugoga. Prije bitke kod Filipa bio je prijatelj Kasija a poslije događaja kod Akcija3 postao je nerazdruživ drug Oktavijanov. U tom trenutku činilo mu se da se

1 Slitina od zlata i srebra.1 Ouintus Horatius Flaccus (64. do 8. p. n. e.). Najveći lirski pjesnik rimski.

Prev.2 Rt na južnom ulazu u Ambrački zaton (Grčka). Ondje je Oktavi je čuvenom

pobjedom na moru skršio vlast Antonijevu god. 31. pr. n. e. To je temeljkasnijoj moći Oktavija Augusta. Prev.

92 93

Marku Antoniju najbolje smiješi sreća. Zato mu je bio odan i vjeran, pa ga je Antonije odabrao da obavi tešku zadaću i dovede Kleopatru. A Kvinto Delije bio je up-ravo predodređen za taj pothvat, jer je bio spretniji od ostalih i dobar poznavatelj žena.

Kad se kraljica popela na svoje prijestolje u dvo-rani, gdje su zidovi bili oslikani cvijećem i pticama, naloži da pozovu izaslanika. Bio je to vitak Rimljanin, živahna i nasmijana pogleda. Fine crte lica i otmjeno držanje odavalo je na prvi pogled pravog aristokrata. Odmah s praga pozdravi kraljicu spustivši šiljak svoga mača i položivši lijevu ruku na desno rame. Tako je ostao jedan čas kao ukopan, kao da je od udivljenja izgubio govor. Zatim otpoče:

— Ponajprije, velika kraljice, moj te gospodar MarkAntonije pozdravlja želeći ti sreću, slavu i dugotrajnonapredovanje.

— Isporučit ćeš mu moje pozdrave i želje — odgovori ona s ljupkim osmijehom, i odmah doda: — Pobjedu mu, uostalom, ne trebam zaželjeti, jer je već potpuno ostvarena.

— Nemoj tako, božanska kraljice. Sreća Antoni-jeva neće biti potpuna dok ga ti ne posjetiš. Tek ćetada osjetiti potpuno svoju veličinu.

To je bio dobar početak, ali tko bi se mogao u to pouzdati? Možda su to samo bile početne faze. Kleopa-tra bi rado saznala da li će joj izaslanik još što drugo saopćiti, iz čega bi se moglo zaključiti je li Antonije na nju možda ljut.

I ona naloži svojoj pratnji da ih ostave nasa-mu. Čim se dvorjanstvo uklonilo, uzduh je postao ne-kako lakši i čistiji — i oboje se odmah osjećalo udob-nije. Jedno je prema drugome htjelo da bude što pri-jaznije.

— Što te je dovelo k meni? — zapita kraljicaprostodušno i povjerljivo, kao da traži isto takav odgovor. — Reci mi i ne skrivaj ništa. Ja moram znati zaštotrijumvir toliko želi da dođem. Što će učiniti sa mnom?— A njezine su oči jasno govorile: ako budeš iskren,nećeš požaliti!

Kad je napokon nedvoumno saznala da je An-tonije poslao Kvinta Delija samo zato jer je želio da ona što prije dođe i s njim obnovi prijateljske odnose, u srcu joj je odlanulo. Činilo joj se da lakše diše. Nije se, dakle, prevarila. Otežući svojim posjetom samo je jače raspirila Antonijevu čežnju. A nije li on bio čovjek koji bi joj mogao i zamjeriti tu koketnu igru? Nije li možda spremao kakvu osvetu?

Ona stade ispričavati svoje zakašnjenje svakoja-kim isprikama, koje Dalija, dakako, nisu mogle ob-manuti. Tim više što je Kleopatra glumila bojazan i tjeskobu pripovjedajući različite glasine o tome kako Antonije u posjete prima kraljevne.

Delije se u sebi na to nasmijao, ali ipak, na-stojeći da je tobože umiri, stade prosvjedovati: Što? Glafire i Eutrope, prosjakinje koje se boje da će ih Antonije svrgnuti s prijestolja! Podanice koje se guraju oko nogu pobjednikovih sa svakojakim škiljavim na-mjerama! Kako da se ona s njima usporedi? Zatim na-stavi kao svećenik koji se obraća svome idolu:

— Ti, ljubljena kćeri Ozirisa! Uzvišena kraljicekojoj žezlo seže preko zemalja i voda! 2eno nad ženama! Znaj da tebe očekuje žarko i ponizno. Čim tvojanoga bude stupila na rimsko zemljište, dizat će se hvalebogovima, a narod će te raskošno obasipati čašćenjem.

Ali nije to bilo sve što je zanimalo Kleopatru. Rado bi ona saznala nešto o intimnim osjećajima Anto-nijevima? Kako da ih dozna? Da li je on zove kao vla-daricu s kojom treba obnoviti savez? Ili kao vazala koji

94 95

treba da položi račune? Ili je zove svojim srcem koje još tište uspomene?

Promatrajući je pomno i razgovarajući s njom, Dalije se doskora uvjeri kakvo je to neobično stvorenje i zašto njegov gospodar za njom tako tvrdokorno žudi. Nije tome razlog jedino neobična ljepota. Gleda-jući je, čovjek bi se nekamo zamislio, postao smeten i nemiran. Tako je neodređeno djelovala njena blizina. Njezina živahnost bila je na trenutke slična nekome vre-lom drhtaju života, a čeznutljiva i omamljiva toplina, kojom je disala, obećavala je neslućene užitke. Oštro-umni i iskusni Dalije doskora se uvjerio kakav bi utje-caj takva žena mogla imati u životu imperatora. Anto-nije se približavao četrdesetoj, a to je sudbonosno doba za ljude koji posebice vole čulne naslade. Galantne pu-stolovine, kojima se zasitio u mladosti, nisu mu više dostajale. Srce mu je bilo željno toplih osjećaja, koje je pratio a da nije osjetio prave ljubavi. Veliku, is -tinsku ljubav pozdravio bi on jamačno kao spasenje. Sav bi se predao tome novom osjećaju, a ako predmet njegove ljubavi bude dostojan svega toga, tko da pred-vidi sve posljedice! ... Cim je Delije spoznao da je Kle-opatra ta suđenica Antonijeva, odluči da pošto-poto oba-vi svoju misiju i da osim toga stekne kraljičine simpa-tije, kako bi se poslužio njenim zagovorom kad ustreba. Kasnije, kad ona bude Egerija1 Antonijeva, možda će se sjetiti njegovih usluga i pomoći mu da konačno po-stigne svoj cilj: konzulat.

I spretni čovjek stade tumačiti osjećaje svoga gospodara. On pripovjedaše kako je Antonija svega o-buzela ljubav, pretjerujući stvarno stanje. Neprestano ga progoni slika Kleopatrina, po cijele dane izjeda se i čeka. Na utoci Kidnosa ukočen zuri u daljinu, vjetar

1 Proročica-nimfa, koja je — prema legendi — davala savjete rimskom kralju Kumi Pompiliju. Egerija označuje skrovitu savjetnicu i gospodaricu.

96

mu šiba lice, a on čeka. Okrutno bi bilo produživati tu tjeskobu ... Ona bi ga mogla osloboditi. Neka izgovori jednu jedinu riječ, neka čvrsto obeća da će doći i Anto-nije će biti sretniji nego da je osvojio nova kraljevstva.

— Je li uopće moguće — doda Delije kao dagovori sam sa sobom — približiti se božanskoj Kleopatri a da čovjeka ne obuzme duboka tuga, kad je mora ostaviti. A tu bol može izliječiti samo ona sama...

Neizrecivo uzbuđenje smutilo je kraljičinu dušu. Osjetila je da se približuje onaj strašni, jedini čas kad se odlučuje sudbina. Sva je drhtala. Nestrpljivim žarom hleptila je za budućim radostima. Htjela bi jurnuti na-prijed, htjela bi kliknuti: »Putujem! Sutra ću biti već na moru!« Ali ne smije izvrći ruglu svoje pređašne ne-ćakinje. Treba do kraja odglumiti odabranu ulogu, krz-mati i sustezati se, da nitko ne vidi onu žudnju i žar koji ju je obuzeo.

— Pošto tako mora biti — prista ona napokon —pošto trijumvir tako hoće, poći ću mu iskazati svoještovanje.

Ali to nije posve zadovoljilo Delija. Odviše je on sumnjao u dobru volju žena da bi se pouzdao u obećanje koje se osnivalo na dužnosti. Opet poče pro-svjedovati. Nije Antonije kao gospodar očekivao egipat-sku kraljicu. On ju je molio da ga usliši, a primit će je ganuto i ponizno kao čovjek kome dolazi u poho-de božica.

Tim riječima Kleopatra više nije mogla odoljeti — i ona privoli od svega srca. Spasila je svoj ponos! Podugo su je moljakali! Zato je veselo izjavila da će otputovatii u Tarz još prije nego što dani postanu kraći.

Premda se Deliju žurilo da svom gospodaru od-nese radosnu vijest, ipak prihvati kraljičin poziv da os-tane nekoliko dana u Aleksandriji. Ta odgoda nije mu se činila beskorisnom; premda je obavio svoju misiju,

7 Kleopatra 97

ipak mu je preostala i druga zadaća, koju je kasnije preuzeo. Nagovarajući Kleopatru da pođe u Tarz, jer će ondje biti gospodarica, mislio je mudri Kvinto De-lije kako će mu i Mark Antonije i Kleopatra zahvaliti što je svoj posao obavio tako dobro.

Kleopatra i Delije dugo bi ostajali zajedno i du-go razgovarali. Oboje je mislilo samo na svoje ci -ljeve ne hoteći odati prave svoje misli. Najčešće su se razgovorali o Antoniju. Delije je objašnjavao kraljici trijumvirov značaj, njegove sklonosti i ukus, da o tome svemu bude točno obaviještena i da se time uzmogne okoristiti. Antonije je uvijek volio svečanosti, ali opi-jen raskoši, otkako se pred njegovim nogama dizao azij-ski tamjan, ništa mu više nije bilo dostatno blistavo i sjajno, nijedna svečanost dostatno lijepa.

— Kako mu se danas Rim čini tmuran i strog! A kako bi uživao da vidi sve te krasote koje su ovdje nagomilane.

Više nije trebalo govoriti. Kleopatra je potpuno razumjela. Začas joj pokaza mašta zamamnu sliku. Znala je kako će se pojaviti pred Antonijem, koji je tako zavolio veličanstvene slike i svečanosti. I već su-tradan poče se spremati. Premda se žurila što je više mogla, jer je iskreno željela što prije otputovati, ipak su priprave trajale zamalo mjesec dana, jer se prije nije mogla spremiti i urediti lađa, kojom će putovati — nova kraljica od Sabe1.

Sunce je ljubilo svojim sjajem svu okolicu. Bio je to ljetni dan, kad sve stvari urone u neku blistavu svjetlost, kao da slave kakvu tajanstvenu svetkovinu. Na glavnom trgu u Tarzu — u sjeni sikomora — pred-sjedavao je Antonije svome sudištu i obavljao službu.

Uz njega su bili knezovi, magi i svećenici, a on je pre-ma svojoj — nešto širokoj savjesti krojio pravdu. Oko njega naguralo se mnoštvo ljudi, jer mnogi su tražili kakvu milost ili pogodnost, a svatko je imao pravo izložiti svoju molbu.

Najednom se uzbuni gomila, koja je dotad po-mno slušala govor odvjetnika. Ljudi koji su dotrčali s Kidnosa pripovjedahu čudne stvari. Doskora stanu kolati kojekakve brbljarije. Svi su spominjali ime Afro-ditino. Svećenici su brižno nastojali da religiozna vjero-vanja prožmu sav život, da se ljudi priuče na blizinu bogova i mogućnosti njihova posredovanja. Ali to što se sada pričalo nadilazilo je sve bajke. Kćerka Zeusova dolazi na pozlaćenoj galiji s koje odjekuje glazba. Pre-poznali su je ne samo po nadzemaljskoj ljepoti, nego i po atributima koje i slikari i kipari pridaju božici. U golemoj školjci leži ona lagodno i čini se kao da up-ravo izlazi iz valova1. Ovita je u modrikaste koprene. Oko nje vrve Nereide2 i mašu lepezama, a maleni Erost trgaju do njenih nogu mirisave latice. Jedra su od svile, a zastave grimizne boje. Pedeset crnaca plemena Kuša skladno gibaju veslima koja imaju srebrne drške. La-gani dimovi dižu se s palube daleko nose miris tamjana i kinamone3.

Ubrzo se isprazni trg. Oni koji su se malo prije žučij ivo gurali oko sudišta, pohrliše na obalu da zadovo-lje znatiželju. Gomila je neprestano rasla. Oduševljeni krikovi udivljenja. Čitav je grad izašao da pozdravi bo-žicu i da mahnitim zanosom zahvali Zeusu na milosti.

Kad je Antonije saznao što se dogodiilo, zahvati ga vrtoglavica. Objema rukama pokrije oči i duboko uz-dahne. Da, bez sumnje, to je bila ona! Božica koju je ta-

1 Jugoistočna pokrajina Arabije uz Crveno more (danas Jemen). Kraljica Baliks, koja je ondje vladala u doba cara Salamona, odlikovala se neobičnim sjajem i raskoši. Prev.

98

1 Afrodita se rodila, prema priči, iz morske pjene.2 Kćerke Nerejeve, morske nimfe. Prev.3 Dolazak Kleopatrin u Tarz i sastanak s Antonijem savršeno je prikazao fran

cuski pjesnik Heredia u sonetu »Cvdnus«. Prev.

99

ko željno očekivalo njegovo srce. Ona je došla tako nenadano!

Najradije bi pohrlio u vrevu, istrčao pred nju kao svi ostali, ali se suzdraža i dozove Delija.

— Pođi i primi Kleopatru kako doliči. Daj da raspolaže svime kako hoće i pozovi je da navečer dođe u moju palaču na gozbu.

Antonije više nije bio dovoljno miran i sabran i nije mogao nastaviti prekinuto sudovanje. Briga njega za sve te interese pojedinaca, pa i samog Rima, nakon silna događaja što ga je doživio! Brzo otpravi i pristave i sluge i svjedoke i odobri bez ikakva preslušavanja sve ono što su ljudi došli moliti, da tako i ostali osjete nje-govu sreću.

Uto se Delije vrati i donese odgovor. Kleopatru je vrlo razveselio njegov poziv, ali prve večeri želi da on bude njezin gost. Uvečer ga egipatska kraljica očekuje na svojoj galiji.

Dakle, doista je to bila ona? Došla je! Preplo -vila je more da dođe k njemu! Za čas će je vidjeti i sje-diti uz nju. Kako da joj progovori? Koje riječi da joj kaže? Jer to nisu nikada one koje bi čovjek najviše volio kazati. On pokuša predočiti prizor. Da — on će biti udvo-ran, to jasno. A i kako da bude drugačije? Ali ponaj -prije je odlučio biti dostojanstven. Naslov trijumvira uzdigao ga je nad sve ostale vladare. On se nije smio od-reći svoga dostojanstva!

Kleopatra nije udovoljila svojim obvezama. Sve je to trebalo izdržati. Uljudno ali odlučno on će je pitati: Što si radila u ratu? Zašto si izmicala dužnosti-ma?

I očekujući čas kad će poći k njoj, Antonije od-jene svoj srebrni oklop, na kojem je neki atenski um-jetnik urezao sliku Ahilovu kako ga u rijeci Stiksu ku-

pa majku1. Zatim namirisa kosu i lice — i ponosit kao bog rata, visoka čela kao da ide u boj, uputi se ulicom koja je vodila prema rijeci. Bilo je već prilično kasno i platane su bacale gustu sjenu. Između stabala nadesno još se vidjelo bakreno crvenilo večernjeg neba. Kad je Antonije stigao na obalu ugasnulo je i to svjetlo, ali pred njim je blistala čudesna galija. Od vrhunca jarbola pa sve do površine vode bila je iskićena šarenim kopre-nama i zubljama. Nisi mogao razlikovati svaku pojedinu, ali sve zajedno tvorile su žarki stup plamena koji kao da je dosizao do neba.

Taj noćni sastanak dvoje ljudi, koji će pokole-bati stupove svijeta i ostaviti sjajan trag u tijeku sto-ljeća, ta raskošna gozba na Kidnosu spada svakako me-đu najčarobnije trenutke u svjetskoj povijesti. Eto ih napokon zajedno! Pred tim činom iščezava i sav sjaj svečanosti kojom je kćerka Lagida htjela zaslijepiti naj-moćnijeg Rimljanina, da mu pokaže kako je neznatna i priprosta ona dotadašnja raskoš koja ga je okruživala. I Kleopatra izvodi svoj naum koji je već davno bio smi-šljen: svim sredstvima ljepote i razbora želi zarobiti dušu Antonijevu. Trebalo ga je zavesti, zarobiti tako da nikada više neće moći izaći iz toga začaranog kruga. Njoj će to i poći za rukom, jer je ona okretna i iskusna, a srce joj nije još pomutila ljubav. On je nespretan: nekako mu je neugodno. Poznaje on žene, ali je navikao slobodno s njima govoriti. Ali ova sa svojim zagonetnim osmijehom, da nikad ne znaš da li se šali ili ga poziva da padne na koljena ...

— Ti! Napokon! — kliknu on ulazeći, a to je bio sav prigovor što joj ga se usudio dobaciti.

U tom kriku sadržana je bila i sva njegova ra -dost, sva njegova nestrpljiavost — i Kleopatra smjesta osjeti da je trijumvir u njenoj vlasti... Uljudno se ispri-

1 Da postane neranjiv! Prev.

100 101

čala Što nije mogla doći. Različite su je obaveze zadrža-le. Egipat joj zadaje tolike brige! Već dvije godine nema dovoljno žita, pa je pučanstvo razdraženo. Ona je već odavno mislila da će se morati nečega latiti.

Antonije nije ništa odgovarao. Nije ni pomislio kako su svi njeni razlozi slabi, ako čovjek nešto čvrsto odluči. Samo ju je gledao zanosnim očima i šaptao:

— Sad si ljepša nego prije!— Zar doista? — prihvati ona i nasmija se kao mla

da djevojčica.Zatim uze svoga gosta za ruku i odvede ga na

krmu, koja je bila pretvorena u vrt. S obiju strana stola bile su postavljene dvije počivaljke, pokrite grimi-zom. Oni legnu. Započne gozba i uskoro se zapodjene prijateljski razgovor. Razgovarali su se kao stari znanci, kušali rijetka i bezbrojna jela koja su donosili robovi i praznili čaše ciparskog vina uz glazbu koja je tiho bru-jala. Oboje su mislili na one dane kad je u blistavoj dvo-rani Cezarove vile Antonije zurio u Kleopatru — spreman priznati joj ljubav. Ali su ga sapinjale prilike, koje su često jače od naše volje. Danas više nije bilo Cezara, a opet..'. Trebalo je svakako razbistriti neke stvari, da nestane političkih oblaka koji su zastirali sreću.

Kleopatra je to također osjećala, pa je ona otpo-čela prva. Nije htjela čekati da je Antonije optuži, pa da se tek tada brani. To nije pristajalo njenu značaju. Što je, uostalom, stavljala na kocku? Iako je bila kri-va — njen sudac rado će joj oprostiti! Ma kakvim se oružjem služila, mala njena ručica bila je sigurno i jaka. Ali ona je voljela napadati. Zato se stade tužiti što je sve morala pretrpjeti od Kasijevih četa, a sve zato što je podupirala dobru stvar. Tri puta je tražio od nje pojača-nje, a kad se nije htjela odazvati, obasuo ju je prijet-njama.

—Hulja! — promrsi Antonije kroza zube. Ali Kleopatra grozničavo nastavi:— Pa i ti si, Antonije, računao na moju pomoć.

I ti si očekivao moje brodovlje. A imao si i razloga. Umoju vjernost nisi mogao sumnjati. Ja sam bila tvojnajsigurniji saveznik. Sve moje dobre želje bile su uzate. A kako i ne bi bile, jer ti si osvetnik moga dragogaCezara!

Situacija se izmijenila. Razgovor je krenuo pos-ve drugačijim smjerom nego što je Antonije predvidio. Nije se više ništa usudio reći. On koji je bio odlučio za-tražiti od nje opravdanje ili ispriku slušao je samo ne-moćno zvuk njena čarobnog glasa.

A kad mu je blago i ljupko predbacila: — Ti si se srdio na mene? — on reče da nije.

— Ne, nikada se nisam srdio!— Jesi, jesi; ja to znam! U Laokideji1 si se tužio

da si me uzalud čekao.Ispriku je, dakako, imala već spremnu, pa sta -

de pripovijedati kako su joj bogovi bili neskloni. Njiho-ve namjere čovjek često ne može dokučiti. Tek što su joj se lađe otisnule od obale, udarila je silna oluja. Ne-koliko je galija propalo. I ona sama, bolesna i prestrav-ljena, tek je slučajno spasila život. S teškom se mukom vratila u Aleksandriju. A kad se mornarica ponovo sre-dila i opremila, bilo je već prekasno. Saveznici su upra-vo bili iznijeli pobjedu kod Filipa.

Uz takav prikaz, Kleopatrina je saveznička vjer-nost zasluživala upravo pohvalu a ne prigovor. I Anto-nije je doista stade hvaliti. Živo se uzbudio pri pomisli kakva joj je opasnost prijetila. Zamalo pa bi se počeo ispričavati — tako mu se činila uzvišena i junačka. Zar

1 Frigijski grad u Maloj Aziji.

102 103

nije on bio kriv što ju je tvrdokorno, poput kakve lude očekivao? Ali je trpio posljednje dvije godine samo zato jer je sudbina njih dvoje rastavila i jer je morao živjeti bez nje. Svugdje i uvijek tražio je samo nju, nadajući se da će se najednom pojaviti. Gdje nje nije bilo, ondje je osjećao samo tugu i bol. On je ljubi, ljubio ju je uvi-jek. Te misli nije se nikako mogao otresti. A sada, pošto je stigla, njegova je strast svom snagom proplamsaia. To je žar koji se u njemu nikada neće ugasiti — i nada koju valja podsticati.

Kleopatra ga je ozbiljno slušala, ne odgovarajući ništa. Njena je duša treperila od neizmjerna ushita: gospodar svijeta njezin je rob! ... Svidio joj se strašan govor junakov i opojna omama. Osjećala je kako bi li-jepo bilo predati se posve tome čudesnom vihoru strasti. Ali je minulo mnogo vremena od trenutka kad je Kleo-patra popustila Cezaru i podala mu se već prilikom pr-vog susreta. Sada je bila iskusnija. Godine, raznovrsni događaji, boravak u Rimu — koješta je ona naučila... Znala je ona sada što vrijedi njena milost. Odlučila je doduše uslišati Antonija, ali će ga prije potpuno zarobiti, da uzmogne sjediniti svoju sudbinu s njegovom i zapo-četi iznova onu igru koju je prvi put izgubila. Zato je očekivala zgodnu priliku.

Gozba je dovršena. Protegnuta na mekanim jastu-cima kao živa slika slatih užitaka, gledala je Kleopatra Antonija.

— Ja te ljubim! — šapne on.— Šuti! — prekine mu ona blago riječ, kao majka

koja se tobože ljuti na svoje dijete. — Ne govori mi tako.Ali njega ništa nije moglo zaustaviti. Prije ne -

go što je mogla izmaći, ustade on sa svoje počivaljke, uhvati joj glavu objema rukama i utisne joj snažan cjelov.

Ne, neće on šutjeti. Odviše je dugo čekao ovaj čas, odviše dugo trpio. Činilo se već da za njega nema sreće, ali sad je opet zavolio život. A sada, kad je ona bila ovdje, ona — obožavani idol njegova srca, kako da šuti! Da joj ne izjavi ljubav koja mu je postala čitavim životom?

Mlada je žena ustala. Baklje su se pomalo ga -sile i obasipale je rumenim zlatom kao božanski kip oko kojega podrhtavaju plamenovi. Opet baci oko na Antonija. Kako će dugo moći još suzdržavati takva lju-bavnika unatoč svim svojim namjerama?

— Slušaj — reče ona — kasno je i ja sam jakoumorna. Daj da noćas otpočinem.

Antonije se nije micao. Rukama je podbočio glavu na počivaljci i ukočeno zurio u lijepo stvorenje. Htio bi zauvijek ostati ovdje, pod zvijezdama koje su postojale sve sjajnije što su se buktinje više gasile i kao da su te zvijezde dolazile bliže, jer ih je zanimala njegova sreća.

— Dakle — otpočne opet ona — treba da se oprostimo.

On je nježno pogleda i zamoli:— Nemoj me otpuštati bez obećanja.Ali ona se samo zagonetno nasmiješi i odgovori:— Sutra ću ja doći k tebi na večeru.— Sutra — uzdahne Antonije. I dršćući, prevaren

u svojim nadama a obuzet slikama sreće koja je bilaveć nadohvat ruke pa mu izmakla, vrati se na obalu.

Sutra i idućih dana opet su se sastajali — ili bolje: nisu se više ni rastajali. Tako su podgrijavali strast koja će oboje do kraja zarobiti i obaviti ognjem ... Ali ako je Antonije već prve večeri izgubio svu razbori-tost, Kleopatra je svoju dobro sačuvala. Pamet je još vladala njenim osjećajima. Trezveno i pravo gledala je

\I 'i

104 105

u budućnost. U njenoj mašti opet su uskrsli nekadašnji sni i namjere, koje je toliko voljela. Državničkim sposob-nostima Antonije, dakako, nije mogao nadomjestiti Cezara. Ali njegova je vlast jednaka Cezarovoj, dok će pravi gospodar ipak biti Kleopatra, jer je Antonijev značaj bio slab, a u njega nije bilo ni one prave veličine duha. Nema sumnje — Kleopatra će vladati po svojoj miloj volji!

I odmah htjede iskušati svoju moć. Iz dna du -še mrzila je svoju sestru, koja je htjela oteti joj krunu i zamijeniti je na prijestolju. Arsinoja, tako se zvala ta sestra, izmakla je njenoj osveti i sklonila se u Dijanin hram u Efezu, gdje ju je veliki svećenik Megabiz primio kao kraljicu. Ta je stvar spadala pod jurisdikciju trijum-virovu. Jedino je on mogao izbrisati tu uredbu. I ona zatraži da se Arsinoja kazni smrću zajedno sa svojim doglavnikom Serapijem, koji je podupirao bunu i or-ganizirao njezin bijeg.

Taj zahtjev nije se Antoniju nimalo svidio. On je kao veseljak stekao u Efezu žive simpatije. Zar da sve to pokvari zbog ženskog hira? Da izgubi svoj glas dobroćudna gospodara? Ako se usudi dirnuti u sveće-ničke povlastice, namaknut će si brojne neprijatelje.

Zato je Kleopatru usrdno zamolio da odustane od ovog zahtjeva. Molio ju je da bude milosrdna — ne spram svojih protivnika već spram njega. On je, naime, bio blag spram pobijeđenih zemljaka. Zašto da progoni ljude koji njemu — Rimljaninu — nisu ništa nažao učinili?

Ali sve to nije pomoglo.Kleopatra nije bila tako okrutna kako se misli -

lo, ali njena gospodarska ćud nije podnosila otpora. Arsinoja je dirnula u njenu vlast. Dokle god, dakle, Ar-sinoja živi, Kleopatra neće biti sretna. Zar da očeku je svakog časa kakav novi atentat na svoju krunu?

Antonije predloži tamnicu.Ne — Kleopatra je htjela glavu Arsinojinu. Anto-

nije je mogao spasiti glavu Megabizovu, i to zato jer su se Efežani zaprijetili ratom ako tko pozlijedi njihova velikog svećenika.

Tako su otpočeli sitni okršaji u kojima je re-dovito pobjeđivala Kleopatra. I malo pomalo njezina je volja potpuno zavladala uz tobožnju vlast muškarca, kojemu je ljubav slomila volju... A što je ona pružala Antoniju u zamjenu? Metoda zavlačenja odveć joj je dobro dotad polazila za rukom a da bi se tako brzo nje odrekla. Prije no što će utažiti imperatorevu žeđ, htjela ga je dovesti dotle da bi rado dao i život samo da njoj ugodi. Razbor joj je, uostalom, savjetovao da za sada Antonija zadovolji sitnicama, a tek kad stigne u Aleksandriju da mu pruži potpunu sreću. Nije li to bilo najbolje sredstvo da privuče onoga kojega je tako nužno trebala za učvršćenje svoga prijestolja? A da ga tajno zadrži, valja da on dođe u Bruhij, da vidi sjaj njenih palača i svečanosti, i krevet od ruža na kojemu se odmarao Cezar. U toj okolini najbolje će razviti svoju čarobnu moć, kojoj nitko ne može odoljeti.

106 107

PETO POGLAVLJE

LJUBAVNICI

a rastanku se dogovoriše da će se sastati zimi. An toni je se dade na posao da do kraja uredi sve u Maloj Aziji, pa da onda uzmogne bez brige krenuti na put. Radio je od zore do kasne večeri. Često bi primao poslanike i davao naređenja kad ga je već čekala prostrta večera. Tako je brzo riješio pogranične sporove između Heroda i njegovih susjeda, odredio svakoj legiji boravište i imenovao namjesnike koji će se brinuti za red i pravdu dok on bude odsutan. Potkraj studenog kucnuo je čas odlaska. Nebom su se gomilali gusti oblaci, a more je bilo sivo i uzburkano. Ali što zato? Vjetar puše od sjevera i tjera lađe ravno prema Aleksandriji.

Ondje su ljudi kojekako sudili o trijumvirovu dolasku. Oni koji su vjerovali u životnu snagu egipatske države i mogućnosti da se vlada bez strane pomoći, nisu bili zadovoljni, jer su novoga kraljičina ljubavnika sma-trali strožim i pohlepnijim od Cezara. Drugi pak, koji su se sjećali božjeg obećanja pozdravljali su pobjednika od Filipa kao saveznika i pomagača koji će Egiptu vratiti nekadašnju veličinu. Ali kad se saznalo da dolazi sam — bez ratnih lađa i četa — jednostavno kao veliki gospo-din koji pravi posjet otmjenoj dami, nezadovoljnici su umuknuli. Svi su se tada složili u tome da je Antonije Egipćanima vrlo polaskao, pa ga zato treba dočekati vrlo prijazno. Kraljica se, uostalom, za sve to već bila pobrinula. Nije ona zaboravila što joj je pričao Delije. U Tarzu je mogla pokazati samo u malome kraljevsku

109

raskoš i sjaj; a to je toliko djelovalo da se sada žurila pokazati sve. Tvrdo je bila odlučila potamniti sjaj Efeza i Antiohije, pa je zato rasipala na sve strane i obećala silne nagrade onima koji izmisle nešto novo i neviđeno.

Luka je sva bila iskićena svakojakim zastavica-ma, gradom su se kretale veličanstvene povorke, svu-da su bili postavljeni sagovi i divni slavoluci. Ali Anto-nije nije za sve to mnogo mario, jer su mu se svi ti vanjski znakovi pričinjavali samo znamenjem njegove sreće. I oduševljeni poklici koji dopirahu do njegova uha bili su samo odjek njegova zanosa. Jedna jedina misao obuzela mu je dušu. Opet će vidjeti Nju, za kojom je neprestano čeznuo otkako su se rastali...! Ta misao odlučivala je o svemu. Ta žudnja postala je za nj vr-hovnim ritmom svemira.

Kraljevskom cestom jurila su četiri pastuha ko-ji su Antonija vozili u Bruhij. On se približavao! Za koji čas i eto ga pred Kleopatrom. Hoće li sad napokon postati doista njegovom? Ona mu je to prisegla na ras-tanku. Ali u žena čovjek nikad ne zna što je i kako je. A posebice u takve koja je tako neobična i prevrtljiva! Ta je zagonetka kidala Antoniju srce. Konji su se u bi-jesnom trku uspinjali uz posljednji obronak. I najednom, eto ga na ulazu kraljevske palače.

Gore, na prvoj stubi, čekala ga je Kleopatra. Oko nje su se okupili svećenici u bijelim mitrama i ofi-ciri u bogatim odorama. Kraljica je odjenula opravu modrikasto-zelene boje poput mora, da Antonija podsjeti na sastanak na Kidnosu, kad mu se ona pričinila pre-krasnom Nereidom. Vrat je obavila ogrlicom od hrizo-prasa1, a na pojasu bili su joj utkani nekakvi tajanstveni znaci. Kopču je resio veliki modar tirkiz.

1 Vrst ahata zelenkasto bijele boje. Prev.

110

čim se Antonije pojavio, dobaci mu ona granu lovora i siđe niza stube. On poklekne, prekriži ruke i poz-dravi je kao božanstvo. Ona mu pruži ruke i čas-dva raz-govarahu posve tiho. Zatim, kad su se uputili u palaču, nisu više govorili, nego se samo smiješili... Sad su se napokon potpuno sporazumjeli.

Od toga dana ništa više nije smetalo njihovoj sreći. Nije u njoj više bilo nikakve koketerije i proračuna-tosti. A iz njegove duše nestalo je one kobne tjesko-be koja često muči ljude Antonijeva kova. Nije se on više bojažljivo pitao: »Hoću li i sutra biti sretan? Hoću li uopće moći biti sretan?« Sve je to utonulo u istinskoj, potpunoj ljubavi, koja je više od svega. — Neki ljudi zabacuju to romantično tumačenje ističući samo hladan račun slavoljubive kurtizane. Ali sada to nije bilo isto kao s Cezarom. Onda je Kleopatra nakon progona upoz-nala ljubav kao sredstvo u borbi i Cezara smatrala za-štitnikom koji će joj vratiti očinsku baštinu i pribaviti možda carsku krunu. Isprva, doduše, dok je još bila sama, kovala je slične planove misleći i na Antonija. Pošto joj naglo oteše velikog čovjeka, na kojemu je htjela sagraditi svoju sreću, pomišljala je možda kako će naći zamjenu i obnoviti veze koje je rastrgao kobni bodež Brutov. Ali, treba uzeti u obzir vrlinu koja se rađa kad se sastanu dva lijepa, mlada i vatrena bića. Ako putovanje u Tarz smatramo zamkom, tada treba priznati da se Kleopatra uhvatila u s v o j u stupicu. Polazila je onamo poput osvajača, svjesna svoje pobje-de. Ali ju je ondje dočekala ljubav koja će ju potpuno osvojiti. Iako je trijumvir Antonije bio velik gospodin — ne smijemo smetnuti s uma njegove osobne čari, koje su bile jače. On je posjedovao sve što privlači žene. 1 zato možemo ustvrditi da je Kleopatra usprkos smišlje-nim ciljevima koji su je nagnuli u trijumvirovo naručje, iskreno zavoljela Antonija. Zar o tome najbolje ne svje-

111

doči tradičan zavreštak? Kad se takva veza kida dobro-voljnom smrću obaju ljubavnika, jer jedno neće pre-živjeti drugoga, onda iščezavaju svi protivni prigovori. Zato je povijest i prihvatila ono »romantično objašnje-nje«.

Ali sada — tko da misli na smrt? Neobuzdano jure ljubavnici za užicima i veseljem, a život im svakoga dana pruža sve ljepšu zadovoljštinu. Svaki čas, što ga provode zajedno, stvara nove snove koji se odmah os-tvaruju; svaka žudnja, koja se utažuje, rasplamsava nove požude. Kao da se naslađuju iz nekog neiscrpnog vrela, kojeg se nikad neće zasititi! Ljubav nije potpuna ako se nježnost ne natječe s čulnim ekscesima, ako srce ne prožme tijelo mirisom poezije. Kleopatra nije nikad prije pravo ljubila i njeno mlado srce procvalo je poput cvijeta u proljeće. Antonije pak doživio je iznenađenje i neizrecivu, mahnitu radost. I nakon svega što je iskusio, nije u njega nestalo one čistoće koja čulne naslade uz-diže i oplemenjuje. Poput čista plamena uzdigla ga je Kleopatrina ljubav nad ukaljanu prošlost.

Sreća koju su njih dvoje uživali, jer su bili za-jedno, prelazila je na svu okolinu. Vidjeli smo kakav sa-vršeni muzej umjetnosti i prorade bijaše kraljevska pa-lača u Bruhiju. A kraljica se upravo rastapala od sreće pokazujući svome draganu sve one divote. Kad bi ubrala ružu, pružila bi je njemu da pomiriše. Kao da mu time nudi komadić sebe, svoj dah i meso koje je mirisalo po-put ruža ... A onda bi mu pokazivala neke osobite umjet-nine: kip od mramora što ga je izradilo božansko dlijeto Praksitelovo1, brončani spomenik Heraklov, što ga je Ptolomej VIP donio iz Korinta, ili reljef na kojem su bili prikazani događaji iz Ilijade. Ili bi slušao glazbu ili sti-hove velikih dramatičara grčkih — uvijek bi između njih

1 Slavni kipar grčki. Rođen oko 390. pr. n. e. u Ateni.2 Ptolomej VII Eupator vladao je oko 146. pr. n. e.

112

dvoje nastajala neka nevidljiva veza isto tako prisna i srdačna kao dodir njihovih tjelesa. Kao da su im se doticale same duše!

Utjecaj je bio uzajaman. Iako bi se Antonije na trenutke posve prepuštao istančanim egipatskim uži-cima, ipak je često nadjačala njegova priprosta, seljačka narav.

Što se sve pričalo o orgijama u Bruhiju! Mi da-nas ne možemo i ne smijemo suditi te nastranosti, jer moramo biti umjereni i ujednačeni, pošto je naše bo-gatstvo neznatno, a kršćanski zakoni sapinju naše po-roke. Sve je danas drukčije! Što su naše skučene gra-đanske svečanosti spram mahnitim Saturnalija1? Naša hrana, koju propisuje higijena, spram goleme proždrlji-vosti Baltazarove2? Pa naši spomenici, zabavišta i sasta-jališta? Jadno je sve to kad pomislimo na građevine ko-jima je kakav Ramzes3 ili Darije4 žrtvovao trideset godina svoga vladanja. A ti spomenici preživjeli su svoje gra-ditelje i nakon toliko stoljeća. Što su naše najbogatije palače spram golemih dvorova u kojima su stanovali stari kraljevi? Spram šume od stupova i vitkih obeliska? I najsjajniji evropski dvor čini nam se jadan ako ga uspo-redimo s prijestolnicom kojeg satrapa ili rimskog pro-konzula. Tada je svijet pripadao samo nekolicini izabra-nih ljudi koji su zarobili i zaposlili sve ostale. Ti su se morali zadovoljiti time da gledaju kako oni lagodno žive. Prvi gospodari našeg planeta bili su prave ljudine spram današnjih. Njihovi pothvati nadilazili su našu maštu. Oni su raspolagali beskrajnim obiljem zlata, granita i

1 Svečanosti koje su se slavile u Rimu svakoga prosinca — u slavu ljudskejednakosti u negdašnje sretno Saturnovo doba. Tih dana mogao je svatkoraditi što je htio. Svi užici i sva ludovanja bila su dopuštena. Prev.

2 Prema »Bibliji« posljednji kralj Babilona. Umorili su ga dvorjani prilikomgozbe (»mene, tekel, fares«).

3 Ramzes II zavladao je Egiptom oko 1330. pr. n. e. Proslavio se gradnjom piramida i ratovima u Siriji. G. 1881. nađena je njegova mumija. Dvedesetadinastija broji 19 vladara toga imena.

4 Darije I, kralj perzijski (521. do 485. pr. n. e.). Osnovao je i uredio svojekraljevstvo, osvojio Indiju, Trakiju i Makedoniju. Poražen kod Maratona. Prev.

8 Kleopatra 113

čelika, pa su mogli privesti u život i divovske sanjarije. Mi ne možemo pravo ni pojmiti tadašnje prilike. Ti ljudi poznavali su naslade koje bi uništile jadna naša tijela. Sunca koja su osvjetljavala njihove radosti, danas su ugasila. Današnjicu pritišće neka teška mora, a duše je iscrpio otrov ideala. Antonije i Kleopatra pojavili su se u pravo vrijeme. Zato njihov život i naliči lijepoj bujici. U njima su još bujali proljetni sokovi svijeta, bez grijeha i nečistoće. Sva njihova mudrost skupila se u jedno: biti sretan! Na drugo nisu ni mislili ti učenici Epikurovi, nego da uljepšaju sadašnjost i zadovolje žudnje što ih je stvorila priroda.

U bajnoj okolini brzo su odmicali dani. Ništa nije ljubavnicima bilo ni odviše visoko ni odviše nisko da zadovolje svoje želje. Oni su spoznali svoj cilj i smiono provodili svoju namjeru, pa su se doista mogli potpunim pravom nazvati »nenasljedivima«, jer njihovoj ljubavi i sreći nije bilo ravne.

Neke pojedinosti pokazat će nam, kako je Kleopatra postupala sa svojim gostom. Želeći ga zaslijepiti i što više mu se svidjeti, ona je podvostručila uobičajenu raskoš svoga dvora. Neki Filotas iz Amfise, koji je u Serapeju završavao svoje studije, pripovijeda kako ga je neki dvorski činovnik pozvao da razgleda kraljevske kuhinje. Na ražnjevima bilo je pripremljeno osam golemih veprova. Filotas se začudi: — Kakva će to biti večera? Kraljica zacijelo očekuje mnoge goste?. . . A kako se tek zabezeknuo kad je čuo da će večeri prisustvovati tek nekih dvanaest osoba, kao obično.

— Pa zar osam veprova za dvanaestoro ljudi?— Zar ne znaš — stane mu objašnjavati prijatelj —

da pečenje ne valja ako se ne jede odmah kad se skine sražnja? A čovjek nikad ne može znati kad će trijum-vir večerati... Više puta zaželi, kad je vrijeme večeri,igrati šah ili odjahati upropanj spram Kanopa. Onda

114

treba zapretati vatru i čekati. Drugi put je neobično gladan i želi jesti prije reda. Zato nije dovoljno ako spremimo samo jednog vepra, četvrtinu vola i nekoliko gusaka ili biserki...

Anegdota lijepo kazuje kako se rasipalo na dvoru i kako je bezbrižno živio Antonije, to veliko, razmaženo dijete. Trebalo je mnogo domišljatosti da Antonije uzmogne živjeti kako je zahtijevala njegova razularena mašta. I doista, Kleopatra je živjela samo za nj. Naslonjena na prsi junakove, slušala je jedino kucaj njegova srca. Zatvorivši na čas oči, činilo joj se na trenutke, da oboje tvore jedno biće i da njihova milovanja dostaju za potpunu i nepomućenu sreću. Drugi put opet nije znala što bi novo izmislila da rastrese i zabavi sebe i svoga dragana.

To vječito traganje uzbudilo je do kraja njen mozak i čula i nagnulo je na svakojake ludorije. Jedna od njih ostala je do danas slavna. Riječ je o jednoj svečanosti. Ali da ispričamo najprije sve, što se prije dogodilo! Široka dvorana bila je iskićena i pripremljena da primi gomilu gostiju. Uokolo su se redali stupovi. Između svakoga para stupova kočila se porfirna1 sfinga svojim čvrstim šapama i ženskom glavom, očešljana na egipatsku. Nikada valjda te sfinge nisu vidjele toliko blistave svjetlosti. Svuda buktinje umetnute u čelične stalke, visoki svijećnjaci koji su širili svoje krake poput bogata klasja — i srebrni tronozi na kojima su visoko plamsali tanki plamenovi.

Oko stola, prekri ta posuđem od zlata, stajalo je oko sto zadivljenih gostiju i čekalo. Čim se pojavio vladarski par, zaječi glazba i pjesma, koja je veličala slavu Antonija i Kleopatre. Ta kako da se čovjek ne oduševi gledajući njih dvoje; njega — ponosnog Olim-

1 Od grč. »porphyra« (grimiz). Vrst tamnocrvena mramora. Prev.

115

pijca u tunici posutoj zvijezdama — i nju, kako ljupko namješta koprenu i zvekeće grivnama!

Na krajnjem kraju stola nalazila se počivaljka koju su nosila četiri krilata vuka. Tamo legoše oboje jedno do drugoga, pozvavši goste da se smjeste u polu-krugu. Slasno je uživati biranu raskoš, udisati rijetke miomirise, kušati samo najbolju medovinu i pića koja naliče na toplo, rastaljeno zlato . . . ali dosadno je o sve-mu tome dugo govoriti. Samo duša oživljava pričanje, a ako je igdje duša odsutna, onda je to svakako pri sve-čanoj gozbi.

Kleopatra je dobro osjećala kako su ništetna ta veselja pa ih je uvijek nastojala začiniti kakvim neo-bičnim čarom umjetnosti. Te večeri zabavljahu goste plesovi ili bolje — simbolične figure koje je sastavio Klitija, slavni sicilski glumac. Dvadeset plesačica prika-zuju satove dana. Jedne, odjevene u crno, prikazuju noć, druge opet zoru, dan i sumrak. A svaka od njih — po-lagano ili naglo — prikazala bi pred gledateljima sliku radosti koje nam pruža zemlja. Čim koja plesačica za-vrši svoju ulogu, došla bi druga, da ponizno poljubi no-gu kraljičinu.

Ta se igra posebice svima svidjela, a trijumvir oduševljeno naloži da se ponovi dva i tri puta. No kra-ljica je šutjela i samo zamišljeno nabirala čelo. Već su je mučile misli čime će iduće večeri razveseliti društvo. Zar ne mora pružiti ljubljenome gostu uvijek nešto novo i neviđeno?

Najednom joj radosno zabljesnu oči. Našla je napo-kon što je tražila.

— Pozivljem te na svečanost koja će nadmašiti sve što si do sada vidio.

Antonije se samo dobrohotno nasmije odmahnuvši glavom, ali kraljica odlučno nastavi:

— Sama večera stajat će deset milijuna sestercija.Antonije se i dalje podsmjehivao. Nije to bilo prvi

put da njegova mila tako pretjeruje u govoru.— Da se kladimo! — predloži ona.On prihvati.— Ako izgubim, što da ti dadem?Ona nije dugo razmišljala. Riječ joj je bila na jeziku:— Jedno kraljevstvo!Da li je piće smutilo pamet Antonijevu? Zar je već

doista smatrao rimske pokrajine svojom igračkom? On predloži Fenikiju.

Fenikija! Cime se sve odlikovala ta primorska zem-lja! Bogati gradovi: Tir, Gebel, Sidon, Berit — grimiz, sagovi, pokućstvo od libanonske cedrovine i tolike di-vote! ... U prvi mah mislila je Kleopatra da je to samo pusta šala. Ali je Antonije ostao ozbiljan. Tada je znala da je njegova ponuda bila ozbiljna — i pruži mu ruku u znak pristanka.

Novost se brzo raširila po cijelom gradu. Svuda govorahu samo o tajanstvenoj namjeri kraljičinoj kako će potamniti svu dosadašnju slavu Bruhija. Trezveni ljudi slijegali su samo ramenima: Deset milijuna sester-cija za jednu jedinu večeru! Da li je to zaista moguće? Drugi su se opet pitali što je to opet kraljica mogla iz-misliti, čime će uništiti državne financije.

Druge večeri skupiše se gosti koji su bili svjedoci oklade u istoj dvorani. Silno su bili radoznali. Uz-buđeno iščekivahu nešto posve neobično. Čemu će to prisustvovati? U što će kraljica potrošiti onako golemu svotu? ... Kad su ušli,'svi su se začudili i razočarali. Jer sve je bilo kao obično. Dvorana je opet raskošno osvijet-ljena, sve je bilo okićeno cvijećem i zlatninom, a goste je čekala sjajna gozba. Sve je to u Bruhiju bilo nešto obično i nitko si nije mogao predočiti kako da se taj sjaj i raskoš poveća.

116 117 « ina. I

Vladari dođoše s istim ceremonijalom kao obično. Kraljica je bila jednostavno odjevena, samo da svrati pozornost na svoj dragocjeni nakit. Svi su znali koliko ona obožava one bisere. Blago Lagida krilo je mnoštvo takvih dragocjenosti, a ona je i sama neprestano nago-milavala nove. Kud god bi pošla, svagdje bi tražila i iza-birala ono što je najrjeđe i najdragocjenije. Tako su joj prilikom njena boravka u Rimu etrurski radnici iz-rađivali nakit prema njenim nacrtima. Više od svega voljela je biserje, koje bi joj dopremili s Cejlona, malaj-skog otočja i Perzijskog zaljeva. Kad je god koji brodo-vlasnik otpremao brodove u Indiju, naložila bi mu da ondje kupi sve što je neobično i lijepo, po bilo kojoj cijeni. Zato su se ljudi mogli diviti svim mogućim obli-cima i vrstama bisera, kojim je kitila vrat, ruke i odje-ću. No te večeri krasila su je samo dva bisera. Ali kakva? Tako velikih i tako čistih nije još nitko vidio. Obješeni na nevidljiv lančić, oni su blistali oko njenih ušiju, kao svježa rosa na rubu latica. Priroda ih je izradila posve jednakim, ali je trebalo nekoliko stoljeća da ih čovjek oba nađe. Jedan primjerak poslao je Aleksandar svojoj majci Olimpiji iz Ofira1, a drugi otkriše tek nedavno na malajskoj obali nakon dugotrajnog i mučnog traženja. A zašto su baš danas ti biseri tako divno blistali? Je li to bio odsjaj buktinja ili blizina ruža koje su obavijale mlado njeno čelo? Zar su biseri doista živa bića, kako neki misle, koja se giblju i bune kad im prijeti opas-nost?

Gozba je bila bogata kao i uvijek, ali raspolo-ženje je bilo nekako tmurno, jer je svatko očekivao ne-što neobično, čega još nije bilo. Već se gozba završavala a gosti nisu dočekali ništa posebno. Mnogima se činilo kao da su prevareni. Jedini je Antonije bio veseo. On

1 Orijentalna zemlja (možda Jemen ili sjeveroistočna Afrika), gdje je u staro doba nađeno najviše zlata. Prev.

118

je svoju okladu smatrao dobivenom i radovao se nagradi. Njegove šale postajahu već trivijalne.

— Tako mi Bakha, tvoja gozba ne vrijedi desetmilijuna sestercija. — I nagnuvši se Kleopatri i obuhvativši njene tople bokove, stade joj cinički izražavatisvoju nestrpljivost.

— Ne žuri toliko! — reče ona. — Još nisi dobiooklade.

Napokon dozove peharnika, koji se neprestano osvr-tao na njene zapovijedi, i naloži mu da natoči i njenu kupu. Bilo je to divno umjetničko djelo, koje je izradio jedan od najboljih grčkih umjetnika, a pripadalo je nekoć Periklu. Izvana su bili fino izrađeni strijelci kako polaze u lov, a kao držak služio je najplemenitiji ženski lik što ga čovjek može zamisliti.

Svi se uskomešaju. Osjećali su da je kucnuo od-sudan čas. Bojažljivo su pratili svaku kraljičinu kret-nju. Kakvu će to magiju učiniti? Jer od nje ljudi očekuju nešto naročito što će zasjeniti sve pređašne neobičnosti.

Ona se okrene prema Antoniju, podigne kupu do usta i napola šaljivo napola svečano reče:

— Gledaj dobro. Čim ispijem ovu kupu, dobit ćuokladu. — I pri tome skine jedan biser i baci ga u kupu,koja se pušila. Biser se doskora rastopio.

Podiže se silna graja, kao da se dogodila velika nesre-ća koja se više ne može popraviti.

Kad je iskapila kupu, Kleopatra se stade spremati i na drugu žrtvu.

Ali ju Antonije zgrabi za ruku.— Sačuvaj bar taj drugi biser — reče — jer ja sam

i tako pobijeđen.Kraljica se skanjivala, a on doda:

119

..11

— Fenikija je tvoja! Čemu podvostručiti žrtvu?Pripovijeda se da je Kleopatra taj biser uvijek nosila

među grudima kao uspomenu na tu večer. Bar ga je nakon njene smrti Oktavije tamo našao. Bio je nalik na suzu, golemu suzu, kao da su se u njoj skupile sve one koje je Kleopatra prolila u svome životu. Oktavije je držao da nijedna žena, pa ni sama Livija, nije bila dostojna takva nakita, ili se bojao da bi taj biser donio Liviji nesreću. Zato pokloni biser hramu Venerinu. »I tako danas polovica jedne aleksandrijske gozbe kiti lik božićin«, zaključuje turobno Plinije1.

Je li Antonije zaboravio da je trijumvir. Zar više nije znao da je život svakog čovjeka, a posebice dr-žavnika, tek ljuta i neprestana borba? On se, naime, nije pitao je li sada zgodno vrijeme za svetkovanje. Nisu ga nimalo uznemirivale vijesti o trzavicama u Italiji, o izdaji Labiemovoj i o upadima Parta u Malu Aziju. Dos-kora je uvidio da će opet morati jednoga dana preuzeti zapovjedništvo svojih četa. Znao je da će ga na to pri-siliti nužda, ali za sada je sve odgađao. Zar da osvajač provodi život u ženskom naručju? Ali Kleopatra ga je grlila i obuhvatila poput plijena. Bio je potpuno zaro-bljen, no njeni su okovi bili odviše slatki a da se protiv njih buni. Kad bi se na časove otrijeznio, tješio se samo riječima: već ću se ja oteti, kad bude trebalo!

Da nađe kakvu službenu zadaću i da tako oprav-da svoj dugotrajni boravak u Aleksandriji, predade se najednom državnim poslovima. Glavno je bilo da se pregleda i obnovi ugovor o savezništvu između Rima i Egipta. Sve je, dakako, bilo uređeno onako kako je htjela Kleopatra. Njoj za volju priznao je i Cezariona za zakonita sina Cezarova i nasljednika egipatskog prijes-

1 Plinije Mlađi, književnik rimski, prijatelj Trajanov. Njegova su »Pisma, važna za poznavanje tadašnjeg vremena. Prev.

120

tolja. Savez obiju zemalja bio je potpun. Antonije pozo-ve svoje najbolje legije i razmjesti ih uzduž Nila. Tako je svagdje uspostavljen red. Svi su se tada uvjerili da je kraljica našla moćnog zaštitnika i da joj se valja po-koravati. Da bolje pokaže svoju vlast nad tim četama, koje nisu bile njezine, nalozi da se uz rimske orlove na vojničke štitove postavi i jastreb, kraljevski simbol Lagi-da. I odjevena u oklop, koji je stiskao njene snažne gru-di, Kleopatra je pregledavala svoju vojsku jašući o bok Antoniju.

Napokon je bila mirna. Učvrstila je svoje prijesto-lje, a jedina joj je briga bila zadržati uza se onoga bez kojega nije mogla živjeti. Zato je nastojala svim sredstvima, od njega odvrnuti sve brige. Budno je pazila tko sve dolazi trijumviru i kakve mu donosi vijesti, a jedino se brinula čime će mu ispuniti dane, samo da mu ne preostane ništa vremena za razmišljanje. Njihov ži-vot postade pravom vijavicom. Dalekim, pješčanim ces-tama jurili su kao salauke, opajali se silnim daljinama i svaki put uništili dokraja svoje konje. Jednako im se svidjelo loviti jelena i gazelu i krčiti si put kroz divlje guštare. Opasnost ih je jako oduševljavala, a onda bi im se još ljepšim činili trenuci koje su provodili u so-bama. Ali su neprestano tražili sreću i zadovoljstvo iz-van sebe, izvan trajnog raja, koji cvjeta samo u dnu duše pojedinca — i tako im je doskora sve dodijalo. Htjeli su uvijek nešto novo i zamamnije, pa nisu mogli izmaći poniženju.

Kriomice, da ih nitko ne prepozna, priključili bi se oni veseloj rulji koja je svake noći grnula u vrtove Ke-ramika.

U Aleksandriji je nekoliko božica imalo svoje hra-move, ali nijedna se nije mogla podičiti takvim kultom kao Afrodita. Pod imenom Uranije, Astarte, Aqidalije, Kalipige, Pipride, štovao bi je svaki građanin i svaka

121

i'l

mlada žena donoseći joj svoje žrtve. U slavnom gaju sikomora, pred zgradama, gdje se posve otvoreno — bez ikakva pretvaranja i prikrivanja — trgovalo poljup-cima, stanovalo je više od pet stotina kurtizana. A u to nije ubrojena škola gdje je pod vodstvom iskusnih ma-trona učilo stotinu mladih djevojčica na kakav se sve način može ugoditi božioi. Njihovi su roditelji dobro-voljno na to pristali ili bi ih sklonuli novcem samo da dobave djevojke iz svih mogućih krajeva, jer je to bio glavni čar'Keramika. Jedne bijahu bijele, svijetlih očiju i svilene kose, dok je drugima put bila tamna. Sve nisu bile lijepe, barem ne onako kako to iziskuje grčki ukus, ali su sve imale punane ruke i tvrde dojke — sve su znale da se treba smiješiti i namirisati tijelo.

A što su ondje tražili egipatska kraljica i trijum-vir? Ta oni, koji su se uzdigli nad sve ostale ljude, mogli su u svojoj palači zadovoljiti sve prohtjeve, i naj-otmjenije i najskuplje. Što su oni tražili ondje u sjeni sikomora i bestidnome tom krdu? Pustimo to i ne is-tražujemo dalje. Oni su samo skrivali svoja lica, da ih nitko ne prepozna. A ako ih ipak opazimo na pragu koje kuće koju osvjetljuju dvije crvene svjetiljke, budimo veli-kodušni i praštajmo ...

Sve to, na žalost, nije moglo ostati prikriveno. Prem-da je Antonije prekrivao lice maskom, a Kleopatra se umotala čitava u neprozirno velo, ipak bi ih ljudi čes to prepoznali na mjestima kamo nikad ne bi smjeli doći. Ali njima je uvijek uspjelo nekako izmaći, dok jedan izgred i tučnjava nisu slučajno otkrili gdje se noću skita Antonije s kraljicom.

B*ilo je to u Rakotisu, gdje se sastaje najgora fu-kara — kradljivci, ubojice i bludnice — i gdje najgad-nije strasti i poroci nesmetano cvjetaju. Uske uličico odjekivahu barbarskom nekom glazbom, koja je dopirala iz smrdljivih podzemnih zabavišta, gdje su se zbiva-

122

li odurni prizori. Ondje — da, ondje je provodio noć predstavnik Rima s odvjetkom dvadesetorice kraljeva ... On najednom postade spram nje grub i neotesan. I ona se promijenila. Zajedno su zbijali krupne šale, sva-đali se i psovali poput svih oko njih. A ništa se tako nije svidjelo trijumviru kao kad bi vidio da kraljica ostaje do zore pri pijanci, a dražesna mala ustašca pjevaju kojekakve sramotne stihove, izgovarajući riječi koje je on nekoć slušao samo od svojih vojnika na Eskvilinu ili u zabitnim uličicama Subura.

Dakle, jedne su se noći mornari posvađali zbog ne-ke djevojke. Za čas nastade strašna vreva. Krikovi, klet-ve, udarci. Kleopatra osjeća da će se onesvijestiti. Gr-lo joj je suho, a znoj probija sljepoočice. Htjela bi izaći, ali joj nestaje snage. Uto je pograbi Antonijev sluga i odnese napolje. Ona se oporavlja, ali nesrećom pomakla joj se koprena i blijedo i prestravljeno ukaza se lice koje je nekoć krunio psken't... Žalosne li opre -ke! Neminovan pad onih koji više ne vladaju sami so-bom. Dobar primjer kako neumjereni užici jednako uni-štavaju čovjeka kao najgore nesreće. O tome najbolje svjedoče ti ljubavnici koje je sudbina raskošno obdari-la. U carstvu sreće uspeli su se na sve vrhunce. Mirno mogu promatrati rugobu svijeta govoreći: mi smo iznad toga! Ali ne, oni su nezasitni. Naužili su se svega što je lijepo, pa sada žude za ružnim. Ljudskom srcu treba uvijek nešto novo i novo — bez prestanka. Bez promiš-ljanja puštaju da ih ta bujica nosi u dubinu, gdje će se zablatiti i osramotiti.

Ali spomenuta prigoda nije kraljici naudila ona-ko teško kako bi se to očekivalo. Nije joj došlo vrijeme Nemezino. Žitelji Aleksandrije nisu se mnogo brinuli za te noćne pustolovine, koje su smatrali običnim ludori-jama. Kraljica je zavela red i blagostanje u zemlji, pa što će više! Rado su oni praštali takve sitnice. A po ko-

123 A\

jem moralu da osude ponašanje Kleopatrino? Kraljica se time čak približila svome puku i srdačno se s njime sporazumjela... Ona je sišla sa svoga prijestolja i vla-dala se poput kakve ulične djevojke, pa će sada sigurno biti milostivija. Drugi opet, koji su je dosad izdaleka obožavali, još su je više zavoljeli. »Druga žena«, piše jedan od njenih poštovatelja, — »umara na koncu sva-ku požudu. Ali Kleopatra je drugačija. Što je dulje gle-daš, sve te više oduševljava. U njoj se preobražavaju i razuzdani poroci i okrutnosti poprimajući neki neizre-civ čar. I sami svećenici ne znaju drugo no da je bla-goslove ...«

I Antonija su Egipćani zavoljeli. Otmjena oso ba pokojnog Cezara, njegovo visoko čelo i ozbiljno držanje, uznemiravalo je vesele žitelje Aleksandrije. Ali lakoumni i prijazni Antonije vrlo im se svidio. Cezara su vidjeli samo na konju ili u oosiljci. Nikada nije on zalazio među narod. Antonije je pak rado dangubio na ulicama, zalazio u dućane i često sam kupio kakav predmet da ga odnese Kleopatri. Ljubazno se razgovarao s običnim građanima, šalio se s njima i praznio amfore. Nije se više odijevao poput ratnika, da podsjeća Egip-ćane na rimsku vlast koju su svi jednodušno mrzili. Umjesto rimskih liktora pratili su ga egipatski vojnici. Željeznu košulju i srebrni šljem zamijenio je svilenim istočnjačkim haljinama. To mu je pribavilo velike simpatije. »Za Rimljane čuva on tragičnu masku«, govorilo se po ulicama, šibajući time na proskripcije, »ali nama pokazuje samo ljubazan smiješak!«

Drugovi koji su bez ikakvih obzira sudjelovali u svim njegovim pothvatima, još su mu radije sve pra-štali. Njih je začarala Kleopatra kao samoga Antonija. Oni su je ljubili i obožavali i rado podnosili njene ne-ugodne mušice. Što sve ne bi podnijeli za jedan jedini smiješak? Neki su odbacili sve svoje dostojanstvo samo

124

da je pozabave i da joj se svide. Tako, primjerice, Pe-terkulo1 pripovijeda da je jedne večeri bivši konzul Mu-nacije Planko2 zajedno s nekim doglavnicima trijumvi-rovim, okićen trskom i ribljim repovima, koje je obložio oko golih bokova, plesao u čast kraljici. Pa zar nisu oholi ti Rimljani, gospodari svijeta, postali robovi egipat-ske kraljice koju su nekoć toliko prezirali?

1 Vellaius Paterculus, latinski povjesničar iz prvoga stoljeća. Autor »Pregledarimske povijesti«.

2 Munatius, ime vrlo uglednom rimskom plemenu. Lucius Munatius Plancus, Cezarov legat u Galiji, kasnije konzul s Lepidom. Prev.

125

ŠESTO POGLAVLJE

ANTONIJEVE 2ENE

rijeme nije baš bilo prikladno za svečanosti i lakrdije. Odasvud je prijetila opasnost. Parti1 postaja-hu svakog dana drskiji provaljujući na rimski teritorij, a Italiju razdirahu bune i nemiri. To se opet jače jav-ljala bolest rimske države, koja ju je mučila čitavo sto-ljeće i neprestano prijetila propašću. Svi slojevi društva bili su nezadovoljni zbog tegoba koje su morali snositi. Vlasnici koji su u građanskom ratu izgubili imanja tra-žili su da im se vrate njihova zemljišta. A negdašnji voj-nici opet tražili su da država iskupi svoje obećanje i njima preda tu zemlju. Ta druga stranka bila je bezu-vjetno jača, jer se oslanjala na redovitu vojsku. Vojnici nisu redovito primali svoju plaću, pa su tako umnožavali broj nezadovoljnika. Oni su bili zapravo jedina organi-zirana sila u državi. Čovjek koji bi umio zadovoljiti nji-hove opravdane zahtjeve i uz to proturati svoje, bio bi gospodar u Republici. Takav je čovjek bio Antonije s brojnim svojim legijama, koje su ga slijepo slušale. No, Antonijevim pogreškama okoristit će se Oktavije i sam zavladati. Ali je taj posao bio prilično težak, jer Okta-vija ljudi nisu voljeli. Bio je ružan, a osim toga, svi ga smatrahu okrutnikom i kukavcem.

Oktavije je nekoliko puta kušao izmiriti obje pro-tivničke stranke. Tako, primjerice, sazvao je u Gabies-

1 Staro skitsko pleme, možda današnji Kurdi. Njihov vođa Arzas, osnovao jeg. 25S. pr. n. e. moćno kraljevstvo, koje je postojalo do 226. godine.

2 Gabies, glavni grad u zemlji Volšcana (južna Italija). Osvojio ga je, premaprići, Tarkvinije Oholi. Prev.

127 ILI

sastanak na kojemu bi se imali sporazumjeti vlasnici i predstavnici vojske. Sastavljena je i porota, koja će raspraviti o interesima pojedinaca. I možda bi se on-dje postigla nagodba, jer su to obje stranke vruće že-ljele, da se dvoje ljudi nije unaprijed pobrinulo da to onemoguće. Bio je to Lucije s Fulvijom, ženom Anto-nijevom.

Da — Antonije je bio oženjen. A kakva mu je bila žena! Žena kojom se oženio poslije pobjede kod Farzala pripadala je ponajprije demagogu Klodiju 1, a kad su toga ubili, uzeo ju je pučki tribun Kurion. Živeći uz te nasilnike i vječne buntovnike, Fulvija se navikla miješati u državne poslove. Tako je pomalo izgubila svu draž svoga spola, a da ipak nije stekla muških vrlina. Nije bila nimalo lijepa, ali joj je ipak uspjelo dočepati se Antonija, pa ju je imperator možda i zavolio. Jer je takva valjda bila njegova sudbina: uzbuditi ženska srca i tada podleći njihovoj volji. Fulvija je voljela vladati, a oštro njeno oko ubrzo se uvjerilo što se sve može uraditi divnim oruđem kakav je bio Antonije, ako njima ravna kakva čvrsta ruka. I tako je Antonije služio često kao mač kojim je Fulvija zadovoljavala svoje strasti. To valja dobro upamtiti, jer tako ćemo lakše objasniti mnoge krvave čine koji blate ime Antonijevo. Tri stotine bjegunaca iz Brundizija2 ubijeno je samo na poticaj te ženske nemani. Ona se tome toliko radovala da je na svaki način htjela prisustvovati ubijanju, pa je krv tih jadnika posve poprskala njenu haljinu. Fulvija je raspirivala i mržnju između Antonija i Cicerona, pa je skrivila i smrt velikog govornika. Poznato je kako je Ciceron u svojim »Filipikama«8 udario na Antonija,

1 Publius Clodius isticao se u građanskom ratu demagogijom i nebrojenim nasiljima. On je skrivio Ciceronovo progonstvo. God. 52. p. n. e. ubio ga je uuličnoj borbi Milon (Ciceronov govor »Pro Milone«). Prev.

2 Današnji Brindisi na Jadranskom moru.3 Ti su govori nazvani tako jer je Ciceron tobože kopirao Demos tena. koji je

nekoć plamenim riječima pozivao svoje građane u borbu protiv Filipa Makedonskoga. Prev.

128

jer se njemu, republikancu, činio najopasnijim branite-ljem samovlašća. On ga je smatrao »vojnikom, koji ne-ma nikakvih političkih sposobnosti, koji ne može shva-titi i rasuditi ništa uzvišeno, jer je duboko zapao u ka-ljužu različitih poroka«. Znao je on kakav silan utjecaj na Antonija ima Fulvija, ali se usudio otvoreno izjaviti: »Zar je on slobodan, zar je slobodan onaj kojim gospo-dari žena? Kome žena postavlja zakone, propisuje, nare-đuje i brani sve po svojoj volji?« Tako je Ciceron pitao građane, koje je zaklinjao da ostave stranku demagoga.

To mu Fulvija nije nikada oprostila. Kad su se sređivali računi, trgla je ona iz svoga otrovnog srca stre-licu koju je onamo usadio Ciceron i upravila je na svoga neprijatelja. Ali nije njoj bilo dosta da ga ubije. Trebalo je oskrvnuti i mrtvo tijelo. Kad Antoniju donesoše glavu slavnoga govornika, izvukla je Fulvija iz kose zlatnu ukosnicu i bijesno izbola jezik koji je tako moćno branio pravo, da je odjeknulo čitavim svijetom.

Lako je razumjeti da takva žene neće olako na-pustiti borbu. Kad je saznala da je njen muž zapao u mreže Kleopatrine, ujela ju je srdžba za srce. Kako da ga opet privuče? Najprije ga je obasula molbama i grož-njama. Ali smo vidjeli u kakvom je raju živio trijumvir i kako se malo brinuo za sve što se nije ticalo Kleopa-tre. Antonije je pomno izmicao svemu što bi ga moglo odijeliti od kraljice. I zato često nije odmatao pisma ko-ja bi mu iz Rima donosio glasnik.

Fulvija bijaše spremna i na najgora sredstva. Tako je, primjerice, posve ozbiljno razmišljala da podja-ri građanski rat. Zato se složila sa svojim svakom i spletkarom Lucijem, koji je snovao o tome kako bi sru-šio Oktavija i svoju porodicu progurao na prvo mjesto. »Kad tisuće ljudi bude umiralo za nj«, mislila je ona,

9 Kleopatra 129

morat će Antonije izaći iz Kleopatrina kreveta i doći u Rim.«

Na poticaj Fulvije i Lucija neki posjednici pobu-niše seljake. Bilo je tu čarkanja i težih bojeva. Mnogi su se gradovi složili protiv Oktavija. I u samom Rimu bjesnila je protiv njega svjetina i rušila kipove trijum-vira. Tu je priliku iskoristio Lucije da se pokaže brani-teljem republikanskih uredaba i zastupnikom Antonije-vim. On je ljudima pričao kako sam Antonije drži da je trijumvirat već dugo trajao, pa da je on spreman odre-ći se izvanrednih punomoći i zadovoljiti se naslovom konzula. Te su se riječi svidjele mnogim ljudima koji su željeli mir i poredak.

Zar je moguće da u takvim prilikama Antonije ne dođe u Rim?

Poslanici koji su pošli u Aleksandriju da natrag dovedu Antonija, nisu ni došli do njega. Kleopatra se pobrinula da ih brzo nestane: strpali su ih u zatvor. Kad je to dočula Fulvija, odluči se složiti s protivnicima svoga muža. Ona, naime, nije prezala ni pred kakvim zločinstvom. Ona ponudi Oktaviju savezništvo i da po-tvrdi svoju iskrenost, ponudi mu svoju kćerku Klodiju, koja je potjecala još iz njena prvog braka. Bila je to lijepa, mlada djevojka od sedamnaest godina, ali Okta-vije odbija ponudu, premda mu se Klodija svidjela. Taj razborit čovjek nije htio ni pod koju cijenu svoju kari-jeru opteretiti punicom kakva je Fulvija.

I rat se nastavi.Antonije ostade u Aleksandriji. Možda je potcjenji-

vao svoga protivnika, koga je porugljivo nazivao »golo-bradim deranom« — ili mu je Kleopatra doista toliko zarobila duh da se uopće nije obazirao na sve opasnosti kojima se izvrgao. Tko bi znao! A Fulvija, koja je već očajavala vidjevši kako opasnost postaje svakog dana ve-ća, odluči se uputiti u pregovore. Kako god to bilo teš-

ko, jer se do drugog pregovarača nije moglo doći, ipak je to bilo jedino sredstvo da se Antonije trgne iz mrtvila. Trebalo je samo naći zgodnoga izaslanika kojega će tri-jumvir primiti i saslušati.

Posavjetovavši se s Lucij om, izabere ona staroga Antonijevog vojničkog druga Ahenobarba, koji ga je u svim vojnama vjerno podržavao, da bi se u danima trijumfa skromno udaljio. Toga barem neće moći od-gurnuti!

Kad je taj Rimljanin staroga kova, koji je sav svoj život proveo u oklopu i na bojnom polju, ušao u raskošni i mirisavi Bruhij — kad je ugledao Antonija u dugoj izvezenoj haljini, s turbanom na kojem je bli -stao golemi alamandin1 opasana savijenim istočnjačkim mačem — sav je protrnuo. Zar je to onaj čovjek koji je pobijedio kod Filipa? Onaj bojni drug koji je s njim zajedno umotan u životinjska krzna snosio tegobe ma-kedonske zime?

— Mark Antonije! — reče samo, kao da je toveliko ime sadržavalo sve njegovo čuđenje i sve prigovore,

Antonije nije bio nipošto ravnodušan. Kad je sa-znao što je poduzela njegova žena s Lucijem, pocrve-njeo je preko ušiju. Odmah je razabrao da su oni zapra-vo zato tako revnosni jer računaju dobro kako će time zadovoljiti s v o j e interese. Ali ipak je morao priznati da se Fulvija pokazala posebice privrženom ženom, a Lucije spretnim čovjekom. I Antonije zaželi doista is-kreno da se vrati kući — svojima.

— Dakle — zaključi Ahenobarbo kao čovjek kojije navikao da čini onako kako osjeća — ne odgađaj!Oni koji se za te bore zatvoreni su u tvrđavici u Peru-

1 Vrsta granita, tamnocrvene boje.

130 131

zi1. Tamo bi mogli i skapati od gladi. Skupi svoje legije i pođi im u pomoć.

Ali sve to nije bilo tako jednostavno kako je mi-slio taj vrijedni vojnik. To mu je pokazala Kleopatra Ahenobarbo je slabo razumijevao takve stvari, ali kad je vidio kraljicu i čuo njen zavodljivi glas, uvjerio se brzo da Antonije ne pripada više sam sebi, nego je po-sve u vlasti te sirene. Trebalo je, dakle, nju nagovoriti.

I on joj otvoreno razloži položaj: ako trijumvir na-pusti Fulviju i Lucija, Oktavije će lakše uspjeti, a Anto-nije će propustiti priliku da se riješi protivnika. Taj je protivnik zasad još bojažljiv, ali jednoga dana mogao bi postati opasan.

Kleopatra je bila odviše razborita, a da ne uvidi kako su razlozi opravdani. Za nikoga nije bilo tako važ-no da Antonije ne propadne kao za nju — i nitko se nije toliko bojao da jednom zavlada Oktavije, zakoniti nećak Cezarov, koji je jedini bio upleten u tu stvar. Ona bi sama nagovorila Antonija da se vrati kući. »Idi i bori se«, rekla bi mu, »za nas oboje, za našu slavu-. Ali vratiti mu slobodu i dopustiti da opet stupi na ital-sko tlo? Ta onda bi opet njime zagospodarila Fulvija .. .! Ona se bojala te žene ma koliko bila ružna i neugodna, a prikladnija da huška vojnike nego da raspiruje slatke žudnje. Znala je Kleopatra da je Fulvija slavoljubiva i da je Antonije činio samo ono što je ona htjela. Pa zar je onda razborito da pusti svoj dragocjeni plijen i da-ruje ga drugoj? Sve je razloge nadjačala ljubav, tiranin koji poštuje samo sebe. Neka, dakle, gori Peruza, neka izgori čitav Rim i Italija, ona neće pustiti Antonija iz svoga zagrljaja.

Ali dan prije nego što će Ahenobarbo otputova ti mrk i nezadovoljan, zbila se zgoda koja je izmijenila

1 Današnja Perugia. Prev.

stanje. I Antonije je bio namrgođen; mučila ga je sa-vjest koju je dotad prigušivao. Ali ona se javljala s vre-mena na vrijeme i ujedala ga za srce. A uz to još i taj stari, vjerni drug, koji nije ništa više prigovarao, nego ga samo progonio svojim mrkim i žalosnim pogledom.

— Kako da ga rastresem i pozabavim dok ne ode Ahenobarbo? — pitala se Kleopatra.

Ona predloži ribolov.Obojica pristadoše i oni se odvezoše kanalom od

luke Eunos'ta do Mareotskoga jezera. Trska je tiho šumila, voda bila mirna poput ogledala, a na nebu nije bilo ni jednoga oblačka. Sunce je prelilo svu okolicu nekim crvenim žarom. Društvo se zaustavilo na kraj-njem dijelu jezera gdje je voda bila najmirnija i gdje je bilo najviše riba.

Antonije je već nekoliko puta bio bacio udicu a da nije ništa ulovio. Taj neuspjeh ga je strašno nalju-tio, tim više što je bio prisutan i Ahenobarbo, koji ga je zamišljeno motrio prekrstivši ruke.

Kad mu se sreća nikako nije htjela nasmijati, odluči da bar naoko opere tu sramotu — i on dozove svoga slugu i potajno mu nešto šapne u uho.

Naložio mu je da o njegovu udicu pričvrsti koju od onih riba koje su ulovili drugi, ali tako da nitko ne opazi prijevaru.

Ali kraljicu nisu mogli dugo varati. Brzo je osje-tila varku kad je vidiljela kako na zapovijed Antonijeva sluge u vodu ulazi ronilac.

Antoniju se vratila dobra volja. Ni jedan jedini put nije više izvukao udice a da o njoj ne bi visio golem ka-kav šaran. Svi su se divili i čestitali mu. Ali najednom — upravo je izvlačio divnu lovinu — prasne u smijeh čitavo društvo. Toga puta izvukao je sretni lovac jednu od onih riba koje se čuvaju u posebnim bazenima, da prilikom ribarenja služe kao meka.. . U drugoj prigodi

132 133i.

smijao bi se Antonije više od ostalih, ali toga puta nije mu bilo ugodno. Činilo mu se kao da se strašno osra-motio pred ozbiljnim Ahenobarbom. Na povratku svi su bili posebice šutljivi.

Kad su stigli u Bruhij i kad se svatko već bio smjestio u svojim sobama, odluči Ahenobarbo da još jednom pokuša sklonuti Antonija. Osjećao je da je čas za to pogodan.

— Zar ne vidiš — otpoče on — da tvoje mjestonije ovdje! Onakve djetinjarije doliče ženama i eunusima. Ali tebi! ... Čovjek kakav si ti! . . . Ratnik, poglavar države, jedan od triju stupova Republike! Tebi bidolikovalo osvajati gradove i zemlje, a ne . . .

Antonije je zamišljeno bio podbočio laktove o ko-ljena a glavu rukama kao uvijek kad nije znao što će i kako će — i tupo gledao u prijatelja. Plamen koji se nije još posve ugasio, naglo je proplamsao i osvjetlio slavan cilj prema kojemu su nekada zajedno koračali.

— Htio bih poći s tobom — reče napokon.— A što te sprečava?— I ti još pitaš!— Pa zar je ljubav toliko jaka — začudi se stari

ratnik — da čovjek nije više svoj gospodar?Produže razgovor. Antonije je bio opet nekako smi-

ren i poslušan. Opet se počeo obazirati na razloge časti nakon neznatna udarca što ga je zadobila njegova taština. Budućnost mu se u daljini stala oslikavati. Kamo ga je vodio život zaljubljena satrapa?

I on odlučno prozbori uhvativši ruku prijateljevu:— Da, ti imaš pravo! Sutra putujem s tobom!Čvrstim korakom pođe Antonije prema Kleopatri-

nim sobama.Ispružena na duboku krevetu, čekala je kraljica

svoga dragana, kao svake večeri. Ali danas je bila nestrpljiva nego obično. Prilikom večere bio je on mrk

134

i tuboran. Što mu je? Zar ga se tako kosnula malena psina koju mu je napravila?

Do nje je sjedila Harmija i tješila je: Ne, ne — Antonije voli šale. Nije ga to ozlojadilo. Ta on sam ne-prestano smišlja nove.

S mora je dopirala buka valova, slatko, kao da pjeva. Kroz otvorena vrata začuje Antonije riječi: »Mi-sliš li da će me on dovijeka ljubiti?«

To ga je potreslo i on se zamisli: »Kako bih mogao zadati bol takvoj ljubavnici?«

Kad joj se posve približio, zagledavši se u nju bez riječi, zapita ga ona:

— Što je tebi? Na što misliš?On je oklijevao. Činilo mu se tako strašnim ono

što joj je htio kazati! Zatim hitro i grozničavo, kao čo-vjek koji se ne pouzdaje u svoju odlučnost, izbaci riječi:

— Bezuvjetno moram sutra optutovati!Ona ga pogleda kao da pravo ne vjeruje. To je nadi-

lazilo sve njene bojazni.—Da otputuješ? Ti mi govoriš samo da me pre

strašiš, pošto sam se tobom onako našalila.—O, dijete! Zar da se još i na to obazirem?

Moram na put jer sam to dužan onima koji se za mebore.

Te su riječi pogodile Kleopatru pravo u srce.— Hoćeš opet da se sastaneš sa svojom ženom!Iako je situacija bila ozbiljna, Antonije se nije mogao suzdržati od smijeha.

— Ti si ljubomorna na jednu Fulviju?A zašto, ako ćemo pravo, da Kleopatra ne bude

ljubomorna? Nastojanja napuštene žene jasno su svje-dočila da Fulvija nije ravnodušna. A zar strasne žene nisu ozbiljne suparnice, bile lijepe ili ružne? Bučne tu-žaljke, suze, žrtve, koje su uvijek spremne da te zarobe i razoružaju — zar to nisu moćna sredstva? O, poznala

135

smijao bi se Antonije više od ostalih, ali toga puta nije mu bilo ugodno. Činilo mu se kao da se strašno osra-motio pred ozbiljnim Ahenobarbom. Na povratku svi su bili posebice šutljivi.

Kad su stigli u Bruhij i kad se svatko već bio smjestio u svojim sobama, odluči Ahenobarbo da još jednom pokuša sklonuti Antonija. Osjećao je da je čas za to pogodan.

— Zar ne vidiš — otpoče on — da tvoje mjestonije ovdje! Onakve djetinjarije doliče ženama i eunusima. Ali tebi! ... Čovjek kakav si ti! . . . Ratnik, poglavar države, jedan od triju stupova Republike! Tebi bidolikovalo osvajati gradove i zemlje, a ne.. .

Antonije je zamišljeno bio podbočio laktove o ko-ljena a glavu rukama kao uvijek kad nije znao što će i kako će — i tupo gledao u prijatelja. Plamen koji se nije još posve ugasio, naglo je proplamsao i osvjetlio slavan cilj prema kojemu su nekada zajedno koračali.

— Htio bih poći s tobom — reče napokon.— A što te sprečava?— I ti još pitaš!— Pa zar je ljubav toliko jaka — začudi se stari

ratnik — da čovjek nije više svoj gospodar?Produže razgovor. Antonije je bio opet nekako smi-

ren i poslušan. Opet se počeo obazirati na razloge časti nakon neznatna udarca što ga je zadobila njegova taština. Budućnost mu se u daljini stala oslikavati. Kamo ga je vodio život zaljubljena satrapa?

I on odlučno prozbori uhvativši ruku prijateljevu:— Da, ti imaš pravo! Sutra putujem s tobom!Čvrstim korakom pođe Antonije prema Kleopatri-

nim sobama.Ispružena na duboku krevetu, čekala je kraljica

svoga dragana, kao svake večeri. Ali danas je bila ne-strpljiva nego obično. Prilikom večere bio je on mrk

i tuboran. Što mu je? Zar ga se tako kosnula malena psina koju mu je napravila?

Do nje je sjedila Harmija i tješila je: Ne, ne — Antonije voli šale. Nije ga to ozlojadilo. Ta on sam ne-prestano smišlja nove.

S mora je dopirala buka valova, slatko, kao da pjeva. Kroz otvorena vrata začuje Antonije riječi: »Mi-sliš li da će me on dovijeka ljubiti?«

To ga je potreslo i on se zamisli: »Kako bih mogao zadati bol takvoj ljubavnici?«

Kad joj se posve približio, zagledavši se u nju bez riječi, zapita ga ona:

— Što je tebi? Na što misliš?On je oklijevao. Činilo mu se tako strašnim ono

što joj je htio kazati! Zatim hitro i grozničavo, kao čo-vjek koji se ne pouzdaje u svoju odlučnost, izbaci riječi:

— Bezuvjetno moram sutra optutovati!Ona ga pogleda kao da pravo ne vjeruje. To je nadi-

lazilo sve njene bojazni.— Da otputuješ? Ti mi govoriš samo da me pre

strašiš, pošto sam se tobom onako našalila.— O, dijete! Zar da se još i na to obazirem?

Moram na put jer sam to dužan onima koji se za mebore.

Te su riječi pogodile Kleopatru pravo u srce.— Hoćeš opet da se sastaneš sa svojom ženom!Iako je situacija bila ozbiljna, Antonije se nije mogao suzdržati od smijeha.

— Ti si ljubomorna na jednu Fulviju?A zašto, ako ćemo pravo, da Kleopatra ne bude

ljubomorna? Nastojanja napuštene žene jasno su svje-dočila da Fulvija nije ravnodušna. A zar strasne žene nisu ozbiljne suparnice, bile lijepe ili ružne? Bučne tu-žaljke, suze, žrtve, koje su uvijek spremne da te zarobe i razoružaju — zar to nisu moćna sredstva? O, poznala

134 135

je Kleopatra sve to bolje nego ikoja druga žena. Znala je ona dobro što sve može učiniti srce koje izgara od ljubavi! A još Antonije! Uvijek je on nesvjesno u žena tražio onaj potporanj na koji će se osloniti njegova ne-stala volja. A kad bude daleko od nje neće li naći taj potporanj u one svoje bojovne Muze?

Sve te bojazni nemirne svoje duše skupi ona u je-dnu frazu koja je morala djelovati:

— Ti, dakle, hoćeš da ja umrem! . . . — i kao daveć izdiše, sruši se na uzglavlje blijeda i jecajući.

Zar je trebalo više da pokoleba odluku koja se u An toni ju teškom mukom stvorila? Nagnut nad drago lice, na kojem je već toliko puta gledao rumen putena blaženstva, mislio je samo na to kako da ublaži zlo koje je počinio. Njegov odlazak nije baš tako potreban. On će naložiti Ahenobarbu da ga zamijeni u Rimu, a kasnije, ako bude doista potrebno ...

Kleopatra se opet sabere.— Ako uistinu ustreba — reče napokon još blije

da, privijajući dragu glavu na svoje grudi — zamolit ću te sama da otputuješ. Zar ja ne želim tvoje dobroi tvoju slavu više nego ti sam! Ali vjeruj mi! Tvoj brati tvoja žena prave su lude. Oni rade samo za se. Pustiih, dakle, neka se sami izvuku iz neprilike u koju suzapali svojom krivnjom.

Antonije je iz dna duše povjerovao. I tako minu noć a da se više nije raspravljalo o rastanku.

Slijedile su noći uživanja i radosti. Kao da su se ljubavnici iznova zavoljeli. Strast je podigla oko njih vi-sok nasip, koji ih je skrivao od čitava svijeta. Nisu htjeli znati ni za rat, ni za opasnost, ni za prijetnje. Osjećali su što jedno za drugo stavljaju na kocku — i sva njihova čula zahvati čudna mahnitost. Što zato ako se sruši svijet? Glavno je da oni ostanu zajedno!

Bogovi koji su do sada uvijek pomagali Antoniju, odluče i ovoga puta da ga spase. Kad je u Peruzi već ponestalo živeža, a vojska bila spremna predati se, jer nije bilo Antonija u kojega su se svi pouzdavali, inze-nada Fulvija oboli i — umre. Ona je bila duša otpora. Lucije nije bio dovoljno smion, a nije imao ni valjanih razloga da se sam bori dalje — pa sklopi primirje. Tim nenadanim događajima prilike se sasvim promijeniše. Pokaza se upravo izvrsnim što Antonije nije došao, jer se tako sve moglo riješiti vrlo jednostavno. Antonije nije sudjelovao u Fulvijinu pothvatu, pa nije bio zato ni za što odgovoran. Stoga mu je bilo i lako pomiriti se s Oktavijem. Trebalo je samo da javno osudi politiku koju je do tada provodila njegova svojta — i da se s Oktavijem osobno sporazumi.

Fulvija bila je mrtva i Kleopatra, više nije imala povoda da zaustavlja Antonija. Neka otputuje na kratko vrijeme u Italiju! Ona mu je već rodila jedno dijete, a drugo se očekivalo, pa su se oboje već sporazumjeli da će na proljeće proslaviti svoju svadbu. Antonije je, osim toga, obećao da će pokazati svoje dijete, kako je to uči-nio i Cezar. Ali se Kleopatra ipak nije posve umirila. Njena sreća činila joj se odviše velika i lijepa a da se ne bi bojala svake promjene. A čega se imala bojati? Koga? Ona to ne bi um jela reći. Jednoga dana pade joj na pamet da zapita proročište za svoju sudbinu. Možda će tako upoznati tajanstvenu opasnost koju je naslući-valo njeno srce.

U Rimu bi ljudi tražili budućnost u svetim knji-gama i promatranju ptica u letu; a dugobradi auga-ri proučavali bi pomno utrobu žrtava. U klarosu1, Kumi2

1U Joniji, slavno proročište Apolonovo.2Cumae, primorski grad u južnoj Italiji — grčka kolonija. Ondje je stolovala

znamenita proročica — Sibila.

136 137

i Tiburu1 gatale bi sudbinu sibile kao u Delfima2 svećenica Pitija, koja bi tri dana postila prije nego što bi se uspela na svoj tronog, da je obuzme proročka omama. U Aleksandriji se skupio pomalo čuveni zbor astrologa, koji su čitave noći proučavali tajne svjezdana neba. Oni su poznavali mnoge zakone nebeskoga kretanja i kon-stelacija koje priznaje i suvremena znanost, ali se oni nisu time zadovoljavali već su stavljali zvijezdama pi-tanja tražeći odgovore. Oni su smatrali svako nebesko tijelo jednim božanstvom, koje utječe na ljudsku sud-binu. Svaki se čovjek rodio — prema njihovu vjerova-nju — pod jednom zvijezdom koja bi divno blistala u sretnim danima njegova života, da izblijedi i potamni kad se stane približavati čas nesreće.

Kad se spustila noć, uspne se Kleopatra na najvišu terasu gdje ju je čekao čuveni astrolog Sizogen. Pratio ju je samo jedan nijemi rob.

Sizogen je pozdravi ispruživši ruke i dotaknuvši se tri puta čelom tla. Što traži od njega, nevrijednika, kćerka Amona-Ra?

Ona izjavi da želi znati sudbinu Antonijevu. Za ne-koliko dana vraća se trijumvir u Italiju. Što ga ondje čeka? Ne prijeti li mu možda kakva opasnost?

Astrolog ne odgovara ništa, već stade crtati neke čudne likove po pijesku kojim je bila posuta terasa. Odjeven je bio u žutu, široku haljinu, na glavi je nosio šiljast visok šešir, dok su mu na rukama zvečali prapor-ci. Kad je završio crtanje zagleda se u nebo i ostade ne-pomično nekoliko trenutaka raširenih ruku. Milijarde zlatnih točaka blistale su na nebeskome svodu, a njihov odsjaj na površini mora naličio je dijamantnoj kiši.

1Glasovti zaselak, gdje su u Horacijevo doba bogati Rimljani provodili ljeto.Danas Tivoli. Prev.

2U Delfima je bilo najglasovitije preročište Grčke. Sagrađeno je nad grotlomiz kojega su se dizale vruće pare, koje bi omamile proročicu — Pitiju, koja jeonda bulaznila nesuvisle riječi iz kojih bi onda veliki svećenik slagao pro-roštvo. Prev.

Najednom Sizogen pokaza jednu točku na nebu. Otkrio je zvijezdu pod kojom se rodio Antonije.

— Eno je! — reče on. Približava se svome zenitu. Ali čini se da će uskoro potamnjeti. Sastala se na svome putu s drugom jednom zvijezdom. Ta, za čas, kreće da-lje, a prva sja opet veličanstveno kao prije.

Kleopatra se duboko dojmio taj fenomen, tim ja-če kad je saznala da je to zvijezda Oktavijeva zasjenila Antonijevu. Više nije trebala nikakve obavijesti, jer je dobro znala što je i kako je. Antonije i Oktavije bili su protivnici i smetali su jedan drugome. Antonije nije ni-pošto smio vjerovati svome drugu po časti, nego gledati da bude što dalje od njega.

Kad je Kleopatra pričala Antoniju što je vidjela, on se još više smuti, pošto mu se nedavno usnio te -žak san. Činilo mu se da stupa krajem koji je sav bio posut cvijećem. Ali najednom nije mogao dalje, nešto mu se ispriječilo i zakrčilo put. Zaboravio je potankosti, ali se probudio sav u znoju, kao da je izmakao strašnoj nesreći.

Antonije ne bi bio prvi Rimljanin svoga doba kad se ne bi obazirao na takve tajanstvene znakove. Njego-vi su zemljaci vjerovali i u sitnije stvari. I kihanje i šum u ušima — sve im je to nešto značilo. Ako bi ne-tko pao ili bi mu utrnuo palac, smatralo bi se to lošim znakom. Ili ako tko, izlazeći iz kuće, ugleda jato gavra-nova! Onda je najrazboritije vratiti se i toga dana ništa više ne poduzimati. Ako, naprotiv, tko nabasa na roj pčela, onda je to sretan znak i toga dana uspjet će čo-vjeku svaki pothvat.

Pa kako da se ljudi koji su navikli ozbiljno shva-ćati takve djetinjarije ne bi obazirali na znakove neba! Da se, dakle, mogao odgoditi Antonijev polazak, oboje bi to rado učinilo jer su u duši osjećali neku tjeskobu i turobnost. Više od svih snova govorio im je neki unu-

138. 139

tarnji glas da su najljepši dani njihove sreće već mi-nuli i da se više neće vratiti ono vrijeme kad im je je-dina briga bila uzajamna ljubav i ništa drugo. Da, do-bro su to osjećali. Nestalo je one slatke nebrige kad gospodari jedino strast koja se još nije iscrpila. Sada će ih svakojake obveze rastavljati, možda na dugo. An-tonija je na to silio njegov položaj i zadaci. Ako s Oktavijem sklopi mir, riješit će se samo jedne jedine neprilike. Trebalo je onda protjerati Parte i usposta-viti red u Maloj Aziji. Premda je Antonije opet našao sebe sama i rado slušao jeku oružja, ipak je zauvijek nestalo onoga sretnoga djetinjeg smijeha, a ni gozba mu nije više godila kao nekada. Kleopatra je trpjela još više, jer su i nju čekali teški zadaci. Tužnim okom gledala je ona svoga dragana. On joj je doduše obećao tisuću puta da će se prije konca godine vratiti, ali ne-ka nametljiva tjeskoba stiskala je njeno srce.

Kad je svanuo dan odlaska, ispratila ga je do lađe, premda bi najradije jaukala od boli. Svježi je vjetar puhao s istoka. Činilo se kao da more pokriva bezbroj bijelih krilašica koje će odnijeti njezinu sre-ću. Ah, da ga je mogla zadražti! .. . Ali jesu li naše bijedne želje ikad usporile tok sudbine? Galija je već bila razapela jedra, veslači su se već spremili i uskoro pedeset vesala zagrabi duboko more. Nagnuta na ogradu, koja se dizala oko čitavoga Heptastada, mahala je Kleo-patra An toni ju rukom i šaputala nježno »zbogom!« Kad se već lađa odmakla od kopna, bolno' zajeca i vikne mu kao da moli:

— Sjeti se onih dviju zvijezda!Da je tada Antonije bio još onaj isti koji je

bijesnom osvetom progonio ubojice Cezarove, nadvla-dao bi bez sumnje Oktavija. Prekasno se u njemu raspirila mržnja protiv neprijatelja, koji se kasnije osilio i kojem više nije mogao nauditi. Da nije bilo

toga, drugačije bi krenula sudbina svijeta. Ali boravak u Aleksandriji prigušio je njegova nekadašnja nagnu-ća, pa je nestalo u njega one borbene snage kojom se prije toliko dičio. Nije on sada neobuzdano naletio na Italiju, kako bi trebalo, da je osvoji. Došao je sav pro -žet egipatskim magijama gledajući da što prije sklopi mir, pa da opet bude slobodan.

I Oktavije je želio — iako zbog drugačijih raz -loga — da se prijateljski urede neprilike koje su mu napravili rođaci Antonijevi. Na to su ga nagnali drugi, teži zapletaji. Na Sardiniji se bio iskrcao Seksto Pom-pej s legijama koje su ostale vjerne slavnoj uspomeni njegova oca i odande uspješno gusario protiv Oktavija. Ako se Antonije sa svojih šesnaest legija, koje je saču-vao još iz makedonske vojne, i brzim lađama, koje su mu sagradili Rođani, složi sa Sekstom, onda je Oktavi-je propao. Stara je riječ da strah pravi ljude okrutnima i kukavnima. U tom slučaju postupio je Oktavije užas-no okrutno s pobijeđenima u Peruzi, a prema Antoniju bio je pravo janješce. U stvari, Oktaviju nije bilo ni-kada osobito ugodno savezništvo s herkulskim Anto-nijem. Njegova snaga, ljepota, sreća i ponos — sve je to Oktavija potajno izjedalo. I Oktavije je znao veselo i razuzdano živjeti, ali kako je bio slabić, nije mogao dotjerati do one neumjerenosti kojoj su se ljudi divili u Antonija. Činilo mu se, osim toga, da ga vojnici ne cijene, dok su Antonija radije služili bez plaće nego da dobivaju velik novac i da se bore protiv njega. Osjećao je da je nekako sitan i neugledan pred Antonijem — i to ga je konačno uvjerilo da je bolje steći takva čo-vjeka za prijatelja, nego boriti se protiv njega. »Sta -jalo me to i onih sto milijuna sestercija koje mi je oteo iz ostavštine Cezarove — Antonije mora postati moj saveznik!« govorio je sam sebi.

140 141' - ■

U

Obje su stranke bile, dakle, spremne na prego-vore. I sva njihova okolina žudila je za mirom baš kao. vođe, a to je bilo i razumljivo nakon tolikih meteža i prolijevanja krvi. Prijatelji Antonijevi čekali su ga u Brindiziju. Lako ga nagovoriše neka odbije revolucio-narne ponude Seksta Pompeja i neka se nagodi s Okta-vijem. Taj je u zamjenu za ovostranu Galiju1 nudio Kirenaiku2, koju je najprije bio dobio Lepid.

Antonija su njegovi pravi interesi požurivali u Aziju, pa zato brzo imenova Azinija Poliona3 svojim predstavnikom u pregovorima i dade mu sve ovlasti. Azinije Polion bio je vrlo spretan i obazriv čovjek, pa se mogao mirno natjecati s Mecenatom4 Oktavijevim izaslanikom.

Antonijevu žurbu lako ćemo objasniti ako se sje-timo kako ga je Kleopatra uvjeravala da su one is* točne pokrajine njihova zajedničak domena. Ondje će oni osnovati zajedničko svjetsko carstvo koje će pota-mniti sjaj siromašne Evrope. Sada je bilo važnije pro-tjerati Parte i pribaviti si potrebno zlato, kojim će za-dovoljiti vojnike, negoli se pravdati i natezati za koma-dić zemlje. Kao svaki put kad se dozivao k svijesti, i sada se Antonije vladao kao gospodar koji mirno odlu-čuje i smiono provodi svoje namjere. Zamalo u isti mah osvojio je palestinski grad Pakor, vratio Herodu prijestolje, kaznio gradove koji su poubijali rimsku po-sadu, nagnao Labijena u bijeg i oslobodio zarobljenu Siriju. Te su ga pobjede toliko pomladile i oduševile da mu se vratila negdašnja snaga, kao i obično nakon ljenčarenja i raspojasanih veselja.

1 Gallia cispadana, pokrajina na jugu od rijeke Pada.2 Pokrajina na sjeveroistoku Afrike uz Sredozemno more.3 Rimski povjesničar, govornik i pjesnik. Prijatelj Virgilija i Horacija. Uz Me-

cenata najčuveniji protektor lijepih umjetnosti.4 Maecenas, rimski vitez, koji je svoje prijateljske veze s Augustom iskoristio

u korist umjetnosti i zaštitu umjetnika. Dobročinitelj Virgilija, Horacija i Pro-percija. Njegovo ime obilježava i danas ljude koji uvelike potpomažu umjetnički rad. Prev.

142

Toj su se promjeni i nadali njegovi prijatelji. Nagovorili su ga da opet navuče imperatorski oklop, dok su oni pregovarali o osnovama nova trijumvirata. I oni su, naime, imali svoje namjere. Odlučili su Anto-nija oženiti sestrom Oktavijevom, uvjereni da bi time najbolje osigurali sporazum i spriječili da se Antonije vrati svojoj ljubavnici. Svi su dobro znali da nije ne-stalo glavne zapreke kad je u pravi čas umrla Fulvija. Znali su da je tu još ona »kurtizana s Nila«, kako Su prezirno i ujedljivo nazivali među sobom Kleopatru. Kraljica je još bila zamamna i neusporediva. Ali je u taj čas bila odsutna i stoga manje opasna, a to je va-ljalo iskoristiti. Jer pisma ostavljene žene, koja izra-žava svoju ljubavnu bol, nisu nikada onako moćna kao njezin dodir tijela. Namjera je bila svakako zgodna: oba trijumvira trebalo je povezati ovakvom krvnom i dražesnom vezom. Trebalo je samo postupati oprezno i izabrati povoljan trenutak.

Onoga dana kad se Antonije vratio u Rim, bilo je prekrasno vrijeme. Sunce je ovilo čitav grad svojim to-plim sjajem, a nebom su se gonili svijetli, bijeli ob-lačci. Nije to bilo ono metalno blistavilo levantinskih krajeva, ali među svojim cvjetnim brežuljcima pružao je stari grad slikovit i dostojanstven prizor. Kao da su se niske i stisnute kuće poredale oko prostranih hra-mova poput djece oko svojih roditelja.

Kad je Antonije koracao ulicama, punim svetih us-pomena, kad je opet ugledao mjesto gdje je spaljivao mrtvo tijelo Cezarovo, i bučni Forum, gdje su ga svi veselo pozdravljali obuze ga čudno neko oduševljenje kakvo već dugo nije osjetio. Opojen bučnim radostima u tuđini, mogao je na čas zaboraviti rodni grad, ali nigdje nije mogao osjetiti onu tihu i neizrecivu sreću koju netko osjeća kad je kod kuće. Rim je bio rodno mjesto njegovih otaca. Zrak koji je ovdje udisao činio mu se

143

ugodan i zdrav, kao navrh brda. I brže i obilnije jurnula mu je žilama krv, kao da se najednom probudila sva snaga njegove rase.

U tom raspoloženju morala je idealna Rimljanka, kakva je bila Oktavija, pobuditi povoljne dojmove. Se-stra Oktavijeva nije bila naročito lijepa, ali čednim i ljupkim svojim bićem pružala je u obilju sve ono što dobro odgojeni Rimljanin može tražiti od »čuvarice svo-ga ognjišta«. Imala je dugoljasto jajoliko lice, kakvo su kasnije umjetnici renesanse ovjekovječivali na svo-jim madonama. Njene zamišljene oči bile su zasjenje-ne dugim trepavicama, a bujna kosa kitila joj je čelo poput krune. Da je tko tražio, ne bi našao većih suprot-nosti nego što su bile među tim ženama: milo to stvo-renje i okrutna Fulvija, pa topla Kleopatra, zavodljiva trijumfalna mačka, obavita plamenom, i fina, reklo bi se prozirna, skladna i nježna sestra Oktavijeva!

Ta mlada žena bila je već jedanput udata. Krat-kotrajna je bila njena veza s Marcelom, za kojim je još nosila crni veo. Bila je tiha, puna srca i plodnosti. Prijatelji Antonijevi, a i sam Oktavije pouzdavali su se u njenu razboritost i neobičnu dobrotu, kad su je nje-mu namijenili za ženu. Tvrdo su vjerovali da će to biti pomirbeni luk koji će spajati oba temeljna stupa svi-jeta ... Oktavija se dičila svim vrlinama koje se iziskuju od dobre domaćice, ali su je resile i ostala, viša svojstva. U doba opće plodnosti, kad je strah nagonio ljude da budu kukavni i da izdaju najbliže rođake i prijatelje, posvjedočila je Oktavija nekoliko puta kako je ve-likodušna, čovjekoljubiva i uslužna. Koliko se puta po-služila svojim utjecajem na brata, da mu istrgne iz ruku žrtve! Posebice se pročuo slučaj kad je spasila ži-vot Toraniju, zaručniku svoje prijateljice Tulije. On je bio osuđen na smrt i mjesec je dana čekao u tamnici da se osuda izvrši. Sve molbe Tulijine bile su uzaludne.

Ništa nije više moglo odgoditi strašan čas. Što da uči-ni? Kako da spasi nesretnika? Ljudi nisu opravdali tu osudu, ali tko će se usuditi javno izreći to mišljenje! Oktavija konačno odluči upotrijebiti smiono sredstvo. I doskora se ukaže prilika. Bilo je to u kazalištu. U gri-miznoj odjeći sjedio je trijumvir na svome počasnom mjestu, a oko njega liktori1. Najednom se otvori zav-jesa, a uz mladu ženu, svu u suzama, pojavi se neki jadnik, blijed i upalih očiju, okovan lancima. »Milost! Milost!« zaječi sa svih strana. Što se pojedinac bojao izjaviti, to sada traži gomila. A budući August, osjeća-jući se odviše slabim da bi prkosio želji okupljena na-roda, digne kažiprst: pomilovanje!

Antoniju se vrlo svidjela sestra Oktavijeva. Nikada, još od svoga djetinjstva, nije vidio nešto tako svježe i umiljato. I neprestano ga je slijetala misao kako bi s njom zajedno osnovao svoj dom. Ah, da je ranije naišao na nju, bez sumnje bi postao posve drugačiji čovjek. Ne bi tako duboko pao! Ali danas — kako da se sav promi-jeni i postane drukčiji? Kako da se uzdigne do te čistoće? Ali često mu se pričinjalo da je ipak stekao slobodu osta-vivši Kleopatru i onda bi se samosvjesno pitao: »Tko zna? Možda još nije prekasno?« — Drugi put opet svega bi ga obuzela zamamna slika Kleopatrina da ga uvjeri kako nema drugačije sreće na svijetu do mahnite slasti njene ljubavi.

Oktavija je dobro znala Antonijevu prošlost. Nje-zin je brat želio uza se Antonija, ali on joj nije tajio ništa. Znala je ona da neće biti lako stegnuti u bračni jaram bivšeg ljubavnika Kleopatre. Oktavije joj je živo objasnio i to kako je Antonije živa suprotnost njenoj ćudi i da će se ona teško moći priučiti na njegova do-

l Najviše predstavnike Rimske Republike pratili su u znak časti liktori, koji su pred njime nosili snop povezana pruća (fasces). Ako su se ti odličnici nala -zili izvan Rima, onda se među to pruće umetala i sjekira. To je pruće bilo znamenje talijanskih fašista, odakle im i ime. Prev.

144 10 Kleopatra 145

bra i loša svojstva. Sve je to moglo mladu ženu od -vratiti od te opasne pustolovine, ali nakon mirnih, sklad-nih radosti svojih mladih dana žudila je Oktavija i za vrelim žarom. Od prvoga sastanka s Antonijem on ju je silno privlačio. »Takav čovjek«, umovala je ona pro-matrajući mu široka prsa i bistar osmijeh, — »ne može biti rđav. On nije, doduše, dosad živio onako uredno kako to naređuju dobri običaji, ali je to bilo samo zato jer ga nitko nije umio privezati uza se onom nježnošću kojom se krote i popravljaju lavovi...« Ganutljive li za-blude! Krepost koja se odviše pouzdaje u svoju moć! Opasan je to čar, koji goni slaba i krhka stvorenja u na-ručje silovitih i lakoumnih muškaraca. Požuda će biti njihov gospodar — i nitko drugi!

Ali Oktavija nije odmah opazila svoju zabludu. Prvo doba njihova braka bilo je neobično sretno. 'Antonije je osjetio tako potpuno zadovoljstvo kakva ranije još nikada nije upoznao. I baš ta novost najviše ga je raz-blaživala. Činilo mu se da je putnik koji je vidio mnogo lijepih krajeva, koji se ogrebao o mnogi trn, pa mu izranjene noge mogu sada napokon otpočinuti. Iz raja plamenih užitaka i bučne strasti dospio je najednom u krajeve čiste i nedužne ljubavi, pa se neko vrijeme ras-tapao u novoj radosti. A kako se osjećala mlada žena? Ona je bila uvjerena da je zauvijek zarobila sreću, da je ovo proljeće vječno i da će cvijeće uvijek jednako mirisati. Sva blažena, nije željela drugo nego da ispu-njava i najsitnije želje svoga muža. Sjajno je pogađala sve što on hoće, pa bi mu se često želja ispunila i prije nego što bi je izrekao.

Jednoga dana pregledavao je Antonije slučajno pa-laču koju je Pompej nekoć sebi sagradio na Apijskoj cesti. Antoniju se palača jako svidjela i on reče kako je šteta što tako lijepa zgrada stoji prazna. Oktavija je

146

nato odmah pošla svome bratu, nagovorila ga da skine s palače državni sekvestar i sva sretna ponudi je Anto-niju na dar. On nije tražio nikakvu osobitu raskoš, ali ' je Oktavija napunila palaču najrjeđim krasotama, mi sleći da ništa nije odviše sjajno ni raskošno da ukrasi zajedničko živovanje dvoje ljudi kakvi su oni. Da je ta Omfala1, koja je sva gorjela od vjernosti, znala kako će Antoniju doskora ta divna palača naličiti na tamnicu": A to se dogodilo prije nego što je minula godina dana.

Antoniju su isprva godile nježnosti bračnog života, ali nadugo nije to moglo zadovoljiti čovjeka kojemu su grudi toliko široke da mogu obuhvatiti beskraj užitaka. I potomku Herkulovu postane doskora tijesno u mreži dobrih običaja i mirna života. Rim mu se opet činio onakvim kakav je doista bio, a često bi se sjećao blistavila Aleksandrije, njenih kubeta, pilona i obeliska na koje je bilo naviklo njegovo oko. Teško je sada snosio stroge običaje, sitničava natezanja i predrasude. A tmurni filozofi još su toliko udarali po silnoj pokvarenosti i raskoši, koja je u Rimu preotela mah! Antoniju je bilo — jednom riječju — strašno dosadno. Ah! Kako su od-jednom zamuknule vesele pjesme, kojima ga je zlatokri-la mašta posljednjih dviju godina uljuljkivala u sla-dak san.

Nesnosno mu je bilo i društvo Oktavijevo. Prijatelji su se radovali kad su vidjeli kako oni tobože složno izdaju naredbe, pregledavaju vojsku ili naveče bratski sjedaju za stol. Ali njih dvojica osjećali su neku potajnu mržnju koja je svakog dana postajala snažnija. Tome se, uostalom, nije moglo umaknuti među ljudima koji su u časti bili jednaki i koji su morali dijeliti vlast. Svagdje su prijetili sukobi — i u državnim pitanjima i

1 Lidijska kraljica, koja je prisilila Herkula da se na neko vrijeme odrekne junakovanja i obavlja ženske poslove. Omfala je obično tip žene koja je za-robila i ponizila muškarce, jačega od sebe. Prev.

147 !L

u najsitnijim prigodama privatnoga života. Čim bi pučanstvo Rima, koje se vrlo lako oduševljavalo i uzbuđivalo, odlikovalo jednoga svojim odobravanjem, odmah bi se pojavio zloduh suparništva. To se opažalo i u samim igrama, kojima su se šurjaci često sami zabavljali, jer ni jedan nije mogao podnijeti da drugi dobiva. Jednom je Antonije na kockama nekoliko puta za redom dobivao, a Oktavije je odmah ogorčeno izjavio da su kocke krivotvorene.

Jedne večeri htjedoše svoje goste pozabaviti borbom pijetlova. Gosti pristanu i počnu sklapati oklade: čiji će pijetao pobijediti. I dogodi se da je Oktavijev tri puta nadvladao Antonijeva. Antonije sav poblijedi i bijesan izađe iz atrija. Sve molbe Oktavijine bile su uzaludne. Te ga večeri gosti više nisu vidjeli.

To su bile sitnice, ali ponavljalo se to svakog dana — nalik na sitne ubode komarca koji pomalo truju čitavo tijelo. Odnosi između Antonija i Oktavije bili su još kakvi-takvi kad su obojica bili daleko jedan od drugoga, ali sada se konačno zakvačiše. Najčešće je Antonije pokazivao svoje negodovanje. On je bio uvjeren da njemu pripada prvo mjesto, a ipak se morao pokoriti protokolu koji je Oktaviju pružao neke pogodnosti i stavljao ga u nekim slučajevima na prvo mjesto. Uvijek — zbog kakve god malenkosti — sjetio bi se riječi egipatskog astrologa: »Bježi od svog suparnika! Gdjegod se budu sastale vaše zvijezde, njegova će tvoju potamniti. Samo na Istoku sijat će zvijezda tvoje sudbine punim svjetlom.«

Nije on zaboravio to proroštvo, a da i jest — već se Kleopatra pobrinula da mu ga dozove u pamet. Oko njega su se neprestano vrzali kojekakvi proroci i astrolozi — tajni agenti Kleopatrini — koji su mu uvijek proricali isto: »Bježi od svoga suparnika!« ...

I Antonije nije već mislio ni na što drugo nego kako će umaći iz Rima i vratiti se onamo gdje će opet biti

148

potpun gospodar. To je zahtijevao njegov moćni organizam; to će ga opet ojačati i pridići. Biti gospodar! Biti onaj koji zapovijeda i pred kim na koljena pada čitav svijet! Gledati pred sobom nepregledan prostor i pomisliti: »Sve je to moje, — nitko mi ne može oteti ni komadić zemlje!« ... O slatki snovi! Žudnjo kojom se zanosi ponos i kruta volja!

Samo kakav bi veliki uspjeh mogao pomaknuti ravnotežu i uzdići jednoga trijumvira nad ostale. »A ja sam taj koji će natkriliti druge«, govorio je Antonije sam sebi. Jače nego ikada obuze mu dušu misao da sve svoje sile usmjeri Orijentu, da ondje osnuje neizmjerno carstvo, gdje mu nitko neće krnjiti vlast. Time bi se os tvario i davni san Cezarov: da osvoji Orijent, nepresušno vrelo zlata. Ali hoće li on moći ostvariti svoj naum? Hoće li postići slavan cilj? Zato bi se trebalo najprije riješiti Parta, opasnih susjeda, koji su neprestano provaljivali preko granice, prijeći zatim preko Eufrata i zagospodariti Perzijom. Za tu smionu vojnu bile su izrađene sve pojedinosti. Izradio ih je uglavnom sam osvajač Galije. Cezar se potpuno pouzdavao u Antonija i nije mu potkraj ništa krio. Sve te pojedinosti mogao je Antonije sada lijepo upotrijebiti. Tek je jednu stvar trebalo izmi jeniti! Cezar je izabrao Aleksandriju da naslijedi stari Rim, jer je živio samo za Kleopatru. Tako je mislio nekoć i Antonije, dok je bio uz kraljicu i dok je mislio samo na to kako će bolje proslaviti sebe i — nju! Ali danas, u kući kreposne Oktavije, nitko nije smio niti iz reći ime Egipta. Zato Antonije odabere Atenu umjesto Aleksandrije.

Oktavija je vruće željela da joj muž nikamo ne ode, upravo kao što žele i sve žene koje doista vole svoje muževe. Toj nježnoj ženi bilo je dostatno da može mirno živjeti uz svoga Antonija. Drugo ništa nije zahtijevala. Kad je, dakle, saznala za njegove velike planove,

149

činilo joj se kao da zauvijek odlazi sreća s njihova og-njišta i da se nikada više neće vratiti. Ali je ona ipak bila više razborita a da ne prizna kako veliki ljudi ne mogu u neradu provoditi svoje dane, nego se moraju boriti. Znala je da je vrlo često tužna sudbina žene velikog osvajača. Zar nije i njen brat, koji se tek nedavno oženio Livijom, krenuo u rat protiv Sekstovih gusara, premda je vrlo volio svoju krasnu ženu? S mirnoga kućnog, ognjišta odagnala ga je žudnja za slavom i za prvenstvom. I kao poslušna žena, ona privoli da Antonije otputuje, ali joj je prije morao obećati da će joj dopustiti da odmah nakon rođenja djeteta, koje je nosila, može poći za njim u Grčku.

Antoniju je spao kamen sa srca kad je vidio kako u daljini nestaje ostijska luka1. Slobodan! Napokon slo-bodan ...! Činilo mu se kao da je on sam lađa ko -joj su razriješili konope što su je vezivali s kopnom, pa sada slobodno kreće u debelo more. Zaludu si je do-zivao u pamet dražesnu krepost svoje žene, ljubav kojom ga je obasipala i njenu odanost koja je doista bila is -krena. Antonije je sam sebe grdio„ ali čime da spriječi da mu srce brže ne udara od same sreće i zadovoljstva? On nije više osjećao svojih spona. Vraća se u sudbono-san metež i vrevu, pa će opet stjecati slavu i boriti se nakon dugotrajna drijemeža.

Prve je radosti doživio u Ateni, gdje su se svi vrzli samo oko njega, častili ga i priznavali njegovu vlast. Ondje ni s kim nije trebao da dijeli svoju moć. Grci su sačuvali o njemu sjajnu uspomenu. Divili su se nje-govoj ljepoti, vojničkim sposobnostima i snazi. Znali su da voli umjetnosti, premda je ponajprije ratnik, i da štuje njihove tradicije. Svojim hodočašćem na Akropolu

Nekoć znamenita luka na utoku Tibera. Danas posve zamuljena.

150

stekao je već prvi put opću naklonost. Premda su ka-snije Atenjani svašta čuli o njegovu boravku u Maloj Aziji, ipak su još tvrdo vjerovali da je Mark Antonije polubog. I ovoga puta obasuli su ga svim mogućim ča-stima. Zbor koribanata1 predao mu je tirzos2 ovijen liš-ćem, a priređene su i veličanstvene svečanosti, kao da se slave Panateneje3. I kad već nisu znali kako da mu iskažu svoje štovanje, odluče da novome Bakhu ponude ruku djevice Palade Atene4, koja je pred Partenonom bli-stala u svome zlatnom oklopu.

Antonije se u sebi smijao toj ludoriji, ali se ipak pretvarao kao da ozbiljno prima laskavu ponudu.

— Pristajem — reče on — ali zaručnica treba da midonese milijun drahmi za miraz.

Tako su laskavci zapali u neugodnu stupicu. Trebalo je sada ponudu ostvariti. Ali kazna je bila odviše kruta i veliki svećenik, koji je trebao da isplati svotu, nije se mogao suzdržati a da ne kaže:

— Sam Zeus nije toliko tražio da postane ljubavnikom tvoje majke Semele!

Pri tim osebujnim zarukama svi su nekako zaboravili na Oktaviju, ali se ona nije uvrijedila. Božica joj se, valjda, nije učinila tako strašnom suparnicom. Ona je sama htjela prisustvovati toj smiješnoj ceremoniji. Ali Atenjani su razboriti i dočekaše je vrlo svečano i srdačno, pretvarajući se kao da u njoj štuju živi lik Minervin. Nakon toga slijedile su sjajne gozbe i svečanosti, kojima je Antonije pokušao oponašati ono što je vidio u Aleksan-driji. Sve je dakle bilo u redu. Antonije je opet bio ori-jentalni vladar koji je, odjeven u skupocjene haljine i

1 Svećenici božice Reje-Kibele (»magna mater deorum«). Prev.2 Grč. thvrsos, palica, na kojoj je natknut češer omotan bršljanom i paprati. '

Simbol Bakhov. Prev.3 Svečanosti koje su se slavile svake godine u čast Palade Atene.4 Dvanaest metara visok kip Atene Partenos izradio je sara Fidija. Lice, ruke i

noge bile su izrađene od ružičasto olične bjelokosti. Ostali su dijelovi biliod zlata. Prev.

151

omotan kićenim vrpcama, predsjedao svakojakim natje-canjima i utrkama, bacanju koplja i diska, šakanju i os-talim atletskim vještinama. Uz njega je sjedila Oktavija i dijelila nagrade, a oboje je slatko uživalo u svom kra-ljevanju ne misleći na sutra.

Tako je došlo proljeće. Antonije je vidio kako pro-cvjetavaju posvećeni lovorovi i pio vodu iz svetog izvora. Sva proročišta obećavahu mu pobjedu. Požuri se dakle .preuzeti zapovjedništvo nad četama koje su ga čekale u Epiru pod vodstvom Ventidijevim. Početak vojne bio je izvrstan. Sve sami divni uspjesi, tako da se svima činilo da će perzijska vojna biti jednostavna šetnja. A te pob-jede Antonija još više razveseljavahu zato što je isto-dobno Oktavije bio do nogu poražen na obalama Sicilije.

Antonije je doista bio sretan. Činilo mu se kao da sva kraljevstva ovoga svijeta pripadaju njemu. Opojen pobjedama, nije ni htio odgovoriti na poruku šurjaka. Još je uživao znajući da je Oktavije u neprilici, a nije ni pomišljao da mu pošalje u pomoć lijepu rodsku flotu, koju je onaj tražio.

Oktavija nije bila istoga mišljenja. Nju je, doduše, nagnala topla ljubav u naručje Antonijevo, ali ona nije zaboravljala ni svoga brata. Nije ona smjela smet-nuti s uma prvu svoju bračnu zadaću: da iskreno brani interese obojice. Dotada se brinula samo da izgladi ko-jekakve sitne razmirice koje nisu imale važnih poslje-dica. Ali to danas bilo je nešto drugo. Ona nije, valjda, mnogo razmišljala o tome da je riječ o prvenstvu za koje su se obojica tako žestoko borila i zbog kojega su jedan drugome toliko zavidjeli i mrzili se. Zar još nije spoznala kako se izvrgava opasnosti da je smrve te pro-tivničke sile? Ah, zašto su je bogovi tako okrutno kaz-nili, da bude zrno žita među mlinskim žrvnjima? Ali bilo kako mu drago — nije to bio čas za jadikovke.

Kad je Antonije svladao Antioha, vratio se iz Sirije. Bio je upravo opojen svim tim pobjedama. Oktavija od-luči da s njim ozbiljno porazgovori jer je držala da je sada najzgodnija prilika. Pratio ju je Ahenobarbo, koji je uvijek žalio razmirice između trijumvira i proricao strašne posljedice.

Antonije je bio na sastanku neobično razdragan i srdačan, uvjerivši time Oktaviju da još na nj nije izgu-bila svoj utjecaj. Oprezno i nježno, ali ipak odlučno ona 'mu prigovori što je radije pustio da mu lađe u luci trunu nego da ih pošalje u pomoć njenu bratu. I bez obzira na ugovor, trebalo je da pomisli da bi i on mo-gao ustrebati pomoći od Oktavija kad krene na svoj pustolovni put u Perziju. Zašto da mu sada uskrati svoju pomoć kad mu jednoga dana može trebati njegova? Zašto da si obojica međusobno ne pomažu?

Antonije ju nije mnogo slušao. Držao je da je ne-pobjediv. Jednom će morati i onako zauvijek prekinuti s Oktavijem, pa zašto to ne bi bilo sada? Ali suze Oktavijine ipak su ga dirnule. Uvijek je bio slab pre-ma ženama. Kleopatra i Fulvija nagovorile su ga nekada na silovite čine — pa zašto ne bi, bar jedanput u životu, poslušao anđela mira?

— Pođi, dakle! — reče Antonije — i pregovaraj s Oktavijem. Ali ne zaboravi da si ponajprije žena An-tonijeva.

Na veće i nepredviđene teškoće naiđe ona u Okta-vija. Kao sve neodlučne i bojažljive ljude, Oktavija je znao spopadati bijes u kojemu je onda stvarao odluke od kojih ga je bilo teško odvratiti. On je uvidio da je saveznik kakav je bio Antonije opasan upravo poput kakva neprijatelja. Zato, kad se uvjerio da Anto-nije nikako neće poslati mu brodovlje, odluči da si sam pomogne. I smjesta se dade na posao, da sam stvori ratnu mornaricu. Pomagao mu je u tome Agripa, koji

152 153

se osobito razumio u pomorstvo. U tarentskoj luci, gdje su se gradili ti brodovi, bilo je živahno kao u kakvom mravinjaku. Dobro plaćeni tesari i ostali radnici radili su ondje i pjevali dan i noć. Svuda su odjekivali udarci sjekire i kladiva, pa vika prodavača riba i škripa kola koja su dovozila drvo i ostalo.

U toj grozničavoj vrevi zateče Oktavi ja brata, koji je upravo nešto nalagao svojim graditeljima. Dočekap ju je prilično hladno i nepovjerljivo. Što ona traži ovdje?

— Doskora će stići brodovlje Antonijevo, koje ti rado daje da njime raspolažeš — otpoče ona uvjerena kakoće sve lijepo urediti.

— Prekasno! — odgovori jetko Oktavije. — Za trimjeseca isplovit će moje brodovlje na debelo more.

Prvi udarac bio je žestok... Oktavija se nadala da će joj brata neprilika u koju je zapao umekšati, a sada se najednom uvjerila kako se prevarila. Ali zadaća koju je na se preuzela, ispunjavala je njenu dušu dvostrukom smionošću i ustrajnošću. Kako bilo da bilo, ona je mora izvršiti.

Bila je spremna, da ispriča svoga muža, a i da brani interese svoga brata.

— Antonije je istina nešto okasnio, ali samo zatojer ga nisu pravovremeno obavijestili i jer je sam biozapao u svakojake neprilike. Ali on je krenuo odmahza mnom i svakog časa mogu se na obzoru pojaviti njegove lađe.

Ali mrko čelo Oktavijevo bilo je teško izgladiti. Volja za gospodarenjem, koja je naoružala oba suparnika bila je u njega netaknuta. Kad je Oktavija vidjela da tako neće ništa postići stade ga zaklinjati da ne bude tvrd, već zbog nje same.

— Ako je tvoja srdžba jača od svega — započe ona,pogledavši ga suznim očima — ako se ukrste mačevi i

koplja, jedino bogovi znaju tko će pobijediti. Ali jed-no je pouzdano: žena ili sestra pobijeđenoga tugovat će i plakati do groba.

Da li je Oktavija ganula ta ponizna tužavka? Ili se ipak bojao da se Antonije ne udruži sa Sekstom? I tako napokon privoli da se obnovi savez. Na to su ga, uosta-lom, neprestano nagonili i Mecenat i Agripa, najbolji i najvjerniji savjetnici.

U Pireju je čekao Antonije. Čim mu je Ahenobar-bo donio odgovor spremi se na put sa svojih dvjesta i dvadeset trirema, koje su bile njegova snaga i ponos. Kad je brodovlje doplovilo pred Tarent, ushitu nije bilo kraja. A kad je Oktavije ugledao bezbrojna bijela jedra i srebrnu pjenu koju su prosipala vesla, morao je sam priznati da će mu te nove i izvrsno opremljene lađe sjaj-no poslužiti uz njegovo buduće brodovlje. A da je tek mogao naslutiti da će se iste te lađe okrenuti protiv An-tonija i odlučiti jednoga dana bitku kod Akcija! ... Ali ni Antonije nije gledao oštro u budućnost, nego se radije obmanjivao snovima. Mislio je samo na perzijsku vojnu i na svoje svjetsko gospodstvo. Za dio svojih lađa dobit će od Oktavija šest galskih legija s dobrim strijelcima, otvrdnulim pješacima i hrabrim kopljanicima koji su na-vikli na neprohodne alpske krajeve. A što će više!

Pregovori su bili dugotrajni i mučni, jer je sva ki od njih, naravno, htio izvući što veću korist, a dati što manje. Da nije bilo nježne golubice koja je neprestano mirila pregovarače, i Mecenata na jednoj strani, a Poliona i Ahenobarba na drugoj, natezali bi se, raspravljali i trgali si tako reći iz ruke lađe i vojnike, jer to je bila roba kojom se trgovalo. Odjekivao je neprestano plačljiv Oktavijin glas:

— Što! Opet rat — i samo rat! Hoćete, dakle, silom unesrećiti najsretniju ženu na svijetu?

154 155

I svakog jutra palila je ona u Vestinom 1 hramu to-liko plamenova koliko je pobožnih želja tištilo njeno srce... I božica je napokon uslišala vjernu sestru i po -božnu ženu, omekšavši srca protivnika. Obojica postanu najednom vrlo velikodušni misleći na koristi koje će obo-jica postići ako se slože. Nijedan ne htjede da bude razlo -gom suza Oktavijinih, koja ih je vezala tako slatkim sponama. Mala njena ručica razoružala je njihove žilave ruke. Sastavljen je nov ugovor, prema kojemu se trijum-virat produljuje još za pet godina. I nova Sabina 2 mogla je toga blagoslovljenog dana, sjedeći između obaju silnika, koje je ukrotila svojom ljupkošću, i nazdravljajući sad jednome sad drugome, reći s potpunim pravom: »Ja sam spasila svjetski mir!«

1 Božica kućnog ognjišta.2 Carica rimska, žena Hadrijanova. Prev.

SEDMO POGLAVLJE

SVADBA U ANTIOHIJI

leopatra naslonjena na balkon, dugo je slušala sve slabije udaranje valova o obalu i gledala kako se u daljini gubi lađa koja je odvozila njena ljubavnika. A kad je na obzorju nestalo i posljednjeg šiljka jarbola, spustila je umorno ruke, koje su dugo mahale rupcem ... Strašna bol stegnula joj je grlo. Obliše je suze. More je bilo posve mirno nalikujući na meku zelenu tkaninu od svile ali se Kleopatri činilo da vidi samo neizmjeran bez-dan koji je odvaja od ljubavnika.

— Što ću sada? Kakav će mi odsad biti život? — zapita s bolom, okrenuvši se prema svojoj vjernoj Har-miji. — Neću više vidjeti onoga koji je bio sva moja sreća. Neću više slušati smijeh koji me je razveseljavao čitavoga dana. Ćeka me strašna praznina u kojoj ću svi-snuti od dosade!

Najviše volimo onu povjerljivu osobu koja se pot-puno pridružuje našim jadikovkama. I tako je Harmija hinila tugu premda joj se nikada nije svidjela veza njene gospodarice s Antonijem, jer se bojala da će je taj čov-jek zaplesti u neugodne pustolovine. Nastojeći je utje-šiti, neprestano joj je govorila kako će se Antonije dos-kora vratiti i kako će tada u Bruhiju sve opet biti veselo. Ta zar nije još jednom ponovio svoje obećanje, kad su dizali sidro, izjavivši pouzdano da će opet doći još prije konca godine?

Kleopatra nije u to ni najmanje sumnjala. Ja -ka je bila njena nada kao drvo koje nije izgubilo još ni

156 157

jednoga lista. Ali ljeto je tek otpočelo! Koliko će vre-mena proteći do zime, — a dani će biti tako beskrajno dugi...!

Razgovarajući tako prelazile su terasama dok ih je dvoje malih crnaca štitilo od Sunca palmovim lišćem koje je bilo utaknuto u držak od bjelokosti. Kraljica se često zaustavljala, jer su ta draga mjesta, kuda je to-liko puta prolazila s Antonijem, bila puna milih uspo-mena. Prilazila je ibisima koji su s jednom nogom pod trbuhom nepomično stajali na zelenim tratinama i kao da su se i oni zavezli u duboke misli. Karanfili su miri-sali kao i onih večeri kad bi An toni je izabrao najljepši od tih cvijetova, poljubio ga i stavio kraljici na grudi. »Dajem ti svoju dušu«, govorio bi tada. A taj joj je cvijet godio poput mirisavih usana.

Najbolnije osjećamo da je neko drago biće odsut-no kad vidimo da je sva okolina nepromijenjena, da su sve stvari ostale iste, a ipak...

— Antonije! Antonije! — jecala je ostavljena ljubavnica.

— Ti ga odviše ljubiš, kraljice. Ni jedan muškaracnije dostojan ...

— Vidi se da nikada još nitko ti nije smutio srce!Zar doista misliš da se ljubav mjeri po vrijednosti bićakoje volimo? Kad bi bilo tako, koga bih smjela ljubitikao Cezara! A ipak, ti to dobro znaš. Antonije je prvizagrijao moje srce.

Približili su se fontani i Kleopatra jače osjeti svoju bol gledajući kako bistra voda protječe kao vrijeme koje sobom odnosi ljudsku sreću. Hoće li se ikada vra-titi ond dani? Hoće li ikada opet doživjeti onakvu sreću?

— Legni i otpočini, kraljice — opet će Harmija, nastojeći je odvući odande gdje je svaka stvarca pojačavala njenu tugu. — Sutra će biti svakako bolje!

158

Kad su je razodjenuli, Kleopatra je naglo ispila ne-kakav napitak koji će ju uspavati! Zatvarajući oči, reče:

— Da, spavala bih... Ah, da mogu spavati dok se on ne vrati!

Ali trebalo je živjeti. Proteći će četiri, pet, šest, a možda i više mjeseci dok se Antonije bude vratio. Kleo-patra nije bila žena koja će čitavo to vrijeme samo jaukati. Neka se Didona1 umota u žalosna vela i glavu pospe pepelom, ona će nastaviti živjeti kraljevski i ra-diti svoj posao. Počela se, dakle, zanimati mnogim stva-rima koje je u posljednje doba sasvim zanemarila, jer je mislila samo kako če se svidjeti Antoniju, kako će ga zaslijepiti i sačuvati. Proučivši mnoga važna pitanja koja je trebalo brzo urediti jer je prijetila opasnost, nađe brzo povoljna rješenja. Oni koji su je držali frivol-nom vrlo su se začudili kad su je vidjeli kako nadgleda svoje doglavnike i razboritije od njih upravlja državnim financijama. A spretno je preustrojila i vojsku po uzoru na legije koje su joj ostale, povećala je mornaricu i usavršila upravu. Kao prava vladarka nastojala je po-moći svome narodu, pa se pobrinula za umjetno nata-panje tla, tako da se plodno zemljište znatno povećalo pa je pomalo nestajalo gladi. Osim toga, odlučno je od-bij aja napadaje nabotskih2 plemenita koja su neprestano ugrožavala granice spram Arabije i pokazala svima kako je žena koja upravlja Egiptom jednaka velikim kralje-vima — svojim pređima.

Kao svi Lagidi, i Kleopatra je voljela lijepe i veli-ke gradnje. Putovala bi od grada do grada s četom gra-ditelja i umjetnika, da se sama pobrine kako da se uzdrže stari građevni spomenici.

1 Fenička kraljevna koja je utemeljila Kartagu. Muža Siheja ubi joj brat Pig-malion. — Vergelije opisuje njenu ljubav s Eneiom, koji ju kasnije napušta,a ona si očajna oduzima život (Enejida, IV. pjev.). Prev.

2 Arapska plemena u sirijskoj pustinji.

159

Hramove u Edfonu, Hermontisu i Koptosu obnovi, a hram u Denderahu1 znatno poveća. Ondje se sačuvao još do dana današnjega njezin lik uklesan u visoku ka-menu stijenu. U Aleksandriji iznova uredi knjižicu i ot-poče graditi Cezareum. Ruševine te građevine, koje je dugo skrivala zemlja, sjajno pokazuju kako je Kleopatra voljela grčku umjetnost i grčki ukus. Pod njenom vla-davinom, naposljetku, podignut je posljednji obelisk što ga zovu »iglom Kleopatrinom«. Dvadeset stoljeća kasnije prenesen je taj obelisk na obale Temze, gdje je čađa britanske prijestolnice pocrnila njegove ružičaste bo-kove.

Ali uza svu tu djelatnost Kleopatra nije zaboravila ono što joj je ležalo u srcu. Usred svečanih obreda, svetkovina i putovanja uvijek se pitala samo jedno: Kad će doći Antonije? Gdje je sada? Nije li me zaboravio?

Dvoje ljudi koji se vole teško može podnijeti raz-daljenost ako ih ne vežu pisma koja im donose još topao dah slatkih riječi. U početku ne bi minulo ni de-set dana a da iz Brindizija ne bi doplovila galija koja je donosila duge poslanice. Ta su pisma bila prava jeka Kleopatrinih osjećaja. Ista nježnost, isti očaj koji čovjeka obuzima nakon rastanka. »Kad se probudim, najprije pomislim na tebe, a ti si ujedno i posljednja moja misao prije nego zaspim« pisao je Antonije. »Svagdje tražim samo tebe, a čini mi se "da si uza me.«

I vijesti o državnim poslovima bile su povoljne. Antonije je povjerio spretnome Aziniju Polionu da ga zastupa dok se on ne vrati iz Sirije i Palestine, gdje jeopet trebalo uspostaviti poljuljani autoritet rimske vlasti. ^

Kleopatri je bilo drago što se Antonije nalazi na Istoku, kad već nije uz nju. Ondje su se i prvi put našli. Te su joj zemlje bile nekako bliske i drage. I podneblje i običaji i odijevanje pučanstva — sve je to bilo slično onom u Egiptu. U Italiji, naprotiv, sve joj je bilo tuđe i odvratno.

Svojim ženskim instiktom, koji obično ne vara, osje-ćala je da bi se u Rimu najednom mogla pojaviti kakva nepredviđena opasnost zbog koje bi mogla trpjeti. A i sam Oktavije, kojega osobno nije poznavala, bdo je su-parnik i neprijatelj njena Cezariona, jer Oktavije nije priznavao nikakva drugog nasljednika Cezarova do sebe. U njega se, dakle, nije smjela pouzdavati. Ah, ako on prevari povjerljivoga i dobroćudnog Antonija!

U to doba rodila je Kleopatra blizance kojima je na-djenula zvučna imena Heliosa1 i Selene2. Ta prilika činila joj se zgodnom da posjeti Antonija na njihove bračne namjere, kojima bi osigurala budućnost tim malenim bićima.

On odgovori veselim čestitkama ističući kako nestrp-ljivo čeka čas kad će pozakoniti svoju djecu. Mladoj majci poslao je na dar lijepo izrađeni kovčežić od zlata, a u njemu dva krasna, najokruglija komada bisera. »Moja usta prekrila su biserje cjelovima«, pisao je Antonije, »kao što su cjelivala tvoje lijepe grudi, koje na njih naliče«.

Takva su svjedočanstva posve umirila Kleopatru. Ona je ljubila, dragan je nju ljubio. To joj je dostajalo da bude radosna, a budućnost je svijetlija pred njom kao zapaljena buktinja.

Pisma, doduše, postajahu pomalo sve rjeđa. Ali što bi u tome bilo čudno? Antonije je zašao dalje od

1 Svi ti gradovi nalaze se na gornjem Nilu. Najsjeverniji je Hermontis (Ptole-mais Hermiu), zatim Denderah (grč. Tentvra), Kuft (grč. Coptos), Edfu (grč. Apollinopolis), južno od Teba. Prev.

160

IGrč. Sunce2 Grč. Mjesec (Selene, Helena, božica mjeseca). Prev.

11 Kleopatra 161

mora i vojnički su ga poslovi posve zaokupili. Nije on imao ni vremena ni prigode za pisanje. A bio je daleko i od velikih gradova, središta pokvarenosti i razvrata, pa se ni zbog toga Kleopatra nije trebala ničega bojati.

U to su je uvjerile i vijesti što ih je pod jesen do-nijela rimska galija koja je došla iz Azije. Tog puta nije donijela zamotke zatvorene crvenim pečatnim vos-kom koje bi Kleopatra poznala već izdaleka, ni ikakvih darova. Glasnik je zatražio da govori s kraljicom. Ona se duboko uzbudi. Vidjet će čovjeka s kojim je Antonije još nedavno razgovarao!

— Koliko ima dana otkako si ostavio imperatora?— upita ga ona.

— Dvadeset.— Gdje je bio?— U Samosati, u zemlji komagenskoj1.I grozničavo upita ona dalje:— Kakvo mu je bilo lice? Da li je bio veseo? Ža

lostan? Što ti je rekao? Što mi poručuje?Manekrat je bio slobodnjak koji je Antoniju bio na-

dasve odan i trijumvir se u nj potpuno pouzdavao. U svim prilikama mogao se Antonije njime poslužiti i uvi-jek je bio zadovoljan njegovom službom.

Evo, dakle, što je taj čovjek pripovijedao:— U času kad me je imperator pozvao da mi naloži

što treba da učinim, nije bio ni veseo ni žalostan. Nanjegovu se licu zrcalila samo božanska snaga i odlučnost kojom se diči bog rata. A po svoj okolini vidjelo seda se sprema vojna. Svuda samo. kola, mazge, vojnici ubojnim redovima, zaštićeni blistavim čelikom. Jednomrukom držao je gospodar uzde bijesna paripa, a drugomzahvatio sedlo, da se uspne. »Tako ti svetih gusaka kapi-tolinskih«, reče mi, »idi i reci što si vidio: Marka Anto-

1 Komagenija, nekoć mala nezavisna državica u sjeverozapadnoj Siriji. Pod ca -rem Vespazijanom pretvorena u rimsku pokrajinu. Prev.

162

nija, kako kreće da osvoji kraljevstva koja će položiti do nogu egipatske kraljice!«

I Kleopatra se opet umiri. Njen se dragan borio za nju i spremao njihovu zajedničku budućnost. Pobjeda obilježuje svugdje njegov trag. Doskora će se vratiti slavniji i moćniji od svih, a nitko neće moći spriječiti da se njihove veličanstvene namjere ostvare.

Zimske magle spuštale su se na more. Prestalo je brodarenje. Već tri mjeseca nikakvih vijesti. Ma kako povjerenje bilo snažno, ipak uvijek treba nove hrane da ojača i da se podrži. Na srce Kleopatrino pade tuga. Svu je obuze neka sumornost. Sve je mislila: »Za ne-koliko dana dospjet će krajnji rok. Ako ipak ne do -đe ...?«

Pošto nikako nije mogla razumjeti zašto se Anto-nije ne javlja, počela je tražiti kojekakva strašna obja-šnjenja: otrovane strelice, nezgode, brodolome — sve sama tmurna priviđenja. Ni jedan čas nije htjela ostati sama. Uvijek su uz nju bile Iras i Harmija. Neprestano ih ispituje razlažući im svoje bojazni.

— Eto, približuje se konac godine! Zašto, Harmijo,zašto on ne najavljuje svoj dolazak?

— Želi te svakako iznenaditi, kraljice.I tako je Atenjanka duge sate tješila svoju gospo-

daricu gledajući je svojim tamnomodrim očima.Ali se Kleopatra svakim danom sve više uzbuđivala.

Kao da joj je prijetilo nešto tamno i neodređeno, na što još nije ni pomislila.

— Ako me više ne ljubi? — krikne ona uhvativši zaruku svoju prijateljicu kao da ju je iznenada spopalastrava. — Ako je koja druga žena zauzela moje mjesto?

— Kakva bi žena mogla osvojiti srce Marka Antoni-ja, koji je poznao Kleopatru? — odgovori PerzijankaIras mirno.

163

Ali te nejasne bojazni pretvorit će se doskora u okrutnu zbilju. Putnici koji su dolazili iz Rima doni-jeli su vijesti da se Antonije vraća u Rim i da se spo-razumio s Oktavijem. Znalo se već kakav je bio zalog sporazuma.

Tragičan prizor u kojemu Kleopatra saznaje da se njen ljubavnik oženio, prikazao je Shakespeare1 takvom snagom da se tome ništa više ne može dodati.

Kraljica sluti da se dogodilo nešto strašno. Svi, nai-me, oko nje nekako čudno šute, ne usuđujući se prozbo-riti ni riječ. Nešto joj skrivaju. Ali nitko nije tako smion da joj kaže. A što bi to moglo biti toliko užasno? I od-mah joj mašta prikazuje najgore.

— Mrtav? Zar. je smrt ohladila najtoplije ljudskobiće!

— Ne, ne! — miri je Harmija — Antonije živi! Idobro mu je!

Kleopatra odahne. Ali odmah pomišlja na drugačiju nesreću. Da ju Antonije možda nije ostavio...? I ras-kolačenim očima gleda oko sebe, tražeći odgovor.

Nitko ne odgovara. Svi gledaju u pod. Jedina Harmija nešto muca. Ona ne zna ...

— A ti, Iras?— Ne zna se ništa pouzdano ...— Hoću da znam! — krikne Kleopatra glasom koje

mu se mora svatko živ pokoriti.Svi traže onoga koji je donio vijest. To je neki trgo-

vac koji je radi svojih poslova došao u Aleksandriju. Brbljao je kao svi koji dolaze izdaleka. Nikako ne shva-ća što zapravo hoće od njega.

— Što znaš? Govori!Kraljica je sva izvan sebe. Strašno ju je i pogle-

dati. Ali trgovac posve nedužno pričao je ono o čemu se u Rimu govori u sav glas.

1 U tragediji: »Antonije i Kleopatra«, II čin, 5. prizor. Prev.

Prestravljena i zasopljena, Kleopatra ponavlja za njim, kao da ne razumije:

— Antonije se oženio?— Da, oženio se Oktavijom! Vjenčanje je proslavlje

no velikim slavljem.Kraljica se izbezumi. Zahvatilo ju je neko ludilo.

Nestaje njena dostojanstva i ponosa. Ne zna više što radi. Mahnito zuri oko sebe. Sve traži nekoga na kome bi iskalila svoju bol. Dvorjanici, koji su je dobro znali, raz-bježali se kojekuda. I sav bijes trebao je da se sruči na jadnog trgovca koji je počinio strašan grijeh govoreći istinu. Nije znao kuda bi od samih pljusaka koje po nje-mu padaju poput kiše. Zaprijetila mu se i strašnim mu-kama ... Eto plastične slike kako se vlada stvorenje Kleopatrina kova kad se prvi put susretne s neumoljivom sudbinom, pred kojom je čovjek nemoćan. Ona trpi, užasno trpi, a ne može ništa. Ta, zar su se promijenili zakoni svemira.

Prvi trenuci bili su užasni. Nakon živčane krize, koja već spada u takve prigode, došle su suze, jauk, nes-vjestice. Služavke trče amo-tamo i jauču. Liječnici se motaju oko kraljice kao oko teška ranjenika.

— Milost, kraljice! — zakljinje je Harmija. — Nedopusti da se tvoji dušmani raduju tvojoj boli. Oni nesmiju nikada znati kako su te duboko ranili.

— Kraljice, kraljice! Smiri se i saberi! — moli Iraskleknuvši do nje.

Liječnici joj uliše u usta nekoliko kapi neke vodice. Na to joj malko odlanu. Pomalo se smiruje. Ali je njena bol još jednako živa! Ona ju donekle svladava. Nakon mahnitanja kao da ju je zahvatila tupost. Kao da je najednom pred njom pukao ponor.

— On... On! ... — neprestano ponavlja istu riječ.— On — sva moja vjera i nada! On, koji mi je govorio:»Drago moje! Ti si život mog života!«

164 165

Zatim se sjeti one koja joj je otela sreću. Sestra Oktavijeva! Oktavija! Kakva je to žena? Ona mora točno znati sve potankosti. Mora saznati svu istinu!

Putnik se bio izgubio. Iskoristio je priliku da umak-ne čim se kraljica onesvijestila. Nakon dugotrajne po-trage otkriše ga u luci, skrivena na dnu jedne lađe. Nije više mislio na svoje poslove, već se samo dovijao kako će iznijeti živu glavu i otploviti iz Aleksandrije a da ga nitko ne vidi. Zaprepastio se kad je čuo da ga traže. Konačno ga uvjere da se ne treba bojati jer mu nitko neće učiniti ništa nažao. Ali strah ga je opametio. Isku-sio je kako se velikanima ne smije reći istina, već ono što oni žele čuti. Zato će sada biti spretan i oprezan poput kakva stara dvorjanika.

I kraljica se promijenila prema njemu. Bolna rado-znalost nadvladala je sve ostale osjećaje. Bila je nalik čovjeka koje u tami traži put.

— Pričaj mi nešto o Oktaviji! — reče ona, nastojeći ublažiti zapovjedni ton. — Pošto si je vidio, recimi da li je lijepa? Kakav joj je sjaj u pogledu? Kakvejoj je boje put, a posebice kosa?

Ali ni prijazno lice, ni sva ta usrdna pitanja ništa nisu koristila. Trgovcu su u ušima još ječale kletve i prijetnje, a sva mu je koža gorjela od udaraca koje je dobio. Nikada više neće Kleopatra od njega čuti iskre-ne riječi...! Oktavija je bila »ružna ... oči su joj bile mutne, a rijetku, izblijedelu kosu isprepetala je sivim vrpcama, kao da je glavu posula pepelom«.

— A koliko joj je godina? —- upita Kleopatra tjes-kobno i naglo. Svaka, naime, žena koju ostavi ljubavnik strašno se boji tek procvale djevojke i netaknutenjene mladosti, koju njezin dragan sada ubire u mirisavuvrtu zadovoljstva.

A baš u tom pitanju nije se trebala mnogo uznemi-ravati. Kad je saznala da je Oktavija udovica, da je

već imala dvoje djece i da u nje nema ničega što bi u čovjeku raspirilo čulne strasti, svalio joj se kamen sa srca. Nije, doduše, nestalo njena bijesa i gorčine spram onoga koji ju je izdao i prevario, ali je pomalo shvaćala kakvi su interesi sklopili taj brak koji nije bio drugo doli politička trgovina.

Premda je kušala da se potpuno uvjeri kako An-tonije ni najmanje ne voli Oktaviju, kako je i ne može voljeti, ipak ju je u početku bol tako mučila da je od toga mislila umrijeti. Čitavo joj je srce obuzela ljubomo-ra, premda je mislila da je imuna na tu bolest i da Ok-tivija nije nipošto vrijedna da Kleopatra na nju bude ljubomorna. Je li istina, pitala se, da je Oktavija doista takva rugoba, bez ikakvih draži? Da li nezgrapno i uve-lo njeno tijelo doista ne može pobuditi nikakvih žudnja? Ta kako da se pouzda u izjave jednostavnog putnika i da bude mirna jer ju je taj čovjek tako obavijestio! I najposlije — tko bi mogao znati? Antonije je volio i strašnu Fulviju, pa zašto ne bi volio tu novu ženu koja je bar mila i kreposna, kako su joj ljudi pripo -vijedali. I tako je svakim danom rasla njena bojazan i želja za osvetom.

Napokon se zakune da će se riješiti svoje boli, jer ju više nije mogla podnositi. Silnim se naporima uspjela uvjeriti da Antonija ni najmanje ne ljubi, da ga nikad i nije ljubila i da joj je zapravo posve svejedno što se on oženio drugom. Da se bolje u to uvjeri i da to ostalima djelotvorno dokaže započe u društvu mladih ljudi opet razuzdano živjeti kao nekada kad je uz nju bio Antonije. Nisu je više vezale žarke spone strasti, pa je jurila od užitka do užitka s nevjerojatnim cinizmom. Svaki ju je užitak iznova ponizio i na čas opojio, ali nigdje nije našla umirenja što ga je tražila njena duša.

Iako je gazila i blatila svoju ljubav kao ostatke jednog idola u kojega ljudi više ne vjeruju, ljubav prema

166 167

Antonij-u bila je jača od svega. Ta ju je ljubav pratila i u naručje najoduševljenijih obožavatelja, tako da su njihova milovanja poticala u njoj samo ledenu dosadu i odvratnost. Više bi puta pred njom iznenada iskrsla Antonijeva slika, kao da je nježno prekorava: » Što to činiš? Ta ti se vladaš kao da je među nama sve svršeno! Zar možeš u to vjerovati? Zar ne znaš da su naša bića svezana unatoč rastanku i da će se opet sastati kao dva vala što ih je oluja rastavila?c

Tada bi njeno dražesno lice oblile suze, pa je i sa-ma tražila isprike za nevjernika. Svakako — on nije sam stvorio tu odluku. Saletjeli su ga potkupljeni sav-jetnici i gurnili ga u taj brak kao u stupicu. Jer, što je on time postigao? Kome je bilo do tog saveza, ako ne Oktaviju? Kad mu je dao da se oženi njegovom sestrom, pomišljao je taj lukavac samo na to da Oktaviju postavi kao uhodu i pomoćnicu koja će ga o svemu obavještavati i — možda nesvjesno — ravnati svojim mužem onako kako to želi njezin brat. Ah, nitkov ...! A zatim još bijes-na, ali ipak nježnije, govorila bi kao da pred njom stoji Antonije: »O ti bezazleno dijete! Ti koji si imao pravo govoriti kao gospodar! Ti koji si mogao sebi birati druga-ricu i nametnuti je čitavom svijetu, dao si se tako izi-grati! Bio si poslušan kao kakav dječak, jadnice!«

Ali istovremeno probudi se u njoj i nada. Ako je Antonije bio slabić, pa ga je zato izgubila, mogla bi ga baš zato i lako natrag osvojiti. Ta bio je njezin ljubavnik. A tko da izbriše cjelove koje mu je ona utisnula? Zar stara uspomena nije mogla opet usplamsati poput pla-mena koji se nisu potpuno ugasili? Ona je sva gorjela kao buktinja i zakljinjala se: »Ja ću ga opet dovući! Da, doći će dan kad ću ga oteti Rimu, njegovoj ženi, Okta-viju i svima koji su mislili da su jači od mene«.

Ali se Kleopatra ipak nije pouzdala u nit koja je nekoć Arijadna ostavila u rukama svoga Tezeja, već se

pobrinula i za ostala sredstva1. Oktavije je imao svoje uhode, pa zašto ne bi ona imala svoje? Trebalo se pri-bližiti što više Antoniju, prodrijeti u njegov dom i svim sredstvima prikupiti što više podataka o zajedničkom životu supruga.

Prve vijesti nisu bile povoljne i Kleopatra poče opet očajavati. Sve uhode javljahu da supruzi žive sretno i da još ništa nije narušilo mir njihova kućnog ognjišta.

Ali ona ne popusti. »Ja moram sve vidjeti i sve saznati!« bodrila je ona sebe, »pa makar moje kraljev-stvo ostalo bez podanika. Negdje ću ipak opaziti koju pukotinu«.

Konačno je dočekala prve veće nesporazume među šurjacima, a kad je saznala za onu zgodu s pijetlovi-ma, radosno je odahnula. Napokon! Napokon! Sada je opazila pukotinu koja će uništiti čitavu zgradu. Ona je odviše dobro poznavala An toni ja a da bi vjerovala da će on dugo snositi da ga suparnik zasjenjuje. Od tada je samo nastojala kako će ga potaći da što prije ode iz Rima. Ustrajno i oštroumno, kako to mogu samo ljudi koji se bore za kakvu strast, organizira ona tajnu družbu uhoda dvorjana, slobodnjaka i slugu kojima je bila za-daća da An toni ja što jače podsjećaju na Egipat i na mi-nule dane. Bilo kakva, tobože slučajna riječ, pokoji predmet koji je pripadao Kleopatri, miomiri koji su obično gorjeli u Bruhiju — sve su to bila sredstva koji-ma su se ti ljudi služili. I gataoci su imali svoju poseb-nu misiju: potaći Antonija da ih pita za savjet, a tada redovito i složno ponavljali kobno prorotšvo: »Zvijez-da tvoje sreće blista u zenitu, a Oktavijeva zvijezda hoće je potamniti. Tvoja slava ne podnosi njegove, i

1 Arijadna je pomogla junaku Tezeju, koji je ubio kretskog kralja Minosa, izaći iz labirinta. Nezahvalan junak ostavio ju je kasnije na otoku Naksosu, a ona se od tuge bacila u more. Prev.

169 . . JL.J

kad god se obje zvijezde nađu zajedno, tvoja će potam-njeti«.

Ali Kleopatra je u Rimu imala i otmjenih sa-veznika. Neki Antonijevi prijatelji, kao primjerice Poli-on i Ahenobarbo, zagovarali su gorljivo brak s Oktavi-jom i često su se šalili čudeći se kako je čovjek kao što je Mark Antonije mogao tako dugo podnositi jaram Egipćanke? Ali ostali, oštroumniji, nisu sumnjali da će ta ista Egipćanka jednoga dana opet nadvladati. Tako je primjerice, Kvinto Delije, koji je Kleopatru doveo u Tarz, znao da će ona sve pokušati samo da opet osvoji svoga ljubavnika. A Fontejo Kapito, pouzdanik Antoni-jev, dobro je sudio kad je nakon prve godine braka na-pisao ove riječi: »Da, čini se da je Antonijev brak sre-tan, ali svi jasno vidimo da ga izjeda strašna dosada ...«

Ti su se ljudi dopisivali s kraljicom i obavještava-li je o svemu što je bilo važno, jer su držali da se tre -ba brinuti i o budućnosti. Tako je Kleopatra znala za sve potankosti obiteljskog života Antonijeva, a i za teške za-pletaje koji su prijetili trijumvirima: provale drskih Parta, haranje Sekstovih gusara, uzbune zbog silne skupoće, neplaćanje poreza i ostalo. Sve te neprilike koje su mučile rimsku državu ispunjavale su njeno srce na-dama. A kad je saznala da je Antonije ostavio ženu i novorođenče i otputovao u Atenu, obuze je silna radost.

Nije ona, doduše, još postigla svoj cilj, ali je bar neko vrijeme mogla živjeti u miru, jer je više nije mu-čila pomisao kako Oktavija milovanjem usrećuje njena dragana. Napokon ih je rastavila! I žena je trpjela i dosađivala se baš kao ona. Iako je ta misao nije pot -puno utješila, ipak joj je pomogla da strpljivo podnosi svoju nevolju.

Ali to zadovoljstvo nije dugo potrajalo. Doskora se opet razočarala. Najstrašniji je bio čas kad su joj javili da je Oktaviji pošlo za rukom da u Tarentu izmiri pro-

17V

tivnike. Uživala je poput demona promatrajući svađu i unaprijed se veselila posljedicama, znajući da će se ti-me najbolje okoristiti ona sama, ako savez propadne. A sada su se, eto, sporazumjeli! Strašno!

To je bilo okrutno razočarenje i svaki bi čovjek oča-javao. Ali je Kleopatra odoljela i tome udarcu. Iako je sporazum svečano proslavljen žrtvama bogovima i pučkim svečanostima, štoviše, i zarukama djece, koja su time podvostručile i potrostručile rodbinske veze iz-među porodice Juli ja i Antonija, bilo je jasno da će to izmirenje potrajati kratko.

Antonije je odmah ispunio svoje obaveze. Stotinu trirema1 s čeličnim pramcima, dvadeset izvidničkih lađa i isto toliko liburna2 prešlo je u vlast Oktavijevu. A što je Antonije primio u zamjenu? Prema ugovoru trebao je primiti šesnaest legija i mnoštvo ratnoga materijala. Ali sve to nije još bilo pripravljeno. Trebalo se posve pouzdati u dobru volju Oktavijevu. A tko ga je znao, nije se nadao da će on svoje obveze ispuniti.

Antonije nije ništa sumnjao. Bio je pošten čovjek pa se često prevario misleći da su i drugi takvi. A kako da ne vjeruje ovoga puta kad je posredovala sama Okta-vija, koja mu je bila bezuvjetno odana! Zato se sav mir-no predao svojim veličanstvenim namjerama i otputo-vao u Antiohiju, uvjeren da će Oktavije ispuniti svoju riječ, čim ustreba.

Žena Oktavija pratila ga je na Korkiru (Krf). Bila je nježnija nego obično i ponosna zbog usluga koje je učinila mužu. Ali se trebalo rastati. On će u Malu Aziju da sve pripravi za vojnu, a ona natrag u Rim gdje će se brinuti da Oktavije točno \zvrži ugovor, čim to bude moguće.

1 Lat. troveslarka, galija s trima redovima veslača.2 Liburna (brigantina), malena lađa s jednim četverokutnim jedrom. Prev.

171

;:*»j#«j

Antoniju je prva briga bila kako da pribavi novac. Bez njega se nije moglo ratovati, a novca niotkud. Sva-ki bi vojskovođa pustošio zemlju, plijenio hramove i od pučanstva utjerivao otkupninu. Ali ta su vrela bila već iscrpljena. Na Italiju se nije moglo ni pomišljati, dok je Grčka bila nalik na iscijeđeni limun... Preostale su jedino bogate azijske pokrajine, gdje se nadasve plodno tlo obrađivalo savršenim metodama i donosilo obilatu žetvu. Ali vlasnicima je bilo već dodijalo da rade samo u korist Rima, pa ne htjedoše plaćati teške poreze. Uče-staše nasilja i grabeži. Mnogima rimski vojnici raskoliše glavu samo zato jer su se oduprli kad su im htjeli sve oduzeti. Takvim se postupkom, dakako, ništa valjano nije moglo postići i trijumvir je bio u teškoj neprilici.

Bilo bi krivo, a i nevjerovatno, kad bismo ustvrdili da je jedino besparica nagnala Antonija natrag Kleopatri. Istina, više bi se puta, kad bi se njegovi ubirači poreza vraćali praznih ruku da jave o svojim neuspjesima, sje-tio blaga Legida, koje je bilo pohranjeno u nepregled-nim podzemnim prostorijama. Da nije otišao iz Egipta mogao se služiti blagom po miloj volji i opremiti vojsku koja će mu pribaviti svjetsku vlast. Ali čemu misliti na ono čega više nema? Ipak je njegova misao dalje lutala sobama kraljevskog Bruhija, gledajući drugu kraljicu, njene velike tamne oči, njezin slatki drski smiješak i zlatnu boju njene kože... Ah — njeno tijelo! Čovjeka bi nešto potreslo kao groznica kad bi na to pomislio. Rukom se uhvatio za čelo. Bilo je sve znojno ... Kakva je to morala biti žena kad se on još i sada sav tresao čim se nje sjetio! I u Rimu mu se često učinilo da je gleda kako ga zove na milovanje. I u samom naručju Oktavijinu često bi mu se činilo da grli Egipćanku. Ta-kva su ga priviđenja strašno smućivala. Antonije je bar na neko vrijeme bio krepostan muž koji se pošteno bo-

rio protiv napasti i odbijao sve što ga je podsjećalo na Kleopatru. Ali ovdje — u ovoj mekušnoj i mirisavoj zemlji — sve je bilo drukčije. Neprestano se sjećao svoga boravka u Tarzu, a mozak su mu ispunjavale sli-ke od kojih se palila krv u žilama. Bio je nemoćan pred silom uspomena. Svuda je vidio samo Kleopatru, mačju dražest njena tijela, otmjene kretnje i istančan ukus njenih haljina. Svuda je slušao samo mekan i skladan kraljičin glas koji je sve jezike pretvarao u gozbu.

Da bi bio zadovoljan da se nađe uz njega? Bi li požuda za dragom puti dostajala da svlada društvene spone, interese, osjećaje — sve što je trijumvira vezalo uz rimsku tradiciju? Tko bi znao! Kako bilo da bilo, nije se lako osobodio onoga što mu je nalagala savjest. A kao da su ga i prilike obilato potpomogle u tome. Od Oktavija nije bilo ni glasa. Obećana pojačanja nisu stigla, a dobro obaviješteni ljudi govorili su da uopće neće stići. Ta nezgodna situacija pogodovala je zloj klici u srcu Antonijevu. Svakim je danom više mrzio svoga druga i šurjaka, koji će svojim nepoštenjem po-kvariti sve njegove lijepe namjere. Stoga nije čudo što je Antonije stao bjesniti spram svakog koji je bio uz Oktavija. Pomalo mu je postajala sumnjiva i sama Okta-vija, kako god bila dobra i uslužna. Zar to i nije neopros-tiva krivnja: biti sestra Oktavijeva? A ona, jadnica, bila je odsutna i nije se mogla braniti. Odsutnost i daljina uvijek varaju i obmanjuju. Neke nam se osobe čine bolje i vrednije, a neke opet nestaju kao u magli. Tako je Antonije pomalo zaboravljao blagu milost svoje žene. Zasjenila ju je blistava slika neodoljive ljubavnice — Kleopatre.

Fontejo Kapito pomno je motrio svoga gospodara i razumio borbu u njegovoj duši. I jednoga dana pota-kao ga je na konačnu odluku.

173

ii8t§

Glasnik je bio donio nepovoljne vijesti. Na Pelopo-nezu utjerana je tek četvrtina svote koju je Antonije tražio.

— Sav novac koji trebaš posudit će ti Kleopatra —reče Kapito Antoniju, kojega je vijest o novom neuspjehu strašno ražestila.

Antonije zatetura kao da ga je netko iznenada uda-rio.

'— A odakle to znaš?— Ona mi je sama naložila da ti to kažem.Što? Zar je na njega još mislila? Nakon uvrede koju

joj je nanio, ona još želi njegovo dobro? Čini mu se da sanja. Bojažljivo pogleda Kapita. Boji se da će taj po-reći što je čas prije izustio. Ali ne! Kapito mu sve lije -po objasni kako se Kleopatra uvijek živo zanimala za sve njegove namjere, jer ga još ljubi. 0, čudo od ljubavi, koja umorna i zablaćena opet uskrsava ili bolje — poka-zuje kako nikada nije ni prestala živjeti! Antoniju se po-vratila stara snaga i zanos. Bilo je to udivljenje čovjeka koji je ozdravio od dugotrajne bolesti, a sad se vraća u život koji mu se čini ljepšim i zanimljivim nego što je mislio.

Fontejo Kapito nije trebalo da se trudi, kao nekoć Kvinto Delije, da kraljicu skloni na putovanje. Ona je bila spremna. Minulo je vrijeme ljubavnih igrarija. Ri-ječ je bila o tome da opet i zauvijek pridobije Anto-nija i sa svojom suparnicom zapodjene borbu u kojoj će svakako nadjačati ona koja bude spretnija, strpljivija i bezobzirnija. Njeni su je pristaše obavijestili o teško-ćama u koje je zapao Antonije. Znala je da se sprema na vojnu a da nema ni novaca ni četa. Trebalo mu je, dakle, svakako pomoći. Učinit će to ona. U odsutnom času pomoći se ljubavniku da pobjedi.

Brzo su se opremale lađe koje će Antoniju odnijeti zlatne šipke, ratne strojeve, tegleću marvu, žita u obi-

174

Iju — ukratko: sve što mu vojska treba. A kad je sve bilo u redu, razapela je kraljevska galija svoja grimizna jedra... Crnci iz zemlje Kuša1 pograbiše vesla sa srebr-nim dršcima, a preko podatnih valova koji su se pred njom svijali kao veslačeva leđa hrlila je Kleopatra u pomoć svome ljubavniku.

Toga puta čekao ju je Antonije u Antiohiji, gdje je nekoć — prije punih pet godina — između palma i ced-rova počeo snatriti o njenoj ljepoti. A one večeri kad se na obzoru pojavila njena galija i kad ju je opet vidio kako se nagnula na pramcu kao da za sobom želi po-tegnuti lađu, navrli su osjećaji kao plima .. Pred očima mu se smrklo a u ušima mu počelo zujati. I kroz gomilu koja je oduševljeno klicala poveo ju je u Palaču Seleu-cida, koju je za nju uredio takvom raskoši da se mogla natjecati s Bruhijem.

Kad su se našli sami, nisu govorili ni riječi. Toliko je vremena minulo od rastanka, toliko se toga dogodilo da im se činilo kao da se više pravo i ne poznaju. Zar je to zabrinuto lice sina Bakhova? A i na njenu obrazu urezala je bol svoj trag, premda je Kleopatra bila još mlada i ljepša nego ikada. A usta, iako su joj još bila živa i svježa poput prepukla ploda, ipak su bila nekako bolno nategnuta i drugačija nego nekoć. Nije više gledala onako bistro kao prije. Nad njom je bila protutnjala olu-ja dok je čelo izranila na grebenu strasti... Njeno srce, njeno maleno kraljevsko srce, koje je težilo samo za vla-šću, upoznalo je ponizan zakon žudnje i suza. I u času kad je trebalo slaviti pobjedu, razdirali su joj dušu svakovrsni suprotni osjećaji. Iako ju je svu bio zaokupio čar dragoga bića, ipak se u sebi pitala treba li ljubiti čovjeka koji ju je ostavio izabravši drugu ženu.

1 Zemlja oko gornjeg Nila, na jugu Egipta. Prev.

175

— Na što misliš? — iznenada upita Antonije hrapavim glasom koji je odavao bojazan: što će ona odgovoriti?

— Mislim da me više ne ljubiš i da me nikada nisiljubio.

— Ne govori tako!Ali ona je bila odlučila da mu najprije predoči sve

što je zbog njega pretrpjela, pa da tek tada pokaže veli-kodušnost svoga praštanja.

— Da si me doista ljubio, ne bi me nikada mogaoonako ostaviti! Izdati me nakon tolikih obećanja! Ostaviti me samu, poniženu i ucviljenu!

Antonije kleče pred nju i kao pravi pokajnik poku-ša sa sebe skinuti krivnju. On ju je ljubio, pa je i sada ljubi. Ni jednoga časa nije prekinuta veza koja ih je spajala.

A pošto je kraljica još šutjela on produži:— Što ti znaš kakvi su se događaji zbili? Što znaš

o političkoj nuždi kojoj sam se morao pokoriti, o bolimakoje sam podnio?

Ali je ona ostala pri svome:— Da si me doista ljubio ...Nije dao da dovrši. Skočivši odjednom na noge, na-

glo ju je obuhvatio objema rukama i svoje drhtave usne utisnuo u njezine.

— Oprosti mi! Reci da mi praštaš!Kleopatrin otpor je slabio. Krajnjim je naporom ok-

renula glavu, kao da je još neumoljiva i nepomirljiva.— Jadnoga mene! — klikne on. — Moja žudnja za

tobom nikada nije bila jača nego ovoga časa kad me spunim pravom i mrziš i proklinješ!

Ona ga je gledala kroz sjenu svojih dugih trepavica. Nešto joj je steglo grlo, a pritajena ljubav planula je punim žarom.

— Da, proklinjala sam te, ali da mrzim... kako bih to mogla?

Napokon se zagrliše bezumno i strasno, kao da me-đu sobom žele smrviti uspomenu na sve što ih je rasta-vilo. I doista, u prvom su trenutku zaboravili svu lukav-štinu, izdajstvo i srdžbu. Svega nesta što nije bila sreća, neizmjerna sreća što su opet zajedno ... Zapali su opet u onaj žar koji im je toliko godio i bez kojega su mogli samo životariti. Vrijeme dok su bili rastavljeni činilo im se kao neki velik prazan prostor. Sada su opet našli tajne putove sudbine koji su ih već jednom doveli jedno drugome, da odsad zajedno ustraju do kraja. Makar što se odsad dogodilo, oni će ići zajedno, rukom o ruku, poljanama borbe i pobjede, a nakon svega — ako budu mogli sami izabrati čas odlaska — zajedno će otići s po-zornice. Jedina mogućnost i jedina im je briga da se jed-no drugome preda što potpunije i što mahnitije.

Antonije je imao mnogo okapanja dok mu je Kleopa-tra oprostila što je učinio. Znao je da je kriv, pa je po-nizno poput obična roba ispunjavao njene i najsitnije željice. Nikada nije bio tako odan i tako obazriv. Ona je voljela književnost pa joj je poklonio dvjesta tisuća papirusa koje je ugrabio u Pergamu za knjižnicu koju je ona sagradila u Aeleksandriji. Ona je voljela i ostale um-jetnosti i on bez krzmanja opljačka mnoga svetišta i naloži da se sve te dragocjenosti prevezu u Aeksand-riju. Darivao joj je kraljevstva kao što neki ljudi boga-tim nakitom obasipaju ljubljenu ženu. Osposobljen vla-darskom vlašću, raspolagao je rimskim pokrajinama. Nakon bogate Fenikije koju je izgubio na okladi, predade Egiptu Kilikiju, Halkidu1 i nabatsku Arabiju. Kraljica htjede povrh toga i Judeju, zemlju palmi i miomirisa s Jeruzalemom, gdje se nakupilo zlata s četiriju strana

1 Glavni grad Eubeje (danas: Negropont) — duguljasta otoka uz sjeveroistočnu Grčku obalu. Prev

176 12 Kleopatra 177

svijeta, ali je Herod bio svoje prijestolje učvrstio teš-kim borbama, pa ga nije bilo lako maknuti. Antonije je, osim toga, trebao njegovo savezništvo, pa mu je ostavio krunu pod uvjetom da Kleopatri šalje dohodak svojih najljepših imanja, tako da su otada i palme u Samuriji i ruže u Jerihu rasle i cvjetale samo za nju.

Neki Antonijevi prijatelji koji su ga pratili u Aziju osuđivahu oštro što tako slobodno i bezobzirno raspo-laže rimskom imovinom. Najviše je prosvjedovao Aheno-barbo, koji se uvijek usuđivao reći glasno ono što ga je tištilo. Ali sav lud od ponosa i ljubavi, Antonije im govori: »O kratkovidni ljudi, zar ne vidite kako se veličina Rima očituje u velikodušnosti a ne u osvajanjima i pos-jedima. Rim može biti velikodušan i darežljiv, jer je bogat!«

I doista, zar je bila loša politika: jačati i bogatiti onu koja je htjela postati njegova žena, a ne samo savez-nica. Kleopatra se, naime, nije odrekla starih svojih na-mjera. Iskustvo ju je poučilo da joj dotadašnji način nije valjao. Već se dvaput temeljito uvjerila kako sreća lako izmiče i kako netragom nestaju krune koje već držiš u rukama. Ovoga puta ona se neće zadovoljiti nam-jerama i obećanjima. A zar to nije bilo pravedno kad će Antonije obnoviti svoju moć zahvaljujući egipatskom blagu. Ona će mu pomoći da osvoji Perziju i ta će ga po-bjeda uzdignuti iznad svih. Zato želi da mu bude pravom drugaricom kad se jednoga dana u trijumfu bude uspi-njao na Kapitol.

Ti skladni interesi uvjerili su mnoge ljude da Kleo-patra nije bila ništa drugo doli hladno proračunato stvo-renje koje je sve izmjerilo i sve proučilo služeći se An-tonijem kao pogodnim sredstvom. I valja priznati da je ona svjesno provodila svoje namjere i da je odlučila vladati mjesto slabog trijumvira onako kako to budu tražili njeni interesi. Ali zar se ljubav doista ne bi mogla

složiti s interesima? Zar je Kleopatra manje ljubila Antonija zato što se nadala da će uz njega postati ca-ricom svijeta? Dakle: ljubav i slovoljublje ne narušavaju jedna drugu, već vidimo, dapače da su ta dva osjećaja često tako isprepletena da ih pravo ne možemo ni raz-likovati. Ta dva osjećaja stvaraju čelične spone koje često uzalud kida i sam udes. Eto, dakle, što hoće ta razborita žena: uhvatiti se za Antonija, sjediniti svoju sudbinu s tim dragim i zamamnim čovjekom koji je ujedno i moćan imperator — i imati ga u rukama poput stvari koju joj nitko više neće moći oteti... Eto, to će ona pokušati svim sredstvima, ne obazirući se pri tome ni na zakone ni na bogove.

AH bilo je ozbiljnih i teških prepreka. Ponajprije, dakako, brak s Oktavijom. Rastava braka nije u Rimu bila rijetkost; nije se bilo teško ni rastati ni ponovo oženiti. Nekoć je jedino preljub bio valjan razlog, jer su tada ljudi štovali bogove i domaće ognjište. Ali sve se to promijenilo, a supruzi su se rastavljali često zbog kojekakvih sitnica. Pretor bi, primjerice, odobrio rastavu braka ako su supruzi izjavili samo da se ne slažu, jer su im ćudi odviše različite; a često muž ne bi uopće na-vodio razlog, nego bi jednostavno napustio majku svoje djece jer mu se više nije sviđala ili bi zavolio koju dru-gu. Ali kako da Antonije nanese tu uvredu ženi kakva je bila Oktavija — i po rodu i po svojim svojstvima? Što da joj prigovori? Ali to nije bilo sve. Jedan stari zakon, što ga spominju već Dvanaest ploča1 zabranjivao je svaki brak između rimskih građana i stranih žena. Na taj se zakon uvijek uvelike pazilo, pa bi se svi Rimljani strašno uzbudili kad bi ga prekršio prvi građanin Re-publike.

1 Prvi {risani rimski zakoni (450. p. n. e.). Bili su urezani u 12 željeznih ploča. Prev.

178 179

Antonije je laskanjem i milovanjem nastojao uvje-riti dragu bezumnicu kako je opasno i nerazborito to što od njega traži. Ispričavao se bijesnom svjetinom, koja je uvijek pripravna da ruši idole, i koja lako može prijeći na Oktavijevu stranu, a i Senatom, koji bi ga se gnušao.

Ali Kleopatra nije popuštala tražeći od Antonija pu-nu zadovoljštinu.

— A kako je mogao Cezar? — podsjeti ona Antonija. — On je bio oženjen Kalpurnijom, pa su mu smetaleiste zapreke kao tebi, a ipak ne bi oklijevao da pojedesa mnom svadbeni kolač (confereatis) koji posvećujebračne veze. Cezar bi imao smjelosti da me pred čitavimsvijetom proglasi svojom ženom.

— Da, nakon svog povratka iz Perzije — primijetiAntonije — Kad bi glas pobjede bio tako silan da zagluši sve optužbe. Pa i ja, kad budem osvojio ...

No, Kleopatra je već jedanput gorko iskusila što bi se sve moglo dogoditi ako dopusti Antoniju da joj iz-makne. Nije više htjela čekati. Ona je, doduše, u prvoj tronutosti oprostila Antoniju, ali to oproštenje trebalo je naknadno zaslužiti. A to se moglo postići jedino bra-kom. Tako ga je neprekidno mučila ljubomorom, pri-govorima i krutim šalama na račun »zakonite žene« Ok-tavije.

Antonije je osjećao da je zarobljen za čitav život. Kandže te lijepe tigrice još su više raspirile njegovu strast. Nije se više mogao vratiti kreposno-dosadnom bračnom životu nakon svega što se dogodilo. Kleopatra ga je opet zaokupila poput groznice svojim divljim dra-ganjem. A onda »scene« koje mu je pravila, pa nesvjes-tice ...

Konačno je morao pristati. Svadba je bila predvi-đena za prve dane proljeća, prije nego što će vojska kre-nuti na put.

Kad su prijatelji Antonijevi saznali za Kleopatrine zahtjeve, stali su očajno lamati rukama. Kvinto Delije, Fontejo Kapito, Planko i još neki, koji su se ponosili njenom milosti, morali su šutjeti, ali ostali, neosvojivi, nisu se skanjivali glasno kazati što misle. Oni su taj brak smatrali buntovnim činom i nečuvenom sablazni, što bi moglo preokrenuti čitavu rimsku politiku. Sva će se javnost uzbuditi zbog preziranja najstarijih tra-dicija! Uvrijeđeni patriciji pristat će listom uz Oktavija, a kako će tek taj pobjesniti kad sazna što je Antonije učinio njegovoj sestri! I tko da predvidi sve strašne posljedice?

Antonije je dobro znao da je sve to istina, ali se kolebao i odgađao konačnu odluku. Da prestraši Kleo-patru i pokaže joj opasnost kojoj se izvrgava, saleti je da popusti barem malo. Brak će se sklopiti i službeni zapisnik pohranit će se u Antiohiji i Aleksandriji, ali sve dok rat ne završi Senatu se neće ništa službeno javiti. Kleopatra pristade, i tako je Antonije imao dvije žene: bogatu Egipćanku i Oktaviju, kojom se oženio prema svečanim obredima latinske monogamije1.

To se nije moglo uskladiti. Kako da isti čovjek bude i egipatski kralj i rimski imperator? Kako da prokonzul vlada poput satrapa i uzme više žena? Ali Kleo-patrinu ljubavniku posve se pomutila pamet. Uvijek mu se — od njegovih mladih dana — smiješila sreća; nikad ga nisu sputavali ćudoredni običaji, pa je najposlije mislio da je sve moguće i da ga sreća neće iznevjeriti. Nije zapravo znao kamo da krene i koju da izabere, pa je htio zadržati sve pogodnosti. Jer kako da stupi pred svoje saveznike, on — trijumvir! — ako odbaci Oktaviju i zablati rimsko ime? A kako opet da odbije kraljicu koja mu je pružala svoju ruku, punu ljubavi i blaga?

1 »Matrimonium justiun«.

im 181

Antonije je bio sav opijen životom, a nijedna teža nezgoda nije ga još naučila umjerenosti. Čitav se svijet pružao pred njim kao široko polje zasijano žitom koje pripada samo njemu.

Prigodom svadbe Kleopatra je na dar dobila i Kre-tu, gdje uspijevaju najdragocjenije vrste drveta od svi-jetla javora i ebanovine do raskošna sandalova drva i prekrasna meleza1, od kojega prave ponajviše jarbole ponosnih lađa.

Kleopatra je znala što to sve vrijedi, ali još nije bila zadovoljna. Ona je tražila veće žrtve, kao prava bo-žica. Pošto Antonije neće da odmah posve odbaci Okta-vi ju, mora joj barem obećati da je nikada više neće vid-jeti.

Čovjek koji voli u svom domu mir — veli stara poslovica — ne gleda na obećanja. Uostalom, Antonije se posve odvratio od Rima, očaran Orijentom, pa što će mu čuvarica njegovih Penata2! Ta, ona se ionako brine samo o svojoj djeci, mislio je Antonije, ali se pre-vario. Stidljiva i otmjena njegova žena, koju su Atenja-ni uspoređivali sa svojom Minervom, nije bila samo dobra i odana supruga, već i žarka ljubavnica koja je željela da potpuna sudjeluje u bračnoj sreći. Antonije to nije slutio jer je bio slab psiholog.

Otkako su se na Korkiri oprostili, Oktavija je ne-prestano mislila na svoga muža. Više ga nije mogla oba-sipati milovanjem, pa je odlučila da mu ugodi drukčije. Antonije mora djelotvorno osjetiti njenu ljubav. I odmah se dade na posao; da sakupi što više novaca, živeža, op-reme i svega što treba vojskovođi za njegove vojnike. Pošto nije mogla sklonuti Oktavija da ispuni svoje ob-veze, sakupi dugotrajnim trudom i nagovaranjem oko

1 Od roda konifera. Uspijeva u južnim zemljama. Uzraste često i 40 metaravisoko. Od tog drva dobiva se i terpentin. Prev.

2 Kućni bogovi u Rimu.

182

dvije tisuće dobrovoljaca iz najotmjenijih porodica, op-remi ih na svoj trošak i s njima otplovi u Grčku. Srce joj je življe zakucalo kad je pomislila kako će ti smioni i sjajno opremljeni vojnici štititi njenog Antonija.

Kad je Antonije saznao što je za nj učinila njegova zakonita žena, sav se prenerazio. Nije on hotimice činio zlo, a nije bio ni toliko pokvaren da ne bi osjetio kada bi kome što učinio. Najgora mu je mana bila slabost. Lako je on počinio nešto ružno, ali bi se poslije toga djetinjski nadao da će sve opet biti dobro, kao da se ništa nije dogodilo. On je vidio samo sadašnjost, koja bi redovito zamračivala sve ostalo. Kad se oženio Kleo-patrom, zaklevši se da Oktaviju nikad više neće vidjeti, pouzdavao se u vrijeme i udaljenost, koja sve mijenja, a očekivao je pouzdano i kakvu pomoć bogova, koja ga do tada nikada nije iznevjerila. I tako je najednom upao u zamku iz koje nije bilo izlaza. Trebalo bi krenuti ili lijevo ili desno, a nikud se nije moglo. Zar da odbije pomoć koju mu šalje Oktavija? A opet: kako da primi velikodušni dar a da joj ne zahvali ni jednim poljupcem? To bi bilo ružno i odvratno! Pa što, dakle, da učini? Uz njega je, naime, bila čarobnica Kleopatra, koja je ljubomorno čuvala svoja prava ne odstupajući ni od jednoga.

I uskoro započeše bučna objašnjavanja.— Već se spremaš kako da pogaziš svoje obveze!

— prigovarala je ogorčeno nova žena.Na te se riječi Antonije zamislio. Kao da se okame-

nio. Njegove obveze! A koje bi to trebao ispuniti? Naj-novije nisu nikada najslabije, a osim toga: oko njegova vrata svijale su se ruke svježe poput potočića, na usna-ma je osjećao med, pa pogledi u kojima se zrcalila bes-krajna slatkoća iH bljeskanje koje naviješta oluju. Taj je pogled za čovjeka koji ljubi kao on bio strasniji od svih munja i gromova!

183

Ali mu se u duši često javljala i Oktavijina slika. Otkad je stigla u Atenu, kao da je ta slatka žena pomalo preuzimala nad Antonijevom dušom vlast koju je nad njim imala pune tri godine. »Zašto ne dolaziš«, nježno ga je pitala u jednom pismu, a te riječi uvijek su mu ječale u ušima. »Jesam li te čime ozlovoljila? Mislila sam da ću ti ugoditi ako ti sama dovedem vojnike i ratnu opremu koju trebaš. Zar sam se možda prevarila? Čula sam da ćeš doskora na svoj veliki pohod. Pa zar da te ne zagrlim prije polaska? Ako mi dopustiš, doći ću ja k tebi. Ili da te ovdje dočekam? Ta ja ne živim za drugo nego da tebi služim. A ako ipak ne želiš mojih usluga i ako bude moje čekanje uzaludno — što će biti od mene?«

Ova nježnost i odanost duboko je potresla Antonija. Rado bi joj odgovorio, jer ga je mučila savjest. Ljubavi je, naime, nestalo u njegovu srcu, ugasio se plamen što ga je u njegovoj duši na kratko vrijeme raspalila kre-posna Rimljanka.

Čudan je to bio čovjek. Toliko se naslađivao živo-tom, činio mnogo zla, a u isti čas se domišljao kako će to zlo popraviti. Mnogi suvremenici potvrđuju da je gor-ko plakao kad je dočuo za smrt strašne Fulvije, kojoj je tako slabo naplaćivao bračnu odanost. Danas se opet uzbuđivao zbog Oktavije. Bila je to neka čudna sućut, površna sentimentalnost kakvu ljudi često sačuvaju pre-ma ženama koje su nekoć ljubili.

I on se stade samom sebi ispričavati:»Otići ću samo na tri dana. Tri dana! Što će time

izgubiti nova žena koja će me imati čitava života?«Ali sumnjičava Kleopatra brzo opazi da se nešto

sprema. Ona je u životu mnogo prepatila a da bi ikome išta popustila. Odsad će ona ljubomorno čuvati svoj posjed i braniti ga od svake vanjske sile. Što se nje tiče sve ostalo? Zar suze napuštene žene? Ili grižnja savjesti

onoga koji je i nju jednom napustio? Ne, ne — ona neće popustiti. Antonije neće više nikada vidjeti Oktavi ju. Vojne su pripreme znatno uznapredovale. Čitava je An-tiohija bila velik vojnički tabor. Svakoga su dana kroz defnejska vrata prolazile kohorte. Vojnici su stupali tako čvrstim korakom da je odjekivalo nadaleko. Pa sjajna konjica s dugim kopljima! Sve sama mlada i smiona lica. Zajedno s Grcima išli su Gali za svojim stjegovima. Na koncu je dolazila prtljaga: mazge koje su se svijale pod teškim teretom, deve natovarene poput lađa i velika kola koja su strašno štropotala. A kad je prošla jedna kolona, slijedila je druga, pa treća, jer je vojska bila velika i dobro opskrbljena.

Za nekoliko dana, dakle, otputovat će Antonije. Nestat će ga negdje u plavim ravnicama Mezopotamije, a Kleopatra će opet ostati sama. On se neće dugo vra -titi, a tko zna kakve opasnosti vrebaju na nj, jer su Parti bili na glasu kao vojnici i previjani lukavci. Sve je to uznemiravalo kraljicu. S tugom u srcu pomišljala je na kratkotrajne naslade neoposivih dana i noći, koji će domalo nestati — u nepovrat možda ... Mučila ju je i oz-biljna briga. Antonije nije, doduše, prekršio svoje obe-ćanje. On nije preplovio onaj komadić mora što ga je dijelio od Grčke. Ali je Oktavija još bila tamo da ga čeka, da mu se nada i da mu neprestano šalje poruke. Kleo-patra je, doduše, znala da je Antonije posve sapet nje-nom ljubavi, kako je to svakog dana iznova pokazivao, ali se ipak bojala da bi joj mogao i kradomice izmaći i vratiti se ma i na čas Oktaviji. Zato bi Oktavija morala u Rim prije nego što se ona vrati u Egipat. Tako će steći bar tu gorku zadovoljštinu da je Oktavija više od nje udaljena od njihova zajedničkog muža.

Kleopatra je već nekoliko puta zahtijevala da Anto-je uredi te stvari onako kako je to ona zamislila. Ali joj to do tada nikako nije polazilo za rukom. Atonije, do-

184 185

duše, nije njene zahtjeve odbijao naprečac, nego se samo nećkao i izmicao, što je za nju bilo isto kao da odbija. Zato pomalo u njenu srcu uskipi žestoka srdžba. Mrko je gledala preda se skupljajući svoje lijepe obrve.

Jednoga jutra bila je još tmurnija nego obično. Pri-je no što će na posao, da obiđe vojsku, Antonije je njež-no zapita:

— Ti si žalosna? Što te muči?— Ti to dobro znaš! Ne mogu podnositi da nam je

Oktavi ja tako blizu — odgovori ona namrgođena.Antonije učini kao da mu je to ravnodušno.— A zašto bi te ona smetala, kad je i ne vidimo?— Došla je samo meni prkositi! — odvrati bijesno

Kleopatra.Antonije nije više pokušavao da je uvjeri kako se

bez razloga uzbuđuje, jer je znao da bi to bilo uzaludno, već samo samilosno prošapće:

— Jadna žena! — i brzo izađe. Vani ga je čekao odred konjice.

Pošto je Kleopatra ostala sama, učini joj se da je strašno nesretna.

Antonije je spreman da je ponovo izda i poduzme štošta iza njenih leđa. Poput svih strasnih i nezasitnih ljudi, Kleopatra si je razdirala srce svakojakim umišlje-nim bolima čim joj se ne bi ispunila kakva želja. Još joj je zvučala u ušima uvreda:

»Jadna žena«! Ah, kako je on to rekao! Kako sami-losno ...! Je li to dokaz da optužena nije kriva, bar ne onako kako to ona misli? Da li Antonije još ljubi Rim-ljanku? Možda ona još nije izgubila svu vlast nad nje-nim Antonijem. On je prema Oktaviji još obziran. To je Kleopatru strašno mučilo jer ona bi najradije prisvojila sav svijet. Ona neće biti spokojna dok se Oktavija ne udalji. Tek tada će se njena ljubomora smiriti.

Kad se Antonije navečer vratio miran i zadovoljan poput čovjeka koji je savjesno obavio svoj posao, doče-kala ga je Kleopatra vrlo hladno i neprijazno. Bila je odlučila da ne bude Ijubezna prema njemu tako dugo dok Antonije ne udovolji njenim željama.

— Ti žrtvuješ našu sreću ženi koja ti više ništa nebi smjela značiti — primijeti jetko Kleopatra.

— Pa i ne znači, jer ljubim samo tebe. Što ti, dakle,smeta?

— Ali s njom ipak postupaš vrlo obazrivo.Toliko su puta već raspravljali o tome da se njemu

činilo suvišnim ponovo dokazivati i opravdavati se.— Kako je mrziš! — odvrati on, kao da želi reći:

kako si nepravedna!Taj prigovor razbijesni Kleopatru dokraja. — A tko mi jamči da je ti više ne ljubiš? Ni poljubiti se više nije dala odbijajući ga žestoko — kad joj se htio približiti.

— Šta zapravo hoćeš? Kakav novi dokaz od menetražiš? — zapita on turobno jer mu se činilo da mu netko oduzima osnovni uvjet života.

Na stolu je bio pripremljen list papirusa.— Piši! — zapovjedi mu ona — i naloži Oktaviji da

smjesta otputuje u Rim!Antonije nije ni prema kojoj ženi bio neotesan i

grub. Pa kako da bude sada tako nezahvalan i neljuba-zan baš prema onoj kojoj je toliko dugovao ...? Oklije-va. Ruku nije ni maknuo s koljena.

— I još veliš da me ljubiš! — promrmlja ona krajnjega i topli dah dotakne mu se lica.

On zna da na sebi nikad više neće osjetiti taj božan-ski dah ako ne popusti. Da će morati otići u boj bez za-grljaja koji ljudima ulijeva snagu i obećava slavu. Ako bude morao otići tako, činit će mu se da sve zajedno

186 157

nije bilo vrijedno truda i da će mu se njegov veliki rat -ni pothvat izjaloviti.

Kleopatra mu utisne pisaljku u ruke.— Piši! — reče mu opet — piši!Polako i teško, kao da ne može naći pravih izraza,

sastavi Antonije pismo.— A sada potpiši!On posluša.Sve je bilo spremno. List omotaše oko štapića i za-

tvoriše pečatnim voskom koji je naličio na svježu krv koja je navrla iz neke duboke rane. Glasnik je bio spre-man da primi list i odmah da krene na put.

Čas kasnije ulicama je odjekivao oštri kas. Glasnik je jurio prema Seleukiji da se ukrca u lađu koja će ga za nekoliko sati odvesti u Pirej.

Nježna žena brojala je dane ne znajući zašto se An-tonije ne javlja. Minulo je već mjesec dana otkako je stigla u Atenu, čekajući neprestano odgovor na svoja pisma. Njena je okolina uglavnom već znala što se do-godilo. I Oktavija je čula da se Kleopatra iskrcala u Aziji kako bi Antoniju pomogla svojim zlatom. Govorilo se i to da su sklopili politički savez. Neki su dapače ne-što naklapali o tajnom braku. Ali poštena duša, kakva je bila Oktavija, nije mogla tako lako posumnjati u mu-ža. Bili su potrebni jači razlozi da je doista uvjere u strašnu istinu — ponajprije priznanje samoga Antonija. Ali on se nije usudio biti potpuno iskren. Izgovarajući se da mora iznenada otputovati iz Antiohije prije nego što je u prvi mah mislio, javio joj je hladno kako žali što joj ne može zahvaliti, pa neka se odmah vrati u Rim.

Oktavija se prenerazila kad je pročitala to neprijaz-no pismo, koje kao da nije napisao njen dragi muž već netko drugi. Jedino je potpis bio Antonijev. Što se do-gađalo? Najednom joj u srce prodre sumnja i ona jasno progleda. Spoznala je strašnu istinu: Nisam više ja ona

I koju on ljubi! I premda nije voljela laž, ipak je žalila za jučerašnjim danom kad još nije znala za svoju ne-sreću. Sad je više ništa nije moglo umiriti i prevariti. Sad je do kraja trebalo iskapiti gorak napitak spoznaje.

Odmah sutradan prijeđe preko Ilizosa pokoravajući se nalogu onoga koga je uvijek priznavala svojim gospo-darom. Lice je bila prekrila koprenom da joj Atenjani ne vide uplakane obraze kad odlazi iz lijepoga grada igara i pjesama, gdje je, okrunjena mirtom i lovorom, provodila sretne dane sa svojim Dionizom. Pošla je sa-ma kao Agara, Penelopa ili Ariadna i mnoge njene se-stre kojima je muška nestalnost izranila srce.

Kleopatra je slavila pobjedu. Čvrstim je rukama držala uzde na kolima svoje sudbine. I opet je silnom strašću planula za Antonijem, kao uvijek kad bi podle-gao njenoj volji. Voljela bi da ga nikada više ne mora ostaviti, ali je došao čas rastanka, kad je Antonije kre-nuo u daleke, neznane zemlje, da poput Jazona i on odande donese kakvo zlatno runo ... Ona ga je otpra -tila do Eufrata. Uvijek je bila uz njega — čas na konju kao Talestra, kraljica amazonka, čas opet u dubokoj i mekoj počivaljci, okićenoj nojevim perjem, koju je no-silo dvanaest Nubijaca. Počivaljku su zastirale svilene zavjese, a kad bi puhnuo vjetar vidjela bi se dva tijela, usko priljubljena jedno uz drugo .. . A navečer bi robovi razapeli grimizan šator, izvezen zlatom, i zapalili velike buktinje od smole, koje su radosno gorjele i pucketale.

Ondje je još jednom njih dvoje podgrijalo svoje li-jepe snove. Antonije će se doskora vratiti i svečano pro-glasiti Kleopatru svojom ženom. Ujedinit će tada obje krune koje su donijeli jedno drugome. Čitav će svijet biti njihovo carstvo, palača njihovih radosti i beskrajan vrt njihove slave. Jer oni su slavu i ljubav uvijek slije -vali u jedno. Kad budu slavniji i veći od svih, njihova će ljubav biti najljepša.

188 189

Ujutro prije rastanka zagrle se još jednom. Kleopa-tra se duboko zagledala u njegovo lice, kao da želi upiti u dušu lik ljubavnika prije nego što ode. I duboko uz-dahne:

— Sutra! Dapače, za nekoliko trenutaka i moje teoči više neće vidjeti.

— A moje će tebe uvijek gledati — odvrati Antonije— jer ti si uvijek uza me, kao Sunčeva svjetlost po danuili treptanje zvijezda po noći.

Kako bi ga što dulje vidjela, uspne se ona na brežu-ljak koji se dizao usred ravnice. Nedaleko je jurila riječ-na bujica, udarajući o kamenje da si prokrči put, sva zapanjena, drhtava i bučna.

Kad je Antonije prispio na drugu obalu, okrene se još jednom i mačem opiše širok i blistav krug. Zrak je bio proziran, zemlju je pritisla jaka svjetlost a svuda bujala sočna zelen... Kao da mu je najednom velika sjena Aleksandrova pokazala put, Antonije se trgne, na-glo potjera konja i jurne naprijed. Širok grimizni ogr-tač lepršao mu je preko ramena.

190-

OSMO POGLAVLJE

DVA SUPARNIKA

U. prkos Antonijevom oprezu i nastojanjima, Okta

vije je saznao sve što se dogodilo u Antiohiji. Te su ga vijesti strašno razljutile i uznemirile. Antonije, naime, nije samo brutalno uvrijedio njegovu sestru nego je i sklopio savez koji mu je povrh svih ostalih prednosti pribavio i krunu. Hoće li taj sretni pustolov uspjeti pro-tiv Parta? Hoće li Grčkoj, Egiptu i Maloj Aziji pripojiti još i Armeniju i Perziju? Sav taj bajoslovni Istok, gdje je nekoć Aleksandar Veliki postigao nedostiživu slavu! Antonije postaje svakim danom slavniji i moćniji. Na koje će se još vrhunce uspeti?

Takve su misli strašno mučile Oktavija ispunivši mu dušu beskrajnom mržnjom. Ali mu se činilo da još nije došao čas da pokaže svoje prave misli, pa je hinio kao da ne zna za bračne probleme Oktavijina muža. Od-lučio je da se ravna prema prilikama i da čeka. A kako bi svemu svijetu pokazao svoje šurjačke osjećaje, prire-di velike svečanosti i prinese žrtve bogovima, koji će Antoniju pribaviti pobjedu. A u sebi je pri tom od svega srca želio da se Antonijev pothvat izjalovi. Drugi put pak zgražao bi se zbog Antonijeve nećudorednosti, teško za-brinut za dobre običaje.

Ljudi su se svemu tome smijali, jer su Oktavija do-bro znali. Preljub, otmica, pa i sadašnji njegov brak — sve je to poštene ljude ogorčavalo. Najzgodnije mu je odgovorio sam Antonije. »Što mi prigovaraš?« pisao mu je cinički iz Aleksandrije, kamo je nakon prvog pohoda

m

na Parte skoknuo, da zagrli Kleopatru. »Što mi to ti predbacuješ? Zar moje odnose s kraljicom? Pa to nije ništa novo. Znaš i sam da s njom već deset godina vodim ljubav. Pa zar si ti ikada bio vjeran kojoj ženi? Okladio bih se da je Livija imala već zbog čega zaplakati. Uvjeren sam da si je već prevario s Terentilom, Tertulijom ili Rufilom — ili svima zajedno. Glavno je, dragi moj da služimo pošteno bogovima i domovini, a posve je sve-jedno s kime se razonođujemo ...«

Kako vidimo, nije se ni Antoniju žurilo da skine krin-ku i prizna svoj novi brak. Trebalo je najprije da druga perzijska vojna bolje uspije od prve, onda će se tek osmjeliti da izazove rimsku javnost. Čovjek pobjednik smije sve. I zato se on opet istrgnuo iz dragoga zagrljaja i krenuo natrag na bojno polje.

Stigavši na granicu Medije1, njegove ga legije doče-kaše radosno kao uvijek. Bili su to stari vojnici, koji su se već često borili pod njegovim vodstvom i koji su ga upravo obožavali zbog njegovih vojničkih vrlina. Oni su se u nj potpuno pouzdavali, a znali su i za njegove silne planove, pa su gajili i velike nade. Bili su uvjereni da je Antonijevo bogatstvo njihovo bogatstvo i da će uz njega postati još slavniji i bogatiji nego što su bili Ce-zarovi veterani. Pa kako da i ne vjeruju da će njihov neusporedivi vođa uspjeti! On se lako snalazio u svakoj situaciji: uvijek bi se pojavio ondje gdje su ga trebali, a u najtežim bi trenucima za čas donio odluku. Nikada nije bio malodušan, već se samo lako smiješio i pobjedi i neuspjehu.

Antonije se trudio svim sredstvima da vojska to po-voljno raspoloženje zadrži. Nije on bio nikad pretjerano strog i zasukan, ali sada je radije praštao svojim podre-đenima baš kao samome sebi. Htio je da svi oko njega

1 Nekoć moćno azijsko carstvo, koje je oko 556. p. n. e. osvojio Kir i spojio s Perzijom. Medija, dakle, služi često kao sinonim Perzije. Prev.

192

budu sretni i zadovoljni. Zato je dopustio da se u tabo-ru ukine sva stega, a tek na putu i u samom boju zahti -jevao je pravu vojničku disciplinu. Kolika je bila razlika između vrijednih starih falanga1 Marijevih-, koje su stu-pale pod bičem liktora, i gorljivih vojnika gospodara! O tom najljepše svjedoči njihovo držanje u neprohodnim brdima Armenije gdje ih je mučila strašna glad, umor i zima. Koliko su im se puta potajno približili glasnici Fraatovi3 da ih nagovore na izdaju. A što su odgovorili ti junaci? »Ne, radije ćemo jesti koru s drveća nego iz-dati domovinu!«

I oficiri su bili jednako valjani. Mnoge od njih upu-tio je Antonije u vremenu dugih bdijenja pod šatorom u svoje veličanstvene planove, i ti su mladi ljudi gorlji-vo pristali uza nj. Oni su voljeli rat i uvelike se nadali. Većina je izgubila svoj imutak u pobunama, pa su mah-nito, poput igrača, očekivali da će kakvim god slučajem opet steći bogatstvo.

S takvim ljudima dao se Antonije na svoj pothvat, koji unatoč sjajnim pojedinostima ipak nije potpuno us-pio. Već od početka borio se sa svakojakim teškoćama, jer je vojevao u zemlji u koju je tek teškim trudom mo-gao prebaciti svoje snage. Nije ni mislio da će se njegov dušmanin boriti u svojoj zemlji, a osim toga krivo su ga obavijestile njegove izvidnice jer su samo površno izvršile svoj zadatak. Varao ga je i njegov prirođeni op-timizam pa je mislio da će biti dovoljno da samo lako tidari rimskom šakom, pa da se stropošta zgrada neg-dašnjega Darijeva carstva. Ali se doskora uvjerio da su i Parti i Armenci opasni protivnici. Okrutno se iznena-dio kad su ga kod Faaspa iznenada vješto napali s leđa

1 Grčki phalanx, bojni red.2 Znamenit rimski vođa. Vođa Pučke stranke i protivnik Sulin. Pobjednik Čin-

bra i Teutona. Umro 86. p. n. e.3 Ime nekih partskih kraljeva. Fraat IV (37. p. n. e. do 9. n. e.). Prev.

13 Kleopatra 193

i prisilili na uzmak. Još gore je bilo kad se na početku zime trebalo povlačiti opustošenim krajevima braneći se neprestano od žilava neprijatelja.

Možda bi sve bilo bolje da Antonija nije mučila že-lja da se što prije sastane s Kleopatrom. Zacijelo se ne bi prenaglio, jer bi uvidio da za takve vojničke pothvate treba mnogo strpljivosti i dugotrajnih napora. Drugi put mu se bolje nasmiješila sreća. Potukao je Armence i pri-silio kralja Fraata da mu vrati bojne znakove koje je ovaj nekoć oteo Krasu1, pa je Antonije mogao Senatu poslati veličanstvene izvještaje koji su sav Rim ispunili pobjedničkim veseljem i oduševljenjem.

Istovremeno, dok se Antonije junački borio oko Er-zeruma2, tražio je i Oktavije načina da postigne prven-stvo. On nije volio ratne pothvate. Više mu se sviđalo spletkarenje. Tek kad je vidio da u Rimu ne može ništa postići ako se ne proslavi oružjem, odluči se spremiti za boj. Uostalom, nije mogao birati. Njegovi su drugovi bili zaposleni — jedan u Aziji, a drugi u afričkim pokra-jinama. Zato je njemu palo u dio da se baci protiv Sek-sta Pompeja, koji je neprestano prodirao na italski te-ritorij. I Oktaviju je uspjelo nakon duga nastojanja da kraj Sicilije potuče protivnika i zarobi sto šezdeset lađa gusarskog brodovlja. I tako se Oktavije pred Senatom mogao pohvaliti da je oslobodio Republiku od ponosna dušmanina u isto doba kad je Antonije javljao o svojim pobjedama.

Ali sve to nije dostajalo da jednome od trijumvira pribavi prvenstvo. Antonije je silno ugodio svojim zem-ljacima što je natrag osvojio Krasove orlove, jer su po-nosni Rimljani taj gubitak teško žalili. Da se Antonije tada pojavio u Rimu s golemim plijenom što ga je bio

oteo neprijatelju i s robovima, među kojima se nalazio i sam kralj Artavast sa ženom i sinovima...! Što bi se dogodilo da je trijumvir došao na pobjedničkim kolima kao Sula, Marije ili Scipioni1, pa da je viknuo gomili: »Ja sam taj gospodar!«

Antonija, naime, nisu voljeli samo njegovi vojnici. Njegova dobroćudnost i prostodušnost pribavile su mu mnogo pristalica, posebice među edilima2. Antonije je, osim toga, uvijek pomno nastojao nagraditi usluge, pa su mnogi ugledni ljudi često spominjali njegovo ime kako bi ga svjetina slavila.

Antoniju ni najmanje nije škodilo što je bio odsu-tan, jer ljudi zbog. svih svojih tegoba obično optužuju one koji njima vladaju. A dok psuju one koji su im bli-zu, slave pustolove i istraživače koje daljina obavija ne-kim naročitim sjajem. Da je Antonije znao iskoristiti povoljnu priliku i da je odmah nakon pobjede donio kući svoje trofeje i poput dobra građanina kleknuo pred kip Jupiterov, dokopao bi se bez sumnje krune, zbog koje je propao Cezar. Ali kako ono kaže mudri stari Ho-mer: »Sto da očekuješ od čovjeka koji postade robom žene?«

Kleopatra je izašla pred svog ljubavnika sve do azijske obale, jer se bojala da joj ne umakne. Iskoristi-la je priliku da uredi i neke poslove. Najviše ju je pri-vračila Judeja, koje se nikako nije mogla dokopati, iako joj je kralj Herod plaćao silan danak. Možda je bila i radoznala želeći svakako upoznati kraljicu Mariamnu, koja je — prema pričanju — posve gospodarila Herodom.

Herod i Mariamna prilično su se uzbudili kad se u Jeruzalemu pojavila Kleopatra. A nije ni čudo, kad čo-vjek pomisli: bestidna i strašna milosnica Antonijeva u palači judejskih kraljeva, koja je sva bila prožeta čistom

1 Trijumvir s Cezarom i Pompejem. Ubijen g. 53. p. n. e. u borbi s Patrima.2 Glavni armenski grad. Prev.

194

1 Slavna patricijska porodica u starome Rimu.2 Niži rimski činovnici, koji su imali vrlo velik utjecaj na puk. Prev.

195

uspomenom kraljice od Sabe, koja je nekoć došla po-sjetiti kralja Salamona...! Kleopatra je dobro znala kako Antonije cijeni Heroda, pa se ništa nije usudila poduzeti protiv njega. Tek ju je ženska taština nagnala da pokuša smutiti srce vjerna muža i time posvjedočiti svoju snagu. Ali ta koketarija umalo da je nije stajala glave. Mariamna je bila ljubomorna kao sve žene koje ljube. Ona je možda bila ljepša od Kleopatre. Imala je divnu crvenu kosu, dok joj je koža bila bijela kao mli-jeko. Ali dubokim svojim pogledom i toplim, blistavim riječima Kleopatra je osvajala ljudska srca.

Jedne večeri Kleopatra je upotrijebila sva sredstva da zapanji društvo. Plesala je, pjevala i pokazivala sve svoje draži, samo da se svidi. Mariamna je motrila lju-bomornim okom svoga muža i učini joj se da on više nije onako pažljiv i prijazan prema njoj kao obično. Kad su bili sami, provali njena mržnja punim bijesom:

— Ti misliš na nju! — rikne ona kao lavica.Herod je stade moliti i kleti se kako je nedužan i

kako se ona vara, ali mu ništa nije pomoglo. Mariamna zatraži od njega da Kleopatra smjesta bude ubijena.

Ubiti kraljicu Egipta! Saveznicu Rima? Bila bi to velika stvar! Herod je oklijevao, iako se inače rado slu-žio bodežom ili otrovom. A nisu ga bile smutile ni Kleo-patrine čari. I on ju je mrzio jer mu je svake godine otimala silno blago. Bilo bi, dakle, i za nj dobro da se može osloboditi te pokore, ali je stvar ipak bila vrlo opasna. No, Marijamna ga obavije, kao što je zmija u Edenu obavila drvo spoznaje, i stade preklinjati:

— Zar ne vidiš da je ta žena opasna za čitav svijet?I Antoniju bi odlanulo da je se oslobodi.

Ali se Herod ne dade nagovoriti. Trezveno je doka-zivao kako je to nemoguće i odluči napokon da se na drugačiji način oslobodi nepoćudna gosta.

Kleopatra je očekivala od Heroda ljubavno očitova-nje, ali ju je on obasuo samo svakojakim darovima i uljudno otpratio do granice, a da kraljica nije slutila kakvoj je opasnosti izmakla.

A kako se Kleopatre dojmio Jeruzalem i Hram hra-mova? Je li obrazovana učenica Apolodorova zaželjela da malko otvori biblijske knjige? Da li je osjetila da se približava vrijeme kad će se roditi Mesija, koji će na ruševinama staroga svijeta podići svoje kraljevstvo? A taj Mesija rodit će se baš ondje — u zemlji judejskoj, po kojoj ona oholo stupa poput gospodarice. Da li je vidjela kako se približava konac kulture koja je stvorila nju kao svoje najskupocjenije i najsavršenije djelo?

Vjerojatno nije. Kleopatra je vidjela samo podiza-nje, napredak i slavna djela, kao svi oni koji se nalaze na vrhuncu. Kako da zamisli da će sve to što je sagrađe-no dugim stoljećima propasti i nestati poput sitne trav-ke? A prilike su, osim toga, više pogodovale lijepim sni-ma negoli sumnjama i nemiru. Antonije se vraćao kao pobjednik. Nadošao je čas da se javno proglasi njihova veza i da svatko sazna kako njoj jedinoj pripada moćni imperator. I ona je pošla preda nj požudna i vesela srca.

Kad je Antonije sišao niz obronke Libanona i ugle-dao je, zaboravio je trenutno na sve dužnosti koje su ga vezale uz Rim. Vidio je samo nju, svoga idola. Svu mu je dušu obuzela samo misao da pođe za njom, kamo god ona odluči, da je pridruži svome trijumfu i da joj poklo-ni povrh zemalja koje je već posjedovao i one koje je tek osvojio.

Lađe su ih čekale na utoci Oronta i oni krenu prema Aleksandriji.

Nikada do toga časa još nitko nije vidio da rimski vojskovođa ne dolazi u Rim da proslavi svoju pobjedu. Jer on se borio samo za rimsku slavu, za Rim je pobje-

196 M

\* '

đivao i osvajao. Jedino je, dakle, Rimu pripadalo pravo da ga odlikuje najvećom nagradom — trijumfom. Ali se Antonije više nije brinuo za tradicije. Njega je opojio Istok svojim kraljevima, tamjanom i kipovima koje su mu bili podigli. Činilo mu se da je moćni div koji će sad izazvati čitav svijet, jer mu je to godilo ponosu. I on odluči da na obalama Nila proslavi ono što ga je če-kalo u Rimu.

Egipatski sjaj nije ništa zaostajao za rimskim. U Aleksandriji se sve trudilo da uzveliča slavu, jer su se svi radovali tome što Antonije tako kažnjava oholi i sa-modopadni Rim. Nije bilo čovjeka u Aleksandriji koji ne bi svoju kuću okitio zelenilom ili prinesao žrtvu. Nije bilo žene koja ne bi odjenula svoju najljepšu haljinu i nakitila se najbogatijim nakitom. Šarena gomila grnula je ulicama prema Martovu polju, gdje će se zaustaviti povorka.

Najednom nastade mukli žamor, kao da se pribli-žavalo samo more. Izdaleka su se čule trube pobjedono-sne vojske, koja je dolazila obavita golemim oblacima prašine. Najprije su se pojavili blistavi oklopnici na ko-njima; za njima su stupali pješaci, dok je tlo tutnjalo pod njihovim stopama. Zatim je slijedilo bezbroj teških kola nakrcanih dragocjenostima i kipovima koje su An-tonijevi vojnici ugrabili po različitim hramovima. Za kolima su spuštene glave išli zarobljenici u nepregled-nim redovima, a među njima kralj Artavast, njegova že-na i dvoje djece — sapeti srebrnim okovima, ispraznim simbolom propale veličine. A na koncu su četiri prekra-sna bijelca vukla kola u kojima je stajao imperator, kao da je čas prije sišao s Olimpa ... Zlatan lovor kitio mu je čelo, a svečan grimiz spuštao mu se niz ramena.

Na povišenu, natkritu mjestu čekala ga je Kleopa-tra sa svojom djecom. Odmah do nje stajao je Cezarion,

koji je svakog dana sve više nalikovao na božanskoga Julija.

Otkako je Kleopatra stupila na egipatsko prijestolje Aleksandrija nije doživjela svečanosti kao toga dana. A nikada ni kraljica nije bila tako vesela. Kako i ne bi? Ona je već toliko puta osjetila prezir latinske rase, što je njenu oholu ćud strašno tištalo. A danas svijaju pred njom kičmu prvi rimski dostojanstvenici, a stotine rim-skih orlova pozdravljaju je kao kraljicu. Želeći svakome pokazati kako ona danas zamjenjuje božanstvo na Kapi-tolu, na glavu je metnula srebrnu tijeru s Ureusom, obi-lježjem Izidinim.

Kad se imperator pojavio, ona ustade i pođe neko-liko koraka prema njemu nudeći mu kraljevsko žezlo. Antonije je odsada kralj Egipta. Sav se sjao. S pobjed-ničkih kola proglasio ju je kraljicom kraljeva, caricom, božanstvom — i ponovo nabroji sva kraljevstva koja joj je darovao. Zatim se okrene prema djeci, koju su tištali teški dijademi i svečane haljine, da odredi što će koji naslijediti: najstariji će dobiti Mediju, Armeniju i partske zemlje; Helios će vladati u libijskim pokrajina-ma; njegovoj blizanici Seleni pripast će Fenikija s oto-kom Ciprom. Cezariona, napokon, koji je bio navršio već četrnaest godina pa je umjesto dječjih haljina dobio rimski grimiz, proglasiše jedinim nasljednikom Cezaro-vim.

Svjetina je mahnito klicala od oduševljenja, kao da je Aleksandrija sa svim tim budućim kraljevima doista postala prijestolnica svijeta.

Spuštala se noć. Sunce je uronilo u valove. Od ka-nopskih vrata pa sve do predgrađa Nekropole razlilo se more svjetla. Crvene sjene plesale su po krovovima hra-mova. Sve je ljude zahvatio golem grč veselja. Pohlepna gomila nagrnula je na mjesta gdje se dijelilo ulje, vino i žito. Kraljičine sluge bacale su pune pregršti novca a

198 199

u kraljevskim vrtovima bili su prostrti golemi stolovi. I kazališta su bila krcata. Otmjene ili nećudoredne, um-jetničke ili krvave — sve te slike sviđale su se mnoštvu, koje je mahnito odobravalo. Ali najviše su se ljudi gu-rali onamo gdje će se gladijatori boriti s divljom zvje-radi. Bilo je dopušteno da toga puta članovi otmjenih porodica zamjenjuju gladijatore, što bi u Rimu u ono doba bilo nešto nečuveno. I dok su ti mladi ljudi na-breklih mišića draškali zvjerad svojim golim tjelesima, dizali bi se gledatelji sa svojih mjesta da bolje vide i, opojeni užitkom, zadržavali dah očekujući čas kad će se žuti pijesak obojiti svježom krvi.

Te su svečanosti prema rimskom uzoru trajale če-trnaest dana. Prve večeri prisustvovali su im Antonije i Kleopatra u svojim svečanim odjećama, kako dolikuje vladarima. Dva slona, dovedena iz Indije, koje su uresili poput oltara, prenijela su ih kroz sve dijelove grada. Ali im je doskora dojadila ta svečana poza i oni, željni užit -ka, siđoše u bučnu i veselu vrevu. Zahvalila ih je ona groznica koja u vrijeme Saturnalija izjednačuje i ujedi-njuje sve ljude istim mahnitanjem. Oni su se šalili i smi-jali sa svjetinom služeći se pri tom izrazima koje su upamtili prilikom svojih pustolovina po svakojakim sum-njivim skrovištima Rakotisa.

Posljednjega dana, kad je piće već posve smutilo Antonijev mozak, odluči on završiti svoje slavlje gole-mom orgijom, u kojoj će on, preodjeven u Silena, čita-vu noć s bakhantskom četom lunjati aleksandrijskim ulicama.

Kleopatra je jedina sačuvala bistru pamet, a pripo-vijedalo se da joj je pri tome pomogao neki tajanstveni prsten od ametista1 što ga je pribavio neki nekroman2.

1 Grč. amethvstcs (onaj koji nije pijan). Dragi kamen ljubičaste boje. Stavisu narodi voljeli nakit od ametista jer im je on, tobože, priječio da se r.eopi ju.

2 Nekromantija, dozivanje mrtvih da od njih saznamo budućnost. (Grčki: ne-kros, mrtav manteia, gatanje). Prev.

Zgodno je izabrala čas, kad je Antonije bio već posve pijan, da Rimu nanese još jednu uvredu nakon svih po-niženja posljednjih dana. Ona naloži da se odasvud po-kupi najgori smet: pelivani, eunusi i glumci. Posjedne ih na kurulske stolce, da im tamo odadu počast svi Rim-ljani koji su se nalazili u Aleksandriji. Tako je Kleopatra pretvorila drevni rimski običaj u okrutnu lakrdiju.

Skandal je bio potpun. Kad je Oktavije dočuo što se sve događa u Aleksandriji, srce mu je od veselja za-kucalo. Nije još znao kako će se završiti igra, ali je bio uvjeren da će je Antonije izgubiti. A kako je bio lukav i uz to strpljiv, nije se htio prenagliti. Oprez — ponaj-prije! Nije još došlo vrijeme da se otvoreno bori s pro-tivnikom koji je unatoč svim svojim pogreškama imao još pristaša. Prije nego što će nasrnuti na moćna nepri-jatelja, treba nastojati da izbriše onaj nepovoljni glas koji je sam stekao u svojoj mladosti. Oktavije je, naime, uvijek bio vješt u pretvaranju, ali toga je puta tako sa-vršeno glumio novu ulogu, da se svatko u čudu pitao koji je to istinski Oktavije: onaj okrutni, sumnjičavi i nevjerni tiranin od jučer, ili onaj skladni aristokrat, pri-jatelj umjetnosti i filozofije, blag i milokrvan, kakav je bio danas. Znao je Oktavije što radi, ali je u toj igri možda bilo i nešto iskrenosti, jer je budući August uočio svoje prave interese. Negdašnji Oktavije glumio je naj-prije vrloga Augusta, a kasnije je takav doista i postao. Iako ne možemo pouzdano ustvrditi da je postao bolji, moramo prizinat da se od toga doba uzorno vladao.

Svi su se snebivali. Kad se vratio sa Sicilije, svi su mislili da će krvavo progoniti pristalice Pompejeve i da će se ponoviti isti prizor kao poslije pobjede kod Fili -pa. Već se govorkalo tko je proskribiran. Ali — koje čudo! — sama pomilovanja, pomirenja, koje će koristiti svim društvenim slojevima. Zar to nije bio najbolji na-čin da naškodi Antoniju, pa da svi vide kako je Oktavije

20(1 ,. .„.„ 201

trezveniji i razboritiji? Povodeći se za svojim daleko-sežnim namjerama, Oktavije je nastojao da se vrate nekadašnji priprosti običaji. Sjetivši se strogosti Kato-nove, zabrani običnim građanima nositi grimiz, jer je to dopušteno jedino senatorima. Osim toga, strogo pripazi na poslovanje novčara i živo prionu da što bolje pot-pomogne poljodjelstvo. Kako bi se zaposlila sirotinja otpočne na Palatinu graditi temelje novog hrama, po-svećenog Apolonu. Premda je to zdanje dovršeno tek mnogo kasnije, ipak je Oktaviju mnogo pomoglo što je svoje ime osvjetlao takvim pobožnim djelom. Napokon odluči da Lepida potpuno svrgne i da trijumvirat pre-tvori u duumvirat. Javnost je sa zadovoljstvom primila tu odluku, jer je Lepid bio vrlo omražen zbog lakomosti i silnih zloupotreba u svojim pokrajinama, a osim toga, mnogi su se nadali da će, kad se razbije kobni trijumvi-rat, opet ojačati stare republikanske uredbe.

U svemu tome Oktavija su znatno pomogli njegovi prijatelji. Oktavije nije baš bio osobito darovit, ali su mu bogovi darovali prijatelje koji će mu pomoći da na-čini velika djela. Posebice su ga trojica tako snažno po-duprla svojim nastojanjem da je postigao ciljeve kojih se sam nikada ne bi dovinuo. Prvi je bio Atendor, nje-gov bivši učitelj, koji ga je u svim tajnim pothvatima pomagao svojim umom i spretnošću. Agripa je pak bio izvrstan vojnik, koji se na vodi vladao kao sam bog mora Neptun. Ali najvredniji je svakako bio Mecenat, mudri i simpatični Mecenat, čovjek elastičan i obrazovan, kojega je Oktavije slušao u svim stvarima. Njegovi su savjeti uvijek bili tako uvjerljivi kao da čita sa dna čo-vječja srca.

Oktavije je znao što mu vrijede takvi prijatelji, pa ništa nije poduzimao a da prije njih ne bi saslušao. Ćim je točno saznao kako je Antonije proslavio trijumf, po-zvao ih je k sebi. Svakoga je pitao napose za savjet, što

.._.__..._._..,.._;__.. .._. .^. . 202.

da se učini nakon tih izazova, a svi su odgovarali isto. Antonije nipošto nije zasluživao milost. Ali njegovo je ime postalo sinonim slave, velikodušnosti i hrabrosti. Gomila ga je još voljela i cijenila. Stoga bi bilo vrlo ne-razborito otvoreno napasti toga kolosa. Ali onaj koji na-pada njegovu drugaricu, uvijek će ugoditi rimskoj jav-nosti. Kleopatru su svi prezirali, ali su je se svi i bojali. Ona je pred Rimljanima bila kriva za sve što je počinio Antonije. Govorilo se posve ozbiljno kako mu je dala piti neki ljubavni napitak od kojega je sasma pobudalio! Zato su svi prijatelji savjetovali Oktavija da se za sada ne osvrće na Antonija, nego neka nastoji ljude uzbuditi što više protiv »Nilske vještice«, kako je puk bijesno nazivao egiptasku kraljicu.

Oktavije se do toga vremena povodio vjerno za svojim glasom: »Sat celeriter quidquid fiat satis bene«1, i sve mu je polazilo za rukom. Nije se, dakle, ni tada žurio, nego je pustio na miru pravoga protivnika. Samo je naložio Atenodoru da zapodjene akciju kako će što bolje oklevetati Kleopatru.

Rimljane nije bilo teško uzbuditi. Svi su slijepo vo-ljeli svoju prijestolnicu, pa ih je trebalo samo upozoriti da je netko misli zapostaviti. Uvijek su ti oholi građani bili začudo nepovjerljivi, uvijek im se činilo kao da svi veliki gradovi zavide Rimu i nastoje mu oteti prvenstvo. Nekoć im je smetala Kartaga, onda im se opet činio Korint, Atena ili Kapua2 opasnim suparnikom, jer su svi ti gradovi imali mnogo zgodniji položaj od Rima. Danas su svi smatrali ponosnu i krasnu Aleksandriju za-kletim protivnikom kojega je svakako trebalo uništiti. Sve se nešto pričalo kako je Kleopatra prisegla da će

1»Radi dovoljno brzo što hoćeš da ti pođe za rukom«!2Nekoć znamenito mjesto u južnoj I t a l i j i . Prekrasna okolica. (Hanibalovo bo

ravište).

.................. . 203

prenijeti u Aleksandriju prijestolje svijeta. Nitko nije znao otkuda dolaze te vijesti, ali već sama ta pomisao silno je omrazila kraljicu. Siromašni bi svijet bajao o njenoj nečuvenoj raskoši koja se tim jadnicima činila okrutnim izazovom. I onaj događaj s biserom išao je od usta do usta. Sad se već pričalo da se ona svakog dana kupa u nekoj rastopini zlata i ambre1, pa je od toga tijelo te kurtizane dobilo onu toplu i sočnu boju koja bi začarala muške poglede.

Dok se puk zgražao nad tim bajkama, pobrinuo se Mecenat da za Oktavija pridobije elitu tadašnjeg društva. Oko njega skupljali su se mladi književnici, a on bi im uvjerljivo objašnjavao kako će Oktavije doskora postati jedinim gospodarom. Lako ih je pridobio. Tre-balo je ljude zagrijati za staru religiju i dobre običaje, jer je svemu tome bio pokrovitelj nasljednik Cezarov — Oktavije, dok je Antonije sasma ogrezao u orijentalizmu.

Prvi je ispunio Mecenatove želje mladi Virgilije svojim krasnim pjesmama o seoskom životu. Blaga ta poezija pobudila je u dušama smisao za jednostavan život i privrženost rođenoj grudi, koje je zamalo sasvim nestalo u dugotrajnim ratovima i trzavicama. Istovremeno Horacije postaje ozbiljniji, pa više nije pričao o kojekakvim galantnim prigodama, već je stvarao dostojanstvene ode. On žigoše kobnu žensku moć i žeđ za vlašću pa iznosi sve mitove i čuvene primjere u kojima su žene unesrećile čitave narode. U ime ugrožene domovine poziva on u boj protiv Egipćanke, koju njegova ogorčena Muza naziva »illud monstrum« (ona neman).

Oktavijev se položaj znatno popravio i on napokon odluči iznjeti svoje optužbe pred Senat. Senat je bio vrhovni sudac, koji je odlučivao o svim državnim pitanjima. Zato je bilo opasno napasti ondje Antonija, tim

više što su baš te godine njegovi odani pristalice, Gaj Sosije i Ahenobarbo, bili konzuli. Oktavijevi prijatelji dobro su to znali, ali je jednom trebalo završiti. Neka se obojica protivnika jednom sastanu u otvorenoj borbi, da se vidi tko je jači. U tome strašnom dvoboju morat će jedan pasti, jer su dva gospodara bila previše.

Bilo je to pod konac 33. godine. Nebom su se nagonili rastrgani oblaci. Čas se činilo kao da će nadjačati Sunce, ali onda bi ga opet zavili gusti oblaci. Oktavije je dugo ispitivao nebo, a kad je vidio da mu let ptica obećava povoljne stvari, izađe iz kuće i krenu u zgradu Senata.

Ulice su već bile pune ljudi. Svuda bi nailazio na skupine klijenata koji su išli svojim patronima, ili na robove koji nose kući kupljene stvari. Žene su se žurile da u trgovca kupe grah, ribe ili kobasice. Polugola dječurlija veselo je gacala po vodi. Ulicama su se kretala kola, nosiljke, magarci s vrbovim košarama, tako da se dvanaest* liktora, koji su pratili Oktavija, neprestano trudilo kako će mu prokrčiti put. Toga jutra Oktavije je bio mnogo bljeđi nego obično.

Da, bio je uistinu nemiran i uzbuđen. Kad je sjeo na predsjedničko mjesto, osjetio je pod togom bodež što ga je uzeo sobom... Nakon Cezarova umorstva posebnom senatskom odlukom bilo je zabranjeno na vijećanje donositi ikakvo oružje. Ali zbog današnje rasprave nije se znalo kako će se stvar završiti, pa se moralo na sve spremiti.

Kad je sjednica otpočela, pogledali su se ispod oka pristaše obiju stranaka, kao da mjere uzajamnu snagu. Zatim progovori Oktavije. Pred sobom je imao svakojake spise, optužnicu protiv Antonija. Vjeran svojoj taktici, koja mu je u narodu dobro poslužila, navali najprije na Kleopatru.

1 Arap. anbcr, neka vrsla aromatične smole. Prev.

204 205

— Razbludna kćerka Lagida — izjavi on — najgorije naš dušmanin. U njenu kraljevstvu bune se protiv njesvi oni koji osuđuju njeno nećudoredno vladanje i kojekakve mušice. Ona se bori protiv njih pomoću rimskevlasti, a toj vlasti ipak neće služiti. Opilo ju je bogatstvoi ona već sniva o rušenju Kapitola. Da, ta se bezumnicasprema svojom vojskom, s eunusima i robovima, provaliti u Italiju.

Oktavi je je znao kako će djelovati njegove riječi. U dvorani nastade žamor. Mnogi senatori ogorčeno pousta-jaše mašući svojim togama, kao velike prestrašene ptice.

Mnogo je opasnije bilo napasti Antonija. Oktavije je to osjećao, znajući da mu i najmanja omaška može skrhati vrat. Ali se pouzdavao u svoje isprave i počeo. Ne samo da si je Antonije prisvojio nove pokrajine, on ih je u većem broju darivao egipatskoj kraljici.

Da, ljubavnik Kleopatrin opljačkao je svoju domo-vinu, da obdari Egipat. Poklonio je toj tuđinki Fenikiju s Tirom i Sidonom i goleme dohotke Palestine.

Nabrajajući ta imena, Oktavije bi uvijek malo za-stao, da se jasnije čuju povici negodovanja i gnušanja.

— Hulja! Izdajica! Najljepše naše pokrajine! Najbogatiji naši krajevi! — čulo se sa svih strana.

Do toga časa mislili su pristaše Antonijeve da je najbolje šutjeti. Kad se uzbuna malko stišala, zatraži Gajo Sosije riječ, jer ima nešto važno priopćiti. Toga jutra primio je pismo u kojemu se pobjednik Parta brani od svih tih podvala. Biranim riječima nabrojao je konzul sve usluge koje je Antonije učinio državi, prido-bivši tako slušatelje za »jadnoga junaka i pobjednika, koga sada svi nezahvalno i drsko napadaju samo zato jer nije ovdje!«

— To je kukakvo! To je nedostojno! — viknu nekoliko senatora.

206

Kad je Sosije vidio da nije osamljen, produži još odlučnije. Sva ta darovanja Antonijeva nisu drugo doli prikrivena aneksija. Ta Egipat bit će danas-sutra rimska pokrajina. Dohoci Orijenta nisu nipošto izgubljeni ili otu-đeni, jer služe za opremu i hranu rimskim vojnicima. Tim se novcem grade hramovi i vojarne. Zbog toga novca svi se pokoravaju rimskom imenu.

— I napokon — doda Sosije, naklonivši se uljudno pred visokim Senatom, da pokaže koliko poštuje njego-va prava — Antonije vas moli da odobrite sve ono što je on učinio po svom najboljem uvjerenju da služi do-movini. Ako pak držite da su te mjere štetne, izvolite ih ukinuti!

Ta ponizna gesta prisutnima se vrlo svidjela. Prem-da je ljubav prema Kleopatri Antonija zaslijepila i zavela u bludnju, ipak je on uprkos svemu bio najmarkantnija pojava posljednjih deset godina i jedini doista veliki građanin koji je izvršio velike pothvate.

Oktavije je osjećao kako mu tlo izmiče ispod nogu. Bio je bljeđi od kipova koji su krasili dvoranu i pre-stravljen se pitao nakon svoga prvog neuspjeha neće li ga Antonije još na koncu smrviti? Ali on još nije trgao sve svoje oružje. Zato se sabere i stade čitati pismo kojemu su potanko bile ispričane sve sablazni koje su se dogodile u Aleksandriji. Najviše je istakao dijeljenje nasljedstva nevrijednim bastardima i kako je Cezarion predstavljen legijama kao rimski princ i zakoniti na-sljdnik Cezarov.

Kakvim je to putem krenuo Antonije? U Republici nije vrijedilo nikakvo dinastijsko načelo. Zašto Antonije onda određuje sebi nasljednika? Sve je to bila komedi-ja. Ali žalosno je i nedolično da rimski vojskovođa uživa u takvim igrama. Pa zar nije on već upregao u svoja ko-la lavove i počinjao mnoge ludorije? Ta, bio je on veli-

207

ko dijete, pa bi se čovjek svemu tome prije nasmijao nego da se lati ozbiljnih mjera.Raspoloženje je bilo još povoljno za Antonija. Tu priliku brzo iskoristi Sosije da bi udario na protivnika i podsjetio

prisutne što je sve Oktavije radio poslije Cezarove smrti.— Pustimo prošlost! — prosvjedova Tufije.— Nije to prošlost! To su stvari od jučer!I Sosije stane žustro razlagati kako je Oktavije razorio trijumvirat i prisvojio Lepidov dio. Zar nije Oktavije kršio pravo i

prekoračio svoje punomoći? Dočepao se afričkih pokrajina, brodova, konjaništva, pješaštva, opljačkao je u svoju korist Siciliju, kad je protjerao Seksta Pompeja, a najbolje italsko zemljište razdijelio je svojim vojnicima ne ostavivši ništa za veterane osta-lih vojski.

Nastade buka i negodovanje, baš kao na početku kad se Oktavije obarao na Kleopatru. Dok bi udario dlanom o dlan, većina se okrenula od Oktavi ja. Njemu znoj izbi na čelo. Grčevito pograbi pod togom držak skrivena bodeža.

Na trenutak mu se činilo da će svi na nj nasrnuti. I on se digne sa svog mjesta stisnutih zuba i rasplamće-nih očiju, spreman da sve izazove na borbu.

Netko stade pripovijedati kako Oktavije teži za krunom.Kako da što uspješnije pobije tu optužbu?— Rado ću vratiti — reče napokon — sve državne

vlasti koje ste mi povjerili i živjeti opet kao obični građanin, ali samo pod jednim uvjetom — da to isto učinii Antonije!

Bila je to vrlo spretna obrana. Svi su bili siti diktature i svatko je vruće želio da se vrati negdašnji red i republikanski poredak. Ali to je bila odviše krupna stvar a da bi se o tome odlučio tako naprečac. Nitko se, uo-

štalom, nije u Oktavija pravo pouzdavao. Ljudi još nisu zaboravili njegovu prevlast i neprestano su čekali da opet počini kakvu đavoliju. Ako se sada odriče vlasti, onda to zacijelo čini samo zato da ljude obmani i da se što lakše dokopa prvenstva u državi.

Konzuli nisu naposljetku znali što da učine, jer su sve te rasprave bile izlišne dok ne dođe Antonije. Trebalo se s njim porazgovarati. Ahenobarbo predloži da će on otići u Aleksadriju da Antonija navede da se povu če. Većina prihvati prijedlog, a glasanje bude odgođeno do iduće sjednice.

Ta je odluka prenerazila Oktavija. Opet se jednom uvjerio koliko su ljudi voljeli Antonija. Koliko će još vremena i napora trebati da svlada tog suparnika, koji je raspolagao golemom vojskom i silnim bogatstvom, koje će mu pribaviti uvijek dovoljno pristalica.

Kao svaki put kad nije znao što će, Oktavije ode svojim prijateljima da mu oni pomognu savjetom.Mecenat je stanovao na Eskvilinu, gdje se s njegove krasne vile vidio čitav Rim, koji se veličanstveno smjestio na obalama

Tibera, dok su se u pozadini dizala skladna sabinska brda. Čim je Mecenat opazio svoga gospodara izađe prijazno pred njega i srdačno ga pozdravi. Mecenat je, naime, volio Oktavija kao sina i ostao mu je odan cijelog vijeka. »Volim te više nego sebe sama«, veli on u jednom pismu. »Kamo god pođeš, ja ću s tobom. Bit ću uza te što god se dogodilo, jer moj život nerazrješivo je vezan s tvojim«.

Oni sjedoše u prijatnom atriju, gdje se širio miris tamjana, i ondje Oktavije ispripovijedi što se sve zbilo u zgradi Senata.Situacija je bila, istina, vrlo neprilična, ali ništa još nije bilo izgubljeno. Antonije je bio sasvim izgubio glavu, pa će zacijelo

doskora počiniti još kakvu ludoriju koja će ga uništiti dokraja. Najbolje je bilo, predloži Mecenat,

208 14 Kleopatra 209

da Agripa potajno sve pripremi za rat, a Oktavije neka u tom vremenu nastoji pridobiti javnost. Tradicionalistički je pokret dobro započeo. Trebalo je samo ustrajati na tom putu i pobijediti Antonijevu egipatsku politiku. Naj-stariji rimski hram, što ga je još Romul sagradio u čast Jupiteru Feretrijskom (Pljenonoši), bio je već toliko tro-šan da će se doskora svakako srušiti. Neka, dakle, Oktavije iskoristi tu priliku da ugodi narodu, pa neka odredi da se hram obnovi. Treba požuriti i dovršenje Panteona, što ga je Cezar posvetio bogu rata.

Dok su prijatelji tako vijećali, stiže Atenodor. Saslu-šavši Oktavija, on odobri sve odluke i reče da bi više tre-balo misliti na puk, koji zapravo stvara popularnost je-dnoga čovjeka. U vremenu ljetne žege puk se vrlo napatio zbog nestašice vode. Neka se, dakle, popravi Marcijin vo-dovod! Neka se urede terme koje će služiti radnicima da se osvježuju kao što se patriciji osvježuju u svojim ras-košnim sudatorijima.

Ta mirotvorna djela svidjela su se Oktaviju, a bu-dućnost će pokazati da je imao pravo. Ali prilike nisu po-godovale takvu poslu. Tek što je Oktavije sazvao gradite-lje i stao proučavati osnove, udario je grom koji je na-vještao oluju.

Kleopatra nije ni slutila da Antonije podržava vezu sa svojom ženom Oktavijom. On je u dubini svoje duše bio zahvalan toj ženi koja mu je učinila tolike usluge. I često su se dopisivali. Sestra Oktavijeva savjesno je obavješta-vala svoga muža o svemu što se u Rimu događalo. Ona je bila najbolji posrednik između dvaju šurjaka, koji su uvi-jek bili spremni raskinuti sve spone koje su ih vezale. Ona je u svome domu skupljala prijatelje Antonijeve, poticala ih na vjernost i strpljivo očekivala kad će se Antonije vratiti. Uz to se, puna ljubavi, nježno brinula i o djeci ko-ju je Antonije imao s Fulvijom.

210

Slučajem ili izdajom, kakve se događaju u kraljev-skim palačama, tim spletkarskim gnijezdima, dokopala se Kleopatra jednoga pisma Antonijeva, koje je on poslao Oktaviji. Prijateljski ton pisma i obećanje da će je dosko-ra posjetiti, ljuto rani Kleopatru i tako ubrza krizu koja je morala doći prije ili kasnije. U smućeno srce kraljičino duboko se zarila strelica ljubomore. Nakon svega što joj je obećao ...! A zatim, ne mogavši snositi bol, zakune se u sebi da će se osvetiti.

Harmija je neprestano strepila. Ona se divila svojoj kraljici, ali se i strašno bojala. Neki je augur prorekao da će se ta ljubav završiti krvlju. Ah, kad bi mogla izliječiti dragu gospodaricu od te strasti koja joj je oduzela pa-met!

Čučnula je do njenih nogu i naslonila joj glavu nakoljena, koja su drhtala.

— Koliko trpiš, draga kraljice!Kleopatra ju pograbi čvrsto za ramena i stade objaš-

njavati kako bi htjela uhvatiti svoju suparnicu i u bez-brojnim mukama kazniti za sve ono što zbog nje trpi.

Harmija je pokuša umiriti, ali se otrov već raširio po kraljičinu tijelu, a mržnja joj prožela i mozak i dušu.

— Makar morala poći u sam Rim da ih nazovem, jaću prisiliti Oktavija i njegovu sestru na rat. Oktavija mora svezanih ruku ići za mojim kolima do Kapitola!

Tako se zaklela egipatska kraljica, zazivajući za svje-doka sav svemir.

Ta mahnita odluka prestravila je Atenjanku. Vidjela je kako se približila vijavica koja će sve uništiti. Stala je opominjati kraljicu i zaklinjali je. Sve uzalud! Što mo-gu najrazboritiji razlozi i dokazi kad duša gori vrućim plamenom, bojeći se samo da se neće ispuniti njena žud-nja.

Bilo je pred večer. Nestalo je danje omare, a laki je vjetrić donosio miris magnolija. Svjetlo je poprimilo nje-

211

žne boje iridine. U to je vrijeme Antonije svakoga dana nakon počinka izlazio u vrt, svjež i namirisan.

Na krevetu, koji je počivao na spodobama himera1, le-žala je Kleopatra i ljutila se što Antonija tako dugo nema. Glavu je podbočila rukama kao da joj je vrlo teško. Kad je razabrala u blizini koračaje, uzdrhtala je. Po mrku i smućenu pogledu imperator je odmah vidio što je i kako je.

Čemu se, uostalom, i mogao nadati? Njegovo je pis-mo ležalo razmotano na stoliću od sedefa. Kleopatra ga je pročitala i on se sada morao braniti.

Čim se približio, navalila je na nj čitavom bujicom prigovora. Dakle: čovjek koji se ne drži časne svoje rije-či? Dok ona sva sretna i zadovoljna očekuje čas kad će se javno proglasiti njihova veza, on se njome poigrava i misli kako će je ostaviti!

Antonije se izmotava i brani jednom jedinom riječi: politika! Zbog politike nije smio sasma prekinuti s Ri-mom.

A tko bi mu u tome mogao bolje poslužiti nego sestra Oktavijeva? Ona je bdjela nad njegovim interesima i ču-vala ih. Ako odbaci tu saveznicu, buknut će rat a on na to još nije spreman.

Kleopatra ga nije slušala. Tražila je samo osvetu. Tre-balo je jednom dokrajčiti borbu s tom suparnicom koja joj je već jednom otela srce Antonijevo. Oktavija je bila živ simbol njegove latinske domovine koju je Kleopatra mrzila iz sve duše. Ovoga puta nipošto ne smije uzmaci. Muž Oktavijin mora raskinuti sve veze sa Zapadom, da napokon bude sav njezin.

Kad je Ahenobarbo stigao u Aleksandriju, obavijes-tio je potanko Antonija o nastojanjima njegovih neprija-telja. Prijatelji su mu ostali vjerni i njima treba zahvaliti

1 Mitološke nemani s jednom kozjom i jednom lavljom glavom. Imaju duga-čak rep, a iz ždrijela im suklja plamen. Prev.

što su onomadne u Senatu od njegove glave otklonjene munje i gromovi. Ali svi su se pouzdavali u nj, očekujući da će se uskoro vratiti i sam zapodjenuti borbu. Zato ih ne smije ostaviti na cjedilu! Ako uvrijedi svoju dobru že-nu, koju su svi štovali, i uzme umjesto nje Egipćanku, nitko se neće usudili ustati u njegovu obranu. Ne samo da će patriciji biti uz Oktavija, nego i prosti puk, koji će biti duboko ganut nesrećom ostavljene žene i majke.

Antonije je jasno vidio što će se sve dogoditi ako is-puni želju svoje ratoborne milosnice. Bio je to možda posljednji tračak razbora koji je rasvijetlio njegov držav-nički mozak. I sav drhćući pokuša odvratiti Kleopatru od njene odluke i spriječiti nesreću.

— Ta, počekajmo još malo! Ima vremena. Koji tedemon ljubomornosti goni? Ništa se neće među nama izmijeniti ako se javno odreknem Oktavije. Moj život pripada samo tebi i nikome drugome. Jedna jedina misaoispunjava mi duh: da tebi služim!

Ali Kleopatra ne popušta. Skupila se u klupko kao zmija, obrve namrštila a usta pakosno zategnula.

— Ne! — reče napokon. — Dosta sam slušala kakoRimljani Oktaviju zovu tvojom ženom, a mene priležni-com. Zahtijevam da svečanim aktom izjaviš pred čitavimsvijetom da je Kleopatra jedina tvoja zakonita žena.

Ovoga puta boj nije bio ni tako žestok ni tako dug, kao ono prije tri godine kad je Antonija tako ganula do-brota Oktavijina, da je nikako nije mogao uvrijediti. No sada je bila daleko, a sve žrtve njezine kreposti nisu se činile vrijednima da prema njoj bude obazriv. On je mo-rao poslušati lijepu i strasnu ženu koja ga je svim silama nezasitne ljubavi nastojala ugrabiti, osvojiti i učiniti od njega drugo ja. Kako da joj se odupre? Ona je svemoć-na: ona ga je dovela dotle da se svega odrekao, i da je pre-stao biti čovjek. Duh je njegov osvojila, i tijelo njegovo. I dok mu ona dokazuje kako je Oktavija bila uvijek samo

212 213

saveznica svoga brata, da ga je vukla za nos i u Tarentu i u Rimu, on ne prosvjeduje, nego šuti, kao da na sve pristaje...

Ali sve to još nije dosta. Antonije mora zamrziti iz dna duše ono blago i milo stvorenje koje ga je toliko lju-bilo, a možda ga još i sada ljubi... No, on to nikako nije mogao, jer je od nje primao samo dobročinstva. Drugačije je bilo, dakle, s Oktavijem. Čim bi Antonije čuo to mrsko ime, odmah bi se u njegovu srcu uzbibao bijes. .Kleopatra to dobro zna i spominje mu bez prekida Oktavija i njegove pothvate. Antonije oklijeva, iako ga muči slavo-ljublje. A ona mu neprestano utuvljuje kako će taj »de-ran« doskora ugrabiti svu vlast.

— Hoćeš li se ti, mili moj, zadovoljiti, našim istoč-nim kraljevstvom dok će on protegnuti svoje gospod-stvo od Herkulovih stupova do Ilirije?

Antonije osjeti kako mu je krv udarila u glavu. Ok-tavije da bude moćniji od njega? Kao da mu je oštrica hladna mača prešla kroz srce. Ne, ne može dalje tako! Dva su se puta suparnici već htjeli pograbiti za vrat, da se grizu i razdiru, i dva puta ih je rastavila nježna ženska ruka . . .

Pa i danas im je sudbinu krojila ženska ruka. Ali ne da ih primiri, već da što jače podjari njihovu mržnju i bijes. Pa kako da se ovoga puta izbjegne rat?

DEVETO POGLAVLJE

AKCIJ

Oktavije je često pohađao svoju sestru. Oni su

se uvijek prijazno i srdačno vladali jedno prema drugo-me, premda se često nisu mogli sporazumjeti. Dok je Oktavije napadao Antonija, njegova je sestra muža uvi-jek branila.

— Nije Antonije toliko kriv kako bi to ti htio. Znamja kakav je on. On mi često piše, pa znam da mu je Rim|oš drag i da svoju djecu upravo obožava. Uostalom, doskora ćemo ga vidjeti.

— Kako se obmanjuješ, draga sestro! — reče Oktavije. — Zar si zaboravila kako je nedolično s tobom postupao i kako te je iz Atene otjerao kao kakvu služavku, bezčasti i bez pratnje, a da ti nije zahvalio na tvome velikodušnom daru.

Ne, Oktavija to nije zaboravila, ali ona je radije sve praštala nego da izgubi ljubljena čovjeka.

No Oktavije je toga dana došao da je oslobodi osje-ćaja koji su mu vrlo smetali. Prije no što će javno navaliti na Antonija, morao je od njega najprije odvratiti ženu, koja će onda bratu postati vjeran saveznik u borbi protiv njegova suparnika. Zar ona jadnica ne zna kako se An-tonije duboko ponizio pod jarmom Kleopatrinim? I bez-obzirno iznese Oktavije pred sestru sve skandale i potanko ispriča sve što je čuo. Oktavija je rumenjela i uzdisa-la, kao da ju je saletio oduran čopor otrovnih nemani, ali je njen brat i dalje nemilosrdno pripovijedao sve što je znao. I na dnu njena srca potražio je mjesto koje joj je bilo najranjivije.

214 215

— Na Martovu polju u Aleksandriji skupila se vojskada održi smotru. Imperator drži u ruci koplje na kojemuje nataknut bojni orao i razgledava vojsku. Najednomdolazi k njemu glasnik i šapne mu nekoliko riječi. I smjesta — ne obazirući se ni lijevo ni desno — hita on natrag upalaču i pada pred noge Kleopatri, koja ga je pozvala bezikakva razloga, samo da pokaže svoju moć nad čovjekomkojemu se pokoravaju toliki ljudi...

Drugi jedan događaj. Tetrarh Judeje razlaže Antoniju neka važna sporna pitanja. Jedini Antonije može te stvari riješiti, ali se baš u taj čas ukaza kraljevska nosiljka. Kao da ga je zahvatilo ludilo, bježi on mahnito iz sobe i tetrarh ga toga dana više nije vidio.

Oktavije je mogao tako pričati bez kraja i konca jer je imao obilat materijal: strašne stvari što su se pripovi-jedale o Antonijevu boravku u Egiptu.

— Dosta, dosta! — krikne Oktavija nestrpljivo. Čulaje i odviše. Antonije ima velikih mana, ali on je njen muž!Jedino on ima pravo raskinuti vezu koja ih je sjedinja-vala. Zato ona još čeka, zato se još nada, jer bez njeganema joj života... Glas joj je drhtao od uzbuđenja, alipogled joj je bio čvrst i nepokolebljiv.

Nekoliko dana kasnije saznala je kreposna Oktavija da ju je Kleopatrin ljubavnik odbacio. Ništa, dakle, nije moglo odbiti taj kobni udarac: ni njena velikodušna dob-rota, ni strpljivost, ni nada, koju je poput štita nadnijela nad svoje srce kako bi odbila sudbonosni udarac. Jadna Oktavija! Trebalo se rastati s dosadašnjim domom u ko-jemu je nekoć odjekivao veseli smijeh Antonijev; reći zbogom sobi u kojoj ju je grlio, stolu za kojim su zajed-no sjedili i vrtu u kome su se rashlađivali od ljetne oma-re . . . Bol ju je skamenila.

Oktavije je uvijek mislio samo na se i na svoje cilje-ve, pa se i umio okoristiti svakom uvredom koju je Anto-nije nanio njegovoj sestri. Kad je Oktavija odlazila iz pa-

lače, dočekalo ju je pred vratima veliko mnoštvo ljudi, koje je ondje skupio Oktavije. Svi su bili ganuti kad su vidjeli kako jadnica odlazi s djecom — i svojom i Fulviji-nom, koju joj je Antonije povjerio. Ta tužna slika potakla je ljude da se dublje zamisle. Neki su glasno bjesnili protiv razbludnika koji je zbog one egipatske vještice odbacio takvu uglednu i kreposnu Rimljanku.

Oktavija ih zamoli da umuknu. Nije htjela da ljudi zbog nje kunu Antonija. Da ih udobrovolji i pridobije za nj, digne visoko najmlađe svoje dijete — sliku i priliku Antonijevu. Jadnica je mislila da će ljudi oprostiti ocu kad vide to lijepo i nedužno dijete.

Zatražena rastava sestrina braka vrijedila je za Ok-tavija koliko i navještaj rata. To je svatko uviđao. Blaga žena vezala je ipak obojicu protivnika i oni su podnosili jedan drugoga unatoč prirođenoj antipatiji, natjecanju i prijevarama. Jedino je ona držala neku ravnotežu. Sada je svega toga nestalo. U bijesnom sudaru pale su maske i protivnici su najzad pokazali pravo svoje lice. Tko će biti gospodar? Sve su kombinacije bile neizvjesne. Protivnici su se, doduše, borili samo za vrhovnu vlast, ali su se pre-tvarali kao da je riječ o nekim višim idejama. Naklapalo se o časti, domoljublju i starim republikanskim uredba-ma. Obojica su tvrdila da se bore u ime domovine. Je li Oktavije lagao kad je rekao da je spreman odreći se svih izvanrednih punomoći? Da li je Antonije bio iskren kad je svuda razglasio da je on jedini pravi borac za slobo-du .. .?

Kao u doba velikih borbi između Cezara i Pompeja, javnost se podijelila u dvije stranke. Ljudi su izabrali svo-jim poglavarom onoga za koga su mislili da će bolje pos-lužiti njihovim interesima. Strasti su se tako raspirile da su se i djeca umiješala u borbu. Atenodor je jednoga dana vidio dvojicu derana kako se žučljivo tuku i natežu.

— A zašto se tucete? — zapita ih Atenodor.

216 217

— Igramo se. Ja sam Oktavije — reče onaj koji je svoga druga dogurao do ruba jame. — A ja sam Antoni-je! — viknu drugi i oholo uzdigne nosić.

Iako je Antonije izgubio svu silu pristaša, svi još nisu bili protiv njega. Ostala mu je još njegova slava, snaga i bogatstvo, a kako protivnika možeš pobijediti samo ako ga iznenada napadneš na mjestu gdje on to najmanje oče-kuje, Oktavije ga je nastojao što jače oklevetati, prikazu-jući ga kao roba egipatske kraljice. Iako je Oktavije bio neobično strpljiv, ipak se često pitao: koliko će dugo još morati rovati poput krtice. Napokon, pošalju mu bogovi, koji su ga već ostavili, nenadanog saveznika. Bio je to Mu-nacije Planko, onaj isti Planko koji je pred Kleopatrom plesao odjeven u svilenu zelenu košulju i ovjenčan rogo-zom. »Čovjek za sve«, nazivala ga je prezirno Kleopatra.

Ne zna se zašto se taj čovjek najednom odvratio od svojih dotadašnjih prijatelja. Možda je tko povrijedio nje-govu taštinu, a možda je osjetio otkuda puše vjetar i da je Antonijeva vlast kratka vijeka. Ukratko rečeno: taj čelik-značaj pripovijedao je po Rimu sve moguće zgode iz Aleksandrije, koje su ljudi pohlepno slušali. Ali ti društve-ni uspjesi nisu dostajali čovjeku koji je bio jednako zab-rinut za svoje dobro koliko i pokvaren. Misleći kako sva-ka izdaja mora nešto donijeti, ode on Oktaviju i saopći mu nakon dugotrajna izmotavanja da postoji neki doku-menat koji bi mu vrlo dobro mogao poslužiti. To je bila Antonijeva oporuka koju je sastavio prije perzijske voj-ne. Njome je Kleopatru izričito imenovao jedinom na-sljednicom. Njoj i njezinoj djeci ima pripasti istočno carstvo, a on za sebe želi da njegovo mrtvo tijelo bude preneseno onamo gdje bude Kleopatra... Planko nije, doduše, imao uza se taj spis, jer ga je, prema nalogu, prije tri godine predao u pohranu vestalkama, ali se još i danas točno sjeća svih pojedinosti.

218

Rimljani su pogreb smatrali vrlo važnom stvari. Svat-ko je vruće želio da ga pokopaju blizu njegovih, u zemlji koja je rodila njegove pretke i gdje žive njegova djeca i unučad ... Vojnicima je bila užasna pomisao da će umri-jeti u tuđoj zemlji i da će ih ondje ostaviti. Imućniji su uvijek uređivali stvar tako da u slučaju smrti njihovo truplo prenesu u Italiju. Od svih ludorija koje je Antonije počinio zbog ljubavi, najveća je bila ta što je odredio da ga pokopaju u Egiptu. To se jamačno najjače dojmilo njegovih sugrađana. Ako Oktaviju pođe za rukom otkriti javnosti to svetogrđe, Senat će osuditi Antonija i on će konačno izgubiti sve simpatije. Ali bilo je teško pribaviti tu ispravu.

Vestin hram naličio je na hram u Delfima, a bio je smješten blizu Fora na podnožju Palatina. Oktavije je trebao da prijeđe samo preko Svete ceste. I on se uputi s vojnicima i liktorima koji su pred njim nosili znakove njegove moći. Pred vratima im zapovijedi da ga čekaju, a on uđe sam zagrnut grimizom.

Svećenice Vestine živjele su u tom svetištu povučeno i tiho. Bile su to žene iz najotmjenijih rimskih porodica, koje su onamo došle posve mlade, da ponosno i savjesno obavljaju svoju službu. Bile su odjevene u bijele haljine poput ljiljana, a glava im bila pokrivena koprenom. One su se ponajprije brinule da se nikada ne ugasi vatra koja je na ognjištu gorjela u čast božici, osim toga čuvale su i čuveni Palladium1, relikviju spašenu iz plamena Troje. S vremenom su stekle takav ugled da su najveći rimski dostojanstvenici običavali pohranjivati u njih kojekakve dragocjene predmete, kad bi ih služba pozvala kamo da-leko izvan Rima. Jer gdje bi i najveće blago bilo sigur-nije nego ondje gdje je svaka svećenica urezala u srce geslo: »Radije umrijeti nego prekršiti zakletvu«.

1 Prema prići trojanskom junaku Encji pošlo je za rukom da iz goruće Troj. odnese glasoviti kip Palade Atene — Palladium.

219

Kad su vestalke razabrale što Oktavije od njih traži, strašno su se ozlovoljile i uvrijedile. Što? Da izruče poh-ranjenu oporuku? Da prevare onoga koji se njima povje-rio? A što će onda biti s njihovom čašću?

Lukavi Oktavije poče tumačiti kako je riječ o dobru domovine, pa ih tu ne veže njihova zakletva. Ali vrle dje-vice ne htjedoše popustiti i jedino bi im silom mogao ote- ti ono što traži.

Oktavije se zamisli. Nije se on baš rado služio nasi-ljem, a osim toga, javnost bi mu jako zamjerila tu zlou-potrebu vlasti. Ali često odlučuje ponajprije nužda, a ovo-ga puta počinit će on i zločin samo da se dokopa isprave. Na zapovjed prodru liktori u hram i udarcima sjekirom razbiju kovčežić u kojemu je počivala Antonijeva tajna.

Pismo je u Senatu proizvelo dojam koji je Oktavije i očekivao. Njegovi su pristaše već slavili pobjedu. Prijatelji Antonijevi, naprotiv, skamenili su se od zaprepaštenja. Njihov gospodar odrekao se domovine! Nije htio da mu rođena gruda primi kosti! Zar Antonije doista više nije Rimljanin?

Ali je Oktavije svejedno počinio podlo djelo. Oporu-ka se smatrala svetom. Nitko nije imao pravo predbaci-vati živu čovjeku nešto što je taj odredio da se učini po-slije njegove smrti. . . A osim toga, Antonije je još mo-gao poništiti taj testament budući da je bio živ!

Tako je razlagao Gaj Sosije, a u za nj pristalo je ne-koliko senatora koji su poštivali staru predaju i zgražali se nad nasiljem koje je počinjeno vestalkama. Ali većina je bila preneražena onim što je čula, pa se i nije brinula kako se Oktavije dočepao oporuke.

Oktavije je nastojao iskoristiti povoljan položaj i opet istaći sve prijašnje prigovore jer se sada, tobože, svatko mogao uvjeriti da je govorio istinu. Poslužio se i novim sredstvima. Spretno je nahuškao bogate patricije, koji su odlučivali u Senatu, upozoravajući ih kako je Antonije u Aleksandriji nagomilao najljepše umjetnine iz Grčke i

220 L

Azije. Glasovit kip Artemidin, nekad slava grada Efeza, krasio je sada trijem Bruhija. Dvjesta tisuća papirusa iz knjižnice u Pergamu nalazilo se također u Aleksandriji. Sve je to blago bilo namijenjeno Rimu, a kad tamo ... Mnogi su patriciji bili strasni sabirači umjetnina, pa ih je taj gubitak duboko zabolio.

Podiže se žamor, a lica se pomrače od srdžbe. Svaki je od njih imao kod kuće mnoštvo knjiga, skupocjena pokućstva i mramornih kipova koje je potkrao negdje na službenu pohodu. Ali su se svi zgražali i snebivali kao da je Antonije učinio nešto nečuveno i neviđeno.

— Treba odmah da se glasa! — zatraži neki hipokrit gorljivo. Većina pristade i za kratko vrijeme bio je Anto-nije proglašen nedostojnim časti koje mu je bila povjerila Republika.

Pobjeda je bila potpuna, ali ipak nije posve zadovo-ljila Oktavija. Skupštine često mijenjaju svoje odluke, pa bi se danas-sutra Antonije opet mogao pridići. Zato mu je trebalo zadati takav udarac da se nikada više ne oporavi. Najbolje bi bilo da ga netko porazi na bojnom polju, jer bi tako najprije nestalo slave pobjednika Par-ta. Ali ka'ko da potakne svoje zemljake da ustanu protiv Antonija s oružjem u ruci? Svi su bili siti građanskih ra -tova, a osim toga — tko da se bori protiv Mark Antonija, jedinoga velikoga građanina koji je prvi poslije Cezara odnio rimske orlove u strane zemlje?

Ista lukavština koja mu je već jedanput dobro poslu-žila opet je pomogla Oktaviju. Nekoliko dana kasnije odr-žao je govor u kojemu je žestoko napao Kleopatru. Dobro je pazio da pri tom ne izusti ime Antonijevo i tako za nje-ga ne probudi među slušateljima neke simpatije. Samo je udarao po staroj onoj dušmanki koju su Rimljani toliko mrzili. Ljudi su još sa zanimanjem slušali brbljarije: kako se Kleopatra sprema na pohod na Rim i kako je njeno salvoljublje neograničeno. Takva bi razlaganja pobudila uvijek u gomili radoljubno oduševljenje i želju za bojem.

221

Tako i danas. Ddk bi udarao dlanom o dlan, svi su bili na nogama i mašući bijesno rukama prijetili kraljici smrću i propašću.

Napokon bude proglašen rat. Vjeran svetom običaju otaca uputi se Oktavije s vojskom izvan Pomerija1 gdje se dizao hram Belonin2. Bila je to veličajna stara građevi-na, sagrađena od granita. I dok je gomila mahnito povla-đivala, odapeo je Oktavije zlatnu strelicu koja se zabola u podnožje kipa božičina... Tim obredom preuzela je božica zaštitu nad vojskom, a osim toga utvrđivalo se ti -me koliko je vojna koja se sprema opravdana i po-trebna.

Da, činilo se doista kao da se vojska sprema na strana neprijatelja. Ali nitko nije sumnjao da će Antonije zašti-titi Kleopatru svojim štitom i da će na jednoj i na drugoj strani poteći rimska krv.

Antonije nije očekivao izazov Rima. On je odlučio, kao dobar vojskovođa, navaliti prvi. Pod zapovjedniš-tvom Kanidijevim pošalje u Malu Aziju šesnaest legija, obećavši da će doskora onamo stići i on sam.

Još mu je preostalo jedno sredstvo da pobije Oktavi-jeve klevete i obnovi svoju popularnost. Trebalo je samo da makne nekamo svoju ljubavnicu i da sam krene na ćelu svojih vojnika u susret Oktaviju. Tada bi svaki Rim-ljanin vidio koga hoće Oktavije uništiti.

Ali se Kleopatra oduprla tome prijedlogu. Ne, ona ne-će nikada na to pristati, jer se dobro sjećala što se već jednom dogodilo u sličnoj prigodi. Neće ona drugi put pustiti da Antonije zapadne u mrežu rimskih spletaka. Za-to ga nije htjela ni na kakav način ostaviti. Kamo god krene, ona će biti uz njega i neće mu dopustiti da išta po-duzme bez njezina odobrenja.

1 Mjesto izvan gradskih utvrda, koje još pripada gradu. Ondje se nije smjeloništa graditi.

2 Bellum, rat. Božica rata. Prev.

222

Uzalud je Antonije dokazivao kako ženi nije mjesto na bojnom polju. Uzalud je Ahenobarbo izjavio odlučno i grubo, kao obično, da on neće u boj ako vojska bude mo-rala sobom vući čitav dvor. Kleopatra nije popustila.

— Neka ide kamo tko hoće! — odgovorila je neza-dovoljnicima. — Mene nitko neće rastaviti od Antonija.

Antonije ju je, po svoj prilici, potajno osokolio, pa se usudila tako govoriti. Ona je u svim stvarima postupala kao čovjek koji ima vrhovnu i neograničenu vlast. Možda se tako držala zbog silna blaga kojim će ona pokriti vojne troškove. Ili možda zbog mornarice — dvjesta dobro nao-ružanih lađa — koje će zakrčiti neprijatelju put u Sredo-zemnom moru? Kako bilo da bilo, njezina je odluka iznijela pobjedu i prvih dana proljeća ukrcaše se ljubav-nici na galiju »Antonijadu«, koja je bila sva iskićena i ukrašena, da otplove u susret svojoj sudbini...

Nikada nije varavo more bilo mirnije i bistrije. I nebo je bilo bistro i prozirno, a stapalo se na rubu ob-zora s morem u blagu modrinu. Tek drhtave boje zapada obasule su ga ružičastim sjajem. Vjetar je lagano puhao, kao da prati svirku frulaša, koji su razblaživali kralji-čino srce. Noći ljubavi i vesele gozbe slijedile su jedna za drugom, a nitko nije pomišljao na morski bezdan nad kojim je plovila lomna lađa.

Ali to je sve bila tek predigra. Na otoku Samosu, gdje su se kratko zadržali, i u Efezu, gdje su udarili svoju prijestolnicu, zaredaše slave i svečanosti, kao ne-koć u Aleksandriji. Efežani su znali što je raskoš, ali takvo što ipak nisu vidjeli. Povorke kraljeva i knezova, koji su dostojanstveno stupali u svojim bogato izveze-nim haljinama i visokim tijarama, dovodili su nove voj-nike i konje, donosili danak i ratni materijal, pa je An-tonijeva vojska svakog dana postajala jača. Kleopatra je svim silama nastojala da ih zaslijepi blještavim sja-

223

jem, da dobro upamte kad su pohodili svoje vladare. Tako je Kleopatra imala izliku da uvijek iznova prire-đuje svečanosti, a gosti su od čuda zinuli kad bi uz mrke oklopnike, bojna kola i goleme ratne strojeve, Ugledali čete lakrdijaša, pelivana i glumaca, kakve još nikada ni-su susreli u takvoj prigodi.

I dok se stari svijet svijao pod oružanim gomila-ma, dok su se rušila carstva, Kleopatra je unaprijed slavila pobjedu, pokazujući svima kako ona stoji iznad svih tih događaja.

Antonije nije nipošto bio tako uvjeren da će sve proći dobro. Minulo je vrijeme ludih i smionih pothvata. Njemu je bilo već pedeset godina. Jasno je razabirao sve teškoće. A najgore je bilo to što nije znao koga bi slušao. Njegovi su ga drugovi gurali prema Italiji nagovarajući ga da se ondje iskrca i navali prije nego što Oktavije bude imao vremena da skupi svoju vojsku. A lijepa je čarobnica opet zahtijevala da se čeka i ostane vi Efezu. Cijena je bila velika, a ništa se sigurno unaprijed nije moglo kazati. Trebalo je hladnog promišljanja, a on ni-kada nije osobito hladnokrvan pogotovo kad bi ga Kleopatra neprestano uzbuđivala svojom ljubavlju i lju-bomorom.

Za ostalo su se pobrinuli njegovi generali. Doskora su svi bili složni u tome da treba maknuti tu kobnu ženu, jer ih njihov zapovjednik nikada neće dovesti na cilj ako bude slušao koga drugoga osim njih. Najsmioni-ji je bio, kao uvijek, Ahenobarbo, koji nikada nije volio Kleopatru. On joj je najotvorenije razložio svoje miš-ljenje kao čovjek koji zna što vrijedi njegova služba, pa ne treba gledati hoće li se njegov prijedlog svidjeti gospodaru ili neće. Kraljičino je mjesto, reče, u Aleksan-driji, kamo je zovu njeni doglavnici. Na bojnom polju stvara samo smetnje i nered svojim kraljevskim dvorom.

224

I Antonije je vjerojatno mislio isto. Ali što da učini protiv žene koja na sve ozbiljnije riječi odgovara zagr-ljajem, poljupcima i suzama!

Ne — Kleopatra nije nipošto htjela otići i ostaviti Antonija među mrkim Rimljanima koji su se okupili oko njega. Oni bi ga još možda sklonuli da se izmiri s Okta-vijem! Morala je ostati Antonijevom ratnom Egerijom, ali za taj posao morao je još netko pomoći. Konačno pridobije darovima i obećanjima Kanidija, koga je An-tonije najviše slušao od svih svojih vojskovođa.

U ratnom vijeću Kanidije se odupre prijedlogu Ahe-nobarbovu. Ne bi bilo pravo — govorio je — da se os-trani saveznica koja je namaknula toliko novaca, vojnika i brodova. I kao dvorski čovjek, još doda, ne razumije zašto bi vojsci štetila prisutnost i savjeti lijepe i ple-menite kraljice. Ta ona će vojnike potaći da budu hra-briji.

Ali protivnici Kleopatrini nisu htjeli popustiti. Naj-žučljiviji od svih bio je Kvinto Delije, koji se najviše izlagao od svih pristaša Antonijevih. Taj mudri politi-čar progledao je Kleopatrine namjere ustanovivši da su posve suprotne ciljevima njegovih zemljaka, a i njega samoga. Zato je sada trebalo iskoristiti priliku — i on hladno i bez okolišanja izjavi:

— Kleopatra nas vodi u propast i poraz!— A što bi ti htio? Tko je tebi dopustio da tako

govoriš? — krikne Antonije ogorčen što se netko usudiopred njim napasti onu u koju se on najviše pouzdavao,poštujući njenu mudrost.

Ali se Kvinto Delije dobro spremio. Mimo je razlo-žio kako je položaj težak i opasan, te konačno zaključi:

— Ja sam uvjeren da kćerka Lagida nema iste ciljeve u ovom ratu, a ne može ih ni imati, kao ni Rimljani.

15 Kleopatra 2 2 5

— Interesi Kleopatrini također su i moji! — odvratiponosno Antonije.

— Nemoj se obmanjivati! — opet će Delije. — Kleopatra je kraljica Egipta. Da sačuva svoju krunu, da održi prvenstvo na Istoku i trgovinu koja joj kovčege punizlatom...

Antonije odlučnom kretnjom prekine njegovo razla-ganje, a Delije pomisli da bi bilo dobro umiriti ljubavni-ka kad je već uznemirio imperatora:

— Kleopatra te ljubi — ustvrdi on. — Ona te voliviše nego ikoga na svijetu. A da li se ona brine za tvojuslavu i veličinu kao mi, tvoji branitelji, koji smo sve napustili samo da tebe sledimo? Ako se ti odrekneš vrhovne vlasti, što će biti od nas? Gdje da se sklonemo, uništeni i progonjeni, ako zavlada Oktavije?

Antonije je velikim koracima uzbuđeno hodao po svom šatoru. Teško je disao, kao da ga tišti neka mora. Možda je već i sam mislio o tim mogućnostima, a da se nije usudio dublje zagledati u stvar. A sada mu ostali to dobacuju u lice! Ne, on mora jednom jasno zagledati stvarima u oči.

— Govori! — reče on Deliju. — Što te je nagnuloda misliš da se krajica odrekla želje da se sa mnom utrijumfu uspne na Kapitol?

— Savjeti koje ti daje.— A znaš li ti te savjete?Delije uze nabrajati sve slučajeve kad se Kleopatra

protivila odlučujućoj bitki. Ta nedavno još, na Korkiri, kraj Leukadije, svagdje, gdje su prilike bile povoljne, uvijek se poslužila kojekakvim izgovorima samo da od-godi konačnu odluku.

I zaključi riječima da se Kleopatra više boji pobje-ne nego poraza, samo da on ne postane gospodarom Rima.

Antonije dade Deliju rukom znak da izađe. Htio je biti sam.

Buktinja je nemirno gorjela i u šatoru se razasti-rala polutama. Antonije se teško spusti na krevet po-kriven lavljom kožom. Spremala se oluja. Pričinilo mu se da zemlja drhće i da je atmosfera puna nekoga čud-nog žamora. Kao da su se sve stvari, uz koje je njegov duh bio tako čvrsto vezan, najednom zaljuljale, i počele se vrtjeti oko njega. »Zar Kleopatra doista više ne želi najviše moju slavu?« — pitao se neprestano.

Kleopatra je uistinu željela da njezin ljubavnik po-bijedi, ali — kako je to dobro prikazao Delije — željela je to na drugačiji način nego Rimljani. Oni su ga gonili da se bori svim sredstvima jer su se htjeli što prije vratiti kući i uživati u bogatstvu koje su stekli s tolikim trudom. Ona ga je htjela, naprotiv, od toga zadržati. Možda je posumnjala u Antonijeve vojničke sposobnosti, koje je sama oslabila, pa se bojala da naposljetku ne proigra njenu očevinu. A možda se bojala potpuna trijumfa koji bi Antonija odveo u Rim, pa se odrekla svojih prekomjerenih prohtjeva i postala čednija. Samo da njoj i Antoniju ostane istočno carstvo! Drage bi volje prepustila Italiju s barbarskim provincijama: Galijom, Hispanijom i Mauretanijom Oktaviju, Republici — tko-god bude htio. I tako ga je ona, koja je potakla taj rat, nastojala zadržati na p61 puta. Mušice? Nedosljednost?

Da objasnimo te nagle preokrete, moramo slijediti korak po korak nastojanja Kleopatrina od početka pa do konca. Kao mladenačka ljubavnica Cezarova (bilo joj je tek 15 godina) nije željela drugo nego da joj nje-zin moćni zaštitnik vrati krunu. Kasnije se time više nije zadovoljavala, nego je htjela carsko prijestolje, da bude o bok Cezaru ... U Tarzu postala je drugom ženom. Kad je upoznala smiona potomka Herkulova obuzela ju je svu razbluda i osovina se njena života znatno pomakla na

226 227

stranu. U to doba nije ju vodilo samo slavoljublje. Ljubomora i mržnja odlučivale su o najvažnijim stvari-ma, pa je o tome ovisio svjetski mir.

Da je uz Antonija ostala onako razborita kako je bila u svojim mladim danima, pustila bi pobjednika Par-ta da se sav preda svojim veličanstvenim snovima. Onda bi možda njihova imena blistala u Panteonu povijesti, kao ime Oktaviju Augusta! Ali u nje je odlučivala samo ljubav. Vječni je nemir uznemiravao njezinu dušu. »Što će biti od mene ako se Antonije vrati u Rim kao trijum-fator?« — pitala se s tjeskobom u srcu. »Ima već šes-naest godina što se borim s Rimljanima, koji me mrze iz dna duše. Hoće li se sada ostarjeli ljubavnik i slabić usuditi učiniti ono što Cezar nije mogao, jer je prerano umro? Hoće li on to, uostalom, i moći?« Hoće li se moći otrgnuti od svih, da bi pripao samo njoj? Hoće li biti dovoljno jak da Rimljanima nametne svoju novu ženu-tuđinku, koju su njegovi zemljaci odbijali po svome vjerskom i domovinskom osjećaju?

Zato joj preostaje samo jedan put: Antonija treba si-stematski udaljavati od domovine. Zato treba izbjega-vati odlučujući sukob i malo po malo navraćati na po-morsku bitku, gdje bi u slučaju poraza lako mogli umaći u Egipat.

Kad su Antonijevi oficiri uvidjeli kako Kleopatra kvari zapovjednikove planove, teško su se zabrinuli. U njih više nije bilo onog zanosa i pouzdanja kojim se pri-je boja opajaju oni kojima prijeti smrt.

Kad su vidjeli kako Antonije slijepo sluša Kleopat-ru, posumnjali su i u njega samoga pitajući se da li se nije možda s njom sporazumio da ih izda? Pošto njihov gospodar neće da bude junačina, kao kod Farzala ili Filipa, i pošto se odvratio od cilja zbog kojega su oni stavili sve na kocku, neka onda tko drugi stupi na nje-

228

govo mjesto... Neka istinski Rimljanin preuzme zapo-vjedništvo.

Bili su jednodušni da im novi vođa bude Aheno-barbo.

Taj vrli vojnik ležao je bolestan; toliko su nemir i gađenje otrovali njegovo srce. Kad su drugovi došli k njemu, nađoše ga na tvrdu logu od palmova lišća. Groznica ga je tako tresla da je cvokotao zubima. Ćim je čuo što od njega hoće, okrene glavu.

— Neću vas slušati!— Zar više ne vjeruješ u pobjedu? — zapita Delije.Da, stari se ratnik još nadao. Znao je kako su legije

bile željne boja, kako su vojnici, ozlovoljeni zbog odu-govlačenja, neprestano tražili da se već jednom pobiju s neprijateljem. Kakva bi sve junačka djela učinili ti ljudi da ih on povede u boj! Ali bi se onda morao izne-vjeriti Antoniju, svome drugu i starom prijatelju, impe-ratoru, kojemu je dao svoju riječ.

Delije sjede kraj njegova kreveta i pokuša ga na-govoriti:

— Što će biti od nas ako se ti ne prihvatiš toga posla? Uništit će nas Egipćanka. Ne daj da propadnemo!

Užarenim i drhtavim prstima uhvati ga Ahenobarbo za ruku.

— Pusti me da spavam. Sutra ću ti odgovoriti.Drugog dana, prije zore, otplovila je jedna lađa u

Peloponez. Ahenobarbo je ostavio na stolu u svom šatoru pismo u kojem je razložio zašto odlazi. Sve ono što je ovdje vidio odviše ga je žalostilo i boljelo. Nije mogao mirno počivati, a nije mogao niti izdati Antonija. Zato je, eto, morao otići.

Pismo je strašno razočaralo Delija i drugove. Čitav su ga dan čekali misleći da će se pokajati i vratiti, ali uzalud. Još navečer zurili su na more ne bi li gdje ugle-dali lađu kojom se vraća Ahenobarbo.

229

Kad se ni drugoga dana nije vratio, odluče Delije i Aminta da se povedu za njegovim primjerom.

Antonija je oblio hladan znoj kad je saznao da su ga tri generala ostavila. Noge su mu klecale. Morao se nasloniti na zid, da ne padne.

— Najbolji! — izusti dok mu se oči napuniše su-zama.

Naposljetku se ipak svladao. Trebalo je nešto podu-zeti da mu i drugi ne pobjegnu. Da bi umirio ljude, raz-glasi po taboru da su bjegunci otišli posjetiti svoje milo-snice jer bez njih nisu mogli dulje živjeti.

No ljudi su bježali kao da ih je zahvatila neka bo-lest koja se širila poput zaraze.

I senator Fortunije odluči otići, jer ga je Kleopatra žestoko napala da je ocrnjuje pred Antonijem. To ga je toliko razljutilo da je već sve spremio za put, samo da što prije ode s toga mjesta mržnje i spletkarenja. Ali prije nego što je stigao do obale napali su ga naoružani neznanci i ubili.

Tako su stradali mnogi jer se na njih samo posum-njalo da misle pobjeći, i strava zahvati vojsku.

Ali Antonije nije više bio isti. Nestalo je onoga pri-jaznoga i dobrodušnog lica, po kojem se vidjelo da je sretan. Svaka mu je malenkost smetala. Jedne je noći more bilo uzburkano, a on je već mislio da su mu pro-pale sve lađe koje su krenule pred njim u Ambrački za-ljev. Uvijek ga je progonila neka bezumna sumnja. Više se nije pouzdavao ni u koga. Gaja Sosija, koji mu je već toliko puta dokazao svoju vjernost i odanost, optuži da je bez razloga u Epiru neprijatelju predao četu voj-nika.

Antonije je vjerovao u gatanja, kao svi njegovi su-vremenici. Vjerovao je da bogovi tu pokazuju svoju vo-lju. Bio je neiskazano praznovjeran. Uvijek je obuvao najprije desnu nogu, a onda lijevu. U tami nije nikad go-

230

vorio, a kad bi čuo mišje šušljanje, bježao bi glavom bez obzira. Ništa ne bi poduzeo a da prije ne pita Haru-speksa, a bio je miran tek kad bi taj odgovorio: »Idi, krv žrtava govori tebi u prilog!«

Posljednjega ljeta kad je bio u Ateni, bilo je to 31. godine, grom je srušio kip što su ga njemu podigli Ate-njani. Od toga se tako prestrašio da ga je njegov vjerni rob Eros — očekujući liječnika, morao trljati vrućim uljem da ga privede k svijesti.

Pod konac kolovoza postajalo je sve gore. Približa-vao se odsudan čas, a on je bio tužan i potišten. Nekoć je prije bitke bio uzbuđen i ratoboran poput samoga boga gromovnika, a sada kao da je sasma nestalo njegovih mišića i hrabroga duha. Čitave je sate prosjedio nepokre-tan kao da mu je i najmanja kretnja nesnosna i teška.

Ipak odluči jednoga jutra da na svojoj galiji pregle-da brodovlje koje je bilo usidreno kod Akcija. Tamo ga je čekao Oktavije s dvjesta i pedeset trirema s čeličnim kljunom i sa sto hitrih liburna. Antonijevo je brodovlje bilo mnogo veće. Lađe su mu bile opremljene strašnim ratnim strojevima, pa se mogao pouzdano nadati po-bjedi. Razvedrio se tek malo kad mu je časnik Aleksas javio da su među uzetima lastavice svile gnijezda... To je bio izvrstan znak.

— Naše će brodovlje do kraja ovoga mjeseca prog-nati sitne Oktavijeve galije, kao hrtovi plahu divljač.

Tako se počeo šaliti Antonije i vojnici prepoznaše napokon u njemu svog imperatora. Ali drugoga jutra dođoše nove lastavice da protjeraju stare i da im podave mlade .. . To je bio strašan znak.

Kleopatra je bila sva prožeta grčkom filozofijom, pa se često smijala praznovjernom ljubavniku. Ona je uvijek govorila kako je važnije primiti posao čvrsto u šake, nego promatrati utrobu žrtvovanih životinja. Kleo-patri se činilo — uostalom, kao mnogim lijepim žena-

„..,.„ 23JL.

ma — da će se i više sile slijepo pokoriti njenoj ljepoti, kao ljudi. Ali je ipak poduzela sve da uzmogne lakše ostvariti svoje namjere.

Neprijateljske su vojske već nekoliko dana bile jed-na pred drugom. Oktavije je nastojao svog protivnika prisiliti na pomorsku bitku, jer se vrlo pouzdavao u svoje mornare koje mu je izvježbao Agripa! Antonije, naprotiv, još je oklijevao, jer se nije mogao pravo od-lučiti . . . U more se nije pravo pouzdavao, jer na moru nije još nikad pobjeđivao. A i njegovi su oficiri nepre-stano zahtijevali da se borba zapodjene na kopnu, i to na makedonskom tlu, gdje su živjele mnoge slavne us-pomene.

Ali sve to nije koristilo, jer Kleopatra to nije htjela. Znala je ona da su rezultati pomorske bitke prilično ne-odlučni i da je na moru lakše uzmaknuti. Ne može se pouzdano reći da li je ona željela taj uzmak više nego pobjedu. To bi bila vrlo opasna igra, ali napokon — i to je moguće, jer je Kleopatra sve pomno pripravila unaprijed, kao da je znala što će se dogoditi. Jer zašto je naredila da između Grčke i Egipta neprestano kruže brojne lađe i zašto je unaprijed otposlala u Egipat bro-dove krcate novcem, zlatnim šipkama i dragim kame-njem, premda se inače nikad nije rastavljala od svoga blaga? Zašto je, posebice, navečer uoči same bitke dala smotati velika jedra pod jarbole, koja bi se imala podići čim zatrubi znak za bijeg? Sve je ona tako udesila da bude spremno kad zatreba zabosti papke u ledinu.

Trebalo je urediti samo još jedno: sklonuti Antoni-ja da bude do kraja poslušan i da učini sve onako kako to ona bude zatražila.

Antonije je tako čvrsto bio vezan uz Kleopatru da te spone nitko više nije mogao raskinuti. Njegova čudna ljubav neprestano je rasla i postajala sve otpornijom. Više je puta okušala Kleopatra snagu te ljubavi. U po-

sljednje vrijeme Antonije nije htio ni časa ostati bez nje. Uvijek je morala biti uz njega. Što je više osjećao nemir i stravu, to ju je vaše trebao. Kleopatra, pak, nije bila mirna. Tko zna što sve može učiniti takav veliki gospodin ako ga opije pobjeda ili obuzme očajanje! Ta njegova volja bila je često tako slaba i krhka da je taj div nalikovao djetetu. Uoči odsudnog dana sastadoše se ljubavnici opet na »Antonijadi«. Bio je to posljednji dan kolovoza, a Sunce je blistalo i žarilo kao usred ljeta. Oko njih su bile usidrene egipatske lađe obložene čeli-kom. Svojim kamenim tornjevima bile su nalik na tvr-đave koje plove. Zvjezdano nebo bešćutno je čekalo što će se dogoditi. Sve je bilo tiho i mirno. Njih dvoje je dugo stajalo na jednom mjestu bez ijedne riječi. Čulo se samo kako voda lako zapljuskuje bokove lađe. Jedno-ličan šum valova odnosio je njihove misli prije nego što su dospjeli izraziti ih riječima.

Napokon Antonije duboko uzdahne.— Što će biti sutra?Kleopatra mu se okrene lica zažarena od radosti:— Što god bude mi ćemo ostati zajedno.U isti čas stisnuše im se u pomrčini ruke, i duboko

ganuće prijeđe s jednoga na drugo.— Da — reče on — naši su udesi neopozivo povezani

zajedno. Ako, ipak, nesreća . . . U ratu se sve može dogoditi ... Strelice će padati poput kiše . ..

Kleopatra je već na sve mislila, ali joj još nikada nije pala na pamet misao da bi joj tko mogao ubiti lju-bavnika.

Sva je protrnula i strasnim svojim očima zagledala mu se duboko u lice.

— Antonije! Mili moj! Zar ti ne znaš da ja ne bihpreživjela tu strahotu? Ako ti umreš, brzo ću i ja zatobom. Evo bodeža što ga uvijek nosim za pojasom ...

233

Srce mu ispuni zanos poput bujice. Mahnito je pri-vine na grudi cjelivajući joj kosu i usta.

— Ja te ljubim! Ljubim! — prošapće kao da jemisli zaštititi od svakoga zla.

Ona nasloni glavu na njegovo rame i umiljato za-pita:

— A što bi ti učinio ako mene pogode?— Kako? Tebe? Pa to je nemoguće. Zar nismo odlu

čili da se prilikom bitke skloniš na »Antonijadu«, gdjeti se ništa ne može dogoditi?

Ona se duboko zamisli.— Tko zna? Možda će nas ipak rastaviti.On nije mogao zamisliti drugoga rastanka doli smrti.

Ta kako bi on živio bez nje? Bez njena glasa! Njena pogleda! Ne, ne, nikada! Ako ona ima svoj bodež za pojasom, ima i on svoj veliki mač o boku.

Ona ga nježno privede stvarnosti, koja je manje tragična.

— Nije riječ samo o smrti. Svašta se može dogoditii različite prilike mogu nas rastaviti jedno od drugoga.

Ljubav spram te žene bila je dosegla najviši stu-panj u Antonijevu srcu i on više nije mogao sići.

— Kamo god kreneš, ja ću uvijek naći puta da dođem k tebi.

— Zaklinješ se?— Da, zaklinjem!Napokon je postigla ono što je tako dugo željela.

Sad neka se dogodi najgore! Znala je da će joj se pokorni ljubavnik odazvati na svaki njezin znak. Zadali su ri -ječ jedno drugome. Trebalo je samo da se baci kocka sudbine ... Šuteći, kao da su očekivali takav znak. Ali ništa, samo jednolično zapljuskivan je mora o bokove lađe...

234

Zvijezde su pomalo blijedjele. Već je zora počela zlatiti vrhunac Ortrida1. Svježi rujanski vjetrić ljuljao je lađe, koje kao da su šiljcima svojih jarbola po nebu crtale nekakve tajanstvene znakove.

Trebalo se rastati.— Zbogom, ljubavi moja! Zbogom i — doviđenja

do večeras!I Antonije ode obaviti posljednje pripreme. Sat kasnije zaustavi ga na obali stari centurion kojemu je lice bilo pokriveno beskrajnim brazgotinama.

— Što hoćeš od mene? — upita ga dobroćudnoAntonije.

— O, moj zapovjednice! Zar se više ne pouzdaješu nas? U naše mačeve i koplja? Što ćeš ti na tim trulimdaskama? — reče pokazujući lađe. — Pusti, neka Egipćani i Feničani gacaju po vodi. To je njihov posao. Titreba da se pouzdaš samo u svoje stare vojnike koji načvrstom tlu umiju pobjeđivati i umirati!

Antonija do suza ganuše te riječi i pođe dalje ne odgovorivši ništa.

Pripovjeda se da je Oktavije istovremeno razgova-rao s nekim goničem i zapitao ga kako se zove.

— Fortunato — odgovori taj veselo — a moja maz-ga zove se Viktorija2.

Taj je slučaj svakako čudnovat.Mnogo se već govorilo i pisalo o bitki kod Akcija.

Ljudi različito objašnjavaju taj krupni događaj, ali je Akcij do danas ostao zagonetka. Jer tko da razumije i shvati psihologiju žene koja je skrivila poraz?

Bila su oko tri sata u zoru. Na zvuk metalnih tru-ba, brodovlja se sukobiše poput divljih, krvožednih zvi-jeri i zakačiše se u strašno klupko. Svojim željeznim bodljama zabole su se Oktavijeve galije u egipatske gr-

1 Brdo u Epiru, nadumak Ambračkom zaljevu. Prev.2 On se zvao Srećko, a njegova mazga Pobjeda. Prev.

235

dosije. Antonijevi mornari udarali su odozgo neprijatelja kopljima. Na objema stranama ogorčeno se borilo. Pu-cale su glave, prskajući lađe i vodu. Tko će pobjediti? Da li goleme egipatske lađe, koje su bile nalik na Kikla de, kako veli Virgil, ili ono hitro jato koje ih je oblije-talo, bolo, uzmicalo i opet se vraćalo?

Najednom se uskomešaju Antonijevi redovi. »Anto-nijada« je probila središte i punim jedrima zaplovila u otvoreno more s egipatskom eskadrom.

Zašto kraljica bježi? Kakvi su to neshvatljivi razlozi da usred borbe sve napušta, iako još ništa nije bilo iz-gubljeno? Mnogi tvrde da se Kleopatra unaprijed tako dogovorila s Antonijem. Zašto bi priznali svoj poraz ako uopće nisu poraženi? Ne, Antonije nije zacijelo ništa o tome znao. On se prvi začudio i prenerazio. Što je? Zar ga je izdala. Ne, to nije moguće! Iako možda nije željela potpunu pobjedu Antonijevu, pa mu pravila ne-prilike gdjegod je mogla, zar je za nju bilo bolje da pobijedi Oktavije? Nije li on bio njen osobni dušmanin, osvetnik koji ju je toliko progonio? To se nikako ne može objasniti običnom logikom. Ljudi sami ne znaju zašto čine ovo ili ono, a žene naročito ...

Od ranoga jutra promatrala je Kleopatra strašnu bojnu igru. Trebalo je bezuvjetno stvoriti neku odluku, ali kako?... Vidjela je na svoje oči neopisive ratne strahote. Najednom se bilo prorijedilo krilo koje je nju štitilo. Prijetila je opasnost da će je opkoliti, uhvatiti i rastaviti od Antonija. Pobojala se jer joj je neprijatelj prišao blizu. Um joj se smuti: uhvatit će je živu njezin strašni dušmanin! I kao velika prestrašena ptica ona pogleda na sve strane tražeći pravac kojim bi umakla ... Vjetar je puhao sa sjevera. To je bilo povoljno. I ona upravi svoj brod. Da li je pri tome mislila na Antonija? Da li zna da ga time upropaštava? Ne — ona zna samo

to da joj je on obećao poći za njom, a to je njenom srcu bilo dovoljno.

I nije se prevarila, na žalost! U prvi čas Antonije nije shvaćao što je? Nesporazum ili ratna varka? I već je htio da opet okrene pramac protiv neprijatelja i na -stavi boj još žešće, još žilavije, ali sad mu jasno puca pred očima. To njegova ljubavnica bježi.. . I sav se ska-meni. Magli mu se pred očima. U glavi mu je praznina. Kleopatra ga ispunjava čitavoga. Volja više ne ravna njegovim činima. On više ne zna da je vojskovođa i što se od njega očekuje. Ne misli više na one koji za nj hra-bro umiru — i napušta borbu. Čekala ga je jedna trire-ma, koja je bila pripravljena za bijeg. I on prijeđe na nju da pohita za onom koja ga je vodila u propast.

Spustila se večer! Gluha tišina prekrila je okrvav-ljenu pučinu. »Antonijada« se zaustavila. Na krmi vre-ba Kleopatra. Srce joj kuca kao da se tek sada odlučuje o životu ili o smrti.

Napokon se ukaže svjetlo i čamac koji donosi Anto-nija. Jedva ga je prepoznala. Prignuo je umorno čelo, a ramena mu se opustila kao da nose teret čitava svijeta. Uspeo se na lađu sam s jednim Erosom. Nije ni podigao oči. Samo se teško dovukao do jedne klupe na pramcu broda, lice pokrio rukama i zamislio se . . . Što je učinio? Koja ga je snaga, jača od njegove volje, dovela ovamo? Takav vojnik pa bježi! »Jesam li to doista ja?« — pitao je začuđeno sam sebe. Na časove mu se vraćalo pitanje: je li on junak ili kukavica? Ah, kako užasno trpi! On — Mark Antonije, koji je osjetio slast trijumfa . . . on je sada ovdje moleći noć da ga sakrije. Je li itko ikada doživio veću nesreću?

Kleopatra se trese kao šipka i motri nesretnika. Har-mija i Iras čvrsto je drže, jer bi inače pala. On tako mahnito i divlje gleda, da mu se ne usuđuje približiti. Tako su se završili svi njezini veličanstveni planovi. I

237

najednom razabra što je učinila i u kakvu ju je nepo-pravljivu pogrešku zavela njena ljubav. Da je, kojom srećom, manje ljubila Antonija ili da ga je barem od početka te nesretne vojne pustila da radi po svojoj gla-vi, ne bi sada ovdje očajno skrivao lice rukama. Što je učinila? Zašto je svom silom tražila još ovaj boj, kad su joj svi savjetovali upravo protivno? A čemu baš ova-kav bijeg? Ni sama ne zna zašto je to učinila. Sve se zbilo tako brzo i neodoljivo. Ona se ispituje i bezobzir-no ruje po dnu srca, gdje nikada ne ulazi laž. A ono joj odgovara: bi li otišla da si sumnjala u Antonija? Ne, da nije bila uvjerena da će Antonije poći za njom; da nije to tako stalno znala, hrabrije bi se borila i ustrajala na svom mjestu. Pobjegla je jer ju je gonilo njeno samolju-blje i sigurnost da će on poletjeti za njom. Bježala je natrag u Egipat, moleći samo jedno: »Da — ondje dolje osvajat ću ga i zarobiti zauvijek!« Oh, kako je samo mogla i pomisliti da bi Mark Anlonije mogao živjeti bez časti!

. I sva u suzama zapita Harmiju:— Reci, hoće li mi ikada moći oprostiti?Harmija je još drhtala od svih tih strahota koje je

vidjela toga dana. Klanje joj je sledilo krv. Ali kad je vidjela kamo kraljica smjera, jasno je osjetila da će se dogoditi užasna nesreća, veća od svih dosadašnjih. A tako je i bilo.

— Antonije je izgubljen čovjek — odgovori tužno.Iras je bila mlađa i više se pouzdavala u moć lju-

bavi, pa ju je počela nagovarati:— Priđite k njemu, kraljice. Vidite kako trpi. Bit

će mu lakše ako budete kraj njega.Kleopatra učini nekoliko koračaja, a Eros upozori

gospodara. No on, upijajući u se svoj očaj kao kakvo otkupljenje, umorno odmahne glavom. Htio je biti sam ...

238

Tri dana i tri noći ostao je tako ne gubeći snagu da dalje trpi. Kao da su mu bili obarmli svi udovi. Nije htio ni jesti, ni piti, jer nije osjećao žeđ koja mu je su-šila grlo. Samo mu je duh bio živ i vječno spreman da ga muči.

Njegov rob zna kakva bol ponizuje gospodara, pa mu govori u najdubljoj poniznosti:

— Zar želite razoriti svoj život, koji nam je svimatako drag?

— Moj život ne vrijedi više da se produžuje. Slavamu je bila jedina vrijednost, a sada je svega nestalo.Sada sam kao čovjek koga su orobili i ostavili gola naputu.

— Nije sve izgubljeno. Vaši prijatelji...— Nemam ja više prijatelja. Dok traje sreća, dotle

traje i prijateljstvo. Oni u koje sam se najviše pouzdavao, ostavili su me još prije boja, jer su bez sumnjeznali što će se dogoditi.

Eros se tužno skupi do nogu čovjeka kojeg je uvi-jek smatrao polubogom i zajeca:

— Pa drugi su vam ostali vjerni. Znam neke koji ćeza vas proliti i posljednju kap krvi.

— Da, to si ti, jadni Eros. Znam ja to! Ali ja netrebam tvoje krvi. Nego nešto da mi obećaš ...

Rob ga pogleda toplo i pokorno, pitajući očima ka-kvo to obećanje traži od njega.

— Zakuni mi se — reče Antonije — da ćeš me osloboditi života kad to budem od tebe zatražio.

— Ne, to nikada neću obećati — cikne Eros i naglosu uspravi, kao da ga je netko ubo.

Antonije se okrene od njega.— Onda idi i ne govori mi više o svojoj odanosti!Bila je to teška uvreda za čovjeka koji bi bez su-

sprezanja dao i život za svoga gospodara. Rob prigušeno zajeca:

239

— Moj mač, moj život i moje ruke, sve to pripadavama, gospodaru. Ali kako da se zakunem na čin što gaod mene tražite? Moja bi ruka zadrhtala, a mač, kojibih pograbio, probio bi prije moje nego vaše srce, gospodaru!

Kleopatra mu se još nije usudila približiti. Groznica ju je tresla, i ona je jadikovala. »Zar Antonije doista hoće umrijeti? Onda me ne ljubi više?« Sjetila se vremena kad je samo trebalo da mu mahne rukom da pohrli k njoj i da je privine na grudi. Koliko mu je puta slala pisane pločice u posljednja tri dana, a on ih nije ni pogledao! Da, sve je svršeno. Ona je sama zauvijek razorila svoju sreću.

Ali ni trpjeti se ne može unedogled. Jednom dolazi čas kad i najžešće boli pomalo nestaje. Strast je jača od najveće sramote i najvećeg zločinstva. Usta opet traže cjelove, a suze prestanu teći.

Kad su se ljubavnici opet našli zajedno, nisu se usu-dili pogledati jedno drugome u lice. Ali je šutnja bila rječita. Ispripovijedali su time više nego što se može izraziti riječima. A i što da govore kad vrlo dobro znaju da su im sve nade uništene i da ih je jedan kobni čas upropastio zauvijek!

Pomalo ih je zahvatila neka slatka opojnost koja je bila jača od straha i satrta ponosa, koji nije imao gra-nica. Opet su bili zajedno. I oni se zagrle mahnito, ludo, u paroksizmu strasti, zaborava i sreće.

— Oprosti mi, oprosti! Ja te ljubim — jecala je svazadihana Kleopatra.

Antonije ju je obuhvatio objema rukama. Na čas je nestalo kajanja i grižnje, koja će otrovati posljednje dane njegova života. I on zari je zažareno čelo u pune grudi kraljičine, na kojima je sve zaboravio i svega se odre-kao. Nije li jedan cjelov njegove Kleopatre vrijedio više nego sva kraljevstva?

240

DESETO POGLAVLJE

SMRT

raljica je u Aleksandriju poslala glasnike da jave pobjedu jer se pobojala da se narod ne pobuni ako sazna pravu istinu. I dočekaše kraljicu i Antonija kao po-bjednike. Sve su kuće bile iskićene zelenilom, a na cesti kojom će se kretati povorke, dizali su se slavoluci od cvi-jeća. Oduševljeno pučanstvo pozdravljlo je svoju vlada-ricu palminim lišćem i klicanjem.

Ali ta je radost potrajala kratko. Doskora se pročulo da je Mark Antonije kod Akcija poražen. Ni na kopnu nije prošao bolje. I tupost zavlada u pučanstvu. Svakog su dana dolazili novi očevici i pričali što se dogodilo. Kanidijeve legije predale su se neprijatelju a da se zapravo i nisu borile, a istočni su knezovi darovima i pokornošću nastojali steći milost nova gospodara. Na-posljetku je i čitava Italija ustala protiv nekadašnjeg ljubimca i osudila ga na smrt, jer je zbog jedne ljubavi izdao i prevario svoju domovinu.

Antonije se isprva još nešto nadao. Preostalim savez-ničkim četama i onima što bi ovdje-ondje mogao još okupiti, možda će moći spasiti bar ono što je pripadalo Kleopatri. Prostrano njegovo carstvo propalo je, dakako, zauvijek. Ali doskora je potpuno pao u očaj, jer se uvjerio da više nema smisla da se bori pošto je ionako sve izgubljeno. Svi su ga ostavili i prevarili. Njegova vojska u Karnaniji1 pobjegla je pred neprijateljem. Vojska u Kirenaici, koja je branila ulaz u Egipat, predala se Okta-viju. Izdao ga je i Aleksas, kojega je on učinio vojsko-

1 Pokrajina u zapadnom primorju Grčke, na jugu od Ambračkog zaljeTa. Pr«v.

16 Kleopatra 24 1

vođom, a izdao ga i Herod, kojemu je vratio prijestolje i obasuo ga dobročinstvima. Takvi su, dakle, bili ljudi'. Dok ga je pratila sreća, gledao je pred sobom sama pri-jazna i pdkorna lica, a sada se, eto, pokazalo i naličje. Pun gnušanja zamrzio je život i sav svijet. A progonila ga je i prošlost. Iskreno je žalio sve pogreške koje je počinio i strašno se prekoravao. Najviše si je predbaci-vao što se odviše pouzdao u se, a potcjenjivao snagu protivnika.

Da se čaša gorčine još dopuni, razdirala ga je i mi-sao na Kleopatru. Nakon katastrofe, kad mu je sve bilo tako jasno i nepobitno, gledao ju je sasvim drukčijim okom nego prije. Sav jad koji je zbog nje pretrpio, ras-plinjavao se negdje u daljini, kao utvara mašte. Kako se ona samo trudila da iznova sagradi porušenu zgradu i da se rastrese novim planovima.

Ne, Kleopatra nije jadikovala i očajavala. Iako ju je bila izdala snaga u onome kobnome času, ipak je pri-kupila novu energiju. Kad su svi već mislili — a i ona sama — da je propala na dno bezdana, pridigle su je neočekivane sile i ona je opet strasno zavoljela život. Što da misli na nepovratnu prošlost kad je pred njima bu-dućnost!

Antonije je bio utučen, pa ga je vrijeđalo što je Kleo-patra tako lakoumna. Nije to mogao shvatiti. Ponovo je pao u očaj kad je vidio kakav ih strašan ponor dijeli. Ah, kako je mogao pustiti da ga vodi takva žena? Kakva mu je magija smutila razum i uništila volju? Jer samo ona je uzrok njegove nesreće. Najradije bi bio pobjegao od nje. Nekoliko se puta već i spremao na bijeg, ali su ga lijepe ruke — svježe i namirisane — opet zagrlile i zarobile.

Jednoga dana, kad su se opet grdili i međusobno optuživali, predbaci Kleopatra Antoniju — žešće nego obično — njegov nerad i klonulost. Tada se u njemu

242

najednom probudi ponos. Zar da ga još vrijeđa ona koja ga je upropastila? Ne, on mora od nje otići. A kad nije dostajala volja, pomoći će mu tvrdi zidovi. Na obali ri-jeke stajao je jedan stari faraonski toranj. Na uspomenu na Timona Atenskoga1, prozove on taj toranj svojim »Timonijem« i odluči da ondje u samoći provede po-sljednje dane svoga života.

Kleopatru to nije mnogo uznemirilo, jer je dobro poznavala njegovu nestalnost i nagle promjene. »Da An-tonije postane mrki filozof?« nasmije se ona u sav glas. »Neće proći ni petnaest dana a on će opet klečati pred mojim nogama!«

Ali što da poduzme u tom vremenu? Njena plodna mašta smiono stane graditi nove planove. Ako pobjednik od Akcija doista jednom zagospodari Egiptom, morat će ona svakako nastojati da mu umakne. Odmah se sjeti Indije, koja se dičila svojom tisućljetnom civilizacijom. Putnici koji su odande dolazili pričali su prava čudesa. Onamo će se ona skloniti s Antonijem, ako bude morala bježati iz Egipta. Indija je zemlja svjetla i sreće; ondje cvijeće tako miriše da uspavljuje čovjeka, ondje svijetli blistavo zviježđe, ljepše od Oriona, Labuda i Kasiopeje, odsijevajući u prozirnim vodama kao u ogledalu. A ka-ko da dođu onamo? Put preko Sredozemnog mora, kroz Herkulove stupove, bio je vrlo dalek i mučan, a osim to-ga svuda su stražarile rimske lađe. Ali blizu je bilo Cr-veno more, pa onda Gida i Ganges. Trebalo je samo pre-nijeti lađe preko sueske prevlake, ukrcati se sa svim blagom i otploviti put Indije ...

Ta romantična namjera vrlo joj se svidjela. Pa što ako bude trebala prijeći pješke i tri stotine stadija2?

se u samoću aa razmišlja u uuti i IJUUSW) nuontaim. pearova tragedija prožeta je najcmijim pesimizmom. Prev. 2 Grč. stadion, 600 stopa. Prev.

243

Zar bi bilo bolje da je Oktavije zarobi...? I ona se gor-ljivo dade na posao. Bezbroj je radnika krenulo u Pe-luzu. Gradila se golema kola, kao ona koja su nekoć do-vozila kamenje za piramide. Posao se primicao kraju. Volovi su već bili odvukli nekoliko lađa preko pustinje, pa su sada čekale usidrene u Arapskom zaljevu. Kleopa-tra se već radovala potpunom uspjehu, kad se najednom ondje pojave Oktavijevi ljudi, kojima se nitko nije na-dao. Netko je bio izdao kraljičine namjere. Sve je bilo propalo. Oktavijevi vojnici opljačkaše i razoriše brodove, a što nisu mogli sobom ponijeti, pobacaše u more.

Kleopatru je prenerazio taj nenadani udarac. Zar ona nije više bila ono izabrano biće kojemu su bile pod-ložne i same prirodne sile? Činilo joj se da joj više ništa neće poći za rukom, čega se god prihvati. Ali opet — nije bila tako malodušna a di bi se tako predala sudbini. Ako već nije mogla pobjeći, bar će se pobrinuti za obranu. I ona podvostruči svoju djelatnost. Stade novačiti vojnike, opremati nove lađe, pregovarati o savezništvu. Aleksan-drija se utvrdila. Da bi potakla sugrađane da što gorljivije brane rodni grad, i Cezariona upiše u vojsku.

Cezarov sin bio je upravo navršio osamnaest godina. I kad se prvi put pojavio u oklopu, osvojio je sva srca, a svi su sa strahopoštovanjem spominjali njegova oca.

Jasnim glasom doviknula je kraljica vojnicima:— Građani, vojnici! Vaš budući kralj borit će se me

đu vama. Zajedno ćemo trgnuti mač protiv onoga kojisebi prisvaja ime Cezarovo.

— Neće Oktavije ući u Aleksandriju! — zazvuče tisuće glasova kao cimbali.

Kleopatra izađe iz svoje nosiljke, odakle je proma-trala taj prizor. Na bojnom polju nosila je uvijek oklop i kacigu, pa je i sada bila opremljena kao vojnik, samo što je glavu obavila prozirnim velom Izidinim. Ljudi su je

zadivljeno gledali. Mnogi popadaše na koljena. Još im se činila božanstvenom.

Kad je Antonije saznao što sve Kleopatra radi i kako su joj podanici još odani, strašno se zastidi svoga nerada. A i teško mu je bilo živjeti bez nje ... Premda je njegov osjećaj prema njoj bio više nalik na mržnju negoli na lju-bav, ona mu je ipak bila potrebna.

Kleopatra ga je čekala. Znala je da bez nje neće dugo izdržati. Pošto je zbog nje pobjegao iz bitke, neće moći dugo ostati u samoći.

I jednog dana, kad je Antonija mučila čežnja jače nego obično, zapita se: »Kako sam mogao bez nje živje-ti?« I kajući se ostavi svoje sklonište koje mu nije vra-tilo duševni mir.

Dočekala ga je raskriljenih ruku.— Dođi — reče mu. — Nikada nismo više bili po-

trebni jedno drugom nego sada.To je bila istina. Teško je u nesreći ostati sam. Ali

je njihova ljubav bila ranjena, i od te rane nije više mogla zacijeliti. Zadali su jedno drugome toliko boli, da je uspomena zakrila sreću gustom sjenom. I doskora su se opet počeli žestoko svađati. Ponavljali su iste optužbe koje su ih već jednom rastavile.

Pogotovo Antonije nije nikako mogao prikriti gor-činu. Svakog bi se časa sjećao događaja kod Akcija, jer je znao da mu je onaj dan na čelo urezan neizbrisiv žig sramote. I tko bi ih motrio, pomislio bi da su to dvoje krvnih neprijatelja.

Zajednička bol zbližila je ponovo ta nesretna bića. Osjećali su da ih baš ta bol i gorko sjećanje vešu za-uvijek. Topli dah sukrivnje prelijetao je preko njih. I tada bi zaželjeli da se sliju u jedno, pa da oboje budu jednda jedina buktinja, nemirna i bolna ...

Kušali su da barem na čas povrate nekadašnje sretne dane. Okupili su opet stare prijatelje iz družbe

244 245

»Nenasljedivih«, opet su zaredale raskošne gozbe i slavlja. Ali su se drukčije prozvali, što jasno govori o tome što su osjećali i čemu su se nadali. Sad su se zva li »Sinapotanumeni1« — one koje ni smrt neće rastaviti! Razumjeli su se. Znali su sada kojem božanstvu prino-se žrtvene napitke. I njihovi drugovi znali su to tako -đer. Ali misao na blisku smrt nije — bar naoko — po-mutila njihova veselja. Pijanke i gozbe bile su sjajne i bogate, kao nekada. Trebalo se, naime, uzdići iznad svega što je prosječno i obično. Trebalo je pokazati da oni koji neće živjeti u poniženju, bez sjaja i slave, umiju dobro iskoristiti dane koji im još preostaju.

Samoubojstvo je u starih naroda bila vrlina: naj-više djelo koje čovjeku nameće nesreća. Kad Kloto 2

nije više prela sudbinu od zlata i svile, odbacili bi ti kulturni ljudi život kao beskorisnu stvar. Antonije je svom dušom bio vojnik i znao je kako će se riješiti ži -vota. Mač mu neće zadrhtati u ruci kao ni Katonu ni Brutu3, kad se bude uvjerio da je igra dokraja izgub-ljena.

Teže je bilo Kleopatri. Cvjetni su bili putevi njena života, a mladost ju je još grlila svojim čarobnim ru-kama. Težak je taj posljednji korak. Lako bi još bilo umrijeti, ali kako da sve ostane u skladnosti kao do sada? Kako da se grubo ne ozlijedi mirisavo tijelo i njenža put, da se ne nagrde crte lica...? Kleopatra je uvelike mislila na svoju smrt kao umjetnik koji traži pozu koju će sačuvati stoljećima i koji želi da mu ko-nac bude apoteoza ...! Najprije je Kleopatra pomislila na otrove. Često se još i danas pripovijeda kako se ona rado služila otrovom, da se riješi kojeg protivnika, ne-

1 Grč. syn, zajedno, apothanein, umrijeti. Dakle: »oni koji zajedno umiru«. Prev.1 Clotho, najmlađa od triju Parka (Lachesis, Atropos). Njezin je simbol preslica,

na kojoj prede ljudsku sudbinu. Usporedi naše Rojenice i Suđenice ili lit-vansku božicu sudbine Lajmu.

2 I Katon (Utički) i Bruto pociniše samoubojstvo bacivši se na svoj mač. Prev.

246 ._.........................'

vjerna doglavnika ili ljubavnika. Za sve te prigode bio je prikladniji otrov od željeza, koje ostavlja neprilične tragove. A bilo joj je posve svejedno kako su djelovali ti otrovi. Neka se neprijatelj previja od boli, kako du-go hoće! Ali sada je to nešto drugo ... Da raščisti to pitanje, dozove jednoga od svojih liječnika, slavnoga Olimpa.

Taj je čovjek sjajno poznavao sve grane svoje um-jetnosti. Putovao je čak u Asiriju da temeljito prouči kako djeluju neke biljke, posebice bunike, amos i ve-lebilje, koje mogu bolesnika ubiti a i iscijeliti ga.

Kraljica mu povjeri svoju tajnu i reče:— Postat ćeš bogat ako mi pribaviš sredstvo ko

jim mogu umrijeti bez boli i koje neće nagrditi mojuljepotu.

Olimpo se zamisli. Tko da nađe ono što kraljica zahtijeva? Ali pokušat će.. . On sazove nekoliko uče-njaka, koji su bili odjeveni poput njega u duge haljine posute zagonetnim znakovima, i oni se bace na posao. Kraljica im je u skrovitu kutu palače uredila radioni -cu, gdje je neprestano gorjela vatra, a nadaleko se ši -rio tako oštar i odvratan miris da bi se čovjeku po-vraćalo.

Doskora započnu pokusi. Istraživači su se služili zločincima koji su i onako morali umrijeti. Prvi su re-zultati bili užasni. Kad su jadnici ispili smrtni napitak, lice im se užasno iscerilo i pozelenjelo. Mahnito su la-matali rukama i nogama, a iz grla bi im izvirao mukli hropac. A sve to trajalo je dugo, dugo ...

Nakon dugotrajnih istraživanja pronađe Olimpo nov sastojak koji je djelovao brže. Osuđenici bi osjetili samo strašnu vrućinu, od čega bi padali kao od kapi.

— Tražite samo, tražite dalje! — bodrila ih je kraljica. — Vaša će nagrada biti u razmjeru s uspjehom.

247

Jednoga jutra dođe Olimpo kraljici vesela lica. Napokon je našao!Zajedno sa svojim dvjema pratilicama koje su se zaklele da će s njom umrijeti istom smrću sišla je Kleopatra u tamnicu gdje su se

obavljali pokusi. Htjela se uvjeriti na svoje oči.Otvore se jedna niska vrata, a dvojica golemih Etiopljana dovedu okovana roba, koji je ubio svog gospodara. Bio je to snažan

čovjek koji se kušao oduprijeti. Ali uzalud. Začas su ga svladali ulivši mu u grlo tekućinu. Otrov je odmah djelovao. Nekoliko nesvjesnih trzaja — i ništa više. Osuđenik je bio mrtav.

Kleopatra je sva protrnula. Prizor je bio ipak užasan. Iras ga nije mogla podnijeti. Onesviještenu je iz-nesoše.— Zar nisi našao ništa blaže? — upita Harmija

blijeda kao krpa.— U biljnome carstvu ne — odgovori Olimpo —

ali ima još i zmijski otrov. Vidjet ćete i to.U isti čas dovedoše čuvari ženu koja je umorila svoje dijete. Bila je lijepa, a suzama je ganula srce kraljičino. Očajno joj pade

do nogu moleći milost.— Ne boj se ništa — reče Olimpo, ništa te neće

zaboljeti.— Milost! Milost! Htjela bih ostati u životu!Najednom mir. Tajac. Nije opazila kad ju je ujela

zmija. Vjeđe je samo sklopila, a tijelo ispružila, kao da je pospana. I doista, kao da je zaspala. Srce joj je samo prestalo kucati. Lice je pomalo postajalo hladno i nepomično, ali još lijepo.

Čovjek, dakle, može i blago usnuti, da se više ne probudi.., Kleopatra se umirila. Našla je sredstvo otkupljenja. Nikada je Oktavije neće živu uhvatiti!

Katastrofa se približavala brzim koracima. Neprijatelj je osvojio Peluzu. Vojska Oktavijeva utaborila se

248

pod zidinama Paretonija1. Što da se radi? Dvjesta godina prije paladinata2 Antonije se domislio nečem sličnom: da dušmanina izazove na megdan. Ah, kad bi mogao tako riješiti tu stvar i pred »svojom damom« i objema vojskama pokazati što može učiniti junak!

Uzaludno hvastanje! Viteška gesta na koju se nitko neće odazvati. Oktavije je bio i tako potpuno siguran da će pobijediti i bez megdana. Zašto da se onda kukavica izvrgava udarcima Antonijevim?

— Reci ti svome gospodaru — odgovorio je Oktavije glasniku — da može umrijeti i na drukčiji naćin. Puteva do smrti ima vrlo mnogo!

Prije borbe koja će odlučiti o sudbini Egipta pokušao je Antonije još jednom velikodušnom žrtvom spasiti Kleopatrino prijestolje. I on još jednom pošalje glasnika svome neprijatelju, koji mu je prvi put tako drsko odgovorio. Neka ne svrgne Kleopatru, a on će uz nju živjeti lišen svake časti, kao običan građanin.

Tako je ponizno molio Antonije, ali nije primio nikakva odgovora.Oktavije je bio zaokupljen drugim problemima. Od izdajica i uhoda, kojih je bila puna Aleksandrija, saznao je da se kraljica

sprema na smrt, iskušavajući različite otrove. Javili su mu i to, da prije smrti kani uništiti plamenom sve svoje blago, samo da neprijatelju ne padne šaka. A baš na to neizmjerno bogatstvo računao je Oktavije iz sve duše. A i sama Kleopatra bila mu je dragocjen plijen, kao najljepši ukras u njegovu trijumfu. Kako, dakle, da spriječi da mu ne izmakne to dvostruko blago? Oktavije je htio pokušati sva sredstva. Dobro je on znao žene, pa i to da one

1 Grč. Paraitonion, znamenita luka u sjevernoj Africi.1 Feudalna uredba. Paladini se isprva zovu samo velikaši koji prate Karla Ve

likoga (Roland). Kasnije se taj naziv prenosi na svakog skitnicu viteza kojiputuje svijetom tražeći pustolovine. Prev.

249

koje su ohole i drske dok im se sreća smiješi postaju često vrlo skromne i ponizne kad ih pritisne nesreća. Kleopatra se možda još nadala kakvoj pogodnosti, pa će zacijelo pristati na pregovore. Glavno je da joj se nekako zamažu oči.

Zato odluči da će pregovarati, ali samo osobno s njom. I on pošalje u Bruhij službenog izaslanika, koji će biti nepopustljiv, a istovremeno pošalje i tajnog glas-nika Tireja, koji je bio iskusan u prljavim stvarima i koji će kraljici došapnuti da bi se možda ipak mogla naći kakva nagodba... Oktavije štuje njenu ljepotu, pa mu zato ne pada ni na kraj pameti da bude okrutan prema njoj, nego joj svim srcem želi ugoditi.

Žena rijetko kad ne vjeruje takvim tvrdnjama. A osobito Kleopatra, koju su ljudi uzdizali do božanstva i palili joj pred prijestoljem tamjan, lako će povjero-vati tim riječima. Možda bi i zapala u tu zamku da joj jedna okrutan uvjet nije otkrio prave Oktavijeve namje-re. On, naime, nije tražio ni više ni manje nego da mu Kleopatra preda An toni ja ...

Oktavija je, doista, strašno smetao taj nekadašnji veliki suparnik. Trebalo ga je svakako maknuti. Ne može se, naime, privezati rimski vojskovođa za trijumfator-ska kola kao Artalast ili Vercingetoriks1. Antonije bi mu, naime, mogao i onim komadićem slomljena mača još dugo osporavati konačnu pobjedu. A zašto da se s njime otimlje za svaki komadić zemlje? Zašto da se otegne vojna kad se Oktavi ju žuri natrag u Italiju da proslavi svoj trijumf?

Jadna Kleopatra! Kako ju je duboko potcjenjivao dušmanin kad se usudio ponuditi joj takvu nagodbu! Antonije joj je postao, istina, nešto tuđ. Bjegunac od Akcija i pustinjak u Timoniju ohladio je njenu ljubav.

jer žene ne vole slabiće. Ali unatoč svemu ona je protr-nula od gnušanja kad je pomislila kakvo zločinstvo Ok-tavije od nje traži. Ali je ipak bila odviše spretna a da se ne bi poslužila povoljnom prilikom da sama povuče ma-lo za nos Oktavija. Zato nije naprečac odbila posredni-ka, nego zatražila odgodu da o stvari malo razmisli.

Uhoda je bilo, kako rekosmo, podosta u Bruhiju, pa je Antoniju dojavljeno (po svoj prilici, po nagovoru samoga Oktavija) što se sprema protiv njega i da je Kle-opatra obećala Tireju da će svoga ljubavnika dati ubiti.

Ta nenadana vijest užasno ga se kosnula. Izdan! Prodala ga je žena kojoj je on sve žrtvovao! I Antonije počne snovati kako bi joj se osvetio. Da je ubije? Ali onda bi morao i sebi probosti srce ...! Ili da sam umre? Ne, ne — suparnik njegov to jedva i čeka. Antonija iz-jeda strašna ljubomora. Kao njegov veliki predak Her-kul nosi i on Nesovu košulju1. Oh, strašnih li muka: ljubiti i jasno vidjeti da ti je obožavano biće najgori neprijatelj!

Nesretnik je strepio da mu Kleopatra što ne učini. Bojeći se da ga ne otruje, ne htjede taknuti jela koje ne bi prije okusila Kleopatra.

Nju je strašno ogorčila ta nepovjerljivost, pa odlu-či nezahvalnika naučiti pameti.

Bilo je pod konac jedne gozbe kad su na grimiznim počivaljkama ležali jedno do drugoga. Ona je čitave ve-čeri zdušno izvrašvala uvjete novoga ugovora s Antoni-jem i kušala svako jelo i svako pilo prije Antonija. Na-posljetku isprazni napola pehar, u kojem se iskrilo bi -stro vino. U kosu je bila zatakla ružu, koju je najednom skinula, raskinula latice i pomiješala ih u vino.

— Hoćeš li piti iz ovog pehara u slavu naše ljuba-vi? — Antonije prihvati pehar i htjede ga iskapiti, ali ga ona naglo uhvati za ruku i izlije pehar.

1 Glavni galski vođa i narodni junak u bojevima protiv Rimljana. Prev.

25<L I 1 Priča o Herkulu i ženi njegovoj Dejaniri. Prev.

251

— Eto vidiš, nesretnice, kako je isprazna tvoja sum-nja! Da sam doista kadra počiniti onu gnusobu, zar mi-sliš da ne bih mogla naći način da te otrujem? Eto, taj cvijet u koji nisi posumnjao bio je sav prožet otrovom!

Sav srvan, pade Antonije na koljena pred svojom miljenicom. Neka mu oprosti! Jer ono malo vremena koje mu još preostaje da živi neće biti dovoljno da okaje uvredu koju joj je nanio.

Ipak nije mislio da će se to tako brzo dogoditi. Još samo jedan dan — i sve će biti dokončano. Ali bar toga posljednjeg dana osvjetlao si je lice. Kao da se probudio stari lav da pokaže što bi mogao učiniti junak Antoni-jeva kova kad bi bio prepušten svojoj genijalnosti i ener-giji-

Neprijateljska je vojska bila udaljena od Aleksandri-je tek nekoliko stadija. Neprijazno pučanstvo spremalo je već izdaju oklijevajući da se upusti u borbu. Na to Antonije skupi nešto vojnika koji su mu još ostali vjer-ni i ne pomišljajući ništa naglo nasrnu na Oktavijeve konjanike. Prestravljena i raspršena ponosna konjica Oktavijeva prepliva natrag preko Nila u svoje uporište.

Aleksandrija je bila izbavljena, bar za taj dan!Pijan od sreće kojoj se više nije nadao, Antonije je

neprestano klicao: »Pobjeda! Pobjeda!« ... Da, kao da je htjela doviknuti još posljednji zbogom, prišla je k nje-mu boižca Pobjede da mu ovije vijenac oko proslavljena čela.

U Kleopatri proplamsaše svi ugasli plamenovi. Eto, to je njezin Antonije, onaj neustrašivi i lijepi junak, kao u danima mladosti. Čim ga je ugledala u daljini među bojnim znakovima, pohrlila je kao mahnita pred njega.

On sjaše s konja, raširi ruke i potrči prema njoj. Dvoje ljudi, koje je gorka nedaća otuđila, opet postaju jedno, kakvi su bili nekoć. Sjedinila ih je slava, pravi

252

njihov elemenat. Opet su se prepoznali i njihova srca, opojena iluzijom, zaboravljaju sve što su pretrpjela.

Velika svečanost rasvijetlila je te večeri još jednom staru palaču Lagida. Najhrabrije vojnike obasula je Kle-opatra kišom od zlata. Jedan od njih dobio je dapače iz njenih ruku oklop, na kojemu je bio izdjelan jastreb Ptolomejevića. Gitare i siringe zajecaše, a narodne pjes-me stadoše odjekivati blistavim dvoranama. Kao da se vratilo vrijeme kad je Antonije poklanjao kraljevstva ...

Ljubavnici kao da su znali da su im odbrojeni sati, pa ne htjedoše ni jednoga časka žrtvovati snu. Noć je bila blaga i prozirna, poput prave orijentalne noći koja pritišće srce, jer ono osjeća da je slabo i sitno pred ne-izmjernošću svemira.

Prolazili su sobama i vrtovima, a prošlost im je us-krsavala i oživljavala pred očima. Zaustavili su se na mjestu gdje se Kleopatra prvi put rastala s Antonijem. Valovi su snažno udarali u obalu. Naslonjeni na zid, slušali su ritam tih valova, kao da je odjek njihovih srdaca. Nadesno je sjao svjetionik na sedam katova, kao da se natječe sa zvijezdama. Čednije blista na drugoj strani obzora vitak polumjesec, rasipljući po pučini či-tave pregršti srebrnih latica.

Ta bajna slika, koju su toliko puta zajedno proma-trali prenese ih daleko u prošlost. Ništa nisu govorili, a ipak oživješe najljepši trenuci njihove raskošne sreće ... Sitne pojedinosti, neznatne riječi i kojekakve sitnice — sve je to dolazilo pred njih, kao da se od njih oprašta ... Najviše su se sjećali dana u Tarzu, jer su tada bili još tako mladi i tako sretni! A nisu li se i sada spremali na dugu plovidbu, gdje neće biti oluje?

— Sjećaš li se prve večeri?— Da, tvoja je haljina bila halugine boje, a golubi

su lepršali oko nas.

253

Pa onaj dan kad su se u Antiohiji ponovo našli! Ni-su, doduše, sve uspomene bile jednako svijetle, ali je oboje moralo priznati da su najljepši bili oni trenuci kad su jedno drugome imali što opraštati. Posljednjih dana bilo je najviše toga za opraštanje. Kao da su morali prijeći daleke, nepregledne prostore, da se opet sastanu. No sada je nestalo svih razloga za srdžbu i sumnjičenje — svega što ih je razdvajalo u bolnim trenucima. Ostao je jedino blagi osjećaj mira i spoznaje da će se sada ljubiti nepomućeno — do smrti.

Oko njih odisali su cvjetovi naranče, prikazujući im svoju svadbenu dušu. Pričinjalo im se kao da započinju nov život.

— Ja te ljubim! Ja te ljubim! — šaptale su im usnene umarajući se, kao da su te riječi neki pripjev, beskrajan odjek dviju duša.

Uto se podiže vjetar. Nebo potamni. Još čas prije bilo je tako blago, a sada kao da se prevuklo olovom. Kao da se najednom na valove spustio mrtvački po-krov.

Kleopatru zahvati neizreciv strah i ona se dršćući privije na Antonijeve grudi.

— Je li ti zima? — upita je on.— Da! Ne! Ne znam ni sama. Činilo mi se samo da

je u moje srce ušla neka tama.On se nasmiješi. Kakve to utvare muče kraljicu?Antonije se uvijek i brže razočaravao i brže zagrija-

vao od nje. Tako mu se i tada pričinilo da će možda ipak sve biti dobro, pošto je on rastjerao Oktavijeve konja-nike.

— Ne boj se ništa! — tješio ju je on. — Osjećamda sam jak. Sreća nam se vratila.

Tek što je izgovorio te riječi, kad nad glavom raza-bra mukli lepet krila... Gavranovi! Rđav znak! Antonije opet problijedi. Pogledom prijeđe po obzorju. U svijetlu

praskozorja razazna. kako su se uz obalu natisnule lađe kao golemo kakvo krdo. On raspozna iste one trireme i liburne koje su se protiv njega borile kod Akcija ... Drh-tavom rukom potraži Kleopatrinu ruku ...

Usko priljubljeni, kao noću ljudi koji se boje aveti, vraćaju se ljubavnici u palaču. Među mrkim čempresi-ma počinju se bijeliti mramorne stube Bruhija. Ljubav-nici se polako uspinju, kao da ih o zemlju pritište težak umor. Na posljednjoj se terasi zaustave. Nikada im se rastanak nije činio tako teškim! Ali se moralo. Svitao je neopoziv dan .. . I još se jedanput sastaviše njihove usne.

— Zbogom! Zbogom! — ponavljali su okrećući seiza svakoga koraka, dok im se glas nije izgubio u praznu prostoru.

Ni Oktavije te noći nije spavao. Nije mu dopuštao neuspjeh prošloga dana. Žestokim je govorom raspalio vojnike, prigovarajući im oštro što ih je nagnala u bi-jeg šačica ljudi.

— I sve to pred vratima Aleksandrije, gdje vas čeka plijen koji će svakoga od vas toliko obogatiti da ćemoći kupiti kod kuće krasno imanje.

To je bilo dovoljno da potakne na hrabrost. Isto-vremeno su Antonijeve vojnike bunile Oktavijeve uhode, obećavajući im pomilovanje ako ostave svoga gospodara.

U takvim je prilikama započela borba.Nade Antonijeve nisu dugo podržale. Već u prvom

sukobu prorijedili se njegovi redovi. Junaci od jučer — bježe danas glavom bez obzira. A među njima — krvava ironija — eno i onoga kojemu je Kleopatra sama pre-dala zlatan oklop. Mislila je da će svi postati tako hrabri kao on, a kad tamo ...

Antonije u očaju odbacuje svoj štit. Otkritih prsa očekuje udarce neprijatelja. Ah, da ga koji hoće svega osloboditi! Ali još nije kucnuo čas. Tek nakon krajnjih napora čovjek ima pravo da umre. Najprije je trebao

254 255

spriječiti poraz! I Antonije se sam baca na titanski po-sao. Nalazi se svugdje. Lijevo, desno — svugdje vidiš samo njega, tako bijesno udara ploštinom mača. Hrapa-vim glasom grdi i kune:

— Izdajice! Hulje! Tako vi mijenjate gospodara!— Ali tko ga sluša? Svuda metež i zabuna. Treba se, štobrže, vratiti u grad. Oktavije vodi svoje čete. U ptropanjjaše na čelu vojske, a sve legije stupaju za njim.

Još jedna nada sine Antoniju pred očima: Brodov-lje! Ali jao! I ondje ga izdadoše kao na kopnu. Tvrdo-korno se nećkaju mornari. Neće se boriti, nego veslima pozdravljaju kao braću one koje su još jučer zvali duš-manima.

I tako je sve propalo. Sve naprezanje i sav napor bili su uzalud. Treba sići u otvoren bezdan, iz kojega nema izlaza. Antonije to vidi sasvim jasno. Glava mu gori. 2ile mu udaraju poput kladiva i hoće ga zaglušiti. Juri kao mahnit. A kud god krene, odasvud mu se pri-jete uzdignute šake i kletve ... Ali nagon ga vodi. Eto ga pred Bruhijem. I ondje samo neiskazan metež, nered i komešanje. Srce mu se stisnulo i on viče iz svega glasa:

— Kraljica! Gdje je kraljica?— Tjeskobna tišina jedini mu je odgovor. On sluti što

se dogodilo i bol mu razdire dušu.— Kleopatro! — dozivlje je on snažno.Čuli su ga. Jedan oficir izlazi iz kraljevskih soba.

Lice mu je natmureno. Još nije izustio ni riječ a Anto-nije već zna što se dogodilo.

— Mrtva?— Da, umrla je s tvojim imenom na usnama!U prvi mah Antonije ne shvaća puno značenje te

riječi. Mrtva! Ona koja je ispunjavala svemir! Mrtva? Svjetlo dana! Zar može umrijeti zemlja i nebo ... ? Ma-lo-pomalo postaje mu strašna istina jasnija. Antonije zna da više nikada neće vidjeti Kleopatru. Kao da je pri-

mio nalog da pođe na ugovoreni sastanak. On pođe u svoj šator.

Čitavoga tog dana, kad je svagdje harala samo podla izdaja i kukavština, Eros nije ni načas ostavljao svoga gospodara. Više je puta snažnim rukama odbio udarce namijenjene svome gospodaru. A kad bi gospodar klo-nuo u boli, okrijepio ga je Eros usred borbe svježim napitkom.

Kad su se našli sami, suze im obojici potekoše niz obraze...

Antonije se prvi svlada i reče:— Dakle, Erose, vrijeme je. Kraljica mi je pokazala

što treba da se radi. Trgni svoj mač! Sada znam kako seokajava poraz.

Rob okrene glavu. Ruke ga ne slušaju.— Pa ti si mi obećao!— Gospodaru! Ne traži to od mene! Čas prije bra

nio sam te od neprijateljskih strelica, a sad hoćeš da...• — Zar bi htio da me zarobe i osramote?

Ne! Eros toga neće doživjeti. I čvrsto pograbi držak svoga mača. Oštrica mu zablista oko glave poput svetač-koga kruga, i umjesto da je okrene protiv svoga gospo-dara baci se sam na mač s raskriljenim rukama ... Le-žao je mrtav pred nogama gospodarevim.

Suze potekoše niz Antonijeve upale obraze.— Dobri moj Erose! Pokazao si mi kako treba da

i ja učinim. — I on se svom snagom udari mačem u prsa.Ali, na žalost, udarac mu nije bio zadan onom si-

gurnošću kojom je Eros sebi zadao smrt. Antonije je još živio i dozivao svoje ljude.

Dotrče vojnici.— Svršite! Svršite! — zapovjedi on. — Oslobodite

me ovih muka!Ali se nijedan ne usuđuje udariti mačem po velikom

čovjeku kojega je nekoć obasjavala slava.

256 17 Kleopatra 257

Kleopatra nije bila mrtva. Kad je dočula da Oktavi-jeva vojska neometano kreće na grad, pomislila je sa-mo jedno: kako da umakne osvajaču? Najbolje je sklo-nište bio mauzolej, gdje je u pohrani i sve državno bla-go. Ondje je odlučila umrijeti.

Najednom je prođe jeza, kad se osjetila sama i odi-jeljena od svijeta. Je li došao čas? Bez sumnje! Što, da-kle, još čeka? Posljednja igra je dovršena i izgubljena. Budućnost joj pokazuje samo najgore poniženje. Zar da bude robinja? Pa zašto onda još oklijeva? Gleda u duhu Antonija. Pobijeđen je, smrvljen i uništen, a lice mu je tužno i beznadno. Zar ga želi takvoga još jednom vidje-ti? Ne — nikako! Sve su već jedno drugome kazali što su imali kazati. A sastat će se tek ondje — preko na po-ljima asfodila koji cvjetaju blijedi u zemlji sjena...

Zašto, dakle, plače i očajno pada na rame vjernoj Harmiji? Ta ona se hrabro privikla na misao smrti. Za-što šapće pomno hvatajući držak svoga malog bodeža: »Nemam snage!«

Zar će prekršiti zadanu riječ? Ne — neće ona pre-živjeti Antonija i neće da ga preživi. Ali čudan je to ipak dogovor. Jer onaj koji ode prvi, bojat će se da drugi neće poći za njim. Ako ona umre, a Antonije se izmiri s Oktavijom...? I ljubomorna njena duša vidi već Okta-viju kako opet izmiruje protivnike i postaje ponovno že-nom Antonijevom. Ne, ne! Neće ona tome nasjesti. Ako već treba da siđe u Had, hoće pouzdano znati da je ona-mo stigao prije nje njezin ljubavnik... I poslala je glas-nika da javi Antoniju njenu smrt.

Već čitav sat strepila je kraljica na dnu mauzoleja ne znajući što je Antonije učinio pošto je saznao da je ona mrtva.

Najednom začuje neki žamor. Kao da je gomila pod samim zidinama. Kroz maleni otvor, koji joj je služio

258

umjesto prozora, ugledala je kako vojnici na nosiljci nose neko okrvavljeno tijelo. Prepoznala ga je!

Kad je Antonije, pošto se na smrt ranio, dočuo da Kleopatra još živi, zaželio ju je još jedanput vidjeti. Očajno je dizao ruke prema njoj. Kako da dođe do nje? Mauzolej je, naime, bio zatvoren šiljastim rešetkama pa se nije moglo ući.

Tada se dogodi neobičan prizor koji nam se danas pričinja nevjerojatnom bajkom. Kleopatra je pohrlila na terasu i bacila odande uže, za koje se uhvatio ranjeni Antonije. Iras i Haramija pomagale su joj pri tom poslu i slabe ženske ruke stadoše gore vući strašan teret. Ali da je teret bio i veći, one bi ga dovukle jer su im mišići bili nabrekli od ljubavi!

Napokon se Antonije našao u naručju dragane. Ona grli umirućeg i oblijeva ga vrelim suzama.

— Ljubavnice moj! Junače moj, u kojega sam nerazumno bila posumnjala!

A on je pritište uza se, premda mu se rana jače otva-ra čim se pokrene.

— Kleopatro! Ljepoto svijeta! Vidiš, ja umirem!Pruži mi još jednom slatke svoje usne.

Ona se nadvija na njega i usta prinosi njegovima. Samo još nekoliko riječi, nekoliko jecaja. . . A kad mu je ispila posljednji uzdah i vidjela obezdušena čovjeka, koji je bio sav njen ponos i radost, razdere haljinu na prsima i očajno zatuži:

— O plemeniti i velikodušni čovječe! Kamo te jedovela tvoja ljubav!

Kako ga je ljubila! To je zamalo neko novo otkriće. Kad dvoje ljudi izgara u svojoj strasti, obično i ne misle da će im tek grobni Himenej1 pokazati koliko su se voljeli.

1 Bog B»adbe!

259

I

Pred Kleopatrom puče ponor, a ona stane tonuti u najveću bol: onaj kojega je obožavala, eto, ne živi više. Posvuda se spustila noć ... Prazan svemir, tjeskoban i ta-man. Ah, zašto priroda, sama od sebe, ne ubija u isti čas Oboje ... ?

Kad je Oktavije saznao da se njegov protivnik ubio, nije bio u sumnji što bi se moglo dogoditi. Znao je da bi mu kraljica mogla umaći. Zato bi trebalo Kleopatru uhvatiti prije nego dođe k svijesti i prije nego što toliko ojača da uzmogne oživotvoriti svoje mračne namjere. Nje se mora, bilo kako, dočepati i spasiti je od smrti.

U mauzolej nije bilo lako prodrijeti. Prokulej, zet Mecenatov i slijepo odan Oktaviju, ponudi se da će on učiniti taj pothvat. Bio je on nekoć Antonijev prijatelj, a i kasnije ga je još štovao, premda se borio na pro -tivnoj strani. Umirući upozori Antonije kraljicu da se jedino u Prokuleja može pouzdati kad se bude odluči-valo o njoj i njenoj djeci.

I kad se pojavio taj čovjek i rekao joj kako Oktavije i čitava rimska vojska duboko žale Antonijevu smrt, kako bi mogla da ga ne primi? Ali budući da je bila oprezna i odlučna u provedbi svoje odluke, pođe da kroz jedan mali otvor u zidu razgovara s poslanikom Okta -vi jevim.

Ali to joj nije ništa koristilo. Dok je lukavi Prokulej pričao kraljici — kroz željeznu rešetku — o veličanst-venim pogrebnim svečanostima koje će Oktavije prire-diti palom protivniku, verali su se njegovi vojnici na terasu. Pri tome su oprezno i spretno postupali, ali je Kleopatra ipak osjetila neki žamor. Više nije odgovarala na pitanja Prokulejeva, nego samo napeto slušala što se događa nad njenom glavom.

Najednom doleti Harmija, sva prestravljena: — Izdaja, izdaja! Provalili su u naše skrovište.

I doista! Rimski vojnici, koji su se po uzetima i lje-stvama uzverali na zidine, bili su prodrli unutra.

— Kraljice! Zarobljena si! — drekne jedan pribli-žujući joj se.

— Ali nipošto živa! — odgovori ona ponosno i trgne mali bodež iz pojasa.

Bilo je prekasno. Istrgoše joj oružje iz ruke. I Kleo-patra je doista zarobljena.

Vrata mauzoleja, kroz koja je mislila da nikad više neće proći živa, otvore se i rimski vojnici povedu Kleo-patru natrag u njenu palaču.

Oktavije se napokon domogao blaga za kojim je ta-ko dugo žudio. Požurio se da sve pregleda i prebroji. Robovi su nosili pred njim baklje, a on je pomno pregle-davao podzemne sobe koje je Kleopatra bila odlučila spaliti. Bilo je ondje neizricivih divota: dragog kamenja goleme vrijednosti, skupocjena drva i sagova nagomila-nih sve do stropa. Zlata je bilo toliko da je Oktavije već sračunao koliko će brodova trebati da se sve to pre-nese u Ostiju. Oktavijev otac bio je doduše lihvar, ali se sina inače nije mnogo doimalo bogatstvo. Ali kad je vidio one zlatne šipke i hrpe kovana novca, nije se mogao uzdržati a da ne klikne od uzbuđenja. Tako je bio napokon oslobođen svih materijalnih neprilika u kojima je živio od rane mladosti. Svi njegovi dugovi sad će lako biti isplaćeni. Vojnici će dobiti osim svoje plaće još i takve nagrade da će uvijek pristajati uz njega, kad god ustreba. Na sve strane dijelit će zlato i svi će ga zavoljeti. Tko će mu sada braniti da na glavu stavi car-sku krunu, koju su nudili Cezaru?

Razborito aleksandrijsko pučanstvo srdačno ga je dočekalo. Oktavije nije opustošio grad, kako su se oni bojali, a osim toga bili su već svi siti nemira i smutnji, pa su rado primili novoga gospodara, samo da jedanput bude red. Ali Egipćani su bili tako privikli na monarhiju

260 261

da bi bilo najbolje kad bi nova okrunjena glava zamije-nila staru dinastiju Lagida.

Oktavi je se uvelike trudio da što više udobrovolji žitelje Aleksandrije, laskajući im svagdje kako je lijep njihov grad. Sve ga je zanimalo i sve je rado pregleda-vao: muzeje, kazališta, palače, a posebice hramove, jer je među svećenstvom htio steći saveznike, znajući kako je to važno za čovjeka koji želi vladati. A bio je i vrlo željan znanja, jer nije smetnuo ni na čas s uma da ga čeka položaj Augusta! Zato se zanimao za škole, gimnaziju i Veliku knjižnicu. Posjetio je i učenjake u Serapeju, među kojima je našao i filozofa Areja, koji mu je nekoć u Ateni bio učiteljem. Svima je obećao svoju pomoć, ističući kako će svi slobodno i nezavisno moći i dalje raditi kao do tada.

Najviše ga je privlačila golema grobnica Soma, u kojoj je — u kristalnom kovčegu — počivalo tijelo Alek-sandra Makedonskoga. Mladi je Cezar, kako se priča, zaplakao pred tim kovčegom kad je pomislio da je Alek-sandar u njegovoj dobi već bio osvojio čitav svijet... A Cezarov nećak, Oktavije, težio je još više za slavom, pa je dugo promatrao kraljevsku mumiju. I kao da ga to nije zadovoljilo naloži da dignu pokrov kristalnog sar-kofaga, pa svojim prstima opipa lubanju čovjeka koji je učinio tako velika djela.

Kleopatru su pomno čuvali u njenim sobama. Odava-li su joj, doduše, kraljevske časti, ali ti njeni novi dvor-janici bili su Rimljani i ona se time više uvjeravala da je zarobljena. Neprestano su joj rovali po kovčezima i odjeći da možda gdje ne skriva otrov ... Nesnosni su bili ti Rimljani, a naročito neki Epafrodit, slobodnjak Okta-vijev, koji se prema nalogu htio vladati poput dvorjani-na, a nikako nije mogao prikriti svoj tamničarski posao.

Kleopatra je po naravi bila žilavo stvorenje, ali su je ipak sva ta uzbuđenja i nedaće posve iscrple. Teško

je oboljela. Rane koje si je zadala na prsima bile su se upalile i bolesnicu je tresla strašna groznica. Liječnici izjaviše Oktaviju da je bolest teška i da bi se mogla za-vršiti smrću.

Kleopatra je već na čas mislila da joj milostiva pri-roda želi uštedjeti samoubojstvo, pa se predavala bole-sti kao nečemu milome i ugodnome. Nije ni pomislila da se liječi, nego je bolest još pospješila ne uzimajući nikakvu hranu.

Oktavije se zbog toga uznemiri. Dočepao se, doduše, silnoga blaga, ali je trebao i Kleopatru. Netaknuta i lije-pa trebala je da uveliča njegov trijumf u Rimu.

Budući da se ni u koga nije pouzdavao, odluči je sam posjetiti. Tom svojom gestom nadao se zaslijepiti robinjicu i probuditi u njenu srcu lude nade.

U prvi se mah činilo da mu namjera nije rđava. Kad je Kleopatra saznala da k njoj dolazi imperator, odgo-dila je samoubojstvo i malo se pridigla. Prije nego umre mora upoznati svoga dušmanina, da vidi treba li se bojati ili pak nečemu nadati.

Što se već nije sve govorilo i pisalo o tom sastanku, na kojemu su se i Oktavije i Kleopatra pretvarali, da lakše prevare jedno drugo! A ipak je išlo sve prema utvrđenu svršetku. Ali se činilo da je Kleopatru ipak zaokupila neka nada, što li? Zar se pouzdavala u svoju ljepotu i zavodljivost? Koja joj je iluzija rasvjetljavala predvečerje smrti? To se nikada neće odgonetnuti.

Tu su prigodu izdašno iskoristili laskavci Oktavijevi da ga prikažu kao čistoga i ozbiljnoga sina Tezejeva, kojega je silom htjela zavesti ona »prokleta bludnica«.

Da li bi se Kleopatra u drukčijim prilikama do-ista poslužila svojom prokušanom koketerijom? U to ne može biti nikakve sumnje, ali u tom času neiskazane pre-morenosti, s upalim očima, izranjenim grudima i nogama koje su podrhtavale, jer su bile osjetile kako se pod

262 263

njima ruše prijestolja, u času kad je poslala u grob čovjeka kojega je obožavala, zar da još misli na zavođenje? Njena bistra pamet sačuvala ju je od te zablude. Ne, ona se nipošto nije nadala da će joj Oktavije naknaditi Cezara ili Antonija. Bilo joj je u to doba trideset i osam godina, a strasti i svakovrsne nedaće nisu pro-tutnjale nad njenom glavom bez vidljivih znakova. A ipak, ona bi mogla ganuti pobjednika da bude milostiv ... Ali pogledajmo to dvoje protagonista licem u lice!

Oktavije se uljudno naklonio i sjeo do kraljičina uzglavlja, kamo mu je ona pokazala rukom. Upitao ju je obazrivo za zdravlje, kako se to već čini u bolesnika.

Ona samo uzdahnu i slegne ramenima: — Ta vidite i sami da više nemam snage za život.Na to Oktavije odmah skrene razgovor na stvar koja mu je najviše ležala na srcu. Što? Zar je zbilja istina ono što su mu

dojavili? Ona umire od očaja? Zar joj je to milije nego se pokoriti pobjedniku koji je neće poniziti i osramotiti!Kleopatra ne odgovori, već samo tiho zajeca. On opet prihvati riječ:— Valjda su vas krivo obavijestili, kraljice. Nije li

vam Tirej ništa rekao o mojim osjećajima?Jest čula je. Rekoše joj da je pobjednik velikodušan i da će prema njoj imati obzira.— Dakle, ne bojte se ništa, kraljice. Nisam ja vaš

neprijatelj.Trudio se da mu glas bude sladak, a pogled blag i milostiv. Ali na prvi pogled otkrila je Kleopatra njegov karakter. Bešćutna

hridina! U licu, koje hoće da bude čovječno, opaža samo oštar i zavinut nos, kao kljun grabežljive ptice. A kako su mu usta suha! Ne, nikada s tih usana neće poteći iskrena riječ.. . Od toga časa Kleopatra zna kako treba da govori. Valja zapodjeti

264

borbu, da se zakvači sa spretnim protivnikom. Valja se prenavljati i hiniti. I u isti čas promijeni ona svoje držanje. Pretvara se kao da je na sve rezignirana.

Da, u času kad je Antonije umro, mislila je da ga neće preživjeti.— A sada?— Oh, sada me zadržava pomisao na moju djecu.

Draga ta siročad! Kako da ih ostavim? Prije bih baremmorala saznati što će Rim o njima odlučiti!

Njezina djeca ...! Cezarion, Ptolomej, Selena i Anti-las — svi su već u Oktavijevim rukama. Najprije je on pograbio taj zalog. Djeca će stradati ako mati ostane tvrdokorna.

A krvnik drsko laže:— Ništa se ne bojte, kraljice. Ništa se njima neće

dogoditi. Njihova sudbina ovisi o vama. Treba samoda se pouzdate u mene i da se prilagodite mojim planovima.

Zna ona što vrijedi to obećanje i kakvu je sudbinu Oktavije namijenio njoj i njezinoj djeci. Ali se drži kao da mu vjeruje:— Oktavije mi, dakle, daje svoju riječ!— A vi, lijepa Kelopatro, prisegnite mi da nećete

svojevoljno potražiti smrt i da ćete poći sa mnom.Odvratna je to bila komedija. Na jednoj strani taština nitkova a na drugoj čast jedne kraljice. Tko će nadvladati?Kleopatra prisiže.— Vi ste moj gospodar — reče ona prignuvši svoju

lijepu glavu na kojoj se previja prozirni veo. — Voditeme, kamo hoćete, pokorno ću ići za vama.

I da još popuni je prikaže kako se u svemu podvrgava njemu, predala je Oktaviju popis svih svojih dragulja.

265

— Sve to sada pripada vama. Zadržala sam tek nekoliko najdragocjenijih bisera da ih svojeručno predamLiviji i Oktavij i...

On je u čudu pogleda. Da li može vjerovati svojim očima?

— Da — reče ona jednostavno. — Oktaviju i meneveže sada ista bol, pa bih htjela da mi oprosti što samjoj skrivila.

I lukavi Oktavije joj vjeruje. Potpuno zadivljen, po-če se spremati na odlazak.

Ali kraljica ga zadržava. Još bi da izmoli jednu mi-lost. Kad već mora otići iz Egipta i ostaviti svoju dragu Aleksandriju, neka joj bar dopusti da se može isplakati na grobu svoga muža.

Pokornoj robinji — vladar je milostiv. Oktavije se sjeti kako je Antonije poslije pobjede kod Filipa odao poštu krvavoj lešini Brutovoj, i usliša molbu Kleopat-rinu.

Sutradan se Kleopatra dade odvesti do grobnice, ia-ko je jedva hodala. Pratili su je njeni tamničari. Tim bolje. Radi njih će i udesiti smrtnu predstavu. Treba svakoga uvjeriti kako se mirno predala sudbini. Jedino će tako moći ostvariti svoju pravu namjeru. Znala je, naime, da će njeni pratioci javiti Oktaviju svaku sitnicu.

Ona klekne na grobni kamen i bol joj natjera suze na oči. To bar nije bilo pretvaranje. Pošto je prinesla žrtvu ulja i vina, otpoče jadtkovati ovim riječima:

— Antonije, ljubljeni moj! Kad su te moje ruke ovamo položile, bila sam još slobodna. Danas ti prinosi žrtverobinja. Primi ih prijazno, jer je to jedina počast kojuti ona može pružiti — jedina i posljednja. U životu nasništa nije moglo rastaviti, a sada te moram ostaviti. Ti,Rimljanin, počivat ćeš u Egiptu, dok će moje kosti pokrivati italska zemlja.

266

Taj patetični rastanak uvjerio je sve prisutne da se Kleopatra napokon pomirila sa svojom sudbinom i da će pokorno poći u Rim. Od toga časa vjerovali su joj i najveći sumnjičavci.

I sam Epafrodit osjeća se sretan što kraljica više ne kani umrijeti. Od sada više neće trebati da se na nju pazi, kao do sada. J-judi su slobodno dolazili i odlazili i Kleopatra se mogla dogovarati i sporazumijevati sa svojim vjernima a da nitko ništa ne posumnja.

I nije li nesretna junakinja tako zaslužila da joj čovjek bude odan? Onaj koji će joj pomoći da izmakne poniženju i sramoti, bio je jedan rimski oficir. Isprva ona nije pomislila da će taj »Fersen1 staroga vijeka« staviti glavu na kocku, samo da udovolji njenim želja-ma ... Mlad i lijep Dolabela, iz slavne porodice Korne-lija, hrabro je sudjelovao u čitavoj vojni. A nakon svr-šetka rata veselo je uživao u pobjedi i mnogobrojnim čarima osvojene Aleksandrije.

Jednoga jutra dođe na njega red da zapovijeda stražom koja je čuvala Bruhij. U tom je vremenu Kleo-patri bilo baš najgore pri duši. Plakala je i trpjela, od-bijajući svako olakšanje. Zazivala je smrt kao neko milo-srdno božanstvo koje će je osloboditi svega. Većina muš-karaca ravnodušno ostavlja ženu koja svojim čarom više ne privlači njihove poglede. Drugi opet — rijeđi i pleme-nitiji — osjećaju simpatiju prema onima koje je izranila nesreća. Njima su ljepše oči koje je pomutila bol nego sav sjaj raskošne — sretne ljepote. Tako je i Dolabelu ganula kraljičina nesreća, jer je vidio kako strašno trpi ona koju su bogovi nekada obasuli svim darovima. Či-nilo mu se kao da gleda kakav lijep vrt što ga je opu-stošila bura. Što da učini i kako da joj pomogne? Kako

1 Grof Axel Fersen, švedski diplomat, koji je dugo boravio na francuskom dvoru. Bio je posebice odan kraljici Mariji Antoaneti nastojeći je do posljednjeg časa spasiti od propasti. Prev.

267

da pridigne božanski cvjetak što ga je bura oskvrnula? Kleopatra se na nju nije osvrtala, ali joj se on ipak približio i nježno joj

ponudio svoje usluge:— Služite se mnome, kraljice, kao predmetom koji je vaš.Kakvo divno iznenađenje za kraljicu koju su već svi napustili! Ali je u prvi čas ipak oklijevala boreći se u sebi: da li da

prihvati ruku koja joj se pruža. Toliki su je već prevarili i izdali! Možda je ovo neki novi Pro-kulej? Ali ne! Na tom se licu zrcali poštenje u koje se žena može pouzdati. I na čas nestaje gorčine iz njene duše i djetinjska vjera zaokupi joj srce. Samo jedno htjela bi znati. Što je s njom naumio Oktavije? I kada krenuti na put.

Mladi je čovjek često zalazio u društvo imperatoro-vo. Njegovi su prijatelji bili točno upućeni u sve Oktavi-jeve planove, pa će ga lako obavijestiti. I on obeća da će udovoljiti njenoj želji ne znajući da postaje sukrivcem kobna čina. Opasno je bilo to obećanje koje ga je moglo stajati i glave. Pa što? Toliko je puta on izvrgao svoj život opasnosti na bojnom polju, a život mladićev vri jedi sam kad se izlaže za dobru stvar.

Tri dana kasnije saznala je Kleopatra što je htjela. Oktavije je prije povratka htio navratiti još u Siriju i Grčku, pa je odredio da se Kleopatra i njena djeca već za dva dana otpreme u Rim.

Kucnuo je, dakle, odlučujući čas. Kleopatra je bila uvjerena da sada ništa više ne može promijeniti njenu sudbinu. Već se godinu dana spremala na smrt, ako ustreba, a sada je napokon i to dočekala. I pogledala je smrti smiono u oči. U doba kad je bila okusila tek nekoliko kapi životne gorčine, možda bi još i potražila kakvu izliku da odgodi strašan svršetak. Ali danas, kad je čaša ispijena do dna, njena je odluka postala neopozivom. Zato saopći vijest svojim dvjema drugaricama,

268

i&'.'X>-' *"'

pred kojima nije ništa tajila, i naloži im da dozovu Olimpa.Poslije Antonijeve smrti taj »mješalac otrova«, nije joj dolazio pred oči, jer se bojao da ne bi pobudio sum nju. Ali on nije

zaboravio svoju dužnost i sve je spremao u tišini. S obzirom na njega kraljica je bila mirna. Na ugovoreni znak sve će biti spremno. Trebalo je samo da čeka, da se izvrši sve prema planu koji je tako dugo smišljala.

Kao žene kojoj su otmjenost i elegancija zakon, Kleopatra je sebi smislila krasnu smrt, odlučivši da svijetu pokaže rijetku i raskošnu sliku. Ponosna kraljica htjela je zadiviti i Oktaviju i Agripu, Mecenata, Pro- kuleja i sve Rimljane koji su joj se rugali; da im pokaže snagu svojega duha i veličinu svoga ponosa. Kraljica Egipta neće nikada ukrasiti nečiji trijumf!

Točno je proučavala svaku pojedinost. Kao za kakvu ljubavnu noć, okupala je svoje tijelo u mlakoj, mirisavoj kupelji. Obraze je natrla nardom, a antimonom naličila vjeđe, da joj oči budu dublje i tajnovitije. Žarkim rume nilom oličila je usne i jabučice. Iz kovčega od cedrovine izvadila je dugu bijelu simaru koja se sva blistala od zlata i bisera. U toj haljini izgledala je svečanije nego na svojoj krunidbi. Draguljima je dovršila toaletu. Koliko se uspomena vezalo uz te drage predmete! Sjajna smotra vojske; Antonije, lijep kao Apolon, na pobjedničkim dvo-kolicama koju vuku četiri bijelca. On silazi, nebo blista i zasljepljuje oči, a on nju proglašava kraljicom kraljeva, caricom, božanstvom. A danas — mrtvački pokrov!

Dok je zatvarala kopču od ametista na svom pojasu, Kleopatri su podrhtavali prsti. Ali, u svom stoicizmu ona je otvrdnula. Samo da ne bude slaba! Ali još nije izvršila sve što je naumila. Njena okolina ne smije biti tužna. Sve mora pjevati pean otkupljenja! I doskora sva soba

269,

bude ispunjena ružama. Sa srebrnih se tava dižu oblaci tamnjana. Svjetlo je ublaženo da ne bude odviše jako i oštro.

Kad je sve bilo tako usklađeno i pripremljeno za ve-liku završnicu, izvadi ona iz jednog kovčežića pismo koje je već prije bila napisala, u kojemu moli Oktavija da se smiluje njenoj djeci, a nju da pokopa pokraj Antonija. Kad je pročitala pismo, doda još datum i udari na nju kraljevski pečat. Bilo je to 15. kolovoza 30. godine p. n. e.

Da li se htjela još jednom našaliti kad je naložila upravo Epafroditu da pismo osobno preda Oktaviju? Nije moguće jer je Kleopatra s ljudima rado zbijala šale. A možda ga je samo htjela odstraniti, da joj ne smeta. Bilo kako mu drago, njegova neprijatna njuška kao da je nešto bila nanjušila pa se skanjivao krenuti na put. Ali poruka je bila vrlo važna, a kraljica ga je molila s tako ljupkim smiješkom, da nijedan muškarac na svijetu tome ne bi odolio ...

Tamničar ode. A i kako bi mogao ozbiljno posumnjati u ženu koja se cijelog dana zabavlja kojekakvim glupim sitnicama. Od ranog jutra ruje po kovčezima i ogledava nakit i haljine ... O jadni tamničaru! Kako bi tvoja kratka pamet shvatila doseg misli jedne Kleopatre!

Večera minu po običnom ceremonijalu. Robovi su služili kod stolca i nitko nije ništa posumnjao jer se kraljica silila jesti i živahno razgovarati kao obično.

Najednom se iza zastora podiže neka buka: kao da se neko prepire. Kraljica upita stražara što je a on se ispričava da neki nasrtljivi čovjek, po svoj prilici seljak hoće govoriti s kraljicom.

— A što želi?— Hoće da sam ponudi kraljici košaricu smokava.— Pa neka uđe!Kleopatra je razumjela. Srce joj se bolno steglo.

Jedva može ostati mirna i ne odati se. Prepoznala je

Olimpa pod seljačkim ruhom. Blijeda je, ali ne dršće. Rukom mu mahne, da joj pristupi bliže.

Nisu progovorili ni riječi. Samo su se značajno po-gledali i sve razumjeli. Dobro je. Dar je bio plaćen već unaprijed, a ona će se već umjeti njime poslužiti.

Kleopatra ostade sama. Uz nju su jedino Iras i Har-mija, svećenice koje će žrtvovati i svoj život za svoje božanstvo, gospodaricu. I sada će prinesti žrtvu ta tri plemenita bića, koja ne bi modla više živjeti. Sveta ih je tajanstvenost sve tri obavila. Nitko ne zna, niti će ika-da saznati kakvi su bili obredi toga strašnog bogoslužja.

Po općenitu mišljenju u košari je bila skrivena zmi-ja. Njen otrov ubija onako kako je to kraljica htjela: brzo, bez boli, a da tijelo ne ostane nagrđeno.

Eto slike o kojoj pričaju mitosi i sve religije. Žena i zmija! Pogledaju se plamenim pogledom. Prepoznaju se. Zmija oklijeva, izmiče: očarao ju je jači pogled. Ali onda se propne i nasrne bijesno, da zarine svoje smrtne zube u meso koje se ničim ne opire.

Iras podleže prva. Bila je najslabija. Ćim joj je otrov zastrujao žilama pala je do kraljičinih nogu obuh-vatila koljena svoje ljubljene vladarice i tako izdahnula.

Kleopatra osjeća kako ujedi otežavaju vjeđe. Tije-lom joj se razlijav neodoljiva pospanost. Sneno luta njen duh. Kao u snu gleda prošle dane. Frule i lire poz-dravljaju je izdaleka, dok Mark Antonije juri prema njoj ... Kako samo veselo i živahno stupa! Kao i da ne hoda po obalnom pijesku . . . A gdje su sada opet? Večer je u nekom mirisavom vrtu. Blagi ih vjetrić miluje. I ova-mo dopire glazba. Ali malo pomalo zvukovi gasnu. Sve postaje crno. Ništa, ništa više, samo veliki... vječni počinak.

Harmija je još disala kad ju je iz letargije probudi-la zveka oružja. Netko je bijesno udarao na vrata.

— Otvorite! Otvorite! — viču i zapovijedaju vojnici.

770 211

Bila je to četa koju je poslao Oktavije. Začas će i on stići.

Čim je okom preletio pismo koje mu je donio Epa-frodit, razabrao je da je to pismo zapravo oporuka.

— Požurite! Brzo po liječnika! — zapovijedao jeočajno imperator. — Deset talenata onome koji oživikraljicu! Ali neće li stići prekasno?

Da! Bogovi često bdiju nad onima koji su im nalik. Kleopatra je mrtva i nitko je neće više izručiti u ruke njenih neprijatelja.

Prvi koji su prodrli u sobu nađoše je gdje leži na grimiznu krevetu. Bila je posve bijela, a oko nje samo cvijeće. Kao da spava. Lice joj je bilo vedro, svijetlo, kao da je izvršila veliku i tešku dužnost.

Do kreveta glavinja Harmija. Oči su joj već zamag-ljene, ali još i sada nešto popravlja na dijademu kralji-činu.

— Gle, gle, kako je lijepa! — šali se pakosno Epa-frodit, sav očajan što ga je tako prevarila njegova žrtva.

— Da, ponosito djelo i dostojno kraljevske kćeri!— odgovara mu Atenjanka slabim glasom i polako sekliže do svoje mrtve gospodarice koju je odijevala, služila i poštovala kao božanstvo do posljednjeg časa.

Za Oktavija je to bio strašno težak udarac. Bilo mu je kao da je Kleopatra umirući potamnila sav sjaj nje-gove slave. A što će reći Rim i Italija? Sav onaj nestrp-ljivi čopor koji je jedva čekao čas kad će vidjeti Kleopa-tru osramoćenu i poniženu!

Budući August nije se još odrekao osvete. Kleopat-ra mu je umakla, ali će sve to okajati njena djeca! Ni molbe pokojničine, ni zapomaganje nedužnih stvorenja koja nisu počinila drugu krivicu osim što su se rodila, ništa nije smekšalo njegovo osvetoljubivo srce. Prvi pade Antilas. Za njim Cezarion, premda je toliko naličio bo-žanskom Juliju. Ili baš zato...

— Nema na svijetu mjesta za dvojicu Cezara! — izjavi Oktavije i naloži krvniku da mu udavi bratića, koji se sklonio pod njegovu zaštitu.

Ostala su djeca bila još odviše sitna i malena a da bi ih se bojao. Ona će uveličati njegov trijumf umjestomajke.

Jednu jedinu želju pokojničinu ispunio je Oktavije. Njezino tijelo predade građanima Aleksandrije, koji su ga za to zamolili. I oni pokopaše kraljicu pod isti por-firni kamen do Antonija. Bila je okićena kao da se spre-mala u svadbu. Njena neobuzdana ljubav otela joj je carstvo, ali joj je pribavila besmrtan spomen.

Jer koga su slavili više ti neumoljivi Rimljani, koji su se radi barbarske slave borili jedan protiv drugoga, nego ljubavnika Kleopatrina? On se oteo sjeni zaborava, a njegovo ime blista još i danas. On je svu slavu i svu vlast žrtvovao ljubljenoj ženi i na njenim grudima odre-kao se svega.

A tko je bila Kleopatra, ta idealna i perverzna žena, znamenje svega što je kobno u strasti? Kakvu viziju

ostavlja? Kako da si predočimo njeno biće, puno ponosa i slabosti? Uz mahnito obožavanje na jednoj strani a po-

grde na drugoj, što ih je izazvala, teško je to reći. Da li je ona bila ono božansko biće, o kome piše Plutarh 1:

»Njen je čar prodirao u duše«, ili je bila »fatale mons-trum«, kako je nazivlje Horacije, zahvaljujući bogovima

što su zemlju oslobodili te pokore?Ni goleme spodobe nacrtane na ruševnim zidovima

hrama u Denderi, ni sirakuske medalje na kojima se ističe svetački profil u brončanoj tami, ne mogu nam raz-riješiti tu zagonetku. Tko bi prepoznao u tim grubim slikama*Nju, koja je sva bila razbor, ljubav, smionost, plamen i oluja? Ah, da nam ju je sačuvalo koje grčko

1 Grčki povjesničar i moralist. Učitelj cara Hadrijana. Autor glasovitih »živo-topisa slavnih ljudi«. Umro oko 125. godine. Prev.

272 18 Kleopatra 273

remek-djelo! Da imamo njezin kip što ga je isklesao kipar Timonah na Cezarovu zapovijed! Ili onaj za koji je jedan bogati građanin aleksandrijski nudio dvije tisuće talenata da ga ne oduzmu rodnom gradu! Ali svi ti ki-povi nestali su netragom.

O svemu tome može se samo nagađati. I evo što je najvjerojatnije. Nije ustanovljeno da je Kleopatra bila lijepa — bar ne onako kako su je prikazali neki umjet -nici. Njena ljepota nije bila od krvi i mesa kako to želi gomila. Ali strasnim svojim ustima, vatrenim očima i malenim tijelom, koje je sunce njene rase izgladilo po-put mramora, postala je ona predmetom kulta i uživa-nja, kao malo koja žena. Ali čemu sve to kad jedan jedini stih više kazuje:

»Kraljevi su umirali na pragu odaje njene.«

Tjelesne njene dražesti ipak ne mogu objasniti kako je mogla toliko očarati Cezara i Antonija. Ti neumorni bojovnici zaboravljali bi pred njenim nogama i dužnosti, i čast, i domovinu... Valja tražiti drukčije razloge. U nje je ponajprije bilo ugodne duhovitosti i razbora, ko-jima je začinjala svoj govor. Onaj jedinstveni čar koji je odgonio dosadu, naličje veličine. Ali što je uzdizalo Kleopatru nad sve ostale žene bio je žar njene prirode. I Kirka, Dalila i Heloiza, Izolda ili Carmen, Valkire ili sirene — sva ta stvorenja, stvarna ili izmišljena, pred kojima muškarci pomahnitaju, ulijevaju u ljudsku krv nov život i snagu. Svejedno je da li su njihove oči njež-no modre kao nebo ili poput crnih dijamanata i da li je njihov nos1 — koji nas u pripovijesti o Kleopatri najviše zanima — dulji ili kraći. Svejedno je da li se njihova usta rastvaraju poput pupoljaka ili ih raskidaju

1 Pascal u svojoj knjizi »Pensees« ironički spominje Kleopatrin nos — »koji bi izmijenio lice svijeta da je bio kraći«. Piev.

široki krikovi. Sve te junakinje razlikuju se od mnoštva svojim srcem, koje kuca i brže i jače, a gori poput gole-me zublje na kojoj se ostale upaljuju. Kleopatra — slav-nija od svih tih slavnih suparnica — posjedovala je onu vrhovnu moć da od mlake svakidašnjice stvori sunčani kraj toplih osjećaja. Povijest nam pokazuje da je bila ujedno i tašta i frivolna, velik političar i velikodušan čovjek, ali da je počinila i najokrutnija djela. Težila je za čitavim svemirom, ali bi ga se radije odrekla nego da izgubi i jedan jedini cjelov ... Povijest nam potpuno ne otkriva njezinu ličnost. Povijesni je okvir preuzak za takvu čarobnicu. Zato se treba uteći mašti i njenoj krila-toj djeci: pjesništvu i legendi da bismo je poznali. Zmija koju je oko njene ruke ovio Shakespeare pridonijela je više njenoj slavi nego njeni veličanstveni planovi da Rim zbriše s lica zemlje i da ga zamijeni Aleksandrijom. Više od najdebljih knjižurina uči nas o načinu njena života pjesma koja nam je pokazuje kako plovi vodama Kidnosa na svojoj srebrnoj triremi: »Kojoj trag na tamjan miriše Sa zvukom frule i drhtanjem svile.1« Dobrostivi učitelj neka oprosti što sam unatoč tim blistavim slikama pokušao bar donekle osvijetliti tajnu žene koja — s lotosovim cvijetom u ruci svojim razblu-dnim sjajem obasjava ruševine jednog propalog svijeta.

»Sous l'azur triomphal, au soleil qui flamboie, La trireme d'argent blanchit le fleuve noir, Ht son sillage y laisse un parfum d'encensoir, Avec des

sons de fMte et des frissons de soie«.

Avec des so:(Heredija, le Cvdnus). Prev.

274 275

SADRŽAJ

I. Julije Cezar........................................................... 5

II. Aleksandrija.......................................................... 41

III. Mark Antonije..................................................... 69

IV.Kleopatra................................................................. 87

V. Ljubavnici............................................................. 109

VI. Antonijeve žene.................................................... 127

VII. Svadba u Antiohiji............................................. 157

VIII. Dva suparnika...................................................... 191

IX. Akcij....................................................................... 215

X. Smrt....................................................................... 241

Izdavač »Alfa«, Zagreb, Nova ves 23a

Za izdavača Stjepan Martinovic

Glavni urednik Antun Smrekar

Tisak GRO »Liburnija«, Rijeka

Izdano 1985. godine

r

■ 1

Knjižnica Zelina

nm540020538

lito

.'A

Kl j* / 1

0 •Narodne Oznaka za

novine«, Zagreb — (54) narudžbu: UT-XI/11-7