Cost-benefit analiza je analitički pristup rješavanju problema izbora, koji zahtijeva definiciju ciljeva i identifikaciju alternativa koje daju najveću korist za date troškove, ili koje daju zadatu korist za najmanje troškova.

Pogodna je za procjenu rezultata investiranja, naročito ako se radi o investicijama u infrastrukturu (fizičku – kao što su saobraćajnice i duhovnu – kao što je obrazovanje)

Ispravno je naglašena korelacija izmeðu rasta industrijske proizvodnje koja troši i iscrpljuje ograničene prirodne izvore, te stvara i odbacuje sve veće količine otpada, a time proizvodi rastuću degradaciju okoliša.

Onečišćivači postaju sve brojniji, a sve veći broj onečišćenja ne može se razgraditi u prirodi.

Povećano je zanimanje znanstvene i stručne javnosti za probleme narušavanja prirodne okoline.

Kako se okoliš može smatrati javnim dobrom, tržišni mehanizmi ne mogu dovoditi do optimalne alokacije.

Tržište nije prikladan mehanizam za rješavanje problema očuvanja okoliša.

Tržišni mehanizmi ne proizvode odgovornost za okoliš i često mogu voditi smjerom suprotnim od onoga potrebnog za zaštitu opštih dobara.

Racionalno upravljanje resursima ostvaruje se internalizacijom eksternih učinaka.

U razvijenim zemljama, problemi onečišćenja okoliša dugo nisu bili uvrštavani u razvojne ciljeve.

Kako ekonomski učinci krize okoliša mijenjaju način razmišljanja o ekonomskom razvoju, u ekonomskoj teoriji koncipiraju se različiti modeli razvoja koji uključuju i okoliš kao presudnu razvojnu komponentu.

Čovjekova okolina i razvoj predlaže da se na nivou države i lokalnih zajednica:

definira društveno najprihvatljivija razina zaštite;stimulira tehnološki razvoj s podupiranjem

tehnologija primjerenih postojećim ekološkim ograničenjima;

usmjerava razvoj u pravcu poticanja novih tehnologija;

u regionalnom planiranju uključi i prostornu interakciju ekonomije i prirode;

sagleda alternative i tako poveća efekte neposrednih ulaganja i odredi okvire minimiziranja rizika i društvenih troškova budućeg razvoja;

U okviru ekonomike blagostanja problem okoliša sagledavaju se preko društvenih troškova koje moraju platiti proizvoðači, tako da internaliziraju eksterne troškove degradiranja okoliša koje društvo trpi zbog takve proizvodnje.

Pritom se koristi cost-benefit analiza (analiza troškova i koristi) jednog ili više projekata.

Problemi u rezultatima se javljaju zbog toga što svi troškovi i sve koristi nisu vremenski podudarne, niti se mogu precizno kvantificirati, a problem je i utvrðivanje posrednih i neposrednih troškova i koristi.

Postoji pristup u ekonomiji, gdje se okoliš tretira kao roba za koju potrošač mora platiti cjenu.

Utvrðivanje ekološkog standarda podrazumijeva cjelokupni trošak koji potrošač plaća.

Za analizu učinaka razvoja na okoliš koristi se i input-output metoda.

Tom metodom mogu se kvantificirati odnosi troškova uklanjanja onečišćenja koji bi otpadali na pojedine industrijske sektore razmjerno udjelu inputa sektora koji su najveći onečišćivači.

Analizirajući probleme degradacije okoliša u zemljama različitog nivoa razvijenosti naglašava se problem u zemljama u razvoju i zalaže se za sprječavanje seljenja ekonomski i okolišno negativnih učinaka na njih.

Neravnoteže u ekološkom sistemu alarmantno su upozorile na potrebu drugačijih razvojnih strategija.

Ova koncepcija, polazeći od povećanih problema vezanih za okoliš, upozorava da su problemi okoliša jednako lokalni kao i globalni.

Po ovom konceptu integralni razvoj treba primjenjivati na svim nivoima (globalnom, regionalnom, nacionalnom i lokalnom), te u svim fazama donošenja odluka.

Pojam eko-razvoj ili ekološki prihvatljiv razvoj, podrazumjeva razvojnu strategiju kojom se na lokalnoj ili regionalnoj ravni omogućava ljudima neke regije da spoznaju cjelokupni razvojni potencijal resursne podloge i ekoloških uslova te regije, te da koriste vlastite ljudske resurse i umijeće u izgradnji onog tipa kvalitete života kojoj teže, a da pritom ne unište resursnu osnovu o kojoj ovisi stabilan razvoj.

Problem instrumenata zaštite i unapreðenja okoliša zasniva na nekoliko osnovnih tipova i operativnih mehanizama:

onaj ko uzrokuje degradaciju okoliša treba snositi društvene troškove njene zaštite i unapreðenja do nivoa postizanja dogovorenih standarda: načelo: onečišćivač plaća;

upravljanje okolišem treba posmatrati kao upravljanje javnim dobrom pa tako i rashode za zaštitu i unapreðenje kao javni trošak.

Finansiranje zaštite okoliša - izbor instrumenata

Moguća je primjena različitih instrumenata: poreza, subvencija, direktne kontrole, olakšica i slično.

Prednosti su načela onečišćivač plaća sljedeće: • pozitivan utjecaj na alokaciju • preduzeća će biti potaknuta mehanizmom

cijena na najjeftinije smanjivanje onečišćenja.Slične karakteristike ima i postojanje subvencije

na jedinicu smanjenja onečišćenja te kompenzacija onečišćenja žrtvama onečišćenja;• mogućnost automatske primjene tog načela, što nije slučaj kod izravne kontrole;• to načelo omogućava preduzećima da smanje onečišćenje okoliša.

Porastom onečišćenja, povećat će se i porez na onečišćenje.

Dokazuje se da kombinirana primjena instrumenata fiskalne politike i mjera direktne kontrole predstavlja najučinkovitije rješenje.

Direktna kontrola bi se primjenjivala zbog lakoće uvoðenja i nefleksibilnosti poreza i naknada.

Prikazujući i kritički valorizirajući primjenu poreza i subvencija kao instrumenata u zaštiti okoliša postoje dvije vrste poreza:

one kojima se ne utiče na promjenu odnosa poreznog obveznika prema okolišu, već se njime osiguravaju državna sredstva za finansiranje zaštite okoliša;

one koji imaju cilj postizanje odnosa poreznog obveznika prema okolišu koji je u interesu čitavog društva, a finansijski cilj je sporedan.

Analiza politike zaštite okoliša i instrumenatafinansiranja u našoj praksi te novi prijedlozi

Poduzimane mjera za zaštitu okoliša bile su jednokratne, često parcijalne i nezasnovane na kritičkom preuzimanju suvremenih metoda u razvijenim zemljama.

Meðu činiocima koji utiču na neravnotežu u odnosima čovjeka i okoliša, navode se aktuelni faktori:• neadekvatnu informacijsku osnovu (podaci o veličini štete za okoliš su nepotpuni, različite su jedinice praćenja, nepodudaruju se vremenske serije;• neučinkovitost tržišta u djelatnostima s izraženim eksternim učincima;

• kao ekonomski izraz poslovanja prikazuje se maksimalizacija dobiti, a zanemaruje se kvaliteta poslovanja;

• zanemarivanje vrednovanja investicijskih projekata sa stajališta odnosa društvenih troškova i društvenih koristi.

Izrada studija vezana je uz nekoliko faza:

•snimanje postojećeg stanja, pogodnost odreðenih lokacija da preuzmu dodatna opterećenja do kojih bi moglo doći izgradnjom novih objekata;

•utjecaj objekta na okoliš;

•da li i koliko dolazi do onečišćavanja okoliša puštanjem objekta u rad i jesu li potrebne dodatne mjere zaštite.

Osim sistemskih, u radu predlažu se i neka operativna rješenja.

Tako se smatra da bi preduzeća koja se bave prikupljanjem i preradom otpada u sekundarne sirovine trebalo stimulirati mjerama kao djelatnosti od posebnog društvenog značaja.

Cost-benefit analiza poljoprivrednesavjetodavne službe

Razvoj intenzivne poljoprivredne proizvodnje u Bosni i Hercegovini u narednom periodu najviše će zavisiti od iskorištenja postojećih i aktiviranja novih proizvodnih kapaciteta, kao i od transfera savremene proizvodne i prerađivačke tehnologije koja je rezultat rada domaćih i stranih naučno-istraživačkih institucija.

Za implementaciju ovih ideja neophodno je izgraditi institucionalizovani sistem koji će na efikasan način obezbijediti njihovu realizaciju u praksi.

Ciljevi države mogu se svrstati u četiri grupe:

- strateški – podmirivanje potreba za hranom;- ekonomski – izvoz tržišnih viškova;- ekološki – proizvodnja kvalitetnih proizvoda, zdrave hrane i zaštite životne okoline; i- sociološki – reprodukcija radne snage u poljoprivredi i ukupni razvoj i prosperitet ruralnih područja.

Ciljevi farmera su:

- ekonomski – povećanje ekonomske efektivnosti i efikasnosti;- tehničko-tehnološki – povećanje produktivnosti rada, unaprijeđenje radnih procesa i poboljšanje uslova za rad; i- sociološki–stvaranje povoljnih životnih uslova i podmirivanje društvenih potreba.

Poljoprivredna savjetodavna služba, kao institucija države, treba da bude organizovana na teritorijalnom principu. Prema tom konceptu organizacije, PSS bibila strukturirana na tri nivoa:

- državnom,- regionalnom i- lokalnom.

Državni poljoprivredni savjetodavni centar treba tijesno da sarađuju i komuniciraju sa:

-jedinicom za analizu agrarne politike

-fakultetima, naučno-istraživačkim institutima, školama i drugim istraživačkim i obrazovnim institucijama koje su u vezi sa poljoprivredom,

-savjetodavnim informacijskim centrom

Postojanje regionalnih centara PSS je neophodno zato što je za brz i uspješan razvoj poljoprivrede osnovni uslov regionalizacija i specijalizacija poljoprivredne

proizvodnje na bazi komparativnih prirodnih i društveno-ekonomskih uslova regiona.

Cilj cost-benefit analize je da se izračuna neto sadašnju vrijednost vremenskog toka projektnih koristi i troškova

NSV = SUMt [(Bt – Ct )/ (1 + r)t], gde jeBt - očekivana korist (koja se procjenjuje korištenjem optimalne cijene) projekta u vremenu t,Ct - očekivani troškovi (koji se takođe procjenjuju korištenjem optimalne cijene), ir - diskontna stopa .NSV – neto sadašnja vrednost.

Kada je NSV pozitivana, rentabilnost investicije je iznad diskontne stope, a ako je NSV negativna, rentabilnost je ispod cutt-of stope i projekat treba biti odbačen.

Interna stopa prinosa (ISP) je diskontna stopa sadašnje vrijednosti dobiti i jednaka je sadašnjoj vrijednosti troškova, odnosno, to je stopa u kojoj je sadašnja vrijednost primanja od projekta jednaka sadašnjoj vrijednosti investiranja i sadašnja neto vrijednost je jednaka nuli.

ISP = SUMt [(Bt – Ct )/ (1 + r)t] = 0.

Cost/benefit analiza pokazuje tokom cijelog perioda od 20 godina pozitivnu neto sadašnju vrednost i zadataka savjetodavne službe.

Kada uzmemo u obzir dobiti dodatnog zapošljavanja i održavanja trenutne zaposlenosti, neto sadašnja vrijednost, interna stopa prinosa i odnos koristi i troškova poboljšavaju svoje vrijednost.

"EKONOMSKI IZAZOVI ZA BiH NAPUTU UČLANJENJA U EVROPSKU

UNIJU"

"Prije ili kasnije cijela Evropa će se morati ujediniti i sve glavne branše evropske porodice će jednog dana postati partneri. Moramo postići najveći nivo integracije Evrope koji je moguć a da pri tome ne uništimo njene induvidulane karakteristike i tradiciju njenih mnogih drevnih naroda“

Vinston Čerčil, Cirih, 1943. godine

Proces pristupanja Uniji predstavlja ne samo strateški cilj već i put neophodnih ekonomskih, političkih i socijalnih reformi koje je potrebno realizovati u procesu integracija.

Iskustvo zemalja u tranziciji koje su postale članice govori o tome da članstvo u EU dodiruje, direktno ili indirektno, gotovo svaku sferu društvenog života.

Otvorenost prema svjetskom tržištu te uključivanje u procese globalizacije i regionalizacije, pretpostavka je stabilnog ekonomskog rasta i razvoja svake zemlje, pa i male kakva je Bosna i Hercegovina.

Bosna i Hercegovina je oduvijek i bila dio evropskog političkog, kulturnog i ekonomskog prostora.

Ona još uvijek nije članica Evropske unije, već pretenduje da to bude u skoroj budućnosti.

Glavni cilj započete tranzicije je demokratizacija i razvoj zapadnoevropskog tipa tržišne ekonomije.

Paket tranzicije koji se provodi u BiH zasnovan je na pravilima Vašingtonskog konsenzusa i u BiH se primjenjuje od 1996. godine, okončanjem četvorogodišnjeg ratnog perioda (1992-1995).

Bosna i Hercegovina je u poslijeratnom periodu, zahvaljujući provođenju velikog broja reformi, uspjela do danas postići makroekonomsku stabilnost.

Inflacija je smanjena, fiskalni računi su unaprjeđeni, povjerenje u nacionalnu valutu je postignuto, teret vanjskog duga je smanjen i vanjske rezerve su povećane.

Domaća potražnja je podržana znatnim povećanjem kredita domaćinstava, kao i stalnim visokim nivoima doznaka radnika iz inostranstva i doznakama privatnih transfera.

U Bosni i Hercegovini ostaje još uvijek dosta toga da se uradi u narednom srednjoročnom periodu, kako bi zemlja postigla održiv nivo ekonomskog razvoja i približila se makroekonomskim pokazateljima razvijenih zapadnih ekonomija.

Potrebno je da se BiH više okrene prema domaćoj proizvodnji, da postojeća preduzeća unaprijede svoju produktivnost i konkurentnost, kako bi mogla izvoziti više na EU tržište.

Budući da se trend opadanja međunarodne pomoći u BiH nastavlja, najhitniji makroekonomski izazov u narednom periodu je povećati domaće javne i privatne investicije, uz iniciranje veće stope domaće štednje, kao i višeg obima stranih direknih investicija.

Rješenja za EU prilagođavanja unutar entiteta i BiH treba tražiti u okviru postojećih entitetskih i zajedničkih institucija, čije kapacitete treba dograditi i u potpunosti iskoristiti, jer je to u ovom trenutku puno jednostavnije za provođenje i ekonomičnije.

Rješavanje pitanja velikog iznosa unutrašnjeg domaćeg duga će takođe predstavljati jedan od najvećih izazova u srednjoročnom periodu za uopšte uspješno funkcionisanje države i entiteta i njeno ne paralisanje u radu od strane tužbi podnešenim međunarodnim i domaćim sudovima.

Najveći dio tih potraživanja se odnosi na staru deviznu štednju, ratne materijalne i nematerijalne štete, neizmirene obaveze naslijeđene prema penzijama i ratnim platama, kao i socijalna davanja prema borcima.

Za sada postoji konsenzus među vladama za nemogućnost izmirenja tih dugova po nominalnoj osnovi, i u toku je izrada strategije i zakonskog okvira, sa planovima za rješavanje ovog pitanja.

Najvažnije sektorske politike u BiH

PoljoprivredaEnergetikaRegionalni ekonomski razvojTrgovina

Poljoprivreda

Poljoprivreda je jedna od ključnih djelatnosti u strukturi društvene proizvodnje u BiH.

Bosna i Hercegovina raspolaže sa oko 2.600.000 ha poljoprivrednog zemljišta, od čega je 1.608.000 ha obradivo zemljište ili 63%, dok pašnjaci zauzimaju ostalih 37 % poljoprivrednog zemljišta.

Prilagođavanje zajedničkoj poljoprivrednoj politici EU u BiH imaće značajan efekat na zemljoradnike i potrošače.

Industrijska politikaKao kod poljoprivrede u BiH je pitanje razvoja

industrije definisano na nivou njenih entiteta (Federacija BiH i RS), dok se istovremeno koordinacija razvojnih politika, saradnja sa međunarodnim partnerima, kao i odnos prema vanjskim izvoznim tržištima vrši na nivou zajedničkih institucija, putem Ministarstva spoljne trgovine i ekonomskih odnosa, sektora za mala i srednja preduzeća, Agencije za privlačenje stranih ulaganja, Savjeta za konkurenciju i još nekih tijela.

Na svim nivoima postoji i određen broj agencija, centara, privrednih komora, finansijskih organizacija za podršku razvoju preduzetništva.

Postoji nekoliko razloga za jaču i efikasniju intervenciju svih nosilaca aktivnosti u ovom

sektoru, koja bi omogućila razvoj i unapređenje ekonomije u BiH:

U ekonomiji BiH postoji određen broj novih preduzeća, koja je potrebno pomoći u njihovom razvoju

U BiH postoji potreba za politikom podsticanja pojedinih strateških industrijskih grana

U BiH postoji potreba za formiranjem industrijskih anglomerata

U BIH postoji naglašena potreba za većim izdvajanjem sredstava za podršku istraživanju i razvoju

EnergetikaBosna i Hercegovina je zajedno sa sedam

zemalja u regiji, učesnica Atinskog procesa koji se odnosi na regionalnu saradnju u oblasti energije.

Time je preuzela obavezu osnivanja Regionalnog tržišta energije u jugoistočnoj Evropi i njegove integracije u unutrašnje tržište energije Zajednice.

Regionalni ekonomski razvoj

BiH je postavila za strateški cilj članstvo u EU do 2015. godine.

U narednom periodu će trebati puno više nego što je to bilo do sada da se upozna sa EU politikama, koje služe za podršku razvoju i jačanju vlastite ekonomije.

Jedna od takvih je i regionalna politika.

TrgovinaOsim trgovine osjetljivim proizvodima,

slobodna trgovina je glavni princip i cilj ekonomskih odnosa izmedu EU i budućih zemalja kandidata.

Liberalizacija trgovine do sada je bila najnaprednije područje integracija između Bosne i Hercegovine i EU.

KLJUČNI ODNOSI ZA BiH I EVROPSKU UNIJU

Odnos Evropske unije i Bosne i Hercegovine do sada je kratak, ali intenzivan.

Proces pridruživanja zapadnobalkanskih zemalja, suštinski je zasnovan na modelu prethodnih proširenja i nije kreiran tako da bi pomogao privrede u tranziciji.

Autori programa u Uniji misle da pridruženje i tranzicija zahtijevaju iste politike.

Integracija u Evropsku uniju predstavlja osnovnu dugoročnu spoljnopolitičku strategiju Bosne i Hercegovine koja nema alternativu.

Veći broj ograničenja, od strane EU, većinom prolongiraju proces pregovaranja i udaljavaju našu ekonomiju od bržeg pristupa velikim fondovima EU.

Vrijeme pristupanja ima uticaj na rasprostranjenost dobitnika i gubitnika.

U BiH je izrađena Strategija integracije BiH u EU.

Strategija budućih odnosa sa EU govori i o pravilnom sagledavanju uticaja integracija na cjelokupno društvo BiH i njegovu tranziciju.

Dugoročne koristi članstva u EU ogledaju se u: poboljšanju konkurentnosti vlastite ekonomije, proširenom unutrašnjem tržištu, znanju i tehnološkim transferima, porastu investicija.

Kratkoročno, integracije uzrokuju: ubrzanje finalnih faza tranzicije, snižavaju nivo postojećih carinskih tarifa međusobno, povećavaju konkurenciju, usklađuju troškove poslovanja.

Poljoprivredni sektor u BiH se trenutno ne može suprostaviti konkurentima iz EU.

Problem predstavlja i migracija radne snage iz BiH.

Koje su obaveze država članica u Uniji ?

Evropska unija je nastala kao rezultat procesa saradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest zemalja (Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg, Holandija).

Dužnost je svake zemlje da primjenjuje pravne propise EU, poznate pod nazivom pravna stečevina Zajednice, te da aktivno pridonosi ispunjavanju ciljeva EU kroz aktivnosti na nivou zemalja članica i na nivou EU.

Koji su razlozi za članstvo BiH u Evropskoj uniji?

Bosna i Hercegovina je još 1998. godine, Deklaracijom o budućnosti u EU, postavila sebi za strateški cilj članstvo u EU. Sudjelovanje u procesu integracija na evropskom kontinentu politički je cilj koji predstavlja nastojanje BiH da odgovori na izazove globalizacije.

Približavanje evropskim integracijama proces je koji ide uporedo sa provođenjem ekonomskih reformi i koji podstiče proces ekonomske obnove.

Šta je sve potrebno da BiH uđe u Evropsku uniju?

Prvo mora sa Unijom što skorije ispregovarati i zaključiti Sporazum o stabilizaciji i pridruženju.

Sporazumom se određuju opšta načela, politički dijalog, regionalna saradnja, slobodno kretanje roba, kretanje radnika, osnivanje pravnih osoba, pružanje usluga i kapitala, usklađivanje i provođenje zakona, pravila tržišnog natjecanja, pravosuđe i unutrašnji odnosi, politika saradnje te finansijska saradnja.

Da li se ulaskom u EU može izgubiti dio nacionalnog identiteta?

Iskustva sadašnjih država članica EU ukazuju na to da se ulaskom u EU ne gubi dio nacionalnog identiteta.

Poštovanje nacionalnih identiteta zagarantovano je i Ugovorom o Evropskoj uniji, koji u članu 6. navodi kako ce "Unija poštovati nacionalne identitete svojih država članica".

Portugal i Irska su npr. i dalje očuvali sva obilježja svog nacionalnog identiteta, poput jezika i kulture.

ZAKLJUČAK

Zaštita okoliša je zajednička briga društva jer koristi od nje imaju svi i niko ne može biti izuzet od njenog korištenja.

Stoga zaštitu treba sagledavati kao integralni dio razvoja.

Agroekonomske mjere sa najefikasnijim ulaganjima bi trebalo da imaju prioritet.

Cost-benefit analiza u izvedena je ovdje za PSS BiH i ona pokazuje da je podrška farmerima kroz subvencionisanje proizvodnje (npr. subvencija po litru), iako neophodna u nekim slučajevima pokazuje slabije rezultate od alternativnih mjera podrške za povećanje investicije u farme.

Cost-benefit analiza takođe pokazuje da izdaci za savjetodavnu službu imaju pozitivan uticaj koji je održiv na duži period.

HVALA NA PAŽNJI!!!