CRKVA I VJERA UOI REFORMACIJE

Vjerski ivot tijekom 15. i 16. stoljea obiljeavaju razliiti imbenici, pa i proturjeja, tako da pokuaj definiranja njegova profila iziskuje selekciju elemenata od kojih je sastavljen i objanjenje kronolokih okvira. Razdoblje prikazano na ovim stranicama protee se od otprilike 1450. do 1520., 1530. godine. Nije teko opravdati takvu periodizaciju: njezin svretak oituje se u svijesti o definitivnom prekidu kranskog jedinstva Europe do kojeg dolazi upravo tih godina; u posebnim epizodama kao to su pljaka Rima 1527. godine i, konano, krunidba Karla V. 1530. godine koja je oznaila kraj talijanskih ratova. Poetak pak koincidira s povratkom papa u Rim i padom Carigrada u ruke Osmanlija: doista, godine 1443. papa Eugen IV. ponovno se definitivno nastanio u Rimu, zakljuujui tako gotovo stoljee i pol uglavnom konstantnog izbivanja papa iz grada, prvo zbog premjetanja papinskog dvora u Avignon, a nakon toga zbog takozvanog zapadnog raskola, kojima se pridruilo odravanje koncila u Konstanci (1414.-1418.) i Baselu - Ferrari - Firenci (1431.-1445.). Papinstvo je izalo kao pobjednik u borbi s koncilijaristikim teorijama - to jest onima koje su propagirale premo koncila u odnosu na papu - te se moglo okrenuti drugim problemima. U Ferrari i Firenci bilo je rijei o obnovi vjerskog jedinstva izmeu Istoka i Zapada radi veeg politikog i vojnikog jedinstva koje je bilo nuno zbog sve jaeg osmanskog pritiska na ostatak Bizantskog Istonog Rimskog Carstva. Obrana Carigrada i jedinstvo Crkve inili su se, dakle, veoma povezani, odreujui sudbinu cijele Europe i kranske vjere. U tim je okolnostima u Firenci 6. srpnja 1439. postignut teoloki sporazum o trinitarnoj dogmi koji ipak nije imao efekt kojem su se nadali bizantinski teolozi koji su ga predlagali: uzalud su grki humanisti slali molbe i pisma papi i kranskim vladarima radi konkretne intervencije protiv Porte, odnosno Osmanskog Carstva. Pod udarima artiljerije Mehmeda II. popustile su zidine Carigrada i 29. svibnja 1453. grad je osvojen. Oevidac, mletaki lijenik Nicold Barbaro, napisao je: W Cijeli taj dan potraja veliki pokolj krana; krv je tekla po zemlji kao da je kiilo i voda koja je tekla potocima bila je crvena od krvi. Mrtva tijeku krana, kao i Osmanlija koji bijahu baeni u dardanelski tjesnac, plutala su morem kao dinje po kanalima". WPad Carigrada imao je golem odjek, predstavljajui zasigurno najupeatljiviji dogadaj kraja srednjeg vijeka: u njemu su suvremenici vidjeli ne samo propast jednoga grada, glavnog grada i jednog Carstva, nego i jednog povijesnog razdoblja svjetske civilizacije. Zasigurno nije bila drukija ni trauma suvremenika suoenih s pljakom Rima koji je doivio unitavanje i zatoenje pape; ono ega su se krani bojali da bi mogle uiniti Osman- lije, sada se ostvarivalo u djelovanjima vojnika katolika Karla V. Izmeu unitenja dvaju drevnih glavnih gradova Istonog i Zapadnog Carstva, dogodila se reformacija pa je definitivan kraj kranskog jedinstva postao vie nego oit.

U razdoblju koje razmatramo, a koje obiluje politikim i kulturnim imbenicima to su utjecali na vjerski ivot - dovoljno je pomisliti na humanizam - nuno je precizno odabrati probleme kojima se valja pozabaviti. Stoga e se ukratko opisati status crkvenih institucija tijekom toga razdoblja i, s druge strane, pokuati predoiti slika vjerskih obiaja u gradovima i na selima, s posebnim osvrtom na elitne aspekte vjerskog ivota i doktrinal- ne rasprave, kojima se esto daje vanost koja nije proporcionalna njihovoj stvarnoj proirenosti i konkretnom utjecaju u okviru rei 'publicae christianae.1. Papa suveren

Sredina 15. stoljea predstavlja vanu razdjelnicu kad su u pitanju crkvene institucije. Razdoblje od povratka Eugena IV. u Rim pa sve do poetka 17. soljea, posebno poetak tog razdoblja, do pljake 1527. godine, obiljeava razvoj monarhijskog modela papinstva nakon okonanja koncilijaristike krize u 15. stoljeu koja se vie-manje istodobno dogaa i u drugim europskim dravam. Papinstvo, naime, iz svoje definitivne pobjede nad koncilom dobiva snagu za transformaciju takozvanog naslijea Svetog Petra u dravu na elu s apsolutnim vladarom u osobi pape. Obnovljena prijestolnica, barem djelomina racionalizacija institucija, uporna borba, iako ne konana, protiv lokalnih autonomija koje su tijekom prijanjih desetljea uvelike ojaale, stvaranje i politika uporaba sloenog sustava simbola i znakova, instrumenti su te promjene. Prije svega valja spomenuti urbanistiku reorganizaciju Rima: renesansni Rim ne oprimjeruje samo volju pojedinih papa mecena za potpomaganje umjetnosti i umjetnika koji ostavljaju prekrasne spomenike, nego se raa iz napora za preoblikovanjem grada u prijestolnicu. Polovicom 15. stoljea Rim ima moda 35.000 stanovnika i grad je "govedara'' i "trgovaca": Vespasiano da Bisticci, piui koje desetljee kasnije, podsjea da su se tridesetih godina "drale ovce i krave ondje gdje su danas lokali trgovaca" (tj. oko svetog Petra). Kada Fla- vio Biondo 1444. s albanskog brda promatra grad uronjen u svjetlo noi, jo ga vidi "kao mnotvo tvrava i tornjeva". Transformaciju tog pastoralnog i srednjovjekovnog Rima u Rim Lava X. ne treba dokazivati. Nisu samo pojedinani spomenici bili vani, nego nova mrea putova i prostor na kojem e se oni progresivno stvarati tijekom 16. stoljea. Tako je Sikstinska kapela iju je konstrukciju Siksto IV. izmeu 1475. i 1480. moda povjerio Bacciu Pontelliju, puno vie od velianstvenog skupa fresaka koje su izmeu 1481. i 1483. godine ondje naslikali Perugi- no, Pinturicchio, Botticelli, Ghirlandaio, Cosimo Rosselli, Luca Signorelli i Bartolomeo della Gatta: to je povlateno mjesto papinske liturgije "unutar" vatikanskih palaa. Upravo tih godina papinski ceremonijal gubi svaku pastoralnu konotaciju. Od Nikole V. (1447.-1455.) pape vie ne propovijedaju, ne sudjeluju na pokopima i slave misu samo triput godinje, potvrujui ritualnu i sakralnu ekskluzivnost apsolutne vlasti. Upravo freske naslikane na zidovima kapele (moda na osnovi ikonografskog programa koji je osmislio Siksto IV.) toj su moi pruali uvjerljivu legitimaciju: one zapravo prikazuju prie iz ivota Krista i Mojsija, odabrane da bi istaknule funkciju kralja, sveenika i zakonodavaca, predstavljajui njihovu mo kao pouzdanu potvrdu i model papinske moi. Simbolika razmjena izmeu Krista, "gospodara svijeta", i pape, ini se oitom u velikoj euharistijskoj procesiji u kojoj Pio II. Piccolomini 17. lipnja 1462. godine trijumfalno ulazi u grad Viterbo: djeaci odjeveni poput anela pjevaju: "Quis est iste rex Pius?" - tko je ovaj kralj Pio? - a ostali, dvosmisleno se pozivajui na euharistiju, odgovaraju: "Domi- nus potens in orbe", moni Bog na Zemlji.

Uloga Rima u tim se desetljeima definira kao uloga prijestolnice - centra apsolutne moi: grada u kojem se dvor i dvorska birokracija vrlo brzo ire. Do znatnog razvoja dvorske birokracije dolazi u drugoj polovici 15. stoljea zbog sve proirenijeg obiaja prodaje slubi; istodobno, sukladno novom dravnom modelu koji e se, uostalom, u iem obliku uvrstiti u ostatku Europe, reorganiziraju se porezi i openito dravne financije; stvaraju se trajne nuncijature (koje predstavljaju prva stalna diplomatska tijela); za cijelu dravu poinju vrijediti norme koje su vrijedile u pojedinim regijama, a nastoje se ujednaiti i papinski proglasi i bule; konano, stvara se stajaa vojska od otprilike 10.000 ljudi. Paralelno s tim institucionalnim promjenama dolazi do ponovnog vojnog osvajanja onih dijelova steevina Svetog Petra koje su dobile, u razliitim oblicima, vlastitu autonomiju. Cak se i pokuaj Cesara Borgije moe tako protumaiti; no posebno je vano djelovanje Julija II. (1503.-1513.), kako zbog njegovih konkretnih uspjeha (papa je vratio Perugiu, Bolognu, Cerviju, Ravennu, Faenzu, Mirandolu), tako i zbog dubokog dojma koji je na suvremenike ostavila ta slika pape ratnika: bilo je poznato da je papa u oklopu 21. sijenja 1511. godine "uao u Mirandolu po konopu, budui da vrata bijahu zazidana, a most sruen", kako pie Marin Sanudo u svojim Dnevnicima. Prizor koji je mo- gao izazvati divljenje onih koji su prisustvovali tome pothvatu (u tom su smislu nezaboravna pisma Gerolama Lippomana koja prenosi Saudo), ali je na dulji rok dobio negativne konotacije, ponajprije zbog Erazmova dijaloga De Julio coelis excluso (O Juliju iskljuenom s neba). U toj se predodbi, kao vrsti simbolike koncentracije, oitovalo negativno vrednovanje papinstva koje je okrenuto samo zemaljskoj moi. U sklopu protestantske propagande bit e jo i brojniji letci koji e pozivati na odbijanje papinske vlasti upravo pomou lika Julija II. u ratnoj spremi. Jo e 1556. godine letak naslovljen Vergleichung zwischen Christo und dem Belial (usporedba Krista i vraga) u vizualno prijemivoj formi suprotstaviti papu s tijarom i u ratnoj spremi, koji se u tekstu eksplicitno naziva Antikristom, i golog Krista koji nosi kri i Sveto pismo.

2. Visoko i nie sveenstvo

Koristan element za upoznavanje institucionalnog okvira Crkve krajem 15. stoljea predstavlja broj biskupskih sjedita i njihov vrlo nepravilan i razliit raspored. Italija je, bez otoka, u 15. stoljeu imala oko 260 biskupija; Francuska ih je imala 131, dok su Irska, kotska, Wales i Engleska skupa imali samo 67 (od kojih su ak 34 pripadala Irskoj). Toj je disproporciji broja biskupija u odnosu na teritorij odgovarala i njihova razliita rairenost: dok je srednje velika biskupija poput Geneve u drugoj polovici 15. stoljea imala 453 upe, biskupija otoka capo Rizzuto imala je samo jednu. Male su biskupije ipak bile ee u Italiji, a posebno u junoj Italiji. Osim razliitosti, javljaju se pojave koje su zajednike mnogim biskupijama: u prvom redu poveavaju se administrativne dunosti biskupa, to dovodi do poveanja administrativnog i crkvenog osoblja u biskupijama, pa ak i do stvaranja pravih birokratskih aparata. Te su pojave zabiljeene u Genevi i Engleskoj, gdje je taj fenomen vjerojatno bio povezan sa irenjem biskupske jurisdikcije na pitanja kao to su brakovi i oporuke. Ipak, poveanje sloenosti biskupskih kurija dio je evolucije biskupske funkcije koja se pojavljuje u mnogim dijelovima Europe. Sve ee biskup je pripadnik plemikog stalea i

sve je ue vezan uz sredinju vlast: od devet osoba koje se smjenjuju na biskupskoj katedri u Genevi od 1378. do 1450. godine, petorica su plemii, a samo jedan od ostale etvorice, Jean de Rochetaillee, potjee iz seoske obitelji; deset biskupa koji vladaju gradom izmeu 1451. i 1536. dolaze redom iz kruga savojskog plemstva. I u Engleskoj se tijekom 15. stoljea pootrava drutvena selekcija. Rije je o pojavi koja je prisutna i u Francuskoj i Njemakoj, a uzrok su joj sve ue poveznice izmeu biskupske funkcije i svjetovnih vlasti, osim, dakako, apostolske stolice. Tako su posebno u Engleskoj biskupi bili usko vezani uz monarhiju pa su slijedom toga morali najvei dio vremena provoditi Londonu. U Genevi je godine 1451. vojvoda Ludovico Savojski isposlovao od Nikole V. da se biskup izabire u dogovoru s vojvodskom vlau koja mora strogo kontrolirati izbor. Teoretski, u Genevi kao i drugdje, biskupa je trebao birati kaptol, savjet katedralnih kanonika, no premda je ta institucija i dalje sukladno drevnom pravu predlagala imena kandidata, oni su zapravo bili rezultat sloenih pregovora izmeu svjetovne vlasti i Svete Stolice. U sredinjoj Italiji i u dijelovima june, upravo je papa bio taj koji je davao odluujue naputke. U Engleskoj i Francuskoj to je bila kruna, ali su vrlo esto radi postizanja dogovora bili nuni kompromisi, posebno ako je poloaj o kojem je bila rije bio ugledan. Tako je 1453. godine kaptol u Veroni odabrao biskupa Gregorija Correra uz pristanak Mletake Republike; ali su naknadni pritisci pape Nikole V. na kneevinu imali vie uspjeha, pa je veronska katedra pripala Ermolau Barbaru, suprotno prijedlogu veronskoga kanonikog zbora. Jo je sloeniji dogaaj koji se zbio u Genevi 1482. godine: kaptol je predloio vlastitog lana, Urbaina de Chevrona de Villettea; ali je Siksto IV. imenovao svog neaka koji je ve otprije bio biskup Tarentaise. On je preferirao razmjenu s torinskom biskupijom, koju je ve drao Jean de Compeys. Papa je tada dao Genevu potonjem, dok je Chevron preao u Tarentaise. U meuvremenu je svoju kandidaturu istaknuo Francesco Savojski, stric vojvode Karla I. Pred prijetnjama vojvode, Jean de Compeys pobjegao je u noi 22. rujna 1483. iz Geneve, koju je zauzeo Francesco Savojski. Spor - kao se to sve ee dogaalo tijekom 15. stoljea - rijeen je pobjedom vladareva kandidata. Osim te vrste pritisaka, este izmjene i preseljenja dogaale su se zahvaljujui mogunosti dobivanja gotova novca ustupanjem velikog i vanog sjedita u zamjenu za skromnije (praksa koja je bila karakteristina posebno za Italiju). Bila je to praksa koja je poticala pojavu nerezidenci- jalnih biskupija, a Rim je usto bio sve skloniji dati uz odgovarajuu naknadu oprost od propisa crkvenog prava koja su zabranjivala gomilanje biskupija. Openito, moe se ustvrditi da veza izmeu "dunosti" i "nadarbine", tj. izmeu svete funkcije i odgovarajue financijske potpore, znatno slabi tijekom 15. stoljea. Poznato je da su se u prvim desetljeima 15. stoljea sveeniki prihodi smatrali dobrim izvorom sredstava za ivot, posebno za mlade ljude koji su se posveivali sveuilinim studijima, i openito za intelektualce koji su morali preivljavati od vlastite imovine. To je, barem u Italiji, dovelo do stvaranja iroke i neodreene kategorije uenjaka koji su pripadali niim redovima, dakle, klericima vezanima uz Rimsku Crkvu iz nude za preivljavanjem. Krajem tridesetih godina jedan od njih e ogoreno komentirati, prisjeajui se vlastitog iskustva, "da je lud onaj tko nije bogati nasljednik, ako ne usvoji vjetinu zaraivanja". Osim tog podatka, oit je, osobito u pojedinim situacijama, pad rezi- dencijalnosti tijekom 15. stoljea. U genevskoj biskupiji koja je posebno dobro istraena, nerezidencijalnost poetkom 15. stoljea postoji u 80 posto upa, u suprotnosti sa 30 posto stotinu godina prije. Osim toga, iz toga proizlazi to je vii bio prihod u-

pe u nekoj biskupiji, lake je bilo postii da u njoj nije prebivao upnik: godine 1445. od 363 genevske upe kojima znamo prihod (ukupno ih je bilo 453), 138 su imale prihod iznad 50 forinti, a njih 97 (70 posto) imalo je upnika koji u njima nije prebivao. Djelomino slina zapaanja vrijede i za Francusku. Talijansku situaciju ne poznajemo toliko dobro, osim toga, ona je i sloenija zahvaljujui brojnim dravnim vlastima koje aktivno interveniraju u ustupanju i upravljanju crkvenim dobrima (u Milanu, npr., sve do francuskog osvajanja neispranjenim sveenikim prihodima upravljaju ekonomi koje imenuje vojvoda), a jo od kraja srednjeg vijeka ni neurednu strukturu upe. Dok je u genevskoj biskupiji upna struktura krajem 13. stoljea ve ustrojena, a u Flandriji poetkom sljedeeg stoljea, u Italiji ostaci pukih struktura Crkve, zasnovanih na malim upnim crkvama odnosno kapelama, sporo nestaju, i nedavna su istraivanja pokazala da u pojedinim zonama (u Monferratu, Korukoj, Lombardiji i drugdje) takve male upe postoje duboko do 15. stoljea, a u pojedinim sluajevima i kasnije (mala upa Canno- bia definitivno se raspada tek u 16. stoljeu). U svakom sluaju, preklapanje prava i starijih i novijih institucija stvara sloenu sliku. Moda i zbog toga ne znamo je li se upni monopol to ga je

propisao Siksto IV. 1478. godine strogo potovao kao u ostalim podrujima Europe: tj. vjernik je bio duan pohaati sveanu misu i primiti sakramente iskljuivo u svojoj upi; upnik je od njega primao dae pa je mogao izbliza prouiti njegovo ponaanje i potovanje crkvenih pravila. Zbog toga je upljanin koji je putovao trebao imati potvrdu svog upnika koja je jamila njegovu ukljuenost u zajednicu vjernika (ekskomunikacija je bila naveliko u optjecaju) pa je, dakle, ovlaivala druge sveenike da mu daju sakramente. Godine 1502. jedna je utopljenica pronaena u Brnodu u Juri, a budui da uz nju nije pronaena takva potvrda, pokopana je u neposveenoj zemlji.

upa je ipak ostajala osnovna uporina toka vjernika, stoga se rairena pojava nerezidencijalnosti upnika i stvaranja neke vrste klerikog proletarijata loe plaenih vikara ini prilino vana. Rije je o kategoriji koja nije dobro definirana s pravnog aspekta (nije se uvijek od biskupa trailo odobrenje koje je bilo potrebno za postavljanje vikara), ali posjeduje prilino precizne ope karakteristike. Vikari, openito kao cijeli nii kler, esto potjeu iz seoskih ili obrtnikih krugova i u mnogim sluajevima nastavljaju zanimanja svojih oeva; ne nedostaju, u graanskim statutima, popisi zanimanja to su doputena klericima koji su mogli biti vrtlari, seljaci, slikari, pisci, ljekari, a u Tournaiu ak i brijai i krojai. Bilo im je zabranjeno baviti se sramotnim zanimanjima, poput zelenatva, odnosno dranja mesnica ili krmi. Sluajevi sveenika seljaka, posebno u planinskim i graninim podrujima, nisu bili rijetkost; u Engleskoj je upnik esto orao i kosio sa svojim susjedima i u oporuci ostavljao ovce, svinje, krave i vree jema kao i svaki laik.

Usko vezan uz puku kulturu svoga sela, mnogo blii narodnoj kulturi nego crkvenoj i gradskoj, seoski je sveenik esto ignorirao ono to su trebale biti osnove njegove slube. Filippo Sauli, biskup Brugnata, alio se 1521. godine da brojni sveenici njegove biskupije ne znaju ni deset zapovjedi. Godine 1445. u Me- gvetteu, u genevskoj biskupiji, djelovao je upnik koji je bio nepismen. Guillaume Roux, upnik Lullya, tih je istih godina konstantno grijeio u itanju glavnog dijela mise: govorio je ministe- rium fidei umjesto mysterium fidei. Uostalom, bila je to veoma esta pogreka koju su 1480. inili sveenici s podruja Eichstat u Bavarskoj. I tako dalje.

Ipak, ono to zapravo oslikava neznanje niega klera poetkom modernog doba nisu toliko pojedinani sluajevi nevjerojatnih pogreaka (koji nisu rijetki, kako proizlazi iz spisa kanonskih vizitacija), koliko vrlo skromna razina znanja koja se traila od klera da bi dobio vie redove. Sve u svemu, bilo je dovoljno znati ispravno itati latinski tekst (nije ga bilo nuno razumjeti: treba podsjetiti da se u navedenom razdoblju uilo itati ponajvie izravno koritenjem latinske gramatike Elija Donata) i znati pjevati. tovie, bilo je dovoljno sasvim ogranieno znanje: u propovijedi odranoj parikom kleru 26. veljae 1404. francuski teolog Jean Gerson podsjetio je svoje sluatelje na obvezu poznavanja deset zapovijedi, Vjerovanja, obrazaca dodjeljivanja sakramenata. U drugima se sinodima zahtijevaju i poznavanje sedam glavnih grijeha i sedam djela milosra; prirunik koji se koristio u Rimu krajem 15. stoljea, nazvan Curae pastoralis pro or- dinandorum tentamine collecta (Zbirka za iskuavanje klerika koji e voditi brigu o pastvi), sadravao je sakramente, deset zapovijedi, popis grijeha i vrlina, Vjerovanje i broj ciklusa liturgijske godine. Ipak, unato tim zahtjevima, LavX. bio je prisiljen priznati u Buli iz srpnja 1519. godine da su u sveenike redove primljene "osobe bez znanja, nesposobne ispravno itati i pisati, bez ikakvog redovnikog naslova ili s lanim naslovom".

Osim neznanja, vizitatori su se alili na nemar i loe obiaje. Prema kanonskim vizitacijama od 1443. do 1445. godine proizlazi da su mnogi (quamplurimi) genevski sveenici obilazili krme i kockali; plesali na trgu, nosili ma, odijevali se u crveno i zeleno i nosili iljate cipelice a la poulaine (po poljskom obiaju). U Avryju, u frajburkom kantonu, sveenik je ak organizirao gostionicu u crkvenoj kripti. U Chamonixu je upnik, izuzev injenice da ondje nije boravio (bio je vikar u Domancyju), dopustio da se euharistija pretvori u prah. U veronskoj biskupiji biskupski vizitator nenajavljeno dolazei u San Giovanni Lupa- toto 1529. godine zatjee natpopa kako maskiran plee na trgu.

Postojao je i problem prilenitva, koji je bio veoma rairen. Zapravo je bila rije o pravim pravcatim morganatskim brakovima, na koje narod nije prijeko gledao. Dapae, otkriveno je da u 13. stoljeu seljaci iz Alzasa nisu bili nezadovoljni ako je sveenik ivio u divljem braku jer je ta injenica na neki nain jamila da njihove keri nee biti uznemiravane; tijekom razdoblja kojim sa bavimo prilike se nisu mnogo promijenile. Zapravo, ono na to upljani upozoravaju vizitatora nije toliko prilenitvo sveenika, koliko neredovitost u slavljenju crkvenih sveanosti, u dijeljenju sakramenata i upravljanju crkvenim dobrima. Na tu je posljednju toku prilenitvo definitivno imalo utjecaja: sveeniki prihod, ili gore, vikareva plaa, bili su namijenjeni uzdravanju samca, ne obitelji, jer esto su to bili vrlo niski prihodi. Znamo, primjerice, da je u to doba 60 posto sveenika biskupije Lichfield imalo godinji prihod nii od 10 funti sterlinga, to je bio iznos koji, kako je primijetio jedan suvremenik, "nije omoguavao kupnju knjiga, pa ak ni plaanje ae vode blinjemu". Konkubinat sveenika stvarao je teke ekonomske probleme i predstavljao veliku opasnost za crkveno naslijee. Pravi je primjer sluaj Guicharda Sucheta, upnika Saint-Blaisea, koji za prehranu svoje ene i troje djece, od kojih je najmanje u kolijevci, koristi crkveni kale. Vanija za socijalnu povijest je pojava otkrivena u Njemakoj i u njemakom dijelu vicarske, gdje je bio est nasljedni prijelaz crkvenih dobara s oca na sina: divlji brak klera imao je tendenciju polaganog stvaranja posebne kategorije malih zemljoposjednika. I u Italiji ponekad nailazimo na zadravanje crkvenih povlastica unutar iste obitelji, ali njihovi uivaoci openito pripadaju kategoriji intelektualaca koji su pripadali niim redovima, o emu je prethodno bilo rijei: tako je beneficij San Prospero u blizini Faenze uivao humanist Gio- vanni Antonio Flaminio (umro 1536.), njegov sin Marcantonio i nakon smrti potonjeg (1550.), unuk Cezare.

3. Uloga vjerskih redovaOno to je do sada reeno jasno svjedoi da je osim nekoliko iznimaka kler bio nesposoban voditi brigu za due, i u osnovi nedovoljno kvalificiran da se brine za katehezu vjernika. Potkraj srednjeg vijeka opaa se vrsta zamjenske funkcije redovnika u odnosu na svjetovno sveenstvo. Uloga prosjakih redova - posebno franjevaca i dominikanaca - znatno se poveala. Samostanske strukture ve su vrsto ukorijenjene u gradovima, posebno u Italiji, tovie, u mnogim sluajevima tvore jedan od osnovnih elemenata urbane strukture. Izvan gradskih zidina veliki benediktinski samostani predstavljaju dragocjena arita patristi- ke i humanistike kulture i sredita ve vrlo dobro organiziranog crkvenog vlasnitva. U pojedinim podrujima Europe, gdje su naseljeni centri udaljeniji, kao, na primjer, u sjevernoj Engleskoj, posebno u Lincolnshireu, samostansko gostoprimstvo za putnike ima vanu drutvenu ulogu.

Materijalnoj vanosti samostanskih struktura odgovara irenje njihove uloge u kultu i vjerskom ivotu. Tijekom 15. stoljea vjerski redovi, a posebno oni prosjaki, progresivno se oslobaaju od biskupske jurisdikcije, podrivajui povlasticama i iznimkama ak i monopol upa. Prirodno, to dovodi do trzavica i napetosti s lokalnim klerom. tovie, sve ee vjernici zahtijevaju da se pokopaju na samostanskim grobljima i u crkvama samostana. To znai da obvezne milostinje za pogrebne rituale, koje se nazivaju upravo funeralia ili mortuaria, idu samostanima koji se od njih progresivno bogate, umjesto upnom kleru, koji je openito slabo plaen i ima skromne prihode. Potrebno je dodati da su esto nakon funeralija slijedili oporuni zapisi koji su preferirali samostane u odnosu na upe. Crkvena se imovina formirala i irila doseui apsolutne vrijednosti i slijedei odredene smjerove. Analiza "aristokratskih darova" u Engleskoj izmeu 1307. i 1485. godine, tj. oporunih donacija engleskog plemstva, pokazuje da su ponajprije napredovali prosjaki vjerski redovi koji e ih sve vie dobivati tijekom 15. stoljea. Ta tendencija koja je poprimila europske dimenzije redovito je dovodila do sukoba pa nije bio rijedak sluaj da su se tijekom divljih borbi trupla potezala od crkve do crkve: godine 1439. tijelo Genevljanina Antoi- nea Masseta oteto je, pokopano i otkopano vie puta u borbi bez granica izmeu upnika Saint Gervaisa, upe kojoj je preminuli pripadao, i dominikanaca, u ijoj je crkvi elio biti pokopan.

Druge dvije aktivnosti koje prelaze u ruke prosjakih redova i koje su manje zanimljive u ekonomskom pogledu, ali su bez sumnje prestinije, jesu ispovijed i, iznad svega, propovijed. Zadaci su to koji su iziskivali specifinu pripremu, predstavljajui dva najvanija trenutka obrazovanja vjernika (podsjetimo da katehetske kole, uz rijetke iznimke, poinju djelovati tek u 16. stoljeu i kapilarno se ire tek nakon zakljuenja Trident- skog koncila). Nii je kler, kako se prethodno vidjelo, bio potpuno neadekvatan da vodi brigu o duama. Franjevci i dominikanci, ohrabreni osnivanjem Super Cathedram Bonifacija VIII.

(1300.) i kasnije u irem opsegu bulom Regimini Universalis Siksta IV. (1474.), zamijenili su ih djelomino to se tie ispovijedi (kako proizlazi iz injenice da su prirunici za ispovjednike esto eksplicitno posveeni i svjetovnim sveenicima), a gotovo u cijelosti kad je rije o propovijedanju. I u tom razdoblju ima velikih propovjednika koji potjeu iz redova svjetovnoga klera, poput Gabriela Biela (umro 1495.) ili Johannesa Geilera von Keisersberga (umro 1510.), ali je rije o iznimkama. Sto se tie ispovijedi, treba rei da je njezina vanost u smislu drutvene kontrole moda bila precijenjena; istina je da je ispovjednik mogao u odreenim granicama provjeriti neke aspekte privatnog ivota vjernika, ali na to se nije moglo sa sigurnou raunati (posebno u Italiji) upravo zahvaljujui malobrojnosti moguih ispovjednika. Osim toga, a to vrijedi za cijelu Europu u 15. stoljeu i u prvoj polovici 16. stoljea, vjernici se ispovijedaju samo nekoliko puta na godinu, zasigurno ne vie od etiri ili pet, a openito i manje. Osim pojedinanih iako vanih svjedoanstava (Ivana Orleanska ispovijedala se, prije svoje misije, tri ili etiri puta na godinu), do tog se zakljuka moe doi i analizom kupnje hostija u pojedinim francuskim i flamanskim upama: iz navedenog proizlazi da je potronja bila otprilike dvije hostije na godinu za svaku "duu koja se prieuje", a ta raunica moe vrijediti i za ispovijed koja je obavezno prethodila priesti.

Vanost propovijedanja ini se bezuvjetnom: kljuni trenutak ivota vjernika i cirkulacije kulturnih sadraja, esto oblikovana na osnovi teatralnih ili pak aljivih modela, protkana biblijskim odlomcima, shemama preuzetim iz teolokih kontroverzija i primjera koji su povezivali klasinu kulturu s pukim znanjem, propovijed predstavlja zasigurno udesnu mjeavinu iskustava i kultura. Propovjedima su nazoili vjernici svih drutvenih klasa, posebno rado ako je bila rije o velikim imenima - dominikancima Vincenzu Ferreru i Girolamu Savonaroli, augustincima Ma- rianu da Genazzanu, franjevcima Bernardinu iz Siene, Giacomu della Marca, Robertu Caracciolu. Kao primjer, dovoljno je spomenuti propovijed koju je u nedjelju, 3. oujka 1448. godine, odrao Roberto Caracciolo na trgu u Perugi:

Na trgu se okupilo oko petnaest tisua graana i seljaka: mukarci i ene doli su zauzeti mjesto u pet i est sati nou. Drao je propovijed oko etiri sata. Propovijedao je o svetom miru, a zatim je narodu pokazao raspelo, koje je svaku osobu od srca rasplakalo. Oko pola sata trajalo je plakanje i vikanje: Isuse, milost.))

Vaan je i sljedei podatak: krajem 15. stoljea propovjednike koji su trebali odrati dva velika ciklusa propovijedanja tijekom korizme i Doaa birala je, barem u Italiji, politika vlast: ili neposredno vladar ili gradske institucije. Odnos sa svjetovnom vlasti mogao je navesti propovjednike na pokornost prema svjetovnim autoritetima. Eksplicitni dokaz navedenog je odluka to ju je 1516. godine objavila lombardijska kongregacija dominikanskog reda koja je zabranjivala sveenicima da govore negativne stvari o politikoj vlasti unutar samostana i izvan njega ("tam in conventu quam extra non nisi bona de principibus loquantur"). Politiku kontrolu nad propovijedanjem obavljala je, uostalom, i lokalna vlast: 26. veljae 1515. godine sveenike koji propovijedaju u Veneciji sazvalo je Vijee desetorice i "upozorilo ih da u svojim propovijedima ne govore o dravnim stvarima, nego samo o grijesima". Vana uloga u potpori vladara i openito drave krajem 15. stoljea povjerena je ferarskim samostanima Ercola dEstea. "inilo se da su njima povjerene dunosti posredovanja s Bogom koje se od svjetovnoga klera, umijeanog u ovozemaljske poslove i dvorski ivot, vie nisu mogle oekivati. Neporoan vjerski ivot samostana imao je funkciju zatite grada od Bojeg bijesa, kako je iskazivano i u zapisnicima gradskih skuptina", dobro primjeuje Adriano Prosperi (Crkvene institucije i vjerske ideje, Bari 1977.).

Nasuprot tome, samostani u kojima se nije ivjelo u klazuri i prema zavjetima navlaili su Boju kaznu na cijelo drutvo pa ih je trebalo kontrolirati i reformirati: 2. svibnja 1518. godine Marin Sanudo pronaao je pokraj vrata Svetog Marka anonimnu "poruku" koja je poticala duda da pozove "inkvizitore za redovnice" ako ne eli da se na grad srui kuga. Zapravo, skandalozna reputacija mletakih opatica bila je poprilino osnovana. enski su samostani u tom razdoblju imali, kao i poslije, preciznu drutvenu i ekonomsku ulogu, predstavljajui dobro rjeenje za mlade plemkinje koje obitelji nisu eljele udavati da ne bi plaale prevelik miraz: osudenost na samostanski ivot nije povlaila za sobom i potovanje zavjeta. Osim toga, i u mukim samostanima disciplina je openito bila slaba: tijekom 15. stoljea neki vjerski redovi reformiraju svoje statute (meu njima je potrebno spomenuti barem benediktince, koje je 1408. godine reformirao Lorenzo Barbo na kongregaciji u Santa Giustini, poslije nazvanom "kazinskom"); ali je opa situacija tj. samostanska disciplina u Italiji i u Europi ipak bila negativna. Kako se alio Jean de Rly, izaslanik parikoga klera, na skuptini Generalnih stalea odranoj u Toursu 1484. godine, "svatko zna da medu cisterciti- ma, benediktincima, augustincima, kao i medu drugima, vie ne postoji red, pobonost niti vjerska disciplina".

Kontrole discipline u samostanima, za to su nadlene gradske vlasti ili ih je izravno zahtijevao biskup, teko su se ostvarivale (klerici su esto uivali, kako se govorilo, osloboenje od biskupske jurisdikcije) i esto izazivale napetosti izmeu biskupa, vladara i gradskog plemstva. Kad su u listopadu 1517. godine izbili sukobi u mletakom samostanu Svete Katarine, da bi ih natjerao na poslunost patrijarh "pozove u pomo svjetovnu vlast kapetana i nou dade razbiti vrata samostana i ude unutra. Redovnice se zatvorie u zvonik te poee zvoniti na uzbunu. (...) Istog jutra doe rodbina redovnica aliti se". ak je i u Veneciji upotreba politikih instrumenata za kontrolu samostanskog ivota bila vrlo esta, iako su se tome suprotstavljale one drutvene snage u gradu koje su samostani najizravnije predstavljali.

4. Strukture i oblici laike religioznosti

Uz upe, na gradskom podruju postoje druge strukture koje nisu alternativne i unutar kojih se artikulira vjerski ivot laika. Na prvom su mjestu bratovtine: dobrovoljni oblici udruivanja laika, srednjovjekovnog podrijetla, koji osim esto vanih pobonih funkcija imaju druge, vrlo razliite svrhe. Prvi cilj moemo definirati kao uzajamno pomaganje medu lanovima - materijalna, ali i duhovna pomo, ukljuujui obvezu sudjelovanja na pogrebnim poastima subrae i molitve za njih - uz intenzivnu aktivnost osnivanja i voenja bolnica, sirotita, pomoi zatoenicima i osuenicima na smrt itd. Od sredine 15. stoljea do triden- tinske reforme u tom je smislu uvelike obnovljen ivot bratstava: u mnogim sluajevima oni mijenjaju svoje statute i prihvaaju karitativne aktivnosti, to se moe okvalificirati kao laiki nain ivljenja vjerskog ivota. Tako se u Genovi 1497. godine zahvaljujui naporima Katarine Fieschi Adorno i Ettorea Vernazze osniva genovska druba boanske ljubavi, u svrhu pomaganja oboljelima od sifilisa koji se upravo tih godina poeo iriti u Europi. Naime, smanjuje se vanost pokajnikog karaktera bratovtina koji je, primjerice, obiljeavao udruge flagelanata u 13. i 14. stoljeu. Ipak, taj aspekt ne nestaje potpuno, nego gubi na spontanosti da bi ga progresivnom strogou poela kontrolirati crkvena hijerarhija. U velikim trgovakim gradovima bratovtine dobivaju i drugu ulogu, inei jezgru okupljanja razliitih "nacija" imigranata: tako je u Lionu u prvoj polovici 16. stoljea postojalo Bratstvo firentinske nacije: jedno, u kojem su se okupljali njemaki imigranti, i drugo koje je okupljalo lukanske trgovce. Vaan podatak o bratstvima u tom razdoblju je njihovo irenje na nove skupine pristalica: sudjelovanje ena postalo je rairenije, a nailazimo i na bratstva mladih (kao u Pistoi 1516.) koja se mogu usporediti s compagnonnages ili samostanima mladih, s posebnom zadaom, osobito tijekom svetog tjedna, organizacije svetih prikazanja ili pak scenskih priredbi.

Iako je openito imao vjersko znaenje, ivot bratovtina odvijao se u okviru vrlo razliitih aktivnosti, bez prisilnih veza s vjerskim redovima ili sa upama. Specifinija i ue povezana s upnim strukturama, iako zadravajui vlastitu autonomiju, bila je uloga takozvanih fabrika, tj. vijea upljana koja se brinu o crkvi kao graevini, stvarajui iz upne imovine fondove potrebne za njezino odravanje. Osim toga, bili su zadueni da paze na crkveni red, pale i gase lampe, nadgledaju groblje i nose barjak u procesiji. Uloga "fabricijara" (marguilliers u Francuskoj, kerkme- isters u Flandriji) vrlo je vana jer se na taj nain osiguravala svjetovna uprava nad upnom imovinom. Primjeri fabrika od velike drutvene i ekonomske vanosti nalaze se i u Italiji: najpoznatija je zasigurno fabrika katedrale u Milanu koju je 1386. godine osnovao Gian Galeazzo Visconti. Ondje se mijeaju razliiti aspekti svjetovne prisutnosti u gradskom vjerskom ivotu: podrijetlo duguje graanskoj vlasti, ali vijee fabricijara se zbog sustava imenovanja i zbog pripadnosti svojih lanova razliitim "zajednicama" i podrujima grada, uistinu moglo smatrati zastupnitvom cijelog milanskog stanovnitva, sudjelujui, uz ka- noniki zbor i druga crkvena tijela, u organizaciji kulta, ceremonija i openito svih manifestacija vjerskog ivota koje su se odravale u katedrali.

Fabrike i bratovtine su krajem 15. stoljea strukture unutar kojih pojedini vjernici mogu organizirati vjerski ivot, orijentirani uglavnom prema konkretnom djelovanju, brizi za svete graevine i pomoi siromanima kao alter Christus. Gradska zajednica izraava svoj odnos s boanstvom ponajprije posredstvom kolektivnih rituala: osim masovnog prisustvovanja ciklusima propovijedi, o emu je ve bilo rijei, to su ponekad izazivala vrlo stereotipna ponaanja poput plaeva ili urlika, i procesije predstavljaju vaan aspekt gradske religioznosti. Njihova je vanost u tom razdoblju neupitna: analiza talijanskih kronika iz tog vremena, posebno one Jacopina i Tommasina Lancillottija za Modenu i Sanudovih Dnevnika za Veneciju, otkriva brojne procesije u koje je bio ukljuen cijeli grad, kako one uobiajene i vezane za liturgijski ciklus, tako i one koje su bile povezane s posebnim dogaajima. Medu prvima zasigurno je najvanija procesija Corpus Domini, svetkovina koja se slavi od 13. stoljea, a bila je vezana uz porast popularnosti kulta euharistije koja se nosila u procesiji. Taj kult nije zahtijevao estu priest, ali je bio usmjeren na posveenu hostiju: trenutak podizanja bio je ispunjen gotovo maginim oekivanjima jer se smatralo da pogled na I hostiju predstavlja povlateni trenutak komunikacije s boan- ( skim. Poetkom 15. stoljea augustinac Jeronim iz Siene otkri- i va da mnogi "tre kao ludi da bi vidjeli posveenu hostiju" i "ako se ne priblie, misle da im ne pomae". I Jean Gerson se ali da vjernici esto izlaze iz crkve tijekom mise, "ali kad uju zvono kako najavljuje posveenje, tiskaju se unutra poput stada goveda", upravo stoga da ne propuste trenutak uzdizanja. Procesija Cor-ptis Domini smatrala se u neku ruku produenim uzdizanjem, to objanjava ulogu koju ona ima za pojedince i za kolektiv: u Engleskoj slavljenja "tijela Kristova" postaju slavljenja jedinstva i sloge drutvenog organizma.

Procesije vezane uz izvanredne dogaaje imaju openito pokajniki karakter. Kada 1500. godine u Napulju jedan kip Djevice poinje initi udesa, "svi ljudi, bilo mukarci ili ene, veliki ili mali, trahu da se pokore, sudjeluju u procesiji potpuno goli i bosi (...), ene djevice bez kapa i gola djeca"; a u Bologni nakon uasnih potresa u sijenju 1505. godine Giovanni Bentivoglio, gospodar grada, "organizira procesiju s ljudima odjevenim u dronjke". Procesija je, dakle, scenska simbolika radnja: pokajanja, kad sudionici nose odijelo koje dolikuje njihovoj ulozi u tom smislu (mukarci odjeveni u vree, raupane djevice, gola djeca); odnosno milosra, kada se tijekom trajanja rituala skupljaju milostinje. Tijekom procesije izloene su kao znakovi smisla koji se svaki put treba protumaiti relikvije, alegorijske koije, ratni plijen, barjaci, simboline lutke koje predstavljaju grad (kao u Flandriji), ive slike. Mnogi od tih predmeta podsjeaju simbolizmom na gradsku stvarnost: flamanski reuze (gorostas u procesiji) to neposredno izraava, ali to ine i relikvije vezane uz lokalnu povijest (poput relikvije pravoga kria koju je 1463. godine kardinal Bessarion darovao mletakoj Velikoj koli milosra, koji je noen u procesiji 28. oujka 1512. godine, na Gluhu nedjelju, kao to je prikazano na poznatoj slici Gentilea Bellinija) ili umbrijski barjaci koji simboliki predstavljaju povezanost izmeu Djevice, svetaca zatitnika i grada koji tite. Upravo stoga to predstavljaju kolektivni ritual, koji po svojoj prirodi ukljuuje sve graane koji su u njima ili glumci ili gledatelji, procesije predstavljaju primarni vjerski odgovor na gradsku stvarnost u tekim trenucima. Tako se u Genevi 1489. godine, u doba teke politike krize u gradu izazvane borbama pape, vojvode od Savo- je i cara, organizira velika procesija za "ouvanje prava grada". Godine 1491. organiziraju se upne procesije u trajanju od devet dana "za mir i prosperitet grada". Firentinski procesijski ritual bio je simbol reda i sluio je za uspostavu reda i vraanje jedinstva gradskoj fizionomiji. U tom smislu vani su rezultati istraivanja o mletakim procesijama, kojima se redovito obiljeavaju veliki politiki i vojni dogadaji u Republici, s time da one obuhvaaju sve elemente gradskog ivota, magistrature, "kole", vjerske redove, uz isticanje bogate vjerske i politike simbolike. Izdvaja se - i stoga se moe navesti kao primjer - velika procesija koja se odrala 20. listopada 1511. godine u povodu objavljivanja antifrancuskog saveza, u kojoj su prodefilirale simboline koije saveza, relikvije i srebrno posude u vlasnitvu razliitih kola i samostana i pokazana, kao predznak budue pobjede, svima poznata velika srebrna vaza kralja Karla VIII. koja je oteta Francuzima u bitki kod Fornova.

Izlaganje relikvija u procesiji na neki je nain bilo izlaganje tajne, ali i djelatne snage koju posjeduje grad i koja nee biti po- traena. Kada 7. travnja 1515. godine fra Gian Maria da Arezzo pokazuje s propovjedaonice mletake crkve Dei Frari drvenu relikviju kria koju mu je darovao Marino Trevisan, svi prisutni se

pobune "jer je [Trevisan] takvu svetu relikviju pustio da izie iz zemlje". "U ovom gradu postoje - nastavlja Sanudo ponosno - samo tijela [nedostaje broj] svetaca, bez beskonanog broja ostalih relikvija, i drvo s deset avala". Dragocjeno naslijee, koje nije trebalo biti razdijeljeno, nego ouvano i poveano. Iz slinih razloga vladari padske Italije trae i skupljaju u svojim samostanima ive relikvije, svetice s dvostrukim zadatkom: uklanjanja, molitvom i pokorom, boanske srdbe od grada i, zahvaljujui proroanskoj karizmi koju imaju, pobonog savjetovanja vladara. One su "prave proroice", primjeuje dominikanac Francesco Silvestri u biografiji jedne od njih, Osanne Andreasi; i budui da su monije od "fizionoma, astronoma, geomanta", vladari ih trae zbog "obavijesti radi toga to ele znati budue dogaaje". Mjera svetosti oituje se u nadilaenju uobiajene ljudske mjere: kada 3. srpnja 1502. godine umire fra Giorgio u rimskom samostanu Minerva, koji "se nikad nije svlaio u krevetu, [i] uini mnogo uda. Cijeli ga je Rim doao vidjeti tri dana prije pokopa. Htjeli su vidjeti njegovo tijelo; izgledalo je poput semia, tako je bilo mekano (...). Moglo je stajati tri mjeseca izvan zemlje da ne pone smrdjeti". Ne poznajemo stvarne aspekte askeze tog oca Giorgia; ali ono to se ini vanim kroniaru Sebastianu di Bran- ca Tedalliniju koa je neusmrenog trupla udotvorca, mekana poput semia. Ta identifikacija vjere i udesnoga, koja se tako esto zatjee, pomae nam da shvatimo doivljaj ulinog pjevaa koji 1509. godine u Firenci prodaje molitve udotvornoj svetici koje mu, prema njegovoj prii, omoguuju da ude u krunu pe, a da se ne opee, da stavi u usta upaljene svijee i da opere ruke u tavi s kipuim uljem. "I tako je prodavao tih molitava koliko ih je mogao nainiti", komentira kroniar Luca Landucci. Kako ne oditati u toj bizarnoj fantaziji aljivo iskrivljenu sliku "ivih svetica", "maski Boga - ili vjetica", koje vide budunost, imaju ruke oznaene stigmama i hrane se samo hostijom? Iz te perspektive svetac je vjetac, udotvorac, zatitnik od zla (valja se sjetiti tovanja svetaca-zatitnika od kuge, Roka i Sebastija- na), ali je takoer i gospodar zla koji ima sposobnost kazniti one koji zanemaruju njegov kult. "Zar ne vidi da e se sveci ije si svetkovanje zanemario razljutiti, pa bi nam se moglo dogoditi neko veliko zlo?" primjeuje arhiakon u Dijalogu o udesima koja se dogaaju u Rimu Alfonsa de Valdesa. Osim srdbe Boje, vjernici bi se, dakle, trebali bojati srdbe svetaca.

Jedina je zatitnika, naime, uloga Djevice: u ikonografiji, vrlo rairenoj u drugoj polovici 15. stoljea, Djevica, majka milosra, svojim platem titi vjernike od strelica boanske srdbe a, u pojedinim sluajevima, i njihov grad. Sirenje marijanskog kulta krajem srednjeg vijeka dobro je poznat fenomen koji se pojavljuje u razliitim ikonografskim tipologijama: Gospa od Milosra, Gospa od Sedam Bolova, Djeviina muka (prikaz raspinjanja na kri koji u prvi plan stavlja bol Marije koja je u podnoju kria), Gospa od Krunice. Posljednja je ikonografija rezultat paralelnog irenja istoimene prakse koja se rada u redovnikim krugovima ve poetkom 14. stoljea, ali se uvruje ponajvie zahvaljujui potpori dominikanskog reda, otprilike od 1430. godine. Njoj su franjevci nastojali suprotstaviti, ali s puno manje uspjeha, meditaciju o sedam Marijinih radosti. Medu aspektima irenja marijanskog kulta u 15. stoljeu jedan zasluuje posebnu panju. Rije je o irenju trz. svetita uzdaha koji su se proirili osobito na francuskom i flamanskom podruju, a nalazimo ih i na cijelom podruju Alpa, u Valle dAosti, Tirolu i Korukoj. Nije rije o tipino ruralnom kultu: on je bio prisutan i u vanim gradovima kao to su Marseille i Geneva. Vjerovalo se da u tim svetitima posveenima Djevici novorodenad umrla bez krtenja moe uivati privremeno uskrsnue i krtenjem biti spaeno od vjene smrti. Bilo je to vjerovanje vezano uz opsjednutost individualnim spasenjem koje se javlja krajem srednjeg vijeka i predstavlja protuteu osobnog vjerskog ivota u odnosu na kolektivnu ritualnost. Znamo da se u 15. stoljeu iri vjerovanje u osobni sud s kojim se svaki vjernik treba suoiti u trenutku smrti: artes moriendi, traktati o dobrom umiranju, stvaraju oko te krize vrstu svetog i demonskog prikaza, jer sklonost jezovitome ini najdramatiniji simptom meditacije koja nikada ne eli izgubiti vlastiti objekt iz vida. Raanje istilita, tj. odreivanje posebnog mjesta gdje due "iste" svoje grijehe koje potjee iz 13. stoljea, stvorilo je sloenu raunicu kojom su ivi nastojali, pomou milosrdnih djela i prije svega misom, smanjiti razdoblje kazne. Od druge polovice 14. stoljea uvelike se povea- je broj misa za mrtve i raste i dalje izmeu 1450. i 1490. godine (takva statistika vrijedi posebno za Austriju). Tako se u prvoj polovici 16. stoljea gotovo polovica priloga koje su bavarski seljaci davali samostanima s tog podruja sastojala od honorara za mise. Cesto su sami vjernici u svojim testamentima traili prekomjeran broj misa koji je trebao biti izgovoren za pomo njihovoj dui, to je mogue skorije nakon njihove smrti. Tako je grof Werner von Zimmer zatraio da se za njega slavi tisuu misa; Englez John Hoptoft ih je naruio jednak broj, s time da su se sve morale odrati na dan njegova pokopa. Lady Joan Abergavenny ih je zatraila pet tisua, a lord William Abergavenny ak deset tisua. Rije je o pojavi velike ekonomske vanosti, a posebno je koristila samostanima koji su bili glavni uivatelji oporunih beneficija. Nastala je i posebna kategorija sveenika koji su bili razrijeeni svih pastoralnih dunosti s iskljuivom zadaom pomaganja mrtvima.

Drugo vano sredstvo za smanjivanje svojih ili tuih muka u istilitu inili su oprosti. Vjerovalo se da se pomou njih od Crkve, u korist vjernika, uzima jedan dio bogatih zasluga Krista, Djevice i svetaca. Vjernik je trebao izvravati razliita djela milosra; meu ostalima, i tovati kult relikvija. Odatle stvaranje velikih kolekcija, zbog ega se nije zaziralo ni od krae: u Njemakoj su uoi reformacije katedrale u Trieru, Aachenu i Kolnu izlagale svoje "Heiltumskammern" (sale s relikvijama). Predivne kolekcije Fridrika Mudrog Saskog i kardinala Alberta Brande- burkog mogle su osigurati milijune godina oprosta. Oprosti su se davali i onima koji su financirali projekte kriarskog rata, a kako je mit o kriarskom ratu protiv Turaka ouvao utjecaj na kranski svijet do Lepanta, ti su oprosti bili meu najpopularnijima. S drutvenog stajalita su vaniji oni namijenjeni ljudima koji su milodarima sudjelovali u vjerskim graevinskim pothvatima. Ali ne samo vjerskim: ne tako rijetko gradske su magistra- ture nastojale dobiti papinske bule s indulgencijama za financiranje javnih zgrada. Tako je 1515. godine dan oprost onima koji su pridonijeli rekonstrukciji brana unitenih u poplavama prethodnih godina u Zeelandu. I Fridrik Saski se okoristio oprostom da bi ponovno sagradio most na Elbi. Vanost prakse oprosta moe se dobro ilustrirati zahvaljujui pojedinanoj kontroli. U Veneciji u razdoblju izmeu jeseni 1517. i ljeta 1518. godine - dok je u Njemakoj plamtjela polemika oko gradnje Svetog Petra i devedeset pet Lutherovih teza ve je kruilo po zemlji - najmanje desetak mletakih crkava davalo je "oprost grijeha i muka" onima koji bi dali milodare "da bi mogli dovriti samostane i sagraditi crkvu [...] da bi mogli dovriti crkvu koja se obnavlja [...] za gradnju crkve". Oprosti za gradnju Svetog Petra - koji se takoer propagiraju na podruju Republike i izazivaju nezadovoljstvo Vijea desetorice jer se ne odnose na mletake graevine - predstavljaju samo vrh ledenjaka koji je podupirao odravanje vjerske graevinske batine.

5. Vjera na selu

Dok o vjeri u gradovima moemo stvoriti bogatu i jasnu sliku, puno manje znamo o vjerskom ivotu na selima. Zasigurno je i ondje bila prisutna mrea vjerskih institucija, iako labavija: liturgijski je ivot bio skromniji nego u gradu i karakteriziralo ga je manje prigoda za kolektivne rituale. U njih se ubrajaju procesije za usjeve koje su obilazile polja 25. travnja i tri dana prije Uza- aa, da bi zazvale boansku zatitu nad usjevima. Povremene procesije za zazivanje kie ili lijepog vremena ili dobrog usjeva bile su este, ali - to je znakovito - nisu se odravale na selima, nego u gradovima, i esto se spominju u gradskim kronikama, godine 1483. u Bresciji i 1525. u Modeni. Rije je zapravo o obiajima koji su bili usmjereni ponajprije na otklanjanje tekoa u opskrbi hranom na gradskome podruju, a ne o vjerskoj solidarnosti izmeu gradskog i seoskog svijeta. Zbog toga su se esto procesije protiv nestaica kombinirale s mjerama progona siromanih, odnosno stanovnika gradske okolice koji su nastojali prodrijeti unutar zidina kako bi ondje nali kruha. To se dogodilo u Bologni u ljeto 1533. godine; "no, komentirao je s arhainim moralizmom Tommasino Lancillotti, tko tjera siromatvo, tjera Krista".

Moda vie nego u gradu, na selu je arite vjerskog ivota bio upnik koji je esto, ponajvie prije tridentske reforme, smatran univerzalnim poznavateljem svih aspekata nadnaravnog, pa ak i onog maginog i vezanog za vjetice. Nisu rijetki sluajevi upnika koji nastoje osloboditi vjernike od uroka ili im daju udotvorne recepte. Poetkom 16. stoljea poznat je sluaj slavnog modenca don Guglielma Campane, no jo polovicom 17. stoljea don Giovan Battista Cassiani, upnik Ovara u Korukoj, pre-

pisuje bolesnim upljankama poparu od kruha blagoslovljenog u svetoj vodi i zainjenu blagoslovljenim uljem. Prilino je teko na seoskom podruju precizno razdvojiti prihvaene i pravovjerne vjerske obiaje od maginih i "praznovjernih". Cini se da tanka crta razdvaja egzorcizam kukaca rairen u Trentu ili procese ekskomunikacije crva i skakavaca, to se dogadalo u panjolskoj i Losanni, od pravih uklanjanja uroka iz seoskog folklora. Jo 1586. godine dominikanac Vincenzo Bonardo ini razliku izmeu ispravne upotrebe blagoslovljenih votanih agnus Dei i praznovjerne, koja se ogleda u "njihovu pribijanju na tornjeve, vezivanju na drvee, razbijanju i razbacivanju po poljima". Dobro bi, naime, bilo nositi ih "pobono oko polja i vinograda... staviti njihove komadie iznad upaljene erave te zadimiti kue i polja". Iz toga proizlazi da je razlika izmeu pravovjerne i praznovjerne prakse toliko tanka daje gotovo neuoljiva.

Slino mijeanje folklornih i natprirodnih elemenata u kranstvu opaa se i u jednom prilino vanom aspektu vjerskog ivota sela, tj. u ukazanjima. Ona nisu iskljuivo vezana za seosku stvarnost; u ovom su povijesnom razdoblju zabiljeene vizije i u gradovima, ali uglavnom u trenucima trauma i tekoa. Tako se 19. srpnja 1509. godine u Veneciji jednoj udovici koja je prela vunu prikazala Djevica, ena odjevena u bijelo, obvezujui je da od upnika trai procesije sve do blagdana svetog Ivana, "da ova zemlja pobijedi neprijatelja": ta specifikacija upuuje na odnos izmeu ukazanja i nesretnog tekog poraza kod Agnadella koji se zbio nekoliko tjedana prije. Openito, vizija je fenomen vezan prije svega uz seoski i pretkranski folklor. Najuobiajeniji stereotip vizije (barem to se tie panjolske i Italije u 15. i 16. stoljeu, gdje je ta pojava istraenija) sastoji se od ukazanja Djevice - ene u veoma bijeloj odjei - usred polja, a esto i na drvetu. Tako 1. travnja 1511. godine Francesco Boldu, "provi- dur" Belgrata, pie svom bratu Giacomu da je jedna "djevojka" od oko dvanaest godina, dok je skupljala drva s ostalim djeacima u okolici Stracisa, vidjela "iznad nekih svenjeva vrlo lijepu enu cijelu odjevenu u vrlo bijelu odjeu". Po emu se ukazanje Djevice (ena se odmah predstavila traei post, potovanje blagdanskog odmora i suzdravanje od psovke) razlikuje od demonskih ukazanja na koja je oko 1240. godine upozoravao Gu- glielmo d'AIvernia, tvrdei da se ona dogadaju "u umama, na selu i u kronjama, gdje se pojavljuju u obliku ena ili djevojaka odjevenih u bijelo". Budui daje ve krajem 14. stoljea bijela ena koja se pojavljuje na drvetu Djevica, treba pomisliti da je u rasponu od oko sto pedeset godina - kada, kako i zato nije jednostavno rekonstruirati - znatno transformirano kulturno znaenje te slike. Crkveni su autoriteti jo krajem 15. stoljea pokuavali prilagoditi i redefinirati agrarna ukazanja da bi dobila potpuno kransku fizionomiju. Tako 1496. godine Marin Sanudo istie da se u blizini Rima jedna ena ukazala nijemom pastiru i raetvorila jednu od njegovih ovaca u kojoj je nala "mnogo neega to je pretkazivalo vrlo lou budunost". Nekoliko dana kasnije, isti je dogadaj prepriavao s propovjedaonice propovjednik iz Ferrare koji pak izostavlja mranu i bizarnu pojedinost ra- etvorenja ovce i pretvara enu u Djevicu, a nijemog pastira u "svetog ovjeka".

U pojedinim se sluajevima folklorna pozadina vizija nije mogla jednostavno asimilirati s kranskom nadnaravnosti. Sluaj je to vizija, vrlo estih u Italiji, borbi udesnih ivotinja ili sablasti. U prosincu 1517. godine ponovno su zabiljeene u ber- gamskom selu pojave vojski boraca sablasti. U jednom od brojnih izvjetaja o tim dogadajima, one su prikazane kao manifestacija divlje vojske, sainjene od mnotva mrtvaca koji se u razdoblju Doaa vraaju u stranom meteu, vodeni uasnim kraljem da bi terorizirali ive. Nije lako dati kransko tumaenje tih prikaza; bila je potrebna intervencija pape Lava X., koji ju je protumaio kao najavu skoranjeg rata izmeu krana i Turaka te je upotrijebio kao instrument promicanja novih nameta za kriarski rat koji se pripremao.

Velika posljedica vizija na seoskom podruju jest graenje svetita ondje gdje su se dogodile. U Italiji, posebno u Lombardiji, vijea laika, koja se ponekad nazivaju "scholares et fabbrice- rii" ili "zastupnici i fabricijari", preuzimaju inicijativu promicanja novoga kulta, skupljanja priloga za gradnju svetita i poslije vode liturgiju: to se na primjer dogaa u svetitima Nostra Sig- nora dei Miracoli u Saronnu, Santa Maria della Fonte u Cara- vaggiu, i, izvan Lombardije, Madonna della Consolazione u To- diju (gdje, kae kroniar Giovan Fabrizio degli Atti godine 1508. "bijae zapoeta gradnja njezine crkve od temelja. Gradila ju je druba koju su inili mnogi graani. Nareeno je da se imenuju zastupnici njezina posveenja i gradnje"). Nisu u podrijetlu svakog svetita vizije, no u ovim desetljeima tijekom kojih je marijanska pobonost posebno iva, svetita su ipak gotovo uvijek plod udesnog pojavljivanja Djevice, putem udotvornih slika, ili udesno otkrivenih, ili zaplakanih ili krvareih. Uestalost tih pojava, koje nemaju nuno nastavak, u ovom je razdoblju velika, to se moe zakljuiti prelistavanjem talijanskih kronika iz toga vremena: izmeu 1498. i 1520. godine bilo je vie od petnaest slika Djevice Marije koje se spominju kao udotvorne. Sto se pak tie udesno pronaenih slika, dovoljno je rei daje od 182 katalonska svetita navedena 1653. godine u Marijinu vrtu dominikanca Narcisa Camosa, bar njih 117 bilo udesno pronaeno na mjestu u prirodi: na drveu, u izvorima, piljama ili pak uruenim ili naputenim kuama ili crkvicama. Zdenci ili sveto drvee naglaavaju ruralnu konotaciju tih epifanija.

Gradnjom svetita folklorni koncept se apsorbira u kransku nadnaravnost i stavlja pod kontrolu crkvene institucije koja izbacuje ili ispravlja ono to je nekransko u kultu (meutim, to ne uspijeva uvijek). Osim toga, svetita predstavljaju trenutak kontakta izmeu sela i grada. Iznikla izvan zidina, kao odgovor na dogaaje koji se openito vezuju uz ruralnu kulturu, na kraju tvore privlanu silu za grad jer usmjeravaju kretanje hodoasnika prema mjestima koja mogu biti i vrlo udaljena. Ali moda najvaniju injenicu predstavlja povlaten odnos izmeu svetita i grada u blizini kojeg se ono eventualno podie. Meu njima se stvara vrsta svetog odnosa, tako da graani izlaze izvan zidina i

dolaze na podruje svetita, ali se i sama sveta slika udaljava iz svog sjedita i u povorci unosi unutar gradskih zidina. To se zbiva krajem 15. stoljea kad Bogorodica iz Imprunete ulazi u Firencu u trenucima gradske krize. Tako eventualne agrarne konotacije kulta nestaju u gradskom ritualu, a kult postaje oblje- je grada: svetita Consolazione, Monte Berico ili Impruneta u veoj mjeri predstavljaju gradove Todi, Vicenzu ili Firencu nego li ruralni kontekst iz kojeg su potekli.

6. Elita, knjige, Biblija

Aspekti vjerskog ivota izmeu 15. i 16. stoljea koji su dosad opisani u osnovi nalaze ekspresivno oruje u gestama i ritualnom ponaanju te u slikama. Slike se mogu razliito shvatiti: tim pojmom moemo obuhvatiti fizike predmete koji plau, znoje se, krvare, koji imaju udotvorne moi ili moi uklanjanja uroka; ili pak ikonografske sheme koje populariziraju nove oblike kulta (Gospa od Krunice, na primjer) ili usmjeravaju rudes, neuke, da naue i prije svega zapamte vjerske istine. Naposljetku, pod tim nazivom moemo poimati mentalne slike skupljene zahvaljujui dugoj kulturnoj tradiciji i projicirane prema van u formi nadnaravnih vizija. Ali u razdoblju o kojem je ovdje rije zasigurno postoje vjerska iskustva, koja ostaju elitna, a veu se uz razliita

spoznajna i izraajna sredstva: posebno ona vezana uz duboku transformaciju koju je u prijenosu kulturnih sadraja prouzroio tisak. Time se ne eli rei da su ta vjerska iskustva bila knjika injenica, ali je zasigurno nova stvarnost tiska ponudila nove i razliite mogunosti razliitom profilu korisnika u okviru kranskog svijeta. Potrebno se prije svega sjetiti umnaanja prirunika za kler, osobito upniki kler: djela poput Manipulus cura- torum ili Exornatorium curatorum ili Festial Johna Myrca (koje je u Engleskoj doivjelo devetnaest izdanja od 1483. do 1532.) i Dormi secure, koje je publiku pronalo prije svega u Njemakoj, vie su puta ponovno tiskana ve u 15. stoljeu. Za tom su vrstom djela najee posezali tiskari koji su imali financijskih tekoa upravo zbog toga jer su znali da imaju osiguranu prodaju. Svakako se ne smije pretjerivati s rairenou, a posebno uestalou tih djela: naklade u tom razdoblju openito osciliraju izmeu petsto i tisuu kopija po izdanju, to daje visok ukupan broj kopija, ali ne i previsok. Osim toga, bili su to tekstovi na latinskom jeziku koje esto nije mogao upotrebljavati nii kler. U tom e smislu biti posebno inovativan Kratki podsjetnik (Breve ricordo) koji je na pukom jeziku 1530. godine sastavio Gian Matteo Giberti za upnike svoje biskupije u Veroni. Nasuprot tome prirunici za ispovjednike - drugi knjievni anr koji je imao velik izdavaki uspjeh - prilino su esto bili na pukom jeziku. U svakom su sluaju ak i oni na latinskom jeziku nailazili na naklonost, moda ponajvie meu redovnicima: Modus confitendi portugalskog benediktinca Andresa de Escobara doivio je samo u Rimu u 15. stoljeu etrnaest izdanja (to otprilike znai oko 10.000 prodanih primjeraka).

Uz tehnike prirunike postojala su i nabona djela poput Bi- blia pauperum ili Artes moriendi (koja su ak i prethodila tisku jer su esto bila tiskana ksilografskim postupkom). Legenda au- rea imala je izmeu 1483. i 1527. godine sedam izdanja samo u Engleskoj. Cvijee vrline (Fior di Virtu) u Italiji izmeu 1465. i 1494. godine izalo je u etrdeset i dva izdanja: uistinu uspjeh za koji je djelomino zasluna injenica da se djelo (prema svjedoanstvima) upotrebljavalo kao udbenik u kolama. Drugo od djela, Vite dei padri del deserto (ivoti otaca pustinjalm), koje je puno puta ponovno tiskano i na pukom jeziku, imalo je tako rei dvostruku upotrebu. S jedne je strane smatrano privlanim tekstom, bogatim udesnim aspektima i esto ilustrirano; s druge je kao meditacija o ivotu oeva pustinjaka imala vano znaenje u sloju koji se pozivao, eksplicitno ili implicitno na pokret devotio moderna. Nastala u Nizozemskoj krajem 14. stoljea, ta se struja poslije proirila u Francuskoj i Njemakoj propagirajui "diskretnu" duhovnost, temeljenu na konkretnosti skromnog ivota u zajednici i nastojei djelovati oko oponaanja Kristova ivota i na sustavu osobne meditacije i mentalne molitve. Ve je Gert Grote, formulirajui oko 1374. godine smjernice projekta u svome djelu Conclusa et proposita, non vota, medu osnovama programa uz Evanelje i apostolska pisma, naveo ivote oeva pustinjaka. Oni su bili, dakle, posrednik duhovnosti devotionis modernae, dakako, uz mnogo poznatiji tekst koji je bio njezina neposredna objava, tj. Imitatio Christi. Taj tip pobonos- ti proizlazi i iz ostalih talijanskih tekstova, kao primjerice djela Giardino de orationi (Vrt molitvi) sastavljenog 1454. godine i pripisanog Nicolou da Osimu, koji je slino tekstovima izravni- je povezanim uz pokret devotio modema poticao na mentalnu molitvu i osobnu meditaciju usko povezane s Kristovom osobom i izvedene pomou mnemotehnikih postupaka (odakle e pro- izai formula duhovnih vjebi, koja e biti osobito popularna medu isusovcima).

Tisak je bio potpora i sredstvo irenja cijele mree djela. Svako od njih je ve cirkuliralo u rukopisu, ali su sada doivjela nov polet s drutveno i kulturno obnovljenom publikom - potrebno je podsjetiti na razliku koja je esto razdvajala rukopis od tiskane knjige - i s novim kljuevima itanja. Uz vjerske knjige, i Knjiga u pravom smislu rijei, Biblija, barem je djelomino doivjela istu obnovu itatelja i itanja. Tako zahvaljujui jednom rukopisnom zapisu na naslovnici znamo da je tijekom korizme 1476. godine jedna ena, koja je pripadala graanskom staleu iz maloga grada u Svapskoj, od poetka do kraja proitala cijelu Bibliju -teko je pretpostaviti da se to moglo dogoditi pedeset godina prije. Izdanja Biblije na pukom jeziku bila su brojna i

prije reformacije: prije 1520. godine postoje dvadeset dva izdanja na njemakom pukom jeziku; dvadeset tri na francuskom; barem dvanaest na talijanskom (od kojih dvanaest prije 1495. godine). S druge strane, u Europi postoje mnoge crkvene odredbe koje openito cenzuriraju tisak, a posebno Bibliju: jo prije tiskanja, u Engleskoj je 1408. godine bio zabranjen svaki prijevod Svetog pisma koji nisu sankcionirali biskupi (zapravo ih i nije bilo do 1526. godine). U drugoj polovici 15. stoljea panjolska se Inkvizicija estoko borila protiv Biblija na pukom jeziku koje su upotrebljavali conversosi (preobraeni Zidovi), a koje su se prevodile izravno s hebrejskog bez posredovanja Vulgate. Godine 1485. nadbiskup Mainza zabranjuje prevoenje Biblije u svojoj biskupiji, a 1501. godine Aleksandar VI. podvrgava kontroli crkvenog autoriteta svaku prevedenu knjigu s vjerskom tematikom. No, tada je ipak ve nekoliko desetaka tisua primjeraka Biblije na pukom jeziku kolalo po Europi, premda su cjelovitu Bibliju mogli posjedovati samo bogatiji, iskljuivo zbog njezine cijene. Poetkom 16. stoljea Biblija je i bez uporabe grkih ili hebrejskih slova i dalje bila vrlo skupa knjiga; osim toga, postojale su oite tehnike i, moglo bi se rei, fizike tekoe itanja u svijetu u kojem je uz vrlo velik broj nepismenih osoba postojao vrlo ogranien broj pismenih, to su vjerojatno prakticirali srednjovjekovni obiaj itanja na glas. Biblija je zapravo bila dostupna vjernicima, itale su je u zajednici grupe laika, poticala je na razmiljanja i osobna iskustva. Kad je mladi Gaspare Contarini stigao na Veliku subotu 1511. godine, "silan strah i mnogo tuge promijenilo se u radost" zbog iznenadnog osjeaja da je za spasenje ovjeka dovoljna otkupiteljska milost Kristova, a da nije potrebno kajanje ili naputanje svijeta. Njegovo je razmiljanje proizlazilo iz itanja Biblije koja je prethodnih godina prakticirao zajedno s ostalim mletakim plemiima. Neto kasnije, redovnik Martin Luther pisao je sline reenice: "Ako se do mira savjesti treba doi putem naih muka i naih boli, za to je umro Krist? Dakle, nee nai mira osim u njemu, koji stalno oajava zbog tebe i tvojih djela". Luther jamano ide dalje od potpuno privatnog Contarinijeva iskustva, i u istom pismu (od 8. travnja 1516.) ogoreno kudi onoga koji "usporeujui druge sa samim sobom, i ocjenujui da su gori od njega, ne eli imati nita s njima te razmilja o pustinji i o bijegu, a trebao bi im pomoi strpljenjem, molitvom i primjerom"; dakle "preuzmi i ti na sebe nediscipliniranu brau i dosad izgubljenu, paljivo ih po- dupri, uini od njihovih grijeha svoj problem, i ako u tebi ima ieg dobrog, dopusti da i njima bude dobro". Cijelo je pismo protkano biblijskim citatima kojima Luther dokazuje obvezu da s braom podijeli vlastiti duhovni napredak, odnosno preuzme misiju da im pokae pravi put Kristova mira. Vlastito je iskustvo na taj nain samo u sebi pronalazilo snagu da nadide svaku elitistiku konotaciju, poprimajui dimenzije velikog povijesnog dogadaja.

U usporedbi s tim iskustvima, ukorijenjenima u ponovnom pojavljivanju Biblije u punom svjetlu, kultura njegovana na teolokim fakultetima djeluje sve zastarjelije. Paralelno raste nesnoljivost prema djelima Aristotela i njegovih komentatora, koja predstavljaju gotovo jedine udbenike u programima humanistikih fakulteta u Parizu i Bologni: rijeima Erazma Roterdam-

skog "zato se vie vremena provodi itajui Averroesa nego Evanelje?". Godine 1523., nekoliko godina prije negoli je grad zahvatila reformacija, u Genevi je postavljena na scenu Farce des Thologastres. Foy (Vjera) umire od mal sorhonique (sorbonskoga zla), ali konstatira, le texte de Sainte Escripture me gariroit bien (tekst Svetog pisma bi me izlijeio). Teolozi se trude predloiti joj lijeenja na bazi crkvenih zakona i papinskih odluka i naposljetku une compresse de l'efficace de la Messe, ali uzalud: samim pojavljivanjem na sceni Texte Sainte Escripture (teksta Svetog pisma), prethodno opranog od prljavtine koja ga je zamraila, Vjeri se vraa odlino zdravlje. To je bilo ono to su mnogi ljudi toga vremena osjeali: vjera nije mogla pronai hranu u djelima, kao ni u praini koja je pokrivala knjige na Sorbonni, nego u povratku na Sveto pismo koje je oieno od glosa i sen- tencija i vraeno u izvorni oblik zahvaljujui filolokoj kritici (1516. godine objavljeno je kritiko izdanje Erazmova Novum Testamentum Graece) te prijevodima na puki jezik kako bi postalo dostupno svima, uz pomo novih tehnika koje su mogle poveati broj primjeraka.

7. Iekivanje novog doba

Dana 23. studenoga 1484. godine dogodila se konjunkcija planeta Jupitera i Saturna u znaku korpiona. Taj je dogaaj imao veliku astroloku vanost jer je prema teorijama Arapa Al- bumasara navjetao velik vjerski prevrat; tovie, brojni astrolozi objavili su raanje proroka "koji izvrsno i udesno tumai Sveto pismo", "velikog osnivaa hereze koji e doi sa sjevera", "novih proroka koji e initi udesne demonstracije vjere i u vjeri, i na vie e mjesta biti uniteni hramovi i dvorane za molitvu", kako je u svom dnevniku pisao jedan brija iz Forlija kojem je astrologija bila strast.

Bilo je to dvosmisleno pretkazanje koje se moglo shvatiti i u pozitivnom smislu, kao blagotvorna obnova Crkve. U tom duhu preivjeli su "udesnu godinu" humanisti poput Marsilija Ficina i Cristofora Landina, koji su u obnovi kulture i u irenju tiska vidjeli znakove ope obnove, zlatnog doba koje je ponovno poinjalo. Rije je bila o proroanstvu koje se takoer moglo tumaiti i negativno: Nijemac Johannes Lichtenberger, jedan od navedenih astrologa, upozoravao je sljedee: "iako e prorok uiniti mnoge znakove i uda, ne smije ga se nipoto slijediti prema spasonosnoj Kristovoj doktrini" jer to je jedan od lanih proroka koji, kako pie u Evanelju po Mateju, prethodi kraju vremena. On je, dakle, prethodnik Antikrista.

Dvoznanost tog pretkazanja - koje e mnogo godina kasnije omoguiti kako katolicima tako i protestantima da ga interpretiraju kao proroanstvo koje se odnosi na Luthera, koji je roen godinu dana prije - oituje se u svim aspektima proroanskih struja koje se ire najprije u Italiji otprilike izmeu 1480. i 1530. godine. Pojava je to koju nije lako ispravno ocijeniti i definirati, upravo zbog mnotva pojavnih oblika i kulturnih specifinosti u kojima se dogaa. Dijelom je zasigurno vezana uz ostatke joakinitskih tradicija ili, bolje, uz mit Gioacchina da Fio- rea: tako su izmeu 1517. i 1527. godine u Veneciji tiskana gotovo sva njegova djela. Tim izdanjima su 1515. i 1516. godine neposredno prethodila djela kalabrijskog opata koja su objavljivana pod drugim nazivima, poput Vaticinia pontificum odnosno antologije proroanstava iz 14. stoljea, koja su, meu ostalim, sadravala i ulomke djela Arbor vitae Libertina da Casalea. Joakimovo ime ili njegove teorije pojavljuju se i u drugim kontekstima: godine 1491. nepoznati je propovjednik lutao rimskim trgovima demonstrirajui nazonima sukladnost Starog i Novog zavjeta prema shemi inspiriranoj Joakimom iz Flore. Godine 1509., odmah nakon bitke kod Agnadella, Mleani su mahnito skupljali povoljna proroanstva i trali u crkvu Svetog Marka kako bi promatrali slike na mozaiku sv. Franje i sv. Dominika koji je, prema tradiciji to ju prenosi i Leandro Alberti, dao "oblikovati i napraviti" Joakim, godinama prije roenja dvojice svetaca. U pjesnikom djelu lmminente flagello de Italia (Skoranja nevolja Italije), izdanom otprilike u to doba, Joakim

je predstavljen Italiji kao Boji glasnik za kojim je uslijedila povorka drugih, mladih proroka.

Bilo je to proroanstvo u mnogim stihovima arhaino, elaborirajui teme iz doba velikog raskola. Oekivanje aneoskog pape i cara mira pojavljuje se u razliitim kontekstima. Postoji u kompleksnom tekstu kao to je Apocalypsis nova koji se pripisuje portugalskom sveeniku Amedeu Menez da Silvi, no ono je napisano nakon njegove smrti (1482.) Osim toga, vjerojatno su ga naknadno modificirale osobe bliske bilo savonarolinim bilo her- metikim krugovima, poput Bosanca Jurja Dragiia, no pojavljuje se i u proroanstvima u stihovima koje su ulini pjevai recitirali i prodavali na trgovima: I doi e pravi papa Stii e car koji e cijeli svijet pomiriti Turin e biti krtenZahvaljujui udu jednog svetog ovjeka."

Objava, esto konfuzna, ope obnove koja se vee uz te dvije osobe bila je bliska proroanstvima o buduem kraju svijeta i stranom dolasku Antikrista. Vidjeli smo da je Lichtenberger aludirao na proroka koji se pojavio tijekom konjunkcije 1484. godine kao na jednog od lanih proroka koji e se pojaviti na kraju vremena. Cijelo 15. stoljee i veliki dio 16. ponovno e se prepisivati i tiskati u brojnim varijantama alarmantno pismo vjerojatno sastavljeno 1378. godine o "tajanstvenom i mranom" djeaku roenom u Babilonu, za kojeg se naknadno otkriva daje Antikrist.

Sudbina katastrofinih i utjenih proroanstava vrlo je razliita. Spomenuta su proroanstva u stihovima koja su se prodavala i deklamirala na trgovima. Sauvano je malo tekstova koji su imali veoma preciznu tipologiju (anonimni, bez oznake datuma i tiskara, s vrlo malo stranica, loe tiskani, s minimalnom cijenom), esto samo jedan primjerak od pedesetak izdanja koja datiraju izmeu otprilike 1480. i 1530. godine i zasigurno predstavljaju ostatak bogatije produkcije. Bili su to tekstovi koji su zahvaljujui kratkoi i ekonominosti mogli doprijeti do ire publike koja je bila slabo opismenjena, o emu je bilo rijei u prethodnom odlomku. Osim toga, takvi su tekstovi zahvaljujui ulinim pjevaima mogli doprijeti i do onih koji su bili potpuno nepismeni. Trgovima, primjerice Trgu cvijea u Rimu, Trgu svetog Marka u Veneciji - tih su godina prolazili putujui pustinjaci odjeveni "po apostolski", s odjeom koja je namjerno preslikavala poznatu ikonografiju Ivana Krstitelja ili proroka Ilije: bradati, bosonogi, gologlavi, u dronjcima ili ivotinjskoj koi, u ruci su nosili kri i svojim su sluateljima proricali Boju kaznu.

ak su i slubene propovijedi nerijetko odzvanjale apokalip- tinim i proroanskim tonovima. U tom smislu Savonarola, iako bez sumnje poseban zbog svoje osobnosti i djelovanja u Firenci, to e ga neraskidivo povezati uz kulturne tradicije i politika zbivanja u tom gradu, zasigurno nije izoliran sluaj. Moda je pogreno jednostavno proglasiti savonarolijancima propovjednike koji dolaze nakon njega i koji pokazuju obiljeja slina njegovima, iako je primjer tog redovnika iz Ferrare zasigurno osigurao veu popularnost mnogima od nadahnutih. Rije je zapravo o sasvim obinim sluajevima: "mnoge proroanske stvari su za propovjedaonicom" objavljene izmeu 1507. i 1516. u Veneciji, Orvietu, Firenci i Rimu. Iste te 1516. godine, 19. prosinca, zaustavljena je, meutim, eksplozija proroanstava odlukom Petog lateranskog koncila koja je nalagala biskupima i vjerskim starjeinama da paze da u propovijedima "ni na koji nain ne bude proricana budunost svete Biblije i da se ne tvrdi da ju je mogue spoznati pomou Duha Svetoga ili boanske objave". Bili su to poeci kontrole koja e progresivno postajati sve vra, svakog odnosa s nadnaravnim koji se temelji na boanskom nadahnuu i koje nije neposredovano hijerarhijom. Odluka je zaustavila ili bitno smanjila proricanje s propovjedaonice, ali su pustinjaci i ulini pjevai jo nekih petnaestak godina na gradskim trgovima nastavili potpirivati iekivanje Boje kazne i obnove.

Ta su iekivanja zasigurno bila vezana uz specifinost povijesnog trenutka. Napadi na Italiju, ratovi koji su razdirali poluotok, imali su toan kontrapunkt u pojavljivanju proroanstava: to je fenomen koji se javlja 1494. godine, u doba Svete lige i Kambrajskog saveza te u vrijeme pljake Rima, sve do velike eksplozije imperijalnih proroanstava iz 1530. godine, koje pak ima razliita, ali esto pozitivna tumaenja, utemeljena na uvjerenju da je krunje- njem Karla V. u Bologni car mira konano uistinu doao da bi otvorio novo zlatno doba. I turski je pritisak imao vanu ulogu u napetosti iz kojih su nastajala proroanstva. Godine 1480. krvavo osvajanje Otranta dalo je novu snagu "velikom strahu" od Osmanlija, koji je jo od pada Carigrada uvelike obiljeavao politiki i vjerski ivot Europe. Napose, okolnosti tog dogaaja i neista savjest Zapada tijekom desetljea su povezali tursku prijetnju s oekivanjem Antikrista i kraja vremena, a mit o kriarskom ratu s tenjama za jedinstvom krana i zahtjevom za sazivanjem koncila i reformom Crkve. Te je zahtjeve, primjerice, mogue nai u svim izbornim kapitulacijama koje su potpisivali kardinali nakon smrti papa u drugoj polovici 15. stoljea. U oujku 1517. godine, pri zakljuivanju Petog lateranskog koncila, Marin Sanudo je podsjetio da je isti sazvan iz tri razloga, "zbog reforme Crkve, rasprave o miru izmeu kranskih vladara i akcije protiv Osmanlija". Bila su to svakako opa mjesta, ali imala su korijene u velikom povijesnom dogaaju, a njihova glavna svrha bila je mogunost postizanja sporazuma, kao to pokazuje njihov odjek u proroanskim propovijedima i u stihovanim proroanstvima. Bilo je i onih koji su zagovarali hijerarhijsko odreivanje ciljeva: naime, iste 1517. godine car Maksimilijan je generalu augustinaca Egidiju da Vi- terbu koji je proricao kranske pobjede nad Osmanlijama, poneto nestrpljivo odgovorio sljedee: "potrebno je pivo reformirati Crkvu, poslije emo ii u vojne ekspedicije". [Ottavia Niccoli]Biblija Vulgata

Terminom Vulgata oznaava se od srednjega vijeka latinska verzija Biblije koju je priredio sv. Jeronim krajem 4. i poetkom 5. stoljea.

On je zapravo s hebrejskog preveo samo knjige Starog zavjeta koje su bile ukljuene u hebrejski kanon; to se tie Novog zavjeta, samo je revidirao Evanelje. Ostale knjige Starog i Novog zavjeta ukljuene u Vulgatu jednostavno donose antiku latinsku verziju. Prije toga Vulgata se zvao prvi grki prijevod, takozvana verzija sedamdesetorice. Verzija sv. Jeronima teko se afirmirala i openito se nije nametnula sve do 8. stoljea, da bi potom dominirala na latinskome Zapadu, izvrivi golem lingvistiki i teoloki utjecaj tijekom cijelog srednjeg vijeka. Vulgata je bila prva knjiga koju je Gutenberg tiskao u Mainzu izmeu 1452. i 1455. godine. Upravo tada, Lorenzo Valla poeo je s otrim filolokim kritikama s kojima su se poele umnoavati nove latinske verzije prijevoda s grkog i iz hebrejskog. Luther je djelomino potisnuo Vulgatu svojom verzijom Biblije na njemakom jeziku (1522.-1534.). Na Tridentskom koncilu dogovoreno je da se od svih latinskih verzija Svetog pisma koje su tada postojale smatra "autentinom" "drevna i proirena latinska verzija Svetog pisma (Vulgata editio Librorum sacrorum), prihvaena od Crkve zbog duge uporabe tijekom mnogo stoljea" pa je od Svete Stolice zatraeno da pripremi

njezino "vrlo popravljeno" izdanje. To je uinjeno za pape Klementa VIII. (1592.-1605.) u takozvanoj siksto-klementinskoj Vulgati, koja je zatim postala podlogom katolikih verzija na pukom jeziku: engleske (1609.), talijanske (1776.) i francuske (1885.). U 20. stoljeu Vulgata je revidirana zahvaljujui napretku u biblijskim studijima. Osim toga, koritenje narodnih jezika u liturgiji, koje je odobreno na Drugom vatikanskom koncilu (1961.-1965.), Vulgati je oduzelo presti slubenog teksta. Istodobno je osnovano povjerenstvo za prilagodbu Vulgate originalnim tekstovima, kako bi Katolika crkva latinskog obreda sauvala jedinstven tekst. 25. travnja 1979. godine proglaeno je tipsko izdanje, Nova Vulgata.