GRA�EVINAR 60 (2008) 1 57

CRKVE NA ISTO�NOM RUBU STARE SALONE

Uvod

Kada su u Salonu došli Hrvati, neo-visno o tome jesu li je oružano zau-zeli ili su došli do napuštenoga i po-lusrušenoga grada, nisu se naselja-vali u gradskim ruševinama ve� na njegovim rubnim dijelovima. �ini se da ih je znatno više od ostataka starih gra�evina zanimala plodna zemlja izvan grada pa su se naselili na plodnim poljima isto�no i zapad-no do gradskih zidina. Vjerojatno ih se u po�etku najviše naselilo podno kliške utvrde koja je branila prilaz moru i mogla biti zaštitom u slu�aju iznenadne opasnosti.

Stoga su na isto�nim dijelovima gra-da sa�uvani ostatci crkava koje su ve�inom najprije bile starokrš�ans-ke, ali nakon što su Hrvati prihvatili krš�anstvo njihove su ruševine naj-�eš�e pretvarane u ranoromani�ke crkve. Štoviše mnoge su od tih crka-va izuzetno zna�ajne za najraniju hrvatsku povijest, dijelom i za nje-zino razumijevanje. Stoga smo sve te crkve odlu�ili prikazati zajedno, neovisno o tome jesu li me�u njiho-vim ostatcima važniji starokrš�anski ili ranoromani�ki hrvatski utjecaji. No prije toga je potrebno ukratko pri-kazati propast mo�ne Salone i doselja-vanje novih stanovnika – Hrvata.

Propast Salone i doseljavanje Hrvata

Najvažniji izvori, iako �esto me�u-sobno proturje�ni, za posljednja sto-lje�a Salone i o Solinu u ranome sred-njem vijeku su Gotski rat glasovitog povjesni�ara i kroni�ara Prokopija (prva polovica 6. st.) iz Cezareje, grada na obali Sredozemnog mora u blizini Jeruzalema u današnjem Izra-elu. U tom je djelu opisano ratova-

nje cara Justinijana I. Velikog (527.-565.) protiv Isto�nih Gota na isto�-noj obali Jadrana. Vrlo je važan izvor za to razdoblje i dopisivanje pape Grgura I. Velikog (590.-604.) sa sa-lonitanskim biskupima, posebno s

Maksimom. Tu je dakako i nezaobi-lazni Toma Arhi�akon (1200.-1268.) sa svojom Solinskom poviješ�u (His-toria Salonitana) te Historia Saloni-tana maior (Ve�a solinska povijest), djelo nepoznatog autora, vjerojatno

Crkveno graditeljstvo

CHURCHES AT THE EASTERN OUTSKIRTS OF THE OLD SALONA

After they came to this area, Croats settled outside of the town walls of the old Salona. The favoured zone was the eastern outskirts of this town, near the Jadro River. Several churches discovered in this area are of high significance for the earliest history of Croatia, although almost all of them lie on the remains of older early Christian churches. Quite notable is the church in Rižinice with a part of the gable wall bearing the Prince Trpimir's name, and the so called Hollow Church where King Zvonimir was crowned. Especially significant are the currently unexposed traces of two churches situated on an island in the Jadro River delta. One of them was the grave church where Croatian kings used to be buried. This fact was established based on fragments of the 10th century sarcophagus attributed to Queen Jelena, who was the wife of King Mihajlo Krešimir II, and the mother of King Stjepan Držislav. This inscription is of notable significance as it revealed family ties between two Croatian kings, and the exact date of death, which is important as very few accurate dates from the early history of Croatia are now known. Although all these churches are presently in ruins, some are relatively well preserved. The Hollow Church, which was on many occasions affected by flooding, is now undergoing a detailed restoration, and is being protected by appropriate historic-monument preservation methods.

Dolazak Hrvata, slika Otona Ivekovi�a, 1905

Crkveno graditeljstvo

58 GRA�EVINAR 60 (2008) 1

nastalo u 16. st. kombiniranjem dje-la Tome Arhi�akona i nekih drugih i danas nepoznatih pisanih izvora. Ne treba dakako zanemariti ni cara pis-ca Konstantina VII. Porfirogeneta (913.-957.) i njegovo djelo O uprav-ljanju carstvom koje je nezaobilazno za povijesna zbivanja do 10. st. na ovim prostorima. Upravo je Porfiro-genet iznio pri�u kako su Avari i Hrvati na prijevaru zauzeli Klis i Salonu. Tobože su zasko�ili rimsku stražu, vjerojatno na Cetini, te preo-bu�eni u vojnike prevarili branitelje te nesmetano ušli u utvrdu i potom u Salonu koju su razorili i oplja�kali.

No o propasti Salone i dolasku Hr-vata povjesni�ari imaju sasvim op-re�ne stavove i ta rasprava traje više od stotinu godina. Gotovo se svi sla-žu da Hrvati nisu zauzeli Salonu, nego da su to po�etkom 7. st. u zajedni�-kom naletu u�inili Avari i Slaveni, a da su Hrvati došli nekoliko godina poslije i protjerali Avare te se nase-lili pokraj gradskih zidina. Drugi pak tvrde da su Hrvati stigli znatno pos-lije s Francima, oko 800. godine, i po tom podatku nisu do mora došli pokraj Klisa ve� kod Tarsatike od-nosno današnje Rijeke pa su se spuš-tali prema jugu i predjelu ome�enom morem i rijekama Zrmanjom i Ceti-nom, gdje su stvorili tri važna ondaš-nja središta – Nin, Knin i Solin.

Mnogi �ak tvrde da Salona nije bila vojni�ki zauzeta, ve� da su je njezini stanovnici napustili potaknuti mno-gobrojnim izbjeglicama iz zale�a i spas potražili u obližnjoj Dioklecija-novoj pala�i te na obližnjim otoci-ma. Prakti�ki bi to zna�ilo da se Sa-lona, baš poput obližnje Narone, jed-nostavno ugasila jer je ostala bez svog bogatog zale�a. Nesumnjivo je ipak da su Slaveni, samostalno ili skupa s Avarima, zauzeli i oplja�ka-li Salonu jer su gradovi svim ondaš-njim osvaja�ima bili zbog plijena najzanimljiviji, pa su poput Salone oplja�kani Rim, Ravena, Milano, Pa-vija i Sirmij. Pred njima su Saloni-tanci napustili svoj grad i, kako to

tvrdi Toma Arhi�akon, "nikad se više nisu vratili na podru�je svoga porušenog grada" [1].

Nije nam namjera ovdje iznositi ar-gumente za jednu ili drugu tezu o dolasku Hrvata, ali je neosporno da su se novi doseljenici naselili uoko-lo staroga rimskoga grada, na istok uz rijeku Salon (Jadro) i na zapad do Trogira, te da su na prostoru današ-njega kaštelanskoga, solinskoga i splitskog polja, ome�enoga na jugu rijekom Žrnovnicom, te u Zamosor-ju na podru�ju Poljica pronašli prik-ladno mjesto za život. Novi su sta-novnici napu�ili napuštene zemlje odbjeglih posjednika te crkvene i državne posjede. Kad su se naselili prihvatili su tradicionalan na�in ži-vota i po�eli živjeti u neizbježnoj simbiozi s malobrojnim preostalim starosjediocima.

No novim i žilavim doseljenicima valja priznati nešto što nije uspjelo mnogim drugim doseljenicima – sa-�uvali su svoj jezik. To se nije dogo-dilo ni germanskim Francima ni dru-gim doseljenicima u Galiju (današ-nju Francusku), ni Vizigotima u Špa-njolskoj, ni Langobardima u sjever-noj Italiji koji su svi primili jezik autohtonoga romaniziranog stanov-ništva. Teško je utvrditi jesu li to pridošli Hrvati uspjeli zahvaljuju�i svojoj brojnosti ili malobrojnosti preostalih stanovnika, ali svoj su uspjeh vrlo brzo potvrdili relativno brzom jezi�nom prevlaš�u u utvr�e-nim romanskim obalnim gradovima i na otocima. Latinski se doduše vrlo dugo zadržao u pisanim izvorima.

�ini se da je vrlo brzo uspostavljena granica izme�u doseljenika i staro-sjedilaca koji su se naselili u Diok-lecijanovu pala�u i formirali novi grad. Ta je granica išla od Vranjica na istok uz rijeku Jadro i �ini se da je bila potvr�ena i od strane bizant-skih vlasti.

Srednjovjekovna se Hrvatska obli-kovala tijekom devetoga i desetoga stolje�a i to su vjerojatno najslavnija

stolje�a ukupne hrvatske povijesti. Doseljenici koji su živjeli u zale�u Zadra, Trogira i Splita vrlo s brzo stvorili svoje rodovske i županijske organizacije, a potom i kneževinu, posebno kada su, vjerojatno u 9. st. prihvatili krš�anstvo. Za to ima mno-go potvrda u materijalnim ostatcima i u gra�evinama koje su sa�uvane, ali u pisanim spomenima na djelova-nje njihovih prvaka. O dijelu �e te slavne najranije hrvatske povijesti posvjedo�iti i ostatci crkava što se nalaze na isto�nom rubu nekada veli-koga i slavnog grada Salone [1], [2], [3].

Crkvica na Crkvini

Na vrhu stjenovita brežuljka, male brdske kose podno Klisa, sjeverois-to�no od Rižinica i iznad Rupotina, na lokalitetu zvanom Crkvina, nala-ze se ostatci male jednobrodne crkve (8 x 5 m) s polukružnom apsidom i podnožjem oltarne pregrade. Uokolo se vjerojatno nalaze ostatci samostan-skih zgrada i dio obrambenih zidina što su dopunjavale zaštitu koju je pružala strma stijena.

Tlocrt crkve i samostana na predjelu Crkvina iznad Rupotine

Crkvica je vjerojatno bila posve�ena Sv. Iliji, starozavjetnom proroku ko-ji se u Novom zavjetu spominje u prizoru Isusova preobraženja na gori Taboru zajedno s Mojsijem. Na titu-lara upu�uje potok Ilijino vrilo koji izvire upravo ispod Crkvine. Crkvica je imala snažne kontrafore na unutraš-njim stijenkama bo�nih zidova i pra-vokutno pro�elje (narteks) na zapad-nom pro�elju. U crkvi je bilo zate�e-no više grobova s ulomcima nadgrob-nih plo�a i sarkofaga, ali i pogans-kih i krš�anskih natpisa. Uz narteks je otkrivena apsida prijašnje gra�e-

Crkveno graditeljstvo

GRA�EVINAR 60 (2008) 1 59

vine koju je starokrš�anska crkvica prekrila. Zapadno je od crkve otkriven anti�-ki gra�evni sklop sastavljen od ne-koliko pravokutnih prostorija. Ejnar Dyggve je na temelju prona�enog tijeska zaklju�io da se tu nalazilo anti�ko gospodarstvo. Don Frane Buli� je crkvicu datirao u 5. ili 6. st., ali je pretpostavio da se na njezinu mjestu prethodno nalazilo Mitrino svetište, a to je zaklju�io prema jed-noj reljefnoj plo�i koja je služila kao grobni pokrov. Dyggve je me�utim prepoznao tri gra�evne faze. U prvoj je to bilo anti�ko gospodarstvo, u drugoj ranokrš�anska crkvica uz groblje, a na kraju predromani�ka crkva sa samostanom. Ta samostan-ska faza neosporno pripada starohr-vatskom razdoblju. U vrijeme prvih istraživanja po�et-kom 20. st. na Crkvini su zidovi bili sa�uvani do visine od pola metra. Danas se ti zidovi jedva mogu i na-slutiti. Iako smo imali "sre�u" da smo lokaciju posjetili neposredno nakon požara koji je zidove oslobo-dio okolne vegetacije, iz ostataka se teško nešto moglo zaklju�iti. Tek su tragovi apside upu�ivali na mogu�e ostatke crkve [3], [4].

Samostan i crkva u Rižinicama

Rižinice se nalaze nekoliko stotina metara isto�nije od Crkvine, u plod-noj uvali zvanoj Rupotine na niskom obronku Kozjaka. Tu su prona�eni ostatci male crkve i zgrada za koje se vjeruje da predstavljaju samostan-ski sklop. Na lokalitet je skrenuta pozornost 1891. kada je prona�en fragment oltarne pregrade s natpi-

som "Pro duce Trepim(ero)…" (pos-lije je na temelju prona�enih drugih dijelova natpisa rekonstruiran goto-vo cijeli tekst: Za kneza Trpimira … upravite molitve Kristu i sa strahopoš-tovanjem prignite glave) što je ruše-vine izravno povezalo s hrvatskim knezom Trpimirom (oko 845. - oko 865. [6]). Trpimir je bio nasljednik kneza Mislava i osniva� dinastije Trpimirovi�a.

O njemu i njegovoj vladavini sa�u-vani su tragovi u brojnim izvorima. O Trpimiru je dragocjeno svjedo�an-stvo ostavio benediktinski redovnik Gottschalk iz Orbaisea (oko 805. - oko 869.) u djelu De Trina Deitate koje je zbog svojih stavova o pred-estinaciji (predodre�enju) izazvalo

Fragment oltarne pregrade iz crkve u Rižinicama

Detalj ruševina na Crkvini

Ostatci crkve u Rižinicama

Crkveno graditeljstvo

60 GRA�EVINAR 60 (2008) 1

bijes crkvenih krugova. Naime taj je saski redovnik doslovno razvio u�e-nje Sv. Augustina o djelovanju Bož-jeg predznanja i Božje svemo�i na ljudsku sudbinu. Kako je ve� za boravka u Hrvatskoj (nakon 847.) bio progonjen, upravo je njegov dvo-godišnji boravak u Hrvatskoj svoje-vrsno svjedo�enje o Trpimirovoj mo-�i, a opisao je i uspješan Trpimirov rat s "narodom Grka", vjerojatno roman-skog stanovništva obalnih gradova i njihovih bizantskih pokrovitelja. Zna se da je uspješno ratovao i protiv Bu-gara. Vjeruje se da je upravo Gott-schalk potaknuo Trpimira da u Ri-žinicama otvori možda i prvi naš benediktinski samostan.

U poznatoj povelji iz 852., sa�uvanoj u prijepisu iz 16. st., u kojoj se pot-vr�uju neke zemlje što ih je Mislav ostavio splitskoj crkvi, Trpimir up-ravo na mjestu izme�u Klisa i Soli-na spominje svoj posjed, pa se drži da je to bilo upravo u Rižinicama.

U ostatcima gra�evnog sklopa mogu se osim crkve s prostranom apsidom uo�iti i brojne prigradnje na južnoj i zapadnoj strani, a cijeli je sklop bio ogra�en obrambenim zidom. U bli-zini crkve ima i mnogo ulomaka starokrš�anskih sarkofaga. Vjerojat-no se radilo o srednjovjekovnoj adap-taciji rimske stambeno-gospodarske gra�evine.

Samostanski sklop u Rižinicama is-traživali su u prvoj polovici 20. st. don Frane Buli�, Ejnar Dyggve i Ljubo Karaman, a jedini je poznati crtež onaj koji je izradio Dyggve [7]. U vrijeme tih istraživanja zidovi su bili sa�uvani i do visine od tri metra iako je crkva bila samo u temeljima. Stru�njaci Muzeja hrvatskih arheo-loških starina u Splitu obavljali su na ovom terenu istražne i konzerva-torske radove, a dijelom riješili i imovinsko-pravne odnose. No sada su zidovi mnogo manji nego što su bili za prvih istraživanja, a ve� spo-menuti požar koji nam je omogu�io prilaz ostatcima na Crkvini ovdje

nije napravio mnogo štete jer se pros-tor negdašnjega samostana ipak �isti od vegetacije [2], [3], [4], [5].

Šuplja crkva

Uz rijeku Jadro na isto�nom rubu Salone, u blizini utoka Ilijina vrila, a stisnuta izme�u ceste za Majdan i rije�ne obale, nalazi se tzv. Šuplja crkva. Crkva je vjerojatno ostala bez krova tijekom osmanlijske okupaci-je u 16. st. jer se to može uo�iti i na nekim starim zemljovidima. Ostatci-ma crkve posve�ene Sv. Petru i Moj-siju slikovito su ime nadjenuli novi doseljenici Solina krajem 17. i 18. st.

Prvi tlocrt ranokrš�anske i ranoromani�ke crkve Sv. Petra i Mojsije

Crkva Sv. Petra i Mojsija neobi�an je sakralni sklop jer se unutar velike i prostrane ranokrš�anske bazilike, uglavnom u njezinu srednjem brodu, smjestila tako�er velika ranoroma-ni�ka crkva (26,3 x 13,6 m) "izrasla iz doma�e tradicije" [8]. Pretpostav-lja se da je ranokrš�anska crkva pri-padala tzv. isto�nome salonitanskom groblju i da je bila trobrodna izduže-na gra�evina s velikom polukružnom apsidom oja�anom kontraforima. Imala je i veliki narteks na zapadnom pro�elju. Nekada se vjerovalo [6] da su postojala dva lateralna izbo�enja, sjeverno i južno od apside, te da je tako tlocrt te najstarije crkve imao oblik latinskog križa. To nisu potvr-dila suvremena istraživanja koja su uz apsidu utvrdila tek manje prigradnje uz apsidu, vjerojatno protesiz i dija-konikon koji su bili uobi�ajeni u ra-nokrš�anskim crkvama. No crkva je ipak imala plitka lateralna proširenja

koja su zapo�injala odmah iza prez-biterija. Uz crkvu je na zapadu i na sjeveru otkriveno mnogo prigradnji, a sa sjeverne je strane bio dogra�en samostan koji se prostirao ispod da-našnje ceste jer su tragovi zidova prona�eni i s njezine druge strane.

�ini se da je starokrš�anska crkva bila izgra�ena u 6. st. za vladavine cara Justinijana I. Velikog, što se poklapa i s njezinim titularom Sv. Mojsijem �iji se kult u našim kraje-vima i po�eo širiti upravo u Justini-janovu razdoblju. U apsidi prezbite-rija starije crkve prona�ena je tlocrt-na konfesija u kojoj su se �uvale kosti svetaca.

Trobrodna je ranoromani�ka bazili-ka izgra�ena u 11. st. unutar staro-krš�anske crkve, a imala je i tzv. za-padno zdanje (westwerk) sa zvoni-kom. Na isto�noj su strani tri male apside bile uklopljene u tijelo crkve. �ini se da su brodovi crkve bili odi-jeljeni stupovima, a vanjski su i unut-rašnji bo�ni zidovi bili raš�lanjeni lezenama i nišama. Imala je ukupno tri ulaza, sa sjevera, juga i zapada.

Tlocrt ranoromani�ke krunidbene bazilike Sv. Petra i Mojsije

Prva je arheološka istraživanja na ovom lokalitetu bila 1927. potaknu-lo društvo za istraživanje doma�e povijesti Biha�, kada se intenzivno tragalo za mauzolejom hrvatskih vladara odnosno za crkvom Sv. Stje-pana. Me�u brojnim položajima koji su se tada istraživali zapo�elo je i istraživanje vidljivih ostataka crkve nadomak rijeke Jadro. Bilo je to po-taknuto i pisanim izvorima u kojima je stajalo da su posjedi crkve Sv. Stje-pana bili uz rijeku Jadro, sjeverois-to�no od posjeda Sv. Marije na Oto-

Crkveno graditeljstvo

GRA�EVINAR 60 (2008) 1 61

ku. Sve se to slagalo i s jednom is-pravom kralja Petra Krešimira IV. (prije 1058.-1074.) u kojoj se navodi da njegov otac "kralj Stjepan po�iva u Elizejskim poljima", posebno što se u rodoljubnom zanosu Elisio cam-pus tuma�io kao Clisio campus. Po-�etni su rezultati zadovoljavali o�e-kivanja istraživa�a, ali kad je 1929. prona�en dokument u splitskom bis-kupskom arhivu koji je nedvojbeno dokazivao da su na Otoku bile obje crkve, i Sv. Marije i Sv. Stjepana, istraživanja su obustavljena i usm-jerena na položaj Gospe od Otoka.

Analizom je povijesnih izvora otkri-veno da se samostan Sv. Mojsija, �iji se opat Urso spominje u darov-nici kralja Zvonimira 1078., treba tražiti upravo na položaju Šuplje crkve. Stoga su 1931. obnovljena istraživanja koja je vodio danski ar-hitekt Ejnar Dyggve. Ve� su na po-�etku otkopani ostatci trobrodne bazilike podignute u starokrš�anskoj crkvi. Posebnu je pozornost izazvao pronalazak reljefne plo�e s glavom jednog sveca i dijelom natpisa koji je upu�ivao na Sv. Mojsija, a još je više znanstvenih ushita bilo kada su prona�eni ulomci zabata oltarne og-rade na kojoj je nedvosmisleno bilo ozna�eno i ime Sv. Petra i Sv. Moj-sija ("Sveti Petre, primi dar �asnog Mojsija, sluge tvoga"). Do tog se vremena naime vjerovalo da je crk-va Sv. Petra crkva u solinskoj Gra-

dini, a znalo se da je u toj crkvi 1076. okrunjen hrvatski kralj Zvonimir. Štoviše tada se po�elo vjerovati da je slavni reljef u splitskoj krstionici Sv. Ivana (koji smo svojedobno de-taljno opisali – Gra�evinar 6/2007.) zapravo prikaz kralja Zvonimira i da je bio plutej u oltarnoj pregradi crk-ve Sv. Petra i Mojsija. Takvo staja-lište zastupaju i mnogi povjesni�ari i arheolozi. Unato� zna�ajnim nalazima radovi su iznenada prekinuti. Bilo je prob-

lema s imovinsko-pravnim odnosi-ma i sa sporim otkupom zemljišta, prestao je vrijediti radni ugovor Ej-naru Dyggveu pa se on vratio u Dan-sku, a iznenada je umro i poticatelj svih istraživanja don Frane Buli�. Nakratko je ostatke crkve pokušao istraživati Ljubo Karaman, ali su ga u tome ometale �este poplave. Tada su radovi bili prekinuti za dulje vri-jeme. To je bila prava šteta jer je na širem prostoru postojala samo jedna ku�a, a op�ina je Klis bila dozvolila

Zabat oltarne pregrade s imenom Sv. Petra i Sv. Mojsija

Pogled na ostatke Šuplje crkve sa sjeveroistoka

Dio ostatka Šuplje crkve i cesta za Majdan

Crkveno graditeljstvo

62 GRA�EVINAR 60 (2008) 1

istraživanje ispod ceste, sada glavne prepreke istraživanjima prema sjeve-ru, pa je to bila prava prigoda da se crkva prikaže u pravoj veli�ini i zna-�enju te sprije�i daljnje uništavanje.

Osim manjih konzervatorskih zahvata nakon II. svjetskog rata, lokalitet je bio uglavnom zaboravljen. Zanima-nje se ponovno probudilo uz obilje-žavanje 900. obljetnice smrti kralja Zvonimira i tada su zapo�ela sustav-na arheološka istraživanja s konzer-vatorskim zahvatima. No sada je zate�ena sasvim nova situacija. Na sjevernoj su strani ceste na dijelu negdašnjega samostana izgra�ene ku�e, oborinske su i druge otpadne vode bile kanalizirane u bazilikalni prostor, asfaltna prometnica u�vrš-�ena masivnim betonskim podzidom, uzurpiran je dio prije otkupljenog zemljišta, a rijeka Jadro produbljena i još više približena ruševinama.

Radovi su zapo�eli 1990. i traju i danas. U me�uvremenu je uklonjen podzid koji je bio zacementirao sje-veroisto�ni crkveni zid. Pokosi su zašti�eni gabionima, a nasipima je lokalitet zašti�en od plavljenja. Te-meljito su istraženi svi ostatci staro-krš�anske i ranoromani�ke crkve te

prona�enih nekropola, a dio je zido-va i rekonstruiran i konzerviran. Ar-heologe me�utim zbunjuje podatak da visoki zidovi stare crkve, mjesti-mice i danas visoki i do tri metra, nisu uklonjeni tijekom gradnje rano-romani�ke crkve (koja se ljepotom i kvalitetom gradnje isti�e me�u na-šim crkvama gra�enim u 11. st.) jer su sasvim sigurno zaklanjali vidik i otežavali prilaz te narušavali monu-mentalnost jedne krunidbene crkve. No to bi trebala otkriti nova istraži-vana za koja je uvjet premještanje prometnice i vra�anje rijeke Jadro u njezin stari tok [2], [3], [4].

Hrvatski kralj Dmitar (Dimitrije) Zvonimir (1076.-1089.) nesumnjivo je vrlo neobi�na i pomalo tajanstve-na li�nost. Oko 1064. oženio se Jele-nom, k�erkom ugarskog kralja Bele I. i sestrom kralja Ladislava I. Sve-tog (osniva�a Zagreba�ke biskupije)

te je tada vjerojatno dobio u posjed cijeli zapadni dio savsko-dravskog me�urije�ja (zemlje izme�u Drave, Sutle, Kupe i požeškoga gorja), gdje �e se poslije razviti Banovina, a po-tom i Kraljevina Slavonija. Nakon 1067. uz pomo� ro�aka Salamona i Gejze Arpadovi�a osvojio je dijelove

Hrvatske (isto�nu obalu Istre, kvar-nerske otoke i Hrvatsko primorje) što ih je nekoliko godina prije bio zauzeo istarsko-kranjski grof Ulrik I. Zahvaljuju�i tome, uz podršku Arpadovi�a postaje 1070. hrvatski ban i suvladar Petra Krešimira IV.

Nakon što su Normani 1074. zarobi-li Petra Krešimira IV., Zvonimir je 9. listopada 1075. [5) ili 1076. [9] okrunjen u crkvi Sv. Petra i Pavla u Solinu za Kralja krunom koju mu je poslao poznati reformski papa Sv. Grgur VII. (1073.-1080.) po svojim legatima Fulkonu i Gebizonu koji su ga u papino ime okrunili. Sa�uvana je i njegova prisega papi koju je iz-rekao nakon što je dobio krunu, žez-lo i papinsku zastavu ("Ja Dimitrije, koji se zovem i Zvonimir…") u kojoj je obe�ao da �e pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da �e papi davati godišnji danak u novcu, da �e skrbiti o tome da Crkva dobiva prvi-ne i desetine te da �e sprje�avati pro-daju ljudi i štititi siromahe, udovice i siro�ad. Ujedno je ustupio papi sa-mostan Sv. Grgura u Vrani kao hos-picij.

Zvonimir je postao i papin vazal zbog �ega je 1081. hrvatsko brodov-lje sudjelovalo u bitci kod Krfa na strani Normana, a protiv Bizanta i Venecije. Stolovao je u Kninu, a za njegove se vladavine Hrvatska pros-tirala od Drave do Jadrana. Umro je 1089. ne ostavivši muškog nasljed-nika, a prema legendi ubili su poda-nici koji se nisu htjeli uklju�iti u kri-žarski rat. Tada je navodno izrekao i poznatu kletvu po kojoj bi Hrvati tre-bali 900 godina imati vladare tu�ins-ke krvi. Naslijedio ga je bolesni ne-�ak Petra Krešimira IV. Stjepan II. (koji je dotad bio u splitskom samo-stanu Sv. Stjepana pod borovima), ali je ve� 1090. umro. U dinasti�kim je borbama brat Zvonimirove žene kraljice Jelene, koju su zvali Lijepa, polagao pravo na hrvatsko prijesto-lje, što je dovelo do hrvatsko-ugars-ke personalne unije pod Ladislavo-vim ne�akom Kolomanom.

Konzervatorski zahvati na zidovima ranokrš�anske crkve

Crkveno graditeljstvo

GRA�EVINAR 60 (2008) 1 63

Kada se pogleda neobi�na Zvonimi-rova biografija �ini se da su sasvim u pravu oni koji tvrde da je on bio potomak prognanoga hrvatskog kra-lja Svetoslava Suronje (zato ga i zo-vu Svetoslavi� iako je zapravo Trpi-mirovi�) kojega su nakon tri godine vladanja (približno 1000.) zbacili s hrvatskog prijestolja bra�a Krešimir III. i Gojislav. Svetoslav Suronja je mleta�kom duždu Petru II. Orsolu kao taoca predao svog sina Stjepana koji se u Veneciji oženio duždevom k�eri Hicelom. Poslije su skupa s Orsolima morali iz Venecije bježati u Ugarsku gdje se rodio Zvonimir kojemu su dok je bio sasvim mali umrli i djed i otac. To je vrlo vjero-jatno jer Jelenina bra�a sasvim sigur-no svoju sestru ne bi dali za ženu nekome tko ne bi bio kraljevske krvi. Bilo kako bilo, ali ta je neobi�na pri-�a bila zapravo po�etak devet stolje-�a duge zajedni�ke hrvatsko-ma�ar-ske povijesti [5].

Na ovom �emo mjestu pokušati os-poriti stavove onih koji drže [2], [3] da je Zvonimir sam izgradio svoju krunidbenu baziliku. Tome, �ini se,

proturje�i nekoliko �injenica. Ponaj-prije to je ve� spominjano mjesto vje�noga po�inka Stjepana I., oca Petra Krešimira IV., koji sasvim si-gurno nije sahranjen gdje i drugi vla-dari (u crkvi Sv. Stjepana na Otoku), ve� vrlo vjerojatno u crkvi Sv. Petra koju je izgradio upravo njegov sin. Jer o postojanju crkve Sv. Petra go-vori se i u jednoj ispravi Petra Kre-šimira IV. iz 1069. [10]. O tome svje-do�e i neobi�ni zaštitnici crkve – Sv. Petar i Sv. Mojsije. Naime sasvim je sigurno da je najstarija ranokrš�ans-ka crkva na tome mjestu bila posve-�ena Sv. Mojsiju, po kojemu ime nosi i samostan za kojega se zapravo i ne zna kada je nastao. Stoga je logi�no da je ranoromani�ka crkva bila pos-ve�ena Sv. Petru jer je to bilo ime i kralja koji ju je izgradio.

Naime mnogi su hrvatski vladari no-sili dva imena – jedno posve�eno svecu zaštitniku, a drugo narodno (hrvatsko). Da ju je izgradio Zvoni-mir, tada bi crkva bila posve�ena Sv. Dimitriju ili Dmitru (lat. Deme-trius), sirmijskom mu�eniku po ko-jemu se danas i zove Srijemska Mit-

rovica, a koji je stradao u Diokleci-janovim progonima 304. Dimitrije je bio �akon sirmijskog biskupa Ire-neja, a pogubljen je izvan gradskih zidina. Zaštitnik je Soluna i Srijems-ke Mitrovice, a štovanje mu je bilo rašireno i na Istoku i na Zapadu. Po-sebno je slavljen me�u pravoslavnim Slavenima, ali i me�u Hrvatima, ponaj-prije na najjužnijem dijelu hrvatske obale i u Zadru. Stoga Zvonimirova odluka da se okruni u crkvi Sv. Petra i Mojsija nije bila �in njegova otklona od Trpimirovi�a, ve� zapravo potvr-da kontinuiteta. Okrunjen je tamo gdje je pokopan Stjepan I., posljed-nji hrvatski kralj prije njega, jer je Petar Krešimir IV. ionako umro u progonstvu, negdje u južnoj Italiji. Izneseno na neki na�in tuma�i i neo-bi�nu povezanost dvaju potpuno raz-norodnih svetaca – novozavjetnog apostola Sv. Petra i starozavjetnog Sv. Mojsija, vjerskog vo�u i zakono-davca. Takva je veza vrlo rijetka u Katoli�koj crkvi. Jedino se me�u-sobno povezuju Sv. Mojsije i Sv. Ilija zbog spominjanoga Kristova preobraženja (transformacije) na gori Taboru kada se Isus u�enicima Petru i Jakovu ukazao u društvu s ta dva starozavjetna sveca.

Crkva u Gradini

Kasna srednjovjekovna utvrda naz-vana Gradina nalazi se uz rijeku Jadro i uz isto�ne bedeme rimske Salone (na koje se i naslanja). Utvrdu je,

Rekonstrukcija crkve u Gradini (J. Marasovi�)

Krunidba kralja Zvonimira, zidna slika nepoznatog autora iz Tajnoga vatikanskog arhiva

Crkveno graditeljstvo

64 GRA�EVINAR 60 (2008) 1

Rekonstrukcija interijera crkve u Gradini (J. Marasovi�)

kako misle neki autori, primjerice Frane Buli� i Ljube Karaman [11], podigao splitski nadbiskup Ugolino de Mala Branca (1349.-1388.) da bi se Spli�ani obranili od Turaka. Ima me�utim stajališta [12], a tako stoji i na plo�i pokraj ostataka utvrde, da su ju izgradili Turci u 16. st. kao upo-rište pri zauzimanju Klisa i okolnih podru�ja. Utvrda ima trapezoidni ob-lik s �etiri ugaone kule.

U sjeveroisto�nom su dijelu utvrde prona�eni ostatci crkve podignute u 6. st. za cara Justinijana I. Gra�evi-na je centralnog tipa i gotovo kvad-rati�na tlocrta (12 x 15 m) sa svetiš-tem na isto�noj strani. Svetište je imalo tri potkovi�aste apside od ko-jih je srednja bila najve�a i plitko izbo�ena. Ulaz je bio na sredini za-padnog pro�elja, a u središnjem je dijelu osam oktogonalno postavlje-nih stupova pridržavalo središnju okruglu kupolu s križno-kupolnim svodom. I pobo�ne su svodove pri-državali stupovi. Unutrašnje stijenke bo�nih zidova i apside bile su raš-�lanjene gusto nanizanim i dubokim oblim nišama sa zazidanim donjim dijelom, dok su vanjska bo�na pro-�elja bila raš�lanjena pravokutnim udubljenjima. Me�u dekorativnim materijalima ra-nokrš�anskog razdoblja posebno su

se isticali karakteristi�ni stilizirani kapiteli ukrašeni akantovim liš�em, a takvi su kapiteli prema lokalitetu Gradina i dobili naziv. Vjeruje se da su se izra�ivali u drugoj polovici 6. st., a to je upravo ranobizantsko raz-doblje neposredno prije propasti an-ti�ke civilizacije na isto�nom Jadranu.

Gra�evina je relativno dobro sa�u-vana, osobito u sjeveroisto�nom dijelu. Po lokalitet su razasute baze stupova i poneki kapitel, a neki se zidovi u donjem dijelu dižu i do vi-sine od 1,5 m. Za hrvatskih je vladara, tijekom 10. i 11. st., crkva bila temeljito obnov-

ljena i preure�ena pa joj je uz zapadno pro�elje bio dozidan atrij. �ini se da je preživjela razaranja u 7. st. i osta-la u neprekinutoj funkciji tijekom srednjeg vijeka, o �emu svjedo�e brojni ulomci s predromani�kim ple-terom.

Ne zna se je li zbog tih detalja ili kas-nijega preure�enja i dogradnje, ali se dugo mislilo da je to predromani�ka crkva izgra�ena na temeljima rims-ke profane arhitekture. Istraživao ju je 1909.-1911. don Frane Buli� koji ju je bio pobrkao s krunidbenom ba-zilikom Sv. Petra kralja Zvonimira.

Ejnar Dyggve ju je istraživao od 1923.-1925. i u njoj je prepoznao tragove bizantskog utjecaja, no tek je Milan Prelog naknadno ustanovio da se radi o crkvi izgra�enoj u doba bizantske vladavine. To je po�etkom devedesetih godina izvrsnim crteži-ma na najbolji mogu�i na�in potvrdio Jerko Marasovi� [12].

Nakon što je utvr�eno da se ne radi o krunidbenoj bazilici Sv. Petra, ne-ko se vrijeme tvrdilo da je to bila župna crkva Sv. Jakova srednjovje-kovnog naselja Prosika (jednog od naselja oko Solina), a potom se po-�elo dokazivati da je bila posve�ena

Bogorodici i da se upravo štovanje Majke Božje po�elo širiti u bizants-ko vrijeme. Govorilo se da se to sa-�uvalo do naših dana pa je blagdan Male Gospe 8. rujna i danas najve�a sve�anost i tradicija. To je me�utim uzrokovalo nove zabune jer je crkva u Gradini zamijenjena s crkvom Sv. Marije koja je bila pokraj crkve Sv. Stjepana na Otoku. Tada se �ak i tvrdilo da je na Otoku postojala sa-mo jedna crkva [13].

No �ini se da se prava istina o titula-ru crkve u Gradini nikada ne�e utvr-diti, iako se nesumnjivo radi o jed-

Ostatci crkve u Gradini

Crkveno graditeljstvo

GRA�EVINAR 60 (2008) 1 65

noj od najzanimljivijih solinskih crkava. Valja ipak dodati da prostor u Gradini nadomak Jadra ljeti služi kao zanimljiva ljetna pozornica [2], [3], [4].

Crkve Sv. Stjepana i Sv. Marije na Otoku

Gospin otok u Solinu pravi je arhe-ološki spomenik našega srednjovje-kovlja, izravno povezan uz imena hrvatskih kraljeva i kraljica. Može se pretpostaviti, premda nikada nisu prona�eni nikakvi tragovi, da je i na tom dijelu kopna okruženog rukav-cima Jadra bilo neko prapovijesno naselje ili utvrda. Za rimske je Salo-ne Otok bio izvangradsko podru�je, smješteno južno od isto�noga dijela grada, pa ga je sjekla cesta koja je vodila od južnih gradskih vrata pre-ko mosta do raskrižja prema Epetiu-mu. Ostatci rimskih zidova prona�e-ni su ispod sadašnje crkve i sjeverno od nje. Ima i mogu�ih tragova staro-krš�anskog razdoblja.

Ipak najzna�ajnija faza u razvitku Otoka jest starohrvatsko razdoblje kada su tu izgra�ene crkve Sv. Stje-pana i Sv. Marije. Sjeverna je pred-romani�ka bazilika s kupolom bila posve�ena Sv. Stjepanu, a južna je manja bazilika Sv. Marije imala pra-vokutnu apsidu i veliki narteks. Obje su crkve stradale u tatarskoj navali 1242., potom obnovljene za vladavi-ne kneževa Bribirskih (poznatih i pod imenom Šubi�a). Crkve su pot-puno srušene tijekom turske okupa-

cije, vjerojatno poslije 1571. kada su Turci nakon Ciparskog rata osvojili sve solinske utvrde. Novi su doselje-nici nakon oslobo�enja od Turaka ve� krajem 17. st. izgradili na pros-toru crkve Sv. Marije manju crkvu s prostranim atrijem i vjerojatno bez apside. Ta je crkva (�iji je izgled sa�uvan na nekim slikama) potpuno stradala u požaru 1875. Današnja je crkva podignuta 1878., a zvonik 1907. Tako je sa�uvan kontinuitet štovanja Gospe na Otoku. Valja re�i da je vrijedan arheološki lokalitet danas potpuno pod zemljom. S južne stra-ne crkve ure�en je travnjak na kojem su tisu�e vjernika sudjelovale na

službi Božjoj za posjeta pape Ivana Pavla II. 1998. godine.

Do otkri�a dvojnih crkava na Otoku došlo je sasvim slu�ajno. Nakon što je krajem 19. st. izgra�ena sadašnja klasicisti�ka crkva, zapo�elo se s ko-panjem temelja zvonika na sjevernoj strani crkve. Tada su otkriveni ostat-ci starih zidova, a to je privuklo po-zornost ondašnjega ravnatelja Arhe-ološkog muzeja u Splitu don Frane Buli�a koji je zaklju�io da vrijedi zapo�eti s istraživanjima. Uskoro su

u predvorju ostataka nove crkve is-kopani ulomci natpisa, me�u njima jedan sa slovima – HEL. Smjesta je uo�io da se radi o prednjoj strani sar-kofaga koja je cijela bila ispunjena tekstom. Odmah se prisjetio Solins-ke povijesti slavnoga splitskog kro-ni�ara Tome Arhi�akona [1] koji je pisao kako je u Ninu "�asni muž Di-mitrije, zvan i Zvonimir, kralj Hrvata" vratio crkvi Sv. Dujma (splitskoj nad-biskupiji) crkve Sv. Stjepana i Sv. Marije u Solinu sa svim dobrima. A bila ih je izgradila i obdarila kraljica Jelena (Helena) i zauvijek ustupila splitskoj crkvi, ali su privremeno bile ustupljene nekim redovnicima

zbog štovanja kraljevskih grobova. Toma je tako�er spomenuo i grobo-ve hrvatskih vladara u atriju bazilike Sv. Stjepana "gdje je �asni muž kralj Krešimir (…) zakopan s mnogim drugim kraljevima i kraljicama".

Buli� je skupio �ak devedeset uloma-ka sarkofaga s epitafom kraljice Je-lene, u narodu omiljene i zvane Slav-na, za koju neki pretpostavljaju da je potjecala iz zadarske patricijske obi-telji Madijevaca iako za to nema potvrde u izvorima. Štoviše iz tih je

Tlocrt crkava Sv. Stjepana (gore i Sv. Marije (dolje). Nezatamnjeni zidovi su tlocrt sadašnje crkve

Crtež rekonstrukcije dvojnih crkava na Otoku prema Dyggveu

Crkveno graditeljstvo

66 GRA�EVINAR 60 (2008) 1

neznatnih ostataka velikom strplji-voš�u i marom uspio složiti i pro�i-tati tekst (uz pomo� Josipa Bara�a i dr. Ive Križani�a), a to je vjerojatno jedna od najuzbudljivijih i najljepših pri�a ukupne hrvatske arheologije. Tekst su poslije �itali i mnogi drugi autori, ali se �itanje razlikuje samo u neznatnim detaljima. Donosimo tekst prijevoda prema jednom suvreme-nom tuma�enju [2]:

U ovom grobu po�iva Jelena, žena kralja Mihajla i majka kralja Stje-pana. Vladala je kraljevstvom. Os-moga dana prije oktobarskih ida ovdje je u miru pokopana 976. godi-ne od utjelovljenja Gospodinova, indikcije �etvrte, petoga mjese�eva kruga, sedamnaeste epakte, petoga sun�evoga kruga koji se poklapa sa šestim. Ona, koja je za života bila kraljica postade i majkom siro�adi i zaštitnicom udovica. �ovje�e, koji gledaš, reci: Bože, smiluj se njezinoj duši.

U �emu je važnost tog natpisa? Naj-prije u tome što otkriva obiteljsku vezu izme�u dvaju hrvatskih kralje-va – Mihajla Krešimira II. i Stjepana Držislava. Zatim u tome što je nave-den to�an datum njezine smrti (8. lis-topada 976.), a to je jedan od rijetkih to�nih datuma u staroj hrvatskoj po-vijesti. Natpis svjedo�i i o salonitan-skoj tradiciji sastavljanja nadgrob-

nih natpisa i duhovnoj i kulturnoj razini onodobnog višeg sloja hrvats-kog društva. I kona�no tu je i jedna kratka formula koja otkriva norme rimskoga i bizantskog prava. U nat-pisu stoji da je kraljica Jelena bila "majkom siro�adi i zaštitnicom udo-vica", a uloga je zaštitnika i skrbni-ka pripadala svim vladarima i bisku-pima u ondašnjim europskim zem-ljama.

Kako je Gospin otok u Solinu arheo-loški spomenik izravno vezan uz imena hrvatskih kraljeva i kraljica, nije ništa neobi�no što taj lokalitet u nacionalnoj arheologiji prednja�i

brojem provedenih revizija i razli�i-tih interpretacija te što se o tome na-kupila zaista dojmljiva literatura. Pr-ve je nalaze po�etkom 20. st. obja-vio dakako don Frane Buli�, koji je otkrio temelje trobrodne bazilike s �etverokutnom apsidom iz predro-mani�kog razdoblja, za koju se zna-lo iz mnogih povijesnih izvora. Ipak don Frane je bio uvjeren da je prona-šao crkvu Sv. Marije (a da se crkva Sv. Stjepana nalazi negdje drugdje), ali ga je don Lovro Kati� u dvade-setim godinama upozorio na jedan dokument iz 14 st. u arhivi splitske kurije koji spominje postojanje obiju crkava na Otoku. Time je potaknuto novo revizijsko istraživanje 1930. ko-je su na poticaj Buli�a vodili Ljubo Karaman i Ejnar Dyggve. Oni su ispod sadašnje crkve pronašli ostat-ke druge srednjovjekovne crkve. Dyggve je prihvatio postojanje obiju crkava na Otoku i pritom izradio �esto tiskani crtež njihova izgleda.

No 1972. napravljena su nova revi-zijska istraživanja koja su vodili Željko Rapani� i Dušan Jelovina

[13] i oni su zaklju�ili da je u 10. st. na Otoku postojala samo jedna crk-va i to ona u kojoj je prona�en Jele-nin natpis. Takav je zaklju�ak prih-vatila gotovo sva znanstvena javnost.

Rekonstruirani natpis sa sarkofaga kraljice Jelene

Slika crkve Sv. Marije izgra�ene nakon oslobo�enja od Turaka (akvarel P. Ze�evi�a iz 1840.)

Crkveno graditeljstvo

GRA�EVINAR 60 (2008) 1 67

Ipak nakon temeljitog prou�avanja svih dostupnih izvora, u cijelom je sporu presudio Radoslav Bužan�i� [14] i dokazao da su na Otoku pos-tojale dvije crkve i da je ve�a sjever-na s grobovima kraljeva bila crkva Sv. Stjepana, a manja na položaju

sadašnje crkve crkva Sv. Marije. Ta-ko�er je dokazao njihovu namjenu. Sjeverna je bila funeralna (grobna) i kanoni�ka (konanici su u to doba ži-vjeli kao redovnici), a južna episko-palna i konfesionalna. Ujedno je raz-lu�io, barem do nekih novih istraži-vanja, i ono što je pripadalo najsta-rijim crkvama koje je neosporno kao dvojne bazilike izgradila kraljica Je-lena (u skladu sa salonitanskom sta-rokrš�anskom tradicijom), a što je pridodao kasnijim nadogradnjama.

Vanjske su dimenzije sjeverne crkve bile 10,4 x 15 m, bez višeslojnog predvorja koje se u kona�noj ranoro-mani�koj izvedbi sa zvonikom prote-zalo pred crkvom 8,3 m. Trobrodnu su baziliku dijelili lažni svodovi od zidanih pilona, po tri sa svake stra-ne, a na zidu su bili i vertikalni pi-lastri s kupolom ispred apside. Južna se manja crkva nalazi u temeljima sadašnje i imala je debljinu zidova 64 cm. Vanjske su joj dimenzije bile 6 x 10,3 m, a unutarnji raspon pros-torije 4,76 m. Nije sigurno je li ima-

la predvorje u vrijeme kad je izgra-�ena ili je ono dodano poslije, i to u dva navrata – jednom 2 m, a drugi put 5,7 m. Na crkvi su vjerojatno postojale plitke vanjske lezene, a ostali su zaklju�ci zbog malih sa�u-vanih ostataka vrlo dvojbeni.

Zaklju�ak Crkve izgra�ene uz isto�ne zidine stare Salone imaju vrlo važnu ulogu u hrvatskoj povijesti jer su ve�inom poslužile ili kao zadužbine, grobnice ili pak krunidbene crkve. Stoga je Solin zajedno s Klisom jedno od sre-dišta Hrvatske Kneževine, a potom i Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. Što je hrvatske vladare privla�ilo da uz rub napuštenoga i polusrušenoga rimskoga grada grade svoje crkve nije lako doku�iti. Možda im je kao novim vjernicima bila važna blizina slavnih salonitanskih mu�enika. Mož-da im je odgovaralo graditi crkve blizu Salone jer su u njoj zaista imali dovoljno gra�evnog kamena. Možda im je odgovarala blizina nadbiskup-skog Splita i njegova raskoš i u�e-nost, a možda sve to zajedno i još ponešto što nije lako utvrditi. No svakako je vrlo indikativno da se hrvatski vladari nisu povla�ili u si-gurnost svoje relativno nepristupa�-ne unutrašnjosti, ve� su živjeli i uka-pali se pokraj rijeke Jadro, jedne od

najstarijih naših granica koja je od pamtivijeka dijelila raznolike svjeto-ve. Najprije hrvatsku kneževinu i kraljevstvo s romanskim gradskim stanovništvom pod bizantskim utje-cajem, potom Mleta�ku Republiku i Hrvatsko-ugarsko Kraljevstvo, a po-tom Mleta�ku Republiku i Tursko Carstvo. No ta granica o�ito nije bila velika prepreka me�usobnom prepletanju stanovništva, pa su vrlo brzo u romanskom Splitu po�ela pre-vladavati hrvatska imena i prezime-na, �ak i me�u plemstvom i klerom.

Pripremili: Krešimir Regan, Branko Nadilo

IZVORI

[1] Arhi�akon, T.: Historia Salonitana - povijest salonitanskih i splitskih prvos-ve�enika, Književni krug, Split, 2003.

[2] Rapani�, Ž.: Solin u starohrvatsko doba, MHAS, Split, 1996.

[3] Rapani�, Ž.: Solin – grad i spomenici, Turisti�ka zajednica grada Solina, Solin, 2000.

[4] Migoti, B.: Ranokrš�anska topografija na podru�ju izme�u Krke i Cetine, JAZU, Zagreb, 1990.

[5] Budak, N.: Knezovi, kraljevi, biskupi – slike iz davne hrvatske povijesti, Slobodna Dalmacija, Split, 2005.

[6] Kapitanovi�, V.: Krš�anska arheologija, Franjeva�ka provincija Presvetog otkupitelja, Zbornik Ka�i�, Split, 2006.

[7] Dyggve, E.: Povijest salonitanskog krš�anstva, Književni krug, Split, 1996.

[8] Jurkovi�, M.: Pojava romani�ke arhitekture u Hrvatskoj, u: Starohr-vatska spomeni�ka baština – Ra�anje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža, Zagreb, 1996., str. 325-338

[9] Zekan, M.: Krunidbena bazilika kralja Zvonimira, crkva Sv. Petra i Mojsija (Šuplja crkva) u Solinu, Starohrvatska prosvjeta III. (2000.), 27., 249-259

[10] Zekan, M.: Solin – krunidbena bazilika kralja Zvonimira, Hrvatski arheološki godišnjak (2004.), 1., str. 240-244.

[11] Cambi N. (ur.): Anti�ka Salona, Književni krug, Split, 1991.

[12] Marin, E. (ur): Starohrvatski Solin, Arheološki muzej, Split, 1992.

[13] Rapani�, Ž.; Jelovina, D.: Revizija istraživanja i nova interpretacija arhi-tektonskog kompleksa na Otoku u Solinu, Vjesnik za arheologiju i historiju dal-matinsku (1968.-1969.), 70.-71., str. 107-133

[14] Bužan�i�, R.: Srednjovjekovne geminae na otoku u Solinu, Prilozi povijesti um-jetnosti u Dalmaciji (1999.), 37, str. 57-97

Sadašnja crkva Gospe od Otoka