Crno na bijelo

1crno na bijelo svibnja 2013.

Tko je i kako zavio u crnoOsijek

Tvrtka Broj zaposlenih 1990. Broj zaposlenih 2010.

Mobilia 1.212 0

MIO Standard 1.055 141

LIO Holding 1.057 38

OLT 3.200 141

Tvornica žigica Drava

518 0

Litokarton 503 0

Teina 239 0

IPK Ratarstvo 3.253 320

Sloboda 1.546 260

i tako dalje, i tako dalje….

Lokalni izbori 2013. g.Posebno izdanje

svibnja 2013.crno na bijelo 2

Osijek je 1990. godine, pre-ma službenim podacima Županijske komore, u 31

industrijskoj radnoj organizaciji imao 26.371 zaposlenog radnika. Dvadeset godina kasnije, 2010., taj se broj smanjio na 4.606! U samo dva desetljeća, u osječkim tvornicama izgubljeno je 21.765 radnih mjesta. Svake godine, dakle, u Osijeku je u tom razdoblju ugaše-no prosječno više od tisuću radnih mjesta.Taj stravičan podatak govori o kata-strofalnim posljedicama pretvorbe i

privatizacije, kao i lošoj kadrovskoj politici koja pri postavljanju ljudi na rukovodna odgovorna mjesta nije u obzir uzimala njihovu stručnost i znanje, nego poslušnost političkom vođi i stranačku podobnost.Godine 1990. u Osijeku su radile dvije tvrtke s više od tri tisuće zapo-slenih (IPK Ratarstvo s 3.253 i OLT s 3.200 zaposlenih); jedna s više od dvije tisuće zaposlenih (Saponia – 2.557) i četiri tvrtke s više od tisuću zaposlenih (Sloboda s 1.546, Mobi-lia s 1.212, LIO Holding s 1.057 i MIO Standard s 1.055 radnika). Od 31 tvornice, odnosno proizvodna pogona, 14 ih je do 2010. likvidira-no.Početkom srpnja 1992. Glas Slavo-nije donosi kraći razgovor s pred-sjednikom Izvršnog vijeća skup-štine Općine Osijek, Branimirom Glavašom, kasnijim osnivačem HDSSB-a. Pod naslovom „Najava radikalnih poteza“, Glavaš između ostaloga kaže: „Mnogi kolektivi, zahvaljujući ratu, ostali su nedodirnuti u smislu ka-drovskih promjena. U ovih mjesec

dana utvrdili smo na temelju neobo-rivih argumenata da se na čelu mno-gih privrednih poduzeća i državnih službi, počevši od IPK ‘Osijek’, preko DP ‘Pivovara’, ‘Standarda’, ‘Agroslavonije’, do Policijske upra-ve Osijek, nalaze okorjeli kriminal-ci ili nesposobnjakovići, što je ko-munistički režim ostavio u nasljeđe novoj demokratskoj vlasti. Ja osobno, a i ovo Izvršno vijeće, odlučili smo se na radikalne pote-ze, shvaćajući da u ovoj situaciji pretvorbe društvenog vlasništva mnogi rukovoditelji love u mutnom te ćemo stoga maksimalno zaštiti društveni kapital i omogućiti radni-cima da ravnopravno dođu u pozici-ju na suvlasništvo u svojim poduze-ćima. Ovo izvršno vijeće u tome će istrajati ili će kolektivno odstupiti“.Branimir Glavaš je od 1990. do 2005. kada je izbačen iz HDZ-a, na-kon čega je osnovao HDSSB, imao najvažniju ulogu u pretvorbi i pri-vatizaciji osječkoga gospodarstva i najveći utjecaj u postavljanju ka-drova na ključna mjesta u osječkim tvrtkama.

U 20 godina u Osijeku izgubljeno 21.765 radnih mjesta!

Glas Slavonije, srpnja 1991.

tiku jer je ono odgovorno za život i rad u općini. U proteklih šest mje-seci izvršene su mnoge kadrovske promjene, odgovorno tvrdim da ni u jednoj nismo pogriješili“.„Danas je i najmlađi visokoobrazo-vani pripravnik sposobniji kadar od starog kadra naslijeđenog iz bivšeg sistema. To se u praksi potvrđuje jer se svi problemi lakše i brže rješava-ju, daju bolje rezultate“.„G. Kondža se prikazuje kao ugled-ni privrednik iz MIO-a. Očito je da ti ne poznaju situaciju u MIO-u, da pripadaju krugu ljudi koji su razri-ješeni, jer provjerene informacije

govore sasvim drugo. Gospodin Kondža je svjesno činio mnoge pro-puste za što postoji niz argumenata i može biti sretan da je sve završilo samo na njegovoj smjeni“. „Dok se ne sazna tko je novi vlasnik poduzeća, smatram da Izvršno vije-će mora utjecati na njihov rad. Vla-di ne može biti svejedno tko vodi ta poduzeća, ali ona ne vodi kadrov-sku politiku po stranačkoj pripad-nosti, nego je riječ o smjeni starih, isluženih boljševičkih kadrova koji su stekli određene navike kojih se u novim, modernim uvjetima ne mogu osloboditi“.

U intervjuu Večernjem listu 3. prosinca 1992., tadašnji pred-

sjednik IV SO Osijek, Branimir Glavaš, rekao je i ovo:„Ne slažem se da se Izvršno vijeće ne može miješati u kadrovsku poli-

Glavaš: I pripravnik je sposobniji od starog kadra

svibnja 2013.crno na bijelo 3

Žilavije direktore osječkih tvrtki koji su se opirali pri-tisku i odbijali dati ostavke,

prvo se moralno diskreditiralo na stranicama lokalnog dnevnika Glas Slavonije, a potom i privatno uzne-miravalo. Mnogi od njih primili su anonimne telefonske i pisane prijet-nje ne odstupe li sa svojih pozicija, a od nekih se tražilo i da napuste grad.Blago Kondža, po mnogima najpo-znatiji i najkarizmatičniji osječki di-rektor koji je od manufakture sa 17 radnika stvorio respektabilnu tvrtku MIO Standard s više od tisuću zapo-slenih i poznatu diljem svijeta, shva-tio je da se ne može opirati nadolaze-ćim promjenama. Dajući ostavku na mjesto generalnog direktora ostao je dostojanstven i potkraj lipnja 1992. rekao da je nakon dugogodišnjeg rada na rukovodećem mjestu došlo vrijeme za mlađi kadar:„U novonastaloj situaciji, kada je tvornica razrušena i treba je obno-viti te nastaviti nove tehnologije, smatram da je korisno da novi čo-vjek stane na čelo novih zadataka. Poznato vam je da sam poduzimao sve što sam znao i što je bilo mo-

guće, kao i činio sve da dostignemo ovaj stupanj tehnološkog razvitka na kojem se tvornica nalazi. Vjeru-jem da će novi ljudi isto tako voditi ovu tvornicu i održati je u vrhu hr-vatskog i svjetskog gospodarstva“. To kao da nije bilo dovoljno. Trebalo se još iživljavati na bardu osječkoga gospodarstva koji je i u prošlom po-litičkom sustavu imao problema jer je u poslovanje uveo kapitalističke metode, pa ga se nastojalo dodatno oblatiti po prokušanom receptu tog sustava: „Pljuni čovjeka, pa zalijepi etiketu“. Preko polovice stranice osječkog dnevnog lista nazivalo ga se arogan-tnim direktorom koji je „koristeći svoj položaj, uglavnom protuprav-

no, stekao nemalu imovinu i nanio mnogo štete svom poduzeću i nje-govim djelatnicima. (…) Do kvali-fi kacija, odnosno titule diplomira-nog ekonomista došao je na tipičan komunističko-privilegijski način, koristeći uvelike ‘institute’ mita i korupcije. (…) Blago Kondža je u posljednjih 15 godina na službenom putu u inozemstvu proveo najmanje 150 dana kako bi imao pokriće za uzimanje provizije u devizama od potpisivanja brojnih komercijalnih ugovora.“Optuživali su ga i za zapošljavanje nesposobnih, krađu imovine, stano-va… Čovjeka koji je desetljećima stvarao poslovne veze po svijetu, koji je u torbi odnio više tisuća po-sjetnica i u dušu poznavao tvrtku koju je stvorio, nova je uprava prak-tički istog dana otjerala iz poduze-ća ne pitavši ga niti za savjet kako dalje. Takve se ljude u normalnim društvima još neko vrijeme čuva kao savjetnike dok novi ne ‘pohva-taju konce’ poslovanja, a njegovi nasljednici odbacili su ga kao stare cipele. Taj se propust vrlo brzo po-kazao fatalnim za budućnost MIO Standarda koji se i danas, nakon još jednog stečaja, bori za opstanak s jedva desetinom zaposlenih u odno-su na kraj osamdesetih.

„Glas eliminacije“

Glas Slavonije, 11. srpnja 1992.

Večernji list, 6. travnja 1998.

Ilustracija novinskih vijesti o smjenama u osječkim radnim kolektivima, koje su se tih dana učestalo pojavljivale u dnevnom tisku.


Ivan Komak, koji je nakon 14 godina potucanja po hrvatskim sudovima u veljači 2007. na-

pokon dobio potvrdu da je većin-ski vlasnik Osječke pivovare, sjeća se kako je u Glasu Slavonije 1998. godine optužen da ruši hrvatsko bankarstvo. Bilo je to, kaže, nakon što je Trgovački sud po njegovoj tužbi poništio potraživanje Slavon-ske banke prema Osječkoj pivova-ri u vrijednosti 6,5 milijuna DEM, nastalo obračunom nezakonite „re-valorizacije“ već isplaćenog kredi-ta, temeljem čega je Banka stekla dionice Pivovare u toj vrijednosti. Presudu je 1999. godine potvrdio i Visoki trgovački sud RH.

Kako je isisan novac

Premda je Pivovara do 1990. godine Slavonskoj banci u cijelosti isplati-la kreditne obveze, intervencijom Ministarstva fi nancija Banka je na-knadno naplatila još tih 6,5 milijuna DEM.U Ministarstvu su se 1992. godine domislili kako će popraviti krvnu sliku opasno poljuljanog bankar-skog sustava i uzeti novac od tada dobrostojeće privrede. Ključ je bio u „priznavanju“ razlike između no-minalno naplaćenih potraživanja i pada njihove realne vrijednosti zbog visoke infl acije koja je tih go-dina pustošila zemlju. Kako je to dovelo do „povećanja vrijednosti društvenog kapitala po-duzeća“, dok su banke trpjele sna-žan infl atorni udar, na sastanku 10. kolovoza 1992. tadašnji ministar fi nancija Jozo Martinović, ministar turizma Anton Marčelo Popović i direktor Agencije za restrukturira-nje i razvoj Zlatko Mateša donijeli su „Promemoriju“. U njoj utvrđuju da je 6.330 pravnih osoba u privredi RH krajem 1988. godine ostvarilo nepripadajuću dobit i dužni su je vratiti bankama.

„Držimo da učešće poslovnog fon-da po osnovi revalorizacije u uku-pnom poslovnom fondu na dan 31.12.1991. godine iznosi od 85 do 91 posto. U tome je sadržana i razlika između otplaćene i realne vrijednosti iskorištenih dugoročnih kredita u zemlji, koja je sistemom revalorizacije prelivena u korist po-slovnog fonda. Zbog dosadašnjeg zanemarivanja vlasničkog odnosa, opravdanost revalorizacije investi-cijskih kredita, ekonomski gledano, može biti pod određenim uvjetima temelj za pretvorbu društvenog vla-sništva“, stoji u Promemoriji.

Jednostavnije rečeno, za proces pretvaranja društvenog (svačijeg) vlasništva nad poduzećima u pri-vatno, bilo je nužno utvrditi razli-ku realne vrijednosti danih kredita u odnosu na nominalnu, vraćenu bankama, koja je realno vrijedila puno manje nego u trenutku izda-vanja kredita, jer je njezinu vri-jednost pojela infl acija. Sada je iz bogatih poduzeća tu razliku nov-ca trebalo isisati, kako bi im se u procjeni za privatizaciju smanjila vrijednost i tako olakšalo njihovo stjecanje. Istodobno, banke (još u društvenom vlasništvu) koje su

Kako je „Promemorijom“ Ministarstva fi nancija opljačkano društveno vlasništvo

Naplatom revaloriziranih potraživanja iz već otplaćenih kredita, Slavonska banka je naplatila cca 800 milijuna DEM, Privredna banka Zagreb više od milijarde, a Zagrebačka banka otprilike 1,8 milijardi DEM. Time je hrvatskim poduzećima smanjena vrijednost, a odabranim tajkunima, kojima su bez kvalitetnih jamstava banke dale kredite, omogućena njihova jeftina kupnja.

Komakjedini dokazao pljačku, pa optužen da ruši hrvatske banke


prethodno poharane lošim i teško ili nikako naplativim kreditima da-nim „našim dečkima“, na taj bi se način spasile od propasti.

Slavonska banka naplatila 800 milijuna DEM!

Upućujući glede toga zatraženo mišljenje generalnom direktoru Slavonske banke, Ivi Markotiću, zamjenik ministra fi nancija, Božo Prka, 17. studenoga 1993. godine pojašnjava da stanje imovine i re-zultate poslovanja, radi priznavanja naknadno ugovorenih potraživanja između poduzeća u pretvorbi i dru-gih pravnih osoba (najčešće bana-ka), obavljaju revizorske tvrtke, a samu pretvorbu i privatizaciju nad-zire Hrvatski fond za privatizaciju. Tako sve ostaje pod nadzorom onih koji su „Promemoriju“ osmislili i napisali.Na taj je način naplaćujući revalori-zirana potraživanja iz već (nominal-no) otplaćenih kredita, Slavonska banka, prema gruboj procjeni struč-njaka, uglavnom od slavonskoga gospodarstva naplatila cca 800 mili-juna DEM! Privredna banka Zagreb naplatila je tako više od milijarde, a Zagrebačka banka otprilike 1,8 mi-lijardi DEM. Presuda Visokog trgovačkog suda u slučaju Osječke pivovare srušila je cijeli taj koncept, no nakon što je Slavonska banka morala Pivova-ri vratiti nezakonito naplaćenih 6,5 milijuna DEM u dionicama, nitko drugi u ime tako oštećenih poduzeća nije od Trgovačkih sudova zatražio povrat isplaćenog novca bankama.Zašto, Komak objašnjava tezom da je malo tko vlastitim novcem platio ta poduzeća, a i oni koji jesu nisu se usudili usprotiviti odluci nove hr-vatske vlasti i prolaziti tešku sudsku bitku poput njega koji je, kaže, svo-je povlaštene dionice platio 700.000 DEM. Da su to učinili, za toliko bi podignuli i vrijednost kupljenih po-duzeća, pa bi proporcionalno tomu pao i njihov vlasnički udio nad nji-ma. Stoga im je više odgovaralo za-

držati jeftino kupljene tvrtke, nego smanjivati svoj vlasnički udio.

„Tko bi gori, bit će doli“

„U novinama je tada pisalo da je Slavonska banka na taj način stekla čak 165 milijuna DEM u dionicama osječke privrede“, sjeća se Komak, koji je zbog povrata tih sredstava optužen da ruši domaće bankarstvo. Za hrvatsko gospodarstvo koje je to platilo tada nitko nije pitao. „Kada sam u travnju 1993. godine objavio da ćemo u Domu željezni-čara u Osijeku održati Skupštinu di-oničara, iz policije mi je javljeno da se priprema naše hapšenje. Zato sam Skupštinu organizirao u Našicama i prijavio je kao javni skup u Hotelu Park. Načelnik PP, Viktor Lukačić, tada mi je rekao da je Branimir Gla-vaš preko nekih ljudi u osječkoj PU naredio da nam se skup zabrani, ali da to neće proći i neka ga slobod-

no održimo. Skupština je održana s vlasnicima 56 posto dionica, ali nije registrirana jer je to spriječio tadašnji predsjednik osječkog Trgo-vačkog suda, Ante Lovrić“, sjeća se Komak. Obrazloženje je, kaže, bilo da je tražilo Državno odvjetništvo pod vodstvom Petra Šale, a na zahtjev Izvršnog vijeća SO Osijek. Pot-predsjednica Fonda za pretvorbu i privatizaciju, Emilija Raić, zatražila je o tomu od očitovanje, ali ga nikad nije dobila. „Na jednom ručku s Antom Lovri-ćem i našim prijateljem Vladimi-rom Ćimom, Lovrić mi je ispričao kako mu je Glavaš zaprijetio da će biti smijenjen bude li registrirao tu Skupštinu. Čuo sam i da je Glavaš govorio kako neće dopustiti da je-dan ‘šljovak iz Jelisavca’ bude vla-snik Pivovare, ali na kraju to ipak nije uspio spriječiti. Nakon što je Pivovara procijenjena na 20-ak mi-lijuna DEM, direktor Vinko Krolo dogovorio mi je sastanak u uredu župana. Glavaš me dočekao s noga-ma na stolu i rekao da Pivovara ne može opstati na tržištu bez velikog trgovca kao što je Josip Gucić. A ako je žalim kupiti, neka donesem 20 milijuna DEM, no kredit neću moći dobiti u Hrvatskoj. Dobijem li ga vani, on će podići vrijednost Pivovare na 50 milijuna DEM, re-kao je i smijao mi se iz svoje fote-lje.Na sastanku u Županiji pred pedese-tak menadžera i predstavnika HFP-a rekao sam da u našičkoj Cemen-tari nisam dao ni lipe za dionice, a dobio sam 20.000 DEM dividende, dok sam u Osječkoj pivovari dioni-ce platio 700.000 DEM, a dobio sam otkaz i devet godina nisam radio, ne upravljam svojim dionicama i pri-jete mi smrću. Nitko mi na to nije odgovorio. Poslije sastanka Gla-vaš mi je šeretski dobacio da će mi Slavonska banka isplatiti 100.000 DEM za dionice, da ne pasem travu. Odgovorio sam mu: ‘Branimire, tko bi doli bit će gori, a tko gori bit će doli, kad-tad“.


Policijska istraga privatizacije Glasa Slavonije, koji je uno-som višestruko precijenjene

opreme za Slavonsku televiziju i ra-dio „dokapitalizacijom“ dospio u vla-sništvo HDZ-a, krenula je u proljeće 2000. godine dolaskom zagrebačkog Slavonca, Josipa Begovića, za načel-nika Policijske uprave osječ-ko-baranjske. Policijski inspektori, svjesni osjetljivosti slučaja, toliko su pažljivo i odgovorno obavili posao da je Begović u bliskim krugovima govorio kako je „optužnica čvrsta kao beton“. Isto su smatrali i u osječkom državnom odvjetništvu, ali su zatražili premještanje postup-ka na drugi sud, jer je jedan od osum-njičenih bio Petar Kljajić, tada sudac i donedavni predsjednik Županijskog suda u Osijeku.Županijski sud u Koprivnici tek je 2003. godine, puno desetljeće nakon privatizacije Glasa Slavonije, odlučio odbiti pokretanje istrage protiv Brani-mira Glavaša, Petra Kljajića, Želimira Meštrovića i Ivana Šimića. I Vrhov-ni je sud 24. ožujka 2004., odbacivši žalbu DORH-a, potvrdio kako „nema osnovane sumnje da su osumnjičeni-ci počinili kazneno djelo za koje ih se teretilo“.

„Glavaša spasili od zatvora“„Očito je bila riječ o želji SDP-ove vlasti da politički progoni i kompro-mitira političke neistomišljenike, ne prezajući ni od najgrubljih zlouporaba vlasti za političke obračune“, rekao je tada Glavaš za Hinu, pozivajući se na rješenje Vrhovnog suda.No, kada se nakon njegova razlaza

s HDZ-om Glas Slavonije naprasno okrenuo protiv te stranke blateći njezi-ne čelnike i izborne kandidate, a isto-dobno nekritički podilaziti novoosno-vanom HDSSB-u, postalo je razvidno tko je pravi vlasnik osječkog dnevnog lista. Ogorčen takvim raspletom i ne-zadovoljan odnosom Glasa Slavonije prema HDZ-u i njemu osobno, bivši visoki dužnosnik HDZ-ove vlasti u jednom je društvu autoru ovoga teksta priznao da je požalio što su „Glava-ša tada spasili od zatvora“. Upitan za pojašnjenje, rekao je kako je upravo intervencijom nekih utjecajnih člano-va HDZ-a, Vrhovni sud odbacio žalbu DORH-a i odbio procesuirati slučaj privatizacije Glasa Slavonije.A da se uistinu imalo što istraživati, pokazuju i izjave najodgovornijih osoba Nacionalne dioničarske udruge (NDU), društva u vlasništvu osječkog HDZ-a, osnovanog 19. svibnja 1992. kako bi preko njega – jer HDZ to nije

mogao izravno – stekao vlasništvo nad osječkim dnevnikom. Unosom televizijske i radijske opreme fi ktiv-no procijenjene na točno 2.500.000 DEM u imovinu Glasa Slavonije pro-cijenjenu na 2.496.000 DEM, NDU (a u stvari HDZ) je postao vlasnik 50,09 posto dionica novoosnovanog Medij-skog centra.

„Glas“ kupljen i novcem Ministarstva obrane Državno je odvjetništvo sumnjičilo Glavaša, Kljajića, Meštrovića i Ši-mića da su povećali temeljni kapital NDU-a s prvobitnih 55.000 hrvatskih dinara (1.406,48 DEM) na 2,5 mili-juna njemačkih maraka, i to unosom opreme za koju su policija i tužitelj-stvo utvrdili da stvarno stoji najviše milijun DEM. „O privatizaciji Slavonske televizi-je i Glasa Slavonije ne znam ništa. Osobno nemam nikakva fi nancijskog

Nitko ne zna otkud 2,5 milijuna DEM za kupnju opreme STV-a i dokapitalizaciju Glasa Slavonije

Nacional, 21. lipnja 2000.

Kako je osječki dnevni list „pao“ u ruke Branimira Glavaša


udjela u tim kućama, ni dionicu, pa ne znam ni tko je većinski vlasnik Medij-skoga centra. Štoviše, Glas Slavonije uopće ne čitam“, rekao je 13 prosinca u Večernjem listu Petar Kljajić, tada predsjednik Općinskog odbora HDZ-a i potpisnik registracijskih dokume-nata NDU-a. Kljajić je pojasnio i da je „Slavonska televizija osnovana nov-cem preostalim od oružja, odnosno novcem Ministarstva obrane“.Želimir Meštrović, direktor NDU-a i potpisnik Sporazuma o dokapitali-zaciji Glasa Slavonije, ispričao je da su ga na obavijesnom razgovoru u policiji najviše ispitivali otkud novac za kupnju televizijske opreme, ali da on o tomu ne zna ništa jer je bio samo operativac, navodi.Šimić se ispričavao da je tek nekoliko posljednjih godina član NO-a, a prije s njim nije imao veze te da o konkret-nim pitanjima u interesu istrage nije primjereno razgovarati.U intervjuu Večernjem listu od 3. pro-sinca 1992., nepuna dva mjeseca od početka emitiranja programa STV-a, Branimir Glavaš je kao potpisnik osnivačkih dokumenata NDU-a rekao

da je dio opreme nabavljen sredstvi-ma Udruge, a dio je donacija članova, odbora i ogranaka HDZ-a iz Slavonije i inozemstva.Nitko od odgovornih osoba NDU-a, dakle, nije objasnio podrijetlo 2,5 milijuna DEM koliko navodno vrijedi oprema kojom je dokapita-liziran Glas Slavonije. Potpisniku ovih redova to je, međutim, potkraj devedesetih otkrio bivši predsjed-nik Vlade i Sabora, Stjepan Mesić, a njemu je račun s preuveličanom cijenom opreme donio Josip Bolj-kovac, tada zamjenik predsjednika Ureda za nacionalnu sigurnost. Mesić je račun dao predsjedniku RH, Franji Tuđmanu i pokazao mu kako je vrijednost opreme uvećana dodavanjem broja „2“ ispred iznosa od 500.000 DEM. Na Tuđmanov upit, Glavaš je to osporio i prikupljeni novac obra-zložio donacijama i sredstvima Ministarstva obrane. Dopis je potpisa-lo svih 12 članova GO HDZ-a Osijek, pa zbog mira u stranci Tuđman više nije potezao to pitanje.Istražujući slučaj, tjednik Nacional je 21. lipnja 2000. objavio razgovor s njemačkim dobavljačem opreme, Božidarom Škrlecom, koji je potvrdio kako je Glavaš od njega tražio više-struko uvećanje iznosa, pa je nakon prijetnji i maltretiranja završio u bol-nici u predinfarktnom stanju. Glavašu je, kaže, predao račun na realni iznos, ali dopušta mogućnost da je naknadno uvećan, no procjenjuje da oprema ne vrijedi više od pola milijuna DEM.

Novine jedne političke opcijeOprema je u Hrvatsku uvezena neoca-rinjena, računi su bili nevjerodostoj-ni, a predsjednik Trgovačkog suda u Osijeku i saborski zastupnik HDZ-a, Anto Lovrić, prihvatio je manjka-vu dokumentaciju na temelju koje je NDU potom dokapitalizirao Glas Sla-vonije. U sudskoj arhivi je i račun tvrtke Cromex GmbH iz Münchena datiran s 15. kolovoza 1992., za opremljena reportažna kola, odašiljački stup i par

linkova, a glasi na ukupno 812.155 DEM. „Vozilo i dio opreme bili su polovni i

maksimalno sam nastojao sniziti cije-nu, pa sam im to napravio za 250.000 DEM“, rekao je Škrlec Nacionalu. Na računu je pisaćim strojem nadopi-san iznos od 1.687.845 DEM za osta-lu opremu te „sveukupan“ iznos od točno 2.500.000 DEM ili 487.500.000 HRD-a. Na faksimilu računa posla-nog telefaksom nema pečata tvrtke niti potpisa odgovorne osobe, tek ne-što nalik parafu. Ako sve to nije bilo dovoljno za po-kretanje istrage kako bi se utvrdile činjenice i stvarno podrijetlo novca kojim je kupljena Slavonska televizi-ja, jer Vrhovni sud pod ili ne to nije učinio, očito je bilo dovoljno za priva-tizaciju Glasa Slavonije u kojem Bra-nimir Glavaš osobno bira i postavlja glavne urednike i uprave lista već 22 godine. Zbog favoriziranja njegova HDSSB-a i demoniziranja, ignoriranja ili cenzu-riranja intervjua oporbenih političara, u kampanji za ovogodišnje lokalne izbore prvi se put od priznanja neza-visnosti Republike Hrvatske dogodilo da se osim Glavaševe stranke, niti jed-na druga nije oglašavala u tom dnev-nom listu, niti mu dala intervju.


HDSSB se nastoji lišiti sva-ke odgovornost za događa-je otprije njezina nastanka

2005. godine. Međutim, sve dok u svibnju 2005. nisu izbačeni iz HDZ-a, njezini su čelnici godinama imali presudan utjecaj i ključnu ulogu u političkom, gospodarskom i druš-tvenom životu Osječko-baranjske županije i Grada Osijeka, ali i šire.Vladimir Šišljagić, Krešimir Buba-lo, Dinko Burić, Ivan Drmić, a na-pose osnivač te stranke, Branimir Glavaš, ne samo što su bili istaknuti članovi HDZ-a, nego su i zaslužni za uspon Ive Sanadera i njegov dolazak na čelo Vlade Republike Hrvatske.Na 7. Općem saboru HDZ-a odr-žanom 21. travnja 2002., kada je ta stranka birala predsjednika, današ-nji HDSSB-ovci učinili su sve kako bi Ivo Sanader pobijedio svoga pro-tukandidata, Ivića Pašalića.Kako bi mogao određivati koga će od delegata pustiti u Koncertnu dvoranu Lisinski, gdje se održavao Sabor, Glavaš je iz Osijeka doveo zaštitare Borbaš Securityija. Oni su mu bili izravno podređeni i spremni na intervenciju, kako bi se stvari od-

vijale u Sanaderovu korist.Ivan Drmić je u tjedniku Nacional, u studenom 2006., nakon što je s današnjim čelništvom HDSSB-a izbačen iz HDZ-a, ovako je opisao događaje na 7. Općem saboru 2002. godine: „Dok su se prebrojavali glasovi Sa-nader me je pozvao na stranu i na-redio da, u slučaju po njega nepo-voljnog rezultata, dvojica iz Osijeka koji su brojali glasove za predsjed-nika izazovu incident, da prevrnu kutiju i listiće razbacaju po dvorani, kako bi se sabor mogao poništiti i sazvati novi.“

vlast monstruma koji našu domovi-nu sustavno uništava i koji me već više od četiri godine pokušava eli-minirati, uz sve one koje je do sada locirao, identifi cirao, uhitio i tran-sferirao u maniri već dugo neviđe-nog izdajnika i sluge“.Čelnici HDSSB tako su, prema vla-stitom priznanju, zaslužni za Sanade-rov uspon, koji mu je ubrzo, krajem 2003. godine, omogućio i pobjedu na parlamentarnim izborima te dolazak na čelo Vlade. Uslijedila je dosad neviđena pljačka hrvatskih građana i države, zbog čega se Ivi Sanaderu danas sudi u više sudskih postupaka.

Čelnici HDSSB-a krali glasove za Sanadera, hvalili ga, veličali i obožavali

Jutarnji list, 23. travnja 2002.

„Ustvrdio je“ – navodi novinar Na-cionala Drmićeve riječi – „da je o toj Sanaderovoj naredbi obavijestio Branimira Glavaša koji se, kaže, bo-

jao da bi to moglo dovesti i do težih incidenata, budući da su zaštitari iz Osijeka na ulazu u dvoranu oduzeli nekoliko komada oružja. Bojeći se da će Sanader naći ljude koji će to ipak organizirati, Glavaš je odlučio lažirati rezultate i osigurati Sanade-rovu pobjedu“.Da je Ivan Drmić, današnji saborski zastupnik HDSSB-a u Nacionalu govorio istinu, posvjedočio je i osni-vač te stranke, Glavaš. Na DVD-u kojim se obratio javnosti 8. svibnja 2009., kada je nakon sudske presu-de pobjegao u Bosnu i Hercegovinu, priznao je da je doveo Sanadera na

vlast.„Ispričavam se vama i svim ostalim građanima Hrvatske, jer sam svo-jim političkim autoritetom doveo na

9 svibnja 2013.crno na bijelo

Vjesnik, 23. travnja 2002.

U velikom intervjuu tjedniku Glo-bus od 6. veljače 2004., dok je još bio u HDZ-u, Branimir Glavaš nije krio oduševljenje Ivom Sanade-rom. Na pitanje je li mu Sanader dao smjernice što treba govoriti u izbornoj kampanji, odgovorio je:„Ne mora on meni govoriti kako se nastupa u kampanji. Pratiš njega kako go-vori, kako nastupa i držiš se tih okvira i tu ne možeš promašiti“.„Kažem, drži se jed-nog pravca i nećeš po-griješiti. Malo lijevo, malo desno, ne puno, i to je sve. Samo prati što on (Sanader) govo-ri, čitaj novine što je on izjavio i drži se tog

kursa. I nema greške, to je sva mu-drolija. Samo prati što ti šef govori i kud se on kreće i u tom smjeru idi i ti. To je državna politika, što ćemo mi sam izmišljati toplu vodu!“Tako je osnivač HDSSB-a govorio o Ivi Sanaderu u veljači 2004. g.

Glavaš: Kud Sanader, tud i ja

Ivan Drmić je, prema vlastitom pri-znaju, krao glasove još jednom pri-godom – piše Nacional u studenom 2006. g. Bilo je to na stranačkom sa-boru HDZ-a u Rijeci 2004. godine:„Sanader je tada diktirao tko se uop-će smije kandidirati za stranačke dužnosti“, navodi Nacional Drmiće-ve riječ, „pa je za svaku dužnost bio kandidiran po jedan HDZ-ovac. No, ni to mu nije bilo dosta, pa je na mje-sto na kojemu su se brojali glasovi za članove Predsjedništva HDZ-a

došla njegova naredba da Andri-ja Hebrang nikako ne smije dobiti najviše glasova, jer se bojao He-brangovih ambicija i nije ga želio za drugog čovjeka u stranci“, rekao je Drmić. Nacional navodi i kako je Drmić kazao da je tada osobno, s još nekim stranačkim kolegama, na listićima zaokruživao imena Vladi-mira Šeksa i Luke Bebića, koji su, tvrdi, na taj način dobili još 350, odnosno 300 glasova, te postali drugi i treći čovjek u HDZ-u.

Drmić krao glasove i za Šeksa i Bebića

Da je Ivo Sanader u Hrvatsku do-veo Hypo Alpe Adria Banku, pozna-to je iz svjedočenja bivšeg ministra vanjskih poslova, Mate Granića, u sudskom postupu bivšem premije-ru optuženom za ratno profi terstvo. Manje je, međutim, poznato kako je Branimir Glavaš 1997. godine sam sebe predložio predsjedniku Tuđma-nu za direktora Slavonske banke, što je zabilježeno u transkriptu objavlje-nom u Feral Tribuneu. Kada mu to nije uspjelo, Predsjedniku je traženu ostavku na mjesto župana uvjetovao smjenom tadašnjeg direktora Sla-vonske banke, Ive Markotića, svojim imenovanjem u njezin Nadzorni od-bor te dovođenjem Ivana Mihaljevi-ća za novog direktora.Nakon što je dogovor proveden, a Glavaš postao najutjecajniji član NO-a, Slavonska banka ubrzo prelazi u vlasništvo Hypobanke. O idiličnim odnosima Kulterera i Striedingera, austrijskih predstavnika vlasnika s Glavašem, govori ne samo otkup njegova stana za tada astronomskih 280.000 DEM, nego i povremeni za-jednički letovi poslovnim avionom u Klagenfurt. Je li i Glavaševo dovođe-nje Sanadera na čelo HDZ-a krađom glasova 2002. godine također bio dio paket aranžmana s čelnicima Hypoa i jesu li oni instalirali hrvatskog pre-mijera radi strelovitog rasta na hr-vatskom tržištu, pitanja su na koja bi odgovore tek trebali dobiti.

-i u

--,, i-e g Globus, 6. veljače 2004.


Pridobiti birače po svaku cije-nu, makar i svjesnim manipu-lacijama i lažima, strategija je

koje se osnivač HDSSB-a i njegovi sljedbenici nisu libili u pridobivanju glasova birača. Primjer koji to zorno ilustrira potječe iz kampanja za lokal-ne izbore u proljeće 1997., kada se Branimir Glavaš, tada HDZ-ov osječ-ko-baranjski župan, natjecao za još jedan mandat. U subotu 22. ožujka, u jeku kampa-nje za izbore zakazane za 13. travnja, svečano je „otvorio radove“ na iz-gradnji baranjskog plinovoda. Uz juž-nu osječku obilaznicu, u iskopan rov, tada je na svečanom početku radova položena prva cijev plinovoda.Glas Slavonije od 24. ožujka 1997. zabilježio je riječi tadašnjeg župana Glavaša: „Početkom gradnje plinovoda za Ba-ranju nastavljamo provedbu planova plinifi kacije cjelokupne Osječko-ba-ranjske županije koja će, kako očeku-jemo, cijela biti plinifi cirana do 2000. godine“. Damir Pečvarac, direktor HEP – Elek-troslavonije Osijek rekao je tada da će

baranjski plinovod biti dugačak 27 kilometara, njime će cijelo po-dručje Baranje biti opskrbljeno plinom, a radove će izvesti INA i HEP. Vrijednost investicije pro-cijenjena je na 20 milijuna kuna. Županijski pročelnik za obnovu i razvitak, Željko Mandić (na tim izborima kandidat za gradonačel-nika Osijeka), tada je rekao:„Gradnjom plinovoda za Bara-nju pučanstvu i gospodarskim subjektima na tom području bit će omogućeno korištenje plina – energenta budućnosti“.

Mjesec dana nakon svečanog „počet-ka gradnje“ baranjskog plinovoda, Naftaplin (u sastavu INA-e), šalje dopis Osječko-baranjskoj županiji, Gradu Belome Manastiru i svim ba-ranjskim općinama u kojem stoji da će gradnja plinovoda biti moguća tek za četiri godine!„Nažalost, mi u ovom času zbog ograničenog transportnog kapaciteta postojećeg plinovoda DN 300 D. Mi-holjac – Osijek, kao i zbog neizgrađe-nosti plinovoda na drugom dobavnom pravcu prema Osijeku, ne možemo osigurati dodatne količine prirodnog

plina potrebnog za plinofi kaciju Bara-nje”, stajalo je pismu kojeg je potpi-sao tadašnji direktor za dobavu, Dar-ko Karačić. Plin za Baranju, stajalo je u tom dopisu, bit će moguće osigurati tek nakon izgradnje magistralnog pli-novoda Kutina – Slavonski Brod i Vinkovci – Petrovci – Vukovar – Osi-jek i to tek nakon 2001. godine!“Premda je početak radova blagoslovio velečasni Josip Varžić, nekoliko tjeda-na kasnije cijevi položene neposredno uoči izbora 1997. godine izvađene su i odvezene, a rov zatrpan. Izgradnja baranjskog plinovoda stvarno je zapo-čela tek u rujnu 2006. godine, gotovo desetljeće nakon što je Glavaš sveča-no „otvorio radove“. U to je vrijeme već osnovao HDSSB, a radove na ba-ranjskom plinovodu svečano je otvo-rio tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora, Vladimir Šeks (HDZ).

Kako se plinovod u Baranji „počeo graditi“ još 1997., a novi dravski most 2010. g.

Glas Slavonije, 24. ožujka 1997.

Obmane i predizborne laži:

Viseći most - izvisio!

HDSSB je nastavio praksu svojih čelnika, pa su tako potkraj travnja 2010. gradonačelnik Krešimir Bu-balo i župan Vladimir Šišljagić, čel-nici te političke stranke, na osječkoj promenadi najavili izgradnju još jednog visećeg mosta na Dravi, na potezu između produžetka Dubro-vačke i Blažićeve ulice. „Želimo da Osijek bude grad na Dravi, a ne samo grad pored Dra-

ve“, rekao je Bubalo prigodom obilaska lokacije budućeg mosta. „Most će koštati 30-ak milijuna kuna, a bit će završen za godinu dana“, dodao je i naglasio kako će uz most na lijevoj obali Drave izgraditi dječja igrališta i socijalne stambene objekte. HDSSB-ov župan Šišljagić dodao je kako je Osijeku nužna strategija razvitka te širenje grada i na drugu obalu Drave.Bilo je to još jedno lažno obećanje. Od najavljenog mosta ni traga.

24. travnja 1997.


Sjednice pred-sjedništva HD-SSB-a, koji od

2005. godine vlada Osječko-baranjskom županijom i Gradom Osijekom, održava-ju se u prostorijama Kazneno-popravnog zatvora u Mostaru. To je 24. veljače ove godine u emisiji HTV-a Nedjeljom u 2 potvrdio Dinko Burić, saborski zastupnik HDSSB-a. Da se ondje se donose najvažnije odluke stranačke politike te odluču-je o svim bitnim pitanjima važnim za Osijek i OBŽ, potvrđuju i čel-nici te stranke i priznaju kako su u stalnom, svakodnevnim kontaktu s osnivačem stranke, Branimirom Glavašem, koji ondje služi zatvor-sku kaznu za ratne zločine počinje-ne u Osijeku 1991. i 1992. godine.U izjavi Večernjem listu od 27. ve-ljače ove godine, HDSSB-ov župan i predsjednik te stranke, Vladimir

Šišljagić priznaje da u Mostar odla-zi jednom ili dvaput mjesečno, a s Glavašem se telefonski čuje gotovo svakodnevno:„Glavaš ima informacije o svemu što se događa u Osijeku i Hrvat-skoj, upoznat je sa svime. U stalnoj

smo komunikaciji, a njegovo golemo iskustvo u politici dragocjeno nam je i svima nam puno znači. Nazove on mene, u vrijeme zatvorskih šetnji, odnosno kad je u prilici. Vjerojatno tako zove i ostale“, Kaže Šišljagić.Dinko Burić također potvrđuje stal-ne konzultacije vodstva stranke s njezinim osnivačem, kao i to da se njegovo mišljenje uvažava. U spo-menutom tekstu u Večernjem listu, kaže:

Glavaš iz zatvora upravlja strankom, Gradom i Županijom

Glas Slavonije, 20. siječnja 2012.

Čelnici HDSSB priznaju da u svemu slušaju osnivača stranke

Večernji list, 27. veljače 2013.

„Nije sporno da je on neupitan auto-ritet i da se njego-vo mišljenje izni-mno poštuje. Po-nosni smo što nas se doživljava kao stranku Branimira Glavaša.“U Glasu Slavoni-je od 20. siječnja 2012., Burić po-tvrđuje Šišljagiće-ve riječi:

„Ponosni smo da Glavaš sve prati. Premda se nalazi u zatvoru u drugoj državi, Glavaš sudjeluje u hrvat-skom političkom životu. On je u pot-punosti dio nas, mi smo svi istinski prijatelji. Nema te sile koja će nas odvojiti od Glavaša, a kad se on vrati u Hrvatsku i u Sabor, činit će se kao da nije ni otišao iz hrvatske politike, toliko je u sve upućen.“


„Nemam ni poslovni prostor, ni ri-ješeno stambeno pitanje, čak ni svoj osobni automobil kojeg sam imao prije predizborne kampanje“.(Branimir Glavaš, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Osijek u intervjuu Večernjem listu, 3. prosinca 1992.)

Narednih godina situacija sa stanovi-ma, kućama i poslovnim prostorima znatno mu se popravila, osobito nakon odlaska iz HDZ-a i osnivanja HDSSB-a 2005. godine:

Radićeva 12, Osijek (154,95 m²)Za iznos od 13.748 kuna (oko 3.700 DEM) Branimir Glavaš kupio je u sre-dištu Osijeka, u Radićevoj ulici 12, stan veličine 154,95 četvornih metara. Do stana je došao temeljem rješenja Vojno-stambene komisije koje je pot-pisao Petar Kljajić, kasnije predsjednik Županijskog suda u Osijeku. Glavaš je stan dobio na korištenje temeljem Za-kona o privremenom korištenju stano-va iz 1991. godine. U članku 8. Zakona stoji da „osobe kojima je stan dodije-ljen na privremeno korištenje, kao i članovi njihova kućanstva“ ni na koji način „ne stječu stanarsko pravo, niti stanarsko pravo na tome stanu mogu ostvariti“. Glavašu je to ipak pošlo za rukom, pa je svoj prvi stan kupio za približno 20 DEM, ili oko 75 kuna za četvorni metar!

Šet. P. Preradovića 7, Os. (208,42 m²)Na Šetalištu Petra Preradovića 7, u svibnju 1998. kupuje stan površine 208,42 četvorna metra. Za njega je tre-bao platiti 730.048 kuna (cca 190.000

DEM). Nepoznato je koliko je stvarno platio stan, jer je vlasnika – osobu li-šenu poslovne sposobnosti – preselio u kuću veličine 96,39 metara četvornih u Sljemenskoj ulici, što je ušlo u ci-jenu stana. Prema procjenama agenci-je za nekretnine, nije vrijedila više od 100.000 DEM.Stan u Radićevoj 12 kojega je kupio za 3.700 DEM i obnovio za, kako je go-vorio, više od 11.000 DEM, Glavaš je potom Slavonskoj banci prodao 14. ko-lovoza 1998. za 280.000 DEM! Tako je četvorni metar stana kojeg je platio 20-ak DEM, prodao za cca 1.800 DEM! U to je vrijeme bio član Nadzornog odbo-ra Slavonske banke i kao takav prema Poslovniku banke nije s njom smio ula-ziti ni u kakve poslovne odnose.

Vukovarska 24, Osijek (50 m²)Polovicom 90-ih, dok je stanovao u Ra-dićevoj 12, malodobnom sinu kupuje stan veličine 50 m² u širem gradskom središtu Osijeka, u Vukovarskoj ulici 24.

Lukoran, Otok Ugljan (145 m²)Ubrzo nakon toga postaje i vlasnik ra-skošne, luksuzno opremljene kuće uz morsku obalu, u Lukoranu na otoku Ugljanu, veličine 145 m².

Šet. P. Preradovića 7, Os. (111,67 m²)Početkom 1999. Branimir Glavaš je postao vlasnik stana veličine 111,67 metara četvornih u istoj zgradi, na Preradovićevom šetalištu 7, gdje već posjeduje stan veličine 208,42 m². Do drugog stana došao je temeljem ugo-vora o zajedničkom ulaganju s GT Izo-lirka d.o.o., tako što se u stan obvezao uložiti 15.000 kuna te Upravi te tvrtke pružiti intelektualne usluge. Stan je nakon dva mjeseca prodao za 40.000 eura, kako stoji u kupoprodajnom ugo-voru. Međutim, vrijednost toga stana osječki Područni ured Porezne uprave procijenio je na 817.424,40 kuna.Trg L. Mirskog 1, Os. (188, 52 m²)

Svome malodobnom sinu kupio je 13. studenoga 2008. godine poslovni pro-stor u strogom središtu Osijeka, na Trgu Lava Mirskog 1, veličine 188, 52 četvorna metra. U sklopu poslovnog prostora, kojeg je platio milijun kuna, nalazi se deset ureda.

Drinovci, BiH (300 m²)Mjesec i pol dana nakon bijega iz Hr-vatske, Branimir Glavaš je za manje od pola godine u Drinovcima, u Hercego-vini, sagradio kuću na tri etaže s više od 300 četvornih metara stambenog prostora. Ondje je 28. i 29. studenoga 2008. održana sjednica Predsjedništva HDSSB-a. Prema fotografi jama sa sku-pa, dnevni boravak sav je u kamenu i dovoljno prostran da za veliki konferen-cijski stol može sjesti petnaestak ljudi.

Anino groblje, Osijek (mauzolej)Uza sve nabrojano, Glavaš je kupio i ogromnu grobnicu, nalik na mauzolej, na najljepšem dijelu Aninog groblja u Osijeku. Za nju je u imovinskoj kartici naveo da vrijedi 50 tisuća kuna, koliko i garaža koju je također kupio.

Kad se sve zbroji i oduzme prodano, Branimir Glavaš je od 1992. godine, kada prema vlastitom priznaju nije imao riješeno stambeno pitanje, ne računaju-ći kuću u Drinovcima sagrađenu 2008. g., do kraja devedesetih stekao približ-no 600 metara četvornih stambenog i poslovnog prostora. Proizlazi kako je svake od 15 godina prosječno stjecao 40 metara stambeno-poslovnog prosto-ra. Ako je prosječna cijena četvornog metra bila samo tisuću eura, svakog je mjeseca za kupnju nekretnina izdvajao više od 3.300 eura. No, s obzirom na njihovu lokaciju i uređenost, radi se o značajno većem iznosu.

Stanovi, poslovni prostori, kuće, grobnica…

Jutarnji list, 21. travnja 2009.

Impressum: Izdavač - Vizija d.o.o., Prominska 7, Osijek; Urednik: Goran Flauder;

Documents

Crno na bijelo