71
Ci m je djevojka ušla u vlak, Merrid je osjetio kako ga obuzima jako uzbuđenje. Bijaše to rano jednog ledenog siječanjskog jutra, i tek se nejasno vidjelo da se stanica zove Seldkirche. Probuđen iz sna, Merrid je zurio u nju kad se smjestila u suprotnom kutu kupea i sjedila nepomično, s licem malo odsutnim, ne obraćajući nikakvu pozornost na njegovo promatranje, tako nepomična i osamljena nasuprot pozadine od snijega i borova da se činila gotovo kao priviđenje. Zazvonilo je zvono. Vlak je ponovno pojurio kroz zimski krajobraz Tirola, ali točkovi mu bijahu jako tihi na smrznutim tračnicama, a njegove dvije zahuktale lokomotive prigušene snijegom, pa se činilo da se giba nestvarno. Duboki krasan snijeg, odgrnut s tračnica, bio je posvuda, savijajući svojom težinom borove i krovove signalni h. kućica, zatrpavajući male alpske kuće koje su se stisle u zaklonu planina. Ali Lewisa Merrida, sada potpuno razbuđenog, nije uopće zanimao blistavi alpski krajolik. Pogled mu se neprestano krao pokraj njegove usnule sestre i proučavao došljakinju s nekom čudnom i tek napola svjesnom pozornošću. Bio je to pogled čovjeka koji je u isto vrijeme iznenađen i zaprepašten. Iznenada ga je spopala neobjašnjiva želja da govori, da joj uputi koju riječ. A ipak tišinu je prva prekinula Connie. Uspravljajući se iz sklupčanog položaja napravila je grimasu kojom je izražavala da joj je neudobno, protegla se, protrljala oči i mrzovoljno objavila da više ne može spavati. — Ovaj će me vlak ubiti — uzdahnula je. — Zašto nismo otišli natrag u Keh l i ulovili Orient express, sam Bog zna. Ali ako već ne možemo spavati, mislim da barem možemo nešto pojesti. P ovukavši nabijenu naprt njaču na koljena, pripremala se da se snađe kako najbolje može i, zijevajući, izvadila je doručak: zemičke i svjež maslac, šunku i kobasice, perece i veliku ter-mos-bocu vruće kave koju su prošle noći silom iznudili u svom hotelu u Munchenu. Kad je ski- nula poklopac, iz kave se počela širiti mirisna para. Connie je nalila punu šalicu, a Le wis ju je mehanički prihvatio. Oklijevao je, a tada se naglo okrenuo prema sestri. Sa skrivenom molbom pogledao je novu putnicu u kupeu. Connie je, začuđena, slijedila njegov pogled. Doista ju je začudilo to neočekivano ponašanje njenog brata koji je bio oduvijek povučen i šutljiv. Malo je slegnula ramenima i napravila d jetinjastu grimasu tako karakterističnu za nju. Ipak se, udovoljavajući njegovoj želji, prijateljski nagnula prema djevojci u kutu. — Mi sada doručkujemo. Kola za ručanje se ne priključuju do Innsbrucka. Hoćete li nam se pridružiti? Isprva se činilo da djevojka nije čula, ostala je nepomična i odsutna. Ali napokon je polako okrenula glavu. — Ne, hvala — odgovorila je tihim glasom. Prije nego što je toga bio svjestan, Lewis se umiješao u razgovor pokušavajući da je nagovori. — Molim vas uzmite. To je samo sitnica. Ali bilo bi nam drago da nam se pridružite. Oči su joj se pokrenule, prvi puta, prema njemu, i kao da ga je zahvatila nepoznata sila drhtaj prođe čitavim njegovim tijelom. Oči su joj bile velike i plave poput prozirnog glečera— tako daleke od njega, tako pune brige i ispunjene smrtnom tugom. — Zbil ja — rekla je — ništa ne mogu jesti. — Ne morate jesti. — Nastojao je da mu glas zvuči bezbrižno. — Samo šalicu kave. Tako je hladno, a ove vlakove ne griju kako treba, ta cijelo se vrijeme penjemo, uspinjemo se ravno u planine.

Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

  • Upload
    -

  • View
    98

  • Download
    9

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Cim je djevojka ušla u vlak, Merrid je osjetio kako ga obuzima jako uzbuđenje. Bijaše to rano jednog ledenog siječanjskog jutra, i tek se nejasno vidjelo da se stanica zove Seldkirche. Probuđen iz sna, Merrid je zurio u nju kad se smjestila u suprotnom kutu kupea i sjedila nepomično, s licem malo odsutnim, ne obraćajući nikakvu pozornost na njegovo promatranje, tako nepomična i osamljena nasuprot pozadine od snijega i borova da se činila gotovo kao priviđenje.Zazvonilo je zvono. Vlak je ponovno pojurio kroz zimski krajobraz Tirola, ali točkovi mu bijahu jako tihi na smrznutim tračnicama, a njegove dvije zahuktale lokomotive prigušene snijegom, pa se činilo da se giba nestvarno. Duboki krasan snijeg, odgrnut s tračnica, bio je posvuda, savijajući svojom težinom borove i krovove signalnih. kućica, zatrpavajući male alpske kuće koje su se stisle u zaklonu planina.Ali Lewisa Merrida, sada potpuno razbuđenog, nije uopće zanimao blistavi alpski krajolik. Pogled mu se neprestano krao pokraj njegove usnule sestre i proučavao došljakinju s nekom čudnom i tek napola svjesnom pozornošću. Bio je to pogled čovjeka koji je u isto vrijeme iznenađen i zaprepašten.Iznenada ga je spopala neobjašnjiva želja da govori, da joj uputi koju riječ. A ipak tišinu je prva prekinula Connie. Uspravljajući se iz sklupčanog položaja napravila je grimasu kojom je izražavala da joj je neudobno, protegla se, protrljala oči i mrzovoljno objavila da više ne može spavati.— Ovaj će me vlak ubiti — uzdahnula je. — Zašto nismo otišli natrag u Kehl i ulovili Orient express, sam Bog zna. Ali ako već ne možemo spavati, mislim da barem možemo nešto pojesti.Povukavši nabijenu naprtnjaču na koljena, pripremala se da se snađe kako najbolje može i, zijevajući, izvadila je doručak: zemičke i svjež maslac, šunku i kobasice, perece i veliku ter-mos-bocu vruće kave koju su prošle noći silom iznudili u svom hotelu u Munchenu. Kad je ski-nula poklopac, iz kave se počela širiti mirisna para. Connie je nalila punu šalicu, a Lewis ju je mehanički prihvatio. Oklijevao je, a tada se naglo okrenuo prema sestri. Sa skrivenom molbom pogledao je novu putnicu u kupeu. Connie je, začuđena, slijedila njegov pogled. Doista ju je začudilo to neočekivano ponašanje njenog brata koji je bio oduvijek povučen i šutljiv. Malo je slegnula ramenima i napravila djetinjastu grimasu tako karakterističnu za nju. Ipak se, udovoljavajući njegovoj želji, prijateljski nagnula prema djevojci u kutu.— Mi sada doručkujemo. Kola za ručanje se ne priključuju do Innsbrucka. Hoćete li nam se pridružiti?Isprva se činilo da djevojka nije čula, ostala je nepomična i odsutna. Ali napokon je polako okrenula glavu.— Ne, hvala — odgovorila je tihim glasom. Prije nego što je toga bio svjestan, Lewis seumiješao u razgovor pokušavajući da je nagovori.— Molim vas uzmite. To je samo sitnica. Ali bilo bi nam drago da nam se pridružite.Oči su joj se pokrenule, prvi puta, prema njemu, i kao da ga je zahvatila nepoznata sila drhtaj prođe čitavim njegovim tijelom. Oči su joj bile velike i plave poput prozirnog glečera— tako daleke od njega, tako pune brige i ispunjene smrtnom tugom.— Zbilja — rekla je — ništa ne mogu jesti.— Ne morate jesti. — Nastojao je da mu glas zvuči bezbrižno. — Samo šalicu kave. Tako je hladno, a ove vlakove ne griju kako treba, ta cijelo se vrijeme penjemo, uspinjemo se ravno u planine.Stanka. Njezin pogled, klizeći podalje od njega, zaustavio se časkom na smrznutim, zamagljenim vrhuncima. Malo je zadrhtala.— Da, ondje je hladno. — S mukom se sabrala i silom izmamila smiješak na usta. — Vrlo ste ljubazni. Molila bih malo kave ako je imate dovoljno.Njeno ga je prihvaćanje proželo naglom radošću. Ponudio joj je svoju vlastitu šalicu iz koje još nije bio pio, i ne obazirući se na Connieno neprikriveno čuđenje, promatrao ju je dok je, držeći šalicu obim rukama, srkala vruću kavu.- Tračak se topline pojavio na njenim hladnim obrazima. Opazio je kako joj je jednostavna haljina, od tankog plavog serža, malo izlizana na laktovima.

Page 2: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Njene crne cipelice bijahu prilično iznošene. Nije imala nikakvog krzna, samo tamni kaput od nekog jeftinog materijala. A kovčeg," koji je ležao na sjedalu pokraj nje, bio je od10jeftine smeđe imitacije kože. Instinktivno je pogledom potražio privjesak s imenom. Ali privjeska nije bilo, nije bilo ni imena.Zavladala je šutnja, nekako čudno neugodna šutnja. Ali ne zadugo. Šutnja bi rijetko dugo trajala kad bi Connie bila prisutna. Connie je bila svjetski prvak u brbljanju. Zapalivši cigaretu, zabacila je svoju plavu kosu i šćućurila se na sjedalu, osvježena i živahna poput mačke koja se napila mlijeka.— Da se upoznamo — rekla je veselo. — Ja sam Connie Merrid, a ovo je moj brat Lewis. Mi smo Amerikanci. Već više od tri tjedna lunjamo Evropom — znate: Strasbourg i Salzburg i tako dalje. Sada putujemo u Beč da se sastanemo s jednim prijateljem, Steveom Lennardom— on je vanjskopolitički dopisnik njujorškog Dispatcha. Veselim se Beču, ali — mahne prema prozoru — moram priznati da bih voljela provesti neko vrijeme u ovim planinama.— Zaustavila se da udahne zraka. — Ne mislite li da je uzbudljiv taj divni snježni beskraj?Na to pitanje, izravno i neizbježno, djevojka u kutu bila je prisiljena da podigne pogled. Usne joj se naglo zategnu.— Ne — odgovorila je ozbiljno — za mene nije ni najmanje uzbudljiv.11Ponovno je zavladala gotovo mučna šutnja. U djevojčinim riječima nije bilo nepristojnosti, nego neke čudne tuge koja je povećala Merrido-vo zanimanje, a ipak nije znao kako da je protumači. Ali Connie je bila manje osjetljiva za napetost koja je bila u zraku. Duboko je povukla dim iz svoje cigarete.— Vi ste Engleskinja, zar ne?— Da. Ali ne živim u Engleskoj. Provela sam dobar dio života na kontinentu. Dolazim ... ovaj ... iz Miinchena.— Zbilja? — Na Connienu se licu pojavilo novo zanimanje. — Dolazite li često u ove planine?Na djevojčinu se licu pojavi rumenilo. Njena nelagodnost prožme Merrida čudnom tjeskobom tjerajući ga da se, makar i nevoljko, umiješa. Dobaci sestri pogled kojim joj je govorio da se obuzda.— Connie, ne misliš li da je još prerano za sva ta pitanja?Je li se to na licu neznanke pokazao trenutni izraz olakšanja? Merrid nije bio siguran. Dok se vlak sve teže probijao naprijed, ulazeći u kamene zasjeke pokrivene snijegom i opločene teškim stalaktitima leda, poput kakve duge plave spilje, podzemne, tajanstvene, njegove su se oči neprestano krale prema blijedoj spodobi koja mu je sjedila nasuprot. Pokušao je suzbiti očaranost i12zbunjenost svoga srca. Nije mogao shvatiti tu nenadanu uzbuđenost koja ga, zbog čudnih stjecaja okolnosti, bijaše obuzela. On je bio praktičan čovjek, s čvrstim i uravnoteženim pogledom na svijet. Držao je da je iznad gluposti kakvog usputnog doživljaja. A ipak nije mogao zatomiti kucaje svoga srca. Niti je mogao odagnati misao da susret s tom prekrasnom djevojkom, nad kojom je lebdjela sjena neke nepoznate nevolje, nije odredila sama sudbina.Nekih pola sata vladala je šutnja. Djevojka je sjedila gotovo nepomično, s obrazom na dlanu, s očima odlučno uprtim u knjigu koju je bila izvadila iz kovčega.Dok su tako sjedili, iznenada se otvore vrata kupea i kondukter, koji je hodao hodnikom punim propuha, gurne glavu kroz otvor. Najavi pjevušećim glasom:— Slijedeća je stanica Lachen. Izvolite pripremiti putne isprave. Ne zaboravite. Svi moraju pokazati svoje putne isprave u Lachenu. — Tada ode.Merrid bi se mogao zakleti da je vidio kako su se iznenada ukočili prsti koji su držali knjigu.Vlak je postepeno usporavao. Zaškripaše kočnice, i istog časa djevojka spusti knjigu i stavi ruku na ručku svoga kovčega. Merrid pomisli da ga želi ponovo staviti na mrežu za prtljagu. Reče:13— Mogu li vam pomoći?— Hvala lijepa — odgovorila je jedva čujnim glasom. — Ja silazim ovdje u Lachenu. — Dok je govorila, pojavi se dugačka zgrada stanice, siva i pusta.

Page 3: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Nagli trzaj, i vlak stane. Djevojka odmah ustane. Činilo se da sakuplja svu svoju snagu. Samrtno blijeda, čvrsto držeći svoj kovčeg, letimično pogleda Merrida i njegovu sestru u znak oproštaja i iziđe na peron. Njen se užurbani lik izgubi u kopreni snijega koji je padao.— No ta je djevojka baš hladna — poviče Connie.Merrid je lagano tresao glavom.— Ne, Connie, nije hladna. Bila je na smrt preplašena.Connie zine. — U svakom slučaju sigurno je da joj se žurilo. Pogledaj, zaboravila je knjigu.Na sjedalu je ležala knjiga koju je djevojka čitala. Prije nego što se Connie snašla, Merrid dohvati knjigu. Bio je to nekakav roman Hein-richa Manna. Merrid otvori knjigu. Srce mu ponovno življe zakuca. Na praznoj stranici je pisalo:Sylviji Vllwinod Karla a ispod toga su bile ove riječi:U Gasthofu Hohne, Kriegeralp. .14Dok je Merrid zurio u ono što je bilo napisano, čuo je, kroz maglu, sav uzbuđen, bat koraka koji su se približavali hodnikom. Instinktivno je zatvorio knjigu i stavio je u džep. Jedva što je to učinio kad uđu dva austrijska policajca. Pozorno su promotrili kupe. Mnogo su pažnje posvetili pasošima koje im je pružio Lewis. Tada je stariji rekao na njemačkom:— Sami ste?— Naravno — odgovorio je Lewis mirno. Lewis je osjetio kako mu taj čovjek pažljivogleda u lice; zatim, zadovoljan, malo se nakloni i ode sa svojim pratiocem.— Sto su htjeli? — upita Connie radoznalo.— Ništa — reče Lewis smještajući se u svoj kut. — Samo uobičajene formalnosti. — Ali iza ravnodušnosti njegovog ponašanja bujali su jaki i neočekivani osjećaji. I kad je vlak izašao iz stanice, njegovi su točko vi kloparali litaniju koja mu je udarala po mozgu, rugajući mu se i pre-klinjući ga. Prvo je čuo njeno ime: Sylvia Ull-win, lijepo ime, zatim čudne, neuhvatljive fraze: u Gasthofu Hohne, Kriegeralp.II)!■'.'■DRUGO POGLAVLJEPročelje hotela Bristol gleda na Tingstrasse, jednu minutu od opere, a njegov status najboljeg u Beču očito je bio vidljiv iz vratarevih gajtana.Bilo je šest sati popodne. Prošla su tri dana od onog događaja što se zbio u rano jutro u lokalnom vlaku iz Seldkirchea. Sjedeći uspravno na rubu divana u dražesnom apartmanu koji je Connie za njih izabrala, Merrid se uporno nas-tojao koncentrirati na evropsko izdanje Neiv York Dispatcha. Bio je sam u sobi. Visoko pozlaćeno ogledalo odražavalo je napetost njegova lika dugačkih udova. Na čelu mu je bila duboka bora. Lice mu je imalo finu, napetu liniju; bilo je to lice čovjeka koji je cijelog života težio za fizičkim idealom.Četiri se godine Lewis Merrid mučio da očvrsne svoje tijelo kako bi moglo podnositi na-19pore. Premda je trebao naslijediti veliku brodsku kompaniju, njegovu ocu nije trebalo mnogo da ga nagovori da stupi u službu kao dječak i da uči, bez ikakve poštede, pravila mornarskog života. Obavljao je sve poslove na brodu. Spavao je na otvorenom, visio na križevima dok je puna snaga sjeveroistočnjaka zviždala poput f uri je u snasti. Naučio se držati spartanskih zakona.Sada, u dobi od trideset godina, kao vlasnik Brodarske kompanije nakon očeve smrti pred tri godine, izgledao je više kao oficir nekog broda nego kao vrlo uspješan poslovan čovjek kakav je bio. Žene su u njegvu životu igrale malu ulogu. Nije to bilo s toga što bi on bio plašljiv, ili nezgrapan ili neotesan. Njegova neosjetljivost prema ljepuškastim kćerkama društvenih ma-trona stvorila je kod mnogih žestok osjećaj nezadovoljstva.Ali ovdje, na ovom putovanju Evropom, na koje je pošao više zbog Connie nego zbog sebe,, dogodilo se ono nemoguće — iznenada, neobjašnjivo. Slučajan i kratak susret. Djevojka koju nije poznavao, koju neće nikad više vidjeti. A ipak u njegovoj duši iskra je kresnula, bijela i blistava. Čak i sada dok se pravio da se zanima za stranice Dispatcha, progonilo ga je njeno lice i nije ga ostavljalo u miru.

Page 4: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Dok je tako sjedio, ljut na sama sebe, boreći se sa svojim nemirnim mislima otvore se vrata20apartmana. Cuo se prasak smijeha a onda uđu Connie i Steve Lennard. Izgledali su kao ljudi koji su posjetili, i namjeravaju posjećivati, mjesta za zabavu i razonodu.— Pogledaj čovjeka koji dolazi u Beč i ostaje u hotelskoj sobi! — poviče Steve pokazujući na Merrida. — što ti je, Lewis? Zašto se ne mičeš odavde? Propuštaš odličnu zabavu.— Bili smo u Kalzenbergu — Connie veselo obavijesti brata. — Prekrasan pogled! Steve me je poveo u jedan divan lokal na čokoladu i kolače — čini mi se da u životu nisam jela ništa bolje ...— Baš se iskazala — reče Steve. — Pojela je šest kolača. Ili ih je možda bilo sedam? Žao mi je što ti moram reći da tvoja sestra uopće nema stida. Da je nisam odvukao silom, još bi uvijek bila tamo. Ne znam što je to s njom — kad sam god s njom, uvijek uznemiruje moju delikatnu senzibilnost; a ipak joj povremeno, sve od njene šeste godine, kupujem hranu i nakit.— To je ljubav — reče Connie.Steve uzdahne. — Ma kako mi to bilo mrsko pomisliti, možda i jest. — Ponovno uzdahne i udobno se svali u naslonjač. Bio je to privlačan mladić naizgled pun cinizma i rafiniranosti, a zapravo sakrivao je iznenađujuće prijaznu i katkada gotovo naivnu narav. Sada je pozorno gledao Lewisa.21— Govoreći sa stajališta čovjeka u hotelskoj sobi — rekao je — što misliš o ovoj zemlji?— Izgleda sasvim zgodno, sudeći po onome što sam vidio.— To je samo na površini — reče Steve. — Ali da čovjek zađe dublje — da čuješ neke priče o koncentracionim logorima ...— Jesu li zbilja tako strašni kao što se govori? — upita Connie.— Još su i gori. A tako su krcati da će se rasprsnuti. Pristojni, inteligentni građani, naročito nastavnici i profesori, svi su strpani u logo-re jer ne žele podilaziti vladi. Hej! — reče iznenada, uspravljajući se. — Moramo ići. U operi moramo biti u osam, a prije toga valja uloviti vrijeme za večeru.Lewis nevoljko mahne rukom. — Mislim da neću ići u operu.— Što! A ja sam se toliko mučio da ulovim ulaznice. Slušaj, Lewis, ne znam što te je spopa-lo, ali je očito da se brzo pretvaraš u kvarizabavu.Lewis je opazio da je njegov prijatelj istinski zabrinut. Popustio je.— No, u redu, Steve, ići ću.— To je već bolje.— Bit ću gotova za minutu — obeća Connie odlazeći u spavaću sobu, — ljepša nego ikada.Trebalo joj je zapravo dvadeset minuta da se dotjera. Ni Lewis ni Steve nisu se potrudili da se presvuku. Večerali su u hotelskom restaura-nu, a onda su pošli u operu.Opera je bila gotovo puna. Prikazivala se La Boheme, uvijek omiljena u Beeana. Bio je to blistav prizor, ali večeras Lewis nije mogao smoći oduševljenja. Kad je orkestar zasvirao uvertiru, za časak ga je obuzela uzvišena ljepota glazbe; ali, premda je prizor bio privlačan a pjevanje izvanredno, misli su mu lutale daleko od blistavo obasjane pozornice. Ma koliko se god trudio, nije se mogao koncentrirati. Ulovio se kako zuri po zamračenom gledalištu kao da traži neko izgubljeno lice. U operi je bilo mnogo krasnih žena. Svaku bi samo letimično pogledao. Onda bi odvratio oči. To nije bila ona.Duboka podsvjesna struja njegove sudbine nije se mogla zaustaviti. Za vrijeme stanke, dok su hodali gore-dolje foajeom, iznenada se obrati Lennardu. Pitanje mu je prešlo preko usnica gotovo prije no što je bio toga svjestan.— Kaži mi, Steve, kakvo je mjesto Krie-geralp?Lennard, prekinut usred razgovora, promatrao ga je otvorenih ustiju.— To je neka planina. Zašto?2223— Gdje se nalazi?— Daleko odavde. Leži na granici, iza Bur-stegga, na osami. Sastoji se od žive stijene, leda, snijega i glečera. Ni runolist tamo ne raste.

Page 5: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Lewis se malo nasmiješi, potajnim smiješkom, zbog nečega duboko u sebi. Činilo se da se raspoložio. Bio je vrlo društven za vrijeme preostalog dijela večeri. Ali usprkos svih Steveovih nagovaranja, nije htio otići nešto pojesti i rano se povukao u svoju sobu.Idućeg jutra, prije no što se hotel pravo probudio, Lewis je ostavio obavijest Connie u kojoj je pisalo da će biti odsutan nekoliko dana, nago-varajući je da nastavi svoje razgledanje grada sa Steveom. Tada je nenapadno krenuo prema Kriegeralpu.24TREĆE POGLAVLJEBilo je lako vratiti se u Lachen. Tu su počele prve poteškoće. Kad je izašao iz vlaka i stajao na ledenom vjetru na onom istom peronu na kojem je vidio kako nestaje Svlvia, osjeti kako ga obuzima oduševljenje. Ali oduševljenje je oslabilo kad je, izašavši iz stanice, otkrio da je nemoguće unajmiti saonice. U spremištu su stajale samo dvoje saonice a konji su bili umotani u bezbrojne pokrivače uz grijalicu na drveni ugljen. Oba su kočijaša odlučno odbila da pođu na dugi put do Kriegeralpa. Kazali su, sliježući ra-menima, da bi se možda moglo nagovoriti Hein-richa, ali oni nisu ludi da idu.S druge strane beživotne ulice zavijene snijegom stajala je mala kavana iz koje su dopirali vrištavi zvuči jeftinog radija. I tu, čučeći udobno pokraj peći s knjigom pri ruci, bio je Hein-rich.27Isprva, na Lewisovo pitanje, nije odgovorio. Bio je to tromi seljak, s malim očima, niskim čelom i licem na kojem su bili jasni tragovi svakojakih vremenskih neprilika. Iznenada je za-žmurio prema Lewisu, lukavo ali ipak ne bez stanovite dobroćudnosti.— Daleko je to, mein Herr. Kriegeralp ima osam tisuća metara. A Gasthof Hohne — slegnuo je krupnim ramenima kao i oni drugi — to nije mjesto za vas.— Zašto ne?— Nije tamo kao u Bursteggu, mein Herr. Nema tu Grand hotela. Nema plesa. Nema bara.— To je odlična preporuka — rekao je Le-wis, gledajući ga. — Sad želim ići tamo više nego ikada.Neočekivano Heinrich se nasmije. Izgledalo je da shvaća tu šalu.— Tako je već bolje — kimnuo je Lewis. — Samo još nešto o Gasthof u. Želio bih stići tamo što brže možete. — Iz džepa izvuče novčanicu i šutke je pruži.Heinrichove oči blisnu kad ugleda brojku na novčanici.— Daleko je do tamo, i visoko — mrmljao je. — Dva, tri sata saonicama. A dolazi i snijeg. — Pokaže rukom prema nebu. — Puno snijega. Cijelo vrijeme pada ... — prekine se, oblizujući28usne i gledajući novac. Nije mogao izdržati. Iznenada se novčanica našla u njegovoj ruci i uz pokret kao da skida sa sebe svaku odgovornost pustio je grleni glas kojim je izražavao pristanak. Dovršio je svoje pivo i naglo ustao, dajući znak Lewisu da odmah polaze.Deset minuta kasnije konj je bio upregnut a Lewis i Heinrich, zamotani u grube pokrivače, zbili su se u saonice. Heinrich je životinji dobacio kratku oštru zapovijed. Krenuli su.Ubrzo su izašli iz Lachena i stali se penjati usjekom, koji se uspinjao serpentinama u visine. Krajolik je bio veličanstven. Iza njih je ležalo selo, ugniježdeno poput ptice na bijelim grudima doline, dok se naprijed sa svake strane uzdizalo neusporedivo veličanstvo Dolomita. Visoki stjenoviti vrhovi izbijali su svuda oko njih, na-zubljeni od stijenja i naježeni od borova, dižući se u beskrajnoj veličajnosti, parajući sam svod nebeski. A snijeg je pokrivao sve. Snijeg i tišina. Usred snijega i tišine osjećaj čovjekove beznačajnosti bio je neprikriven i zastrašujući. Kretali su se poput mravi po površini velikog smrznutog svemira.Dva su čovjeka u saonicama izmijenila samo nekoliko riječi. Činilo se da vrijeme zabrinjava Heinricha. Često je gledao nebo, a oko jedanaest sati, kad su se prve nesigurne pahuljice pretvorile u gust snijeg, njegov je pogled upućen Lewisu29bio pun predbaci van ja i kao da je govorio: »Vidiš da sam imao pravo.«Malo prije podneva stigli su do male postaje gdje je Heinrich odmorio i nahranio konje. Bila je to bijedna koliba, posljednje ljudsko obitava-lište prije pustoši Kriegeralpa, slabo opskrbljena hranom. Na jelovniku je bio crni kruh i sir. Dok su jeli, Heinrich je tiho razgovarao s čovjekom koji je vodio

Page 6: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

postaju. Lewis nije mogao razabrati ni jedne riječi, ali je ispravno zaključio da govore o njemu.Ma kako bila bijedna ta postaja, činila se, kad su ponovno krenuli, kao raj udobnosti u usporedbi sa snježnom olujom s kojom su se sada morali suočiti. Sad su se penjali na mnogo veću visinu još strmijim, uskim putom. Drveća je nestalo; a vjetar, koji je zavijao iznad pustih obronaka, nosio im je snijeg u oči, zasljepljujući ih i gušeći ih česticama tako finim da su izgledale poput zapuha pare. Mučno su napredovali. Na najgorim dijelovima puta morali su silaziti sa saonica i gaziti snijeg iza njih, pognuti protiv snage vjetra a sa svakim su teturavim korakom zapadali u novi snježni nanos preko koljena.Merrid nije znao kako su se dugo penjali; bio je toliko zamotan da nije mogao doseći sat. Ali kasno popodne, baš kad se stao bojati da će ih30zateći mrak, uspeli su se jednim naročito strmim usjekom; i tu, kao da se neobjašnjivo pojavio u njegovim očima, stajao je Gasthof Hohne.Bila je to dugačka, niska zgrada, sagrađena od drveta, sa strmim krovom koji je stršao preko zidova i sa skupinom zapuštenih alpskih kućica koja ga je okruživala. Bila je to stara zgrada, koliko je Lewis mogao zaključiti prema malim, duboko usađenim oknima i uleklom krovu i prozorskim pragovima. Unutra je već bila upaljena petrolejska svjetiljka i sijala je na jednom od donjih prozora. Lewisu nije bilo krivo što je vidi. Zgrčen i ukočen sišao je sa saonica i zakucao na vrata.Vrata je otvorio nizak čovjek već zašao u godine. Časkom je stajao nepomično, gledajući Le-wisa velikim blistavim očima. Bio je to čudan lik, blijed, zdepast, kuštrave kose i brade, s finim crtama lica, tihim dostojanstvom i plemenitim držanjem.Lewis je progovorio prvi. — Mogu li dobiti sobu? Prešli smo vrlo težak put i bilo bi nam drago da se sklonimo.Gostioničar se časkom očito činio zatečen. Tada se udvorno ispriča. Odgovori:— Oprostite. Puštam vas da stojite zato što sam iznenađen. U ovakvoj oluji ne očekujemo goste. Izvolite ući. Odvest ću vas do vaše sobe.31Iznutra je Gasthof potvrdio prvi dojam o starosti. Bilo je to čudno staro zdanje, s uskim hodnicima i strmim drvenim stubama ukrašenim jednostavnim rezbarijama. Lewisova soba bila je mala i primitivna, ali njeni zidovi i pod od borovine bili su besprijekorno čisti. Gostioničar postavi na stol upaljenu svijeću s kojom je osvjetljavao put.— Nadam se da će vam biti udobno — rekao je s mirnim dostojanstvom. — Večera će biti uskoro gotova. U šest sati. Dolje.Ostavši sam, Lewis se ogledao sobom punom sjenka, s izgledom čovjeka koji je navikao da se osjeća kod kuće na čudnim mjestima. Kad je pomno pregledao sobu, širom je otvorio sićušan olovom zaliven prozor. Odmah je punom snagom olujni vjetar provalio u sobu, donoseći osjećaj osame, beskraj ne udaljenosti ovog sićušnog isturenog položaja smještenog na hrptu Kriegeralpa — iznad svijeta. Ali to ga nije plašilo. »Tu sam«, mislio je, s unutarnjim tajnim likovanjem; »ovo je moje sadašnje odredište, jer se ona, ja to znam, također nalazi ovdje.«Zvuk kravljeg zvona, koje je ustrajno zvonilo s donjeg kata, podsjetio ga je na večeru. Lice je i ruke poprskao ledenom vodom iz krčaga, obrisao ih grubim ručnikom i sišao.Blagovaonica je zauzimala pola duljine zgrade; i poput zgrade bila je dugačka i niska. Uzak32borov stol, okružen jednostavnim drvenim klupama, iznad kojeg su bile dvije obješene svjetiljke gotovo ju je ispunjavao. Kad je Lewis ušao, burno očekivanje u njegovom srcu pretrpjelo je nagao udarac. Za stolom su sjedile tri osobe. Ali Svlvije nije bilo. Sakrivajući svoje razočaranje, malo se poklonio i sjeo.Ono je troje ljudi prestalo jesti da bi neskri-veno zurilo u njega. Na čelu stola bila je djevojka s našminkanim lijepim licem, a obavijao ju je očajnički i mračni izgled bolesti. Ubrzano je disala, povremeno zatomljujući slab kašalj. Nosila je skrletni pulover i kratku svijetlu suknju. Premda je njena bolest bila tako očevidna, još su uvijek preostali ostaci njegovanog šarma. Pokraj nje je stajao ručni gramofon, kraj nogu joj je bio sićušan jazavčar. Pušila je jedva i dodirujući hranu.

Page 7: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Njoj s druge strane sjedili su čovjek i žena, siv, tvrdoglav par, sa znakom poštenog braka utisnutim na njihova tupa neugodna lica. Jeli su proždrljivo, i ubrzo su prestali promatrati Lewi-sa da bi se ponovno prihvatili juhe.Ali ne i djevojka. Gledajući Lewisa pričeka-la je dok ga nije poslužila mala služavka; tada je pripalila novu cigaretu i rekla sasvim dobrim engleskim:— Hello!— Hello! — rese Jkewis.33r— Lijepo veče.— Divno — rekao je Lewis bez oduševljenja.Djevojka se neočekivano nasmije, kratkim smijehom koji se pomiješao s kašljem. Kad se oporavila, rekla je:— Nemojte se uznemirivati. Ja samo pokušavam da budem ljubezna. Možda bi trebalo da se predstavim. Fraulein Rudi iz Beča. A ovo je moj mali Billy. — Pas sjedne prošeci, a molećive su mu oči sjale iznad ružičastog jezika. — S desne strane su Herr i Frau Schatz iz Rosenheima. — Kad su spomenuta njihova imena, bračni par podigne pogled, kruto se zajednički nakloni Le-wisu poput dviju mehaničkih igračaka. — Oni ne razumiju engleski tako dobro kao ja; mogu reći istinu o njima. Oni su strašno tupi. Ne rade ništa drugo nego samo jedu i skijaju. Ludi su za skijanjem — ili imaju malu bolest u prsima kao i ja. Ja nisam jako bolesna. — Nasmiješi mu se svojim smiješkom bez smijeha. — Samo malo bolesna u prsima.— Naravno — reče Lewis.U tom se času otvore vrata i uđe dotjeran i nenapadan čovječuljak u ukusnom plavom odijelu i ukusnoj čistoj košulji. Nosio je zlatom uokvireni cviker i zlatni lanac za sat. Pristupajući žustro stolu, nakloni se Lewisu s mnogo uljudnosti i uz kucanj petama prije nego što je sjeo.34— Herr Oberholler. — Fraulein Rudi ga predstavi s istom ironičnom nonšalantnošću. — Iz Insbrucka. Ne pije. Ne puši. Voli planine.— Ja — Herr Oberholler ljubazno pogleda Lewisa kroz svoje debele leće — zbog toga sam ovdje. Odmor uvijek provodim u planinama. Inače živim u gradovima. Znate, po zanimanju sam trgovački putnik.Lewis kimne. Herr Oberholler uzme žlicu juhe, cmokne usnama nad njom i očinski se obrati Rudi.— Draga, zašto ne jedete? Ova će vam juha dobro činiti kad je večer tako hladna. Ona daje čovjeku snage.— Ja imam dosta snage — odgovori Rudi s neočekivanom gorčinom. — Kad se ovaj prokleti Gasthof sruši, znat ćete da sam ga ja gurnula.Čovječuljak je gladio svoju kratko podšišanu kosu pomalo smeteno. Ali se ubrzo oporavi i živahno se obrati Lewisu.— A zašto ste vi došli u Gasthof Hohne, prijatelju? Bavite li se zimskim sportovima?— Bavim se svakojakim sportovima — reče Lewis ljubazno.— Zbilja! Hoćete li dugo ostati?— Prema okolnostima.35— A odakle dolazite? Možda iz Mtinchena?— Ne — odgovori Lewis neodređeno. — Lutam naokolo.— Shvaćam — nasmiješi se čovječuljak. Njegove oči, čudno smanjene lećama za kratkovidnost, časkom se zadržaše na Lewisu, tada se prijazno okrenu na drugu stranu.Nastane stanka. Kad su pojeli juhu, slijedeće je jelo, jednostavnu pirjanu teletinu s krumpirom, unio gostioničar, zvao se Anton. On ih je osobno poslužio, zatim je nekoliko minuta stajao spreman u blizini, kao masivna mračna figura. Tada je šutke otišao.Lewis je uporno gledao u svoj tanjur, potpuno svjestan radoznalosti svih gostiju. Njihovi ga pogledi nisu ni najmanje uznemiravali. Ipak je postepeno postajao svjestan kako se na njega teško spušta oblak. Ranije oduševljenje je nestalo, a zamijenio ga je osjećaj neuspjeha i potištenosti. Iznenada je uvidio ludost svog poduhvata. Bilo je to čisto ludilo što je došao ovamo, što se tako zatvorio s ovim stranim ljudima. Osjećao je da je žrtva luđačke halucinacije, priviđenja koje ga je vodilo do uzaludnosti.

Page 8: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

A zatim, kad je došao do dna svog očaja, vrata se još jednom otvore. Lewis instinktivno podigne glavu. Srce mu ludo zakuca. U sobu uđu dvije osobe. Prvo je bio krupan mladić u debeloj skijaškoj odjeći. Druga je bila Svlvia Ullwin.36Dok je hodala prema stolu, stvarnija, divnija nego što ju je njegova mašta ikad nacrtala, Le-wisovih sumnja napokon nestane. Tada je spoznao da ga je ona privukla ovamo, ona koja je ispunjavala njegov potajni život sve te godine.37SNekoliko minuta Svlvia nije bila svjesna Merridove prisutnosti. Na njenu licu bila je zabrinutost koju je pokazivala u vlaku. Oči su joj bile oborene. Sjedeći pokraj svog krupnog pratioca jedva je obraćala pozornost drugima za stolom. Njen ju je susjed potpuno zaokupio i ona je slušala njegov glasan govor i odgovarala mu povremeno tihim glasom.Netremice ih promatrajući Lewis je osjećao kako se u njemu polako budi neprijateljstvo prema tom strancu koji je tako očito smatrao da djevojka pripada njemu. Bilo mu je oko dvadeset i sedam godina. Očito je bio Švicarac, a posjedovao je težak, bikovski stas. Na licu mu je bila tanka bijela brazgotina od sablje; njegova su široka pleća govorila o velikoj snazi.Iznenada Svlvia podigne oči i sukobi se s Merridovim pogledom. Djelovanje je bilo izne-41nađujuće. Zastala je usred rečenice. Zurila je u njega, okamenjena. Na licu joj se pojavi izraz zaprepaštenog prepoznavanja. Onda postepeno problijedi a usne joj izgube boju. Časkom se činilo da će se onesvijestiti, ali s naporom odvrne oči, popije gutljaj vode i pokuša da nastavi prekinuti razgovor.Ali njen je pratilac vidio cijeli taj događaj. Nije uopće slušao ono što mu ona govori. Okrenuo se i drsko neprijateljski premjerio Lewisa.— Zovem se Edler — konačno je rekao osornim glasom. — Karl Edler, iz Basela. Učitelj skijanja Gasthofa Hohne.Lewis nabode krumpirić na viljušku, mirno ga pregleda i pažljivo stavi u usta. Dok je žva-kao, pogledom je ispitivao učitelja skijanja Gasthofa Hohne.— Karl Edler iz Basela. Fino!Edler žestoko pocrveni. Nabreknu mu vratni mišići. Bijesno reče:— Kad vam kažem svoje ime, za uzvrat očekujem vaše.Lewis pričeka baš toliko koliko je bilo potrebno da ostali pomisle da neće odgovoriti. Tada nemarno dobaci: .........— Zovem se Lewis Merrid. N — Amerikanac, je li?— A zašto ne? f| •'•;■■■.42Zavlada šutnja. Svi su za stolom sada promatrali ta dva muškarca. Čak je i debela Frau Schatz prestala jesti, a okrugle su joj se oči isko-lačile, svjesna napetosti u zraku.— Možda ste došli ovamo da naučite malo skijati? — reče Edler stisnutih zubi, tako da je to pitanje zvučalo poput uvrede.— Možda — hladnokrvno odgovori Lewis. — Koliko tražite za sat?Fraulein Rudi se iznenada nasmije, a Edle-rovo lice još jače porumeni. Nije očekivao to hladnokrvno i ledeno suprotstavljanje. Osjećao je da je ispao budala. Hvalisavo povisi glas:— Tražim mnogo manje nego što vrijedim. Dobio sam mnoge skijaške nagrade. To vi možda niste znali? No, sada znate.— Odlično! — reče Lewis uz hladan smiješak. — Mora da su ovdje vrlo sposobni kad im uspijeva da vas zadrže dok za vama vape Kitz-buhel i Burgstegg i sva ona druga glasovita mjesta.— Ja sam ovdje jer mi to odgovara — poviče Edler. U bijesu je napola ustao s klupe, kad ga zadrži osjećaj opreza. Naglo sjedne, teško dišući i bijesno gledajući Lewisa. Pokraj njega Svlvia je ostala blijeda i ukočena.Sasvim neočekivano Oberholler je prekinuo napetost. Trljajući prozor iza sebe svojom glatkom bijelom rukom, on proviri napolje.43— Hej — reče mirnim glasom koji je lijevao ulje na uzburkanu vodu — snijeg više ne pada. A i vjetar popušta. Nemojte zaboraviti, Herr Ed-ler, sutra ćete mi učiniti čast da mi date sat. Mislim da ste rekli u deset sati? Zapisao sam to u svoju knjižicu.Edler je nešto progunđao. Sagnuvši se nad tanjur požurio se da završi večeru, govoreći nešto uzbuđeno Svlviji tihim glasom.

Page 9: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Fraulein Rudi tiho uzdahne i opusti se. Bila je razočarana što se svađa tako brzo stišala, no nije to pokazivala. Gaseći opušak svoje pete cigarete, ona se nasmiješi Lewisu.— Time je moja večera završena. Sada ću za desert malo zasvirati.Navije gramofon uvježbanim pokretom, izabere ploču iz albuma koji je ležao pokraj nje i pokrene napravu. U napetu, mrzovoljnu atmosferu sobe uđu zvuči Chopinovog Posmrtnog marša.— Lijepo! — Rudi se nasmiješi Lewisu. — Zar nije lijepo? To je moj najdraži komad.Dok je još govorila, Edler skoči. — Znate da ne trpim tu prokletu ploču! Ako je nastavite svirati, jednog ćete je dana naći slupanu! — Bijesno se okrene, tada preko ramena reče Svlviji:— Idem u svoju radionicu. Naći ćeš me tamo kad završiš. — Okrene se i izađe iz prostorije.44Nakon njegovog odlaska zavladala je šutnja, jer je Fraulein Rudi skinula ploču s gramofona. Lewis se nagne prema njoj.— Ponovno je zasvirajte — reče tiho. — I meni se sviđa.— Zbilja? — Njeno se blijedo lice ozari. Navije napravu i ploča se odvrti do kraja.Lewis je vidio da Svlvia očito nije u stanju pojesti ostatak večere. Napokon ona odloži vilicu i spremi se da ustane. To je bio čas na koji je dugo čekao. Kad je ustala, i on ustane. Slijedio ju je i dostigao u uskom prolazu koji je vijugao prema sporednom ulazu Gasthofa.— Gospođice Ullwin — rekao je — želio bih s vama govoriti.Kad je izgovorio njeno ime, ona se naglo okrenula i suočila se s njim, pritiješnjena uza zid prolaza. Disala je ubrzano i s naporom.— Zašto me slijedite?— Ne bojte se. Želim vam pomoći.— Nije mi potrebna vaša pomoć. Zašto ste me oslovili u vlaku? Zašto ste došli ovamo?— Vi ste u neprilici. To mi je jasno. U to sam uvjeren.45Njegov ton, miran i prijateljski, izazvao je suze od kojih se gušila dok je govorila.— Nemate pravo da se miješate u moje stvari, nemate apsolutno nikakvog prava. Ako mi želite pomoći kako tvrdite, molim vas da onda odete odavde. Otiđite odmah sutra ujutro.On je ozbiljno potresao glavom.— Neću otići dok ne sredim vaše stvari. Čini mi se da je to posao za koji sam se spremao čitava života. A ima mnogo toga što želim doznati prije nego što odem. Među ostalim želim doznati nešto o Karlu. Tko je on?Ona ga je netremice promatrala. Odlučno udahne punim plućima. Tada reče:— Karl je dobar momak, najbolji na svijetu. Mi smo zaručeni.Zurio je u nju, isprva jedva shvaćajući što govori. Činilo mu se kao da ga je udarila među oči.— Molim vas otiđite — ponovila je onim istim žarkim šapatom. — Jedino što vas molim jest da odete. Na taj način možete mi najbolje pomoći.Zatim, prije nego što je mogao odgovoriti, ona otrči hodnikom prema sporednom ulazu i nestane.46Lewis je časkom ostao promatrajući golu plohu vrata kroz koja je prošla. Savladao je grozničav poriv da pođe za njom, okrenuo se i polako se uspeo stubama do svoje sobe.Karl, njen zaručnik — ta ga je misao pekla.Dok je tako stajao gorko razmišljajući, padne mu u oči promijenjen položaj stvari u njegovu kovčegu. Sagne se i brzo pregleda sadržaj. Ništa nije nedostajalo, ipak je vidio da je kovčeg bio detaljno pretražen.Uspravivši se ogleda se po sobi, držeći svijeću visoko, tako da je njeno svjetlo padalo na najtamnije uglove. Tog časa, dok je stajao jasno ocrtan, začuje se oštra lomljava stakla i udaljen prasak. Osjetio je zvižduk zrna dok mu je prolazilo pokraj uha i zabilo se u zid iza njega.U jednom je času kleknuo i zatvorio teške prozorske kapke. Tada je ustao i brižno ih za-mandalio. Prosudio je da je hitac došao iz daljine od najmanje dvije stotine metara. Dobar hitac, mrko je razmišljao. Kugla mu je promašila

Page 10: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

glavu za jedan centimetar. Možda će mu se kasnije pružiti prilika da čestita strijelcu. Bilo mu je jasno da sada ne može učiniti ništa. Da stane lutati po mraku među nanosima snijega na tom nepoznatom zemljištu, bila bi čista ludost.S napetim smiješkom na usnama prijeđe preko sobe i nožem iskopa kuglu iz mekog drva.47Prepozna Mauserovu municiju starog vojničkog tipa s mekim vrhom.Promatrajući spljoštenu tešku grudu olova na svom dlanu, mislio je: »Barem imam uspomenu na vrlo ugodan posjet. Ali ja ne idem kući. Još ne.«iliPETO POGLAVLJE48■"*Idući je dan osvanuo vedar i krasan. Probudi vši se rano poslije lakog sna, Lewis odmakne stolicu s kojom je privremeno podbočio vrata i otvori kapke koji su ga spasili prošle noći. Po ljepoti zora nije nimalo zaostajala za zorama koje je vidio na tropskim morima; nebo je posjedovalo finu prozračnost, planine sa snježnim perjanicama bile su obojene ružičasto od sunca na ishodu. Bilo je to jutro koje razgaljuje srce.Puneći pluća opojnim zrakom, osjećao je kako mu se vraća sigurnost. Situacija između Karla i Svlvije izgledala mu je manje strašna, manje nepopravljiva. Iza toga je bilo nečega što još mora otkriti... Obrijao se, obukao je džem-per, debele hlače i čvrste cipele, tada je sišao na doručak.U blagovaonici nije bilo nikoga osim Heinri-cha, njegova kočijaša i male služavke Anne.51Heinrich, zaposlen šalicom kave i pola štruce raženog kruha, ovog je puta bio dobre volje. Kad mu je Lewis sjeo nasuprot, dok mu je Anna iznijela kavu i kruh, kočijaš se nasmiješi.— Vraćate se sa mnom? — Glavom kimne prema prozoru kroz koji su se vidjele saonice s već upregnutim konjem kako stoje čekajući.— Drugiput — odgovori Lewis.— Bolje da pođete sada — Heinrich se kesio pijući kavu. — Ovdje možete pasti s kakvog brda. Možete nastradati.— Ja volim padati s brda — odgovori Lewis režući komad kruha. — A ne nastradam tako lako.Ponovno Heinrich proizvede zvuk kao da se zagrcnuo koji mu je služio kao smijeh. Ali kad je Lewis nastojao doznati od njega nešto više, lice mu ponovno poprimi svoj stari izraz seljačke lukavosti. Ako je bilo nečega što je mogao reći, očito to nije namjeravao kazati. Ali Lewis je ipak osjetio da bi mu kočijaš mogao kasnije biti koristan. Kad je ovaj ustao da ode, Lewis mu stavi u ruku još novaca preko dogovorene plaće.— To je za slučaj da vas pozovu da dođete po moju lješinu.Zadovoljan novcem i šalom Heinrich se kuglao od smijeha. Kad se oporavio, izjavio je:52— Vi ste širokog rukava, Herr Amerikanac. Ali budite oprezni. Možda će vaša šala ispasti istinitija nego što mislite.Kad je završio doručak i kad je Heinrich otišao, Lewis odluči da se vrati u svoju sobu. Smatrao je da bi njegova prisutnost tu dolje mogla usporiti normalan razvoj događaja. Zbog toga se ponovno popeo na kat i smjestio se da promatra sa svog prozora, s kojeg se pružao idealan pogled na dvorište gostionice i na sve prilaze.Dugo se vremena ništa nije dogodilo, osim što su se Heinrichove saonice polako smanjile i nestale. Ali oko deset sati izađe Edler, u pratnji Oberhollera. Čovječuljak je imao svoj sat skijanja i prema izgledu Karlova lica, instruktor nije imao nimalo volje da održi taj sat. Ipak, ma čime se bavio za slobodna vremena, njegov položaj ovdje zahtijevao je stanovite obične dužnosti. Njih su dvojica ušla u baraku koja je bila Edle-rova radionica, pojavila se ponovno sa skijama i krenula prema nižim obroncima zapadno od Gasthofa.Prođe pola sata. Lewis se gotovo pomirio s neuspjehom kad se ravno ispod njega pojavi Svlvia. Žilama mu prostruji naglo uzbuđenje. Pažljivo ju je promatrao dok je prelazila dvorištem prema spremištu za skije, izabrala svoje ski-

Page 11: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

53je sa stalka ispod strehe i brzo ih pričvrstila na noge. Tada je preko ramena prebacila torbicu, brzo se ogledala kao da se želi uvjeriti da je ! nitko ne promatra i nestala iza ugla barake.Lewis je odmah bio na nogama. Nedvojbeno je izgledalo da Svlvijin odlazak ima neki sasvim određen cilj. Želio je doznati koji je to cilj. Trebalo mu je samo pola minute da sjuri niz stube do Edlerove prazne radionice. Kraj prozo-ra je bilo složeno nekoliko pari skija. Lewis je izabrao odličan par trkaćih skija, prilično uskih, od one norveške vrste kakvu je uvijek upotrebljavao u Kanadi. Činilo mu se da su to vlastite Edlerove trkaće skije, jer su po duljini odgovarale baš čovjeku njegova rasta. Nije razmišljao o moralnosti takva prisvajanja. U hitnosti i uzbuđenju tog časa nemoralnost njegova čina davala mu je nov podstrek. Obračun može doći kasnije.Sa skijama na nogama, s dva lagana bambusova štapa u rukama, s vunenom trakom, koju je našao na klupi, oko čela, krenuo je na put. Prožimala ga je struja fizičkog ushićenja dok su rubovi njegovih skija zagrizli u prhku površinu pršića. Bio je vješt trkač na skijama, stručnjak u toj teškoj vještini. Njegovo vitko, čvrsto tijelo, bez grama prekomjerne težine, bilo je kao stvoreno za ove vrtoglave visine.Svlvia je već imala prednost od oko dva kilometra, vozeći ravno prema vrhu kose. Očito jojise toliko žurilo da se nije ni jednom osvrnula. Ipak je smatrao pametnim da joj ne izlazi na vidjelo. Krenuo je više gore uz planinu. Uspon je bio težak, čak i opasan. Ali na taj je način između njih stalno bila uzvisina.Prvih pola sata Lewis se kretao tim gornjim usporednim pravcem; zatim, neočekivano, zasljepljujući, prešao je posljednju kosu i pred njim je pukla liticama okružena visoravan, veliko bijelo more snijega, pružajući kilometrima svoj valovit i vjetrovit obris. Daleko ispred njega, poput tamne mrvice, poput lastavice koja klizi tom bijelom pustoši među planinskim vrhovima, bila je Svlvia. Dok je još gledao, zaslanjaju-ći oči rukom, ona je nestala na obzoru.Velikom brzinom krene za njom. Kompas mu nije bio potreban. Njeni su tragovi tekli jasno i ravno u djevičanskom snijegu. Prođe pola sata — čitav sat. Što je dulje trajao taj lov, to ga je jače obuzimalo uzbuđenje. Iznenada mu srce poskoči. Zavoj u valovitom snijegu otvori pred njegovim očima konačni vidik; i tamo, usađena pokraj posljednje strmeni ove ničije zemlje, stajala je drvena kolibica. Svlvijini su tragovi vodili prema njoj. Lewis dugo i duboko udahne. To je, dakle, njeno odredište, cilj njene strelovite vožnje.Oprezno krene prema kolibi. Dok joj se približavao, vidio je da je to primitivna brvnara od5455borovine, istrula i klimava — alpska koliba iz nekog prošlog vremena. Iako očito dugo vremena zanemarena, sada je nesumnjivo bila nastanjena, jer je iz zarđalog dimnjaka izlazio tračak dima.Za posljednjih deset metara svog napredovanja Lewis skine skije i uspravno ih zabode u snijeg. Tada se polako približi sićušnom prozoru kolibe. Da, bila je tu. Sjedila je za grubim stolom, njena je torba bila otvorena i u njoj se vidjela hrana: hladna kokoš, dva hljeba kruha, nekoliko naranača i jabuka. A nasuprot njoj bio je neki postariji, ćelavi muškarac, sklon gojaznos-ti, gotovo dostojanstvenog izgleda. On je dobroćudno slušao nešto što mu je govorila, od vremena do vremena klimajući glavom, a pogled mu se otkradao prema hrani.Lewis nije imao nikakve želje da izigrava špijuna. Naglo se okrene od prozora, krene prema vratima, otvori ih i uđe u kolibu.Zastavši u govoru, Svlvia se naglo okrene i zabulji u njega a zjenice joj se raskolače. Zajapurena od brze vožnje, dok je džemper oblikovao čvrstu liniju njenih grudiju, nikad nije izgledala ljepša. Časkom je vladala šutnja.— Vi! — rekla je. S gestom očajanja ona se okrene svom sugovorniku. — Oče, to je on, onaj čovjek o kojem sam ti govorila.56Starčeve su oči počivale na Lewisu s prijaznom, vlažnom dobrodušnošću. Iza te dobroduš-nosti moglo se tek naslutiti pažljivo promatranje. Ali to je bilo uspješno sakriveno, čak s humorom, onim blagim, srdačnim patrijarhalnim izgledom. Pruži ruku uz smiješak dobrodošlice.

Page 12: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

— Gospodin Merrid? — reče. — Da, da, mislio sam da to morate biti vi. Upravo smo ovog časa govorili o vama. Dozvolite mi da se i ja vama predstavim. — Uspravi se s patetičnim dostojanstvom. — Ja sam profesor Ullwin, do nedavno iz Heidelberga.Lewis stisne pruženu ruku — bila je vlažna i mekana. — Drago mi je što sam se s vama upoznao, gospodine.— Hvala, hvala, moj dragi mladiću. Vaša spontanost veseli moje staro srce, Svlvia mi je pripovijedala, ako mogu bez uvrede iznijeti predmet našeg razgovora, nešto o vašoj želji da nam pomognete u našoj sadašnjoj nevolji — o želji o kojoj, premda je ona možda pokazala donekle prirodnu sumnjičavost, ja, sa svoje strane, nisam nesklon da raspravim. Ali, jao, ja zaboravljam na dobro ponašanje. Sjednite, molim vas. Mogu li vam ponuditi kakvu laku zakusku. Naše su zalihe ovdje vrlo skromne. Ali samo se izvolite poslužiti sa svime što imamo.57Lewis sjedne, odbivši ponuđenu hranu. Premda je Svlvijino držanje ostalo ukočeno, kod profesora je bilo nečeg privlačnog, prave kulture koja je prevladala sladunjavost njegova govora.— Čujem da ste vi Amerikanac, gospodine Merride, koji putuje iz zabave ovom jadnom neprosvijećenom zemljom. Kako vam zavidim na vašoj slobodi da dolazite i odlazite, »ta dragocjena sloboda« kao što je pisao pjesnik Cowper. Ali da se vratimo na naš razgovor. Oprostit ćete mi ako budem jeo dok govorim. Zbog jučerašnje oluje moji su obroci bili donekle manje redoviti i ograničeniji nego što bi čovjek mogao poželjeti. Sylvia, draga moja, žao mi je što nisi mogla naći boljeg voća od ovoga. Ovo je jadno! — Do-bacivši kćerci ovu posljednju primjedbu svadlji-vim tonom, počeo je fino guliti jednu naranču i nastavio: — Ja sebi utvaram, gospodine Merride, da znam suditi karaktere. Za mene ljudi nose svoje putnice na licima. Zbog toga, ma kako se to moglo činiti naivno, spreman sam da se pouzdam u vas. — Svečano zastane i krajnje patetičnim glasom izjavi: — Gospodine Merride, želim vam kazati da sam ja bjegunac.Zavladala je šutnja. Profesor stavi krišku naranče u usta, ozbiljno ju stane žvakati, tada se tužno nasmiješi Lewisu.— Žrtva je možda bolja riječ, gospodine Merride — žrtva sadašnjeg političkog režima.58Kazao sam vam da sam profesor. Donedavna sam imao katedru za englesku književnost na hajdel-berškom sveučilištu. Ah, to su bili sretni dani dok je moja ljubljena žena još bila na životu, dok smo večerima šetali uz mirni Neckar, sa Svlvijom, našim čedom, tada jedva do koljena, pokraj nas na tratini. Bio sam, ako to mogu kazati, voljen i poštovan od svojih studenata, poznat i istaknut po svojoj širokogrudnosti, po liberal-nosti svojih ideja. Ali jao, ljudska je sreća prolazna! Taj liberalizam, taj humanizam nije pri-hvatila sadašnja vlada kad je došla na vlast.Na tom mjestu Svlvija napravi uzrujano pokret prigovora.— Oče, ali zašto moraš ...On je ušutka prijekornim pogledom.— Kao što sam rekao kad me je kćerka prekinula — dolaskom totalitarne države, moj je život postepeno postao nepodnošljiv, i napokon su me natjerali da se povučem iz službe time što je, ako mogu upotrijebiti taj izraz, raspisana u-cjena na moju glavu. Moja draga Svlvia, koja je cijelo vrijeme bila moj glavni oslonac i potpora, pobjegla je sa mnom u Miinchen. Tamo su posumnjali na nas i uhapsili nas, ali sretnim smo slučajem uspjeli pobjeći i doći do ovog zabačenog mjesta, gdje smo, za boljih dana, ja i moja59kćerka dolazili svake godine na skijanje i gdje je ona doista sretna što ima mnogo divnih prijatelja.Ponovno zastane i šireći ruke nastavi u krasnom i impresivnom retoričkom stilu: — Gospodine Merride, sada su već gotovo tri tjedna što ja, čovjek kulturan i na položaju, vegetiram u ovoj gnusnoj kolibi, živeći od ono malo hrane koju mi mogu donositi moja kćerka i Herr Edler, živeći poput kakvog kriminalca. Pitam vas, iskreno i otvoreno, moj dragi mladiću, da li time ne dobijam vaše simpatije?Lewis je promatrao tog čovjeka, koji se, usprkos svojoj gojaznosti, svojoj otrcanoj odjeći, svom debelom bijelom neobrijanom licu, držao sa stanovitim teatralnim dostojanstvom. Lewis se u času ponovno sjeti svega onoga što je

Page 13: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Steve Lennard bio rekao o političkim bjeguncima i o užasima koncentracionih logora. Polako reče:— Čini mi se, gospodine, da ste bili vrlo loše sreće. Zar ne možete stupiti u vezu sa svojim konzulom?Profesor potišteno slegne ramenima.— Službena intervencija, moj dragi mladiću, jest fatalna greška prognanikova. Ona bi vrlo lako postala moja smrtna osuda. Ne bi me spasila od hapšenja. I vama je svakako jasno što se može dogoditi preko noći u tim zatvoreničkim logorima — gumena palica — kugla u leđa —60sveobuhvatno objašnjenje »ustrijeljen pri pokušaju bijega!« Ne, ne. U ovoj stvari moram se oslanjati sam na sebe i na hrabrost i razboritost mojih prijatelja.— Što onda namjeravate učiniti? — upita Merrid.Profesor se nagne preko stola, ali brzo ispravljajući svoju preveliku gorljivost, ponovno se blago nasmiješi.— Namjeravam otići odavde, dragi gospodine Merride. Više ne mogu oklijevati. Ne radi se o neudobnosti — to bih mogao podnijeti; ali ako ovdje dulje ostanem, mreža će se zatvoriti a ja ću biti u njoj. Zbog toga moram prijeći švicarsku granicu. Kad jednom stignem tamo, ostalo je lako. Za nekoliko dana mogu biti u Parizu. Ja ću, ukratko, biti slobodan. Ali prvo, taj prijelaz u Švicarsku, to je stvarna poteškoća, stvarna opasnost. Herr Edler, vrlo plemenit mladić, koji je, kao što vjerojatno znate, zaručen za moju kćerku, sastavio je plan. Namjeravamo da ga odmah provedemo u djelo. Zbog toga je vaš dolazak tako bogodan. Zbog toga se moram potpuno prepustiti vašoj dobroti.Prije nego što je Lewis mogao odgovoriti, Svlvia se nagne naprijed i molećivo dotakne profesorovu ruku.— Oče, ne možeš u to umiješati gospodina Merrida. Molim te. Sami ćemo se snaći. To je61previše — oh, previše je opasno za njega da nam se pridruži.— Čini mi se da je jednako opasno ako vam se ne pridružim — reče Lewis. — Prošle me je noći netko gotovo pogodio puščanom kuglom.Profesor se nasmije ispričavajući se.— Bojim se da je to mogao biti Karl. Glupan! On je na sve spreman da bi nas obranio. Za boga miloga, neka vas to ne odvrati od vaše namjere da nam pomognete.— Baš suprotno — reče Lewis hladno — to mi je pomoglo da donesem odluku. Odsada vam stojim na raspolaganju.— Moj dragi mladiću! — žarko poviče profesor. Napola se digne, i stiščući Lewisovu ruku s obje svoje, podigne oči prema nebu. — Znao sam čim sam vas ugledao da vas je Nebo poslalo da nam pomognete!Lewis se oslobodi vlažnog i ljepljivog stiska što je brže mogao. Premda mu se starac svidio, njegova slatka blagorjecivost imala je lažan prizvuk. Ono što je namjeravao učiniti, učinit će za Svlviju i ni za kog drugog. Instinktivno se okrene prema njoj.— Hoćete li se i vi rukovati? — zapita — budući da ćemo biti ortaci?— Učinit ću to zbog oca! — Kad je uzela njegovu ruku, on primijeti da djevojka dršće, i62da joj je u očima izraz napaćenosti i srama. Dok ju je gledao, suza joj poteče niz obraz.To profesor nije vidio. Zadovoljan što će mu Lewis pomagati on se, uz zvukove koji su govorili o zadovoljstvu, latio svog ručka.63ŠESTO POGLAVLJEKad su se gosti sakupili na večeri u Gasthof u, Edler je bio vrlo mrgodan. Očito su mu rekli o onome što se dogodilo tog dana. Zgrbljen nad svojim tanjurom šutio je za vrijeme cijelog obroka. Možda zbog Edlerove povučenosti ostali su imali priliku da slobodnije govore. Naročito je mnogo brbljao Oberholler. On je potanko opisao svoj sat skijanja tog jutra; tada se obratio Le-wisu sa svojim povjerljivim smiješkom.— A gdje ste vi, prijatelju, bili cijelog dana?— Malo ovdje, malo ondje, lutajući naokolo. Oberhollerov smiješak postane još širi: — Toste već ranije kazali. Neprestano lutate ovamo--onamo. Dok ste tako lutali ovog jutra, da li se što zanimljivo dogodilo?

Page 14: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Lewis okrene bezizražajno lice prema Ober-holleru. — Što mislite da se moglo dogoditi, Herr Oberholler?— Nikad se ne zna. — Oberholler se prijateljski nasmije. — U ovim se planinama događaju čudne stvari.— Slijedeći ću puta budno paziti — reče Le-wis ozbiljno. — I ako naiđem na što neobično, obavijestit ću vas.— Tako treba, to je dobro. — Mali trgovački putnik udari u smijeh. — Čak i ja budno pazim. Nevjerojatno je kako budne oči odvraćaju čovjekove noge od neprilika.Fraulein Rudi nešto izusti što je zvučalo kao uzdah. — Ja bih voljela uputiti svoje noge prema neprilikama. Zar neće nitko plesati večeras? — Pogledom prijeđe po društvu. Izgledala je umorna i bolesna. — Imala sam vrlo loš dan. Nikoga nije bilo. Ni žive duše za razgovor. Kako bi bilo da se poslije večere malo pozabavimo?Frau Schatz mrko podigne pogled sa svog tanjura. — Kad pojedem, idem spavati.— Naravno — uzdahne Rudi. — Karl, možda ste vi raspoloženi za ples?Kad je Edler mrzovoljno progunđao niječan odgovor, ona se obrati Lewisu. — Vidite, nitko ne želi plesati. Baš šteta. Ali da razmislimo. Možda biste htjeli igrati karte — na primjer pike? Volim igrati pike.Lewis letimično pogleda Edlera. Reče ljubazno:68— Žalim, Fraulein. Možda drugi put.Rudi slegne mršavim ramenima, zapali novu cigaretu, tiho zakašlje kad povuče dim. — Što da se radi? — upita blago. — Vrlo je dosadno polako iskašljavati vlastita pluća. — Izgledala je tako izgubljeno da Svlvia, pokrenuvši se iz svoje vlastite nepomičnosti, ponudi:— Ja ću s vama odigrati jednu partiju, Fraulein.Rudijino upalo lice živne. — Vrlo ste ljubazni, draga moja. Hajde da brzo nađemo karte— prije nego što Frau Schatz počne hrkati.Kad su počele igrati, Edler ustane i bez riječi izađe. Minutu kasnije Lewis pođe za njim. Dva se muškarca sastanu u radionici učitelja skijanja.— No — reče Edler gledajući mrzovoljno— čini se da vi ipak tražite neprilike.— To sam vam rekao.— Onda ću vam kazati da se nalazite na pravom mjestu da ih nađete. Danas sam popodne bio kod Ullwina u njegovoj kolibi. Da budem jasan: on želi da vi pođete s nama; ja to ne želim.Lewis se nasloni na radni stol. Edler ovo ga je držanje, s njegovom oholom drskošću, razljutilo. Ali brižno je sakrio svoje osjećaje. Mladi Švicarac sa svojom grubom nadutošću, pouzdanjem u svoju snagu, predstavljao je tip čovjeka69kakvog je Lewis već mnogo puta sretao i s kakvim je uspješno izlazio na kraj.— Neke stvari morate znati — Edler nastavi istim drskim tonom. — Prvo i prvo, radi se o Svlviji. Kad stari stigne u Švicarsku, mi ćemo se vjenčati.— Želite li da vam unaprijed čestitam? — reče Lewis nemarno.Edlerovo lice plane. — Želim da pripazite što radite. Ja se ovim poslom ne bavim iz zdravstvenih razloga. On je vrlo opasan i nije potrebno da ga činite još opasnijim time što mi nastojite podvaliti.— Znači da je opasno? — nezainteresirano reče Lewis.— Više nego opasno. Ullwina traže; traže ga uporno. Dosad smo imali sreću. Nitko ne zna da je ovdje. Još ne. Ali svakog časa očekujem neprilike. — Bijesno pogleda Lewisa. — Jučer sam mislio da ste došli po njega.— Zbog toga ste na mene pucali?Na Karlovu se licu pojavi kiseo smiješak. — Tko je pucao? Ja sam do grla upleten u ovaj posao. Može lako doći do još žešće pucnjave prije nego što ga završimo. Sad shvaćate?— Koliko mi to dozvoljava moja ograničena inteligencija.70— Onda još malo napregnite svoju inteligenciju. Sutra navečer ćemo pokušati. Možda će čovjek poput vas ipak biti koristan. Stvar, znate, neće biti laka.— Ja ne volim kad su stvari lake.Karl se ponovno neprijatno nasmiješi. Iz džepa izvadi komad voska za skije i počne risati na glatkoj površini radnog stola. — Pazite! — reče

Page 15: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

zapovjednički. — Ova crta, to je švicarska granica. Ova druga crta, gore, to je njemačka granica. Mi smo ovdje, u ovom kutu, u planinama između te dvije granice. Postoje dva načina da prijeđemo granicu. Gornji put i donji put. Do-nji put je jednostavan: granica se prijeđe kod mjesta koje se zove Breintzen a tada ima sedamdeset kilometara po udobnom putu do Ziiricha. Vrlo jednostavno! Nezgoda je u tomu što je previše jednostavno. Svaki policajac na svakom lakom putu pazi na Herr Ullwina. A u Breintzenu ima više policajaca nego kuća. Gornji put nije jednostavan. To je najgori uspon u ovim planinama. Taj put znači popeti se preko Kriegeralpa putem kojim se usuđuje poći malo ljudi. To isto tako znači da ćemo na put krenuti noću. Kad stignemo do granice, ako prije toga ne poginemo, stražari neće biti tako budni, i mi smo začas na sigurnom u švicarskoj.71— Znači li to da je to vaš plan?— Da. Za sutra navečer. Čekali smo mjesec. Potreban nam je ako ne želimo slomiti vrat. Ali više ne možemo čekati. Doskora će početi puhati fen, topli vjetar koji pokreće lavine. Volite li vi lavine, Herr Amerikanac?— Ništa mi nije milije.Edler se prezirno nasmije. Lewis je živo želio da ga tresne po bradi zbog njegove nadutosti.— Vidjet ćemo kako će vam se dopasti Kriegeralp. Prije nego što s vama budem gotov, možda ćete izgledati malo drukčije.Dok je govorio, vrata se otvore i Svlvia se pojavi na pragu. Čekajući, s rukama opuštenim niz tijelo, malo pogurena, nije gledala nijednog od njih, kao da su joj oči zamućene teškom brigom.Kad ju je ugledao, Karl živne. Krene naprijed, obuhvati je rukom oko struka s naglašenom nježnošću. Gledajući Lewisa čitavo to vrijeme, reče nježnim glasom:— No, draga, jesi li dobila partiju?— Ne — reče Svlvia čudnim glasom. — Na žalost, izgubila sam.SEDMO POGLAVLJE721Naredni dan, siv i mučan, sporo je prolazio. Kad je pala noć, mjesec je sjao na prekide jer su ga sakrivali oblaci. Lewis je osjećao da oluja nadolazi dok je u osam sati prelazio vjetrovitim dvorištem i ušao u spremište za skije. Osam sati je bilo dogovoreno vrijeme. Karl je već bio tamo, pomažući Svlviji da na skije pričvrsti tuljanove kožice koje sprečavaju klizanje nizbrdo na strmim padinama. Izgledao je neobično napet. Kad je Lewis došao, dobacio mu je mrk pogled.— Zakasnili ste.Lewis ne obrati pozornost na njegove riječi. Olako reče:— Vjetar postaje sve jači. Jeste li vidjeli nebo? Meni ne izgleda jako povoljno.— Ništa ne izgleda povoljno — zareži Edler — onome koji ne želi poći.75— Nadam se da znate što radite. Ali, što se mene tiče, uvjeti mi izgledaju nepogodni.— O tomu ja odlučujem — reče Karl. — Idemo — usprkos svemu.Lewis nije dalje prigovarao.Uspravljajući se, nakon što je uredio skije, nasmiješi se umirujuće Svlviji. Ona mu ne odgovori smiješkom. Ipak ovog puta nije izbjegla njegov pogled. Promatrala ga je a zatim rekla:— Lijepo je od vas što ste došli. Nama je pomoć i te kako potrebna — za mog oca na visokom prijelazu. On je na skijama težak i nezgrapan. Ali još ni sada nije prekasno da se vratite.Lewis ne odgovori. Ali smiješak mu je ostao na usnama. Ona odvrne glavu.Krenuli su u koloni po jedan s Karlom na čelu. Kao što je Lewis bio predvidio, na kosi ih dočeka jak vjetar. Ali Karl odredi bijesan tempo. Probijali su se brzo naprijed, i do deset sati stigli su do kolibe.Tu ih je profesor očekivao, umotan u težak kaput i šal, a na njegovu blijedom i plosnatom licu bio je blag a ipak prestrašen smiješak.— Dragi moji mladići! — reče oduševljeno. — I moja najdraža Svlvijo. To je istinska odanost. Vidite da sam spreman, ja jadni bjegunac.76 \Moja je bijedna koliba spremljena i pometena, moja lampa potkresana a ja spreman.

Page 16: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

— Ne možete ići u tom kaputu — reče Karl. — Ovo nije nikakav turistički izlet.— Ali, dragi moj dobri Karl, bojim se da će mi u planini biti hladno!— Pa onda će vam biti hladno! Bolje to nego da iščašite nogu i padnete u kakvu pukotinu u ledenjaku.Profesor je izgledao tako neutješan da je Le-wis osjetio grižnju savjesti. Dok je stari čovjek naporno svlačio kaput, on pruži ruku.— Dajte da ga ja ponesem. Nije mi uopće težak. Privezat ću ga na svoju naprtnjaču.Karl bijesno pogleda Lewisa, gunđajući nešto. Ode do prozora i pogleda napolje. Premda je vjetar zviždao oko kolibe, nebo se načas razvedrilo.— Zašto gubimo vrijeme? — Namršteno pogleda profesora koji je, pošto je predao kaput, stajao s debeljuškastim rukama sklopljenim na trbuhu. — Želite li možda večeru od sedam jela prije nego što krenete? Ili možda čekate na delegaciju da vas pozove natrag u Heidelberg?— Ne, dragi mladiću — odgovori profesor neočekivano pokornim glasom. — Ja čekam zbog sasvim drugog razloga. Nadam se da se mogu kratko molitvom obratiti svom Stvoritelju. Mi77se spremamo na opasan poduhvat. Zamolimo dragog Boga da ga blagoslovi kako bi sretno svršio.Bio je to čudan, zbunjujući prizor. Dok su licemjerne riječi glatko tekle sa starčevih usana, Lewis je protiv volje osjetio kako ga obuzima osjećaj nelagodnosti. Da li je to bio iskren žar ili puka lakrdija? Nije mogao razabrati. Svlvia je slušala s potištenim i nesretnim izrazom na licu. Ali Ullwin je bio sav zanesen a suze su mu curile iz očiju u svjetlucavom žaru. Konačno završi. Usekne se.— Vodite, prijatelju — reče glasom svetačke rezignacije. — Sto se god dogodilo, ja sam sada spreman.Lewis uzme jedan konopac koji je ležao na stolu. Karl uzme drugi i omota ga oko ramena. Kad su izašli jedan po jedan iz kolibe, započne opasan dio njihova poduhvata.Poprečni put kojim su namjeravali krenuti vodio je preko sjeveroistočnog dijela Krieger-alpa. Isprva su se strmo penjali do kraja donje kose, tada su prešli dugačko sedlo leda pokriveno tankim slojem snijega. Puni mjesec još je uvijek svijetlio jasnim sjajem, tako da je bilo svijetlo kao po danu. Lewis je shvatio u kolikoj mjeri ovise o tom svjetlu. Iza i ispod njih ležala je koliba kao crn brodić na velikom prostranstvu bjeline. Iznad njih se dizao visoki vrhunac Alpa.78Otpočinuli su prije prvog glečera i zavezali se jedan za drugoga — Karl naprijed, zatim Svlvia, a iza njih Lewis i profesor. Onog časa kad je počelo uspinjanje glečerom, Lewis je shvatio zašto se Edler tako malo protivio tome da i on pođe. Profesor, kao što je Svlvia bila rekla, bio je nevješt skijama. Na plavom ledu on se teško vukao pozadi i Lewis ga je doslovno morao vući uz strminu.Bilo je to strahovito naporno. Lewis stisne zube, upotrijebi svaki atom snage da povuče onu težinu koja se za njim vukla na kraju konopa.Poslije prvog glečera došlo je malo olakšanje dok su klizili uskim zaravankom od leda pokrivenim nanesenim snijegom.Tada su se stali uspinjati na drugi glečer. Da bi to mogli izvesti, morali su skinuti skije i nositi ih na ramenu, što je predstavljalo dodatan teret. Mučno su se penjali. Karl, naprijed, zabijao je svoj cepin u led urezujući nogostupe na strmini. Sada su bili visoko, a vjetar, šibajući nazupčane vrhove, bijesno se obarao na njih.Nekih su deset minuta tako puzali. Tada, kad je došao najstrmiji dio uspona, mjesec se iznenada sakrije. Prije je njegova puna svjetlost nestajala na kratko vrijeme nekoliko puta. Ovaj put je bilo drukčije. Svjetlo je nestalo poput ugašene svijeće. Svi su zastali nepomično, poput ljudi koji su iznenada oslijepili. Svakome se u79duši pojavila sumnja. Ali ta je sumnja bila kratkotrajna. Osjetili su na obrazima blage dodire. Počelo je sniježiti.Čak s udaljenosti od dvadesetak metara Le-wis je čuo kako Karl psuje. Njegovi su vlastiti osjećaji bili gorki. Bio je svjestan toga što znači snijeg. Prokleti Karl, mislio je, on je morao znati kakvo je vrijeme ovdje. Polako

Page 17: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

napredujući u snježnom mraku, vodeći profesora kao konja za oglav, došao je do mjesta gdje je, u slabašnom skloništu koje su tvorile nadvijene naslage leda, stajao Edler sa Svlvijom.— Neće dugo trajati — rekao je Karl agresivnim tonom za koji je Lewis razabrao da je zapravo obrana. — S druge strane to je mnogo bolje. Pršić. Brzo ćemo prijeći granicu.— U međuvremenu bilo bi dobro da se sklonimo — reče Lewis mirno.Odveže profesorov kaput i s njim pokrije starca i Svlviju. Svi su čučali ispod ledenog krova. Bilo je vrlo hladno. Vjetar je parao ledenjakom poput oštrice noža. A snijeg je postajao sve gušći. Edler, glumeći bezbrižnost, pokušao je zapaliti cigaretu. Tri mu puta to nije pošlo za rukom. Progunđa kletvu i baci ugašenu šibicu. Još je uvijek bilo mračno. A pahuljice su se kovitlale brže nego prije.80Lewis pogleda Svlviju. Njeno je lice, jedva vidljivo u mraku, bilo upalo od hladnoće. Od dodira s njenim tijelom znao je da drhturi. Čeznuo je da uzme njenu ledenu ručicu u svoju. Iznenada reče:— Ovdje ne možemo više dugo ostati.— Ma nemoj! — reče Karl bijesno. — Ovdje ćemo čekati dok snijeg ne prestane. Onda ćemo nastaviti put.Lewis pogleda na svjetleći brojčanik svog sata.— Ovdje ćemo čekati točno još trideset minuta. Ako tada bude još uvijek padao snijeg, nećemo poći dalje. Vratit ćemo se.— Mi se ne vraćamo. Ovaj put moramo prijeći noću. Inače ne možemo prijeći granicu ne-primijećeni.— Možemo je prijeći kao lješine — upadne profesor cvokoćući zubima. — Moje su noge već smrznute kao led.— Ja nisam planinar; ja sam mornar — reče Lewis s hladnom odlučnošću u glasu. — Ali svakom čovjeku koji ima imalo mozga u glavi naša je situacija savršeno jasna: Ako ostanemo ovdje, smrznut ćemo se. Ako nastavimo put naslijepo u ovoj snježnoj mećavi, survat ćemo se u ponor. Ponavljam: ako se vrijeme ne razvedri, vraćamo se natrag u kolibu.81Nastane napeta šutnja. Lewis je opazio crveni bljesak u Edlerovu oku. Neko se vrijeme osjećalo da će uskoro doći do sukoba. Tada Edler progunđa nešto nerazumljivo, iskali svoje osjećaje na grudi leda koju udari teškom cipelom. Dvadeset i pet minuta kasnije Lewis ustane. Reče samo jednu riječ:— Natrag!Bio je to čudan preokret njihova prijašnjeg poretka. U jednom času krize, vodstvo je neosjetno prešlo na Lewisa. Karl, barem za sada, nije pružao nikakav otpor. Ostane pozadi šuteći dok je Lewis uređivao konopce i počeo se vraćati preko ledenjaka.Bilo je to opasno u mrkoj noći, dok je oko njih bjesnila zasljepljujuća snježna oluja. Ali Lewis je posjedovao mornarski osjećaj za smjer. Dugi sati na noćnoj straži izoštrili su njegov vid u mraku. Pravac je odredio prema vjetru. Još ga je više podsticala misao da Edler, tamo pozadi, sigurno želi da on skrha vrat.Sretno su sišli niz dvije ledene barijere, ponovno pričvrstili skije i krenuli preko sedla. Iznenada, dok je jurio preko novog snijega, Lewis osjeti kako kora pod njim popušta. Doviknuvši opomenu, odskoči što je jače mogao. Nekim ču-' dom se spusti na čvrst snijeg. Ali tog istog časa uže se napne poput tetive na luku. Čak i prije nego što je osjetio težinu, znao je da je Svlvia pala u pukotinu u ledu.82Instinktivno se baci naprijed. Dok mu je tijelo bilo nagnuto u suprotnom smjeru od pukotine, okrene se i čvrsto se odupre nogama. Tada stane potezati uže. Čuo je kako Edler viče s druge strane. Vikao je da je uže puklo i dovikivao zbrkane opomene i upute. Uopće nije na to obraćao pažnju. Svi su se njegovi napori frenetično usmjerili na to da izvuče Svlviju.Srce mu je divlje lupalo dok je ravnomjerno vukao uže. Znao je kakve su opasnosti naglog pada, naglog i neočekivanog udara o led tvrd poput kamena. Možda slomljen ud. Ili nešto još gore. Čuo je o sfcijašima koji su se survali i zatim bili izvučeni sa slomljenom lubanjom.Posljednji potez užeta izvukao ju je na površinu. Rastrgan nepodnosivim strahom, ispusti uže i obgrli je.

Page 18: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

— Jeste li ozlijeđeni?Bila je sasvim uz njega, bila mu je tako blizu da je mogao osjetiti blago nadimanje njenih grudiju. Njene oči, širom razrogačene i raširenih zjenica, gledale su u njegove. Tako su ostali ča-sak; zatim se ona naglim trzajem odmakne.— Ništa mi nije — prošapće a pogled joj se polako spusti. — Nije to bilo ništa.Prije nego što je mogao odgovoriti, Karl i profesor dođu do njih, zaobišavši pukotinu u ledu. Karl je jedva mogao govoriti od bijesa.83— Kog to vraga radite? Zašto niste pričekali mene. Zar ne shvaćate: Samo jedan korak i oboje biste zauvijek završili u pukotini.Lewis ne odgovori. Okrene se i opet krene na čelu, oborene glave, tražeći put preko sedla. Za pola su se sata spustili na visoravan. Nakon dva daljnja sata stigli su do kolibe. Već je stalo svitati. Bili su napolju cijelu noć, a rezultat toga bio je potpun neuspjeh.Profesor je bio potpuno iscrpljen. Poput pro-močenog snjegovića klone na stolicu. Lewis, dobaci vši mu brz pogled, zapali peć i stavi lonac s vodom. Nije bilo dovoljno goriva. Izađe iz kolibe da donese drva.U zavjetrini kolibe gdje su stajala drva on se sagne da pokupi nešto trešća kad iznenada postane svjestan da Edler stoji pokraj njega. On ga je slijedio. Lewis se polako uspravi. Karlov je izraz lica bio zao, zubi iskešeni, teško je disao.— Vi izgleda smatrate da ste glavni. Ali varate se.Lewis budno pazeći zaniječe glavom:— Ovog se puta ne varam.Umjesto odgovora Karl srne naprijed i žestoko zamahne prema Lewisovoj bradi. Bio je to primitivan premda snažan udarac. Lewis ga je primijetio i sagnuo se u stranu. Dok je Karlova šaka prohujala kraj njegova uha, mislio je bijesno, hladno, o ono dvoje u kolibi.84— Svladajte se — rekao je odlučno. — Nemojte se ponašati kao budala. — Ali Karl, sa sagnutom glavom i mašući šakama, nasrne poput bijesnog bika.Lewis ispusti drvo koje je bio pokupio i izmakne pred Švicarčevim nasrtom. On je točno znao kakva je to vrsta borbe. Tu je vrstu borbe poznavao savršeno, s njom se susretao mnogo puta u stranim lukama. Znao se tome suprotstaviti, bilo je to za njega upravo smiješno lako.Izbjegavao je svaki udarac koji mu je Karl uputio. To je radio tako lako kao da je mogao vidjeti kako udarac dolazi. Tada, kad se Švicarac okrenuo i ponovno nasrnuo, pričekao je svoj čas i onda ođapeo jedan brz i oštar aperkat. Zamah udarca nije bio dulji od dvadesetak centimetara, ali je imao brzinu rakete a i vrijeme kad je izveden bilo je precizno. Kad je njegova šaka udarila Karlovu bradu, težina njegova čitavog tijela dočekala je punu snagu Karlova nasrtaja. Uslijedio je kratak, oštar udarac. Izraz čuđenja pojavi se u Edlerovim očima. Sklizne na koljena i izvrne se onesviješten.Lewis protrlja zglobove šake o svoj vlažni džemper. Sagnuvši se uzme šaku snijega i počne njime trljati Karlovu šiju.— Hajde — reče mirno kad je taj počeo pokazivati znake života. — Nije vam ništa. Bila je85to samo mala nezgoda. Vratite se u kolibu kao da se ništa nije dogodilo.Karl je sjedio s glupim izrazom na licu; postepeno kao da mu je stalo svitati što se dogodilo. Časkom je izgledalo kao da će ponovno započeti borbu. Ali nešto ga u Lewisovim očima, ledeni sjaj koji nije bio u skladu s njegovim tihim govorom, smiri. Ustane i odšepesa u kolibu.Minutu kasnije uđe Lewis. Doskora je voda zakuhala i Lewis iznese na stol vrč vrelog ka-kaoa. Svaki je od njih popio šalicu vrele tekućine. Svlvia je imala napet, potišten izraz. Edler je šuteći kraj prozora podnosio svoje uvrede. Profesor je sjedio zamotan u pokrivač pokraj peći a njegova je mokra odjeća ležala u hrpi pokraj njega.Iznenada žestoko kihne. Zatim, dok je posi-zao za svojom vlažnom maramicom, stane se glasno tužiti:— Mislio sam da ću sada već biti u Švicarskoj. Zahvaljujući mojoj maloj pustolovini među ledenim sigama sada me je stala spopadati vrlo neugodna hunjavica. — Zastane. — Trebao bih uzeti kupelj od gorušice — samo što nemam

Page 19: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

kupelji — i naravno nemam ni gorušice. O bože — o bože! Vaš je kakao divan, Lewis, ali što sve ne bih dao za gutljaj viskija!Lewis je pokušao da osokoli starca. — Glavu gore, profesore. Nema nikakve koristi od toga86da postanemo malodušni zato što nam je ovaj prvi pokušaj propao. Moramo se sabrati i pronaći pravo rješenje.— Vi nađite rješenje kad ste tako pametni — reče Karl skidajući ruku sa svoje otečene čeljusti.— No, no, moj dobri Karlo — opomene ga profesor. — Molim vas da ne budete tako nagli. Na koncu konca ja sam onaj koji je najviše stradao. Dovoljno je zlo što je čovjek bjegunac. Ali da bude bjegunac s gripom — apciha! — nadila-zi moju izdržljivost.— Samo budite duhoviti! Budite najduhovitiji čovjek koji je ikad proizašao iz Heidelberga. To više neće dugo trajati. Ovdje se ne možete skrivati dulje od dva-tri dana. Potpuno sam siguran da će vas naći.Iznenada, u tišini koja je uslijedila nakon tih riječi, začuje se glasno kucanje na vratima. Svi se u kolibi ukoče. Lewis poviče:— Tko je?Kucanje se ponovi. Lewis otvori vrata. Kad je to učinio, vjetar ubaci dvoje ljudi u kolibu. Lewisu se otme povik. To dvoje bili su Steve Lennard i njegova sestra Connie.87OSMO POGLAVLJE— No! — U taj je jedan slog Connie sažela sve ono sestrinsko negodovanje koje je bilo dugo potiskivano. — Krasnu si stvar izveo, Lewis! Otići samo tako bez i jedne riječi! Nismo vjerovali da si ti napisao onu poruku. Mislili smo da su te pokupili nacisti...Karl, koji je zabrinuto promatrao pridošlice, iznenada se umiješa. Reče Lewisu:— Tko su ovi ljudi?— Moja sestra — i jedan stari prijatelj.— Kako su našli put ovamo — u kolibu? Na to pitanje odgovori Connie.— Gostioničar u Gasthofu nam je rekao da bismo vas mogli naći ovdje. On je progovorio — pošto ga je Steve malo obradio. Ali, Lewis, ti si onaj koji duguje objašnjenje ...91U nekoliko kratkih rečenica Lewis objasni situaciju. Kad je završio, Connie se vrlo živo obrati Svlviji.— Žao mi je, draga moja. Nisam imala ni pojma. Da ste nam to barem rekli u vlaku. Sve bismo bili učinili da vam pomognemo.Steve je gledao profesora kao da se nastoji nečega sjetiti. — Zar se nismo već negdje ranije sreli? — upita. — Vaše mi se lice čini poznato.— Ne, moj dragi mladiću, ne vjerujem da smo se već sreli.— Čudno, ali ... No, nije važno. Lewis, da čujemo kakve imaš planove.Lewis časkom namršti obrve. — Evo kako se ova situacija meni čini — reče. — Od ona dva puta koji vode preko granice pokušali smo jednim i nismo uspjeli. To znači da moramo pokušati drugim. Ali to znači i veću opasnost da nas uhvate, no i manju vjerojatnost da će profesor slomiti vrat.— Hvala, dragi mladiću — reče profesor skromno. — Dira me vaša briga za moje vratne kralj eške.Lewis nastavi:— Nema nikakve koristi od toga da putujemo u gomili. To je previše opasno. A kad krenemo na put, moramo putovati brzo. To znači da nam je potreban automobil, i to dobar. Ovo je92moj plan: Steve, ti i Connie nam možete pomoći. Vratit ćete se odavde, i to odmah, natrag u Beč. To je prvo. U Beču nabavite automobil, automobil s jakim motorom. S autom ćete neopazice doći u ovo malo mjesto na granici. — Iz džepa izvadi kartu koju je uzeo u Gasthofu i izravnavši je na stolu ispred njih položi prst na granicu. — Evo, tu je, Breintzen. Tu ćemo se sastati. To je mjesto udaljeno samo deset kilometara od Lache-na, zabačeno je i tu će nam se pružiti prilika da jurnemo preko granice.Steve lupi šakom po stolu. — Breintzen! Ja znam to mjesto vrlo dobro. To je malo veće selo, a na mostu je granični blok. Osim toga tamo imam i prijatelja.Lewis kimne glavom ne skidajući očiju s karte.

Page 20: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

— To bolje. Dok vas dvoje budete putovali tamo automobilom, mi ćemo ostali krenuti saonicama, ili čak pješice, napredujući u mraku. Tamo ćemo se sastati u dogovoreno vrijeme ...— A što zatim? — upadne Karl zajapureno. — I ja poznam Breintzen. Straža na mostu je utrostručena — na obje strane. A imaju postavljene i mitraljeze. Vi govorite da ćete se probiti. Himmel! Tu se ne bi provukla ni mačka sa sedam života.— Ne tako naglo — reče Steve. — U Breint-zenu ima više toga nego što vi mislite. Tu imam93vrlo dobrog prijatelja, Johana Schwartza. On ima trgovinu starinama a iznad nje drži nekoliko stanara. To je vješt momak; osim toga, znam da će za mene učiniti sve na svijetu. Pred dvije sam mu godine učinio uslugu. Priznat ću da on pomaže ljudima da prijeđu granicu. Tako, ako se sastanemo kao što Lewis kaže, ja ću vas prebaciti. A kad budete preko, treba vam samo dva sata do Zuricha.Profesor proizvede zvuk koji je izražavao ljubazan pristanak.— Divno, moj dragi mladiću — promrmlja blago. — Moram priznati da imam pouzdanja u taj novi plan. I uistinu ako trebam riskirati svoju nevrijednu osobu, više volim, poslije noćašnjeg doživljaja, da poduzmem taj rizik udobno.— To je znači odlučeno. — To je Connie neočekivano progovorila. — Uz jedan dodatak: Svlvia, iz raznih razloga, ide s nama u Beč.Zavlada šutnja.— Zašto bi Svlvia trebala ići s njima? — Karl se požali Ulhvinu. — Ona mora ostati i poći s nama.— I propješačiti sav onaj put do Breintzena! — reče Connie. — I to u mraku! Po snijegu! Ovako umorna! Nikako. Njoj je potrebna briga i njega. A to će i dobiti. — Zaštitnički rukom obgrli Svlviju.94— Ja nemam ništa protiv — rekao je profesor. — Tako dugo dok se ne sastanemo kako je dogovoreno u trgovini antikvitetima dobrog gospodina Schwartza u gradu Breintzenu. Kada po-prilici?Steve pogleda Lewisa.— Recimo sutra navečer u deset sati — odgovori Lewis.— U redu.Karl jednim pokretom izrazi svoje negodovanje. S licem mrkim od srdžbe i sumnje on se okrene prozoru, tada priđe Svlviji. Grubo reče:— Snijeg je prestao. Ako si umorna, kao što tvrde, vratimo se u Gasthof.— To je pametno — reče Connie živahno. — I ja ću poći. Želim doručkovati i malo odspavati. Naročito zbog toga što po podne putujemo u Beč.Karl duboko udahne, a tada odgovori prigušenim glasom:— Dakako, bit će mi vrlo drago da vas otpratim.Connie nije primijetila tu grubu ironiju. Pomagala je Svlviji da navuče svoj debeli džemper. Casak kasnije njih troje napuste kolibu.95g333 fiw>. tKad su otišli, profesor se umiljato nasmiješi Steveu i Lewisu, protrlja ruke, i ponovno se nasmiješi. — Gospodo, veliki je Tallevrand jednom rekao da je čovjekov najveći neprijatelj prazan želudac. Čini mi se da bismo trebali ne-što doručkovati. Ja sam to trebao ranije predložiti — reče smiješeći se. — Ali znajući stanje moje smočnice, ja sam uvidio — na moje beskrajno žaljenje — da možda ima dovoljno za trojicu, ali nikako nema dovoljno za šestero. Nuž-da, po riječima Ciceronovim, majka je razboritosti. — Dok je govorio, Ullwin ode do male kre-dence i poput vještog čarobnjaka iz nje izvadi, jedan po jedan, nekoliko predmeta. — Primjećujete, gospodo, da su moje zalihe doista mršave. Jedno jaje. Još jedno, premda nešto manje, jaje. Što je preostalo od vrećice brašna. Preostatak limenke kave. Bijedni ostatak maslaca. Da, moji99dragi mladići, imate potpuno pravo da izgledate potišteno. Ali tko zna? S vještinom i strpljivošću ja bih vas mogao još i iznenaditi. Možda vam nije poznata činjenica da sam u dragom starom Heidelbergu bio neka vrsta stručnjaka za tana-nosti plemenite kulinarske umjetnosti. Moje su salate bile

Page 21: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

glasovite na cijelom sveučilištu. Kakvi začini! Uvjeravam vas da su bile veličanstvene!Profesor se zaposli oko peći, lupajući jaja i praveći tijesto od brašna i jaja u posudi, sipajući kavu u lonac, smiješeći se i prijazno ih zabavljajući za to vrijeme. Uskoro je proizveo veliku hrpu vrućih palačinka i vrč prilično dobre kave. Čim je to bilo gotovo, privuče svoj stolac stolu i počne, velikom brzinom kušati proizvode svog kuhanja. Tek kad su mu usta bila dobro napu-njena, on ih ispričavajući se pozove:— Sjednite, gospodo, molim vas. Morate mi oprostiti moju nestrpljivost, koja je više posljedica početka prehlade nego apetita. Što kaže pjesnik Burns? »Hrani prehladu a izgladni proljev.« Ja se namjeravam držati njegovih uputa.Zajedno su stali doručkovati i nekoliko je minuta vladala tišina. Ali cijelo to vrijeme Steve je zurio u profesora a čelo mu je bilo nabrano zbog nemogućnosti da riješi neku zagonetku.— Znate, profesore — konačno izjavi — zbilja ste me natjerali da razmišljam.— Natjerao sam vas? — profesor dobaci Ste-veu pogled ispod obrva.— Ako nemate dvojnika, ja sam vas već negdje vidio. Mogao bih se na to zakleti. Ali ne znam gdje je to bilo.Profesor stavi posljednju palačinku u usta, obliže prste i nasmiješi se Steveu.— Moj dragi mladiću, nemojte se truditi. Zašto opterećivati nesigurno pamćenje. Potpuno sam siguran da postoje druge crte i fizionomije u krugu vaših znanaca koje naliče mom nevrijednom licu. Nos, ako smijem prilagoditi poznatu Shakespeareovu frazu, pod bilo kojim drugim imenom isto bi tako mirisao. Ali ako to nije moj nos, zašto bih to trebao priznati?Lewis, promatrajući ih, mogao bi se zakleti da mu je profesor potajno namignuo. Ako mu je doista namignuo, bilo je to samo trenutno treperenje očnog kapka. Onda je to nestalo i Ullwin nastavi, ljubaznije nego ikada: — A sada, moji dragi mladići, imamo još oko sat vremena prije vašeg odlaska u Gasthof. Što kažete — naravno samo pour passer le temps — na malu partiju karata?— Karte? — reče Steve. — Pa to i nije loša ideja. Kako bi bilo da zaigramo malo poker?100101— Poker — ponovi profesor blago. — No dobro! To je jedna od najstrašnijih hazardnih igara. Igrao sam je, moram, priznati, u rijetkim prilikama. Ali vi, g. Lennarde, mora da ste pravi stručnjak?— Pa mislim da ne igram loše.— Pa onda malo zaigrajmo — dobroćudno će profesor. — Nemam ništa protiv toga da uložim malo novaca.Profesor je iznio izlizan špil karata: tanjuri od doručka su gurnuti u stranu i igra je počela. Kao žetone upotrebljavali su šibice, a budući da je profesor to tvrdoglavo zahtijevao, vrijednost svakog žetona bila je jedan dolar. Na stolu se nije uopće pojavljivala lokalna valuta.Bilo je očito da je profesor početnik. Igrao je bezazleno kao dijete. Pristojno je zapitkivao kada može dobiti kartu. Ulagao je svoje šibice s blaženom rasipnošću. Steve se smješkao njegovim primjedbama, a izmamile bi i slab i čudan smiješak od Lewisa. A ipak karte koje je imao u ruci bile su bolje od karata njegovog protivnika.Steveov smiješak postajao je sve kiseliji dok je profesor, na opće čuđenje, usprkos svom očitom neznanju, neprestano dobivao. Lewis se rano povukao iz nadmetanja pa je tako igra postala uglavnom dvoboj između Stevea i profesora. Steve nije volio gubiti. I kad je prošao jedan sat, njegov se smiješak pretvorio u mučan izraz.I— Dovraga — reče ljutito odbacivši karte. — Nikad nisam vidio takve sreće. Znači da sam izgubio dvije stotine šilinga!— Početnička sreća, dragi moj mladiću — reče profesor dobroćudno. — Vrlo mi je žao što je poništila vašu očitu vještinu.— Kako bi bilo da sada prestanemo — predloži Lewis.— Ni govora — reče Steve. — Dobit ću te novce natrag ma što bilo.Profesor ljubazno ponovno podijeli karte. Kad je Steve uzeo svoje karte, iznenada mu u oku blisne sjaj; i istog časa nestane. Ipak ga je Lewis opazio

Page 22: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

i shvatio je da Steve ima dobre karte. Njegove su vlastite karte bile loše. Odbaci ih i stane sa zanimanjem promatrati ono što se događa.Steve, tobože ravnodušno, stavi dva žetona. To je isto učinio i profesor. Steve opet stavi dva. To učini i profesor. Steve opet stavi dva. To učini i profesor. Steve stavi tri. Profesor plati.Sada se klađenje kretalo onako kako je Steve želio. Na lice navuče izraz bezobzirnosti kao da j e spreman na naj gore.— Još deset.— Vrlo dobro, dragi mladiću.— Još deset.— Kako želite.102103Steve je krajnjim naporom susprezao smiješak zadovoljstva. Iz džepa izvadi lisnicu, izvuče smotak novčanica i baci ih na stol.— Više nemam žetona. Ali ovo vrijedi isto tako.— Moj dragi mladiću — ponizno se protivio profesor dok su mu oči požudno gledale novčanice —• imate lavlju hrabrost. Bojim se da ćete me uništiti.Novčanice i žetoni tvorili su privlačnu hrpu u sredini stola. Konačno se Steveu činilo da je dosta. Kimnuvši glavom dao je znak da je spreman da pokaže karte. Otvori karte na stolu.— Četiri kralja, profesore. Zao mi je što je tako loše ispalo za vas.Profesor se nasmiješi, kao da se pomirio sa sudbinom. Njegovi su bijeli prsti milovali vlastite karte. Položio ih je na stol gotovo kao da se ispričava. Četiri asa.— Prokletstvo! — Steve je tek prošaptao tu riječ. Smiješak mu se ukočio na licu i tako ostao poput bolesnog mjeseca. Pokušavao je govoriti ali nije mogao. S mukom je gutao, kao da mu je gvala u grlu. Tako smiješan, tako je krajnje prazan bio njegov izraz da se Lewis u sebi tresao od smijeha.U međuvremenu je profesor otmjeno stavljao u džep svoj dobitak.104— Hvala vam, moj dragi mladiću, što ste me naučili kako se igra. Meni se vrlo svidjelo. Možda će poslije još nekoliko vaših lekcija, lekcija čovjeka koji posjeduje nedvojbeno iskustvo kao vi, možda će od mene ipak postati igrač po-kera. A sada mi se čini da se peć gasi. Hoćete li, dragi mladići, donijeti još goriva?S naporom Steve ustane od stola i izađe iz kolibe. Kad je čas kasnije Lewis došao za njim, našao je pobijeđenog ratnika kako na hrpi drva razgovara sam sa sobom.— Da se samo mogu sjetiti gdje sam ga ranije vidio — rekao je.— Možda na kakvoj partiji pokera — pomogne mu Lewis saginjući se da podigne drva za peć.Steve dobaci mučan pogled prijatelju i s rukama pritisnutim na čelo nastavi mrgodno razmišljati. Prolazile su minute. Tada se iznenada udari po bedru i vrisne.— Imam ga!Sišavši s cjepanica na kojima je sjedio krene, dršćući od uzbuđenja, prema Lewisu.— Znao sam da s njim nešto nije u redu. Jadni politički bjegunac! Nos pod bilo kojim drugim imenom jednako bi mirisao! On je varalica, međunarodni varalica. Njegova je slika bila105u svim austrijskim novinama. Prošlog je mjeseca opljačkao u Bečkoj založnoj banci smaragde koji vrijede dvjesto tisuća šilinga. Ne gone njega nacisti. Njemu je policija za petama!Uslijedila je mrtva tišina. Lewis ispusti drvo koje je nosio, a lice mu iznenada postane napeto.— Jesi li siguran?— Da li sam siguran? Apsolutno. Uvukao se u banku kao činovnik, a zatim je nestao sa sefom. Možda ne poznaš Bečku založnu banku? To je stara založna i hipotekama firma. U pravilu ne posluju s gotovim novcem. Ali ovog su puta uzeli dva smaragda, glasovite smaragdne naušnice — koje su nekad pripadale nekom vladaru iz neke stare obitelji čije je imanje bilo zaplijenjeno. Te je vrlo skupocjene smaragde ukrao Ullwin. Njegovo je lice izlijepljeno po cijelom gradu na plakatima koji nude veliku nagradu. Policija ga već tjednima traži!

Page 23: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Ponovno zavlada napregnuta šutnja. Premda je otprije poznavao bujnu maštu svog prijatelja, Lewis je ovog puta znao da se Steve nije prevario. Svlvijin je otac kradljivac — kriminalac koji ga je pridobio lažnim izjavama. Cijela se sadašnja situacija osniva na prevari, prljavoj podvali u kojoj je i sama Svlvia sudjelovala.Lewis je dugo vremena stajao pognute glave; tada se uspravi stvorivši naglu odluku.106— Uđimo, Steve — reče. — Vidjet ćemo što on kaže.U kolibi su našli profesora u košulji i bez cipela i čarapa kako moči noge u kablu vrele vode. Bio je to vrlo ljudski prizor.— Samo uđite, dragi mladići — veselo će profesor. — Činim što mogu i bez gorušice. Zar ne predstavljam krasan primjer domaće sreće? Ah! Kad bi jedan od vas barem znao kuhati!Lewis ne odgovori. Kao obično starčeva ga je vedrina razoružavala. Ipak se nije dao smesti. Pristupivši profesorovom kaputu, koji je visio na vratima, iz džepa izvuče špil karata. Pažljivo pregleda karte. Bile su označene. Izravno se obrati UIhvinu.— Jeste li ove karte donijeli s vašeg sveučilišta?Nastane stanka. Smiješak nije silazio s Ull-winova lica. Štoviše, izgledalo je da je postao još ljubazniji.— Naravno, dragi mladiću. Uvijek putujem s njima.— To sam i mislio — kimne Lewis glavom. — Mora da im mnogo nedostajete — mislim da je to bilo u Heidelbergu, zar ne?107Profesor je uvidio da su ga razotkrili. Mora mu se priznati da nije ni trepnuo. Smiješak mu postane još vedriji.— Neutješni su, dragi mladiću. Rektor — on je stari gospodin s dugačkom, vrlo dugačkom bijelom bradom — a prsluk mu je sav posut pepelom od cigara — od tuge je potpuno prestao piti pivo.— Baš ste duhoviti, Ullwine. Vi ste ukrali one smaragde u Bečkoj založnoj, zar ne?Profesorove zelenkaste oči trepnu. Inače nije pokazivao nikakvih drugih znakova uzbuđenja.— Jesam, dragi mladiću. Ukrao sam jedne glasovite stare naušnice. Majstorski potez — ne da se hvalim. Jedan od najboljih poteza što sam ikad izveo.— Znači da vam to nije bilo prvi put?— Ma ni govora. Katkad sam imao više uspjeha, katkad manje.— Vi ste varalica?— Potpuno točno. — Profesor izvadi cigaretu iz džepa na prsluku i mirno je zapali. — Mnogo se godina bavim bogatom i raznolikom karijerom kriminala. Počeo sam s doista lijepom pronevjerom u Engleskoj. Tada sam otišao u Fran-cusku. Recimo da sam imao sreće u jednoj banci u Parizu. Dugo sam vremena radio na Rivijeri. Imam svoj vlastiti sistem za rulet. Onda sam iz-108veo nekoliko lijepih poteza u Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji. Premda to možda niste znali, delikatnost moje metode donijela mi je nadimak »Profesor«. Daikako, imao sam i neuspjeha; a tko nije? Ali sve u svemu, bio je to privlačan, probitačan i uzbudljiv život.— A vaša kćerka — reče Lewis oštrim glasom, — je li i ona sudjelovala u tim probitačnim poduhvatima?Ovaj put Ullwin porumeni. Krv jurne u njegovu žućkastu kožu. Pogleda Lewisa kratko i ubilački.— Ne! — rekao je čvrsto. — Sylvia je došla k meni samo zato što sam bio u nevolji. Ona je ono jedino čisto u mom životu. A vi to znate.Osjećaj ogromnog olakšanja preplavi Lewi-sa brzim, osvježavajućim valom. Gledao je ćelavog starog varalicu koji je, pošto mu se ponovno vratila blagost, sjedio otmjeno pušeći svoju cigaretu, a oči su mu svjetlucale nekakvom nesme-tenom izazovnošću. Posjedovao je, usprkos svemu, nešto privlačno. Lewis reče polagano:— Morali bismo vas predati policiji. Ali vi znate da to nećemo učiniti. — Zastane. — Ako vam pomognemo da se prebacite u Švicarsku, morate vratiti smaragde koje ste ukrali u Bečkoj založnoj banci.Profesor slegne ramenima s kiselim smiješkom.

Page 24: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

109— Kad bih samo mogao, moj dragi mladiću. Ali njih više nema, nestali su, a zarada je potrošena. Znate, preprodavač mi je platio samo mali dio vrijednosti tih dragulja.— A ako vas pregledamo da se uvjerimo?— Radite što hoćete, dragi mladići. Pretražite cijelu ovu bijednu nastambu. Ali dajem vam časnu riječ da te dragulje nemam.Riječi su mu zvučale uvjerljivo. Lewis uzdahne:— Moramo vam vjerovati. Ali ako vam pomognemo da se izvučete iz ovog škripca, jedno morate učiniti: morate postati pošteni. Neka vam se bog smiluje ako ne postanete,Ullwin ozbiljno i zahvalno kimne glavom:— Moj dragi mladiću, vi ni ne znate kako me te vaše ljubazne riječi ohrabruju i nadahnjuju. Već dugo želim da mi se pruži takva prilika, prilika da se suočim s novim vidicima, da izgradim nov život na ruševinama starog.Ustajući u svojoj nožnoj kupelji profesor ščepa Lewisovu ruku i vatreno je stisne. Zatim s istim žarom stisne i Steveovu.Zavlada neugodna šutnja. Kako ih je starac pridobio, nijedan od njih nije znao. A ipak, rezultat je bio da ih je ošamutio njegov šarm i da su bili spremni da mu pomognu.110Lewis pogleda na sat. — Vrijeme je da se spustimo do Gasthofa — reče Steveu. — Ti trebaš otputovati za tri sata.Stari ih je profesor bos otpratio do vrata.— Zbogom, moji dragi mladići, i neka vas prati moj blagoslov.— Bit će nam i te kako potreban — reče Steve zagonetno. — I nemojte pokušavati s trikovima dok se ne sastanemo u Breintzenu, ili ću vam dati nešto više nego svoj blagoslov.Već su bili prešli pola puta prema Gasthofu kad je Steve ponovno progovorio. Mrgodeći se, svečano je tresao glavom.— Znaš, Lewis, neka je varalica, ali ima nešto kod tog starca što te osvaja.Lewis kimne. Iznenada Steve stane a na licu mu se pojavi zaprepašten izraz.— Hej! — bijesno poviče. — Zaboravio sam uzeti natrag svoj novac!111DESETO POGLAVUEU Gasthofu dva sata kasnije bile su dovršene pripreme za odlazak Connie, Svlvije i Stevea. Saonice su stajale pred vratima; pojeli su lak obrok; a i Lewis je bio spreman. U posljednji čas je odlučio da otprati društvo do Lachena. Ni sam nije znao zašto je tako odlučio. Njegov odnos prema Svlviji bio je u previranju, njegov je duh bio vrtlog spornih sumnji. A ipak bilo je to jednostavno samo zbog toga što je čeznuo da bude pokraj nje još nekoliko sati pa se odlučio na to mučno putovanje do stanice.Dok je silazio stubama iz svoje sobe već umotan u šal i kaput, put mu je prepriječio Oberhol-ler, mali trgovački putnik, koji je sjedio na naj-donjoj stubi. Kad je ugledao Lewisa, nasmiješio se na svoj uobičajeni blag i nenametljiv način, ali se nije potrudio da se makne s puta.115* X— Dobar dan — rekao je. — Valjda ne izlazite opet?— Ipak izlazim — reče Lewis.— Ali već ste bili na dugoj ekspediciji u planine — odgovarao ga je Oberholler. — Opasnoj i, po mom mišljenju, neugodnoj ekspediciji. Valjda ne želite izazivati sudbinu još jedanput.Da Lewis nije bio tako zaokupljen svojim vlastitim mislima, bio bi zamijetio čudno uporno ustrajanje u Oberhollerovu ponašanju. Međutim, samo je rastreseno gledao Oberhollera.— Vi ste zgodan mladić — nastavi Oberholler s blagim uvjeravanjem. — Premda vas poznajem tek kratko vrijeme, vi mi se sviđate. Ne bi mi bilo drago da vam se što dogodi.— Sto bi mi se moglo dogoditi?— Tko zna — Oberholler kao da ga je preklinjao. — Ovdje je klima nesigurna, ima mnogo opasnosti a ni ljudi nisu pouzdani. Moj dragi mladi Amerikance, ja se doista plašim za vas.Lewis reče: — Ja se znam brinuti o sebi. — I pokuša proći.Ali Oberholler, ustajući, još mu je uvijek priječio put. Nakon što je ustao, činilo se da je nestalo njegove blagosti. Njegove oči iza naočala postanu oštre. Stojeći uz Lewisa reče mirnim i promišljenim glasom:116

Page 25: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

— Ja se ne šalim, Herr Merrid. Ja vas ozbiljno savjetujem. Odmah otiđite odavde sa svojom sestrom i prijateljem. Otiđite u Pariz, Berlin, New York. Otiđite u Timbuktu, ako želite. Ali nemojte ostati u Austriji. I ne miješajte se u stvari koje vas se ne tiču.Ozbiljnost glasa gospodina Oberhollera bila je nesumnjiva; nesumnjivo ozbiljna bila je i njegova opomena. Ali Lewis je bio previše zabrinut i smućen da bi bio toga potpuno svjestan. Rekao je što je god mogao nemarnijim glasom:— Oprostite, Herr Oberholler, Timbuktu me ne zanima. Na žalost čini mi se da se po prirodi volim miješati u tuđe poslove. Ipak vam zahvaljujem na opomeni. — Tada se progura kraj njega i ode.Napolju su ostali već bili u saonicama. Karl, saginjući se nad Svlvijom, dugo se s njom opraštao ponašajući se kao da joj je on vlasnik. Izgledalo je kao da očekuje da bude plaćen zato što joj dozvoljava da ode na ta dva kratka dana. Le-wisove oči postanu tvrde. Nije mogao prosuditi da li ona voljno ili preko volje sudjeluje u tom zagrljaju. Taj je prizor bio dovoljan da mu uz-burka misli.Napokon su krenuli. Veći dio puta do Lache-na Lewis nije govorio, premda su Steve i Connie neprestano brbljali. Šutjela je i Svlvia. Činilo se da ih ledeno povezuje šutnja. Lewisa obuzme117osjećaj duboke potištenosti. Ljubio je tu djevojku. Ona je, kako je on zamišljao, onaj ideal koji je tražio čitava života. A ipak, tko je ona i što je ona? Kćerka prepredenog varalice. Ona mu je i svojom šutnjom lagala. S gorčinom si je govorio, kao što je to činio već ranije, da mora savladati tu ludu i bijednu zaljubljenost, potpuno je zaboraviti, zauvijek se osloboditi te strašne boli što razdire srce.Takvo je bilo njegovo raspoloženje kad su se spustili do posljednje padine prije Lachena. Ma kako malo bilo to mjesto, ono je predstavljalo oštru suprotnost pustoši koju su napustili. Na ulici je bilo ljudi; onaj isti jeftini radio još je treštao u kavani; teretni je vlak manevrirao; tračnice stanice pružale su se napolje u civilizaciju. Sišli su pred kavanu. Steve je prišao šanku i naručio piće. Tu su, nagnutog nad knjigom, zatekli Heinricha, kočijaša koji je Lewisa prevezao do Gasthofa.Kad je društvo ušlo, buljio je u njih poput sove; zatim se Lewisu skriveno nasmiješio, kao da se suzdržava:— Sišli ste — reče. — Rekao sam vam da ćete sići.Lewis šuteći kimne.— Hoćete li nešto popiti? — reče Steve Iju* bazno. Steve se najbolje osjećao kod šanka. <118Heinrich prihvati ponudu i naruči još jedno pivo. Dok je pio, njegove oči, tupe a ipak iskusne, obuhvatile su društvo, prostoriju, a naročito prozor u toj prostoriji. Govorio je. Govorio je glasno o vremenu, snijegu, radiju, koji je bio kaput a sad je popravljen, o lijepoj pjesmi koju sada svira lijepi popravljeni radio. Iznenada, usred tog glasnog, glupavog govora, on se nagne prema Lewisu i glasom koji nije bio ni glasan ni glup, procijedi:— Čuvajte se. Promatraju vas.Čas zatim bučno je govorio o izvrsnosti svog piva.Lewis je osjetio kako se sve njegove sposobnosti zgušnjavaju i tvrdnu pod šokom te iznenadne opomene. Savladao je svoju raniju potište-nost. Steve je, pošto je platio piće, tog časa izlazio s Connie. Vlak je trebao doći za pet minuta. Lewis je išao samo nekoliko koraka iza njih sa Svlvijom. Na vratima gostionice zadrži ga instinkt. Pruži ruku i zadrži Svlviju u sjeni vra-tiju.Potpuno nesvjesno Steve i Connie prijeđu ulicu prema stanici. Stali su kod blagajne i Steve je prišao šalteru da nabavi karte. Dok se to događalo, dva se čovjeka iznenada odvoje od susjednog zida, na koji su se naslanjali s prividnom119lijenošću. Brzo priđu blagajni i uhapse Stevea i Connie.To se sve odigralo u tišini i potpuno mirno.Steve i Connie su uzimali karte, a veo. slijedećeg časa bili su uhapšeni. I onog istog časa kad su bljesnule lisičine, još četiri policajca izađu iza zida, dva u uniformi, dva u civilu, i krenu prema kavani.

Page 26: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Lewis je odmah shvatio da su Svlvia i on cilj tog pohoda. U istom času, kutom oka opazi teretni vlak koji se, poslije završenog manevriranja, počeo sve brže kretati glavnom prugom. Mozak mu je radio munjevito.Glasom u kojem se osjećala opasnost brzo reče Svlviji:— Moramo bježati.Zgrabivši je za nadlakticu pojuri s njom preko otvorene ulice prema željezničkoj pruzi. Kad su izašli iz sjene gostionice, policajci ih primijete i viknuvši stanu ih progoniti. Bilo je nemoguće stići do stanice. Lewis je vodio Svlviju prema sporednim kolosjecima. Srećom je brklja bila otvorena. Jurili su preko šina. Svlvia je trčala lako. Ali vlak je išao sve brže. Lewis jurnu i uloži posljednji očajnički napor. Dok je vlak jurio pokraj njih, on skoči da dohvati posljednji vagon. Nekako dohvati rukohvat, i vukući Svlviju svom120snagom baci je pokraj sebe. Časkom su grčevito stajali na stubama; tada je Lewis ugura u vagon. Dboje se svale na pod i tako su ležali u toploj tami teško dašćući, osjećajući divlje udaranje srca, dok je lokomotiva zazviždala i tutnjeći se udaljavala od Lachena.Lewis se prvi pomakao. Sjeo je na slamu koja je pokrivala pod vagona. Rekao je ukočeno:— Žao mi je što sam morao tako postupiti. Ali inače bi nas bili uhapsili.Ona odmakne čuperak kose koji joj je pao po obrazu. Njene tamne, krasne oči bile su uperene u njega. Rekla je prigušenim glasom:— Ja bih se trebala ispričavati. Ja sam vas u ovo uvalila. — Usne joj zadršću. — Oh, sad je sve beskorisno i beznadno. Vidjeli su nas. Bilo bi najbolje da sve pustimo.Njena nevolja otopi njegovu tvrdoću, probudi u njemu osjećaj samilosti.— Pa nije baš tako beznadno. Još smo uvijek slobodni, zar ne? Connie i Steve neće ništa reći. Ništa ne priječi vašeg oca da stigne u Breintzen kako smo se dogovorili. Ako i mi uspijemo stići tamo s automobilom, mislim da bismo ga ipak mogli prebaciti preko granice.Čelo joj se polako razvedri. — Zbilja tako mislite? — prošapće. — Da ga još ipak možemo prebaciti?121— Mogućnost postoji. Čeka nas težak posao, ali ako se saberemo, možda će nam uspjeti. Prvo što moramo učiniti jest da siđemo s ovog vlaka. Policija će telefonom obavijestiti iduću stanicu; to je sigurno. Ako nas nađu, bit će teško objasniti zbog čega se ovdje nalazimo.Ona se ogleda po vagonu koji se činio tako sigurnim utočištem u tom neprijateljskom svijetu. U očima joj se pojavi sjenka žaljenja. Ali odgovori čvrstim glasom:— Učinit ću sve što želite.Više nisu govorili. Ustavši Lewis priđe vratima vagona, silom ih otvori protiv struje zraka i proviri napolje. Krajobraz je bio turoban, pokriven snijegom, ravan. Nije imao pojma u kojem smjeru idu. Ali ga je ohrabrilo kad je vidio da već pada mrak.Na vratima je ostao nekih dvadeset minuta dok su telegrafski stupovi jurili pored njega. Iznenada osjeti da lokomotiva smanjuje brzinu. Odmah se okrene Svlviji. Linija njegovih ustiju bila je kruta.— Stat ćemo. Molim vas budite pripravni. Sve ovisi o tome da poduzmemo pravi korak i da ga izvršimo brzo. Skočite kad ja skočim. I slijedite me. Je li vam jasno?Kimnula je glavom a usnice su joj bile suhe. Priđe mu. Tako su stajali neko vrijeme dok je u sve gušćem mraku lokomotiva s tutnjavom ušla122u neku malu stanicu. U sebi je Lewis proklinjao što je stanica tako mala — zbog toga će ih biti lakše otkriti. Tada mu iznenada bilo burno zakuca. U stanici na suprotnom kolos jeku stajao je putnički vlak — sudeći po njegovim starim vagonima i lokomotivi s visokim dimnjakom, polagani lokalni vlak koji se upravo spremao da krene. Začas je Lewis imao gotov plan. Onog časa kad se teretni vlak zaustavio, dade znak Svlviji. Skočili su gotovo u isto vrijeme. Zajedno su se provukli ispod nepokretnih točkova pojavljujući se na drugoj strani kolosijeka. Još trideset sekundi i ulovili su lokalni vlak i smjestili se mirno u pljesnivom, praznom kupeu.

Page 27: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Uslijedi razdoblje velike napetosti. Lewis stisne zube. Zar neće ta nesretna lokomotiva nikad krenuti? Njihova je opasnost rasla svakom minutom čekanja. Prođe kondukter. Pogleda u njihov kupe. Je li u tom pogledu bila sumnja? Možda ih je vidio kako prelaze prugu. Stajao je neodlučno. Upravo kad je Lewis pomislio da će čovjek ući i stati ih ispitivati, lokomotiva iznenada zazviždi i vlak krene. Dok su izlazili iz stanice, Lewis oprezno pogleda natrag, a zatim se s uzdahom olakšanja zavali na svoje meko sjedalo. Odred policajaca marljivo je pretraživao teretni vlak.Čini se da ih je vidjela i Svlvia. Ona reče tihim glasom:123

— Izabrali ste pravi čas da nestanemo.Jurili su kroz mrak. Lewis nije imao pojma kamo idu. Bilo je upravo neizdrživo ne znati kamo idu. Sto ako se nađu u Lachenu? Na tu ga misao obuzme jeza.Prođe oko jedan sat. Tada se približe periferiji nekakvog grada. Po mnogobrojnim žmiga-vim svjetlima Lewis zaključi da je to velik grad. Obuzme ga osjećaj zadovoljstva. Kad su ušli u veliki natkriveni kolodvor, ugleda ime Inns-bruck. To je bilo dovoljno. Davši znak Svlviji, on otvori vrata kupea i izađe na peron. Silazili su i drugi putnici. Umiješavši se u gomilu, Lewis uzme Svlviju pod ruku i krene prema staničnom izlazu.Napolju je padala hladna, susnježna kiša. Našli su se na nekakvom trgu s velikim hotelima sa svake strane. Kiša je lijevala kao iz kabla. Za nekoliko minuta bili su mokri do kože. Ali Lewis se nije usuđivao zaustaviti taksi, jer se još uvijek bojao da ih možda ne slijede. Hodali su glavnom ulicom; blistava svjetla iz trgovina i kavana bila su prigušena kišom. Iznenada u nekoj užoj pokrajnjoj ulici ugleda treptav neonski znak nekog malog kina. Povede Svlviju tom ulicom i oni uđu u kino.Kad su bili sigurni u tami kina, Lewis je mogao slobodnije disati. Nadao se da su ušli neopa-ženo. Bilo je to jadno kino sa škripavim pokret-124nim sjedištima, izblijedjelim presvlakama i bučnim projektorom. Program je bio ograničen na jedan jedini kratki zvučni film. Ali barem su za neko vrijeme našli utočište.Potajno pogleda svoju pratilicu. Čak i u slabom svjetlu koje se odražavalo od platna mogao je vidjeti da je smrtno blijeda, pokisla i potpuno iscrpljena naporima i uzbuđenjima njihova bijega. Shvatio je da je za nju nemoguće da ostane u takvom stanju duže vremena bez opasnosti da joj se nešto ozbiljno ne dogodi. Mora naći nekakvo prenoćište za tu noć, i to brzo..Ali poteškoće su bile ogromne. Očito je da će sada policija biti alarmirana i ako ima i malo pameti već će ih sada tražiti u Innsbrucku. Bilo je beskorisno i pomišljati na to da odu u kakav hotel. A osim toga mučila ga je još jedna komplikacija. Da ova cijela pustolovina ne bi ispala katastrofalno uzaludna, mora naći nekakav način da se poveže s Karlom i profesorom.S očima uperenim na platno Lewis je napre-gnuo svu svoju moć koncentracije. Hirovitim slučajem film je prikazivao toplo sunce tiho-oceanskog otoka. Već je samo to bilo dovoljno da ga podstakne na akciju.Sagne se do Svlvije i šapne:— Možete li još ostati ovdje neko vrijeme? Ovdje ste sasvim sigurni. Ja ću se malo ogledati naokolo.125Ona mu dobaci brz pogled, tada opet upre oči u platno. Kinine glavom.Oklijevao je, želeći da kaže još nešto, čeznući da mu govor bude naizgled tečan. Ali opet se činilo da nema što reći. Ustane i izađe.Sad je kiša već potpuno prešla u soliku. Ba-civši brz pogled niz ulicu, Lewis podigne ovratnik i odlučno krene. Znao je da je opasno ono što je naumio učiniti. A ipak to je bio rizik kojem se morao izložiti. Krene u potragu za poštom.Pošta je bila u glavnoj ulici. Sagnute glave Lewis uđe u zgradu. U jednom od malih odjeljaka uza zid on napiše brzojav Heinrichu u Gostionici kod željeznice u Lachenu. U brzojavu, koji je nastojao da bude potpuno neutralan, napiše:SRETNO STIGLI. MOLIM VAS OBAVIJESTITE PRIJATELJE DA JE SASTANAK . PREMA DOGOVORU. ŠALJEM VAM LIJEP DAR.

Page 28: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Znao je da mu je Heinrich sklon, da će obećana nagrada još povećati njegovo zanimanje. Čak ako brzojav dođe u pogrešne ruke, neće od toga biti velike štete. Proživio je težak trenutak dok je pružao brzojav činovnici, ali ona je bila djevojka pospanog izgleda. Primi brzojav s mehaničkom apatijom. S osjećajem da je nešto postigao Lewis ponovno izađe na ulicu.126Zatim ode do jeftine trgovine konfekcijom. Tu kupi kovčeg, debeli kućni kaput, džemper, vuneni šal i dva kišna kaputa. Onaj veći kaput obuče. Ostale stvari stavi u kovčeg.Činilo se da dosad njegovo kretanje nije izazvalo sumnje. Ohrabren krene na najteži dio svog zadatka. Noseći kovčeg i izbjegavajući prometne ulice potraži mirniji dio grada. Nekih četvrt sata bazao je pustim ulicama, promatrajući gola pročelja zgrada. Konačno stigne do skupine skromnih kuća od kojih je većina u prednjem prozoru imala natpis IZDAJU SE SOBE. Nasumce izabere kuću u srednjem redu. Pokuca na vrata.Poslije kratkog vremena neka žena otvori vrata — debela, sredovječna Frau s bucmastim, dobroćudnim licem.— Dobra večer — izgovori Lewis što je mogao ljubaznije. — Imam li čast da govorim s gazdaricom? Trebaju mi dvije sobe. Za moju sestru i za mene.— Da? — Promatrala ga je malo u nedoumici, gledajući njegov kovčeg, njegov mokar i pomalo otrcan lik.— Mi smo Amerikanci — objasni dovitljivo. — Provodimo praznike u Austriji. Naša je teža prtljaga na stanici. Ovo nas je strašno vrije-■ .-'• : ■■' ■' • ■.- .; '. 127me sasvim pomelo. Moja sestra čeka u kavani dok ja nađem sobe.— Amerikanci — ponovila je. — Imate pasoše?— Naravno. — Smiješeći se izvadi svoj pasoš. Dok ga je pregledavala tupim, nepismenim okom, on doda ljubazno: — Naravno, moja sestra ima svoj.— Naravno. — Njeno se tupo lice razblaži. Nasmiješi mu se. On s oduševljenjem shvati da ga je prihvatila. — Ja, ja, imam sobe, dvije dobre sobe. Ali morate platiti tjedan dana unaprijed. To je moj običaj. Da li želite vidjeti sobe?— Svakako.Lewis uđe u kuću i pođe za njom na gornji kat. Pokazala mu je dvije čiste i ugodne sobe. Odmah je pristao, platio joj onih trideset šilinga koje je zatražila i izjavio da ide po sestru.Sada kad su joj novci bili u ruci, raspršile su se njene posljednje sumnje. Promatrala ga je s materinskom samilošću.— Jadni moj mladiću, vi ste mokri. Naložit ću vam vatru. I morate se okupati u vrućoj vodi.— A dobro bi došla i dobra večera — predloži on.— Svakako — ona kimne odlučno. — Vidjet ćete kako je moja kuhinja izvrsna.128Zajedno siđu stubama. Kad se uputio prema vratima, reče:— Vratit ću se za dvadeset minuta.Ona ponovno kimne i požuri u kuhinju.Lewis krene prema kinu s novom nadom. Barem su njihove neposredne poteškoće savladane. Imaju hranu i sklonište za noć. A u tom zakut-nom stanu razmjerno su sigurni. Sutra će početi iznova.Ponovno uđe u kino. Isprva nije opazio Syl-viju i srce mu stane. Onda je ugleda kako sjedi uspravno na istom sjedištu, poput kakve budne straže. Uvuče se u susjedno sjedište.— Sve sam uredio — šapne. — Čekat ćemo pet minuta tako da ne privučemo pažnju. Zatim ćemo zajedno izaći.Ona se potišteno okrene prema njemu. Melankolični smiješak dotakne kuteve njenih usana.— Zar moramo ići tako brzo? Vidjela sam film samo tri puta.1291Kad su stigli do kuće, Lewis zadovoljan otkrije, da je gazdarica održala obećanje. U obje je sobe gorila vatra, a u većoj od njih mali je stol bio pokriven bijelim stolnjakom i na njemu je bio jednostavan pribor koji je, činilo se, obećavao dobar obrok.Možda zbog toga što su znali da su im sobe spojene, među njima je na početku vladala neugodna šutnja.Lewis je prekinuo šutnju odlučnim riječima:

Page 29: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

— Prije svega okupat ćete se u vrućoj vodi. I molim vas da se brzo kupate. Tada možete obući onu kućnu haljinu i večerati. Ovo nije vrijeme za glupe običaje. Ne želim da se moram natezati s bolesnikom koji ima upalu pluća.Namjerno je govorio otresito, smatrajući da će je na taj način najlakše natjerati da ga poslu-133ša. Jako se bojao da ne bi navukla ozbiljnu prehladu. Ali ako je očekivao protivljenje, njega nije bilo. Uopće se nije protivila nego je pokupila ono malo svojih stvari i izašla.Kad je otišla, on ode u svoju sobu, skine mokri kaput i prsluk, svuče košulju i dobro se is-trlja ručnikom ispred vatre. Navuče džemper koji je bio kupio. Tada se odmah bolje osjećao. Kako je bio naučen na duge sate na komandnom mostu izloženom štrcanju valova, ova je posljednja neugodnost samo podstakla njegovu vitalnost.Za desetak minuta čuo ju je kako se vratila u susjednu sobu, čuo je suosjećajni glas gazdarice, čuo je da se unosi večera. Tada zavlada, tišina. Časkom je pričekao, tada zakuca na njena vrata. Mala stanka, a zatim ga njen glas pozove da uđe. Otvori vrata još uvijek ostajući na pragu.Stajala je na prostirci ispred kamina, odjevena u grubu kućnu haljinu koju joj je kupio. Njena jednostavna bijela boja davala joj je djevičansku i neočekivanu ljepotu. Izgledala je potpuno oporavljena, osvježena i zagrijana od kupelji; kosa joj je blago obavijala čelo, a oči joj više nisu bile umorne.Reče tiho:— Tako je već bolje. Mnogo bolje. Sada vjerojatno želite biti sami. Ja ću večerati u svojoj sobi.134Ona živo porumeni. — To je smiješno. Ovdje je sve spremno.Oklijevao je, polako je ušao, a kad je ona sjela, sjedne i on. Šutke su počeli jesti. Juha je bila izvrsna, gusta i vruća, prava domaća juha iz tog kraja od koje im je žilama stala kolati nova toplina. Jednom ili dvaput njene su oči nijemo skre-nule prema njemu, ali su se uvijek povukle pred ukočenošću njegova izraza. Ali konačno se osjeti ponukana da progovori.— Vrlo sam vam zahvalna što ste našli ovo mjesto. — Riječi su joj teško izlazile; bile su nezgrapne i banalne ali njena im je nervozna zahvalnost davala dublje značenje. — Ja ne znam kako da vam zahvalim. — Oh, nikad vam neću moći dovoljno zahvaliti.Prekine se, uzbuđeno mrveći komad kruha. On nije odmah odgovorio. To što je sam s njom u tako intimnim okolnostima već mu je dovoljno oduzimalo hrabrost. Osim toga, čitavog tog dana spoznaja o njenoj prevari gorko mu je grizla dušu. Sada kad je bila uklonjena svaka neposredna opasnost, osjećao je čudno, izvitopereno zadovoljstvo u tome da joj nanosi bol — da, da nanosi bol samom sebi. Odgovori nemarno.— Već sam vam rekao da mi ne trebate zahvaljivati. Vrlo rado činim sve što može pomoći vašem ocu. Ne bih mogao mirno gledati kako trpi nevin čovjek.135Kad je to rekao, vidio je da se ona ugrizla za usnu i odvratila oči. On nastavi: — Ovaj lov mi ni najmanje ne smeta. Ali vama mora biti mučan — ovo neprestano bježanje — poslije vašeg mirnog života u Heidelbergu.Nastane stanka. Ona problijedi kao kreda. Naporom volje podigne pogled prema njemu.— Ja nisam živjela u Heidelbergu.— Niste? — pravio se kao da je iznenađen.Ona nastavi mirno — bez zastoja: — Većinom sam živjela u Parizu. Posljednjih sam nekoliko godina tamo studirala umjetnost.— Ah! Student umjetnosti. Kako je to romantično!Ona pocrveni od njegove ironije. Ali premda joj je glas drhtao, odgovori bez prezanja.— Nije to tako romantično kako bi čovjek mogao pomisliti. Bojim se da imam samo malo talenta. Imala sam vrlo malo novaca. Jedino ono što sam mogla zaraditi radeći reklame, skice za oglase i slično. Taj mi je posao bio vrlo težak.— Vi me iznenađujete. Oprostite, ali ja bih pomislio da bi vam vaš otac, sa svojom profesorskom plaćom, mogao dati dovoljno za pristojan život.Sada je bila bljeđa nego ikada. — Ma koliko ga voljela, nikad nisam od oca primila ni pare.

Page 30: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

136 Pogledali su se oči u oči kratko i uzbuđeno. Iznenada napetost u zraku prekine kucanje na vratima. Uđe gazdarica s ljubaznim licem noseći pred svojim obilatim grudima poslužavnik.Nasmiješi im se izražavajući dobroćudno zanimanje.— Kako vam je prijala moja juha? Dobro! Drago mi je. A sada imam za vas lijepu teleću koljenicu priređenu na bavarski način. Odlična je. — Bučno promijeni tanjure. — Vi jadni mladi ljudi došli ste mokri i gladni. Ali što, ja sam na to navikla. K meni dolaze mnogi gosti iz planina po svakakvom vremenu. Ja imam mnogo turista. Katkada čak i one koji pješače. Ali ipak mi je uvijek drago kad imam fine ljude. A kod vas sam odmah vidjela da ste fini!Stavivši pred njih tečno jelo od teletine, čekala je da počnu jesti, proučavajući ih svojim blistavim, crnim očima. — Vi si niste slični, vas dvoje, premda ste ipak lijep par. Kad čovjek ne bi znao da ste brat i sestra, mogao bi pomisliti da ste ljubavni par. — Stavi ruke na bokove, zabaci glavu i stane se smijati svojoj besmislici. — Sada probajte moju teletinu i kažite mi je li dobra.— Vrlo je dobra — reče Svlvia napregnutim glasom.Kad je gazdarica bučno izašla, Lewis napravi ironičan pokret žaljenja.. ■'■■ ■■■' ' 137— Bojim se da vam se stara gospođa čini pomalo nezgodna. Ja sam bio prisiljen da joj ispričam tu priču, inače nas ne bi primila. Ali to je ipak pristojan odnos. Mislite li da bi to Karlu smetalo?— Ne. — Ona se prisili da odgovori suhim usnama.— Mora da vam je žao što nije on ovdje u-mjesto mene.— Mislite?— Ma naravno. — On se ukočeno nasmiješi. — Vi ste zaljubljeni jedno u drugo. To je idealan recept za pustolovinu poput ove.Šutjela je. Lice joj je ponovno postalo napeto i sivo. Pogled na to pepeljasto lice pobudi u njemu žestok osjećaj kajanja. Zašto ju je morao tako pozlijediti. Napusti svoju gorku ironiju i tihim glasom reče:— Sutra ćemo nabaviti auto. U ovom bi gradu trebalo biti lako naći kakav rabljeni auto. Krenut ćemo za Breintzen, vozeći sporednim pu-tevima. Ako budemo imali samo malo sreće, nema razloga zašto tamo ne bismo stigli do večera.Ali ona nije htjela prihvatiti njegovu promjenu predmeta razgovora. Niti je skidala očiju s njegova lica. Ovlaži svoje blijede usne. Konač-138 -;no, kao da se ohrabruje na veliku odluku, stisne šake i čudnim glasom izjavi:— Ima nešto što vam moram reći. Ali prvo dozvolite da vas upitam: Jeste li mislili na to što će vam se dogoditi ako nas uhvate u ovoj — ovoj ludoriji?— Neće nas uhvatiti.— Ipak bi nas mogli. To je nešto što ja shvaćam bolje od vas. Ja znam koliko je tim ljudima stalo da im moj otac dopadne šaka.On reče olako:■—■ Nemojmo sada o tomu govoriti.— Ali mi moramo o tomu govoriti. — Govorila je promuklo a glas joj je bio napet do pre-lomne točke. Časkom je izgledalo da mora pokleknuti. Ali se prisilila da nastavi gledajući ga ravno u oči. — Znate, moj otac nije ono što vi mislite da jest. On nije politički bjegunac. On je lopov.Sjedio je nepomično. Rekla mu je, bez prisile, svojom slobodnom voljom. U njemu uzbuk-ti duboka i tajna radost. Ali ništa se nije vidjelo u njegovom izrazu kad je nastavila:— Dosad je to bila lijepa obmana. — Sada je govorila brzo, pomalo histerično, odbacujući okove zazora. — Ali ja neću dozvoliti da ta obmana potraje i dalje. Vi ne znate koliko sam mrzila samu sebe što sam šutjela. Šutnja mi je bila139nametnuta vašim slučajnim dolaskom i činjenicom da volim svog oca. Nekoliko sam vam puta htjela reći; ali kad bih ga pogledala, nisam mogla. Ja znam da je on slab i bezvrijedan, ali usprkos njegovoj lopovštini on je tako bespomoćan; otac mi je, i ako ga ovdje bace u zatvor, sigurna <sam da iz njega živ izaći neće. Ali sve to skupa sada nije važno. Postoji granica koju ne mogu prijeći, više bih voljela da ga vidim mrtva i da sama umrem. Sada sam došla do te granice. Ne mogu više zloupotrebljavati vašu dobrotu, vašu plemenitost, niskom i groznom laži. — Ona udahne poput jecaja a onda hitro

Page 31: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

nastavi: — Sada sam vam rekla. Morate otići. Bit će vam to lako noću. Ja ću naći put do Breintzena sama. Doskora ćete zaboraviti da ste ikad poznavali mene ili mog nesretnog oca.Uslijedi duga šutnja. Tada on pruži ruku preko stola i uzme njenu. Čudnim i nježnim smiješkom on odgovori:— Sve što tražite je nemoguće. Ne mogu vas zaboraviti, Svlvia. Niti vas mogu pustiti samu u Breintzen.Ona ga je gledala obamrlo, a oči su joj bile zamagljene neprolivenim suzama. Mucala je:— Ali poslije svega toga što sam vam rekla!— Ja sam to već znao.Nastala je dugačka stanka. Ona reče sva zbunjena:140F— Znali ste! A ipak niste odustali?— Naravno.— Zašto? — šapatom je zapitala.On mirno odgovori: — Zato što sam zaljubljen u vas.Ponovno zavlada napeta šutnja. Usne su joj drhtale. Glas joj je bio jedva čujan.— Ali zar ne shvaćate da to nikamo ne vodi? Dala sam obećanje Karlu. To je — to je bilo potrebno.— Jeste li mu zadali riječ zato što je on to zahtijevao kao nagradu što pomaže vašem ocu?— Da. Ali nikad je ne bih mogla pogaziti. _Velika plima radosti zapljusne Lewisa. Naravno da ona ne voli Karla!— Razumijem. Za moje usluge ne tražim nikakvu naknadu.Ona spusti glavu. Suze, tako dugo suzdržavane, poteku joj niz obraze. A kad ju je vidio kako plače, spopadne ga bolna zbunjenost. Reče tihim glasom:— Molim vas nemojte plakati. To me boli više od svega.Umjesto odgovora ona položi glavu na stol i stane jače ridati. Kad joj je blago pomilovao ruku pokušavajući da je utješi, ona tjeskobno za-jeca:141— Molim vas nemojte me dirati. Pustite me na miru.Ništa se drugo više nije moglo učiniti. Čekao je promatrajući je zabrinutim očima. Tada budući da mu se učinilo da njegova prisutnost pojačava njen plač, ustane i izađe iz sobe.142 POGIAVUE.Iduće je jutro donijelo promjenu vremena i dan je bio blag i vedar obećavajući mnogo sunca. Lewis, koji je spavao ispretrzano, rano se probudio. Ležao je mirno nekoliko časaka, svjestan Svlvijina prisustva u susjednoj sobi, letimično proživljavajući događaje prošlog dana. Prož-me ga jak osjećaj olakšanja. Svlvijina mu je ispovijed odvalila velik kamen sa srca. Bio je spreman na pustolovine, na sve.Skoči iz kreveta i podigne zastor gledajući kakvo je vrijeme. Iznenada, dok je stajao kod prozora, izraz se njegovog lica promijeni i postane odlučan i tvrd. Vani na ulici, ne sasvim nasuprot, nego niže dolje kod ugla, stajala su tri čovjeka zaokupljena ozbiljnim razgovorom. Bili su to čovjek koji je kupio karte na stanici u Inns-brucku, policajac u uniformi i, konačno, neoče-145kivani lik — Herr Oberhollera iz Gasthofa Ho-hne.Kad je ugledao Oberhollera, izraz se na Le-wisovom licu promijeni od čuđenja na zaprepaštenje. Sjećanje na njegov nedavni razgovor s tim čovječuljkom, na Oberhollerovu opomenu, sjevnu mu mozgom. Prekasno je shvatio da Oberholler nije nikakav trgovački putnik nego detektiv.Dok ih je promatrao, ta se tri čovjeka rastanu. Oberholler, upravljajući tom operacijom, dao je konačne upute i otišao je sam. Policajac i željezničar ostali su na ulici. U stvari, stali su šetati pločnikom oko pedeset metara niže niz ulicu.Lewis je nastavio da ih nekoliko časaka promatra; zatim se okrenuo predbacujući sebi ispod glasa. Smatrao je da se riješio svake potjere, da se nalazi u mirnoj luci. Umjesto toga policija je znala, ili je barem sumnjala, da se on i Svlvia nalaze negdje u blizini, u ovoj ulici, možda baš u ovoj kući. Bio je to gorak napitak za tako rano ujutro. I Oberholler! Nije mogao dokučiti što detektiv namjerava. Ali sigurno je, s tim čudnim odugovlačenjem, namjeravao nešto lukavo i prepredeno.

Page 32: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Natjeran na akciju osjećajem vlastite nesposobnosti brzo pogleda na sat. Sad će osam. Ako ga sreća posluži, mogao bi naći otvorenu kakvu garažu. Mora pod svaku cijenu nastojati nabaviti146auto. Bez njega ne mogu ništa. Uzme šešir, izađe oprezno iz sobe i na prstima siđe stubama. Čuo je kako gazdarica nešto radi u kuhinji. Brzo hodajući hodnikom dođe do stražnjih vratiju kuće. Nisu bila zaključana. Idućeg je časa trčao uskim puteljkom, uzverao se preko niskog zida na dnu dvorišta i našao se u nekakvoj uličici punoj kanta za smeće. Bila je to sasvim uska uličica koja je služila trgovcima i smetlarima. Brzo je prijeđe i nađe se u istočnom dijelu grada. Razgledavajući naokolo, zaobiđe nekoliko garaža koje su izgledale previše istaknute, i konačno dođe do garaže koja je usprkos tomu što je bila prilično velika izgledala kao da je vidjela bolje dane. Hrabro uđe.Nitko nije bio na vidiku osim nekog čovjeka u prljavom radnom odijelu koji je prao drevni Fiat. Taj čovjek, koji se držao uspravno poput vojnika, usprkos svom ishabanom odijelu, nije uopće obraćao pažnju na Lewisa, kao što to rade namještenici po garažama po čitavom svijetu. Ali konačno se udostojao da podigne pogled.— Mogu li govoriti s vlasnikom? — upita Lewis.— Zašto? — kratko zapita čovjek.— Trebam auto.Čovjek očima premjeri Lewisa. Da pokaže da ga ta cijela stvar ne zanima, podigne crijevo i147ponovno uperi mlaz vode na drevni Fiat. Tada reče otresito:— Ja sam vlasnik. Ali ne prodajem automobile. Ništa ne prodajem. Ako želite blistave limene kutije ili šarena kolica, otiđite braći Schmitz iza ugla. Oni prodaju takve igračke. Ja sam samo mehaničar, pravi mehaničar. Ali to se ne isplati — ogleda se oko sebe s mržnjom — u ovoj državi.Po samom se tonu tog čovjeka moglo naslutiti da je buntovnik.— Baš šteta — reče Lewis s naročitim na-glasom. — Ja trebam hitno automobil. I mogu platiti za njega. Ne novi auto. Registrirani auto, kakav se svakodnevno sreće na ulicama, dobar brz auto kakav bi pravi mehaničar mogao imati u svojoj garaži.— Zbilja! — Vlasnik se uspravi pokazujući zanimanje protiv svoje volje. — Tako stvari stoje?— Da, tako stvari stoje.Čovjek ispusti crijevo i u isto vrijeme nestane i njegova odbojnog neprijateljstva. Još jednom odmjeri Lewisa ---i prihvati ga.— Imam auto — reče opreznim glasom. — Ali koštat će više novaca nego što imate.— Neće — protivio se Lewis. — Neće ako je pravi auto.148— Pravi auto! — Čovjek je govorio gotovo prezrivo. — Ako možete naći bolji, dozvolit ću da me s njim pregazite. Pogledajte.Priđe garaži na kojoj se ljuštila boja i otvori vrata. Unutra je bio dugačak, nizak auto tamne boje, kožnata mu je presvlaka bila izlizana i raspucana, ali mu je šasija bila savršena. Vlasnik ga je promatrao s ponosom.— Ovo su moja kola. Moje dijete. Ja sam ih sagradio. Okvir od Mercedesa, avionski motor, dva karburatora. Za vrijeme rata — okrene se na stranu i pljune — bio sam u letećem cirkusu. Ja poznam mašine. Ova je tako dotjerana da pjeva. Otvori haubu otkrivajući savršeno njegovanu mašinu na kojoj su blistali bakreni dijelovi i sjao se nikl. — Ovim sam automobilom vozio dvjesta kilometara na sat. Cijena za vas je deset tisuća šilinga.Bez riječi Lewis izvadi lisnicu, izvadi deset novčanica i preda ih čovjeku. Nastane kratka stanka. Čovjek, bivši ratni as, sada u vrlo slabim prilikama, promatrao je banknote. Obrazi mu se slabo zarumene.— Ovo je prvi veći novac koji sam vidio ne znam otkada. Teško mi je da ga uzmem. Ali kola su vaša. Samo držite na pameti ozbiljno je dodao dok je spremao novčanice — nešto što je prilično važno: Ako vas ulove s ovim automobilom, niste ga kupili od mene. Ukrali ste ga.149— Upravo tako — složi se Lewis. — Ukrao sam ga. A sada ga, molim vas, upalite. Žuri mi se.

Page 33: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Iz stražnjeg dijela automobila čovjek izvuče dugačku ručicu za pokretanje, sagne se i okrene kao da namjerava prevrnuti planinu. Uz užasnu eksploziju stroj zatutnji. Izgledalo je da se garaža ljulja u temeljima.— Vidite — rekao je bivši vlasnik automobila.— Vidim — reče novi vlasnik automobila. Pruži ruku, čvrsto stisne desnicu mehaničaru i sjedne za upravljač. Imao je dojam strahovite snage kad je samo dotakao gas. Ubaci u prvu brzinu. Dok je polagano izlazio iz garaže, čovjek poviče za njim:— Budite oprezni, prijatelju. Ne bih želio vidjeti kako umirete. Na zavojima auto je kao ptica. Ali ako ne budete oprezni na vlažnoj cesti, ubit će vas.Trebala mu je samo minuta da stigne do uličice iza kuće. Polako se uputi uskim prolazom, zaustavi se iza zida što je mogao tiše i ugasi motor.Iduću minutu već je prošao kroz stražnji u-laz i došao do svoje sobe. Požuri do prozora. Ona su dva čovjeka još uvijek stajala napolju. Bilo je vrlo neizvjesno koliko će još tamo ostati prije nego pokušaju kakvu drastičniju akciju. Sada je150bilo osam i pol. Svlvia sigurno mora biti budna. Pokuca na njena vrata. Ona ih odmah otvori i pojavi se pred njim potpuno odjevena.— Dobro jutro. — Pokušao je da izgleda ne-zabrinut. — Jeste li dobro spavali?— Sasvim dobro, hvala. — U suprotnosti s njenim uzbuđenjem prošle večeri sada je bila vrlo formalna, suhih očiju i ozbiljna.— Jeste li doručkovali?— Ne. — Zastane. — Napolju su dva čovjeka — mislim da su policajci. Zbog njih sam izgubila apetit.On se slabašno nasmiješi.— Nećete se valjda uzrujavati zbog tih glupana. Naš prijatelj Oberholler ponovno se pojavio — u vrlo neobičnoj ulozi. Mora da sumnja da se nalazimo u ovim kućama. Čini mi se da je otišao po pojačanje da pretraži cijelo ovo susjedstvo. Prema tomu, ako ste spremni, ne bi bilo loše da odemo. Obećavam vam doručak negdje izvan grada.— Spremna sam — odgovorila je utučeno.Trebala mu je samo minuta da na brzinu napiše ceduljicu gazdarici kako žali zbog njihovog naglog odlaska i da joj zahvali na ljubaznosti. Grizla ga je savjest zbog tako male zahvalnosti ali je sebi obećao da će se kasnije vratiti da na151ppravi način pokaže svoju zahvalnost. Ceduljicu stavi na stol na istaknuto mjesto. Tada krenu pokrajnjom uličicom do automobila. Dok su se tiho iskradali stražnjim putem, čuli su glasno, zapovjedničko kucanje na prednjim vratima. U posljednji čas, pomisli Lewis hladnokrvno. Pomogao je Svlviji da prijeđe zid, smjestio ju je u auto i okrenuo je ručicu za pokretanje.Možda nije imao pravi grif; možda zbog toga što se motor tako teško pokretao, ali je okretao i okretao bez uspjeha. Jednog je strašnog časa pomislio da motor neće upaliti. Ponovno se napre-gao. Tada, kad mu je na licu izbio hladan znoj, motor iznenada zagrmi kao baterija haubica. Dahćući baci se u sjedalo i ubaci u brzinu. Sunu poput rakete.Lewis nije ništa znao o okolini. Jedino mu je bilo stalo da ode iz Innsbrucka. Ali u svojoj velikoj želji da se riješi Oberhollera on je napravio tešku pogrešku. Krenuvši nekim pokrajnjim putem za koji je mislio da vodi izvan grada iznenada se našao u glavnoj ulici grada. Nije postojala mogućnost da se vrati. Bio je prisiljen da se priključi polaganoj koloni vozila u toj prometnoj ulici. I doskora se našao u gustoj prometnoj gužvi.Lewis je proklinjao ispod glasa. Niska crna kola bila su dovoljno napadna, pa čak kad je mo-152tor bio u praznom hodu, pravio je takvu buku da su kola privlačila poglede svih prolaznika. Onako bez šešira i u džemperu i kišnom kaputu bio je meta radoznalih pogleda. Svlvia je omotala maramu oko svoje razbarušene kose. Zajedno su predstavljali skupinu koja se neće brzo zaboraviti.Čekanje je izgledalo bez kraja, ali nakon bes-^ krajne napetosti izvuku se iz prometa i automo-' bil se konačno nađe na otvorenom putu.Bio je to krivudav brdovit put koji je većinom prolazio između šuma borova. Vozio je brzo, premda je koristio samo četvrt gasa, nekih dvadeset

Page 34: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

kilometara, prolazeći kroz nekoliko malih sela, svako slikovito kao na razglednici. Tada iznenada dođu do malog provincijskog grada koji je imao tržnicu i dobro snabdjevene trgovine. Ne gaseći motor Lewis se zaustavi kod jedne od najvećih trgovina. Brzo uđe u nju, Kad se ponovno pojavio poslije nekoliko minuta, pođe trgom do mljekare. Kad je izašao, džepovi njegovog kiš-nog kaputa bili su nabrekli. Ponovno se uvuče na vozačevo sjedalo kao da ga nikad nije ni napuštao. Dok je ubacivao u brzinu i krenuo, primijetio je:— Obećao sam vam doručak izvan grada. Odmah ćete ga dobiti. Na žalost, uspio sam nabaviti samo mlijeko, seljački sir i kekse.153Napeta i nepomična pokraj njega ona je ukočeno prigovorila:— Niste zbog toga trebali stati. Vrlo je vjerojatno da nas slijede.— Ionako sam morao nabaviti kartu. Bez nje bismo vjerojatno vozili u krasnom krugu i stigli do Innsbrucka i čovjeka koji se nazvao Oberholler negdje oko sumraka.— Herr Oberholler? — ponovi ona istim bezizražajnim glasom. — Mislili ste ozbiljno kad ste jutros govorili o njemu?— Svakako. Mali trgovački putnik sada pokazuje sasvim drukčiju vrstu robe.Posramljeno joj se rumenilo polako proširi obrazima. Oklijevala je, a tada je odlučno rekla:— Čuli smo da je Bečka založna banka unajmila glasovitog privatnog detektiva da nađe mog oca.Mogao je osjetiti koliko joj je teško što mu to kaže. Rekao je nemarno:— Čovjek ne može biti siguran, ali bih rekao da je to naš prijatelj.— Ne razumijem! — Uzbuđeno pritisne ruku na čelo. — Zašto nas nije uhapsio, zašto nije pokušao da nas na neki način zaustavi kad smo bili u Gasthofu?— Kad ga slijedeći put sretnemo — Lewis se kiselo nasmiješi — namjeravam mu postaviti to isto pitanje.154Svlvia ponovno zašuti. Njeno raspoloženje, cijelo njeno ponašanje danas bilo je rezervirano, nekako napregnuto. Činilo se da je odlučila da obuzda svaku riječ, svaki pokret. On je to sve jače osjećao kako je vrijeme prolazilo. Nekoliko kilometara dalje skrene s puta na malu čistinu u šumi i postavi njihov doručak na suhe iglice bora. Tada zapita:— Jesam li vas možda uvrijedio? Mislio sam da je među nama sada sve u redu.— Pa i jest u redu. — Njene oči, kao i njezin odgovor, izbjegavale su ga.— Pa zašto se onda ponašate tako čudno, tako ukočeno i hladno?Ona porumeni, zatim problijedi a grlo joj se grčevito micalo. Ali ga ipak nepokolebivo pogleda.— Oprostite ako vam izgledam čudna. Vi znate da sam vaša vrlo zahvalna prijateljica.Na to nije mogao ništa odgovoriti, jer mu se od skrivenog značenja njenih riječi čudno stegne srce. Prestane o tome govoriti, polako rastvori kartu koju je bio kupio i rasprostre je na zemlju ispred njih. Kad ju je proučio, stavi prst na mjesto na kojem su se nalazili.— Mi smo ovdje. Točno iza gradića Gars-bada. A ovdje je Breintzen. Udaljen je samo nekih stotinu kilometara zračne linije. Ako krenemo ovim zaobilaznim putem, radi sigurnosti155

Page 35: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

— njegov je kažiprst slijedio usku crvenu liniju sporednih putova, — udaljenost bi mogla iznositi i do dvije stotine kilometara. Taj put možemo lako prevaliti za četiri sata. Vjerojatno vaš otac neće stići prije mraka. Ako budemo imali sreće, mogli bismo stići prije njega.Dala mu je na znanje da je razumjela. Tada reče svojim namjerno bezosjećajnim glasom:— U međuvremenu, vi uopće ne doručku jete.— Neću jesti ako i vi ne jedete.Napokon mu se jedva vidljivo nasmiješi. Zajedno su popili mlijeko i pojeli sir i kekse. Kad su bili gotovi, vrate se do automobila. Tu joj on da kartu kako bi mu pokazivala put, i ponovno sjedne za upravljač.Auto je brujao mirnim putem. Ovdje u nizini već je u zraku bio tračak proljeća. Vjetar koji im je milovao obraze bio je gotovo mlak. Premda su . malo razgovarali, on je bio svjestan prisustva potisnutih osjećaja. Ona je sjedila podalje od njega u svom kutu automobila, on joj nije čak ni ruku dodirnuo. A ipak je ona fluidna, treperava ■ • struja postojala. Sva njena odlučna suzdržljivost__nije je mogla zatomiti.Izbjegavajući veće gradove vozili su kroz pašnjake Alennea i Bruckena. Na maloj pumpnoj stanici izvan sela Halsena uzeli su šezdeset litara benzina. Njihovo jednolično neuzbudljivo na-156predovanje i zujanje stroja gotovo ih je dovelo u sanjivo stanje. Ali kad su ušli u dolinu rijeke Laara, Svlvia se nagne prema njemu i reče:— Mislim da nas slijede neka kola.Lewis se uspravi na sjedištu i pogleda u retrovizor. Na putu iza njega nije se vidjelo ništa. Ona brzo doda:— Nisam ništa vidjela. Ali već pola sata čujem zvuk nekog automobila.— Možda je to jeka našeg stroja.Ona neuvjereno potrese glavom. On ponovno stane slušati. Ali nije čuo ništa osim zvuka njihovih vlastitih kola. Možda se čuo slabašan zvuk, ali nije bio siguran. U takvu stanju neizvjesnosti došli su do dugačke nizbrdice. Lewis ugasi stroj i dok su se spuštati obronkom u tišini, on je napinjao uši nastojeći da čuje kakav zvuk iza njih. Iza njih, jače od šištanja njihovih guma, dolazio je udaljen zvuk nekog stroja.Lewis pogleda Svlviju.— Tamo je neki automobil. Možda je to neki ovdašnji poljoprivrednik. Ali bolje da se u to uvjerimo.Ponovno upali motor ali smanji brzinu na samo trideset kilometara na sat. Ali još uvijek se nije vidio automobil koji ih je slijedio, premda su slušajući pažljivo mogli čuti udaljen zvuk. Lewis odmah smanji brzinu na samo deset kilometara na sat. Čim je to učinio, druga kola, koja157su isprva bila smanjila brzinu, izjure iza zavoja i ubrzaju prema njima. Nisu to bila poljoprivredna kola nego tamnozeleni službeni automobil s tamnozelenim službenim licima koja su se vidjela iza vjetrobrana.— Policija! — reče Lewis tiho.Dok je to govorio, žestoko nagazi na akcelerator. Kola poskoče naprijed poput podbodenog konja. Za nekoliko sekundi kola su već jurila šezdeset kilometara i srljala su naprijed sve većom brzinom.Ali i kola koja su ih slijedila bila su brza. Sada kad su se pokazala, očito su namjeravala ne da slijede svoju lovinu nego da je prestignu. Povećaju brzinu na devedeset. I u isto vrijeme uključe sirenu koja mirnu krajinu ispuni prodornim zvukom.Lewis odlučno stisne zube. Položaj je postao ponovno opasan zbog te galame koja mu je bila za petama. Sve je ovisilo o brzini njegovih kola, o riječi koju mu je dao vlasnik garaže. Čvršće zgrabi upravljač i dade kolima punu brzinu. Reakcija stroja bila je veličanstvena. Igla brzinomjera ustrajno je napredovala. Cijela su kola drhtala kao da su živa. Išla su sve brže i brže dok vjetar njihove jurnjave ne postane uragan a drveće uz cestu samo časovite mrlje.Jedno minutu i pol policijska su kola držala korak s njima. Tada su postepeno počela zaosta-158

Page 36: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

jati. Kroz olujni vjetar koji mu je hujao oko ušiju Lewis je čuo kako zavijanje sirene počinje slabiti. I dalje je jurio istom luđačkom brzinom. Premda bi ih najmanje skretanje, najmanja pogreška u procjeni ubila oboje, nije se usuđivao smanjivati brzinu. Svlvia je sjedila poput kipa, ne trzajući ni jednim jedinim mišićem.Konačno su kola koja su ih progonila nestala s vidika i njihova se sirena više nije Čula. Još uvijek vozeći ludom brzinom Lewis je oštro promatrao. Iznenada se ispred njih pokaže raskrižje. Oštro kočeći on skrene na sporedan put. Još dva oštra zavoja i našao se u mreži vijugavih puteva s visokim bankinama i kržljavim živicama. Pute-vi su se zamršeno kretali kroz pust i močvaran teren u kojem, premda je još uvijek brzo vozio, on se sa zadovoljstvom izgubio znajući da se to neizbježno mora dogoditi i njegovim goniocima.Ali je znao i da Breintzen leži zapadno. I dok se vrtio i krivudao, neprestano je išao prema toj točki kompasa.Oko dva sata popodne stigao je do putokaza u kraju obraslom kržljavim šašem koji je pokazivao da do Melkeburga ima pet kilometara. Le-wis pogleda na kartu. Melkeburg je bio grad na glavnom putu udaljen nešto preko stotinu kilometara od Breintzena. Time što su skrenuli s glavne ceste po njegovom su se računu otresli159progonitelja i uštedili gotovo pedeset kilometara puta.Lewis je imao sve potrebne informacije. On je polako vozio uzduž ograda dok nije na rubu polja obraslog rogozom našao zapuštenu štalu. U tu štalu, koja je sada bila ruševna i napuštena, utjera kola, povuče ručnu kočnicu i dozvoli sebi da se opusti.Okrene se Svlviji.— Kod sadašnjeg stanja policijske aktivnosti bolje je da se ne pokazujemo na putevima dok je još dan. Za dva sata trebalo bi se smračiti. Dotad moramo ostati ovdje, razgovarati se, spavati, pjevati ili postavljati zagonetke. Na žalost, keksa i sira više nema. Dobro bi došli.Još se uvijek držeći suzdržljivo kao i ranije, ona reče nekako zamišljeno i tužno:— Lako se suočiti s opasnošću. Suočiti se s njom i smiješiti se — to je već teže. Smijem li primijetiti da dobro vozite.Nije joj mogao reći da je njegova vedrina lažna, navučena samo da suzbija raspoloženje koje ih je oboje pritiskivalo. Promijeni predmet razgovora.— Što ste mislili kad smo onako jurili? Ona odgovori mirno:— Jedino da ćemo, ako poginemo, poginuti zajedno.160To ga je ušutkalo. Počne pretraživati auto u nadi da je još ostalo nešto od onih keksa. Nije ih bilo. Ali iznenada, dok je pretraživao, poviče. U pretincu instrumentne ploče našao je nekakvu staru harmoniku. Pokaže je Svlviji značajno.— Niste znali da sam ja glazbenik. Ovo je moj instrument. Bi li vam bilo previše mučno da zasviram?Još uvijek ga gledajući čudno potrese glavom.Dobivši takvo ohrabrenje, on uzme trošnu harmoniku, prođe nekoliko skala da je iskuša, tada počne tiho svirati stare mornarske pjesme koje je čuo kao mlad mornar na brodovima svog oca. Bio je sasvim vješt harmonici budući da je naučio tu jednostavnu vještinu dok je kratio duge časove u mnogim stranim lukama.Ona je slušala svjesna u srcu da on svira da bi je zabavio a ipak zanesena melodijama drevnih pjesama. Kad je konačno završio, ona je najednom izašla iz svoje povučenosti. Uzdahne.— Mora da je krasno biti na brodu. — Ta je misao simbolizirala njenu čežnju za bijegom. — Ploveći prema stranim obalama, prema dalekim mjestima.— Vi volite more? — upita on.— Ne znam. Nikad mi se nije pružila prilika da to saznam. — Iznenadni poriv natjera je da nastavi. — Moj život nije bio poput vašeg. Nikad161nisam upoznala slobodu i svjež zrak i mir u srcu. Osim možda kad sam bila sasvim mala a majka mi je još bila na životu. Živjela sam od danas do sutra. Bila sam zatvorena unutar visokih zidova. Katkada nisam vidjela čak ni zvijezde.

Page 37: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Naglo se prekine a ruku pritisne na grudi kao da želi zatomiti provalu strastvene ispovijedi.On je šutio, razmišljajući kako joj je život morao biti nesretan i težak, kako se u djetinjstvu morala potajno seliti iz jednog stana u drugi, zagušena zrakom gradova, u društvu sumnjivih ljudi, pokušavajući uzalud da potvrdi svoju mladu ličnost, uvijek u strahu od novog poniženja. Bila je poput cvijeta koji se probija kroz prašumu korova. Mora joj pomoći, ma koliko ga to stajalo. Ponovno mu je postalo jasno da je to njegova svrha određena sudbinom.Već se gotovo smračilo. Pokrenuo je automobil što je tiše mogao, natraške izašao iz štale i krenuo na posljednju etapu njihova puta.Vozeći stalnom brzinom prošao je kroz Mak-leburg i krenuo cestom za Breintzen. Premda od jutra nisu oboje ništa jeli, nije se usudio ući u neku trgovinu da kupi hrane. Budući da su već tako daleko doprli i tako se sretno riješili progonitelja, nije želio da i dalje iskušava prevrtljivu božicu sreće. Ipak u Magsneru, dok su prolazili pustim gradskim trgom, ugleda automat. Tu je s162nekoliko novčića nabavio čokolade i cigareta. Cigarete su bile odvratne ali čokolada im je donekle otupila glad.A zatim, nešto prije jedanaest sati, prešli su posljednji brežuljak i u dolini ispred sebe ugledali svoje odredište. Breintzen nije bio velik grad, ali u svjetlucanju zvijezda posjedovao je srednjovjekovnu i gotovo magičnu ljepotu. Vitki su se tornjevi okupili oko široke rijeke, popločene uličice vijugale su između mračnih sjena zidova s kruništima. Dok su promatrali, zazvone skladna zvona a zatim svečano otkucaju sati.Polagano su se spuštali niz brežuljak u grad. Ulice su bile puste, trgovine zatvorene, kavane gotovo prazne. Činilo se da je u gradu još uvijek na snazi odredba o zapretanju vatre i svi su dobri građani u svojim krevetima. Uz malo poteškoća Lewis je konačno došao na Robertsplatz a odatle je krenuo u Blumenstrasse. Stao je ispred broja 17.— Ovo je ta kuća. — Govorio je sa stanovitom gorčinom. — A sada da vidimo što nam je spremio Steveov vjerni prijatelj Herr Schwartz.Ostavivši Svlviju u automobilu, prijeđe pločnik i zakuca na vrata broja 17. Bila je to čudna stara kuća niske strehe, pola trgovina, pola obi-tavalište, sa usiljenim zabatima i debelim gredama; vrata, obijena klinovima, izgledala su dovoljno debela da izdrže opsadu. Nad njima je163nvisio starinski znak JOHAN SCHWARTZ, STARINE izrađen od željeza.Nekoliko minuta nitko nije odgovarao na Lewisovo kucanje. A tada, upravo kad se spremao da ponovno pokuca, vrata se oprezno otvore nekoliko centimetara a sluškinja gurne nos kraj dovratnika.— Je li Herr Schwartz kod kuće?— Da, gospodine, kod kuće je. — U glasu služavke bilo je plašljivog drhtaja.— Htio bih govoriti s njim. Nastane stanka.— Jeste li vi gospodin kojeg očekuje? Lewisovo srce zakuca od olakšanja. Rečebrzo:— Da, dobra djevojko, ja sam Herr Merrid. Kažite svom gazdi da ja, i gospođa, čekamo. Kažite mu da je hitno.Služavka zaprepašteno pogleda Lewisa, tada kimne glavom. Nestane u kuću. Ponovno čekanje. Lewis je tjeskobno gledao uz i niz ulicu.Iznenada se začuje zvuk koraka i neki stari čovjek, pognut i bradat, gledao ih je s kućnog praga. Zavlada šutnja. Tada im se obrati s glasom melankolične rezignacije:— Izvolite ući. Ja sam Herr Schwartz. Očekivao sam vas.164Slijedećeg časa Lewis i Svlvia su bili u kući. Prolaz je bio mračan i mirisao je na vlagu. Iza njih se treskom zalupe vrata nalik na vrata tvrđave. Ovladan osjećajem konačno postignute sigurnosti Lewis zahvalno pruži ruku.— Nemam riječi da vam kažem koliko mi je drago što sam vas našao kod kuće, Herr Schwartz. Ljubazno je od vas što ste nas ovako primili.— Molim vas nemojte mi zahvaljivati — starac ozbiljno odgovori. — Ako sam vas primio, to sam učinio samo zato što sam dobio takve upute. — Otvori neka vrata i pažljivo ih uvede u stražnju sobicu. Na pljesnivim sjedištima sjedili

Page 38: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

su mrgodno Steve i Connie. A pokraj njih, gledajući Lewisa s nepronicljivim izrazom na licu, sjedio je detektiv Oberholler.165U Gasthofu, dan ranije, kad se Lewis nije vratio iz Lachena, Karlo je postajao sve bjesniji. Dok je tu čekao s dovoljno slobodnog vremena da razmišlja o događajima koji su se odigrali za prošla dvadeset i četiri sata, smatrao se čovjekom kog su ponizili i prevarili. Sjećanje na tučnjavu kraj kolibe naročito ga je grizlo. Stisnuo je šake i napeo biceps pregledavajući stazu koja je vodila iz doline.— Neka ga đavo odnese — neprestano je ispod glasa ponavljao. — Zašto se ne vraća?Da bi ublažio povredu svog sebeljublja i da bi skratio vrijeme čekanja, smatrao je da ima pravo nešto popiti. Popio je jedan kummel a zatim drugi. Tada je brzo, jedan za drugim, popio nekoliko kummela. Osjećao je kako mu piće godi, kako mu vraća osjećaj sigurnosti i smisao za169realnost. Karl nije često pio alkohol, ali kad bi pio, pio ga je kao vodu.Sagnut nad čašom kraj prozora u blagovaonici, zapazi da se u uglu nalazi Fraulein Rudi, gotovo potpuno zastrta sjenom, koja ga je zamišljeno promatrala.— No — rekao je — kog vraga tu radite?— Razmišljam.— O čemu razmišljate?— Razmišljam o nečem važnom.— Pih! To ne znači ništa.Ona se nasmiješi svojim vedrim, neodređenim smiješkom tresući glavom u isto vrijeme — čudan, izmršavio lik poput bolesne marionete. Danas je izgledala bolesnija nego ikad.— Baš naprotiv, to znači mnogo toga. Znate, u posljednje vrijeme gotovo ni nemam ničeg drugog čime bih se bavila. Možda su zbog toga moje misli jasne. Da li biste se iznenadili da vam kažem da sam razmišljala o vama?On se nasmije. — Uopće se ne bih iznenadio, Fraulein.— Nemojte me krivo shvatiti. Mislila sam kako ste ludi. I kako je šteta što ste tako ludi.— Kako? — Buljio je u nju, iznenađen.— Zašto upropaštavate svoj život zbog žene koja vas ne voli?170On žestoko pocrveni ispod maske svog preplanulog lica. — To nije istina!— Istina je. A u isto vrijeme i njoj zagorčavate život.On prokune. Časkom je izgledalo da će joj u glavu baciti svoju praznu čašu. Ali se savlada, nalije si još pića i prorezi:— Imate li još što?— Da, ima još. Vi ćete se opiti. I to u vrijeme kad su vam potrebne sve vaše duševne sposobnosti.— Ma zbilja! — kesio se. — A zašto bi mi bile potrebne sve moje duševne sposobnosti?— Zapitajte to sama sebe. Ili zapitajte Herr Oberhollera kad ga slijedeći put vidite.— Herr Oberhollera? — on ponovi ne shvaćajući.— Naravno to mu nije pravo ime — ona nastavi mirno. — Pravo mu je ime drukčije. On je od policije.— Od policije? — ponavljao je poput papige. — To je obična laž!Rudi se nije dala smesti.— Vidjela sam ga u Beču. On je važna ličnost. Čovjek na visokom položaju. To sam vam mogla odavno reći, da ste bili pristojni — možda čak i malo ljubazni prema meni.171Karl Edler je namršteno zurio u djevojku, pokušavajući da se sabere, pokušavajući da joj pročita misli. — Ako je to točno, imam nešto da mu kažem kad dođe na večeru.— Neće doći — reče ona vedro. — Otišao je iz Gasthofa poslije ručka u potrazi za vašim prijateljima. Ali tu su drugi policajci da zauzmu njegovo mjesto. Ja nisam slijepa, ni glupa, ni blesava. Ja znam što vi spremate. A ipak vi ovdje sjedite i pijete. U takvim okolnostima visoki Amerikanac ne bi pio.— Neka vrag nosi Amerikanca! — zaurla. — I vas vrag odnio! Ja vam ne vjerujem. Ne vjerujem ni jednoj riječi koja izlazi iz vaših lažljivih usta. — Skoči s klupe namrgođen i izađe iz prostorije.

Page 39: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Kad je otišao, Fraulein Rudi slegne svojim mršavim ramenima, pomalo tužno. Počne vrlo tiho svirati svoj ljubljeni gramofon. Prođe jedan sat, tada još jedan. Večerala je sama. Blagovaonica je bila pusta. Bračni par Schatz otišao je kući pred dva dana. U Gasthofu nije bilo drugih gostiju osim nje. Anton se kretao naokolo poput nervoznog duha. On nije nikad govorio; bio je to najšutljiviji čovjek na svijetu. Ali nešto ga je mučilo i tjeralo mu strah u kosti.A tada, oko deset i pol, stigne Heinrich tražeći Karla.172— Sto ga trebate? — upita Anton, stišćući svoje dugačke koštunjave prste dok ne zapucke-taše zglobovi.— Doznat ćete — reče Heinrich značajno. Navuče na lice važan izraz. — Ali prvo, gdje je Herr Edler?Čuvši Antonovo dozivanje, Karl se vrati u sobu. Hodao je malo nesigurno i uperio na Hein-richa zakrvavljen pogled.— Sto je? Sto hoćete?— Oprostite, Herr Edler — reče Heinrich, a glas mu je izgubio nešto od prijašnje važnosti. — Imam poruku za vas, brzojav. Došao sam što sam brže mogao, stavljajući glavu u torbu. Vidjet ćete da se spominje nagrada donosiocu.— Pokažite mi taj brzojav.— Ali, Herr Edler, nagrada ...Karl iščupa brzojav iz Heinrichove ruke. Dok ga je čitao, postajao je još namršteniji. Bijesno pogleda Heinricha.— Sto znate o ovome?Preplašenim glasom Heinrich potanko opiše što se dogodilo na stanici u Lachenu, hapšenje Stevea i Connie, bijeg ostalih. Vidjevši kakvu je senzaciju izazvao, on se zagrije za pričanje i živopisno opiše događaj. Kad je završio, zavladala je šutnja.173— Znači — reče Karl čudnim glasom — da je ono dvoje otišlo zajedno.Iznenadno uzbuđen Anton upadne u riječ:— Ali, Karl, to je vrlo ozbiljno. Ti policajci u Lachenu! I moram ti reći da su danas po podne došla dva čovjeka iz Taubea. Bili su na skijanju — barem su tako rekli — pa su zalutali. Ali ja sam uvjeren da su to bili... — Anton značajno podigne ruke.— Zaveži!— Ali ugled moje kuće ...— Zaveži! — zaurla Karl ponovno. — Ja odlazim iz tvoje ugledne kuće. Želim stići u Breint-zen. — Bijesno pogleda zgužvani brzojav koji je držao u ruci. — I to do sutra navečer! Želim se porazgovarati s tim Amerikancem koji bježi s mojom djevojkom.— Ali, Karl — protestirao je Anton — moraš se čuvati policije.— A zašto bih se ja morao čuvati policije? Ja sam pametniji od te proklete policije! — Naglo se okrene Heinrichu. — Želim da odmah odete do stare kolibe u Kriegeralpu. Budući da izgleda da je tajna svima poznata, nema više potrebe za skrivanjem. Otiđite po starca kojeg ćete tamo naći. Kažite mu da vas ja šaljem. Kažite mu da u zoru krećemo za Breintzen.— Ali, Herr Edler, u brzojavu piše ...174

— Da, da, dobit ćete svoju prljavu nagradu. Ali pođite odmah, jer ćete inače dobiti po glavi.Kad je Heinrich otišao, Karl sjedne za stol i naruči još jednu bocu kummela. Nastavi piti, izgrađujući svoj žestoki bijes u nekakvu egoističnu veličinu.Noć je proveo u blagovaonici, podstrekujući ogorčenje prema Lewisu, stvarajući pijane planove za putovanje u Breintzen. Bilo je gotovo šest sati kad se Heinrich vratio dovodeći sa sobom profesora. Ovog puta Ullwin je izgledao malo iznureno, ali njegovo je ponašanje naoko bilo jednako nepomućeno kao i uvijek.— No, dragi mladiću, što to čujem? Zar postaju prerevni u nekim krugovima koji se ne smiju spominjati. Krećemo li sada na našu malu ekspediciju?

Page 40: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Karl okrene svoje crvene oči prema profesoru i promjeri ga od glave do pete.— Zaveži. — Upotrijebio je svoj omiljeli izraz. — Ja upravljam tom, kako je nazivate, ekspedicijom. Kad bude potrebno, ja ću govoriti.— Ali moj dragi Karlo ...— Ja nisam vaš dragi Karlo. A vi niste moj dragi profesor. Vi ste obična stara varalica. Ne, vi ste još manje od toga. Vi ste prtljaga koju moram isporučiti u Breintzenu kako bih mogao ože-175niti Svlviju. Zbog toga se i ponašajte kao prtljaga. — Iznenada povisi glas. — Čujete li vi mene? Ići ćete svagdje sa mnom, bez pitanja i bez i jed-ne jedine vaše proklete sladunjave riječi.Profesor dobaci Karlu brz pogled. Šutio je.— Tako je već bolje — reče Karl. — Sada se spremite. I to brzo. Pred nama je dvadeset i pet kilometara, koje moramo propješačiti. Him-mel! Kad samo pomislim što radim za vas, mogao bih vas zbog toga ubiti.Anton je donio doručak. Izgledalo je da je spreman učiniti bilo što samo da se riješi nepoželjnih gostiju. Profesor je jeo malo, Karl ništa. Ali je to obilato nadoknađivao iz boce kummela.— Sad sam spreman — izjavi isprsivši se. — Spreman sam pobijediti cijelu policiju i sve Amerikance u Austriji zajedno.Krenuli su oko sedam sati. S prozora svoje spavaće sobe Rudi ih je promatrala kako odlaze, a oči su joj počivale gotovo sa samilošću na umornom liku profesorovu. Anton je za njima zalupio vrata s olakšanjem. Jutro je bilo blago i toplo. U zraku se već osjećalo proljeće. Snijeg se na stazi već topio na nekim mjestima. A svakog časa sa vrhunaca čuli su tih šuškav zvuk poput šećera koji se sipa na bubanj. Pogledavši gore mogli su vidjeti kako se šećer sipa s obronaka u176iznenadnim paperjastim strujama. Naravno to nije bio šećer nego snijeg, tone snijega koji se topio i slijevao na donje obronke. To su bile lavine i sada će trajati neprekidno nekoliko tjedana. Nisu pošli putem za Lachen nego zapadnijim putem koji je išao usporedno s dolinom. Karl je stupao nekoliko koraka naprijed, ne govoreći, a njegove su velike skijaške cipele ostavljale otiske na blistavom putu. Profesor ga je slijedio, potišten i zabrinut, poput psa. Pošto su pješačili oko dva sata, stale su se pojavljivati alpske kućice i osamljena imanja dolje u nizini. Tada su došli do samotne skupine kuća koje su sačinjavale selo Taube. Karl se zaustavio i pogledao dolje na kose krovove. Rekao je:— Silazimo. Želim nešto popiti.Profesor je zaprepašteno gledao svog pratioca. Promucao je:— Ne pada mi ni na pamet da se miješam, dragi mladiću. Ali izgleda da ćemo sigurno povećati opasnost da nas vide ako uđemo u selo. Zar ne bi bilo pametnije da nastavimo ovom gornjom kosom?— Ja, ja, moglo bi biti pametnije — oponašao ga je Karl. — Ali ja sam žedan. U stvari, đavolski sam žedan.— Ali, Karl ...— Zaveži. Rekao sam vam da ste prtljaga. U Taubeu imam prijatelja; ja svagdje imam pri-177jatelja, koji me vole i koji mi se dive. Ako se tamo nalaze policajci, ja ću im pokazati.Stane silaziti usjekom.Nije bilo izbora. Rezignirano i s bljedilom od zle slutnje na licu profesor ga je slijedio.Selo se sastojalo samo od jedne jedine raštrkane ulice s crkvom na jednom kraju a gostionicom na drugom. Karl nije obraćao pažnje na crkvu. S izazovnim izrazom koračao je prema gostionici.— Hej! — viknuo je, udarajući šakom po šanku. — Zar ovdje nema nikoga da me posluži pićem?Na Karlov poziv javi se čovjek s pregačom i bez oduševljenja odgovori na njegov bučan pozdrav. Profesor potišteno naruči pivo. Karl naruči svoj neizbježni kummel.Sve je moglo dobro ispasti da je Karl bio zadovoljan jednim pićem. Ali morao je popiti još jedno. I prije nego što ga je završio, u gostionicu uđu dva čovjeka u zelenim uniformama. Sjeli su nemarno uz stol pokraj vratiju.Profesor, nakon jednog preplašenog pogleda, problijedi kao krpa.

Page 41: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

— Otiđimo odavde za ime božje! — promrmlja Karlu. Ali Karl, podstaknut pićem, bio je više nego ikada »pametniji od policije«. Od-^ bacio je svaki oprez. Zurio je u policajce podrugljivim izazovom. Glasno reče profesoru:178— Nikad ranije nisam ovdje vidio zelene Schweinhunde.To je bilo tako nepotrebno, tako luđački glupo, da je profesora prožeo drhtaj užasa i bijesa.Činilo se da ona dva policajca uopće ne obraćaju pažnje, što je samo po sebi bio vrlo sumnjiv znak. Viši od njih dvojice, visok čovjek tvrdih crta lica s koštunjavim nosom i hladnim blijedim očima, reče nešto ispod glasa svom drugu. Ništa više od toga.Da Karl nije bio toliko pijan, ne bi ni u snu pomislio da to učini. Nekoliko je minuta nastavio govoriti takvim izazovnim uvredljivim načinom. Tada s pokretom koji kao da je pokazivao da mu se zgadilo što policajce uopće ne uzbuđuje njegovo izazivanje baci novac da plati piće pa ustane da ode.Ali kad je krenuo prema vratima, visoki policajac ustane.— Oprostite što ću se predstaviti! — reče hladnom uljudnošću. — Ja sam narednik Hub-ner. Moj prijatelj je kaplar Brandt. Hoćete li mi za uzvrat kazati vaša imena?Karl isturi bradu. — Hoćete li ljubazno otići do sto đavola?— Ne odmah — reče nosati čovjek. — Prvo vam moram saopćiti da tražimo dva gospodina vašeg izgleda.— Ma zbilja.179— Da zbilja. Toliko slična vama da vas moram zamoliti da pođete s nama.Umjesto odgovora Karl zamahne šakom. Udari visokog čovjeka po nosu i obori ga. Dok je padao, njegove se dugačke noge zapletu u stolicu. Treskom padne na potiljak i ostane nepomičan. Istog časa drugi policajac skoči izvlačeći revolver iz futrole. Karl, s uzvikom oduševljenja, žestoko ga udari nogom u želudac. Stenju-ći od boli policajac se sruši.— Vidite — vikao je Karl. — To je moje mišljenje o policiji.Profesor je već bio izašao a Karl se spremao da pođe za njim. Ali uto se podigne onaj drugi policajac na lakat i, s licem iskrivljenim od bola, nasumce opali iz revolvera.Karl je trčao kad ga je kugla pogodila. Ruka mu sama od sebe poleti prema boku. Ali nastavi trčati.— Bože! — reče. — Onaj me je đavo pogodio.Profesor mu dobaci preplašen pogled. — Je li opasno?— Nije — prodašće Karl. — Da sam mu barem prosuo crijeva.180Usprkos svojoj tvrdnji Karl se teško kretao.Kad su stigli na vrh usjeka, morao je stati da ulovi zraka. Zakašljao je i iz ustiju mu pote-če krv.— Čudno — rekao je.Profesor je kršio ruke ne znajući što da radi.— Da barem niste silazili u selo! — neprestano je jadikovao.— Htio sam nešto popiti — reče Karl glupavo. — Sveti Antone, i sad bih nešto popio!Profesor pogleda preko ramena a mozak mu je grozničavo radio. Dosad ih još nitko nije slijedio. Policajci su bili barem privremeno izbačeni iz stroja. Ali vjerojatno su sva sela u okolini obaviještena. Kako mu se činilo, preostalo je da se učini samo jedno: moraju ponovno krenuti u planine, u planine koje su mu tako dugo pružale utočište.Uzevši Karla pod ruku, krene gornjim putem pomažući mu. Neodređeno je namjeravao da s ranjenikom dođe do Gasthofa. Ali jedva su prešli jedan kilometar kad je uvidio da im to nikad neće poći za rukom. Karl mu je visio na ramenu poput vreće. Sad je Karl, a ne on, bio komad prtljage. Konačno se Karl spotakne i skljoka na bljuzgavu zemlju.— Moje noge — kaši jao je — vuku se same od sebe kao ralice.181Profesor je znao da je Karl oslabio od gtttit-ka krvi.— Dajte da vas previjem. Karlov je odgovor bio jedva čujan.— Unutra je. Ali dolazi van. Kašljanjem izbaci crven pjenušav mlaz abjeloočnice mu se okrenu nagore na Čudan i neobjašnjiv način. Tada je profesor spoznao da će Karl umrijeti. Prožme ga drhtaj. Profesor, usprkos svojoj prevarantskoj naravi, nije bio vičan takvim stvarima. Lice mu se

Page 42: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

navora kao kod zbunjenog djeteta. Ruke su mu se nemirno kretale. Sagnuo se. Promucao je:— Mogu li vam kako pomoći?— Dobio sam svoje.To su bile Karlove posljednje riječi. Zavlada dugačka i mučna stanka. Sve je to izgledalo glupo i nevjerojatno. Pred nekoliko minuta Karl se razmetao u gostionici. A sada ga evo u ovakvom stanju. Iznenada Karl ponovno zakašlje. Usta mu se otvore a glava mu klizne ramenom i klone prema naprijed. Svali se postrance na obronak.Profesor ustane a oči su mu bile pune bolećive opsjene. Nesvjesno je oprao ruke vlažnim snijegom, i stajao je buljeći dolje besciljno. Iznenada kao da se sjetio svog vlastitog položaja. Pos-182ljednji put pogleda Karlovo tijelo a tada mučno krene stazom.Neka tri kilometra hodao je putem kojim su on i Karl ranije išli. Otisci Karlovih cipela izazvali su u njemu drhtavu histeriju. Počne shvaćati svoju dvoumicu. Bilo je beskorisno da se vrati u Gasthof. Nemoguće mu je da stigne do Breintzena. Jedina su mu nada bile ove osamljene planine. Ako krene uzbrdo i poprijeko, možda bi mogao izravno stići do kolibe. Na tu misao naglo skrene s puta i počne se penjati prema višim obroncima. Penjanje je bilo teško po mekom snijegu. Ali on je mukotrpno napredovao, propadajući u nanose, postepeno se penjući u veće visine i sa svakim korakom povećavajući razdaljinu između sebe i košmarskog događaja u Taubeu.Kad je došao do prve kose, uspravi se, obriše čelo s osjećajem uspjeha i obazre se. Odmah mu zapne za oko nekoliko malih, tamnih likova, koji su se polako kretali u daljini. U isti čas zvono seoske crkve stane zvoniti na uzbunu.Izgubivši svoj lažni osjećaj sigurnosti, profesor se skloni s vidika. Sad se doista mora požuriti. Pognut, on krene ubrzanim korakom uzbrdo. Nije se usudio pogledati iza sebe dok nije proveo penjući se dobrih pola sata. A tada mu srce zamre. Progonioci su mu se nevjerojatno približili. Pet ljudi, lepezasto raširenih, brzo je183napredovalo. Mogao je razabrati vođu. Bio je to Hubner, onaj visoki policijski narednik, osobno.Profesor je potpuno izgubio glavu. Bio je svjetski čovjek; ali ovo, na žalost, nije bio njegov svijet. Jedino nastojeći da se izgubi s vida počeo se poput preplašenog zeca pentrati uz planinu. Napredovanje je bilo iznenađujuće lagano. Naišao je na isprugan put poput presušenog korita rijeke, s gromadama smrznutog snijega velikim poput stijena koje su mu omogućavale da čvrsto stane. Povremeno su oblačci praškastog snijega prolijetali pokraj njegova lica poput traka morske magle. Ali nije na njih obraćao pažnje. Niti je obraćao pozornost na povike ljudi iza njega, koji su postajali sve glasniji. Zbog toga što je zaboravio sve osim svog bijega, opomena koja se čula u tim povicima izbjegla mu je.Iznenada zaori prodoran povik:— Lavina! Lavina!Magla oko njega postane gušća i s njom dođe neprekidna kiša čestica. Slaba tutnjava poput udaljene grmljavine postane dublja i bliža. Tada se oko njega zapjeni bujica snijega i smakne ga s nogu kao čun. Sad je i on vikao, ali njegovi su povici bili jednako tako beskorisni kao i njihovi. Dok su ljudi niže dolje jurili desno i lijevo ispred nadolazeće lavine, on je bio nemilosrdno oboren i otkotrljan niz planinu i potopljen ispod te rijeke bjeline. Iznenada, kad je izgledalo da184ga cijela masa jurećeg snijega mora progutati i uništiti, nekom igrom slučaja bio je odbačen nastranu. Kao čudom ispadne iz glavnog toka lavine i ostane ležati, zatrpan, ošamućen i jedva pri svijesti, ali potpuno nevidljiv u tom nanosu. Zatvori oči dok je tutnjeća masa prolazila pokraj njega. Tada ga načas napusti svijest.Niže dolje, na pokrajnoj kosi, narednik i njegova četiri čovjeka promatrali su lavinu kao opsjenjeni, šuteći. Ti su ljudi bili iz Taubea, seljaci koje je Hubner na brzinu mobilizirao da mu pomognu u njegovoj potrazi.— No — reče jedan napokon — to mu je kraj.

Page 43: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

— Vidio sam kako ga je srušilo! — rekao je drugi križajući se. — Samo čas i već je nestao!— Mein Gott! — rekao je treći. — Kad čovjek samo pomisli, narednice, da su i on i Karl obojica poginula!— Pa što — odgovori Hubner grubo. — Edler je uvijek bio naprasit stvor, rođen da loše svrši. On zaslužuje ono što ga je stiglo zato što je nogom udario mog druga u trbuh. Ali taj stari budalasti Englez, zbog čega je on stavio svoj život na kocku?— Mi smo vikali da ga opomenemo.— Da, vikali smo. — Svečano kimnu glavama u samoopravdanju.185— Vikali mi ili ne, moji pretpostavljeni neće biti zadovoljni — rogoborio je narednik. — A neće biti zadovoljni ni ljudi u Beču. Htjeli su da im vratimo starca. Htjeli su doznati što se dogodilo s onim što je ukrao.Uslijedila je šutnja. Tada treći čovjek primijeti:— Još bismo ga mogli naći — mrtvog.— Kakve su mogućnosti za to — ispod tolikog snijega? — reče prvi čovjek. — Ako sad počneš, možda ćeš ga naći za deset godina smrznutog u ledenjaku. Sigurno će ti onda reći gdje je sakrio svoj plijen.— Ipak moramo tražiti — reče narednik. — Ako ni zbog čeg drugog, onda samo da možemo kazati da smo tražili.Pola sata kasnije, kad je prestao slap snijega, oprezno su se popeli obronkom i počeli su tražiti. Ali njihova je potraga bila neorganizirana. Svi su znali beskorisnost tog napora; svi su vjerovali da planina neće vratiti ono što je uzela.Nedugo pošto je sunce prošlo meridijan, narednik poviče nestrpljivo:— Dosta je bilo! Potpuno je beskorisno. Vratit ćemo se. Moramo pokupiti Edlerovo tijelo i odnijeti ga u Gasthof. Tu će se održati istraga.I tako, dok su na izgaženom snijegu sjene postajale dulje, pet je ljudi sišlo s planine i učinilo je ono što im je narednik naredio.186ČETRNAESTO POGIAVLJE\U stražnjoj sobi kuće Herr Schwartza u Breintzenu, elegantni mali detektiv koji je sebe nazivao Oberholler, čvrsto je upirao očima u Le-wisa. Možda je vidio kako pogled mladog Amerikanca očajnički luta prostorijom. Rekao je ozbiljno:— Ne bih vam savjetovao da ponovno pokušate bježati, Herr Merrid. Ne vjerujem da bi vam se isplatilo.Bez naočala sa zlatnim okvirom, sa svojim oštrim pogledom, bio je to potpuno druga osoba, koja više nije bila plašljiva i dobroćudna nego oštra i disciplinirana, koja je posjedovala sve osobine strogog starješine.— Sjetite se svog položaja ovdje, svi vi. Sjetite se da ste moji zatvorenici. Ako ne budete oprezni, dat ću vas udaljiti. — Oči mu se189obrate trgovcu starinama; njegov ton kao da je izgubio nešto od svoje otresitosti. — U međuvremenu, Herr Schwartz, hoćete li povesti gospođicu Ulhvin gore u sobu koju sam joj odredio. Bez sumnje je umorna poslije ovog današnjeg ponešto oduljeg napora.Svlvia je dobacila bespomoćan, tjeskoban pogled Lewisu. Glava joj je klonula. Kad je išla prema vratima sa Herr Schwartzom, Connie je ponizno pogledala detektiva:— Smijem li poći s njom?Detektiv kimne bez riječi. Kad je ostao sam s Lewisom i Steveom, neko je vrijeme šutio. Zatim, čvrsto pritiščući zajedno vrškove prstiju, izjavi strogim glasom:— Herr Merrid, moram vas obavijestiti da se nalazite u vrlo ozbiljnom položaju. Ovog puta nemate posla s državnom policijom kojoj ste tako spretno izbjegli i izvrgli je ruglu. Sada imate posla sa mnom, privatnim detektivom iz Beča. — Impresivno je zastao. — Ja sam vas bio opomenuo. Opomenuo sam vas u Gasthofu. A ipak niste na to obraćali pažnje. S punim poznavanjem okolnosti vi ste, svjesno i namjerno, postali saučesnik u prevari, u nečemu što je sada još više nego prevara. Herr Merrid, dužnost mi je da vas obavijestim da je Karl Edler jutros ustrijeljen u Taubeu dok je pomagao Georgeu Ullwinu da pobjegne. Osim toga — detektiv po-190

Page 44: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

novno zastane kako je to tražila svečanost momenta — samog Ullwina je zatrpala lavina dok je bježao pred organima gonjenja. I on je mrtav. Zavlada teška šutnja. Lewis je zurio u detektiva, ošamućen tom dvostrukom tragedijom. Nije je ni časkom mogao shvatiti u potpunosti. Tada Steve prekine šutnju:— Sad ti je jasno zašto smo ovdje, Lewis. Kad nam je Herr Oberholler danas popodne saopćio tu vijest, više nije imalo smisla tajiti pred njim. Rekao sam mu da smo se dogovorili da se sastanemo u Breintzenu. Smatrao sam da je najbolje da se sastanemo i da dokončamo cijelu tu prokletu stvar.Lewis još uvijek nije govorio. Sada je mislio o Svlviji, i o svemu onomu što joj je obećao da će za nju učiniti.Proučavajući prijateljevo lice sa zabrinutim izrazom Steve je izjavio:— Jadna djevojka. Voljela je starca. Ali za nju je mnogo bolje da ga više nema. I budi tako ljubazan pa se sjeti da smo mi svi još uvijek u vrlo gadnoj situaciji.Lewis polagano usmjeri pogled na detektiva:— Sto će se dogoditi s gospođicom Ullwin? t Detektiv slegne ramenima.— Na žalost, stvari će za nju biti prilično neugodne. To više sada kad joj je otac mrtav.191

Ja sam dobio ovaj zadatak u prvom redu na traženje Bečke založne banke. Jedan od ciljeva, mogao bih reći: glavni cilj, bio je da se pronađu i vrate ukradeni smaragdi. Zbog toga sam promatrao situaciju sve ove dane a da nisam poduzimao korake za hapšenje Herr Ullwina. Znao sam da se nalazi u onoj kolibi već i prije nego što ste vi došli u Gasthof Hohne. U stvari, jedne noći dok je spavao, sama je koliba i sve što je bilo u njoj temeljito pretraženo. Ali dragulji nisu bili tamo. Niti su bili u njihovom stanu u Be-ču. I on je pretražen vrlo temeljito. Zbog toga sam čekao da nešto iskrsne što bi mi pokazalo gdje se nalaze ukradeni dragulji, tj. da možda stigne kakav saučesnik ... — Prekine se, s onim značajnim podizanjem ramena. — Sada sam uvjeren da su smaragdi predani kakvom prekup-cu odmah poslije krađe. Novac je potraćen; dragulji su nestali. I sve to zbog Herr Ullwina. Možete li očekivati da će moji klijenti biti obzirni prema kćerci?— Ali ona s tim nema nikakve veze — reče Steve. — On je potrošio taj novac. Njoj ništa ne možete učiniti.

Page 45: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

— Ne mogu! — poput jeke ponovi detektiv. — Vi ne znate što govorite. Obično bi se loše provela. U sadašnjim vremenima može se provesti još i gore.Lewis je stajao grizući usnu, a čelo mu je bilo nabrano u dubokoj i gorkoj koncentraciji.192Napokon kao da je došao do neke odluke. Reče polagano:— Koja je bila vrijednost — najviša vrijednost — ukradenih smaragda?Detektiv sažeto odgovori:— Oko četiristo tisuća šilinga. Bili su založeni za znatno manju svotu. Ali zbog njihove povijesne vrijednosti, u knjigama mog klijenta bili su procijenjeni na četiristo tisuća.— Koliko je to u našoj valuti?— Pa ... — Detektiv je izgledao začuđen. — To je stotinu tisuća dolara.Lewis sjedne za stol, potraži u svom unutarnjem džepu i izvadi naliv-pero i čekovnu knjižicu. Bezizražajnim licem ispiše ček.Detektiv uzme ček i pregleda ga zaprepaštenim pogledom. Postepeno se njegov izraz ublaži. Pogladi bradu, pogleda Lewisa, zatim ček, onda ponovno Lewisa.— Moj dragi dobri gospodine — izjavi neuobičajeno živahno — ovo je kraljevska naknada. To mijenja u potpunosti cijelu stvar. Nije ni potrebno da kažem kako ...Lewis ga prekine:— Molim vas nemojte to reći. Kupio sam vaše fantomske smaragde, to je sve. Hoće li gospođica Ullwin još uvijek imati neprilika?193— Kao što sam namjeravao kazati, moj dragi dobri gospodine Merride, vaša izvanredna velikodušnost može imati samo jedan rezultat. Uvjeren sam da moji klijenti neće tjerati stvar do kraja. U stvari, ovog vas časa uvjeravam da mogu za nju izgladiti sve službene poteškoće.— I gospođica će Ullwin moći slobodno napustiti ovu zemlju?— Dajem vam svoju riječ!Nastane kratka dramatična pauza. ' Tada Lewis upita: — Želite li još nešto od mene? Ako ne želite, mislim da ću poći spavati.— Svakako! — čovječuljak se topio od ljubaznosti. — Siguran sam da ste umorni. A u ovoj kući ima dovoljno mjesta. U međuvremenu ja ću stupiti u vezu sa centralom u Beču. Do sutra — nasmiješio se — nadam se da ću za sve zainteresirane imati odličnih vijesti.Lewis kinine i zaželivši mu laku noć izađe iz sobe. Služavka mu je našla sobu na gornjem katu. Skinuvši cipele i kaput, ugasi svjetlo i baci se još napola odjeven na krevet. Ma kako bio iznuren, nije mogao spavati. U glavi mu se borilo mnoštvo suprotnih misli. Cijela je ta stvar počela kao uzbudljiva pustolovina. Završila je besmisleno tragičnom smrću. I sve njegove hrabre poze, njegovo majmunsko oponašanje viteškog kavalira, bilo je izgubljeno u antiklimaksu novčane nagodbe. Da je bio junak kakve viteške194

bajke, on bi Svlviju bio prebacio preko granice poput viteza u blistavom oklopu. Umjesto toga, u goloj stvarnosti, napisao je svoje ime na ček, kupio je njenu slobodu poput trgovca.Nemirno se prevrtao na uskom krevetu. Uopće mu nije padalo na pamet da je njegovo djelo bilo plemenito. Okrutno se sam sebi rugao. A ipak, usprkos njegovoj samoporuzi, on je nevoljko morao priznati da ništa drugo nije ni mo-gao učiniti.Oko jutra lako je zadrijemao i probudio se u osam sati. Dan je bio siv. Ustao je, obrijao se i s namjerom da dozna što je postigao »Oberholler«, tiho siđe.Tu, u stražnjoj sobi, gdje je okrugli stol sada bio pokriven bijelim stoln jakom na kojem je bio obilat doručak, bila je Svlvia. Služavka joj je nalila šalicu kave. Ali ona nije na nju obraćala pažnje. Sjedila je laktovima na stolu, gledajući ravno preda se.Iznenada, kao da ju je na to podstaklo nešto u njoj, okrene se i ugleda ga kako stoji na vratima. Melankoličan izgled njena lica nije se izgubio. Časkom su tako stajali licem u lice.— Žao mi je — reče on napokon. — Zbog vašeg oca. I Karla.

Page 46: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

195Te riječi, izrečene oklijevajući, bile su pune suosjećaj a. Ona malo nakloni glavu. I to je bio sav njen odgovor. Nešto u njenom ponašanju ležalo je kao prepreka između njih, zabranjivalo mu da bude prisutan u sobi. Još je uvijek stajao na vratima.— Ne znam kakve imate planove. Ali bih vam volio pomoći u svemu što želite učiniti.Gledala ga je prazno. — Nemam što raditi. Sa mnom je gotovo, čak ni ne žele da budem prisutna kod istrage.— To mi je drago — rekao je tiho. Njeno tijelo postane još ukočenije.— Meni to nije drago. Željela bih da sam mogla biti s ocem. I Karlom. Oni su patili. Ja nisam. Umiješao se neko koga nitko nije za to zamolio. Mene se zamata u pamuk i izvlači iz neprilika. Sada mi se čak i detektiv smješka. Njegova mi se poniznost gadi.Njegove oči poprime tvrd izraz. Znači ona zna. A budući da je ovo njena reakcija, njegove su pretpostavke bile točne. Časkom je šutio. I protiv volje je osjećao nepravednost njenog stava. Riječi kao da su same od sebe potekle iz njega:— Bilo bi vam draže da ste otišli u zatvor? Njene usne poprime još tvrdoglaviji izraz.— I da sam zadržala svoje samopoštovanje.196To ga je ubolo u srce.— Zar smatrate da je sada vrijeme za lažnu heroičnost? Postoji nešto što se zove zdrav razum.Ona žestoko porumeni. Sada je brzo disala, jednako uzbuđena kao i on.— Nisam rođena da se bavim zdravim razumom. Niti da me se kupuje i za mene plaća!Nastane stanka, čas oštre napetosti. Usprkos bolnom kucanju srca mogao je čuti kretanje na gornjem katu. Bila je to Connie koja se spremala da siđe na doručak. Uvrijeđen i ljut nije se mogao suočiti s običnom svakodnevnošću. Promrmlja nekakvu ispriku, naglo se okrene na peti i izađe iz kuće.Napravio je tek nekoliko koraka niz ulicu kad je naišao na detektiva koji se hitro vraćao iz grada.— Ah! Herr Merrid! — U čovječuljkovu je glasu bio trijumf. — Drago mi je što ste tako rano ustali. Naročito zbog toga što za vas imam tako dobre vijesti. Tako odlične vijesti! Moji su klijenti ganuti vašom velikodušnošću. Odmah prekidaju istragu. Štoviše, službeno je gledište da je, zbog jučerašnje nesreće, prekršaj više nego okajan. Doći će samo do potpuno formalne istrage — koja će se održati u Gasthofu Hohne. Ali vi ne morate prisustvovati. To sam uredio.197— Bili ste vrlo ljubazni — Lewis se nekako prisilio da odgovori.— Jeste li zadovoljni?Lewis se prisilio da još doda koju riječ zahvalnosti. Zatim, kratko kimnuvši, ostavi detektiva. Hodao je gradićem, koji se sada vedro budio, s domaćicama koje su prale pragove svojih domova, s djecom koja su kloparala popločenom ulicom do škole. Izašao je iz starih sivih zidina, hodao je pokraj mirne rijeke na čijim je obraslim obalama pasla stoka. I postepeno se ravnoteža mira vratila njegovom smućenom duhu. Sylvia pati. Samo joj je to moglo poremetiti moć rasuđivanja. A on je ljubi. Ništa nije važno osim te činjenice. Mora je odmah naći i okončati njihovu besmislenu svađu.Brzo se vrati istim putem i stigne do kuće oko jedanaest sati. Steve i Connie bili su u dnevnoj sobi. Ali on nije obraćao pažnje na njihove pozive da im se pridruži. Vidjevši Herr Schwart-za u njegovom malom uredu iza trgovine, gurne glavu kroz prozor i upita:— Gdje je soba gospođice Ulhvin? Želim odmah s njom razgovarati.Starac podigne pogled sa svojih knjiga, gla-deći bradu, promatrajući Lewisa s blagom radoz-nalošću. Tada zamišljeno reče:— Gospođica Ullwin? Napustila je moju kuću pred jedan sat.198Iznenadan predosjećaj nesreće ščepa Lewisa poput ledene ruke.— Kamo je otišla?— Kako ja to mogu znati? — odgovori drugi blago. — Jedino znam da se neće vratiti. To mi je sama rekla.

Page 47: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Te su riječi snažno pogodile Lewisa. Časkom je stajao kao paraliziran, tada se teško okrene od prozora. Starac nastavi svoj posao.199PETNAESTO POGLAVLJE

Istraga u Gasthofu bila je završena, i svjedoci i službenici koji su u njoj sudjelovali stali su se razilaziti. Gasthof, inače tako pust, bio je ne-uobičajeno živ. Gomila seljaka iz Taubea i La-chena skupila se razgovarajući ispred gostionice. Dva reda saonica zakrčivala su dvorište. »Ober-holler« je stajao na ulazu u društvu narednika Hubnera i kaplara Brandta, koji je još izgledao izmučen od povrede želuca. Iza njih su stajala tri druga policajca. Čekali su na prevozno sredstvo da ih prebaci do stanice.

Page 48: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Nedaleko policajaca, promatrajući ih poprijeko, nalazio se sredovječan par u švicarskoj narodnoj nošnji. Bili su to Herr i Frau Edler, škrt par lukavog izgleda, rođaci Karlovi i njegova jedina rodbina. Došli su djelomično da se pobrinu za pogreb nesretnog Karla ali i zato da im ne203umakne ma kakvo vlasništvo koje je njihov mrtvi bratić mogao ostaviti.Po općem mišljenju istraga je prošla zadovoljavajuće. Bilo je mnogo glasnog govora i smijeha. Anton je neprestano jurio naokolo s pićem, s ogromnim osjećajem olakšanja što je bio samo ukoren zbog svog sudjelovanja u toj stvari. Rudi je gledala s prozora spavaće sobe i scena pred njom učinila joj se melankolična. Svojom bolešću bila je osuđena na ove visine poput zatvora, pa ju je svaki dodir s vanjskim svijetom očaravao. Karlova ju je smrt čudno potresla. I sad, dok je promatrala, iznenadna tišina u gomili napolju privukla joj je pažnju. Iznosili su grub nov lijes iz radionice koja je pripadala Edleru, noseći ga hodnikom u sobu u kojoj je Karl ležao na krevetu zamotan u mrtvački pokrov.Slaba nehotična drhtavica prožme Rudi, tako da ju je njen pas, sklupčan do njenih nogu, upitno pogledao. Čak i kad joj je prazna ljuštura od borovine nestala s vida, kad se dolje ponovno začuo smijeh i razgovor, sjedila je kraj prozora, neprirodno mirna, i gledala je ne videći prema udaljenim vrhuncima. Kad je pao mrak, kad su svi ljudi bili otišli, još je uvijek sjedila; mršav, nepokretan lik koji osamljeno saobraća sa svojom dušom.204Napokon uzdahne i polako se pokrene. Zapa-livši svijeću u svojoj sobi, umije lice i ruke, dotakne blijede usne ružem — sablasna gesta iz prošlosti — i mirno siđe na večeru.Antona nije bilo — nagađala je da slavi u kuhinji; ali dva su Edlerova rođaka već sjedila za stolom. Shvatila je da će u Gasthofu provesti noć prije nego povedu sa sobom Karlovo tijelo. Ne obraćajući pažnje na njen pazdrav, sumnjičavo su buljili u nju i nastavili su sa svojim razgovorom.Protiv volje čula je što govore.— U radionici ima šest pari novih skija — govorila je Frau Edler. — Sigurno vrijede novaca.— Novci će nam biti i te kako potrebni — reče njen muž mračno. — To sutrašnje putovanje bit će vrlo skupo. Zašto ga ne bismo mogli ovdje pokopati? Ta tvoja ideja je luđačko razbacivanje novaca.Ženine su usne bile tvrdoglavo stisnute. — Mora biti pokopan na obiteljskom groblju. Na tome inzistiram. Osim toga, pa baš ni nećemo tako loše proći. Zlatni sat je prava dragocjenost. Dobio ga je na nekom natjecanju. Već on pokriva sve naše izdatke. Osim toga, tu su i njegovi pehari; neki su od čistog srebra. A u njegovom sanduku ima mnogo dobre odjeće. Natjerat ćemo Herr Antona da plati punu mjesečnu plaću.205A tu su i skije. Možeš mi vjerovati da nećemo imati gubitka.— To se i nadam.Frau Edler nabode ogroman komad sira na vrh noža.— Dobro se najedimo dok smo ovdje. Sutra će nam onda trebati manje hrane. I, sad sam se sjetila, jesi li se pobrinuo da papiri budu potpisani?— Imam sve što treba. Potpisao ih je policijski narednik. Kad je to uradio, pogledom je tražio da ga počastim pićem. Ali ja sam se pravio da ne razumijem. Biljeg je koštao tri šilinga. Nemoj zaboraviti da mi to vratiš.Rudi nije mogla više izdržati. Završivši večeru što je god brže mogla, ustane i ode od stola.U svojoj sobi pokušala je da se smjesti za čitanje. Ali bila je nemirna, uznemirena; nije mogla sabrati misli. Poslije nekoliko minuta ustane i ode do prozora. Tu je ostala nekoliko časaka gledajući u noć. Napolju u mraku opazila je lik nekog čovjeka kako se teško kreće prema gostionici. Lik je doteturao do njenog prozora, kao nesvjesno privučen svjetlošću i srušio se na prozorski prag. Isprva je mislila da vidi duha. Ali nikakav duh ne bi mogao biti tako jadan, tako ljudski bijedan. S drhtajem užasa ona prepozna, u tom otrcanom strašilu za ptice, čovjeka koji je206bio otišao s Karlom onog sudbonosnog jutra. Bio je to profesor, uskrsnuo, živ!Slijedećeg časa otvorila je prozor i sa svom svojom slabašnom snagom pomogla mu je da uđe u sobu. Kad se bespomoćno svalio na stolicu, zatvorila je prozor

Page 49: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

i navukla zavjesu. Brzo dišući, okrenula se i stala ga prizivati svijesti. Trljala mu je ruke i lice bez uspjeha. Bio je mokar do kože. Bezobzirno mu skine odjeću, zamota ga u pokrivač i silom mu ulije rakije među zube. On polako otvori oči i stane zuriti u nju.— Hvala vam — prodašće. — To mi je bilo potrebno.Još uvijek nije mogla vjerovati svojim očima.— Mislila sam ste mrtvi.svi još uvijek misle — da— I ja sam to mislio. — Govorio je slabašno. — A možda i jesam. Oprostite, ali bih li vas mogao zamoliti za još malo rakije?Dala mu je ostatak rakije iz svoje priručne apoteke. Kad joj je ponovno zahvalio, drhtavo uzdahne. Reče isprekidano:— Oborila me lavina. To nije doživljaj koji bih vam preporučio. Koliko sam dugo ležao zatrpan, ne bih vam mogao reći. Ali na koncu sam se izvukao. Bio sam smrznut. Ipak mi je pošlo za rukom da dođem do kolibe. Ali od toga nije bilo nikakve koristi. Nije bilo hrane, ni vatre, ni su-207he odjeće. Cijeli sam dan ležao dršćući. Više nisam mogao izdržati. Nisam želio umrijeti u takvoj užasnoj samoći. Odlučio sam da pod svaku cijenu siđem ovamo. I tako — i tako sam došao.Ta jednostavna i žalosna izjava posjedovala je čudno dostojanstvo. U profesorovom liku, lišenom sve njegove prepredenosti, unesrećenom i poraženom bilo je neke uzvišenosti. Rudi je bila ganuta. Ona impulzivno načini suosjećajnu kretnju.— Sreća je što ste došli. Uskoro će vam biti bolje. Kad se najedete. Kad se dobro ispavate.Promatrao ju je praznim očima.— A zatim? Zatvor. Možda smatrate da je to pravo mjesto za mene?— Ne, ne — protestirala je. Ja ću vam pomoći.— Vi?— Da — odlučno je kimnula. — Ali prvo vas moram nahraniti. Čekajte!Rekavši mu to, oprezno izađe iz sobe. Začas se vrati noseći veliku zdjelu s komadima mesa, komad kruha, sira i jabuka.— Bilo je tako lako — nasmiješila se ohrabrujući dok je te stvari stavljala pred njega. — Dolje nema nikoga. Uopće nikoga.208Nije odgovorio. Ali oči su mu se ovlažile kad je ugledao hranu. Promatrala ga je dok je jeo, a u njoj se probudila samilost i osjećala je gotovo majčinsku dužnost da ga zaštiti.Kad je svršio, profesor je nesumnjivo bolje izgledao, i sa sjenkom svoje stare udvornosti izjavi:— Ponovno vam moram zahvaliti, moja draga mlada gospođo. Vaša me dobrota tjera da se užasavam pred zatvorom više nego ikada.Ona reče polako:— Zašto ste tako sigurni da morate otići u zatvor?On bespomoćno podigne ramena.— Nikad neću moći prijeći granicu kako sada stvari stoje.Zamišljeno ga je promatrala sa svojim velikim očima.— Znam kako možete prijeći. On ponovno uzdahne.— Čini mi se da sam tu izjavu već čuo.— Ali ne od mene. — Govorila je ozbiljno. — Kažem vam otvoreno da vam je samo nebo pružilo priliku da pri jedete granicu.— Ali kako?Ona se nagne naprijed, prikivajući njegovu pažnju samo ozbiljnošću svog govora.209

Page 50: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

— Slušajte! Sutra Karlovi rođaci odvoze njegovo tijelo natrag u Švicarsku. Lijes je stigao danas popodne. Poklopac još nije pričvršćen. Papiri su im potvrđeni, prijevoz je osiguran. Sve je uređeno — nema nikakvih neprilika, nikakvog ispitivanja na granici. Ništa. Sutra popodne lijes će sigurno stići u Menasle. — Ona se prekine uz rječit pokret ruku.— O bože! — zurio je u nju okamenjen.— A zašto ne? — Ona je blago dokazivala: — Vi ste već mrtvi. Ostanite mrtvi još malo. Samo — preuzmite Karlovo mjesto. To ćemo nas dvoje moći zajedno izvesti, te male pojedinosti zamjene. Karl će biti pokopan ovdje. Sa svrdlom iz radionice mogu udesiti da imate zraka. Ali to je tako jednostavno. Vaše je uskrsnuće odgođeno, to je sve, dok ne budete u Menasleu.Od briljantnosti njenog plana još je bio bez riječi. Ali na koncu dršćući reče:— Ne mogu to učiniti.— Morate. — Kimala je glavom nijemo ga nagovarajući. — Zašto biste se trebali bojati glupavih drangulija smrti kad vam pomažu da živite? Zar nije postojao neki stari fratar koji je svake noći spavao u svom lijesu? Kako bih ja to rado učinila kad bih samo ... — Zastane a lice joj zastre velika tuga.— Kad bi samo?— Kad bih samo mogla živjeti. Nastane stanka.210— Vi ste bolesni — reče on čudnim glasom. Nasmiješila se.— Da, vrlo sam bolesna. Neću ozdraviti. Ali zašto da se brinem? Doskora ću krenuti na svoje malo putovanje u svom malom drvenom sanduku. — Nasmiješi se. — Ali ja iz njega neću izaći. Eto zato me zabavlja da se malo našalim sa smrću. Nastane dublja šutnja. Nije mogao skinuti pogleda s nje. Bio je duboko ganut svim onim što mu je rekla. — Dobra ste vi duša — rekao je tihim gla- som. I on, koji je toliko obilovao riječima, nije ovog časa mogao reći ništa više.— Znači da pristajete?— Pristajem. — Nije ličio na sebe odbaci v-ši svoju otrcanu pozlatu. — Uz jedan uvjet.— A kakav je to uvjet?Donio je vrhunsku odluku, kakvu nikad u životu nije donio.— Da vi pođete u Beč, u stan na Felixplatzu gdje sam stanovao. Dat ću vam adresu. Tamo je nešto što želim da uzmete.— Sto to?Rekao je mirno: — Komad sapuna za brijanje.— Hvala. — Nasmijala se sasvim veselo. — Valjda ne mislite da mi je brijaći sapun potreban!211Nije se smijao.— To bi pomislila većina ljudi. To je mislila i policija — kad je pretraživala moj stan. Samo komad brijaćeg sapuna! Ostavih ga u ormariću u kupaonici! Nikome nije potreban! Ali vi, moja mala prijateljice, uzet ćete taj komad sapuna. A unutra ćete naći nešto sasvim neočekivano, nešto što će vas učiniti bogatom, nešto što će vam omogućite da se obratite najboljim liječnicima, da idete u najbolje sanatorije na svijetu, daleko bolje od ove

Page 51: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

bijedne gostionice. To je zapravo nešto što vam može vratiti život. Uzmite to. To je moj dar vama.Spremala se da odbije, da mu kaže kako je uzaludna njegova darežljivost, kad ju nešto zaustavi. Duboko je razmišljala a oči su joj bile daleke i duboke. Tada iznenada pruži ruku.— Hvala. Prihvaćam. Sad smo izravnani.— Potpuno izravnani — odgovorio je. Ona mu se ponovno nasmiješi.— A sada morate na neko vrijeme leći na moj krevet. Tada ću vas uzeti za ruku i zajedno ćemo izaći iz sobe.Pogledao ju je pokorno i ukočeno se svalio na krevet. Ona ga pokrije prostirkom. Kako je bio iznuren, doskora je zaspao. Ona je sjedila promatrajući ga.212ŠESNAESTO POGLAVLJE^±i(j oj.si.jl. nanow*a i rrauleiii. - ^aa je živahno izašla iz Gasthofa, Frau Edler je bila loše volje što je bila posljedica dugotrajne svađe s Antonom oko Karlove plaće i plaćanja računa. Njeno se raspoloženje nije popravilo kad je ugledala Rudi, koja se pojavila u dvorištu upravo kad su lijes prenosili na saonice.— Griiss Gott! — poviče Frau Edler. — Što vas dovodi ovamo?— Uživam u jutarnjem zraku — odgovori Rudi uljudno.Frau Edler ju je promatrala s kiselim negodovanjem. Mrmljajući ispod glasa ona požuri svog muža da se popne u saonice. Nekoliko se \casaka vrzmala naokolo, tužeći se na ti ješnost jsaonica, grdeći kočijaša zbog pokrivača, tada mu aa znak da krene.215— Zbogom — poviče Rudi dok je pogrebna povorka odlazila. — I sretno. — Mahala je rukom na oproštaj, a njen je mršav lik bio čudno izgubljen u praznom dvorištu, ledeno se ističući na pozadini blijede zore.— Baš nam je sretno! — odgovori Frau Ed-ler u saonicama. Iznenada dobaci podozriv pogled mužu. — Što je s tim mislila?— Kako do vraga ja to mogu znati? Njeno žućkasto lice porumeni. — Da se nisiusudio vikati na mene. Poznam ja tebe dobro.Počne bračna scena koja potraje sve do Tau-bea. Tu su privremeno proglasili primirje da bi isplatili saonice i da se presele u klimavi kamion koji ih je čekao kod gostionice. U tom vozilu, koje je na jednom kraju bilo otvoreno, krenuli su za Breintzen, stisnuti uz vozača, a lijes i Karlove stvari bili su odmah iza njih. Putovanje nije bilo dugo i prošlo je ugodnije nego vožnja saonicama, u obnovljenoj raspravi o mrtvacevoj imovini. Naročito se mnogo raspravljalo o satu i Edle-rovi su ga ponosno pokazali vozaču kamiona. On je izrazio mišljenje da sat vrijedi čitavo bogatstvo, najmanje tisuću šilinga.— Mein Gott! — poviče Frau Edler stavljajući taj dragocjeni predmet natrag u torbu. — Toliko!Vozač je bio pravi svjetski čovjek. On naširoko objasni:216'i'— To je zbog cijene zlata. Ona sve raste i raste. Penje se do neba.Frau Edler nije rekla ništa, ali je svom suprugu dobacila pogled kao da mu želi kazati da bi obiteljske obaveze mogle ispasti unosnije nego što su očekivali. Na taj način stignu u Breintzen, pođu prema mostu i zastanu kod crvene i bijele brklje.Most je bio dobro čuvan. Tu je bilo i odjeljenje pješadije uz uobičajenu pograničnu policiju. Međunarodna je napetost rasla. Nikome nije bilo dozvoljeno da prijeđe brklju bez pomnog ispitivanja i temeljite pretrage. Nakon čekanja od kojih dvadeset minuta, priđu im dva policajca.— Sto imate tamo? — upita jedan od njih.— Pogledajte moje papire pa ćete znati što imam — progunđa Herr Edler. — Daleko smo došli kad pošteni ljudi moraju čekati i tako moraju više platiti za kamion.— Šutite — reče drugi policajac, oštronos čovjek s vrlo tankim usnama. — Ili ćete čekati dulje nego što mislite.Zgrabi papire iz Edlerove ruke, i dok mu je drug gledao preko ramena, pažljivo ih pregleda. Konačno reče:— Dakle, čini se da se bavite mrtvim mesom. Sto namjeravate učiniti s trupinom?

Page 52: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Frau Edler vrištavo dobaci:217— Mi smo švicarski državljani i dobri građani. Nismo došli ovamo da nas vrijeđaju.— Vi sami sebe vrijeđate, dobra ženo — reče drugi policajac. — S takvim licem.Frau Edler pozeleni od bijesa.— To mi je lice bog dao. Više ga volim nego da imam te vaše noge tanke kao šibice.— Dosta — reče drugi. — Ovo je ozbiljno i važno. Moramo pregledati lijes. Ne možemo vjerovati samo vašoj riječi. Možda je u njemu sakriveno krijumčareno oružje, municija ili što drugo.Edler je s naporom obuzdao svoju ljutitu ženu.— Činite što hoćete — rekao je. — Samo pazite da ne počinite svetogrđe. To je velik grijeh. I nemojte nas zadržati dulje od jednog sata, ili ću vas smatrati odgovornim za plaćanje kamiona.— Pozovi poručnika — reče prvi policajac svom drugu. Nastala je stanka kad je policajac otišao.U lijesu profesora je oblio leden znoj od tjeskobe. Čuo je svaku riječ. Od samog početka, pošto je svladao prvi strah od toga da bude zatvoren, on je sam sebi čestitao na tome kako je lagodno bilo njegovo putovanje. Imao je dovoljno zraka, bilo mu je sasvim udobno i nije imao ni-218kakvog posla nego da samo mirno leži i misli uzvišene i lijepe misli dok su Edlerovi radili sve što je potrebno. Ali sad je njegovo zadovoljstvo grubo razrušeno. Drhtao je kad je čuo kako se približavaju koraci i poručnikov glas koji pita:— O čemu se radi? Da li ti ljudi švercaju?— Ne znamo, gospodine poručnice. Imaju nekakav sumnjiv sanduk, nekakav lijes.— Lijes, a? Što je u njemu?— A što mislite da bi moglo biti? — poviče Frau Edler bijesno. — Sto se obično stavlja u lijes? Ja bih rekla da je to mrtvac, ukoliko nisam luda.Na tu bezobzirnu drskost profesor je stao drhtati više nego ikada. Sada, mislio je, moraju pretražiti lijes.— Odmah ćemo vidjeti tko je lud — reče poručnik. — Gdje su vaši papiri?— Naši papiri! — zavrišta Frau Edler, pokazujući na policajca s tankim nogama. — Tan-konogi ih drži već pola sata.— Tu su, gospodine poručnice. Čini se da su u redu. Ali ...Ponovno stanka. U svojoj mašti profesor je vidio kako poručnik, sa sumnjičavim licem, pregledava dokumente. Napetost ga je ubijala. I nehotice je stao grozničavo moliti, preklinjući Svevišnjega da mu pritekne u pomoć, obećavajući u219suzama da će održati svoje obećanje da će se popraviti.Iznenada, dok je ležao tresući se od straha, čuo je oficirov glas.— Sve je u redu. Ovi ljudi voze natrag tijelo mladog Edlera. Njega su pred dva dana ustrijelili naši ljudi. Meni je taj slučaj dobro poznat.Šutnja. Tada:— Kako vi kažete, gospodine poručnice.Od silnog olakšanja profesor se gotovo onesvijestio. U omaglici je čuo kako Frau Edler nešto mrmlja, osjetio je kako je hripljivi kamion oživio i pokrenuo se. Prešli su most. Konačno je bio u Švicarskoj ...Ostatak puta je prošao mirno. Stigli su u Me-nasle kad su se palile ulične svjetiljke a mirisi večeri ispunjavali su hladan zrak. Čak je i Frau Edler ublažio uspješni završetak putovanja. Kad su stigli do njene kuće, običnog malog zdanja u periferijskoj ulici, nadgledavala je dok su njen muž i vozač kamiona prenosili lijes u slobodnu spavaću sobu na gornjem katu. Tada, pošto je poslala Edlera u kuhinju da pripravi jelo, zaposli se u spavaćoj sobi uređujući stvari prije nego pozove svoje susjede u svečanu posjetu.Prvo zapali svijeću uz uzglavlje odra, koji je uredno prekrila pokrovom. Tada, na komodi, izloži Karlov ovozemaljski posjed: lijepi zlatni sat s lancem, pehare, najbolje dijelove njegove odje-220će, novac koji je izvukla iz Antona za plaću i za skije. To će izazvati iskrenu zavist njenih najdražih prijateljica. Nježno je promatrala izložbu, tada je sišla da pojede dobro vruće jelo od svinjetine.

Page 53: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Jedva što je izašla iz sobe, profesor je osjetio da je vrijeme za akciju. Bez poteškoća odvrne za vrtnje na poklopcu (koje je Rudi bila tako ude-sila da su se mogli odvrnuti s unutarnje strane), nadigne poklopac i izađe napolje. Protegne se jednom, dvaput, i savine kruta koljena. Osjećaj oslobođenja, potpune slobode, bio je opojniji od svakog vina. Iznenada ugleda novac na komodi. Zastane neodlučan poput pustinjaka pred hranom koje se odrekao. Dođe mu voda na usta. Borba koja se u njemu odigravala bila je očigledna. Jednom, dvaput pokušao je da odbije napast. Ali napast se nije dala odbiti.Na koncu uzdahne, tada se nasmiješi zadovoljno i tajanstveno. Sve su se njegove svečane zakletve i odluke iznenada rastopile. Žurno pristupi komodi. Profesor je bio opet onaj stari.Krećući se lagano odbaci svoju otrcanu odjeću i obuče se u najbolju odjeću što je mogao naći. Spretno uzme sat i objesi teški lanac preko svog prsluka. Tada u crnu torbu Frau Edler ubaci ostatak stvari, srebrne pehare i dva pozlaćena okvira s police nad kaminom kao priđu. Isto tako221

uzme Karlovu putnicu. To dakako nije bila prikladna putnica, ali će odlično poslužiti za onaj površni pogled koji će joj dobaciti na francuskoj granici.Tada dođe posljednji majstorski potez. Na komadić papira otrgnut iz obloge ladice u komodi naštampa velikim slovima:OTIŠAO SAM NA RUČAK. VRAĆAM SE ODMAH.Nasloni cedulju na otvoreni lijes. Bacivši posljednji pogled na opljačkanu sobu, uzme torbu, otvori prozor i spusti se niz oluk. Izašao je iz dvorišta i uputio se prema stanici prije nego što je Frau Edler počela jesti svoju svinjetinu.Ali jedan sat kasnije, odlično raspoložena Frau vrati se u mrtvačku sobu, u pratnji nekoliko svojih prijateljica koje su došle da dobiju pouku i nadahnuće iz izloženog lijesa. Na pragu zastane, važno kimne glavom i uđe u sobu. Tu se zaustavi zaprepašteno. Oči joj iskoče iz glave, usta joj se otvore kao kod ribe. Zamahne rukama po zraku. Iz ustiju joj izbije prodoran vrisak. Kad je ugledala opljačkanu komodu, ponovno vrisne. Čupala je kosu, grizla prste, okrenula se i strahovito pljusnula supruga. Tada se stenjući skljoka na pod. Svi ostali izjure iz sobe kao da im je đavo za petama.222

i SBDAMNAESIO POGLAVUl;Ponovno u Beču, Lewis je polagano koračao niz Kartnerstrasse prema hotelu Bristol. Prošlo je pet tjedana od onog jutra u Breintzenu kad je Herr Schwartz, usputnom primjedbom, razorio njegovu sreću. Pet tjedana traženja u kojima, usprkos svog velikog napora, nije našao Svlviju. Lice mu je bilo kruto i melankolično, glava mu je bila pognuta, ovratnik kaputa podignut, dok je hodao prometnom ulicom. Smršavio je a pod-buhle su mu oči gledale ispitljivo.Otvorivši vrata svog apartmana u hotelu, uđe, prilično naglo, u dnevnu sobu koju je dijelio sa sestrom. I tu iznenada zastane, zaustavljen prizorom koji

Page 54: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

se pred njim ukazao. U oduševljenom zagrljaju na kauču su sjedili Steve i Connie.Lewis je stajao neveselo promatrajući taj prizor. U običnim prilikama to bi ga neočekiva-

225no otkriće obradovalo. Sada, u njegovom vlastitom očajanju, ražalostilo ga je. Tiho se okrene da izađe. Ali ga Connie primijeti.Ona se trgne i pocrveni od neprilike. A Ste-ve, crven kao i njegova draga, počne namještati kravatu. Promrmlja:— Nismo čuli kad si ušao, Lewis. Ja — ovaj— koliko je sati?Connie priđe Lewisu i uzme revere njegova kaputa u obje ruke. Gledajući gore prema njemu reče glasom u kojem je ljubav bila očita: — Nismo ti sada htjeli reći bojeći se ... bojeći se da te ne ražalostimo.— Naravno! — poviče Steve, zavalivši se na kauč i pripalivši cigaretu. — Nismo htjeli našu osobnu sreću nametati tvojoj boli.Lewis se prisili na smiješak. Poljubi Connie u obraz, pograbi Steveovu ruku.— Dajte da vam čestitam. Premda moram priznati da nikad nisam pomislio da će vaše natezanje ovako završiti.Steve zakoluta očima. — Još nije završilo: tek je počelo. Ona će me ubiti prije nego što bude gotovo.— U svakom slučaju, dobro mi stoji crnina— reče Connie.— Nemoj se uzalud nadati, anđele moj. Ja ću te zadaviti prije smrti.— Bit će potrebno da za to dođeš kući — reče Connie mirno. — Valjda ne misliš da ću dozvoliti da čovjek za kojeg se udaj em ostane u Evropi u ovakvim vremenima. Normandie odlazi slijedećeg tjedna. Sto kažeš na to, Lewis? Ne misliš li da smo već dosta dugo odsutni od kuće?Zavlada šutnja. Od onog časa kad je progovorila, Connie nije skidala očiju s Lewisa. A i Steve ga je gledao upitno. Lewis uzme cigaretu i nemirno ode do prozora.— Pa — reče konačno — možda imaš pravo, Connie. Ti i Steve možete poći brodom. Ali — no — mislim da ću ja ostati još neko vrijeme.— Ali, Lewis — bunio se Steve zabrinutim glasom. — Ne možeš vječno tako. Nitko ne zna gdje je Svlvia. Možda ćeš je morati tražiti čitavog života. A što onda?— Ima pravo, Lewis — doda Connie ozbiljno. — Ja znam da je ti voliš. Ali moraš misliti i na druge stvari — na tvoj posao, tvoje prijatelje, na sebe.— U tomu i jest poteškoća — Lewis konačno odgovori. — Ja i mislim na sebe.Zavlada šutnja. Connie i Steve izmijene poglede. Tada Connie potrese glavom kao da hoće reći da je sve beznadno.Lewis nije nikad ranije bio tako potpuno utučen. Baci se na stolicu.226227Iznenada, dok je sjedio nepomično, pridržavajući glavu rukama, na vratima se začuje glasno kucanje. Lewis nije čak ni oči podigao, ali Steve poviče:— Naprijed.Uđu dva čovjeka. Jedan je bio nepoznat, uglat lik u tamnom odijelu — drugi, očito uzbuđen, bio je čovjek koji se nazivao Oberholler.Detektiv kucne petama i oštro se nakloni a lice mu je sjalo od nekog vrlo važnog osjećaja. Brzo progovori:— Oprostite što vam smetamo. Ali smatrali smo da je to potrebno, vrlo potrebno. — Prekine se da bi došao do daha. — Dozvolite da vam predstavim Herr Direktora Schustera, iz Bečke založne banke. — Uglati se čovjek nakloni. — Gospodo, Herr Merrid, došli smo jer je iskrsnula vrlo nezgodna stvar.— Kakva stvar? — upita Lewis, po prvi put pokazujući zanimanje.— Evo ovo — izjavi detektiv: — Vi ste u potpunosti namirili dug Bečkoj založnoj u pogledu dva draga kamena. Moji klijenti, ako mogu tako kazati, bili su u ponešto neobičnim okolnostima naročito zahvalni — uglati se čovjek ponovno nakloni — za namirenje u gotovom. A sada — molimo vas pogledajte!228Detektiv stane tražiti po svom unutarnjem džepu i izvadi smotak jelenje kože. Otvori ga uzbuđenim prstima.

Page 55: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Počivajući na mekoj žutoj koži, poput mirnih, zelenih očiju, bila su dva ogromna, savršena smaragda. Doista je bilo čudno vidjeti, konačno, ta dva fantomska draga kamena koji su promijenili njihov vlastiti život i živote mnogih drugih.— O bože! — prošapće Connie. — Kako su lijepi.— Da, gospođo, lijepi su — reče Herr Direktor Schuster nesretno. — To su naši povijesni smaragdi.— Pustimo sada povijest — reče Lewis napetim glasom. — Gdje ste ih našli?Uglati čovjek se nakašlje i izvuče iz džepa prsluka malu bilježnicu.— Isporučila ih je u mom uredu jučer u četiri sata i petnaest minuta poslije podne jedna mlada dama, ili možda bih trebao reći mlada žena, koja je rekla da se zove Fraulein Rudi. Kad sam je počeo ispitivati, stala se ponašati krajnje frivolno tvrdeći da su joj se dragi kameni čudesno pojavili u komadu sapuna za brijanje, da njoj osobno nisu potrebni, budući da se vraća na ugo-voreni sastanak sa svojim pogrebnikom na Krie-geralpu. Naravno, odmah sam poslao po ovog229

našeg dobrog savjetnika. Ali on, dakako, nije mogao ništa učiniti. Nikad nisam vidio našeg dobrog prijatelja tako zbunjenog ...— Da! — poviče detektiv, dirnut u svoj profesionalni ponos. Prijeđe rukom preko vrelog čela. — Sve što je rečeno točno je. Očito je da je Ullwin na neki način predao dragulje Fraulein Rudi prije nego što je poginuo. Protiv nje nemamo apsolutno nikakvih dokaza.— Molim vas prijeđite na ono najvažnije — reče Lewis nestrpljivo, savlađujući glas što je bolje mogao.— Da nastavim — reče direktor — morali smo pustiti tu mladu ženu i primiti smaragde. Namjerno kažem primiti, budući da — hm! — budući da njihovo nenadano i potpuno neočekivano pojavljivanje stavlja mene i Bečku založnu u vrlo nezgodan položaj.— Kako to mislite?— Evo ovako, gospodine. Zbog teških, vrlo teških poslovnih uvjeta u današnje vrijeme, već smo iskoristili onih stotinu tisuća šilinga koje nam je isplatio Herr Merrid. Ako bi on zatražio svoj novac budući da su dragulji vraćeni, mi bismo, ukratko ...Steve prasne u smijeh.— To je zbilja zabavno! Zar ti nije jasno, Lewis? Sad je tvoj red da vršiš pritisak.230— Nama to ne izgleda smiješno — reče Herr Schuster s nervoznom ukočenošću. — Naša kuća uživa neokaljan ugled. A sada se nalazimo u ozbiljnoj poteškoći. Jedino ako . . .Detektiv ga naglo prekine:— Nadali smo se da bi Herr Merrid možda bio voljan da smatra ove dragulje svojima. Jednostavnije rečeno, da ostavi novac a uzme smaragde.— Uzet ću ih — reče Lewis mirno. — Već sam vam rekao da ih kupujem.— Moj dragi, dobri Herr Merrid — oduševljavao se direktor, dok mu se preko blijedog lica širio izraz beskrajnog olakšanja. — To je doista plemenita gesta ...— Ni najmanje — prekine ga Lewis. — Ja želim ove kamenove. Želim ih kao uspomenu na ovu pustolovinu.Detektiv istupi i kićeno mu uruči zamotuljak. Lewis je osjetio izvanredno uzbuđenje kad je u ruci držao ta dva hladna zelena kamena. Gledao ih je s mračnom očaranošću. Mislio je: »Jednog ću dati Connie kao vjenčani dar. Drugog ću zadržati, za svaki slučaj, možda će mi jednog dana ustrebati«. Tada iznenada poviče:— Sto je ovo?!U naboru mekog kožnatog ovoj a ležao je komadić papira.

Page 56: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

231— Nešto što bi vam moglo biti dragocjenije od dragulja. — Detektiv značajno kimne. — U svakom slučaju pripada vama. Ali sada vam dvostruko pripada.S čudnim stezanjem srca Lewis uzme papir. Odmah je vidio da je to kratka poruka upućena njemu. Pročitao je adresu, a ispod nje:Ako vas još uvijek zanima ono što ste tražili, savjetujem vam da se obratite na broj 5-C, na gornjoj adresi. To je lijep stan s krasnim vidikom. Stanar je kod kuće poslije šest sati radnim danom i čitav dan blagdanom. Vaša prijateljica iz Gasthofa.Rudi.Ošamućen, Lewis ponovno pročita obavijest. Tada mu poput bljeska sine njeno značenje. Poviče i bez jedne riječi pojuri prema vratima.— Hej! — poviče Steve. — Je li poludio?— Lewis, Lewis! — poviče Connie — zaboravio si šešir.Detektiv se trudio da sakrije smiješak.— Ne mislim da se vaš brat brine za svoj šešir. — Dobroćudno potapše Connie po ruci. — Ali nemojte se brinuti, moja draga mlada gospođo — neće se prehladiti.232

OSAMNAESTO POGLAVLJEBez šešira Lewis je jurio ulicama. Nije znao gdje se nalazi adresa koju mu je Rudi dala. Ali konačno, od nekog starijeg čovjeka, dobije suvisle upute. Nakon sata oštrog hoda, došao je do Schonbrunskog rajona; i tu, nedaleko od palače, došao je do prijatnog starinskog trga u sredini kojeg je bio vrt a naokolo visoke kuće koje su izgubile svoj prvotni sjaj i koje su možda bile otrcane, a i vrijeme ih je oštetilo, ali su ipak još uvijek bile harmonične i lijepe.Lako je bilo naći broj pet. Poput većine ostalih zgrada i ta je kuća bila pretvorena u stambenu zgradu. Uz električno zvonce sumnjivog izgleda bile su napisane riječi: »Frau Gestner, pazikuća«. Dok mu je srce živo kucalo, Lewis pritisne zvonce. Čas kasnije ponovno ga pritisne. Ali, krivicom Frau Gestner ili zvonca, nije bilo odgovora.235Ne mogavši se više suzdržati, Lewis otvori vrata i uđe u goli hodnik. Pojuri uz kamene stepenice do trećeg kata; i tu, na vratima, ugleda broj: 5-C. Pokuca na vrata. Iznutra, nadjačavajući udaranje u njegovim ušima, čuo je ustrajno kucanje pisaćeg stroja. Tada glas koji bi prepoznao među milijun glasova poviče:— Naprijed.Okrene kvaku i uđe. Svlvia je sjedila za stolom uz prozor, nagnuta nad svojim strojem. Leđa su joj bila okrenuta prema njemu, i nije se osvrnula. Pokraj nje je bio slikarski stalak na kojem je bilo nekoliko skica, šarenih likova i crteža za reklamu, naslovna strana nekog ilustriranog časopisa.Kad ju je ugledao, sva ga njegova žurba, sva nestrpljivost napusti. Postane nervozan poput dječarca. Bila je nedvojbeno mršavija nego onda kad ju je posljednji put vidio. Izgledala je tek kao vlastita sjena.Prođe nekoliko sekunda. Tada ona reče mirnim glasom, još se uvijek ne osvrćući:— Stavite negdje ručak, Frau Gestner. Bilo gdje. — Zastane. — Danas moram otpremiti ove crteže.On se ne pomakne. Iznenada ga spopadne panika zbog njegova položaja, smrtni strah da je ne236preplaši. Iznenada kao da je uvidjela da u sobi nije pazikuća. Ispravi se i sjedne vrlo uspravno i ukočeno. Tada se polako okrene. Tiho vrisne, a povik

Page 57: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

joj zapne u grlu. Zavlada duga tišina. Onaj ukočeni izraz, ozbiljan i strpljiv, polako joj se vrati na lice. Prošapće:— Niste trebali dolaziti ovamo. Izgledalo je kao da se povlači u sebe, timesprečavajući njegov poriv da je uzme u naručaj. On odgovori:— Tražim vas sve od onog jutra u Breintze-nu, Svlvia; morao sam vas naći.Instinktivno potrese glavom.— Time samo pogoršavamo stvari za nas oboje.— Za nas oboje? — On ponovi njene riječi.— Treba li to značiti da ni vi niste ravnodušni? Ona odvrati oči, tada ih odlučno podigne prema njemu.— Bolje je da pogledamo istini u oči, Lewis.— Govorila je polako i tužno. — Nije važno da li sam ja ravnodušna ili nisam. Vi znate onu sjenku koja leži među nama. Ne mislim Karla. S tim je sve gotovo. Ja mislim na novac, na cijenu koju ste platili da zataškate prljavo zlodjelo mog oca. Oh — teško mi je o njemu tako govoriti; svaki dan mi nedostaje — ali to je istina usprkos svemu. Kako su stvari ispale, izgleda kao da sam novac ukrala od vas. Eto tako ja gledam na237

to, Lewis. I to ne bih mogla nikada, nikada zaboraviti.— Recite mi jednu stvar — zamoli on. — Da li vam je doista stalo do mene?Još ga je uvijek netremice gledala. — Ja vas ljubim. Nikoga drugog neću ljubiti cijelog svog života.Prožme ga osjećaj velike sreće. Njegove je nervoze nestalo. Progovori mirno:— A namjeravate jedino ostati ovdje uludo gubeći vrijeme ...Ona ga prekine, protestirajući uzbuđeno.— Ne gubim vrijeme uludo. Radim. I dalje ću raditi. Oh, ne zarađujem mnogo. Ali jednog bih dana mogla imati dovoljno da vratim ...— Novac za ukradene smaragde? — Ovog joj je puta on upao u riječ.— Da, za ukradene smaragde — reče ona i ponikne glavom.Na njegovim se usnama javi slabašan smiješak.— Baš šteta. — Zastane. — Znate, jutros su mi isporučili te smaragde, posredstvom Frau-lein Rudi.Ona jako problijedi; ruke joj polete prema grlu. Kao samoj sebi prošapće:— Dakle zbog toga je bila ovdje?— Nedvojbeno. — Govorio je radosno.238Zavlada duga šutnja. Kad joj je postalo jasno puno značenje njegova objašnjenja, porume-ni, tada ponovno problijedi. Ponikne pogledom. Počne uzbuđeno vrtiti komadić vune koji je virio iz jednostavnog sivog džempera što ga je imala na sebi.— Da li sada razumijete? — reče on. — Ništa mi ne dugujete.Bila je potrebna samo ta posljednja blaga ironija da joj vrele suze poteku niz obraze. Idućeg časa, premda ni jedno od njih nije znalo kako se to dogodilo, bila mu je u naručju.— Oh, Lewis — jecala je — ne znaš kakvu sam agoniju, kakvo poniženje pretrpjela. I cijelo to vrijeme ti si mi toliko nedostajao da sam mislila da će mi srce pući.Njena je glava ležala na njegovoj ruci; bila je poput djeteta koje je napokon našlo utočište. Držeći je čvrsto uza se ljubio joj je usne. A kroz suze ona mu se smiješila.

239DEVETNAESTO POGLAVLJENormandie se spremala da otplovi za New York. Bilo je kasno popodne a fina kiša je tiho padala, zamagljujući dugački lukobran Cher-bourga i tamno nazubljeni obris grada. Na palubi neizbježna zbrka tvorila je predigru za odlazak velikog broda. Posljednji brodić je pristao uz veliki brod do vozeći poslednje putnike i njihovu osobnu prtljagu. Gornje su palube bile mokre a na njima se nalazilo samo nekoliko ustrajnih šetača. Ali dolje, u blistavo osvjetljenim hodnicima, vladalo je veselje i velika zbrka.

Page 58: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

Konobari u bijelim bluzama brzo su se kretali sa cvijećem, brzojavima, košarama voća. Naokolo su lutali elegantni ljudi, tražeći svoje kabine ili kabine svojih prijatelja. Cuo se razgovor, smijeh, neizbježna jeka čepa izbačenog iz boce. Ukratko, predigra uspješnom putovanju.243U svojoj kabini na B-palubi, Connie je veselo ispitivala opremu sa svom sitničavošću novopečene mlade, dok je Steve ležao izvaljen na kauču, promatrajući je lijeno.— Znaš — rekao je — moram priznati da je sasvim lijepo što se vraćam kući.— Sa mnom — ispravi ga Connie.— Naravno, s tobom — složi se Steve. — I sa Lewisom i Svlvijom.— Zaista mi praviš divne komplimente, dragi. Ali ipak se slažem da je lijepo što smo svi zajedno. Putovanje bi sigurno trebalo biti ugodno.Steve zapali cigaretu i ispuše dug mlaz dima iz kuta ustiju.— Sad kad sam se priženio u tvoju obitelj, Connie, mislim da mogu govoriti ono što mislim. Ovaj tvoj brat je odličan momak. Drago mi je da je sve dobro ispalo za njega. Bilo je vrlo darežljivo od njega što ti je dao jedan od onih smaragda.— To je bila Svlvijina ideja, dragi. Zaklela bih se da je Lewis želio da ona zadrži oba kamena.— Znaš, Connie, kad promislim, ima samo jedna stvar koju žalim.— Sto to? -2441Na vratima se začuje kucanje i Lewis i Syl-via uđu u kabinu, blistajući od sreće. Lewis reče:— Trebali bismo biti gore na palubi dobacujući posljednji romantični pogled Evropi obasjanoj mjesečinom. Ali mjesečine nema. Čini mi se da nam je svima pomalo dosta Evrope. Pomislio sam da bismo umjesto da idemo na palubu mogli ovdje popiti čašicu.— Veličanstvena misao, Lewis — odobravao je Steve. — Kao da je došla iz moje vlastite glave. Što će tko piti?Ne ustajući, Steve posegne za telefonom pokraj kreveta i naruči piće.— Upravo smo govorili — nastavi — Connie i ja — znaš kako se već razgovaraju bračni parovi — o čitavoj toj pustolovini. Bilo je prilično zabavno u svoje vrijeme. Samo me jedna stvar žalosti. — On dobaci Svlviji pogled kao da se njime želi ispričati. — To je profesor. Oh, možda je bio prepredenjak i varalica — ali čovjek ga je morao voljeti. Meni se vrlo svidio. Zao mi je što ga više nema.— Šuti! — prošišti Connie, gledajući Sylvi-ju koja je problijedila kad je spomenut njen otac.— Ja govorim iskreno, i Svlvia to zna. Ja sam volio starca premda me je ogulio na pokeru.245Predlažem da nazdravimo njegovoj uspomeni kad stigne piće. Barem je umro valjano.— Vaše piće, gospodine.Neopaženo konobar je ušao u kabinu noseći pun poslužavnik. Nakon što je vrlo pažljivo saslušao posljednji dio Steveovog govora, okrunio ga time što se blago i pravovremeno umiješao.— Hvala — reče Steve. Tada, okrenuvši se, skoro se onesvijesti.Sve su se oči sa zaprepaštenjem uprle u konobara, koji je stajao uljudan, ćelav i dežmekast, vrlo uredan u bijeloj bluzi, ponizno i ljubazno ih gledajući, pravi savršeni sluga.— Oče! — poviče Svlvia drhtavim glasom.— Da, dijete moje, to sam ja, tvoj nevrijedni roditelj — izjavi profesor, obgrlivši je oko ramena s muževnom poniznošću.Steve je mahao po zraku kao da želi odagnati duha.— Nije moguće da ste to vi. Vi ste mrtvi.— Trebao bih biti, moj dragi mladiću — odgovori profesor, dižući oči prema nebu. — Trebao bih biti da nije bilo uzvišenog milosrđa Providnosti. Nisam bio, kao što ste svi zamišljali, uništen lavinom. Lavina me je samo gurnula nastranu. Možda se sjećate onog ganutljivog stiha pjesnika čije sam ime zaboravio: »Slamka u oluji, čep u bujici«. To sam, ukratko, bio ja. Ali,246

Page 59: Cronin J. Archibald - Carobni Snijeg

dragi mladiću, Bog me je poštedio! Ah, da, doista me poštedio! I nakon nevjerojatnih napora uspjelo mi je pobjeći u Francusku. Kad sam u Continental Dispatchu pročitao radosnu vijest o vašem dvostrukom vjenčanju i o vašoj namjeri da putujete Normandijom, uspjelo mi je dobiti vrlo skromno mjesto na brodu, kako bih doživio veliku sreću da se ponovno sastanem sa svima vama i, možda, kao preobraćena duša, stupim u nov i bolji život na tom velikom ame-ričkom kontinentu kamo idete.Nastane kratka šutnja; tada se iznenada Con-nie zahihoće. Slijedećeg su se časa svi smijali. Kad je to prošlo, Lewis pruži ruku.— No, sad ste ovdje, profesore. I nama je svima drago što vas vidimo. I ja ću vam pomoći. Ali zapamtite ...Steve odlučno upadne:— Morate živjeti pošteno. Profesor položi ruku na trbuh.— Obećavam, dragi mladiću, sa svim osjećajem svog prepunog srca, da ću — čak ako budemo zajedno igrali poker — biti pravi arkan-đel. — Sagnuvši se napuni još jednu čašu i podigne je. — A sada mogu li, s vašim dopuštenjem, predložiti zdravicu. Za budućnost! Neka bude sretna i poštena za sve nas!Pričekavši dok svi ne uzmu čaše, profesor247

ispije svoje piće/i svečano namigne nebu.s-.

A. J. Cronin ČAROBNI SNIJEGIzdavač Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2Za izdavača Pero BudakOprema Alfred Pal Tisak. Riječka tiskara, Rijeka 1976.