BOJANOVE BOMBE

ri mjeseca su prošla. Bojan stoji posred svoje špilje. Pred njim na stolu leži poredano simetričkim redom šest bombi. On ih gleda, a lice mu je razvedrio smiješak tajanstvenog zadovoljstva. Tad pogleda na sat kao da nekog čeka. Kad je prošla polnoć, uđe k njemu barunica tiho i oprezno:

– Dakle vam je Ferica predao moje pismo? – upita Bojan.

– Jest, ali nisam se mogla prije otkinuti. Što se još desilo?

– Vi ste sigurno čuli što je Osado odlučio?

– Znam sve!

– Moram, dakle, još ove noći govoriti s kontesom! Ako je moguće odmah.

– Dobro. Pođite sa mnom u hodnik.

Barunica nakon kratkog dogovora s Bojanom izađe u hodnik i naloži vojniku koji je stražio pred željeznim vratima Zorane da pođe sobarici i donese joj neki omot koji želi ponijeti kontesi. Vojnik, vičan slušati barunicu, ode, na što Bojan otključa vrata i uđe, a barunica ostane da čeka vojnika.

Kad je Bojan ušao, sjedila je Zorana na divanu i čitala. Niti ga je pozdravila niti je ustala, i kad je i on prišao bliže, opazi da je vrlo blijeda i da su joj oči isplakane.

– Vi ste bolesni? – upita ju on.

Ona tek slegne ramenima i ne odgovori.

»Ona je plakala?« pomisli on. »Zašto? Zar rad njega? Osjeća li se razočarana o njegovoj ljubavi, jer nema odvažnosti da ubije Vilima Osada?«

– Htio sam vam poslati po barunici pismo – nastavi on – ali se ne povjeravam u nju. Zato sam opet ishodio njezinu pomoć da vas mogu posjetiti.

– Hvala vam za to – odgovori ona rezignirano.

– Posljednji put sam bio odviše krut, molim vas, ne zamjerite!

– Da vam zamjerim što ste bili iskreni?

– Ne, nisam bio iskren...

Ona ga pogleda turobnim pogledom, kakovog još nije nikada vidio u nje.

– Vi neiskreni? Ne vjerujem. Kako ste govorili, onako ste i mislili.

Načas skine s nje pogled i pomisli u sebi: »Kad bi ona znala kako sam drugačije osjećao, a drugačije govorio! Kad bi znala! Što bi bilo? Možda bi se rugala?«

Danas je sasvim vladao svojim osjećajima, pa joj posve prijateljskim glasom reče:

– Morao sam doći da vam nešto saopćim. Nesreća je htjela da vas je Osado postavio taocem za moje čine. Štogod bih uradio protiv njegove volje, imali biste platili vi. I zato sam dužan da vam o svojim namjerama položim račun. Tri sam mjeseca razmišljao kako da pokušam borbu sa sudbinom.

– Da pokušate borbu? – upita ona plaho.

– Ne bojte se, što god učinim, neću smetnut s uma da ste vi ovdje taoc za mene i da mi je dužnost misliti na vas.

– Manite se dužnosti. Ja vas je rješavam.

– Ali ja je se ne rješavam, jer mi to ne dopušta ni moje prijateljstvo prema vama ni prema Validu. Budite, dakle, konteso, mirni, što god učinim ne može da bude na vašu štetu. Ali ujedno dozvolite da vas o nečem poučim. Neko me vrijeme neće biti k vama. Dolazit će samo barunica, a ja vas molim, govorite s njome uvijek tako, kao da Riegela ne ljubite...

Ona ga pogleda raširenim čudnim pogledom, a onda s nekom gorčinom odvrati:

– Kad ga ne ljubim!

– Oprostite, time nisam htio dirati u vaše posve lične stvari, ali je bezuvjetno potrebno da vas uputim kako treba da se vladate da vam barunica ostane sklona. Ona mi je samo zato pomogla da mogu govoriti s vama, jer je svom strašću zaljubljena u Riegela. Ona je, naime, u svojoj strasti zamislila iza leđa Osadu spletku. Nagovorila ga da me ne pusti umrijeti od gladi, a mene opet nastoji nagovoriti da vas ja otkinem od Riegela. I zato treba da se mi dvoje sporazumimo i barunicu pustimo u toj ispraznoj nadi. Treba da i mi spletkarimo, jer ova baruničina nada može nam još u mnogočem poslužiti.

On je govorio posve mirnim i ravnodušnim glasom. Ona je gledala u zemlju i nijednom kretnjom nije odala da li se u tom času štogod u njoj događa. Bojan je osjetio da se je morao teško svladavati, da bude ravnodušan i brzo dovrši:

– A sad mi valja poći jer me barunica čeka.

– Gospodine Bojane – reče ona – vidim da se nešto spremate. Smijem li saznati što kanite?

– Ne mogu vam ništa reći, tek opetujem: što god se desilo i što god ja učinio, neću zaboraviti da ste moj taoc!

– Vi, dakle, držite da ja uvijek mislim samo na sebe!

– Ne, nisam tako mislio, ali...

On zapne. Njezin pogled zaustavio mu je riječ na ustima. Bilo je u tom pogledu prijekora, ali Bojan nije htio da razgovor nastavi i reče:

– Drugi put o tom, barunica me čeka. Doviđenja!

Ona mu pruži svoju ruku ne rekavši mu ni riječi, samo njezine oči uprle se u nj čudno i žalobno. Za nekoliko trenutaka Bojan je ostavio Zoranu i izašao u hodnik gdje ga je čekala barunica.

– Što ste tako dugo radili? Već sam po drugi put morala vojnika poslati po stvari koje mi ne trebaju. Što vam je rekla?

– Uglavnom napredujemo – reče Bojan. – S najvećim veseljem očekujem čas kad će gospodin Riegel ostati na cjedilu!

– I meni se čini da je on već toga svjestan.

– Kako to? – začuđeno će Bojan.

– Znate li da je one večeri, kad smo slavili moj imendan, Riegel kriomice uvukao se kontesi? Ja sam ga zatekla kad se je vraćao. Doduše, tvrdio je da nije govorio s njome, ali je napokon morao priznati jer je ključ kontesine odaje bio u njega. Međutim od one

večeri vazda je zamišljen, kao da ga nešto tišti.

– Nije li se Riegel možda one večeri s kontesom rastao u nesuglasju?

– Zar vam je štogod rekla?

Barunica je ovo pitala naoko ravnodušno, a zapravo su se njezine oči prilijepile na Bojanova usta, očekujući njegov odgovor.

– Nije mi rekla, ali nešto tako slutim! Međutim, budite diskretni kad govorite s kontesom. Nezgodno pitanje moglo bi štošta pokvariti. A ja sam uvjeren da će moja metoda uspjeti samo da mi vi ne pokvarite!

Barunica mu obeća da će se držati njegovih uputa, kadli se pojavi vojnik i saopći da sobarica nije mogla naći zatražene stvari, na što se barunica tobože razljuti, oprostiv se s Bojanom i ode, dok se Bojan uputi u svoju špilju.

* * *

Sutradan poslijepodne stajao je Bojan odjeven u kožnato odijelo pilota. Na glavi mu topla kapa, preko čizama navukao je debele krznene kamaše i obukao kožnati kaput, podstavljen krznom. Dok se je spremao, uđoše u njegovu špilju Thomas i Wiking, a s njima i Osado. Lice mu je i sad pokrivala crna krinka. Na glavi mu kaciga sa zlatnim strijelama, a crni ogrtač spušta se do zemlje. Iznenađeno stajaše Bojan pred svojim gospodarom. Nije očekivao njegov posjet. Osado, kao da i ne vidi Bojana, pođe ravno k stolu gdje su ležale bombe jedna do druge. On ih je promatrao s najvećim zanimanjem.

Wiking je međutim promatrao Bojana i s vidljivim zadovoljstvom reče:

– Kad sam se ono prvi put s vama susreo u zraku na zračnoj utrci u Francuskoj, znao sam da ste vi sposobni za najumnija i najglasovitija djela. Došao je napokon čas da opet jednom zadivite čitav svijet kao što ste ga zadivili u Nici, kod one čuvene zračne utrke!

– Želim da se u meni ne prevarite, ni vi ni ja – odgovori Bojan.

Osado je gledao na stolu poredane bombe, kao da je sreća čitavog njegovog života u ovim bombama. Gledajući ovako ubojite kruglje, stao je govoriti nekim čudnim patosom:

– Snilo mi se ove noći da sam stajao na visokom brdu. Dolje poda mnom Pariz, prerezan rijekom kao svijetlim nožem. Stajao sam na brdu poput Nerona i nestrpljivo čekao, kadli se pod oblacima pojavi aeroplan! To ste bili vi, gospodine Kneževiću! Gledao sam gore i onda najednom sijevnuše iz aeroplana munje, čitavo se nebo zasjaji, a nad Parizom se rasipala plamena kiša i posula čitav Pariz. I planuše kuće, ljudi poletiš na ulice, vrisak, rik i očajna strava dopirala je do mene, a moja duša prvi put u životu zadršće od sreće! Dolje poda mnom more plamena, gorući se potok razlio dokle mi je dostizalo oko. I Pariz utone u ognjenim valovima! Kakvog li sna!

– Vaš će se san ispuniti – primijeti Wiking.

– Hoće li? – upita Osado i pogleda Bojana.

– Velim vam, vi ćete jednom stajati na brdu i gledati pustošenja kakvog nikada niste mogli ni zasanjati.

– Kada?

– Moja je najtoplija želja da to bude što prije!

– Dakle, onda treba da idemo – primijeti Thomas. – Put je još dalek.

– Ne zaboravite, gospodine inženjeru, da je kontesa ovdje taoc za svaki vaš čin – reče Osado značajnim glasom.

– I upravo zato treba da se pouzdate u mene – reče Bojan. – Svoj ću pokus pod kontrolom gospodina inženjera provesti i opet se s njim vratiti, ali tražim i od vas riječ da ćete kontesu prema našem ugovoru čuvati od svake nezgode. Jer kad bi se njoj desilo najmanje zlo, mogli bismo propasti u more svi, i vi i ja i ona!

Bojanov je glas zvučio prijeteći.

– Vežu nas, dakle, međusobni interesi, a to je najbolje jamstvo da ćemo obojica izvršiti svoje obveze. A sad pođimo.

Bojan pristupi k stolu, složi bombe u limenu košaricu, uzme je sobom i sva četvorica ostaviše špilju.

Za nekoliko časaka izađe Bojan na danje svjetlo. U prvom času zabliještilo mu pred očima, on ih je morao stisnuti, da se priuči danu. Malo je popuštao, ali onda brzo svlada prvi učinak promjene svjetla i zraka, otvori opet oči te s najvećom ljubopitnošću pogleda oko sebe. Razabrao je izlaz iz špilje i gustu maglu. Iz ove se magle dižu u zrak kamene pećine, koje mu krate vidokrug. Unutar visokih kamenih zidina na čistini stoji spreman aeroplan. Bojan prepozna svoj čuveni stroj, onaj isti s kojim je letio u Nici i rad kojeg se je kasnije okladio s inženjerom Thomasom, pa ga je ovaj prevario i oteo. Bojan je pristupio svome stroju i činilo mu se kao da je našao vjernog prijatelja s kojim se davno već nije vidio. Bilo mu je da od sreće poljubi taj stroj, s kojim je bila tako usko vezana njegova sudbina, a koji je upravo u ovom času opet našao!

Zatim je uzeo košaricu s bombama, smjestio ih u pripravljeno spremište na aeroplanu, dok su Wiking, Osado i Thomas otraga nešto razgovarali. On je nastojao da prisluškuje. Govorili su španjolskim jezikom:

– Ipak me hvata neki čudni osjećaj kod pomisli da ću s ovim čovjekom poći sam u zračne visine – primijeti inženjer Thomas.

– A ipak nemate odvažnosti – odgovori Wiking – da sami provedete pokus s njegovim bombama.

– To zaista nemam. On mi je doduše tumačio čitav dan kemijske sastavine i kako će se provesti eksplozije, ali od svega toga na koncu nisam znao ništa. On je u tome pravi majstor, a ja sam samo elektrotehničar. Postupak s tim bombama tako je kompliciran da se ne bi mogao naći tako brzo netko drugi koji bi se usudio da gore u zraku s njima proizvađa pokuse.

– Ne služi vam na čast da se inženjera bojite – reče Osado.

– Ne gospodaru, ja se ne bojim, poći ću, pa bilo što mu drago, a napokon i ne može mi ništa učiniti kad imade ovdje tako dragocjenog taoca.

Bojan je ogledavao aeroplan, pritom slušao njihov razgovor, a istodobno nastojao da što bolje uoči mjesto gdje se nalazi i razabira da je čitav otok kao neka mala kotlina obrubljena visokom pećinom. Ravna ploha između tih pećina jedva je pedeset metara duga i isto tako široka, nad njom jako leži magla, kao i onu večer kad su ga doveli na otok. Tad pristupi k njemu Thomas i reče mu:

– Gospodine kolego, s vama je opasno jesti trešnje, osobito tamo gore, ali u mene su dva revolvera.

Bojan se nasmije:

– Dakle, vidite, ako vas samo malo dotaknem, a vi me možete odmah poslati na drugi svijet.

– Pa zar je onda vrijedno gubiti vrijeme ovakovim razgovorima. Obojica nosimo glave u torbi, dragi kolego. Ili ćemo upaliti prvi grad na koji se bacimo, ili ćemo izgoriti mi. Čovjek nikad ne zna što se može desiti. U ovakovim slučajevima uvijek se mora računati da opasnost nije isključena – govorio je Bojan.

– Ja sam već često pogledao smrti u oči – odvrati Thomas. – Ne bojim se ni sad.

– Međutim, nadam se da se nisam nimalo proračunao. Mi ćemo se već sutradan vratiti s našeg puta i donijeti našem gospodaru fotografije gorućeg Pariza – primijeti Bojan.

Thomas je sjeo na svoje sjedalo, Bojan se smjesti kraj njega u drugo sjedalo. Nadesno bijaše mu spremište s bombama. Oni se oprostiše s Osadom i Wikingom i stroj krene. Tek dva-tri metra poletio je zemljom i već se stao uzdizati gore u gustu maglu. Osado popeo se na pećinu i odanle promatrao uzlet. Bojan je gledao dolje da obuhvati okom čitav otok, ali vidio je tek malu čistinu s koje su sada uzletili, i oko nje pećine. Na jednoj stajaše Osado u crnoj mantiji, pokrit crnom krinkom, obavit maglom. Pričinjao se ovako kao đavo u oblaku. Zračna krilatica dizala se sve više, a magla pod njom bivala sve rjeđa i propuštala zrake sunca. U potpunoj tišini digoše se iznad magle. Bojanov nečujni motor radio je silnom brzinom i pred njegovim očima naskoro zasja sunce. Gledao je u nj kao u božanstvo. Više mjeseci nije vidio ni neba ni sunca, a sad mu eto prilazi sve bliže i osjeća toplinu njegovih zraka.

Ali brzo otkine oči s obzorja i pogleda opet dolje. Tamo leži široko more, a na njemu otok guste magle, kao da je s neba pao na more oblak, ostao na jednom mjestu, a tamo u tom oblaku leži otok od nekoliko pećina.

»Ali kakav je to otok?« pomisli on u sebi. »Kako je moguće da je tako malen, a u njemu su tolike pećine?«

Što su dalje letjeli, to je Bojan jasnije razabirao da je čitav taj otok pokriven gustom maglom, koja ga je obavila kao plašt zloduha koji čuva Vilima Osada da nitko ne pronađe njegove špilje.

– Molim vas – reče Bojan Thomasu – čini mi se kao da je taj otok neka masa koja plovi po moru. Kako je moguće da čitav otok imade tako malenu plohu, zar su pećine pod morem?

– Jest – odvrati Thomas. – Otok je zapravo pećina koja je prema gore sužena kao rt, a prema dolje poput kruške ide uokrug sve do iznad mora. U toj su ogromnoj kruški nebrojene špilje i pećine. Nad čitavim ovim krajem mora i tim pećinama leži vječita magla. A kako nijedna morska struja u blizini ovog kamenog otoka nije povoljna brodovima, to ovo čudovište leži upravo u kutu mora kojim nikada ne prolazi ni jedan brod. Tako još nije nikada nitko naišao na nas. A ne bih to nikome niti svjetovao, jer smo sa svih strana zabarikadirani minama, a iz pećina zijevaju topovi koji bi nemilo pozdravili onoga koji bi se usudio pokušati da se približi otoku.

– I na tom otoku, u dubini ovih pećina, vi ste zatočili Salvadora.

– I to je bilo potrebno. Vama je valjda poznato da je uvjeren kako je pronašao sile zemaljske koje će jednim mahom donijeti čitavom čovječanstvu jednako blagostanje.

– Čuo sam o tom.

– Dakle, sasvim je naravno da smo ga morali učiniti neškodljivim. Jer ili je on luđak ili je doista novi Mesija, koji nosi čovječanstvu blagostanje, kao što je Krist donio ljubav bližnjega. Ako je ideja Salvadorova doista realna, i to pronašašće postoji, ne bismo mi imperijaliste imali više nikakvoga djelokruga u svijetu. Nama, koji osvajamo i težimo za gospodstvom, jest blagostanje puka najveći neprijatelj. Pokoriti se može samo slabijega, a slabiji je uvijek onaj koji je siromašniji i zato smatramo Salvadora najvećim svojim neprijateljem, jer propovijeda da posjeduje tajnu koja će čovječanstvu dati jednako blagostanje. I da niste vi jednom s otoka utekli, mi bismo već bili Salvadora ubili. Ali vi ste jedini čovjek koji je saznao za taj otok i s njega utekli, pa smo Salvadora držali taocem da ne bi Validu kada palo na pamet napasti otok, ili gdje god uhvatiti Vilima Osada.

– Zar i vi mrzite Valida? – upita Bojan.

– Mrzim svakoga tko je protiv Vilima Osada i njegova gospodstva. Valido je druge vrsti luđak novoga doba. On hoće slobodu za svakoga, i najslabijega. Hoće, dakle, jednakost između moćnoga i slaboga, gdje te jednakosti nema. Tko je jači, taj je vazda prvi i vredniji. Velike živine proždiru male, tako je u prirodi i tako treba da ostane i u životu. Lav je tu da gazi mrava jer je on kralj šume.

– Ako mjerite ljude mjerom životinjstva, onda naravno da morate zadržati svoju teoriju, jer između ljudi i životinja ipak imade razlike. Uostalom lav je samo dotle jači dok mu ne padne na pamet da si pokori zvijer koja je od njega jača. Ako ga udari slon svojom šapom, ili ga stisne svojim rilom, slomit će mu kosti. Uostalom mi letimo vanrednom brzinom i mislim da ćemo još ove noći stignuti u Francusku.

– Gdje ćemo provesti prvi pokus?

– Mislim da bi bilo najbolje da odaberemo jedan manji grad negdje na međi Belgije, tamo nas ne mogu dočekati topovi.

– Što to govorite! Ta Belgija je već u rukama Nijemaca, oni su prešli preko nje u Francusku.

– Prešli su preko Belgije? Ona je neutralna!

– Mi Nijemci ne poznajemo neutralnosti. Nisu nam pustili da pređemo preko belgijskog tla milom, a mi smo prešli silom. Gledao sam taj prijelaz većim dijelom iz aeroplana. Bilo je veličanstveno. Belgija je izgledala kao rijeka krvi, prekrita mostom od trupala.

U svojoj tamnici na otoku nije Bojan ništa znao o toku rata, a niti je htio da što pita. Ovo što mu je sada rekao Thomas bijaše prva vijest što ju je čuo o ratu.

– Kako je moguće bilo zadobiti jake belgijske tvrđave? – zapita Bojan.

– Probušili su ih naši topovi. Modeli za ove topove pronađeni su na otoku Terroru. Ova veličanstvena ideja proizašla je također iz glave Vilima Osada. To je pravi genij. Svaki dan mu padne na pamet kakova nova zamisao za razaranje i on ju dade kojem talentiranom izumitelju kao profesor zadaću svojem učeniku i on je mora da izradi. I to je zanimljivo da gotovo uvijek pogodi i nikada se nije prevario, štoviše, on je uvjeren da ste vi kadri stvoriti najnevjerojatnija razarajuća sredstva ovoga rata. I vama će danas-sutra ljudi zaviđati, jer Osado umije da bude zahvalan. Ako danas opržimo Francuzima glave, to će prouzročiti u nutarnjosti zemlje takovu stravu da će se uskolebati otpornost francuske vojske i naši će Nijemci moći življe naprijed. Strava i užas iza fronte najveća je pogibelj za frontu. A mi ćemo tu stravu danas proizvesti našim bombama.

– Ako svih šest bomba izvrši svoju dužnost – reče Bojan – zapalit ćemo šest gradova.

– Mislite da bi se moglo dogoditi da koja ne izvede požar kako ste ga zamislili?

– I puška više puta zataji, ali ja se nadam da me neće nijedna od mojih bombi pustiti na cjedilu. Osobito će prijati eksploziji bomba vlažni zrak, koji vanredno podražava one sile što sam ih okupio u nutrašnjim sastavinama mojih bombi. Čim se bomba rasprsne i njezine nutarnje sastavine dođu u doticaj s vlažnim zrakom, nastat će ogromno svjetlo i velika vrućina oko nas. Međutim mi se moramo odmah što više dignuti i odanle ćemo promatrati uspjeh moga pronašašća i požar koji će se razviti već za četvrt sata nakon rasprsnuća bombe.

– Ja ću u svemu slijediti vašu komandu.

Krilatica je letila pod modrim nebom kao orao pod suncem. Duboko dolje pod njom ljeskalo se u sunčanim zrakama more. Nad njima pružilo se čisto nebo, samo katkad bi im doletio u susret pokoji oblak, bijel kao nebeski galeb. I oni bi kroz njega otprhnuli kao kroz paučinu. Često bi uzeli durbin i promatrali morsku površinu po kojoj bi zaplovila pokoja lađa. Ali ova je u durbinu bila tako malena i sitna da se je pričinjala kao mala željezna peć iz koje se puši dim.

Put je bio neprestano jednoličan. Letili su pustim svemirom usred grobne tišine. Bojanov motor vrtio se je nečujno, pa im je gotovo bilo tjeskobno u toj visini.

– Ja volim svoj stroj – reče Thomas – jer on štropoće, pa barem me taj štropot sjeća na život i ublažuje ovu strašnu samoću koja vlada oko nas.

– Ja opet volim taj nijemi motor – reče Bojan – jer me ne sprječava u mislima. Nigdje nije tako lijepo razmišljati kao ovdje gore, daleko od svijeta, ljudi i štropota ljudskog života.

– Onda kad je čovjek zaljubljen – podraška Bojana Thomas.

– Da – odvrati Bojan i sjeti se svojih plandovanja po nebeskom obzorju za prvih dana svoga poznanstva sa Zoranom, kad je lijetao nad njezinom vilom i kad ju je odozgora promatrao gdje sjedi na terasi obasjana ružičastim svjetlom. Bilo je to onda, kad je u njegovoj duši živila nada...

Sunce se sve više spuštalo i rumenilo. Zrak bivao je hladniji. More je pod njim gubilo svoj sjaj. Sad preletješe nad otocima što su izgledali kao male točkice posipane po morskoj površini. I uzeše durbin i u daljini opaziše daleko tamnu crtu.

– To je kopno – reče Thomas.

– Treba da smanjimo brzinu leta – primijeti Bojan – jer prije zore ne možemo započeti naš posao.

Napokon je sunce palo negdje u more i ugasnulo. S neba spuštao se mrak kao siva koprena. S istoka jurili oblaci i polako bivali sve tamniji. Gore na obzorju pojavljivale se zvijezde, jedna za drugom, kao da je netko redom zapaljivao sitne svjećice i one su treperile kao da ih je uzbibao vjetrić.

Bojanova krilatica letila je kao mali planet pod blistavim zvijezdama, a dolje pod njima krilila je tama, neprozirna, beskrajna i nepoznata. Bojan je šutio i razmišljao, kad ga najednom prekine u mislima inženjer Thomas:

– Gospodine Kneževiću, ne vidite li tamo dolje daleko nekakova mala svjetla kao da lete mušice u mraku?

Bojan se prenu iz misli i stade očima tražiti po dalekoj tmini.

– Jest, vidim.

– To su valjda svjetla brodova što plove morem.

No jedva što je to izgovorio, dopre do njih mukli štropot, kao od nekih udaraca po nakovnju. A odmah iza toga sijevnuše po tami mali sitni plamečci koji su odmah utrnuli, ali opet iznova planuli.

– Negdje je pod nama bitka – reče Thomas.

– Ali u strahovitoj daljini jer se čini odavde kao da se djeca igraju žigicama.

Nekoliko su časaka promatrali tu pojavu, a onda ih je lijetalo odnijelo još dalje i plamečci se posvema izgubiše.

– Zvijezde već gube sjaj – reče Bojan, gledajući gore nad sobom nebeski svod.

– Jedan sat i mi smo u Francuskoj.

* * *

Uskoro stajahu Bojan i Thomas pred šefom mjesne policije, koji je tražio od njih isprave. Ali ni jedan nije imao uza se nikakovih spisa. Obojica suglasno izjaviše da su iz Engleske i da su u zraku zalutali. Međutim je Bojan predložio da se odmah brzojavi na ravnateljstvo brodogradilišta u Toulon, kao i na tamošnje vojno zapovjedništvo, jer da ga ondje poznaju, da će o njemu dati policija potpuno razjašnjenje, a glede svoga druga Thomasa izjavi Bojan da za nj jamči, on je Englez i njegov poslovni drug. Ujedno zatraži Bojan da se javi u Toulon, da bi smio otputovati onamo zajedno sa svojim drugom.

Sve to posve je umirilo Thomasa i on je napokon bio uvjeren da ga Bojan nije hotimice omamio plinom, nego da se je desila nezgoda, pa je s potpunim povjerenjem čekao rješenje svoje sudbine. Šef policije odašalje u Toulon željenu brzojavku s točnim opisom Bojanove osobe.

Drugi dan stigao je iz Toulona prešni odgovor kojim se javlja šefu policije da opis čovjeka koji se je spustio u aeroplanu odgovara posvema izgledu osobe Bojana Kneževića, neka ga, dakle, šalju u Toulon, ali za svaku sigurnost uz policajnu pratnju. Isto tako neka se pošalje s njime u policajnoj pratnji i njegov drug.

Bojan je s veseljem primio na znanje odredbu iz Toulona i još istu večer krenuše oni željeznicom na put.

VRATOLOMNA SPLETKA

homas i Bojan stigoše u Toulon. Bila je noć. Na kolodvoru žurba i buka. I Bojan i Thomas šuteći su promatrali svjetinu i čekali dok im se dozvoli izaći iz vagona. Čitavim putem nije im bilo dozvoljeno da zajedno razgovaraju, pa su tako i sada šutili.

Napokon uđe u vagon šef policije grada Toulona.

– Dakle ste to ipak vi – reče on Bojanu. – Kako ste dođavola dospjeli u Pierre i što ste tamo radili?

– Letio sam sa svojim drugom iz Engleske i nad gradićem Pierre desila nam se nezgoda. A sad vas, evo, molim da mojem drugu i meni podijelite slobodu.

– Drage volje, samo je ipak potrebno da vas preslušamo.

– Mene očito poznajete – reče Bojan – a za mojeg ovdje engleskog kolegu jamčim svojom glavom.

– Dobro! Za danas ćemo vas posve pristojno smjestiti u hotel, a sutra ćemo stvar riješiti i ako nema zapreke, obojici dozvoliti da se opet vratite u Englesku.

Bojana i Thomasa odvezoše u obližnji hotel. Thomas je sjedio s dvojicom detektiva u prvom automobilu, dok je u drugom sjedio uz Bojana šef policije. Čitavim putem s njime živo je razgovarao. Thomas je stigao prvi u hotel, a iza njega Bojan. Šef policije dozvoli im da zajedno pođu u blagovaonu na večeru, jedino se ne smiju udaljiti iz hotela. I doskora sjedoše oni u jedan zakutak blagovaone hotela, posve sami. Konobari im donesoše večeru, a kad se udaljiše, reče Bojan Thomasu tihim glasom:

– Nadam se da će nas sutra pustiti i mi ćemo moći otputovati natrag.

– Čime? – upita Thomas.

– Našim aeroplanom. Dobit ću dozvolu da se povratimo po naš aeroplan.

– Ja ću potajice iskopati opet naše bombe.

– I s njima se vratiti k Osadu?

– Ne, to neću! Pogreška koja mi se desila kad sam ono htio baciti prvu bombu neće mi se desiti drugi put. Jamčim vam da ćemo se vratiti na otok obavljena posla.

– Samo mnogo kasnije nego što smo nakanili.

– To ne bi bila takva nesreća kad me ne bi bilo strah da će Osado posumnjati. Bojim se rad Zorane i dao bih pol života da mu mogu javiti našu nezgodu.

– Da, bilo bi dobro kad bismo mogli javiti – reče Thomas nekako zamišljeno.

– Vi na otoku imadete sigurno radiopostaju?

– Vi ste se nečega dosjetili?

– Imadem na radiopostaji vanredno pouzdanog druga. Kad bi ovdašnja postaja odgovarala daljini vaše postaje, jamčim vam da bih još ove noći predao brzojav.

– Vi zbilja kanite da se sa mnom vratite na otok?

– Čujete, kolega, vi ste pametan čovjek, ne shvaćam zašto o tom i sada još sumnjate?

– Prije ste bili gorljiv protivnik Vilima Osada.

– Bit ću iskren! Ni sad nisam pristaša Osadov. Ali vi očito niste nikada ljubili. Mene je Osado zarobio, pridržav Zoranu kao taoca. I da me vi ovdje hotimice ostavite, ja bih se vratio na otok protiv vaše volje. Južnjak sam i ljubav me drži sapeta obim rukama. Eto, ja sam iskren!

– Razumijem. Prema tome smo na čistu. Onda čujte. Ovdašnja radiopostaja možda ne odgovara sasvim našoj na otoku, ne znam, ali pokušati možemo.

– Ako nas sutra puste na slobodu, moći ćemo brzojaviti s jednog drugog, mnogo pouzdanijeg mjesta.

Bojan kao da to nije čuo nastavi:

– Lako je vama odgađati do sutra. Mene mori strah. Mi smo se već morali vratiti na otok, a život Zorane lebdi na kocki. Barem ću mirno leći na počinak ako još danas brzojavim.

– Pa dobro, pokušajte.

– Samo po čemu će Osado steći uvjerenje da je brzojav doista vaš, da ga nisam možda ja krivotvorio.

– Evo vam lozinku.

Thomas napiše na jedan papir brzojavku koja je počela s lozinkom:

»Vilime veliki! Gospodaru svijeta!«

– Dobro je – reče Bojan. – Ja ću brzojav neopaženo predati! Na to vam se kunem svojom glavom.

Međutim pristupiše opet k njima konobari, a Bojan stade raspravljati o zadaći kemije u ratu, kao da čitavo vrijeme govori samo o tom.

Kad konobari pospremiše posuđe, reče Bojan vrlo glasno:

– Pođimo spavati, vrlo sam umoran.

I oni ustadoše i pođoše u prvi kat hotela. Putem prišapne Thomas Bojanu:

– Budite oprezni!

– Ne bojte se, ovdje sam kao kod kuće. Francuzi nisu tako oprezni u svojem povjerenju kao vi!

Thomas uđe u svoju sobu, a Bojan opet u svoju. Vrata se na njima zatvoriše.

Neko pet časaka vladala je u hodniku tišina, tad se otvoriše vrata Bojanove sobe, on iziđe i tihim korakom pođe preko sagova, spusti se niz stube i prijavi kod vratara za telefon. Ondje pozove jedan broj i odmah iza toga reče nekomu u telefonsku cijev:

– Uspjelo mi je! Dođite! I onda baci slušalicu.

* * *

Kroz crnu jesensku noć vijuga se bijela cesta Grande Corniche. Automobil juri cestom iz Toulona prema Nici. Uspinje se uzbrdo, juri nizbrdo, čas zakrene šumovitim krajem, čas

se spušta niz obalu mora što se u noćnoj tami, uzburkano jesenskim vjetrom šumno talasa u beskrajne daljine. Kroz pustu noć odjekuje štropot automobila i gubi se u hladnom mokrom zraku. Prolazi vrijeme. Iz tmine zasjalo stotinu luči i bivaju sve veće i veće. Auto im juri ususret. Za malo uđe u Nicu i zaustavi se pred jednom vilom. Ograđena je željeznom ogradom. U vrtu noć i tišina.

S automobila pokrita krovom skoči muškarac.

Po lakim koracima osjećaš da je mlad, svjež i odlučan. On pokroči do vratiju željezne ograde, trgne zvonce i čeka. Neko je vrijeme mir. Na prozoru vile plane svjetlo.

Začas otvaraju se kućna vrata. Netko dolazi po vrtu prema vratima. Iza željeznih šipka pomoli se muška glava, a hrapavi glas upita:

– Tko je?

– Putnik, koji želi govoriti prešano s vašim gospodarem.

Ključanica zaškripi, vrata se otvore. Putnik prođe kroz vrt u vilu, vratar ide pred njim. Oni uđoše u kuću.

Sad se iz automobila pomoli opet jedna muškaračka glava i odmah zatim skoči na cestu jedan muškarac, za njim drugi, treći i četvrti. Tiho i oprezno ulaze u vrt, nečujno koračaju puteljkom, pa se onda skrivaju ispod ogromne paome i gledaju gore na prozor, sakriveni iza širokog lišća paome.

Prošlo je pet časaka. Iza zatvorenog prozora prikaže se tamna sjena, pa onda zasvijetli žar cigareta. Kao da je to znak, četiri muškarca izađu ispod lišća, polaze k vratima te uđu u kuću.

Vratar se trgne, zakrči im put i upita:

– Tko ste vi?

– Stoj i šuti! – zapovjedi jedan od njih.

Vratar poblijedi gledajući revolver što je ugrožavao njegov život. Ostala trojica uspinju se u prvi sprat hitro i tiho, dolaze u hodnik, stupaju jedva čujno po mekom sagu, stanu pred jednim vratima iz kojih se čuje glasni muški govor. Prvi se dotakne kvake i naglo otvori vrata. Sva četvorica ustoboče se na pragu, a četiri revolvera upreše svoje cijevi u mladog obrijanog muškarca što stoji u sredini sobe. Nosnice mu trzaju, a lice mu je mirno. Njemu nasuprot stoji Bojan još uvijek u krznenom kaputu, u kojem je čas prije ušao u sobu. Kućedomaćin, u kojega su uperene cijevi revolvera, gleda Bojana i upita ga:

– Gospodine, vi ste došli k meni kao gost, ali ne rekoste da iza vas dolaze još neki drugi, koji očito kane da me orobe.

– Ne, gospodine – odvrati Bojan – oni vas neće orobiti.

– Što, dakle, to znači?

– Da ste ovim časom uhapšeni – odgovori mjesto Bojana šef policije iz Toulona.

– S kim imam čast? – upita opet kućedomaćin.

– Ja sam šef policije. A tko ste vi, gospodine?

– Vlasnik ove kuće John Carlton i molim da mi razjasnite s kojeg me razloga izvoliste uhapsiti?

– Predbježno nemamo vremena da vam razjašnjavamo pa vas molim da izvolite ovdje sjesti dok obavimo druge poslove.

Šef policije pođe da potraži telefon te izmijeni nekoliko riječi s mjesnom policijom i

opet se vrati u sobu u kojoj su oko gospodina Carltona sjedili policisti zajedno s Bojanom.

Za četvrt sata dojuri pred vrt drugi automobil, u njemu nekoliko policista sa šefom mjesne policije i dva redara sa zidarskim alatom.

Policija se odmah razredi. Jedni preuzeše kućnu premetačinu, dok se drugi postaviše da straže na vratima kuće. Međutim je Bojan pošao dolje k vrataru, koji je također bio uhapšen i zapita:

– Gdje je ključ od podruma?

Vratar skine sa stijene ključ i predade ga Bojanu.

– Otkad si kod gospodina Carltona? – upita ga Bojan.

– Šest mjeseci.

– Kad je kupio ovu vilu?

– Upravo onda kad sam došao k njemu.

– Tko je bio prijašnji vlasnik vile?

– Jedna barunica, zvala se je Splenyi, pozna je svatko ovdje. Silazi li tvoj gospodin kada u podrum?

Vratar se začudi tomu pitanju, pa odvrati:

– Nikada. Barem ga ja nisam vidio.

– A imade li dolje električno svjetlo?

– Dakako da imade.

Bojan ostavi vratara pažnji policiste, pa se onda zajedno s obim šefovima policije spusti dolje u podrum. Otvorivši vrata zapališe svjetla i razgledaše sve zidine i čitav podrum. Tu je bilo samo drva i raznih drugih potrepština. Bojan je pomno ogledavao zidine i onda izdade nalog dvojici policista da zajedno s njime vade iz zida opeke. Bojan je najžešće radio i prvi izvadio nekoliko opeka. S one strane zida naiđe on na pećinu koja nije nigdje imala nikakova otvora. Ne srušivši još čitavi zid, pokuša Bojan da proruje zidinu kraj vratiju. I tu izvadi čitav niz opeka. Ali i ovdje bijaše iza zida tek ravna pećina. Bilo je jasno da je kuća građena na kamenitom tlu. Šef policije u Nici sjetio se da je vilu gradila sama barunica Splenyi godine 1912., dakle dvije godine prije rata.

– To mi daje još više povoda vjerovati da ću naći što tražim – reče Bojan. – Očito da je vila sagrađena već unaprijed s odlukom da Osadovi špijuni ovdje stvore svoje glavno stjecište i polože svoj kabel.

Dok je ovako govorio svom je snagom rušio opeke, kad najednom pod oruđem nešto zazveči kao da je udario po željeznoj posudi. Svi se časak iznenade i pogledaju zid. Bojan otkine još jednu opeku i klikne:

– Željezna vrata! Poznajem ih! To je, dakle!

I on zatraži da se iz podruma odstrane ostali redari, dok je ostao samo on s oba šefa policije. Bojan sam nastavi posao i za pola sata ležale su opeke na zemlji, a pred njima u pećini stajahu uzidana željezna vrata.

– Zaključana su – primijeti Bojan.

– Skinut ćemo ih silom.

– Za to bismo trebali radnike. Ali ja bih htio da nitko ne vidi i ne zna što smo ovdje pronašli, pa ni sam gospodin Carlton. Pođite gore. Možda se je prigodom premetačine našao i ključ ovih vratiju. A ako ključa ne nađemo, onda ćemo naravno skinuti vrata.

Toulonski šef policije pođe gore, gdje su dva detektiva provodila premetačinu i među inim pronašla tri ključa te ih predali svom šefu, koji se je odmah s njima vratio u podrum.

I doista, jedan od triju ključeva otvori željezna vrata, a oni se nađoše u malom, u pećinu udubljenom prostoru.

Osvijetliše ga žepnom svjetiljkom, Bojan izvadi žepnu svjetiljku i osvijetli tamnu prostoriju.

– Evo ga! – usklikne Bojan radosno. – To je podrum! Ovdje sam bio zatvoren. Ovdje, usred Nice, nedaleko morske obale! Kakva li prepredenost! Gdje je brzojavni stroj?

Bojan osvijetli svojom električnom svjetiljkom ulaz u drugu prostoriju i jedan trag svjetla padne na nešto sjajna i zabljesne. Bojan osvijetli još jače i limeni brzojavni stroj sjao se, osvijetljen žepnom žaruljom.

– Evo ga! – povikne šef policije.

– Kabel leži u prokopu pećine!

Bojan pohiti k njemu, osvijetli ga svojom svjetiljkom i veselo usklikne:

– Evo, gledajte! Ovdje, kroz ovaj rov, kojim je položen kabel, ja sam ispuzao u more!

– Kako ste, dođavola, mogli ovdje izvući svoje tijelo?

– Tko bi ga znao, glavno da sam se izvukao, a sad da okušamo stroj.

– Zar mislite da su rabili taj stroj?

– Da ga je upotrebljavao kućedomaćin, ne bi vrata uzidao.

– Ustrajne su to hulje – reče Bojan. – Kad mu je trebalo brzojavljati, izvadio je sigurno opeke, a poslije ih je opet natrag uzidao! Znam posve stalno da se je na otoku čulo tipkanje brzojavnog stroja, a valjda nemaju deset tajnih kabela.

Govoreći pregledavao je Bojan stroj i onda pokazao neku žicu:

– Eto vidite, uspinje se u strop i vodi kroz zid gore. Tamo će sigurno biti zvonce koje je upozorilo gosp. Carltona da Osado želi s njime govoriti.

I otkine žicu koja je vodila u strop da onaj gore ne bi saznao što se ovdje dolje događa, a onda udari po tipki i stane dozivati postaju. Ovaj mu dodir prođe čitavim bićem. U tom je trenu vidio špilju u kojoj leži Zorana i možda ondje sluša udaranje tipke!

Oba šefa policije stadoše iza njega, pažljivo zureći u Bojanove prste, koji su udarali po bijelom pucetu brzojavnog stroja.

Čitav jedan čas prođe... Bojan spusti tipku. I ona ostade nepomična. Mladić čeka, pa opet uhvati puce.

Zvek tipke odbijao se zvučno od kamenih stijena. Bojanovi se prsti opet digoše. Tipka zanijemi, a njegove oči i uši prikopčaše se o limeno puce. Tipka je i opet ostala mrtva.

– Nitko se ne javlja. Nema spoja – reče šef policije. – Sigurno su odrezali kabel. Bilo bi odviše drzovito da u to doba usred Nice podržavaju još uvijek špijunski spoj...

U tom času podigne Bojan ruke i mahne rukom šefu policije da šuti. Limena se tipka makla, a tanki udarci zvuknuše kroz pećine... Bojanovo lice porumeni...

– Odazvaše se! – usklikne on.

On otvori stroj, uzme bijelu uzanu vrpcu papira koja je izlazila iz stroja, a po njoj su letili u papir utisnuti znakovi. On je upiljio svoje oči u znakove koji su pitali:

– Tko je tamo?

Bojan stavi dva prsta na tipku i odgovori:

– Ovdje inženjer Thomas. Imam vam javiti...

Ali stroj mu nije dopuštao dalje govoriti, jer je onaj tamo svom snagom lupao tipkom prešno zahtijevajući:

– Lozinku! Lozinku!

Bojan udari.

‘Vilime Veliki, Gospodaru svijeta!’

– Ovdje Wiking! – odazovu se znakovi. – Što se je, zaboga, desilo da govorite odanle?

– Odmah ću vam ispričati. Stigli smo sretno nad grad Pierre. Tu smo htjeli učiniti prvi pokus. Ja sam pomagao Kneževiću kod priprava bombe. Pritom sam počinio pogrešku, uslijed čega su se plinovi rasprsnuli. Mi smo se obojica omamili, oštetio nam se i stroj i mi padosmo. U zadnjem času spriječio je Knežević da se nismo razbili. Odmah smo uništili bombe i dok su ljudi došli do nas, nije bilo u nas ništa sumnjiva. Ipak nas uhitiše.

– Knežević vam je priredio zamku – prekine Bojana Wiking.

– Nipošto, on se je dapače vanredno ponio. Vi znate da je ovdje vrlo poznat. Mene je predstavio svojim drugom, s kojim je doletio iz Engleske i jamčio za mene, pa smo sada u Nici.

– Dakle, nema nikakovog znaka da bi Knežević postavio zamku samo da vam pobjegne?

– Isključeno! On je dapače u najvećoj brizi i strahu rad Zorane te je već ishodio dozvolu kod svojih prijatelja da se možemo vratiti istim aeroplanom u Englesku. Naravno da ćemo se vratiti k vama!

– A kad se kanite vratiti?

– Čim mi ozdravi ruka. Prigodom pada slomio sam desnu ruku i dok vam ovdje to javljam muče me strahovite boli i trese me groznica...

– To je velika neprilika. Nastojte da za koji dan ozdravite. A gdje je Waldmann, kad vi sami brzojavljate?

»Waldman?« pomisli Bojan. »Dođavola, bit će da je to jedan špijun.«

I Bojan brzo udari:

– Ovdje je kraj mene. Ja stanujem kod njega, pa sam htio da vam sve sam ispričam.

– Dobro. A gdje je Knežević?

– Stanuje u hotelu Terminus, ali dolazi čitav dan k nama. Predložio mi je da će sam upravljati aeroplanom i da se dadem na put s ovako slomljenom rukom, ali liječnik mi je rekao da bi mogla nastati upala. Čini se da Knežević hoće da se vrati što prije jer se boji da ne biste posumnjali i štogod nažao učinili taocu, Zorani...

Napeto čekaše Bojan odgovor.

– Dobro je, neka se samo boji! Kontesa je sasvim dobro spremljena. Bude li što važna, javite nam sutra pod večer. A sad smo svršili.

Tipka zanijemi. Oba šefa policije pogledaše Bojana. Nisu znali što je brzojavio i kakve je dobio odgovore, pa su ljubopitno zurili u njegovo lice s kojega je sijevalo zadovoljstvo. Bojan im je ukratko rekao što je javio na otok.

– Nečuveno – reče Bojan. – Taj čovjek imade ovdje na francuskom tlu usred najživljeg grada tajnu špijunažu!

– A znate li – upita Bojan – kako se zove gospodin Carlton? Ime mu je Waldmann! Sad je jasno zašto je on kupio baruničinu vilu i zašto se je pod engleskim imenom ovdje nastanio.

– Gospodin inženjer Thomas, kad me je u proljeće onako nesmiljeno prevario, nije slutio da će ovaj tajni kabel postati prvom našom tvrđavom protiv Vilima Osada!

– Valja dobro pretražiti spise toga Waldmanna – reče toulonski šef policije. – Možda ćemo ući u trag kakovim drugim špijunima.

– Glavno je da Waldmanna i vratara internirate tako da nitko ne sazna što se je ove noći dogodilo u ovoj vili.

Nakon što se o svemu dogovoriše, ostaviše podrum i zaključaše vrata, a pred njih postaviše stražu.

Kad su se vratili u prvi sprat, sjedio je kućegospodar još uvijek među policistima i pušio cigarete.

– Gospodine Carlton – reče šef policije – izvolite poći sa mnom.

On je međutim ponovno zapitao rad čega su ga uhitili, na što mu šef policije uljudno odvrati da će to saznati tek naknadno, a moguće da će već sutra biti pušten na slobodu.

– Radi se očito o zabuni – reče Carlton te se dade posve mirno automobilom odvesti u zatvor.

Iza njega odvedoše i vratara. Obojicu su odvezli tako tiho da nitko u blizini nije ni slutio što se je u bivšoj vili barunice Splenyi ove noći dogodilo.

U zgradi ostadoše dva redara i jedan detektiv, dok su Bojan i toulonski šef policije sjeli u auto i odvezli se niz ulicu. Pred jednom vilom na morskoj obali auto se zaustavi. Bojan i policista siđoše.

– Dva su prozora u prvom spratu rasvijetljena – reče Bojan.

– Čeka vas. Javio sam mu telefonski.

Oni pozvoniše na kućnim vratima.

Sluga im otvori i obojica se uspeše u prvi sprat. Jedna se vrata pred njima otvore, a u svjetlu lustera stoji visok muškarac, blijeda, tamnom bradom obrasla lica. Visoko mu je čelo hladno i blijedo kao mramor. Njegovo, Kristu nalično lice, osmjehne se, a ruke se prema Bojanu raskrilile.

– Prijatelju moj mladi!

Oni se zagrliše. Bojanu je zapela riječ u grudima.

– Čekao sam vas neustrpljivo otkad mi je gospodin šef policije javio telefonom da ste vi ovdje! Nisam vjerovao svojim ušima. Čini mi se kao da ste uskrsnuli od mrtvih!

– I ja se nisam nadao, gospodine Valido, da ću vas naći u Nici – primijeti Bojan. – Tek kad sam stigao u Toulon saznao sam da boravite ovdje.

– Doputovao sam prije osam dana da zimujem u toj samoći!

Neka pritajena tuga ležala je u tom glasu, a Bojan je osjetio odjek ove tuge u svome srcu kad je rekao: »u toj samoći«. Slike prošlih vremena zaredale se pred Bojanovim očima. Slike iz onih vremena kad se je upoznao s Validom i Zoranom. Čim je ugledao ovu vilu na morskoj obali, sjetio se je Zorane i od onoga časa neprestano mu je pred očima. I sada u toj sobi, gledajući Validovo lice, ne može nikako da zaboravi nju, jer iza njega uvijek mu se pomalja njezin lik i on ga ne može ni načas da smetne s uma.

– Ali ne mogu dulje suzdržati svoju nestrpljivost – primijeti Valido. – Prije svega bih želio znati otkuda ste stigli, kako ste dospjeli ovamo živi i zdravi i da li znate štogod o Zorani!

– Jest, znadem. Ona je na Osadovom otoku.

– Dakle, ipak. A Salvador?

– I on je na otoku! Utamničen je i do danas ga još nisam mogao vidjeti. Ali pričat ću vam sve redom.

Bojan spusti načas glavu, kao da smišlja gdje da započne, a onda nastavi pripovijedati sve, od onoga časa kad su ga na čamcu pograbili Osadovi ljudi, kad su ga doveli na otok, kad se je sastao sa Zoranom, kako ga je Osado prisilio da mu se obveže obrađivati zatražena pronašašća. Pričao mu je sve, samo mu je prešutio onaj razgovor što ga je slušao između Zorane i Riegela, jer se je bojao da će time Validu zadati boli. Bojan je svršio svoju priču, razloživši Validu kako je pronašao napokon tajni kabel na otoku o kojemu mu je pripovijedala Zorana. Rad toga kabela on je smislio čitav svoj bijeg!

Valido je slušao šuteći. Njegovo plemenito lice nije ni na čas promijenilo svoj izražaj. Slušao je i pio s njegovih ustiju svaku riječ i zurio u mladića koji je, svršivši svoje pričanje, oborio oči, čekajući što li će na to Valido, kojeg je toliko volio i poštivao i koji je na njega imao tako veliki upliv. Ali prije nego je Valido štogod odgovorio, ustane šef policije te saopći da se mora vratiti u Toulon, da pođe u hotel te internira Thomasa, koji je ondje stavljen pod policajnu pasku.

– Molim vas, gospodine – reče Bojan policisti – internirajte ga pristojno. Neka mu ništa ne uzmanjka. On je fanatični obožavatelj Vilima Osada i morao sam se dosta mučiti dok sam stekao njegovu povjerljivost, a kad sam je tako izrabio, hoću da mu barem vratim milo za drago. Pružite mu svu udobnost francuskog viteštva, ali neka do njega ne dopre nikakav glas sa svijeta, a niti o njemu ne smije nitko ništa saznati. Samo tako mogu da svoju osnovu provedem do kraja.

– A što ću mu kazati kad pita za vas?

– Recite da su na mjestu gdje smo se spustili aeroplanom nađene ukopane bombe i da smo rad toga uhićeni i on i ja!

Šef policije se oprosti te ostavi Bojana i Valida nasamu. Bojan je s nekom strepnjom čekao čas kad će ga Valido zapitati štogod o Zorani, ali se je prevario.

Valido pristupi k njemu, stavi mu ruku na rame i reče:

– Već je blizu zora. Treba da otpočinete. Odveć smo obojica uzbuđeni a da bismo mogli danas o svemu razgovarati. Sluga će vas odvesti u vašu sobu, a sutra govorit ćemo dalje.

I oni se oprostiše.

Kad je Bojan ušao u sobu koju su mu odredili, otvori prozor. Prvi traci zore odražavali se na morskoj pučini. On se nasloni na prozor, pogleda dolje i ugleda terasu... Onu istu terasu na kojoj je ovoga proljeća sjedio s njom, kad mu je obasjana ružičastim svjetlom pričala o prognanoj kraljevni juga, kad mu je tako vjerno gledala u oči i nazvala ga prijateljem svojim.

Njemu se stislo srce i pokrio je lice rukama, kao da svoje osjećaje želi sakriti zore što je na istoku pomolila svoje ljubopitno bijelo lice.

On se povuče u sobu, spusti zastore i upali svjetlo te stade šetati po sobi. Tek sada

opazi da je jednom već bio u ovoj sobi, da je tu izvršio prvi pokus svojim mikrofonom. Sve što je bilo oko njega sjećalo ga je nje, kad je ovdje stajala u bijelo- modro prugastoj odjeći i svoje velike plave oči znalično upirala u njega, kad je stavio na zid svoje nesretno iznašašće, u čijoj su slušalici prvi put zadrhtale riječi što ih je indiskretna sobarica pročitala iz njezina dnevnika: »Osjećam da je u njegovim očima zapisana sudbina moja!« Kako mu je duša zadrhtala kad je čuo te riječi! Zadrhtala je kao u nekoj nadi da su oči u kojima je zapisana sudbina njezina – njegove oči! Gledajući sada ovu sobu i taj zid i sjećajući se svega što se je kasnije dogodilo, on uzdahne: »Zašto ljubav nosi u sebi vječnu nadu o ispunjenju svojih nada, kad slušaš i gledaš potpunu nemogućnost da se tvoje čežnje ispune, ne možeš da ih se odrečeš! One te neprestano ispunjavaju nadom... Ili su čežnje rođene u nadi – ili se nada rađa u čežnji...

On je ponovno pošao po sobi i kad je podignuo oči, nenadano mu padne pogled na sliku što je visila nad pisaćim stolom i stade kao prikovan. Velike plave oči gledale su ga iz ove slike i milo, okruglo djetinjski nasmiješeno lice.

»Oh, Bože, zar je to Zorana?« usklikne on u sebi. »Zar je to ona? Kako li to izgleda danas?!«

Tek sada opazi da ona, koju je ostavio na otoku, izgleda posve drugačije negoli ova na slici. Ona tamo zatočena u špilji blijeda je, upala, oči su joj umorne i ništa nema u njoj od ove mile, vesele, dražesne Zorane koju prikazuje ova slika, a koja mu se tako duboko zavukla u dušu. Ona koju je tamo ostavio tek je sjena ove ovdje, a ipak on je ljubi mnogo više negoli onda kad je bila ovako čarobna i dražesna. On zaboravi i Riegela i svoj ljubomor rad njega, stisne zube i odvrne se od nje, baci se na postelju onako odjeven i sakrije svoje lice u jastuk.

Bilo mu je bolno i tjeskobno kao nikad.

Oko deset sati prijepodne uđe Bojan u blagovaonu. Tu je našao Valida koji ga je čekao kod zajutarka. Oni se srdačno pozdraviše i sjedoše k stolu, ali kao da obojica nisu bili raspoloženi da govore. Na Bojanovu licu vidjeli se tragovi neprospavane noći. Validovo lice bijaše još bljeđe nego obično. Nakon duge šutnje najednom upita Valido Bojana bez ikakvog uvoda:

– Dakle, ono pismo diktirao je Zorani Osado?

– Tako mi je rekla.

– A barunica tvrdi da je Riegel udvarao Zorani samo kao špijun, ne bi li po njoj saznao naše namjere?

– Da, tako je rekla barunica, ali držim da Riegel ipak Zoranu ljubi, jer joj inače ne bi otkrio tajnu kabela.

– A što držite vi, ljubi li ona – njega?

Ovo se pitanje Bojana vidljivo kosnulo i on odvrati dosta mirno:

– Ne znam, ali mislim da ga je ljubila, a možda i sad.

– Htio bih znati o čemu ste vi uvjereni, ljubi li ona Riegela ili ne?

Nekoliko trenutaka zurio je Bojan preda se, a onda slegne ramenima:

– Ni sam ne znam o čemu sam uvjeren. Ali mislim po svemu da ga ljubi...

I opet nastade šutnja. Bojan je mislio o riječima kojima se Zorana obećala Riegelu, mislio je o njezinim isplakanim očima što ih je vidio one noći kad se je s njome prije

svoga ljeta oprostio, pomislio je o njezinom tužnom pogledu kad joj je govorio o Riegelu.

Valido ga prekine u mislima:

– Pustimo to, prijatelju. Vi ste mi jednom, prije nego što smo se odvezli na izumrli vulkan, zadali riječ da ćete pregaziti preko sama sebe, dakle i svojih ličnih osjećaja, te služiti velikoj zadaći.

– Jest. Zadao sam riječ.

– Svijet zaudara krvlju, milijuni pogibaju. Vi možete zaustaviti krvavu bujicu, vi možete iz okova oružane sile osloboditi slobodu!

– Da spasim s Osadovog otoka Salvadora?

– Jest, da spasite njega, jer kad će doći on i vikati gromovitim glasom u svijet, od njegovog glasa rastalit će se oružje u rukama ljudi, zanijemit će zloba, usahnuti jal i niknuti ljubav u srcima ljudstva.

Dok je ovo govorio, lijepo mu lice s visokim čelom bilo je prodahnuto nekim svetim uvjerenjem. I kad ga je Bojan ovako gledao, ponovno je osjećao da taj čovjek vlada njegovom dušom i da bi on mogao mirno poći za njim da sto puta umre.

– Pitam vas i opet – reče Valido – hoćete li za to dati sama sebe?

– Hoću, i sva moja osnova i moja vratolomna pljetka bijega bila je posvećena ovoj misli.

U to najavi sluga posjet i oni prekinuše razgovor. Došao je šef policije i saopćio Validu i Bojanu da se u Waldmannovim spisima našao ključ tajnih šifra i jedan spis, na kojemu je upisano:

»Siegfried Waldemar 24.54._283_ _ S. Z. T.«

Preslušani Waldmann rekao je da je ovaj napis šifra nekog znanstvenog djela što ga je posudio iz londonske knjižnice. Ta se je knjiga doista i našla u njegovoj sobi, obrađuje sociološku studiju, a na koricu je prilijepljena ceduljica s gornjim natpisom.

Taj napis nije u nikakvoj vezi sa sadržajem djela.

Uza sve to prepisao je Bojan ovaj napis i predao ga Validu. Istu večer nađoše se Valido i Bojan opet u podrumu kod brzojavnog stroja, u kući barunice Splenyi. Bojan je stao da brzojavlja. Odmah mu se je odazvao Wiking i pošto je Bojan dao lozinku, nastavi:

– Ovdje Waldmann, moram vam javiti da inženjer Thomas leži u vrućici. Čini se da će izgubiti ruku.

– Ne može se nikako vratiti natrag? – pitao je Wiking.

– Posve isključeno. Inženjer Knežević spreman je da se vrati sam.

– Onda mu svjetujte da još pričeka dok se Thomas pridigne. Nipošto ne želimo Thomasa ostaviti u Francuskoj, jer nam je na otoku neophodno potreban. Ako Knežević izrazi bojazan glede svoga taoca na otoku, uvjerite ga da smo mi po našim vezama saznali što se je zbilo, pa ćemo održati riječ i taoca sačuvati potpuno netaknuta... A što je nova na francuskoj fronti?

»Gle, traže vijesti o kretanju četa«, pomisli Bojan. »Na to nisam bio spreman.« Ali odmah zatim uhvati brzojavnu tipku i odgovori:

– Nijemci napreduju na zapadu. Potanje još ništa ne znam, jer sam bio zabavljen s bolesnim Thomasom.

– Sutra nam javite točne potankosti o kretanju francuskih četa. Time je razgovor bio

dovršen.

– Evo – reče Bojan Validu – odavle dobivaju vijesti o kretanju francuskih četa. Sutra treba da sastavimo posve krivi izvještaj.

– Kako ih javljaju s otoka Nijemcima?

– Znam da Osado i Wiking često putuju podmornicom u Njemačku, a tko zna kakovih još imadu veza s kopnom. Svaki dan trebao bi tkogod od vojnog zapovjedništva sastaviti strukovno krivo izvješće o kretanju francuskih četa i tako Osada, a po njemu i Nijemce zavarati.

Prošlo je dva tjedna. Čitavo to vrijeme proboravio je Bojan u Validovoj vili. Po čitave dane zatvorili bi se u sobu. Služinčad ih je viđavala samo za vrijeme jela. Iz vile bi pako izlazili samo noću, kad je Bojan pošao da brzojavlja na otok Terror. Svaki dan javio bi posve krivo o kretanju francuskih četa, a onda bi javljao da je Thomas izgubio ruku, najposlije da je nastalo otrovanje krvi i ne zna se hoće li preživjeti. Međutim je Thomas sjedio u jednoj tvrđavi gdje je bio vrlo oprezno, ali udobno spremljen. Isto tako zatvorili su i Waldmanna, a mjesto njega stanovao je u bivšoj vili barunice Splenyi jedan pariški detektiv s dva u civil preodjevena redara. Vratara, koji je bio u službi kod Waldmanna i rodom Francuz te nije o ničemu ništa znao, otposlaše daleko u unutrašnjost Francuske, da nitko ništa ne sazna o Waldmannovom uhićenju.

Četrnaestu večer dođe Bojan opet u podrum, zovne otok Terror, pa onda javi:

– Ovdje Waldmann. Javljam vam vrlo žalosnu vijest: Thomas je danas ujutro preminuo...

Mala stanka.

A onda s otoka odgovoriše:

– To je za nas veliki gubitak! Na otoku nemamo tako vrsnog pilota i elektrotehničara kakav je bio Thomas.

Bojan odgovori:

– Mogao bi ga zamijeniti Knežević!

Bojan je napeto čekao odgovor, kadli Wiking odgovori:

– On je pravi genij, samo nije naš, u nj ne možemo imati povjerenja.

– Valja ga predobiti – odvrati Bojan – uostalom, on mi je izjavio da će već sutra krenuti na put i potražiti otok.

– Hoće li ga samo naći?

– On je uvjeren da će ga naći. Kad je odilazio, točno si je upamtio gdje otok leži, a i Thomas mu je prije smrti o tom govorio.

– Dođe li, bit će za nas od dragocjene vrijednosti.

– Doći će!

Nakon što je Bojan već javio neke vojničke vijesti, dovrši razgovor.

Drugo jutro svanulo je vedro i hladno. Na uzletištu na kojem je Bojan gotovo prije godinu dana izazvao toliku senzaciju svojim zračnim lijetom stajao je njegov aeroplan, potpunoma spreman za put. S njime bili su Valido, šef policije te zastupnik vojne oblasti da isprate Bojana. On je još posljednji put ogledavao stroj, koji je osim kotača imao još i malu lađicu za slučaj da bi se morao pustiti na pučinu. Valido pristupi k Bojanu i reče mu:

– Svim je zračnim izvidnicama javljeno da vaš stroj, koji nosi francuske boje, puste na miru.

Bojan tek mahne glavom. Valido se je zagledao u mladića. Iz debele krznene kape viri njegovo zdravo i garavo lice, zasjenjeno crninom sjajnih mu očiju. Posve je miran, hladan i sabran. Njegova mlada, gibiva pojava, zaogrnuta kožnim odijelom, čini dojam junaka koji se sprema na smrtonosni lijet nekamo daleko na sjeverni pol.

– Osjećam svu opasnost što lebdi oko mladog vam života – reče Valido – oko vašeg života, koji u sebi nosi svu moju nadu! Vi, jedan jedini čovjek, treba da učinite djelo koje će usrećiti čitavo čovječanstvo. Ova misao neka upravlja vašim činima, neka vas prati na putu u crnu, neizvjesnu opasnost. Zorana dolazi tek na drugo mjesto! Razumijete li? A sad Bog s vama!

Bojan mu šuteći pruži ruku i sjedne u aeroplan, uhvati kormilo, mahne još rukom, propeler se zavrti, a krilatica se naglo digne strmim lijetom poput ponositog orla pod sunčano nebo...

U NEIZVJESNU OPASNOST

oć je zatekla Bojana daleko u pustim visinama. Njegovi suputnici tek su noć i oblaci. Crniji su i gušći od tamne noći, pa mu se pričinjaju kao noć u noći. Što dalje leti, bivaju hladniji, pa osjeća kao da se probija kroz snježne brdine.

Zrak je hladan, kao da diše led. Leti i leti, a ne može naći otoka!

Zalutao je gore u oblacima i osjeća kao da luta po maglenoj pustoši, s onkraj svijeta. Crne sjene dolaze mu ususret i prhnu kraj njega kao zakleti dusi nebeskih visina. Od časa do časa plove mu ususret magle sablasnih forma, zbijaju se oko njega, čas lete, čas opet stoje, kao da se čude zemnom čovjeku što je zabludio u carstvo oblaka, kao dijete u gustoj šumi.

Bojan odluči spustiti se dolje ne bi li ispod oblaka našao čistinu i razabrao gdje se nalazi. I krilatica zaroni u valove crne magle i spusti se sve niže i niže i dosegne prostor čist, od oblaka pust, dalek i taman. Ali ne vidi ni prsta pred nosom. Uzme, dakle, električni reflektor i počne bacati svjetlo. Dolje pod njim morska pučina. On je točno upamtio kut u kojem leži zabitni otok i zabilježio ga je na karti, ali nigdje traga. A ipak mora da bude negdje u blizini. I on kruži neprestano nad morem, kao zalutala lasta i odluči spustiti se na more, da ondje pričeka dan. I svoju odluku izvrši. Spusti se na pučini, a mala lađica pričvršćena između kotača zadrži stroj na površini.

More je mirno, tek ga nabire hladan vjetar. Bojan osjeti umor, glad i žeđu. I on založi što je ponio sobom, a onda upali cigaretu, pa čeka dan, sam samcat, na širokoj pučini. Borio se dugo snom koji mu je nabirao na umorne oči i najzad zadrijema.

Probudi ga silna tutnjava. Pogleda oko sebe. Bijaše dan. U daljini spazi podmornicu što je upravo navaljivala na ogromni engleski brod. Bojan se odmah digne krilaticom u zrak i brzo dostigne visinu od dvije hiljade metara, onda uzme durbin.

Dolje na pučini potapljao se je ogromni engleski brod. Oko njega viri iz valova stotine ljudskih ruku, i one se pružaju u vis, kao da vape za pomoć...

Tamo dolje stoji podmornica. Na jarbolu vije se njemačka zastava.

Iza podmornice isplivalo je nekoliko čamaca, napunjenih ljudima, što se posljednjom nadom hvataju za spasenje. Čamci nastoje uteći, ali podmornica odapne nekoliko hitaca. Površinom se mora osklizne dim. Čamci iščeznuše u valovima... Ljudi se tope, samo njihove ruke vire iz mora, strašno očajno tražeći milost – pomoć – spas...

Bojan se zgrozi, okrene krilaticu i odleti daleko gore po svemiru da ne gleda što se na zemlji događa. Ali kamo god je svrnuo oko, svuda je vidio more i one stotine ruku što su tako strahovitim očajem vapile pomoć...

Oko podne opazi napokon na moru veliki magleni oblak. »Evo me«, dahne on zadovoljno. »To je otok!«

Još prije nekoliko mjeseci strepio je kod pomisli na taj otok, a sad eto sam ide da ga traži i zadovoljan je što ga je našao. Zar radi Zorane? Valido mu je rekao: Zorana dolazi

tek na drugom mjestu! Je li doista tako? Pitao se on i osjećao pritajenu želju da je opet vidi.

Sada dostiže maglu, obleti ju, spusti se niže i razabere visoke pećine što su virile iz magle kao rt. Napokon dade znak sirenom i pokuša se oprezno spustiti, da ne udari o pećinu. Zamalo spusti se na istu čistinu s koje se je prije dva tjedna digao s inženjerom Thomasom.

Aeroplan se zaustavi na tlu. Na ulazu pećine, u tmastoj magli, stajaše Wiking, a s njim dvojica ljudi koji su čekali aeroplan.

Bojan skoči sa sjedala i pozdravi Wikinga.

– Vi se ne čudite što se vraćam sam? – zapita Bojan tobož začuđeno.

– Mi smo vas nadzirali i znademo sve – odvrati Wiking.

»Sve«, pomisli Bojan u prvi čas zabrinuto. »Valjda ne zna ništa više nego što sam mu ja javio kabelom! Da je kabel u našim rukama, to valjda ipak ne zna!«

Dok su dva muškarca vukla aeroplan u špilju da ga spreme, Bojan im je davao neke naloge da stekne vremena razmisliti kako će govoriti u slučaju da Wiking znade nešto više no što bi mu bilo drago. Zatim se uputi na poziv Wikingov da pođe s njime i čitav svoj put saopći Vilimu Osadu. Ali na ulazu u špilju stane Wiking pred Bojana i reče mu:

– Dozvolite da vas prije svega pregledam nemate li oružja uza se.

– Izvolite! – odgovori Bojan i raskrili ruke da mu Wiking može pretražiti žepove. Ali nije našao ništa. I oni se upute k Osadu.

Našli su ga u njegovoj odaji u crnoj mantiji, s crnom krinkom na licu. Bojan je osjetio da mu je lice pod krinkom mračno i da je vrlo nezadovoljan s njegovim neuspjelim izletom u Francusku.

– Pričajte kako je bilo! – zapovjedi Osado mrkim glasom.

Bojan je pričao sve onako kako je javljao brzojavno. Osado ga je slušao nepomično i tek kad je Bojan svršio, podigne svoje okrinkano lice k mladiću:

– A što kanite učiniti sada?

– Ako zapovijedate, pripravit ću nove bombe, samo treba da ih usavršim. A osim toga odlučio sam se da pokušam izvesti vašu prvobitnu ideju. Pokušat ću munjinu u vazduhu sakupiti i onda je pretvoriti u iskre, gromove, koje bi prouzročile požar...

– A zašto niste odmah pokušali baviti se ovim pronašašćem? – upita Osado.

– Za to treba mnogo vremena, vrlo mnogo vremena, a vi ste požurivali, pa sam se odlučio za bombe. Ali ove ne mogu nikada proizvesti onakav učinak kakav biste želili. Ipak ću još jednom pokušati i to, za mjesec dana bit će gotovo. A za ovu drugu ideju ne mogu postaviti rok. Ideja se lakše zamisli negoli provede.

Osado je neko vrijeme razmišljao, a onda se odluči:

– Dobro. Radite! Neću vam odrediti rok. Ali dok se moj san ne ispuni, Zorana ostaje taoc. Razumijete li?

– Razumijem – odvrati Bojan. – Što sam naumio, to ću i provesti. Samo jedno vas molim. Dopustite mi da Zoranu vidim, makar samo načas u prisutnosti gospodina Wikinga.

– Ne, to ne mogu dozvoliti – odvrati Osado. – Sada ne. Možda kad vidim prvi rezultat vašeg djela! Ali ja sam održao riječ i vašem se taocu nije učinilo ništa nažao.

Osado mahne rukom u znak da Bojana otpušta.

Bojan ne reče ništa i zajedno s Wikingom ode. On je zamolio da mu dozvoli vidjeti Zoranu samo zato da Osada još više uvjeri koliko mu je stalo do nje, pa tako što više u njemu uspiri uvjerenje da mu je na pameti samo ona. Kad je s Wikingom pošao pokraj Zoraninih vratiju, u mislima je vidio njezino malo tijelo kako leži na divanu i čita, onako kako ju je vidio posljednji put kad je s njom govorio.

Došavši u svoju špilju osjećao se je u toj pustoši zatočen i odrezan od svijeta nekako prijatno, jer je ondje iza onih zidina bila ona. Međutim je Wiking stao usred radione, držeći ruke u žepu i upro ledene hladne oči u Bojana, koji je ogledavao svoj laboratorij.

– Gospodine – oslovi najednom Wiking Bojana – umijete li vi brzojavljati?

– Ne – odvrati Bojan pregledavajući svoje sprave, a onda podigne ravnodušni svoj pogled do Wikinga, ne bi li u njegovom licu pročitao zašto ga to pita, a onda isto tako ravnodušno nastavi:

– Ovo znanje nije tako veliko, mogao bih ga naučiti.

– Ne radi se upravo o samom brzojavljanju – odvrati Wiking. – Nas spaja s kopnom kabel, to vi uostalom dobro znate kad ste ono pobjegli tragom toga kabela!

– A koji uza svu pomnu potragu nismo mogli pronaći – primijeti Bojan, gledajući ravno i posvema mirno u oči Wikingu.

– I ne biste ga nikad mogli naći – upadne mirno Wiking. – Ali od dva dana, upravo otkad ste otišli iz Nice, naš kabel ne funkcionira. Nitko od naših ljudi ne može pronaći da li je pogreška u stroju ili je gdjegod kabel oštećen. Ne biste li mogli pogledati stroj?

– Vrlo rado, možda ću moći štogod učiniti – primijeti Bojan, a u sebi pomisli: »Sve ide onako kako smo zamislili!«

– Dođite sa mnom – zove ga Wiking.

Bojanovo je lice izražavalo najveću hladnokrvnost. Oni pođoše niz hodnik, kraj Zoraninih vratiju, i zaokrenuše u mali tamni, umjetni prokop u pećini. Uđoše u malu nisku prostoriju. Tu su bila dva brzojavna stroja.

»Dođavola! Dva kabela«, iznenadi se Bojan. »Svejedno, stroj koji ne funkcionira, taj je očito spojen s Nicom. Valido je točno izvršio naše utanačenje.«

Wiking je međutim pristupio k stroju što je bio smješten sasvim uz stijenu pećine i stao udarati po tipki, ali se nitko ne odazove.

– Od jučer se nitko ne odazivlje – razjašnjavao je Wiking.

– Možda na drugoj postaji nema nikoga.

– Isključeno, on je bezuvjetno na svome mjestu – odvrati Wiking.

Bojan razjasni da mu valja rastaviti stroj i pogledati ga. Ako tu nema nikakove pogreške, onda je zacijelo oštećen kabel. Wiking pristane da se stroj rastavi.

Dok se je Bojan dao na posao, Wiking sjedne kraj njega. Bojan je s najvećom pomnjom rastavljao stroj, ogledavao svaki vijak, svaku žicu i okretao se oko stroja tako da je svojim tijelom često sakrivao Wikingu pogled u njegove ruke. U takvom jednom času odvine Bojan jedan mali vijak, počne na sve strane istraživati pogrešku i onda pozove Wikinga:

– Evo, pogledajte, tu je pogreška – i on pokaže vijak što ga je sam pokvario, pa mu onda stade pričati kako se je to moglo desiti, popravi vijak i smjesta opet sastavi stroj.

Kad je bilo sve u redu, stade Bojan okušavati tipku i reče:

– Da vidimo da li je tipka u redu.

I on je tuckao po tipki tako tvrdo i nespretno kao da je nikad nije imao u ruci. Tuckao je kratko i znakove točkica, onda se tek imade odazvati pozivu s otoka.

Ponajprije udario je deset točkica, onda je stao i ogledavao tipku. Zatim udario sedam točkica, a iza toga opet otuckao devet. Onda se okrene k Wikingu i reče:

– Sad izvolite pokušati, da vidimo hoće li se sada odazvati.

Wiking pristupi k stroju, dade ponovno svoj znak, zatraži lozinku i doista, stroj se odazove.

Bojan je međutim stajao postrance i razgledavao drugi stroj, kao da ga i ne zanima što Wiking radi, ali po sluhu posve je dobro hvatao znakove i razabirao riječi što ih je u Nici brzojavljao namješteni Valido:

– Od jučer u pet sati uvečer nisam vas mogao dozvati – brzojavljao je onaj iz Nice.

Riječi »jučer u pet sati uvečer« bile su urečene između Valida i Bojana da se u Nici nije ništa saznalo, niti se je štogod osobita desilo.

Odmah iza toga slijedilo je pitanje iz Nice:

– Je li Knežević prispio?

– Jest – odgovori Wiking – ali vaše vijesti što ste ih slali u ovo četrnaest dana o kretanju francuskih četa posve se razlikuju od vijesti što ih je javio – Siegfrid!

»Dođavola!« pomisli Bojan. »To je, dakle, taj Siegfrid što je bio ubilježen na Waldmannovoj knjizi. Ali gdje se taj nalazi?«

Pritom je napeto pazio što će odgovoriti Valido iz Nice.

– Onda njegove vijesti nisu ispravne – slijedio je odgovor. – Držim da on nema takvih vrela kao ja!

– Vidjet ćemo – odvrati Wiking. – Osado putuje, obavijestite Siegfrida.

»Opet Siegfrid! Kako će ga obavijestiti? Sad se opet upleo taj Siegfrid. To je posve očito ime špijuna što smo ga našli na znanstvenom djelu u Waldmannovoj knjižici! Kako umiju ovi ljudi da sakrivaju svoje tajne!« Ova mu misao preleti mozgom, a istodobno pristupi k Wikingu i reče mu:

– Molim vas, pitajte ga kako je ispao Thomasov sprovod i da li je pokopan kako treba.

Ovo je pitanje imalo da bude Validu ugovoreni znak da se na otoku ništa ne zna o njihovoj varci.

Bojan je napokon bio uvjeren da Wiking i ne sluti s kime to brzojavlja.

– Sve je dobro ispalo – veselio se u svojoj duši Bojan.

On se je s Validom dogovorio da se neće Wikingu odazvati dotle dok napokon neće biti prisiljeni vjerovati da je stroj pokvaren, a jer nitko neće moći da pronađe pogrešku, koje nema, napokon će zamoliti Bojana da on pregleda stroj i tako će on doći u blizinu stroja i prisustvovati brzojavljanju i sporazumiti se s Validom putem samog Wikinga.

– Dakle je sve u redu? – zapita ponovno Bojan Wikinga. – Stroj funkcionira kako treba?

– Jest – odgovori ovaj.

I obojica ostaviše brzojavnu postaju.

Samo jedno je Bojana zabrinulo. Saznao je da postoji taj Siegfrid. Činilo mu se je da taj Siegfrid vrši tužbu kod drugoga kabela, ali gdje? Zar opet u Francuskoj ? Činilo mu se da bi to moglo biti opasno te izdati njegovu varku. Baveć se s ovim mislima, stigne opet u svoju radionu. Wiking ga je pratio i najednom počne on govoriti Bojanu povjerljivim glasom:

– Vi ste ovdje još uvijek prisilni radnik. Kad biste nastojali steći povjerenje Vilima Osada, mogli biste zamijeniti Thomasa, a to bi značilo da biste dobili potpunu slobodu kretanja po otoku, a uz to dobivali odlična beriva. Ali, dakako, trebali biste se pokazati dostojni povjerenja.

– Prije ću pronaći put do Marsa negoli do povjerenja Vilima Osada, međutim ću raditi.

– Samo to je put do povjerenja – odvrati Wiking i onda ostavi Bojana nasamu.

Jedva se je ovaj preodjenuo u svoju radničku bluzu, kad se u radioni pojavi Ferica mrk, utučen i smrvljen.

– Izgledaš kao pile kad ga ofure vrelom vodom – reče Bojan.

– Ti si me ofurio! Već sam mislio: gle, lopova, on je odletio s otoka aeroplanom, zadavit će Thomasa, a onda se spustiti na kopno, a mene sirota ostaviti na cjedilu. Upravo je strašno! Zar ću tu potratiti svoju mladost, bez vina, prijatelja, kavane i bez puca?

– Ako je to sve rad čega želiš slobodu, onda nisi zaslužio nego da ovdje isplesnjiviš.

– Neću imati kad isplesnjiviti jer ću sigurno prije poluditi. Znaj, u toj špilji imade pravih strahota!

– Strahota? – sa zanimanjem će Bojan. – Zar si štogod neobična vidio?

– Vidio nisam, ali čuo sam. Spavam u nekakvoj luknji ispred Osadove odaje i svaku noć čujem neke strašne muške glasove, kao da dolaze ispod zemlje. Kao da zavija zvijer ili čovjek. Jedva usneš, a ono opet dolazi kroz pećine kao da negdje đavli natežu živog čovjeka na križ.

– Nisi nikoga o tom štogod zapitao?

– Pitao sam svog kolegu lakaja Servusa. On mi se glupo nasmijao i odvratio: ‘Kakvi su to glasovi?’ To je pjesma uspavanka našem gospodaru. Kad onaj dolje ne bi imao rad šta zavijati, ne bi moj gospodar mogao da usne!

– Onaj dolje? A nisi li ga pitao tko?

– Jesam. Podmukli lakaj reče mi: ‘Brinite se vi za svoj posao, a onaj dolje jest moja briga.’

– Možda bi ipak mogao što pobliže saznati od svoga kolege! Bedast nisi, već samo lijen, ali pokušaj ga ispitivati.

– Bilo bi bolje da se brineš za nas kako ćemo odavle, nego za nekog trećeg, o kome ne znaš ni je li čovjek ili životinja.

Bojan se zamisli, dok je Ferica zurio preda se desperatnim pogledom.

– Dakle, nema nikakove nade da ćemo što prije iz ove tamnice na svjetlo dana?

– Zasad nema. Ali reci mi, zar se nije ništa nova desilo dok sam ja bio odsutan?

– Ništa nova? Valjda znaš što je sa Zoranom.

– S njom? Što to?

– Pa zar ti nisu rekli?

– Nisu mi ništa rekli – odgovori Bojan pritajenim glasom. – Što je s njome?

– Pa to da umire.

– Umire – ponovi Bojan skočiv u vis. – Kako, zašto? Tko ti to reče?

– Čuo sam od Servusa, kojemu uvijek rastu zazubice za njom. Rekao mi je da Zorana neće da prima hranu i hoće da se ubije gladom. Pa napokon, što joj drugo preostaje kad se je dala zavesti od toga Švabe Riegela! I mi smo dospjeli ovamo samo rad nje!

– Hoće da se ubije gladom? – govoraše Bojan. – Dakle su me Wiking i Osado prevarili?

– Oni ništa i ne znadu, jer barunica to pred svima taji.

– Otkuda to znaš?

– Servus mi je rekao da mu je barunica zabranila o tom govoriti Riegelu, Wikingu i Osadu.

– Gdje je barunica?

– Valjda nećeš da me odaš?

– Pokaži mi njezinu odaju, i to odmah – povišenim će glasom Bojan – ili ću ti prebiti vrat.

– Ali sam glup što sam ti to govorio!

Bojan istrči u hodnik i povuče za sobom Fericu koji je hoćeš-nećeš morao Bojana otpratiti do baruničine odaje, a onda kad mu je pokazao ulaz pobjegne.

Bojan uđe k barunici. Ona je sjedila na divanu i obim rukama držala Riegelovu ruku te mu nešto govorila, dok je on stajao hladno oborivši glavu. Oboje se iznenadiše kad su opazili Bojana.

– Kako ste se drznuli unići? – ljutito će barunica.

– Što se to događa sa Zoranom? – Bojanov je glas zvučio zapovijedajući, što je Riegela očito iznenadilo, pa je pogledao čas barunicu i opet Bojana, čije su oči gledale prijeteći.

Barunica je shvatila tu prijetnju i zamoli Riegela da izađe. On posluša šuteći, a Bojan upre u lijepu ženu bijesni pogled.

– Tko vam je o njoj govorio?

– To je svejedno, ali ja hoću da govorim s njom, i to smjesta.

– Sada nije moguće.

– Ako nije moguće da govorim s njome po vama, onda ću se obratiti na gospodina Wikinga ili samoga gospodina Osada. Oni sigurno nemaju uzroka da se Zorane, koja im je tako dragocjeni taoc, riješe!

– Vaše riječi zvuče kao sumnja. Ja nisam kriva što ona otklanja hranu, a još manje znam s kojeg razloga to čini.

– Zašto ste to zatajili Wikingu i Osadu?

– Jer me je ona sama zamolila.

– Želim to čuti iz njezinih ustiju.

– Pričekajte do večera.

– Ni časka neću da čekam.

Barunica se našla u škripcu, uzme ključ, pa se zajedno s Bojanom uputi u hodnik. Kad su stigli pred Zoranina vrata, reče barunica vojniku koji je tamo stražio da je Bojan dobio dozvolu unići. I ona mu sama otvori vrata.

Bojan nađe Zoranu gdje leži na divanu blijeda i suha kao mrtva.

Kad ju je ugledao, nešto ga sapelo u grudima te u prvi mah nije mogao progovoriti. Ona ga je gledala ugaslim očima.

– Zorano – usklikne on sagnuv se k njoj – što je to zaboga s vama? Što su vam učinili?

Njezine suhe blijede usne polako se rastvore:

– Ništa!

– Ne, ne to nije istina – nastavi on, uhvativ njezinu suhu malu ruku. – Govorite, recite mi, iskažite svome prijatelju sve, molim vas, vi ste mi dužni reći.

Zorana je šutila i gledala ga velikim upalim očima. Ova ga je šutnja ubijala i on neustrpljivim strahom ponovi:

– Zorano, govorite za ime Božje, recite, pa makar bilo najgore, tko vam je što učinio nažao? Ili vam je zadao boli Riegel? Ili se je što drugo desilo?

Kad je izrekao Riegelovo ime, u njezinim očima kao da se je nešto ukočilo i u nje zurilo kao šiljak.

– Govorite – nastavi on – bilo što mu drago, ja ću sve razumjeti. Je li moguće da vi sami hoćete da umrete?

– Da!

Ova riječ pala mu je na srce kao olovo i od udarca toga sav je zadrhtao.

– Zašto, Zorano? Tko vam je što skrivio? Zar Riegel?

Njezino se lice smrkne i ona odgovori mračnim i nešto reskim glasom:

–Ne!

– Što se, dakle, desilo? Govorite, ne mučite me!

Nekoliko časova ona je gledala u njega prodirućim pogledom, koji mu je bio nekako stran i neprijatan. Napokon stade govoriti:

– Vi ste pošli da bombama rušite gradove i ubijate ljude, da služite Vilimu Osadu!

– Tko vam to reče? – upita on, premda mu se činilo da to nije u nikakovoj vezi s njezinim samoubojstvenim nakanama.

– Rekla mi je barunica da to činite radi mene, taoca!

Odmah se dosjetio da je barunica očito htjela u Zorani probuditi neki osjećaj za njega, pa joj je to priopćila, ali u kakvoj bi to vezi bilo s njezinom samoubojstvenom nakanom? On ju htjede da zapita razjašnjenje, kadli ona podigne k njemu oči i nastavi:

– Vi ste se pokorili Vilimu Osadu da prolijevate krv onih koji hoće da oslobode nesretne potlačene narode.

– Među ovima jest i domovina moja i – vaša. Tamo dolje na jugu u zagrljaju plavog mora čeka na osloboditelja, a vi mu palite gradove njegove, jer treba da spasite taoca – mene! Neće vas više vezati dužnost da spasavate taoca – kad ga više neće biti! Ja ću umrijeti, vi nećete imati taoca i nećete pomagati Osadu! Kad sretnete Valida, recite mu da ga pozdravljam...

Ona sklopi oči, lice joj bude još bljeđe, kao da ga je pomilovala smrt.

– Zorano! – usklikne Bojan očajno, uhvati je ispod vrata, podigne joj glavu i prodrma ju kao da silom hoće da u njoj probudi život. Ali ona ostade nepomična, mirna, nijema...

– Zorano! Vi ste se prevarili, Zorano! Pogledajte me, reći ću vam sve, otvorite oči,

samo časak, da vam kažem... o Bože!

Hladni mu znoj izbio po čelu i užas prođe mu čitavim bićem. Opet uhvati njezinu glavu i drhtajućim glasom zavapi:

– Zorano, pogledajte svog vjernog prijatelja, čujte me!

I opet ništa. Ona leži kao da joj je duša ostavila tijelo.

Prestravljen gledaše Bojan nepomično mrtvačko lice. Hladni mlaz prođe mu tijelom kod pomisli da je mrtva.

Onda se obazre kao da od nekoga traži pomoć i spazi na malom stoliću vode. Uzme čašu s vodom i baci joj u lice! Ovo ju trgne iz nesvjestice. On se spusti kraj nje na koljena, uhvati joj opet glavu, a blijeda mu usta šaptahu:

– Zorano, čujte me, sve to je laž. Sve je tek varka, ja nisam pošao da palim gradove, sve je to prividno...

Ove ju riječi trgnuše kao čas prije hladna voda i njezine se oči rašire. U njima je ležalo veliko napeto pitanje.

– Razumijete li, Zorano? Sve je tek prividno...

– Prividno? – opetovaše ona kao u snu.

– Jest, samo prividno. Ono i nisu bile prave bombe. Tek sam ih zgotovio da mogu sve prevariti i sastati se s Validom te pronaći kabel o kojem ste mi vi govorili. I ja sam ga našao, čujete, samo onda, ako vi živite, ako ste vi moj taoc, vjerovat će mi Osado, samo onda moći ću da oslobodim Salvadora. Samo onda ću možda da uništim razbojnika svijeta.

Držeći njezinu glavu i nehotice ju je privinuo posve blizu svojim grudima, a njegove su riječi zvučile nježno i toplo, kao da joj govori najslađe priznanje svoje ljubavi.

Ležeći i gledeći nepomično u njega kao da je ponavljala u svojim mislima sve što je govorio, pa onda upita:

– Je li to sve istina?

– Kunem se onim što mi je najsvetije...

Mislio je svoju ljubav, ali se je nije dotakao riječju. Ona je još uvijek očito ponavljala njegove riječi u svojim mislima, a onda nastavila pitati:

– Ne rekoste li da ste sve to učinili da se sretnete s Validom?

– Jest, ja sam se s njime sreo i on vam šalje pozdrave svoje i moli vas da ustrajete i da slušate moje savjete, da mi pomognete podrovati Osadove pećine i pomoći osloboditelju potlačene i zarobljene domovine naše! Ako vas nestane, Zorano, onda je sve propalo!

Riječ mu je drhtala, usta mu se stegnula, oči ovlažile prigušiv osjećaj što mu je muklo zatutnjio grudima.

– Zašto bi onda sve propalo? – tiho će ona.

– Jer... Osado misli... jer on drži...

Na ustima mu je lebdila riječ »da vas ljubim«, ali se nije usudio da je izreče. Tražeći izraz kojim bi obašao tu riječ, zapinjao je i opet nastavio:

– Osado je uvjeren, naime, da ću ja sve učiniti rad vas... i pustit će me da opet idem s otoka uvjeren da ću paliti i uništavati i vratiti se rad vas. I dok on to misli, moći ću da radim za nas, za Valida i domovinu našu.

I oči su joj bivale sve veće, zjenica se je prošila, život je u njima zatinjao kao iskra pod

hladnim pepelom.

– A Valido sve to znade i on tako to želi?

– Da, on znade i želi – uvjerljivo će on, dok je svaki kucaj njegova srca dovikivao:

»I ja to želim, ljubav moja to želi.« Ali njegova su usta govorila drugo.

– Dobra moja prijateljice, hoćete li živjeti i pomoći našoj velikoj misli?

Časak šutnje prepune strepnje, a onda pade u nju kao svijetla zraka u tami jedna tiha blaga riječ:

– Hoću!

Bojan načas zaboravi sve i obuze ga čuvstvo da je poljubi u blijedo upalo lice, što je sada bilo upravo naruženo, da je poljubi u usta što su izgubila sav svoj čar, ali on ih nije nikada tako čeznuo dotaći kao ovaj čas kad je izrekla riječ koja je značila da će ona opet živjeti, da će je on moći vidjeti, osjećati. I već je spustio svoje lice posve blizu k njezinom, ali se u isti tren trgne. Usta njegova nisu se dotakla njezinih, ali su ga izljubile njegove ovlažene oči pogledima u kojima je ovaj čas bilo ispisano sve što je snivalo u njegovom srcu.

Polako spusti njezinu glavu na jastuk, čekajući što li će kazati. Ali usta njezina ne rekoše ništa, samo oči njezine govorile su nešto nerazumljiva i nejasna. I gledajući ga ovako, nastavi tihim slabim glasom:

– Dakle, sve je tek prividno. Vi Osada varate? Vi ćete mu oteti Salvadora? Razrušiti njegovu kovačnicu oružja, slomiti njegovu moć i pomoći da kraljevna juga zasjedne prijestolje svoje domovine, kako ste mi to jednom obećali za proljetne večeri na terasi... Sjećate li se?

U tom času osjeti on kao da mu se je nešto otkinulo od njegovih grudiju, a na ustima mu zadrhtala riječ poput tihe bolne pritajene melodije:

– Kad biste vi slutili kako se sjećam one večeri!

Ona sklopi oči, a on ju gleda i osjeća da je izgubio vlast nad svojim srcem.

– Za ime Božje, dođite, otkrit će vas, a onda se nećete moći više s njome sastajati.

Bojan se prene. Pred njim je stajala barunica uzbuđena i zabrinuta. To ga osvijesti, pa reče barunici:

– Treba da joj pošaljete liječnika i hranu, ona će ju uzeti.

Na baruničinom licu se je vidjelo da bi joj bilo draže da Zorana umre, pa da se tako riješi opasne suparnice, ali se je bojala da bi ju Bojan mogao iz osvete odati Wikingu da mu je davala prilike s njome se sastajati. I ona se pokori.

– Dobro, učinit ću sve što hoćete, samo iziđite što brže, da vas ne bi ovdje našli.

Međutim se on povrati k Zorani, pa joj tiho reče:

– Moram otići, ali poslat ću vam liječnika i hrane. I vi ćete sve to primiti i popraviti se. Jel’ da hoćete?

– Hoću – odvrati ona tiho.

– A ja ću vas opet vidjeti, da se sporazumimo što nam valja raditi.

– Dobro.

Ova riječ potvrdila je Bojanu da su potpunoma suglasni i on uzme njezinu malu ruku i poljubi je toplo.

Kad je izašao, reče barunici:

– Ostat ću ovdje u hodniku i pričekati liječnika.

Ona je razumjela da je to prijetnja ako ne bi ispunila obećanje i brzo obeća da će smjesta priopćiti Zoraninu bolest Wikingu i učiniti sve da ona opet ozdravi.

Bojan se sakrije u dubinu polumračnog hodnika, a za četvrt sata vidio je kako ulaze k Zorani Osadov liječnik i Wiking, a iza njih nosila je baruničina sobarica tople juhe i neke okrjepe u boci. Razbuđene duše vrati se Bojan u svoju radionu, baci se na stolac i podboči glavu. Ono što se je netom zbilo potreslo mu je čitavu dušu. U nekoliko časaka on je Zoranu vidio u naručaju smrti, osjetio svu strahotu pomisli da je mrtva i tek onda vidio koliko je zapravo ljubi. Još sad drhtala mu je duša od netom proživjelog događaja koji je probudio njegove silom svladavane osjećaje. Tek sada je mogao da razmišlja o svemu što se je zbilo i shvatio da se je desilo nešto velika i nenadana.

»Ona je htjela da umre zato da Osada liši taoca. Ona je htjela umrijeti za ideju oslobođenja, da Osadu, tom bijelom ljudožderu, istrgne iz ruku moć nad mojim djelima. A ja sam jednom mogao da posumnjam da je ona izdala Validove tajne šifre!«

Zorana mu se je u tom času pričinila junakinjom, pričinila mu se uzvišenom i sada ju je ljubio dvostruko.

Čitavu je noć probdio i u mislima neprestano gledao kako ona leži slaba, blijeda, napola mrtva i kako ga gleda zagonetnim, njemu nerazumljivim pogledima...

Kad je drugi dan došao k njemu Wiking, našao ga je gdje leži na postelji i ne radi.

– Nemojte se čuditi – reče mu Bojan – što besposlim. Nemiran sam, neprestano me muče misli. Dajte mi da vidim Zoranu.

Wiking ga omjeri svojim sivim ledenim očima, pa onda odvrati:

– Ona je bolesna. Nitko nije o tom ništa znao do jučer, ali jamčim vam da će se brzo oporaviti.

Bojan je ustao, pristupio k Wikingu te mu ozbiljno reče:

– Gospodine Wiking, ja sam spreman da radim dan i noć, da vam pružim sve svoje znanje i svu svoju snagu, ali hoću da znam kako je mome taocu i želim je svaki tjedan jedanput vidjeti i od nje čuti kako s njome postupate. To će mi dati snage i volje za rad.

– Ako nam doskora pokažete kakav rezultat vašeg rada, onda će se vašoj želji udovoljiti.

Od toga dana nalazio je Wiking Bojana neprestano u nekom poslu. Dnevno ga je posjećivao i s njime raspravljao, kad mu jednog dana dovede u radionu Zoranu.

Bojan se preseneti, krv mu poleti u lice.

Wiking je to dobro opazio, ustima mu zasja zadovoljni smiješak, koji kao da je govorio:

»Po njoj te imamo posve u šakama, moj mladiću!«

Na zapovijed Wikingovu morao je Bojan govoriti sa Zoranom na francuskom jeziku i oni izmijeniše obične riječi o njezinom zdravlju i životu u zatočenju, a onda je Wiking opet povede unatrag u njezinu odaju.

Dva tjedna iza toga saopći Bojan Wikingu:

– Evo nove bombe, ova mora da zapali čitav jedan grad. Pustite me da izvedem pokus s aeroplana.

– Nemamo na otoku pilota osim mene – odvrati Wiking – a ja ne mogu da ga ostavim. Pričekajte dok se vrati Osado.

– Upravljat ću strojem posve sam – odvrati Bojan. – Vi ste mi rekli da je rad jedini put do vašeg povjerenja. Dajte mi, dakle, da radim. Ako sam se vratio prije tri tjedna, vratit ću se i sad i uvijek dok je Zorana mojim taocem. Uostalom, vi to najbolje osjećate.

Wiking je časak razmišljao, a onda zapita:

– Kad želite otputovati?

– Danas poslijepodne.

– Dakle, putujete.

U dva sata popodne digao se Bojan opet svojom krilaticom i ostavi otok.

Letio je ravno u Nicu i stigao tamo pod večer. Njegov je stroj nosio sve propise francuskih vojnih aeroplana, tako se je mogao spustiti na uzletištu, odakle je ravno otišao u Nicu, k Validu. Njihov je sastanak bio vanredno srdačan i veseo.

– Došao sam, dakle, da izvedemo drugu našu varku. Jeste li sve pripremili?

– Jesmo. Žrtvovali smo jedan mali gradić blizu fronte. Ispraznili ga, smjestili onamo nešto municije i točno ugovorili s našim pouzdanikom da grad zapali i proizvede eksploziju čim mu mi brzojavimo.

– Dakle, brzojavite – odlučno će Bojan – da se grad zapali još ove noći.

Valido pođe k telefonu, gdje se sporazumi sa svojim vojničkim saveznicima, dok je Bojan sjeo i napisao za novine ovu vijest:

»Jedan neprijateljski pilot doletio je neopažen nad frontu i bacio neku još dosad neviđenu bombu, koja je zapalila čitav grad i digla u zrak jedno veliko spremište francuske municije. Aeroplan je letio u velikoj visini a da nitko nije čuo nikakova štropota. Doletio je kao đavo, tiho i nečujno, počinio strašna razaranja i štete, a onda izniknuo.«

Ova je vijest odmah poslana u pariške novine, a nakon toga sjednu se Valido i Bojan da si ispričaju što se je sve u ova tri tjedna zbilo.

Kad je Bojan Validu saopćio kako se je Zorana htjela ubiti gladom da Osada liši vlasti nad Bojanom i da mu oduzme taoca, prosijevnula je Validovo lice neka neviđena radost.

– Ne osjećate li – reče Valido radosnim glasom – da smo se strašno prevarili sumnjajući u Zoraninu postojanost. Ne, nije ona obična žena.

– Da, ostala je vjerna našoj ideji – reče Bojan.

– A ostala je vjerna sigurno i sama sebi i vaša sumnja da ljubi Riegela pokazat će se neispravnom.

Ove riječi izrekao je tako sjajućim licem da je Bojan morao pomisliti:

»Očito je da ju ti ljubiš i nadaš se«, ali je želio da bar malo zagleda u zagonetni odnošaj koji je vezao Zoranu i Valida, pa mu reče:

– Kad smo u Americi primili njezino pismo da polazi s Riegelom u svijet, vi ste ipak povjerovali da je otišla s njim.

– Da, jer nisam mogao slutiti da joj je to pismo diktirao Osado. I baš ovo nam dokazuje da Zorana ne može da bude žena koja svoje osjećaje mijenja kao odijela.

– Zašto velite ‘mijenja’?

– Jer znam da je ona prije nego što je upoznala Riegela svoje srce poklonila nekom

drugom.

Ove riječi zarinuše se u Bojanovo srce kao šiljci i još više pobrkaše njegove misli o Zorani i Riegelu i Validu, pa se nije mogao snaći što da o tome sve misli, samo je osjećao tešku bol, dok se u licu Valida zrcalila trijumfalna radost. Napokon je morao vjerovati da se uzalud muči, da ne može ništa dokučiti, pa da su Zorana, Valido i Riegel u svojem međusobnom odnosu obaviti nekom zagonetnom maglom kao i onaj osamljeni otok nasred mora, i za to odluči da skrene razgovor na drugo. I oni se dogovoriše o daljnjim svojim namjerama i kako će se s otoka međusobno sporazumijevati.

Drugo jutro digao se je Bojan opet svojom krilaticom pod sunčano nebo i posve se sretno vratio na otok. Wiking ga je primio vrlo zadovoljna lica i poveo k Osadu. Ovaj ga pozdravi milostivo:

– Gospodine Kneževiću, primam vas ovaj put kao pobjednika. Dobili smo vijesti koje zaslužuju da vam poklonim dio svoga povjerenja. Vi ste svojom bombom zapalili grad i digli u zrak svu silu francuske municije. Da vidite koliko umijem cijeniti talent i junaštvo, imenujem vas zamjenikom inženjera Thomasa. Vi ćete odsad nadzirati sav rad na mojem otoku i možete se slobodno kretati po svim prostorijama bez ikakove straže. Osim toga, dozvolit ću vam da svaki tjedan jednom vidite kod dinera svoga taoca Zoranu. Bojan se nakloni vrlo ozbiljnim licem, dok mu je srce zaigralo od zadovoljstva.

– A sad nastojte da izvedete moju ideju s municijom – nastavi Osado. – I kad to pronađete, proći ćemo slavodobitno zemljama saveznih vlasti i pretvoriti ih u prah i pepeo.

S ovim riječima otpusti Osado Bojana.

I od toga dana uživao je Bojan na otoku potpunu slobodu, mogao je prolaziti radionama, razgovarati s obrednicima, posjećivati ih, nadzirati, hodati po svim prostorijama, razgovarati s Fericom i barunicom, a osim toga nije više jeo u svojoj radioni, nego u blagovaoni. Ovu je sačinjavala velika špilja.

Prvo što je upalo u oči bijaše oružje što je visjelo po stijenama suknom pokritima. Bilo je to pravo spremište najrazličitijeg modela oružja svih vrsti. Sa stropa visio je luster žarulja i rasvjetljivao dugi stol. Oko njega stare stolice s visokim naslonima, okolo stijena nekoliko divana, stolova za karte i druge igre te glasovir.

Ovdje su se sastajali svaki dan na dineru Riegel, Wiking i nekoliko obrednika Nijemaca i pristaša Vilima Osada. Bijaše tu neki mladi profesor, istraživač zagušljivih plinova, koji je svaki dan pričao kako će pronaći plin koji mora na više kilometara daljine svakoga zagušiti. Nadalje jedan mladi graditelj podmornica, koji je razlagao da će za nekoliko mjeseci baciti u more toliko podmornica da će ih biti više nego riba u moru i onemogućiti svaki saobraćaj Engleske i Francuske s Amerikom, zatim neki mali suhonjavi čovjek koji je tvrdio da je izumio top kojim će iz Berlina bombardovati Pariš. U ovom je društvu sjedio Bojan, raspravljao s njima o pronašašćima, tako da su ga svi gledali kao neko čudovište, ispitivali ga o njegovoj čudotvornoj bombi koja je zapalila čitav francuski grad, ali on je tek odgovarao kratko, ali s toliko strukovnog znanja da su svi u nj virili. On je zamalo uživao u njih ugled genija izumitelja.

Naredne nedjelje doživio je Bojan iznenađenje. Kad su već sjedili kod stola, dovede barunica k dineru Zoranu. I svi oni drugi zapanjeno su gledali mirno lice male sitne ženske pojave koje još nikada nisu vidjeli. Bojan je sakrio svoje uzbuđenje i u prvom času

nehotice mu padne pogled na Riegela.

Ovaj bijaše blijed, miran, ali je Bojan razabrao da u njemu strepi neobuzdana čežnja.

Zorana je sjela pokraj barunice, dok je s druge strane zapremio mjesto Wiking. Čitavo vrijeme nije Zorana govorila ništa. Ako ju je štogod zapitala barunica, odgovorila bi joj poluglasno. Bojan je pomno sakrivao svoje uzbuđenje i svaki put kad je Riegel pogledao Zoranu bacio je pogled u njezino lice ne bi li zamijetio bar nešto što bi mu objasnilo zagonetni odnošaj između Zorane i Riegela. Ali njezino je lice ostalo mirno ravnodušno prema svemu.

Poslije objeda ostaše svi zajedno, jedni su uzeli karte, drugi šah, barunica je sjela k glasoviru, a Zorana pokraj nje. Bojan je promatrao kako ostali igraju karte, ali je zapravo neprestano držao u oku Zoranu što je sjedila blijeda i mirna u jednostavnoj blijedoj odjeći s blijedim licem, s kojega je nestalo i vragoljastog posmijeha i svega onoga što ju je činilo tako dražesnom i zamamnom. Samo njezine duboke velike plave oči još su i sad sačuvale neku magičnu snagu što bijaše sada njezina jedina ljepota. Ali Bojan nije razabrao da je s njezinim čarobnim smijehom i vragoljastim duhovitim šalama nestalo i njezine dražesti. On ju je ljubio jednako i više nego prije, kad je bila dražesna i svakomu poželjna, i tu, među stranim ljudima u ovim samotnim pećinama što je more odrezalo od čitavog svijeta, bijaše mu njezina blizina svijet, domovina, kuća i dom.

NA DNU MORA

ivljim urlikom razbijaju se valovi o puste pećine, obavite sablasnom maglom. Poput đavola jurišaju valovi nepomične hridine i padaju opet nemoćni u zavrele dubine. A iza ovih pećina u pustoj špilji sjedi Bojan. Tutnjava bure dopire do njega kao odjek grmljavine ispod zemlje. Na kamenom otoku sve spava. Odbila

je ponoć. Bojan turi u žep mikrofon, žepnu svjetiljku te izađe u hodnik špilje. Prolazio je polumrakom. Oko njega zijevaju umjetno probušene pećine. Nigdje nikoga. Jedna žarulja napola rasvjetljuje tminu. Katkad prohuji kroz pusti prostor odjek tutnjave bjesnećih noćnih valova izvana. On stupa tiho i spušta se dolje prema radionama. Tu je već sve u potpunom miru. Zarobljeni izumitelji s druge strane radiona spavaju. On se spusti dolje niže, sve niže i prolazi udubinama špilje što se redaju jedna iza druge. Zrak biva vlažniji, s kamena pada vlaga. Hladne pećine su nijeme, svuda grobna ukočena tišina i tama. Tapkajući korača oprezno naprijed. Tek katkad bljesne po mraku trak njegove žepne električne svjetiljke što mu pokazuje put među pećinama, a onda ju opet utrne jer se u tami osjeća sigurnijim, pa opet ide naprijed, a ne zna kamo će dospjeti.

Pećine se stadoše suzivati kao katakombe, ispunjene sablasnim mrakom i neprijatnim udubinama iz kojih kao da vrebaju zlodusi. On se hvata mokrih pećina, osvjetljuje udubine, traži i zavirkuje svuda, a ne vidi ništa nego u kamenoj hridini iskopani hodnik koji ga vodi sve niže. On osjeća da je već vrlo duboko dolje, ali špilja kao da nema dna. On ipak silazi dolje, tjeran nesavladivom odlukom da nađe Salvadora, u čijoj je glavi pohranjena tajna oslobođenja čovječanstva od oružane sile.

Ova ga misao goni naprijed u tom crnom grobu i ne pita se hoće li mu naći kraja i hoće li izaći odavle živ. On je čuo da netko dolje noću zavija poput zvijeri i ako to ne čuje, on ipak ide u neizvjesnu tminom pokritu opasnost.

Našao se je u posve uzanom prostoru. On ga osvijetli i opazi da se spušta strmo. Što li je tamo dolje? Zar dno ove špilje, što se je spustila okomito, kao da je kameni krater zadro u more? Bilo što mu drago, on nastavlja svoj put.

Za malo vremena iznenada stane.

Nešto mu se prividilo – ili nije? Gore, daleko nad njime, zure u nj dva sjajna zelena oka. On se sjeti zelenih očiju i krinki što ju nosi Vilim Osado. Zar da je on? Bojan se stisne u pećinu i gleda. Ili je utvara sred grobnog mraka, ili su doista njegove zelene oči, što kroz zastrašnu tminu neprijatno prijeteći sijevaju u nj? Nekoliko puta zatvori oči, pa opet ih otvori, ali tamo negdje visoko gore ove zelene oči još strašnije strijeljaju kroz tamu. A ne miču se. Nešto se oko njih nagiblje. Nepomične su, kao da su zelenim očima progledale pećine. Uzalud je napeto gleda, ništa se ne miče. Svuda smrtni mir, on sam u nepoznatoj crnoj dubini, a gore strašne oči koje kao da lebde u tmini. Što da radi? Ide dalje, spušta se dublje, korak po korak! Pogled mu je prikopčan u one zelene oči. I što dublje silaze, bivaju te oči manje i sablasnije se koče posred grobne rake. Najednom se

izgube. I on ostade opet u sasvim tamnom prostoru, segne u žep da osvijetli mjesto gdje se nalazi. Svjetlo pade na stijenu pećine i on opazi malu pločicu s natpisom:

»Na dnu mora«

Obuze ga čudno čuvstvo. On, dakle, stoji u kamenoj špilji što se je produbla u dno mora. Gore nad njim i oko njega iza ovih debelih stijena valja se hladno more prepuno strahota. Kad bi pećina pukla?

Dok je ovako smišljao, razabere vijak za električno svjetlo. Bez ikakvog razmišljanja on ga okrene i preneražen stajaše u moru svjetla na ulazu u veliku duboku špilju. Stijene se cakle kao od iskra. Svuda okolo po podu razastrti sagovi, a po njima se sjaji, kao da je zvjezdano nebo palo na zemlju. Sjaj drhće, prelijeva se i prošlo je dosta vremena dok je stao razabirati da tu pred njim na sagovima leže zlatni kaleži urešeni draguljima, križevi, oružje, slike, nakiti, starinski pehari, okviri, starinski novac, rukotvorine umjetničkih ruku svih vjekova, a sve je to od zlata, srebra i dragog kamenja svake vrsti.

Je li to san ili halucinacija? Ne vjeruje vlastitim očima. Onda dohvati pojedine predmete, osjeća težinu zlata i dragulja i jedva vjeruje opipu svojih ruku. Tad opazi na bijelom polju veliki crni napis:

Plovim oceanom crvenim od krvi i ubirem zlato i dragulje

Vilim Osado

Pred njegovim očima zaigraše crna slova. Načas mu zastadoše misli i čuvstva, čitava mu duša zamre, samo ova crna slova na bijelom polju kao da plešu, smiju se i rugaju njemu, svijetu – čitavoj kugli zemaljskoj! On sklopi oči i misli mu se opet probudiše.

»On, dakle, plovi oceanom, crvenim od krvi i ubire zlato! Kuje oružje, prolijeva krv i robi ljudstvo! I tu sakriva tuđe dobro – razbojnik svijeta!«

I on otvori oči i pogled mu zapne o dragocjenosti, kakovih još nije vidio.

Koliko je orobio crkva, bogatih riznica – koliko stoljetnih ljudskih genija! Kako je moguće da sve to može učiniti jedan čovjek naočigled čitavog svijeta? Još nije svršio tu misao, kad mu padne pogled na uzvisinu na kojoj se nešto zasjaji kao sunce. On pristupi bliže. Na crnom baršunu leži mač, na njem stoji kruna od zlata, posuta draguljima kao nebo zvijezdama. Njezini šiljci ukrašeni su draguljima, koji se sjaju kao mala sunca. Kruna stoji pričvršćena o plut, a pokrita staklom. Ispod stakla viri zlatni napis:

Kruna Vilima Osada, cara svijeta.

Mladić osjeti želju da udari o nju i da je razbije, sva mu se grud napuni žestinom, dubokom i silnom, kao i ono more što oplakuje pećine oko njega.

Teške mu misli sputaše dušu i slomiše načas sve njegove nade i osnove. Jedan čas osjeti nemoć prema tome čovjeku što s crnom krinkom na licu gazi svijetom ljude, kao lav mrave u šumi!

»Je li zločinac, ili luđak, ili oboje?«

Srce se Bojanovo okupalo u žuči, koja mu opet vrati snagu i napuni ga čežnjom osvete i želje da se stavi u borbu s tim strahovitim čovjekom koji sa svoga maglom obavitog

otoka Terrora hoće da zavlada svijetom i da ga pretvori u more krvi. To ga je sjetilo da mu je krenuti dalje, da traži onoga koji će slomiti njegovu moć!

I on pođe naprijed hitro, zatvori električni vijak i opet nastade tama. Sad upali svoju žepnu svjetiljku i pođe udubinom koja mu se je pričinjala kao neki novi hodnik. Ali tu osjeti neugodni vonj. Ogleda se na sve strane ne bi li razabrao otkuda je taj neugodni zadah. Zdesna crnila se rupa. On joj se približi i baci u nj svjetlo – i trgne se. U crnoj udubini na kamenim stijenama prislonjeni ljudi... nijemi, strašni, privezani o zid. Šestorica njih redom. Glave im vise o užetima, ruke se objesile niz tijela, lica izobličena, kost i koža. Kao da su kosture obukli u odijela. Svi su u sivim austrijskim mandurama. Vise nepomično, strašni, sablasni. Oko njih kao da viče užas i groza. Bojan ugasi svjetlo da ih ne gleda i pokroči natrag i stade razmišljati.

»Tko su bili ovi kosturi? Nepokorni zarobljenici Vilima Osada.«

Neki sušanj dopre mu do ušiju. On se lecne i napne sluh. Nepomično stoji, sluša: Ništa! Prođe nekoliko trenutaka, najednom se nešto gurne o nj – štropot nečijih koraka izgubi se u mrtvilu tame kao da netko ili nešto trči onamo gore u pećine.

»Tamo u onoj uvali mrtvi ljudi... a mene se nešto dotaklo i pobjeglo. Još osjećam dodir živog stvora. Da li je životinja ili čovjek?« Neprijatni osjećaj prostruji mu srcem.

Stojeći u potpunoj tami, ne miče se i napinje vid i sluh, ali pred očima tama, u ušima muk, a tamo pred njim u onoj udubini vise ljudi mrtvi i strašni.

»Da li je halucinacija?« pitao je Bojan sam sebe. Dugo lutanje po ovoj sablasnoj špilji moglo bi doista razigrati mozak i napeti živce, ali napokon ipak se je netko gurnuo o mene. A moji živci su dosta zdravi i mirni.

On opipa svoje bilo i ustanovi da bije redovito i glava mu je bistra. Što je to, dakle, bilo? Najposlije odluči potražiti svjetiljku i zapali žigice, sagne se k zemlji i kad svjetiljku podigne, pođe nekoliko koraka naprijed, da još jednom razgleda što je vidio, kadli mu dopre do ušiju iz dubine pećine šapat:

– Daj prikaži mi u svjetlu lice tvoje, da vidim tko si i što te vodi k meni u pusti grob moj?

Bojan se lecne. To je glas živog stvora, pravi ljudski glas, prave žive riječi – hrvatske riječi!

»A, pa to je doista halucinacija«, reče sam sebi. »To je zabluda razigrane mašte! Otkuda u tom dalekom grobu, na dnu mora, hrvatska riječ!«

Ali on ipak pritisne puce električne svjetiljke i baci svjetlo po mrtvacima, ali oni mirno vise u dubini kao i prije.

Bude mu čudno u duši gledajući mrtve kosture, a ipak je odavle čuo taj neobični šapat. Opet ugasne svjetlo, a u taj par ponovno se oglasi ljudski tihi glas:

– Reci, jesi li duh ili živi stvor što silaziš u grob moj?

»Ne, tu mora da netko jest«, pomisli Bojan i htjede ući u mrtvacima ispunjenu špilju, kad mu se pričini među onim mrtvacima da se je nešto stalo micati. On gleda kako s vješala silazi kostur i prilazi k njemu i škljoca kostur u manduri vojnika i dolazi sve bliže. On osjeća disanje... pa onda nečiji dah i odluči ispružiti ruku da se uvjeri kako je sve to prikaza, kadli zahvati u tmini rukav, a pod njem koštenjava ruka. Prvi put prođe mu tijelom groza. On pridigne svjetlo i saspe ga u tminu.

Pred njim netko stoji. Strašno blijedo divljom bradom zaraslo lice i velike mrtve upale

oči bulje u njega. A Bojan zadivljeno pilji u prikazu nalik na čovjeka. I taj se stvor miče, oči mu trepte, ruka mu se diže i tijelo giblje, a Bojan u nekoj zaboravi nesvjesno usklikne materinjim jezikom:

– Sveti Bože – živ čovjek!

U taj par prikazi se nakrivi lice – oči se napune suzama, tijelo klone pred njim na koljena i hrapavi glas izvine se iz grudiju, u kojima je zvučilo kao u nekoj šupljini:

– Ne znam tko si, ni što si, ali čujem da govoriš jezikom matere moje i sveta je svaka riječ što izlazi iz ustiju tvojih. I ne marim umrijeti kad sam čuo svoju riječ i upoznao tebe, dobročinitelju moj!

Sad je Bojanu bilo jasno da u tome kosturu još živi duša.

– Za ime Božje, čovječe, tko si i kako si dospio ovamo? – zapita Bojan.

– Čudno li pitaš, brate neznani, kad me hraniš ovdje i čuvaš život moj.

– Ja? Nikad nisam bio ovdje do danas!

– Jesi, bio si. Zašto mi se kriješ? Neću te odati lupežima.

– Vjeruj mi, čovječe, nikad te nisam vidio, ali reci mi, što radiš tu?

– Živim umirući!

– Tu među ovim mrtvacima?

– Da. Oni su jedini drugovi moji.

– Ali kako, zaboga, zar nisi sišao sada s vješala?

– Jesam, brate, oni su mrtvi, a ja tek prividno visim, da ne bi tko od mojih mučitelja zamijetio da sam živ.

– A tko si i tko su oni?

– Ja i oni? Reci mi najprije, služiš li Vilimu Osadu?

– Ne služim, tek sam njegov zarobljenik i pođoh ovamo dolje da tražim nekoga tko je isto tako negdje u tamnici.

– Tvoje mi oči i riječi zbore da ne lažeš.

– Ne lažem, tako mi svetog imena majke moje. Ali reci mi prije, kako to da govoriš mojim jezikom? A gdje je domovina tvoja?

– U Hrvatskoj.

– U Hrvatskoj? Oh, to je blizu, posve blizu moje domovine.

I Bojan opazi kako čovječjem kosturu niz lica padaju debele suze i da mu pod kaputom drhću kosti.

– Brate moj neznani i neviđeni – šaptaše on – ne znam tko si, ali da si mi brat, to osjeća duša moja, to čuje uho moje.

– A gdje je tvoja domovina? – upita Bojan.

– U Srbiji, posve blizu tvojoj domaji!

Časak utihnuše obojica, samo je teško disanje nesretnika prekidalo grobnu tišinu.

– Sjedni, siromašni moj brate, na pećinu – reče Bojan – i pričaj mi kako si dospio ovamo? Reci mi sve, kao da sam ti rođeni brat.

– Kako su me dovukli ovamo? – uzdahne on. – Evo reći ću ti. Bilo je pod Crnim Vrhom. Tukli smo se, Švabo i mi. Klali smo se na bajunete. Ja i neki mladić udarismo jedan o drugog. Urinem svoju bajunetu u njegove grudi, a on svoju u moje. I padosmo na

zemlju jedan pokraj drugog i krv nam poteče iz grudi – rumena svježa krv. Ležimo, a strašno klanje prelazi preko nas kao bujica! I oni se odmiču i kolju sve dalje. Padaju ljudi, a mi ležimo jedan pored drugoga i slušamo kako britke bajunete izbadaju duše iz bratskih grudi. Nastade mrak. Ljudi daleko... oko nas mrtvaci, a gore zvijezde... Mi ležimo jedan do drugog. Ja stenjem od boli.

– Teško te boli? – upita me neprijatelj što leži pored mene.

– Kako? Zar ti nisi Švabo? – rekoh ja iznenađen. – I govoriš mojim jezikom? Kako to?

– A zašto me ti držiš Švabom? – upita me on.

– Pa tako, biješ se za Švabu.

– Bijem se od nevolje, a ne od srca! Za mnom žandari, a preda mnom tvoja bajuneta, i ja udarim na te, a ti udariš na me, a obojica bi htjeli da iznesemo živu glavu. Tako ti je! – uzdahne on.

– I mi smo obojica plakali, a kad smo se isplakali, pokuša drug moj da mi zaveže ranu, pa onda opet sebi. A onda se dovuče do nekog mrtvaca, svuče mu austrijsku manduru i navuče je meni, pa mi reče:

– Uzmi je, brate, mislit će da si Austrijanac, pa te neće staviti u zarobljeništvo. Uzet ću te sobom i bit ćemo uvijek zajedno. Dođoše saniteti po Austrijance, a moj drug tražio je da me stave s njime jer da smo rođena braća. I Švabo nam je vjerovao. U bolnici postadosmo vjerni prijatelji. Bilo nas je u bolničkoj sobi više, ali mi dvojica vazda zajedno. Oni drugi uvijek su naćulili uši kad smo mi što šapu– tali. Kad nam najednom iz jednog kreveta netko prozbori u jeziku koji je sličan našem, bio je to neki Čeh.

– Ne bojte se nas, braćo – reče on. – Mi svi koji smo ovdje, nas dvanaestorica, Slaveni smo. Ima tu Poljaka i Slovenaca i Slovaka. Ne bojte se. Mi osjećamo s vama!

I od toga se dana sprijateljismo svi. Amanet bratstva našega bijaše mržnja na Švabu.

I često smo govorili i smišljali i nagađali kako bi trebalo da skinemo ropstvo. Jedne noći, kad je sve spavalo, probudi nas brat Čeh, sakupi nas i reče nam:

– Braćo, smrvit ćemo Švabu i osloboditi Slavene! Ne vojskom ni topovima, već jednom prirodnom silom. Ne treba mi vojske, treba mi tek vas nekolicina. Hoćete li mi pomoći? I mi klikosmo od radosti i obećasmo poći s njime kud god hoće.

Jednog dana pošli smo na običnu šetnju, pojedince. Ali se više nismo vratili. Našli smo se na određenom mjestu, i pobjegli smo u goru i tamo pod vedrim nebom usred noći prisegosmo da ćemo raditi onako kako nam zapovjedi vođa.

Nazvasmo se Legija smrti!

Ono što smo imali izvesti značilo je da smo se osudili na smrt.

– A što je to bilo, što ste imali izvesti? – zapita Bojan.

– Imali smo da sve barutane i oružane Švabe dignemo u zrak.

– Sve barutane? Kako bi se to moglo provesti? Čime? – upita Bojan s napetim zanimanjem.

– To je bila tajna našeg vođe, a mi se zaklesmo da neće nitko živ saznati ni ono što smo mi ostali znali. Rasprsnuli smo nekoliko barutana. Svaki put je jedan morao žrtvovati svoj život. Bacali smo kocke i koga je zapala crna kocka, pošao je i izvršio svoju zadaću! Još ostadosmo šestorica, kad nas upravo kod bacanja kocka uhvatiše. Našli su u našeg vođe Čeha neke nacrte toga izuma, a valjda i kakvih drugih stvari, jer bijaše učen čovjek,

pa su nas zatvorili, ispitivali i prijetili se, ali nitko nije ništa odao. Jednog dana dođe u našu tamnicu neki čovjek, visok, ledena lica, sivih očiju, s rukama u žepu. On nas je ispitivao kako smo to provađali, ali mi smo šutili. Sutradan nas odvezoše daleko, sve do mora, ukrcaše u podmornicu i odvezoše ovamo, na taj pusti otok. Tu smo našli nekog čovjeka s krinkom na licu i zelenim očima. Rekoše nam da je to Vilim Osado. Bog oružane sile. I on htjede da mu otkrijemo tajnu kako smo uza sve to, da su barutane bile čuvane, mogli da ih uništimo. On je znao da je to neki izum i htio je saznati koji je od nas izumitelj i što znademo o tom mi drugi, ali mi smo šutili. I onda nas baciše ovamo, na dno špilje. Tu su nas mučili gladom. Neki mladić u crvenoj livreji s bijelim gajtanima, zvali su ga Karlo Servus, podmetao nam je jela i pića k ustima ne bismo li izdali tajnu. Ali mi smo šutili. Tada nas privezaše o pećinu, stadoše nam polako stezati užeta oko vrata, da nismo bili ni živi ni mrtvi. Ne bismo li se predomislili! Ali mi smo šutili. Ni glad, ni žeđa, ni uže ne otvori nam usta. I onda nas ostaviše onako privezane s užetima oko vrata. Prođe nekoliko dana, nitko ne dolazi. Tek vidim da mi je jedan drug kraj mene zanijemio, pa onda drugi, pa treći. Sve redom. Ja, najviše vičan patnjama, još živim i osjećam kako u njima gasne život i osjećam kako im duše izlaze iz tijela i slušam kako polako oko mene biva sve tiše, kako prestaje gibanje, disanje – i biva sve tiše. Još onaj peti kraj mene diše i pita me slabim glasom:

– Jesi li još živ?

– Jesam – odgovorih mu ja.

Nekoliko časaka prođe, a ja upitam:

– A kako ti je, druže moj? Ali on mi ne odgovori... Zovnem ga, ali on šuti. Oko mene zrak. Svi moji drugovi zanijemiše zauvijek... i on... peti. Legija smrti povela je i njega u smrt. Na meni je red da idem za njim posljednji. I sjetih se svoje majke, tamo daleko u Srbiji, što čeka svoga sina, sjetih se sestre, gdje možda plače i moli se za mene, sjetim se brata koji se negdje bije, tko zna gdje, i stadem moliti Boga da uzme dušu moju. I molio sam glasno, kad nešto pokraj mene šušne: ‘jesi li ti, bratec?’ upitam, misleći da se to giblje moj drug, ali ne. On je tih. Ipak mi nečija ruka odvezuje uže s vrata, skida mi lance s kojima sam svezan o pećinu. ‘Tko si Božji?’ upitam. Ali nitko mi ne odgovori. Tek oćutim da mi netko turi u ruke vrč s vodom i velik komad hljeba. ‘Bože, tko si?’ pitam tapkajući po crnom grobu. Ali odgovora nema. Neko biće kao duh šušne pokraj mene i ja ostadoh sam. Od toga dana dolazi često – ne govori ništa, ne javlja se ničim, tek ulazi, čujem korake, pitam tko je, pristupa k meni, u tami me hvata za ruku, pruža mi vodu, hljeba, mesa, katkad vina, pa opet ode, ne prozboriv ni riječi, jednom uhvatim to tajanstveno biće za ruku, ali mi je brzo istrgne.

– I ne znaš tko je? – zapita Bojan, snebivajući se.

– Ne znam.

– U ovom grobu ne vidjeh nikad njegovo obličje.

– I sad, prije nego što se mi sastadosmo, bio je taj stvor ovdje? – zapita Bojan.

– Da. Pa kad opazih svjetlo što si ga upalio ti, mišljah da je moj tajnoviti spasitelj i stadoh ga moliti da mi se pokaže.

– A dolazi li svaki dan ili nakon više dana?

– Ne znam. U ovom grobu prolazi pored mene vrijeme, a ne znam je li dan ili noć. Ne znam da li je prošlo više tjedana ili mjeseci meni se čini kao vječnost! Ne znam ništa, ne

vidim ništa. Čudim se samo da nisam zaboravio govoriti.

– Zašto te ovdje hrani? Zašto te drži na životu?

– Ne znam, ali slutim da ruka koja me dariva vodom i jelom nije neprijateljska. Kad sam se dotakao njegove ruke, osjetih nešto toplo u duši, kao da je svijetla zraka pala u ovu mrtvačnicu u kojoj čuvam legiju smrti u njezinom vječnom snu.

Bojan osvijetli opet tamnu pećinu. Tu vise jedan do drugoga pet ljudi, pet junaka što su zauvijek zanijemili, čuvajući svoju tajnu. Sad mu više ne bijaše sablasno i strašno kao prije. To bijaše, dakle, Legija smrti!

– A nisi li pokušao govoriti s tim čudnim bićem? – zapita Bojan.

– Jesam, ali nije mi dalo odgovora. Pa napokon sam prestao i da pitam. Čekam dokle će to trajati i kako će svršiti, a ne znam hoću li ikada vidjeti sunca ili ću do smrti ovdje ležati.

– Ne mogu te, brate, povesti gore, jer sam i ja tek zarobljenik Vilima Osada, ali sutra obnoć doći ću da ti donesem okrjepe, jedan stroj kojim ćeš si moći pročistiti zrak, a onda vidjet ćemo što će biti dalje. Sad mi reci kako ti je ime.

– Vojko Radiša.

– A što si po zvanju?

– Mehaničar.

– Vrlo dobro.

– A zašto veliš vrlo dobro?

– Tako nešto mi se dalo na um. Ali o tom drugi put. Do buduće noći. A sad zbogom.

– Bog te pratio!

Bojan mu pruži ruku i toplo je stisne, a onda se stade uspinjati gore. Nije više imao vremena da nastavi tražiti Salvadora, jer bijaše kasno. Žurio se, jer je dugo izostao.

Kad je već prolazio tamnim radionama svojih kolega, iz jednog kuta iznenada padne na nj mlaz svjetla male električne svjetiljke. On se gotovo ukoči.

»Sad su me otkrili. Ali ništa, ja ću se već izvući«, i posve glasno zapita engleskim jezikom:

– Tko je tu?

Nitko se ne odazove. Bojan osvijetli kut odakle ga je osulo svjetlo, ali tamo ne bijaše nikoga. Tek na ulazu radione zamijeti hitre korake, on baci svjetlo za odjecima koraka i na izlazu u tami spazi sjenu što je odmakla iza zastora vratiju. Pohiti brzo za njom u hodnik, ali svuda tiho i pusto. Tajnovitog noćnog bića nestade.

Bojan se skloni u svoju radionu, baci na postelju i utone u misli. Salvadora nije našao, ali ono što je vidio i čuo ostalo mu je utisnuto u mozgu i probudilo mu stotinu misli koje su ga mučile čitavu noć.

USKRSNUĆE LEGIJE SMRTI

rugi dan obilazio je Bojan sve prostorije špilje. Prošao je hodnicima, radionama, laboratorijima, bio je svuda kamo je imao slobodan pristup i u svakog je čovjeka s kojim bi se sreo zapiljio oči, svakog je zahvatio istražujućim pogledom ne bi li u njemu otkrio tajanstveno biće koje dolje u špilji kriomice hrani posljednjeg člana

Legije smrti.

Među stražom nije mi nijedno lice opkazivalo toliko milosrđa. Isto tako nije tog milosrđa mogao otkriti ni u licima onih koji su oduševljeno radili za Vilima Osada.

Poslije dinera ušao je u radionu u kojoj su robovali zarobljenici izumitelji i pod silu radili za Osada. Nekoliko njih radilo je kod pro– našašća otrovnih plinova. Tu je bilo Francuza, Amerikanaca i drugih narodnosti što ih je Osado otimao po svijetu i prisilio da stvaraju za njega oružje. Ali sva su ta lica bila mirna i apatična.

Tad je pošao u radionu oružja, zatim među izumitelje novih zračnih strojeva, podmornica i drugih ratnih razarača, ali svuda je našao istu sliku. Napokon se uputi u laboratorije. Tu su radili ljudi razne znanosti, pomiješanih narodnosti. Ali nitko mu nije upao u oči.

»Pa to je naravno«, mišljaše on u sebi.

– Nitko nije napisao na svoje čelo što misli i što radi, a ipak među ovim ljudima imade sigurno takovih koji bi počinili i veća izdajstva prema Vilimu nego što je hraniti čovjeka koga je on osudio da umre od gladi. Dok je ovako razmišljao, zapne mu pogled posve slučajno nekog mladića, vitka i tanka, što je pomagao nekom prosijedom učenjaku s velikim očalima. Bojan pogleda mladića nešto oštrije, a on obori oči i porumeni i odvrne glavu od Bojana. Ali on ga obađe zapilji mu oči ravno u lice. Bilo je posve rumeno, kao od nekog uzbuđenja. Bojan se je uvjeravao da je to tek puki slučaj, ali morao je opetovano da promatra mladića.

»Čovjek u ovakovim slučajevima u svakoj sitnici gradi neki događaj«, mišljaše on, pa onda izađe.

Kad je nastala noć i sve je pošlo spavati, Bojan se spusti strmim putem u dubinu špilje. Sad je već koracao brže i slobodnije. Na pola puta opet se zagleda u sablasne zelene oči što su lebdile u zraku. Nekoliko časaka stane da razmišlja što li to može da bude. Kakve su to neprijatne sablasne oči, i zure kroz pustu špilju, kao oči neke strašne nemani što se je smjestila negdje gore na svoju pećinu. Ne mogavši nikako dokučiti što je to, nastavi svoj put i dospije do svoga druga, posljednjega člana Legije smrti, dade mu dobre hrane i pića za mnogo dana i uputi ga da dobro pazi kad će se nepoznato biće opet pojaviti. Dade mu električnu žepnu svjetiljku da njome osvijetli lice nepoznatog hranitelja, a onda ga utješi i obodri na život:

– Budi ustrajan, moj brate Vojko, možda će Legija smrti uskrsnuti.

– Ne znam što misliš – reče on.

– Čekaj i ustrpi se!

Napokon ostavi on špilju i vrati se opet gore.

Kako je straža znala da on može slobodno svuda prolaziti, to ni noću nisu stražili u njegovom hodniku, pa tako je Bojan mogao posve mirno da se kriomice uvuče opet u svoju radionu, dok su Osado i Wiking počivali mirno, uvjereni da je Bojan svezan uz njih lancima ljubavnog taoca, pa neće učiniti ništa protiv njih.

Prošlo je deset dana. Bojan je dva puta bio u Vojka, ali ovaj još uvijek nije dočekao tajanstvenog bića koji ga je dosad hranio. Desetu noć odluči Bojan da opet siđe k Vojku. Prolazeći uzanim hodnikom i htijući se upravo spustiti dolje u drugi dio špilje, najedared opazi pred sobom neku mrežu crvenih gorućih niti. Ove su se niti pred njegovim očima produljivale, kao da plaze goruće zmije...

»Sveti Bože!« klikne on sam u sebi i baci svjetlo na ono mjesto odakle su se niti počele da žare. I ostane presenećen. Iz jedne rupe u pećini viri muškaračka glava i drži u ruci neki mali stroj... Spazio je svjetlo i stao kao obamro. U tili čas sune Bojanu u glavi strašna misao. Strelimice poleti prema čovjeku čija je glava virila iz pećine, ali glava se povuče u dubinu kao da je nestalo. Bojan se baci za njim i pograbi stroj što ga je neznanac držao u ruci. Ali on ga uhvati još jače i Bojan osjeti da mu prolazi tijelom jaka munjevna struja.

Spusti stroj i obazre se na užarene niti koje su već usplazile gore na pećinu. Gotovo mehanički segne u žep, izvadi svoj nož, uspne se na pećinu i stade sjeći užarene niti, jednu za drugom. Sve je to izveo u jednom času s potpunim mirom u potpunoj svijesti što se je imalo dogoditi i što radi! Žarke niti utrnuše...

Sad Bojan uzme svjetiljku i posvijetli u dubinu pećine, gdje stajaše muškarac poput kamenog lika, blijed, a iz njegovih očiju suklja gnjev i osveta. Kad se je Bojan približio k njemu, iznenada se neznanac baci na njega. Mladi inženjer osjeti da je napadač strahovito jak, da ga je bacio na zemlju i uhvatio za vrat. Njegovi ga prsti stišću poput kliješta, a Bojan osjeća da ga je naumio zadaviti. Već mu kleči na prsima i stišće grlo, guši ga.

Bojanu izmiče dah, u glavi mu se zamagli. Ali misli ga još uvijek ne ostavljaju. On sakupi svu snagu svojih mladih mišića i nastane divlja borba, čuje se samo hroptanje i teško burno disanje. Bojanu se čini da mu je kraj, ali prije nego mu napadač istisne iz grla dušu, sjeti se svoga umijeća u boksanju i udari ga pesnicom u struk tako da se je ovaj srušio na njega. Ali još uvijek čvrsto sapinje željeznim rukama Bojanov vrat. On ga ponovo udari čas nogom, čas rukom i napadač klone.

Bojan se izvuče ispod njega, podigne svjetiljku koja se je skotrljala na zemlju i kad je htio da ogleda lice svome napadaču, spazi da se je ležeći na zemlji privukao pećini i hoće da glavom udari u šiljastu izbočinu. U posljednjem hipu Bojan ga zgrabi za vrat i povuče natrag te mu reče francuskim jezikom:

– Ja vas neću odati, ne gubite život uludo!

Ali nepoznanac ležeći na zemlji htjede silom da izvrši samouobojstvo. Bojan ga držaše i ponovi:

– Zadajem vam svoju časnu riječ da nitko neće ništa saznati, ali ustanite i dođite sa mnom da nas nitko ne zateče.

Nepoznati muškarac je časak zastao, kao da prisluškuje odjeku Bojanovih riječi ili kao da razmišlja bi li ga poslušao, a onda dopusti da ga Bojan digne. Bojan zapali svoju svjetiljku i pogleda nepoznatog čovjeka.

Obojica se zakvačiše prodirućim pogledima.

– Gospodine – reče Bojan – vi stojite pred čovjekom koji vam je zadao časnu riječ da o događaju što se je netom među nama zbio neće nitko ništa saznati. Sjećam se da sam vas vidio u našem laboratoriju ovoga otoka. Recite mi, kakve ste narodnosti?

– Čeh sam – odgovori on. – Profesor kemije. Zovem se Husarek.

– Razumijem – odvrati Bojan. – A ja sam Hrvat. Sad vam je jasno s kim govorite, a i meni s kim govorim ja. Treba da budemo posve iskreni. Vi ste htjeli dići u zrak čitavu špilju?

– Da – odvrati on mirno.

– Pogađam i zašto. Htjeli ste da svi poginemo, da ne stvaramo oružje za Vilima Osada protiv svoje braće.

– Da, gospodine. Uoči rata izumio sam neku eksplozivnu tekućinu za kamenolome i Austrijanci me predadoše Vilimu Osadu da me prisili proizvađati moje eksplozivne tvari za rat. Ja sam je zgotovio i kroz nekoliko noći napunio sve udubine ovih pećina, a danas htjedoh da ih privedem pomoću električne struje u plamen i čitava bi se pećina bila stropoštala u more.

– Molim vas, sjednite tu na pećinu – reče Bojan. – Vidim da vas moji udarci bole, ali oprostite, i vaši će se prsti još dugo poznati pod mojim vratom. Braća smo, a ipak gotovo smo jedan drugoga zadavili. I ja bih volio umrijeti nego stvarati ubojito oružje.

– Zašto ste me onda spriječili da nas sve uništim?

– Evo zašto: Na otoku utamničio je Osado čovjeka, kralja svih izumitelja, čije nepoznato pronašašće može da za vjekove oslobodi čovječanstvo od razbojnika kakav je Osado. Želite li poslužiti slobodi svoga naroda, onda se okanite svoje namjere da nas dignete u zrak.

– Vaše riječi o tom neobičnom izumitelju zvuče odviše romantično i nevjerojatno.

– Danas nije ništa nevjerojatno i ništa romantično da ne bi bilo realno. Spomenuti čovjek doista živi ovdje na otoku, a jer se ne pokorava Vilimu Osadu, on ga je negdje u ovim pećinama zatvorio, a ja sam se zakleo da ću ga naći. Možda je znak sreće za našu zajedničku misao što nas je čudni slučaj ovako združio.

– Od mene vam ne može biti pomoći – odgovori profesor sjedeći zgrbljen. – Ja moram umrijeti.

– Ne razumijem kakav biste imali za to razlog?

– Jer će se moj pokušaj sutra otkriti.

– Odstranit ću sve tragove izgorene vrpce i nitko neće ništa slutiti.

– Ali pred vratima gdje spavaju zarobljeni moje kolege leži bjelodani dokaz da sam nešto htio počiniti. Svaku noć kad sam izlazio da napunim udubine pećina eksplozivnim mojim izumom dobro sam pazio kad prolaze straže i uvijek sam im izmakao. Samo danas kad sam izašao s uvjerenjem da se više nikad živ neću povratiti u svoju špilju svojim kolegama, upravo je pred vratima stao vojnik, koji je imao da nas straži. U tom času povučem turpiju koju sam prije nekoliko dana ukrao s tom namjerom da svakoga tko bi mi stao na put da provedem eksploziju ubijem. Strelimice zarinem turpiju u srce toga stražara, on pade bez glasa. U tom času zaboravio sam izvući turpiju i jedino tome možete zahvaliti da vas nisam imao čime probosti kad ste me zatekli.

– I taj vojnik leži ondje mrtav?

– Da. A sutra će ga naći. Da ne sumnjiče sve moje nesretne drugove, morao bih se javiti da sam to učinio ja, a onda će me staviti na muke. Vi valjda znate da ovdje ljude muče kao u srednjem vijeku, a ja volim umrijeti sam, nego na mukama. Zato neću da dočekam sutrašnji dan.

On ustane. Bojan se udari po čelu kao da mu je proletila glavom neka misao, pa onda zadrži profesora i reče mu tiho:

– Mi ćemo ga odstraniti!

– Ako su ga otkrili?

– Mrtvi se neće dignuti, a oni ostali straže svaki na svom mjestu. Meni je točno poznato kako se kreće straža našom špiljom. Glavna je straža uvijek kod izlaza iz špilje, a mi smo vrlo daleko odanle. Dođite, pokušajmo. Ako bi nas tko zatekao, reći ću da sam vas pozvao k sebi da zajedno radimo.

Oni se još malo sporazume i za nekoliko časaka izađu posve tiho i stanu se šuljati niz mračni hodnik. Bojan je svaki čas uzeo svoj mikrofon, pritisnuo ga o pećinu i slušao da li se gdjegod tko giblje. Profesor ga je gledao začuđeno, a Bojan mu je tek davao znakove rukom i oni su polako i tiho prolazili naprijed. Napokon zaokrenuše tamnim hodnikom i nađoše se pred vratima špilje zarobljenika. Tu je na zemlji ležao mrtav vojnik s turpijom u prsima. Bojan se ogleda na sve strane, opet prisluhne, ali svuda tiho. Onda dade znak profesoru. Oni ponajprije svežu vojniku ranu da ne krvari, izbrisaše sve tragove i onda digoše mrtvoga vojnika i stadoše ga nositi oprezno kroz pustu i tamnu špilju. Svaki čas bi stali da prisluškuju, pa opet bi nastavili put. Prošli su tamnim radionama i sretno izašli u mračni hodnik. Ali jedva što su prošli dva–tri koraka, dopre do njih razgovor:

– To su Wiking i Riegel!

– Što sad?

– Brzo natrag u radionu!

Oni se povratiše i smjestiše mrtvaca pod stol.

– Sjednite k njemu – ponuka Bojan tiho profesora – i ne mičite se dok god vas ne zovnem.

Bojan otvori električno svjetlo, a čitava se radiona zasjaji. On pogleda pod stol, povuče jedan električni stroj u blizinu i time je zakrio mrtvaca i do njega ležećeg profesora. Onda spoji stroj sa strujom, uzme jednu šipku i stade proizvađati električne iskre.

U to uđoše Wiking i Riegel i ostadoše začuđeni. Bojan se učini da ih ne vidi i nastavi posao.

– Gospodine inženjeru, što radite u to doba noći? – oglasi se Wiking.

Bojan se tobož prene:

– Ah, vi ste! Nešto pokušavam. Nije mi dalo mira i morao sam da vidim hoću li vas moći sutra iznenaditi nečim novim.

– Pa kako stoji stvar? – sa zanimanjem će Wiking.

– Ideja nije loša, samo još uvijek nisam riješio jedan problem.

Wiking sjedne k stolu, upravo ondje gdje su ležali mrtvi vojnik i profesor.

Riegel je stajao postrance, dok je Bojan počeo Wikingu držati predavanje o novoj svojoj ideji, a on ga je pomno slušao. Ali Bojan nije toliko mislio na ono što govori, već je

neprestano pazio na Wikingove noge, bojeći se da će ih protegnuti pod stol i gurnuti se o mrtvaca koji mu je bio tik do nogu. Pritom opazi još i to da Riegel neprestano gleda onim smjerom gdje leže vojnik i profesor. Situacija mu se činila opasna i on se najednom dosjeti:

– Molim vas, gospodine Riegel, zatvorite svjetlo, tako ćemo lakše vidjeti učinak moga pokusa.

I Riegel zatvori električno svjetlo. Sad se je Bojan osjećao sigurnije, samo se je bojao da se profesor kojim slučajem ne makne. Zato stavi u gibanje stroj koji je proizvodio dostatni štropot. Pritom je Bojan upotrijebio svu svoju elektrotehničku znanost da obojici napripovijeda mnogo toga kako bi njihovu pozornost posvema svratio na sebe. Prošlo je dosta vremena kad je Bojan osjetio da bi trebalo nekako ovu situaciju prekinuti.

– Čini se da je kasno – reče Bojan – pa ću za danas zaključiti, a sutra pokus nastaviti.

– I mi ćemo poći – primijeti Wiking – da nastavimo nadgledanje straže.

Ove riječi zabrinuše Bojana. Ali on zatvori stroj i dvorana ostade u tami.

No odmah zapali svoju žepnu električnu svjetiljku te tako spriječi Riegelu da ponovno rasvijetli dvoranu. I on im je svijetlio, dok oni pođoše zajedno iz dvorane. Putem im je Bojan nastavio tumačiti probleme svoje ideje.

On je dobro razabrao da su Wiking i Riegel krenuli hodnikom, koji je vodio pred špilju, gdje su spavali zarobljeni izumitelji. Ako Wiking opazi da nema straže, što će se dogoditi? I on odluči da se uhvati još posljednjeg sredstva, pa stane i upita Riegela:

– Gospodine Riegel, jeste li vi već kada letili?

– Jesam – odvrati on.

– Ja bih naime htio poduzeti nekoliko pokusa u blizini otoka s aeroplanom, pa bi me morao netko pratiti. Dođite načas sa mnom, gospodo, pokazat ću vam nešto što će vas vrlo zanimati. Imam neku posve novu konstrukciju aeroplana. Hoću da konstruiram nevidljivi aeroplan.

– Da. Pokazat ću vam kako.

Ovo je tako silno djelovalo na Wikinga i Riegela da su odustali dalje nadgledati stražu i pođoše s njim.

Došavši u Bojanovu radionu, sjedoše uz mladog inženjera, koji im stade razjašnjavati vrlo opširno svoju ideju kako je zamislio da se na aeroplan pričvrsti stroj koji bi proizvodio maglu oblaka tako da bi aeroplan bio potpunoma obavit oblakom. On im je umio tako rječito tumačiti da su ostali gotovo čitavi sat kod njega, a kad je dovršio, onda reče:

– Kasno je, oprostite da sam vas tako dugo zadržao.

– Da, kasno je – odvrati Wiking – ali smo barem čuli zanimljivih stvari. Pođimo na počinak. Sutra ćemo nastaviti nadgledati ostale straže.

I oni pođu smjerom u gornji dio špilje, u kojem su oni stanovali. Bojan ih je još i tu časak ispratio, a onda se vrati. Da prikaže veselo raspoloženje, stao je putem zviždukati. Kod svojih vratiju Bojan stane, zirne gore i dolje, pa kad su Wiking i Riegel otišli, pohiti opet brzo dolje u radionu u kojoj je ostavio profesora s mrtvim vojnikom.

Bio je uvjeren da je profesor već nekud pobjegao i sakrio se, ali on ga nađe kako još uvijek leži pokraj mrtvaca. U ruci drži turpiju koju je uzeo iz grudiju vojnika.

– Čekao sam – reče on. – Kad bi me bili otkrili, učinio bih turpijom kraj svome životu i tako svu odgovornost odvalio od vas.

Oni se dadoše brzo na posao, podigoše mrtvaca i ponesoše ga opet istim putem sve dublje dolje i stigoše neviđeni do grobnice Legije smrti.

– Vojko – šapne Bojan kroz tamu.

Ali ovaj se ne javi. Bojan osvijetli udubinu pećine i opazi Vojka gdje spava.

On ga prodrma. Vojko skoči i preneražen gledaše pred sobom dva živa i jednog mrtvog čovjeka.

– Umiješ li dobro njemački? – zapita Bojan Vojka.

– Kako ne. Učio sam mehaniku u Berlinu i Parizu.

– Izvrsno. Svuci se.

– Što ti pada na um! Zašto?

– Ne pitaj, već se svlači.

Bojan pako uzme da skine mrtvom vojniku vojničku odoru. Kad je to učinio, predade je Vojku.

– Odjeni ovo, samo brzo.

Profesor i Vojko začuđeno su gledali kako je Bojan navlačio mrtvome vojniku Vojkovu odoru.

Kad je bilo svršeno, reče on:

– Pomozi mi ga podići, prislonit ćemo ga na tvoje mjesto, kraj ovih drugih.

– Na moje mjesto? Švabu uz moju braću? Ne, to ne smije da bude.

– Razumijem te – odvrati Bojan. – U ovo sveto društvo ne spada on, ali Legija smrti treba da uskrsne, da se obnovi. Razumiješ li? Ovi ovdje bili su za svoga života u gorem društvu nego što je ovaj nesretnik ovdje.

Najednom se Bojan dosjeti i ogleda nutarnji dio bluze mrtvoga stražara. Sjetio se je kakav je napis imao na podstavi svoje odore njegov stražar kojeg je nekoć oteo podmornicom i nadao se da će po svoj prilici čitava straža nositi takove napise i nije se prevario. On pronađe u podstavi na bijeloj vrpci crnim slovima napis: »Johan Radnicky – vojnik čete Vilima Osada«.

– Evo gledaj! Po imenu sudeći bit će da je Poljak! Profesor usklikne:

– Bože moj, ubio sam Poljaka! Ležao sam kraj njega i nisam slutio... jadnik.

– Možda je služio silom, kao i mi – jadna mu majka!

Bojan osvijetli vojnikovo lice. U njem otkriše neki bolni patnički mir.

– Eto, vidite – primijeti profesor.

– Kamo skreneš, svuda brat ubija brata!

– Kano da nas je i Bog zaboravio – reče Vojko.

– Nema kada da sad gubimo vrijeme jadikovkama, spremimo ga na tvoje mjesto – reče Bojan.

I oni ga postaviše u red k drugim mrtvacima. A onda će Bojan:

– Vojko! Ti si sada Johan Radnicky. Tvoj će posao biti da stražiš gore! Evo navuci njegovu kacigu na glavu.

– Za ime Božje – primijeti profesor – prepoznat će ga. Ovaj je sav obrašten bradom.

– Bradu ćemo obrijati! Pokojnik je također crnomanjast, a i stas mu je nalik na Vojka. Kad sam ga ugledao gore pred špiljom gdje leži na zemlji, sinula mi je misao da ih zamijenimo.

Kad se sporazumiše o svemu, uspnu se opet tamnim prokopom špilje gore. Profesora pošalje Bojan k njegovim drugovima, a on povede Vojka u svoju radionu i stade ga brijati.

– Što kaniš sa mnom ovdje gore? – zapita ga Vojko.

– Osado ima svoju stražu, imat ću ju i ja. Ni ne slutiš koliko ćeš mi pomoći. A sad pazi.

Bojan mu ispriča potankosti straže i uputi ga u sve kako se treba da vlada, da nitko ne opazi zamjenu. Kad je bio Vojko obrijan i načuljio kacigu na čelo, nije se više razlikovao od njegova prešastnika, kojega su smjestili dolje u pećini.

– A reci mi što će iz svega toga da bude? – zapita Vojko.

– To – odvrati Bojan – da Legija smrti opet živi u tebi i u meni. Hoćeš li, brate Vojko, sa mnom u borbu na život i smrt protiv Vilima Osada?

– Nemam, nego život i dušu – evo ti oboje!

– Zadaješ mi riječ na to?

– Evo na. Tu o vratu imam sliku Bogorodice. Darivala me njome stara moja mati kad sam krenuo u boj! Sveta je slika, i sveta ruka, koja mi je dade. Na tu se svetinju kunem.

– Majka – šapne Bojan – uzevši u ruku sliku. Ti imaš majku, imaš svoj dom...

– A ti zar nemaš?

– Ne. Imao sam, ali to je bilo davno. Negdje je to bilo u malom seocu Hrvatske. Moj otac bijaše jedini trgovac u selu, ali je bunio vazda svijet protiv Khuenove vlasti i vodio je ljude na izbore protiv njega. Od onda su ga progonili i bilježnik i načelnik i predstojnik. Jednog dana pokupi on sve što je imao. I moju majku povede sobom te se uputi u Australiju. Kad sam se rodio i porastao, pođem u Ameriku da učim i radim. Ali doskora mi umre mati, a poslije otac. Pozvao me prije smrti i rekao mi je na samrtnoj postelji: ‘Sinko, zavjetuj se da nećeš svoj život potrošiti u tutanj, da ćeš raditi i steći, a onda poći kući da oslobodiš svoju grudu od tuđeg gospodara!’ I ja vidjeh posljednju suzu u njegovu oku i na tu suzu položih zavjet. I evo, vršim zavjet svoj... Ostadoh sam u svijetu i ne znam što je briga i što je suza materinja.

Vojko ga je gledao svojim melankoličnim tužnim pogledom, toplim očima. U njima je drhtala topla, istinska duša. Najednom reče zanosno:

– Brate, ako se ikad povratim živ kući i nađem živu mater svoju, dat ću ti polovinu njezina srca!

Bojan se lecnu.

»Daje mi polovinu srca materinjeg! O, kako je dobar i mekan u bratskoj ljubavi, a ipak tako jak i neslomiv u junaštvu svojem!«

Pa onda reče glasno:

– Daj, Vojko, sliku svoje stare majčice, zakunimo se na nj nas dvoje, prvi bojovnici nove Legije smrti. Zakunimo se da ćemo živjeti i umrijeti za oslobođenje tvoje i moje naše domovine! Tako nam Bog pomogao!

Njihove su riječi drhtale kroz pećinu otoka Terrora, kao jeka smrtne prijetnje, kao jeka zakletve, tamo daleko na bojištima pale braće, kao zavjet osvete za prolivenu krv. I

oni se zagrliše.

– Legija smrti opet živi – šapne Vojko svom dušom.

Pola sata kasnije šetao je Vojko pred špiljom zarobljenika, kamo ga je poveo Bojan i ostavio ga na straži.

Nitko nije zamijetio što se je zbilo ove noći u mračnim špiljama otoka Terrora. Vojko se je snašao u svojoj ulozi stražara. Kako se je straža vazda izmjenjivala, nije ni kod jela dolazio s ostalim vojnicima zajedno. S nikim nije govorio, kao što nisu govorili ni drugi. Neprestano su polazili sad ovamo sad onamo na stražu, živuć kao mrtva sredstva svoga gospodara. Po nalogu Osada svi su vojnici bili obrijani, pa se tako njihova lica u polumračnim špiljama nisu gotovo ni razlikovala. A kako je Vojko bio posve nalik na ubijenog vojnika, nije nitko zamijetio zamjenu. Vojko je vazda imao noćnu službu, pa je stražio još s nekolicinom drugih na raznim mjestima kamo su ga podijelili.

Vrijeme je prolazilo, a Bojan je stao da razmišlja što mu je sad raditi. Prva zadaća bila mu je naći Salvadora, a onda ga s otoka spasiti. Ali uzalud. Sve njegovo naprezanje nije imalo uspjeha. Dolazio je noću k Ferici da sluša one čudne glasove o kojima mu je pričao. I više put je čuo mukle uzdisaje i pokušao pronaći kakav ulaz u pećine ne bi li pronašao možda kakve tajnovite tamnice Osadove. Ali uzalud. I makar je nekoliko puta noću pokušao tražiti, vraćao se je uvijek bez uspjeha.

Bila je polnoć, a Bojan je sjedeći u svojoj špilji već stao razmišljati o tom da su Salvadora ubili i bacili u more, kad najednom bane k njemu Vojko. Bijaše blijed, s očiju sipao mu plamen bijesa, a s čela mu niz lice curi krv.

Bojan ga gledaše iznenađeno:

– Vojko, zaboga, što se je desilo?

Ali on se tek spusti na stolicu i sklopi ruke.

– Govori, što ti je? – moljaše Bojan pa mu rupcem obriše s lica krv.

– Evo što je – stade pričati Vojko. – Prije pola noći stražio sam pred vratima zarobljenika, kad dođe k meni onaj mladi lakaj što je Legiju smrti dolje u špilji mučio gladom, a onda nam donosio jelo i piće i dražio nas ne bismo li otvorili usta.

– To je lakaj Karlo Servus.

– Kako god se zove, prokleto mu ime. On mi reče da je zapovjednik straže gospodin Riegel zapovjedio neka idem s njim, i ja odoh. On mi dade neku posudu, vrlo veliku, a u njoj živa žeravica i neka kliješta. Lakaj je nosio svjetiljku, a ja pođoh za njim uskim hodnikom, ali posve s druge strane nego što smo se mi onomadne uspeli gore. Najednom opazim nad sobom dva zelena oka.

– Ona ista što sam ih i ja vidio! Pričaj dalje.

– Servus zaokrene nekud u crnu tminu. I mi se uspinjemo. Jedva se provlačimo između pećina. Idemo sve bliže gore onim očima što bulje kroz tminu, kao oči aždaje. I dođosmo blizu, a ono u nas škilji nekakva crna krinka, a oči su joj dvije zelene žarulje, male i okrugle. Gledam, kadli lakaj skrene desno i uđe u neku rupu. Zovne me, pa uđem i ja. Tu u rupi čovjek žuta lica, brada mu izrasla do pojasa, svezan je lancima o pećinu kao pas, leži u gadu i strahovito prevrće oči.

‘Stavi dolje posudu,’ zapovjedi mi lakaj, a ja posluhnem. Nisam slutio što će biti. ‘Uzmi svjetiljku’, opet će lakaj, a ja je uzmem. A onda uhvati kliješta iz usijane žeravice, pokaže ih čovjeku što leži na zemlji, pa mu dovikne: ‘Ej ti, živino! Jesi li se predomislio?

Hoćeš li poći mome gospodaru? Hoćeš li raditi što ti on zapovijeda?’ A čovjek se izbulji u zemlju i šuti. Lakaj se razbjesni i gurne ga užarenim kliještima u razgaljene prsi. Bilo je strašno. Živo je meso zacvrčalo. Meni se zamagli. Čovjek stade urlikati. Sad tek opazim da već imade više rana od opeklina. ‘Govori ili ću ti kliješta turiti u zube, pa nećeš više nikada prozboriti’, zaprijeti mu lakaj. I on mu kliješta prinese k ustima. To nisam mogao gledati. Smislio i učinih.

– Što? – zapita Bojan.

– Bacio sam se na zemlju kao da sam se obezumio, udario svjetiljkom o kamen da se sva razbila, a Servus se našao u tami iz koje se čulo samo muklo stenjanje toga čovjeka. Lakaj povikne: ‘Prokleta psina, kukavice, evo, još ću i tebe’, i gurne me usijanim kliještima u čelo, a ja stisnem zube i ne makoh se. Nije više imao koga da šalje po svjetiljku, a videći da se ja ne mičem, mislio je da sam se obezumio, pa krene. Ali još na izlazu zakrešti: ‘Čekaj, doći ću sutra opet, gospodine Salvadore!’

– Salvador! – usklikne Bojan preneraženo.

– Zar ga poznaješ?

– To je onaj kojeg tražim na otoku. Bože... on! Jer se neće da pokorava, da radi ubojito oružje za Osada – ovako ga strahovito muče!

– Nesretna mu majka.

– A što je učinio dalje Karlo Servus?

– Neimajući svjetla, ode gurnuv me još nogom. Ja sam ostao nepomičan i prisluškivao sam kako se je sve više udaljivao i kad se njegovi koraci udaljiše, ja se digoh i pogledam toga čovjeka što je ležao kraj mene:

‘Čovječe Božji, tko si?’ upitao sam ga i njemački i francuski, ali on mi nije dao odgovora, tek se je previjao na zemlji i čudno stenjao. ‘Što da uradim’, pomislim ja. Ništa drugo, već se pokupim da ti to saopćim i evo me ravno k tebi, pa sad bilo što mu drago.

– Jesi li upamtio gdje je ona tamnica?

– Jesam.

– Onda me povedi gore.

– Eto hoću.

– Ali daj da ti prije zavežem ranu.

– Pusti, brate, navikao sam bolima, kao za milovanja ljube svoje.

– Idemo.

Vojko tek obriše krv kao što se briše znoj i ustane:

– Pričekat ćemo ipak da se ne bi ona hulja opet vratila. I oni pričekaše čitav jedan sat, pa kad je prošla ponoć, pođoše i uspeše se gore k zelenim očima.

Bojan nije mogao shvatiti zašto je Osado pribio na pećinu crnu krinku sa zelenim očima kakvu nosi on i neprestano si o tom razbijao glavu dotle dok nisu prispjeli u dubinu pećine. Žeravica je već istinjala. On osvijetli svojom žepnom električnom svjetiljkom udubinu pećine i zgrozi se. Na zemlji ležaše čovjek, kako ga je opisao Vojko, svezan, izranjen i upalih očiju. Bojan se približi k njemu i stade mu govoriti engleskim jezikom:

– Poslanik sam vašeg prijatelja Valida, zarobljenik sam Osadov, i Validu sam se zakleo da ću vas spasiti iz ove tamnice.

A Salvador ne dade odgovora, tek je buljio preda se mrkim izobličenim pogledom.

– Sveti Bože – šapne Bojan – ta on je pomjerio umom. Zato, dakle, ne odgovara?

Bojan ga ponovno osvijetli i posve izbliza pogleda pa onda usklikne:

– Da, on je doista lud! Sva je moja nada izgubljena.

I onda se uspravi i zagleda mračnim pogledom u čovjeka što je pred njim ležao svezan, izranjen.

– Evo gle – reče Bojan Vojku. – Htio je da oslobodi čovječanstvo, pa sad on i sloboda leže svezani lancima na mukama – ispečeni živom vatrom! Evo, to je danas sudbina ljudstva! Jedan čovjek pustoši milijune, jedan jedini čovjek razbija čitav svijet!

Teško ogorčenje sleglo se je Bojanu na dušu. Nada mu je klonula.

Vidjevši da je Salvador u mukama poludio, osjetio se nemoćan i potišten izađe iz Salvadorove tamnice. S njim se vrati i Vojko.

Oni se spustiše iz pećine, izađoše u tamni hodnik, kad najednom uhvati Vojko Bojana za ruku.

– Stani!

– Što je?

– Netko dolazi.

– Da, čujem odozdola iz dubine.

– Tko bi to mogao da bude? Da nisu dolje štogod tražili? Da nisu opazili varku sa zamjenom stražara?

– Bilo što mu drago, pritajimo se.

I obojica se povukoše nekoliko koraka natrag na pećine, polegoše i ostadoše nepomični. Netko se uspinjao ili više šuljao prema njima. Čas je stao i onda opet dolazio bliže. Oni se ne maknuše, tek osjetiše da je netko već posve blizu, da teško diše, kao da se žuri, a onda je najednom stao. Zar ih je zamijetio? Bojan osjeti da se je spustio upravo do njegovih nogu i teško uzdahnuo. Vojko i Bojan uhvatiše se za ruke, kao da jedan drugog pita što da učini. Bojan mu dade znak doticajem ruke da ostane miran. Prošlo je mnogo časova, a taj dolje se ne miče, sjedi i uzdiše. Po njegovu uzdahu razabrao je Bojan da ga tišti neka tuga. Nije li kakav nesretnik zarobljenik? Da mu se ne javi?

I opet su ostali slušajući dugo časova, kad zamijetiše da taj dolje do njihovih nogu plače. To je još više Bojana uvjeravalo da nije nitko od Osadovih ljudi i on pritisne puce svoje električne svjetiljke i baci svjetlo. Na kamenu sjedio je mladić, uz njega vrč s vodom i komad hljeba. Oči su mu bile suzne. Mladić prestrašeno skoči. Bojan je u njemu upoznao mladića što ga je jednog dana vidio u laboratoriju, onog mladića koji je pred njim oborio oči, porumenio se kad ga je on oštro promatrao.

– Što radite ovdje? – upita Bojan mladića koji se najednom uspravi.

Prepoznao ga je. Lice mu bijaše blijedo, ali ne od straha, već od nekog gnjeva i prijezira.

I kad on nije odgovorio, pristupi k njemu Bojan bliže i ponovi svoje pitanje posve povjerljivo.

– Što ste tražili tamo? Ne bojte se.

Mladić je i opet šutio i nekako prijeteći gledao u Bojana, a onda desnu ruku polako pusti u žep kaputa, pa ju onda naglo podigne i naperi u Bojana revolver. Ali očima

mladog inženjera nije izmakao nijedan kret njegove ruke. On ga u pravi čas uhvati za ruku i stisne mu zglob tako da mu je oružje palo na zemlju. A Vojko je skočio k Bojanu da ga obrani.

– Zašto taj hoće da puca na tebe?

– Ne znam – odvrati Bojan.

Mladić je i sad gledao Bojana bijesnim pogledom, a onda izlane glasom punim prijezira:

– Izdajice! Slugo!

Vojko i Bojan se gledaše. Ne samo rad ovih riječi, nego i rad toga što ih je izgovorio njihovim jezikom.

– Tko si ti – zapita Bojan – da me smiješ ovako uvrijediti?

– Zarobljenik sam Vilima Osada, ali ne radim kao ti! Zatajio sam znanje svoje, a vi mu služite, palite francuske gradove.

– Tko si – zapita opet Bojan – da mi to spočitavaš?

– Slovenac sam i poznajem te i mrzim te! Svaki dan slušam gdje Osadove sluge govore o tvojim izumima kojima će razbojnik ubijati osloboditelje naše.

– Varaš se – uplete se Vojko. – Nije to tako kako oni govore! Krivo mu činiš kad ga osuđuješ.

Mladić je tek mrko zurio preda se i rekao:

– Evo, sad me možete ubiti! Rekao sam sve i ne marim za život!

– Što si radio tamo dolje? – upita ga Bojan.

– Ništa.

Vojkov pogled pade na vrč i hljeb što su ležali na zemlji.

– Gle. Što je to? Vrč, hljeb?

On pogleda mladiću u oči, pa onda tiho usklikne:

– Ti si bio dolje da nosiš hranu posljednjemu članu Legije smrti?

– Ne odgovaram ni na što. Činite sa mnom što vas volja!

– On je to – klikne Vojko i uhvati mladića za ruke.

– Jest, to je ona meka, mlada ruka koju sam zahvatio u mraku.

Mladićeve oči zapnu o Vojka:

– Tko si ti?

– Onaj kojeg si dolje hranio.

– Nije istina, on je dolje mrtav.

– A ti si za njim prolio suze – upita Vojko.

Mladićeve se oči ovlažile.

– Ne, brate moj, nije Vojko mrtav, ti si mi spasio život, a ovaj ovdje – pokaže na Bojana – lukavo me je spasio tamnice.

Mladićeve se oči sve više ispunjavale začuđenjem:

– Ti si taj nepoznati brat mučenik?

– Jest, ja. Ali reci mi, brate, kako si to do mene dolje zalutao, zašto si mi spasio život?

On slegne ramenima pa onda tiho ispriča.

– Čuo sam gdje su govorili u našoj radioni gospodin Wiking i Riegel o šestorici Slavena koje su pustili dolje negdje u špilji da umru od gladi, jer nisu htjeli da odaju neki tajni izum kojim se razaraju barutane. Od toga sam dana razmišljao kako bih našao vašu tamnicu i odnio nepoznatoj braći vode i kruha da ne umru od gladi. Jednom su mi zapovjedili da nosim nekamo duboko dolje neke sanduke i tu sam čuo ljudsko uzdisanje. Jednog mi je dana uspjelo da se prijavim bolesnim i jer me nije nitko stražio, spustio sam se dolje, noseći vodu i kruh što sam ga nekoliko dana uštedio. Ali kad sam stigao, već su bili svi mrtvi. Tek sam jednog čuo gdje se moli Bogu jezikom koji sam razumio. I ja mu dadoh vode i kruh.

– To bijah ja – reče Vojko.

– Ti, zaista ti? Ali tko je onaj dolje, onaj šesti, kojega nađoh mrtva?

– To je netko drugi, zamijenili smo ga, a vidiš, to je učinio ovaj moj brat kojeg si nazvao izdajicom.

– Zašto pali gradove Francuza koji će nas osloboditi?

– Velim ti da nije tako, pa mi vjeruj. Neću ti nikad slagati. Ali reci mi kako si dospio na otok?

– Kao i oni drugi, silom. Bio sam pomoćnik u laboratoriju jednog češkog učenjaka i s njime dovukoše me da pronalazimo oružje.

– Nije ti taj profesor nikad govorio o nekim svojim nakanama? – zapita Bojan, sjetiv se nakane gospodina Husareka da digne u zrak pećinu.

– Nikad. Ne možemo da govorimo drugačije nego samo njemački jer je tako zapovijed. Kad radimo, uvijek je prisutan jedan stražar, a on mora da pazi na svaku riječ koju međusobno razgovaramo.

Bojan se okrene k Vojku:

– Eto vidiš, dok je njegov profesor smišljao kako da sve razori, ovaj si je razbijao glavu kako da održi u životu utamničenu braću. Kad bismo se svi zajedno sporazumili, nešto zamislili, jedinstveno i složno, mogli bismo uništiti razbojnika Osada. Tko zna koliko nas ima tu na otoku Terroru koji svi mislimo u svojoj duši isto. Ali smo pod vječitom paskom i jedan drugoga ne poznajemo, nemamo snage jedan drugome pristupiti – reći!

Onda se Bojan okrene k mladom Slovencu, pa mu reče:

– Tko zna gdje ćemo te trebati. Vrati se sada oprezno, a budemo li imali što da ti isporučimo, donijet će ti našu poruku Vojko.

Mladić se s njima oprosti te onda ode prvi, a iza njega uspeše se Bojan i Vojko.

Kako je on imao ove noći stražu u onom dijelu špilje, nisu se trebali ničeg bojati te pođoše zajedno k Bojanu.

Kad se nađoše sami, povrati se u Bojanovim mislima opet slika Salvadora.

– Salvadorov je um izgubljen – poraženo će Bojan. – On je imao da spasi čovječanstvo, da mu dade vječno blagostanje, vječnu sreću i vječnu slobodu! Njega sam tražio na otoku, njega sam imao oteti. Sad je sve izgubljeno. Čovjeka čiji je um poremećen ne možeš oteti i spasiti! Dakle, treba da osnovu svoga rada promijenim.

– Ubit ćemo ga!

– Osada? – upita Bojan.

– Da. Njega.

– Već sam i ja mislio o tome, ali ovo mi se je činilo manje mogućim nego spasiti Salvadora.

– Sad nam preostaje samo uništiti Vilima Osada.

– Ali kako?

– Ti si već često govorio s njime nasamu?

– Jesam. Ali prije što dolazim k njemu, pretražuju me nemam li kakovo oružje.

– Onda ću ga ubiti ja – reče Vojko – i to puškom koju mi je dao da čuvam njega.

– Da, ali Osado nikad ne izlazi iz svojih odaja. Nikad nije bio u radionama, pa ni kod svojih pristaša. Osjeća razbojnik da njegova nedjela svuda siju osvetu i mržnju.

– Da se zavučem negdje u njegovu odaju?

– Da se to može! Kad bi nam Ferica pomogao...

– Tko je taj Ferica?

– Njegov lakaj, moj zemljak. Ali s njime nije ništa.

– Ta valjda je čovjek i osjeća kao i mi.

– On ništa ne osjeća. Tuđinac mu je okužio krv i oduzeo sjetila za sve ono što nama ispunjava dušu. Od njega nam nema nikakove pomoći, ali radit ćemo sami. Smislit ću kako.

– Čuj – reče Vojko – već sam ovih dana nešto razmislio. Ili da ubijemo Osada. Ako nam ne uspije da njega samoga uništimo, onda treba da umremo svi.

– Da dignemo u zrak čitavu ovu špilju?

– Tako, da! Onaj češki profesor i taj Slovenac mogli bi nam pomoći.

– Salvadorov je um mrtav, dakle je mrtav i on. I sad možemo da razbijemo čitavu Osadovu oružanu silu zajedno s njim i s nama!

– Nova legija smrti spremna je umrijeti – dovrši zanosno Vojko.

Bojan se i Vojko rastadoše. Kad je Bojan ostao sam usred svoje špilje, zagleda se u stijenu koja ga je dijelila od Zorane.

Zar da nju usmrtim zajedno s nama? Kad bih nju mogao prije nekako otpremiti s otoka? Ali kako?

Zorano! Zar nam je suđeno zajedno umrijeti...

* * *

Bila je nedjelja. I opet je Zorana došla k dineru. Dok su ostali prigodom jela pričali, obrati se najednom Wiking k Riegelu:

– Ovaj put putovat ćete vi s Osadom, a ja ću ostati ovdje.

– Kada ćemo putovati?

– Sutra ujutro u šest sati.

Kod ovih je riječi Zorana kriomice pogledala Riegela, vrlo prodirljivo i značajno, kao da mu je htjela da kaže: »Sad evo možeš da učiniš što sam tražila od tebe«.

Bojan je zamijetio taj pogled.

– Tko će još pratiti Osada osim mene? – upita Riegel ravnodušnim glasom.

– Nitko – reče Wiking.

I opet je Zorana upravila svoj pogled u Riegela i tako zadrla u njega oči kao da mu nešto zapovijeda. Bojanu se činilo da ga podsjeća na svoj zahtjev.

Poslije dinera svi se razidoše iz dvorane. Barunica je svirala, dok je Zorana ostala kod stola, u blizini Riegelovoj.

Kao prisiljen nekom magičnom moću pristupi Riegel k Zorani. Bojan razabra da mu je nešto rekla od čega je njegovo blijedo lice još više problijedilo. To je opazila barunica, prestala svirati i odmah pošla k Zorani te spriječila daljnji njihov razgovor.

Bojan ih je sve troje motrio i sad mu sine misao.

Ako ga ubije Riegel, ona mu je obećala sebe – ova ga misao svega uzdrma.

Ne. Zaključi on – onda volim da umrem i ja. Bacit ću nas sve u zrak prije nego Osado otputuje. Uništit ću njega i sve one koji mu moraju služiti dobrovoljno ili silom. Koliko ću time zapriječiti prolijevanja krvi.

I opet se je zamislio, pa onda čvrsto odluči:

Sutra ujutro u šest sati imade Osado otputovati. Ne. Neće putovati...

Smijem li ja žrtvovati svoje drugove rad svojih ličnih osjećaja? Ali tko bi znao da li će ga Riegel doista ubiti? Rad čega je Riegel problijedio? Kad bi barem znao da li joj je obećao to učiniti.

Iz ovih ga misli prene Riegel koji se je opraštao sa svima rekavši:

– Idem da podmornicu spremim za put.

Kad je to izrekao, pogledala ga je Zorana prodirućim pogledom i Bojanu je bilo jasno da se je među njima nešto zbilo. Na izlazu bacio je Riegel pogled Zorani i onda iščeznuo.

Što li znači taj pogled? Zar obećanje da će njezin zahtjev ispuniti?

U Bojanovoj se je duši razvila borba. Ako je Riegel obećao Zorani ubiti Osada, bilo bi sebično da ga on preteče i digne u zrak čitavu špilju sa svima zajedno samo rad toga. A ispuni li Riegel Zoranin zahtjev, ona će platiti ucjenu! Da li čezne za tim? Ili ljubi možda ipak Valida? Ta on mu je sam rekao da je Zorana prije nego što je upoznala Riegela ljubila nekog drugog, a ona da ne mijenja svoje osjećaje.

Vara li se Valido ili je doista poznaje?

Ako je Riegel obećao Zorani ubiti Osada, možda će ona poći rado za ubojicu svjetskog razbojnika, čija bi smrt bila spasenje za sve. Nisam li ja grdno sebičan kad hoću da pretečem Riegela i ubijem sve nas samo zato da ona ne bude njegova.

Ove su ga misli umorile, rastrgale njegovu dušu, da je najednom odlučio učiniti toj neizvjesnosti kraj.

On se privuče neopaženo k Zorani i dok su drugi igrali karte, šapne joj:

– Učinili biste dobro djelo našoj zajedničkoj misli kad biste mi rekli što vam je Riegel kazao na polasku.

Ona ga pogleda začuđeno i odgovori:

– On meni? Zapravo ništa, ali ja sam mu rekla.

Bojan se nije usudio upitati što, a Zorana kao da je to shvatila i nadoda:

– Rekla sam mu, ako me doista ljubi i želi da budem njegova, neka ubije Osada. On će

upravljati podmornicom i čitava će vlast nad Osadom biti u njegovim rukama.

– A što vam je on na to odvratio?

– Ništa, možda zato što je barunica došla da nam zapriječi razgovor, a možda i ne bi bio ništa rekao.

– Vi, dakle, ne znate hoće li on to učiniti?

– Ne znam.

– Ako to učini, vi ćete rado poći za njega?

Velike njezine plave oči raširile se i uprle u njega s nekim zagonetnim pogledom, dok su njezina usta ostala stisnuta. Bojan nije mogao da shvati taj pogled.

– Odgovorite mi, Zorano, iskreno. Vi ne slutite što sve ovdje ovisi o vašem odgovoru.

Ona malo povuče glavu natrag, kao da se je prestrašila njegovih riječi. U tom času opazi da iza nje stoji Wiking.

– Gospodine inženjeru – reče on – u našem ugovoru stoji pisano da ovakovi razgovori s kontesom kriomice nisu dozvoljeni.

Bojan se nasmiješi pa odgovori:

– Bile su samo posve bezazlene riječi, ali pokoravam se vašoj odredbi. Ionako želim danas raditi.

– Danas, u nedjelju?

– Da, gospodine, jer danas ne rade ostali, pa mi neće nitko smetati. Želio bih samo da mi dvojica vaših ljudi iz laboratorija kod mojih pokusa pomognu.

– Da, ali samo uz prisutnost straže.

– To se samo po sebi razumije – odvrati Bojan.

Ona pođe s Wikingom po dvorani i stade o nečem raspravljati, dalje o toj stvari.

Wiking pođe s Bojanom da sve odredi što je potrebno za provađanje pokusa. Kako je Bojan u zadnje doba češće zalazio u laboratorij, gdje je radio profesor Husarek s kojim se je na tako neobičan način susreo, to je i sad Wiking bez ikakova prigovora pristao da profesor i njegov pomoćnik pomažu Bojanu u njegovom poslu.

Kad su prolazili hodnikom, pred radionama nađoše dva vojnika na straži. Jedan je od njih bio Vojko. Da preteče Wikinga, reče mu njemačkim jezikom:

– Evo i straže – primijeti Bojan.

– Dođite s nama – mahne Bojan Vojku – ovaj se nužno uputi za njima.

Pola sata iza toga uđe Bojan k Ferici; da od njega ispita kada se nalazi Osado u svojoj blagovaoni. U sredini Feričine odaje stajaše velik sanduk. Kad je Ferica opazio Bojana, sav se prestrašio.

– Zaboga, što si došao! Nitko ne smije da vidi prtljagu koju Osado nosi sobom. Idi kao Boga te molim.

– Ne idem dok mi ne pokažeš što je u tom sanduku.

– Što ja znam!

Bojan sjedne komotno na postelju. Ferica stade trčati oko njega i moljakati ga.

– Za ime Božje, ti ćeš me upropastiti.

– Pokaži mi što je u tom sanduku.

Fericu oblije znoj, stao se propinjati, a onda ipak otvori sanduk. Bojan skoči s postelje

i stade pregledavati njegovu sadržinu. Pogled mu padne na silu pomno složenih modela, raznog oružja, nekoliko kartona, s risarijama podmornica i raznih drugih ispisanih hartija na kojima su bila opisana razna pronašašća, među ovima i neki otrovni plin, nazvan Dah smrti.

Ferica je dotle stajao na ulazu i drhtao kao šipka od straha da će ih tkogod zateći. Bojan je sve to razgledao pa onda spusti krov sanduka, na što zapita:

– U koliko sati Osado večera?

– Točno u osam.

Bojan bez riječi hitro izađe.

KOCKA JE PALA!

kamenoj špilji kroz tamu titra modri plamečak. Nad njim nadvila se tri muškaračka lica. U plavetilu plamena pričaju, šapću kao tri sablasti...

Zrake modrog plamena uzdigle se jače – čarobnjački im sjaj dopire do stolova i polica, kroz maglovito plavo svjetlo vire oblici boca, sprava, čudnih oblika i sve

se čini kao da tu čarobnjaci stvaraju svoje tajnovite čarolije. Plamen opet pade kao da su ga tajnovite ruke povukle u dubinu.

Nešto drnda, nešto štropoće, kao električni spoj, a plavi plamečci skaču i osvjetljuju tri lica: to su Bojan, Husarek i Zerjav.

Nešto zaprši i srsne, kao da je vruće željezo poliveno tekućinom i digne se bijeli oblak dima, a čudni vonj napuni zrak. Maglica se rasprši tamnim svodom špilje i opet titra samo modri plamen, a nad njim tri šapću sablasno blijeda lica... štropot stroja guta svaku riječ. Bojanovo garavo lice napola osvijetljeno modrim svjetlom kao da je prikriveno nekim velom, a kroza nj svjetlucaju njegove crne oči, kao iskre. Nešto šapćući, priča drugovima po njihovim licima.

Čini se kao da je priča vrlo čudnovata i važna.

Oni slušaju pozorno, pomno i šute...

Samo stroj štropoče i zaglušuje njegove riječi.

Onda se njegova usta stisnu, a oči širom otvore i napeto čekaju odgovor...

Čelo starog profesora je ozbiljno, hladno. Mladom Žerjavu drhće riječ na ustima, ali je ne izgovori, već gleda svojega profesora i čeka.

Dolje u tami, kod izlaza špilje, netko se miče, dolazi bliže i modri plamečak osvijetli Vojka s puškom o ramenu. On se sagne nad plamen, pa im šapće:

– Treba se odlučiti! Nema kad oklijevati. Mogao bi doći Wiking.

A Bojan odgovori:

– Rekao sam vam! Odlučite!

Oni su se stisli bliže, da jedan drugog čuju:

Razabiru im se samo glave, do kojih dopire odsjev modrog plamečka iz električnog stroja.

A onda se izmjenjuju hitro prošaptana pitanja i odgovori:

– Riegel nije Zorani obećao ubiti Osada? – pita Husarek.

– Nije – odgovori Bojan.

Barunica im je prekinula razgovor.

– Onda zapravo ne znate što kani?

– Ne znam.

– Bojane, je li kadar Riegel ubiti Osada?

– Ne znam. Znam samo da joj je odao tajni kabel.

– To nam još ne može jamčiti da će ga ubiti.

– Da počekamo dok se vrati?

– Čemu putuje?

– Nosi model za oružje i pronašašća nekog novog zagušljivog plina. Izumilac ga zove Dah smrti. Čitao sam opis izumitelja, koji tvrdi da plin ubija kod prvog daha.

– Hiljade će naše braće i naših prijatelja od svega toga umrijeti!

– Neka sve ide u zrak. I pronašašća i mi.

Strastveno ove riječi iz ustiju Vojka drhnuše kroz polutminu.

Svi šute, samo stroj štropoće, a modri plamen titra. Oni zure u nj, kao vračari što čekaju da im se u plamenu prikaže odgovor na pitanje. Gore nad njima vise crne sjene kamenog svoda. A sve što je oko njih, i boce i sprave na policama, viri iz tame kao mrtvačke glave.

– Osado ne smije više dalje prolijevati krv – reče Vojko.

– Neka umre – potvrdi Husarek. – I umrijet ćemo svi.

– Umrimo svi – šapnu četiri glasa u mračnoj špilji, a modri plamen zadrhće kao od strave.

Vojko krene k izlazu špilje, prisluškuje pa onda digne uvis ruku i daje znak.

U sablasnom mraku pod kamenim svodom dižu se opet bijele maglice – tekućina čvrči na vrućoj kovini. Vide se tri lica – mirna i hladna, i ruke kako uzimaju boce, slijevaju tekućine i vrzu se oko modrog plamena.

Vojko stoji usred špilje po vojnički.

Na ulazu se pojavi Wiking i gleda čudnu mističnu sliku. Prilazi, gleda ljude čije duše kao da su se izgubile u onomu što im stvaraju ruke. Wiking ne može da vidi njihove misli, on gleda tek njihov rad i stavlja im znatiželjna pitanja. Bojan mu odgovara tako vedro i mirno, kao da i on ne misli ni o čemu drugome nego o svome poslu.

– Kako dugo ćete raditi? – upita najposlije Wiking, a Bojan odvrati:

– Dugo, do pola noći. Dakako uz odmor.

Na to se Wiking okrene k Vojku i zapovjedi mu:

– Ti ostaješ, ovdje.

Nategnutom gestom ruke dodirne Vojko kacigu, Wiking pođe pokraj njega i ode.

A oni ostadoše i pogledaše se značajnim dugim pogledom. Onda nastaviše rad.

Vojko je stajao na svom mjestu, nepomično zureći u sliku što su ju pružali njegovi drugovi. Tamo iza njih prikazala mu se udubina pećine dolje na dnu mora, a u njoj Legija smrti u svome samrtnome snu. Tu pako pred njim u mističnom svjetlu modrog plamena među mračnim pećinama nova legija, jedva uskrsnula, a već nosi u sebi smrt.

Nad njima pod tamnim svodom pećine prše bijele maglice dima i spuštaju se njihove glave kao bijela smrtna vela.

Opet stadoše njih trojica šaptati. Veljko nije mogao da ih čuje, tek je vidio kako Bojan nešto uzima i sakriva u žepove ispod svoje radničke bluze pa onda izlazi zajedno sa Žerjavom. Ovaj je nosio bocu s nekom tekućinom. Obojica izađoše.

Prošli su hodnicima.

– Ako koga susretnemo, ti šuti – prišapne Bojan Žerjavu – ja ću već opravdati zašto sam te poveo sobom i zašto smo izašli.

Ali čitavim putem ne sretoše nikoga. U to doba su obično svi Osadovi pristaše, kojima je bilo dozvoljeno slobodno kretanje otokom, izašli da se izvezu čamcem po moru.

Bojan i njegov mladi saveznik mogli su posve neopaženo ući u blagovaonu. Tu je bilo sve tiho i mračno. Bojan otvori električno svjetlo. Nigdje nikoga. Pogleda okolo. Onda odvrne s pećina suknene zastore, nešto potraži, segne u žep i nešto metne u pećinu pa opet spusti zastor, a ispod zastora ravno u stijeni provede dugu vrpcu sve do ulaza. Tu ju sakrije. Sve to pratio je Žerjav pomažući pri tome svome drugu.

Onda zaviri Bojan u drugu dvoranu. I tu bijaše mrak. Opet otvori svjetlo.

– Tu radi i jede Osado – šapne Bojan Žerjavu – evo na stolu još leže kartoni, zemljopisne karte, sve otvoreno. I olovka leži na hartiji. Ili će nastaviti rad?

– Ako neće?

– Ali večerat će svakako.

Bojan zatvori svjetla.

U tmini nit se što čuje, nit vidi. I ovdje izvedoše obojica isto što i u prednjoj dvorani, a onda se iz tame išuljaše opet u blagovaonu i pohitiše hodnikom natrag. I u hodniku staviše nešto u udubinu pećine, a onda krenuše dalje.

Kad prođoše pokraj Zoraninih vratiju, Bojan stane kao da ga je sustavila neka velika nepoznata sila.

»Zorana!« uzdahne on u sebi.

Kad bi slutila što ju čeka. Ona će dakle umrijeti? Njezino malo nježno tijelo raznijet će strašna razorna sila... ona će umrijeti – sa mnom! Nisam li tome kriv ja? Što me je natjeralo da svojim drugovima danas nametnem tu misao? Što će reći na sve to Valido? Nisam li mu obećao poslušnost? A sad radim sam, bez njega i razaram ovaj otok. Zašto to činim upravo sada? Zar nije to rad Zorane? Nisam li to učinio samo zato što je ona pozvala Riegela, da ga on ubije uz ucjenu da će poći za njega? Zar je moguće da sa mnom upravlja ljubav i ljubomora da to ni sam ne znam?

Ja sam im rekao da Osado putuje. Sam sam uspirio u njima odluku da razorimo otok. Volim, dakle, umrijeti i nju ubiti nego da bude Riegelovom ženom?!

Ne ubijam Osada samo rad njega? Bože, zašto ne znam što radim? Je li čista moja odluka ili nije?

Blijeda lica vrati se Bojan u špilju. Profesor Husarek stoji kraj svog stroja, a Vojko straži. Stroj štropoće, a modri plamen titra po mrtvoj tami.

– Jesi li? – šapnu Vojko.

– Jesam.

– Nitko nije ništa zamijetio?

– Nitko.

– Zašto ti je lice tako blijedo?

Bojan slegne ramenima i ne odgovori, samo njegove misli križaju kao munja njegovim mozgom, kao da ga nešto nuka da se povjeri svojim drugovima, da se optuži...

U to Husarek pogleda na sat.

– Sedam sati. Točno u osam valja da palimo!

Bojanove grudi zadrhtaše.

»Još samo jedan sat živjet će Zorana. Smijem li ja to učiniti?« pitao se ponovno i uhvatio za glavu. Ali u istom času zapita Vojko:

– Tko će zapaliti?

– Jedan od ove dvojice koji su postavili moje razorne mine – reče Husarek.

– Bojan ili Žerjav?

– Odlučite – reče Žerjav – ja sam spreman.

– Neka odluči kocka – reče profesor.

Svaka ova riječ padala je na Bojanovu dušu i sve više ga optuživala pred samim sobom.

I ovu sam odluku stvorio upravo danas, kad sam čuo od nje da će poći za Riegela ako ga on ubije! Ne. Mene nije vodila čista misao. Vodio me je ljubomor... Valido je rekao: tek u drugom redu dolazi Zorana. A sve treba da je prije nje. Da im sad to kažem, pa da misle da sam kukavica, da sam se prestrašio smrti?

I bude mu strašno u duši. Zahvatila ga muka i bol i nije znao što da počne. U špilji grobna tišina...

Modri plamečak drhće. Husarek uzme u ruku dvije kocke i reče:

– Bijela kocka je Žerjav, a crna Bojan.

Modri plamečak drhće...

Sve oči su uprte u kocke. Bojan stoji mirno, samo lice bivalo mu je sve bljeđe. Misli su ga zabolile, kao da mu je netko u mozak zarinuo čavalj. Pogled mu leži na limenom stroju s kojeg se diže plamečak.

Husarek pretrese kocke. Zveket njihov zazveči po tamnoj špilji, kao vjesnik strahovite smrti.

Kocke padoše na ploču stroja.

Zazveče po kovini.

– Kocka je pala.

– Crna je – šapne Vojko.

– Bojan – šapnuše oni drugi.

Samo Bojan šuti. Garavo lijepo muževno lice kao da se pretvorilo u mramor. Iz bljedila gledaju dva oka, crna kao kocka koja je pala na ploču. Oni ga pogledaše nekim čudnim pogledom, kao da bi htjeli reći: Zar si se prestrašio? To ga opet osvijesti i on reče sasvim mirno:

– Spreman sam.

– Radimo dok ne kucne čas – primijeti Husarek.

– Ako bi se štogod iznenada desilo da bi Bojan bio zapriječen – reče Žerjav – upalit ću mine ja.

– Dobro – odvrati profesor.

I oni nastaviše posao kao da nemaju drugih misli. Samo Bojana stadoše opet da muče pitanja i ruka ga gotovo ne sluša. Ne može da radi.

Uto dođe jedan vojnik, koji saopći da je Wiking naložio neka Husarek i Žerjav pođu na večeru, a onda opet nastave rad.

– Ja ću ostati – reče Bojan.

Vojnik otprati Žerjava i Husareka, a Vojko, koji je također imao otići, ostane načas da govori s Bojanom.

– Brate, vidim nešto te muči, blijed si.

– Misliš li, možda, da sam kukavica?

– Nikad to ne bih pomislio, ali nešto jest što te muči.

Bojan spusti glavu i spusti se na klupu.

– Reci mi sve. Brat sam ti – razotkri mi srce. Snosit ću s tobom, podijelit ću s tobom i bol i sve.

Njegov topli iskreni glas dotakne se Bojanova srca.

– Ti Zoranu ljubiš? – upita ga Vojko.

– Da.

– Shvaćam te, prijatelju dragi. I ja imam ljubu, daleko u mojoj domovini. Nevenka joj je ime i nikad je više neću vidjeti. Isplakat će crne oči za mnom, a ne mogu joj ostaviti ni posljednji pozdrav svoj. I meni je kao i tebi – samo znam – Nevenka će živjeti – a ti vlastitom rukom treba da ubiješ nju koju ljubiš. Duša ti je na žeravici živoj.

Tišina je zadrhtala i modri plamen sukne uvis i zatinja kao da ga podstrekuju dusi.

– Bojane.

– Što je?

– Brate, pokaži mi gdje su mine.

Bojan podigne oči k Vojku:

– Zašto?

– Nemoj da me krivo shvatiš, učinit ću mjesto tebe, a ti pođi k njoj, bit će ti laglje umrijeti zajedno.

– Ne, ne.

– Oni neće ništa znati. Junak si ti veći od nas sviju, tek u zadnjem času smrti hoću da ti učinim bratsku ljubav.

Bojan skoči uvis, kao da se je napokon odlučio da mu kaže sve.

– Ne, nije samo to – reče on teškim glasom – još me nešto muči.

– A ti govori.

Ali u istom času Bojan se okrene k vratima, stavi prst na usta i šapnu:

– Tiho, netko dolazi!

Bojan skoči k stroju i stade ga okretati. Vojko je stao u sredini špilje. Najednom naglo doleti u špilju Wiking:

– Gospodine Kneževiću!

– Što se je desilo? – upita Bojan i pogleda Wikinga, koji je bio očito uzrujan što se kod njega rijetko kada desilo.

– Riegel nam javlja da je na podmornici kojom treba putovati Osado nastala neka pogreška i nitko je ne može da nađe.

– Kakva pogreška?

– Brod ne može da tone pod vodu. Vi ste već gradili podmornice. Dođite, ali odmah.

Bojan i Vojko izmijeniše kriomice poglede.

– Molim vas brzo. Nemamo kad da čekamo. Podmornica mora u određeno vrijeme krenuti.

I opet Bojanov pogled padne na Vojka i onda on reče Wikingu, a zapravo su ove riječi bile upravljene Vojku:

– Idem. Za pol sata vratit ću se! Očito neće biti tako velika pogreška, a ovdje me čeka posao koji je vrlo važan.

Istodobno Bojan naloži Vojku:

– Recite profesoru Husareku i Žerjavu da nastave posao dok se ne vratim.

Wiking i Bojan izađoše iz špilje.

Za malo časa sjedoše obojica u čamac. Oko njih magla gusta i hladna. More se ljuljuška, a vjetar piri. Svuda mrak, a iz njega viri jedna svjetiljka. Bojan je zurio u nju i teško čekao da joj se približi.

Znao je da je to svjetlo podmornice.

Kad su se iskrcali na palubi, dočeka ih Riegel.

– Gospodine inženjeru – reče on – ne možemo da tonemo. Mornar koji je bio zaposlen kod ventila leži u vrućici, a mi ne znamo što je.

On se spusti u nutrašnjost podmornice.

Prolazeći uzanim hodnikom lađe spotakne se Bojan o jedan sanduk. On stane, pogleda ga i opazi da je to onaj isti sanduk što ga je pregledao u Ferice. Ovo ga otkriće nemilo kosne.

»Dakle sanduk su već natovarili«, pomisli u sebi. Čitava zaira ubojitih sredstava bit će ipak spašena! Dok je silazio stepenicama snalazila ga neka misao. Kad su stigli dolje, stade Bojan vrlo pomno ogledavati ventile, dok su Wiking i Riegel stajali podalje.

– Molim vas, gospodine Riegel, pogledajte gore u zapovjednički tornjić da pokušamo tonuti. Ovako ćemo prije naći što je krivo.

Riegel odmah pođe dok je Wiking ostao s Bojanom.

– Vi niste nikada studirali podmornice? – zapita Bojan Wikinga, neprestano otvarajući i zatvarajući ventile.

– U zraku – odgovori Wiking – tamo sam majstor.

– To sam osjetio u Nici – odvrati Bojan uzevši u ruku telefon zapovjednika.

– Ali u podmornici sam laik – dovrši Wiking.

To sam odmah primijetio, pomisli Bojan. Pa sad bilo što mu drago – otvorio sam...

Bojan se sagne bliže k telefonu.

– Sisaljke naprijed – čuo se je glas zapovjednika Riegela.

Bojan počne da nešto radi, uhvati sisaljke, istisne zrak i napuni, a u zrakoprazni prostor uđe voda. Prođe neko deset časaka.

– Tonemo – reče Wiking. – Vi ste majstor.

– Ovaj ventil bio je zatvoren!

Lađa je sve niže i niže tonula i nagibala. Kad najednom povikne glas na telefonu:

– Za ime Božje, lađa je puna vode!

Bojan pohiti na centralu. Strojevi su bili već napola u vodi. Wiking, koji je Bojana pratio, iznenađeno zapita:

– Što se to dogodilo?

– Ventil je pukao na dnu i voda je provalila u lađu.

– Što sad?

– Ništa. Ako nećemo da se zajedno potopimo, valja nam izaći u čamce.

Wiking se brzo uspne stepenicama, otvoriše tornjić te izađoše na palubu, koja je bila već sasvim utonula u vodu, a lađa se nagnula još više.

– Svi na palubu – zapovjedi Riegel, ali su već mornari i prije ostavili svoja mjesta i pohitili gore. Nitko nije pravo znao što se je desilo niti je mislio na što drugo nego da spasi sam sebe.

Mornari su bacili u more čamce.

– Tu nema spasa, gospodine Riegel – reče Bojan.

Podmornica se je nagnula i tonula. Oni osjetiše da će potonuti s njome i svi poskakaše u čamce.

Silna je uzrujanost obuzela Riegela i on je žestoko razgovarao s Bojanom o događaju, dok je Wiking šuteći gledao kako pred njim tone lađa a da ne zna ni kako ni zašto.

Bojan je posve mirno Riegelu razlagao uzroke s kojih nisu sisaljke radile i kako su očito mornari koji su tražili pogrešku morali otvoriti krive ventile, pa je voda ušla tako naglo u lađu da se ne bi više mogla ispumpati.

Uto usklikne Wiking:

– A sanduk?

Riegel problijedi.

– Osadov sanduk je propao! – poraženo će Riegel. – Što će na to reći?

– Zar je tako važan sanduk? – zapita Bojan.

– U njemu je bio pohranjen naš rad čitave godine dana!

– To je velika neprilika – primijeti Bojan. – Zašto ste ga natovarili prije nego što je gospodin Osado imao otputovati.

– Kad je Osado čuo da je na podmornici nastala pogreška, naložio je da se sanduk natovari, a on sam da se ukrca odmah na svoju jahtu, koja je upravo stala spremna pod američkom zastavom.

Bojan protrne.

– Kako? Gospodin Osado je već otputovao?

– Da. Nije htio da čeka popravak lađe. Što će sad biti iz toga, što li će reći?

– Valja mu brzojaviti radiopostajom na jahtu da ne čeka uzalud na podmornicu i sanduk.

Bojan je drhtao, a pritom izvadio cigaretu, upalio i pogledao na sat. Kazalo je pokazivalo samo deset časaka prije osam sati. Onda uhvati i on veslo, da pomogne veslaču.

– Vi se žurite? – primijeti Wiking.

– Hladno mi je pa ću se malo ugrijati. Nisam uzeo gornjeg kaputa.

Bojan je doista osjetio zimu i drhtavo zurio u maglu što je obavila otok. U glavi mu križale usijane misli koje su mu gotovo omamljivale svijest.

»Osado je otputovao!« Ove riječi zazvonile su kroz čitavo njegovo biće. Osado je

otputovao – ako on ne stigne prije osam sati na otok, sve je izgubljeno.

Žerjav je obrekao ako se što nenadana desi i ja ne bih bio na mjestu, upalit će mine on.

Čitavo mu tijelo prođe groznica.

Osado je otputovao – on dakle nije u špilji, a oni će je dignuti u zrak, s njom i nju – Zoranu, a Osado će ostati živ i – ja!?

Ne, ne, to ne mogu podnijeti. Bacit ću se u valove.

Sa strepnjom gledaše on u maglu crne pećine. Sad, za koji čas one će se raspući, razdvojiti, rasprsnuti i on će vidjeti nju kako ju ognjena munja baca u zrak, da utone zauvijek u more. Dok su ovi oko njega sjedili i razgovarali o svojem sanduku i o potonuloj podmornici, Bojan se osjećao kao na živoj žeravici. Sav se je ukočio, a njegova zjenica zapiljila se tamo u pećine obavite maglom koje su se imale svaki čas da raspuknu.

Bilo mu je da krikne, da se strovali iz čamca, da ne dočeka taj strašni čas... I već je čuo strahoviti prasak i vidio kako se magla pretvorila u žarki oblak, kako se upaljene pećine raspadaju, lete pod oblake, padaju u valove, vidio je prestravljenu Zoranu koja se pretvori u jednom času u crni ugljen i pepeo. I smuči mu se i mozak mu zavrije, u ušima mu zazuji, pred očima sijevne i on osjeti hladni znoj na čelu...

U špilji je tiho. Husarek i Žerjav sustaše u poslu. Vojko gleda na sat.

– Pet časaka do osam sati.

– Bojana nema.

– Zadržao se na podmornici.

– Ako nije pobjegao pod izlikom – pripomene Husarek.

– Nikad, svoju glavu zalažem za to – reče Vojko. – Bio sam prisutan kad su mu naložili da pođe popravljati lađu.

Husarek reče:

– Onda ćeš poći ti, Žerjav. Vrijeme je.

Vojko ga zaustavi.

– Čekaj još tih nekoliko časaka. Bojan će se vratiti. On mi je rekao i ja mu vjerujem.

I oni pričekaše. Modri plamen biva sve manji i manji, izgara kao život.

Oni čekaju... Husarek drži u ruci sat i prati kazala. Ovo se pomiče i nosi časove u nepovrat, hitro, hitrije nego drugda.

Profesor Husarek zaklopi sat:

– Osam sati.

Žerjav se prene:

– Idem.

– Idi. Bit će da nije mogao doći – šapnu Vojko.

I Žerjav izađe.

Vojko i Husarek ostadoše nepomični i nijemi, pristupe bliže k stijeni, šute i čekaju. Smrt kuca o kamene stijene, smrt drhće u modrom plamenu, smrt zuri iz tamne udubine, smrt leprši nad njima i oko njih, a oni je čekaju mirno, uprijev se o kamene stijene.

Smrt čekaju, a s njom i propast tirana i razbojnika što smrt sije čitavim svijetom...

Smrt čekaju, a Vojko misli na svoju Nevenku što tamo daleko negdje u pustoj

zakrvavljenoj domovini čeka na njega.

On misli na nju, pa se najednom sjeti Bojana, brata svoga, prijatelja, i njegove ljubavi.

»Što li će on tamo na podmornici, kad mu pred očima mine razore život njezin, kojeg je toliko ljubio.« Bijedni moj brate!

I on nehotice pogleda Husareka i pričini mu se da je miran i hladan kao pećina o koju se je naslonio!

– Osam sati i tri časka – šapne Husarek. – Sad za koju sekundu i prestat ćemo misliti – eksplozija prerezat će nit našeg života.

Vojko se prekrsti.

– Bože moj, uzmi dušu moju, pomozi mojoj domovini i utješi Nevenku. Veliki Bože, otari joj suze i udahni joj u srce vjeru da sam umro kao junak. Bože, spasi dušu moju!

Nešto upade u špilji.

– Eksplozija? Idemo li u zrak?

– Braćo, drugovi – očajni glas prodrma tišinu.

U svjetlu modrog plamena javi se mrtvačkim bljedilom osuto lice.

– Bojane! – povikne Vojko.

– Gdje si, za ime Božje?!

– Stani – već Žerjav pali mine.

– Jao! Sve je uzaludno.

– Uzaludno? Zašto uzaludno?

– Osado nije na otoku!

– Što to zboriš, Bojane?

– Istinu zborim. Osado je otputovao jahtom.

– Kriste – klikne Vojko. – Mučenici smo uzalud – i privine k sebi Bojana.

– Pusti me, možda ću još spriječiti – i on se odrine od Vojka i poleti k ulazu pećine, ali kao da ga je zaustavio grom.

– Prekasno!

Mukli prasak zatutnji kroz tamnu špilju i modri plamečak zadrhće kao da je u nj dunula smrt.

Vojko skoči k Bojanu i privine ga k sebi.

– Umrimo zajedno, brate. Grud uz grud, brat uz brata!

– Ona će umrijeti – šapne Bojan, prepustiv se posvema zagrljaju svoga druga. – Uzalud sam je žrtvovao... Njegove riječi drhtale su kao da se guši.

Mrtva tišina. Oni se drže zagrljeni, srca im ne kucaju, oči zure u tamu kroz koju ima doći smrt.

Oni je čekaju napeti kao luk...

Prođe jedan čas, a smrt još uvijek ne dolazi. Zar se je načas zaustavila? Prasak se ne obnavlja.

Oni šute, slušaju – bića su im napeta kao lukovi u posljednjem času. Sve kao da ne čuju. Sluh ih je ostavio. Svaki trenutak ima da se razori pećina, u kojoj će nestati kao prašak.

Bojan se nasloni o grudi svoga prijatelja i kao da ne osjeća da je živ. Mislima oprašta

se sa Zoranom i u dnu duše oplakuje njezin mladi život.

– Zašto smrt tako polako dolazi? – reče Husarek. Njegove riječi još su više napele i razvukle strahoviti trenutak.

– Kao da se igra s nama, da produlji moje patnje – šapne Bojan Vojku.

– Misli na nju! – bolno će Vojko i još čvršće privine k sebi patnjom izmučenog prijatelja. – I ja mislim na nju, koja je tako daleko i ne sluti da sam u predvorju onkraj svijeta.

Husarek stoji, modri plamečak drhće, profesorove oči istražuju kazalo sata, bešćutno, kao da gleda da li je vrijeme večeri, a Bojan i Vojko se ne miču. Kao da ih je već smrt dotakla svojim krilima.

U špilji šutnja što očekuje smrt.

– Što je to? Netko dolazi.

Husarek ostane kod stroja. Oni upru pogled k ulazu u špilju.

– Gospodine Kneževiću – povikne netko vani.

Čiji je to uzbuđeni glas?

– Na mjesta svoja – šapne Husarek i u istom času polije vruću ploču tekućinom, a bijela se maglica digne u zrak.

– Gospodine Kneževiću!

Bojan sad razabra da pred njim stoji Wiking.

Iz očiju mu siplje bijes: onda pogleda Husareka posve s bliza i povikne mu osornim glasom:

– Gdje je Žerjav?

– Ne znam – odvrati Husarek. – Pozlilo mu je i morao sam ga pustiti da pođe otpočinuti.

Wiking se okrene k Vojku:

– Zašto ga nisi pratio?

– Jer sam dobio od vas zapovijed da se odavle ne maknem.

Wiking pogleda oštro u oči Husareku pa onda pođe k vratima i zapovjedi:

– Uđite!

Bojanovi prijatelji osjetiše da se je nešto teška zbilo. I oni gledaju na ulaz mirno, ali duše im drhću od teškog očekivanja tko će to unići.

Za dva-tri hipa stupi u špilju Žerjav. Na rukama mu teški okovi, iz ramena po odijelu curi krv. Iza njega stoje dva stražara. Wiking promjeri Husareka kao da lovi njegove misli, ali njegovo lice je ukočeno, pusto kao prazna hartija na kojoj nema što da pročita. Ni jedan treptaj oka ne veli ništa što bi Wikingu dalo povoda da opravda svoju sumnju. Vojka pako nije ni gledao, on je njegov stražar pa mu nije ni na kraj pameti bila sumnja, a još manje glede Bojana.

– Kako ste se udaljili od njih, zašto? – zapita Wiking Žerjava.

Bojan se zabrine. Ako se nisu dogovorili, pomisli on, onda su propali. Žerjav će odgovoriti drugo nego što je rekao Husarek.

Ali mladi Slovenac šuti.

– Govorite, kako ste se udaljili? Što ste rekli i kako ste objasnili svoj odlazak iz

radione?

On šuti.

– Profesor Husarek vam je ortak – zagrmi Wiking.

– Nije – odlučno će Žerjav, gledajući preda se.

– Ako ne priznate, bacit ću vas na muke.

– Prosto vam bilo. Ortaka nemam niti bih našao na otoku čovjeka koji bi htio da mi pomogne – sama sebe ubiti!

Wiking je uzalud nastojao da prijetnjama istisne iz mladoga Slovenca kakovo priznanje. Na koncu je zapovjedio straži da ga odvede, šapne u lance i da mu ne dadu ni kapi vode ni jela.

Na sve to nije mladić ni okom trenuo, već uzdignuv glavu i ne pogledav nikoga od svojih drugova izađe, a za njim straža.

– Što se je to desilo? – zapita Bojan tobož vrlo začuđeno obrativ se k Wikingu. Ovaj mu ne odgovori, već mu mahne rukom da pođe s njim u narednu radionu. Tu mu reče:

– Zatekli smo ga gdje je htio da potpali fitilj podmetnutoj mini. Kako je mina neobične vrsti, očito je netko morao na otoku da mu je pripravi da nas sve zajedno digne u zrak.

Bojan se tobož prenerazi.

– Pa to bi bilo užasno! Ali ako nas je doista htio baciti u zrak, onda je minu priredio sam – on je majstor – ali kako ste ga zatekli?

– Jedan ga je vojnik zatekao upravo na djelu i htio ga spriječiti, ali se je on s njime uhvatio u borbu, na što je vojniku uspjelo da ispali u njega hitac i tako ga je zgodio u ruku i spriječio nesreću. Da nije bilo toga, već ne bi bilo ni nas ni špilje.

– Kakva glupa misao, dići će nas sve zajedno u zrak – čudio se Bojan. – Ako se ljuti na vas, što smo mu mi skrivili? Pa i on bi s nama nastradao! Kao da nije normalan?

– Vidjeli ste, ne daje odgovora, jedino tvrdi da nema ortaka. Meni se ipak čini da je Husarek s njime u vezi.

– Zato jer radi s njime u njegovom laboratoriju?

– Ne vjerujem! Taj stari profesor odviše ljubi svoj život, a onda je samo učenjak pa ne vjerujem da bi se bavio ovakovim ludim mislima.

– Ne znate li kakve je narodnosti Žerjav? Čini se da je Jugoslaven.

– Ne znam.

– Ako jest, onda ne sumnjam ni časka da je fanatična luda. Samo među vama se može naći ljudi koji ovako ludo srtaju u smrt za svoje fantastične ideje.

– Ali on to nije. Ja sam promatrao mladića kad je stajao pred vama i čini mi se da je čovjek prenapetih živaca. Zamislite, godinu dana čami on u ovoj špilji bez sunca i svjetla, ne zna ništa o svijetu i ne zna hoće li kad o njemu što saznati. Zato je potrebno željeznih živaca. A on je slabičak i mogao bih se okladiti da mu se je u ovakovoj živčanoj prenapetosti i duševnoj depresiji nametnula misao da nas sve zajedno digne u zrak. Pitajte samo liječnika pa ćete se uvjeriti da sam pravo rekao.

Wiking je zurio preda se mrko i bijesno, ali riječi Bojanove koje su zvučile vrlo uvjerljivo kao da su ipak uzdrmale sumnju. Opaziv to, Bojan nastavi:

– To je moje potpuno uvjerenje, makar budite uvjereni da i meni ne bi bilo drago

raditi s čovjekom koji bi svaki čas mogao ugroziti moj život. Ipak vas opominjem da bi bila velika šteta mladića smaknuti jer njegovo znanje i njegov talent na polju kemije vrijedi više negoli čitav Husarek. Svakako bih vam preporučio prije negoli što učinite da ga dadete pretražiti po liječniku i da dobro razmislite bi li bilo uputno lišiti nas talenta koji bi mogao još danas–sutra naša pronašašća podići kakvom novom velikom idejom.

Wiking je šutio, a onda najednom upita:

– Hoćete li nastaviti posao?

– Ako želite, obustavit ću za danas.

Wiking je bio toga mnijenja da se posao prekine i odmah odredi da se profesora Husareka odvede pod sigurnom stražom pa se onda udalji.

Bojan je pošao opet u radionu i spremao svoje sprave za pokuse, dok je Vojko stajao u sredini pod puškom na straži.

Dugo su šutili, samo nijemi njihovi pogledi dojavljivali su njihove misli. Još su sva trojica bila omamljena nenadanim događajem. Smrt koja je imala raznijeti špilju tako je nenadano otprnula od njih.

– Bog je zadržao legiju smrti na životu – šapne Vojko – da joj Osado drugi put ne izbjegne.

– Ali je on ponio sobom čitav sanduk smrti!

– Taj sanduk leži na dnu mora.

Oni se začudiše, a Bojan im razloži kako je popravio podmornicu da je zauvijek potonula. I to ih razveseli i lica im se sjala od radosti.

– Spasit ću ga – reče Bojan. – Rekoh ti, brate, ovdje nam treba više lukavosti negoli junaštva. Ali na vas, profesore, pala je sumnja gospodina Wikinga, ipak se nadam da će i tu pomoći moja lukavost. Prodrijet ću u povjerenje toga Švabe onako kako bude za nas dobro. Glavno je da mi ostajemo opet zajedno da uzmognemo raditi kad dođe čas.

– Čini što znaš – reče Vojko. – Ti si pametan i junak si. Dok tebi vjeruju, dotle nose glavu u torbi.

– A sad pođite da se odmorite, mnogo je bilo što smo danas preživjeli!

– A bogzna što nas još čeka – dovrši Vojko. I onda otprati Husareka u odaje zarobljenika.

Za pola sata bio je Bojan s Wikingom i Riegelom kod večere. Govorili su o naumljenom atentatu mladoga Žerjava.

– Treba ga smaknuti – govorio je Riegel – to je nakraći put da skinemo sa sebe opasnost.

– Varate se – primijeti Bojan. – Već sam naglasio i gospodinu Wikingu da nije osobito ugodno raditi pod jednim krovom s čovjekom uz kojega se ne osjećaš sigurnim na život, ali šteta bi bilo za njega jer nam treba. Valja ga staviti pod najstrožu pasku i pokušati – možda bi se opametio.

– Ljudi koji za svoje ideje preziru i smrt nikad se ne vraćaju k pameti – reče Riegel.

– U tom vas pobija jedan veliki dokaz, a to sam ja! I ja sam htio da umrem iz prkosa za svoju ideju pa kad su me probudili u život, nisam li se predomislio? Napokon sam ipak shvatio da čovjek svoj život treba za pametnije stvari negoli umrijeti uludo!

Ove je riječi govorio Bojan naoko posve ravnodušno, a u sebi je mislio: Ne lažem evo

ni jedne riječi, a vi luđaci ne možete da progledate moju dušu!

– U tom imade gospodin inženjer posve pravo – reče Wiking – ali samo što Žerjav nema tako dragocjenog taoca kao vi.

– To je istina – osmjehne se Bojan i pritom susretne Riegelov pogled. Oboje su u tom času mislili na Zoranu, ali Bojan nastavi:

– Nešto mi je palo na um! Povedite me k Žerjavu, pokušat ću govoriti s njim pa da vidimo je li moguće da ga spasimo našem poslu ili nije.

Wiking odmah pristane te povede sobom Bojana i dva stražara, koji su nosili pred njima svjetla u dubinu špilje. Wiking je svaki čas opominjao Bojana da pazi kako stupa, i ne sluteći kako dobro on ovaj put pozna.

I napokon siđoše dolje do špilje u kojoj je legija smrti snivala svoj samrtni san.

Uđoše u špilju. Na kamenoj stijeni visili su kosturi, a kraj njih i Poljak kojeg je umorio Husarek. Već je i on bio nalik kosturu i nitko ga ne bi mogao prepoznati. Kraj njega svezan uz hridinu stajaše Žerjav. Bojan stane malo ispred Wikinga, pa onda oslovi Žerjava:

– Što ste htjeli da učinite, mladi čovječe? Da razrušite otok Terror, da uništite sve nas zajedno s Osadom? Pa njega ne bi mogla uništiti vaša ruka. Njega štiti tajnovita sila. On plovi daleko po oceanu.

Pritom pogleda oštro Žerjava, a u njegovom snažnom pogledu mogao je on razabrati što znače ove riječi. Na to Bojan nastavi:

– Osado je naša sudbina, a protiv nje nema pomoći. Zar nije šteta za vaš život? Trebamo vas za velike stvari...

Žerjav je zurio u Bojana čije su riječi zvučile ravnodušno, ali oči njegove tumačile su mu svaku riječ.

– Ili vas je na taj čin nagnalo ogorčenje i bijes što ne možete da ugledate sunca i mjeseca? Svi ćemo mi jednom, kad bude vrijeme, opet izaći odavle. Doći će sunce i svjetlo... ali prije treba da ispunimo svoju zadaću! Svačiji je život dragocjen ako ima pred sobom kakav cilj. A vi valjda niste čovjek koji ne zna za što živi... Zadajte mi poštenu riječ da nećete više nikada pokušati ovakav atentat.

Wiking je slušao ove riječi što ih je Bojan govorio na francuskom jeziku, a slušao ih je i Žerjav i zureći u Bojanove oči on je dobro razabrao o čem se radi i pokoravao se njegovim pogledima i muklo odvratio:

– Da! Bio sam očajan. Noć i dan progoni me očaj što moram živjeti u vječitoj tmini pa sam odlučio da učinim kraj svima nama. Priznajem da nisam bio pri svijesti. Nisam spavao noći i noći i spopala me želja da uništim sve što je oko mene!

– I tako biste uništili i svoje drugove?

– Zadajem vam riječ da neću nikad više da to pokušam – odvrati on.

– Evo vidite – obrati se Bojan Wikingu engleskim jezikom.

– Da, ali u njegovu se riječ ne pouzdajem.

– Posve pravo – odvrati tiho Bojan – pridijelite mu posebnu stražu, pazite nj najstrožije, ali ga sačuvajte našoj znanosti.

– Zatvorit ću ga u samotnu špilju – reče Wiking – a na svakom ga koraku mora pratiti straža.

– Neka radi samo pod mojom paskom – mene ne može zavarati kao što je zavarao Husareka. Pazit ću mu na prste jer ja nemam ni malo volje da se vjenčam sa svojim taocem pod oblacima!

I oni se dogovoriše o svim potankostima, na što je Wiking odredio da se Žerjava odvede u samotnu špilju u kojoj je imao da bude najstrožije pažen.

Žerjav je potpunoma shvatio situaciju i posve se mirno vladao.

Kad je mladi inženjer stigao u svoju radionu, osjetio je umor u čitavom tijelu, razvalio se na postelju odjeven i zurio je u tamni svod pećine. I činilo mu se da vidi modri plamen.

»Sniva li o čudotvornoj moći koja ju je otela smrti, što ju je već zgrabila oštricom svoje kose? A svemu tomu bio sam kriv ja – moja ljubav. U času kad mi je rekla da će poći za Riegela ubije li Osada, mene je zahvatila vrućica i ja sam odlučio baciti u zrak čitavu špilju, da ubijem Osada ja, a ne Riegel, da umremo s njome svi mi samo da ne postane njegovom ženom! Zatekao sam se u nedjelu.

Moja odluka nije bila čista od ličnih osjećaja! Kako je Bog ipak dobar da je to spriječio!

Nisam više onaj koji sam bio. Ne upravlja me samo razbor, već i srce počinje da gospodari! Nisam to ni sam pravo znao!

Treba da ju spasim odavle, da ju odvedem u slobodu, a onda će moje odluke i čini biti potpunoma pročišćeni i samostalni. Kad ona odavle ode, živjet ću samo zato da uništim Osada.

Legija smrti osudila ga je na smrt – on mora da plati svoje zločine. Osudu ću izvršiti ja. Kocka je pala na me, ja ću ispuniti zavjet svoj – ili svojim životom ili smrću.«

* * *

Prošla su dva tjedna od one strašne noći. Žerjav je danju bio pušten iz samotnog zatvora da radi pod paskom Bojanovom. Wiking je spominjao da je Bojan imao pravo da bi bilo šteta Žerjava smaknuti. Pazili su na mladića na svakom koraku. On kao da se je sasvim promijenio i svojom sudbinom izmirio. Sam liječnik potvrdio je posvema Bojanovo mnijenje i tvrdio da je mladić htio da počini atentat u časovitom nastupu ludila. I tako se je polako sve to zaboravljalo.

Predbježno bila je Legija smrti vrlo oprezna. Nigdje se nije sa– stajala, ni kad su zajedno radili nisu razgovarali, samo da ih stroga paska ne bi zatekla. Nisu htjeli dati i najmanji povod sumnji da su sporazumni i da je među njima kakav vez. Čekali su dok se na sve zaboravi i strogost straženja popusti.

III DIO

NOVA LOMAČA

sado šeće po svojoj špilji. Crni zastori s bijelim resama padaju do zemlje po kojoj su rasprostrti debeli sagovi. Visoka mu pojava odjevena je u crnu odoru s bijelim gajtanima. Lice prekrito crnom krinkom, a iz nje se sjaju zelene oči.

Posred špilje obložene crninom izgleda kao đavo što je vražje lice prekrio krinkom i đavolsko tijelo odjeo u ljudsko ruho ne bi li ljudi mislili da je čovjek!

U dubini špilje pojavi se crvena livreja Karla Servusa. Njegovo se lice smiješi, a brčići kostruše. On se duboko pokloni svome gospodaru. Osado nastavi šetnju i upita:

– Salvador se još nije pokorio?

– Ne, gospodaru, prikazuje se ludim!

– Onda ga nastavi mučiti.

– Učinit ću.

– A sad mi zovni inženjera Kneževića.

Servus ode, a Osado nastavi šetnju.

Doskora se opet razdvoje zastori, a Bojan i Wiking uđoše.

Servus ostade kod vratiju u pokornoj pozi.

Osado stane i svoje zelene oči što se sjaju kao dvije žarulje uperi u Bojana:

– Gospodine inženjeru, želim opet vidjeti nekoliko lomača u Francuskoj.

– Spreman sam poći, gospodaru. Imam nekoliko novih bombi.

– Što je s vašim nevidljivim aeroplanom o kojem mi je pričao gospodin Wiking?

– Sagradit ću ga ako mi date sve što trebam, a osobito vremena.

– Gospodin Wiking neka vam dade na raspolaganje što god želite. A munjevni požar Pariza?

– Svaki dan napredujem. Odveć je velika ideja a da bi je bilo tako lahko provesti.

– Glavno je da napredujete. Rat će dugo potrajati, a ja hoću da svrši u ognjenom moru što ću ga potpaliti ja! Dakle? Ponajprije nekoliko lomača na francusko-engleskoj fronti.

– Zapalit ću ih.

Osado sjedne, a Bojan izađe te se uputi u svoju radionu. Tu nađe Vojka.

– Brate! – usklikne Bojan – kako se dugo nismo vidjeli ovako nasamu.

– Od one strašne noći.

– Opasno je što dolaziš, ali znaj, opet ću na palež – znaš, prividni!

– Razumijem.

– I onda ću pitati svoga vođu Valida što nam je raditi.

– Došao sam da ti nešto kažem. Onaj plavi Švabo, gospodin Riegel, nešto vreba na tebe.

– Na mene?

– Jest. Uhvatio sam njegov pogled kad si jučer izlazio iz radione. Kad si polazio kraj Zoraninih vratiju i onamo pogledao, on te je svojim pogledom umorio. Jučer pako uvečer kad si prolazio hodnikom, a ja bijah na straži, vidio sam gdje se je sakrio u tamu i vreba na tebe. Tada izađem na svjetlo i pođem kraj njega te ga pozdravim samo da vidi da je netko tu. Sve mi se čini, kao da nešto protiv tebe snuje.

– Znade kakvu je ucjenu ponudio Osado ako mu se pokorim!

– Zoranu? – jel te?

– Da – nju.

– Velim ti, čuvaj ga se.

– Pazit ću.

Drugi dan priopći Wiking Bojanu da će s njim na izlet u Francusku poći Riegel. Ovo mu je saopćenje bilo neugodno. Ponajprije rad toga što bi mu svaki pratioc smetao jer ne bi mogao izvesti varku, a napokon je bio uvjeren da ne može opetovati još jednom onu istu varku koju je proveo s Thomasom jer bi napokon na otoku posumnjali. A onda ga je jučer Vojko upozorio na Riegela pa mu se je sve nekako činilo da je Riegel sam nastojao da ga odvede za pratnju. Nije li možda zasnovao da ga u aeroplanu ubije i baci na zemlju?

Mladić je razmišljao što da uradi i onda uvečer pozove k sebi Riegela da se dogovore o izletu na francusku frontu. Oba se muškarca sastadoše u Bojanovoj radioni. Bojan ga obujmi istražujućim pogledom. Riegel bijaše miran i hladan kao uvijek. Bojan mu prikaže svoj plan, koja mjesta imade na fronti da po Osadovom nalogu upali, a kad mu je sve to ispričao, pogleda ga u oči dugo i pronicavo.

Riegela je ovaj pogled očito smeo, ali je nastojao da ga izdrži. Bojan pođe k vratima da vidi je li je tko blizu, pa se opet vrati, ponovno uoči Riegela pa mu reče tiho i ozbiljno:

– Gospodine Riegel, ono što ću vam sad reći treba da ostane zauvijek našom tajnom.

Riegel podigne svoje plave oči. U njima je bilo nešto iznenađenja i znatiželje.

– Sutra treba da pođemo zajedno na taj zračni put. Moje bombe su nove, još nisu isprobane, ne znam kako će uspjeti moj pokušaj. Ili ću počiniti strašna čudesa od paleža ili nastradati. Moram vam iskreno reći da sam svjestan velike pogibelji. U slučaju da obojica nastradamo, ostat će na ovom otoku bez ikakvog utočišta Zorana!

Riegel nije ni okom trenuo kad je Bojan izrekao ovo ime, dok nastavi:

– Dužan sam vam to reći, ne rad sebe ili rad vas, već radi nje. Kad biste vi ostali na otoku, a ja se ne bih vratio, što je vjerojatnije nego da ću se vratiti, imala bi ona nekoga koji će se za nju brinuti. Ja znam da ju vi ljubite, a znam da i ona – ljubi vas!

Ove je riječi izrekao Bojan teškom mukom, ali ih je slagao želeći da Riegela svakako odvrati od izleta i pridrži na otoku, da može sam poći k Validu i provesti novu varku.

Međutim je Riegel gledao u Bojana hladnim i nešto sumnjičavim pogledom.

– Vjerujete li vi časnoj riječi?

– Vjerujem.

– Nijesam li vam u početku moje izjave rekao da vam zadajem svoju poštenu muževnu riječ da to što govorimo ostaje tajnom za nas obojicu?

– Da, rekli ste. Ali i vi ljubite Zoranu.

– Bez nade! Njezino srce odabralo je – vas. Zar da joj otmem sreću?

Nekoliko je časaka Riegel šutio, a onda najednom upita:

– Ako se vratite i ako ispunite sve želje Vilima Osada, on će vam je pokloniti, a onda? Hoćete li je onda prepustiti meni?

Bojan posve mirno odvrati:

– Prepuštam je njezinom slobodnom izboru, a pošto ljubi vas, time je sve riješeno!

– Vi je, dakle, uistinu prepuštate njezinom slobodnom izboru? – zapita Riegel, a oči mu bljesnuše.

– Na to vam zadajem po stoti put svoju muževnu časnu riječ!

– Dobro. Prihvaćam! Ali kako da izostanem i ne pođem s vama?

– Mi bismo trebali da pođemo vrlo rano, očito neće biti Wiking ni budan. Treba samo da naglo obolite i ja ću otići sam.

Riegel je razmišljao, a onda ustane:

– Prihvaćam – i pruži Bojanu ruku. Njega je pekao dodir ove ruke, koju bi bio najvolio istrgnuti, ali ju je prihvatio.

Sutradan u zoru uspeo se je Bojan aeroplanom uzev sobom svoje bombe.

U osam sati ujutro našao je Wiking Riegela u postelji, gdje stenje od boli. On se iznenadi i upita:

– Što je to? Vi ste ovdje?

– Uhvatili me grčevi.

– Onda Knežević nije mogao otići?

– Uzletio je sam.

– Zašto me niste probudili da pođem s njim?

– Bio sam gotovo napola mrtav. Ali nemajte straha, vratit će se on slavodobitno, ta znate rad – nje!

Riegelu poslaše liječnika, a zamalo došla je i barunica da ga njeguje.

NOVE OSNOVE

od večer vratio se je Bojan sa svoga uzleta. Nitko nije bio prisutan kad se je spustio na otok, osim obične straže. Odmah je pošao u radionu, gdje je našao Husareka i Žerjava. Opet im bijaše dodijeljen kao stražar Vojko.

I Bojan im je odmah na brzu ruku ispričao što se je desilo. Sastao se je sa Validom, napisali su opet novinama vijest kako je nad francusko-englesku frontu doletio neki zračni palikuća s nečujnim motorom i za jedan sat bacio u plamen velik dio francusko-engleske fronte, što je izazvalo veliku stravu.

Nadalje im je pričao Bojan da u vili barunice Splenyi neprestano straže detektivi i da je prije osam dana došao neki čovjek koji se je prikazao bratom mister Carlethona te je želio s njime govoriti. Vratar, koji je također detektiv, poveo ga je u gornji sprat i uveo u sobu šefa detektiva, koji zastupa sada Osadovog špijuna. Došljak se je očito presenetio i rekao:

– Oprostite, to nije gospodin Carlethon. Moj brat izgleda sasvim drugačije.

Pitali su ga što želi od svoga brata, a on odgovori da ga je htio samo posjetiti i tada ga odvedoše u tamnicu, gdje je interniran Waldmann.

Obojicu suočiše.

Očito su se dobro poznali, ali ni jedan ni drugi nije htio da odgovori bilo na koje pitanje. Tako su i ovog drugog zadržali u zatvoru.

– Uvjeren sam – dovrši Bojan – da je ovaj drugi što je došao da posjeti tobož svog brata špijun, koji dojavljuje na otok vijesti onim drugim kabelom, što sam ga vidio na otoku.

Međutim je Vojko dao znak da netko dolazi i oni prekinuše svoje razglabanje. Ušao je neki vojnik i javio Bojanu da ga zove gospodin Wiking. On odmah pođe s vojnikom i na svoju veliku radost opazi da ga vodi na brzojavnu stanicu.

Kad je ušao u malu prostoriju gdje su stajala oba brzojavna stroja, Wiking je upravo primao vijesti iz Nice. Opaziv Bojana mahne mu prijateljski rukom i nastavi na uskoj vrpci papira čitati brzojavne znakove. Bojan ga je gledao hladnokrvno, ali uho mu je hvatalo svaki udarac tipke i on je slušao kako se iz Nice javlja njegov slavni palež.

Jedva je Wiking dovršio razgovor, kad se oglasi drugi stroj. Sad je Bojan još jače upro svoju znanost da sluhom uhvati udarce tipke. Ovaj drugi kabel javljao je točno njegovu novinsku vijest, ali mu je u isti mah bilo jasno da tobožnji brat mister Carlethona u Nici ne može da bude špijun drugog kabela, jer inače se ne bi mogao javiti. On je slušao pomno i razmišljao:

Ipak je i taj kabel spojen s francuskim tlom. Inače ne bi mogli tako brzo saznati za vijest u francuskim novinama!

Najednom opazi da je Wiking uhvatio tipku i stao brzojavljati.

Bojan oštro napne sluh.

– Zašto su vijesti o kretanju francuskih četa iz Nice uvijek krive i ne slažu se s vašima? – pitao je Wiking udarajući po tipki.

– Poslali smo Waldemara u Nicu da istraži kod Waldmanna što to znači.

– Pa što je pronašao? – pita Wiking.

– Još uvijek se nije vratio. Nema mu traga ni glasa.

Bojan je sad razabrao da se taj brat Carlethona kojega su u Nici uhvatili zove Waldemar. On je dakle bio upisan u engleskoj knjizi gospodina Waldmanna. Sve se čini da je doista taj kabel u Francuskoj i zato Osado dobiva potpuno istinite vijesti o kretanju francuskih četa i onda ih javlja Nijemcima. Zato Nijemci tako napreduju u Francuskoj... Da mu je pronaći taj kabel, mišljaše Bojan. Da mu je samo to pronaći!

Wiking dovrši, pođe k drugom stroju te pozove Nicu i upita:

– Nije li prispio k vama Waldemar?

A onaj iz Nice odgovori:

– Nije. Nisam ništa o njemu čuo.

Tipke umuknuše. Wiking skine svoj klobuk i reče Bojanu:

– Čestitam, vi ste doista đavolski momak, vi ste genij!

Istu večer prirediše Wiking i ostali prijatelji Vilima Osada Bojanu počasnu večeru, kojoj su prisustvovale Zorana i barunica. Ona je pričala Bojanu o nenadanom oboljenju Riegelovom, a Bojan se činio kao da se osobito zanima za nj i sažaljuje ga rad njegove bolesti.

Za vrijeme večere izrekao je Wiking u slavu Bojanovu zdravicu, Zorana ga je pogledala ispod oka, a njegovo lice bijaše mirno i svečano.

Oni slave moju varku, mišljaše Bojan! Kad bi znali što mi je u duši! Kad bi vidjeli u njoj istinu, ispekli bi me živa. U tom času sretne se sa Zoraninim pogledom i činilo mu se da je u tom trenutku u njezinim zjenicama pročitao iste misli. I bude mu prijatno i toplo osjećajući da među ovim neprijateljima koje mrzi i prezire i kojima radi o glavi ona jednako misli i osjeća s njime.

Istu noć umoli Bojan barunicu da mu dade prilike sastati se sa Zoranom. Ona mu je ovaj sastanak lako udesila jer nisu više stražili pred njezinim vratima, pošto su cijelu stražu upotrijebili da paze zarobljene izumitelje.

Bojan je ušao k Zorani odmah iza kako je društvo otišlo na počinak.

– Čekala sam vas – reče ona. – Čitala sam vam u očima da ćete doći.

Ove su ga riječi iznenadile i usrećile. A ona proslijedi:

– Vaša slava njihov je poraz. Da samo slute što sam onda mislila kad vam je govorio Wiking!

– Ja sam osjećao vaše misli.

– I ja vaše.

Jedva je potisnuo svoje ushićenje što ga je izazvala ova izjava, a onda joj stade pripovijedati potankosti o svom putu u Nicu i o novoj osnovi koju je osnovao zajedno s Validom.

– Vi slušate nekako ravnodušno – primijeti on gledajući njezino mirno lice. Ova naša osnova znači za vas nadu da ćete se odavle spasiti. Ili vam je možda teško ostaviti otok,

odnosno kojeg prijatelja?

Ona mu dobaci zagonetni pogled i odgovori:

– Ja sam prema svemu ravnodušna.

– Prema svemu? Zašto? Možda ste se u kome razočarali?

Pritom je Bojan mislio na Riegela.

– Ne.

Njegov pogled odavao je da joj ne vjeruje.

– Budite uvjereni da vam uvijek govorim istinu.

– Onda mi recite zašto ste tako apatični, tihi i mrtvi, gdje je ona nekadanja Zorana?

– Ona je mrtva.

– A tko ju je ubio?

– Tko? Valido!

Što je to rekla? Valido? Zar je dobro čuo ili mu se pričinilo da je tako rekla.

Valido ju je ubio, a ne Riegel? Ovo je bilo previše za njegovu slabu diplomaciju prema ženama i njegove se oči široko rastvore. Sva mu je duša bila zapanjena.

– Valido? – upita još jednom van sebe.

– Da. On. Zar mi i opet ne vjerujete?

– Nevjerojatno mi je, ali kad vi to kažete...

– Da, ja to kažem i to je istina.

Bojan bijaše sasvim smućen.

Nije mogao da shvati zašto je Valido onaj koji je kriv njezinim patnjama, a ipak dok je još bila s njim zajedno, vazda je odlikovala svojim prijateljstvom Riegela. Što to sada govori? I on odluči da je pita i da svojoj neizvjesnosti učini kraj.

– Recite mi, zašto vas je on ubio?

– Na ovo vam pitanje ne mogu odgovoriti.

– Svome prijatelju ne možete biti iskreni?

– Ne smijem! Na sve što ćete me dalje pitati moja će usta ostati zatvorena.

– Dakle, neka tajna?

– Možda!

Ona je gledala u zemlju, a rukama poduprla glavu. Mladić osjeti neki osjećaj teške umornosti i obnemoglosti, kao nakon teškog udarca – ali upita:

– Ako vas spasim i odvedem k Validu, onda će se vaša sreća povratiti?

– Ne.

Ovo ga još više iznenadi i pobrka sve misli.

On je uvidio da stoji pred nekim željeznim zastorom te ne čuje i ne vidi što se iza njega zbiva. Stajao je kao pred nerazrješivom zagonetkom i pitao se:

Što se događa u tom malom biću? Zar je moguće da se u njemu odigrava neka tajna tragedija pod kojom se je njezino tijelo slomilo, uništilo joj životnu energiju i otpor, ugasnulo njezin smiješak i njezinu veselost – tragedija koja je od vesele i vruće Zorane učinila slomljeni apatični stvor blijeda lica i upalih očiju?

Nije mogao dokučiti njezinih misli i osjećaja zagonetnim pogledom, nije mogao svesti

u sklad njezine čine, njezino ponašanje, riječi. Nije mogao prozrijeti kroz velo njezinih tajna, a što je više o njoj saznavao, to mu se činilo da znade manje. Ali je znao da mu je draga i da je ljubi.

– Zorano – šapne on – ne znam i ne smijem saznati što vas boli – pa dobro. Ali jedno vas molim, poslušajte me jer treba da vas s otoka spasim. Samo vi mi morate pomoći.

– Kako?

– Prikazujte se barunici kao da ljubite Riegela.

– A prije ste mi rekli da se pričinim kao da – ljubim vas?

Ona ga gleda izravno u lice, koje bijaše mirno i hladno. On odgovori:

– Da, prije je bilo to potrebno, a sad je opet potrebno da činite obratno. Sve drugo prepustite meni.

– Dobro, slušam vas.

On joj poljubi suhonjavu slabašnu ručicu i ode.

Kad se je Bojan vratio u svoju radionu, baci se na postelju. Ovaj razgovor sa Zoranom izmučio ga je više negoli napor one čitave noći kad su imali da dignu u zrak špilju. Glavom su mu plesale misli kao vrzino kolo. Ništa nije mogao da shvati, ništa nije razumio, svaka njezina riječ bijaše za nj nova tajna, novo otkriće koje mu je još više zamrsilo zagonetku Zoranine sudbine.

SUDBONOSNA NOĆ

arunica uzrujano šeće po crvenim svjetlom osvijetljenoj odaji.

Njezin se gojni visoki stas skladno giblje. Iz blijeda lijepa lica tridesetpetogodišnje žene zure strasne crne oči.

Bojan stoji pred njom u svojoj kožnatoj radničkoj bluzi, lijep, vitak, stasit. Uzbuđena se barunica pred njim sustavi:

– Opazila sam da ga Zorana svojim pogledima očito vabi. Već mjesec dana promatram tu igru kod svakog dinera, a Riegel je odonda još više lud. A ne znam što ga na njoj privlači. Da je barem lijepa, ali ništa: velike oči, to je sva njezina dražest.

– Gospođo barunice, budite iskreni. Vi ljubite Riegela.

– Bulaznite.

– Onda oprostite, krivo sam se izrazio. Riegela očito žar vaših očiju nije mogao da zapali i to vas podjaruje da ga tim više želite svladati. Naši su interesi, dakle, zajednički. I čujte me:

– Želite li Riegela zauvijek otkinuti od Zorane?

– Želim, ali kako?

– Podajte mi ključ njezinih odaja do sutra i zadržite Wikinga da ove noći sve do sutra ne pregleda straže. Vi to možete...

– Što ćete uraditi?

– Više vam ne mogu reći osim da će sutra biti Riegel samo vaš!

Ona je sjela na divan, skrstila ruke i zamislila se. Onda opet ustane, uzme ključ i dade ga inženjeru.

– Evo, bit će sve kako želite.

– Ali Wiking ne smije nadgledavati straže niti izaći iz vaših odaja sve do kasno ujutro.

– U to se možete potpunoma pouzdati.

– Dobro, gospođo barunice! O ovoj noći ovisi uspjeh vaš i moj!

On se nakloni, poljubi je u ruku pa se onda uputi ravno k Wikingu. Našao ga je kod pisaćeg stola.

– Gospodine Wiking – reče Bojan – danas čitavu noć treba da radimo jer u protivnom slučaju nećemo moći prekosutra s našim novim aeroplanom uzletiti.

– Kako? Zar nije sve svršeno?

– Jest, ali stroj za proizvađanje oblaka nije još posve u redu.

– Pa dobro, neka Husarek i Žerjav rade dokle god želite, ali pod stražom, i to na vašu odgovornost.

Prihvaćam na sebe ovu zadaću.

Tada ugovoriše sve potanko, a Bojan pođe u radionu.

* * *

Polnoć je. Ferica spava tvrdim snom. Najednom ga netko prodrma. On se trgne i opazi kraj sebe Bojana, koji mu šapćući reče:

– Ustani i obuci se.

– Što je, zaboga?

– Ne pitaj, već ustani i odijevaj se.

– Zar me Osado treba?

– Da, on.

Ferica skoči s postelje i stade se naglo odijevati.

– Uzmi i svoj veliki kaput – reče Bojan – i dođi.

– A kamo to idem?

– Vidit ćeš. Putem da nisi izustio ni jedne riječi.

– Što opet hoćeš sa mnom?

– Ako ne ideš i ne poslušaš, prisilit ću te ovom turpijom.

Pospane Feričine oči široko se rastvore i prestrašeno se upriješe u turpiju što ju je Bojan držao u ruci.

Nije mogao vjerovati da će Bojan ispuniti prijetnju, ali ipak je drhtao pred svime što bi moglo ugroziti njegov život, pa se je dao od njega povesti u hodnik.

Tu je bilo tamno. Oni pođoše ravno prema izlazu špilje. Tu je stajao vojnik s puškom na straži. Bijaše Vojko. Bojan ga uhvati za rame, na što se Vojko bez riječi uputi s njime.

Izađoše iz špilje u gustu maglu. Prolazili su kroz nju kao kroz oblak. Ferica se nije usudio ništa pitati, već je pod dojmom prijetnje koracao za njim. Činilo mu se je ipak nešto neprijatno. Bojan i vojnik nisu ništa govorili, već su tiho i oprezno stupali naprijed, kao da polaze već unaprijed ugovorenom cilju.

Za nekoliko časaka sustave se oni na kamenoj obali. Uz nju bijaše svezan čamac. Ferica ga je prepoznao jer je u tom čamcu Wiking često veslao s barunicom po moru.

Ferica je ugledao u čamcu dvije sjene. Vidio je da su muškarci, ali ih nije mogao raspoznati. Oni su očito čekali Bojana i toga vojnika, jer nitko nije prozborio ništa.

Vojnik je ušao u čamac, na što Bojan tek gestom ruke ponuka Fericu da siđe te mu prišapne:

– Ti ćeš veslati. Kamo, to će ti već oni kazati.

Bojan skoči na obalu i zamalo ne vidje Ferica ništa već tamu i maglu. Veslao je smjerom koji mu je došaptavao jedan od muškaraca u lađi. Ferica si je razbijao glavu tko bi to mogao da bude, tko sada u to doba noći ide sa otoka. Da nisu Riegel i Wiking, to je donekle raspoznavao, ali mislio je da svakako nekoga vozi na novu podmornicu, koja je prije dva tjedna stigla i usidrila se kraj otoka, ili da vozi nekoga na krstaricu koja se je usidrila s druge strane otoka. A to mu se činilo tim vjerojatnije jer su ga kao dobrog veslača često uzimali da bilo koga odveze na lađu. Ipak mu je bilo čudno zašto nije vojnika koji je bio na straži zamijenio drugi, već je samo otišao s Bojanom i na koncu sjeo u čamac. Najednom on razabire da su pošli drugim smjerom, protivnim onomu gdje su bile usidrene lađe. Onaj koji je ravnao smjerom čamca kao da je pomno izbjegavao da

dođe u blizinu lađa na kojima je sve spavalo, samo su blijedozelene svjetiljke kroz maglu pokazivale mjesto gdje se nalaze.

Plovili su ovako dugo vremena a da Ferica nije znao kamo i razabrao da su izišli iz magle što je sakrivala otok. On opazi oko sebe daleku pučinu, nad sobom nebo osvijetljeno gdjekojom zvijezdom.

U čamcu nitko da bi prozborio riječ. Oni plove sve dalje i dalje, a Ferica se sve jednako pita: Tko su ti ljudi i kamo ih vozim?

Prođe i drugi sat, a oni još uvijek plove, on vesla a da ne zna kamo i zašto. Najednom opazi da je netko s čamca bacio čudno ljubičasto svjetlo. To ga iznenadi.

– Dalje – zapovjedi mu opet glas iz čamca.

Ferica osjeti da mora slušati i nastavi veslanje. Tad najednom u daljini od pol milje zasja nešto ljubičasto.

– Čekaju nas – reče netko od onih u čamcu.

– A za nama je sve mirno. Nitko nije ništa zamijetio.

– Dođavola, da to nije bijeg s otoka! – pomisli Ferica. – Ali zašto je onda ostao Bojan? A tko su ova trojica u čamcu?

On je razabrao na pučini malo svjetlo broda.

– Ako je bijeg – valjda će i mene povesti – nadao se Ferica i zaveslao većom snagom.

NA ŽIVOT I SMRT

ojan se hitro vratio u špilju, ravno k Zorani.

– Otišli su – šapne on.

– Kako je to bilo moguće da uteknu?

– Jer je ove noći Vojko imao stražu na izlazu iz špilje, dakle glavnu stražu koju nam je trebalo prijeći.

– Zašto nismo i mi dvoje pošli s njima?

– Jer je čamac samo za dvoje, a njih je četvero.

– Kako četvero?

– Ni jedan od njih nije umio dosta dobro veslati pa sam im dao Fericu.

– Zašto niste mjesto njega veslali vi?

– Zar biste željeli da vas ostavim ovdje?

Ona ušuti i obori oči.

– Moja je dužnost – nastavi on – da svoga taoca povedem sobom, ali još uvijek imate vremena da odlučite ako...

– Nisam li vam rekla da želim odavle? Samo me zabrinjuje hoće nam uspjeti?

– Straže na izlazu nema. Wiking neće nadgledavati straže, a Riegel ne običaje nikada noću obilaziti špiljom.

– Što ste učinili sa stražarom koji je pazio na vaše saveznike u radioni?

– Njega smo omamili plinom kakvim sam jednom već oduzeo svijest Thomasu.

– Ako se probudi prije reda?

– Nije moguće. Odjenite se. Evo vam krznene čizme, ovdje je krzneni kaput i kapa.

– Dobro, spremit ću se.

Bojan opet izađe da pogleda u radioni stražara. On je ležao još uvijek omamljen. Vidjevši to išulja se Bojan u hodnik, kad li se u tami o nešto spotakne. On ispruži ruku i uhvati u mraku nečiji lakat.

– Tko je?

Nitko mu ne odgovori. Zato izvadi iz žepa električnu svjetiljku i ogleda čovjeka što je stajao u hodniku.

– Vi, gospodine Riegel? Što radite u to doba ovdje?

– A što radite vi?

– Svršio sam posao i polazim na počinak.

– Dođite, idemo zajedno – reče Bojan, a pritom ga je snašlo pitanje: zašto se ovaj čovjek upravo ovu noć skiće špiljom? Što traži? Zar ga je istjerala slutnja da se nešto događa?

– Wiking je danas htio da drži smotru nad stražom – reče Riegel.

– Tako? A ja sam bio prije pola noći kod njega. On se je upravo spremao da legne. Bit će da si je promislio. Ne biste li me htjeli, gospodine Riegel, pozvati na čašicu konjaka.

– Vi nikada ne pijete!

– Ali danas me trese groznica pa bi mi to bio lijek.

– Izvolite – odvrati Riegel i oni pođoše pokraj Zoraninih vratiju ravno gore hodnikom koji je vodio k Riegelu. Kad uđoše, dade mu on cognaca. Bojan je morao da se prisili da gucne. Ali pritom stade pripovijedati o svom uzletu, na koji se sprema prekosutra s Wikingom. Razgovarali su dosta dugo, a Bojan je neprestano promatrao Riegela i razmišljao što li će uraditi ako mu padne na pamet da sam pođe nadgledati stražu. Ako nađe u radioni omamljenog vojnika, onda je njegova osnova propala!

Vrijeme je odmicalo, stotinu misli prođe Bojanovom glavom.

Ako mi spriječi bijeg? Tad mu sine misao: On se ovdje nalazi sam s njime i mogao bi jednim udarcem turpije učiniti Riegela za vazda neškodljivim. Ali ova mu se misao odmah ogadi! Kako je mogla da mu sune u glavu?

Bojan ustane.

– Već je kasno, vrijeme je da legnem. Hvala na cognacu i laku noć.

– Laku noć – odvrati Riegel i ostane sjediti.

Bojanu odlane, Riegel je ostao u svojoj odaji. Sad je već lakše disao.

Neko se je vrijeme zadržao u hodniku i vidjevši da se nigdje nitko ne miče, ušulja se opet k Zorani.

Bila je već odjevena u krzneni kaput i spremna na put.

– Sve je tiho i putevi su čisti – reče on – dođite.

– U ime Božje! – šapne ona.

Izađoše. Bojan ugasi jedinu žarulju koja je osvjetljivala hodnik, uhvati Zoranu za ruku i povede ju iz špilje.

Već je blijedila zora. U magli raspoznala je Zorana aeroplan, koji je stajao na maloj čistini kamenog otoka. Nigdje žive duše. Bojan izvuče ispod stroja svoj kaput, kapu i krznene čizme i u tren oka bijaše spreman. Onda digne Zoranu kao dijete i posjedne je u sjedalo. U tom času najveće opasnosti da ih tkogod zateče, bijaše on miran i hladan. Oko mu je neprestano zapinjalo o izlaz iz špilje.

Nešto ga je instinktivno vuklo da gleda onamo. Svaki čas pričinjalo mu se da ondje netko stoji.

Još čas-dva i stroj je spreman.

Zorana sjedi vezana o sjedalo. Još jedan pogled i on sjedne – propeler se zavrti i uhvati obruč, stroj se digne naglo, okomito vratolomno uvis.

Najednom Zorana uhvati Bojana za ruku i uprepašćeno vikne:

– Riegel!

On pogleda dolje k izlazu špilje.

Tamo stajaše Riegel. Bojan upre svu snagu svoga stroja i digne ga silovitom brzinom u gustu maglu.

U istom času poleti Riegel poput luđaka preko čistine na uzvisinu pećine. Što li će tamo? On se uspne na pećinu.

Tu su cjevali topovi, što ih je Osado namjestio za one koji bi napali otok. Riegel namjesti top u visinu i za čas–dva zatutnji hitac.

Krilatica se uzdiže sve više, a za njom poleti tane – opet zatutnji top! Krilatica leti, a love ju ubojita taneta.

Tutnjava topova probudi one u špilji i dovabi ih napolje. I sam Wiking dotrči na pećinu.

– Što je? – vikne Riegelu koji ga nije ni gledao, već pucao.

– Knežević je uzletio.

Wiking ne dopusti ni da Riegel svrši, već ga uhvati za ruke koje su namještale drugi top.

– Šta ste poludili – inženjer je uzletio za pokus.

– Ne, on bježi, s njime je ona.

– Tko je s njime?

– Zorana!

– Ovaj je poludio – promrmlja Wiking i htjede Riegela zadržati, ali on mu se istrgne i popne na drugu pećinu, namjesti drugi top te ponovno ispali.

Sve se je oko njih uskomešalo.

Krilatica se je uzdigla u maglu – ali njezina crna sjena služila je Riegelu dobrim nišanom.

– Zadržite ga – zapovjedi Wiking vojnicima u potpunom uvjerenju da je Riegel poludio. Ali onda se sjeti da mu je nešto rekao o Zorani! Ipak bi trebalo vidjeti.

I on se spusti s pećine te pohiti u špilju da se uvjeri govori li Riegel istinu.

Vojnici htjedoše da Riegela zadrže, ali on trgne revolver i povikne:

– Tko hoće da umre kao pseto, neka dođe!

Vojnici se trgnuše natrag, a Riegel se stade uspinjati sve više na pećinu, onda ga nestane iza jedne uzvisine, baci se u more i zapliva.

Utom se opet pojavi Wiking, blijed, gotovo zelen. Uvjerio se da je Riegel govorio istinu i zapovjedi vojnicima:

– Pucajte! Utekoše! I sam se uspne na pećinu da ravna topovima.

* * *

Bojan upravlja krilaticu. Ruka mu je mirna, srce se pritajilo, živci mu se sledili, samo hladna misao upravlja rukama Sto ravnaju strojem.

Ali kao da ga ovaj ne sluša. Nije u njegovoj vlasti. Kao da je u stroj ušao zao duh i huška protiv njega sve te velike i male naprave i vijke, koji su inače vazda bili tako poslušni njegovoj volji. Kao da se je sve u stroju urotilo protiv njega.

Ali on se s njime bori, pokušava sve da dovede u sklad rasklimanu disciplinu strojevitih naprava.

Okuplja u mislima sve znanje i u mišicama svu snagu. Volja njegova postade željezom jer on hoće da uzleti visoko pod nebo, kamo ga neće dostići tane koje šalje za njim Riegel.

Zorana je hrabra i nepomična.

Ali sjedi sklopljenih vjeđa, kao da joj zjenice boli dodir svjetla.

Svom snagom volje i svom snagom svoga iskustva tjera Bojan krilaticu, ali ona kao da se je zaklela da ga neće slušati.

Sad zadune oko njih, snažni prasak uzdrma zrak.

Zorana se lecne.

– Pucaju na nas?

– Samo mir. Neka pucaju!

Oko njih praska kao da se je zrak pretvorio u mine. Puši se, dimi i tutnji, a Bojan se bori sa strojem na život i smrt. U očima mu mir, u mozgu ledena sabranost.

I opet prasne. Sad je nešto gurnulo u stroj, ovaj se zanjiše kao prostrijeljena ptica.

– Pogodili su nas – krikne Zorana i malo se podigne, ali ju Bojan utisne natrag u sjedalo i povikne:

– Ostanite u miru.

Ona osjeti kako se krilatica ziblje i gleda Bojanovo hladno lice i njegove ruke što rade oko stroja da ga silom opet dovedu u ravnotežje.

– Padamo – prestrašeno reče Zorana.

– Ništa zato – odvrati on u hitnom svom poslu. – Ne bojte se, samo je propeler pogođen, nećemo potonuti.

Zrak oko njih zvižduka, krilatica pada postepeno sve niže i Zorana gleda kako se sve više približuje moru. Sjedi bešćutna i samo gleda Bojana i borbu s prostrijeljenim strojem. I dosegoše more – i padoše u valove. Voda prsne, krilatica se zadrži nad vodom. Dvije male zrakoprazne ladice što su prikovane ispod obih krila zadržaše ih nad vodom.

Zorana se osvijesti i razabere da Bojan nešto hitno radi, ali nije mogla da razabere što, tek osjeti da se je najednom krilatica uzbibala i počela ploviti površinom vode i hrliti naprijed poput strijele.

Za nekoliko časaka Bojan je posve mirno sjedio kraj nje, pogledao joj u lice i zapitao toplim, gotovo nježnim glasom:

– Kako vam je?

– Ne znam ni sama.

– Ne treba da se bojite. Sve je u redu.

– Ne bojim se. Zar ćemo ploviti ovako morem?

– Opremio sam se i za svaki slučaj. Sad ćemo dalje motorom na benzin.

– A dokle?

– Dok se ne sklonemo.

– Kamo?

– Tko zna, možda ćemo susresti kakvu lađu, a možda doprijeti do kopna.

– Mislite da nas neće uloviti?

– Nigdje ne vidim ništa. Za nama otok magle. Ako su vidjeli krilaticu pasti, očito će pokušati da nas traže. Kraj otoka usidrena je podmornica i jedna krstarica. Ako nas ne opaze, mislit će da smo se potopili.

– Potjera bi mogla odmah krenuti.

– Nije tako lako opremiti lađu na odlazak, osobito kad većina mornara nije na lađi.

I oni su plovili dalje. Zorana je gledala preda se u glatku vodenu daljinu. Osjetila je u sebi težinu kao da joj je tijelo postalo olovom. Blizina smrti dotakla se njezinih živaca. Ona osjeti umor. Naslonila je glavu na rame. Krilatica je letila pučinom kao lađica na jedra. Vjetar im je dunuo upravo naprotiv. Zorana sklopi oči i usne. Bojan je opazio njezin umor, prihvatio joj glavu i prislonio na svoje rame.

I bude mu tako milo i drago u srcu, kao nikad. Gotovo je blagoslivljao tane što ih je bacilo na more. On je gledao u njezino lice, blijedo, izmučeno, upalo patnjom tamnovanja, ali njemu se je činilo da je lijepo, ljepše od sunca što je ustalo sa svoga počinka i razastrlo svoje zrake da u njima umiva svoje lice bijela zora. Njemu se čini da mu se čitavom dušom razlijeva neka slatka draž. I sjetio se je onog dana kad je ležao u Nici na postelji, a njezina je ruka počivala na njegovom čelu. Sjetio se je onih slova u njezinom dnevniku kojima su bile napisane riječi:

U njegovim je očima zapisana sudbina moja.

Čije su to oči?

Sve donedavna bio je uvjeren da su to plave oči Riegelove. Ali onda mu reče Zorana da je Valido kriv njezinim patnjama! Ipak, nešto ju je vezalo uz Riegela! Ali što?

On to ne može dokučiti i ne može si razjasniti što znače njezine riječi: »Valido me je ubio!« Ne može shvatiti tu zamršenu tajnu, tek osjeća neizrecivu milotu i dražest jer njezina glava počiva na njegovim grudima. I on je gleda i nijemo je pita: Koga ljubiš, mala nesuđena moja? Tko počiva na dnu tvoje duše? Za koga bije to malo toplo srce?

Kako mu je evo sada blizu – kako blizu – gotovo čuje udarce njezina srca, a ipak ne zna za koga bije. Spava na njegovim grudima, a ne zna o kome sniva. Ne zna i ne može da zna. Ona počiva na njegovim grudima, a ne sluti da su ispunjene njome!

Da, ona ne sluti jer joj je srce daleko od moga – ne može da osjeti ono što lomi moju dušu, kad je tako daleko od nje!

Njezina je glava posvema klonula, a on se je dotakne tako nježno kao što se dotiče proljetna zraka mladog cvijeta i pridrži joj glavu da se ne osklizne.

Časovi su prolazili brzo, kao da ih nosi munja. Bojan zaželi da ih zadrži. Duša mu posiže za svakim trenutkom, da ih povrati, da traju vječno i ne potonu u prošlost – da plivaju u vječitoj sadašnjosti u kojoj ga je okupala sreća, kao što se kupa jutarnje sunce u plavom vječnom moru. I on ne misli ni na što drugo, tek osjeća da ona sniva na njegovim grudima i sretan je.

Krilatica leti. Zorana sniva, a Bojan snatri. Na jednom mu oko zapne o nešto u plavetilu pučine.

Nešto se zacrnilo čudno i dugo, stalo i skrenulo prema krilatici što plovi morem.

»Što je to?«

On gleda, ali ne može da razabere, ali ipak skrene krilaticu drugim smjerom. Pritom makne rukom, a Zorana se probudi. Ona pogleda u Bojanove oči. Lica joj se zarumene kao od stida što je spavala na njegovim grudima. Prelijepi san rasprši se! Ona protrlja rukom čelo.

– Spavala sam – reče tiho. – Kako sam mogla zaspati?

– Zrak i svjetlo umoriše vas.

– Dugo ste ih oskudijevali.

– Možda je to. Sad se osjećam dobro. – Mi smo im doista utekli?

– Jesmo.

– Hvala Bogu! Tako mi je kao da sam se nanovo rodila.

Iz njezinih velikih mudrih očiju sijevne nešto milo i vedro, što je Bojana sjetilo na onu Zoranu koju je vidio davno, prije godinu dana, kad joj je lice vazda razvedrivao smiješak, kad ga je gledala tako vjerno i toplo svojim očima, plavim kao nebo.

Povjetarac zalepršao njezinim tamnim uvojcima, što su provirili ispod sive pilotske kape, a on se je zagledao u ove tamne kose i zaviđao vjetriću što ih smije da svija, zaviđao je svojim grudima na kojima je počivala njezina glava, zaviđao je sam sebi što je sada uz njega sjedila tako mila, nježna i spokojna.

Daleko od opasnosti sav se je predao svome srcu što je stalo snažno kucati, kao da se je pod dodirom njezine glave probudilo u novi život.

– Bojane! Što je ono?

Prozvala ga je po imenu i to ga je tako smelo da nije odmah razabrao smjer koji mu je pokazala.

– Pogledajte – nešto kao da pliva za nama?

Sad i on opazi nešto velika crna, uzdigne glavu pa se trgne.

– Morski pas!

– Zamijetio nas je?

– Nanjušio je – reče on i lice mu se zabrine.

– Što sad?

On ne odgovori. Osjećao je opasnost koja im je prijetila od morske nemani, što je očito gladna nanjušila ljudsko meso i upravo plivala za krilaticom.

»Što sad?« pitao se je gledajući kako se morska neman žuri da ih dostigne i kako dolazi bliže.

Već je posve blizu i diže glavu iz valova, njezine se ogromne ralje rastvore, a oštrice zubi zijevnuše u njih.

Krilatica tjerana motorom na benzin pliva sve brže. Neman morska još brže. Zoranino je lice prestravljeno. Bojanovo je blijedo, ali hladno. U opasnosti njegovi živci postaju željezom, a misli mu lete i križaju se u mozgu kao munje.

»Što sad?« pita se neprestano, upirući pogled u Zoranu, sad opet u prijeteću opasnost. Zar da u toj vodenoj pustoši padne u ralje morskoj zvijeri, koja se je gladna namrsila na ljudsko meso?

Na sebe nije ni mislio.

Oboje su šutili, gledajući smrt što plovi za njima. Zar se je zaklela da mora pokositi njezin život.

Zorana cikne. Zvijer je tik nje izmiljila glavu iz vode. Bojan strelimice segne u žep, izvuče turpiju što ju je dobio od Husareka i kad je zvijer podigla glavu, zarine joj turpiju u vrat. Morska se neman trgnula, zaronila načas u vodu. Ali opet ispliva i raširi ralje. Bojan

segne za svojim velikim žepnim nožem i oštro zasiječe zvijeri u njušku. Voda se zarumeni!

Čas-dva je zvijeri nestalo. Ali opet se digne i sune naprijed, kao da joj bijes i bol dadoše nove snage.

– Zorano! Sad nema druge. Vi ćete ploviti dalje, a kad ugledate lađu na moru, izvjesite evo ovaj francuski barjak.

– A vi? – upita ona prestrašeno.

– Ja... On stisne čvrsto njezinu ruku i reče:

– Neka se zvijer sa mnom zabavi, bit će joj dosta i neće progoniti vas!

On ustane. Oči su mu blistale. Zorana ga uhvati za ruku:

– Što ste to zaboga nakanili?!

– Ovako smo izgubljeni oboje. Ako se predam dobrovoljno ja, spasit ćete se barem vi. Ali ne zaboravite da sam vas...

Zvijer se upre o ladicu krilatice. Bojan još sakupi posljednju snagu i jednom šipkom odrine krvareću bijesnu neman.

Dvije tople nježne ruke čvrsto zahvatiše Bojana.

– Nikad! Ako treba umrijeti, umrimo zajedno!

Pod ovim riječima svine se Bojanova duša kao šipka pod bujicom, ali oči su mu uprte u zvijer što je rastvorila ralje prepune oštrih zubi i on se herojskom snagom htjede da oslobodi Zoraninih ruku, koje ga uhvate oko vrata čvrsto, kao da su se uhvatile posljednjeg svoga spasenja.

– Ne puštam vas. Dijelit ću sudbinu s vama.

On osjeti njezine ruke na svom vratu i sve se oko njega zamuti, kao da je magla pala na njegove oči, ne zna što se zbiva i gdje se nalazi.

Bijesna zvijer udari o lađicu, Zorana jače stisne ruku oko Bojanova vrata, lađica krilatice se razbije i oni oboje padoše u more, duboko, strašno i bezdano.

ZMAJ SA JUGA

âm me je crni đavo zadržao da ove noći nisam nadgledavao straže – bjesnio je Wiking hodajući gore-dolje. Barunica je sjedila na divanu i šutila, znajući da je taj đavo bila ona.

– Zar je moguće toliko lukavosti, toliko prepredenosti u jednog čovjeka? A ja je nisam progledao!

Wiking je trčao gore-dolje s rukama u žepu. Njegovo lice i ledene sive oči sakrivale su uzbuđenost koju odavaše njegove riječi.

Barunica se je osjećala kriva bijegu Bojana i Zorane pa je lukavo šutila.

– I upravo ove noći nisam nadgledao straže! Zar je zbilja moguće da nas je tako prevario? On, koji je tako marljivo radio, palio francuske gradove, odlazio i vraćao se opet na otok? Da, ali samo radi nje! Sve rad nje. Proklete žene. Gdje god se pojave, vuku za sobom zlo.

Njegov pogled se zaustavi na barunici, koja je uprla oči u zemlju pa onda plaho upitala:

– Što veli Osado?

– Bjesni. Nitko mu ne smije blizu. Naložio je da ih ulovimo žive ili mrtve. Ne znam kako će biti.

– Aeroplan je pao, to smo razabrali, ali više ništa.

– Niste poslali za njima? Ako su pali, naći će ih.

– Poslat ću odmah Riegela podmornicom.

Uto uđe Karlo Servus.

– Što je? – zapita Wiking. – Jeste li zvali gospodina Riegela?

– Nema ga nigdje.

– Kako? Nema ga? Valjda se nije rasplinuo. Tražite ga.

– Tražili smo ga posvuda, i vani i u špilji, ali nigdje ni traga. Barunica nastojaše sakriti svoje uzbuđenje kad je čula ovu vijest. Wiking plane.

– Nije moguće. Mora da bude. Tražite ga.

Servus se osmjehne svojim glupim smiješkom pa odvrati:

– Kažu vojnici da se je bacio u more.

– Bacio u more? – Wiking lupi bijesno rukom po stolu. – To je glupo.

Vojnici vele da su ga vidjeli kako je s pećine skočio u more – odgovori Servus.

Barunica i Wiking se zagledaše.

– Ako je samoubojstvo? – reče barunica, susprezući uzbuđenje.

– Kakvo samoubojstvo? Rad šta?

– Valjda znate da je bio zaljubljen u Zoranu. Možda vidjevši njezin bijeg...

– Glupost! On je dokazao da joj je udvarao samo u špijunske svrhe.

– Da, ali se je sam ulovio u mišolovki!

– Pa mislite da je pošao u smrt jer ju je Knežević oteo? To Riegel neće nikada učiniti!

Nastade kratka šutnja.

Wiking kao da je nešto promišljao.

– Još imam nešto da vam javim – primijeti Servus, stojeći kraj vratiju.

– Zar još nešto? Govori!

– Straža javlja da je nestalo iz špilje profesora Husareka i njegovog laboranta Žerjava, koji su radili s inženjerom, a vojnika koji ih je stražio ove noći kod rada našli su omamljena ležati na zemlji.

Guste Wikingove obrve malo se trgnuše.

– Osim toga, nema ni onog vojnika koji im je obično bio dodijeljen da ih straži u radioni, a ove noći imao je stražu na izlazu iz špilje. I mojeg kolege lakaja Ferice nema.

Sive Wikingove oči ukočile se, a lice mu gotovo pozeleni. Dugo je stajao kao ošinut gromom, onda baci svoj klobuk na stol i sjedne.

Očito bijaše poražen.

– Još jednom pretražite sve na otoku i oko otoka.

Servus se pokloni te ode.

– Pa to izgleda kao da je čitava urota – primijeti barunica. – Kako je to moguće uz toliku pažnju i strogost? Što će na sve to reći Vilim Osado?

– Ne znam kako ću mu to sve dojaviti. A sve je to učinio taj inženjer u kojega je Osado polagao tolike nade, od kojega se je nadao čudovištima.

– Naći će se još takovih talenta – tiho će barunica.

– Gdje i kada? Ti ne slutiš što smo zasnovali. On bi svojim izumom munjevnoga požara bio omogućio da prestravimo čitav svijet. Kakvo djelo: upaliti munjinu u zraku i posuti neprijateljske države kišom užarenih iskra, upaliti gradove i sela kao hrpu slame! Narodi Engleske i Francuske bili bi se od strave pobunili i prisilili svoje vlade revolucijom da polože oružje, a vlast bi se naša protegla od sjevernog do južnog stožera.

– Zašto ste onda pucali na Kneževića, kad vam je toliko vrijedan?

– Jer volim da umre nego da stvara djela protiv nas.

Na otoku je zastao čitav posao. Riegela ne nađoše pa je Wiking lutao okolo kao pobješnjeli pas, a Osado se zatvorio u svoju odaju i nitko mu nije smio da dođe blizu, niti sam Wiking. Nije htio da bilo koga vidi, plamen njegovog bijesa ispunjavao je čitav otok.

Bijeg profesora Husareka, njegovog pomoćnika, nije Wiking pravo ni istraživao. Nije se brinuo ni što se je dogodilo s vojnikom koji je imao prošle noći stražu niti je mnogo pitao za Fericu.

Sve bi ih bio poklonio za Bojana.

Njegov bijeg sa Zoranom prodrmao je njegove inače gvozdene živce. Sva mu je žuč prekipila kod pomisli koliko je Bojanu dao slobode, koliko mu je vjerovao. Spominjao se svih razgovora s Bojanom, koji se činio kao da je najsretniji na tom otoku. Izgledao mu je kao da se sav podao toj jednoj ideji, da udovolji svim željama Vilima Osada, a dotle je smišljao kako da pobjegne.

Kad su se toga dana svi sakupili kod dinera, Wiking je mrko zurio u tanjur i nije mogao da jede. Ostali mu prijatelji i obretnici pričaše o Bojanu.

– Otkud njemu tolike prevejanosti da je mogao prevariti i samog Wikinga? – govoraše obretnik otrovnih plinova. Wiking ga ošine svojim sivim očima pa se okosi:

– Genijalnost mu je dala priroda, lisičavost i junaštvo dalo mu je pleme, a kulture se je nasrkao po svijetu!

– Kako je ono govorio kad vas je nagovarao da ne smaknete Žerjava. Rekao je da se je opametio! Vi ste mu pravo odgovorili: Čovjeku koji je za svoje ideje spreman da umre ne može se vjerovati, on će popustiti, poniziti se i pokoriti, ali sve to samo prividno, da može za svoju ideju dalje živjeti i umirati.

– Da, Knežević je lija, junak i genij, njemu nismo dorasli. On je jugoslavenskog plemena! Sin je žilavog naroda, kojeg smo svi gušili, gazili, razapinjali na križ, podgrizali mu korijen, već smo ga načeli, ali ga nismo uništili! Taj je narod zmaj juga sa sedam glava – siječeš mu glave, ali mu nisi mogao odsjeći svih sedam glava!

– Tu ste govoranciju mogli izreći prije Kneževićevog bijega – srdito dobaci Wiking svojem prijatelju, koji je na to ušutio.

POSLJEDNJA SNAGA

pustoj plavoj pučini bije Bojan ljuti boj s posljednjim ostacima svoje snage. Zvijer što ih je progonila i prevalila krilaticu očito je iskrvarila i potonula. A Bojan samo teško pliva u svom krznenom pilotskom odijelu i drži nad vodom Zoranu, koja je najednom prestala da pliva. Ostavila ju svijest. On ju je

nekoliko puta zvao, ali ona mu se nije odazvala i sve više je osjećao težinu njezinog tijela i razabirao da se je onesvijestila. Dugo je tako s njome plivao nastojeći da se uzdrži nad vodom. Uzalud sve. Njegova je snaga stala klonuti i gubiti se. On je uviđao da je svaki spas nemoguć te napokon mora da zajedno sa Zoranom utone na dno mora. Ali ju čvrsto privine k sebi.

»Svršeno je«, mišljaše on, »zauvijek svršeno!«

Ali snažno mu tijelo vješto plivanju još se uvijek opiralo i uzdržavalo nad vodom. Zorana se nije osvijestila. »Kad već mora umrijeti«, pomisli on, »onda je bolje da umre a da nije tome svjesna. Bolje da potone sa mnom u besvjestici.«

On još jednom ogleda čitavu pučinu i vidjevši da od nikuda ne može doći kakova pomoć, da nema nigdje traga kakvoj lađi, a ni kopnu i uvjerivši se da je nemoguće da se uzdrži na površini, stvori čvrstu i hladnu odluku: »Spustit ću se sam, neka me vali povuku na morsko dno, a sobom ću ponijeti nju«, koju je čvrsto stisnuo uza se.

– Umrijeti nam je zajedno – šapne on.

I odluku svoju izvrši. Prestane se odupirati valovima mora. Držeći u naručju Zoranu sklopi oči i osjeti kako tone sve više i više. Osjeti kako je nestalo zraka, kako se je nad njim gore smirila pučina, a on tone sve dublje u krilo vodene smrti, koja ga je zahvatila svojim ledenim rukama. On još čvršće stisne Zoranu, osjećajući da je sada sva njegova.

On tone, ali svijest ga još ne ostavlja. I on u mislima prati čitav svoj put u dubinu i najednom osjeti pod sobom nešto tvrda.

»To je dno mora«, pomisli on. Posvema je jasno osjećao da mu je tijelo poleglo na nešto kruta, nešto kao izbočinu pećine na dalekoj tajanstvenoj poljani morskoga dna. On se instinktivno uhvati te iz– bočine, što bijaše tvrda kao željezo. Oči su mu bile stisnute, u ušima mu je zaglušila sluh voda, samo svijest mu je budna. Jedna ruka još uvijek drži Zoranu, a druga se zahvatila o ono tvrdo. Čini mu se da već davno leži u koritu mora kao mrtvac, u kome još živi mrvičak svijesti.

»Zar u mrtvom tijelu ne umire odmah i svijest?« pitao se on. »Ili zar to nije morsko dno?«

Jest, on osjeća da leži na tvrdoj nekoj plohi i da se drži u nekoj izbočini i čeka kad će doći smrt da mu ugasne svijest, da mu voda iz tijela istisne dušu.

Čini mu se da je vrlo mnogo vremena prošlo i da njegovo mrtvo tijelo tek sve to sniva, a svijest mu zamire snivajući posljednji samrtni san.

Ali sad kao da ne osjeća više vodu oko sebe, kao da je oko njega nastala neka

praznina, da je zapirio vjetar i zastrujio zrak.

On leži stisnutih očiju i razmišlja kakva je to čudna obmana njegovog mozga koji još uvijek ne može da klone u besvijest.

Ali kao da osjeća neku životnu snagu i svijest, a to ga stade nukati da otvori oči. Samo vjeđe ne slušaju živac mozga, one su obamrle.

Ali sve više osjeća da oko njega piri zrak – i on ga udiše i kao da ga napaja snagom i sve više mu pročišćuje svijest.

Bojan otvori oči i ugleda sunce!

Gleda i gleda i pita se kako je to sunce došlo na dno mora? Kako je dopro duboko dolje zrak? Ili je pao u kakav novi svijet na dnu morskih tajna?

»Da, to su posljednji sni umirućeg«, pomisli on i osjeti kraj sebe hladno Zoranino tijelo, što ga je čvrsto i postojano držao uza se.

Najednom mu se pričuli ljudski glasovi. Zar je ona progovorila u posljednjem času smrti? On gleda, žmiri i bljesne mu pred očima površina mora – nepregledna, daleka i pusta. I on upire u nju oči, napola ugasle, i kao da se ta pučina proširuje, a nad njom šeće zlatno sunce. Što je to? On se trgne i pogleda oko sebe. Pilji i gleda, a ne može shvatiti što se to s njime događa? Je li moguće? On leži na nečemu što se diže ispod vode! Zar se je morsko dno otkinulo ili se je od njega odijelio kakav brežuljak i diže se ispod vode.

I jače upre oči u ono na čemu leži i vid mu se sve više vraća, kao da se siva magla ispred njegovih očiju razilazi, a kroz nju razabire da leži na tlu od željeza. I osjeti snagu da makne rukom i protare sljepoočice i opet pogleda oko sebe.

– Podmornica! – klikne on posve glasno. Kad je čuo sam svoj glas, uvjeri se da je to doista java. On leži na palubi podmorske lađe. Spuštajuć se dolje, pao je upravo na palubu podmornice, koja se je dizala i on se je uhvatio za izbočinu, što ju je držao pećinom na dnu mora, a to bijaše željezni tornjić i dizao se s njome.

Podmornica je sada stala, tek vire iz vode tornjić i periskop lađe.

Zdravo snažno njegovo tijelo brzo se oporavilo pa je tako mogao odmah shvatiti što se s njime događa. Novi život uskrsne u njemu. Prva mu misao zahvati Zoranu, koju je držao uza se. Prodrma ju ne bi li je probudio. Ali ona se nije micala.

Svijest je Bojanova bila napokon potpuno budna.

»Kakva je to podmornica?«, pomisli on. »Ako je njemačka? Svejedno. Samo da ne bi opet potonula i ponijela ih natrag u dubinu.«

On stade lupati po tornjiću s njegovom željeznom kvačicom. Tornjić se stade rastvarati.

»Tko li će izaći iz podmornice? Francuz, Englez, Amerikanac ili Nijemac?« Prepao se gledajući kako se toranj otvara, a iz njega proviri kapa pomorskog časnika. Izbuljio je u nj oči napeto očekujući tko se krije pod kapom. Nekoliko sekundi gledao je kapu, a onda opazi glavu i čovjeka koji je sve više rastao, izlazeći iz lađe i napokon stao na palubu.

Riegel!

Bojanu se pričinilo kao da sanja. Riegel se nije začudio ni iznenadio gledajući pred sobom na palubi Bojana i Zoranu. Nijemo su se gledali. Bojan nije u prvi čas mogao ništa da kaže, tek je zurio u njega kao u prikazu. Riegel tad skoči palubom, sagne se k Zorani i zapita Bojana.

– Zar je mrtva?

– Ne znam – odvrati Bojan – ali mislim da je tek izgubila svijest.

Riegel podignu Zoranu te ju ponese u lađu.

Bojan se je toliko oporavio da se je sam mogao dići i poći za Riegelom, koji je Zoranu unesao u lađu i položio ju na postelju. Nisu o ničem drugom govorili, već samo o tome čime bi je doveli k svijesti.

Donijeli su alkohola, trljali joj zamrle žile i sljepočice. Za pola sata ona je opet disala i otvorila oči, ali odmah zapala u tvrdi san. Oni je pokriše svim što su našli u kajuti. Onda si pogledaše u oči.

– Kako se je to moglo dogoditi? – zapita Bojan Riegela – Gotovo nevjerojatni slučaj.

– Kad ste pobjegli i pali u more – odvrati Riegel – bacim se u vodu, doplivam na novu podmornicu koja je dva tjedna bila usidrena kraj otoka i krenem. U magli vas nisam mogao nigdje vidjeti. Tražio sam dalje i napokon sam mislio da ste oboje potonuli i ja odlučim poći u svijet da se više ne vratim na otok. U bojazni da bi me mogla progoniti Osadova krstarica, koja je bila usidrena s druge strane, potonem pod vodu. Ali sam budno pazio u periskop koji mi je najednom pokazao da nešto plovi morem i doskora uočim da je to aeroplan. Krenem za vama. Kad sam već bio dosta blizu, nestane s površine krila zračnog stroja.

Kasnije opet spazim da površinom vode netko pliva, bio sam uvjeren da ste to vi i ona. I odmah dadem zapovijed da se dignemo.

– A ja sam upravo onda zajedno s njome tonuo i pao na palubu te se uhvatio čvrsto za tornjić.

– Sretni slučaj – primijeti Riegel.

– Ali izvolite se sada osušiti i okrijepiti, a onda ćemo govoriti dalje.

Bojan pogleda na postelju gdje je spavala Zorana.

– Da ju pustimo ovdje samu?

– Nemajte brige – ona će sad spavati.

Oni izađoše iz kajite.

Podmornica je još uvijek stajala na mjestu, a Riegel je pošao na palubu da pripazi ne približuje li se odnekud kakva lađa, bojeći se još uvijek potjere Vilima Osada. Ali pučina bijaše pusta.

Bojan je sjedio u jednoj kajiti, odjeven samo u kabanicu koju mu dadoše mornari i čekao da mu se osuši odijelo. Upravo je založio nešto topla jela, kad uđe k njemu Riegel:

– Gospodine Kneževiću – reče on – vi ste mi jednog dana zadali svoju muževnu riječ da ćete prepustiti Zoranu meni.

– Zar sam se ogriješio o zadanu riječ?

– Jest. Danas ste ju oteli s otoka.

– Oteo sam samo svoga taoca, da ne bude žrtvom Osadove osvete što sam pobjegao – ja! Ali, žene nisam otimao!

– S kakvom ste ju nakanom poveli sobom?

– Da je predam opet Validu i ništa više.

– I da mene od nje rastavite?

– Zar vam je to rekla barunica?

– S njom nisam ni govorio, ali nije li to jasno?

– Ne, gospodine. To nije jasno. Ako vas Zorana ljubi, nitko je ne može od vas otkinuti. A ja ne bih nikad pokušavao ženu prisiliti da bude mojom. Rekoh vam, oteo sam taoca jer mi je to dužnost i ništa više.

– Vi ste pobjegli s otoka iz drugih razloga, a ne zato da mi je otmete?

– Mi smo sada već obojica prema Vilimu izdajice – dakle ortaci pa ću vam evo reći: Pobjegao sam zato što nisam nikada ozbiljno kanio služiti Vilimu Osadu i čekao sam samo zgodu da mogu taoca oteti njegovoj osveti. Da ste vi na mojem mjestu, biste li ju prepustili sudbini?

– Ne bih.

– Prema tome sam je oteo i za onoga kojeg ona ljubi, a nipošto za sebe.

Riegel je šuteći gledao preda se, kao da razmišlja o onom što je čuo, a Bojan ga upita:

– Što će biti sada?

– O tom će odlučiti ona. Izvolite ostati ovdje, predbježno treba da se smatrate mojim zarobljenikom.

– Ipak ćete mi dozvoliti da pogledam k njoj.

– Prije svega želim s njome govoriti – ja!

– Dobro, vašoj se želji moram pokoriti.

Punih šest sati spavala je Zorana bez prekida. Otvorivši oči, nađe se u postelji. Nad njom niski strop, oko nje mala uska prostorija. Dugo je gledala oko sebe i napokon razabrala da se nalazi na brodu. Ona ustane i osjeti da joj je hladno. Njezino odijelo tek se napola osušilo u toploj postelji. Na stolu je ležao neki mornarski kaput. Ona ga obuče, pa onda se stane razgledavati po maloj uskoj kajiti. Nađe puce zvonca i pozvoni. Odmah uđe u kajitu neki mornar i zapita je što želi.

– Gdje se nalazim? – upita ona. – Da li je sa mnom na brodu još neki gospodin?

– Na to vam ne smijem odgovoriti – odvrati mornar.

– Ne bih li mogla govoriti sa zapovjednikom broda?

– Isporučit ću mu vašu želju.

Mornar ode. Domala otvore se vrata, a u kajitu uđe Riegel.

Zorana se prenerazi i skoči sa stolca.

– Vi? – klikne s neugodnim iznenađenjem.

– Čini se da vam to nije ugodno?

– Gdje je on? – upita Zorana.

– Tko?

– Inženjer!

On se smrkne, a njegove plave oči upilje se u nju smućene sumnjama.

– Vi dakle nemate ništa drugo da me u tom času pitate već za njega.

– Mislim da je to naravno.

– Naravno bi bilo da ste me zapitali kako sam dospio ovamo, kako ste vi dospjeli na ovaj brod. Ali vi pitate za njega?!

– Nisam li skupa s njime bila već u naručju smrti? Vas vidim gdje ste živi, i ja sam

živa, kako dakle da ne pitam za njega?

On je šutio, a njegove su oči piljile u nju kao prijetnja.

– Zašto mi ne kažete da li se je spasio?

– Nije.

Ona problijedi, padne na stolac pa nasloni glavu na ruke. Nekoliko časaka on ju je gledao, a lice mu se sve više smrkavalo. Onda zapita prigušenim glasom:

– Zašto ste problijedili i klonuli?

Zorana ne odgovori i ne podigne glave. U maloj kajiti nastade šutnja. On ju je gledao dugo, a onda priđe k njoj posve blizu i stade joj govoriti od uzbuđenja drhtavim glasom:

– Zar je moguće da ste me htjeli ostaviti? – da ste pobjegli svojevoljno, a da mi ne kažete ni jedne utješljive riječi?

I opet je šutila i ostala nepomična, a on nastavi:

– Zorano! – Sad smo slobodni – daleko od Terrora. Osadova vlast više ne može da nas dosegne... Sad smo obje spašeni i...

– Pustite me nasamu – odvrati ona muklim glasom.

– Vi me tjerate, sada, u ovom času, kad biste me morali primiti sasvim drugačije?

– Rekoh vam, pustite me.

– Tjerate me, nakon svega što se je zbilo, nakon što sam rad vas postao izdajicom, što sam pogazio časnu riječ svome gospodaru, nakon što ste mi dali nade, pokazivali mi svjesno toliko osjećanja. Ne, to nije moguće. Zorano, to ne može da bude. Zar ne osjećate da smo sada slobodni i sad ste moja i samo moja?

On htjede da je poljubi i privine k sebi. Ali ona skoči i odrine ga.

– Dalje od mene.

Riegel problijedi, zadrhće, a oči mu sijevnuše kao dvije oštrice.

– Rad koga me tjerate? – reče on, a riječi su mu drhtale bijesnim ljubomorom. – Znate li da ste sad posve u mojim rukama i da mogu uzeti što je moje?

– Ne znate što da uzmete – jer ništa nije vaše.

– Vi to velite? Vi, nakon što ste mi priznali da uzvraćate moju ljubav?

– Nikad to nisam rekla.

– Rekli? Zar je potrebno da izustite tu riječ kad ste mi obećali svoje srce, svoju ruku.

– Srce? Nikad nisam obećala srce. Obećala sam samo sebe ili svoju ruku, kako god hoćete, ali pod uvjetom da ubijete Vilima Osada.

– Zar ste zaboravili onu večer na mojoj farmi, kad sam vam izrekao čitavu svoju ispovijest, svoju ljubav, kad sam vam rekao sve što ste htjeli, a vi pođoste sa mnom.

– Da vas povedem k Validu, svjedočiti da vas je Osado poslao nahuškati Validove radnike neka ubiju guvernera i njegovu ženu, da njega svijet proglasi ubojicom. Htjela sam vas povesti za svjedoka. To je bio jedini uzrok zašto sam došla onamo kao glumica kinodruštva i jedini uzrok zašto sam od vas izmamila vašu ispovijest.

On bijaše blijed, a mračni plamen sipao mu je iz očiju.

– Vi me niste ljubili?

– Nikad.

Kao gromom ošinut stajaše on pred njom zureći u nju kao da će ju svojim pogledom

smrviti.

– Zašto – zašto ste me ono u Nici vabili na jutarnje šetnje, zašto ste me svojim očima, svojim smiješkom zapleli u mreže? Zašto ste me odlikovali svojim prijateljstvom nad sve ostale? Zašto ste me vabili k sebi kad sam od vas bježao? Zašto ste onda na modroj reduti došli k meni hvatati me svojim mrežama i učiniti od mene roba? Zašto ste sve to učinili? – očajnim je glasom pitao.

– Da služim svojoj domovini!

On korakne bliže k njoj i uprepašteno zapita:

– Svojoj domovini? Što to znači?

– Valido je prijatelj, budući izbavitelj moje domovine. Osado je njezin zlotvor. Vi ste bili špijun Osadov, a ja – Validov! Eto, sad znate!

On se obim rukama uhvati za sljepočice kao da mu se smućuje pamet.

– Vi? – krikne on. – Vi se niste žacali oteti mi moj mir i sreću?

– Ako je istina da sam vam otela mir, onda znam. Da ste ubili Osada, ja bih bila svoje obećanje ispunila. Sad vidim da je čitava moja osnova propala, da je svemu kraj...

– Jer je on mrtav? – povikne Riegel bijesnim ljubomorom.

– Da!

– Vi ga dakle ljubite.

– Nisam dužna da vam polažem račun.

Na ove riječi prekrio je Riegelovo lice bijes i ljubomor, oči mu zakrvariše, usne mu stadoše drhtati, ali on ne reče ništa, već se naglo okrene i ostavi kajitu. Kad je bio vani pozove gestom ruke jednog mornara i zapovjedi mu neka ne dopusti Zorani izaći. Tada se uspne u zapovjednički toranj i telefonom zapovjedi u strojarnicu:

– Lađu zaustaviti.

Laganim koracima ostavi toranj te izađe na palubu, a doskora se opet povrati te pođe ravno k Bojanu, kojemu se je odijelo već osušilo i bio je posve odjeven. On upita Riegela:

– Je li se Zorana probudila?

– Da. Probudila se je.

– Vi ste s njome govorili?

– Jest, govorio sam.

– Rekoste da će ona odlučiti što će biti s nama.

– Jest, odlučila je.

– Što?

– Odlučila je! – govoraše Riegel, a u licu mu drhtaše bijes i mržnja.

– Vi ste sada u mojoj ruci, gospodine Kneževiću, te mogu učiniti s vama što me volja.

– To je istina.

– Mogu vas i ubiti.

– I to je istina, ali je pitanje imate li za to uzroka.

– Imam.

– Kako?

– Mrzim vas.

– Rad šta?

– Na to vam neću odgovoriti. Ali ja vas neću ubiti, ali samo zato što biste mi možda progonili savjest i mučili me, kao što me mučite sada.

– Ja? Kako? Čime?

– Pustimo to. Ja ću otploviti sa Zoranom u svijet, a vi ćete se iskrcati.

– To ste vi odredili?

– Ne, već ona.

– Dobro. Ostavit ću brod na prvom kopnu, ali prije želim s njome govoriti.

– To ne mogu dozvoliti.

– Govorit ću pred vama, engleski ili francuski.

– Ne. Ni na to ne pristajem.

– Vi nemate pravo da mi to uskratite.

– Ne pita se tu za pravo, nego tko je jači. A jači je onaj koji ima vlast.

– Ne, gospodine, jači je onaj koji ima moć. A ova nije u posjedovanju vlasti, nego u vlastitoj snazi.

– Kad bi to bila istina, onda biste mi mogli oteti Zoranu i unatoč moje vlasti.

– Tako je.

– Ali ona pripada meni.

– Ako pripada vama, onda vam je nitko ne može oteti, ali ne zato što imate nad njom vlast, nego moć. Osjeća li ona za koga drugoga, onda je njegova moć i nad vama i ona neće nikad pripadati vama, ni onda da je silom uzmete.

– Vi se očito nadate da ste vi taj drugi koji posjeduje nad njome moć?

– Nikad se nisam obmanjivao takvom srećom, ali ja sam joj prijatelj i u neku sam ruku odgovoran Validu, pa hoću da s njome govorim.

– Ako ona neće?

– Ona će htjeti.

– Varate se.

– Ne varam se.

– Ona želi da se vi iskrcate sa broda.

– I to nije istina.

– Vi dakle nećete da ostavite brod?

– Ne.

Riegel slegne ramenima, kao da bi htio reći da mu ne može pomoći pa onda ne rekavši više ništa izađe iz kajite, postavi pred vrata stražu i pođe u kuhinju. I dade neke odredbe za večeru i naloži da se Bojanu donese jelo u njegovu kajitu, a Zorani opet u njezinu.

I opet se Riegel uspne na palubu broda.

Kad je Riegel kasno iza večere ušao opet u Zoraninu kajitu, našao ju je gdje sjedi za stolom a da nije dotakla večere. On joj pogleda u lice:

– Vi ste plakali?

– Ne brine se za me.

– Nad kime ste plakali?

– Nad mojom sudbinom.

– Vi ste ju sami skrivili.

– Možda. Htjela sam učiniti veliko djelo za one koji hoće da oslobode moju domovinu, a nisam mogla da to djelo izvedem do kraja. Da nas onda nije zatekao Osado, moja bi osnova slavila slavlje. Sad mi ne preostaje drugo nego plakati.

– A meni? Vi ste mi oteli sve, vi ste mi to dužni vratiti – oštro će on. – Dužni ste mi vratiti moj mir i sreću.

– Ne vjerujem da ste ih ikada imali. Može li imati mira i sreću čovjek koji služi Vilimu Osadu, onome koji sipa svijetom stravu i nesreću?

– Služeći njemu, služio sam svojoj domovini.

– Ne. Vi ste služili jednom razbojniku koji će vašu domovinu baciti u bijedu, nesreću i sramotu, koji vašu domovinu smatra samo podnoškom svoje vlasti i sile, koji ju smatra sredstvom da utaži svoju pohlepnost za vlašću i zlatom. Ako ste prevareni, onda vas je prevario on koji vas je zaslijepio od poroda vašeg, da mu budete slugom i vi i vaša domovina.

Čitav narod vaš upregao je on u svoja zlatna kola, da ga vozite u dvore njegovih pohlepa. Ako sam vam otela koju iluziju za sebe – dala sam vas osvještenje da je Osado vaš zlotvor.

– Mislite li da ću se time zadovoljiti?

– Što hoćete, dakle?

– Da budete mojom.

– Nit mogu, nit hoću da budem vašom – ni ičijom.

– Vi ste sad u mojim rukama i mogu da činim što me je volja. Razumijete li?

On pođe bliže k njoj, a lice mu je blijedilo.

– Ako me se dotaknete, umrijet ću ja, ali i vi.

On pogleda po sobi pa opet nju.

– Vi imate uza se oružje? – upita on i stade ju gledati kao lav koji se sprema da pograbi žrtvu svoju.

Ona mu odvrati pogledom odvratnosti i mržnje te odgovori:

– Ako želite u ovom času umrijeti, onda se približite – i odmah segne rukom u njedra, kao da ondje imade nešto sakriveno.

– Vi ste spremni prije da umrete nego da budete mojom?

– Da.

Ovaj odgovor bijaše kratak i odlučan. Riegel je vidio da je svaka borba uzaludna. Ovo spoznanje pretvori sve njegove osjećaje u mržnju i osvetu. Lice mu porumeni, oči bljesnuše i zloradim bijesom reče:

– Znajte da Bojan Knežević živi.

– Živi? – klikne ona i sklopi ruke kao na molitvu. – Onda će ipak njegova djela i njegov um živjeti za domovinu moju!

– Ne. Neće živjeti! Nikad neće moći da radi za vašu domovinu ni da vas ikada još vidi. A to ste krivi vi. Vaša ispovijest da ste me samo varali. Da ste me zapleli u mreže samo u špijunske svrhe bješe njegova osuda! On živi, ali vi ste ga sada ubili!

Strepnja i strah preleti Zoraninim licem.

– Što to velite?

– Rekao sam prije da je mrtav samo zato da jednom riješimo naš račun. Kad ste s njime dobrovoljno pobjegli, odmah sam posumnjao da me varate i moja me slutnja nije prevarila. Htjedoh znati istinu. I sad je eto znam. Vi mislite na njega, a meni ste dobacili u lice strahovito otkriće da ste me samo izrabili kao sredstvo. Uništili ste sve moje nade. A rad koga? Rad njega. Ja ga nisam ubio, ali predao sam ga smrti!

– Što ste učinili? – povikne ona. Što?

– Iskrcao sam ga u čamac i pustio da plovi po samotnom moru. Ondje mora da zaglavi!

– O Bože! – klikne ona.

– Još jednom vas pitam, hoćete li sa mnom u svijet?

– Nikad.

– Kneževića nećete više nikad vidjeti, on će lutati morem i umrijeti od gladi i žeđe.

Zorana sklopi ruke kao pobožni vjernik pred žrtvenikom Božjim i padne na koljena moleći:

– Bože svih pravednih, dosegni rukom svojom osamljeni čamac na moru, upravljaj ga i čuvaj jer u njemu živi nada domovine moje!

Mrkim je očima Riegel slušao ovu molitvu, a onda ostavi kajitu i zalupi vratima. Kad je izišao, bijaše njegovo lice naruženo mračnim bijesom osvete.

NA MILOST I NEMILOST

zbibala se svesilna morska pučina. Mjesec šeta svemirom i osrebruje obrise obijesnih valova beskrajnog mora. Pustom pučinom njiše se čamac, malen i krhki, a u njemu leži čovjek. Spava li vječni ili samo noćni san?

Valovi ga nose i igraju se čamcem kao vihor s pahuljicom. Ali čovjek se ne miče, a mjesec mu zuri u lice kao da ga budi i zove.

Noćne ure prolaze, a valovi se ljuljaju i kupaju u mjesečnom sjaju.

Bojan se prene, osovi glavu i zapanji. Oko njega burno more, a on sam u malenom čamcu. Uz njega vesla i ništa drugo. On gleda i misli. Što se je to s njime zbilo? Bio je na podmornici, sjeća se toga dobro, a sad najednom on je u čamcu. Lađi nadaleko i široko ni traga. Dozivlje si u pamet redom sve što se je zbilo. Sjeća se napokon i razgovora svoga s Riegelom, kako ga je pozvao da se iskrca, a onda? Onda je on otišao, a njemu su donijeli večeru. On je slasno jeo. A onda? Da, onda ga je najednom uhvatio umor, kao da mu je čitavo tijelo obamrlo i zapao je u san kao da je bila nesvijest. A dalje? Ne, dalje se više ničega ne sjeća.

»Zar me je omamio? Zar mi je nešto metnuo u jelo da usnem, da me može iskrcati?«

Hladni zrak i bura posve ga osvježiše i on je stao shvaćati sve što se je zbilo. Da, Riegel ga je očito nečim omamio da ga može izložiti u pusto more, da ga može odijeliti od Zorane. O Bože, pa upravo sad kad je njegovom dušom neprestano zvonila glazba njezinih riječi – onih posljednjih riječi što ih je prozborila prije nego što su pali oboje u more.

»Ne puštam vas – dijelit ću sudbinu s vama, umrijet ćemo zajedno.«

I on je na svojim grudima osjećao počivati njezinu glavu, kad je o svom vratu osjećao njezine ruke, drage male ruke kojima ga je silom uhvatila da se ne žrtvuje za nju. Osjećao se još i sada omamljen srećom. Zar svaki trenutak svoje sreće moram da tako okrutno platim?

Zgurio se u čamcu, prepustivši ga valovima. Bilo mu je svejedno kamo ga valovi nose. Nje nema – ona je daleko. Tko zna kamo ju je odveo i što će se s njome dogoditi?

Bol ga je sasvim obuzela i on se spusti u čamcu nauznak i upre oči u mjesečevo svjetlo i daleki veličajni svemir, prepun tajna kao i ljudska sudbina. Mislio je o tom što će biti s njome i mislio je o svojoj kratkotrajnoj velikoj sreći koja je prešla preko njega kao dah vjetra, kao zraka zimskog sunca, kao krijesnica dalekih zvijezda! Ali ta sreća ostavila mu je spoznaju da Zorani nije stran te da mu je sklona makar samo kao prijatelju!

Misleći o njoj, koja je ostala u vlasti Riegelovoj, hvatala ga je tjeskoba. I po stoti puta se je pitao: Što će se dogoditi s njome? Kamo će je odvesti Riegel?

On je goloruk, daleko od nje, izložen u samotnom čamcu strašnoj pučini na milost i nemilost.

A zašto? Rad šta ga je iskrcao? Zašto mu se zapravo osvetio? Ta rekao mu je zašto ju je oteo. Zašto ga se je ipak htio riješiti?

Zar da je ljubomoran? Bože moj, zar on ima uzroka da bude na mene ljubomoran? Ili ga je ona – odbila? Ali ne radi mene. Ta rekla mi je da je Valido uzrok njezinim bolima. To je dosta jasno, da ljubi njega!

Ova mu je misao bila snošljivija nego što mu je bila prije sumnja da ljubi Riegela.

»Valido – da, on imade na nju više prava. Ta plemenita velika duša zaslužuje Zoranu. Pošto mi je rekla: umrimo zajedno – nije htjela da žrtvuje prijatelja! Da to je...«

Prolaze ure. Mjesec se spustio na zapad i more se smirilo. Noć je utihnula. Sve kao da je zaspalo, a daleka pučina crnila se je kao mračna zastrašna tajna.

»Što da učinim u toj vodenoj pustinji?«

Zurio je preda se i po stoti puta mislio jedno te isto.

Napokon svane jutro. Tiho, vedro i spokojno. More se smiješilo plavom nebu u prvom cjelovu bijele zore.

»Što da radim? Kamo da se okrenem?«

Bijeli dan osvijetlio mu vodenu pustoš. On gleda na sve strane.

Kopnu ni traga, nigdje sjene ni znaka ljudskom životu. Zar da pogine u tom čamcu? Činilo mu se kao da leži u otvorenom lijesu i čeka na smrt. A ona? Ona je negdje tamo daleko izložena vlasti onog zlotvora.

»Zašto ga nisam ubio? Zašto? One noći kad sam sjedio s njim sam u njegovoj odaji i kad sam se spremao na bijeg, snašla me je misao da ga odstranim sa svijeta. Pa ipak, nisam to mogao! Da sam ga onda ubio? Ne bi bilo dobro! Danas ona ne bi živjela. On ne bi bio došao s podmornicom i spasio je sigurne smrti. Ali tko zna ne bi li bilo bolje da smo ondje oboje potonuli nego da je sada predana njemu na milost i nemilost, kao ja ovoj pučini.«

Bojan je slutio da je Zorana morala Riegelu nešto takova reći što ga je potaklo da ga iskrca, iz osvete ili ljubomora.

Ali ipak, ona je živa – ipak još imade nade da bi se mogla spasiti iz njegovih ruku. Ali kako?

»Nisam li osuđen na okrutnu smrt? A tko će osim mene znati gdje je i što se je s njome dogodilo? Siromašni Valido nikad neće čuti ni saznati što je s njome. Kako bih bio sretan da mu je mogu dovesti! Ali ja sam izgubljen. Zar uistinu?«

On se trgne kao da se je našao na nedjelu.

»Kamo si to zapeo, Bojane? Očeliči se. Ne daj se nositi valovima po uzburkanoj pučini. Uzmi vesla i odupri se. Udari sudbinu unakrst.«

I on segne rukom u žep, dohvati kompas što je visio o lancu njegova sata i stade ga istraživati da se snađe gdje se nalazi, kojim smjerom svijeta treba da plovi, a onda uhvati vesla i zagrabi u valove.

Veslao je određenim smjerom. Hladni morski vjetar upire mu se u veslo i kao da mu je pomagao da što brže plovi. Veslajući nastavi razmišljati pa se onda najednom dosjeti.

»A moji drugovi? Gotovo sam zaboravio na njih. Otplovili su sa čamcem s otoka. Jesu li sretno umakli? Možda plove negdje dalekim morem. Validova ih je lađa sigurno čekala. Zašto nisam rađe žrtvovao kojega od njih, da sam mogao sigurnije spasiti Zoranu. Da, ali

ja sam mislio da je sigurnija sa mnom. A sad eto. Što li će biti sa mnom? Tko bi to znao!«

Visoko nad njim svemir, oko njega more. Kada će dostići kopno? Ali sve ga to nije toliko mučilo koliko misao koja mu se neprestano vraćala: što se je zbilo s njome? I misao da bi ju ipak mogao još jednom naći i oteti Riegelu jačala je njegovu volju da se bori sa sudbinom do posljednjeg časa. Tako je veslao čitav dan, a kad je došla noć, legne da spava.

* * *

Zajutrilo je. Nebo je oblačno. Sivi oblaci ogledavali se po pučini, a on vesla dalje. Prođoše sati. Jedva ih je u mislima zamijetio kad najednom osjeti glad. »Bože moj, ta ja nemam ni jela ni pila!«

Tek sada se sjetio velike i nove zapreke na putu svoje borbe sudbinom. Ničega se nije bojao. Nije se bojao bura koje ga čekaju na širokom moru niti se je bojao patnje i nepogoda što ga mogu stići u tom malom čamcu, ali hrane? Nema ničega, ni komadić hljeba, ni kapi vode, osim slanog mora.

Načas odloži vesla i zamisli se. Što će to biti? Čim da se prehrani? Smišljao je na sve moguće načine, ali napokon uvidi da sve ništa ne pomaže i ne preostaje mu drugo nego da nastavi veslati, propustivši sve drugo slučaju ili sudbini.

»Dok bude išlo, borit ću se s njome, a kad ne bude, podleći ću, ali put ću nastaviti.«

Jedino mu bijaše uporište nada da će naići na kakav brod.

I nastavi veslati.

Prođe dobar dio dana. More mirno, a on osjeti umor. Uvuče vesla u čamac i zaspi. Kad se probudio i otvorio oči i ugleda gore visoko nad sobom zvijezde.

»Kako su blijede i kako čudno drhću«, mišljaše on. »Gledaju li strahote po svijetu pa su od njih zadrhtale ili su se možda prestrašile gledajući sudbinu Zorane?«

Tjeskoba mu zadrhće dušom.

»Koliki svjetovi lete svemirom! A što sam ja i moja sudbina spram njih? Kaplja u oceanu! A ipak čini mi se kao da je moja nesreća tako velika kao čitav svijet i da osim nje nema ništa drugo.

Kako sam mekan! Nekoć sam bio hladan, miran kao ocjel. Što je to u meni? Što mi donosi tako često sjetu u dušu? Ne, ne daj se, Bojane! Uzmi opet vesla i kreni dalje po tom pustom oceanu. Ne znaš gdje te čeka smrt, pa što onda? I život je kao pučina. Treba se oduprijeti valovima i krenuti naprijed. Kukavice kukaju i čekaju, a ljudi se bore.«

On se uspravi i opet spusti vesla u vodu. Ali osjeti teški glad i žeđu. Stao se ogledavati i prozirati tamu na bi li gdjegod spazio svjetlo koje bi moglo da mu u dušu ulije nade da će sresti lađu. U daljini doticao se je zvijezdama posuti svemir mora. Sve drugo pokrila je tama od neba pa do zemlje.

Čitavu je noć veslao, odmarao se pa opet veslao. Činila se noć duga kao vječnost.

I opet je gledao kako noć polako silazi s obzorja i kako brzo dolazi jutro. I neprestano su mu oči bile uprte u daljinu i tražile po njoj brod. Ali nigdje ništa. Glad ga muči i na časove osjeća slabost i usta mu se osušila od žeđe, ali ga nije ostavila nada da će ili stići do

kopna ili sresti kakvu lađu, pa bilo čiju.

Prođe i opet jedan dan a da se njegove nade ispunile nisu. Sve više je slabio i njegove su ruke gubile snagu. Svaki čas je odlučio veslati. I makar je njegova volja bivala sve jača, tijelo mu slabilo.

Prođe opet jedna noć. Spavao je nekoliko sati, pa onda se opet zgurio i zureći u pusti ocean stao brojiti noći i dane što ih je ovako prošao more i računao koliko će još vremena moći da uzdrži bez jela i pića.

Od gladi mu se zavrtilo u glavi, ali on je nastojao da se silom odupre i jakom voljom slabosti tijela. Šestu noć nije mogao više da vesla pa legne da ga okrijepi san. Probudiše ga dažd, vjetar i bura. Valovi prskali po njemu. Čamac se je uzdizao po vodenim brdinama i opet pada u dubine i on ga je pustio bez nade da bi se mogao oprijeti. Ali pljuštavica padala mu je s neba kao dar Božji. On skine kožnenu kapu i podmetne je pljuštavici pa se napije dažda. To ga je okrijepilo, bio je odmah bodriji, snaga mu se opet ojačala. On uhvati vesla da plovi kroz buru i vjetar, a pritom se sam sebi ovako osamljen u čamcu činio kao zemaljski prašak, bačen u veliko more.

Nije ga snalazio ni strah ni strepnja pred onim što ga čeka. Posve je mirno gledao svoju sudbinu što ga je izvrgnula valovima koji su mu svaki čas prijetili da ga poklope i bace dolje u dubinu mora.

»Možda mi je suđeno da nađem grob upravo u morskom dnu«, mišljaše on gledajući u vodene brdine što su pred njim rasle kao vodene stijene i opet padale i rušile se zaglušnom bukom i tutnjavom. A vjetar je lomatao kao da su mu đavli zaplesali prije smrti svoj zlokobni ples.

Bura je sve više rasla i vodeni bregovi bivali veći i nadimali se kao gore. Sad doleti val i pljusne preko njega, a čamac mu se napuni vodom.

»Potonut će«, pomisli Bojan, al opet uhvati svoju kožnu kapu i stade njome grabiti vodu i bacati je u more. Ali opet pljusne novi val i gotovo prekrije čitavi čamac i njega, jednom se je rukom uhvatio za čamac, kao za posljednju slamku, a drugom je nastojao da brže isprazni barem toliko vode da se čamac uzmogne uzdržati na površini. I svaki put kad bi pred njim izraslo vodeno brdo, upilio bi u njega oči i čekao ga kao posljednji udarac svoga života. Ali bi se opet instinktivno borio za svoj život. U toj je borbi zaboravio i na glas i svoje oslabljene sile i sve jače se borio s ogromnim valima, s burnom pučinom koja kao da se je upravo urotila protiv njega i hoće da ga savlada.

Njegovo oko vično moru i burama zamijetilo je da valovi bivaju sve manji, da dolaze sve rjeđe i napokon se je razjareno more stalo smirivati, kao da se je njegov bijes slomio.

S istoka pojavljivala se zora i pred njezinim licem more se stišalo.

Dan je bio vedar i sunce je zagrijalo i pomalo osušilo Bojanov čamac i njegovo odijelo. Ali sad se je opet pojavljivala ona velika crna opasnost na koju je u buri zaboravio. Stade ga mučiti i razarati njegove sile, a protiv toga nije se mogao boriti.

»Dugo više neće ići«, pomisli on gledajući u daleku vodenu pustinju, u kojoj moraš umrijeti a da nitko ne čuje tvoj posljednji krik.

Dan je prošao mirno. Njegove su sile već tako oslabile da je morao prestati da vesla.

Spustila se noć i mjesec osvijetli morsku ploču što se je sjala u svom miru, kao veliko nepregledno ogledalo neba. Bojan je ležao u čamcu i uvjeravao se da neće dočekati budućega dana. Čamac je stajao na mirnoj pučini koja se je nakon bure gotovo ukočila.

Najednom gurne nešto o čamac.

»Što je to?«, pomisli on. »Zar opet morski pas? Da uopće ne gledam što se to dogodilo?« Ali opet podigne glavu, koja mu je bila teška kao olovo i pogleda u more. Gleda i gleda. Pred njim uz čamac leži čovjek – leži nauznak, a u staklenim mu se očima sjaju mjesečeve zrake. Bojan se digne, opet zuri pa se onda nagne nad mrtvaca i čini mu se da je to prikaza oslabljene svijesti. Ali, ne. Doista, na površini leži čovjek – mrtav. Muškarac je. Bojan sakupi zadnju snagu. Posegne rukom i dohvati mrtvaca i privuče ga sasvim blizu pa se onda zagleda u njegovo izobličeno lice, iz kojega zure dva staklena oka, a u njima strava posljednje smrtne borbe. Muškarac je odjeven u civilno odijelo, očito vrlo fino. Na prsima nešto se sjaji. Lanac od ure. Preko ramena visi mu putna torba od vrlo fine kože.

Nekoliko časaka gledaše Bojan zapanjeno u nepoznatog druga, s kojim se je sreo na širokom moru. Onda mu oči zapaše o mrtvačevu putnu torbu i sijevne mu misao! Digne torbu iz vode i otvori je. – U njoj razne putne sitnarije, boca cognaca i kutija. Bojan je otvori. U njoj tijesto od cvibaka i nekih kolačića. Voda ih je raskvasila. Ali vidjevši tjestenine, on posegne za njima, istisne vodu i stade jesti, pohlepno i slasno, kako još nikada nije jeo najfiniji zalogaj. I jeo je i pojeo sve do posljednje mrvice. I onda gutne malo cognaca.

Osjetio se je preporođenim i spremio ostatak cognaca u čamac, pa onda opet upro oči u utopljenika.

Otkud je taj čovjek doplivao ovamo? Tko zna čiji je i tko ga oplakuje? Nesretnik eto mrtav, donio mi je života! Kako čudno okreće sudbina svoje kolo, kako se čudno igra s ljudima. Zar je ovaj morao umrijeti da donese pomoći – meni?

Neko ga je vrijeme promatrao, a onda okrijepljen nastavi veslati. Prošao je čitavih pol milja. Put mu je osvjetljivao mjesec.

Tada opazi da u daljini od nekoliko metara nešto morem pliva. Zar opet čovjek?

On upravi čamac onamo gdje je vidio kako to nešto po moru pliva. Došavši u blizinu, zaustavi se.

– Jest, čovjek je! Mornar! Zar je negdje nastradao brod?

Bojan nastavi veslati i ponovno spazi lešinu. Bijaše žena. Lice joj je strašno izderano, a duge kose plivaju oko nje po vodi kao crno velo. U ušima sjaju se briljantne naušnice, poput dvije zvijezde. Bojan gleda pa onda opet vesla dalje.

– Bože moj – i opet lešina! I tu i tamo, na sve strane plivaju ljudi, strašni, izobličeni, a mjesec im spokojno osvjetljuje mrtva strašna lica.

Nema sumnje, negdje u blizini nastradao je brod. Od mine ili torpeda? Načas spusti vesla i zagleda se u mrtva tjelesa što plove oko njega, obasjana sablasnim mjesečevim zrakama.

Svuda tišina. Glatko, mjesecom osrebreno more izgleda kao ploča od srebra. Bojan je sam u tom vodenom groblju, okružen mrtvacima.

Mjesec kao da se je nagledao strahote i spustio na zapad, a onda utonuo u pučini.

Kad se zadanilo, uoči Bojan u blizini kako nešto velika crna viri iz mora. Upravivši čamac bliže razabra da je to jedan dio potonule lađe. On doplovi u blizinu i obađe ju. Bijaše očito da se je lađa zadržala na vršku kakove pomorske brdine. Jedno je uže plivalo po moru. On ga uhvati i povuče. Lađa se zanjihala, ali se nije maknula s mjesta. Sad se

posvema dokuči k lađi, priveže užetom o lađu svoj čamac pa se onda uspne na lađu.

Dobar dio palube bijaše još na površini. On se razgledavao i smišljao. Lađa je stajala mirno. Onda stade tražiti i naiđe na stube koje su vodile u nutrinu broda. Nekoliko je stuba bilo nad vodom. On ih pređe i pusti se do koljena u vodi pa stade istraživati. Sve je dolje bilo u vodi. Ali to ga nije smetalo. On je tražio dalje – i opazi jedna vrata, preko polovice u vodi. Dođe do njih pa ih rine. Bijaše kajita. U njoj voda iznad stola, a tamo u kutu police, na njima nekoliko boca, pa drvene i limene kutije.

– Tamo imade jela! – klikne on glasno kao da s nekim govori i onda se spremi kako će dohvatiti policu. Uoči stol, nasred kajite i rine se u vodu pa onda skoči na stol i dohvati policu. Boce su bile pune. On pograbi limene kutije. U njima kolačići za čaj i ribice. Obuze ga velika radost i stade trpati kolačiće u žepove i njedra, kamo je dospio, pa uzme nekoliko limenih kutija i turi ih u žep, a onda se opet baci u vodu i uspne stubama gore.

Zamalo dosjeti se boljemu. Izvuče iz broda jednu dasku pa si od stola od gornjih stuba koje su bile još suhe napravi brv i tako pređe preko nje i polako iznese iz kajite sve što je tamo bilo hrane i pila. Kad je to svršio, otvori kutiju s ribicama i stade jesti. Kad se je napokon do sita najeo sračunao je da će mu preostala zaliha jela dostajati za tri tjedna. Samo je bio žedan. Makar nije nikad pio vina, on nagne bocu i napije se. Ali doskora ga je vino tako omamilo da je za čas na palubi usnuo tvrdim snom.

Kad se probudio, oko njega noć. I on osjeti da vjetar duva, a valovi ziblju lađu amo tamo. On skoči, pograbi spremljenu zalihu hrane, baci je u čamac i onda sam skoči u nj i htjede ga odvezati jer mu se činilo pogibeljno ostati na lađi. Dok je odvezivao uže, lađa se najednom odreši svoje zapreke i valovi je povukoše dolje i čamac lađa povuče za sobom. Bojan je vidio jasnu crnu pogibelj. Čamac mora s lađom potonuti u morskom viru. Njemu ostaje samo jedan korak koji ne znači spas. U posljednjem času skoči u more i zapliva svom snagom da ga voda ne povuče za tonećim brodom.

Kad je bio izvan ove pogibelji, bijaše mu jasna čitava njegova katastrofa. Sad je ostao bez čamca, bez hrane – u valovima mora usred oceana.

– Propao sam! Sad mi nema spasa!

Uzalud si je spočitavao što je pio vino, koje ga je omamilo i on je zaspao mjesto da je odmah veslao dalje. Plivao je s potpunim uvjerenjem da pliva u svoju smrt. Ako je skočio u vodu, to si je samo produljio smrt. Ipak zapliva dalje misleći o svojem posljednjem času. Otisnuvši rukom vodu zagrabi hladnu debelu ruku. Bijaše mrtvac što ga je val donio k njemu. Prvi put ga prođe jeza. Našao se je u moru s mrtvim čovjekom, a pritom se sjetio da će doskora i on ovako poput ovog mrtvaca lutati mrtav morem!

Ali životna njegova energija još uvijek nije popustila. On se upre i stade plivati morem uvjeren da mu od nigdje na pustoj pučini ne može doći pomoć.

Najednom bljesne nad njim svjetlo. Zar je mjesec isplivao ispod oblaka i osvijetlio ga? On legne nauznak, da se odmori. Ali gore nad njim mrak – mjesecu ni traga, a ipak on leži u svjetlu.

– Otkuda to svjetlo?

On gleda oko sebe. Kroz vjetar i buku valova dopiru do njega ljudski glasovi. To mu podade života. I upre nogama odbijati vodu i gledati oko sebe. More je osvijetljeno, a u tom svjetlu plovi čamac. U njemu ljudi. Netko drži u ruci reflektor. Bojanova svijest bijaše potpuno budna i čista.

– Ovamo! – krikne Bojan engleskim jezikom. – Upomoć – nastavi vikati pa se baci prema čamcu.

– Eno gledaj, živ čovjek u valovima – povikne netko iz čamca koji zaplovi prema Bojanu. Za nekoliko časaka osjeti on opet ljudsku ruku, ali ta ne bijaše ledena i mrtva, već živa i topla i ona ga vuče iz vode i zamalo osjeti da je u čamcu, a oko njega ljudi.

– Otkuda su i što traže ovdje, pa upravo sad kad je on plivao morem u sigurnu smrt? Ali osjećaj da pod sobom imade tvrdo tlo dade mu potpunu spoznaju da je spašen pa je ostao ležati u čamcu i šutio. Ljudi su ga ispitivali i ovamo i onamo, ali on je šutio jer nije mogao da odgovara. Kad vidješe da im ne daje odgovora, stadoše pričati među sobom, a Bojan je slušao.

– Nije moguće da je od dana potonuća broda mogao plivati morem.

– Čekaj, brod su torpedirali u utorak.

– Ne naklapaj, nije mogao nikako da ostane na površini toliki niz dana i noći.

Bojan je slušao kako mornari pričaju o amerikanskom brodu kojeg su njemačke podmornice potopile, kako govore o nekoj amerikanskoj milijarderki koja je kupila čitav brod da pođe tražiti truplo svoga muža koji je putovao torpediranim brodom. Svi su joj govorili da ga neće više naći, ali ona se nije dala od toga odvratiti i tvrdila da će ga tražiti, makar do sudnjeg dana. Pa eto, nisu ga našli. Povukli su iz vode svakog mrtvaca, ona je nad svakim plakala i naricala, ali u nijednom nije prepoznala svoga muža. Sad eto nađoše živog čovjeka. Ali kako je mogao da tako dugo ostane živ?

Kad nisu mogli nikako da pogode, stadoše iznova pitati Bojana, ali on im ni sada nije odgovarao, već je ležao na dnu čamca raširenih očiju i šutio. Duša mu je bila zapanjena nad onim što je čuo i što je dolazilo u tako nevjerojatnu vezu sa spasenjem njegova života. I ležeći tako u čamcu, gledao je oblačno nebo i pitao se: tko li to ravna njime da je tako čudno nenadano opet dospio na čamac nekoga tko traži mrtvaca po moru, a našao je njega.

– Pusti ljestve – vikne mornar s čamca, a Bojan se obazre i opazi svjetiljku što je zasvjetljivala brod. Mornari ga digoše i htjedoše ponijeti, ali on se osovi sam i uspne se na palubu broda.

Da, sad se nalazi na brodu, a nepoznati ljudi povedoše ga dolje u kajitu, svukoše ga i odjenuše mu suho ruho, a onda mu doniješe pića. Ali on mahne rukom i odvrati:

– Čaja vas molim i jesti, alkohola neću piti nikad više u životu!

I oni ga poslušali i dali mu čaja i jela. Još nije ni svršio svoju večeru kadli uđe k njemu visok, obrijani kapetan broda i upita ga:

– Vi ste stradali lađom koja je putovala u Ameriku?

– Da – reče on, ne htijući pripovijedati stranom čovjeku svoju odisejadu po moru i svoj bijeg sa otoka Terrora.

– Kako ste mogli do danas živjeti u vodi?

– Zadržao sam se na lađi koja je zapela negdje pod morem i ostala izvan vode, a onda potonula.

– Prije pola sata, upravo pred vašim očima je potonula.

– Da. Sad znate – primijeti Bojan, sav zadovoljan da ne treba više govoriti.

– Očito ste umorni, neću vas mučiti pitanjima – reče kapetan i htjede otići, kadli uđe

u kajitu žena, mlada i visoka. Ona stane na vratima kao kip od mramora. Bojan ustane, nakloni se. Kapetan se isto tako pokloni i reče pokazavši Bojana:

– Ovaj se je spasio i našli smo ga.

Ali ga prekine čudni strašni krik žene. Ona poleti k Bojanu i za– vikne:

– On je! On je...

– On? – iznenađeno će kapetan, kadli se žena sruši na zemlju. Kapetan priskoči i Bojan osjeti da mora pomoći i digoše onesviještenu gospođu te ju položiše na postelju. Kapetan dozove sobaricu gospođe.

– Onesvijestila se je nesretnica – reče kapetan Bojanu i stadoše je dozivati k svijesti.

– Rad čega se je onesvijestila? – upita Bojan.

– Kad vas je prepoznala.

– Mene – prepoznala? Otkuda bi me ona prepoznala?

Kapetan pogleda Bojana začuđeno:

– Vi je ne poznate?

– Nikad je nisam vidio.

Kapetanove se oči malo dublje upriješe u Bojanove, kao da nešto sumnja. Onda mu reče:

– Oprostite, ali zar joj vi niste muž?

– Varate se, gospodine. Nikad nisam bio oženjen.

Sve sumnjivije mjerio je kapetan inženjera pa onda upita sobaricu:

– Ovaj je gospodin suprug vaše gospođe?

– Nikad nisam vidjela svoga gospodara jer sam tek dva tjedna kod gospođe, a njezin je muž otputovao prije mjesec dana.

Gospođa se još uvijek nije osvijestila. A kapetan pozove Bojana u svoju kajitu. Kad su ušli, zapali kapetan sve žarulje i pogleda Bojana u oči:

– Vi ste prije mjesec dana otputovali iz Amerike u Englesku i sad ste se vraćali?

– Ne, ja nisam bio u Engleskoj – odvrati Bojan.

Uto uđe u kajitu jedan časnik broda i duboko se pokloni Bojanu:

– Gospođa se je osvijestila i želi da dođete k njoj.

– Vi se varate, ona ne dozivlje mene, nego svoga muža koji je negdje našao smrt u valovima.

Jedva je to Bojan izrekao, kad opazi da su se časnik i kapetan čudno pogledali, a onda je kapetan svom mlađem drugu prišapnuo španjolskim jezikom:

– Čini se da je mnogo prepatio pa je premjerio umom i ne zna što se je s njime dogodilo.

– I meni se to čini – reče časnik. – Mornari su mi pripovijedali da u čamcu nije davao nikakovog odgovora, već je samo buljio preda se.

– Očito da je pomjerio pameću.

– Nije ni čudo. Živio je na lađi koja se je zadržala o neki morski greben, u vječitoj pogibelji života.

– Što ćemo s njom? – upita časnik. – Hoće neprestano da vidi muža, pa valjda ona poznaje svoga muža!

Ako joj priopćimo da je poludio, bit će još gore. Recite da spava i da ga treba njegovati – neka se smiri.

Zapovjednik odvede Bojana u elegantnu kajitu te ga uputi da legne i da se odmori.

Sad bijaše Bojanu jasno da ga drže ludim milijarderom i mužem nepoznate mu žene. Ali je bio uvjeren da će se to sutra raščistiti pa legne u postelju.

Ipak nije mogao dugo usnuti. Ni meka postelja ni osjećaj da je potpunoma spašen nisu ga mogli uljuljati u san. Neprestano ga mučile misli o Zorani i njezinoj sudbini, kamo ju je odveo Riegel i što će s njom učiniti.

Prema jutru ga ipak svlada san i on usne do podne. Kad se je probudio i odjenuo, htjede poći na palubu, kadli uđe u kajitu kapetan s mladom gospođom:

– Moj muž – klikne ona i baci se Bojanu oko vrata. On se oprezno oslobodi zagrljaja, pogleda gospođu istražujućim pogledom i onda polagano i uljudno reče:

– Oprostite, gospođo, vi se varate. Ja nisam onaj koga tražite, ta pogledajte me dobro.

Ona ga je gledala smućenim očima i sad Bojan opazi da joj se zjenice neobično raširile, da joj je pogled nekako maglovit, a iz toga je zaključivao da se je s njome očito dogodilo ono što o njemu drže kapetan i njegov časnik. No jedva što ju je stao uvjeravati da on nije njezin muž, ona se ponovno onesvijesti pa je moradoše odnijeti u njezinu kajitu, dok Bojana uze kapetan pod pasku. On odluči da se svojom sudbinom izmiri dok ne dođu na kopno, jer nije htio da kapetanu bilo što god pripovijeda o svojem lutanju po moru i otoku Terroru i Vilimu Osadu.

Čitavo vrijeme plovidbe po moru prema Americi ležala je gospođa u svojim odajama iznemogla od živčanih napadaja. Bojan se je podvrgao neugodnoj pažnji kapetana, čitao knjige i razmišljao o Zorani i njezinoj sudbini.

Napokon jednog dana stigoše do američkog kopna. Uđoše u luku. Bojan je stajao na palubi. Pred njim slika bučnog života. Ljudi vrve, a sunce ih obasjava. Svuda buka života, rad i štropot: kako davno već nije vidio svijeta! Lađa pristane, a Bojan stupi na kopno. S njim je pošao i časnik broda da na nj pazi. Ali Bojan se nije brinuo za svoga pratioca, već je gledao oko sebe u vrevu svjetine. Nebrojeno ljudi stajalo je na kopnu čekajući putnike raznih lađa. Među njima stajaše mladić pomno odjeven, ljepušna lica, sa crnim brčićima. On je gledao svakoga tko god bi izašao s bilo kojeg broda.

– Sveti Bože – klikne Bojan posve glasno. – Ta to je Ferica.

I on stane vikati i dozivati ga!

– Ferica! Ferica!

Mladić se trgne, dotrči k njemu i zagrli ga.

– Hvala Bogu – reče Ferica. – Svaki dan dolazim u luku i čekam kadli ćeš stići.

– Dakle ste sretno utekli?

– Posve sretno. Kad sam one noći čamac dovezao k brodu, sto puta sam te u duhu poljubio, vidjevši da si me spasio s otoka. Svi su se ukrcali i prema dogovoru stigosmo ovamo.

– A gdje su drugovi?

– U hotelu Bristol. Svaki dan dolazi jedan od nas da pazi u luci kad ćeš stići. A gdje su Valido i Zorana?

– Oni nisu sa mnom.

– Zar su ostali u Nici?

– Nisam ni bio tamo.

– Pa kako to? Tvoji drugovi su mi pričali da ćeš sa Zoranom pobjeći u aeroplanu, odletiti u Nicu k Validu i odanle zajedno s njima doći u Ameriku. Mi vas po dogovoru čekamo.

Bojanovo se lice smrkne.

– Desila se nesreća, velika nesreća – reče Bojan.

I dok su se oni drugi iskrcavali, Bojan je tek sa nekoliko riječi saopćio Ferici da je Zoranu odveo Riegel, njega izložio u more, a on se je spasio na brodu milijarderke koja ga drži svojim mužem.

– Drže me luđakom – šapne Bojan.

– Ova te milijarderka smatra svojim mužem?

– Da, sirota, šenula je umom.

– Čuješ, ti imaš više sreće nego pameti.

– Ne zbijaj glupe šale.

Časnik koji je stajao pokraj Bojana s najvećim je začuđenjem slušao kako obojica govore jezikom kojeg on ne razumije.

– Ti si se rodio pod sretnom zvijezdom – reče Ferica Bojanu. – Smrt ti je za vratom, a onda u moru u posljednjem času nađeš spas, lijepu ženu i milijarde!

– Prepuštam ti sve. Tu lijepu ponudu, da budeš mužem milijarderke.

– Tebe ni otok Terror nije mogao popraviti?

– Kad bi barem mene izabrala za svoga muža – reče Ferica.

U tom času izađe s broda mlada gospođa slaba i blijeda. Ferica ne promišljajući pođe joj u susret. Ali ona ga ni ne pogleda, već pođe pokraj njega i približi se Bojanu te ga uhvati ispod ruke.

– Kad nemaš sreće, onda je nemaš – reče Ferica Bojanu. – Mene nije htjela ni da pogleda.

– Molim te, ne luduj – primijeti Bojan – pođi prijateljima pa ih obavijesti.

Bojan nije htio da nesretnoj ženi prouzroči novi živčani napadaj, pak sjedne s njome u auto te se u pratnji kapetana broda odveze u njezin dom.

Pred ogromnom palačom auto stane. Na kapiji pojavile se sluge i stadoše čudno gledati Bojana. Gospođa siđe i svi uđoše u palaču.

Sva se je služinčad strčala i sa začuđenjem gledala lijepog, garavog mladića što je dopratio gospođu, koja najednom na stubama stane i stade kričati kako je našla svoga muža živa u moru! Služinčad raskorači oči.

Sad se na mramornim stubama pojavi stari prosijedi gospodin. Mlada žena baci mu se oko vrata i klikne:

– Oče – našla sam ga!

I stari gospodin zapanjeno pogleda u Bojana. Ovaj mu se pokloni i prišapne:

– Molim vas, gospodine, da mi dozvolite nekoliko riječi nasamu.

Oni se uspeše gore, a stari gospodin povede Bojana u svoju sobu.

Tu se inženjer predstavi te ispriča što se je desilo, kako su ga našli u valovima i kako

se je susreo s mladom gospođom.

– Odmah sam razabrao da sirota moja kći nije pri svijesti – reče stari Amerikanac tronuto.

– Na brodu su me držali ludom – primijeti Bojan – ja sam ih pustio u tom uvjerenju. Pa što da drugo i radim! Zahvalan sam im što su mi spasili život i nisam htio da još više uzrujavam nesretnu gospođu. Ali sad molim da me otpustite jer me zovu važni poslovi.

Amerikanac je malo šutio, pa onda reče:

– Čudni su putevi sudbine. Ali recite, kamo želite otići?

– Treba da čekam u NeW Yorku svoga šefa.

– Tko je on?

– Kapetan Valido.

– Valido – klikne Amerikanac. – Valido mi je rođak. Sad boravi u Nici.

– Znam – odvrati Bojan.

Amerikanac je sada bio prema Bojanu još ljubežljiviji pa ga je zamolio da ostane u palači njegovim gostom. Ali Bojan to otkloni s najvećom zahvalom, a na koncu mu obeća da će ga doskora posjetiti i zapitati za zdravlje njegove kćeri.

Amerikanac još ponudi Bojanu ako mu ustreba novaca, a on, makar nije imao uza se ni pare, otkloni tu pomoć izjavivši da imade u gradu drugova koji su sigurno dobro opskrbljeni.

Za pola sata dovezao se je Bojan u milijarderovom autu pred hotel Bristol i nađe se ondje sa svojim drugovima.

Vojko je bio presretan i nekoliko puta zagrlio svoga prijatelja, a kad se svi nađoše sami u sobi hotela, ispripovijedaše Bojanu kako su stigli na lađu koju im je poslao Valido i od dana kad stigoše u Ameriku teško čekaju da stignu prema dogovoru i Bojan i Valido i Zorana. Kad spomenuše njezino ime, Bojanovo se lice smrači. Vojko je to opazio pa ga upita:

– Tvoje oči kao da ne pričaju ništa dobra. Zar se je Zorani desila nesreća?

– Nesreća – poluglasno će Bojan.

Vojko pristupi bliže k svojem prijatelju:

– Nesreća? Reci nam što.

Bojanu bijaše teško da još jednom u svojim mislima proživi ono što je prepatio izgubivši Zoranu. Ali je morao da im se iskaže. I oni su slušali i snebivali se i u njihovim se je licima zrcalila duboka sućut. Kad im je pak Bojan na koncu ispripovijedao kakim se je čudnim slučajem spasio i onda opet zašutio, prihvati riječ Vojko:

– Bog te ne da – reče on – on te treba da po tebi izvede kaznu koju je dosudio Vilimu Osadu.

– Ali ona je nastradala – šapnu Bojan i ustane da sakrije svoju bol.

– Ne boj se, i nju će čuvati Bog – primijeti Vojko, a njegove tople crne oči sjale su iskrenom vjerom.

– Kad bih barem mogao da u to vjerujem kao ti, Vojko – reče Bojan. – Čudno je to. U tebi imade toliko vjere, toliko istinske snažne i nepokolebive vjere. Otkuda tebi ta velika vjera i pouzdanje u sudbinu?

– Od majke moje – i tko bi znao otkuda! Ali velim ti, vjeruj i ti pa će ti biti lakše.

Bojan je ušutio i zagledao se u lice svog mladog prijatelja Vojka čije je lice bilo, makar ispaćeno, ipak mirno, ali u njemu kao da se je okamenila neslomiva vjera u život i u pobjedu. Bojan je poželio samo tračak one vjere koja je provejavala dušom njegovog prijatelja i činila ga tako čeličnim i neslomivim. I on je osjećao u sebi neslomivost i on je znao da ga sudbina, što je stigla Zoranu – neće slomiti, ali ova energija bijaše plod kulture, dok je Vojko nosio u sebi duševnu vjeru koja ga je držala i davala mu snage za otpor.

Svi su oni bili tužni rad Zoranine sudbine i mnogo su među sobom govorili o Bojanu i njoj. Ipak se je najviše starao za Bojana Vojko. Nikad ga ne bi pustio nasamu, vazda ga je pratio i ulijevao mu u dušu uvjerenje da Zoranu neće stići nikakova veća nesreća i da će je, kako je on govorio, čuvati Bog!

I tako su svi oni sprovađali dane u nastojanju da Bojanu što više prikrate vrijeme ne bi li zaboravio na svoju bol. Jedini Ferica nije ništa osjećao, već samo radost i veselje što je bio na slobodi, što je mogao polaziti kavane i zabavljati se sa ženama. Zatočenje na otoku Ten oru nije na njemu ostavilo nikakovih tragova.

Dok su oni boravili u hotelu Bristol, upitao se je katkada Bojan /.i bolesnu milijarderku pa mu je otac javljao da se u sanatoriju oporavlja i da će doskora posvema ozdraviti.

NA RASKRŠĆU

io je topli ljetni dan kad je Bojan primio obavijest da je Valido prispio u Ameriku. Još isto poslijepodne pozvao ga je Valido k sebi u hotel. Oba muža susretoše se nijemim stiskom ruke i nijemim pogledom, kao da nijedan nije mogao da govori. Bojan bijaše blijed, a Valido mračan, kao da je osjećao da se je sa Zoranom nešto

desilo.

I kad obojica sjedoše, zapita Valido svoga mladog prijatelja:

– Dakle Zorana je ostala na otoku?

– Ne znam gdje je!

Valido ga pogleda nešto iznenađeno, na što mu Bojan stade pričati kako je organizirao bijeg i kako ga je pratila čas sreća, čas nesreća, a na koncu ga Riegel predao na milost i nemilost široke pučine, a Zoranu je poveo sa sobom, tko bi znao kamo.

Dok je Bojan pričao, ustane Valido i stade šetati sobom gore-dolje skrstiv na leđima ruke, kako je to vazda činio kad je bio duboko potresen. Najposlije svrši Bojan svoju pripovijest i upre pogled u Valida. Ovaj nije ni jednom riječju ni kretnjom pokazao kako je sudbina Zorane djelovala na njegovu dušu.

Već je prošlo nekoliko časaka kad je napokon Valido počeo da govori:

– Kakva je sudbina zadesila Zoranu, to ne znamo! Ne znamo ni gdje da ju tražimo. Riegel je sigurno neće povesti na otok jer je napokon i on sam bjegunac. Negdje se ipak mora iskrcati. Pa ako se iskrca, ona će sigurno naći prilike da nam se javi, ako naime želi da se izbavi iz njegovih ruku. Ona znade da treba poslati samo kratku vijest u moj dvorac u državi Oregon i da ćemo u njezinu korist učiniti sve. Prema tome ne preostaje nam ništa drugo nego da čekamo dok stigne od nje kakav glas. Ali ima nešto još važnije. Vi znate što. Ne možemo čekati skrštenih ruku, već prionuti uz posao i raditi dvostruko – trostruko.

– Znam – odvrati Bojan sumornim glasom.

– Jesu li vaši drugovi spremni na sve?

– Jesu.

– Prema tome udesite sve. Koliko vam je potrebno vremena da se okrenemo za našu borbu?

– Dva do tri mjeseca.

– Dobro. Tri mjeseca ostajemo još ovdje. Poručite svojim drugovima da ću im svakom pojedince staviti na raspolaganje ugovore.

– Saopćit ću im.

– A što će biti s vašim rođakom Fericom?

– Ne znam što misli.

– Pitajte ga pa mi onda stavite prijedlog.

Još iste večeri pozvao je Bojan Fericu da s njime govori.

– Mi svi polazimo u samoću daleko od svijeta da vršimo svoju dužnost – reče Bojan – pa treba da budemo s tobom načistu. Što si kanio da radiš?

– Pa valjda sam ja tajnik tvojega gospodara!

– Da – odvrati Bojan – tajnik na papiru. Ali ne radiš ništa. A osim toga, nećemo ostati više od dva do tri mjeseca u New Yorku. Treba da se odlučiš. Hoćeš li ostati ovdje ili ideš s nama?

– Svakako mi je milije ostati ovdje nego poći s vama možda opet na kakav izumrli krater.

– Onda je potrebno da se pobrineš za službu.

– Kakvu službu?

– Od zraka nećeš živjeti. A sigurno ne misliš da će te Valido uzdržavati ovdje samo zato da možeš badavačiti u kavanama.

Ferica je zabezeknuto gledao Bojana pa onda rekao:

– No, da, ali čovjek ovdje mora da znade engleski ako hoće da nađe kakvu pristojnu službu.

– Nije potrebno – odvrati Bojan. – Možeš čistiti ceste ili prati posuđe u kojem hotelu, za ovakav posao ne treba da znaš engleski.

– Hvala lijepa! Ja sam čovjek sa akademskom naobrazbom, pa da čistim posuđe ili ceste? Ti si cinik.

– Radi što znaš – nađi si službu ili ako te je volja, idi s nama. Tri mjeseca bit će ti dosta da se odlučiš.

Vrijeme je prolazilo. A Bojan je uzalud čekao da stigne kakova vijest od Zorane. Međutim je danomice sa svojim drugovima marljivo radio.

Svaki dan sastajali su se na dogovoru, a onda bi obilazili gradom i nabavljali materijal koji im je trebao za njihovo novo poduzeće.

Valido je proboravio velik dio vremena u kući američkog milijardera, čija se je kći od živčanog napadaja već posvema oporavila i napokon saznala što se je sa njome zbilo i kako se je susrela na moru s Bojanom i držala ga je svojim mužem. Jednog dana zaželila je vidjeti Bojana i zamolila oca da ga pozove u palaču. Bojan se je pozivu odazvao.

Mlada gospođa dočekala je mladog inženjera u crnini. Bijaše blijeda, umorna i potištena, ali još uvijek lijepa.

– Oprostite mi – reče ona blagim glasom – da sam vam u časovitom poremećenju uma priredila neugodnosti.

– Naprotiv, gospođo – odvrati Bojan – vi ste me spasili iz očite smrti i zato sam vam dužan zahvalnost i ne znam čime da vam je iskažem.

– Time da budete našim gostom.

Od toga dana boravio je Bojan vrlo često zajedno s Validom kao gost u kući mlade gospođe, koja je Bojanu iskazivala osobitu pažnju. Pozivala ga je zajedno s Validom sve više u kuću, na šetnju ili na izlete na imanje na ladanju.

Prošla su napokon tri mjeseca, kad jednog dana pozove Valido Bojana u svoj stan. Bio je vrlo ozbiljan.

– Prijatelju – reče mu Valido – tri su mjeseca prošla, jeste li spremni na odlazak?

– Posvema.

– Dobro. Ali prije nego odemo treba da vam nešto saopćim.

Činilo se da je nešto vrlo ozbiljno jer se je Valido uzšetao sobom, a lice mu je poprimilo hladan izražaj.

Bojan ga je gledao vrlo znatiželjno.

– Moj prijatelj – reče Valido – pozvao me je danas k sebi te me je mnogo ispitivao o vama. Vi znate da je posjednik brojnih milijarda i vrlo ugledan čovjek u New Yorku. Neću vam dugo pričati, već jednostavno saopćiti ovo: moj prijatelj mi reče da je razabrao kako biste vi mogli povratiti njegovoj kćeri izgubljenu sreću.

Kod ovih riječi stane Valido pred Bojanom i pogleda mu čvrsto u oči pa onda nastavi:

– Ja mu odvratih da ste vi predbježno vezani uza me, ali kad izvršite svoju zadaću, bit ćete opet slobodni da raspolažete sami sobom i onda možete raditi što vas je volja. Vi sigurno osjećate, dragi inženjeru, da sam vam od sve duše odan i bude li mi sudbina pružila priliku, bit ću zaista sretan ako vam uzmognem pripomoći da nađete svoju osobnu sreću.

– Gospodine Valido, hvala vam. Ako imade kakve osobne sreće, to mi je može pružiti samo moj rad.

– Vi ne biste htjeli uzeti mladu udovicu, kćer moga prijatelja?

– Ne, to je nemoguće.

– Zašto držite to nemogućim?

– Vi to dobro znate.

– Dakle ozbiljno ljubite Zoranu?

– Da.

– Možda sam vam prerano saopćio osnovu moga prijatelja, ali s vremenom uz mladu lijepu ženu zaboravit ćete Zoranu koja napokon i nije tako lijepa.

Bojan ustane, slegne ramenima, stane do prozora i odvrati:

– Ljepota žene jest kao lijepa slika. Privikneš se toj ljepoti i na koncu ni sam ne znaš da je lijepa.

Zorana je na otoku u patnjama bila gotovo ružna, a ipak nikad je nisam tako ljubio kao sad. Nije me osvojila i nije me mogla osvojiti ljepota. Zorana je duša od koje se ne možeš nikada otkinuti. Nisam nikad davao ženama svoje duše, a one nisu to ni tražile. Ali Zorani pripada sva moja duša, ali što ću da razlažem – znam da Zoranu neću prestati ljubiti.

– Unatoč tomu što ste uvjereni da ljubi Riegela?

– Ne, sada više nisam o tom uvjeren. Ona ljubi nekog drugog, a ja ništa ne želim nego da je vidim sretnu u naručju ovog drugog.

– Onog drugog? To je nešto novo.

– Da. Nešto novo.

– Kako ste to saznali?

– Ne znam bih li vam to smio reći.

– Zahtijevam da mi kažete.

– Dobro, ali vas molim da me dobro razumijete. Ja sam ju sam naveo da mi kaže.

– Što vam je rekla?

– Kad sam joj na otoku Terroru govorio o našoj osnovi da je oslobodimo, saslušala me je sasvim hladno. To mi je bilo čudnovato pa sam je tada pitao zašto se je tako promijenila i zašto je nada u spasenje s otoka ostavlja tako apatičnom. A ona mi je odgovorila da joj je svejedno što se s njome događa. Ovo me je još više iznenadilo i ja sam je nastojao ispitivati i saznati što je krivo toj bešćutnosti. Zar Riegel? Ali ona odlučno odvrati: Ne. I onda mi reče nešto neobična.

Bojan je načas zašutio, kao da nema odvažnosti da nastavi.

– Što vam reče tako neobična?

– Reče mi: Ja sam mrtva, a tome je kriv – Valido!

Kad je Bojan izrekao ovu riječ, Valido se okrene i pođe po sobi pa se je Bojan uzalud trudio da mu zagleda u lice. On je šutio i čekao da će Valido ipak nešto reći i očekivao je odgovor svom napetošću. Najednom se Valido ustavi pred njim okom u oko te reče odlučno i mirno:

– Da. Istinu je rekla – Ja sam kriv.

I onda je opet nastavio svoju šetnju, a Bojan je gledao za njim i slušao odjeke njegovih koraka a da se nije usudio dalje pitati.

Prošlo je nekoliko časaka u potpunoj šutnji. Tada prozbori opet Valido, pogledav Bojanu u oči:

– Jeste li je štogod potanje pitali?

– Priznajem da sam je pitao hoće li se njezine patnje dokrajčiti kad je opet dovedem k vama. Odgovorila mi je: Ne.

– Vi ste se time zadovoljili?

– Nisam, već sam je upitao kako to i šta ima to da znači, ali ona mi odvrati da mi ne može ništa više kazati i neka je više ništa ne pitam.

Valido pođe nekoliko koraka dalje, stane do prozora, zagleda se na ulicu pa se opet prošeće sobom, a onda sjedne naprotiv Bojanu. Lice mu bijaše mirno i hladno.

– Osjećam da čekate s moje strane razjašnjenje – reče Valido.

– Nemam na to nikakova prava.

– Možda biste imali prava – otpovrne Valido pogledav Bojanu u oči.

Ove riječi nekako su čudno uzdrmale Bojanovu dušu i smutile ga posvema. Sad je još više osjećao da se tu nešto krije, što on ne može ni da nasluti, a ipak je tako usko spojeno s njegovom sudbinom. Valido je međutim nastavio:

– Da, vi biste imali bezuvjetno pravo da vam sada sve kažem, a ipak to ne mogu – ne mogu rad nečega što je više od mene i od vas. Al evo zadajem vam riječ da ću vam sve reći kad bude za to vrijeme. Danas vam ne smijem ništa kazati. Da sam vam pako saopćio ponudu svoga prijatelja bilo je zato što me on zamolio da to učinim. Vi ste tu ponudu odbili. Bio sam na to i spreman. Ako sam vas donekle i nagovarao da ovu ponudu i prihvatite, bilo je samo zato da vam dadem prilike da sami sebe ispitate. Jer u tom času stajali smo obojica na raskršću svoga života i trebalo se je odlučiti o svojoj osobnoj sreći. Istina, o Zorani nema ni danas traga ni glasa. Zašto? Tko bi to znao. Ili joj je dobro pa nema nikakova zahtjeva da nam se javi ili obratno, ne može da to učini. Ne smijemo da sudimo. Ali svakako je dobro da ste glede sebe i svoga srca načistu. To mi je bilo vrlo

važno s nekih razloga koje vam također ne mogu priopćiti. Međutim dolazimo opet u onaj položaj u kojem smo nekoć bili, da zaboravimo svoje lične stvari te se posve podamo u službu općenitosti i radimo za jedan viši ideal, kojemu moramo da podredimo sami sebe. Valja da se dignemo i da krenemo na posao da se rastanemo sa svijetom i čovječanstvom, da započnemo našu borbu za njegovo oslobođenje. Vilim Osado stoluje na svome otoku Terroru, jači i snažniji nego što je bio. Bijeli ljudožder guta ljudske živote, treba da mu otmemo iz ralja nevine žrtve i da ga uništimo. Odredite dakle sve što je potrebno da pođemo na svoj put, u križarsku vojnu, u vojnu protiv Vilima Osada!

U SAMOĆI

roz gustu maglu prozire sunce u zamrli vulkanski krater i kao da začuđeno zuri u život što se je ondje kao iznenada probudio. Neka čudna para diže se iz ogromnog promira zamrlog kratera, kao da se čuje tanki zvižduk i štropot željeznih krila, kao da se kroz maglu provlače tamne sjene i hite okolo neke

visoke zgrade, što se diže posred mrtvog kratera. Gusta magla pokriva krater poput vela, kao da hoće da sakrije suncu one koji su se nastanili u njemu i da pokrije njihove tajne, s kojima su se sklonuli pred svijetom.

Zrak je vlažan i magla je gusta, ali je dosta vidno. Visoke pećine, što se dižu uvis te otvaraju veliki kameni okrug u krateru, ostavile su svjetlu čitavu plohu zamrzlog kratera. I tu u tom svjetlu, što ga zasjenjuje samo bijela maglica, vrije život i rad.

Vrijeme je negdje oko podne. U velikoj zgradi, što je pokrita staklom, lomaću i štropoću strojevi. Oko njih vrte se u dugim modrim kutama Bojan i njegovi drugovi.

Profesor Husarek, Žerjav i Vojko živo su zaposleni. Njihove oči i ruke i sve misli usredotočene su u nekom električnom stroju s velikim krilima. Sprijeda visi čudna staklena kruglja oličena nekom masom. Stroj galami, pa opet stane, a kroz strojarnu bljesne svjetlo, kao što blješti munja na nebu. Njihove ruke upravljaju tim strojem, a njihove oči kao da su se zakvačile o staklenu kruglju iz koje od časa do časa bljeska svjetlo i zasvjetljuje im vid.

Sva trojica šute. Lica su im napeta u očekivanju toga svjetla. Bojan stoji naprotiv staklene kruglje u crnom kožnom kaputu mirna, gotovo kruta lica. Nijedna mišica lica ne trza se. Čitavo tijelo, čitavo biće kao da su slijepljeni i prikovani o tu staklenu kruglju. U njegovim očima nema napetosti, već neko mirno suvereno uvjerenje da ono što čeka mora doći. I dok su njegovi drugovi svaki čas kao uprepašteni hoće li ili neće dočekati ono što čekaju, on je miran, kao mirna površina mora, hladan i uvjeren o svome uspjehu. U pozadini u polumračnom kutu razabiru se obrisi blijedog, tamnom bradom obraslog lica. To je Valido. Iz daljine gleda što se zbiva. Svi šute, samo katkad čuje se Bojanov glas kad upozoruje Žerjava da skrene kotač stroja lijevo ili desno.

Čitav sat nastavljaju se pokusi i svaki put blješti svjetlo u staklenoj kruglji, jače i plemenitije. Valido si prikriva rukama oči, oni ostali počinju žmirkati, samo Bojan stoji pred krugljom kao da su se njegove oči već davno sporazumile s tajnovitim bljeskom što se pojavljuje iz staklene kruglje.

Već je napokon jedan sat popodne, kad Bojan zapovjedi:

– Zatvori stroj.

Žerjav ispuni njegov nalog, pa onda se Bojan obazre i dobaci Validu.

– Nastavit ćemo uvečer.

– Mislite li da će biti snaga svjetlu jača?

– Mora da bude sto puta jača nego što je to bilo sada. To su tek prvi počeci.

– Izgleda – primijeti profesor Husarek – da će ova nevjerojatnost uspjeti.

– Mora – reče Bojan takvim hladnim mirom da nitko od njih nije dvojio u ispunjenje njegove ideje. Činilo se da je riječ »mora« izgovorio takvom snagom i energijom čitavog svog bića, kao da provocira sudbinu da mu se bezuvjetno pokori.

I oni krenuše iz zgrade na čistinu, zaključaše za sobom vrata i pođoše prema malim od kamena izgrađenim zgradama, u kojima su stanovali i obitavali oni i njihovi pomoćnici. Bojanu bijaše ovdje poznat svaki kamen i svaki kutić. On je boravio na tom krateru s Validom i markizom onda kad ga je o njegovom radu prekinuo radio-telegram koji im je javio da je Zorana na otoku Terroru. Tada su on, Valido i njegov prijatelj markiz prekinuli rad i krenuli da spasavaju Zoranu, što je Bojan platio jednogodišnjim zarobljenjem.

Sad su se ponovno nastanili na tom krateru, samo što je život sada ovdje bio bučniji nego što je bio prije. Svuda radnici, ozbiljna lica, koji polaze svojim poslom, prenose razne dijelove strojeva, rade u hangare i sastavljaju leteći stroj, drugi opet tale nekakove rude u blizini velike staklene radione, treći pletu mrežu od protanjene kovine, a neki opet rade dolje na dnu kratera i zaposleni okolo stroja za električni pogon. Čitav krater kao da je postao tvornicom. Muklo zvonce čiji se glas razlijegao po gustoj magli kao glas sirene obustavljuje najednom čitavi posao. Kroz maglu pojavljuju se bradata i golobrada oštra lica radnika i polaze u novu s kamena sagrađenu zgradu, prislonjenu na pećini kratera. Polaze k ručku.

U drugoj zgradi kod drugog stola sjedili su Bojan, Vojko, Husarek i Žerjav, a s njima Valido i markiz. On je veseo i razgovorljiv i priča sam o sebi šaljivo i satirički, kako je bio kukavica i pobjegao iz Nice u Pariz da zaboravi onu noć kad su pošli da spasavaju Zoranu i gotovo nastradali.

– Bilo je upravo glupo – pričao je markiz – gledao sam i zurio kroz noć i vidio Bojanovu lađicu kako se je srela s onom drugom, vidio sam žensko odijelo i Zoraninu kapu, a dobro je poznam, onda najednom ne vidiš ništa, a onda se ispod mora nešto diže i najednom zagledaš cijev topa i namirišeš neugodni miris baruta. Bilo mi je kao da sanjam! Vilim Osado dobro nas je povukao za nos. Na svu sreću da smo bili onako spremni da odmah tonemo jer da smo samo pet časaka zakasnili, ne bismo više oživljavali zamrli krater. Ali ovu psinu trebalo bi da vratimo Vilimu Osadu. Ja doduše nisam nimalo sposoban da to učinim, ali vi, gospodine Bojane.

– To će učiniti Ferica – reče Bojan pogledav na vrata na koja je ušao glavom Ferica.

– Vi ste zakasnili – reče mu markiz. – Zar vam se ni na objed ne žuri?

– Klatario sam se po mahovini. Nikad još nisam vidio takove mahovine kao ovdje.

– Jer je nigdje niti nema kao na Islandiji – primijeti Bojan. – Nisi možda tražio po toj mahovini ciklame, kao kod kuće na Sljemenu?

– Prestani mi se jednom već rugati – ljutio se Ferica.

– Opažam da si već sklonuo duhom i da si opet nesretan s nama na krateru. Ferica pogleda ispod oka Valida, kao da ispituje bi li mogao kazati ono što misli.

– Nije mi baš bilo drago poći s vama opet ovamo, gdje je vrag rekao laku noć – kako se to veli u Zagrebu, ali svakako mi je draže šetati ovdje po mahovini i gledati sunce kroz maglu negoli u New Yorku prati suđe! Od dva zla odabrao sam manje.

Valido se nasmijao a da nije ništa odvratio, dok se markiz bacio da Fericu i neprestano

draška.

– Vi ste najsjajnija ljudska pasmina, mladi gospodine. Vaš tjelesni stroj redovito funkcionira i tako je u skladu s duševnim strojem da nikako između duše i tijela ne dolazi do kakovih sukoba. Sve kod vas ide glatko i samo ste onda nezadovoljni ako biste morali nešto raditi ili svoje čestito tijelo naprezati!

– To je malo odviše, gospodine markiže. Ja sam crpio akademsku naobrazbu, a tu je ipak morao biti malo angažiran i moj um.

– Mislim da nije – odvrati markiz. – Naobrazba se može čovjeku napumpati u mozak kao kakova injekcija u tijelo, a vi pri tom poslu mirno sjedite i nimalo se ne izmučite. Vaš mozak to strpljivo prima a da se nimalo ne uzbuni. Upravo vam zaviđam vaš mir i potpunu apatičnost za ljudske događaje koji prelaze granice vaše udobnosti, zato ćete i ostati do konca života mladi i lijepi, bez ikakovih bora na licu.

Markiz se je nasmijao i pogledao se u malo zrcalo, prstom pokazao svoje nabore, pa onda šaljivo odvratio:

– Ovi doduše svi ne potječu od prevelike umnosti, ali moglo bi ih se i takvih naći koji su mi ostali na licu kao brazgotina prošlih životnih borba.

Najednom markiz pogleda u Bojana pa reče:

– Za ovih pet mjeseci što se nalazimo na krateru, vi ste se doista mnogo promijenili, gospodine inženjeru. Znatno ste ostarjeli, a vi ste odviše mladi da bi se smjeli na vašem licu pokazati nabori.

– Pusti ga u miru – primijeti Valido, pogledav markiza vrlo značajno.

Razgovor je skrenuo na drugo. Poslije objeda povuče Valido markiza na stranu od ostalih i prišapne mu:

– Što si danas opet tako brbljav. Ne dotiči se Bojana i ne izazivaj njegove osjećaje. On doduše šuti, neprestano šuti i radi – radi upravo nadčovječnom snagom, ali pati i svaka luda riječ može da izazivlje u njemu osjećaje kojih mu sada ne treba. Mi smo na putu da se dignemo nebu pod oblake, da budemo jaki, veliki i silni, da budemo moć i sila koja će smrviti u prah Vilima Osada. I zato Bojan treba da bude što dalje od sebe i od svega onoga što ga veže sa svijetom.

– Zar će mu zbiljam uspjeti da pronađe to čudno sunce?

– Uspjet će. On je talent i jaka željezna volja. Vidiš kako izgleda. Osušio se je i problijedio – pa svaka crta i svaki pogled očiju tek je misao i duh koji neprestano radi i traži po prirodi tajnovite sile da ih silom dovuče na zemlju i stvara čudesa. On ne živi više životom čovjeka, nego životom mislitelja, koji samo stvara i živi samo za to da stvara. Molim te, dakle, da ga ni jednom riječi ne podsjetiš njegovih patnja zbog Zorane.

– Dobro, ne boj se, držat ću tvoje instrukcije. Ali mislim da je nepotrebno jer njega kao da ništa više ne veže uz svijet, sav se je upio u rad. Već je i njegovo lice dobilo posve neki drugi izražaj, kao u čovjeka koji živi na granici između ovoga i onoga svijeta. Mislim da za njega više ništa ne postoji nego strojevi.

Oba prijatelja zapališe smotke pa se onda pridružiše ostalima da popiju crnu kavu. Samo Bojan nije okusio kave, dapače nije ni zapalio cigarete. Dok su svi oko njega dimili, kao da ga hotice draže za cigaretu, on je posve mirno sjedio i razgovarao, ne pokazujući ni jednim znakom da bi htio da zapali. A ipak još prije pet mjeseci pušač.

– Vi ste se zaista odrekli pušenja? – upitao ga markez.

– Jest – odvrati Bojan. – Odrekao sam se.

– Ja mislim da bih se mogao svega odreći, samo toga ne.

– Ništa nema na svijetu čega se čovjek ne bi mogao odreći, ako to hoće – reče Bojan.

– Da, sve se može zaboraviti – reče Ferica.

– Između zaboraviti i odreći – nastavi Bojan – velika je razlika. Nešto ne možeš zaboraviti, ali se možeš odreći! To je razlika!

– Da, to je istina – potvrdi Valido. – I baš u tom je veličina u odricanju. Lako se je odreći nečega što si zaboravio. Odreći se nečega što ne možeš zaboraviti, to je heroizam!

Ali jedva što je Valido to izrekao, odmah je i ušutio, kao da mu se je činilo da se je i njemu nehotice potkrala izjava koja je i opet podsjećala na osjećaje Bojanove prema Zorani. Zato je sam Valido ustao i tako se je društvo raspršilo i pošlo iz kuće da se prošeće.

PODMORSKI UHODA

amna noć pala je na zamrli krater. Kroz maglu viri mjesec i čini se na obzorju kao okrugla svjetiljka, obavita bijelim velom. Radnici skupili se na čistini, zapušili i ostali razgovarati. Govorili su o svojim kućama, o svojim dragim i milima koji su ostali vani u svijetu, a oni ih ostaviše i pođoše s Validom na taj

krater. Prije nego što su pošli, zadali su mu dobrovoljno riječ da dotle neće ostaviti ovaj osamljeni tajnoviti kraj dok goder ne svrši rat ili do časa dok ih Valido sam ne otpusti. Govorili su o tom kad će to biti i što li će se sve još desiti, dok luđački krvavi orkan što bjesni Evropom ne utihne. Govorili su o svemu što bi moglo da produlji rat i tad nisu bili pritome nezadovoljni. U njima živjela je misao da ne samo služe ovdje velik novac, nego da pripomažu nekoj velikoj ideji koja bi morala da slomi neprijatelja svijeta, krvnika ljudskih života i zlotvora čovječanstva –Vilima Osada!

Ferica je sjeo na klupu nedaleko radnika. Ne zato što bi ga privlačilo k njima kakovo osjećanje. On ih je dapače prezirao i smatrao se mnogo višim od njih. On je sjeo u blizinu njihovu radi toga što je bio sam. Bojan i drugovi pođoše na pokuse i zatvoriše se u onoj velikoj zgradi, pokritoj staklom, a njemu je samomu bilo neugodno u toj strašnoj kamenoj izdubini, što se je poput ogromnih ralja otvorila prema nebu. Gledao je s nekim pritajenim strahom po toj kamenoj izdubini i razmišljao kako su na ovu ogromnu ralju nekoć iz dubine zemlje sukljali uvis vrela lava, gorući plamen i žarki pepeo. I makar je u dno grla toga kratera provalilo more i makar su krater zvali izumrlim, zagledao se je s neprijatnim osjećajem dolje u tamnu dubinu i stao misliti: kako bi bilo da se odanle podigne opet ovakova strašna plamena bujica i sve ih zajedno digne u zrak! U tom ga času obuze ponovno osjećaj nesreće što nije rađe ostao u Americi da ondje pere suđe nego što tu živi kao gospodin u čeljusti izumrlog vulkana!

Pušio je svoju cigaretu i razmišljao kad najednom plane ogromno svjetlo, tako strašno, zasljepljujuće, da je pokrio rukama oči i prestrašeno kriknuo, skočivši uvis i ne znajući što da počne. U tom času izgubio je posvema vid i svijest. Nije razabirao radnike ni kamene pećine – ništa, tek mu je pred očima bljeskalo svjetlo žarko i plameno i činilo mu se kao da su se njegove slutnje obistinile, da je iz kratera provalio plameni val. Kad je opet došao k svijesti opazi pred sobom Bojana, vesela i vedra lica kako razgovara s radnicima:

– Dakle vam je svjetlo posvema oduzelo vid? – pitao je Bojan radnike?

– Jest – odgovoriše oni – nismo ništa vidjeli, kao da smo oslijepili.

– A jeste li se prestrašili?

– Nismo – odvrati jedan radnik – ta znali smo da to vi, gospodine inženjeru, radite svoj posao.

– Jeste li zadovoljni? – upita jedan radnik gledajući kako se Bojanovo lice sjaji od veselja.

– Jesam, brate, i sad kad ste mi saopćili radosnu vijest da vam je moje svjetlo oduzelo vid, eto, proslavit ćemo današnju večer!

Bojan naloži sluzi da donese vina, finih cigareta i suhih kolača, a onda sjedne zajedno s radnicima i nastavi razgovarati. I kad donesoše sve ono što je naručio, natoči Bojan čaše, pruži svakom radniku po jednu, kucne se s njima pa onda reče:

– Pijte, braćo, u slavu pada čovječanskog zlotvora!

I on se s njima kucne, a onda postavi čašu na stranu, ponudi im kolača i cigareta pa sjedne s njima zajedno kao s braćom i stade im pričati o velikoj prirodi u kojoj obitavaju velike nepoznate sile, kojih čovjek još nije mogao da upozna i otkrije, a koje su tu i kad ih ljudski um dosegne, čitav će svijet naći u njima novu snagu i nov razvitak, nov život.

– Sve što je u prirodi, sve je to za nas – reče Bojan – samo još nismo dorasli da prodremo u prirodu i da nađemo u njoj ono što nas može da uzdigne i što nam može da dade novih darova za bolji i srećniji život.

Bijela je magla ležala nad kraterom, a mjesec, poput svjetiljke obavijen bijelim velom, tek napola je rasvjetljivao zamrli krater, koji se činio kao otok na dalekom oceanu, na kome su se morali da sakriju ljudi što traže slobodu i da joj prostru sag po kojem će ući u zemlju i blagosloviti ljudstvo.

Bojan je sjedio među svojim radnicima koji su ga gledali kao neko božanstvo, kao stvoritelja nečega novoga, kao predborca oslobođenja. Poštivali su ga ne kao gospodina, nego kao um koji je bio nad njima, koji je više znao od njih, od kojega su očekivali izgradnju puta do svoje vlastite slobode. I tako je svake večeri običavao sjediti s njima, pričati im o životu, slobodi, o ljubavi koja mora da spaja čovjeka s čovjekom i o ljepoti života koja se očituje samo u međusobnom pomaganju, u sućuti i uvažavanju ljudi: o ljepoti života koju stvara samo međusobna ljubav, poštivanje i rad. Danas su bili svi uvjereni da je mladi inženjer postigao nešto velika, da je pokročio unaprijed u svojem radu za koji su znali da je posvećen samo onom idealu koji je živio i u njihovim dušama. On im nije ništa pripovijedao ni tumačio o svojim osnovama, ali oni su poštivali njegovu šutnju i vjerovali mu kao sebi i sve što bi on od njih zatražio i što bi im naložio, izvršili su s najvećim oduševljenjem. Gledajući sada njegovo veselo lice, osjećali su sami radost, makar da nisu znali što ima da znači to svjetlo, koje im je čas prije zasvjetlilo vid i rad kojega se je Bojan tako obradovao, ali su osjećali da je u tom svjetlu Bojan našao put koji je tražio. I bili su spokojni i veseli, ovdje u samotnom mrtvom krateru što je zijevao visoko gore prema nebu, gdje su bili tako strahovito daleko od svojih kuća i od svojih obitelji i od svojih milih i dragih.

Jedan od njih izvadi električnu svjetiljku, koja je osvijetlila njihova lica, prikrita sitnom bijelom maglicom i zaustavila se na garavom produhovljenom licu Bojanovom, iz kojega su gledale mirne umne crne oči i s toliko ljubavi pogledavale u svoje radnike, što ih je Bojan zvao svojim suradnicima.

Iz toga razgovora i prijateljskog domjenka najednom ih trgne čudni zvižduk iz dubine kratera. Oni zamuknu. Sva se lica okrenuše prema dolje u dubinu kratera. I opet zviždne nešto, dva i tri puta.

– To je sirena – reče neki radnik.

– Jest – dometne Bojan. – To je znak Liberije.

– Zar da je stigao Nil? – upita jedan glas iza Bojana. Bijaše markiz, koji je pristupio k

njima. Svi ustadoše. Tada se pojavi Valido i reče:

– Dolazi kapetan Nil. Nosi nam opet hrane, da ne oskudijevamo.

Svi se uskomešaše i pođoše dolje u grlo kratera. Crvena svjetiljka osvjetljivala je dno kratera, a u njezinom sjaju drhtali su valovi mora.

– Jest, to je Nil! – govorio je markiz Bojanu. – Pa tko bi drugi i mogao da bude. Nitko ne zna puta na krater i nitko strani ne može da uđe u naše malo carstvo, nitko ne zna da se prošulja kroz udubinu što si je more izdubio u dnu kratera.

I zaista. Nije prošlo ni četvrt sata kad se je uspeo strmim usponom kapetan Liberije. Svi ga dočekaše veselo, samo njegovo lice bijaše nešto mrko i zabrinuto.

– Kako je? – upita ga Valido. – Jeste li dobro putovali?

– I jesam i nisam – odvrati on i povuče Valida na stranu, pa nastavi:

– Dođite sa mnom. Imam da vam nešto važna saopćim.

Valido, Bojan i markiz pođoše zajedno s Nilom u kuću. Tu sjedoše u jedan kut blagovaone. Svjetiljka sa stropa osvjetljivala je Nilovo obrijano i morskim vjetrom opaljeno lice.

– Nešto mi mrko izgledate – reče Bojan pogledav Nila.

– Ne znam imam li uzroka da budem zabrinut, ali sjedite i čujte.

Oni sjedoše i ljubopitno stadoše slušati Nilovo pričanje.

– Spremao sam na podmornicu živež u našoj američkoj luci. Radio sam tako s našim najpovjerljivijim ljudima. Bilo je u luci mnogo brodova, pa i podmornica. Kad smo otpremali sanduke, najednom opazim nekog čovjeka kako iz daljine promatra velikim durbinom naš rad. Uzeh i ja durbin, da ga uočim. Pošto mu je durbin sakrivao lice, nisam ga mogao točno raspoznati, ali sam razabrao pojavu. Bijaše visok u odijelu pomorskoga časnika, na glavi je imao kapu, ispod koje su virile plave kose. Čekao sam da skine durbin, ali uzalud. Nije ga skinuo. Tada sjednem u auto i povezem se ravno prema njemu, da vidim tko je to. Ali on skoči u auto, koji mu je stajao u blizini, i odjuri. Ne mogu se oteti sumnji. Činilo mi se da je to Riegel.

Neko sam vrijeme jurio za njim, ali na koncu mi umakne u grad i ja izgubih posvema trag. Nije mi preostalo drugo nego da se vratim.

Bojanove oči kao da su najednom čudno zasjale i upiljile se u Nila. Nije ništa pitao, već je napeto očekivao što će biti dalje.

– Vratio sam se tada – nastavi Nil – opet u luku, svršio svoje poslove i onda pošao na brod.

Bila je nekako predvečer kad smo krenuli iz luke. Stajao sam na palubi i pomno pazio kao svaki put kad sam krenuo k vama i pazio sam da ne bi gdjegod uočio kakvog špijuna Vilima Osada. Čovjek pred njima nije nikada siguran. Ali ne spazih ništa sumnjiva. Čovjek koji me je durbinom promatrao nije se više pojavio.

Napokon smo isplovili iz luke i zakrenuli širokim oceanom. Plovili smo nad vodom jer nije bilo povoda da tonemo, a kako sam htio da nešto prije stignem k vama, bilo mi je milije ploviti na površini da mogu ubrzati našu plovidbu. Postavih na palubi stražu. Noć je prošla u potpunom miru. Pred jutro moj časnik zamijeni mene, a ja pođem da spavam. Jedva što je granulo sunce, a ja prospavao tek nekoliko sati, probudi me jedan mornar da brzo dođem na palubu. Tek napola odjeven uspnem se gore.

– Što je? – zapitam moga časnika koji je durbinom nešto promatrao.

– Otkad je zadanilo – reče mi on – opažam na površini mora u dostatnoj daljini periskop.

– Nečija podmornica – rekoh ja. – Možda neprijateljska.

– Tko bi znao, ali čitava dva sata kao da nas slijedi.

– Da se o tom uvjerim, krenemo drugim smjerom na sjeveroistok, a onda opet na jugozapad. Ali badava. Podmornica neprestano kreće za nama.

– Čudnovato – rekoh ja. – Ako je neprijatelj, kako to da nas pušta u miru? Mi smo doduše izvjesili amerikansku zastavu, možda je to Nijemca suzdržalo da nas ne napada?

– Ali nas slijedi, to je jasno, samo u koju svrhu?

Razmislih i za nekoliko časaka se odlučih.

Upravit ćemo lađu drugim smjerom, pa da vidimo što će onda biti. Mi smo okrenuli, a i uperili durbin, kadli opazim da je podmornica isto tako promijenila svoj smjer i učinila okrug kao da hoće da ostane iza nas.

– Bilo što mu drago – rekoh ja časniku – nastavit ćemo sad ovim smjerom, pa da vidimo što je. I plovili smo tako dosta dugo, kad u daljini spazismo da nas podmornica opet slijedi. Smjer smo dobro uočili po periskopu, koji je dosta visoko virio izvode. Što da uradim? Treba da dođem za vremena u krater i tako odlučih da opet pođem smjerom koji nas je vodio k vama. A opet podmornica je krenula za nama. Odlučili smo budno paziti svaki njezin kret.

Čitav dan je prošao, a mi smo plovili na površini vrlo brzo i najposlije opazili da se je podmornica digla na površinu i tako nas slijedila. Najposlije odlučih se da obračunamo. Zaustavim brod, da pričekam toga podmorskoga špijuna. Ali i oni su tamo stali. Tad odredim sve što je potrebno za obranu i pođem ravno svom snagom prema udaljenoj lađi. Oni su sigurno opazili da smo mi zamijetili kako nas slijede jer je podmornica najednom utonula. Ali ja sam ipak nastavio put i odlučio da se s njome sretnem na moru ili pod morem, pa da obračunamo.

Napeto sam pazio durbinom na periskop. Taj je virio posve vidljivo iz mora, a kad smo došli u blizinu na kojih sto metara, najednom periskopa nestane u vodi. Bilo mi je jasno da su shvatili moju nakanu. Podmornici ne bijaše traga. Dakle netko nas doista slijedi i pred nama bježi. Jasno je da hoće znati kamo putujemo. Ali nije bilo druge, ja utonem, krenem opet natrag i nastavim plovidbu pod morem. Prošla je čitava noć a da nismo ništa zamijetili. Podvostručili smo brzinu i pazili na sve strane, ali nismo nikoga opazili. Mišljah da je sve u redu i da su moje sumnje bile izlišne. Kad smo, međutim, bili već u blizini kratera, najednom osjetim u telefonu podmornice zvukove koji su me uvjerili da pod morem imade još jedna podmornica. Neprijatelj nas može slijediti, mišljah ja, pod morem tragom zvuka podmorničkog telefona.

– Kako je to moguće – upadne u riječ Ferica kao iznebuha – valjda se pod morem ne može telefonirati?

Svi su ga pogledali ljutito jer je prekinuo pripovijedanje kapetana Nila, ali kapetan se nije dao smesti pa odgovori:

– Voda je vanredni provodič zvuka i telefon koji je pričvršćen na obim stranama stijene lađe odaje svako drndanje i svaki zvuk koji dolazi od propelera podmorne lađe, pa tako se može sasvim lijepo pod morem slijediti drugu podmornicu. Ali da nastavim! Ja

sam se latio opet telefona da prisluškujem i doista čuo sam da pod morem nismo sami. Taj osjećaj nije mi bio ugodan jer mi je trebalo poći dalje – točno sam pazio na magnetsku iglu i smjer što ga je pokazivala i kad sam već vidio da smo posve u blizini kratera, povukao sam periskop i onako slijepo, na Božju sreću, plovio dalje, uvjeren da ću sasvim točno pogoditi podmorski ulaz u krater. I to se je doista zbilo. Ušao sam i sretno prispio k vama. Ipak u duši nisam miran. Sve me progoni sumnja da je onaj čovjek što je promatrao naše radnje u amerikanskoj našoj luci bio Riegel i da je podmornicu koja nas je slijedila upravljao on. Imao je dosta vremena da se gdjegod ukrca i tko zna kako i na koji način da nas drži na oku, pa nas onda slijedi. Već sam nekoliko dana prije čuo od naših ljudi da je neki čovjek ispitivao naše mornare kamo polaze i što voze i čiji su namještenici. Oni mu nisu ništa kazali, ali sve to dokazuje da je na nas netko pazio. Napokon Osadovim špijunima je vrlo jasno da sam u službi Valida, pa kad su me vidjeli na moru, morali su odmah svoje izvide koncentrirati oko mog broda.

– Ništa nije nemoguće – primijeti Valido. – Osado je isto tako dobar špijun kao što je i veliki zločinac.

Jedva je Valido bio u riječima, kad dotrči u sobu časnik Liberije. Na licu mu se vidjelo da je nešto uzrujan:

– Što je? – zapita ga Nil.

– Gospodine kapetane, u krateru se nalazi neka tuđa podmornica.

Svi skočiše uvis.

– Dakle, eto, neprijatelj koji me je slijedio ušao je za mnom u krater! Kako ste to opazili? – zapita Nil časnika.

– Upravo smo iskrcavali živež, kadli najednom zamijetismo da se nekoliko metara od nas more nekako čudno valja. I zamijetismo štropot i fićukanje zračnih cijevi kao što biva kod podmornice kad hoće da se digne. Stao sam upravo na obali i gledao što se to događa pa sam spazio da je nešto velika i omašna u moru. Uzmem telefonsku žicu, pričvrstim slušalicu i spustim žicu u more i čuo sam posve jasno propeler podmornice.

– Braćo – reče Valido. – Tu ne valja časiti. Ili je Vilim Osado ili tko drugi, ali bit će svakako da nas je neprijatelj nanjuškao, a to bi značilo da je otkrio naše skrovište.

– Drugo nam ne preostaje nego da ga tražimo – reče Bojan pa se obrati k Nilu. – Dođite, idemo zajedno.

Svi izađu iz kuće i pohite dolje na obalu. More je ležalo u tami nepreglednog kamenog svoda, što ga je krater stvorio nad vodom. Tik obale stajaše Liberija. Odmah zaustaviše iskrcavanje, a Nil i Bojan uđoše u podmornicu, ugasiše crveno svjetlo i zamalo zatvoriše željezni tornjić. Podmornica utone. Bojan je stajao u strojevnoj centrali i uzeo obje slušalice telefona što su bile spojene sa obim zidovima lađe. Uz njega stajaše Nil i upravljaše podmornicom. Kružili su dubinama u krateru, oprezno i polako, dok je Bojan napeto prisluškivao svakom glasu. Ali telefon kao da je mrtav. Nigdje ništa.

– Možda je opet izišao iz kratera – reče Nil – a to bi bilo zlo jer će ponijeti u svijet tajnu našeg boravišta.

– A možda se je lađa i razbila na pećini – primijeti Bojan. – Nepoznati uhoda možda nije mogao slutiti da je ova morska ploha samo jezero u moru, okruženo kamenim zidovima kratera. Možda je htio da plovi dalje, tresnuo negdje u dubini u pećinu pa se podmornica razbila.

– To bi bila sreća jer tako bismo se ga lako riješili.

Još su neko vrijeme kružili morem u neprestanom očekivanju da bi se mogli sukobiti sa stranom podmornicom, ali Bojan nije poznavao nikakove opasnosti niti straha od pogibelji. Nastavio je traženje, ali bez uspjeha.

Nakon jedan sat opet se digoše na površinu i pristadoše k obali. Tu stajaše Valido, Husarek, Vojko, Žerjav, Ferica, markez i nekoliko radnika, čekajući što će se dogoditi.

Bojan izađe prvi iz podmornice, pristupi k Validu i saopći mu rezultat istraživanja.

– Nigdje ništa, ili se je časnik prevario, ili je uhoda utekao, ili se je podmornica razbila o pećini.

– Uza sve to – reče Valido – treba da ostanemo na straži.

Oni se dogovoriše što će da urade. Ponajprije ugasiše svjetla na podmornici i sva svjetla u maloj luci kratera, da je svuda vladao gusti mrak, a onda se podijeliše kako će se svu noć izmjenjivati da paze. Valido odredi da će prvi ostati on, s nekoliko radnika i mornara podmornice. S njima ostaje i Nil bude li potrebno da se podmornica brani. Mornari i Nil zauzeše mjesta na lađi. Bojan pođe gore s jednim dijelom radnika i mornara, koji su imali da legnu spavati i da preuzmu službu poslije ponoći.

U krateru vladao je gusti mrak. Pod dalekim pećinastim svodom uzbibalo se more, udaralo u daleke pećine i šumilo kroz sablazni prostor, što se je pričinjao kao ogromni crni kotao s kamenim stijenama. Sve je na podmornici bilo tiho, sve na svome mjestu, očekujući hoće li se pojaviti zagonetni podmorski uhoda, koji možda još dolje oko njih kruži i smišlja svoje tajnovite osvete.

Prošao je čitav sat a da se nije ništa desilo. Valido je sjedio uz Nila i slušao mrmor crnih valova u sablasnoj pećini, kadli najednom pograbi Nil Valida za ruku te mu šapne:

– Gledajte!

Valido pogleda u crnu tamu, tamo daleko u prikraju pećine. Posred tmine kao da je nešto izraslo iz vode, kao da su se valovi pretvorili u zeleno svjetlo! Nil uhvati zapovjedničku cijev i pritisne je na usta i pošalje zapovijed u dubinu podmornice:

– Pozor!

Pridržao je cijev na ustima i čvrsto stisnuo Validovu ruku. Obojica su gotovo bez daha gledali kako se iz vode pomolilo nešto dugoljasto i crno, kako je zeleno svjetlo najednom ugasnulo, ali još uvijek su dobro razabrali da se tamo nešto događa. I makar je more bučilo, čuli su sumorno zviždanje zračnih sisaljka podmornice koja se diže. Oni su bili u tami i zurili napeto. Trenutci su prolazili, čekajući u zasjedi neprijatelja koji je doista bio u krateru i dizao se na površinu. Čekali su spremni na borbu i na sve. Zvižduk sisaljka utihne. Bijaše im jasno da je podmornica već na površini. Buka valova zaglušivala je sve ono što bi im moglo dati spoznaju što neprijatelj kani: plovi li prema njima ili stoji li na mjestu. Ali oni čekaju, šute i zure smjerom prema onom mjestu gdje su spazili zelenkasto svjetlo. Bilo im je jasno da je uhoda videći svuda tamu i mir.

Prođe nekoliko časaka pa opet ništa. Tad najednom plane po krateru svjetlo reflektora, kao da je duh zapalio i osvijetlio čitav krater. Ali svjetlo nije palo na Nila ni na Liberiju, već gore na obalu. Iza reflektora vidjela se je silueta nekog visokog čovjeka što je očito stajao na tornjiću podmornice. – I to je razabiralo da je u odijelu pomorskog časnika.

– To je on – šapne Nil – onaj isti koji me je promatrao durbinom. Zacijelo je on. – Nije

li mu pojava i u ovom polusvjetlu nalik na Riegela?

– Jest, ali bilo tko mu drago, ušao nam je u trag.

– Da ga ulovimo živa? – upita Nil.

– Može se spustiti opet dolje i uteći nam.

– Što je dakle zapovijed?

– Živ ne smije da izađe odavle!

– Uhoda je Vilima Osada, a zlotvor ne smije spriječiti naše sveto djelo.

– Dakle? Neka ide – pod more?

– Neka ide!

Nil pritisne na usta cijev i pošalje u podmornicu zapovijed:

– Torpedo lijevo uspravnim smjerom sjeveroistočno!

Časak nastade tišina, kao da je i more nijemilo pred tom zapovijedi, koja je u sebi nosila smrt. Valido stisne zube i okrene se prema obali. Nil je zurio u reflektor i čekao. Dva-tri trenutka i najednom zatutnji kamenim svodom strašna detonacija. Grmljavina potrese pećine i njezin urlik probije prema obali, uzbiba zrak, digne se gore kamenim kraterom te uzdrma kuće i staklenu zgradu, probudi stanovnike izumrlog kratera.

Valido je stajao na palubi i okrenuo se onamo odakle je dolazio prasak. Reflektor ugasne, more se zaljulja, valovi tresnuše o pećine kao da je tamo nešto uzavrelo. Nastane mrkli mrak u kojem se je samo provlačio mrmor muklih valova.

Na Liberiji planuše svjetla. Nil upali reflektor i rasvijetli krater. Valovi se odbijali od pećine i mrmorili. Nigdje ne bijaše ničemu traga, tek razburkana voda pokazivala je oštrom strukovnom oku Nila da je tamo potonula razbijena podmornica.

Valido je zašao na obalu i šutio, kao da razmišlja o smrti koja je snašla čas prije uhodu Vilima Osada, a koji ga je zatekao i na tome, čitavom svijetu nepristupačnom komadiću zemlje. Nil pristupi k njemu, on mu reče:

– Evo, sloboda se je morala da sakrije u mrtvi vulkanski krater – pa eto i tu su je našli zlotvori, da je satru.

– Ali sad je svršeno – reče Nil. – Uhoda je pao, Vilim Osado neće nas nikad naći!

Međutim odzgora dotrčaše radnici pa Bojan i njegovi drugovi, a za njima doklipše i Ferica. Bio je blijed i prestravljen, misleći da je vulkan opet počeo da radi. Jedva su ga umirili i razjasnili mu što se je zbilo.

Bilo je oko pola noći, kad su se opet svi vratili gore u blagovaonu i raspravljali o pogibelji koja im je prijetila, a koju su tako sretno maknuli.

Svaki je želio da o tome nešto priča, samo je Bojan šutio. Njegovo lice kao da je odavalo neku pritajenu zabrinutost, kao da ga je mučila neka misao koju nije mogao nitko da prozre ni da opazi osim Vojka. On je jedini poznao svaki trzaj Bojanovih očiju, razumio je svaki kretaj njegovih ličnih mišića. On, koji ga je tako ljubio, razabrao je da se nešto u njemu događa što ga tišti i muči.

U jedan sat legoše svi spavati. Vojko i Bojan spavali su u jednoj sobi. Kad je Bojan sjeo odjeven na postelju i odupro rukom glavu, pristupi k njemu Vojko. Njegove vjerne tamne oči zagledale su u Bojana:

– Kao da nisi veseo što smo se oslobodili đavla? – Nešto je u tvojoj duši! Ja dobro vidim, reci mi, iskaži mi se, što te je snašlo?

Bojan uzdahne, zamisli se pa onda složi ruke u krilo i reče poluglasno:

– Nil veli da je onaj što je stajao tu dolje na podmornici iza reflektora onaj isti što ga je vidio u amerikanskoj luci kako ga promatra durbinom.

– Pa što onda?

– On veli da je to – Riegel.

– Još uvijek ne znam što misliš, jer da jest – što onda?

– Ako je bio on – što misliš je li bio sam?

– Kako to – sam?

– Ti znaš koga je poveo sobom na podmornici.

– Da. Zoranu! Misliš da ju je i sada vozio sobom?

– Tko zna, al nešto mi je čudno u duši! Zar ju je ostavio negdje u Americi? Komu? A da je tako, da ju je ovdje nastanio, ja znam da bi se bila javila. Kako smo spojeni radiopostajom s Validovim dvorcem, već bi to znali! Ako ju je ipak držao zatočenu na svojoj podmornici, pa onda krenuo s njome da uhodi Nila?

– Onda bi bila ona s njime izgubila život u našem krateru!

Bojan spusti glavu.

– Da, ta me sumnja snalazi.

– Hm, to nije nemoguće, ali zašto je napokon trebao Riegel da uhodi Nila? Tko je pobjegao Osadu, onda ne uhađa za njega.

– Misliš da Riegel nije mogao saznati u Americi da sam se ja sretno vratio s mora? Ta sve su novine pisale o čudnom slučaju što se je desilo kćerci milijardera. Priopćili su i moje ime, prije nego sam to mogao spriječiti. Ako se je Riegel zadržao u Americi, u blizini da je htio nešto saznati o meni. I ako je onaj s durbinom bio Riegel, onda me sve više snalazi sumnja da je s njime bila i Zorana.

I Vojko se sada nije mogao oteti toj sumnji, ali je nastojao da druga umiri, pa mu stade govoriti:

– Kad čovjek voli i za nekog se boji, onda ga snađu svakojake misli, pa tako i tebe. Rekoh, nije nemoguće, ali opet ne – ne vjerujem! Zar da Bog bude tako okrutan prema tebi i prema njoj, tom milom i tako junačkom biću? Ne vjeruj, uzdaj se da su tvoje sumnje izlišne.

– Moguće – primijeti Bojan – pa onda ustane s postelje i stade šetati po sobi. Pritom je razmišljao i sam u sebi raspravljao mogućnosti i nemogućnosti koje su mu se nametale. Na koncu se je sam počeo uvjeravati da Zorana nije bila u podmornici. Tješio se je da su njegove sumnje potekle samo od zabrinutosti i da nemaju nikakova realnog temelja. Tada je legao spavati. Ali nije dugo mogao da usne. Kad bi ga malo zahvatio san, prikazala mu se podmornica, a na njoj Zorana, zatočena po Riegelu. Prikazao mu se je krater izumrlog vulkana, na dnu mora, i čuo je detonaciju koja je smrvila podmorskog uhodu i opet bi se prenuo, otvorio oči, zurio u mrak i mislio:

»Ako ju je doveo sobom u Ameriku i ako ju je iskrcao iz podmornice, ona bi se sigurno javila Validu! Ako ju je iskrcao, ona kako je lukava sigurno bi našla prilike da mu se javi. Samo onda ju je Riegel mogao potpunoma odijeliti od svijeta i od Valida ako ju je pridržao na podmornici.«

Nije se nikako mogao snaći pa je čas sumnjao da je taj uhoda bio uopće Riegel, čas je

opet stao sumnjati da se je ponovo dao u službu Vilima Osada, dapače snašla ga je i misao da je možda samu Zoranu predao opet Vilimu.

Dugo u noć progonile su ga svakojake misli, koje su opet u njemu razbudile savladane boli.

Drugo jutro ustao je Bojan rano i spremio se opet u svoju radionu. Čitavo prijepodne nastavili su pokuse s čudnovatim svjetlom. Poslijepodne došao je Bojan k Validu koji je sjedio s kapetanom Nilom kod crne kave.

– Vi ste danas vrlo blijedi – reče mu Valido.

– To čini magla – odvrati Bojan, koji nije htio da svoje bojazni glede Zorane saopći Validu.

Od onog dana kad je Valido obrekao Bojanu da će mu saopćiti tajnu zašto je Valido kriv Zoraninim patnjama, nisu obojica o njoj nikada ni riječi progovorili. Pa tako nije Bojan htio ni ovaj put da se dotakne njezinog imena.

– Gospodine Valido – nastavi Bojan – vi ne slutite zašto sam došao?

– Zaista ne bih znao, ali nekako ste vrlo svečani. Što je to?

– Svečan sam jer vam imam najaviti da sam svoj posao dovršio.

– Posvema?

– Da. Posvema! Daljnji su pokusi suvišni.

– Vi biste se dakle već danas usudili poći da svojim izumom ulovite Vilima Osada?

– Da. Izvolite odrediti, ja sam spreman! Uzet ću sobom Vojka i Žerjava.

Nekoliko časaka je Valido gledao preda se, a onda opet pogleda u oči Bojanu i kao da se odlučio reče polagano i važno:

– Nisam se nadao da će to ići tako brzo! Ali tim bolje. Odredite što je potrebno.

– Kad mogu na put?

– Kad svršite pripreme.

– Sutra o podne.

– Već sutra?

– Da, zašto da čekamo?

– Dobro onda – sutra!

Bojan izađe iz kuće. Zamalo skupiše se oko njega radnici i primiše od njega naloge.

Sve se je na krateru ustrčalo i spremalo za Bojanov put. Radnici nisu znali kamo to Bojan polazi, ali su se žurili da izvrše sve što im je on naložio.

Sutradan o podne stajala je Liberija potpuno spremna da opet krene iz kratera. Na obali stajahu Bojan te njegovi drugovi Husarek, Žerjav i Vojko. Zatim Valido, markez i Ferica. Bojan i njegova tri druga oproste se s Validom i markizom te s Fericom. Ovaj je bio vrlo zle volje. Želio je opet otići iz kratera, ali Bojan mu je rekao da ga ne može trebati i prišapnuo mu da će biti bolje ako ostaje jer je na krateru sigurniji nego što će biti ako pođe s njim! I on ostane.

Bojan se ukrca s drugovima na Liberiju. Još jednom pozdravi Bojan Valida pa se onda spusti u dubinu lađe. Posljednji siđe kapetan Nil. Željezni se tornjić za njima zatvori i lađa utone u more. Nad njom smire se valovi i pod kamenim svodom zamrlog kratera nastane mir.

ČUDOTVORNO SUNCE

ad pučinom je noć tiha i tamna. Nadaleko i široko vodena pustoš. Nekoliko zvijezda cakli se na obzorju i prodire gustu tamu što se je stopila s morem.

Nigdje kopna. Svuda daleka vodena pustinja. Posred ove pustinje najednom iz mora izmili crna neman. Oko nje čudno pišti zrak.

More se uzbibalo. Zamalo rasklopi se željezni pokrov i blijedo svijetlo proviri iz lađe. Iz dubine izlaze sjene, kao da su đavli. Obavijeni su tamom. Svi šute i svaki nešto radi kao da već odavna znade svoj posao. Svjetlo u lađi najednom utrne, a po tamnoj palubi sve se nešto giblje i žuri. Noć sakriva ljudske sjene i rad njihovih ruku. More miruje. Zrak je hladan. Netko je uhvatio svjetiljku i svijetli nekome u njegovom radu i pritome pomno pazi da ne bi koji tračak svjetla zalutao u daljinu. Vidno je.

Tamna noć počiva mirno, a svuda se nešto radi, potajice i kriomice u snu i sakriva i nebu i zemlji ono što se zbiva na palubi podmornice. Katkad čula bi se koja poluglasna riječ pa bi onda opet bilo sve tiho.

Prošlo je već mnogo vremena kad se najednom u gustoj tami nešto spustilo u vodu i stalo hrliti naprijed kao kakva ogromna ptica, mašući velikim krilima. I ono malo zaklonjeno svjetlo na podmornici je utrnulo i opet je zavladao posvemašnji mrak. Ono crno s krilima leti okolo podmornice u velikom okrugu pa se onda opet vraća natrag i stade u blizini lađe, pa se sve više razabire da je zračna krilatica što ju dovezoše u podmornicu i očito je da su ju tako dugo slagali na palubi broda.

– Je li sve u redu? – pita netko tiho s lađe.

– Sve – odgovori tihi glas sa krilatice na moru.

I opet je sve tiho. Nitko ništa ne govori. Prošao je čitav sat u tami i tišini, kad kroz pustu noć sijevne crvena zraka.

– Evo ih! – šapne netko na palubi.

– Odgovori! – reče drugi glas.

I s palube lizne crnom vodom crveno svjetlo, kao tanka nit i odmah je opet nestane.

– Dakle sve je spremno – tiho će duboki glas sa krilatice na moru.

– Hoćemo li, Bojane?

– Hoćemo!

– U ime Božje!

Nešto zadrnda. Krilatica se uzdigne nad tamno nebo kao crni ogromni jastreb. Leti tiho, nečujno. Zvijezde nad njom drhću, a tamno nebo zavilo ju u svojim visinama tajnovitom tminom i ona leti vazduhom kao perce.

– Pazi, Vojko, dobro na iglu, da ne promašimo smjer – oglasi se Žerjav.

– Nećemo promašiti – tiho će Bojan. – Otok Terror mi leži u oku! Naći ću ga!

Krilatica je letila silnom brzinom.

Bojan je upravljao strojem, a Vojko i Žerjav sjedili su straga. Jedan je držao u ruci magnetsku iglu, drugi malu žepnu svjetiljku, sa svih strana oklopljenu zaklonom pa je svjetlo padalo samo na iglu.

– Eno maglenog oblaka – upozori Vojko.

stroj.

– – Spremite naše sunce – primijeti Bojan.

Vojko izvadi veliku staklenu kruglju, koja bijaše žicom spojena o neki mali stroj.

I uđoše u maglu. Bojan ju je dobro poznavao. Letio je kroz nju toliko puta kad je polazio s otoka Terrora u Francusku, da prividno pali gradove.

– Sad smo nad otokom – reče Bojan. – Pazite!

– Spremno je! – odvrati Žerjav.

– Dakle sad ću spustiti krilaticu dolje.

Krilatica se počne spuštati. Bojan je zurio dolje u tamu, a onda najednom reče:

– Naočale!

Vojko se sagne prema Bojanu i priveže mu na oči velike čudne naočale, a onda učini to i sebi i Žerjavu.

Još se spustiše sto metara niže, kad će Bojan tiho:

– Sunce amo.

Vojko spusti staklenu kruglju nešto niže, a Žerjav otvori stroj o koji je bila spojena debelim žicama. Obojica čekaju. Bojan spušta krilaticu još niže i niže – pa reče:

– Sad!

U tili čas plane staklena kruglja i žarki oblak gustog svjetla padne na otok kamenih pećina. Kao da je sunce palo na zemlju i u žarkom njegovom svjetlu utopilo se sve: i otok i more i vazduh. Svega je nestalo u ognjenom sjaju. Samo su Bojan i njegova dva druga mogli gledati u to svjetlo jer su njihove novoizumljene naočale odbijale od njihovih zjenica zasljepljujuće zrake. I oni vidješe more i ogromne pećine otoka i kamenu čistinu na koju se polako spustila krilatica. Oni su bili na otoku Terroru.

U tren oka skočiše sva trojica iz krilatice. Vojko je držao staklenu kruglju sa strojem, dok je Žerjav držao drugu istu takvu kruglju i pružio ju Bojanu, pa onda pošao za njim. Vojko ostane uz krilaticu, držeći u ruci to čudotvorno sunce, koje je čitav otok i sve što je oko njega učinilo ljudskom oku nevidljivo.

Bojan pođe prema ulazu u špilju. Dva vojnika s puškama što su očito stražarili padoše na zemlju pa su ležali prestravljeni i slijepi, ne vidjevši ništa oko sebe i od boli što im je prouzročilo svjetlo zatvoriše oči.

– Uzmi im oružje – reče Bojan.

Žerjav oduzme obojici puške i naboje, a onda pođe za Bojanom.

Ovaj uđe u špilju. Bila je tek napola rasvijetljena. Bojan je uza se privezao stroj, a staklenu kruglju pružio daleko od sebe – izvadio je iz stroja vijak i staklena kruglja plane. Sva je špilja usplamtila u tom svjetlu.

– Sad dođi da posvijetlimo Vilimu Osadu. U svjetlu ovog sunca on će oslijepiti, pasti i doći u ruke svojih sudaca!

Oni pođoše naprijed. Prolazili su poznatim hodnicima i nailazili na straže što su padale na zemlju pogođene gromom.

Žerjav je svakome od stražara oduzimao oružje i svezao ga, a onda slijedio Bojana, koji je pošao ravno prema odajama Vilima Osada. Bojanu je zakucalo srce od pomisli da će mu sada pasti u šake zlotvor svijeta – da će ga uhvatiti i onemogućiti mu da nastavi kovati oružje za razaranje ljudstva. Napokon dođoše pred odaju zločinca.

Pred ulazom ne bijaše nikoga.

– Što je to? – upita Bojan Žerjava.

– Vidim zastore, divan, stol i postelju, ali njega nema.

Ovo ispuni Bojana neugodnom slutnjom, ali on ipak ne klone.

– Idemo dalje, možda je u blagovaoni.

Oni pođoše, ali tu ne bijaše nikoga.

– Pogledajmo gospodina Wikinga – reče Bojan pa se uputi u špilju u kojoj je Wiking imao svoje odaje. Ali ni tu ne nađoše nikoga. To se Bojana nemilo kosnulo.

– Što je to? Valjda nisu otok ostavili?

– Ti si već na krateru izrekao svoju bojazan da će Vilim Osado, ako sazna da si nakon bijega s otoka prispio u Ameriku, možda ostaviti otok.

– Da, rekao sam, ali opet mi se to činilo nevjerojatnim jer je Vilim dobro znao da mi je poznato kako je otok nemoguće napasti bilo s mora, bilo iz zraka.

– Ali čekaj, poći ćemo k barunici, ako i nju nije odnio đavo.

Oni ostaviše Wikingove odaje i pođoše uzanim hodnikom k barunici. Začudilo ih je da su pred vratima našli stražu. Vojnik koji je ondje stražario pao je od svjetla na zemlju i Žerjav ga razoruža – a našto Bojan otvori vrata baruničine odaje.

Ženski vrisak prodre kroz špilju. Barunica je ležala na svojoj postelji blijeda, otvorenih očiju koje su prestravljeno zurile u svjetlo, a onda se opet sklopile.

– Ne bojte se, gospođo – reče joj Bojan.

– Bože – krikne ona – ja ništa ne vidim! Bože!

– Ali me poznajete po glasu?

– Da – kao da je glas inženjera Kneževića.

– Pogodili ste, ja sam.

– Smiluj se! Oslijepila sam!

– Niste oslijepili – ali me ne možete vidjeti.

– Dakle sam umrla – i sastadoh se s vama s onkraj svijeta.

– Ni to – velim vam, ne bojte se. Vi ste na otoku i ništa vam se neće zla desiti – ali treba da mi kažete što vas pitam.

Bojan je vidio kako je barunica pipala rukama oko sebe po postelji i lovila u zraku prazninu, ne mogavši otvoriti oči.

– Gdje je Vilim Osado? – upita Bojan.

– Nema ga na otoku – reče ona.

– Ako mi ne kažete istinu – nećete nikada više progledati.

– Kunem se da vam rekoh istinu.

– Gdje je dakle?

– Ne znam – od dva mjeseca otkad je dočuo da ste prispjeli sretno u Ameriku – nije ga bilo na otoku. Samo Wiking dolazi češće i prima vijesti na brzojavnoj postaji.

– A gdje je sada Wiking?

– Jučer je otputovao.

– Tko zapovijeda otokom?

– Njegov zamjenik.

–A tko je taj?

– Gospodin inženjer Werner.

– A gdje se nalazi Riegel?

– O njemu nisam ništa čula. Kad ste vi oteli Zoranu, nestalo ga je. A osam dana iza vašeg odlaska najednom počeše postupati sa mnom kao sa zarobljenicom. Wiking mi je spočitnuo da sam vam ja pomogla da otmete Zoranu i zato su mi na ovakav način oduzeli slobodu.

– Od koga je on saznao da ste mi vi pomogli?

– Ne znam.

– Zaista čudno!

– Da sam samo slutila što će učiniti sa mnom, ne bih bila nikada pristala da one noći zadržim Wikinga.

– Jeste li štogod čuli o Zorani?

– Ne – ni o njoj ništa ne znam, kao ni o Riegelu. Tako sam prevarila sama sebe. Riegel ili se utopio, ili je pobjegao.

Tako je Bojan razgovarao s barunicom, a da ga ona nije vidjela, makar je on stajao pred njom i gledao ju svojim naočalima što su mu gotovo hermetski zatvarale oči zrakama njegovog čudotvornog sunca što ga je držao u ruci.

– Predbježno ste vi, gospođo, mojom zarobljenicom – reče Bojan barunici – ali vratit ću vam uslugu što ste mi ju učinili. Međutim, dotle izvolite pričekati. Kad izađem, zaključat ću vrata, a vi ćete za pol sata opet posve dobro vidjeti.

– Što će biti sa mnom?

– Ako želite ostaviti otok, povest ću vas do Amerike.

– Dovijeka ću vam hvaliti.

– Dobro – kad vam se vrati vid, spremite se na put. Ali još jedno, da li vam je poznato štogod o Salvadoru?

– Ni o njemu ništa ne znam. Sve što se je događalo na otoku, sve je to bila otkad vi odoste za mene tajna.

Bojan izađe zajedno s Žerjavom i zaključaše za sobom vrata i pođoše brzo dalje.

Spuštali su se uzanim hodnikom među pećinama, noseći pred sobom čudotvorno sunce. Nisu nikoga susreli. Sve kao da je izumrlo. I onda se uspeše gore na jednu hridinu u špilji gdje je prije mnogo mjeseci Vojko našao Salvadora kako ga užarenim željezom muči Karlo Servus, lakaj Vilima Osada.

Dođoše gore – uđoše u malu udubinu. I ostadoše zapanjeni! Salvadoru ni traga. Njegova je mala tamnica bila pusta. Svi tragovi pokazivahu da već dugo nije ovdje nikoga bilo.

Bojan uhvati svoju crnu kosu kao da bi je htio da iščupa od bijesa, jada i ljutnje.

– Od onog dana kad me je Vilim Osado opet povratio životu – kad sam mu obećao

pronaći plamenu tuču koja će pretvoriti Pariz u more plamena, meni se nametnula misao! Da stvorim svjetlo jače od sunca i njime oslijepim čitav svijet oko mene – i prodrem u dvore Vilima Osada – i uhvatim ga živa i otmem Salvadora – pa makar je pomjerio pameću! Odonda sam stvarao ovo sunce! A sad eto utekne Osado i nestane Salvadora!

– To je znak da se je ipak tebe bojao – reče Žerjav. – Otok je bio dobro utvrdio da ne bi mogao nitko živ preći na njegovo tlo – a ipak – Osado je dobro slutio – da si ti jači od njega.

– Jači! Evo – gledaj! No što mi sad ova snaga, no što mi ovo sunce kad ih nemam nad kime da razaspem. Ali – neka! Poći ćemo dalje! Ne dam se izigrati, ne dam se nadmudriti od njega.

Licem mladog inženjera bljesne sjaj željezne volje i neslomive energije.

– Dobro, gospodine Vilime! Igrat ćemo se skrivača – ali ja ću te ipak nadvladati – reče Bojan i crne mu oči sijevnuše prijetećom snagom volje.

On pogleda po špilji, pretraži svaki kutić i već htjede izaći, kad mu padne u oko neka mala rupa u pećini iz koje je virila žarulja.

– To su njegove zelene oči – reče Bojan – oči zloduha. Daj, skini ih dolje, ponijet ću ih sobom da me svaki dan sjećaju sudbine – koja imade da osveti na Vilimu Osadu sva njegova zločinstva.

Žerjav se popne gore te skine dvije zelene žarulje što su nekoć po pustoj tamnoj pećini gledale svojim sablasnim pogledom.

– Gle – što je to?

– Nešto si našao?

– Nekakva slova urezana u pećini – gotovo izdubljena – kao da ih je netko klesao.

– Siđi – da vidim ja.

Bojan dade staklenu kruglju Žerjavu, a on sam se uspne gore i ogleda pećinu.

– Jest – uklesana slova.

– Možeš li ih pročitati?

– Da – mogu.

I on stade čitati:

Naiđe li koji pravednik na ovu tamnicu – neka dojavi kapetanu Validu u Americi (država Nevada) ove riječi: Pretražite zamrli krater...

Tri, četiri i pet puta čitao je Bojan engleskim jezikom napisane riječi pa se onda opet spusti dolje. Stotinu misli prošlo mu je kroz mozak. Žerjav je opazio da ga je ono što je gore vidio silno zaokupiralo pa je šuteći čekao.

Bojan zabilježi napis u bilježnicu i onda pozove Žerjava da pođe s njime.

Hitrim koracima spustiše se niz hridine pa se onda uspeše drugim smjerom i uzanim hodnikom dospješe natrag u središte špilje.

Bojan je prošao sve radione gdje su nekoć s njime radili zarobljeni njegovi drugovi izumitelji. Svi su oni klonuli od strašnog svjetla i ostali slijepi i prikovani, kao da se pretvoriše kamenom, ili padoše na zemlju.

Bojan ih je redom ogledao – svakome se javio ili stao miriti da im se neće ništa zla desiti, tek valja da ostanu mirni. Svakog je pojedinca pitao, hoće li da ostavi otok. Sklopljenih vjeđa odgovarahu oni svome neviđenom spasitelju da će poći s njim i na kraj svijeta.

Uvjerivši se da su svi prisutni izumitelji i radnici zarobljenici, reče im da će ih ukrcati u lađu, ali treba da mu pomognu. Valja svezati sve pristaše Vilima Osada da Bojan uzmogne ugasiti svoje svjetlo i što brže zarobljenike ukrcati na lađu, što ih podalje od otoka čeka.

– Ne vidimo vas – rekoše zarobljenici – ali vaš nam glas odaje da nas ne zavarate. Vaši smo – zapovijedajte!

Bojan izvadi iz torbe što mu je visila o leđima četiri naočala, kakve je nosio sam, pa ih onda priveže na oči četvorici zarobljenika koje je najbolje poznavao i reče:

– Sad pođite sa mnom i slušajte moje zapovijedi.

U tom času uđe u radionu inženjer Werner.

– To je Wikingov zamjenik – reče jedan od zarobljenika.

– Svežite ga – zapovjedi Bojan.

Oni s naočalima, vidjevši sad posve dobro Wernera, izvršiše odmah Bojanovu želju. Onda pođoše s njim diljem čitave špilje te svezaše sve vjerne podanike Vilima Osada, svu stražu koja je počela pridolaziti sa svih strana špilje, ne sluteći što se to događa.

– Sad idemo na brzojav – reče Bojan te pođe prema brzojavnoj postaji, koju je tako dobro poznavao. I tu svezaše njegovi drugovi stražara i oduzeše mu oružje, dok je mladi inženjer otvorio vrata i ušao pod niski svod pećine.

Ponajprije stade brzojavljati u Nicu. Odanle mu se javi Validov detektiv.

– Ovdje ‘sunce’ – javi se Bojan.

– Dakle uistinu prodrijeste na otok?

– Uistinu. Javite odmah Validu – da je ‘sunce prodrlo u tamu otoka, ali zločinci iščeznuše’.

– Još nešto – čekajte – odgovorio mu onaj u Nici – inženjer Thomas je pobjegao.

– Kako, zaboga? Pobjegao?

– Dvije godine pilio je željezne rešetke na svom prozoru i pretprošle se noći spustio preko zida – i nestalo ga. Istu noć nestalo je iz hangara u Toulonu jednog pilota s jednim ratnim zračnim strojem sa dva sjedala. Sumnja se da je pilot bio špijun Vilima Osada i da je očito bio u vezi s Thomasom pa ga uzeo sobom u aeroplanu.

– To je loša vijest. Imate li još što?

– Ništa.

– Čekajte kod stroja – ne javim li se – onda je znak da sam sa svojim suncem pao u ocean!

Bojan ostavi stroj i pođe brzo k drugom stroju. To bijaše onaj tajnoviti drugi kabel koji je vazda javljao kretanje francuskih četa i čije su vijesti uvijek bile točne pa se nisu slagale s krivim vijestima što ih je javljao Validov detektiv iz Nice. I mladić udari po tipki. Nije dugo trajalo kadli se onaj nepoznati Vilimov uhoda javi.

– Ovdje Wiking – javio se Bojan. – Što je nova?

– Lozinku – lozinku – udaraše tipkalo po uzanom bijelom papiru brzojavnog stroja.

Ali Bojan stade udarati po tipki svom žestinom:

– Desilo se izdajstvo – udaraše Bojan tobož nervozno – sve je u opasnosti – brzo – što je nova? Časovi su nam odbrojeni.

Nekoliko trenutaka stroj zanijemi, a onda opet limena tipka zaklepeće:

– Francuske i engleske čete spremaju prodor.

Bojan ga prekine i upita:

– Što je s Thomasom?

– Danas je odletio na otok – a čete polaze...

Bojan nije pitao i pustivši stroj da dalje neustrpljivo tipka brzo zovne svoje zarobljene drugove.

– Pretražimo kamo vodi kabel.

Oni se dadoše odmah na posao. Kabel bijaše položen tik pećine i vodio je uzanom udubinom gore pa se opet spuštao dolje i ponovno provlačio prema stropu. Poput vjeverice penjao se Bojan s drugovima, da nađu mjesto gdje kabel izlazi iz pećine u more. I nađoše probušenu rupu kroz koju je kabel bio izveden iz pećine.

Dok je Bojan držao kabel, dvojica pohitaše iz špilje. Tu je još uvijek stajao Vojko držeći u ruci goruće sunce. Vidjevši dvojicu zarobljenika koji su izašli iz pećine ne reče im ništa. Znao je kamo idu jer je već sve prije točno ugovorio s Bojanom kako će uraditi. Oba se zarobljenika popeše na pećine i nađoše doskora kabel i rupu kroz koju se je spuštao niz pećinu u more.

– Imamo ga – povikne jedan kroz rupu Bojanu.

– Onda ću zasjeći – a vi pazite i pridržite kabel gore.

Zamalo ostade im u ruci presječeni kabel. Nije potrajalo dugo kad se pojavi na pećini Bojan s drugom dvojicom te počeše sva petorica da vuku kabel na drugu stranu pećine. Tu nađoše mali nabijeni top što je bio naperen prema sjeveru. Oni ga isprazniše, privezaše kabel za top i onda ga odvališe sa pećine u dubinu mora. Top se je skotrljao silovitom snagom dolje i pljusnuo u more, povukavši za sobom kabel. Valovi ga progutaše.

– Neka traži Vilim Osado ovaj kabel na dnu mora. – Ali sad brzo – reče Bojan. – Koliko imade čamaca na otoku?

– Tko bi znao – odgovoriše zarobljenici.

– Tražite okolo – da ukrcamo vaše drugove.

– Vi rekoste da je u blizini lađa?

– Da – ali unaokolo otoka plivaju mine – brod ne može ovamo. Ukrcajte ih u čamce – da nas ne bi zatekao kakav neugodni gost odozgora.

Oni pogledaše gore. Ali magla im je sakrivala nebo i zrak. Brzo pohitaše opet u špilju te izvedoše svoje drugove da ih mogu laglje ukrcati u čamce što su ih izvukli iz špilje. Ugasi Vojko svoje sunce. Nitko im na otoku nije mogao smetati. Sve što je bilo u službi Vilima Osade bijaše povezano i razoružano. Zarobljenici se dakle redom ukrcali u čamce i čekali. Najposlije izvedoše barunicu. Bila je blijeda, gotovo se osušila od onog doba kad je Bojan nije vidio. S njom je došla i njezina mala preplašena sobarica. I one se ukrcaše s ostalima koji su ih iznenađeni gledali, ne sluteći da su se s njima nalazili na otoku i ženski stvorovi. Zarobljenici pokoravali se svakoj Bojanovoj odredbi i povjeravali se

posvema njemu, i ne pitajući se da li je zapravo istina da ih inženjer koji je nekoć na otoku slovio kao pristaša Vilima Osada doista vodi k oslobođenju. Svi su želili samo to da što prije otplove iz ove magle, koja ih je skrivala u tim pećinama čitavom svijetu.

Radilo se brzo, hitno, bez mnogo riječi. Svi sjedoše u čamac sa ostalima. Žerjav, koji je znao točno smjer kojim treba da otplove čamci, krene prvi, a za njim svi ostali.

Bojan pako pohiti svojoj krilatici i htjede da se ukrca, kadli opazi da nema Vojka. Staklena kruglja koju je Vojko ugasio bijaše na sjedalu krilatice, ali Vojku ni traga. Bojan se ogleda na sve strane i počne ga dozivati:

– Vojko – Vojko!

Ali nigdje odaziva. Magla je prsila nad pećinama, do ulaza u špilju ležahu svezani Osadovi stražari. Već im se vratio vid i oni su sada u magli, koju nije više rasvjetljivalo ono strahovito sunce, posve jasno razabirali Bojana i zurili u njega kao u sablast, dok je on uzalud dozivao svoga druga. Trebalo je uzdići se u zrak, a njega nema. Kamo je otišao? Zašto se je maknuo od krilatice kad mu je naložio da ostane na svom mjestu? Ovo je mladića uznemirivalo. Svaki je čas pogledavao gore u magleni oblak, kao da odanle čeka kakova pogibelj. Vojka ne bijaše.

– Da mu se je desila kakva nezgoda – pomisli Bojan – i krene u špilju da ga traži. Trčao je tamnih hodnicima između svezanih stražara, ali Vojka nema. To ga je sve više uznemirivalo. Bojao se je za druga, a ona vijest što ju je dobio na brzojavu, da je Thomas odletio na otok, čitavo mu je vrijeme bila u mislima.

Stao je usred špilje i mislio što da uradi, kadli se iz jednog hodnika izvuče Vojko.

– Gdje si? – povikne Bojan.

– Bio sam dolje – da vidim još jednoć...

– Koga?

– Legiju smrti.

– U tom posljednjem času opasnosti?

– Samo kad sam ih vidio. Vise još uvijek tamo nepokopani – da im opremimo grob.

– Što ti pada na um – žuri se, skrajnje je vrijeme da odemo.

– Pa dobro – idem – odvrati Vojko turobno i pođe s Bojanom koji je hitio prema izlazu i pošao ravno k svome stroju. Brzo sjedoše u svoja sjedala. Bojan uhvati kormilo i poče da se pripravlja za uspon. Stražari što su povezani ležali do ulaza u špilju najednom podigoše malo glave, kao da nešto slušaju. Vojko je to opazio i prisluhnuo, a onda upozori Bojana:

– Nisi ništa čuo?

– Kao nekakav zvižduk?

– Jest – nekakav mukli zvižduk.

Uto padne Bojanov pogled na stražare i u njihovim licima razabere da ih ovaj zvižduk ispunjava nekom nadom, kao da se od nekoga ufaju pomoći.

– Čuj! Opet zvižduk.

– Da – i to iz zraka.

Vojko opazi da se je nad njima raskriljilo nešto tamnije od magle.

– Evo, gore netko leti.

– Vidim.

– Spušta se sve niže. Poklopit će nas.

Bojan pogleda gore iznad sebe u gustu maglu odakle se spuštao aeroplan. I upravo je nad njima. Činilo se da će ih upravo poklopiti.

Bojanove misli poletiše poput munje. Strelimice pregleda uski prostor na kojem se je nalazio, pa onda stijene koje su s druge strane stvarale obalu otoka. Bilo je jasno da odavle ne može uteći onomu koji je dolazio i spuštao se dolje, osim kad bi u istom trenu učinio vratolomni okomiti uspon među kamenitim pećinama koje su stajale blizu jedna drugoj. On se brzo odluči. Pouzdavao se je u snagu svoga stroja, u mir svojih živaca i bistri pogled svoga oka. Sve to prešlo je njegovim mozgom u jednoj sekundi.

– Uhvati se čvrsto – dovikne Vojku pa onda rine vijak i stroj se stade dizati ravno okomito. Kamene stijene stršile su svojim izbočinama, kao da čekaju da zahvate krila Bojanove krilatice i povuku dolje, zaustave i predaju u ruke onome što se spušta na otok. A on upre oči u kamene izbočine i upravljaše stroj koji se je vješto ugibao opasnosti što je na nj zijevala iz svakog kamena.

Krilatica se je dizala sklizući se upravo iz pećine. Vojko je u svakoj sekundi čekao kad će krila zapeti, ali Bojan je prokušanim okom točno izmjerio uzani prostor u kojem se je krilatica dizala i gotovo strugnula u visinu. Stroj je snažno odolijevao zraku s naglim usponom i oni sretno umakoše i posljednjoj opasnosti šiljastog rta, koji se je gotovo kao zabo u njihovu krilaticu.

Vidjevši Bojan da je pećina ispod stroja, osjeti potpunu sigurnost, ploveći nad njom upravi krilaticu koso i onda zaplovi zrakom bez opasnosti pa se stade sve više uspinjati.

Na čistini kamenog otoka pako spustio se je aeroplan. Iz njega skoči muškarac. Ogleda se oko sebe, kao da nešto traži, onda skine svoje pilotske naočale i kapu. Bijaše to inženjer Thomas. Na ulazu u špilju ležahu oba svezana stražara. Thomas se začudi, pristupi k njima i povikne im:

– Hej? Što je to s vama?

– Svezao nas inženjer Knežević.

– Knežević? Šta ste poludili? Otkuda bi on ovdje?

– Jest – svezao nas je a njih odveo.

– Koga je odveo? Što buncate?

– Zarobljenike i eno tamo gore leti.

U prvom času mišljaše Thomas da su stražari šenuli umom, ali kad ih je vidio svezane činila mu se ipak stvar sumnjiva. No kad mu pokazaše gore u zrak i on razabere kako je krilatica u magli upravo umakla šiljastom rtu, povjerovao je da je ono Bojan. Vjerovao je tim više što nije čuo drndanje motora, a znao je da samo Bojan umije da ovako nečujno i tiho leti zrakom.

Ipak još jednom upita:

– Vi ste ga točno vidjeli i znate sigurno da je Knežević – brzo upita vojnike, a oni mu odgovoriše:

– Kako ga ne bismo poznali. Vidjeli smo ga kao sada vas, kad je ugasio ono prokleto svjetlo.

Ali ove zadnje riječi nije Thomas više čuo jer je već trčao svojem stroju, u kojem je došao na otok pobjegavši iz Francuske. Sa stroja virila je mašinska puška. Stroj na kojem

je pobjegao iz Francuske bijaše ratni. I u tren oka Thomas sjedne i opet se digne u zrak, da pođe u potjeru za Bojanom. I zamalo nisu ga već stražari vidjeli jer se je izgubio u magli.

Pošto je Bojan svoju krilaticu oslobodio opasnosti pećine, nastojao je da ubrza njezin let. Tek što je prošlo nekoliko časaka, osjeti on da je kraj njega nešto zazviždalo i projurilo kroz zrak, kao strijela. Činilo mu se da je to tane odozdola. Znao je da je onaj što je dolazio na otok u onom času kad se je on dizao netko od Osadovih ljudi, dapače bio je napola uvjeren da bi to mogao da bude Thomas. Očekivao je i to da će možda pucati za njim. Zato mu bijaše prva misao da se uzdigne što više. Ali su taneta dolazila neprestano velikom brzinom jedan iza drugog. Bojan se osvrne i spazi za sobom ratni zračni stroj. Prije nego što je mogao izreći jednu riječ svome drugu, prodrma se stroj takovom silom da je Vojko u jednoj sekundi ispao iz sjedala. Bojan je tek vidio kako je naglavce pao dolje. Njegovim tijelom prođe hladna jeza. Iza njega praskala su taneta, a Vojkovo sjedalo bijaše prazno.

Tane je zgodilo stroj i prodrmalo ga, a on se strovalio! Kako je mogao ispasti iz sjedala kad je bio svezan remenom? Ili je bio slabo svezan? Dok je nastojao da što više uveća brzinu krilatice, neprestano mu je padao pogled u prazno Vojkovo sjedalo, kao da ne može vjerovati svojim očima! Srce mu se stislo. I on je vidio u svom duhu dolje daleko u dubinama mora svoga vjernoga druga. U tim mislima nije ni pomislio na kakovu samoobranu protiv napadača, koji je silnom brzinom letio za njim i neprestano nišanio na nj. Sve to zbilo se je u jednom jedinom času, kadli Bojan čuje nečiji glas.

– Bojane – Bojane!

Mladi se inženjer u prvi čas iznenadi. Kakav je to glas? Ili je utvara? Kraj njega sjedalo prazno, nadaleko i široko zračna pustoš, a ipak iz te pustoši jasno se čuje ljudski glas.

– Bojane – Bojane!

Opet! Taneta praskaju, a u tom praskanju netko dozivlje njegovo ime. Pa otkuda, sveti Bože? Zar dusi lete oko njega i zovu ga ljudskim glasom? Nestrpljivo pogleda oko sebe i gledne načas dolje i – krv mu poleti u glavu. Još nikad nije osjetio omaglice do ovog časa.

Vojko je visio pod krilaticom o remenu kojim se je bio svezao za sjedalo. Gledajući ga ovako visiti u zraku, sledeni se čitavo njegovo tijelo i svi njegovi živci. Bijaše opet miran i hladan i samo su njegove oči tražile mjesto na kojem da zgrabi remen i da povuče Vojka gore. Ali on opazi da se remen otkopčao i samo još treba jedan zapon da iskoči a da se remen sasvim razdvoji. Silnom snagom u jednom hipu zgrabi Bojan oba dijela remena, što su se samo malo držala i čvrsto ih stisne – ali osjeti kako se u njegovoj ruci razdvajaju – kako se je kopča odijelila od željezne karike i kako se Vojko spušta niže. Strašna mu misao preleti glavom. On drži oba kraja otkopčanog remena i osjeća kako mu se hoće da osklizne iz ruke u kojoj visi sada život njegovog vjernog druga. I samo još jedna-dvije sekunde da se remen sasvim osklizne iz ruke, a njegov drug past će u morsku dubinu. Kraj njega opet proleti tane mašinske puške, pa onda opet drugo i treće i u svakom času njegov je život igračka taneta. Ali on to ni ne osjeća, tek zna da u njegovoj desnici visi život njegovog druga. Ova posljednja misao podjari njegovu volju i navine ju do vrhunca, kao da je svu snagu svoga tijela rinuo u ruku, on stisne remen svim svojim osjetilima kao da ga je zahvatio smrtni bijes i trgne rukom uvis k sebi i jednu sekundu iza toga osjeti kraj sebe Vojka!

On je bio potpuno pri svijesti i čvrsto se uhvatio za sjedalo. Jednu sekundu bijahu obojica kao okamenjeni i zamrli nad događajem koji se je netom zbio. Kao da obojica nisu još mogla shvatiti da je to doista sve java. Ali onda prvi se prene Bojan, gurne Vojka u sjedalo. Uto pade po njima tuča od taneta.

– Sunce – brzo sunce! – vikne Bojan. Njegov se drug odmah snašao, pograbio staklenu kruglju i namjestio stroj da upali staklenu kruglju. Dok je on to radio, zadrnda nad njima gore neprijateljski aeroplan. Thomas se je uspeo i krilio nad njima, naperiv na Bojana mašinsku pušku. U tili čas skrene Bojan krilaticu i jednom rukom držeći Vojka, kojega nije imao vremena da opet sveže, drugom upravljaše strojem. U tili čas uspne se Bojan naglo okomito uvis i strugne iznad neprijatelja. Sad bijaše Bojan nad njim. Njegove su oči pazile na svaki kret napadača, a usta su mu sve jače i glasnije zborila:

– Žuri se! Upali sunce!

Ali Thomas bijaše hitar i on se opet uzdigne i poleti prema Bojanu koso, htijući da se opet digne iznad njega i da ga s nekoliko hitaca obori. Taneta su padala na Bojanovu krilaticu, udarala u nj i bušila ju, kao ognjena tuča.

Tad plane sunce! Čitav zrak pretvori se u živ oganj. Neki čudni neobični povik dopre do njega iz Thomasova stroja. Strojna puška zanijemi i štropotanje Thomasovog motora utihne, kao da se je u tom svjetlu rasplinuo. Sad poleti Bojanova krilatica u moru svjetla po tihom svemiru, koji kao da se je sav pretvorio u rastopljeno sunce. Krilatica leti probušena s neko dvadeset hitaca.

– Spašeni smo – reče Bojan Vojku.

– Ali nam je dobro isprobušio stroj.

– Ne škodi – srećom nije ni jedno tane pogodilo osjetljive dijelove stroja. Da nismo imali to sunce, odosmo dragi moj na vječni počinak u ocean!

U oblaku sjaja letili su silnom brzinom pod čistim nebom.

Nakon pola sata ugasnuše opet svoje sunce pa onda stadoše tražiti po magnetskoj igli i prostim okom gdje se to nalaze. Kad su se snašli, skrenuše drugim smjerom hitno naprijed. Thomasu ne bijaše više traga.

– Što se je moglo s njime dogoditi? – pitao je Vojko.

– Moguće da se je snašao i ne mogavši nas slijediti u tom svjetlu, morao je ostati. Ili ga je svjetlo tako oslijepilo da je možda i pao? Tko to znade!

Sat kasnije spaziše na čistoj modroj pučini nešto malo i crno. Pričinjalo se je odozdola kao malen brodić što se kupuje u bazarima pa se njime igraju djeca. Sa brodića uzvitlalo se je nešto bijelo kao da im je netko davao znakove.

– Pustit ćemo se niže, da vidimo da li su naši.

I oni puste krilaticu na hiljadu metara pa opet niže.

– I jest to je Nil! – reče Bojan. – Sad se možemo i mi spustiti.

Zamalo oni se spustiše dolje na pučinu. Nedaleko podmornice stajala je još jedna lađa koja je čekala zarobljenike u dostatnoj udaljenosti otoka Terrora. Kad su već bili svi na brodu, s najvećom su napetošću očekivali Bojana.

Za jedan sat ušao je Bojan u malu kajitu podmornice, blijed i sumornih očiju. Nije bio umoran, ali je osjećao neku težinu u duši. Sjedne na postelju i sklopi oči. U mislima mu se opet povratio otok Terror i sve ono što je ondje za vrijeme od dva sata doživio.

Osjećao se je prevarenim u svojim nadama. Bio je uvjeren da će uhvatiti Vilima Osada i Wikinga i da će osloboditi Salvadora. Toliko je mjeseci razmišljao kako bi mogao, unatoč tome da je otok Terror tako utvrđen i nepristupačan, ipak prodrijeti onamo i pohvatati žive zlotvore. I tada mu sine misao da se učini nevidljivim! I učinio je to svojim svjetlom, na čijem je izumu radio tolike godine. Ali sve uzalud! Spasio je samo zarobljenike, a Vilim Osado uteče, kao da su ga sami đavli čuvali, da su mu prišapnuli neka pođe s otoka Terrora.

Da još jednom pođe na otok? To ne bi bilo više moguće. Danas će se čuvati da dočekaju još jedan takav Bojanov posjet! Sigurno će se skloniti na sigurnije mjesto.

Što sad? Nema druge već potražiti novi put, da uhvati bijelog ljudoždera.

Tada mu pred očima sine napis što ga je našao u Salvadorovoj tamnici.

Što znači taj napis? Potiče li od Salvadora? Očito da je tako. Osim njega ne zna nitko tajne izumrlog kratera. Do njega još nije nikada dospio Vilim Osado. Njegov uhoda, koji je prodro u krater, našao je ondje i smrt. Dakle nije mogao da mu donese vijesti o krateru i o ljudima koji tamo stanuju, živući samo u jednoj ideji, kako bi ljudstvo oslobodili toga razbojnika koji ubija ljude i ruši živote, sreću pojedinaca i čitavog čovječanstva i ruši sve što je um ljudski stvorio tolike stotine godina.

Taj napis nikako mu ne ide iz glave. Neprestano gleda pred sobom velika u kamen uklesana slova. Je li zagonetka ili je doista nešto na krateru sakrito. O čemu ne zna ni Valido?

Lađa je plovila morem, a on je ležao u niskoj kajiti na postelji uprijev oči u strop i smišljao. Tada mu se oči sklope i pred njima za– redaju se slike: vidio je špilju, hodnike, odaje Vilima Osada, radione zarobljenika, Salvadorovu tamnicu, pa onda redom sve prostorije u kojima je on nekoć čamio, pa i onu u kojoj je čamila – Zorana! Da, zavirio je u nju tek na jedan čas, ne mogavši se oteti nagonu svoga srca da vidi tamnicu u kojoj je sprovodila svoj pusti život Zorana! Znao je da je neće ondje naći, ali ipak, kad je hodao špiljom, svuda mu se je prikazivala ona. U tamnim hodnicima, u golim stijenama, svuda je vidio njezinu sliku, svuda je čuo njezin glas, sve što je oko sebe vidio oživljavalo je oko njega sliku doživljaja na otoku.

On je doduše prolazeći otokom svjesno mislio samo na ono što imade izvesti, ali kraj svega toga ušuljala mu se u dušu misao o njoj i oko njega lepršale su slike poput sjena i nametale se njegovoj svijesti.

Gdje li se nalazi Zorana? Što se je s njome dogodilo? Hoću li je ikada u životu vidjeti?

Tiha tuga ušuljala mu se u dušu.

– Da je ipak bila u podmornici? O Bože! – to bi bilo odviše okrutno.

Ova posljednja misao tako mu uzbuni srce da nije mogao više ležati. On ustane s postelje te izađe na palubu, samo da ne misli o Zorani.

Po glatkom moru plovila je lađa punom parom. Sunce je ugrijalo hladni zrak i on sjedne da se prosunča. Zagledao se je u daleko plavo more i u daljini ugleda pred sobom prostrijeljenu krilaticu kako plovi morem – a u njoj sjedi on. Uz njega Zorana i sniva. Glava joj leži na njegovim grudima i on je tako sretan, osjećajući na svom srcu njezinu malu smeđu glavicu. I onda se najednom izdaleka u moru pojavlja nešto crno, iz valova diže se morska neman i gladna ljudskog mesa pojuri prema njima i razbije njegovu sreću. On se bori za život Zoranin i hoće da skoči u more, ali ona ga ne pušta, ovije mu ruke oko

vrata i veli:

– Umrimo zajedno – ne puštam vas...

Slatko čuvstvo prelazi mu čitavom dušom. On osjeća njezine ruke i sluša njezine riječi, kao da se sve to zbiva sada, ovaj čas. On sklopi oči i osjeća dodir njezinih ruku o svom vratu.

Tad se trgne, ustane, pogleda u more po kojem plovi lađa, stisne zube i reče sam sebi:

– Ne smijem misliti o njoj – neću da mislim – neću! I čvrstim korakom pođe po palubi, kao da se je čitavim svojim tijelom i svim mišicama odlučio oprijeti opasnim mislima koje su razbuđivale njegovo srce i činile ga slabim i mekim. I pođe do kapetana Nila te se upusti s njime u razgovor.

Odmah za njima plovila je lađa sa zarobljenicima, među kojima je bila i barunica.

– Ove će iskrcati u Americi.

– Da. U New Yorku.

– Treba da barunicu držite ondje pod paskom jer ona nam može biti još uvijek opasna. Jedva čekam da stignemo opet u naš krater.

Dok su ovako razgovarali, Bojan je neprestano vidio po moru krilaticu i osjećao uza se Zoranu. Na koncu uvidi da ga vidik morske pučine neprestano sjeća nje i zato se oprosti s kapetanom i spusti dolje u lađu te pođe ravno u strojarnicu.

Štropot strojeva, rad ljudi, buka i galama otme ga donekle mislima, pred kojim je bježao i bojao ih se.

ZAGONETNI NAPIS

ila je tamna noć kad je kraterom zazviždila sirena i objavila samotnim stanovnicima da je Liberija stigla. Kapetan Nil, Bojan, Vojko i Žerjav koji su prispjeli iskrcaše se na obalu.

Gore na vrhuncu kratera planuše svjetiljke. Bojan se uspne prvi da potraži Valida. On se je već probudio čuvši glas sirene, odjenuo se te upravo htio da izađe došljacima u susret. Bio je o svemu obaviješten. Iz Nice javiše mu radiotelegramom da je Osado umaknuo i tako ga nije ništa razočaralo što je čuo od Bojana o njegovom izletu na otok.

Obojica se povukoše u samotnu sobu, gdje mu je Bojan ispripovijedao sve što se je zbilo. Kako ga je zatekao Thomas na bijegu i kako mu je na koncu utekao.

Najzad saopći Validu o čudnom napisu na pećini, u onoj udubini u kojoj je čamio Salvador.

– Ovo Valida silno iznenadi.

– Ja sam uvjeren – reče on – da taj napis potječe od Salvadora. Osado nije mogao naslutiti naše skrovište na krateru jer inače bi bio, već davno prije nego što smo drugi put ovamo stigli, ovdje sakrio zarobljene obrtnike. Bit će da je Salvador u onim mukama, prije nego što je poludio isklesao ove riječi u pećinu. Bijaše to sigurno posljednja njegova nada da će ipak jednom netko zalutati na otok i otkriti njegove riječi. Prema tome je Salvador ovdje sakrio nešto što je držao vrlo važnim, a što nije htio ni vama odati.

– Da, tako će biti.

– Što to mora da bude i gdje je to sakrio?

– Tko bi to znao!

– Tražit ću, pa makar morao razrovati čitav krater. Nisam mogao uhvatiti Osada, ali tko zna, možda ću uhvatiti u tom napisu novi put do njega.

– Vidit ćemo. Sad otpočnite. Doviđenja sutra!

Bojan ode u svoju sobu i nađe Vojka gdje već spava kao zaklan. Događaj današnjeg dana i pogibelj u kojoj je lebdio očito su ga umorili. Bojan se spremi na počinak i doskora i on usne.

Drugo jutro ustane vrlo rano. Magla bijaše gusta i mrka jer je bilo nebo oblačno. Bojan stade posred kratera i zamisli se:

Gdje da traži ono nešto zagonetno što bi se imalo nalaziti na krateru? Ogledavao je pećinu, visoke crno-žute, sive i posvema crne pećine preko kojih prođoše vjekovi, a one su još tu i ništa ih nije moglo da makne ili slomi. On ih je obilazio, zavirivao u njihove pukotine i izdubine tražeći nešto, a da sam nije znao što. Ali on je ipak tražio bez odmora i odaha.

Tražio je čitavih osam dana. Prošao je sve uvale, spustio se u tamne udubine pećina, popeo u visine, puzao po kamenju strahovitih i mračnih špilja i proveo u njih električno

svjetlo i pretraživao svaki kutić, ali uzalud.

I tako je prošlo i osam dana a da nije mogao nigdje ništa naći. Svake večeri bi se sastajao s Validom, a onda bi obojica razgovarali o tom čudnom napisu, o kojem su bili uvjereni da potiče od Salvadora i raspravljali o onom nečem što bi mogli naći sakriveno u krateru. Njihovi razgovori još su podvostručili Bojanovu upornu i odlučnu želju da pronađe tu zagonetku i to nešto što bijaše Salvadoru tako važno da je napisao one riječi na pećini, u očitoj želji da se ova tajna ne izgubi i da ne propadne.

Prvu nedjelju iza neuspješnog traženja, kad je Bojan izašao da opet nastavi makar i u nedjelju svoje traženje, dotrči k njemu Ferica, blijed, izbuljenih očiju, zastrašen kao uvijek kad je nešto neobična u krateru otkrio.

– Bojane – reče on jedna dišući – nešto se strašno u krateru događa!

– A već znam, oživio je vulkan, je li?

– Jest, toga me je strah!

– No, pa onda ćemo u zrak.

– Nemoj se ovak oludo šaliti, odurio sam simptome.

– Pa onda reci što, da čujem te tvoje pronađene simptome.

– Pošao sam na šetnju gore, daleko iznad pećina kratera, znaš da volim gazit mahovinom.

– Dobro, dobro, to me ne zanima. Govori o simptomima.

– Dakle dobro. Tako sam prošao kraj nekih izbočina pećine, gdje nisam još nikad bio. I što spazim? Nešto se puši.

– Kako puši?

– Pa tako, velim ti, diže se dim i ja sam, pomisli, imao toliko ku– raže da sam pošao onamo i kad pristupim bliže, a ono ti štrca uvis vruća voda. Bogme, postalo mi je zima.

Bojan se nasmije.

– Pa ti se možeš tome smijati, a znaš da je to najsigurniji simptom da nešto dolje kipi i vrije.

– Idi, ne bulazni. U Islandiji imade takovih vrućih vrela toliko da bi se mogao na jednoj šetnji deset puta okupati.

– A ako je to ipak znak da se dolje u vulkanu nešto pripravlja?

– Onda nema druge nego letit ćemo s našim kraterom u zrak!

– Ti si nesretno zaljubljen pa ti nije do života, ali ja?

– Ne buncaj gluposti – osorno će Bojan.

– Ali velim ti da se voda uzdiže kao vodoskok pa se izlijeva u neku crnu udubinu. Pogledaj barem.

– Dobro, pogledat ću i sagraditi za te rimsko kupalište.

I oni pođoše gore. Uspeli se kamenom strminom i došli na ravninu prekritu debelom mahovinom. Dolje pod njima, u neizmjernoj daljini, more prekrito maglom. Gore nebo prekrito oblacima. Oni pođoše po mahovini i za pola sata zaokrenuše oko jedne pećine što se izbočila uvis kao šiljak. Pod pećinom štrcao je uvis vodoskok i pušio se. Voda se spuštala u jednu rupu u pećini. Bojan pogleda u tamno usko ždrijelo, ali nije mogao ništa u njemu razabrati pa zato izvadi električnu žepnu svjetiljku, bez koje nije bio ni danju ni noći, malo rasvijetli udubinu pa opazi da bi se u nju mogao uvući čovjek. I on bez

oklijevanja uđe u kamenu udubinu koja se oko njega sve više suzivala. Morao se je dobrano sagnuti da glavom ne udari o strop pećine koja ga je sa svih strana posvema stisla. Pod nogama u kamenom ždrijelu tekla je vrela voda, raširujući topli vonj, i on je morao slupati od kamena na kamen da ne stane u vruću vodu. Vruća para napunjavala je uzani prostor i što je dalje koracao, to je para bivala gušća, toplija. Zrake električne svjetiljke nijesu je probijale. Osjećao se je kao u kotlu. I gotovo se je činilo da silazi u jedan odronak vulkana koji još nije ugasnuo, već tinja kao u zamrlom krateru žeravica na ugašenom ognjištu. Sve ga je to više zanimalo pa se nije mogao sustaviti i nastaviti svoj put u želji da vidi gdje se svršava ova u pećini produbljena rupa.

Sad mu dopre do ušiju mukli šum, kao da u podzemlju nešto buči. Čas stane, sluša, ali opet pođe dalje, sve niže dolje. Sad se je pećina spustila tako nisko da se je morao gotovo sasvim čučnuti. Najednom osjeti da ga je poprskalo nešto vrela i kipuća. Brzo se trgne natrag, stane, posvijetli i razabra da vruće vrelo štrca iz jedne male rupe u pećini, a vruća zagušljiva para udarila mu u lice i jedva je može disati. Tu se je rov u pećini svršavao. On prinese svjetlo sasvim pećinama, koje su bile rumenkastocrne i u dnu stvarale malu rupu, tako veliku da bi mogao kroz nju provući samo stopalo. U tu rupu spuštalo se je ovo pronađeno kipuće vrelo.

Ogledavao je još neko vrijeme ovu rupu koja se je produbla u kamenu stijenu i jer mu se više ništa nije činilo zanimljivim, na koncu odluči da se vrati.

Kad se okrene i o nešto spotakne, posvijetli da vidi što je to, kadli spazi kako je iz pećine napola izvirila neka debela crna kovina. Kao da ju je i odanle istisnulo vruće vrelo. On klekne na kamen i ogleda kovinu usijanu vrelom vodom. Tada potraži kamen, uzme ga i njime pokuša kovinu izvaditi iz rupe u pećini.

Napokon je kovina ispala i on razabra na svoje začuđenje da je to kutija, izrađena ljudskom rukom. U vreloj vodi se je rasijala i razmekšala, a voda je na dva, tri mjesta već prodirala u nj.

Sad pokuša da kutiju izvuče iz vrele vode na kamenje, kamo nije dopirala vruća voda. Pritom je gledao okolo i počeo tražiti ne bi li još što našao. Kako je ljudska ruka doprla ovamo i spremila upravo u ovu rupu pronađenu kutiju? Tad mu najednom sine misao, makar mu se je činila nevjerojatnom. Da je možda u toj kutiji kakva Salvadorova tajna? Da ju je on ovamo postavio?

I sad se sagne posve blizu kutiji pa ju stade s najvećom pomnjom ogledavati. Nije imala nikakovog zapora, nego je bila zalivena tako da se nije mogla otvoriti. Dok ju je ovako ogledavao, kovina je ohladnila i on ju je mogao dignuti i ponijeti sobom.

Vraćao se je polagano oprezno istraživajući oko sebe svaki kutić i svaku rupu koju bi pronašao na stijenama pećine. Ali nigdje nije opazio ništa što bi moglo dati povoda sumnji da je ovdje još štogod skriveno.

Nakon jednog sata iziđe iz špilje. Ferice nije više bilo. Vidjevši da je otišao, postavi svoju kutiju na zemlju i stade ju ponovno ogledavati na svjetlu dana. Doista je bila zakovana, samo se je na nekim mjestima u vodi svinula jer je voda prodrla u nj. Napokon ustane, dohvati svoje neobično našašće i vrati se kući.

Na pola puta sretne on Vojka, Fericu i nekoliko radnika. Dolazili su hitro i zabrinuto. Kad ga opaziše, stadoše klicati:

– Evo ga, evo ga!

– Pa što vam je? – upita ih Bojan. – Šta ste se tako uskomešali?

Ferica je doletio i javio nam da te je progutala nekakova pećina – reče Vojko.

– Pa zar ti ne znaš da se Ferica svega boji.

– Dakako da znam, ali može se desiti i to čudo, da i on ima jednom pravo.

– Molim te – branio se Ferica – ja sam tako vikao i urlikao kao slon i nisam te mogao nikako dozvati. Pa što da drugo mislim nego da si se skotrljao u želudac kratera.

– Nisam čuo tvog dozivanja.

– Našao sam to na vrućem vrelu u pećini.

– Rekoh ja – upadne Ferica – da mi nikako ne ide u glavu mrtvilo ovoga kratera. Nešto se tu ipak zbiva. Kako je došla ova kutija u krater.

– Valjda je tamo ostala iz dobe kad je krater bacao uvis ovako pametne glave kao što si ti – reče Bojan šaljivo – ali ne boj se danas, pustit će te i potpunoma prezreti.

– Dobro – dobro – već ćeš se jednom uvjeriti da nisam ni ja najbedastiji na svijetu.

– Ali najluđi jesi – odvrati Bojan i potapka ga po ramenu. Ali čuj nešto ugodniju vijest: ako je ova kutija doista onoga podrijetla kojeg se nadam da jest – podići ću ti spomenik, Ferice.

Oni pođoše kući, a putem je Bojan draškao svoga rođaka. Doskora se nađoše na svom malom pustinjačkom gradu. Bojan se uputi ravno u svoju radionu i pozove jednog radnika. Obojica se dadoše na posao da zatvorenu gvozdenu kutiju otvore. Dugo je trebalo dok im je to napokon uspjelo. S napetom izvedljivošću pogleda Bojan u nutrinu kutije. Nije bilo u njoj ništa doli olovne pločice. Bojan ju teškom mukom izvadi i ogleda. Gotovo je bio razočaran kadli opazi da na olovnoj ploči su bila salivena slova. Izgledala je kao ploča opremljena za rotacioni stroj štampe. On se iznenadi i reče radniku:

– Dozovite brzo gospodina Valida.

Radnik se uputi odmah po svoga gospodara. Za nekoliko časaka već je Valido ušao u Bojanovu radionu.

– Vi ste me zvali? Čujem da ste našli nekakovu kovinu.

– Evo gledajte. Sad više nema sumnje da je to ovdje sakrio Salvador. Da nema ludog Ferice, ne znam da li bismo bili pronašli ovo sakriveno blago.

Valido ogleda olovnu ploču, pa opet Bojana:

– Zar je to moguće? Pa to je kao ploča za tisak.

– Da – Salvador ju je negdje sam zgotovio, opremio u kutiju i sakrio u pećinu izdubivši joj rupu. Ali je očito da je to učinio onda kad nije tamo još bilo nikakove vode, jer je ne bi bio tamo pohranio. Tek kasnije moralo je probiti ondje vrelo i upravo si je u toj rupi, koju je Salvador sam izdubao, našlo oduška. Tako je vrelo zahvatilo ovu rupu, provalilo i u vrućini donekle se je kovina sve više smekšavala, tako da je voda dopirala i u samu kutiju. Tim su se naravno oštetila salivena slova i velik dio ploče ne mogu da pročitam.

Bojan uzme ploču te stade s nje polako odgonetavati ove riječi.

... priroda koja je stvorila čovjeka dala mu je zemlju i u njoj sve blago što mu treba za opstanak. Dala mu je na raspolaganje sama sebe da ju uzme i njome stvori sebi što ljepši i bolji život. Ali čovjek ne zna da to blago u prirodi traži, ne zna da joj prisluškuje i zaroni u tajne njezinih sila, kojima ona stvara sva ona čudovišta prirode koja sačinjavaju čovjeku

imućstvo. Zlato, dragulje, rad kojih se odigrava na svijetu čitava ljudska tragedija, stvara priroda svojim tajnovitim silama. Ali priroda nije ljudima otela mogućnost da upoznaju svaku njezinu tajnu. Samo što se ljudi bave sitnicama i svoju stvaralačku i umnu snagu troše na sve drugo negoli na to da ulaze u trag prirodnim silama i da uhvativši te sile njima stvaraju ono isto što ove sile stvaraju sada same i od ljudi neopažene. Kad bi čovjek uhvatio prirodne sile koje stvaraju zlato, dragulje i plodove zemlje, onda bi postostručio stvaranje svega toga, svi bi ljudi imali svega – čitavo čovječanstvo bilo bi jednako imućno. Zlato ne bi mogli imati samo imućnici, nego svatko. Bilo bi zemaljskih dobara u jednakoj mjeri i onda bi zauvijek prestalo klanje o zlato i borbi za opstanak, a ciljem bi ljudstva morao postati samo napredak i usavršavanje uzvišenog života!

Tražio sam i uhađao ove sile, bacio sam se u prirodu i ona je razotkrila preda mnom svoje tajne, digla je koprenu i pokazala mi evo ove tajne i ostavljam ih ovdje...

Tu su slova bila rastaljena i nije se moglo ništa pročitati.

Daljnji veliki dio ploče bijaše tako iskvaren da se nije moglo uopće razabrati nijedno slovo. Ona su se u vrućini sva stopila u masi olova. Bojan je napeto i upravo grčevito tražio da pronađe daljnje rečenice, ali uzalud. Na dolnjem dijelu ploče ostao je komadić neoštećen, očito je virio van iz vode. Bojan pročita i taj konac napisa:

... kad bi saznali za to imućnici, najmili bi prvoga služnika da me ubije. Svoju ću tajnu iznijeti tek onda kad nađem vojsku onih siromaka kojima će moje pronašašće donijeti sreću. Moje pronašašće je spas milijunima siromaštva, a kapitalističkoj manjini smrt.

Opet se nekoliko izreka nije moglo pročitati.

– To je da svisneš od jada – reče Bojan sav srven od uzbuđenja.

– Zašto je baš ondje moralo probiti vrelo, da razori tajnu ostavštinu Salvadorovu.

– Kao da je sam đavo razbio ondje pećinu i naveo onamo vrelo – reče Valido.

– Nije đavo – nego priroda – kao da je bila ojađena što je čovjek prodro u njezine tajne – reče Bojan i nastavi tražiti da li na koncu ploče imade još kakva rečenica. Ali i tu bilo je mnogo rečenica uništeno. Tek sasvim na rubu razabrale su se još ove riječi, kao svršetak neke obredničke objave.

... pa tako crvene zrake mogu da u daljini od više milja razaraju eksplozivne tvari!

To je bilo sve. Ostalo uništilo je vruće vrelo, rastopivši olovnu ploču.

Bojan se zamisli i pokuša još jednom sitnozorom istraživati ploču, ali nije našao više nijedno slovo koje bi se moglo pročitati.

Vidjevši da je sve uzalud, sjedne pokraj ploče i pogleda Valida. A ovaj reče:

– Zašto je Salvador preda mnom sve to tajio?

– Vidite da ovdje piše da je njegovo pronašašće smrt kapitalu. I vi ste takav imućnik.

– Dakle i mene je sravnjivao s njima!

– Po svemu se vidi da je bio nepovjerljiv i prema vama.

– Sad mi je jasno zašto je bio tako zagonetan kad je sa mnom govorio. Bojao se je da

ću se i ja prestrašiti.

– Jer bi vas njegovo pronašašće lišilo vaših milijarda.

– Koliko li nepovjerljvosti. Kad bi on znao! Bio sam nekoć siromašan i sretan. Otkad posjedujem milijarde, bjedniji sam od prosjaka.

Bojan pogleda, pitajući, u njegovo zagonetno lice što se je produljilo i blijedilo. Njegov pogled je pitao:

»Što te toliko unesrećuje? – Možda ona?«

Ali svoje pitanje nije izrekao glasno. Međutim ga je Valido osjećao i stade mu odgovoriti:

– Svatko nosi svoj križ, ja nosim dva. Svatko me smatra bešćutnim bogatunom. A ipak... Ali ne govorimo o tom. Salvadorovo nepovjerenje za me je udarac, ali drugi su stoga nepovjerenja izgubili više negoli ja.

– Jer je njegovo djelo evo na ovoj ploči umrlo!

– A on?

– Tko zna živi li još?

– Jest, netko to zna, Vilim Osado!

– I zato ću ga naći, pa makar iskopao iz mora kruglju zemaljsku sve do njezina središta.

Kroz veliku zgradu zazveči poziv zvonca koji je davao znak da je vrijeme k ručku. Ali ni Valido ni Bojan nisu to zamijetili. Ostali su sjedeći nepomični i zamišljeni.

Bojan se zagleda u olovnu ploču. Valido tiho primijeti:

– Ova je ploča kao napredni spomenik oslobođenja čovječanstva.

– Ako nadgrobni spomenik probudi u živog čovjeka živu misao i učini ga živim djelom!

– Čudno ste to izrekli, što mislite time?

– Mislim ono što sam rekao.

– Ipak ne shvaćam.

– Pustite me nasamu, dok sam shvatim ono što mi se je ovaj čas rodilo u mozgu, a onda ću vam možda moći razjasniti.

– U vašim očima nešto je sijevnulo kao da se je probudila neka misao.

– Ako postane djelom, onda – onda će prestati teći svijetom ljudska krv.

IV DIO

PUT U SVEMIR

vanulo je proljeće. Stanovnici kratera osjećaju ga samo po tom što je magla toplija i vlažnija. Oko njih same gole pećine i pustoš. Ne vide čistog neba niti osjećaju toplinu sunca: ne znaju više kako se budi proljeće, kako u svijetu prolistavaju drveća, zelene se poljane, a iz zemlje rastu mirisave glavice cvijeća. Proživjeli su

čitavu godinu u sumornosti pustog zamrlog vulkana. I sad je tu tiho.

Na čistini kratera stoji nešto čudno i neviđeno. Neka oniska duga siva kućica. Izgleda kao da je od papira, a ipak je od kovine. Kućica stoji na nekim krilima što su svijena kao kakve lađice. U sredini ispod kućice neki čudni stroj od samih kotača. Na stijenama mali zastorima zasjenjeni prozori, a pod njima na sivom polju jedva zamjetljivi bijeli natpis: Liberija.

Na krovu čitav niz ventila, spojenih svilenim užetima i nekakve dimnjacima nalične izbočine ispod kojih se tek malo razabiru razne stroj evne naprave.

Oko kućice stoje radnici. Mala su vrata kuće otvorena, a vođa radnika uspeo se je u nutarnje prostorije te ih razgledava. Ušao je u malu udobnu uređenu sobu. U sredini stol, nad njim svjetiljka, u kutu police s knjigama, okolo zidova meki divani. Sve su stvari pričvršćene o zid i o pod.

Iz ove prostorije vode vrata u drugu posve malu izbu, koja izgleda kao kuhinja. Jedva se razabire mali štednjak na elektriku, nekoliko sprava za kuhanje, polica sa suđem, ormarić sa živežem. I tu je čitav namještaj sličan onom na brodu.

U trećoj prostoriji su strojevi, čudni, neviđeni, sa nebrojeno raznih ventila, kotača, vijaka, zavoja i nikad viđenih strojevnih naprava.

Vođa radnika sve to ogleda, pa onda opet izađe i vrati se svojim drugovima.

– Sve je u redu. Sad ćemo se odmarati.

– A neće li nas poslati kući? – upita jedan od njih.

– Obrekli smo ostati dok svrši rat.

– Da, to je istina – ali kad će to biti?

– To valjda znade samo car Vilim.

– Kako to misliš? – zapita netko.

– Pa tako jer ratove stvoriše carevi. Ljudi si u početku izabraše vođe da ih vode k dobrome i poštenome životu. Ali vođe si uzeše vlast gospodstva i povedoše narode u rat, da jedni drugim otimaju. Oni koji su od ovih vođa bili veći razbijači, koji su lukavije i snažnije umjeli da ubijaju i robe ljude, onima se pokloniše narodi i učiniše ih svojim carevima. A tko je više od njih prolio krvi, to je bila slavnija njegova kruna. Tako se carevi eto rodiše među lešinama i okupaše u krvi svojih slavitelja!

– A tko zna, neće li se u krvi i ugušiti.

– E, ali zato bi trebalo toliko krvi koliko je u oceanu vode.

Iz velike zgrade prekrite staklom izađe Bojan. Lice mu je hladno, upalo, oči mu okružene tamnim kolobarima. On prilazi k radnicima. Koraci su mu mirni, polagani i čvrsti.

– Evo inženjera – upozori vođa radnika.

I oni pogledaše Bojana.

– Tko bi rekao da je to onaj lijepi mladi muž od prije godinu dana, koji je s nama došao na krater.

– Ispio ga je rad kao pijavica.

– Eno, to je car! Car rada. Rad će ga okruniti slavom!

– Bojim se da ga više nikad nećemo vidjeti – primijeti jedan mladi Amerikanac.

– Misliš da se sa svoga vratolomnog puta neće vratiti?

– Ne vjerujem! To je odviše smjelo što on izvodi.

– Do jučer sam se i ja bojao – reče vođa radnika – ali kad sam jučer vidio pokus što ga je izveo, počeo sam vjerovati i pouzdavati se u ovo njegovo djelo – i pokaže na sivu kućicu.

– A znaš li barem što kani on izvesti na tom putovanju?

– Ne znam što, ali da će služiti dobru, to znam.

– Srčan je, ne pozna straha i naš je. Što god će učiniti, bit će za dobrobit svih nas.

– Pametan je i srčan, kao da mu je Bog dao dvije pameti i stotinu odvažnosti!

Međutim se je Bojan približio k njima.

U kožnatom odijelu od kojega se je oštro odražavala njegova garava glava izgledao je vrlo vitak i jasno se je na njemu opažalo da se je znatno istanjio. Lice mu je bilo gotovo suhonjavo. Glas, kad je razgovarao, zvučio je nekako drugačije nego prije. U čitavom njegovom biću kao da se nastanio hladni kameni mir.

Odmah iza njega izađoše iz kuće Valido, Vojko, Žerjav, Ferica i markiz. I Valido, Žerjav i Vojko bijahu također odjeveni u kožnena odijela, kao da su spremni na put.

Kad su svi bili na mjestu, stane Bojan pred radnike pa ih oslovi:

– Draga moja braćo suradnici! Napokon u jednoj godini dana u teškom i napornom radu svršili smo zajedno jedno djelo, koje smatram isto tako vašim djelom kao i svojim. Ne pitajte, braćo, kamo idemo i što kanimo, ali vjerujte mi da sve što ćemo učiniti bit će samo zato da obustavimo krvavi orkan u kojem izgibaju ljudi. Mi polazimo na put opasnosti. Naši životi svakoga časa i trena stajat će na pragu smrti. Mi možemo samo ili uspjeti ili propasti. Ili ćemo se vratiti živi, pobjedom u ruci, ili nikada. Vi znate da vas je gospodin Valido za svaki slučaj bogato osigurao. Mi vas samo jedno molimo, da budete strpljivi i da ostanete ovdje, da ni jedna tajna našega pothvata ne prodre u svijet. Ako se vratimo kao pobjednici, mi ćemo svi zajedno otploviti kući, ako se pako ne vratimo i poginemo, ne zaboravite nas. Svakog sam od vas pojedince volio kao svoga brata i ako se više ne vratim, sačuvajte mi spominjanje. Zbogom!

U očima radnika kao da se je pojavila suza kad im je inženjer pružio ruku i sa svakim se zagrlio.

Nijedan od njih nije ništa progovorio, ali svi su bili blijedi i žalosni. Svi su upiljivali svoje vlažne poglede u Bojana, kao da ga otpremaju na smrt. U njihovim očima drhtala je bojazan da ga neće više nikad vidjeti.

I Valido se oprosti s radnicima kojima je ostavio oporuku za slučaj da nastrada i bogato se pobrinuo za njih. – I Vojko i Žerjav isto se tako oprostiše s njima.

Bojan pogleda na sat:

– Vrijeme je! Ukrcajmo se!

I on skoči prvi u vagon za strojeve, za njim uđoše Vojko i Žerjav, a onda Valido. Nastala je neka čudna napeta tišina. Radnici su blijedih lica zurili u čudnu još nikad viđenu kućicu – nalik vagonu željeznice koju su oni kroz godinu dana gradili. Kao da su im se srca stezala, kao da su sami sebe osjećali nekim sukrivcem za život svoga inženjera, kojeg su tako istinski ljubili kao da je čitav život sproveo s njima u bratskom drugovanju.

Stajali su u skupini gotovo ukočeni nekim zatajenim strahom i strepnjom što je prolazila njihovim dušama, koje su se tako priljubile uz Bojana i sada istinski i duboko zadrhtale za njegov život i njegovu sudbinu.

Nitko ne progovori ni riječi. Tek njihove oči i njihova blijeda lica govorila su Bojanu. A on je stao na malim vratima otvorene strojarnice, a radnicima se činilo da stoji na rubu lijesa u koji je ušao živ. On je gledao svoje radnike nekim herojskim mirom. Izgledao je kao heroj koji potpunim mirom sada istupa na prag života i smrti. Nekoliko trenutaka gledali su se i radnici i Bojan, kao da su si nijemim pogledima dojavljivali sve ono što su osjećali. Činilo se da je Bojan potpuno obračunao svojim životom, svijetom i čitavom svojom sudbinom i potpunom neslomivom hladnom odlukom krenuo u nepoznatu i sigurnu opasnost.

– Doviđenja, braćo moja draga – reče on. – Bilo na ovom ili na drugom svijetu!

Oni tek skinuše pred njim svoje klobuke i ne odgovoriše, kao da im je riječ zapela u grlu.

Vrata se strojarnice zatvore. Oni koji su bili u toj kućici, kao da ih je nestalo. Čas-dva, potpuna nijema tišina. Onda najednom stadoše se okretati kotači na kojima je stajala. Neko lako drndanje prostruji svim strojevima. Mrtvi strojevi kao da su počeli živjeti, nakon što im je netko udahnuo dušu. I najednom se ta velika čudna kućica nalik vagonu polako čvrsto i ponosito stade dizati u zrak. Dolje ispod nje zavitlala krila, brojni kotači se zavrtili. Kao da je stotinu ptičjih krila zalepršalo zrakom a pod njima tiho zviždukao zrak.

Lica radnika blijede. A oči im se ukoče i prikuju uz neviđeni zračni stroj, što se dizao u prorijeđenu maglu nad zamrlim kraterom.

Svaka je mišica u licu zamrla, zjenice im se ukočile i prate zračnu željeznicu kako se diže i diže snažno, lagano i sigurno i prodire maglu u visine i pričinja se kao sivi oblak.

Radnici ne govore, dižu glave gore, klobuci su im u rukama, stoje raskrite glave, kao vjernici u crkvi, svojom dušom se klanjajući nečem velikom, što se ovaj čas uzdiže u svemir i ostavlja pod sobom zemlju.

I dugo stoje radnici ovako ukočeni, gotovo preneraženi, ispunjeni strepnjom za svoga inženjera, koji je s njima postupao kao brat.

I već je visoko nad njima i već je zaplovio nad širokim oceanom, a oni još uvijek stoje ne mogavši skinuti s njega svoje pogleda i zatajiti svoje osjećaje.

– Leti poput orla nad vrletnim pećinama! – reče vođa radnika. Ne strepite, braćo, s njime putuje gore i pravednost, a ona ne smije da nastrada! Vjerujmo, da će se vratiti.

Ali ni ove riječi nisu mogle da ih trgnu iz njihove ukočene strepnje. Odoše stajati ondje bez kraja i konca i kad se je zračni vagon već posvema stopio s bojom dalekih

visina, pa se nije više razabirao ni kao točkica, oni su još uvijek stajali na čistini zamrlog kratera i tražili ga svojim očima.

Na zamrli krater spustio se mrak. Radnici se skupiše na čistini i opet stadoše tražiti po zamagljenom svemiru, ne bi li štogod zamijetili. Ali Bojanu ne bijaše više traga.

Ferica i markiz sjedili su na klupi i pušeći razgovarali o vratolomnom Bojanovom poduzeću. Prvi put u životu bio je Ferica snužden i nekako tužan.

– Čudno mi je pri duši – reče on markizu. – Bojan mi se čini kao nekakvo nadzemaljsko stvorenje i zaista sam ne znam kako da ga shvatim.

– On je stavio na kocku sve – reče markiz – za svoju ideju. On je spreman za nju upravo tako brzo i smjelo umrijeti kao što je spreman i za nju živjeti. Ljudi koji hoće da provedu jednu ideju ili jedno veliko djelo, treba da čitavo svoje fizičko tijelo i čitavu svoju duševnost ispune tom idejom, da prerežu svaku nit koja veže njihov lični život samim sobom i svijetom – jednom riječju, čovjek koji hoće da opće dobro živi, mora sam za sebe – umrijeti! A to je učinio Bojan.

– Čudna namisao sagraditi ovakovu zračnu željeznicu! Nije li to nevjerojatno, a ipak ju je sagradio!

– Nije samo to, dragi moj Ferica, ali ono što on sobom nosi i što će proizvesti, to je zaista smjela borba čovječjeg uma s prirodom. Bojan je čovjek budućnosti!

– Ne razumijem se u to, ali kako sam čuo iz vaših razgovora, ova željeznica može da u zraku ostane čitav mjesec dana.

– Jest. Bojan može da s njom preleti čitav svijet, a da se ne treba nigdje spustiti na kopno. Dapače on može da s njome zaustavi i dosta dugo stoji u zraku, što dosada nije mogao provesti ni jedan obretnik. On je pronašao nešto što silno zgušćuje zrak, što poput magneta koji privlači kovine privlači k sebi zrak i tako ga silno zgušćuje da ova zračna Liberija plovi po zraku kao naša pomorska lađa morskim valovima. Zrak je ispod nje tako gust da se može i zadržati na jednom mjestu.

– A čemu je to bilo potrebno?

– To vam, dragi moj, ne mogu kazati. Bojan je ovu tajnu povjerio meni i Validu te svojim drugovima pa je ne smijemo nikome otkriti.

– Ipak je čudnovato – reče Ferica. – Čitavu je godinu dana radio, povukao se u sebe kao puž u svoju kućicu i radio s tolikim mirom. Ništa ga nije na svijetu zanimalo. Jednom sam se usudio da mu govorim o Zorani, jer me je zanimalo misli li barem na nju. Ali on mi je strogo naložio da mu o njoj ne govorim i da ga ne spominjem ničega jer se je samo posvetio radu.

– To je razumljivo – reče markiz. – Sjećanje Zorane smetalo bi ga u radu.

– A ipak, što se moralo s njome desiti da se nije nikada javila? Ni o njoj ni o Riegelu nismo nikad ništa čuli.

– To me sve više uvjerava da su nastradali na dnu mora u krateru!

– Čini se da to i Bojan drži.

– Čudna žena. Možda i nikad više nećemo o njoj ništa čuti. Tko to zna.

– Nisam je nikada razumio, pa je ne razumijem ni danas.

– Vjerujem, ona je bila žena svoje vrsti i nije ju lahko razumjeti. Zapravo, i ona je neke vrsti heroj.

– U čemu?

– E, dragi Ferica, to su sve stvari o kojima ne mogu i ne smijem da s vama govorim.

– Ta valjda ovdje ne mogu da kome izbrbljam!

– Tajne moraju ostati tajne – barem do konca našeg boravka ovdje.

– A kako ćemo dugo boraviti ovdje na tom krateru u vječitim zagonetkama?

– Po svoj prilici dok ne svrši rat.

– Bojim se da će to biti vrlo dugo.

– Tko zna, možda neće.

– Ali jedno mi recite – kamo je to izniknuo onaj Čeh, profesor Husarek? Kao da ga je progutao krater.

– Kanio je – ne mogu vam reći.

– On je već davno otputovao. To je sve svezano s Bojanovom misijom.

Ferica uzdahne:

– Čini se da ste tužni – reče markiz.

– Kako da ne budem kad svi odilaze, a ja moram da čamim ovdje. Bože moj, kad sam ono polazio iz Zagreba i kad sam se opraštao od svojih drugova u kavani, nisam nikada slutio da ću ja, tako društven čovjek jednom biti prisiljen da tratim svoje mlade dane ovdje na kraj svijeta u ždrijelu zamrlog kratera.

– Ajte, molim vas, i tamo u kavani, u vašoj prijestolnici samo ste tratili vrijeme. Ne vjerujem da su vaši Zagrepčani štogod na vama izgubili. Osim možda – žene!

– Ah žene! Ja bih bio uložio svoju glavu na okladu da ne bih nikad mogao postati pustinjakom, a eto, živim gore od fratra.

– To vjerujem jer fratri svakako ne žive loše ni u kojem pogledu.

– Vi ćete, gospodine markiže, sa mnom ostati u krateru?

– Tako je želio Valido. Treba da radnici imaju nekoga uza se. A imadem i drugih posala. Čitav je naš mali grad na krateru sada pod mojim zapovjedništvom. Osjećam se kao nekakov predsjednik vulkanske republike!

– Vi ste uvijek vedri i spremni na šalu.

– Zadovoljan sa onim što imam, a to bih savjetovao i vama, dragi Ferica, pa ćete laglje podnijeti ovu samoću.

Dok su ovako razgovarali, promatrali su radnike koji su polijegali i stajali na čistini kratera i neprestano pogledavali gore u nebo. Nisu mogli ništa vidjeti, ali ipak i nehotice krale su im se oči gore. Inače su radnici uvijek za vrijeme odmora pjevuckali, razgovarali i raspravljali, ali danas kao da je svima zapela riječ. Svi su šutili. Neka tišina ležala je oko njih i nad čitavim kraterom lebdio je mir i neka sakrivena tugaljivost. Sve je šutilo i sve je bilo nijemo. Čitav je krater izgledao kao kuća u kojoj je čas prije netko umro.

NOVA ZVIJEZDA

oć je. Gore vedro nebo, prepuno zvijezda. Na brdu šumovitog kraja pružio se uvis toranj zvjezdarnice. Stari gospodin dugih sijedih kosa s carskom bradom i velikim naočalima sjedi u maloj sobici. Na stolu svjetiljka prikrivena zelenim zaklonom. Pred njim bijeli karton, na kojem je narisan čitavi horizont. Male

crne točkice prikazuju nebeske planete. On se je zadubio u nj i gleda nepomično i traži i misli. U sobi je tišina. Oko njega na visokim policama drijemaju prastare knjige. Na drugom stolu tri globusa u polumraku. Po stolu kartoni, na kojima se crne razne kruglje. Negdje gore nad krovom pjeva proljetni vjetar i kao da se je zadjenuo u telefonske žice. One tiho drndaju i unose u monotonu tišinu sablasne glasove.

Tamo posvema u kutu željezne su stube, koje vode u toranj zvjezdarnice. Netko se spušta stubama, pa onda stane i zovne:

– Gospodine Neuberg! Gospodine Neuberg, zar ne čujete!

Sjedoglavi profesor trgne glavom i pogleda gore:

– Što je?

– Molim vas, dođite odmah gore!

– A zašto?

– Nešto se čudno pojavlja među planetima, a ne mogu da se snađem.

Profesor odmah ustane i kako je god star, hitrim se koracima uspeo uz željezne stube i stigao na vrh tornja zvjezdarnice.

Široka terasa potpuno je tamna i ograđena željeznom ogradom. Nekoliko teleskopa zuri prema nebu. Čitav kraj nadaleko i široko leži u tami. Svuda pusta noć i tišina. Samo gore nad njima u noćnom tamnom svemiru titraju zvijezde. Onaj koji je dozvao profesora pristupi k jednom teleskopu i reče starcu:

– Evo pogledajte – možda ja ne razumijem!

– Otkad si ti, Fritz, postao tako nepovjerljiv prema svojem znanju?

– Eto sad je polnoć pa još uvijek nisam mogao da dokučim što je to gore.

Profesor sjedne u drveni naslonjač, namjesti ogromnu cijev naličnu topu pa stade tražiti među zvijezdama. Gleda i gleda i traži i šuti. Mladi njegov drug kraj njega čeka. Nakon deset časaka zapita ga:

– Dakle, jeste li štogod našli?

– Ne znam što je to. Kao da je Mali pas dobio četvrtu zvijezdu, koju nisam do sada nikada vidio!

– Prema tome se nisam prevario.

– Hm, čudnovato, što bi to moglo da bude! Varka nije. Niti je kakva lutajuća maglica, nego upravo sjajna zvijezda. Sjaji se nešto više nego ostale i možda je bliža od ovih drugih.

Profesor pusti teleskop, nasloni se u svom visokom naslonjaču i zamisli:

– Nema druge, treba da potražimo – možda smo se prevarili.

Profesor ustane i siđe opet dolje u svoju sobu zajedno sa svojim mladim drugom. Obojica sagnu se nad kartu nebeskog obzorja, traže i traže, ali uzalud.

U Molomlovu u kojem se nalazi ta čudna zvijezda nema baš nigdje ni od prastarih doba nikakve bilješke ni znaka kakvom planetu ili drugom nebeskom pojavu, a kamoli četvrtoj zvijezdi.

Za pol sata oni se vratiše opet gore. Stari profesor gurne naočale na čelo i stade zuriti u durbin.

– Još uvijek je tamo. Posve jasno razabirem. Dakle nije nikakova varka. Što li to može da bude? Bit će da je ipak izašla na obzorju neka nova zvijezda koju dosad nismo vidjeli.

– To sam i ja čitav sat ovdje sam sebi tvrdio, ali se nisam usudio da vam kažem. Bojao sam se da ne odgovara istini.

Nekoliko puta izmijeniše se oba zvjezdoznanca. A obojica su opažali isto.

Ovaj ih je pojav tako silno zaokupio da su čitavu noć ostali na tornju, pazeći neprestano u durbin.

Poslije jedan sat u noći stali su na sjeveru gdje bijaše fronta ljeskati reflektori, a raznobojne rakete letile su pod obzorje.

– Eto vidiš, sad nam opet oni tamo na bojištu smetaju – srdio se je stari profesor.

– Biju se – reče njegov mlađi drug.

– Neka se biju danju, a ne u noći, kad mi imademo posla.

Učenjak se mrgodio i ponovno gledao u novu zvijezdu.

– Ipak, čudno izgleda, kao da imade neku crnu kružnicu – i svjetlo joj je mirno, ne titra.

Mukla tutnjava izdaleka bivala je sve jača. Napokon su počele blijediti zvijezde, a oba zvjezdoznanca ostaviše svoje durbine i siđoše u svoje sobe. Čitavo prijepodne telefonirao je starac nekim svojim znancima u daleki grad da im objavi otkriće nove zvijezde, a tek poslijepodne legne na počinak.

Kad se probudio, bijaše već tamno. Odmah poslije večere pohitio je starac sa svojim drugom gore, sjeo uz durbin i tražio novu zvijezdu. I danas je sjala istim onim sjajem kao i jučer.

Oko pola noći najednom uhvati starac obim rukama naslonjač, a njegov drug po toj kretnji opazi da je stari profesor nešto neobično opazio.

– Vidite li štogod nova?

– Ne znam da li mi se pričinja pred očima ili je doista tako.

– Što zaboga?

– Daj sjedni ovamo pa gledaj, da vidim što ćeš ti razabrati.

Profesor ustane, a Fritz sjedne na njegovo mjesto. Jedva što je zavirio u durbin, klikne:

– Bože sveti! Zvijezda se miče – leti kao krijesnica!

– Dakle je ipak tako.

– Pa što je to?

– Ne znam. Da se planeti vrte i lete svemirom to znamo svi, ali mi tih kretnja nikako

ne možemo razabrati.

– Što ćemo sada? Kako da to tumačimo.

– Na to ne znam odgovoriti!

Gledali su kako nova zvijezda ispod ostalih leti po svemiru poput ptice što se je pretvorila u zvijezdu. Starom se profesoru činilo sve to kao neka priča što ju stare žene pričaju djeci, a ipak je vidio sjajnu malu zvijezdu kako leti prema sjeveroistoku. Zapanjilo ga ovaj pojav, ali nije znao kako da to razjasni.

Dok su bili u razgovoru, pojavi se stari sluga koji bijaše osim njih jedini stanovnik na samotnoj zvjezdarnici. Za njim došao je neki muškarac s crnom bradom. Kose su mu crne, a iz crvenog lica napadno su se održavale crne naočale. Odjeven bijaše u njemačko vojničko ruho.

– Tko je taj? – zapita stari profesor svoga slugu.

– Putnik sam – odgovori on umjesto sluge – i molim da biste mi dozvolili za ovu noć konak.

– Putnik sada u ratu? – začudi se profesor.

– Invalid sam – reče on – rodom iz Prusije – našto profesorove oči padoše na putnikove noge i opazi da mu je jedna noga skvrčena a invalid nastavi:

– Putujem kući pa želim prije posjetiti u jednom selu Elzasa svoje rođake, a jer tamo nema nikakovih željeznica, moram putovati pješice.

Dok mu je ovo govorio profesor je neprestano gledao u durbin, jedva se brinuo za stranca. Kad je ovaj šutio, sjeti se učenjak da mora nešto reći:

– Dobro, dobro. Johane, daj mu konačište i večeru.

Invalid se zahvali, a Johan ga povede dolje u svoju sobu, ponudi jelom pa se upusti s njim u razgovor.

– Kako se vi zovete? – upita starac svoga gosta.

– Edmund Kaufmann, rodom sam iz Bavarske.

Obojica se upustiše u razgovor pa kad su raspravili o svemu i svačemu, priopći Johan svome gostu otkriće nove zvijezde, koju je profesor Neuberg vidio na nebu i na koncu doda vrlo ozbiljno:

– Svaka nova zvijezda znači novi rat.

– To je praznovjerje – odgovori invalid.

– Zašto je uvijek bilo rata kad se je pokazala kakova nova zvijezda, osobito repatica?

– To je slučaj.

– Ne, dragi moj, nije tako. Zamislite samo to: Mjesec može da djeluje na pojedinog čovjeka i on postaje mjesečnjakom pa poput luđaka luta po krovu. A recimo kad se pojavi repatica, možda ona djeluje na ljude tako da pobjesne pa se poput luđaka stanu tući i ratovati! Nije li prije ovoga rata prošla kroz zemlje Halleyeva zvijezda? Sigurno je ljudima pomutila mozak pa su se stali tući.

– Kako vi to govorite? – reče gost. – Ovaj rat se ne vodi bez pameti, nego za slobodu.

– Kakvu slobodu! Ljudi se tuku zato da nekome nešto otmu. I to se zove ginuti za slobodu. Zar je trebalo slobodi vaše skvrčene noge?

– Vi, čini mi se, nijeste oduševljeni Nijemac – primijeti invalid.

– Čovjek sam – i ne bih se tukao ni za što.

– Služite li dugo ovdje – zapita invalid i okrene svome starom kućedomaćinu svoje lice napola zastrto velikim očalima.

– Trideset godina!

– A imade li mnogo posla? Sigurno vas je više u ovoj zgradi?

– Ne. Profesor, njegov pomoćnik i ja posve smo sami, ali posla dosta. Svakog jutra prvo mi je da polazim na vrelo, dolje pod zvjezdarnicu i vučem u kuhinju vodu. Onda kuham zajutrak, spremam pa opet kuham ručak, kakvu juhu od krumpira, nešto makaroni i takove stvari. Mi ovdje živimo vrlo skromno.

I sluga stane pričati čitav dnevni red.

Kad se je napričao, legoše obojica spavati.

Drugo jutro zahvali se invalid starcu na dobročinstvu te onda ostavi zvjezdarnicu.

Istu večer nađoše se profesor Neuberg i njegov drug na terasi da opet gledaju zvijezde. Ali njihovu pozornost u prvom času zaokupi nešto drugo. Na najvišem šiljku brda nešto je plamsalo kao vatra, neko malo ognjište kao da su ga upalili pastiri. A ipak su znali da u čitavom kraju niti ima pastira niti kakve kuće ni sela pa ih je plamen tim više zanimao. A bivao je sve veći i veći i napokon se je tako razgorio kao da je čitav vršak brda u plamenu. Međutim je plamen mirno gorio, a profesor Neuberg brzo izgubi interes za ovu zemnu pojavu da se opet vrati k zvijezdama.

Ali danas nije bio dobre sreće. Nebom se je u kratko vrijeme provukla oblačna mreža, koja je bivala naočigled sve gušća i oblaci brzo sakriše zvijezde. On ostavi durbin pa sjedne da svojim drugom raspravlja o neviđenoj novoj zvijezdi. Usred razgovora najednom profesorov mlađi drug usklikne:

– Što je to bilo? Kao bljesak munje s neba!

Obojica pogledaše gore k oblacima, gdje je najednom po dva-tri puta bljesnulo nešto kao bljesak munje za burnoga vremena, a onda na dalekom obzorju planuše oblaci kao ognjena masa i silno se svjetlo spusti nekamo daleko iza brdina.

Starac namjesti durbin i stade istraživati to čudno daleko svjetlo, ali nije mogao ništa drugo da razabere, već ono što je vidio i prostim okom: silno svjetlo, koje se je pričinjalo iz daljine, kao da se jedan dio neba zapalio.

– Neviđeno – reče starac. – Što je to zapravo?

– Kao da je netko zapalio milijun reflektora.

Začuđeni i iznenađeni gledali su obojica to neviđeno svjetlo. Starac je hodao po terasi zvjezdarnice ne znajući kako da si to razjasni, pa opet upilio oči u daljinu.

Već je davno zabijelio dan kad je svjetlo u oblacima ugasnulo. Nenadano u jednom trenu. Starac se nasloni na ogradu i zamišljeno reče:

– Čudne li nebeske pojave. Jučer nova zvijezda, a danas to svjetlo. Zar novi pojavi u svemiru? Koliki smo mi sretnici, sinko moj reče on. – Tko zna ne doživljujemo li nove i nikada viđene pojave koje nijesu vidjeli niti prije hiljadu godina.

Čekali su i nadalje hoće li se možda taj pojav obnoviti, ali ne dočekaše.

Toga dana nije učenjak legao spavati, neprestano je razmišljao što li može da bude u tom svjetlu i kakva bi to mogla da bude pojava.

ŠPIJUN

podne, kad je sjeo k ručku, zatrubi najednom pod prozorom automobilska trublja. Profesor se iznenađen digne od stola i pogleda kroz prozor!

– Gle, opklopljeni automobil! – Neki časnik u kožnom odijelu dolazi upravo k nama. Valjda neće ovamo vojska?

Profesor izađe iz sobe i uputi se do kapije.

Tu je već stajao stranac visok, suha i ledena lica iz kojega su gledale ukočene hladne sive oči. Ruke je držao u žepu i ne pozdraviv reče:

– Želim govoriti s vama nasamu!

Profesor uvede gosta u svoju radionu i ponudi mu mjesto, ovaj sjedne, predade učenjaku neki spis i reče:

– Zovem se Wiking, poslan sam, kako vidite iz spisa, od zapovjednika njemačkog glavnog stana.

– Čime vam mogu poslužiti? – upita profesor.

– Prošle noći vidjeli smo iz našeg glavnog stana neko neobično svjetlo u oblacima. Želio bih znati da li ste i vi to svjetlo vidjeli.

– Jest – odvrati Neuberg – promatrali smo ga, izgledao je u daljini kao ognjeni oblak.

– Niste li možda vidjeli da je nad ovom okolicom preletio kakav neprijateljski aeroplan?

– Ne, gospodine, baš ništa. Vidjeli smo tek more svjetla i ništa drugo.

– Ali sigurno ste vidjeli prije pola noći kako je na jednom vrhuncu nešto gorilo?

– Da i to smo vidjeli.

– Tko je mogao zapaliti taj krijes?

– Ne bih se mogao nikako tome dosjetiti, u blizini nema nikakove kuće ni sela. U ovim gorama živimo sasvim sami.

– Ali vratimo se na to svjetlo.

– Upravo smo se spremali na navalu – reče Wiking – kadli najednom iz oblaka padne na našu frontu takovo strašno svjetlo da su naši vojnici izgubili vid, nitko od njih nije ništa vidio, topovi nisu mogli da nišane, a čete nisu mogle naprijed. Sve je bilo prestravljeno i naša se navala izjalovila.

– To je danas još neviđena nebeska pojava – reče stari učenjak.

– Kakva nebeska pojava! – nestrpljivo će Wiking omalovažavajućim glasom. – To je djelo neprijatelja.

– Djelo neprijatelja? Ali gospodine – upadne mu u riječ Neuberg – kako možete samo pomisliti da bi čovjek mogao pola neba lako strahovito osvijetliti da biste na koje vrijeme izgubili vid. To je svjetlo zapravo bilo jače od sunca, a to može biti samo do sada

nerazjašnjen tajnoviti pojav u prirodi.

– Kakva priroda – rasrdi se Wiking. – Vi živite u zvijezdama, a mi vojnici na zemlji. Mi znademo bolje negoli vi što je to bilo.

– Ako znadete, zašto ste došli da nas pitate?

– Nisam vas došao da pitam, nego da se ovdje za neko vrijeme nastanim te iznađem čovjeka koji proizvodi to svjetlo.

Profesor je s nekim prijezirom gledao Wikinga koji je nastavio:

– To svjetlo jest djelo neprijatelja i mi ćemo ga pokušati pronaći gore na obzorju vašim durbinom.

– Kako? S našim durbinom? Oprostite, durbini su samo za znanstveno istraživanje svemira.

– Svemir će nam oprostiti, a zvijezde vam neće uteći, gospodine profesore, ali onaj gore, što nam je svojim svjetlom učinio veliku psinu, mogao bi nam uteći pa molim vas i zvijezde za oproštenje što ću durbine upotrijebiti za našu potragu.

Profesor gurne svoje naočale dovrh čela da svojim rođenim očima bez stakla zaviri u lice gospodina Wikinga, kao da bi htio da bolje pogleda čovjeka koji imade smjelost na ovakav način govoriti o znanosti i njegovu zvjezdarnicu učiniti policajnom ekspoziturom, a njegove durbine pretvoriti u detektive, da traže gore po obzorju čovjeka koji tamo stvara nebeske pojave. Međutim se Wiking nije nimalo uplašio profesorovog pogleda, već pokaže njegovog pomoćnika i upita:

– Tko je ovaj gospodin?

– Moj drug u znanosti – odgovori mrko profesor.

– Ima li još tko ovdje?

– Nitko.

– A zar nemate sluge?

– Dakako da imademo.

– Zašto onda ne kažete? Pozovite mi toga slugu, da ga preslušam.

– Kako? Vi ga želite preslušati, a rad čega?

– Niste li sami vidjeli da je prošle noći gorio na brdu krijes? To ga je morao upaliti neki špijun.

– Vi valjda ne mislite da je moj sluga koji sa mnom ovdje živi trideset godina špijun?

– Ništa ne velim, već hoću da ga čujem.

Postupak toga stranca sve više je vrijeđao starog profesora, ali je ipak morao pozvati svoga slugu na preslušavanje.

Kad je ovaj unišao, zapita ga Wiking:

– Tko je osim profesora, njegovog druga i tebe ovdje na zvjezdarnici?

– Nitko.

– Nemate nikakovog saobraćaja s ljudima? Nitko vas ne posjećuje?

– Ne treba meni nikoga – odvrati sluga.

– Zar nikad nitko ne zaluta u ovaj kraj?

– Kako ne, razni planinari i putnici.

– Ovih dana niste nikoga vidjeli? Nije li tkogod bio ovdje?

– Nitko osim prekjučer.

– Prekjučer? Tko je bio ovdje?

– Neki invalid prošao je tuda i zamolio nas konačište.

– A vi ste mu ga dali?

– Dakako.

– A kad je otišao?

– Jučer ujutro.

– A u noći je gorio krijes. Kakva je imao uza se pisma? – zapita Wiking profesora.

– Pisma? Ja nisam gledao nikakvih njegovih pisma.

– Gospodine profesore! Vi primate ovdje ljude na konak, u vrijeme rata, a ne gledate njihove spise, putnice ili legitimacije?

– Oprostite, ali ja se bavim učenjačkim poslom, a ne policajnim.

– Upozoravam vas da je sada rat i da se živi na zemlji, a ne u zvijezdama. Vi ste učinili propust kad ste primili čovjeka, a niste tražili njegova pisma.

– Bio sam tako zabavljen da mi nisu ni na kraj pameti bila njegova pisma.

– A kako je taj čovjek izgledao?

– Bio je hrom na jednu nogu i bolestan na očima pa nosi crne naočale. Obrašten je crnom bradom.

– Nosite se – dobaci Wiking starom sluzi. Ovaj se lecne i povrijeđen pogleda svoga profesora, koji očito trideset godina nije s njime ovako govorio kao što je ovaj stranac. Sluga izađe polaganim koracima neobazrijev se više na Wikinga. Ovaj pak pogleda profesora pa mu oštro reče:

– Eto vidite što ste propustili. Taj čovjek s crnim naočalima sigurno je bio neprijateljev špijun.

– Mislite da je zapalio oblake? – ironički upita profesor.

– Ne – već onaj krijes i dao znak ovome gore da baci na nas ono strahovito zasljepljujuće svjetlo, da nam može spriječiti navalu.

Učenjak se porugljivo osmjehne, a Wiking ga opet pogleda s prijezirom. Obojica kao da su u tom času jedan drugog nazvali glupanom.

– Mi ćemo se kod vas za nekoliko dana ukonačiti – reče Wiking na koncu i saopći profesoru da očekuje vojničku ophodnju koja ima stići do zvjezdarnice.

Poslijepodne je ova odista stigla. Wiking izdade časniku koji je vodio ophodnju naloge da pretraži čitav kraj, ne bi li našao čovjeka u crnim naočalima koji je zapalio na vrh brda krijes.

Mladi časnik razdijeli svoje vojnike u dva odjela. S jednim krenu on sam prema sjeveru, a drugi dio otpusti na čelu s jednim narednikom sjeveroistočno. Ugovoriše sastanak na srednjem najvišem vrhuncu brdina drugi dan u ranu zoru.

Profesor Neuberg, zlovoljan što je morao svoju tihu i mirnu učenjačku zgradu dati vojsci, povukao se je u svoju sobu.

Kad je nastala noć, pozove Wiking profesora Neuberga i njegovog druga na zvjezdarnicu te ih uputi da imadu, koliko je to moguće, durbinom istraživati okolicu. Oni su se nijemom zlovoljom pokorili.

Sjedili su nekoliko sati na terasi tornja. Oko njih tama i tišina koju je samo prekidao Wiking šetajući pognute glave, s rukama u žepu kaputa. Nitko nije progovorio ni riječi.

Poslije ponoći najednom uzdrma čitavu okolicu silna detonacija i kao da se je negdje raspukla polovica zemaljske kruglje. Svi se oni lecnuše i pogledaše u daleku tamnu gorovitu pustoš.

U toj precrnoj tami digla se je k nebu ognjena gora od koje se je užarilo nebo.

Nitko nije mogao u prvom času da izreče svoje silno uzbuđenje. Za nekoliko sekunda primijeti Wiking:

– Eksplozija!

Ovu je riječ izrekao tako jednostavno i hladno, kao da se radi o kakovoj običnoj stvari, dok su profesor i njegov drug zapanjeno gledali nepregledni oblak plamena, koji kao da je pokrio čitav jedan dio zemlje i neba.

– Gdje je to eksplodiralo i što? – upita napokon stari učenjak.

Ali ne dobi od Wikinga odgovora. On je i dalje mirno gledao kako se crna gora razilazi u dim, koji plazi po zraku i stvara oblake. Onda se je opet ušetao po terasi zvjezdarnice, a da nije s nijednim od obih učenjaka udostojao progovoriti ni jedne riječi.

Pola sata morali su opet slušati odjek njegovih monotonih koraka i sjediti u kutu kraj svojih teleskopa, koje su cijenili nad sve drugo na svijetu. Tada je došao Wikingov tajnik i reče svome gospodaru:

Na radio postaju zvjezdarnice stigla je ova šifrirana brzojavka za vas. Wiking uzme brzojavku i pročita:

Jučer u noći bačene su u zrak tri barutane. Ne zna se kako ni tko je to učinio. Danas je bačena u zrak najveća barutana u blizini fronte.

Straža je ispunila svoju dužnost i nitko se tuđi nije mogao približiti barutani, a ipak je bačena u zrak. Kao da tu radi neka nevidljiva ruka. Čini mi se kao da se nalazimo u nekoj mreži koju plete đavolska ruka. Krijes je bio svakako neprijateljski znak. Bezuvjetno pronađite špijuna.

Vilim Osado

Wikingovo se lice smrklo. On se opet ušetao po terasi tornja i mahnuo rukom tajniku da ode.

Prođe čitav sat da se Wiking nije maknuo s terase, a oba profesora stadoše pogledavati žalosnim pogledima u nebo što se je stalo vedriti, a sjajne zvijezde počele sve ljepše sjati. Najednom prekine šutnju profesorov pomoćnik:

– Što je to?

U beskrajnoj noćnoj tami negdje na vrhuncu brdina planuo je nekakav oganj i pružio se uvis kao dugi uski jezik, zalepršao po tami i ugasnuo.

Sva trojica i opet gledaše u tamu, gdje se pojavljao plameni jezik, nadizao se i padao pa opet dizao, raskinuv se u mnogo uzanih jezičca. To je trajalo nekoliko časaka.

– Kao da netko opet pali krijes – primijeti drug profesora Neuberga.

– To je špijun – reče Wiking – i to onaj s crnim naočalima, kojeg ste pustili otići.

– Ali gospodine, kako bi siromašni invalid...

– Idite dođavla! Zar se on nije mogao pretvarati!

Profesor se zabezeknu kao da mu je rekao nešto izvanredna. Gdje bi on ikada na to pomislio da bi se netko prikazao invalidom.

– Zar doista mislite da je to bio špijun – upita mlađi profesorov drug.

– To je posve sigurno.

– Pa što će biti sada? – naivno upita on.

– Što će sad biti? Uhvatit će ga ophodnja.

– Zar će ona to opaziti? – upita profesor.

– Za vas je doista najbolje ako obojica gledate samo u nebo – omalovažavajuće dobaci Wiking.

Oni ušutiše.

Međutim i plamen ugasne. Čekali su da će se razgoriti vatra jer bi to bilo naravno ako tamo netko pali krijes, ali noć ostane tamna. Nijedna iskra svjetla ne pomuti više njezinu jednoličnu tminu.

– Dakle ipak nije nitko palio krijes – reče profesor, koji je očito nastojao da Wiking ostavi zvjezdarnu.

– Kako ne bi. Da se nije razgorio dokazuje samo to da je špijun ili zamijetio vojničku patrolu pa ga ugasio sam, ili ga je ona našla na djelu i vatru utrnula. Vi profesore očito ne poznate ništa drugo nego zvijezde.

Starac ne odgovori. Bijaše povrijeđen u svojem učenjačkom ponosu. Smatrao je poniženjem što ne samo njegova zvjezdarnica, nego i on moraju da služe kao izvidnička postaja, dok su gore nad njim u čistom vazduhu drhtale zvijezde i svaki ga je drhtaj zvao teleskopu. Ali Wiking mu bijaše zapreka i zato ga je zamrzio.

Čitavu su noć bili na zvjezdarnici, ali nisu više ništa zamijetili.

* * *

Gustom šumom šulja se vojnička ophodnja tiho i oprezno. Suho lišće šušti pod nogama vojnika. Oko njih gusta stabla, grmlje, šikarje, a oni se uspinju uzbrdo, puzajući po zemlji poput zvijeri. Šuma biva sve gušća i tamnija, a oni plaze pa opet sustaju, slušaju na sve strane i šute. I sluh i oči njihove traže po gustoj noći ne bi li što čuli ili opazili. Ali ne vide drugo no tamu i ne čuju doli šušanj lišća. Nigdje se ne javlja ni ptica ni kakva zvjerka. Kao da je u šumi sve umrlo.

Poput crnih đavla provlače se vojnici kroz gustu šumu, vrebajući na nekog koga ne poznaju. Znadu samo to da im valja nekoga naći i da je taj očito špijun.

Napokon se uspeše na uzvisinu. Među gustim stablima zacrni se pred njima pet osamljenih križeva, pet oznaka da je tu netko pokopao mrtvace. Oni stoje iznenađeni i šute. Ali križevi im pričaju da je tu negdje jednom noćna ophodnja naišla na neprijateljske ophodnje i da je došlo do krvavog smrtonosnog sukoba. Oni stoje i gledaju.

– Pet križa – šapne jedan vojnik – jedva čujno.

– Baš kao što je i nas pet! – šapne drugi.

Narednik digne ruku k očima, a brojevi ure, što mu je remenom pričvršćena o ruku, zabijelili se u tami.

Oni drugi tiho pitaju:

– Koliko je?

– Pol noći!

Kao da ih je prešla pritajena jeza. Pol noći, a petorica živih ljudi stoje naprotiv pet crnih križeva. I jedni i drugi su nepomični i nijemi posred guste nepregledne šume, u grobnoj tami i samrtnoj tišini usred polnoći. A nigdje se ne čuje ni šušanj lišća ni granja. Kao da se je čitava šuma nečega prestravila.

A oni stoje, sami ne znaju zašto. Ne gledaju oko sebe, ne traže više onoga koga su tražili. Oči su im prikovane o crne križeve i kao da njihovi tamom sakriveni pogledi pritajeno pitaju: Zašto upravo pet?

U nijemom gledanju prođoše časovi kad najednom po mrtvoj tišini kao da se pronosi neki mukli mramor ljudskog glasa, tako muklog kao da dolazi iz groba. Vojnici se lecnuše, jedan se drugog dotakne u tami, a njihovim tijelima prođe jedinstveni trzaj.

I napnuše sluh da čuju otkuda taj zagušeni mukli glas. Ustadoše dusi iz zapuštenih šumskih grobova da im pričaju svoju tragičnu smrt koja ih je stigla u šumskoj pustoši, daleko od svojih kuća?

Hrabrost, odlučnost, vojnički zapt, sve to u jednom trenu nestane. Vojnici se stisnuše kao prestrašeno plaho stado i zure u onih pet križeva što strše uvis kao pet kazala smrti.

Narednik naćuli uši, okrene glavu na sve strane, ali ne može nikako uhvatiti otkuda dolazi taj čudni samrtni glas. A ipak čuje i riječi kakovih dosad nije nikada čuo i ne razumije ih. Riječi izgovarane ljudskim glasom redaju se jedna za drugom:

–... putovao sam posve dobro... stigao na zvjezdarnicu... sad je ona središnja točka naših operacija... Tamo su opazili zvijezdu i drže je novim nebeskim pojavom. Telefonske žice zvjezdarnice osvojih sam u šumi s mojim telefonom – Osado je javio na zvjezdarnicu da su tri barutane poletile u zrak. Osjećaju da je to djelo neprijateljske ruke, ali ne slute s koje ih strane bije! — Na zvjezdarnicu stigao je Wiking — krijes im je pao u oči. — Ništa zato, nekako smo se morali sporazumiti. — Vojna ophodnja traži uhodu. Ne boj se, ne mogu me naći.

Vojnici slušaju i slušaju mukle glasove i ne mogu ništa razumjeti, tek razabiru da riječi govori ljudski stvor – ali gdje? Kome?

– Nečujno naprijed – šapne narednik dvojici vojnika. – Vi desno, mi lijevo i pazite.

Vojnici se spustiše tiho na zemlju i dvojica ih otpuza polagano lijevo, a trojica među njima i narednik desno. Puzaju po zemlji, pa opet sustaju i slušaju.

Narednik plazeći po zemlji osjeti da taj glas prema jednom stanovitom smjeru biva sve jasniji i on nastavi svoj put tim smjerom.

Prošlo je skoro čitava pola sata što je puzao po zemlji i prisluškivao na sve strane kao zvijer koja njuška za svojim plijenom, pa se opet sustavi.

– Opet – šapne on sam sebi.

Taj ljudski glas je doista sada glasniji. I što se približava više stablu ogromne debljine, to glas biva jasniji.

Obim rukama zaustavi se uz stablo i kako mu je ruka zadrla u meku zemlju osjeti

nešto kao tanku žicu. On se trgne. Što li je to? I uhvati rukom još bolje iz zemlje pa onda povuče još jače.

– Žice – reče on sam u sebi. – Izolirane telefonske žice u zemlji!

On se prisloni o stablo i pritaji. U stablu vanredno velikog objama kao da je nešto živo. Nešto se miče, a iznutra čuje se ljudski glas.

– Kako? Zar je u stablu čovjek? – pitao se on i jedva je dovršio tu misao, kad se odozgor iza bršljana koji je gusto obrastao koru stabla odroni komad kore! Iz debla izađe sjena.

– Čovjek – iznenadi se narednik i pritaji.

Čovjek se spusti dolje i skoči na zemlju.

– Tko je? – čuje se glas narednika i sklocne puška u njegovoj ruci. Čovjek najednom iščezne i ne dade nikakova odgovora.

Narednika prođe jeza.

– Je li čovjek ili duh?

Narednik sa naperenom puškom stade se smicati oko stabla i opazi da se je tu netko pritajio. Bez oklijevanja ispali hitac. Čovjek se sruši na zemlju, narednik priskoči k njemu i osvijetli ga malom žepnom svjetiljkom i razabere okruglo i crnom bradom obraslo lice. Onda se obazre naokolo i zazviždi svojim vojnicima na okup.

Odmah iza toga čuli se njihovi koraci i škripanje grana i grmlja. Oba momka dohitiše k naredniku. I ogledaše čovjeka što je ležao na zemlji.

– Mrtav je – rekoše oni.

– Bit će da je to špijun.

– Gdje ste ga našli?

– Izašao je iz debla.

Oni se začudiše, a narednik im naloži da ostanu dolje, a on će da pregleda udubinu stabla, pa se popne gore i uđe kroz udubinu koja je bila toliko prostrana u širinu i duljinu da se je mogao u stablo uvući čovjek. Tu napali opet svoju električnu žepnu svjetiljku i od iznenađenja zine: stablo je bilo izdubeno toliko da je ondje mogao posve udobno stati čovjek, a uz to bijahu stijene udubine obložene raznim žicama. O jednom klinu visila je torba, u kojoj bijaše municije, hljeba, suhog mesa, boca vode i raznih drugih potrepština.

»Tu je dakle gnijezdo špijuna«, pomisli narednik. Jedva što je svršio tu misao, vani prasne nekoliko hitaca. To ga otme mislima i on proviri kroz rupu stabla i upita:

– Što je to? Zašto pucate?

Ali ne dobi odgovora.

– Momci. Kuda ste?

Opet ne dobi odgovora. Ovo ga ispuni sumnjom i on izađe iz rupe, spusti se niz stablo i jedva što mu se je noga dotakla zemlje sruši se. Čovjek pako s crnom bradom stajaše s oružjem u ruci, dok su kraj njega ležala sva tri vojnika mrtva. On se poput vjeverice uspne na stablo, uđe u svoju udubinu, prisloni na rupu koru drveta i začas ne bijaše više ništa vidjeti nego stablo, a pod njim tri mrtva vojnika.

Međutim su se ona druga dvojica, što ih je narednik poslao nalijevo da slušaju otkuda dolazi ljudski glas, čuvši hitce digli na noge i pošli tragom otkuda je dopirao prasak. I zamalo dođoše bliže i naiđoše na svoje drugove.

– Sveti Bože – mrtvi su – povikne jedan vojnik.

– Naši drugovi. – Tko je to učinio?

– Dakle je ipak netko u šumi tko ih je morao postrijeljati – šapnu oni i s nekim strahom u duši gledaju u mrtvu tamu, u kojoj se ništa ne čuje i ne vidi, a ipak kao da iz nje zijeva negdje neprijatelj i čeka ih tanetom svoga oružja. Osjećali su se vrlo neprijatno.

– Što sad? – zapita jedan od njih tiho svoga druga.

– Kamo da krenemo? To ni ja ne znam.

– Tko zna gdje ćemo naići upravo na pušku špijuna.

– Najbolje je da čekamo – reče drugi. – Ovo stablo bit će nam zaleđe. Ako se gdje pojavi tkogod živ, smjesta ćemo pucati pa bilo što mu drago. Oni se nasloniše na stablo s naperenim puškama, a jedan primijeti:

– Što će nam sutra reći časnik?

– Mi smo dvojica – šapne jedan – pa ne možemo ništa poduzeti. Čekat ćemo do jutra ovako kako ovdje stojimo, a onda poći gore na ono brdo gdje smo urekli s našim drugovima sastanak.

– Pa dobro, čekajmo do sutra.

Opet tišina. Oni stoje s naperenim puškama kad nešto šušne gore na stablu. Ali oni to ne osjećaju. Iz jedne rupe izmili puščana cijev i uperi se upravo u prislonjene vojnike. Prasnu jedan, pa drugi, treći i četvrti hitac. I oba vojnika padoše do svojih mrtvih drugova.

Po gustoj šumi i mrtvoj noći opet nastade tišina.

Prošao je čitav sat a da se nije nigdje ništa maknulo.

Iz stabla se opet kroz tamu pronio mukli glas.

– Bojane – jesi li ti? – Prije jedan sat otkrili su me i mal da ne zaglavih. U času kad je vojnik htio u mene ispaliti hitac, bacim se na zemlju i tane prođe iznad mene. Ja se pričinim mrtvim i spremim browning. – Što sam učinio s njima? – Ono što bi učinili oni sa mnom. Čuo sam gdje čekaju negdje svoje drugove, da se s njima sastanu i oslobodih se i ove dvojice. – Da, odstranit ću svaki trag.

– Povuci žice gore – spusti ih samo onda bude li oblačno, i to u kasno noć. Moguće da će oko mene postaviti stražu.

– Prepoznati? Mene? Ne, nitko kud god sam prolazio nije mogao naslutiti da si je plavokosni obrijani Husarek na krateru pustio rasti bradu i obojadisao ju crno i pokrio oči crnim naočalima.

– Ne boj se. Živ im neću dospjeti u ruke. – Sad brzo povuci žice!

U granama stabla zašuštilo i dvije žice uspinjale su se uvis pod oblake i domala se izgubiše.

I sad izađe iz stabla Husarek, čovjek s crnom bradom skoči na zemlju, uzme svoju malu električnu svjetiljku i opazi da su žice telefona iz zemlje istrgane.

»Dakle to me je odalo«, pomisli u sebi. »E pa čekaj, odmah ću ih odstraniti.« I on stade izvlačiti žice što su bile tek položene po zemlji i zatrpane lišćem, savije ih u klupko i zakopa, onda se opet vrati.

U tami ležahu ubijeni vojnici, njih petorica. On im uzme puške. Trebao bi ih odstraniti, ali se najednom dosjeti boljemu – i opet se uvuče u stablo.

On se prisloni na stijenu svoga neobičnog stana. Odozgora kroz malu naravnu rupu u stablu dolazilo nešto zraka, pa je ovuda mogao također da prisluškuje što se vani zbiva. Nije prošlo mnogo vremena, da su se najednom kroz šumu čuli ljudski glasovi.

»Opet dolaze«, pomisli on u sebi. Bit će da je to nova ophodnja. Kad opaze mrtve, hoće li proviriti kroz rupu?«

»Vani je još tama. Pokušat ću da ih zavaram. Tako ću odvratiti sa sebe sumnju.«

On podigne ruku, rine kroz rupu cijev puške i stane ispaljivati hitac za hicem. – Do deset hitaca odgovori mu. – On opet ispali nekoliko hitaca i ponovno mu odgovori čitav niz s one strane. Onda povuče cijev u stablo, podigne se sasvim do rupe kroz koju je dolazio zrak pa stade napeto susprezući dah slušati.

Vani je mir. Ali tek nekoliko časaka. Odmah zatim prasnu još nekoliko hitaca. On im ne odgovori. Domala čulo se škripanje granja i glasovi: netko je dolazio sve bliže i pogledavši malo kroz rupu opazi trag električne svjetiljke. Oni koji su došli očito traže svoje žrtve. Najednom padne očajni poklik:

– Kriste Bože! Pucali smo na svoje drugove.

– Kako se je to moglo desiti? – žalosno će drugi.

– Jao, zašto smo pucali!

– Šta ste se toliko naduvali – otrese se na njih časnik. – Oni su prvi počeli da pucaju na nas, a mi smo odvratili. Tko je mogao slutiti!

– Nesretna taneta, zar su baš morala da pogode svu petoricu?

– Od nas nije nitko pao? – zapita časnik.

– Ne. Tek su dvojica lako ranjena.

– Bože moj, mjesto da smo našli špijuna, postrijeljali smo svoje – primijeti jedan od vojnika.

– Glupost – oglasi se časnik.

– Dogodilo se da su već čitave čete navalile jedna na drugu, misleći da je neprijatelj. Nisu se držali odredbe kojim da smjerom idu pa su tako nastradali. Pokopajte ih tamo gore u blizini onih križeva, pa onda idemo dalje.

Husarek je nepomično stajao u udubini stabla i slušao zapovijedi časnika, kako su vojnici prihvatili da izvrše njegove zapovjedi.

Kad je ogranula zora, crnilo se je na humku deset križeva izdjelanih od šumskoga drveta. Vojna ophodnja pako otišla je šumom dalje tražeći uzalud špijuna.

Oblaci se raspršili. Sunce bilo je već visoko na obzorju, kad Husarek izađe iz svoga zakloništa i provere se kroz grmlje oprezno, pazeći na sve strane.

Tu iskopa kratkodržnom lopaticom iz zemlje žice što ih je kroz nekoliko dana teškim naporom posve neviđeno svezao o telefonske žice koje su spajale zvjezdarnicu sa obližnjom postajom. I sad kad je bio uvjeren da nikome više neće pasti na um da u tom deblju traži njega i njegov telefonski ured, odluči da ponovno uspostavi vezu svojeg zakloništa s telefonom zvjezdarnice.

Ali sad, da izbriše svaki trag, zagnjurio je žice u zemlju pa onda posuo sve suhim šumskim lišćem što je ležalo na zemlji. Prikrivši pomno svaki trag proveo je tako žice ispod zemlje sve do stabla, tu ih opet proveo ispod bršljana, vješto ih sakrio i uvukao u svoju rupu. Zamalo je bilo sve u redu. Tada uzme iz svoje pohrane malo suhog mesa i

hljeba, založi, napije se iz boce vode, a onda stane slušati na svoju slušalicu ne bi li uhvatio opet razgovore što ih vode oni sa zvjezdarnice.

Tako nakon jednog sata čuo je ovaj razgovor:

– Da – ovdje Wiking.

– Ovdje zapovjednik glavnog stana. Što je nova?

– Ništa. Špijunu ni traga. Pretražili smo čitav kraj. Sa terase zvjezdarnice opazili smo prošle noći neki plamen, ali ga je brzo nestalo. Dio je taj plamen i nekako ljubičast, skoro ću vjerovat u vještice.

– Otkuda i tko je palio onaj veliki krijes?

– To još uvijek nije razjašnjeno.

– Ah, na zvjezdarnici? To su posve nesposobni ljudi. Rekoše mi da je prije dva dana došao u zvjezdarnicu neki invalid s crnim naočalima i prenoćio i opet otišao.

– Taj stari glupan Neuberg nije ga znao zadržati?

– On bulji samo u zvijezde i ne misli što se oko njega zbiva. Uostalom, tvrdi da je dotičnik bio Nijemac, da se to poznalo i po govoru. Spise? On ih nije ni gledao.

– Ostanite na zvjezdarnici dok vam ne javimo i ponovno pretražite okolice.

– Što je nova na fronti?

– Prošle noći opet se je pojavilo na drugom mjestu ono neviđeno svjetlo i ponovno nam spriječilo nišan na francuske jarke.

– Rekao sam vam da se Knežević mora nalaziti negdje u blizini.

– Ali gdje? Naše izvidnice nisu ništa u zraku opazile.

– On je jednom već izumio aeroplan koji se dade sakriti umjetnim oblacima. Pucajte na svaki oblak koji se pojavi.

– Onda bismo trebali more municije, dragi moj Wiking, a vi znate kako stojimo. Već smo pokupili što je bilo mjedi i bakra u Njemačkoj i Austriji, a odoše nam u zrak tolike barutane.

– Zar opet?

– Iz Austrije javiše da je prošle noći ondje bačeno u zrak nekoliko barutana i čitavo jedno skladište ručnih bombi.

– Onda tu doista rade đavli ili vještice.

– Ako se to nastavi, ostat ćemo doskora praznih topova.

– Što veli Osado?

– Bjesni i traži nešto nova, da se barem zaštiti fronta od toga nečuvenog svjetla.

– On ga svakako baca iz aeroplana, kako je to učinio na otoku. Trebali bismo da nađemo način kako bismo inženjera ulovili opet u stupicu.

– Poslat ćemo protiv njega čitavu zračnu flotu da ga potraže.

– Uzdajmo se. A sad zbogom.

U slušalici nastade tišina. Husarek se zamisli. »Dokle ću moći ovdje da izdržim, a ipak divno mi stvar polazi za rukom. Imam potpuni spoj sa zvjezdarnicom i mogu kontrolirati razgovore naših neprijatelja i opet dojavljivati Bojanu sve što je važno. U tom me deblu sigurno neće tako brzo otkriti. Samo dokle će mi dostajati hrane i vode?«

On je počeo da razmišlja o čitavom svom putu kojeg je provalio sa svim poteškoćama

kojima se je morao na tom putu probiti, dok je najednom dospio na ugovoreno mjesto i smjestio se ovdje u šumi da pripravlja svoje špijunsko utočište. Ponio je sobom jela, čitav alat i sav materijal te dane i noći neopaženo izdubao veliko i debelo stablo, zgotovio svoj telefon, spojio se za zvjezdarnicom, a onda zapalio na drugom brdu veliki krijes, kao znak Bojanu da se orijentira gdje se nalazi zvjezdarnica, u čijoj blizini treba da se s njim stavi u sporazum.

Sve je to proveo sasvim u redu, pošao je dapače i na zvjezdarnicu, da ondje kao tobožnji invalid razvidi imade li tamo radiopostaja, kako je zvjezdarnica smještena i da se upozna s ljudima koji su tamo. Kad je uvidio da su posve bezazleni, vratio se je opet u šumu, uvjeren da mu manjkava oštroumnost stanovnika zvjezdarnice i njihov nehaj za zemlju neće nanijeti mnogo štete. I tako je zapalio onaj veliki krijes, ali izvidnicama njemačke fronte ipak je pao u oči i gotovo da ga je izručio neprijatelju. Uza sve to on je bio tvrdo uvjeren da će svoje djelo izvesti dokraja makar i hrane imao već malo. Ovako razmišljajući prislonio se je na zid svojega skrovišta i zaspao.

Kad se je probudio, bijaše već noć.

Šumom duvao vjetar, granje je šuštilo. Ali on ostane u svojem skrovištu bojeći se vojničke ophodnje. Čitavu je noć tako probdio držeći na uhu slušalicu, ali nitko nije govorio na telefonu ništa važno.

»Zarobljenik?« pomisli u sebi Husarek. »Kakav je to zarobljenik?« I bude mu nešto čudno u duši. Rine svoja vrata od hrastove kuće pa pogleda u noć. Nigdje ništa.

Nebo se razvedrilo, a zvijezde zurile u tamu.

Danas bi uzalud čekao Bojanove žice, pomisli u sebi Husarek – i opet mu misao skrene drugamo.

»Kakav je to zarobljenik?« neprestano opetovala njegova svijest i sve više ga silila da o tom misli.

Oko jutra čuje kroz rupu glasove u šumi. Očito je bilo da ponovno obilazi vojna ophodnja da traži nevidljivog špijuna. Čvrsto stisnuv u ruke svoj samokres slušao je kako obilaze vojnici stabla, kako dolaze sve bliže k njemu i prolaze upravo uz stablo u kojem stoji sakriven kao u drvenom lijesu. I oni su prošli kraj njega ne sluteći da je onaj kojeg traže živ u stablu koje je izvana tako gusto obraslo bršljanom te je izgledalo kao da se nikada živ čovjek nije uspeo ni na njegove grane.

Čitav je dan ostao Husarek u deblu i odluči ostati dotle dok ga više neće smetati ophodnja.

Padne noć. Husarek izmili iz svoje drvene rupe i pogleda gore. Nebo je zastrto oblacima, a on se je šćućurio na ulazu u deblo i neprestano gleda gore, dugo i dugo kao da nešto odozgora očekuje.

Oko pola noći opazi visoko gore krijesnicu što se spušta dolje, sve bliže k zemlji, kao da se je mala zvijezda otkinula s nebeskog svoda i pada na zemlju. Husarek skoči sa stabla i zureći u krijesnicu pođe smjerom kojim je ona padala dolje i zaustavi se na čistini vrh brda. Zvijezda padne u šikarje. On pohiti za njom, nađe je i pridigne. Bijaše mala električna žarulja spojena sa žicama što su visile iz zraka, kao da im drugi kraj drži netko gore u oblacima.

Husarek skine žarulju, ova ugasne. Onaj koji je spustio žice očito je žaruljicu pričvrstio i rasvijetlio da Husarek može u tami naći spuštene žice. On ih povuče sve do

stabla, uvuče ih kroz rupu u nutrinu debla, spoji ih svojim telefonskim aparatom i stade govoriti u telefon:

– Kako ti je, Bojane, gore u nebeskim visinama?

– Vrlo dobro! Ima li dolje što nova?

– Ima dosta. Spremaju se protiv tebe, već su nanjušili opasnost.

On ispriča u telefonu sve što je poslijepodne prisluškivao na telefonu zvjezdarnice, kad je Wiking govorio s glavnim stanom.

Ali Husarek razgovor brzo svrši priopćivši Bojanu da mora biti oprezan radi vojničke patrole. I onda opet izvadi žice iz svoga aparata, izvuče ih iz stabla i zamalo se žice stadoše dizati gore pod oblake.

U čitavoj šumi zavlada noćni mir.

* * *

Prođe čitavih osam dana. Husarek je živio svoj pustinjački život u rupi stabla. Svake večeri kad je bilo oblačno zurio je gore pod oblake, ali uzalud. Krijesnica koju je očekivao nije se nigdje pokazala. Onima gore ne bijaše traga ni glasa.

»Ili je Bojan krenuo nekamo daleko, ili je izgubio orijentaciju pa je bacio žice nekamo drugamo«, razmišljaše on očekujući i danas uzalud ugovoreni znak. To ga je zabrinulo tim više što mu je ponestajalo hrane, a nije se mogao s Bojanom sporazumjeti da mu to saopći i da pođe nekamo u kakovo udaljeno selo, gdje bi mogao nabaviti jela. A opet nije se usudio udaljiti bez da to znade Bojan.

Dok je ovako o tom razmišljao, počne u slušalici telefona što ga je spajao sa zvjezdarnicom nešto zujiti. Ali nije mogao da razabere ni jedne riječi. Pruga je bila poremećena pa je mogao samo razabrati da se nešto govori, ali su riječi bile nerazumljive. Tako je to dosta dugo trajalo, dok se najednom opet sve popravi i riječi su bivale jasnije. On je čuo kako netko oštro viče: – Ne, gospodine Wiking – vi se morate odmah vratiti, to želi Osado.

– Zar mogu ostaviti ovdje našeg zarobljenika.

– Da, ostavite ga na zvjezdarnici pod dobrom stražom pa se neće ništa desiti. Osado vas smjesta očekuje.

– Dobro. Za pet časaka sjest ću u automobil.

U slušalici nastane tišina.

»Dakle, na zvjezdarnici imadu oni nekakvog zarobljenika.

Tko bi to mogao da bude? Kad ga Wiking tako silno cijeni, bit će da mu je veliki neprijatelj?

Kako to da Bojanu osam dana nema ni traga ni glasa? – Valjda ga nisu strovalili na zemlju?«

Neprestano križala su mu se glavom ova pitanja.

Duboko se zamisli. Onda najednom ostane, kao da se je nečega dosjetio te uđe u svoj šumski stan.

Šuma je bila tiha i mirna i nigdje se nije pojavila ni patrola niti je bilo traga i glasa živom stvoru. Samo su zvijezde titrale na nebu, zureći u tamnu noć.

ZAROBLJENIK

a obzoru bijeli se zora. Oko zvjezdarnice mir i tišina. Dolje pod zgradom u gustoj šumi zaklonjen drvećem stoji muškarac i gleda u samotnu zgradu što se na brdu pričinja kao samostanska kula.

Dan je osvjetlio brdine i gore, a sunce ih pokrilo jutarnjim ružičastim plaštem. Jedna zraka pala je na muškarca što stoji nepomičan pod okriljem gustih grana i nepomično gleda gore. Odjeven je u njemačko vojničko ruho, na glavi mu šljem, oko ramena remen, a o njemu vojnički samokres i durbin. Ispod šljema što mu pada do tamnih obrva jedva se vidi donji dio obrijanih lica.

Oko zvjezdarnice je tiho kao da se je pretvorila u mrtvačnicu.

Ali nije prošlo mnogo vremena kad se vrata kuće otvoriše. Dva vojnika s puškom o ramenu stoje s onkraj vratiju i puštaju napolje starca Johana. U ruci mu velika posuda zavodu. Vojnici za njim opet zatvore vrata, a on se spušta dolje k vrelu. Koraca polako i teško. Lice mu je mirno, hladno, bezbojne oči gledaju preda se bez ikakovog zanimanja za sve što je oko njega.

Stigavši k vrelu podmetne posudu svježoj vodi i posuda zašumi.

Muškarac u zasjedi naglo izađe, pristupi starcu te smjerno i tiho pozdravi:

– Hvaljen Isus.

Starac podigne oči k došljaku, nimalo se ne začudi i mrko reče:

– Opet dolazite iz patrole u šumi? Koga dođavola tražite ondje? Čovjek neće moći ni da korakne a da se ne spotakne o vojnika. Da bi vas jednom nestalo iz našeg stana!

– Ne ljuti se, starče – tiho će stranac – volio bih da sam kod kuće, a ne ovdje, vjeruj mi. Pa valjda će jednom vojska otići odavle.

– Hoće – đavo vas... Bože mi prosti – čovjeka zavađate da bi mogao i pod stare dane kleti. Neće odavle, vidim već. Otkad su doveli ovamo još i tu žensku.

– Što li će još, Bože mi prosti, biti od naše poštene kuće.

– Ne ljuti se na žensku – reče onaj u vojničkom odijelu – doveli su ovamo zarobljenika, pa valjda ga ona prati.

– Zarobljenika? O tome ništa ne znam. Ona je došla sama u pratnji dvaju časnika, a oni bogme nisu zarobljenici jer se ne bi onda slobodno šetali po čitavoj našoj kući i smetali nam.

– A je li mlada?

– To vas dakako najviše zanima, grdobo. Ona je očito za časnike, a ne za vas – prostu momčad.

– Recite mi, jeste li je vidjeli?

– Kako nisam. Nosim joj vodu i jelo.

– Pa otkuda je?

– Ne znam i nije me brige. Ali čini se da nije sasvim dobrovoljno došla.

– Kako to?

– Sjedi čitav dan na postelji, bulji preda se i šuti, kao da ne zna govoriti. Upitao sam je da li štogod želi, a ona me je pogledala, uzdahnula i nije odgovorila.

Starac je napunio posudu vodom pa onda stao kod vrela prati lice i ruke. Brišući ih u svoju pregaču, zamisli se pa reče:

– Tko zna nisu li ju vojnici negdje u kakovom selu oteli. Vi vojnici činite mnogo zla. Čuo sam od putnika koji su zalutali ovamo kakve vi nepodopštine provodite.

Uto se gore otvoriše vrata zvjezdarnice. Dva vojnika izađoše iz kapije, za njima neka žena, zamotana u ogrtač. Iza nje izađoše opet dva vojnika. Sva četvorica s nataknutim bodovima.

– Evo, vode je u šetnju pod bajunetima – reče starac i opazi da je vojnik sa šljemom izvadio durbin i stao promatrati ženu koja je prošla pokraj zvjezdarnice i nekoliko časaka gledala prama vrelu, gdje su stajali njih dvojica zaklonjeni gustim granjem.

– No – okrene se starac k vojniku – šta si lecnuo? Zar su te snašle grešne misli, grdobo nijedna.

Ali vojnik uhvati starca za ruku i šapne mu uzbuđenim glasom:

– Tiho, tiho, starče.

Johan je iznenađeno gledao čovjeka što se je tako neobično lecnuo ugledavši tamo pod zvjezdarnicom žensko biće pa ga onda upita blaženim glasom:

– Što te je snašlo?

– Starče – šapne on – ti si očito osijedio u dobroti i poštenju. Ako vjeruješ u Boga, pođi sa mnom dolje u šumu, da nas ne bi tkogod čuo. Odat ću ti tajnu koja me je dovela ovamo.

Starac pogleda znatiželjno vojnika, onda stavi posudu s vodom na zemlju pa pođe za njim, gdje je šuma bila gušća i gdje su potpuno bili sakriveni gustom crnogoricom.

– Starče – ja nisam od vojničke ophodnje koja je noću stražarila u šumi.

– Nisi? Da otkuda si?

– Izdaleka. Dovela me je ovamo strašna nesreća.

– Nesreća?

Bezbojno i bešćutno starčevo lice oblije osjećaj sažaljenja.

– Vidim, u vas imade ljudsko srce i nećete me odati.

– Govori samo – ponuka ga starac. – U nesreći Bog ljude ne ostavlja, pa neće ni tebe.

– Čuj kao jutarnje sunce. Otišao sam u rat, kao što su pošli i drugi. Nisu mi dali ni jednog dana dopusta da vidim svoju kćer. Prije nekoliko dana pobjegnem, da samo načas vidim svoje dijete. Uđem u svoju kuću, a ona je prazna... Susjedi mi rekoše da su u selo došli časnici, nastanili se u mojoj kući i oblijetali moju kćer. Ona je pobjegla k susjedima da se sklone pred raskalašenim časnicima, kadli jedne noći prodriješe časnici u stan susjeda i zapovjediše im da smjesta predadu moj kćer. I moradoše se pokoriti. Časnici je onda natovariše u automobil i odvezoše. Pokazali su mi cestu kojom su je odvezli. Što sam mogao bijednik učiniti? Pođoh njihovim tragom. Hodao sam dan i noć jednom jedinom, što je vodila u gore i svršila tu kod zvjezdarnice. Nisam znao što da radim pa se sakrijem ovdje u šumu. Čekao sam u zasjedi da vidim hoće li tkogod izaći iz kuće. Vi ste

bili prvi i ja se približih k vama. I da čujem nisu li ondje časnici.

– Ona djevojka?

– Moja je kći.

Starčevim se lice još više prelije sažaljenje.

– Sad razumijem zašto ste se tako lecnuli kad ste ju gledali durbinom.

– Prepoznao sam je.

– Pa što ćete sada?

– Zašto je tako silno čuvaju, kao kakovu zločinku?

– Mislim da su je doveli ovamo za nekog visokog grubijana u kožnom odijelu, koji je jučer s njom govorio.

– Što je s njome govorio?

– Ne znam, samo sam čuo da mu je ona grubo odgovarala, a na koncu mu nešto bijesno doviknula. Iza toga nastao je mir, a on je odmah izišao i odvezao se automobilom te odredio da ju strogo čuvaju. Bit će da ju je rabio.

– A kako je ime tomu čovjeku?

– Nijesam ga mogao upamtiti – nisam ni pitao – ne marim da znam za ime čovjeku koji postupa s ljudima kao sa živinom. Trideset godina nije me nitko bacio iz sobe, a on odmah u prvom času kad je došao povikne mi: Nosi se!

– Starče, učinite nesretnom ocu dobro djelo.

– Reci što, ako mogu, učinit ću. Kad bih mogao, vjeruj da bih tomu lopovu oteo golubicu ispred nosa. Ali odveć je čuva.

– Vi mi rekoste da joj nosite jelo. Da li vas prije nego polazite k njoj i pretražuju?

– Još i to – u mojem starom domu? Bacio bih im sve u glavu.

– Ona je sama u sobi?

– Sasvim sama. Valjda joj neće još i u sobu postaviti stražu.

– Onda joj ponesite nekoliko riječi što ću joj napisati da znam što je s njom i da je barem utješim.

– Predat ću joj.

– Nitko neće paziti?

– Ne bojte se.

Starac se zagleda u nepoznanca, koji izvadi iz žepa notes i napiše na jednoj stranici nekoliko riječi, istrgne stranicu i predade ju starcu.

On smota papirić, metne ga u njedra pa onda reče:

– Dođite, povest ću vas na sigurnije mjesto.

I on ga odvede šumom i sakrije u dobrom zakloništu, a na koncu ga uputi.

– Kad dobijem odgovor, donijet ću vam ga. Čekajte makar do večeri.

– Čekat ću!

Starac ode hitrijim koracima nego što je silazio, vrati se k vrelu, uzme posudu s vodom i pođe gore.

* * *

Toplo proljetno podnevno sunce sjaše sa zenita i ogrije zvjezdarnicu čitavim svojim žarom. Oko zgrade je mir. Zatvorena se vrata rastvore, a starac Johan izlazi noseći posudu za vodu, silazi dolje k vrelu polagano kao uvijek. Lice mu je mirno i bešćutno.

Došavši dolje ostavi posudu i pođe dalje u šumu, gdje je na zemlji ležao njegov nepoznati štićenik. Opazivši starca, on skoči na noge.

– Jel odgovorila?

– Jest. Evo vam.

Starac pruži vojniku pismo. On ga razmota i stade čitati.

– Sva sam zadrhtala kad ugledah pismo, pisano rođenim mojim jezikom. Čini se kao da je palo s neba.

Vi mi pišete: Vaš supatnik s otoka Terrora i prijatelj Bojanov, član Legije smrti, čeka dolje da mu javite kako ste došli ovamo i što hoće s vama, da uzmognem to javiti Bojanu i Validu!

Nekoliko sam puta pročitala ove retke da se uvjerim da nije obmana!

Bojan je živ! Kao da snivam okrutno varavi san.

I Legija smrti je dakle sretno prispjela u Ameriku?!

Sve mi se to čini nemogućim, a ipak vi me ne biste bez uzroka omanjivali!

Ali vi želite saznati moje patnje od ovih godinu dana i kako sam dospjela ovamo? Evo:

Ostala sam s Riegelom sama na podmornici, predana njegovoj milosti i nemilosti. Iza one noći kad mi je priopćio da je Bojana izložio u more, dođe opet k meni u kajitu, pa mi reče:

– Još jednom vam pružam mogućnost da riješite svoju sudbinu.

Ja sam mu odvratila:

– Već sam je riješila. Ako me se dotaknete, umrijet ću.

Varala sam ga da imadem uza se nešto što će učiniti kraj mojem životu, nadajući se da će me možda to spasiti. Ali on se nasmije:

– Pa dobro, umrijet ćemo oboje. Ali prije... i htjede me uhvatiti i zagrliti. Ja mu izmaknem, naletim na vrata, otvorim ih i potrčim gore na palubu, u namjeri da se bacim u more.

Ali on me dostigne na palubi, pograbi me za ramena. Kraj nas stajahu dva mornara. Riegel im zapovjedi:

– Svežite ju.

Mornari me uhvatiše, al u istom času hvatim se posljednje slamke i poviknem mornarima:

– Ja sam taoc Vilima Osada i tko se od vas dotakne mene, taj je sukrivac izdajice koji hoće da izdade vašeg gospodara, da mu otme taoca za sebe i da pobjegne sa mnom u svijet! Ako ste vjerni sluge svoga gospodara, vi ćete me odvesti natrag k

njemu i nećete dopustiti izdajici da izvede svoju osnovu i vas učini izdajicama.

Moje je riječi čuo i glavni strojar, koji je međutim došao na palubu s još dva momka. Bio je inteligentniji čovjek pa je odmah svatio o čemu se radi.

Riegel stajaše blijed i nijem, gledajući u mene pogledom bijesa. Strojar mu pako reče:

– Gospodine časniče – mi smo vam dužni posluh samo dotle dok nas vodite u ime našeg gospodara. Ako odmah ne okrenete natrag na otok, mi ćemo vas na to prisiliti.

Riegel je osjetio što to znači. Mornari su bili vjerni Vilimu Osadu i ako se on ne vrati, svezat će ga i sami se vratiti. Da se obrani pred njima nastojao je stvar prikazati drugačije.

– Ne vjerujte joj što govori – reče on mornarima. – Htjela je da pobjegne i da se baci u more, a ja sam ju zadržao. Pošao sam u potjeru za taocem svoga gospodara, a ne zato da mu je otmem.

– Laže – rekoh ja – evo mornari, vama se predajem. Vodite me natrag vašem gospodaru. Vladat ću se mirno i neću ni silaziti na palubu. Postavite stražu pred mojim vratima, da ovaj čovjek ne priđe u moju kajitu jer me u tom slučaju nećete dovesti na otok živu.

Strojar prihvati odmah moju ponudu:

– Izvolite dolje, od ovoga ste časa pod našom paskom.

Riegel je šuteći gledao za mnom, a strojar mu dade povjerljiv savjet:

– Polite glavu hladnom vodom – gospodine časniče, pa ćete se osvijestiti i dosjetiti da je taoc vašeg gospodara pa se je ne smijete dotaći.

Ne znam što se je dalje među njima zbilo jer sam ušla u lađu i sklonula se u kajitu. Za pol sata smo krenuli natrag. Čitavim putem nisam više vidjela Riegela.

Kad smo stigli na otok, predade me on straži, a na ulazu u špilju mi šapne:

– Za vama sam gotovo postao janjetom, po vama se pretvorih u đavla.

Oči su mu sijevale i on ode u špilju, a mene odvedoše u moje prijašnje odaje.

Tu je započeo moj tužni i samotni život. Sad sam bila posve sama, daleko od svojih prijatelja čija mi je prisutnost nekoć olakšavala tamnovanje na tom strašnom otoku. Ali drugačije nije moglo da bude. To bijaše jedini način da se otmem Riegelu. Ne znam što se iza ovih pećina zbilo niti što je Riegel rekao Wikingu ili Osadu, očito da je prikazao sve tako kao da je pošao za Bojanom i za mnom da nas uhvati. Očito je Osadu rekao da se je Bojan sam u moru utopio jer mu se ne bi bio usudio priznati da ga je izložio.

Onda pomišljah i ja da je mrtav, makar me je podilazila neka tajna nada da će se ipak spasiti, da će Bog moje molitve uslišati. I morao ih je čuti...

Četrnaest dana iza moga povratka na otok nisam vidjela ni Wikinga ni barunice, ni Riegela ni ikoga od njih. Petnaesti dan izvedoše me iz tamnice i ukrcaše u podmornicu koju nije vodio Riegel, već neki drugi časnik. Putovali smo dugo i stigosmo do obale. Začudih se kad mi rekoše da je to belgijska obala i da je odavno u rukama Nijemaca.

Tu su me zatvorili u jedan samotni stari dvorac nekog Belgijanca koji je pobjegao pred neprijateljem. Čuvali su me vrlo pomno, ali moj život bio je ovdje snošljiviji nego

na otoku. Tu sam imala zraka i svjetla. Predadoh se sudbini u nepokolebivoj nadi da sve to jednom ipak mora da dočeka konac, pa ću tada saznati da li su živi moji prijatelji. I evo, moja me je ustrajnost nagradila. Prije osam dana po– slaše me u pratnji dvaju časnika na put i dovedoše ovamo. Bila sam iznenađena kad sam susrela ovdje Wikinga. Ušao je u moju sobu pa mi onda bez ikakovog uvoda saopći:

– Valido je opet sve svoje paklene strojeve natjerao protiv nas. Sjednite i pišite mu što ću vam kazivati u pero.

Ali ja mu odvratih:

– Jednom ste me prisilili oružjem u ruci da pišem ono što ste vi htjeli. Danas me više nećete prisiliti niti smrtnom kaznom da izvršim vašu volju. Evo moj vam je život na raspolaganju! Ali pisat neću ni slova.

Vidjevši da sam na sve spremna, on me ostavi i otputuje. Čini mi se samo čudnovato da mi nije saopćio da je Bojan živ, ili on to ne zna ili je imao kakvog drugog uzroka da mi ovo zataji? Što kane sa mnom, zašto su me doveli ovamo, ne znam. Kakve me još patnje očekuju, to ne znam.

Ali bilo što mu drago, snašle me ne znam kakve patnje, ja ću sve to snositi samo kad su živi oni – moji prijatelji. Javite to Validu i – Bojanu.

Zorana

Pročitavši ovo pismo, zamisli se neznani vojnik i spremi pismo u žep.

Uto se pojavi opet starac, pogleda vojnika u lice:

– Dakle, što vam piše?

– Hvala Bogu – odgovori vojnik – do sada se nije s njome dogodila nikakova nesreća – ali ona me zaklinje da idem u glavni stan i da ondje molim neka joj se smiluju. Onaj visoki časnik, o kojem ste mi govorili, zove se Wiking i ona mi piše da je silom htio pridobiti je za sebe i on joj se zaprijetio ako neće dobrovoljno, da će je prisiliti.

– Šta? Onaj grubijan? Ono živinče koji sa starim čovjekom postupa kao sa psetom? Oh, da nisam star, kao što jesam, oteo bih mu golubicu preko svih straža. A što ćete joj javiti? – upita ojađen starac.

– Javit ću joj neka se umiri, ja ću otići da za nju molim.

– A zašto ne idete gore? Da sam ja otac, sve bih ih poubijao koji je čuvaju.

– Ali meni je mirno razmisliti što ću da uradim. Vi znate da sam pobjegao s fronte i nemam dopusta. Da zatraže od mene gore dopusnu iskaznicu, odmah bi me zatvorili i ne bih mogao ništa za nju učiniti. Ovako ću moći ipak otići da potražim nekoga da mi pomogne djevojku spasiti iz ruku onoga lopova.

– Pa vi otac da nemate pravo za svoje dijete.

– Ne znate vi što je vojska. Uzmu ti život, pa kako ne bi dijete. Danas je sve njihovo.

– Da, istina je. I našu zvjezdarnicu je ta prokleta čeljad prisvojila i gospodari ondje s nama, a mi kao da smo im sluge.

– Čujte, čovječe, ja ću sada da pokušam doći pred zapovjednika, bacit ću se pred njega i moliti.

– Još i moliti, prokleti... Bog mi oprosti grijehe, još bi čovjek i kleo rad njih, a onda...

– Ako uspijem svojom molbom, doći ću po nju.

– Ako ne?

– Onda ću se došuljati opet kriomice k vama, da čujem što radi pa ćemo vidjeti – a vi, molim vas budite joj dobri i predajte joj opet ovaj listić.

Vojnik je napisao nekoliko riječi na jednoj stranici svoje bilježnice i predao ih starcu.

– Ne bojte se, predat ću joj i bavit ću se uvijek tim vojničkim grdobama iza leđa da se neće moći tako lako dočepati djevojke, a reći ću i mojem profesoru.

– Samo profesoru za Boga ništa ne kažite o meni. Mogao bi štogod reći časnicima, a onda je ona opet izgubljena.

– Neće on njima ništa da kaže, mrzi ih kao i ja.

– Zašto ih on mrzi? – iznenađeno zapita vojnik.

– Jer su od naše zvjezdarnice učinili vojničko smetlište, ali sad pođite s milim Bogom. Ja svako jutro silazim k vrelu kad još svi spavaju. Tu me možete dočekati sakriveni.

– Sto puta vam hvala.

Vojnik se sa starcem izrukuje i onda se obojica rastaviše. Starac pođe opet prema vrelu, a vojnik skrene dalje u šumu. Tu se uvuče u gusto šikarje, sjedne na zemlju i ponovno stade čitati pismo što ga je malo primio od Zorane. Dok je čitao svaki bi se čas zamislio, obrve bi mu se sabirale, očito su mu glavom kružile zamašne misli.

Tako je dočekao zapad sunca.

Šuma je utihnula, a nad njom predvečerje razapelo svoje sivo velo. On ustane, izvadi iz žepa revolver i stade se šuljati kroz šumu prisluškivajući svakom šušnju noćnog vjetrića. Svaki deset koračaja popostade držeć u ruci samokres. Ovako se je uspinjao na brdo i do pola noći stigao je na vrhunac brda i stao tek pokraj omašnog debla, popeo se gore, prikopčao na uhu slušalicu i kroz mali otvor svoga šumskog stana virio gore u nebo, šapćući sam sebi:

»Ovo mi je uspjelo. Sad ću dalje kontrolirati razgovore sa zvjezdarnicom! – Ali da se samo pojave oni gore, da im mogu saopćiti što sam otkrio.«

Čitavu je noć telefon zvjezdarnice mirovao, a Husarek koji se je tako spretno preobrazio obrijavši svoju bradu i prevarivši staroga Johana, da ga nije mogao prepoznati – uzalud je čekao da će što doznati.

Nekoliko dana čekao je sakriven u deblu hoće li mu se javiti Bojan. Pritome je svaki dan budno pazio na razgovore sa zvjezdarnicom, čiji stanovnici nijesu ni slutili da je invalid, u kojem su tražili špijuna, a sada tobožnji otac koji je starcu Johanu prikazao svoju veliku nesreću rad otete djevojke – jedan te isti pomoćnik Bojana Kneževića.

U VISINAMA

račnim visinama leti Liberija. Bojan sjedi u malom udobnom salonu svoje zračne kuće i gleda u noć kroz koju zirkaju zvijezde. Nebo se pričinja kao da je prikriveno crnim beskrajnim plaštem, koji su znatiželjnici neba probušili i kroz male rupice gledaju kakvo se je to zemaljsko čudovište uspelo gore k

njima i leti vazduhom, poput novog planeta. Bojan sjedi uz prozor i ne vidi drugo već samo nebo i zvijezde. S oniskog stropa male zračne kajite visi svjetiljka i tek pomalo osvjetljuje prostor. Bojan se sagne bliže k prozoru, pogleda dolje u strmoglavu nizinu zemlje pokritu tamom, a tu i tamo drhće pokoja luč sa zemlje, tako sitna i mala kao i zvijezde gore i zemlja se pričinja kao da je tek bezdneni svemir posut zvijezdama.

Uz drugi prozor sjedi Valido u bijeloj radnoj kuti. Njegova se pojava, s glavom što bijaše tako nalik Kristovoj u ovoj bjelini, pričinja u polusvjetlu niske zračne sobe kao Kristova slika.

Zuri u noć, po kojoj lete okruženi mrmorom strojeva i zviždukom zračnih krila ispod njihove kućice. U ruci knjiga kojoj su korice omotane bijelim papirom, tananim kao svila.

Na oniskim vratima kajite pojavi se Vojko u radničkoj surki, kakovu je nosio i Bojan.

– Noć je vedra – reče Vojko. – Što ćemo dakle?

– Nastavimo put – odvrati Bojan. – Treba svakako da još ove noći govorim s Husarekom. Već četrnaest dana ne znamo što se dolje zbiva.

– Dobro – nastavit ćemo smjerom prema Elzasu.

Vojko izađe, a Bojan pogleda opet Valida, koji se je zadubio u knjigu pa mu se pričinjalo kao da ga sadržaj ove knjige čini vrlo tužnim. Kad je Bojan razabrao da ne može na sebe svrnuti Validovu pozornost, ustane i pođe k njemu. Kad se je približio i bacio pogled u knjigu, razabere da nisu stranice štampane, nego pisane rukom. I kad je htio da zaviri bolje, Valido naglo sklopi knjigu, metne je u ormarić pričvršćen o stijenu i zaključa pretinac. Mladi je inženjer uvidio da Valido ovu knjigu uvijek pred njim krije i makar je promatrao brze kretnje njegovih ruku kad je zaključavao ormarić, nije o tom primijetio ni riječi, nego ga upita:

– Otkad smo zamijenili naš zemni stan sa zračnim, vi ste neprestano zamišljeni. Sumnjate li možda o našem uspjehu do konca?

– Ne, sinko moj. U to ne sumnjam, dapače vjerujem, ali otkad smo gore podilaze me sasma novi osjećaji i o njima razmišljam. Osjećam ništetnost ljudskog bića prema beskrajnosti tajne svemirskog opstanka.

Kao da sam sam pred sobom iščeznuo i zato se osjećam tako lagodno, a prije – dolje – sam strašno trpio.

– Vi ste trpili?

– Čini se da vas to iznenađuje.

– Možda zato što ste mi to priznali.

– Rekao sam vam već jednom, sjećate li se, da me ljudi sigurno mrze rad mojih dobara, da je Salvador bio radi njih prema meni nepovjerljiv, a ipak nitko ne sluti da sam najbjedniji stvor na svijetu.

– Da, sjećam se – tako ste nešto govorili.

– Dok dam bio siromašan mladić od dvadeset godina plivao sam u potpunoj sreći, ali ova je trajala vrlo kratko vrijeme – stade Valido pričati.

– Siromašan mladić bijaše tajnikom nekog bogatuna. Radio sam u miru i skromnosti. Jednog dana spazim u uredu svoga gospodara djevojku koja je došla u posjete njegovoj gospođi. Djevojka bijaše mlada, ne odveć lijepa, ali pogled njezinih očiju ostavi u mojem srcu duboke tragove. Kao što zrake proljetnog sunca ozelene poljane i lugove, tako je njezino biće u meni probudilo proljeće prve ljubavi.

Tak onda kad je naša ljubav bila već dozrela, čuo sam iz njezinih ustiju da je kći bogate plemićke obitelji iz Evrope. To me je slomilo. Ali ona mi reče:

»Ispovjedih svome ocu ljubav prema tebi, a on mi odgovori da je brak s tobom siromašnim mladićem nemoguć.«

»A što si mu rekla ti?« upitah ju.

»Ništa. Prije svega hoću da čujem tvoju riječ.«

»Jesi li spremna živjeti skromno dok i ja steknem kao što stiču drugi?«

»Poći ću s tobom kamo god hoćeš.»

Njezina je ljubav bila veća od obiteljskih veza. Ali njezina se je obitelj spremala da se s njome zajedno povrati u Evropu i mi se jedne večeri dogovorismo i zajedno utekosmo. Došli smo u samotni grad u kojem sam našao odmah dobre zarade i prisegnuo da ću steći bogatstvo, veliko bogatstvo kao što ga stekoše i drugi.

Sreća naša bijaše neopisiva, ali kratkotrajna. Makar smo se pomno skrivali, njezini su nas roditelji svuda tražili i napokon našli. Jednog dana, kad sam se vratio s posla, opojen sretnim čuvstvom da ću u našem malom stanu naći nju – uđem u puste sobe. Nje ne bijaše. Misleći da je izišla pričekao sam, ali mjesto nje dođe jedan detektiv, koji mi saopći da su je njezini roditelji silom odveli, a mene optužili kao njezinog zavodnika.

– Zar niste bili vjenčani?

– Ne. Ona je slutila da će je roditelji tražiti pa me je odvraćala od toga da pobudimo pozornost sugrađana vjenčanjem i zato smo to odgodili, samo da nitko ne pronađe naše boraviše.

Ja sam odmah otputovao i saznao da su ju poveli u Evropu. Lutao sam po ulicama kao osuđenik, ali odlučih steći imetak i onda poći za njom. To sam joj i pisao u jednom listu, ali ne dobih odgovor. Svejedno nisam klonuo, radio sam, a dolari letili su mi u susret svakim danom i svakom urom.

Brzo stečem milijune, ukrcam se na brod da je potražim. I putovao sam dugo i napokon stigao u njezinu domovinu.

Bijaše to na obali mora. Ona je sjedila na terasi vile, okružena palmama i lovorom. Kraj nje igralo se je dijete. Srce mi je zadrhtalo. Uđem u vrt vile, ona me spazi, dođe k meni, ali bijaše blijeda kao da umire. Napola onesviještena sruši mi se u naručaj, ali se opet brzo trgne i šapne: ‘Idi, idi što dalje!’

‘Stekao sam imetak’, rekoh ja, ‘i evo me po tebe!’ ‘Prekasno’, odgovori ona. ‘Nisam bila dosta jaka da se oduprem obitelji i oni pobijediše. Eno, dolazi moj muž...’ Hladni mi znoj probije čitavim tijelom.

‘Ovo je sad jedini cilj mojega života’, reče ona i pokaže dijete. ‘U njemu sam usredotočila svoju sreću i uspomenu na tebe...’ Trnci mi prođoše tijelom – razumio sam. Ona me je molila da pođem, da idem i pokoravajući se njezinoj molbi isteturao sam iz vrta i trčao sam i nisam se ustavio do broda, gdje se ukrcam i vratim nazad u Ameriku.

Odonda čitav mi je život neprekidna bol. I kad sam polazio svojim pustim bogatim dvorom, svojim tvornicama, gdje su me možda sa zavišću gledali radnici i u meni vidjeli gizdavog bogatuna, nitko od njih nije slutio da sam bio sretan samo onda kad bijah isto tako radnik kao i oni. Nikad me nigdje nije ostavila moja bol. Progonila me je svuda i svagdje, samo jednom mi je iznenada odlanulo, ali tek zato da ponovno oživi uspomen najljućih patnja. Ali pustimo to, dosta je, otkad smo ovdje gore, moja se tragedija čini samo kao jedan mrvičak u velikom Božjem svemiru, kao prašak u toj beskrajnosti. Čovjek dolje na krutoj zemlji, kad mu je tvrdo tlo pod nogama, misli da je on središte čitavog svijeta, da su njegove tragedije tako velike da moraju da poplave čitavu kruglju zemaljsku, a tu gore, lebdeći u zraku bliže zvijezdama, daleko od ljudi, osjećam svu svoju bezmjer– nu ništetnost, kao da me i nema! A s ovim osjećajima nestalo je i svih boli i patnja. Čovjek izgubi...

Uto uđe Vojko i najavi:

– Približujemo se zvjezdarnici u Elzasu.

Bojan ustane te pođe s Vojkom i nađe se u strojarnici, gdje je radio mladi Slovenac Žerjav sa zasukanim rukavima.

– Nebo je čisto – reče Bojan otvoriv oblakotvor.

Žerjav pristupi k jednom stroju i zamalo potamniše prozori. Liberiju obaviše gusti oblaci umjetne magle što je izlazila iz stroja.

– A sad da zaustavimo Liberiju – reče Bojan i sam klekne na zemlju i stavi u biganje neki stroj, koji je bio ispod zračne kućice.

– Danas se zrak brzo zagušćuje – prihvati Bojan – Liberija se već zaustavlja.Nekoliko časaka svi su stajali mirno pazeći na uru koja je pokazivala u gustoću zraka. Za četvrt sata dade Bojan odredbu:

– Zaustavi!

Liberija stade.

Strojevi umuknuše, samo se je čulo lepršanje krila i drndanje nekog okruglog kotača na dnu strojarnice.

– Sad treba da spustimo žice – odredi Bojan, uzme kraj dviju žica, spoji ih i namota malu žaruljicu. Ova plane. Spustivši žaruljicu viseću na žicama kroz prozor, otvori Vojko veliki kotač koji se je polako okretao. I sada se s vanjske strane odmatale sa kotača žice i spuštale hiljade metara na zemlju. Dok je Vojko neprestano odmatao žice, Bojan je stajao na telefonu, držeći u rukama slušalicu.

Potrajalo je čitavih pol sata, a slušalica ostade tiha. Već je kotač odmotao do posljednjeg metra žice, ali se još nitko ne javi.

– Što je to s Husarekom?

– Valjda ga nisu u njegovom šumskom deblu ulovili?

– Dugo mu se nismo javili – primijeti Vojko. – Čitavih četrnaest dana! Valjda se nije više ni nadao krijesnici.

Nešto šumi u slušalici. Dolje spajaju žice.

Za nekoliko trenutaka čuo se je u slušalici glas:

– Tko je? – zapita Bojan.

– Ja sam, Husarek.

– Što je nova dolje na zemlji?

– Vrlo mnogo.

– Da čujem.

– Slušaj redom. Danas sam uhvatio na telefonu sa zvjezdarnicom znameniti telefonski razgovor. Wiking je telefonirao zapovjedniku glavnog stana pismo Vilima Osada koje sam ja stenografski zabilježio. Slušaj kako glasi:

Jedan neprijateljski inženjer izumio je čudotvorno svjetlo, kojim nam je već jednom oteo zarobljene izumitelje što su radili pod pritiskom naše vlasti za našu svetu ratnu stvar. Osim toga se je konstatiralo da svaki čas poleti koja barutana u zrak. Ustanovilo se da se nikakovo zemno biće ne može približiti nijednoj od ovih barutana ni zemljom, ni pod njom, a niti zrakom. Nigdje nikakov aeroplan niti kakva bomba, naperena iz zraka, nije pala na barutanu, svu opkoljenu stražom, a ipak ona je prasnula i poletila u zrak. Dokazano je da sve ove barutane eksplodiraju uvijek onda kad se na nebu pojavi neka »Nova zvijezda« koju su opazili na zvjezdarnici na granici Elzasa i Belgije. Gdje god se ova »zvijezda« pojavi, u onoj okolici eksplodiraju barutane, spremišta bombi i sve eksplozivne tvari. Stoga je opravdana sumnja da je ova tobožnja nova zvijezda neka varka, đavolska spletka lukavog i do nevjerojatnosti domišljatog pomagača neprijatelja inženjera Kneževića, koji se je svojim neviđenim izumima rekli bismo nastanio u svemiru i odanle vodio rat u ratu, a protiv nas. Stoga neka se odmah pozovu svi izumitelji na okup da prodru u tajnu toga đavolskoga čovjeka da ga uzmognemo dostići u svemiru i baciti ga odozgora, gdje on poput čarobnjaka gospodari nad nama i nevidljivim i nevjerojatnom čarolijama uništava našu municiju. Dignite sve u borbu protiv toga đavla.

Vilim Osado

– Neka samo digne – reče Bojan u slušalicu. Neka dođu, da traže zvijezdu!

– To je Kneževićeva zvijezda – primijeti Husarek – i neće proći kroz Osadov kontinent kao što je Haleyeva zvijezda prošla kroz kuglu zemaljsku.

– Pobrinut ću se da ih dočekam – reče Bojan, a sa zemlje javi mu se Husarekov glas:

– Pazi – ovo je pismo uhvaćeno prije četrnaest dana. – Dakle su se mogli već pripraviti, a tebe nije bilo.

– Morao sam malo dalje u Austriju, da tamo pohodim municijska spremišta. Barutane su frcale u zrak kao dječje praskavice. Imaš li javiti položaj još koje barutane u tvome kraju?

– Za sada nemam ni jedne. Trebao bih se opet pretvoriti u invalida i da pođem na

izvidnicu.

– Dakle – kreni odmah.

– Na to se i spremam.

– Ima li još što nova dolje?

– Da – to sam spremio na konac.

– Dakle, što je to?

– Nešto čemu se nisi ni u snu nadao i zato budi spreman na tu novost jer će se čitav svemir potresti.

– Govori – govori već jednom. Što je to?

– Evo što: Zorana živi!

Bojanu se činilo da su ove riječi odozdola poletjele žicom k njemu u svemir kao gromovi i potresle čitavu Liberiju i sada on strmoglavce pada na zemlju.

– Zorana živi!

Ove dvije riječi letile su po slušalici telefona s tako jakim odjekom da su od toga zvuka ječili čitava strojarnica i čitavo njegovo tijelo. U prvom trenutku nije mogao da odgovori, tek je slušao taj zveket u telefonu i činilo mu se da žica još uvijek opetuje riječi: Zorana živi!

Tada u slušalici opet zazveči glas odozdola:

– Halo. – Halo. – Ne čuješ?

– Čujem – odgovori Bojan u telefon, ali glas mu je ohrapavio i očito da ga onaj dolje nije razumio jer je ponovno stao da zove.

– Halo – zar si se skamenio?

– Čujem – sonornim će glasom Bojan – A što je dalje?

– Prije četrnaest dana slušao sam u telefonu što je spojen sa zvjezdarnicom da ondje imadu zarobljenika i pomisli, to bijaše ona!

– Možda se varaš – plaho će Bojan, kao da se sam boji da je njegova sumnja istinita.

– Pošao sam iste noći tamo i izrabio prijateljstvo starog sluge zvjezdarnice koji mrzi vojsku i tada sam je vidio svojim očima.

– Uistinu si je vidio?

– Da – vidio sam i ako zjenica mojih očiju nije samo obmana, onda je doista bila ona.

– Je li ona tebe opazila?

– Nije, ali ja sam joj odmah pisao i ona mi je odgovorila saopćivši mi sve što se je s njome dosad zbilo.

– A što dalje?

– Pričat ću ti sve, samo te molim da se ne strovališ dolje k meni.

– Dobro – dobro – govori samo – reci gdje se sada Zorana nalazi?

– Zorana se nalazi...

– Halo – Halo – naglo će Bojan – pritišćući na svoja uha slušalicu i onda povikne u telefon:

– Ne čujem, govori glasnije. – Halo.

Ništa. Onaj dolje ne odgovara.

– Što je to? – upita Bojan glasno, a Vojko koji je stajao kraj njega pogleda ga pitajući.

Sve jače pritiskivao je Bojan na uho slušalicu i zamijetio u njoj grobnu tišinu. Njegovo lice odavalo je Vojku da se je nešto zbilo što je proizvelo u Bojanovoj duši jak dojam. On je osjećao da se je u biću njegova prijatelja nešto trgnulo.

– Što se je desilo? – zapita Vojko.

– Telefon je mrtav – odvrati Bojan.

Prijatelji se pogledaše.

– Što bi to moglo da bude?

– Da nije Husareka netko zatekao na činu? Zar je telefon potpuno mrtav? – upita Vojko.

– Potpuno. Struja je sasvim prekinuta. Svakako se je nešto desilo što Husarek nije očekivao jer mu je prekinuće struje prekinulo izreku. Počekat ćemo još malo vremena, možda se javi.

Čitavih četvrt sata stajaše Bojan sa slušalicom na ušima, ali ova je ostala potpuno mrtva. Tada Bojan naloži Vojku:

– Povucimo žice.

Vojko uhvati vijak i stade vrtiti kotač, a žice se opet u potpunom redu namatale oko kotača dok je Bojan stajao i promatrao ovaj posao. Najednom usklikne:

– Stani – skoro polovicu žica je nestalo!

– Doista – primijeti Vojko i uhvativši u ruke oba krila žice opazi da su žice prerezane, i to silom, kao da su se u nešto sudarile što ih je rastrgnulo. Odmah izmjeriše koliko su žica opet namotali na kotač i ustanoviše da je falilo gotovo hiljadu pet stotina metara, dakle je žica prerezana negdje u zraku.

– Da je netko otkrio našu vezu sa zemljom? – reče Vojko.

– Onda su mogli prerezati žice i dolje, ali ja bih rekao, tu se radi posve o nečem drugom Bit će da je zračni stroj naletio na žice i rastrgao ih.

– Bog zna kako je tom zračnom lijetalu bilo kod toga nenadanog sudara, ali čini mi se da je luđak što je naletio na žice i prekinuo važni razgovor – reče Vojko.

Bojan ne odgovori, već se zamisli. Vojko je upro u nj svoje sanjarske crne oči koje su mu neprestano govorile da mu prodiru u dušu. Najposlije uzme Bojan ispod ruke svoga prijatelja i povede opet u kajitu u kojoj je još uvijek sjedio Valido.

– Što se je dogodilo – zapita Valido pogledavši Bojana. Makar je njegovo lice bilo tako hladno kao da je umrlo za čitav svijet i makar su mu crte lica posvema kao okamenile, ipak je i Valido razabrao u njegovim očima da se je nešto neobično desilo, a Bojan kao da je sakupljao snagu ili kao da se je predomišljao, nije odmah odgovorio, već je pošao po kajiti, a onda se okrenuo k prijateljima i rekao mirnim glasom:

– Husarek mi javlja da Zorana živi!

U maloj prostoriji zračne kajite kao da se je sve uzbibalo od ove vijesti. Validovo se je čelo nabralo i usne mu se trgle, dok su Vojkove tamne oči radosno zatitrale gledajući u lice svom vjernom drugu Bojanu. I on odmah zapita:

– A gdje se nalazi?

– Husarek ju je vidio na zvjezdarnici i s njome izmijenio pisma. Kad je Husarek upravo htio da mi dade potanji odgovor, najednom puknuše žice.

– Ako je na zvjezdarnici – reče Vojko – mogli bismo poći onamo aeroplanom, kao što

smo išli na otok Terror, i onako je oteti.

Bojan je zahvalno pogledao Vojka jer se sam ne bi bio usudio staviti taj prijedlog. Valido nije nekoliko časaka odgovorio. Očito je razmišljao o tom prijedlogu.

Još nije dospio niti da kaže svoju, kad se oglasi zvonce na stijeni koje je prešno pozivalo u strojarnicu. Bojan odmah izađe, a za njim Vojko, na koncu Valido.

Zvonce je zvonilo tako burno kao da se je u strojarnici nešto važno zbilo.

Kad uđoše u strojarnicu, Žerjav je zurio na veliki durbin u dubinu prema zemlji i žestoko gestikulirajući rukama izjavljivao svoje začuđenje.

– Čitava regimenta zračne njemačke flote dolazi – pazite – idu na nas!

– Nije moguće – klikne Vojko. – Naša je Liberija modra kao svemir, kako bi nas bili mogli spaziti.

– Pronašli su novu zvijezdu – reče Bojan sjetivši se što mu je nekoliko časaka prije javio Husarek. Brzo im tu vijest saopći gledajući pritom u durbin. U modrini, čistoj od svakog oblaka, razabirao je množinu aeroplana koji su u daljini izgledali kao jato ptica selica što se spremaju na svoj daleki put. Ptice su se sve više raširivale i uspinjale u visinu. Nije još bilo jasno da li su zbilja odabrale smjer Liberije ili lete nekamo drugamo da zametnu zračni boj. Zamalo je Bojan razabrao da zračna lijetala imadu topove i strojne puške i da su svi potpunoma opremljeni za zračnu navalu.

– Dolaze li da se survaju na nas? Ili polaze kamo drugamo? – zapita Valido.

– Vidjet ćemo – reče Bojan i onda odmah izdade zapovijedi:

– Leteći stroj u pripravi – u najveću brzinu. Sva sunca stavi u potpunu opremu!

I Valido i Žerjav i Vojko pohitaše da priprave sve što je bilo potrebno dok je Bojan stajao gledajući u durbin i pripravljajući u strojarnici nalazeće strojeve. Čas bi pogledao dolje, čas bi opet pohitio kojem stroju, navinuo kakav kotač ili premjestio vijak, a sve to potpunim mirom.

Jato bojnih krilatica sve više se uspinjalo k Liberiji.

– Najbrži lijet prema sjeveru – naloži Bojan Žerjavu.

Strojevi započeše raditi, a zračna krila zaštropotaše. Liberija je poletila punom snagom na sjever.

Od onda kad su spazili zračnu flotu do časa kad je Liberija odletila, odmaknulo je kazalo ure samo deset časaka, a ipak već je čitava flota u dugom nizu poletila za Liberijom i dostigla ju. Krilatica za krilaticom jurne zrakom, strelimičnim zavojima spuštaju se i dižu, a svojim ukočenim krilima izgledaju kao bijesni jastrebovi u času kad se bacaju na žrtvu svoju. U Liberiji stoji Bojan i daje naloge:

– Pali sunce – južno!

U tren oka i bojovni jastrebovi utonuše u moru svjetla. S vanjske strane na Liberiji visi na svakoj strani po jedna staklena kruglja. Prva je već užarena i svojim je sjajem pokrila krilatice i njihove puške zanijemiše.

Bojan je stajao na zapovjedničkom mjestu strojarne tako povišenom da mu je glava bila sva u staklenom tornjiću odakle je jednim pogledom mogao zahvatiti sve neprijateljske kretnje.

– Drugo sunce – zapovjedi Bojan, a Vojko otvori struju i druga kruglja zasja. Dva sunca siplju svoje zrake razornom snagom zasljepljujući neprijatelja.

Ali gle. Bojanove oči trenuše. Obrve mu se stisnuše, u zjenici drhtne iznenađenje. Žarki oblak svjetla na horizontu pokrila je tama, crnija od noći. Pokrila ga je kao pomrčina, čini se kao da je iz nekakovog svemirskog ponora isplazila neka strašna neman te ispunila čitav horizont.

– Što je to? – vikne Vojko zapanjeno gledajući tamu što je potopila svjetlo.

– To je Osado – reče Bojan mirno zureći u pomrčinu svoga svjetla, o kojem je mislio da je nesavladivo. Neprijatelj je nečim nevidljivim paralizirao svjetlo Bojanova sunca, tako da su piloti mogli posve dobro vidjeti Liberiju i tako je neprijatelj opet stekao svoju bojnu snagu.

– Osado ti je dakle odvratio – reče Žerjav.

– Na svjetlo baca tamu!

– Pali treće sunce – zapovjedi Bojan.

– Bit će mnogo za stroj.

– Ali za pomrčinu i to nije dosta.

– Ipak djeluje – svjetlo je već probilo tamu – evo nadjačalo ju. Neprijatelj je opet u zabuni – krilatice se opet uskomešale.

Napetim pogledom nepomično stojeći motrio je Bojan sve to, kadli najednom opet potamni sve oko njih kao da su propali u bezdno velikog crnog svemira, a u toj tami letjela je Liberija praćena zaglušnom grmljavinom topova i pušaka iz zračnih lijetala neprijatelja.

– Pali četvrto sunce – vikne Bojan.

– Rasprsnut će nam stroj.

– Svejedno je – rasprsne li nas naš stroj ili njihovi topovi.

Valido, Žerjav i Vojko od ovih riječi zanijemiše. U njima bijaše navještaj sigurne smrti. Pogledaše kroz stakleni prozor Liberije. Oko njih crni oblak, a iz njega pada kiša užarenog olova i štropoće po stijenama Liberije kao ledena tuča o prozore. Kroz ovu tamu prhne najednom kao strašilo neprijateljska krilatica sa zelenim očima kao sova posred noći. Bijesno krvožedno cerile se ove oči nad Liberijom.

– Evo pozdrav od Vilima Osada! – usklikne Bojan. – Poslao mi je svoje zelene oči da me draže, ali jao njemu! – Ugasni sva sunca! – rikne Bojan.

Vojko začuđeno pogleda.

– Što kaniš?

– Velim ti, ugasni! Zelene oči dotakle su mi žilu kucavicu i probudile u mome mozgu misao!

Vojko ugasne sve četiri kruglje. Oko njih nastade još crnija tama.

– Svako gdje stoji neka se uhvati čvrsto, da ne tresne o pod.

I jakim glasom izrekao je Bojan ovu zapovijed. I u tili čas sve se ruke uhvatiše stijena Liberije. Nitko ne progovori očekujući nešto neobična i pogibeljna.

Bojan najednom povuče iz svih strojeva vijke, kao da je nakanio da sve strojeve uništi, a u tom se času Liberija strese i poput strijele sune dolje k zemlji.

Valido, Vojko i Žerjav drže se čvrsto, ne znajući što će se s njima dogoditi. Dah im je zastao, niti mogu da pitaju, nit imaju kada da misle, jer brže od njihovih misli i brže od strijele srlja Liberija okomito zemlji, a oni tek osjećaju da će u svakom času pljusnuti o

zemlju i u tom se trenutku pretvoriti u prah, koji će prhnuti uvis kao oblačić dima i ništa više. I to će biti sve što će od njih preostati.

Što bi jednom dahnuo, što bi jednom mozgovni živac dojavio svijesti misao, oni osjetiše da se Liberija zaustavlja, ziblje i opažaju da Bojan navija strojeve, da se zračna krila dižu uvis i opet spuštaju. Liberija dobiva ravnotežje i već eto plovi vazduhom kao riba jezerom. A oni gledaju i šute, samo njihove oči zure u Bojana i nijemo pitaju što se je to dogodilo.

– Utekosmo im strmoglavim smrtnim padom – reče Bojan.

– A mi ostadosmo živi – upitaju sva trojica u isti mah.

– Jer su strojevi ostali u redu. To je bila jedina mogućnost da im pobjegnemo.

– A sad? – upita Valido.

– Gledajte dolje.

– Vidim zemlju.

Pod njima razabirale se brdine, polja, gradovi i sela.

– Spustit ćemo se dolje.

– Zašto?

– Da pojačam svoje sunce koje neće više nadvladati Osadova tajna, a onda ćemo se povratiti da nastavimo svoj rat među zvijezdama.

Kad im je Bojan sve razjasnio, prihvatiše se oni posla oko strojeva, dok je Bojan istraživao teren nad kojim su letjeli, da nađe mjesta gdje bi se spustili. Najposlije se je snašao da je nad francuskim zemljištem i odabere veliku pustoš gdje ne bijaše u blizini ni gradova ni sela, pa se tamo spusti na livadu kraj guste šume. Tako je Liberija stajala prvi put na evropskom tlu.

NA BIJEGU

apanjeno je Husarek slušao mir koji je nastao u njegovoj slušalici kad je govorio s Bojanom. Istraživao je na sve strane pogrešku, ali se je morao uvjeriti da je struja potpuno prekinuta. Kako je bila noć, nije mogao vidjeti ni žica koje su ga spajale s Liberijom pa njegovo istraživanje nije imalo drugi

rezultat nego to da se je morao konstatirati neki neobični događaj koji je potpunoma i neopazivo prekinuo saobraćaj s Liberijom.

Čekao je jutro da pregleda izvana deblo i najposlije se uvjeri da su žice potpunoma u redu, ali su nekako nagnule i ležale gore na vrhuncu stabla. Sad je vidio da su žice prerezane. Makar su stabla vrlo visoka, to je ipak odlučio da će se popeti gore i odstraniti žice jer bi one mogle odati njegov telefonski uređaj u deblu. Ali odmah zato javi se u telefonu što bijaše spojen na zvjezdarnicom lako tiktanje. On uhvati slušalicu i razabere u njoj ovaj razgovor:

– Jesi li ti tamo na zvjezdarnici, Franz?

– Jesam.

– Tko je tamo?

– Ovdje Riegel.

»Dođavola«, trgne se Husarek »taj je uskrsnuo od mrtvih?«

Međutim u telefonu se razgovor nastavio.

– Ti – Riegel? – Otkuda na jednom?

– Iz Amerike.

– Tražio si ondje Kneževića i njegovog protektora Valida?

– Ali bez uspjeha. Čitavu godinu potrošio sam uzalud. Prije godinu dana ulovio sam trag kapetana Nila i jedva što sam na nj naperio durbin, on me je osjetio kao lovski pas lovinu – i ja moradoh pred njih uteći iz luke. – Tada je on s podmornicom otplovio, a ja sam poslao za njim jednog od naših najpouzdanijih kapetana u izvrsnoj našoj podmornici i naložio mu da Nila slijedi makar po čitavom oceanu. – I on je pošao ali ne znam što i kako se je zbilo, naš kapetan nije se još ni do danas vratio i ne znam kamo je dospio.

– Bit će da ga je Nill torpedirao.

Husarek je u tom času pomislio na podmornicu koja je ono jednom slijedila Nila kad je pred godinu dana dolazio na izumrli krater i koju su u krateru uništili torpedom.

»Prema tome je ipak Nil imao pravo«, mišljaše Husarek, »on je vidio u američkoj luci Riegela kad ga je promatrao durbinom, ali lopov nije pošao za Nilom u potjeru, već je poslao nekog drugog kojeg smo u krateru uništili. Šteta da nije bio Riegel.«

Dok je Husarek ovako mislio, pitao je časnik ponovno Riegela:

– Što radiš sada?

– Spremam se na put. Sutra naime dolazim na zvjezdarnicu.

– Razumijem, privlači te naša zarobljenica. Zar ne?

– Možda. Što radi?

– Ne boj se, čuvamo je dobro, samo ne znam za koga i rad šta. Čovjek bi ovdje zdvojio, pa zašto nam ne dopuste da se s njom malo pozabavimo?

– Jer je danas trebamo više nego ikada.

– Oho, čemu?

– Za taoca!

– Zato je bila i dosele.

– Ali sad je situacija mnogo opasnija. Dok sam tražio po Americi toga prokletoga inženjera kojeg je čudom spasila neka lijepa Amerikanka – on se je pronašao u Europi i ugrožava naše pozicije.

– Ali sad će Zorana odgovarati za njegove čine.

– Ne bih htio biti u njezinoj koži. Ti si osvetljiv?

– Pusti to. Sutra dolazim po nju.

– Šteta. Puka prisutnost ženskog bića već donekle ispunjuje pustoš.

– Spremi je na put. Doviđenja!

– Doviđenja!

U slušalici škljocne pa opet nastade mir. Husarekovo se lice smrkne, čelo navora, a usta stisnu.

– Sad valja da radiš, dragi moj – reče sam sebi i stade u svojim mislima razglabati o onom što je čuo. Konačno kao da je nešto smislio i spremi se na put.

* * *

Svanulo je jutro. Kišovito i mračno. Oko zvjezdarnice pljuštila je kiša. Drvena kapija polako se otvori, a starac Johan izađe i snenim se licem uputi k vrelu. Jedva zagrabi vodu kadli se iz grmlja pojavi Husarek sa šljemom na glavi u vojničkom odijelu. Starac spusti posudu i prelije vodu.

– Zamalo da se ne prepadoh. Što je? – tiho će starac ogledavši se na sve strane pa onda nastavi: – Dođite onamo dalje, da nas nitko ne vidi.

I oni se skloniše u gusto šikarje.

– Kako mi je kći? Je li još uvijek ovdje? – upita Husarek.

– Jest – ovdje je i čeka vas. Više puta govorimo o vama. Što ste obavili za nju?

– Sasvim ništa.

– Kako? Zar vam se nije nitko smilovao?

– Nitko. Nisu me htjeli ni da saslušaju. Gospoda koja su me primila rekoše mi slegnuvši ramenima: Što ćete, onaj dugonja, lopov, imade veću moć od generala. Nitko neće da mu se zamjeri. Zao nam je, ali pomoći vam ne možemo. Što Wiking odredi, to mora da se izvrši, i tako sam došao jadniji i nesretniji nego prije.

– Pa što ćete sada?

– Što? Zamislio san nešto, kad biste mi vi pomogli!

– Recite – možda vam mogu pomoći.

– Kako bi bilo da je otmemo?

– Otmemo? Hm–hm – starac se zamisli.

– A je li to moguće?

– Jest – moguće je.

– Ne vjerujem, straže je čuvaju upravo kao zločinca: pred vratima šeće vojnik. Onaj drugi lopov se boji da će mu pobjeći.

– Znate šta – riješimo stvar. Evo pođite gore i odnesite joj ovo pismo pa ćemo se sporazumjeti.

Starac uzme pismo i pođe gore.

Za pola sata vrati se i donese Husareku odgovor.

Ovaj pročita:

– Zaboga, šta mi piše! Sutradan stići će ovamo neki časnik i povesti je u Wikingov stan na frontu!

– Hulja! – razljuti se starac.

– A nesretnica me zaklinje da je spasim.

– Ali kako?

– Čujte me, starče! Preostaje mi samo ova jedna noć da spasim svoje dijete. Pomozite nesretnom ocu i nevinoj djevojci.

– Dakle, recite mi, što da radim?

– Vi velite da po hodniku šeće jedan vojnik.

– I dan i noć!

– Tko imade ključeve od kapije?

– Onaj vojnik koji stražari.

– Dobro. Ona će pobjeći i preko straže. Moja je kći vrlo odvažna i umna. Ostanite čitave noći u svojoj sobi i spavajte ili se barem pričinite da spavate. Sutradan neće je više naći. Kad vas preslušaju, a vi ni za živu glavu ne priznajte da ste štogod znali.

– A kakovu pomoć tražite od mene?

– Ništa drugo nego da joj spremite negdje u sobi svježnjić jela i odnesite joj ovo što vam sada dajem, ali da to nitko zaboga ne opazi. I onda kako rekoh, ostanite u svojoj sobi i ne pokažite se nikome. To je sve što molim od vas.

Starac pristane.

– Danas je kišovito – reče Husarek – i naši profesori neće motriti zvijezde.

– Danas ne.

– To je onda u redu. A u koje doba običavaju leći, ako ne motre zvijezde?

– Već u deset sati uvečer.

– I to bi bilo u redu. Prema tomu je sve ugovoreno. Njoj sam točno opisao što ima činiti, a vas molim da se tako vladate da nitko ništa ne nasluti.

– Ne bojte se, star sam, ali niti mi je oko slijepo, niti mi je mozak omekšao.

Husarek mu sada pruži jedan omot i ponovno ga zamoli da ga dobro spremi i preda njegovoj kćeri. Na koncu mu reče:

– A sad mi kažite, starče, čime da vam nagradim vašu dobrotu?

– Onaj lopov što me je istjerao iz sobe, on će galamiti, bjesniti za curom, sve će ga groznica tresti, eto, to će biti moja nagrada!

Starčeve bezbojne oči u tom su času sjale i kao da su zadobile neku tamnu mrku boju.

– Pa dobro! Bog vam platio! – reče Husarek. – Dakle tvrda vjera?

– Na moju sijedu glavu – reče starac.

– Zbogom! Do večera vratit ću se i pričekati kćer, a vi kako sam rekao: niti to znate, nit to slutite!

– Razumijem!

Oni si pružiše ruke i rastadoše.

* * *

U zvjezdarnici je tiho i tamno. Vani tiho škropi kiša, a njezin šum prodire kroz tihe zidine zgrade.

Negdje gore u tornju zvjezdarnice polako i dostojanstveno odbije sat jedanaest i pol. Mukli udarci staroga sata ozvanjaju od zida do zida samotnih soba zvjezdoznanaca, a onda i taj odjek zamre u tišini.

Malo iza toga kao da su negdje tiho škrinula vrata. Tišinom šušne ženska haljina. U hodniku na stolcu protegnuo se stražar i drijema. K njemu jedva čujno stupa žensko biće i nosi u ruci staklenku: stražar se prene – pogleda i otvori usta:

– Što – njegovo polusneno pitanje zamre na ustima i on klone još dublje u naslonjač kao da ga je nevidljiva sila poklopila i u jednom trenutku bezglasno rastavila sa sviješću. Opet tišina. Stražar je besvjestan, a bijela ženska ruka oprezno i tiho siže u žep njegovog kaputa. Tiho zveknuše ključevi i njihov zvuk zanijemi u njezinoj ruci.

Opet zašušti ženska haljina kroz hodnik i gubi se po gustom mraku. Žena se šulja, jedva se dotiče zemlje. Kao duh spušta se stubu po stubu, popostaje, sluša i opet se spušta niže.

U čitavoj zgradi duboki mir. Onda tek malo škljocnu brava kao da ju otvara sam đavo. Kapija se malo rastvori i kiša škropne kroz otvor. Žensko biće strugne na kapiju, tiho ju zatvori i zaključa tiho i oprezno izvana. Onda se okrene, pogleda u tamnu noć i pobrza naprijed:

– Stani! – čuje se šapćući muški glas. Ona stane i pričeka.

– Ovdje Liberija.

– Zorana!

Pred njom stajaše Husarek:

– Nitko vas nije čuo?

– Nitko!

– Sad brzo pružite mi ruku.

Husarek uhvati malu ledenu ručicu i povede Zoranu niz brdo.

Šuteći hitili su naprijed. Sve bijaše tamno i tiho.

Hodali su dugo vrmena kroz gustu šumu šuteći. Kiša je padala. U šumi bijaše tamno i

neprijatno.

– Da malo odahnete – reče Husarek i sustane. – Sigurno ste umorni?

– Ne, ne – odvrati ona – samo nastavimo. Oh, nakon četiri godine jednom na slobodi! Jednom udisati slobodni zrak! Ne znate što to znači. Hodala bih, trčala do nakraj svijeta, bez daha i odmora i mislim da se nikad ne bih umorila. Samo kad sam opet vani u slobodi!

– Sutra je imao doći po vas Riegel.

– Riegel? – trgne se Zorana – Zar opet on? Otkuda vi to znate?

Husarek joj ispripovjedi što je sve čuo na telefonu u svojem šumskom stanu. Ona se je snebivala, slušajući vratolomni pothvat Bojanovog prijatelja i hvalila je Bogu i njemu što ju je spasio u času kad su se opet nakanili da s njome provedu neku đavolsku osnovu.

– Ali mi još uvijek nismo sigurni – reče ona – kad sutra ujutro opaze da sam pobjegla, tražit će nas, a ja mislim da ovdje nije lako pobjeći. Oni imadu i automobile i hitre konje pa će za nama. Osobito kad sutradan stigne Riegel. On mi je na otoku Terroru rekao da se je pretvorio u đavla i ja slutim da ću od njegove ruke doživjeti još strašnu osvetu!

– Uistinu se toga bojite?

– Znam da će izvršiti svoju prijetnju. I volila bih ostati u toj šumi i kriti se zajedno sa zvijerima negoli dospjeti opet u njihove ruke. Možda bi bilo bolje da ostanemo u šumi nego da pođemo u dolinu, gdje bi nas mogli vidjeti ljudi.

– Kad sam jučer odlučio da vam pružim priliku pobjeći, nisam stvorio osnovu kamo da vas sklonem, a ne znam to ni danas, jer smo na dohvatu neprijatelju. Međutim glavno mi je bilo da vas otmem Riegelu i sudbini koju vam je namijenio. Ali treba da razmislimo kamo ćemo krenuti. Najnaravnije bi bilo prijeći granicu na francusko tlo.

– A pogranične straže?

– U tom času leži sva opasnost za vas.

– Bila opasnost velika kako mu drago, ja se ne bojim – odvažno će Zorana – samo ako imade mogućnosti da obiđemo straže.

– Pokušat ćemo. Ako sretno stignemo preko granice, ja ću se vratiti opet u svoj šumski stan, a vi ćete se u Francuskoj već lako provući.

– Ne bojim se ničega, osim Riegelove osvete. Poznajete li dobro put prema francuskoj granici?

– Kao da sam u Češkoj i da ne bi bilo straha od potjere, koju će možda slati za nama, obišao bih i pogranične straže.

– Nastavimo samo put, provući ću se na francusku granicu pa makar ispod zemlje.

I oni nastaviše put gustom, od kiše promočenom šumom.

NA GRANICI

iberija je stajala na čistini obrubljenoj šumom i kad su se njezini stanovnici iskrcali, odmah su se posavjetovali što im valja raditi. Prema svojoj karti znali su da ovdje u blizini mora da bude zapovjedništvo pogranične francuske straže, kojoj su se imali odmah prijaviti.

I podijeliše svoj posao. Bojan, Vojko i Žerjav uzeše da podignu mali hangar i da u njemu urede radionu za Bojana, da može odmah započeti rad oko pojačanja svoga čudotvornoga svjetla, a Valido je imao da potraži u bližnjem selu zapovjedništvo pogranične straže.

Pošto je pogledao u kartu i odabrao smjer i pošao uz potočić što je vodio kroz šumu, on odabere taj poprečni put, da ga skrati. Otišao je u svojoj blijedoj radnoj halji kako se je iskrcao.

Mlada šuma mirisala je svježim proljetnim dahom, još morka od kiše. Gore su tmasti oblaci propuštali nekoliko zraka jutarnjeg sunca, ali bi ga opet zastrli i onda u šumi nastade mračno i tmurno. Ali njega je sve uznosilo.

Na pustom krateru naviklo mu oko na kamen, a gore pod oblacima na Liberiji nije vidio proljetnog čara zemlje i sad ga je zelena bujna šuma svega osvojila. Gotovo dvije godine nije pod nogama osjetio meke zemlje i svilene trave, nije vidio krošnatog stabla, kišom osvježenog lišća, ni šumskog cvijeća, ni ponositih visokih stabala. Svaka travčica, svaki proljetni cvijetak izazvaše njegove oči pa se zaustavljao kod svakog grma i sagibao k svakom cvijetu udišući njegov miris, pa tako nije ni opazio da je vrijeme već poodmaklo i da je zašao daleko u šumu. Sagnuvši se k jednom grmu, pod kojim su cvjetale ciklame, stane kao ukopan. Iz zemlje posred grma zure dva ovelika siva oka usred ljudskog lica. Zapanjen povuče se natrag, protare oči, uvjeren da je priviđenje, ali i opet pogleda onamo. Ali sad viri iz zemlje čovječja glava, okreće se glava lijevo pa desno, kao da lija istražuje okolicu može li se izvući iz svojeg zakloništa i poći u lov. Valido stane s lijeve strane rupe kraj stabla i povuče se za deblo pa odanle zaklonjen stade promatrati ljudsku glavu što viri iz zemlje, pa se onda opet počne polagano i oprezno izvlačiti iz ruke čovjek u zaprljanom i poderanom civilnom odijelu. Izvukao se je kao krtica, prignjurio k zemlji pa na rukama i nogama otpuzao nekoliko koračaja daleko, obazirući se pomno na sve strane.

Kad je razabrao da nema nikoga u blizini, naglo skoči uvis i ubrza korake ravno prema stablu iza kojega stajaše Valido. Sad mu više nije mogao umaći niti se pred njim sakriti i u tren oka nađe se Valido okom u oko s nepoznatim čovjekom. Ovaj zastane, u prvi čas se lecnuo, ali u istoj sekundi razvrne oči, žmirne, pa opet otvori vjeđe, nakrivi čudnovato lice, zgrabi se za kosu i poluludim pogledom stade buljiti u Valida, otvorivši usta kao da će ga progutati. Tako su stajali čitav jedan časak.

Valido zapanjen, a nepoznanac s iskrivljenim luđačkim licem i rastvorenim ustima.

Valido nije znao što da mu kaže i što da ga pita, kad se najednom čovjek baci pred njim na koljena, sklopi ruke i stade moliti najčišćim francuskim pokrajinskim dijalektom:

– Kriste – Kriste – ako si sišao s neba dolje, onda se vrati opet u visine nebeske jer za tebe nema mjesta na kugli zemaljskoj!

Valido pogleda svoju bijelu halju i odmah se dosjeti da ga luđak u toj bijeloj halji očito drži Kristom.

Nepoznanac nastavi:

– Tvoje su nauke, Kriste, izdane. Ti si rekao ne ubij, a danas vlada nauka: ubij brata, oca, sina! Ubij čovjeka, to je danas sveta nauka svijeta! Ubij, viču vjernici, ubij, viču kršćani, a tko neće da ubija, izdajica je domovine, države! – Bježi, Kriste, natrag gore u nebo jer u hramovima se Božjim propovijeda ubojstvo – opominje se ljude da pođu na bojno polje – da ubijaju – ubijaju, jer tada da budu dobri državljani, da slušaju one koji im zapovjedaju ubijati! – Tvoji apostoli, Kriste, dopuštaju razotkrivene glave i ponizno padajući na koljena skidati svete crkvene zvonove, da se od njih kuje oružje ... da se njima ubija! Bježi, Kriste, danas nećeš naći dvanaest apostola koji bi se usudili da te slijede, jer bi ih ustrijelili kao izdajice svete nauke: ubij!!!

Sve većma upropašćeno gledaše Valido u smućene velike sive oči čovjeka, što se pred njim kreveljio kao bez daha, govorio riječi koje nijesu bile luđačke, a ipak na način kako ih je izražavao uvjeravale su ga da taj čovjek govori doista u luđačkoj ekstazi. I njemu se je nametnula misao da je taj čovjek nekakva odbjeglica, koji neće da se bije i koji je očito negdje od stradanja i sakrivanja u zemlji poludio. On ga napokon prekine u njegovom govoru i zapita:

– Odakle si? Što radiš ovdje u pustoj šumi?

– Hodam po skupštinama šumskih zvijeri, koje prosvjeduju nad strahotama što ih stvaraju ljudi. I bježi, jer zvijeri preziru ljude!

Neznanac je stao vikati, a Valido ga htjede utišati:

– Ne viči, umiri se – smiri se.

Na ove riječi trgne se čovjek, lice mu izrazi veliki strah i on stade lomatati rukama i ponovno govoriti:

– Ne govori, Kriste, o miru – ne spomeni mira, govori o ubijanju, a ne o miru! Prvi put kad si propovijedao mir i ljubav na zemlji, razapeli su te na križ, a sad, sad će te – objesiti! Siđi opet gore, dok te ne vide – siđi gore... – i čovjek digne ruke u zrak, kao da će letjeti, sune uvis i stade trčati trkom niz šumu, protivnim smjerom potočiću i na doskora se izgubi u gustoj šumi.

Valido gledaše za njim dok je u mislima neprestano ponavljao riječi koje mu je taj čudni čovjek govorio.

Dugo je stajao gledajući u gustu šumu, a onda proslijedio put dalje i stao razmišljati o tom nenadanom susretu. Nije više pazio grmlje i cvijeće, sve više ga zaokupljale riječi i smisao onoga što mu je nepoznati luđak ispričao, držeći ga Kristom. I makar da je govorio u potpunoj luđačkoj ekstazi, činio mu se je smisao tih riječi značajan i probuđivao u njegovoj duši neprijatnost.

»Tko bi mogao da bude taj čovjek, koji je u ludilu rekao toliko istine! – Istine? Prorekao mi je da će me objesiti. Ne bi bilo ugodno kad bi se ove riječi obistinile. Ali da je mislio Krista. – Bože moj, kad bi sada došao Krist i propovijedao ljubav bližnjega, mir

svim ljudem na zemlji – ne bi li ga doista objesili? Ne bi Ii ga smatrali buntovnikom, izdajicom domovine, države, izdajicom ‘Svete stvari’! – Otkuda onom čovjeku ove riječi? Po odijelu sudeći imao bi da bude priprost. Svašta se na toj zakrvavljenoj zemlji događa. Ljudi živu pod zemljom i biju se! Tko zna što se sve zbiva u njihovim dušama i kakovi umovi u tim patnjama tamne!«

Ovako razmišljajući stane, ogleda se po šumi i opazi da je zašao u posve divlji kraj.

Nekako mu je izgledalo kao da ne može nigdje izaći na čistinu i naći selo koje je tražio. A i potočić uz kojeg je prolazio kao da je usahnuo. Ili je možda skrenuo protivnim smjerom? On stade da traži potočić i nalijevo i nadesno lutajući šumom, ali potočiću ni traga, tek sve gušća i sve divlja šuma, u kojoj je bivalo sve tamnije i neprijatnije.

»Ta valjda nisam zalutao«, pomisli on u sebi i pogleda gore u nebo. Oblaci su posvema zakrili sunce i on je stajao potpunoma izgubljen posred šume, u tuđem kraju ne znajući kojim bi smjerom pošao. Nije znao niti smjer ni put da se vrati natrag pa se tako odluči da odabere na pustu sreću jedan smjer i pođe naprijed, bilo kamo. Što je dalje zalazio, to mu je bilo jasnije da zalazi u neprohodnu šumu, kojom kao da nisu prolazili nikada ljudi.

Najposlije je morao sam sebi priznati da je doista zalutao. Ova ga spoznaja više ozlovolji nego zabrine. Ljutio se je na sama sebe.

Prošlo je mnogo ura a da nije mogao naći izlaza iz šume i čini mu se, što dalje ide, to više zalazi stranputicom.

»Što da radim?«

On stane, nasloni se o jedno deblo kadli mu se pričini da negdje u šumi puca granje, kao da se netko šumom vere.

»Ako me iznenadi kakova zvijer, a ja nemam ni revolvera, uza se«, pomisli on i upre oči onamo odakle je dopiralo pucanje granja. Nije nikoga vidio, ali po tom kako je granje pucketalo razabirao je da tamo netko polako ali oštro stupa.

»Je li zvijer ili čovjek«, pitao se je on i stao se nadati da će možda naći kakovog čovjeka koji pobire granje po šumi pa će ga izvesti iz nje. S ovom je mišlju nešto mirnije čekao i gledao onamo odakle su se već razabirali obrisi nekog čovjeka, koji kao da nije odveć odvažno prolazio svojim putem, već se je gustim granjem šuljao. Za njim dolazio je još netko, ali nije mogao vidjeti tko. To mu je međutim pokazivalo da se ne nalazi sam s jednim čovjekom, već da će ih po svojoj prilici biti više.

»Pa ako ih je i više, što mi napokon mogu, valjda nisu razbojnici.

Zamalo spazi Valido da je čovjek koji dolazi odjeven u vojničku odoru. Vidio je samo dolnji dio odore, dok mu je gornji dio sakrivalo granje.

Sad je čitav čovjek izašao ispod grmlja i Valido se nemilo iznenadi. Vojnik je nosio na glavi pruski šljem.

»Kako to«, pitao se sam prepašteno, »ta ja sam na francuskom tlu. Kako dolazi ovamo Prus? Ili valjda nisam prešao granicu?«

Ovaj ga šljem uznemiri i on se povuče u gusto granje, držeći neprestano u oku muškarca koji bijaše pred njim tek koju stotinu koračaja. Iza njega stupa još netko, ali ga je omašna pojava potpuno sakrila.

Pod krošnjatim drvećem bijaše tamno, a oblaci su tamu još podvostručili.

Tako je Valido čekao u zaklonu kojih deset časaka prateći vojnika na njegovom putu, kojim se je oprezno ogledavao. Nehotice uhvati se Valido grane i ova šušne. Vojnik sa šljemom stane, digne ruku, kao da nekoga opominje da stane.

»Šta je to«, prenerazi se Valido, »zar mi se je smutila pamet?« pitao se on, raskolačiv oči u čovjeka što je stajao nedaleko njegovog zakloništa, gledajući oko sebe i slušao granje.

»Da nema obrijano lice, prisegao bih, – ali ne – pa to nije moguće, kakva sličnost s Husarekom.«

Nepomično zureći u njega, ostao Valido miran, grana se je također smirila, a vojnik sa šljemom nastavi put, ali ne zadugo. Iz Validovih ustiju uzvikne se poluglasni usklik:

»Sveti Bože! – Zorana!«

Iza čovjeka sa šljemom stupala je ona, ogledavajući pomno na sve strane, ali najednom sustane, uhvati vojnika za ruke i prestrašeno prošapće:

– Niste ništa čuli?

– Ne, ništa.

– Kao da je netko izrekao moje ime.

– To je utvara od prenapetosti živaca – ali pođimo dalje, doskora moramo prijeći granicu.

Valido je u prvi čas oklijevao da stupi pred njih, bojeći se da bi taj nenadani susret previše potresao Zoranu. On se pritaji i kad su došli bliže, tek napola izađe iz skloništa.

– Tu netko stoji – šapnu Zorana. Husarek trgne revolver.

– Ne pucaj Husareku na me – reče Valido engleskim jezikom.

Zorana i Husarek se lecnuše. – Tu iza grma stoji netko tko ga poznaje, ali tko?

– Čudni li glas – šapće Zorana, kadli iz gustog granja izađe čovjek u bijeloj halji, blijeda lica obrasla tamnom bradom s glavom što je bila tako nalik Kristovoj.

Husarek i Zorana gledaju i ne mogu smoći ni jedne riječi. Najednom se Zorana uhvati Husareka i klikne:

– Držite me, gospodine!

Husarek razabere da ona drhće i blijedi pa je brzo uhvati, dok su mu pronicave oči gledale prikazu što je dolazila bliže i stala govoriti:

– Ne bojte se – nisam ni duh ni prikaza, već glavom ja.

Jedva što je izrekao ove riječi, potrči k Zorani, koja je ležala u Husarekovom naručju i prestravljeno upirala uči u njega.

– Zorano! Zorano! – klikne on, uhvati drhćuću i preneraženu te je privine na svoje grudi, ne mogavši ništa drugo da izrekne osim njezinoga imena.

Očito da je ovaj susret i tvrdog, svakom iznenađenju priviklog Husareka tako omamio da je u tom času zaboravio i svoj bijeg i sve ono rad čega se je prije tako okretno šuljao, pa je stao nepomičan gledajući Valida. Kad se je uvjerio da sve ovo što gleda nije tek utvara prenapetih živaca, stao mu je mozak opet mirno da radi i prva mu misao bijaše: Kako je moguće da se je ovdje sreo sa Validom?

– Što se je desilo? – zapita Husarek Valida. – Vi ste se s Liberijom survali na zemlju?

– Ne, već smo utekli zračnoj navali i spustili se na zemlju – odvrati on, držeći u naručju Zoranu koja se je tek sada, slušajući taj razgovor stala osvješćivati i počela

shvaćati što se je desilo.

– Spustili ste se tu, na njemačkom tlu?

– Njemačkom? Što vam pada na um! Mi se nalazimo u Francuskoj, tek što smo dosta blizu granice njemačkih položaja, ali tu nema pogibelji, fronta je daleko.

Pritom uhvati on Zoraninu glavu, pridigne ju na svoje grudi i pogleda joj u blijedo upalo lice.

– Zorano, Zorano, siroto moja. Kako ti je lice ispaćeno – kako su ti oči upale – govoraše on.

Validovo lice i njegov glas odavaše toliko nježnosti da Husarek nije mogao odmah izreći ono što je htio da kaže, već je malo pričekao, nekako začuđeno pogledavao čas Valida čas opet Zoranu, ne shvaćajući zašto su zapravo tako ganuti i zašto njoj iz očiju kaplju debele suze.

– Hoćeš li mi ikada oprostiti što si rad mene prepatila? – pitao je Valido i ne brineći se za Husareka.

Ona zaplače, stisnuv glavu o njegove grudi.

Husarek je osjećao da se tu nešto događa što on ne razumije i ne poznaje i da bi u tom času morao da se povuče, šuti i čeka, ali on je već sada mislio samo na ono što bi imalo slijediti i na položaj u kojem se nalazi. I ne brineći se da će prekinuti osjećajni glas, uhvati Valida za rame pa mu reče:

– Gospodine Valido – mi se nalazimo na njemačkom tlu. Četrdeset osam sati noć i dan bježimo šumama da stignemo na francusku granicu i tamo sklonemo Zoranu.

Ove riječi trgnuše i Valida.

– Ali Liberija stoji na francuskom tlu. Mi smo se točno ravnali po karti! Tamo su Bojan i njegovi drugovi.

Kad je izrekao Bojanovo ime, njegov pogled padne u lice Zorani, a ona nijemo obori oči. I opet je osjetio Husarek da se u tom času između njih dvoje nešto dogodilo, da su si nešto nijemo rekli što on nikako ne može da razumije, tek razabire da se među njima odigrava nešto u što on ne može prodrijeti, a i nema kada da to učini jer ga svega obuzima opasnost koju naslućuje.

– Gospodine Valido, onda ni Bojan ni vi niste pazili jer ovo je doista njemačko tlo – i pritom izvadi iz žepa kartu i pokaže je Validu.

– Ovdje je potočić, ondje šuma, preko je polje.

– Da na tom smo se polju mi iskrcali.

– Tako? Pa to bi onda bilo dobro, tamo je doista Francuska, ali gospodine Valido, vi ste vrlo daleko od tog polja i nalazite se na njemačkoj strani.

– Dakle sam zalutao! Tko zna koliko sati vrludam tom šumom.

– Ali i zato ne valja gubiti vrijeme, pođimo brzo da stignemo što prije onkraj granice.

– Jest, pođimo – primijeti Husarek.

Valido uzme Zoranu ispod ruke i šapne joj:

– Nasloni se na me.

Ona ga pogleda kao da se još uvijek nije mogla pravo osvijestiti od tog nenadanog sastanka.

– Vi ste se hotice iskrcali u ovom kraju – upita Husarek – jer ste znali da je u toj

okolici zvjezdarnica u kojoj se nalazi Zorana?

– Ja nisam znao da sam u vašoj blizini – odvrati Valido, pogleda Zoranu pa doda: – Ali Bojan sigurno dobro znade gdje se nalazi!

– Kad pređemo granicu porazgovorit ćemo se o svemu, a onda se vratim opet u svoju kućicu u srcu stabla da vam budem svakom zgodom u pomoć.

– A Zoranu – primijeti Valido – povest ćemo u jedno francusko mjesto gdje će ustrpljivo čekati da svršimo svoju zadaću pa ako se vratimo živi, doći ćemo po tebe. Je li, Zorano, da ćeš biti ustrpljiva?

– Kad sam proživjela sve što je iza mene, preživjet ću i ono što me još čeka!

– Nadam se da vas više ne čeka nikakovo zlo – reče Husarek.

– Čeka ju – nagrada! – primijeti Valido i pogleda u njezine oči. Ona ih obori i porumeni do čela.

Husarek je međutim pogledao u kartu, koja mu je služila putokazom čitavim putem, a onda upozori Valida i Zoranu:

– Treba da pođemo. Valja nam paziti – izbjegli smo već dvjema njemačkim izvidnicama, pritajivši se u kakvom grmu – nadam se da nam više neće smetati. Uz to, treba da smo oprezni!

I oni pođoše putem koji im je pokazivao Husarek. Valido je vodio Zoranu, krčeći joj put između gustog grmlja. Nisu ništa govorili, već oprezno prolazili šumom, brzajući da što prije prijeđu njemačko– francusku granicu.

Husarek, koji je pošao prvi, iznenada stane.

– Zašto ste stali? – upita Valido.

– Čini mi se opet izvidnica!

Zorana se trgne.

– Zar opet?

Valido uhvati čvršće njezinu ruku i sve troje stadoše iza krošnjatog stabla. Njima nasuprot dolazili su njemački vojnici.

Valido i Husarek bijahu odmah načistu. Da im pođu s puta probudili bi tek njihovu pozornost. Zato ostadoše na mjestu gdje su i bili, tek se sakriše iza krošnjatog granja i pritajiše se stojeći nepomično, kao i stabla oko njih.

Oprezno je prolazila straža šumom, držeći pred sobom naperene puške i obazirući se na sve strane. Njihovi koraci čuli su se sve bliže i već su stigli posve blizu njihovom zakloništu – kao da ih je sam đavo vodio u njihovu blizinu. Dijeli ih samo gusto polistalo granje. Sve troje pretvoriše se u nepomične prikaze bez glasa i daha. Vojnici stupaju tik njih, rubovi njihovih ogrtača zapinju o granje koje štiti troje bjegunaca. Prvi vojnik pođe pokraj njih – gledajući po šumi. I drugi prođe i gleda okolo... prolazi i treći, a oni dolje sakriti, broje časove i vojnike – susprežu dah u strahu i strepnji. Već prolazi predzadnji vojnik – njegov ogrtač zapne o granu što dijeli Husareka i njemačke vojnike. Ogrtač se zadere, vojnik prokune, sagne se, trgne krpu svoga ogrtača i...

Husarekove oči osjetiše da su se susrele s pogledom njemačkog vojnika.

– Halt!

Ova riječ prođe kroz Zoranino srce kao oštrica noža. Ostali se vojnici zaustaviše i krenuše natrag.

– Što je? – upita prvi.

Već su predzadnji i zadnji vojnik naperili svoje puške prema Husareku iza kojega stajahu Valido i Zorana. Vojnik zaviri u granje i povikne:

– Naprijed! Tko ste vi?

Husarek posve mirno ustane, lukavo se nasmiješi, pođe k vojnicima, sagne se u žep, izvadi spis i reče im tiho:

– Tu je moja iskaznica. Ja sam vaš špijun i hoću da prijeđem granicu.

Neki prosijedi vojnik sa šaržom kaprala uzme spise, pogleda ih pa onda upita pokazavši Valida i Zoranu.

– A ovo dvoje?

– To su moji konfidenti.

– Zašto ste se pritajili?

– Pa nisam mogao odmah znati tko ste.

– Zar nam niste vidjeli uniforme.

– Vidio sam vašu uniformu, da, ali doživio sam na granici dosta varke. Obuku i Francuzi njemačke mondure, da nas zavaraju.

– Dobro. Dođite s nama na postaju pogranične straže.

– Ali zakasnit ću, gospodine. Poslali su me iz glavnog stana da prođem francuskim selima i ondje izvidim kako to neprijatelji bacaju u zrak naše barutane. Evo vidite sami iz mojih spisa.

– Dakako da vidim, ali mogu biti i krivotvoreni.

– Pa valjda vidite potpis i žigove. Zar se to može krivotvoriti?

Kaplar opet pogleda spise, a jedan vojnik iza njega primijeti:

– Nema sumnje da su spisi pravi.

Njih troje, Husarek, Valido i Zorana čekali su naoko mirno, a u duši smrtnom napetosti što će reći kaplar:

– Svejedno. Dođite do postaje, a onda vas časnik može pustiti dalje. Ja nipošto ne mogu.

Husarek i Valido pogledaše se kriomice i razumješe da se sudbina bezdušno poigrava.

– Ali barem ovu ženu pustite – reče Husarek. – Ona je ionako s francuske strane pa sam ju tek namamio preko. Znate, žena je u takvim poslovima često od velike koristi. Ako ju zastrašimo, utaman mi sve moje nastojanje da dobijem francusko odijelo i da se mirno prošećem neprijateljskim redovima.

– Dobro, dobro – reče kaplar – neka samo ona s nama pođe do postaje pa ćemo je opet pustiti. Imam nalog da predvedem svakoga koga bih s ove strane granice uhvatio.

– Ali vi ćete ujedno i odgovarati za neuspjeh mojega poduzeća – reče Husarek.

– Ja odgovaram samo za naloge moga zapovjednika. Naprijed!

Blijeda lica pođe Zorana, za njom Valido i Husarek, a onda vojnici.

Skrenuli su posve protivnim smjerom, kojim su vojnici prije prolazili. Koračali su zabavljeni svaki svojim mislima i osjećali kao da polaze u svoju propast. Validu su nehotice sunule u glavu riječi luđaka, što mu je vikao držeći ga Kristom:

– Bježi... Prvi put su te razapeli na križ, a sada će te – objesiti!

»Čudnovato«, mišljaše Valido. »Nije li taj čovjek, kad mi je to govorio, osjećao da idem ususret vješalima? Jer ako na nas padne sumnja da smo uhode, onda nam neće oprostiti vješala.«

Pogled na Zoranu koja je stupala kraj njega silno ga uznemiri. I Husarek je nekoliko puta glednuo za njom i kao da je i njemu bila sada jedina misao da je spasi. Ali kako?

Za jedan sat izađoše iz šume spustivši se niz brdo na malu livadu. S one strane dizalo se šumovito brdo, tako da je livada ležala između dva humka. Na livadi stajale su barake od dasaka, očito tek podignute za pograničnu stražu. Iz drvene kuće izađe mlad časnik i začuđeno pogleda troje zarobljenika što ih je dovela njemačka ophodnja.

Stari kaplar najavi kako je dovedene našao.

Časnik zatraži spise. Husrek opet pokaže svoje iskaznice, a časnik ih je i našao posvema u radu, ne sluteći da je Husarek spise kupio od nekog pravog špijuna za veliku svotu novaca i svuda se njima iskazivao i vazda dobro prolazio. Pa i sada su mu ovi spisi poslužili. Ali časnik zatraži spisa i od Valida i Zorane. Mjesto njih odgovori Husarek, ono isto što je odgovorio u šumi kaplaru.

– Gospodine, ovo su moji konfidenti iz Francuske, pa otkuda bi mogli imati spise?

Pogledavši časnik Zoranu, stade ju pitati tko je, iz kojeg je mjesta, kako dugo izvješćuje špijuna Wurtha – tako se je naime u spisima zvao Husarek.

Ona je posve mirno odgovarala, imitirajući njemštinu s francuskim naglaskom.

Sad se časnik obrati k Validu i stavi na njega pitanje koje je stavio i Zorani.

Ali Valido ne odgovori. Nije znao njemački ni cigle riječi.

– Vi govorite s njime francuski? – upita časnik Husareka.

– Da – odvrati on.

Časnik nastavi s Husarekom francuski. Ali Husarek nije znao ni riječi francuski.

Časnik gledaše Husareka pa opet Valida. Ovo protuslovlje izazove u njega sumnju.

– Vi imate francuskog konfidenta koji ne zna njemački, a vi opet ne znate francuski? Što to znači?

Ovo otkriće snašlo je Husareka tako nenadano da se je na prvi časak zbunio, ali je svoju zabunu vješto sakrio. Iz ove neprilike izvuče ih Zorana.

– Ja sam im tumačem – odgovori dosjetljivo ona.

– Tako? – reče časnik, ali njegov glas odavao je da je sumnja sve više rasla. – Uniđite u barake dok odredim što će biti s vama.

Ova odredba činila im se kao smrtna osuda. Vojnici ih uvedoše u barake, ali odijeliše svakog posebno. Oni su tek mogli da se rastanu nijemim pogledima, a onda se za njima zatvoriše vrata barake. Sve troje čekalo je neustrpljivo svoju sudbinu.

Husarek se je bojao da će časnik zatražiti od daljnjih postaja pograničnih straža upute pa ako je za njim i za Zoranom određena potjera, da bi to sve moglo završiti vrlo kobno.

U teškoj neizvjesnosti prolazile su ure i napokon je došla noć.

Ležeći na slami slušao je Valido šta se sve vani događa i mislio na riječi luđaka koji seje našao u šumi, a koji mu je govorio ovješalima. Najzad od umora i brige zaspi.

Snilo mu se da luta šumom i najednom spazi pred sobom strahovito mnogo šumske zvijeri. Na hiljade krvoločnih glava strši uvis i gleda na nekom panju gdje stoji lav i govori ljudskim glasom:

»Zvijeri! Sakrijte se u središte zemlje jer ne možemo gledati strahote koje počinjaju ljudi. Mi smo se klali i ubijali, ali samo od nužde, kad smo bili gladni. Ljudi se kolju i ubijaju od krvološtva. Njihova je lozinka: ‘Ubit ću tebe da ti ne ubiješ mene’. Povucimo se, zvijeri, od čovjeka, krvoloka, gada i ubojice!«

Uto skoči na panj duga podmukla hijena i uzdignuv njušku, što je zaudarala po lješinama, reče:

»Životinje! Izrecimo priznanje ljudima koji su nas podigli iznad sebe! Mi smo se zvijeri prije morale međusobno klati i proždirati da se možemo nahraniti, a sada se hranimo čovječjim mesom, mesom onih koji su nekoć ubijali nas! Kad su nekoć htjeli ljude poružiti, nazvali su ih: ‘Zvijeri!’ Sad, hoćeš li poružiti zvijeri, moraš im dovi– knuti: ‘Ljudi!’ A znate li tko nas je tako visoko podigao? Ne onaj sitni bijedni stvor što vozi plug, nosi teret, što radi svojim rukama, nego oni visoki, što nose zlatne krune na glavama svojima i oni što nose zlatom ispupčane žepove! On je stekao najviše zasluga da ljude pretvori u krvoločnu zvjerad, a podigne nas. I zato lav nije više najstrašnija i najmoćnija zvijer, od tebe je veći – car Vilim i zato predlažem da ga zvijeri izaberu svojim carem.«

»Živio!« zaori gustom mračnom šumom iz hiljade otvorenih ralja. »Živio car svih krvoloka na kruglji zemaljskoj!

»Ali neka bude izrečeno i naše priznanje i ostalim okrunjenim glavama«, nastavi hijena, »pa zato proglasujemo prijestolonasljednicima životinjskog carstva sve one što nose na glavi krune, u žepu ugrabljeno zlato, a u duši svojoj ratne đavle! Neka žive svi što nose ruke koje siplju rat, krvološtvo i razbojstvo!« viče hiljade zubatih krvoločnih čeljusti.

Slušajući Valido kako govori hijena, čija je njuška tako silno zaudarala od ljudskih lješina, krikne od boli, a sve se zvijeri trgnuše i opaziše Valida i stadoše vikati:

»Bacite ga iz šume, on pripada ljudima.«

»Da, ali on se bori za mir«, povikne hijena, »on zaudara po miru.«

I hiljade se ralja tvori, hiljade šiljastih zubi zabijeli se prema njemu i on osjeti da će se svi ti zubi zabosti u njegovo meso.

»Ne!« vikne Valido, »ja bježim pred ljudima – zaštitite me jer hoće da me vješaju.«

»Neka te vješaju!« povikaše zvijeri. »Čovjek drugo i nije zaslužio! Čovjek se bije, pokoravajući se zapovijedima svojih gospodara, živi robujući kao slugan – čovjek se kolje na komandu onih koji pljuju po njemu!«

Zgražajući sluša Valido ovu viku i zuri u otvorene ralje zvijeri, kadli osjeti teški udarac. Jedna ga je zvijer zahvatila o bedro.

On se trgne i otvori oči. Pred njim stoje tri vojnika, guraju ga nogom u bedro, a jedan viče: »Ustani, pseto!«

Ove ga riječi osvijestiše od sna i on se digne, pogleda oko sebe i tad mu se oko zaustavi na vratima, gdje stajaše vojnik u podčasničkoj odori. Nije mogao s njega da skine oči. To lice, te sive oči?

Čudnovato. Kao da su to one iste sive oči što su virile iz zemlje kad je ono jučer prolazio šumom. Ono isto lice, ali samo u prvi čas, kad ga je susreo jer odmah iza toga ono se lice tako nakrivilo da je potpuno nalikovalo luđaku.

»Ipak čudnovato«, mišljaše Valido u sebi, »kakva sličnost!«

Što više je gledao podčasnika, to mu je sličnost bila napadnija. Ali podčasnik kao da

nije nikada vidio Valida, mirno gleda preda se i komandira straži.

Validu se je činilo da je i pojava potpuno ista, samo što je onaj čovjek bio odjeven u razderano civilno odijelo, dok je onaj što stoji pred njim bio odjeven u potpuno čistu i urednu uniformu.

Iz njegovih misli trgnu ga opet vojnici, koji ga gurnuše navrata. On izađe.

Vani je svitalo. jutarnja maglica ležaše na livadi. Kroz maglu spazi Valido usred livade – vješala. To ga neugodno trgne. Ali bijahu samo jedna, pa mu je to davalo nade da Zoranu neće stići ova sudbina, pa ni Husareka.

Časak stane, pogleda nehotice podčasnika, koji se bavio komandom nad četvoricom vojnika. Bilo je očito da u barakama nema nikoga osim podčasnika i te četvorice momaka.

– Je li svršeno? – upita podčasnik momka koji je nosio u ruci uže.

– Ja sam spreman da mu ošišam vrat.

Valido nije razumio što se govori, ali je osjećao da govore o vješalima i opet mu pogled padne u oko podčasniku koji mu se je pričinjao tako neobično sličan onomu luđaku koji mu je govorio o vješalima!

Podčasnik se okrene vojniku koji je držao uže i reče:

– Idi u baraku, na brzojavnom stroju leži moja doza. Ne mogu gledati vješanje bez cigarete.

Vojnik s užetom ode u drugu baraku, ali odmah iza toga čuo se iz nje krik:

– Što je to tamo? – vikne podčasnik dvojici vojnika koji su stajali pred vješalima kao pomoćnici.

– Pođite i vidite.

Vojnici pohitiše odmah u baraku, dok se jedan zaustavi na pragu i javi podčasniku:

– Leži u nesvijesti.

– Koji mu je đavo? – rasrdi se podčasnik. – Dignite ga i donesite ovamo na zrak.

Vojnici se izgubiše u baraki, ali već za čas čula se iznutra dva krika i opet je nastala tišina.

– Što se to događa? – vikne podčasnik bijesno. – Valjda nije tamo kuga!

Pa onda naloži drugoj dvojici vojnika koji su čuvali Valida:

– Potrčite pa vidite što je.

Vojnici poslušaše i pohitiše u baraku, ali ni oni se nisu vratili. Sad pođe podčasnik za njima, stane na prag barake, pogleda unutra, zatvori vrata, ogleda se na sve strane. Nigdje ne bijaše nikoga, samo je Valido stajao, gledajući što se to događa.

Još nije mogao shvatiti događaj kad osjeti da ga je podčasnik uhvatio za ruku i povukao sobom, rekavši:

– Sad brzo!

Validu se činilo da doista imade posla s luđakom. Nije znao što će s njim, ali ga je slijedio. A on, obazrijevši se na sve strane, povuče Valida u šumu i trčaše naprijed vukući ga za sobom. Valido sve to nije pravo shvaćao, ali je dobrovoljno trčao s tim čovjekom osjećajući da ga je odvukao ispod vješala.

Najednom naletiše na neku grabu.

Podčasnik povuče Valida dolje, sagne se u jedan grm, podigne zemljom pokriti otvor i posve mirno salutirajući reče Validu vanredno lijepom i otmjenom francuštinom, pokazavši mu pritom galantno rupu što je zinula u zemlji:

– Izvolite, gospodine! A drugi put ne šećite šumom u blizini granice, jer rekoh vam da će vas objesiti.

Iznenađeno gledaše Valido u čovjeka, pa onda u rupu:

– Izvolite – ponuka ga opet podčasnik. – Nije sasvim udobno šetalište, ali još je uvijek ugodnije prošetati se ovuda preko granice nego ostati pod vješalima! Molim, dolje nema rasvjete pa morate nastojati da se snađete u tami! Izvolite samo mirno naprijed, nećete se s nikim sudariti, a kad naiđete na kraj, gurnite malo zemlju i otvorit će vam se!

– Ne shvaćam...

– Ako odmah ne sklonete glavu dolje, nećete dugo imati čime da shvaćate! Čitava je posada sada na ophodnji, ja sam s onom četvoricom sam. Dakle, žurite se!

– Ali, gospodine – usklikne Valido – gdje je ona dama što je bila jučer sa mnom?

– Dama? Ne znam ništa o njoj, ali popitat ću se – i ne čekajući ni časa, gurne podčasnik Valida u rupu i za čas-dva on se nađe dolje pod zemljom. Nad njim je pao krov i on bijaše u rovu, tako uskom da se kroza nj jedva mogao provlačiti čovjek.

Pruživ ruke, pošao je naprijed. Pred njim šupljina, a on slijedeći uputu čovjeka koji ga je gurnuo u ovu tminu, pođe naprijed!

Zrak bijaše zagušljiv i topao, a on je koracao sagnut pružajući naprijed ruke i sve više se žureći. I onako je sve što se je s njime u ovaj jedan sat događalo činilo tako neobičnim i nevjerojatnim da si je počeo umišljati kako se sve to ne događa uistinu, već on leži još uvijek u onoj baraci i sniva. Ili je možda uopće sve to samo prosnivao? Možda se i nije susreo s Husarekom i Zoranom i nije bio ulovljen od njemačkih predstraža?

Zguren pod zemljom, brzao je naprijed, želeći se što prije uvjeriti da li je to java i kamo će napokon stići.

Nakon čitavog jednog sata napipa neko drvo. Tu se je taj podzemni hodnik svršavao. Dakle je taj podčasnik govorio istinu. Valido gurne o nešto tvrda kao drvo, koje padne pred njim, a svjetlo mu bljesne pred očima i njegova glava proviri iz zemlje. On opazi grmlje, stabla, ono isto stablo za koje se je sakrio kad je ugledao dva siva oka koja su provirila iz zemlje i kad je gledao kako se iz njega izvlači čovjek kao crv iz jabuke.

Najednom ugleda Bojana i Vojka. Riječ mu zastade u grlu. Zar je uistinu sve to sanjao?

– Evo ga! – klikne Vojko.

Valido je čuo taj glas i vidio kako su Bojan i Vojko pohitili k rupi i osjetio je da ga hvataju za ruke i vuku iz zemlje. Kad je stao okom u oko s Bojanom, sklopi u čudu ruke:

– Zar ste to doista vi, ili sam ja lud?

– Ne, ludi niste, ali dozlaboga neoprezni – odgovori Bojan. – Kako ste mogli ovako bez karte poći da tražite postaju francuske pogranične straže. Vi ste zalutali na neprijateljsko tlo.

– A kako ste vi to saznali? – upita Valido.

– To ćete tek čuti.

– Ja ništa ne shvaćam – primijeti Valido. – Tu, na istom tom mjestu našao sam luđaka koji me je nazvao Kristom.

– Luđaka? To nije luđak, njemu je pamet i odveć dobro nasađena – primijeti Bojan.

– Nije luđak. Pa šta je onda?

– Francuski glumac – odvrati Bojan. – Elzašanin, ali kao njemački podanik služi u njemačkoj vojsci. I on je najvrsniji uhoda francuske pogranične straže.

– Zar je to moguće? – čudio se Valido.

– Kad god koga sretne, vazda se pričinja luđakom pa onda govori koješta, samo da ga puštaju ljudi u miru. Kad je izašao iz ove rupe, koju si je sam prorovao da može neopaženo dolaziti preko, držao vas je špijunom i stao vam pričati koješta.

– Nečuveno, ja sam bio uvjeren da je luđak.

– Kako vidite, vrstan glumac.

– Kako ste se vi s njime sreli?

– Nakon što je govorio s vama, naišao je na Liberiju. Mi smo upravo podizali hangar i odmah ga zaustavimo. On se je i nama prikazao luđakom, pa onda otrčao. Međutim, ja sam ga slijedio i njegovim tragom došao na postaju pogranične francuske straže. Tu sam se odmah prijavio, pokazao naše spise i zapovjednik straže vrlo me srdačno primi. Zanimao sam se za toga luđaka, kad mi zapovjednik reče tko je taj tobožnji luđak. On uhodari kod Nijemaca u korist svoje domovine. Malo iza toga razgovarali smo s njime posve prijateljski i on nam onako za šalu stane pričati kako je susreo čovjeka u bijeloj halji, čije je lice slično Kristovoj glavi i pričaše da je taj čovjek pošao šumom i prešao njemačku granicu. Sad smo znali da ste to bili vi. Zapovjednik straže dade mi odmah svoje momke da vas potražimo. Ali vas nismo više našli. Bilo nam je jasno da ste zalutali šumom i mi smo se pobojali da ćete pasti u ruke vojnoj ophodnji. Nakon što je izvijestio komandanta o svojim izvidima, taj se čovjek opet vrati preko i podvečer nam javi telefonski...

– Telefonski?

– Jest, u rovu kojim ste vi prolazili proveden je telefon, kojim taj odvažni čovjek javlja zapovjedniku sve važne i prešne vijesti. Tako nam je javio da je naš prijatelj u bijeloj halji uhvaćen po njemačkoj ophodnji i jer ga smatraju špijunom, odlučio je časnik da ga dade vješati. Bili smo vanredno uzrujani! Međutim se sporazumih s tim domišljatim čovjekom i saznavši da pogranična straža preko imade telefon i brzojav i dosta jaku električnu struju, uputih ga kako treba da sutradan ujutro, kad vojničke ophodnje pođu na izvide, prevari vojnike. On je svoju bakrenu dozu ostavio na limenom pladnju, koji bijaše pun struje, a kad su vojnici došli da uzmu dozu, onesvijestiše se od jakog udara struje. On je poslao dvojicu da onoga drugog dignu, ali kad se dotakoše njega, struja ih zahvati i tako su sva četvorica bila u nesvijesti. Ovako je mogao da otprati vas do rova, kojim već on dvije godine prelazi granicu. Bilo je mnogo žurbe na telefonu dok smo sve to ugovorili. Da ne bijaše njega, ne bi bilo sada ni vas, gospodine Valido.

– A ona? Zaboga, što se je zbilo s njom? – klikne Valido.

– S kime – začudio se Bojan.

– Zar vam nije pričao tko je bio još uhvaćen sa mnom – upita Valido.

– Ne. Nije nam ništa rekao.

– O Bože! Bože! – klikne Valido. – Što se je dogodilo s njome!

– O kom to govorite?

– O Zorani.

– Zorani? – kliknuše u isti čas i Vojko i Bojan i Žerjav koji su dosele mirno slušali pričanje.

– Što to govorite? Kao da snivate, gospodine Valido?

– Ne, ne snivam. Susreo sam na bijegu Husareka i Zoranu.

Bojan, Vojko i Žerjav kao da nisu vjerovali njegovim riječima, već su se nekako čudno pogledali, kao da bi htjeli reći da se je Valido očito u događajima koji su ga snašli smeo, pa sad ne zna što govori.

– Velim vam da sam ih susreo, makar vi mislili da bulaznim.

I Valido im sada ispriča kako je susreo Zoranu i Husareka kad su htjeli da prijeđu granicu. A kad je svršio, zapita Bojan bljednuvši:

– A danas ih niste ni vidjeli?

– Pitao sam tog vašeg glumca podčasnika za nju, a on me gurne u rov i za mnom zaklopi pokrov i tako sam ostao u potpunoj neizvjesnosti. Ali kad je spasio mene, bio sam gotovo uvjeren da će spasiti i njih dvoje.

Bojan se odmah uputi zapovjedniku pogranične straže te mu ispriča što se je sve desilo preko s jednom damom i zamoli neka bi pokušao saznati po svojem pouzdaniku kakova ju je stigla sudbina.

On to obeća, ali treba da i pričekaju dok se njegov uhoda opet javi.

Čitav taj dan nije se u Liberiji ništa radilo. Svi su bili na pograničnoj postaji te zabrinuto i potišteno čekali hoće li se opet pojaviti zapovjednikov pouzdanik. Podvečer oglasi se telefonsko zvonce.

– To je on – reče zapovjednik Bojanu koji je s njime sjedio u baraci. Zapovjednik primi od svog uhode vijest da je čitava varka sa bakrenom dozom vrlo dobro prošla. Kad je ono Valida gurnuo u rov, vratio se je podčasnik u baraku i sam se tobože srušio u nesvijest i ležao tako dugo dok su se vratile straže ophodnje i našle ih sve u nesvijesti. Kad su se oporavili, preslušaše ih redom. Podčasnik je na sve znao dobro odgovoriti, a kako je bio već više puta odlikovan i pokazao se kao vrstan vojnik, uživao je tako veliko pouzdanje gospodina zapovjednika straže da ovaj ne bi mogao ni u snu posumnjati kako je bakrena doza imala samo da bude sredstvo da Valida spasi ispod vješala.

Kad je svršio svoju priču, reče mu zapovjednik, pruživši Bojanu drugu slušalicu da može slušati razgovor:

– Prijatelju, ali tamo bijaše uhvaćena još neka dama i jedan muškarac.

– Da, tek naknadno sam čuo da su u baraci još dva zarobljenika, čini se da su to oni za kojima je izdana tjeralica.

– Kakva tjeralica? – zapita komandant.

– Nešto sam čuo da su pobjegli s neke zvjezdarnice koja nije odveć daleko od nas i sve su pogranične straže dobile opis ove dame i nalog ako je uhvate, da je dopreme natrag. Sutra otpratit će ju na zvjezdarnicu Kogl.

– Pričekajte časak – reče komandant, pa onda pogleda Bojana i upita ga: – Šta velite na to?

– Ako je moguće, gospodine – reče Bojan – učinit ćete veliko djelo da joj pomognete. Ona je mnogo učinila za našu stvar i mnogo pretrpjela. Povlače je okolo za taoca i tko zna

kakvim će biti mukama opet izvržena. Onaj čovjek koji je s njome jest Husarek, Čeh koji je s nama u vezi i dojavlja spremišta njemačkih bombi i barutana. Ako taj podčasnik može da što učini za nju, bit ću mu vječno zahvalan.

Komandant opet uzme slušalicu te reče u telefon:

– Dama koja je ondje uhvaćena i njezin pratioc naši su ljudi. Ona je taoc, a on uhodari u korist našu. Učinite sve što možete da im spasite život. Zato vas moli Amerika – naš Valido, koji je sve uložio da pomogne Francuskoj slomiti neprijatelja.

Ove riječi dobacio je Bojan u telefon i dobije odgovor:

– Sad razumijem zašto mi je spomenuo tu damu. Pouzdajte se u me. Učinit ću sve što mi bude moguće.

Time je razgovor svršio.

Bojan se zahvali zapovjedniku pa onda ostavi baraku.

Proljetna noć osuta zvijezdama ispunjavala ga je dubokom sjetom. Kroz čitavo vrijeme što je radio na ostvarenju svojih izuma on je u sebi potisnuo u pozadinu svaki drugi osjećaj. Zakopao je Zoraninu sliku na dno duše, odijelivši je od sama sebe. Svu svoju svijest, sve misli, prisilio je da se okupe samo u radu. Isprvice je mnogo trpio u borbi svojom ljubavi, ali njegova volja bijaše tako velika i jaka da je napokon svladao sam sebe. Kao da je između Zorane i svoga rada spustio teški željezni zastor koji ga je dijelio od nje. Kad bi ga duša u snu podsjetila Zorane, on je to sjećanje ubijao radom. Sav se je pretvorio u radni stroj, zaboravivši sve što bi ga moglo vezati sa svijetom. Tako je živio na zamrlom krateru i gore u zraku u svojoj Liberiji. Ali eto, od prvog glasa što mu je javio sa zemlje na Liberiju njezino ime, zadrhtala mu je sva duša. Željezni se je zastor rasplinuo kao maglica i on ugleda na dnu svoje duše čitavu svoju ljubav isto onako jaku i netaknutu, sa svim čežnjama, bolima i nježnostima što su u njemu zadrhtale prvih dana te ljubavi.

I onda pomisao da je ona hodala ovim šumama, koje sada gleda, da je ona govorila s Validom, da ju je on gledao okom u oko, svlada ga.

A kad je saznao da je ona pala u ruke neprijatelju u času kad je imala da dođe ovamo – pomisao da se je imao s njome ovdje nenadano susresti probudi njegove patnje pa ga je uhvatila želja da jednom bombom razmrska Liberiju i sama sebe.

Dugo je lutao livadom gledajući neprestano u šumu, u kojoj ga je svaki šušanj sjećao njezinih koraka. Bojao se je sada poći svojim drugovima u Liberiju jer mu se je činilo da neće moći mirno pričati što je na postaji pogranične straže o Zorani čuo. Hvatala ga je slabost pa se je sam sebe strašio.

Tek kasno u noć uđe u hangar. Njegovi drugovi skupili su se oko njega. Rekao im je posve kratko što je saznao. I kad htjede izaći, Valido ga zaustavi.

Danas niste ništa radili?

– Ne.

– Izdržite, prijatelju – nismo daleko. Njemačka se fronta drma i kad jednom iskoleba, valjat će se katastrofalno. Izdržite, molim vas. Još nismo svršili. Nijemac imade još mnogo municije – treba ju opustošiti.

– Sutra ću nastaviti.

– A glede nje, uzdam se u Husareka. On je neće napustiti.

– Ako ga ne objese!

Valido ne odvrati ništa. Očito nije znao što da na to kaže.

Sutradan uhvati se Bojan opet rada dok se je Valido brinuo da pomoću zapovjednika pogranične straže dobije točne podatke o svim barutanama i spremištima neprijateljskog oružja, dotle su Bojan, Vojko i Žerjav svom snagom radili.

I doskora bilo je sve spremno. Imali su sve vijesti i točne nacrte o njemačkim spremištima municije, a imali su i pojačana Bojanova sunca – sve, samo o Zorani nije bilo traga ni glasa. Pouzdanik zapovjednika pogranične straže nije se više javio – a to je slutilo na zlo.

Prošlo je mjesec dana, a Bojan objavi Validu da se opet mogu dići u zrak.

Jedne tople ljetne noći uzletiše opet u zračne visine.

CRVENE ZRAKE

dalekim visinama plovi Liberija. Njezini stanovnici spavaju, samo Bojan bdije, sjedeći u strojarnici ravna kormilom i strojevima. Kroz stakleni tornjić zagledao se je gore u puste visine. Zvijezde na noćnoj modrini blijede i polako gasnu, kao da dogorijevaju svjećice. Sa istoka plove bijele sjene, uspinju se k

nebu naviještajući dolazak zore.

On pogleda dolje k zemlji. Ali je nije mogao uočiti. Pod Liberijom sabrali se oblaci i talasaju se poput beskrajnog snježnog mora. Tu i tamo stopili se kao bijelo gorje i plove bjelinom poput ledenih santa.

Na istoku biva svjetlije. Zora se probudila. Kao da je bijelim rukama razgrnula ružičaste zastore koji padoše po modrom nebu i baciše odsjev dolje na snježnu pustoš bijelih oblaka. I polako prosuo se po njima ružičasti sjaj pa se pretvaraju u ružičasto velo što se diže i spušta kao od dodira proljetnog povjetarca.

Sa istoka kao da se približuje božanstvo i neviđenim kistom u prozirnim oblacima dočarava bajoslovno veličajno šarenilo boja, sivkasto modroružičasto što se pretvara u ljubičasto, pa onda rujno, naranđasto... Kao dah za dahom stapaju se jedna do druge, spliću se, pretapaju u nikad viđene, nikad ljudskim riječima izrečene boje.

I njegova duša tone u toj ljepoti što se pred njim razvija kao tihi veličanstveni glasnik sunca... On gleda, a duša mu nesvjesno usklikne:

»O prirodo, ti beskrajna ljepotice! Kako možeš raditi tako strahovito ružno čedo, kao što je – čovjek!«

Rubovi šarno obojadisanih oblaka pozlatiše se, šarolike boje blijede, gasnu... Zlatna mreža pada po njima – sunčano božanstvo zaplovi sjajnom modrinom neba...

Čitav dan letili su između neba i bjeline oblaka posutih vrelim sunčanim sjajem.

Podvečer je sunce zaronilo u tu bjelinu magle što ju nazivlju ljudi oblacima, pokrivši je crveno-žutim, pa onda krvavim žarom... a onda opet stane taj žar blijediti, ostavljajući za sobom tek žutkasti, modrikasti, a na koncu ljubičasti odsjev, koji je polako stao blijediti.

I dolje oblaci polako potamniše, a gore na nebu zapališe tajanstvena božanstva opet svoje zlaćane svjećice, što su drhtale kao da po njima piri majski lahorić.

Bojan pusti Liberiju niže, posvema na oblake, i ona je plovila po njima kao po tamnim valovima mora.

Tad izdade nalog:

– Još niže – pod oblake!

Liberija zađe u oblake, kao u gustu paru, siđe ispod njih, a dolje pod njima zasjaše se sitne iskrice.

Bojan je gledao magnetsku iglu, pa opet na kartu na kojoj su bile debelom crvenom

olovkom označena neka mjesta. Onda podigne glavu:

– Pozor! Zaustavi!

Vojko, Žerjav i Valido uhvatiše se svaki svoga posla.

Strojevi se zavrtiše, a zgušćujući pod Liberijom zrak. Ovaj je tiho fićukao, a velika se krila uzbibala. Bojanove su ruke vrtile durbin, a oči tražile nešto dolje po tamnoj zemlji – pa opet zapovjedi:

– Zavrni! Crvene zrake!

Vojko skine jedan zavor. Stotinu limenih kotačića zaigralo đavolski ples. Bojan uhvati dugoljasti valjak, naravna ga u istom smjeru s durbinom, a Žerjav i Valido čekaju, šute i gledaju dolje u tamu. Prolaze časovi... dva, tri, deset i dvadeset... Tamo dolje u dalekoj tami sijevne nešto kao mala crvena iskra i ujedared kao da se je raspuknula neka crno-ognjena masa u dvoje i podigla uvis poput dva crna, plamenim šarom osvijetljena tornja. Mukli odjek tutnjave dopre do Liberije.

Dolje se tornjevi rasprše u crvenkasto crni – dim. Kao da je u tami prasnula bengalska vatra i rasprsnula se u zraku, pa se podigla gore k oblacima.

– Svršeno je – reče Vojko.

– Pozor, nad oblake, svom snagom dalje – opet će Bojan.

Njegova je zapovijed odmah izvršena. Liberija se digne u visinu i zaplovi oblacima kao duh posred tajanstvenog svijeta s onkraj života.

Letili su vrlo dugo, pa se onda opet spustili niže, a prijašnji se prizor dolje na zemlji u tamnoj mrkloj noći opetavao do tri puta.

Kad su se četvrti put uzdigli i letili dalje, istraživao je Bojan kartu i pokraj četiri crvena znaka na karti crnom olovkom narisao četiri crna križa.

Vojko je pratio njegov rad pa onda reče:

– Dakle četiri barutane izginule. Crvene su zrake sigurno veličanstveno gađale!

– Sad smo opet u blizini Elzasa – primijeti Valido. – Ne bismo li pokušali pozvati Husareka?

Bojan slegne ramenima.

– Tko bi znao gdje je on?!

Liberija se međutim spustila ponovno pod oblake, a oni namjestiše durbin i spuštaju dolje žicu, kojoj su na kraj objesili upaljenu žarulju.

Ona se spuštala dolje, kao da iz oblaka pada na zemlju mala sitna zvjezdica.

Čekali su napeto što će se zbiti.

Kotač koji je odmatao žice već se je prazan zaustavio. Čitava je žica bila spuštena na zemlju. Bojan držaše jednu slušalicu, dok je drugu držao Valido. Očito da su obojica bili uzbuđeni.

Prođe pol sata, ali još uvijek ništa.

– Uzalud – primijeti Žerjav. – Husarek negdje čami u tamnici, ako ga nijesu objesili. Njegov šumski telefonski ured je pust!

– Da povučemo opet gore žicu? – upita Vojko.

– Pričekajmo još – odvrati Valido, a pritom mu se pogled sretne s Bojanovim. Obojica su mislili isto. Želili su saznati štogod o Zorani i nestrpljivo čekali.

Prošao je čitav sat. Uzaludno čekanje kao da ih još uvijek nije umorilo.

Tad im se pričini da u slušalicama nešto šumi. Obojica se pogledaše, obojici sijevnuše zjenice nekom tajnom nadom. U telefonu je strujilo.

– Halo – Halo – čuo se glas odozdola.

– Halo – odvrati Bojan u telefon glasno i pogleda Valida.

– Jesi li ti, Bojane?

– Jest, ja sam.

– Zar si još živ?

– Živ i zdrav.

– A Zorana?

– Čut ćeš odmah.

– Zašto govoriš njemački?

– Govorim pod kontrolom neprijatelja.

I opet se pogledi Bojana i Valida susretaše.

– Kako to – upita Bojan.

– Uhvatili su me u bijegu sa Zoranom, a onda...

– Gdje je ona?

Kao da ovo Husarek nije čuo jer je nastavio svoju prije započetu izreku.

–... su otkrili po odrezanim žicama moju telefonsku postaju i sad evo stoje uza me kod telefona da ti javim...

– Dalje – dalje!

– Neprijatelj veli da ti pustošiš njegovu municiju pa kad te nisu mogli zbaciti čitavom svojom flotom, s obzorja uzeše opet taocem Zoranu, zatvoriše je u jednu barutanu... Digneš li koju opet u zrak, poručuju ti da ćeš sam svojom rukom ubiti Zoranu.

Slušalica zadrhće u Bojanovoj ruci, a oči mu se ukočeno upriješe u Valida.

– To se valjda samo prijete – reče on.

– Ne, gospodine Kneževiću – čuo se je sad glas nekog drugog, a Bojan je prepoznao svoga takmaca Riegela, koji je govorio:

– Ne prijetimo se, gospodine Kneževiću – vašu sam nesuđenicu doista dao zatvoriti u jedan takav praskavi dvorac i sad izvolite dizati u zrak barutane. To je vidite moja misao, moj prijedlog i moja osveta! Zorana drhćući čeka kad ćete joj spremiti ognjeni grob.

Riegel je govorio engleskim jezikom pa je i Valido razumio svaku riječ. I on najednom rine od telefona Bojana i povikne u telefon:

– Ako treba da umre Zorana, umrijet ćemo i mi svi – ali i vi, gospodine Riegel.

– Ovo vam veselje neću priuštiti – čuo se je glas Riegelov, ali odmah iza njega povikne Husarek hrvatskim riječima:

– Pazi na krijes, to je znak – riječi se tu prekinuše, a u telefonu čuli su se bijesni povici i lomatanje.

– Što ste to rekli? Maknite ga, svežite ga!

U telefonu se je čula buka, nejasne isprekidane riječi raznih ljudi, a onda se opet razabrao posve jasan glas:

– Dakle upamtite! Zorana je vaš taoc, ali sada je nećemo ubiti mi, nego vi! Valido

otkopča žice i one padoše dolje, u daleku strmoglavu tamu.

– Sad ih više ne trebamo – reče on.

Bojan ne odvrati, tek spusti slušalicu i ostane prislonjen o jedan stroj. Vojko, koji nije znao o čemu se radi, opazi da je Bojan blijed, a čelo mu osuo znoj.

– Dignimo se opet gore – reče Valido.

I opet se digoše nad oblake, a Liberija je letila po njima kao da pliva po tamnim valovima mora.

* * *

U prednjoj kajiti sjedoše Valido, a do njega Bojan. Obojica su blijedi. Kraj njih prolaze časovi ispunjeni tjeskobnom šutnjom.

Tad ustane Valido, pristupi k mladom inženjeru i položi mu ruke na ramena.

– Časovi teške kušnje okovali su nas obojicu – treba da ih riješimo...

Bojan podigne zabrinuti pogled k Validu koji je nastavio:

– Strahovita je zamka koju su nam postavili, ali treba da stisnemo zube i da – nastavimo!

Kod ovih riječi skoči Bojan uvis, a lice mu oblije plamen ogorčenja.

– Sjednite – muklo će Valido. – Vaše mi oči dobaciše ogorčeno spočitavanje. Pred nama stoje dva puta: jedan da se vratimo u Ameriku i prepustimo čovječanstvu neka i dalje prolijeva krv i ginu milijuni – ili da nastavimo započeti posao da u potajici i dalje razaramo kule na kojima ubistvo slavi svoje krvave orgije – da žrtvujemo nju, jednu, a spasimo milijune...

Drhvatim rukama pokrije Bojan svoje lice. Validu se pričinilo da su njegove radom ožuljane jake muževne ruke orošene suzama.

Malo je časa šutio, a onda nastavio teškim glasom:

– Pogledajte dolje, na krvavu zemlju i zaboravite da tamo, u toj kuli živu dva modra oka...

– Vi – vi – to možete tako lako izreći – povikne Bojan.

– Jest, ja, a kad biste vi slutili što žrtvujem ja, onda bi možda vaša žrtva bila mnogo manja.

– Što žrtvujem ja – izlane Bojan – to vi, očito, ne shvaćate. Nećete da shvatite.

– Vi žrtvujete svoju ljubav, a ja...

– Vi? Što žrtvujete vi? – prigušeno krikne Bojan.

– Žrtvujem dijete one žene koja je ispunjavala sav moj život.

– Njezino dijete?

– I – svoje dijete!

Ove riječi proletiše Bojanovim bićem kao stotinu strijela, pod kojima se je sav slomio, složio, iznemogao, samo njegove oči široko rastvoreno zurile su u Validovo smrtnim bljedilom osuto lice.

U tom strašnom času u kojem se je imalo odlučiti o životu i smrti Zorane, a imali su to

odlučiti oni koji su je najviše ljubili, strgnuo je Valido nenadano plašt s one tajne koja ga je vezala o Zoranu i koja je nekoć tako silno mučila Bojanovu dušu. Sad je evo taj zagonetni odnošaj Zorane i Valida pred njim otkriven, razgaljen i sad mu je jasno sve ono rad čega se je toliko ispatio. Sad mu je jasno obožavanje kojim je Zorana opisivala Valida i sad mu je jasno zašto je živjela u njegovoj kući, kao zapovijedajuća kraljica.

Sve to samo proletjelo je njegovim mislima kao blijeda spomen prošlih dana, a sva snaga toga velikog otkrića usredotočila se je u crnoj strahoti što je rastvorenim raljama čekala život male sitne Zorane, koja se je s dubokom velikom dušom i s čarobnim slatkim bićem usjekla u Bojanovu dušu i pretopila se u njegovu krv. I kad je ovako shrvan gledao Valida, čija je pojava sada izražavala svu pitanju njegovog života, nehotice podigne ruke i sklopivši ih usklikne:

– Vi – vi hoćete da je žrtvujete?

– Moram, to traži od mene ideja! Žrtvujem nju i – sebe.

Rusa Bojanova glava klone nemoćno na ruke, a Valido nastavi:

– Mi dvoje – ja i Zorana – za milijune! Razumijete? U času kad žrtvujem nju obračunao sam i svojim životom. A vi?

Nekoliko teških časova prođe, a Bojan podigne vjeđe sa smućenih očiju, skupi obrve i vrelim odlučnim glasom odvrati:

– Dobro – i ja!

Trenutak gledali su obojica jedan drugome u oči. Bijaše u tom pogledu muževni jednodušni sporazum.

Valido pruži Bojanu ruku, on je prihvati i upiljivši zjenicu o zjenicu oni si rekoše svoju posljednju jednodušnu odluku:

– Nastavimo!

Bojan izleti u strojarnicu. Vojko začuđeno pogleda u mračno Bojanovo lice, koje mu se pričinilo tako čudno upalo kao da ga je zahvatila smrt. Vojko je gledao kako su mu ruke čudno zadrhtale kad je Bojan namještao durbin i uzimao valjak stroja svojih razornih crvenih zraka.

– Gdje smo sada? – upita nekako čudno muklim glasom.

– Nad Austrijom, još nekoliko kilometara i mi smo u blizini velikih spremišta bombi. Evo gledaj – i on mu pruži kartu na kojoj su bila crvenom olovkom označena neka mjesta, a čitav niz tih crvenih znakova nosili su već crne križeve – znak da ih je nestalo.

Tek letimice baci Bojan pogled na one crne križeve, pa onda opet spusti pogled dolje u bijelo more oblaka, što su se još uvijek talasali pod Liberijom, a pun mjesec osrebrio je njihove rubove kao da si velo blještave bjeline obrubio srebrenim rubom i posuo srebrenim iskri čama.

Liberija je letjela ususret ogromnim brdinama od bijelih oblaka, što su se razdijelili i stvarali čarobni portal što vodi u neki veličajni hram. I dolazili su hitrim lijetom u blizinu portala i preletjeli kroza nj, a dolje pod njima otvori se daleki vidik. Zemlja ležaše u snu, cjelivana mjesečinom. Kroz nju kao kroz srebrenu koprenu vidio je Bojan obrise visokih gora i dubokih dolina, a duga rijeka vijugala se poput bijele niti i gubila se u daljini.

– Dunav – reče Vojko.

– Spustimo se niže – zapovjedi Bojan.

Liberija se spusti dolje.

– Upali zvijezdu!

Pod Liberijom, modrom kao nebo, planu zvijezda. Čitavu zračnu kuću obavila je modra sjena, a usred ove sjene sjala je zvijezda...

– Izmjeri daljinu spremišta bombi – reče Bojan sagnuv se nad kartu koja mu je približno označivala spremište ubojitih taneta, što su dolje na zemlji čekali živote ljudi. Onda se opet sagne u durbin, stade tražiti, gledati i bilježiti.

– Brzo, brzo – drhtavom neustrpljivošću zapovijedaše Bojan.

– Evo, tu je – odvrati Vojko i začuđeno gledaše Bojana.

Mladi se inženjer dao neobičnom žurbom na posao.

– Crvene zrake – zapovjedi on.

Stotinu limenih kotačića zadrndaše. Vojko pogleda Bojana:

– Zašto ti ruke drhću – trese li te groznica, prijatelju?

Ali on ne odgovori. Lice mu nekako pocrni – on se dublje sagne u durbin, ravna valjak, čeka, pa opet gleda dolje.

– Eno već pali – upozori Žerjav.

Bojan sklopi oči da ne vidi. Daleko dolje negdje na obali srebrne rijeke razvalilo se čudo. Hiljade bombi rasprsnulo se u nekoliko časaka posred tihe noći. Hiljade gorućih sunca skočilo je uvis kao da ih je privukao k sebi mjesec i opet se strovaljuju na zemlju.

Ali Bojan ništa ne gleda. Stoji sklopljenih očiju kao slijepac, a Vojko ga gleda zabrinuto i ne zna što se to s njim događa.

– Svršeno je – reče Žerjav.

– Zatvori stroj – reče Bojan – idemo dalje, odmah dalje – reče uzbuđenim glasom i nastavi svoj razarajući posao kao da je u njemu planula bjesomučna luđačka strast da se najednom smlavi, digne u zrak, da opustoši čitavu kruglju zemaljsku i sve što na njoj živi i diše.

Bijaše to strašna noć.

Kud god je proletjela Liberija, tuda su praskale barutane i eksplozivna spremišta poput dječjih praskavica. Razarale se i rasplinule se sve ubojite tvari što su, naslagane u ogromnim spremištima, čekale da ubijaju ljudske živote. Sve se je to pretvaralo u dim, rasplinulo se u zraku i stapalo s oblacima, a dolje spavajući ljudi nisu ni slutili da u svakoj onoj iskri, u svakom dašku dima što se diže pobjedonosno pod oblake kliču spašeni ljudski životi – i dovikuju dolje onima što su punili topove i puške da ubijaju ljude:

»Svijetom leti spasitelj robija i bićem crvenih zraka razbija ubojita taneta.«

I mjesec se je plašljivo sklonuo za horizont pred tajanstvenim noćnim dusima što su letili zrakom nevidljivom čarobnjačkom moći i sad ovdje, sad tamo zapalili žarku baklju, rasplinuli ju u ništa pa opet odletili dalje i pretvarajući sva ljudska ubojita sredstva u maglu...

– Bilo bi dosta – reče Vojko ušavši u kajitu u kojoj je sjedio Valido, naslonivši glavu na ruke. – Bojan mi se čini kao da je u vrućici, što li? Zahvatilo ga nešto čudna.

Ali Valido se ne makne i ne odgovori. Vojko ga je promatrao i smišljao što li se to događa. Zašto ovaj šuti, a onaj tamo kao da ga trese groznica. Naslućivao je da se tu nešto desilo, ali nije imao kad da o tom misli jer već je zazvonilo u kajiti zvonce tako žestoko,

kao da zove upomoć.

– Nešto se je dogodilo – primijeti Valido, pa onda naglo ustane i zajedno s Vojkom izađe u strojarnicu.

Žerjav je ravnao kormilom dok je drugom rukom zvonio, a Bojan ležaše nepomično na zemlji.

– Što si je učinio? – klikne Valido.

– Ne znam – odvrati Žerjav. – Tek se je najednom složio na pod i ostao kao mrtav.

– Dignimo ga.

Dok je Žerjav morao da ostane uz kormilo, Valido i Vojko uhvatiše Bojana, ponesoše ga u kajitu i položiše na divan. Odmah mu raskopčaše crni kožni kaput i pretražiše ga, ali nigdje se nije moglo razabrati da se je ozlijedio i što se je njime zbilo.

Valido pohiti do ormarića u kojem su čuvali ljekarije i obojica stadoše Bojana dozivati k svijesti. Ali uzalud. On je otvorio oči i micao rukama i govorio nesuvisle riječi u potpuno besvjesnom stanju.

– Vruć je kao žeravica – reče Vojko – ja sam osjećao i vidio da nešto s njime nije u redu. Od onog časa kad ste ono govorili na telefonu sasvim se je promijenio.

Iz vrelih Bojanovih ustiju tiho se otkinuše riječi:

– Vidio sam njezine male ručice, sinule su uvis, nestala je u ognju, plamen ju je ponio k nama gore... Je li već došla?

– Govori o njoj – šapne Vojko.

– Nesretni, bijedni moj mladiću – uzdahne Valido pa sjedne kraj njega.

– Gori kao baklja – sa strahom će Vojko – što li će to biti?

– Stavimo mu hladne obloge, imamo li još dosta vode?

– Imamo.

Vojko ode i donese ručnike zamočene u vodu i njima svezaše vrelu Bojanovu glavu.

– Dat ću mu nešto od lijekova – odluči Valido. – Toliko se razumijem i ja u liječenju vrućice.

Čitav naredni dan i noć ležaše Bojan bulazneći o Zorani. Govorio je neprestano da ju je ognjeni oblak ponio u zrak.

I on je u bolesnoj svijesti gledao plameni užaren oblak kako se diže sa zemlje i nosi Zoranu gore sve više i više i on je hoće da uhvati, da je izvuče iz plamena, ali oblak preleti pokraj Liberije i nosi je gore k zvijezdama, a on se digne za njom, napne svu snagu svojih strojeva i Liberija uzleti gore za oblakom što se diže k zvijezdama.

I nastade divlji lov. Liberija leti za oblakom sve više i više. Tad se jednom oblak raspline. Zorana ostade lebdeći na nebu, a oko nje lete zvijezde, kao na zemlji majske krijesnice oko cvijeta. I najednom je nestane. Ona iščeznu, samo Bojan leti još više po beskrajnom svemiru i zvijezde su ugasnule, a on se nađe daleko gore u plavom eteru.

Oko njega roj svjetova, velikih ogromnih svjetova, lebdećih u modrom eteru i svuda za sobom ostavljaju bijele srebrene ceste, a po njima skližu se dugoljasti čunjevi, u kojima sjede stvorenja mlada i lijepa veselih lica i sjajnih toplih očiju. A on ih gleda i gleda, pa najednom stane vikati:

– Stanite – stanite!

Najbliži čunj se zaustavi, a neki plavi mladić zapita ga:

– Tko si ti, samotni putniče, što lutaš našim svemirnim stazama? Otkuda si, s kojeg planeta?

– Sa Zemlje – odgovara on.

– S one Zemlje na kojoj stanuju živine? – pita mladić.

– Ne, već s one gdje stanuju – ljudi.

– Varaš se, ono su živine i tek si utvaraju da su ljudi.

– Ne, to nije moguće!

– Siromašni putniče, zar ne znaš da je Bog bacio iz raja đavle, a oni siđoše na zemlju i nađoše tamo zvijeri i onda ih đavli zamoliše da im dozvole nastaniti se na zemlji. A za plaću podijeliše zvijerima oči đavolske obmane i sad te siromašne zvijeri živu umišljajući si da su ljudi, da imadu dušu, srce, osjećaja, da ljube i da su ljubljeni... Ali u njima živi samo životinjska strast, pohlepa da jedan proždre drugog. Jedan gramzi maknuti drugog da može on dobro živjeti. Ljudi dijele međusobno sva dobra i svu ljepotu, ljudi dijele svoje osjećaje s drugima. Oni dolje na zemlji žive u vječitom proždiranju. U gladnoj pohlepnosti gaze preko svoje djece, žena, muževa, braće, prijatelja, preko bližnjih... preko svega što je sveto, čisto, pošteno i lijepo, tjerani bjesomučnom zvjerskom, nikad utaživom gladnom sebičnom proždrljivošću. Ne, to nisu ljudi...

– Oh, Bože, a među ovima živima je – Zorana!

– Zoranu tražiš?

– Da, nju. Znaš li gdje je?

– Ona je gore, kod nas, na našem planetu.

– Uzmi me sobom, dobri mladiću, da je još jednom vidim.

Mladić mu pruži ruku i posjedne u svoj zlatni čunj koji poleti bijelom cestom u plavom eteru daleko, vrlo daleko, a onda pristane uz neku obalu.

– Siđi – reče mu mladić.

Bojan siđe na tlo neke prekrasne zemlje.

– Zar je to tvoja domovina? – upita ga Bojan.

– Da. Bio sam u posjetima na jednom drugom planetu.

– Vi se ovdje gore u svemiru međusobno posjećujete?

– Da – odvrati on. – Ti to ne znaš da mi ovdje gore živimo svi u ljubavi i prijateljstvu i posjećujemo se međusobno i tražimo jedni druge.

S ovim riječima uze mladić Bojana ispod ruke i povede ga dolinom što bijaše posuta sagom od bijelog cvijeća: a usred ove cvjetne bjeline sjaju se kućice od zlata s mramornim stubama. Pred kućama njišu se grane stabla, osute bujnim cvijećem, a oko kuća žućkastim puteljcima koracaju ljudi, prelijepi i sretni. Lica im obasjava dobrota i milina, a tihi srećni smiješak titra im na rumenim usnama.

Bojan ih gleda, a mladić ga vodi dalje i dalje, uz plavetnu rijeku, na drugi kraj.

Pred njima se otvori vidik prekrasne ružičaste doline sa humcima, na kojima cvatu ružičasta stabla, a po njima leprše bijele ptice sa zlaćano išaranim krilima.

Srebrene kućice ljeskaju se u svijetlom žaru ružičastog svjetla. Mnogo žena i muškaraca što u sjajnim odorama, po kojima se prosulo biserje, koracaju puteljcima domahuju si rukama i pričaju si i smiješe se.

Bojan bi htio da ih pita zašto se tako sretno smiješe, ali već ga je mladić poveo preko

mostića od srebra i pokazuje mu dolinu što cvate u čaru crvenih ruža. Oko doline vijenac brežuljaka po kojima se crvene buseni, a bajoslovne kućice duginih boja prelijevaju se u šarolikom sjaju... I tu imade ljudi, muškaraca i žena, djece i sve se na njima prelijeva u šarenoj ljepoti nasmiješenih lica.

– Sve je lijepo – reče Bojan mladiću – ali Zorane nema. Gdje je ona?

I sad mu sine pred očima dolina modrih ruža, što ih cjelivaju srebreni leptiri. Gore nad dolinom brežuljci. Sa stabla vise modri cvjetni grozdovi, po kojima leprše ptice brončanog perja. Posred te čarobne modrine puklo je jezero srebrne boje, po njemu plove labuđi čamci. U njima mladež u bjelini. Na srebrenu vodu, obrubljenu modrim ružama, pada sjaj bajnog sunca što neprestano mijenja svoje svjetlo. Bojan zapanjeno gleda to čudno neviđeno sunce, čije se zrake prelijevaju u maglicu ružičaste zore, sad opet u plavo–zelenkastu, pa se pretvara u zlato, srebro... Bojanu zasljepljuje se vid i zureći u bajoslovnu sliku krikne:

– Oh, tu mora da je ona! U tom plavetnilu živi Zorana – ona koja ljubi slatku, milu, nasmiješenu, sanjivu modru boju.

I tamo od plavog brda ispod modrim cvijećem prepunih stabalca otisne se bijeli labuđi čamac, a u njem sjedi Zorana u plavoj haljini posutoj srebrenom mrežom, po kojoj drhću zrake ružičastog sunca, a po srebrenoj vodi jezera cvatu vodene ruže, modre i bijele i ona ih ubire i plete vijenac i smiješi se djetinjskim smiješkom sreće:

– Vidiš, ovdje žive ljudi – reče mladić Bojanu. – Mi nismo svoju snagu istrošili u izgrizanju i proždiranju jedan drugoga, već smo tražili u prirodi ono što nam treba za dnevni opstanak. I priroda nam je dala sva zemna blaga, a mi svoj čitav život posvećujemo usavršavanju svoje duše i zato smo svi jednako dobri, jednako lijepi i jednako sretni. Mi smo velika obitelj koja se ljubi i dijeli: sve dobro, čitavo savršenstvo svoje i ljubav svoju. I zato smo mi – ljudi i zato smo primili k sebi Zoranu, da ju dolje na vašoj Zemlji ne proždru zvijeri.

Bojan stajaše sav ushićen, gledajući kako iz labuđeg čamca izlazi ona i pristupa k njemu obasjana suncem što se prelijeva u duginim bojama.

– Znala sam da ćeš doći – reče ona ljupko i stavi vijenac modrih ruža na svoju glavu, uzme ga za ruku i šapne mu:

– Gledaj kako je lijep ovaj svijet, kako su dobri ovi ljudi... ne poznaju zavisti, pohlepnosti ni zla. Živu životom ljepote. Ostani tu i ne vrati se više dolje na Zemlju u – zvjerinjak.

S neba padne zlatni sjaj i obaspe Zoranu. Bojan raskrili ruke i klikne:

– Gdje si ti, tamo ljudi ne mogu biti zvijeri!

On se trgne, rastvori oči i pričini mu se da ga netko drži za ruke, a neko blijedo lice obraslo bradom zuri u njegove oči.

– Kako ti je, Bojane?

On polako digne glavu, oči mu kruže i kao kroz maglu razabere obrise stola divana i stijene Liberije, kroz čije prozore udara vruće sunce. Nekoliko je vremena promatrao, a onda zapita ugledav pred sobom Vojka:

– Što je to? Zašto ležim?

– Bio si bolestan – mala vrućica, ali sad je već dobro.

– Dobro! – uzdahne on i opet klone, sklopi oči, a prijašnja mu se slika vrati tek kao polusan. Napokon zaspi.

Spavao je puna četiri sata, a onda se je probudio osvježen i ojačan s potpunom sviješću. Pridignuv se na svom ležaju upita:

– Gdje smo sada?

– Nad Berlinom – odvrati Vojko.

Kao da se je nečega sjetio, zapita:

– Jeste li što – radili – bez mene?

– Ništa. Čekali smo dok ozdraviš.

Valido mu pruži malo okrepe, a kad je to pojeo, opet upita:

– Dakle uistinu niste ništa radili bez mene?

– Velim ti, ništa, pa i ne bismo znali.

Svu noć sjedio je Vojko uz Bojana, koji je neprestano nešto smišljao. Valido je pako na divanu usnuo.

– Reci mi, što je to bilo? – zapita tiho Vojko. – Što se s tobom događa?

Bojan uzdahne, pogleda spavajućeg Valida pa onda tiho reče svom drugu:

– Sjećaš li se kad smo ono u zamrlom krateru našli olovnu ploču koju je ondje sakrio Salvador?

– Da, sjećam se.

– Ondje sam našao izreku: ‘Zrake bi imale da u daljini rasprsnu svaku eksplozivnu tvar’. Ova mi je izreka rodila misao. Ja sam se s njome stopio i tražio sam u prirodi tajnovite zrake, kojima bih nevidljivo iz daljine razorio sve što je ljudstvo stvorilo za ubijanje i pustošenje u ratu. Ta me je ideja sasvim zauzela. Takvim izumom onemogućio bih svako ubijanje ljudstva. Onemogućio bih zauvijek svaki rat. I zato sam se tuđio vama, zatvarao i živio samotno tražeći ovu tajnu. I pronašao sam tajnovite zrake – sagradio Liberiju, slobodu, zračnu kuću, da iz nje razaram kule militarizma. Nisam nikada slutio da ću ovim svojim pronašašćem ubiti – nju.

– Znam. Kad si bio bolestan, Valido mi je sve priznao.

– Možeš li zamisliti, druže, kako je to bilo? Razarati barutane, a znaš da u jednoj od njih čami ona i da je moram svojom rukom ubiti.

– Ja sam uvjeren da ona živi. Bog je čuva.

– Tvoja mi vjera ne može više podati ufanja! Pa i ne treba mi! Ona je morala umrijeti, a ja sam obračunao i sobom!

– Zašto bi morala umrijeti? Vidiš, ja vjerujem da dobrota i pravednost još uvijek nije ostavila ovaj svijet.

– Da. Pravda nije ostavila ovaj svijet jer je nikad nije ni bilo na svijetu – ali tamo gore na onom planetu. Oh kako je lijepo bilo tamo gore!

– Gdje gore?

– U vrućici vidio sam je okruženu ljepotom. Da, tako sam si kao dijete zamišljao raj i upravo tako kako je ondje gore, na prosanjanom mom planetu.

– O kakvim to planetu govoriš?

– Snilo mi se da sam bio u prekrasnom kraju, kakav si nikada zamisliti ne možeš.

Možda je to doista raj, u kojem je sad ona.

– Ti si stao ipak vjerovati.

– Ali drugačije nego ti. Tko zna, možda kad umremo polazimo u formi neke nepoznate sile gore, na kakav drugi prelijepi planet, koji su naše duše samo naslutile i nazvale ga rajem. Ako postoji raj, onda je ona tamo.

Valido se probudi, oni ušutiše.

Zora je svitala, a Bojan ustane. Osjećao se je jakim i svježim.

Čitav dan sjedio je kraj prozora svoje zračne kuće i gledao modro nebo, obasjano suncem...

KRIJES

vanula je noć tamna i pusta. Mjesec je okrenuo zemlji svoje tamno, mračno lice. Liberiju zastrli oblaci. Tama pokrila je sve od neba pa do zemlje.

Pred Bojanom leži karta. Na njoj se redaju crveni znakovi precrtani crnim križevima koji označavaju rasprsnute barutane i bojna spremišta.

– Koji od ovih križeva znači posljednji spomenik Zorane?

– Još ostaju samo tri crvena znaka koji nemaju križeva, još tri velike barutane koje treba da razori. I Bojan gleda durbinom u noć.

Vojko stoji u pripravi da otvori stroj crvenih zraka. Valido je naslonjen o stijenu. Blijedo mu je lice propalo. I Žerjav, što je tako rado pričao, šuti i ravna kormilom.

– Sad ćemo doći u blizinu velike barutane, u zaleđu njemačke fronte – saopći Bojan.

Svi šute, a Liberija leti i leti.

Tad se oglasi Bojanova zapovijed:

– Pozor!

– Spreman sam – reče Vojko i drži ruku na stroju crvenih zraka.

Bojan pogleda u durbin da razabere daljinu. Najednom se trgne natrag. Svi ga gledaju začuđeno.

– Što je to dolje?

– Kao da gori brdo, šuma, što li? Pogledaj, Vojko, ti.

Vojko zirne u durbin.

– Jest, izgleda tako!

– Pustimo se niže – hiljadu metara niže.

Liberija se spušta dolje. Bojan gleda u durbin pa onda klikne čudno uzbuđenim glasom:

– Krijes! Krijes! Na brdu gori krijes!

Začuđeno gledaju ga drugovi, pa redom zirkaju u durbin.

– Jest. Na njemačkoj fronti gori krijes i to upravo u smjeru barutane, očito iznad nje.

Ove riječi izazvaše Validovu pozornost.

– Krijes! – opetovaše Bojan.

– Pa što bi to imalo značiti – pitao je Valido.

– Zar se ne sjećate? Kad smo ono govorili s Riegelom dolje na telefon, onda je iza njega najednom poviknuo Husarek hrvatskim jezikom: ‘Pazi na krijes – jer je to znak’. Onda su Husareka maknuli od telefona pa nije dovršio izreku.

– Zaista, bilo je tako, sjećam se, ali šta mislite – zapita Valido, ali zamre.

Riegel nam je govorio da su Zoranu stavili u jednu barutanu za taoca! I upravo u tom času je Husarek poviknuo: »Pazi na krijes jer to je znak». Ako je taj krijes znak da se u toj

barutani nalazi ona?

– Vaša bi kombinacija bila vjerojatna da je Husarek slobodan.

– Nažalost – reče Valido. – Ali kako bi on mogao da sazna gdje se nalazi Zorana, a drugo kako bi mogao da zapali krijes kad ga je neprijatelj uhvatio i bacio u tamnicu, ako ga nije već objesio?

Ove riječi poraziše Bojana i nada koja je čas prije obuzela čitavo mu biće klone.

Bojan opet pogleda u durbin:

– Vidim jasno brdo, na vrhu gori ogromni krijes. Nijemac ga nije zapalio da osvijetli svoje tajne – morao ga je dakle zapaliti netko drugi. Pustit ćemo se još malo niže.

– Pa dobro.

I opet se Liberija spusti bliže k zemlji i što je dolazila bliže k njoj, to je Bojan jasnije razabirao da se oko krijesa veru ljudi koji su u svjetlu izgledali kao sitne siluete. On je razabirao da su to vojnici koji trče oko krijesa i gase.

– Žilavo gase vatru, dakle im je krijes nepriličan – jest gase i vatra biva manja.

– Tko bi znao što je to, pustimo ih – reče Valido. – Nastavimo.

Ali Bojanovom dušom preleti jaka i snažna slutnja. On uhvati Vojku ruke kojima je držao stroj crvenih zraka i povikne:

– Čekaj!

Onda se okrene k Validu i reče:

– Gospodine Valido, Husarek je znao zašto je rekao one riječi u telefon. On je znao da bi te riječi mogao platiti životom, a možda ih je i platio. Pa ipak ih je izrekao. Krijes imade svoje značenje. Prisegnuo sam vam da ću vas slušati, ali ovaj put...

Zatvori stroj i reče odlučno i tvrdoglavo:

– Gospodine Valido, ovaj put vas neću poslušati. Ovaj put prekršit ću svoju zadanu vam riječ.

Valido odvrati:

– Možda krijes imade svoje značenje, možda imate pravo, ali ona je već mrtva.

Bojan obustavi posao i ove noći nije zemlja vidjela ni jedne ognjene gore.

* * *

Liberija je letila nad Evropom, kružila nad zemljama, ne znajući što se dolje događa. Svaku su svezu sa Husarekom izgubili, pa tako Valido odluči da pođe u Francusku i da se negdje iskrcaju ne bi li saznali događaje na zemlji i učinak njihovog razaranja municije u neprijateljskim zemljama.

Bila je noć. Nebo su osvjetljivale zvijezde.

Bojan je durbinom istraživao zemlju.

– Približujemo se Parizu – izvijesti on svoje drugove.

Nakon pola sata lijeta ponovno izvijesti Bojan:

– Pariz je u svjetlu i sjaju.

– Što to znači?

– Nije moguće – zamijeti Valido. – Grad je uvijek u tami radi neprijateljskih krilatica, nije dakle vjerojatno da je Pariz rasvijetlio svoje ulice.

– Evo gledajte, sve pliva u sjaju. Uostalom, spustimo se niže.

I Liberija poleti niže k zemlji. Bojan je pako gledao u durbin i zamalo najavi:

– Jest. Pariz drhće u svjetlu, ulicama prolazi svjetina, nosi lampione i baklje, kao da se slavi slavlje.

– Zaista. Zaokružimo nad gradom.

Nekoliko puta obleti Liberija Pariz, koji se je sjao u električnom svjetlu baklja i šarolikih lampiona. Mrmor klicanja dopirao je do Liberije.

– Iskrcajmo se – predloži Valido. – Na zemlji se je nešto zbilo!

Bojan odredi sve što je trebalo i napokon se Liberija, rasvijetljena reflektorom, spusti na velikoj čistini nedaleko od Pariza.

Stanovnici okolice dotrčali su, sakupivši se oko neviđene zračne kuće koja je pala kao iz oblaka.

Bojan opazi da na licima ovih ljudi drhće neka radost.

– Zašto ste tako veseli – zapita Bojan francuskim jezikom sakupljene ljude.

– Jer smo pobijedili – odvratiše oni.

– Kako pobijedili?

Svi pogledaše začuđeno Bojana pa mu odgovoriše:

– Nijemci bježe glavom bez obzira i već su daleko. Austrija je zaprosila obustavu neprijateljstva. Nisu imali više čime da se bore.

– Nestalo im je hrane i municije – vikne netko.

Čuvši ove riječi Valido klikne:

– Legija smrti ispunila je svoju zakletvu – oči mu se zasjahu kao dvije baklje. Bojan i Valido baciše se jedan drugome u naručaj kličući kao djeca. Žerjav je istaknuo sve zastavice što ih je našao u Liberiji i njezini se mali tornjići okitiše šarolikim trobojkama. Narod se je sakupljao sve više oko njih. Oko Liberije nastane vreva i klicanje, što je izazvalo pozornost policije pa je ona došla na livadu gdje stajaše Liberija. Valido ju zamoli da zaštiti Liberiju od znatiželjna pučanstva i primi na čuvanje, a onda reče Bojanu:

– Pođimo u Pariz, a Vojko i Žerjav neka sagrade nad Liberijom hangar i neka ju čuvaju dok se ne javimo.

Prema jutru otputovahu Bojan i Valido u Pariz.

Sišli su na kolodvoru i ulazili u grad upravo u času kad je brojna svjetina prolazila ulicama i omamljena srećom klicala i pjevala.

Tu su Valido i Bojan saznali da su sve vijesti bile istinite. Njemačka je fronta slomljena, a Austrija je zamolila mir.

– A sad? – zapita Bojan Valida.

– Pođimo u Elzas da potražimo zvjezdarnicu i da se upitamo što je s našima.

Nije spomenuo Zoranino ime, kao da se nije usudio da ga izreče. Oni otputovaše.

Čitav tjedan dana lutali su tražeći vijesti o Husareku i Zorani. Putovali su automobilom. Sustaviše se ponajprije na zvjezdarnici. Ali tu bijaše sve pusto. Ne nađoše ni zvjezdoznanaca, ni sluge, nikoga. Tada krenuše na bivšu granicu gdje su se prvi put

iskrcali s Liberijom.

Ali ne nađoše ni zapovjednika pogranične straže ni ikog drugog tko bi im štogod znao javiti o Husareku ili Zorani.

Tada se Bojan sjeti barutane u čijoj su blizini vidili goriti krijes. Naloži da se odvezu onamo, ne bi li štogod pobliže saznali. I oni se dadoše na put.

Stigli su onamo prije zapada sunca. Pred barutanom bijaše francuska straža, pod zapovjedništvom nekog poručnika. Valido mu predade svoje spise i preporuke što ih je dobio u Parizu da mu vojne oblasti ili straže pruže podatke o onima koje su tražili. Ali i tu je njihov trud bio uzaludan. Poručnik im reče da ne zna ništa o kakovom ženskom taocu koji bi bio zatvoren u toj barutani. Jedino mu je poznato da su Nijemci kod barutane ostavili svojeg pouzdanika i naložili mu da je digne u zrak da ne bi pala u ruke Francuza. Nijemac nije izvršio zapovijed, a zašto to mu nije poznato.

Ove mršave obavijesti nisu ni Valida ni Bojana ispunile nadama. Oni se povratiše u Pariz, da ondje nastave potragu.

PROPOVJEDNIK SLOBODE I JEDNAKOSTI

ad su drugi put stigli u Pariz, pošao je Valido odmah na ministarstvo rata, da ondje potraži svoje prijatelje i da od njih štogod sazna. Tu mu rekoše da se mora ustrpiti i počekati.

Kad je Valido htio ostaviti ratno ministarstvo, dođe stari znanac i klikne veselo:

– Gospodine Valido, sam Bog vas je posao. Otkuda dolazite? Već smo nekoliko puta brzojavili u vaš dvor u Ameriku, ali nam javiše da vas nema.

– Zar me tako prešno trebate?

– Jest, veoma prešno.

– O čemu se radi?

– O nekoj vrlo važnoj stvari. Dođite sa mnom – i diplomata uzme Valida ispod ruke i povede u svoju sobu.

– Prijatelju – reče diplomata, bacivši se u naslonjač. – Moram vam nešto važna saopćiti. Kad su naše čete zauzele Belgiju, nađoše u blizini granice u šumi nekog čovjeka koji je naličio na divljaka. Kose su mu padale do ramena, brada mu raščupana, a čitavo tijelo prepuno nekim brazgotinama. Bijaše odjeven samo u dronjke. Naši ga zarobiše i povedoše s ostalim zarobljenicima. Kad su se na putu zarobljenici odmarali, on je stao pripovijedati kao kakav propovjednik u crkvi. Časnik koji je vodio zarobljenike zabrani mu govoriti i odijeli ga od ostalih. Došavši u Pariz spremiše zarobljenike u za to određene barake. Jedne noći on pobjegne a da nitko nije znao kamo. Za nekoliko dana primijetila je policija da se u predgrađu Pariza svjetina često strkava oko nekog muškarca, koji je stao na stube kakove kuće ili spomenika i narodu govorio. Bijaše to onaj isti muškarac što su ga zarobili u Belgiji. Prema izvještaju policije, govorio je taj čovjek ljudima o nekom novom životu čovječanstva, o nekom osloboditelju koji će donijeti svijetu slobodu i jednakost.

Policija ga je odmah uhitila i preslušala. Po govoru što ga je govorio narodu jasno je da je to nekakav luđak pa smo ga ostavili u zatvoru. Ali on neprestano zahtijeva da se brzojavi u Ameriku – vama...

– Meni?

– Jest. On naime tvrdi da ste mu vi prijatelj. A kako masa rado vjeruje i najluđe stvari, to mu ugled vašega imena može još više podići vrijednost u masi – to bi pak bilo opasno. Stoga bi htjeli da toga čovjeka pogledate, da možemo ustanoviti da je lud i strpati ga u ludnicu, jer nam je već dosta zaveo puk luđačkim idejama. Čitavo predgrađe govori samo o njemu. Otkad je zatvoren, ljudi se kupe oko tamnice i traže da ga pustimo na slobodu. Skrajnje je vrijeme da ga proglasimo ludim i otpremimo kamo spada.

– Kako je ime tomu čovjeku?

– To ne znam. On nikako neće da kaže svoje ime, već spominje neprestano samo vas.

– Onda pođimo odmah k njemu – rače Valido i ustane.

– Ako vas time ne uznemirujem.

– Naprotiv, silno sam ljubopitan.

Diplomata pozvoni i naloži sluzi da odmah opremi automobil, a onda siđe zajedno s Validom dolje i obojica se odvezoše. Za pola sata izađoše pred velikom zgradom te uđoše u prostrano predvorje odakle se uputiše šefu policije. Ovaj smjesta naloži da se bezimeni uznik dovede k njemu.

Sa zanimanjem očekivao je Valido neznanog čovjeka. Zamalo otvore se vrata, a u sobu uđe visok mršav čovjek, raskuštrane duge kose. Dugom neurednom bradom obraslo lice iznakaženo je brazgotinama od opeklina. Ruke su mu vezane lancima. Nekoliko sekunda zurio je Valido u njegove duboke i blještave oči, a onda usklikne:

– Salvador!

Mrki i duboki glas odvrati mu:

– Ja sam!

Diplomata i šef policije zapanjeni šaptahu:

– Kako? Valido ga uistinu poznaje?

I oblak nezadovoljstva zamrači njihova lica.

– Salvador – prijatelju moj! – klikne Valido i pristupi k njemu. – Ti si živ i zdrav?

– Da – živ sam! Zarobio me je Vilim Osado na otoku Terroru, sapeo me je lancima i ognjenim kliještima otkidao živo meso s mojeg tijela – govoraše on nekim čudnim glasom, dok su mu oči blještale, a opekotinama iznakaženo lice smračilo se.

– U teškim mukama zamračio mi se um – ne znam što se dalje zbilo sa mnom, ali jednog se dana nađoh u Belgiji u nekoj staroj kući i sjećam se da me je opet pokušao mučiti lakaj Vilima Osada – onaj prokleti Karlo Servus. U poluludilu zagrizao sam svojim zubima u njegove vratne žile, izmrcvario sam ga i – odonda mi ozdravi svijest i ja pobjegoh iz kule. Bježao sam od razbojnika svijeta: Vilima Osada i naišao na čete – osloboditelja. Ali one me zarobiše. Dosele me je sapinjao u lance razbojnik Vilim Osado, zakleti neprijatelj slobode, a sad me evo sapeše osloboditelji.

– To je tek zabuna – odvrati Valido – oni nisu znali tko si. Umiri se, pustit će te.

Na to se Valido okrene svojem prijatelju diplomatu.

– Jest, Salvador je moj prijatelj i molim vas da ga odmah pustite na slobodu.

– Da, dobro – reče diplomata, skrivajući neku nepriliku – ali ne mogu to učiniti dok ne javim mjerodavnim faktorima. Poći ćemo na ministarstvo, a dotle moramo gospodina Salvadora ostaviti ovdje.

– Ali onda molim da pođemo smjesta – prihvati Valido pa se opet okrene Salvadoru:

– Doći ću sam po tebe, a dotle se strpi.

Salvadora odvedoše, a diplomata ostavi s Validom zgradu.

– Vi dakle uistinu poznajete toga Salvadora – reče diplomata kad sjedoše u auto.

– Jest, vrlo ga dobro poznajem.

– Onda će vam sigurno biti poznato koga je mislio kad je narodu govorio da će doći neki osloboditelj i donesti narodu slobodu i jednakost.

– To je on sam – Salvador.

– On sam?

– Da! Vi koji ste oslobodili ljudstvo njemačke sile naći ćete u njemu najveći oslon da ostvarite onu ideju za koju ste se borili: samoodređenje naroda, sloboda i jednakost! Salvador je otkrio u prirodi tajnu koja će razbiti zlatno tele i njegovo zlato posuti zemljom – svatko će ga imati u jednakoj vrijednosti. Priroda nas sve jednako stvara, sve nas jednako rađa, dakle nam je dala i pravo da i jednako dobro živimo i pojedinci i narodi i države.

On se je tako oduševio u svojim riječima da nije ni opazio kako ga diplomata ispod oka promatra nekim pritajenim uprepašćenjem. Doskora su stigli pred ministarstvo i odmah izašli pa se uputili gore.

U svojem uredu zamoli diplomata Valida da ga malo pričeka jer treba da o svemu izvijesti one koji imadu odlučiti o sudbini Salvadora.

Valido sjedne, uzme novine, ali ih nije mogao čitati. Pred očima bijaše mu neprestano Salvador. Misao da je on ovdje i da će ga za koji čas izvesti iz tamnice zaokupila ga je posvema, tako da je u svojoj duši osjećao kao da je svijet već oslobođen i na pragu svoje vječne sreće, koju mu donosi Salvador.

Toliko iznenađenja nije se ni u snu nadao i on je osjećao, da se ispunjuje njegova najveća životna ideja, pa je taj čas pred njom sve iščezavalo.

Tako se je zamislio da nije ni opazio kako je u pokrajnim sobama nastala neka uzrujana žurba, kako je svaki čas u njegovu sobu unišla po koja odlična ličnost i otvorivši vrata široko razvaljenim očima zirnula u Valida kao u kakovo čudovište. Nije opazio da su ta gospoda očito otvarala vrata samo zato da vide njega.

Prošao je čitav sat kad uđe diplomata u sobu da se ispriča:

– Oprostite, dragi prijatelju, stigle su vrlo važne vijesti i trebalo je koješta riješiti.

– Možemo li dakle poći po Salvadora?

– Oprostite, danas nije nikako moguće, ali sutra, prijepodne.

Valido se začudi:

– Ali ja mislim da nema ništa važnijeg negoli izvesti iz tamnice Salvadora.

– Da, da, to je jasno, ali posao je tako ogroman, radi se o časti saveznika pa se mora prije to svršiti.

Ove riječi nekako su neugodno djelovale na dušu Valida.

– Čast saveznika na kocki je u svakom trenutku u kojem Salvador nosi lance. Trebalo bi da ga se što prije izvede u trijumfu iz tamnice.

– Moram vam iskreno priznati, nisam mogao stvar saopćiti ministru jer je otišao, a bez njega ne mogu ništa.

Zlovoljan i razočaran ostavi Valido zgradu ministarstva te se vrati u hotel da sve to pripovjedi Bojanu.

On je to slušao s najvećim preneraženjem i čuvši da Valido nije mogao ishoditi oslobođenje Salvadora.

Zlovoljni legoše obojica na počinak.

Drugo jutro rano pođoše obojica zajedno na ministarstvo. Tu saznaše da je nekoliko domaćih i stranih diplomata čitavu noć nešto povjerljivo vijećalo i zato im treba čekati

dok gospoda dođu.

Tek iza dva sata pojavi se Validov diplomatski prijatelj, vrlo ljubezno primi Bojana, kojeg mu je Valido prikazao, te ih obojicu obavijesti da će odmah zajedno poći da oslobode Salvadora.

I sva se trojica odvezoše u zatvor.

Pred zgradom bijaše sakupljeno mnoštvo puka iz predgrađa, koje je saznalo da će čovjeka koji im je propovijedao novi život pustiti na slobodu.

Jedva su autom prošli kroz svjetinu i ušli u zgradu, gdje ih je dočekao šef policije.

Napokon dovedoše Salvadora u sobu, gdje su ga čekali Bojan i Valido. Ovaj pozdravi Salvadora s riječima:

– Evo, sad si na slobodi.

– Uistinu na slobodi? Ne znam! Sloboda je ljepota djevica kojoj se svi kunu da ju štite, a svaki ju u potaji želi obeščastiti. I onaj koji najviše viče i koji će joj prvi skinuti lance, možda će ju baš prvi obeščastiti!

Tvrdo, brazgotinama prepuno Salvadorovo lice rasvijetliše oči, u kojima je drhtalo nešto nadzemaljska i proročanska. Svi su ga gledali šuteći, s nekim začuđenjem. Njegove riječi, izrečene dubokim jakim glasom, gađale su poput olovnih taneta.

– Dođi, Salvador – prekine Valido ovaj značajni prizor. – Tvoj te puk čeka!

I tada ga uzme ispod ruke i ne brineći se za diplomatu i šefa policije, izađoše sva trojica, Salvador, Valido i Bojan iz zgrade.

Vani se je talasala svjetina i ugledavši ga udari u klicanje.

Salvador prođe među svjetinom, a s njime Valido i Bojan.

Radna svjetina u kaputima i klobucima i žene u rupcima i šeširima stadoše vikati:

– Neka govori! Hoćemo da ga čujemo.

Salvador je došao do nekih kola koja su stajala na trgu pa skoči gore i razotkrije svoju kuštravu glavu i ovako gologlav s licem iznakaženim brazgotinama izgledao je kao živa slika orgije sile i razbojstva.

Ljudi umuknuše, a gromoviti glas iz ustiju Salvadora odjekne čitavim trgom:

– Čovječe! Zgnječili su tvoju volju – zgazili ljudsku svoju ćud i navukli na tebe ćud životinje, kao luđačku košulju. Gurnuli su ti u ruke oružje da ubijaš. Silu, vlast i pohlepu poškropiše tvojom krvlju, da ih posvete i učine krepošću. Ali dolazi spasitelj, koji će te osloboditi. Ti ćeš, čovječe, podići iz praha svoju volju, osloboditi svoju ljudsku ćud. I zdrobiti silu, vlast i pohlepu. Krvavu, lešinama pokritu zemlju od sjevera do juga od istoka pa do zapada premostit će: jednakost!

Neće biti ni careva, ni kraljeva, ni bogataša, ni siromaka, ni gospodara, ni sluge, bit će samo ljudi koji će jednako uživati darove prirode i darove prava.

Imade netko tko nosi u sebi tajnu tog novog života i kad on progovori, kad on ovu tajnu baci u svijet, potrest će se kruglja zemaljska od jednog do drugog pola, stresti sa sebe svačiju samovoljnu vlast, kao što vihor strese s drveća gnjili plod. On će doći jer je osloboditelj imućstvom osiromašenih – radom slomljenih, silom pogaženih i njegov će glas poput strijela nebeskih razoriti kule u kojima se ugnijezdiše vitezi sile, pohlepe i vlasti. Taj čovjek je tu...

Salvador se udari u prsa i vikne:

– On stoji pred vama i nosi u sebi sreću ljudstva – jednakost!

Poput groma odjekne ova riječ i poput groma odjekne prasak ubojitog taneta... Salvador zatetura i padne u kola.

Što bi dahnuo, zamukne sve. Nastade zapanjena šutnja, ali tek jedan jedini trenutak, a onda se ustalasa svjetina, sve navali na kola, sve pita, viče, dovikuje. Oko kola čovjek na čovjeku, sve se staplja u kriku, u kaos.

Samo jedan sonorni strašni glas nekog muškarca preleti kao val vihra nad svjetinom:

– Ubili su ga! Umorili su ga!

Stopljeni s valom svjetine stajahu Valido i Bojan.

Ne mogu naprijed ni natrag te presenećeno gledahu onamo gore, gdje je netko dignuo mrtvo tijelo Salvadorovo na ruke i pokazuje ga ljudima:

– Evo vam osloboditelja – evo jednakosti! Ubiše ga!

– Gdje je ubojica? Dajte nam ubojicu!

– Otkuda je pao hitac?

– Sa visine – možda iz prozora koje kuće?

Vika, buka i komešanje i traženje, ali ubojici ni traga.

Do podne stajao je puk na trgu, bučio pa raspravljao i nagađao. Na policiji pako ležaše mrtav Salvador, a uz njega Valido i Bojan. Naslonjen na prozor gledao je mladić preda se. Nekako nehotice padne mu pogled na vrata koja se upravo otvoriše, a na pragu opazi Validovog diplomata s još nekim očito odličnikom.

Ovaj je značajno žmirnuo okom, pokazavši na Salvadora, dok mu je taj drugi odvratio kao da ga opominje da bude oprezan, upozorivši ga na Valida koji je sjedio kraj mrtvoga trupla.

Bojan upre u obojicu istražujući pogled, ali kao da su to opazili, brzo se udaljiše i zatvoriše vrata.

Međutim je Valido odredio da se Salvadorovo truplo stavi na odar pa se onda vrati s Bojanom u stan. Putem zapita Bojana:

– Što mislite, tko je ubojica?

– Donosio je jednakost, mogla ga je dakle ubiti vlast.

– Zar oni koji su za vrijeme rata propovijedali čitavom svijetu Salvadorove ideale?

Nekoliko čaaska prije svoje smrti reče nam Salvador: »Sloboda je ljepota djevica kojoj se svi kunu da će je štititi, a svaki je u potajici želi, da je obeščasti! Možda će ju onaj koji joj prvi skine lance prvi obeščastiti!«

– Ne, dragi Bojane, to nije moguće. Zašto su saveznici toliko govorili svijetu o oslobođenju, o jednakosti, o sreći i miru? Zašto su milijuni prolili ocean krvi?

Bojan se zagleda u protivnu stijenu kao da se je sam nečega prestrašio i šapnuo sam u sebi:

»Da – zašto?«

– Ne smijete sumnjati – s uvjerenjem će Valido.

Kad stigoše u hotel, pođe Valido da odmah odredi sve potrebno za Salvadorov pogreb.

I pokopaše ga. Do groba ga ispratiše Valido i Bojan te imućstvom osiromašeni – radom slomljeni i silom gaženi...

* * *

Bila je subota. Svjetina je hrlila ulicama u svečanom raspoloženju. Valido vozio se je u pratnji Bojana na amerikansko poslanstvo. On je htio da otpošalje posebnog vjesnika u Ameriku kapetanu Nilu, neka bi odmah otplovio na zamrli krater te povezao u domovinu radnike, a s njima i markiza i Fericu, koji su ondje čekali čas da se mogu povratiti kući.

Kad uđoše k poslaniku i svršiše posao, reče poslanik Validu:

– Gospodine! Čeka vas ovdje već dosta dugo jedno pismo.

– Pismo? Od koga?

– Ne znam. Neki čovjek došao je k mome tajniku i rekao mu ako ne biste sami došli na američko poslanstvo, neka vam ga šaljem u Ameriku.

Poslanik pozvoni, a tajnik donese pismo i predade ga Validu.

Bijaše dosta debelo. Valido ga odmah otvori i nađe u njemu čitav niz bijele hartije, ispisane jakom muškom rukom. On pogleda potpis i pokaže ga iznenađen Bojanu:

– Husarek! – kliknu ovaj.

– Dakle je u Parizu.

Bojan porumeni od uzbuđenja i nade da će nešto saznati o Zorani. Oni se odmah oproste s poslanikom te ostave poslanstvo.

Brzo se odvezoše u hotel da pročitaju omašne arke papira.

Bijahu ispisane engleskim jezikom i Valido je čitao glasno:

Dragi gospodine Valido!

Pošto posjedujem vijesti koje su za vas i Bojana od velike važnosti, odlučih ostaviti ovo pismo na američkom poslanstvu jer mi to pruža nade da će vam, ako se vratite živi, najsigurnije dospjeti u ruke. Počet ću od kraja.

Kad su nas ono u šumi zajedno uhvatile njemačke straže i zatvorile u barake, opazim drugo prijepodne da se oko barake viče, galami i kune. Bit će da nekoga traže – pomislih ja – i primaknem se jednoj pukotini drvene barake, kroz koju sam mogao posve dobro razabrati kako su se njemačke ophodnje vratile, a njihov vođa, mladi časnik, lomata rukama, psuje i preslušava nekog meni nepoznatog podčasnika. Razabrao sam da im je pobjegao špijun. Odmah sam pomislio na vas i doskora se uvjerim da je tako. Odmah otposlaše ophodnju da vas traži.

Poslijepodne uđoše k meni časnik i podčasnik s dvojicom vojnika i stadoše na me vikati, psovati me i prijetiti mi se vješalima, tražeći da im kažem u kakovoj vezi sam bio sa špijunom, kojeg su sa mnom uhvatili. Ja sam odlučio šutit i nisam dao odgovora. Ako me već hoće da objese, neka im barem ni jednom izjavom ne poslužim. Onda izađoše svi napolje.

Pred večer dođe k meni sam nepoznati podčasnik, zatvori vrata i na moje veliko iznenađenje stade mi tiho govoriti: Gospodine, vaš je prijatelj preko granice. On me je zamolio da spasim vas i onu damu. Ako dakle imate povjerenja u mene, onda budite na oprezu. Vi ste zacijelo s onom damom u nekoj vezi?

– Ne, nisam s njome u vezi – odgovorih ja.

– Vidim da mi ne vjerujete. Pa dobro. Nemam mnogo vremena da vam sve razjašnjavam. Toliko vam samo mogu reći da smo primili brzojav ako pronađemo gdjegod na granici ženu na koju pristaje priloženi opis, treba da ju otpošaljemo na zvjezdarnicu Kogl, kao i svakog koga bismo našli s njome. Ja ću vas pratiti sa stražom i ako mi se pruži prilika, spasit ću vas. Znajte da ovdje uživam veliki ugled i pouzdanje, ali ja sam srcem i dušom Francuz!

I opet sam šutio jer me je snašla sumnja da me lukavi čovjek hoće da prevari i zavede na kakovo priznanje. Drugi dan doista izvedoše Zoranu i mene i otpremiše na put u zvjezdarnicu.

Podčasnik bio je putem s nama vrlo grub. Ali na pola puta odredi odmor jer je Zorana smalaksala. Najednom opazim da je podčasnik za vrijeme odmora okrenuo leđa straži i nešto tiho rekao Zorani. On mu isto tako tiho odgovori. Bilo mi je jasno, da su se sporazumili. Malo iza toga Zorana se onesvijesti, a ja potrčim k njoj da me straže u prvi čas nisu spriječile. Zorana mi najednom tiho šapne: »Podčasnik je naš, slušajte ga. Povest će nas preko granice«.

Sad sam razabrao da je ova nesvjestica bila tek prividna i s podčasnikom ugovorena.

Zorana ležaše kao mrtva. Podčasnik pako pošalje dva vojnika u šumu da načine nosiljke, dvojica ostadoše s nama. Podčasnik je našao zgodu da mi saopći kako ćemo poubijati stražu od četiri vojnika, kadli banuše pred nama vojnici koji su bili poslani iz zvjezdarnice da traže bjegunicu. Sad je naša osnova propala, a mi pođosmo dalje uz pojačanu stražu.

Došavši na zvjezdarnicu nađosmo ondje Riegela. Prepoznao me je, unatoč mojih bojadisanih kosa i obrijanog lica. Postupao je sa Zoranom zlobno i rekao joj da će ju smjestiti u jednu kulu baruta i ako s njome poleti u zrak, neka zna da se to Bojan zabavlja vatrometom. Meni pako priopći da su po odrezanim žicama otkrili moje šumsko skrovište i moj telefon.

Zoranu odvedoše, a mene zatvoriše u zvjezdarnicu. Tada jedne večeri padne iz oblaka Bojanova krijesnica. Oni su očito na to pazili te me povedoše u šumu i prisiliše da vam javim Zoraninu sudbinu.

Sjetim se podčasnika, koji je još uvijek imao stražu nada mnom i poviknem u telefon: »Pazi na krijes! To je znak!« Htio sam reći »To je znak da je u blizini Zorana«, ali su me odgurnuti i stali tući. Međutim, nisu me objesili. Očito da su sa mnom imali još nekakovih namjera.

Iste noći rekoh podčasniku da će učiniti veliko djelo ako sazna gdje se nalazi Zorana i da u blizini one barutane gdje je ona svake večeri zapali kriješ. Nadao sam se da ćete vi to gore shvatiti!

Drugi dan podčasnika nestane! Jedne noći iznenade nas u zvjezdarnici Francuzi. Nijemce na zvjezdarnici zarobiše, a mene pustiše iz zatvora. Bijah slobodan i gospodar čitave zvjezdarnice. Ali sam odlučio da još nekoliko vremena ondje ostanem jer sam se dogovorio s mojim podčasnikom da će mi poslati sigurnih vijesti o Zorani. Nije prošlo ni pet dana, kad jedne noći prodrma tišinu mog novog dvora lupnjava na vratima. Otvorih, a na vrata bane podčasnik s dvojicom francuskih vojnika, koji donesoše na rukama napola mrtvu Zoranu.

Podčasnik je svojom lukavošću znao provesti da su ga postavili zapovjednikom u barutani i svaku je noć kriomice palio kriješ. Nijemci nisu mogli saznati tko je krivac i zašto pali krijesove. Kad su se Francuzi približili, dobio je podčasnik od Nijemaca nalog da barutanu digne u zrak, ali on to nije učinio. Čim se Nijemci na svom bijegu udaljiše, iznese on Zoranu iz barutane.

Bijaše obnemogla u onom ognjenom spremištu, čekajući svaki čas smrt. To posve poruši njezino zdravlje i svlada obnemogle živce.

Nakon dva dana što je proboravila u zvjezdarnici, reče mi da želi odmah otputovati u Ameriku jer osjeća da joj se približava smrt i hoće da umre u kući Valida – kojega neće nikada više vidjeti. Bila je uvjerena da se sa svoga zračnog puta nećete vratiti.

Nikako nije htjela da odustane od ove odluke, pa sam tako smatrao svojom dužnošću da je pustim putovati samu. Odvezli smo se prvim američkim brodom koji je nakon pobjede putovao u Ameriku i ostavljam vam ovo pismo.

Podčasnik koji je spasio Zoranu francuski je glumac i ostavljam vam njegovu adresu.

Ne znam hoće li vam ovo pismo ikada stići u ruke. Ali dospije li vam, vi se odmah vratite kući, ali dvojim da ćete Zoranu zateći još živu.

Vaš Husarek

Bojanovo je lice gorilo od uzbuđenja. On naglo ustane.

– Idemo li odmah? – zapita on.

– Smjesta!

To je bilo sve što su mogli da si kažu.

Obuzela ih je takva uzbuđenost da su jedva mogli izdati naloge za svoj put.

Međutim je Valido učinio odredbu da se glumcu koji je spasio Zoranu isplati u njegovoj pariškoj banci čitav jedan imetak, a onda obavijestiše Vojka i Žerjava o svemu što se je dogodilo te ih pozvaše da s njima zajedno otputuju u Ameriku.

I oni krenuše prvim brodom.

* * *

Brod je plovio najkraćim putem, makar da je sa svih strana prijetila pogibelj od pomorskih mina, koje su još uvijek kružile morem.

Na ocean pade mrak. Valido i Bojan sjedili su u svojoj kajiti, dok su Vojko i Žerjav ostali na paidbi.

– Već peti dan što smo na putu – primijeti Valido – i mi se obojica izbjegavamo kao da se jedan drugog bojimo. U najvećoj pogibli mi smo znali hladno pogledati u oči smrti, a sad evo ne usuđujemo se ni govoriti – o Zorani. Ne ufamo si priznati da nam srca drhću od straha hoćemo li je zateći živu, ipak bi bilo bolje da se o tom poraz– govorimo. Osjećam da bi nam bilo lakše.

– Nadam se da je Husarekovo pismo bilo pretjerano – tiho će Bojan.

– A možda i nije. Što nas čeka prijeko na kopnu, ne znamo – ali treba da smo spremni na sve.

Bojan obori glavu pa je onda opet podigne i plahim glasom upita, kao da govori sam sebi:

– Kakovu ćemo je naći?

– Hoćemo li je uopće naći.

– Ne recite to, gospodine Valido, ne recite...

– Nema časa ni danju ni noću a da me srce ovo ne pita, a ipak, što nam preostaje drugo nego se nadati i opet nadati!

I od ovog časa oni su opet zajedno s Vojkom i Žerjavom po čitave dane i večeri govorili o njoj i raspravljali o tom što ih preko na kopnu čeka.

I podaše se nadi i brojahu dane, ure i časove kadli će se iskrcati na američkom tlu.

NA PRAGU SMRTI

a svijetla sunčana dana pristao je brod na gornjoj obali Kalifornije. Valido, Bojan i njihova dva druga Vojko i Žerjav iskrcaše se i odmah nastaviše put automobilom u Validov dvor, koji je ležao u državi Nevada, na granici Kalifornije.

Bojan je sam ravnao automobilom, koji je letio uskom cestom obrubljenom brdinama poput tamnih zidina.

Čitavim putem nije nitko govorio. Na svim licima odražavale se misli teške zabrinutosti.

Bojanova garava put bijaše još tamnija: a od očiju do ustiju zasjekla mu se crta koja ga je sasvim promijenila i njegovo mlado lice činila starim i upalim. Čitavo njegovo biće odavaše sliku pritajenoga straha neizvjesnosti.

Dok je auto letio cestom, svaki čas nametalo mu se pitanje:

»Hoću li je naći živu?« A onda ga je snašla želja da samo jednom, još jednom u životu vidi Zoranu.

Kad se je cesta pred njim pružila u nepreglednu daljinu, on je pustio auto da leti skrajnom brzinom i šofer ga je morao više puta opomenuti.

– Gospodine, ne pretjeravajte!

Sunce se je spustilo na zapad, kad ugledaše među krošnjatim ogromnim stablima Validov dvor. Bojanova se duša trgla. On pusti auto da jurne poput strijele u perivoj.

Pred kapijom stane naglo, da su se svi na sjedalima trgnuli.

Bojan skoči s auta. Dvor je tih i pust kao mrtvačnica. Nitko ne dolazi. Kapija je otvorena. Valido uđe prvi, za njim Bojan.

Još uvijek im nitko ne dolazi u susret. Oni se uspeše stubama što su pokrite sagom.

Grobna tišina predvorja u polutami povećava tjeskobni strah Bojanove duše i čini mu se da se uspinje stubama grobnice.

Uđoše u predsoblje. Jedna sobarica sjedi tamo složenih ruku i spazivši Valida skoči. Usklik iznenađenja izvine joj se iz ustiju:

– Što je? Zašto se plašite? – upita Valido sobaricu nekako nevoljko.

Ona ne odvrati. Njezina šutnja djeluje neprijatno.

– Govori! – oštro će Valido, ne mogavši podnijeti njezinu šutnju.

Ali ona i opet ne odgovara.

– Je li u dvoru Zorana?

Sobarica zaplače. Njezin plač sustavi im dah u grudima.

Validovo se lice stegne. Bojan stisne pesti, kao da će sad na nekoga navaliti i ubiti ga.

– Zašto plačete? – ponovno će Valido neustrpljivim grubim glasom – recite, što je?

Ali ona ne reče ništa te otvori vrata sobe. Valido uđe prvi. Bojan je zaostao, koljena mu klecnuše – i on je vidio odar, plav kao nebo, a pod njim mlado, blijedo mrtvo tijelo, iz kojeg se je iselila velika, jaka, ispaćena duša. I zamagli mu se.

– Izvolite ući – promuca sobarica Bojanu. On protare oči i sakupiv svu snagu, uđe po sagovima u sobu...

Po duljini sobe pružila se postelja, natkrita modro-bijelim zastorima. Kraj postelje stoji liječnik i drži u svojoj ruci malu polumrtvu ručicu i gleda na sat.

S druge strane sjede dvije bolničarke i Husarek. Pred posteljom zaustave se Bojan i Valido i zure u sjenu što leži na jastucima, nepomično, mrtvo, sklopljenih očiju. Čini im se da i ne diše.

Husarek je ustao, ali ne pristupi k njima, već ostade oborene glave, šuteći.

Liječnik pusti malu mrtvu ručicu na pokrivalo i priđe k Validu i reče mu mirno:

– Žalim, ali ovdje znanost više ne može pomoći. Ona već prelazi preko praga smrti.

Bojanu se smrknulo pred očima i uhvati naslon stolca. Husarek pristupi k njemu i uzme ga ispod ruke. Liječnik opazi Bojanovo uzbuđenje i šapne Husareku:

– Izvolite gospodina izvesti iz sobe. Svaki glas mogao bi je prije reda ubiti.

Polako izađe Husarek s Bojanom u pokrajni salon. Mladić pokrije rukama lice i baci se na divan te ostade nepomičan, kao da se ukočio.

Husarek sjedne kraj njega i ne reče ništa.

Tako prođe čitav sat u potpunoj tišini. Iz sobe u kojoj je ležala Zorana nije se javljao nikakav glas, kao da je ondje sve umrlo.

Kasno uvečer dođe u salon Valido i dade Husareku rukom znak da izađe. Bojan je i sad ležao nepomičan na divanu.

Valido pristupi k njemu i položi mu ruke na rame.

– Sinko, ustanite. Treba da vam nešto rečem.

On pridigne glavu. Lice mu je izobličeno, a oči krvave.

– Ona tamo stoji na pragu smrti – govoraše Valido slomljenim glasom. – Ja kročim uzastopce za njom... Do izlaza sunca ne znam što će se zbiti u ovoj kući i zato ja vam još nešto dugujem. Dugujem vam jedno objašnjenje koje se tiče Zorane.

Ove riječi zahvatiše Bojanovu svijest i on pogleda Valida koji je nastavio mračnim glasom:

– Vi ste na otoku Terroru opazili da Zorana trpi neke duševne patnje, koje nijesu bile u vezi s njezinim ropstvom na otoku. A kad ste ju zapitali tko je kriv tim bolima, ona vam reče: Valido! Kasnije ste me u Nici zapitali u čemu je ova moja krivnja. Ja vam zadadoh riječ da ću vam na to odgovoriti kad bude za to svanuo čas. Nisam želio da taj čas bude takav. Vi ste se u svojoj duši prestrašili onoga što ćete saznati? Rekoh, ne znam što će se zbiti do sutra – i zato treba da saznate sve.

S ovim zagonetnim riječima digne se Valido, pristupi k jednom kovčegu što ga sluge staviše u salon, otvori ga pa izvadi nešto zamotano u bijeli kao svila fini papir. S nekim strahom pratio je Bojan kretnje Validovih ruku koje su odmatale papir, a iz njega ispadne knjiga, vezana u kožu.

– Vi ste jednom na krateru – nastavi Valido – a jednom na Liberiji vidjeli ovu knjigu. Ja sam je svaki put sakrio vašim očima. Vazda sam je nosio sobom, ne znajući kadli će

kucnuti čas da iskupim zadanu vam riječ.

– U ovoj knjizi pohranjena je tajna bol Zoranine duše – sad vam je – evo predajem...

On stavi knjigu pred Bojana na stol i ne rekavši više ništa, izađe iz salona.

Crna tjeskoba ispuni Bojanovu dušu i obuze ga neko neprijatno čuvstvo, gotovo strah što ga je Valido ostavio sama s tom knjigom koja je ležala pred njim na stolu. I sakrivala tajnu. Nekoć ju je toliko želio saznati, a sad kad mu je na dohvatu, zadrhtao je pred njom i nema odvažnosti da zagleda u nju. I on zuri u knjigu, nemoćan da je otvori. On, koji nije zastrepio ni u zraku, ni pod vodom, nit među neprijateljskim ubojitim strijelama – sad je zastrepio gledajući ovu malu nježnu knjigu.

Tamo iza onih vratiju se šulja oko Zorane smrt, a tu pred njim leži njezina velika tajna... a on strepi da je otkrije.

Ali onda, kao da se je na sve odlučio, stisne zube, zaustavi kucaj svoga srca, trgne rukom, zagrabi u listove knjige i otvori je:... osjećam, da je u njegovim očima zapisana sudbina moja...

Oči mu zatreptaše i slova zatitraše kad je pročitao ove retke i zamagli mu se, a u toj magli vidi u Nici kraj mora vilu, u maloj sobi Zoranu – vidi sebe – kako oprobava svoj mikrofon i sluša nečiji glas što čita iz Zoraninog dnevnika iste riječi što ih sada gleda napisane njezinom rukom!

I glava mu bude teška. On je podupre obim rukama – i zabode svoje zjenice u slova, i nastavi čitati sljedeće izreke:

Oh, da, ja sam to osjetila, onaj dan kad sam mu prvi put zagledala u oči – u te njegove oči – u kojima ima nešto tako duboko, tajanstveno i vrelo.

Oh, one večeri kad sam došla k njemu, u njegov stan, da ga odvabim u službu k Validu, nisam ga osvajala samo za nj, danas to već znam! Sve više osjećam da je došao on – kraljević moj, koji će me povesti na bijeloj labudovoj lađi po plavom moru u daleke nepoznate krajeve, što im je božanstvo dalo ime ljubav!

--------------------------------

Na terasi obasjanoj ružičastim svjetlom mi smo dvoje sjedili. Što smo govorili? Sjećam se, pričala sam mu o domovini svojoj, što zarobljena sputana leži na žalu plavog mora i čeka osloboditelja svoga! Tamo daleko pod terasama talasali se valovi mora. Njihov šum zaglušio je talasanje srca moga – da ga ne čuje – on.

--------------------------------

Ja ću otkriti ubojicu detektiva u Hotelu Terminus. Razapet ću mreže nad Riegelom i uloviti ga – i on će mi priznati da je uhoda Vilima Osada – Uhvatit ću zlotvora.

Kako će me onda cijeniti – on koji u očima svojima nosi sudbinu moju.

--------------------------------

Svakog jutra idem u lov na Riegela. Šećem s njime, a mislim na – njega! Umiljujem se podmukloj uhodi Vilima Osada, a gledam – njega.

Svuda vidim njegove duboke crne oči, njegovo garavo muževno lice i svuda slušam njegov glas! Kao da je čitav svijet – on.

On je letio krilaticom, visoko gore nad našom vilom. Domahi– vao mi je bijelim rupcem! O sokole moj, što letiš gore pod modrinom nebeskom, pozlaćen suncem – kao Bog. Osjećaš

li da s tobom leti i duša moja?

Ljubljah plavu boju jer je plavo more što grli domovinu moju. Još više ljubim to plavetnilo otkad sam prvi put ugledala leteći pod plavim nebom – njega!

--------------------------------

O, Bože! Jedva je sunce pozlatilo proljetni pupolj ljubavi moje, već ga je slomio vihor.

Bili smo sami: Valido, dragi otac moj, i ja.

– Dijete – reče mi on – pogledaj me.

Ja mu pogledah u tamne, vjerne, plemenite oči.

– Bojan te ljubi, to osjećam, a ljubiš li ti njega?

Drhtnula sam od sreće i boli i čara.

– Čitavo mi biće pjeva njegovo ime, sva mi je duša pretopljena njime.

– Ljubiš li domovinu svoju? – pitao me Valido.

– Oh, da, ti znaš...

– I želiš slobodu njezinu?

– Ti znaš...

– I ti bi sve žrtvovala za domovinu svoju?

– Sve – što hoćeš.

– Hoću – Bojana!

Ja zastrepim.

– Njega? Baš njega, koji je sudbina moja? Oče, to ne bi smio da tražiš od mene, ti koji si čitav svoj život prepatio radi izgubljene ljubavi. Ali zašto, zašto ga tražiš?

I Valido uhvati moju ruku, pogladi me po kosi i stade mi govoriti:

– Bojan je sila, ali je treba napeti. Bojan je snaga, ali je treba čeličiti. Svojim je odgojem Amerikanac, ali dušom je mekani Slaven... Sreća umekšava, nesreća razbuđuje duhovne sile, pruža zamaha njezinom poletu, nosi je u visine, kao što vihor nosi nebu pod oblake iščupana stabla. Borbe velikih sila u unutrašnjosti zemlje uzvitlaju provalu vulkana. Borbe u duši uzvitlaju njezine sile, njezin talent do skrajnje stvaralačke provale... Čim će biti veća i silnija tragedija Bojanova srca, to će biti veća stvaralačka snaga njegova talenta. U sreći su mnogi i jači duhovi zamrli. Veliki talenti često tek u nesretnoj, ne– zadovoljenoj strasnoj duši provaljuju u svoj svojoj snazi. A to vrijedi za Bojana više negoli za ikog na svijetu. Ja ga poznajem, sreća će ga umekšati, oslabiti njegovu stvaralačku snagu, a Bojan mora da živi na opće dobro i zato mora umrijeti za – sebe!

Svaka ova riječ pala mi je na srce kao užarena oštrica. Ali je on nastavio:

– Bojan te ljubi svom strašću muža koji još nikada nije žene zaista ljubio. I zato ne smije da u tvojim očima nađe odziva kriku srca svoga. Jer nađe li ga, on je izgubljen za ideju koja ga sada treba.

Ja klonuh kraj oca svoga i sklopih ruke plačući:

– Onda ću umrijeti – umrijet ću!

– Ne, dijete moje – ti ćeš živjeti i čekati.

– Čekati?

– Da! Bojan treba da pođe sa mnom u samoću, da traži nepoznate tajne prirodnih sila, da njima zaustavi krv koja će proteći svijetom.

– Krv će proteći svijetom?

– Rat nije daleko. Bojan treba da oslobodi Salvadora, da oslobodi slobodna ljudstva, da zaustavi krv. Ali kad se vrati, onda...

Srce mi je kriknulo i ja uhvatim slatku, dragu ruku što je milovala majčicu moju i stanem moliti: – Oh, izreci tu riječ – izreci je...

– Kad se vrati, onda, Zorano, ti jedina svjetlosti moga života, onda neka bude – tvoj!

Kako sam dugo plakala na dragim ispaćenim grudima moga oca! Plakala sam i cjelivala ruku što je milovala majčicu moju!

On me privinuo k sebi, gledao mi u oči i upitao:

– Zorano! Jesi li i duhom kći oca svoga?

– Jesam, oče – hoću da budem!

– Ti ćeš mu zatajiti svoje osjećaje, dogodilo se ma što.

– Hoću – hoću.

– Ima li u tebi snage oca tvoga da održiš zadanu riječ?

Kad me je tako gledao, svu moju dušu obuze ponos, ja otarem suze i rekoh:

– Gledaj me, oče: Mala sam, slabašna tijelom, ali tvoje sam čedo! Bit ću jaka, kao i ti – izdržat ću.

– Kuneš mi se na to uspomenom svetom majčice svoje?

– Kunem ti se!

On me je zagrlio i mi smo oboje zaplakati.

– Oh, kako volim to ispaćeno, nesretno, plemenito srce što je pogibalo ljubeći majčicu moju...

Od danas su započele patnje moje. Bojan je došao k nama. Kad sam mu pogledala u oči, bilo mi je kao da sam ga prevarila. U njegovim očima vidim sliku svoju, a ja moram da njegovu pokopam u dnu srca, da mi u očima ne razabere odsjev njezin.

Našli su ga na moru onesviještenoga. I on leži ondje u hotelu i ne zna kako ga svaki kucaj srca moga zove u život.

Bila sam kod njega i položila mu ruku na vruće čelo. Moja ga ljubav mora dozvati k svijesti. Moja ga ljubav mora probuditi od mrtvih. Sve su moje patnje najednom iščeznule pred jednom jedinom misli: da on ne bi više živio.

Snosit ću sve, pregarat ću – odricati se veselo pjevajući kao ptica u proljeću – samo da znam da on – živi.

--------------------------------

Ozdravio je. Jaka sam i snažna kao nikad. On živi i meni su sve patnje ovoga svijeta slast.

--------------------------------

Valido je želio da uzmemo Riegela s nama na put u Ameriku. Na brdu ću ga imati uvijek uza se i laglje slomiti njegov otpor. Ja ću ga ukrotiti, iznuditi, izmamiti od njega priznanje. On mi mora odati sve zločine Vilima Osada.

--------------------------------

U Bojanovim očima vidim sumnju da ljubim Riegela. Kako to boli! Da bi on znao... a ipak moram ustrajati, moram doznati tajnu koju mi obećaje odati Riegel.

--------------------------------

Poći ću kao glumica u državu Vilima Osada.

Potražit ću Riegela, slomit ću njegov željezni otpor i on će svjedočiti da moj otac nije ubojica guvernera i njegove žene. Dovest ću ga, pa makar mu morala lagati da ga ljubim, dovest ću ga i predati Validu, a onda – Bojan će vidjeti da ne ljubim Riegela. Neka barem znade to, kad ne smije da zna da sam se sva izgubila u njemu, kao što se magla gubi u svemiru Božjem.

Dalje se stranice zabijeliše, a Bojan ne zna da li su uistinu prazne ili mu se to samo čini.

On ne zna gdje se to nalazi, što se s njime događa, tek rukama stišće svoju glavu kao da će ju zdrobiti.

Odstraga tiho uđe Valido, sjeda k njemu, uzima Zoranin dnevnik i tiho šapće:

– Kad nam je stiglo ono pismo što ga je Zorana morala pisati, prisiljena po Vilimu Osadu, a kojim nam pismom javlja da ljubi Riegela i polazi s njime u svijet – načas sam posumnjao da nam ono pismo nosi istinu.

Sjećate se kako sam onda rekao: Prije ljubila je nekog drugog. Vi niste slutili da sam mislio vas i planuo sam tada gnjevom jer sam vazda želio od sve duše da ljubi vas i da vam ostane vjerna.

Kad smo se spremali na zamrli krater, nađoh njezin dnevnik i uzeh ga sobom. Platio sam radi nje i radi vas. Vaše patnje bile su i moje, vaše boli ležale su mi na duši kao olovo, ali moralo je da bude tako. Ali vas je i često mučila misao što je Zorana meni? Ja sam to vidio. Progonio vas je i ljubomor rad mene... Ali nisam vam smio reći istine. Odveć mi je sveta bila uspomena majke njezine. Tek u skrajnjem času naše najveće kušnje ja vam odadoh tajnu.

Umrla je godinu dana prije rata i na samrtnoj postelji ispovjedila Zorani da su je prisilili poći za odličnog bogatog čovjeka iza našeg rastanka zato jer su htjeli da može dijete, što se je imalo roditi, dobiti odlično ime.

Poslije smrti majke ostavi Zorana svoju domovinu i sama pođe u svijet da traži oca svoga. I jednog dana dođe ona u moj dvor. Odonda ostala je uza me. Bijaše jedina svijetla zraka što je pala u moj život. Sad će ova zraka da utrne – da me ostavi u vječnom mraku. Ali, osjećam da me zove sobom...

Bojan pogleda na vrata koja su vodila u sobu bolesnice i skoči uvis, kao da ga je netko udario nožem u zatiljak. Valido ga pogleda bolnim pogledom:

– Shvaćam što vas je našlo. Sad, u času gdje ona stoji na pragu smrti, vi ste saznali da je ljubila samo vas. Vjerujte, sinko moj, kad sam od nje tražio da vas se privremeno odreče i da vas prepusti meni, nadao sam se da ćete u čas kad saznate njezinu ljubav oboje stajati na pragu svoje sreće.

Valido ustane, pristupi k Bojanu i uhvati ga za ruke.

– Sinko, oprosti što sam ti zadavao samo boli!

Bojan ga ogrli.

U bolesničkoj sobi nastane gibanje. Oni se trgnuše. Iza vratiju čuli se koraci, a njima je bilo kao da netko koraca preko njihovih grudiju.

Netko otvori vrata. Bojanu zastade dah. Na vratima se pojavi hladno liječnikovo lice. Mladić gledaše u njemu vlasnika smrti. U prestravljenoj tišini zadrhće tiho Validovo pitanje:

– Zar... svršeno?

U tom času stavi Bojan ruke na svoja uha, kao da neće da čuje odgovor.

Liječnik stajaše još uvijek na vratima, a Bojan ga pogleda i osjeti prema njemu bijes i odvratnost. Činjaše mu se kao gavran što naviješta smrt i on još uvijek drži ruke na svojim ušima i ne čuje što liječnik govori, tek razabire da je nešto rekao Validu – i ovaj se naglo okrene i uhvati Bojana.

– Dođi – dođi s nama.

Ali on ne može da prijeđe prag bolesničke sobe.

– Dođi – ponovi Valido i povuče Bojana za sobom.

Uđoše u sobu. Na postelji pod modrim zastorima kao da se miče sjena, kao da je mrtvac oživio i šapće glasom što dolazi kao iz groba.

Liječnik mahne rukom, a Valido i Bojan ostadoše na vratima.

– Ne vidim, ne vidim vas, draga Marv, tako je tamno...

– Da, tamno je, gospođice, jer je noć – odgovara tiho bolničarka.

– A Husarek? Je li tu?

– Ovdje sam, gospođice Zorana.

– Nije li stigao nekakav – brzojav?

– Jest, stigao je – reče liječnik.

– Zaista?

Kao dašak nade prolio se je ovaj njezin usklik tišinom sobe.

– A što javlja?

– Da će doskora stići gospodin Valido – opet će liječnik.

– Stići će? Zar je to istina?

– Dakako da je istina – odgovori liječnik.

– Dakle je živ?

– Jest, živ je i zdrav!

Nekoliko sekunda u sobi vlada grobna tišina.

– A – s njime – hoće li stići još tko?

Svi pogledi padoše na Bojana. On stajaše kao kip.

– Da, s Validom dolazi i Bojan – reče mjesto liječnika Husarek.

U njezinom blijedom polumrtvom licu rastvoriše se dva ugasla oka i pogledaše oko sebe, onda se makne bijela polumrtva ručica na svilenom pokrivalu i slabo se tijelo htjede podići, kao da je u tom času u njemu zatinjala posljednja iskra života.

– Marv – pripravite mi haljinu, onu plavu...

Riječ zamre na blijedim usnama, a tijelo ostade nepomično. Tiha strava preleti polutamnom sobom. Kao da je u tom trenutku smrt dotakla plave zastore nad posteljom Zorane...

A Bojan zamrlim očima i mrtvom dušom gleda kako je liječnik pohitio k njoj, prisluhnuo njezinim grudima, onda pridignuo glavu i pogledao bolničarke, pa opet

Valida i Husareka – i opet se sagnuo nad Zoranom pa onda otvorio usta i tiho prošaptao:

– Spava!

Onda dade svima znak da izađu.

Čitavu noć sjedio je Bojan u salonu pokraj sobe u kojoj ležaše Zorana. Uz njega bdio je Vojko i gledao prijateljeve muke, kakvih nije dosele poznavao.

Ni časa nije umor sklopio Bojanove oči. Budan zurio je u strop sobe, po kojem kao da je vidio nevidljivom rukom pisati riječi iz Zoranina dnevnika:

Osjećam, u njegovim očima zapisana je sudbina moja.

Tu na stolu pred njim i sad još leži mala knjiga, a u njoj priznanje njezine ljubavi – što je vrhunac sreće njegove. A tamo u sobi preko čekala je smrt da mu tu sreću ponese u grob!

On bijaše uvjeren da ove muke ne može dugo izdržati. I kad bi mu Vojko štogod šapnuo da ga utješi, on bi tek slegnuo ramenima, kao da bi htio da reče:

»Meni je svejedno, ja ne mogu dočekati izlaza sunca«. Ali ga je ipak dočekao.

Prema jutru reče Vojko svome drugu:

– Čuj, Bojane, još nikad me nije moja vjera prevarila. I sad vjerujem da će ozdraviti.

Na ove riječi uhvati Bojan ruku svoga prijatelja kao da se hvata za slamku...

* * *

Sunce je svanulo. U čitavom je dvoru vladala tišina, makar je sve već budno. Kao da svi prestrašeno čekaju što li će donijeti mlado, tek probuđeno sunce.

U sedam sati otvore se vrata bolesničke sobe. Bolničarka tek mahne rukom gospodi da dođu bliže. I oni stadoše na pragu bolesničke sobe.

Ispod modrih zastora čuo se je blijedi slabašni glas:

– Marv, pa vi ste mi rekli da je došao brzojav. Pokažite mi.

– Vi ne smijete da naprežete oči – odgovori liječnik. – ja ću vam ga sam pročitati. Donesite, Marv, brzojav.

Jedna je bolničarka tiho izašla iz sobe i čudno pogledala Valida i Bojana, a odmah zatim se opet čulo tiho pitanje bolesne:

– U tom brzojavu javlja se da sa Validom dolazi i – Bojan?

– Jest, izričito tako piše – reče liječnik.

– Ja ću ih dočekati pred dvorom. Dajte mi mnogo mlijeka i mnogo jesti, tako sam slaba.

Liječnik pođe prema salonu i potisne u nj Bojana i Valida, koji su stajali na pragu. Kad zatvori vrata, liječnik upita:

– Oprostite, gospodo, jedno pitanje: je li među vama taj gospodin Bojan?

– Jest – odvrati Valido i pokaže mladog inženjera.

Liječnik ga pogleda pa mu onda posve mirno i ozbiljno reče:

– Gospodine, vi ste očito jači od znanosti. Njezinu je živčanu bolest pogoršavala beznadna duševna depresija. Vaše ime probudilo je u njoj želju za životom. Molim vas da

krivotvorite odmah taj brzojav – dva-tri dana držat će ju u nadi, pa tko zna što se može sve desiti.

Na svim licima sijevnuo je tračak nade, a Vojko položi ruku na Bojanovo rame i opet mu reče:

– Pazi me, Bojane, moja me vjera nikad nije izdala.

Odmah krivotvoriše brzojav i odnesoše ga Zorani, a liječnik joj ga pročita:

Sretno smo se iskrcali s Liberijom u Parizu i dolazimo prvim brodom.

Valido i Bojan

Ona je široko otvorenim očima gledala u strop i slušala. Očito se je vidjelo kako u klonulom tijelu sijeva ugasnuli život.

– Zar su potpisani obojica? Valido i Bojan – upita još jednom Zorana.

– Da, obojica – uvjeravaše ju liječnik.

– Ostavite brzojav tu – reče ona i pogleda na pokrivalo.

Liječnik složi brzojav, a ona ga dotakne svojom mrzlom rukom, u kojoj nije bilo ni toliko snage da ga digne.

Donesoše joj mlijeka i ona ispije punu čašu, a onda opet nastavi pitati i razgovarati o brzojavu.

Osam dana nisu Valido i Bojan vidjeli Zoranu. Sve su te dane proživjeli u svojim sobama, u neprestanoj trzavici.

Bolest Zorane kretala je čas nabolje, čas je opet nastupila nesvijest i obnemoglost. Ova ih je promjena izmučila i držala u strašnoj neizvjesnosti. Redali su dnevi ispunjeni uzbuđenjem i opet noći ispunjene strahom. Liječnik im nije dopustio da vide Zoranu, a to ih je još više ispunjavalo sumnjama.

Besane noći posve ih shrvaše. Vojko nije ni na čas ostavljao svoga druga i posvetio mu čitavo svoje vjerno, požrtvovno i toplo srce.

Bijaše nedjelja. Vani toplo ljetno sunce. U dvoru hladovina i tišina. Liječnik je ušao u salon gdje su kraj spuštenih zastora sjedili Valido i četvorica legije smrti, Bojan, Vojko, Husarek i Žerjav, te proračunavali koji dan bi imali stići radnici sa zamrlog kratera, po koje je već prije nekoliko dana otputovao kapetan Nil.

Kad je liječnik ušao, prekinuše oni razgovor i pogledaše u njegovo lice tražeći u njemu odgovor svojim pitanjima o zdravlju Zorane.

Ali je tek napalio svoju cigaretu i šetao po sobi. Valido bijaše neustrpljiv.

– Gospodine – upita on liječnika – imade štogod nova?

– Da. Ostavljam vaš dvor.

– Zašto? – uprepasti se on.

– Jer ovdje nemam više posla.

Svi upriješe u nj oči ispunjene nijemim pitanjem:

– Vi nemate ovdje posla?

– Ne, svoju bolesnicu predajem odsele vašoj njezi – gospodine Bojane.

Mladić porumeni.

– Ali prije svega treba da odigrate kazališni prizor kao da ste tek sada stigli s puta. Gospodine Valido, gospodine inženjeru, odjenite svoja putna odijela pa ćete onda k njoj. Ona ne smije znati da ste već osam dana na dvoru.

– Zašto ste nas tako dugo krili?

– Jer je dosele bila preslaba da izdrži uzbuđenja toga sastanka.

Uzbuđenom dušom pođe Bojan da navuče svoj putni kaput. Još se nikad nije tako brzo odjenuo.

Već za nekoliko časaka nađoše se pred vratima Zoranine sobe.

Prvi uđe Valido, a za njim Bojan. Ovaj je ostao kod vratiju, dok Valido pođe ravno k postelji. Zorana je sjedila pod modrobijelim zastorima, pokrivena modrim pokrivalom od svile. Iz blijeda lica zure velike modre oči okružene crnim kolobarima.

– Oče! – klikne ona i bijelim malim rukama obujmi lijepu Validovu glavu i stade ga gledati, cjelivati i šaptati mu: – Osam dana čekam i snivam...

– A ja drhćem neprestano za tvoj dragi život!

Sjedeći na rubu postelje cjelivaše Valido njezinu ručicu pričajući joj o svom putu. Ali njezine oči su neprestano gledale onamo iza njegovih leđa, kao da nekoga ondje izgledaju. Valido lukavo šuti i smiješi se, znajući da joj na ustima leži jedno pitanje. I ona ga opet zagrli i prisloni svoja usta na njegovo uho:

– Zar si stigao sam?

– Ne, nisam.

– A zar si zaboravio ono kad si mi prije četiri godine obećao da ćeš...

– Da ću ti vratiti Bojana?

– To si obećao!

– Ja sam ga evo i doveo.

Lice joj bljesne nekim svjetlom što je dolazilo iz dna duše, gdje je zasjalo sakriveno sunce – a onda kao da je mali oblačić prekrio to svjetlo, prošapće ona tiho i strašljivo:

– Samo, ljubi li me još?

Valido ustane, obazre se k vratima:

– Bojane, odgovori joj na ovo ti!

Njezine plave oči uprle se onamo otkud je imao doći on i gledaju i čekaju hoće li doći, hoće li što reći i što će joj reći...

Ali on ne reče ništa. Ona barem ništa ne čuje, tek joj se čini da on kleči uz njenu postelju, da je uhvatio njene ruke i čini joj se da gleda garavo lice, u njemu dva duboka oka, crna poput noći obasjana – suzom!

U tom času, kad je želio da joj iskaže sve što je osjećao, u času u kojem je mislio da će pred njoj izgaliti svu svoju patnjama posvećenu ljubav, u tom času zamrla mu je na ustima svaka riječ, a tek gleda u plave joj oči, na koje ga pozdravlja sva njezina duša. I on nema ništa čime da joj iskaže svoju sreću i ljubav, već samo suzu... I ova joj priča što ne bi nitko na svijetu znao da iskaže ni jednom ljudskom riječi.

Njihove se oči gledaju u svetoj šutnji, u kojoj je zadrhtala od mrtvih uskrsnula sreća pa se je u času prevelike radosti zapanjila...

A onda se njegova glava spusti do male blijede ručice i usne njegove dotakoše se prozirne puti i posvetiše je cjelovom. A ona se samo smiješi kao dijete kad na grudima

svoje majčice sniva prelijepi san.

Ni jedno od njih nije smoglo riječi da pozdravi sreću davno zaželjenog časa.

* * *

Bojan je sjedio u malom salonu. Lice mu je vedro, garava put odaje zdravlje i snagu, a crne mu se oči žare nadom i neprestano se upiru o vrata. I ova se domala otvore. Valido uđe, vodeći Zoranu. Još je blijeda, ali oči joj se sjaju i usta joj se zaradila.

Malo joj tijelo odijeva haljina modre svile. Danas je prvi put sa praga smrti koraknula u život. Valido je posadi u naslonjač pa se onda udalji.

Bojan pristupi k njoj tiho kao da pristupa k svetinji. Ona mu pruži ruke i pogleda ga očima koje su ga sjetile Nice i prvih časova njegove ljubavi. On prihvati njezine ruke i šapne glasom punim drhtave sreće:

– Zorano, koliko sam umirao ljubeći vas!

Ona mu gledaše u oči, a Bojanu hoće da srce probije grudi, kao da se je u njemu probudilo sto života, a on ne smaže daha.

Kad se Valido opet vratio u sobu, sjala se Zorana kao lice zore, kad ga obljubi jutarnje sunce.

I od toga dana budio se u njoj život pun mlade snage i sreće, objasjane slatkim snima. Bojan se nije ni na čas dijelio od nje, mazio je i njegovao kao dijete, a u njezino malo tijelo opet uđe cvjetno zdravlje, punom svojom snagom.

* * *

Čitav je Validov dvor u svečanom ruhu. Svuda svečana buka i radost. Dvije hiljade radnika napunilo je dvoranu da proslave pir kćeri svoga gospodara Valida. Čovjek do čovjeka. Bojan obilazi stolove vodeći za ruku dražesnu svoju malu vjerenicu. U bijeloj haljini s koprenom na glavi izgleda kao bijeli oblačić s kojega vire dva oka, modra kao dva plava neba. I oni dvoje sjedaju k radnicima, pozdravljaju ih i pričaju s njima. Sve je bučno, veselo i zadovoljno.

Sad se najednom otvore vrata, a u dvoranu uđe četa ljudi pod vodstvom markiza i kapetana Nila. Svi se digoše.

– Došli su, došli su! – kliču radnici.

– Moji drugovi sa zamrlog kratera! – usklikne Bojan i pohiti im u susret.

– Braćo moja – pozdravi ih Bojan pa se s njima izgrli.

Oni su gotovo zapanjeno gledali svoga inženjera, u dalekoj samoći na zamrlom krateru tako zavoljena i za čiji su život toliko drhtali. A sad ga nalaze živa i zdrava i ovjenčana srećom.

– Vidiš, Zorano – reče Bojan – to su braća moja, što su dijelili sa mnom samoću moju, rad i patnje i uspjehe moje. A ovo je moj prijatelj, vođa radnika John, s kojim me veže

osobito veliko prijateljstvo.

Zorana ushićena zagrli Johna, koji je bio u prvi čas silno iznenađen, ali se je brzo snašao i uzvratio ushićeni zagrljaj dražesne nevjeste, kojoj se činilo da i njemu imade da zahvali što je postigla sreću svoju.

Najednom opazi Bojan među radnicima visoku i tanku pojavu, otmjeno odjevenu i sav iznenađen klikne:

– Gledaj, Zorano, pa tu je i Ferica!

Ferica se držao nekako ukočeno, kao da se sastaje sa znancima u otmjenom salonu. Bojan ga, međutim, oštro udari po ramenu:

– Dakle, dočekao si i ti jednom svoju slobodu?

– Pa kako ste živjeli tamo na zamrlom krateru, gospodine Ferica – zapita ga Zorana umiljno, kad su opet sjedili kod stola.

– Možete si misliti: ni ljudi, ni kavane, ni lijepih žena. Da poludiš!

Bojan pogleda Zoranu pa joj šapne:

– Sve se je u ove četiri godine promijenilo, samo on je ostao isti...

Poslije pola noći odoše gosti svojim kućama. U dvoru sve utihne.

Sva svjetla ugasnuše, samo ondje u krajnjem krilu dvorca iza bijelih zastora proviruje ružičasto svjetlo, kao ružični odsjev mlade zore – vlasnice novoga sunca.

Svuda je tiho, sve je zanijemilo. Sreća je pošla da užije samu sebe.

* * *

Subota je. Bojan sjedi u svojoj sobi. Prozori su otvoreni, svježi noćni zrak piri u sobu. Sa stolca vidi Bojan kako se polako gase svjetla u kućama radnika na Validovoj velikoj farmi.

Bojan je svoje gnijezdo sreće prenio na farmu među radnike. On stanuje s njima u širokim krošnjatim alejama u jednoj velikoj jednostavnoj kući okruženoj cvjetnim vrtom. Tu hoće da sprovede vrijeme sve do časa kad se ima da dovrši ratno stanje, a onda sa Zoranom krene u svoju domovinu. Veljko i Žerjav otputovali su poslije svadbe odmah kući. Legija smrti izvršila je svoju zakletvu i utrla puteve oslobođenju zajedničke domovine dolje na jugu – koju oplakuje plavo more, što ga je isplakala plavooka kraljevna juga nad zarobljenom domovinom svojom. I Ferica je otputovao u Zagreb, jedva očekujući čas da opet može sjediti pred kavanom, ukusno se odijevati, piti, kartati i badavadžiti.

Bojan sjedi uz svoj pisaći stol, njemu nasuprot sjedi vođa radnika John. Nakon što su svršili poslovne dogovore, Bojan je vazda rado pričao s njime, koji je umio da zanimljivo raspravlja.

– Svaka mrvica, svaki prašak zemlje – govoraše John – morao je da se smjesti, da je u zemlji mogao nastati sklad. Planeti u svemiru lete svojim putem i svi se kreću u potpunom skladu. Kod nas na zemlji živi ljudstvo u potpunom kaosu nejednakosti. Harmonija može da nastane samo ondje gdje je sve na svomu mjestu. A jer ljudstvo nije na svom pravom mjestu, uzburkale su se sve sile, sukobljuju se, vriju i prolaze iz borbe u borbu i to će trajati dok se jednom sve ne pročisti i sredi i dok svaki čovjek na ovoj zemlji

ne nađe svoje pravedno mjesto, koje zaslužuje i po radu i po sposobnosti.

– Shvaćam vas posvema. Kad smo ono živjeli na zamrlom krateru, odijeljeni od svih događaja svijeta, i kad smo zajedno rukom o ruku radili, počeo sam razmišljati o radnom dijelu državljana koji sačinjava većina čovječanstva i na koncu sam došao do zaključka da mi, radni dio državljana prirodno moramo promijeniti svijet jer u svojim rukama držimo opstanak svijeta. I mi ćemo ga promijeniti. Ljudstvo treba da živi u miru i radu.

– Da, gospodine – reče John, pa se onda skoro oprosti te izađe iz Bojanove sobe.

John se je spustio stepenicama, svjetleći si žepnom električnom svjetiljkom, te izađe iz kuće u vrt. Vani je tama. Čitava farma leži u snu. On htjede da zapali cigaretu, kad se pred njim stvore dva zakrabuljena čovjeka, kao da su izniknuli iz zemlje. Oni su već naperili u nj dva samokresa. U prvom trenutku ostade John zapanjen. Takvoga što na mirnoj farmi nikada nije očekivao, ali živci ga ne ostaviše. On segne za lisnicom:

– Želite novaca?

– Hvala, uljudni gospodine, ne treba nam novaca – reče jedan.

– Što, dakle, želite?

– Hoćemo da znamo tko ste vi.

– Ja sam ovdje kod kuće i molim da se najprije prikažete vi.

– Povedite nas inženjeru Kneževiću – zapovijedajućim će glasom jedan od zakrabuljenih. Ovdje je Johna osupnulo:

– Što želite od njega?

– To ćemo mu mi sami priopćiti.

– Žalim što mu ne možete priopćiti jer je u predvečer izašao iz kuće.

– Vidjet ćemo.

Jedan od zakrabuljenih mahne rukom i opet kao iz zemlje pojaviše se iz tamne noći druga dvojica zakrabuljenih držeći uvis ubojita oružja.

– Ostanite na straži – reče jedan onoj dvojici pa se okrene Johnu:

– Vodite nas u kuću!

I John pođe naprijed, dok su obojica zakrabuljenih ljudi koracali iza njega.

Sve je u kući tiho. John razmišlja što da uradi, kako da nepoznate zagonetne napadače zavede. Oni su žepnom električnom svjetiljkom osvijetlili Johna, pa je njegov položaj bio tim opasniji. Jedva je ušao u hodnik, kad se na stubama u prvom spratu otvore vrata. Zrake svjetla padoše po stubama.

– Tko je to dolje? – upita Bojan.

– Ja – odazove se glas Johnov.

– Naprijed gore – šapnu iza njega oba zakrabuljena čovjeka ugasivši svjetiljku i naperivši u nj oružje.

Teškim koracima uspinjao se John gore. Bojan je ostavio vrata otvorena, očito da Johnu bude svjetlo, a zakrabuljeni muškarci natjeraše ga u sobu.

Bojan je stajao uz pisaći stol i čuvši korake, pogleda k vratima. Ondje stajaše John, a iza njega dva crnim krinkama zastrta čovjeka. Oni postaviše Johna u istom smjeru s Bojanom, tako da su u isti čas mogli obojicu da svale.

– Gospodine – brzo reče jedan od zakrabuljenih Bojanu – upozorujem vas da ćete

svaki pokušaj da pozovete nekoga upomoć platiti svojim životom. Čitava je kuća opkoljena našim ljudima.

– Što je to? – zapita Bojan i pogleda Johna.

– Da mu niste ni riječi odgovorili – zapovjedi zakrabuljeni pa se onda okrene Bojanu.

– Tko ste vi?

– Ravnatelj ove bolnice.

– Ime vam je Bojan Knežević.

– Kad znate, suvišno je pitati. Čime vam mogu poslužiti?

– Vi ste izumili neke zrake kojima razarate iz velike daljine eksplozivne tvari?

Ovo pitanje Bojana začudi.

– Gospoda kao da se boje da bih mogao uništiti čije tvornice eksplozivnog materijala? Vaša je bojazan suvišna. Moj izum ima samo jednu svrhu, da za sva vremena onemogući rat.

– Vi ste svojim izumom doista kadri onemogućiti svako ratovanje?

– Jesam.

– Gdje je pohranjen taj vaš izum?

Bojan se nasmiješi, potucka po svom čelu pa odvrati:

– Ovdje.

– Nemate nigdje ništa napisano o tom?

– Ne, ali...

– Niti ste izum kome povjerili?

– Predbježno nisam.

– Dakle ga nosite sami u svojoj glavi?

– Da.

Zakrabuljeni se tek pogledaše, a onda se onaj koji je pitao opet obrati Bojanu.

– Ako imate urediti kakove obiteljske obveze, izvolite odmah napisati svoju oporuku.

John i Bojan se pogledaše. Ali Bojan mirno reče:

– Vi se, gospodo, odveć žurite.

Zakrabuljeni pogleda sat, pa opet Bojana:

– Dopuštam vam pet časaka života da svoje stvari uredite.

John i Bojan oštro se pogledaše u oči.

– Ipak biste mi mogli reći zašto vam treba moj život – primijeti Bojan.

– Rekoh, pet časaka, ne gubite vrijeme.

Bojan pogleda u dvije ubojite cijevi, koje se uperiše u nj, ali odmah padoše mu pogledi na Zoraninu sliku, što je visila nad pisaćim strojem i duša mu klikne:

»Zar mi je doista bogovi ne daju? Zar mi ne daju ni da udahnem proljetnu sreću svoju.«

I osjeti da mu se je čitava nutarnjost prodrmala. Samo pet časaka života dijeli ga od nje, od budućnosti, od svega za što je radio i svoj život izlagao. Zašto?

U tom trenutku čuo se Johnov glas:

– Gospodo, ne mogu dalje da gledam ovu igru. Ako već zaista hoćete glavu inženjera

Kneževića, onda uzmite barem pravu.

– Što to govori? – zapitahu oba zakrabuljena čovjeka u isti mah.

– Ovaj ovdje nije Bojan Knežević – reče John.

– Uzalud nas kanite zavesti – odgovori onaj koji je budno pazio na sat i brojio časove Bojanovog života. – Prošla su već dva časa, još nam preostaju tri, gospodine inženjeru.

– Gospodo – opet će John, pokazavši na Bojana – ovaj je ovdje Kneževićev tajnik, koji hoće da žrtvuje za inženjera svoj život samo da spasi njegov izum.

Zakrabuljeni se pogledaše kolebajući.

– Kad bi taj gospodin htio da spasi njegov izum, onda bi to značilo da je pravi Knežević negdje blizu.

– I jest – odvrati John.

– Gdje?

– Ovdje stoji pred vama! – reče John i pokaže na sebe.

– Vi ste taj?

– Da, ja.

Bojan učini kretnju da to otkloni.

John mu naglo prekine riječ i reče Bojanu.

– Shvaćam vašu požrtvovnost, gospodine Johne, vi biste htjeli da umrete i spasite čovječanstvu moj izum. To bi bilo dobro, ali ja ne bih mogao podnijeti da ste vi umrli za mene. Mlad ste, živite, a vi, gospodo, ako tražite glavu inženjera Kneževića, koji je izumio vama tako pogibeljne crvene zrake, a vi se obratite na mene.

– Čime možete dokazati – upita jedan od zakrabuljenih – da ste doista vi Knežević kojega mi tražimo?

– Čudno – reče John – vi tražite glavu čovjeka kojeg i ne poznate.

– Mi dolazimo u ime drugih.

– Koji se boje da ubuduće ne bi mogli prolijevati krv čovječanstva jer bih im ja rasprsnuo ubojita taneta? – govoraše John s takvim uvjerenjem da su obojica zakrabuljenih morali povjerovati da je to doista Knežević sam.

– Pa dobro – nastavi John – neka im bude. Žalim što neću moći da to izvedem, ali ovoga mladog čovjeka ne mogu pustiti da umre za mene. Prestar sam i laglje se dijelim sa životom. Podijelite mi nekoliko časaka da uredim svoje spise, a onda činite što vas volja.

Oba zakrabuljena muškarca pogledaše Bojana i upitaše:

– Govori li taj čovjek istinu?

– Da.

– Dakle dajem vam pet časaka – reče zakrabuljeni Johnu. Uto se Bojan okrene k njemu i reče:

– Gospodine inženjeru, želite li da vam dadem iz ormara vaše spise?

Pritom mu pokaže neki dugoljasti ormar u zidu.

– Da – odvrati John.

Jedan od zakrabuljenih uperi samokres u Bojana.

– Ako pokušate kakvu samoobranu...

– Neka gospoda paze na moje ruke – odvrati mladić – nemam tamo oružja, a i uzalud

bi mi to bilo.

Bojan pristupi k velikom uskom ormaru koji bijaše uzidan u stijenu i povuče veliki zavor koji kao da bijaše tajni otvarač od ormara, koji je međutim imao i ključanicu.

Kad je Bojan povukao zavor, segne u žep. John je pratio svaku njegovu kretnju napeto, ali mirno.

– Nemam ključeva – reče Bojan Johnu, okrenuv se – i ne mogu da otvorim.

– Ako ih nemate – reče zakrabuljeni – neka g. inženjer piše oporuku bez svojih spisa.

– Dobro, tek ću ukratko označiti svoje posljednje želje – odvrati John mirno i sjedne k pisaćem stolu da piše.

U tom trenutku uleti u sobu Zorana u bijeloj noćnoj haljini, zamotana u laki ogrtač i uprepaštena stane na vratima:

– Sveti Bože! Što je to?

– Da niste pisnuli niti se smjesta makli – povikne jedan od zakrabuljenih Zorani, a ona zanijemi i usredotoči se pred vratima na koja je ušla.

– Tko ste vi? – upita jedan od ubojice napadača.

Ona ne odgovori pa se očito vidilo da se otimlje strahu da prozre što se tu zbiva, a njezini su pogledi letili od zakrabuljenih na Johna i Bojana.

– Što ste vi u kući? – upita još jednom prijeteći glas. – Odgovorite ako vam je život drag.

– Ja sam žena inženjera Kneževića – reče ona mirno.

– Da, ona je moja žena – prihvati naglo riječ John i upilji pogled u Zoranu.

Ali ovo ju načas izdade i ona putujući gleda čas Bojana čas Johna.

To je očito obojici zakrabuljenih bilo sumnjivo i jedan od njih upita:

– Je li to doista vaš muž?

Zorana je šutila. Zakrabuljeni uperi u nju ubojitu cijev i upita:

– Koji je od ove dvojice vaš muž?

Bojan vidjevši da je ubojita cijev uperena u Zoranu povikne:

– Ne dirajte u nju, ja ću vam sve reći!

– Moj muž je u New Yorku – upadne u riječ Zorana – a ova dvojica su tek njegovi činovnici.

Zapanjeni stadoše John i Bojan, dok je zakrabuljene vidno obuzeo bijes i jedan od njih bijesno zapita:

– Recite koji je od obojice vaš muž – ako ne kažete, ubit ćemo obojicu.

– Rekoh vam da je moj muž u New Yorku. On je otpratio svoje prijatelje koji putuju u Evropu. Ako ne vjerujete, eno još sada stoji na pisaćem stolu brzojav, kojim mi iz New Yorka javljaju da su sretno stigli. Izvolite brzojav pročitati.

John, koji je sjedio uz pisaći stol, opazi da na stolu doista leži brzojavka koja je stigla predvečer. Na brzojavki bilo je napisano:

Sretno smo prispjeli i mislimo neprestano na vas.

Vojko

Adresa bijaše upravljena na samu Zoranu.

John je sada shvatio domišljatost Zorane, uhvatio brzojav i dignuo ga u vis.

– Podajte nam brzojavku – zapovjediše zakrabuljeni Zorani.

Ona pođe polaganim koracima prema pisaćem stolu, uzme brzojav, pođe prema zakrabuljenim i predade im hartiju. Oni stadoše čitati.

U taj čas dva jaka zvižduka jedan za drugim dopriješe kroz prozor.

Zakrabuljeni se ukočiše, al odmah zatim slijedila su tri zvižduka pa odmah buka i vika, koja se sve više približavala. I što bi okom trenuo, zakrabuljeni ljudi kao da su na sve zaboravili, izletiše iz sobe i baciše se niz stube. John je skočio k prozoru, gdje se je sakupila sva sila radnika. Neki su od njih držali u ruci električne svjetiljke i vikali:

– Što je to? Zašto ste nas probudili?

– Držite provalnike – poviče John. – Zakrabuljeni su, potražite ih u vrtu, ne dajte im uteći, opkolite čitavu kuću.

I nastade vika, graja i buka. Bojan i John izletiše napolje i svi stadoše tražiti zakrabuljene neznance, dok je Zorana ostala u Bojanovoj sobi i čekala u potpunoj neizvjesnosti o onom što se je zbilo.

Zamalo vrati se Bojan u sobu, poleti k njoj, uhvati je u svoj naručaj i ispriča joj neočekivani događaj. Ali on još u riječima, kad uđe John.

– Jeste li ih uhvatili? – upita Bojan.

– Nestadoše. Ali još ih traže. Možda nam ipak neće uteći.

– John – reče Bojan pruživši mu ruku. – Jeste li osjetili zašto sam rekao da ste vi inženjer?

– Kad ste spomenuli da ćete mi dati iz onog ormara spise, onda sam shvatio vašu namjeru!

Zorana pogleda začuđeno na zid, a Bojan joj razjasni:

– Zakrabuljeni su mislili da je to doista nekakav ormar jer tako izgleda, a vidiš, to je električni signal koji može u jednom času probuditi čitavu farmu, ako se izvuče ovaj zavor. To sam dao prekjučer urediti za slučaj kad bi nastala vatra. A kad sam ponudio Johnu da ću mu dati spise, izvukoh zavor naočigled napadača koji nisu slutili što to znači.

– Bože moj – reče Zorana – onda je to bio uzrok što je zvonce u spavaćoj sobi stalo tako zvoniti da sam se probudila i dotrčala da te tražim.

– Da, tako je – primijeti John. – Kad je inženjer povukao električni signal, i mi smo oboje znali da smo spašeni i da će se naši drugovi radnici probuditi i samo smo nastojali produljiti vrijeme da steknemo što više časaka, a vaš dolazak, gospođo, kako god da je bio opasan, produljio je to vrijeme još više u našu korist.

Oni još dugo raspravljahu o svemu što se je zbilo i rad čega se je sve to dogodilo, rad čega su nepoznati ljudi htjeli da ubiju Bojana.

– Dragi inženjeru – reče na koncu John – otkad posjedujete izum koji bi mogao vlastodršcima spriječiti da pošalju opet ljude u pokolj, morate živjeti iza zaključanih vratiju, pod dobrom stražom. Reći ću gospodinu Validu, a velim i vama, gospođo – ne vraćajte se još sada u domovinu. Tko zna gdje bi vas mogli zateći neprijatelji čovječanstva.

– Vilim Osado je lišen svoje moći i čami osamljen u progonstvu – reče Zorana. – Zar bi

se mogao opet dići?

– Vidjeli ste.

– To su njegovi ljudi? – zadivi se Zorana.

– Možda nisu, ali ipak dišu njegovim duhom!

S ovim riječima stade se John opraštati s Bojanom, na što pristupi k njemu Zorana:

– Dragi John – reče ona – vi ste mu htjeli spasiti život.

On tek mahne glavom, a ona mu pruži ruku i iznenada sagne se i pritisne svoja usta o njegovu crvenu i hrapavu desnicu. On ju brže povuče natrag i naglo izleti iz sobe.

Mladi supruzi ostadoše sami. Bojan pristupi k Zorani:

– Samo pet časaka života dijelilo me je od tebe – slatka moja mala.

I on je uzme na ruke i poput pahuljice odnese ju u njezinu sobu i položi pod zastore plavog baldahina. Zastori su zadrhtali, kao od zavisti.

* * *

Sunce je ogranulo. U vrtu pod sjenicom, koju su pokrili poput grozdova veliki cvjetovi, sjede Zorana i Valido. On je stigao iz svoga dvora, a ona mu priča o događaju prošle noći. Zamalo razabere se u dnu vrta snažna vitka pojava Bojanova, koji je čvrstim i hitrim koracima dolazio prema sjenici.

Pozdravivši Valida, saopći Bojan da zakrabuljenim ljudima nema nigdje traga. Sva je potraga za njima uzaludna. Očito da su imali hitre automobile i netragom iščeznuli.

– Ali tko su bili? – pitao je Valido zamišljenim pogledom. – Tko?

Nastade tišina. Bojan nije odgovorio, ali njegove oči odavale su sumnju.

Mjesto odgovora upita:

– Tko je ubio Salvadora?

– Ti doista sumnjaš o onima koji su prolijevali krv za oslobođenje ljudstva od njemačke sile i vlasti.

– Oni koji su krv prolijevali pošli su je doista prolijevati za slobodu, ali oni koji su ih poslali da je prolijevaju, jesu li oni imali na umu doista samo ljudsku slobodu? »Sloboda je ljepota djevica, kojoj se svi kunu da će je štititi, a potajice svaki želi da je obeščasti. Tko zna nije li ju obeščastio već onaj koji se je najglasnije kleo«, tako reče Salvador čas prije svoje smrti!

Nastade šutnja. Onda Valido ustane.

– Idem da potražim Johna. Zapravo njegova je domišljatost spasila tebe – Validove se tamne oči sustaviše na Bojanu s izražajem duboke ljubavi pa onda nastavi:

– Ti ćeš poći sa mnom i Zoranom daleko u zabit – jer pravo ima– de John, ti si zapreka uskrsnuću nove vlasti i sile i zato je tvoj život ugrožen.

– Da bježim, da se skrivam? – zlovoljno će Bojan.

– Jer tvoj život treba naša domovina – i ja – tiho će Zorana.

Bojan ponikne i poljubi Zoraninu ruku.

Kad je Valido pošao vrtom, gledala je Zorana za njim i prišapnula Bojanu:

– On je razočaran. Njegova idealna duša nadala se je da je u tom ratu pomagao ljudstvu steći vječni trajni mir i sreću.

– Trajni mir i sreća! – opetovaše Bojan zamišljeno.

Glas kojim si izrekao ove riječi ne odaje mnogo vjere u to.

Bojan pogleda Zoranu u vedro, nasmiješeno i ružičastom bojom oblito lice, iz kojega se sjaju dva velika, plava, srećom ispunjena oka, pa se onda primakne bliže k njoj, privine je k sebi i reče:

– Kad sam ono jučer usnuo – znaš – snio mi se san koji mi se danas pričinja kao neko objavljenje.

– Reci, što ti se snilo? – moljaše ona, gledajući u zamišljene duboke mu crne oči.

– Snilo mi se da smo oboje sjeli u laku krilaticu i letili gore visoko, da potražimo otok Terror i da vidimo da li još postoji i da li još živi naš zlotvor Vilim Osado i njegovi sluge.

Stigosmo nad otok. Magla se nad njim raspršila, a more je prodrlo u njegove pećine u kojima smo mi čamili.

– Pravda je potopila i otok Terror Vilima Osada i sve naše krvnike – kliknuh ja u radosti.

Tad mi najednom opaziše oči kako iz bučnih valova iz razvalina otoka strši jedan šiljak pećine, a na njemu visi crna pojava, s crnom krinkom i sa strašnim zelenim očima. I to maskom prikrito lice okrene se k nama gore, a pojava stade vikati:

– Ne raduj se prerano – još živi Vilim Osado – samo je promijenio ime!

I mene bude strah za tebe – sjetih se svih muka prepaćenih na otoku Terroru i čvršće te privinem uza se i poletim krilaticom visoko, vrlo visoko. Kad sam opet pogledao dolje, nestade mora, zelenih gora, šarenih podolja, sjajnih gradova i bijelih sela. Sve dolje pretvorilo se u nešto jednolično, jednobojno. Bijaše to čudno, tad se spustim krilaticom niže i što smo dolazili bliže k zemlji, to sam jasnije razabirao da se je sva zemlja pretvorila u nepregledni crveni ocean... veličajno šumili su njegovi valovi, a po njima ponosito plovi barka s tri ogromna tornja. Na njima bljeskaju se poput sunca – napisi:

KRUH – SLOBODA – I JEDNAKOST! I valovi crvenog oceana poklopiše i posljednje ostrvo na kojem je visila ona podoba sa krinkom Vilima Osada i otoka Terrora nestade. Veseli ribari love po valovima zlatnu krunu i kuju iz nje dukate. O mačevima sijeku – hljeb, a valovi se talasahu tiho i šume...

On ušuti. Zorana prisloni zamišljenu glavicu na njegovo rame. Povjetarac igrao se modrim cvijećem na sjenici, a njih dvoje razmišljalo je o njegovom snu kao da negdje u daljini gledaju nepregledni crveni ocean i kao da do njih iz daljine dopire njegov šum...

KONAC