-
TEOLOKE RAZLIKE U NAUCI ISTONE I ZAPADNE CRKVE
A n t e B i l o k a p i
Jedna od najveih i naj'kobnijih sablazni ,koja se zbila u krilu
kranstva jest uzajamno izopenje koje izreko'e, s rim ske strane,
papini izaslanici na elu s kardinalom Humbertom de Silva Candida i,
s carigradske s tra ne, carigradski patrijarh Mihajlo Cerularije.
Tim inom bi formalno izvren i dokonan ve dugo priprem an crkveni
raskol, u povijesti poznat kao istoni raskol. Od toga trenutka, tj.
od g. 1054. pa nadalje, svaka e Crkva, istona i zapadna, poi svojim
putem, to e stvoriti jo hladnije stanje izmeu dviju strana.
Ovom nemilom dogaaju kumovae kulturne, crkveno-politike,
liturgijske, disciplinske i nadasve dogmatske razlike. I upravo te
razlike oko kojih se spore dvije strane, dvije teologije ili dvije
Crkve, bit e predm et nae obrade.
Grkva istono-pravoslavna i Crkva rim o-katolika dva su ogranka
koja su izrasla iz jednoga jedincatog debla ije korijenje crpe
hranu iz istoga izvora. Stoga, imajui ovu injenicu u vidu, nije
pretjerano rei da je veina dogmi kranske vjere zajednika jednoj i
drugoj strani. Ipak, veliki 3por izmeu tih dviju obitelji istoga
stabla postoji u pogledu nauke o; izlaenju Duha Svetoga, o prim atu
rim skog biskupa, o istilitu i o m arijanskim dogmama: Bezgrenom
zaeu i Uznesenju na nebo.
I. Izvori katolike i pravoslavne teologijeCrkva
istono-pravoslavna, jednako kao i Crkva zapadno-katolika, dri da su
izvori boanske objave Sveto pismo i Tradicija.
1. Sveto pismoPravoslavci, kao i katolici, vrlo cijene Sveto
pismo i jednoduni su u priznavanju da su sve knjige Novoga zavjeta
od Boga nadahnute. U pogledu Staroga zavjeta stvar stoji neto
drukije. Grci, istina, imaju vie-m anje isto miljenje kao i
katolici.1 No, Rusi, Bugari, Srbi i Rum unji ne prihvaaju cjelovit
kanon starozavjetnih knjiga. Oni naime pod u tje cajem
protestantskih teorija zabacuju takozvane deuterokanonske2 knjige,
tj. one koje su proglaene kanonskim, od Boga nadahnutim , nakon to
je otklonjena sumnja koja je neko vrijem e postojala u nekim
Crkvama.
2. Predaja (tradicija)Sveta predaja potjee iz istoga boanskog
izvora kao i Sveto pismo i k istome cilju smjera. Zato se sm atra,
zajedno sa Sv. pismom, vrelom i normom nae vjere.1 Aristide
Brunello, Le Chiese Orientali e lunione, Milano, 196G, str. 111.2
Usp. Aristide Brunello, nav. dj., str. 112.; Duje Kovaevi, Sintesi
di teologia Orientale dei Pravoslavi, Roma Parigi New York Tournai,
1960,
112
-
Glavni su izvori iz kojih predaja uzima dokaze, prem a nauku
istono- -pravoislavne i katolike teologije, slijedei: simboli
vjere, opi sabori i sveti oci. Nadalje treba jo istaknuti da
pravoslavci daju veliku vanost takozvanim simbolikim knjigama, koje
sm atraju drugorazrednim izvorim a i koje isto, po njihovu
miljenju, sadravaju istinski nauk njihove vjere.
a) S i m b o l i v j e r eSimboli oznauju zbirku objavljenih
vjerskih istina koje su predloene vjernicim a sa strane Crkve kao
znak njihove vjere, koju treba ju ispovijedati.3
Istono-pravoslavni teolozi priznaju samo tr i simbola v jere
(vjerovanja): simbol nicejsko-carigradski''1 koji je openito
prihvaen od svih istono- -pravoslavnih teologa, tovie, im a i onih,
kao Mesolares, Dalamas, koji ga dre kao jedinu autentinu iepovijed
vjere;5 simbol sv. Anastazija ili bolje Pseudo-Anastazija;6 koji
Grci sm atraju autentinim samo u grkoj verziji, dok onu stariju
latinsku, na tem elju koje je uinjena m laa grka verzija odbacuju
zbog dodatka Flioque, i simbol sv. Grgura TaumaturgaP
Zanimljivo je znati d a istono-pravoslavni teolozi ne da ju
ekumensku vrijednost apostolskom simbolu,8 nego mu pridaju samo
neko posebno i relativno znaenje imenujui ga, kao Dalmas,
pseudo-apostolskim simbolom. Na saiboru u Firenzi efeiki patrijarh
Marko, veliki ospora- vatelj ujedinjenja izmeu istone i zapadne
Crkve, izjavio je ak da istono-pravoslavna C rkva ne priznaje
apostolski simbol fi
b) O p i s a b o r iPravoslavci se ne slau s katolicima u
pogledu broja odranih sabora. Openito oni priznaju samo prvih
sedam, koji su se odrali u vremenu kada su istona i zapadna Crkva
ivjele u jedinstvu. No postoji takoer po koji istono-pravoslavni
teolog koji odstupa od ovoga broja. Tako neki grki i ruski teolozi
sm atraju trulski sabor ekumenskim, nazivajui ga peto-esti, je r su
na njem u upotpunjene odluke V. i VI. ekumenskog ^ X.... ' str. 15;
Branko Cisar, Osnovi hrianskog uenja o veri i moralu, Beograd,
1976, str. 22.3 Usp. Duje Kovaevi, nav. dj., str. 16.4 Tako se zove
je r je sastavljen i odobren na opim saborima u Niceji g. 325. i
Carigradu g. 381. Ako se izuzme Flioque u svemu je jednak
vjerovanju koje ispovijedaju katolici;5 Usp. M. Jugie, Theologia
Dogmatica Christianorum Orientalium, I, Parisiis 1926, str. 669; D.
Kovaevi, nav. dj., str. 17,6 Isti simbol vjere poznat je takoer jo
po imenu Quicumque. Nastao je oko g. 500. u panjolskoj ili Galiji.
Tamo negdje u srednjem vijeku izjednaen je s apostolskim, i
nicejsko-carigradskim vjerovanjem.7 Ovaj sveti otac bijae Origenov
uenik, a kao biskup Ponta sastavio je simbol vjere g. 260. koji po
njemu nosi ime.8 Apostolski simbol ili Apostolsko vjerovanje, prema
staroj tradiciji, navodno su sastavili sami apostoli odmah poslije
Kristova uzaaa na nebo. No ovo se ne moe povijesno dokazati. Oblik
dananjega vjerovanja pretpostavlja uistinu odreeni navjetaj
apostolski, ali on je zasvjedoen tek negdje od V. stojea. U cijeloj
Crkvi na Zapadu b prihvaen, dobrim dijelom pod utjecajem Karla
Velikoga, u IX. stoljeu.9 M. Jugie, nav. dj., str. 669; D. Kovaevi,
nav. dj., str. 17.
113
-
sabora, tj, II. i III. carigradskog iz godine 553. i 680.10
Ovdje treba jo pridodati i to da mnogi grki teolozi dre VIII
ekumenskim saborom sinodu, na kojoj su sudjelovali legati pape
Ivana VIII, to je odrana 879. pod vodstvom Focija.
^ S v e t i o c iNeke vee i bitne razlike izmeu
istono-,pravoslavnih i katolika oko pitan ja svetih otaca ne mogu
se uoiti. U jednih i drugih oci im aju odluujuu ulogu. Na opim
saborim a jednako se hvale i grki i latinski. Ipak u svojim
dokaznim postupcima istono-pravodavni teolozi radije se slue grkim
oima. Tako postupajui, oni ipak nikada ne zabacuju latinske oce.
Najvie citirani oci su: sv. Anastazije, tr i Kapadoanina, sv. Ivan
Krizotom i sv. Maksim Ispovjednik.11
d) S i m b o l i k e k n j i g eKao drugorazredni izvori u
istono-pravoslavnoj teologiji sm atraju se tzv. Simbolike knjige,
koje nisu nita drugo nego ispovijest vjere to su je sastavili
uvaeni dostojanstvenici istono-pravoslavne Crkve i u kojima izlau
potanko nauk svoje vjere. Neke od ovih ispovijedi im a ju openitu
vrijednost i kao takve su prihvaene od svih istono-pravoslav- nih
Crkava. Druge pak im aju samo zasebno znaenje i vrijede za pojedine
istono-pravoslavne Crkve. Meu simbolike knjige s openitim znaenjem
ubra ja ju se one koje sastavile P etar Moghila, kijevski m
etropolit12 i Dositej, jeruzalemski patrijarh . Im a ispovijedi
ili, bolje, simbolikih knjiga koje vrijede samo za pojedine
istono-pravoslavne Crkve, tako Filaretov katekizam vrijedi kao
ispovijed v jere samo za Rusku p ra voslavnu crkvu, dok se
ispovijed vjere Genadija carigradskog patrijarha i odgovor
tibinskim teolozima Germ ana II. takoer carigradskog patrijarha sm
atraju simbolikim knjigam a samo u Grko-ipravoslavnoj crkvi.
II. Nauka o sakramentimaVelika sukladnost izmeu istone i zapadne
Crkve uoljiva je u naucio sakram entim a. Razlike koje postoje
uglavnom su nebitne ili su litur- gijsko-disciplinske naravi. Tako
bar sm atra katolika strana.Razlike koje istono-pravoslavni teolozi
navode ili su navodili slijedee su:U svezi sa sakram entom k r t e
n j a navodi se, ili bolje spominjala se, kao razlika nain
podjeljivanja ovoga sakram enta koji se u zapadnoj
V ':*
-
Crkvi obavlja polijevanjem vodom, a ne trokratnim uranjanjem ,
kako se to redovito ini u istono-pravoslavnoj Crkvi. Ta
neujednaenost u podjeljivanju sakram enta krtenja bila je razlogom
da su Grci ovaj sakram enat podijeljen od rimokatolika i na
rimokatoliki nain sm atrali nevaljanim, dok Rusi i ostali u tome
gotovo nikada nisu vidjeli neku razliku. Crkva na Istoku, jednako
kao i Crkva na Zapadu, prihvaa m ogunost zamjene krtenja vodom, u
sluaju nunosti, s krtenjem krvlju. Ali krtenje eljom, koje priznaje
katolika strana, prihvatilo je samo nekoliko istono-pravoslavnih
teologa.13U pitanju sakram enta k r i z m e nalazimo razlike prije
svega u njegovu djelitelju. Naime, u istonoj je Crkvi redoviti
djelitelj obini sveenik, a na Zapadu to redovito ini biskup; kao
razlika koji pu t je spominjan drukiji nain m azanja. Takoer
protivno katolikom stajalitu , istono- -pravoslavni dre da se
krizma mora ponoviti kada se radi o otpadniku koji se vraa u
njihovu v jeru .14S obzirom na sakram enat e u h a r i s t i j e ,
u povij esti Crkve voene su velike i mnoge polemike izmeu teologa
zapadne i istone Crkve. U sreditu svih tih polemika isticane su
razlike koje su po m iljenju zapadnjaka bile i ostale nebitne
naravi. Istono-pravoslavni teolozi predbacuju katolicima da su
odstupili od pravovjernoga uenja u nekoliko toaka, i to poimence:
to upotrebljavaju beskvasni k ruh kao m ateriju sakram enta
euharistije, to se sv. pri'est dijeli vjernicim a pod obje prilike
i to se ne dijeli maloj djeci.15 N ajspornija toka vezana uz ovaj
sakram enat svakako je molitva Duhu Svetomu s pronjom da bi kruh i
vino pretvorio u tijelo i krv Spasiteljevu. Ustvari, ovdje je rijeo
molitvi koja se zove epikleza i koje u zapadnoj Crkvi uope nema.
Dok su naime rim okatolici jednoduni u tv rdnji da se pretvorba
zibiva u trenutku u kojem sveenik izgovara rijei Kristove: Ovo je
moje tijelo, Ovo je m oja krv, dotle istono-pravoslavni misle da uz
spomenute rijei treba jo epikleza ili da je ak epikleza dosta sam
a.16Razlike izmeu dviju teologija ili izmeu dviju C rkava u
pitanjim a sakram enta i s p o v i j e d i uoavaju se u shvaanju
pokore koju sveenik nalae peniten tu poslije ispovijedi. Pokora ili
epitemija, kako se zove u istono-pravoslavnoj Crkvi, nema karak ter
zadovoljtine, nego ima samo pedagoku svrhu. Takvo pravoslavno
gledite polazna je toka napada na katoliki nauk o oprostima. A ini
se opet da mnogi istono-pravoslavni teolozi napadaju nauku o
oprostima pod utjecajem protestantskoga uenja i katkada iz
odbojnosti prem a papi.17
U pitanju sakram enta e n i d b e katolici se i pravoslavni
razilaze u dvjema stvarim a. Prvo: djelitelj braka, po
istono-pravoslavnom nauku13 Usp. A. Brunello, nav. dj., str. 119.14
Usp. M. Jugie, L riconfirmation des apostats dans l,Eglise
grco-russe, u Echos dOrient, 1906, str. 6576; A. Brunello, nav.
dj., str. 119.15 Usp. Branko Cisar, nav. dj., str. 129; D. Kovaevi,
nav. dj., str. 156; A. Brunello, nov. dj., str. 120.10 Battista
Mondin, 1 grandi teologi protestanti e ortodossi, Torino 1972, str.
262.17 Usp. A. Brunello, nav. dj., str. 121; D. Kovaevi, nav. dj.,
str. 153; M. Jugie, La peine temporelle due au pch daprs les
thologiens - ortodoxes, u Echos dOrient, 1906, str. 321330.
......
115:
-
je sveenik, a ne zarunici kako se to nauava u katolikoj Crkvi.
Takvo milljenje zastupa novija pravoslavna teologija, dok se u
prolosti sm atralo, kao i u katolika, da su djelitelji sakram enta
enidbe sami zarunici.18 Drugo: velika razlika postoji izmeu dva
nauka u pogledu nera- zreivosti braka ; rastava po
istono-pravoslavnom m iljenju moe slijediti iz viie razloga. Ti
razlozi, nadalje, kod svih istono-pravoslavnih Crkava nisu uvijek
isti, razlikuju se prem a vrem enu i m jestu.19 Npr. u carigradskom
patrija rha tu postoji 21 razlog, dok Ruska pravoslavna crkva
navodi sam o 10 razloga.20Oko sakram enta s v e t o g a r e d a nem
a nekih veih sporova izmeu rim okatolika i istono-pravoslavnih.
Istina, istono-pravoslavni teolozi katkada predbacuju rimokatolikoj
Crkvi to je ozakonila celibat za sve sveenike ili zabranila
stupanje u brak svim onim osobama koje ele postati sveenici. Takoer
danas su neki istono-pravoslavni teolozi skloni m iljenju, to je
inae bilo strano u prolosti njihovoj Crkvi, kao to to bijaie
zapadnoj prije i sada, da sveti red moe biti izbrisan i da se moe
izgubiti degradacijom i odreknuem.21 Tome valja nadodati jo da
Crkva na Istoku nema ustaljeno miljenje u p itan ju valjanosti
reenja obavljenoga od nepravoslavnog biskupa, ukljuujui tu i onoga
rimokatolikog; katkada se dri valjanim, katkada nevaljanim .22U
shvaanju sakram enta p o s l j e d n j e g p o m a z a n j a mogu
se isto uoiti stanovite razlike izmeu istone i zapadne Crkve. Tako,
primjerice, glavni uinak ovoga sakram enta po m iljenju
istono-ipravoslavnih teologa, sastoji se u ozdravljenju tijela, a
ne u podjeljivanju milosti, otputanju tekih i lakih grijeha i u
davanju m oralne snage umiruima da pobijede strah od sm rti kako to
dre katolici. Ali, kao to katolici smatra ju da posljednje
pomazanje moe katkada proizvesti i zdravlje tijela, tako isto i
pravoslavni dre, iako o tom e izrijekom ne govore, da se
podjeljivanjem ovoga sakram enta mogu otputati grijesi.23 Nadalje,
p ravoslavci misle da ovaj sakram enat mogu prim iti svi bolesnici
bilo koje dobi, dok prema katolikom nauku to mogu valjano prim iti
samo teko oboljeli vjernici, i u onoj dobi koja se vie ili m anje
zahtijeva za sakram enat svete ispovijedi. Odatle proizlaze
pravoslavni prigovori na raun katolike Crkve. Prigovara joj se da
ona u ovoj stvari odstupa od p ravovjernoga nauka dijelei ovaj
sakram enat teko oboljelom vjerniku koji se nalazi ve na sam rti, a
ne, kako to pravoslavci prakticiraju, i onda kada je vjernik i lake
bolestan,24 pa ak i onda kada je zdrav (ovo zastupaju Grci).25Iz
izlaganja se moe zapaziti da u nauku o sakram entim a izmeu dvije
Crkve postoje zacijelo liturgijske i disciplinske razlike. Isticati
neke bitne s18 Usp. A. Brunello, nav. dj., str. 121122.19 Usp. D.
Kovaevi, nav. dj., str. 154; A. Brunello, nav. dj., str. 122;
Branko Cisar, nav. dj., str. 134; A. Catoire, Ledivorce daprs
lEglise catolique et V Egliseortodoxe, u Echos dOrient, 1911, str.
167-170.50 Usp. D. Kovaevi, nav. dj., str. 154155.21 Usp. A.
Brunello, nav. dj., str. 121.22 Isti, str. 121.23 Usp. isti, str.
122; D. Kovaevi, nav. dj., str. 156.24 Usp. B. Cisar, nav. dj.,
str. 136137.25 Usp. A. Brunello, nav. dj., str. 129.
116
-
ili dogmatske razlike to smatramo prestrogim i suvinim govorom,
je r sigurnih dokt'rinarnih razlika, kako se ini, i nema.
III. Bitne razlike u nauku vjere izmeu istono-pravoslavne i
katolike teologijeNije lako i jednostavno izrei koje su bitne,
odnosno doktrinarne razlike to dijele istonu od zapadne Crkve. Nije
to lako poradi toga to su tijekom povij esti postojala neka
razilaenja u pojedinim stvarim a vjere i meu pojedinim
istono-pravoslavnim Crkvama. Tome treba jo nadodati i to da nije
uvijek lako odgonetnuti to nauavaju istono-pravoslavne Crkve kao
takve, a to njihovi teolozi. U sklopu ove neujednaenosti dogaalo se
da su pojedini istono-pravoslavni teolozi, istiui razlike izmeu
svoga i katolikog nauka, nerijetko mijeali dogmatske razlike s
liturgijsko- disciplinskim. -'X-M-*', ;y \y
Najbolji poznavatelji teoloke znanosti istono-pravoslavne Crkve,
bilo da se radi o onima na Istoku ili onima na Zapadu, skloni su
ustvrditi da se dvije Crkve razlikuju i razilaze, kako smo ve
naveli u uvodnim recima ovoga rada, u slijedeim doktrinarnim tokam
a: u nauku o izlaenju Duha Svetoga od Oca i Sina (Filioque),
primatu i nepogreivosti rim skog biskupa (pape); o istilitu i dvjem
a posljednjim m arijanskim dogmama, napose onoj o Bezgrenom
zaeu.
1. Filioque
Jedna od najk rupn ijih doktrinarnih toaka, oko kojih se
meusobno spore istono-ipravoslavna i katolika teologija, jest
neujednaeno poimanje nauka o izlaenju Duha Svetoga. Radi se ovdje o
argum entu koji u svojim raspravam a nisu zaobilazili ni Crkveni
oci. Tako se jedna velika rasprava o tom e predm etu zbila ve g.
381. na drugom crkvenom saboru u Carigradu, na kojem je osueno
krivovjerno uenje o treoj boanskoj osobi i na kojem je s istom
osudom konano form uliran simbol vjere, nazvan nicejsko-carigradsko
vjerovanje. U taj simbol, koji je odgovor na lani nauk to je
nijekao boanstvo Isusa K rista i Duha Svetoga, uoe izmeu ostalog
rijei: Gospodina i ivotvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i
Sinom skupa asti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima.
Poto je taj prvi carigradski sabor priznat ekum enskim ,26
njegov spomenuti simbol postaje slubena ispovijed vjere grke i
latinske Crkve. Daljnje raisprave koje su voene oko p itan ja Duha
Svetoga dovedoe do toga da je nicej'sko-carigradskom vjerovanju um
etnut dodatak Filioque
'.? . f
26 Ovaj sabor odrava s bez prisutnosti pape ili nekog od
njegovih predstavnika ili delegata. Iz Rima su ga odbijali priznati
ekumenskim zbog III. kanona koji priznaje carigradskom biskupu
poloaj primata na raun drugih patrijarhata na Istoku. Radi se
uvijek o primatu koji dolazi poslije rimskog biskupa. Neto poslije
b priznat ekumenskim. Na Istoku se to zbilo na Kalcedonskom saboru
koji s kanonom XXVIII. nanovo potvruje onaj III. carigradski
govorei da katedra Novog Rima (Cagrada) treba uivati iste
povlastice Staroga Rima i zatim treba zauzeti drugo mjesto poslije
njega (Staroga Rima). Na Zapadu je bio priznat tek poetkom VI.
stoljea.
UT
-
(i od Sina). Umetanje im a svoj poetak u VIVII. st. u
panjolskoj.27 Iz panjolske se taj simbol s dodatkom Flioque irio
malo pomalo po Galiji, Engleskoj i sjevernoj Italiji, ali ne bez
oporbe sa strane Rima.28 Istini za volju, treba priznati da je ovo
dodavanje rijei Flioque u simbol uinjeno jednostrano i da je p rije
svega djelo zapadne Crkve, koja je tim e htjela jasno izraziti ono
to su tadanji krivovjerci-priscilijanisti krivo uili o boanskim
osobama.29
U poetku, dok je Zapad malo pomalo prihvaao novu formulaciju,
Istok je to znao i nije se tomu, barem otvoreno, protivio. Potom su
se, tovie, odrala i dva opa sabora i to oba na Istoku (trei
carigradski g. 680. i drugi nicejskd g. 787) na kojima se nije
reagiralo protiv um etka Flioque. Tek 300 godina poslije ustaje
protiv toga otvoreno carigradski p a trija rh Focije, napadajui
formulu kojom se slue latini kao teoloku zabludu kojom je
iskrivljeno nicejsko-carigradsko vjerovanje.30 Od tada form ula
Filioque postade kamen spoticanja i esto predmet uljivih polemika,
koje nisu do danas prestale, izmeu teologa istone i zapadne
Crkve.
Iste optube ponovi Mihajlo Cerularije u prvoj polovici XI. st.
kada je ve u Rimu bio odobren i prihvaen simbol s dodatkom.
Cerularije dra- e da dodatak Flioque, ili et Filio, u
nicejsko-carigradskom vjerovan ju znai prekraj koji je uinila rim
ska Crkva i koji se vie ne tie samo pojedinih latina, kao to to
bijae sluaj u vrijeme Focija, nego to je sada stvar cijele Crkve.
Nadalje, m iljae da je rimska Crkva tim inom prom ijenila simbol
koji je definiran n a p rva dva opa sabora te je stoga tim istim
inom izgubila vlast jurisdikcije u Crkvi Kristovoj.31
Glasovita rasprava koju je zaeo Focije, otac raskola, bit e u
srednjem vijeku predm et estokih rasprava izmeu grkih i latinskih
teologa. To napose izie na vidjelo na unijatskim saborim a u Lionu
i Firenzi kada je ipak poslije dugih i munih rasprava postignut
izmeu ostalog spora-
27 Ne zna se tono kada i gdje je Filioque dodan
nicejsko-carigradskom simbolu. Obino se drailo donedavno da bi to
moglo biti na jednoj sinodi u Toledu, Za ovu tvrdnju nemamo
sigurnih i pouzdanih podataka. Povijesno je dokazano i apsolutno
sigurno da je umetak ex Ptre et Filio prvi put objavljen ili
nadodan u nicejsko-carigradski simbol g. 675. na etvrtoj sindoni u
Bragi (grad sada u Portugalu). Usp. D. Kovaevi, nav. dj., str. 71;
Karl Rahner, Sacra- m entum mundi, VII, Brescia, 1977, s t r .
775776.28 Jedan od najoitijih izraza protivljenja dogodio se
poetkom IX. stoljea. Naime, kada su g. 808. redovnici samostana na
Maslinskom brdu kraj Jeruzalema pjevali u Credu Filioque, bijahu
optueni od grkih monaha kao heretici. To izaziva spor zbog kojeg
morae reagirati papa Leon III. zastupajui sporazumno rjeenje prema
kojemu izlaenje Duha Svetoga od Sina treba biti sadraj
propovijedanja i da je uvoenje Filioque u vjerovanje suvina stvar.
Godine 1014. simbol s dodatkom Filioque bi ipak odobren i prihvaen
u Rimu, na zahtjev cara Henrika II, od pape Benedikta III. Usp.
Karl Rahner, nav. dj., str. 776.29 Priscilijanisti su, dodue,
nauavali da je Sin manji od Oca, je r da iz njega proizlazi i Sin i
Duh Sveti. Njihov je nauk osuen na sinodama u Toledu g. 447. i
589.30 Usp. A. Brunello, nav. dj., str. 139140.31 Usp. D. Kovaevi,
nav. dj., str. 83*84.
118
-
zum izmeu grkih i latinskih teologa i u pogledu nauka o M aenju
Duha Svetoga, koji ostade m rtvo slovo jer sporazum e postignute na
spomenutim saborim a nisu bili prihvatili monasi i puk carigradski.
I tako se raskol nastavi.
2. Primat rimskog biskupaShavaanje vrhovne vlasti u Crkvi sm
atra se glavnim dogmatskim pitanjem oko kojeg se spore istona i
zapadna Crkva.
Malo je redaka u Novom zavjetu koji su tako prijeporni m eu
pripadnicima kranske vjeroispovijedi kao oni (Mt 16, 1719; Lk 22,
3132; Iv 21, 1517) prem a kojim a je od Isusa obean i predan prim
at ili prvenstvo apostolu Petru u Crkvi. U katolikom tum aenju
svjedoanstva navedenih redaka daju prvenstvo Petru, koji znai pravi
i vlastiti prim at jurisdikcije, koja je puna, vrhovna, redovna
(tj. ne proizlazi po delegiranju od drugih) i neposredna
(direktna); i da su nasljednici sv. Petra, u primatu, biskupi Rima
koji im aju vrhovnu vlast nad svim vjernicim a i nad cijelom
crkvenom hijerarhijom , ukljuivi tu i ekum enski sabor, i da je
rimski biskup nepogreiv kada odreuje ex cathedra32 vjerske
istine,33
Pravoslavci u svom poimanju priznaju rimskom biskupu samo
zasebnu vlast, koja iskljuuje svaku ideju v ikarijata j koja se
protivi svakom duhu vladavine nad cijelom Crkvom. Nasljednik sv.
Petra, biskup Rima, prema njim a ima prim at asti i on je primus
inter pares, ali ne iure divino.34 To je ope m iljenje koje se
zastupa u istocno-pravoslavnoj Crkvi i od kojeg samo katkada
odstupaju pojedini teolozi. Tako su nekada neki isto-
rio-pravoslavni teolozi zastupali teoriju Pentarhije?5 prem a kojoj
bi se vrhovna vlast u Crkvi temeljila na pet velikih i starinskih
partijarhata: rimskom, carigradskom, aleksandrijskom, antiohijskom
i jeruzalemskom. Ovakve ideje irili su ponajvie grki teolozi. Danas
je gotovo naputena je r je protivna odlukam a opih sabora i
povijesnim injenicama.36 Nadalje, po miljenju nekih drugih
istono-pravoslavnih teologa vrhovna vidljiva vlast u Crkvi
pripadala bi svim biskupima (biskupskom kolegiju) ujedinjenim na
opem saboru. To je m iljenje najvie proireno meu slavenskim
teolozima.37 Sve te teorije, kako se dobro moe uoiti, iskljuuju
pomisao prem a kojoj bi papa, tj. rim ski biskup, posjedovao, kako
to ui katolika teologija, punu i vrhovnu vlast nad cijelom Crkvom,
ne samo u stvarim a vjere i morala, nego i u onim koje se tiu
crkvene discipline i uprave. :.. ...32 Uvjeti su nepogreivosti da
papa govori ex cathedra, tj. govori kao pastir i uitelj svih
vjernika vrei tako svoju apostolsku vlast i da ima nakanu konano
odrediti odreeni, nauk. vjere ili morala na nain da on bude
primljen od svih vjernika.M Usp. Mansi Lii 13301134; DS 30533075;
Aubert Roger, Vatican 1 Paris1964, str. 315322; Umberto Betti, La
costituzione domatica Pastor Eternus del concilio vaticano 1, Roma
1.961, str. 604647,
Usp. Ppandreu Damaskinos, Riflessioni sulla questione del
primato, u Papato e servizio papale, Alba 1976, str. 8485.35 sp. G.
Zananiri, Organisation pentarchique de lEgise, u Pape et
Patriarches, Paris 1961, str. 1920.3 Usp. D. Kovaevi, nav. dj.,
str. 4748.37 Usp. A. Brunello, nav. dj., str. 128.
119
-
3. Cistilite
N auk istono-pravoslavne Crkve o istilitu nije posve jasan. Dok
se ona, s jedne strane, u liturgiji i u svojim molitvam a moli za
pokojne i na taj nain priznaje opstojnost istilita, s druge strane
se u svom nauku ne slae s katolikim naukom o istilitu.
Spor izmeu dvije teologije oko pitanja istilita pojavljuje se
relativno dosta kasno. Prvi pu t u vezi s tim pitanjem uoe u spor,
koliko se zna, g. 1321. ili 1322. franjevac Bartolomej, izaslanik
pape G rgura IX. kod G rka za ujedinjenje Crkava, i biskup K rfa G
rgur Bardane.38 O istom predm etu dvije strane dosta raspravljahu
na drugom Lionskom saboru (g. 1274) i napose na onom u Firenzi (g,
1439).39 Na ovom se posljednjem istono-pravoslavni teolozi svrstae
u dvije struje. Jedna stru ja odluno nijekae postojanje istilita, a
druga, pod vodstvom nicejskoga m etropolita Besariona, kasnije
kardinala, u svemu se suglasi s naukom zapadne Crkve, osim to
izrazi svoje neslaganje oko problem a istiline vatre. U stvari,
proces ienja, prema ovima, ne bi morao uslijediti preko vatre.
Stoga to bi razlogom da je sabor u svojoj definiciji o istilitu
izbjegavao spom enuti vatru.40
U krilu istono-pravoslavne Crkve, slino kao i na firentinskom
saboru, bilo je teologa koji su prihvaali i irili nauk o istilitu,
kao prim jerice Georg Skolarios, Emanuel Korintski, Gabriel
Severos, Petar Moghila, S tjepan Javorski i mnogi drugi. No nisu
nedostajali ni oni koji su, nerijetko pod utjecajem protestantizm
a, odluno odbacivali takav nauk ili bilo kakve tree ili srednje
stanje poslije sm rti. Meu ovima istiemo Melecija Pigosa, Girila
Lokarisa, Zahariju Germanosa, Meleciju Sirigosa, jeruzalem skog
patrijarha Dositeja, Teofona Prokopovia, Teofiletta Gorskog i
Selivestra Lebedinskog.
IV. Prijepori oko m arijanskih dogm
a) B e z g r e n o z a e e BI . Dj . M a r i j e
Prepreke izmeu dvije teologije oko p itan ja Bezgrenog zaea BI.
Dj. M arije poinju istom onda kad je to p itanje katolika Crkva
proglasila dogmom.Prvo stvarno osporavanje dogme o Bezgrenom zaeu,
sa strane pravoslavnih, datira od g. 1895. kad ju je carigradski
patrijarh svrstao meu
33 Usp. Mauricius Gardillo, Compendium Theologiae Orientalis,
Romae 1950, str. 187; A. Brunello, nav. dj., str. 148; D. Kovaevi,
nav. dj., str. 181; R. Loenertz, Autour de trait de Fr Barthlmy de
Constantinople les Grecs, u Archiv Fratr. Prdicat., 1936. str.
361371.39 Usp. DS 464, 693; L. Petit, Documents relatifs au Concile
de Florence. La question du Purgatoire, XV, str. 1168; A. DAles, La
question du Purgatoire au concile de Florence en 1438, u
Gregorianum, 1922, sti\ 950; M. Jugie, La question du Purgatoire au
concile de Ferrare-Florence, u Echos dOrient, 1921, str. 269282.40
A. Brunello, nav. dj., str. 127; D. Kovaevi, nav. dj-, str.
182183,
120
-
latinske novotarije, koju je papinska Crkva p rije 40 godina
uvela u nauk vjere.41
Na,uk koji je papa Pio IX, 8. prosinca 1854. proglasio dogmom
ui: Da je Blaena Djevica Marija, u prvom trenutku svoga zaea,
osobitom milou i povlasticom Svemoguega Boga, u pogledu na zasluge
Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila ouvana ista od ljage
Istonoga grijeha.42 Ovom novom dogmatskom odlukom papa ne stvara
novu vjersku istinu, nego proglaava sveano ono to je bilo prije
vjerovano u Crkvi u odnosu na svetost i istou Majke Boje. Ovdje se
radi zapravo0 nauku koji svoje utem eljenje nalazi u staroj
liturgijskoj pobonosti kojom se odavala ast M ariji i koja se moe
razabrati iz spisa sv. otaca1 istone Crkve. Pa, stoga nije ni udo
to papa u svojoj buli Ineffabilis D eus, u kojoj izlae nauk o
Bezgrenom zaeu lizima mnoge potvrde i izreke od istonih otaca.
Ipak, ni ova injenica nije sm etala istono-pra- voslavnim teolozima
da izraze svoje negodovanje i protivno miljenje prema definiciji o
M ariji iz godine 1854.
U poricanju dogme o Bezgrenom zaeu istono-pravoslavni teolozi
navode argum ente prem a kojima je M arija bila podlona istonom
grijehu sve do anelova Navjetenja ili pak da je od istonoga grijeha
bila osloboena Duhom Svetim na dan Navjetenja.43 Sergije Bulgakov u
osporavanju toga katolikog nauka, u svom djelu Ortadoxie (Paris,
1932) pie otvoreno da je M arija bila osloboena od istonoga grijeha
na dan svojega roenja.44
b) U z n e s e n j e Bl . Dj . M a r i j e n a n e b o
1. studenog 1950. papa Pio XII. s apostolskom konstitucijom
Munificen- tissimus Deus prglaava kao dogmu objavljenu od Boga da
BI. Dj. Marija svrivi tijek svoga zemaljskog ivota bi uznesena duom
i tijelom u nebesku slavu.45 I ovaj nauk o M arijinu uznesenju
zasniva se, kako to kae Apostolska konstitucija, na starom
uvjerenju Crkve. Naime, ve u 5. stoljeu istona Crkva slavi
Uznesenje M arijino na nebo kao blagdan, dok se n a Zapadu taj
blagdan uvodi i poinje slaviti tri stoljea poslije. Tako se onda
sveanim proglaenjem i ovoga nauka lankom vjere nije nita istom
nauku nadodalo, nego se starom vjerovanju dala vra i jasnija form
ulacija.Prigovori istono-pravoslavnih teologa na raun katolikog
nauka o Uznesenju M arijinu na nebo nisu velike teine. Svode se
uglavnom na to to ovaj nauk nije proglasio lankom vjere ekum enski
sabor i to nije, navodno, prihvaen u cijeloj Crkvi.415 U
neprihvaanju ovoga nauka isto-'d Usp. L. Duchesne, L Encyclique du
Patriarche Anthim e, u Egliss separes, Paris, 1896, str. 65; D.
Kovaevi, nav. dj., str. 127; Salvator Brandi, O sjedinjenju Crkava,
Odgovor carigradskom, grkom patrijarhu, Zadar, 1896, str. 20. DS
2803.13 Usp. D. Kovaevi, nav. dj., str. 105112.44 Isti, str.
110111. DS 3903.,6 D. Kovaevi, nav. dj., str. 139.
12.1
-
no-pnavoslavni teolozi koji put su m otivirani, slino kao i kod
dogmeo Bezgrenom zaeu, svojim oprenim stavom prema papinskoj
vlasti, ili pak time to je taj nauk papa proglasio lankom
vjere.
U ovom izlaganju nastojali smo jo : jedanpu t iznijeti, vie ili
manje, gotovo sve razlike koje dijele istonu i zapadnu Crkvu i koje
i danas stoje kao zapreka njihovu ponovnu ujedinjenju. Istina, te
razlike nisu brojne i veina ih je takvog karak tera da ne bi smjele
biti neprem ostiva sm etnja na putu koji vodi do jedinstva dviju
teologija. Dok ovo tvrdim o, ne zaboravljamo u isto vrijem e
naglasiti da su istona i zapadna Crkva u mnogim vjerskim istinama
istovjetnog miljenja. Dosta je spomenuti da .se klanjamo istom Bogu
Ocu, da tujem o istu m ajku Blaenu Djevicu M ariju, da nalazimo
nadahnue svojim vjerskim uvjerenjim a u istoj knjizi Bibliji, da
slijedimo iste crkvene oce, da zajedniki priznajemo prvih 7 opih
crkvenih sabora itd. Sve bi to trebalo biti injenice koje bi
poticale i motivirale jednu i drugu stranu na traenje naina i
putova koji bi nas najbre doveli do pravog vjerskog jedinstva.
THEOLOGICAL DIFFERENCES DISPUTED BETWEEN THE EASTERNORTHODOX AND
THE CATHOLIC CHURCHESSum m ary
In this panoramic survey we tried to outline almost all of the
existing differences which divide the Eastern form the Western
Church. These differences are not numerous and can be grouped into
those of inessential or liturgico-disciplinary nature, and those of
essential, namely dogmatic character.
The first group of the differences disputed are those that deal
w ith the Old Testament Canon, i. e. num er of holy books
officially recognized by the Church in question (the orthodox
reject so-called Apocrypha), with d ifferent views on how m any
Oecumenical Councils there were, an vvith the doctrine on
sacraments.
In the seoond group, that of doctrinal differences, the author
tries to draw our attention to the following disputed points: the
doctrine on the procession of the Holy Ghost, on Roman Bishops
Primacy, on Purgatory and on two Marian dogmas: the Im m aculate
Conception and the Assumption.
122
