Dilan Tomas poezija

  • View
    1.254

  • Download
    32

Embed Size (px)

Text of Dilan Tomas poezija

RUKA TO POTPISA PAPIR Ruka to potpisa papir srui grad; Vladarski prsti namet na zrak udarie, Dvostruko ve je mrtvih, zemlja prepolovljenja; Tih pet kraljeva i kralja usmrtie. Tu monu ruku sputeno vodi rame, Zglobove prstiju ve zgrio je kre; Pero je guje dovrilo umorstvo Koje dovri rije. Potpisa ruka ukaz i ognjicu rodi, Dooe skakavci, nasta vrijeme glada; Velika to je ruka to ovla, potpisom, ovjekom moe da vlada. Mrtvace broje tih pet kraljeva no nee Ublait elo ni smekat skorenu ranu; Ta ruka milost daje ko ruka to nebom vlada; Nemaju ruke suza da im kanu. SJAJ SE LOMI GDJE SUNCE NE SIJE Sjaj se lomi gdje sunce ne sije; Gdje more se ne mie, a vode u srcu U plimama se biju; I slomljene sablasti s krijesnicom u glavi, Od sjaja stvari, Kroz meso bruse se gdje meso kost ne krije. U bokovima svijea Mlado e sjeme zgrijat, sjeme vremena sagat; Gdje sjeme se ne mie Plod se ovjekov razrasta u zvijezde, Ko smokva blistav; Kad voska nema, lu e stijenj pokazat. Iza oiju prolomit e se zora; Od lubanje i prstiju, vjetrena e krv Lizat poput mora; Bez zabrana, bez kolja, izljevi nebesa U stapkama e brizgat I ljubiti u smijehu ulje suza. U dupljama zaoblit e no

1

Ko mjesec paklinast, granicu globusa; Dan ozari kost; Gdje studen nije, zderat e oluja Ruho od zime; Mrena tad proljetna na kapcima visi. Sjaj e na tajnoj batini se slomit, Na vrhu misli gdje misli miriu u kii; Kad razum umre Tajna e tla kroz oi nii, Krv se u sunce dii, A iznad pustih zemljita zastati e zora. SNAGA KOJA CVIJET KROZ ZELEN STAPKU GONI Snaga koja cvijet kroz zelen stapku goni Zelenu dob mi goni; korijen stablu rui I mene kri. A ja sam nijem da svitoj rui zborim Od iste groze zimljive da moja mladost gori. Snaga koja vodu kroz klisuru tjera Krv crvenu mi tjera; potok sui, Moju u vosak grua. A ja sam nijem da svojem ilju kaem Da gorski vrutak siu ista usta. Ruka to vodu kovitla u mlaki Mijea ivi pijesak; vee vjetru dah I jedro mi puni. A ja sam nijem objeenom prozborit Da krvnik svoje vapno od moje gline tvori. Usne vremena pripijaju se k esmi; Ljubav kaplje i skuplja se, no pala krv Ozljedu e utiat. A ja sam nijem da vjetru progovorim Da vrijeme nebo oko zvijezda rie. I nijem sam rei ljubavi u grobu Da ponjavom mi plazi isti svijen crv.

2

POSLIJE POGREBA (u spomen Anni Jones) Poslije pogreba, jecave hvale, jauci, Vjetar to stresa ui ko jedra, priguen topot, Kuckanje zavrtnja u blatnoj stopi groba, Vjee zasjenjene i zubi u crnini, Oi slinave, rukavi slanih kapi, Jutrom udarac lopatom to tjera san I stresa djeaka oajnog gdje sijee svoje grlo U mraku kovega i suho lie sipa, to lomi jednu kost do sjaja s ruhom suca, A nakon slave kalja, vremena gustih suza, U izbi s lisicom punjenom, u izbi s paprati uvelom, Ja stojim, sam, u ime ove uspomene U jecav sat s mrtvom zgrbljenom Annom Kojoj je srce zapretano jednom ko esma pljutalo Spenim svijetom Walesa i svako sunce utapalo, (Pa nek je za nju to udovina slika i slijepo U hvali pretjerana; smrt joj je bila tiha kap; Ne bi mi dala da poplavi me slava I plima njenog srca; duboko nijema bi legla I njenom skrenom tijelu ne bi trebalo vraa). Ali ja, Annin bard, na uspravljenom ognjitu, Sva mora zovem na slubu, da krepost joj utljivu amore ko zvona na bovi ponad raspjevanih glava, Da sijaju papratne zidove lisiijih uma, Da ljubav joj ljuljaju i poju u smeem hramu, Blagoslove duh sa etiri ukrtene ptice. Meso je imala blago ko mlijeko, no kip to stremi u nebo Divljih grudiju, blaene lubanje diva, Iz nje sad kleem u izbi s mokrim oknom Dok kua estoko narie i godina dok se svija. Poznam joj dlanove oljutene, ponizne jetke ruke, I znam da lee u vjeri zgrene, njen istanjeni apat u vlanoj rijei, pamet sada ve praznu I aku njenog lica priljubljenu uz bol, Tu isklesanu Annu, sedamdeset ljeta kamena. Ruke od mramora natopljene oblacima, ta velika Prepirka odsjenim glasom, gest i psalam, Nek huje zauvijek sa mnom nad njenom rakom Sve dok se plue lisici ne gane dok ne zagrca Ljubav A gizdava paprat ne poloi sjeme na crni prag.

3

RAZGOVOR MOLITVI Razgovor molitvi to e tek ih rei Dijete kad se lei i ovjek to se penje Do ljubavi umirue u visokoj sobi, Jedno ne mari kome u snu se okree A drugi, pun suza jer ona e umrijeti, U tami se miu na zvuk za koji znaju Da dii e se nebu sa zelenog tla, Od ovjeka na stubama i djeteta do kreveta. A zvuk to e ga rei dvjema molitvama Za san u mirnoj zemlji, za ljubav to umire, Bit e ista bol. Kog e molitve ublaiti? Hoe li dijete usniti bez brige, ovjek jecat? Razgovor molitvi to e tek ih rei Mrtvom je i ivom, i ovjek na stubama Veeras, ne umiruu, ve ivu i vruu U njenosti vatre na e ljubav u visokoj sobi. I dijete to ne mari kome molitva se penje Potonut e u tugu duboku kao raku I vidjeti tamnog oka val, u oima sna, Gdje vue ga stepenicama onoj to je mrtva. ODBIJANJE DA SE OALI SMRT U POARU JEDNOG DJETETA U LONDONU Nikad pa sve dok ovjek nee biti Ko ptica zvijer i cvijet to plodi se i ponizna dok tama Tiinom ne kae prolom zadnjeg sjaja A tihi sat Ne doe s mora to se propelo u ormi Sve dok ne moram opet ui U obli cion kapi vode U sinagogu jednog klasa ita Ja neu molit sjenu zvuka Ni sijat svoje slano sjeme U najmanji prodol kostrijeti da plaem Velianstvo izgaranja ove djeje smrti Neu umorit

4

Ljudskost njenog hoda s tom tekom istinom Oskvrnut neu zastajanje daha S jo nekom Elegijom mladoj nevinosti. Duboko s prvim mrtvima lei ker Londona, Odjevena u stare prijatelje, U zrna mimo vijeka, tamno ilje svoje majke, Potajno kraj vode to ne ali, Kraj vode Temze koja nosi. Jer poslije prve smrti, druge vie nema. PRIJE NO KUCNUH Prije no kucnuh da put me pusti Sa tenom rukom po utrobi tapah, Bez obzira jer bijah ko voda to Jordan stvori kod mog doma; Mnethinoj keri bijah brat I sestra crvu od zaea. Bio sam gluh za proljee i ljeto, Suncu ni mjesecu nisam ime znao, Pod oklopom mesa tutnjavu sam uo, Rastopljen oblik to sam bio, Olovno zvijee, eki kiovit Sa svoje kupole to zaliva ga otac. Poruke zime ja sam tako znao, Strelastu tuu, djetinjast snijeg. Vjetar je snubok mojoj sestri bio, Ko rosa paklena backo se u meni; Istona klima ilama je tekla, Nepoet jo i dan i no sam znao. Nedoet jo, pretrpio sam: Muila snova ljiljanske su kosti U ivu savijala brojku, I meso sjeckano da pree crtu Gorkih unjivih krieva na jetri, Trnjavog grmlja u skvrenu mozgu. Znalo je grlo e prije nego tkanje Koe i ilja uokolo vrela Gdje rije i voda tvore smjesu

5

Neumitnu dok krv ne stane; Srce je ljubav znalo, trbuh glad, Miris liinke poznavao je stamen. Vrijeme izbaci moje stvorenje smrtno Da luta ili da ga guta more Da upozna soli pustolovne Plima to nikad ne dodirnu al. Ja to bijah bogat bogatiji postah U gutljajima vina to ga daje dan. Roen od sablasti i puti, nisam bio Ni utvara ni ovjek, samo smrtan duh Kad satrlo me pero smrti. I sasvim smrtan bijah, Do zadnjeg dugog daha to mom ocu Prenese glas od umirueg spasa. U kriu i klanjanju vi pred oltarima, Spomenite se mene i smilovanje njemu Koj uze moju put i kost za tit A mojoj majci prevari utrobu. VJENANJE JEDNE DJEVICE Probudila se sama u mnotvu ljubavi kad je svjetlo jutra Zateklo u dugoj noi njenih oiju Svoje zlatno juer na perunikama usnulo A sunce tog dana iz bedara poskoilo k nebu udesno djevianstvo bijae, staro ko hljeb i ribe; Premda je as tog uda kao vjeno svjetlo A brodogradilita stopa galilejskih kriju flotu golubica. Drhtaji sunca nee udjet vie Duboku morsku postelju gdje nekad se vjenala sama, Sa srcem u sluhu i vidu; usne su lovile lavinu Zlatne sablasti to prsten je dala njenoj ivoj kosti, Pod njenim prozorom to je digla svoj teret od zlata, Jer mukarac sad spava gdje utaen je poar i njegovom rukom ona saznaje To drugo sunce, ljubomorni tok neprispodobive krvi.

6

KAD LJUBAV BI ME DODIRNULA KAKO Kad ljubav bi me dodirnula kako, Varava djevojka to ukrala me sebi, Proe kroz babinje i povoje mi slomi, Kad crveni bi kakljaj ko to se stoka teli Izgrepsti mogao smijeh iz mojih plua, Ne bih se bojao ni jabuke ni plime Ni zle krvi proljea. Mukarac ili ena? elije govore Od mesa dok plod kaplje poput vatre. Kad tek izlegla kosa bi me golicala kako, Kost krilata to u peti klija, Nemir ovjeka ve na stegnu eda, Ne bih se bojao ni ome ni bradve Ni ukrtenih pritki rata. Mukarac ili ena? kau prsti to kredom riu zidovima parove zelene. Da golicne me glad jeinca kako Vruinom da kua ivcu sirov rub Ne bih se bojao ljubavnike snage. Ne bih se bojao zloduha u boku Ni izgovorene rake. Da protrlja me kako ljubavniki dodir Izbrisat to ne moe trag vrane niti gr Bolesne stare mukosti na oputenoj bradi, Vrijeme, gubici i njeni krevetac Uzbudili me ne bi jako, More bi prljavo utopit me moglo Dok dragoj se mrtvo pod nogama lomi. Taj svijet je na pol avolov, na pol moj, Mahnit od droge to pui se u eni I oko pupoljka se svija to joj ralja oi. Gnjat starca, jedna modina sa mojom, I sleevi svi to miriu u moru Dok sjedim i motrim crva to pod noktom ivot polako toi. To me protrlja i to je to golica. voravo majmune srlja niz svoj spol Iz vlane ljubavnike tame i njihaj dojilje Othranit nikad nee pono smijeha,

7

Ni onda kad ljepotu nae u grudima Drage, majke, ljubavnika, ili svojih est Stopa u istom prahu. Pa to je dodir? Na ivcu pero smrti? Te tvoje usne ljubavi, u kalju poljubaca? Moj Krist obian, na stablu trnjem roen? Suhlje je slovo smrti nego njegov le. Rane mi rjeite tvojom utisnute kosom. Da okrznu me kako dodir to je: Moja metafora ovjek. NAROITO KAD VJETAR U OKTOBRU Naroito kad vjetar u oktobru Mraznim prstima kanjava mi kosu, epan od sunca mrzovoljnog vatru gazim I trpku sjenu bacam po tom tlu, Kraj morske obale dok ujem amor ptica, U zimskim ibama kako gavran kalje, Zaposleno mi srce drhti dok ti pria, Rijei ti upija, slogove krvi sipa. I ja u grad od rijei zakljuan, vidim Na obzorju gdje poput stabla idu Rjeiti oblici ena, graja djece Sa zvjezdanim kretnjama u parku. Da sainim vam neto od samoglasnih stabala, Od hrastovih nek glasa, vijesti od korijenja Mnogog trnovitog da vam kaem kr