»Uzbudljivo...napeto...genijalno!«  Janet Maslin, New York Times

»Iznuđivač je kriv samo za jednu stvar: drži vas u napetosti do samoga kraja!«  USA Today

»Uzbudljivi triler u kojem je drugačije poimanje pravde i pravosuđa vrhunski prikazano i koji će vas držati u neizvjesnosti 

do samog kraja.«  The Washington Post

»Dinamičan, s mnogim preokretima i zapletima, od Miamia do Montego Baya i dalje-  iznenadit će svakog čitatelja.«   

The Wall Street Journal

JOHN GRISHAM

IZNUĐIVAČPreveo s engleskoga

Damir Biličić

Zagreb, 2016.

JOHN GRISHAM

IZNUĐIVAČPreveo s engleskoga

Damir Biličić

Zagreb, 2016.

Naslov izvornikaJohn Grisham

The RacketeerCopyright © 2012 by Belfry Holdings, Inc.

Copyright © za hrvatski prijevod Damir Biličić i Znanje d.o.o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja

vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.

iznuđivač, reketar — onaj koji stječe novac protuzakonito, prevara-ma, iznudama itd.

Naslov izvornikaJohn Grisham

The RacketeerCopyright © 2012 by Belfry Holdings, Inc.

Copyright © za hrvatski prijevod Damir Biličić i Znanje d.o.o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja

vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.

iznuđivač, reketar — onaj koji stječe novac protuzakonito, prevara-ma, iznudama itd.

Odvjetnik sam i u zatvoru sam. Duga priča.Četrdeset tri su mi godine i sada sam na polovici izdržava-

nja desetogodišnje kazne koju mi je odrezao nekakav neodlučni i licemjerni savezni sudac u Washingtonu. Uložio sam sve moguće žalbe i u mojem posve ispražnjenom arsenalu više nema nikakvog postupka, mehanizma, malo poznatog propisa, kvake, rupe u zako-nu ili čudotvornog asa iz rukava. Nemam baš ništa. Budući da poznajem pravo, mogao sam učiniti ono što čine neki zatvorenici, zatrpati sudove hrpama besmislenih prijedloga, zahtjeva i drugih besmislica, no ne bi mi pomoglo baš ništa. Ništa mi neće pomoći. Prava je istina da se ni u kojem slučaju ne mogu nadati da ću izići prije isteka još pet godina, osim što će mi na kraju oprostiti par ušljivih tjedana zbog dobrog vladanja. A ponašanje mi je uistinu bilo uzorno.

Ne bih se trebao smatrati odvjetnikom, jer to službeno više nisam. Odvjetnička komora savezne države Virginije oduzela mi je licencu ubrzo nakon što me sud proglasio krivim. Sve lijepo piše, crno na bijelo — osuda za kazneno djelo automatski povlači izba-civanje iz komore. Oduzeli su mi licencu, a o mojim problemima javnost je uredno izvijestio i strukovni list Virginia Lawyer Register.

1. poglavlje

1

Odvjetnik sam i u zatvoru sam. Duga priča.Četrdeset tri su mi godine i sada sam na polovici izdržava-

nja desetogodišnje kazne koju mi je odrezao nekakav neodlučni i licemjerni savezni sudac u Washingtonu. Uložio sam sve moguće žalbe i u mojem posve ispražnjenom arsenalu više nema nikakvog postupka, mehanizma, malo poznatog propisa, kvake, rupe u zako-nu ili čudotvornog asa iz rukava. Nemam baš ništa. Budući da poznajem pravo, mogao sam učiniti ono što čine neki zatvorenici, zatrpati sudove hrpama besmislenih prijedloga, zahtjeva i drugih besmislica, no ne bi mi pomoglo baš ništa. Ništa mi neće pomoći. Prava je istina da se ni u kojem slučaju ne mogu nadati da ću izići prije isteka još pet godina, osim što će mi na kraju oprostiti par ušljivih tjedana zbog dobrog vladanja. A ponašanje mi je uistinu bilo uzorno.

Ne bih se trebao smatrati odvjetnikom, jer to službeno više nisam. Odvjetnička komora savezne države Virginije oduzela mi je licencu ubrzo nakon što me sud proglasio krivim. Sve lijepo piše, crno na bijelo — osuda za kazneno djelo automatski povlači izba-civanje iz komore. Oduzeli su mi licencu, a o mojim problemima javnost je uredno izvijestio i strukovni list Virginia Lawyer Register.

1. poglavlje

2

U tom mjesecu izbačeni smo nas trojica, što odgovara nekakvom prosjeku.

Međutim, u mojemu malom svijetu svi me znaju kao zatvor-skog odvjetnika, pa u tom svojstvu svaki dan po nekoliko sati kolegama zatvorenicima pomažem s rješavanjem pravnih problema. Proučavam njihove žalbe i pišem im podneske. Pripremam jedno-stavne oporuke, a povremeno i zemljišne kupoprodajne ugovore. Pregledavam i ugovore nekima od tipova koji su se bavili biznisom ili nekim uglednijim poslom. Već sam tužio vladu u slučaju legiti-mnih pritužaba, ali nikada u slučaju onih koje smatram lakomisle-nima. I rješavam puno razvoda.

Osam mjeseci i šest dana nakon što sam počeo služiti kaznu primio sam jednu debelu omotnicu. Zatvorenici žude za poštom, no ja bih više volio da ta pošiljka nije došla do mene. Poslala ju je jedna odvjetnička tvrtka iz Fairfaxa, u Virginiji, tvrtka koja je zastu-pala moju suprugu, a ova je, baš neobično, tražila razvod. U roku od samo nekoliko tjedana Dionne se od brižne supruge koja me u svemu podupire i čvrsto ostaje uz mene, pretvorila u žrtvu koja bježi i očajnički želi slobodu. Nisam mogao vjerovati. Dokumente sam čitao krajnje šokiran, klecavih koljena i suznih očiju, a kad sam se već pobojao da bih se mogao rasplakati, vratio sam se u svoju ćeliju, kako bih malo ostao nasamo. U zatvoru se suze pojavljuju često, samo što su uvijek skrivene.

Kad sam otišao od kuće, Bou je bilo šest godina. Bio nam je jedinac, no planirali smo imati još djece. Matematika je tu vrlo jednostavna, a ja sam to računao valjda i milijun puta. Kad iziđem, njemu će biti šesnaest godina, bit će tinejdžer već gotovo na pragu odrasle dobi, a ja ću propustiti deset najdragocjenijih godina koje otac i sin uopće mogu zajedno proživjeti. Negdje do dvanaeste godine dječaci obožavaju očeve i smatraju da ovi baš ni u čemu ne mogu pogriješiti. Ja sam Bou bio trener u bejzbolu za najmanje uzraste i nogometu, a on je za mnom trčkarao poput šteneta. Išli smo u ribolov i na kampiranje, a on je ponekad subotom prijepod-ne sa mnom išao i u ured, nakon što bismo obavili muški doručak. Bio mi je sve na svijetu, a to što sam mu morao objasniti da me

dugo neće biti slomilo je srce i njemu i meni. Našavši se iza rešeta-ka, odbio sam dati dopuštenje da me on posjećuje. Koliko sam ga god htio zagrliti i snažno stisnuti, nikako nisam mogao podnijeti pomisao na to da taj dječačić gleda oca u zatvoru.

Praktički se nikako ne možete boriti protiv razvoda kad ste u zatvoru i nećete uskoro izići. Naša imovina, koja nikada i nije bila nešto osobito, praktički je nestala nakon što je godinu i pol bila na udaru saveznih vlasti. Ostali smo bez svega, osim bez djeteta i međusobne predanosti. To je dijete bilo čvrsta stijena. Predanost se raspala. Dionne je iznijela više lijepih obećanja o tome kako ćemo sve izdržati i pregrmjeti, no nakon što sam otišao u zatvor, stvarnost je učinila svoje. U našem se gradiću osjećala usamljeno i izolirano. »Kad me vide, ljudi se počnu došaptavati«, napisala je u jednome od prvih pisama. »Tako sam usamljena«, potužila se u drugome. Pisma su ubrzo počela postajati sve kraća i sve rjeđa. Kao i posjeti.

Dionne je odrasla u Philadelphiji i nikad se nije posve navi-knula na život u provinciji. Kad joj je jedan ujak ponudio posao, odjednom joj se počelo silno žuriti da se vrati kući. Prije dvije godine ponovno se udala, a Boa, kojem je jedanaest godina, sada trenira neki drugi otac. Na posljednjih dvadeset pisama koja sam poslao sinu nisam dobio odgovor. Uvjeren sam da ih nije ni vidio.

Često se pitam hoću li se ikada ponovno vidjeti s njim. Čini mi se da ću se oko toga potruditi, iako se još predomišljam. Kako se suočiti s djetetom koje voliš toliko da te to boli, ali koje te neće prepoznati? Više nikada nećemo živjeti zajedno kao otac i sin. Bi li uopće bilo fer prema Bou da mu se odavno izgubljeni otac ponovno pojavi, ustrajno tražeći da ponovno postane dijelom njegova života?

Za razmišljanje o tome imam i previše vremena.U Saveznome zatvorskom kampu u blizini Frostburga, u

Marylandu, imam brojčanu oznaku 44861-127. Ovaj »kamp« odnosi se na manje strogu razinu sigurnosnih mjera, budući da je ustanova namijenjena nama koje se ne smatra nasilnima i koji su osuđeni na deset ili manje godina zatvora. Zbog nikada objašnjenih razloga, prva dvadeset dva mjeseca proveo sam u srednje strogo

3

U tom mjesecu izbačeni smo nas trojica, što odgovara nekakvom prosjeku.

Međutim, u mojemu malom svijetu svi me znaju kao zatvor-skog odvjetnika, pa u tom svojstvu svaki dan po nekoliko sati kolegama zatvorenicima pomažem s rješavanjem pravnih problema. Proučavam njihove žalbe i pišem im podneske. Pripremam jedno-stavne oporuke, a povremeno i zemljišne kupoprodajne ugovore. Pregledavam i ugovore nekima od tipova koji su se bavili biznisom ili nekim uglednijim poslom. Već sam tužio vladu u slučaju legiti-mnih pritužaba, ali nikada u slučaju onih koje smatram lakomisle-nima. I rješavam puno razvoda.

Osam mjeseci i šest dana nakon što sam počeo služiti kaznu primio sam jednu debelu omotnicu. Zatvorenici žude za poštom, no ja bih više volio da ta pošiljka nije došla do mene. Poslala ju je jedna odvjetnička tvrtka iz Fairfaxa, u Virginiji, tvrtka koja je zastu-pala moju suprugu, a ova je, baš neobično, tražila razvod. U roku od samo nekoliko tjedana Dionne se od brižne supruge koja me u svemu podupire i čvrsto ostaje uz mene, pretvorila u žrtvu koja bježi i očajnički želi slobodu. Nisam mogao vjerovati. Dokumente sam čitao krajnje šokiran, klecavih koljena i suznih očiju, a kad sam se već pobojao da bih se mogao rasplakati, vratio sam se u svoju ćeliju, kako bih malo ostao nasamo. U zatvoru se suze pojavljuju često, samo što su uvijek skrivene.

Kad sam otišao od kuće, Bou je bilo šest godina. Bio nam je jedinac, no planirali smo imati još djece. Matematika je tu vrlo jednostavna, a ja sam to računao valjda i milijun puta. Kad iziđem, njemu će biti šesnaest godina, bit će tinejdžer već gotovo na pragu odrasle dobi, a ja ću propustiti deset najdragocjenijih godina koje otac i sin uopće mogu zajedno proživjeti. Negdje do dvanaeste godine dječaci obožavaju očeve i smatraju da ovi baš ni u čemu ne mogu pogriješiti. Ja sam Bou bio trener u bejzbolu za najmanje uzraste i nogometu, a on je za mnom trčkarao poput šteneta. Išli smo u ribolov i na kampiranje, a on je ponekad subotom prijepod-ne sa mnom išao i u ured, nakon što bismo obavili muški doručak. Bio mi je sve na svijetu, a to što sam mu morao objasniti da me

dugo neće biti slomilo je srce i njemu i meni. Našavši se iza rešeta-ka, odbio sam dati dopuštenje da me on posjećuje. Koliko sam ga god htio zagrliti i snažno stisnuti, nikako nisam mogao podnijeti pomisao na to da taj dječačić gleda oca u zatvoru.

Praktički se nikako ne možete boriti protiv razvoda kad ste u zatvoru i nećete uskoro izići. Naša imovina, koja nikada i nije bila nešto osobito, praktički je nestala nakon što je godinu i pol bila na udaru saveznih vlasti. Ostali smo bez svega, osim bez djeteta i međusobne predanosti. To je dijete bilo čvrsta stijena. Predanost se raspala. Dionne je iznijela više lijepih obećanja o tome kako ćemo sve izdržati i pregrmjeti, no nakon što sam otišao u zatvor, stvarnost je učinila svoje. U našem se gradiću osjećala usamljeno i izolirano. »Kad me vide, ljudi se počnu došaptavati«, napisala je u jednome od prvih pisama. »Tako sam usamljena«, potužila se u drugome. Pisma su ubrzo počela postajati sve kraća i sve rjeđa. Kao i posjeti.

Dionne je odrasla u Philadelphiji i nikad se nije posve navi-knula na život u provinciji. Kad joj je jedan ujak ponudio posao, odjednom joj se počelo silno žuriti da se vrati kući. Prije dvije godine ponovno se udala, a Boa, kojem je jedanaest godina, sada trenira neki drugi otac. Na posljednjih dvadeset pisama koja sam poslao sinu nisam dobio odgovor. Uvjeren sam da ih nije ni vidio.

Često se pitam hoću li se ikada ponovno vidjeti s njim. Čini mi se da ću se oko toga potruditi, iako se još predomišljam. Kako se suočiti s djetetom koje voliš toliko da te to boli, ali koje te neće prepoznati? Više nikada nećemo živjeti zajedno kao otac i sin. Bi li uopće bilo fer prema Bou da mu se odavno izgubljeni otac ponovno pojavi, ustrajno tražeći da ponovno postane dijelom njegova života?

Za razmišljanje o tome imam i previše vremena.U Saveznome zatvorskom kampu u blizini Frostburga, u

Marylandu, imam brojčanu oznaku 44861-127. Ovaj »kamp« odnosi se na manje strogu razinu sigurnosnih mjera, budući da je ustanova namijenjena nama koje se ne smatra nasilnima i koji su osuđeni na deset ili manje godina zatvora. Zbog nikada objašnjenih razloga, prva dvadeset dva mjeseca proveo sam u srednje strogo

4

čuvanome zatvoru u blizini Louisvillea, u Kentuckyju. U besko-načnim nizovima birokratskih skraćenica, ta ustanova ima oznaku FCI — Federal Correctional Institution, odnosno Savezna ustanova za korekciju ponašanja — i život je ondje bio bitno drukčiji nego u mojem »kampu« u Frostburgu. FCI je namijenjen nasilnim pojedincima osuđenima na više od deset godina zatvora. Život je ondje mnogo teži i nesmiljeniji, iako sam ja to vrijeme preživio a da nisam doživio nekakav fizički napad. U velikoj mjeri pomogla mi je činjenica da sam nekadašnji marinac.

Kad je inače riječ o zatvorima, ovakvi su »kampovi« prava odmarališta. Ondje nema zidova, nema ograda, nema bodljikave žice, ni stražarskih tornjeva, nego viđate tek šačicu naoružanih čuvara. Frostburg je razmjerno nova ustanova, tako da su i objekti uređeni bolje od većine javnih srednjih škola. Zašto i ne bi bilo tako? Mi u Sjedinjenim Državama godišnje trošimo po 40 000 dolara na držanje svakog osuđenika u zatvoru, dok za školovanje po učeniku osnovne škole godišnje trošimo samo 8000 dolara. Ovdje imamo savjetnike, menadžere, socijalne radnike, medicinske sestre, tajnice, raznorazne pomoćnike, kao i desetke službenika u upravi koji bi teško mogli iskreno objasniti čime svaki radni dan ispu-ne svojih osam sati radnog vremena. Naposljetku, radi se o službi savezne vlade. Parkiralište za zaposlenike u blizini glavnog ulaza prepuno je lijepih i elegantnih automobila i kamioneta.

U Frostburgu je ukupno šest stotina zatvorenika i uz rijetke iznimke radi se o vrlo poslušnoj i neproblematičnoj skupini muš-karaca. Oni koji imaju nasilnu prošlost naučili su lekciju i cijene uljuđeno okruženje. Oni koji su cijeli život u zatvoru napokon su pronašli najbolji dom. Mnogi od njih ne žele otići iz tog zatvora. Već su u cijelosti postali dijelom institucionaliziranog sustava i na slobodi ne znaju funkcionirati. Udoban krevet, tri obroka na dan, zdravstvena skrb — kako bi to uopće mogli nadmašiti na slobodi, snalazeći se na ulici?

Time ne želim reći da je ovdje ugodno. Nije. Mnogo ljudi ovdje, baš kao i ja, nije ni sanjalo da će jednog dana pasti ovako nisko. Riječ je o ljudima koji su imali ugledno zanimanje, karijeru,

tvrtku, ljudi koji su imali imovinu i novčana sredstva, lijepu obitelj i članstvo u golf-klubu. U mojoj su Bjelačkoj družini Carl, opti-čar koji se malo previše zaigrao s izdavanjem računâ Zavodu za zdravstveno osiguranje, Kermit, posrednik za nekretnine koji je u raznim špekulacijama istu imovinu dao kao polog dva ili čak tri puta, različitim bankama, Wesley, bivši senator u saveznoj drža-vi Pennsylvaniji koji je uzeo mito, te Mark, provincijski davatelj hipotekarnih kredita koji je malo izbjegavao sve zakonske obaveze.

Carl, Kermit, Wesley i Mark. Odreda bijelci, prosječno u dobi od pedeset jedne godine. I svi su priznali krivnju.

Tu sam još i ja. Malcolm Bannister, crnac, četrdesettrogodiš-njak, osuđen za zločin za koji nisam imao pojma da sam ga počinio.

U ovom trenutku, u Frostburgu, igrom slučaja jedini sam crnac koji je počinio zločin tipičan za bijelce iz više klase. Baš sam se istaknuo.

U mojoj Crnačkoj družini članstvo nije određeno toliko jasno i nedvosmisleno. Ljudi su većinom klinci s ulica Washingtona i Bal-timorea uhićeni zbog zločina povezanih s drogom, a kad ih puste na uvjetnu, većina će ih se vratiti na ulicu, uz 20 posto izgleda za to da izbjegnu novu presudu. Bez škole, bez osobitih sposobnosti i vještina i uz kazneni dosje, kako bi uopće trebali uspjeti?

U saveznome zatvoru otvorenijeg tipa zapravo nema ni »dru-žina«, ni »banda«, pa ni nasilja. Sukobite li se s nekim ili nekome zaprijetite, odvući će vas odavde i poslati nekamo gdje je neus-poredivo gore. Sukoba i prepucavanja je mnogo, uglavnom zbog televizora, ali još nisam vidio da se netko potukao. Neki od tih ljudi odležali su dio kazne u saveznim kaznionicama i njihove priče čovjeka užasavaju. Nitko ovo ne želi zamijeniti za neki drugi zatvor.

I stoga se pristojno ponašamo dok brojimo dane. Tipovima koji su ranije imali ugledno zanimanje kazna je već i poniženje i gubitak položaja, ugleda i načina života. Za crnce je život u takvome zatvoru, u »kampu«, sigurniji od svega odakle su potekli i kamo idu. Njima je kazna tek još jedna točka u kaznenom dosjeu, još jedan korak prema karijeri profesionalnih prijestupnika i zločinaca.

5

čuvanome zatvoru u blizini Louisvillea, u Kentuckyju. U besko-načnim nizovima birokratskih skraćenica, ta ustanova ima oznaku FCI — Federal Correctional Institution, odnosno Savezna ustanova za korekciju ponašanja — i život je ondje bio bitno drukčiji nego u mojem »kampu« u Frostburgu. FCI je namijenjen nasilnim pojedincima osuđenima na više od deset godina zatvora. Život je ondje mnogo teži i nesmiljeniji, iako sam ja to vrijeme preživio a da nisam doživio nekakav fizički napad. U velikoj mjeri pomogla mi je činjenica da sam nekadašnji marinac.

Kad je inače riječ o zatvorima, ovakvi su »kampovi« prava odmarališta. Ondje nema zidova, nema ograda, nema bodljikave žice, ni stražarskih tornjeva, nego viđate tek šačicu naoružanih čuvara. Frostburg je razmjerno nova ustanova, tako da su i objekti uređeni bolje od većine javnih srednjih škola. Zašto i ne bi bilo tako? Mi u Sjedinjenim Državama godišnje trošimo po 40 000 dolara na držanje svakog osuđenika u zatvoru, dok za školovanje po učeniku osnovne škole godišnje trošimo samo 8000 dolara. Ovdje imamo savjetnike, menadžere, socijalne radnike, medicinske sestre, tajnice, raznorazne pomoćnike, kao i desetke službenika u upravi koji bi teško mogli iskreno objasniti čime svaki radni dan ispu-ne svojih osam sati radnog vremena. Naposljetku, radi se o službi savezne vlade. Parkiralište za zaposlenike u blizini glavnog ulaza prepuno je lijepih i elegantnih automobila i kamioneta.

U Frostburgu je ukupno šest stotina zatvorenika i uz rijetke iznimke radi se o vrlo poslušnoj i neproblematičnoj skupini muš-karaca. Oni koji imaju nasilnu prošlost naučili su lekciju i cijene uljuđeno okruženje. Oni koji su cijeli život u zatvoru napokon su pronašli najbolji dom. Mnogi od njih ne žele otići iz tog zatvora. Već su u cijelosti postali dijelom institucionaliziranog sustava i na slobodi ne znaju funkcionirati. Udoban krevet, tri obroka na dan, zdravstvena skrb — kako bi to uopće mogli nadmašiti na slobodi, snalazeći se na ulici?

Time ne želim reći da je ovdje ugodno. Nije. Mnogo ljudi ovdje, baš kao i ja, nije ni sanjalo da će jednog dana pasti ovako nisko. Riječ je o ljudima koji su imali ugledno zanimanje, karijeru,

tvrtku, ljudi koji su imali imovinu i novčana sredstva, lijepu obitelj i članstvo u golf-klubu. U mojoj su Bjelačkoj družini Carl, opti-čar koji se malo previše zaigrao s izdavanjem računâ Zavodu za zdravstveno osiguranje, Kermit, posrednik za nekretnine koji je u raznim špekulacijama istu imovinu dao kao polog dva ili čak tri puta, različitim bankama, Wesley, bivši senator u saveznoj drža-vi Pennsylvaniji koji je uzeo mito, te Mark, provincijski davatelj hipotekarnih kredita koji je malo izbjegavao sve zakonske obaveze.

Carl, Kermit, Wesley i Mark. Odreda bijelci, prosječno u dobi od pedeset jedne godine. I svi su priznali krivnju.

Tu sam još i ja. Malcolm Bannister, crnac, četrdesettrogodiš-njak, osuđen za zločin za koji nisam imao pojma da sam ga počinio.

U ovom trenutku, u Frostburgu, igrom slučaja jedini sam crnac koji je počinio zločin tipičan za bijelce iz više klase. Baš sam se istaknuo.

U mojoj Crnačkoj družini članstvo nije određeno toliko jasno i nedvosmisleno. Ljudi su većinom klinci s ulica Washingtona i Bal-timorea uhićeni zbog zločina povezanih s drogom, a kad ih puste na uvjetnu, većina će ih se vratiti na ulicu, uz 20 posto izgleda za to da izbjegnu novu presudu. Bez škole, bez osobitih sposobnosti i vještina i uz kazneni dosje, kako bi uopće trebali uspjeti?

U saveznome zatvoru otvorenijeg tipa zapravo nema ni »dru-žina«, ni »banda«, pa ni nasilja. Sukobite li se s nekim ili nekome zaprijetite, odvući će vas odavde i poslati nekamo gdje je neus-poredivo gore. Sukoba i prepucavanja je mnogo, uglavnom zbog televizora, ali još nisam vidio da se netko potukao. Neki od tih ljudi odležali su dio kazne u saveznim kaznionicama i njihove priče čovjeka užasavaju. Nitko ovo ne želi zamijeniti za neki drugi zatvor.

I stoga se pristojno ponašamo dok brojimo dane. Tipovima koji su ranije imali ugledno zanimanje kazna je već i poniženje i gubitak položaja, ugleda i načina života. Za crnce je život u takvome zatvoru, u »kampu«, sigurniji od svega odakle su potekli i kamo idu. Njima je kazna tek još jedna točka u kaznenom dosjeu, još jedan korak prema karijeri profesionalnih prijestupnika i zločinaca.

6

Upravo zbog toga osjećam se više bijelcem nego crncem.U Frostburgu su zatvorena još dvojica bivših odvjetnika. Ron

Napoli godinama je bio ekstravagantni odvjetnik specijaliziran za kazneno pravo u Philadelphiji, sve dok ga nije upropastio kokain. Specijalizirao se za pravo povezano s drogom, te je na središnjem području uz obalu Atlantika, od New Jerseyja do Carolinâ zastu-pao mnoge najpoznatije preprodavače i krijumčare droge. Najviše je volio da mu plaćaju u gotovini ili kokainu, te je na koncu ostao bez svega. Porezna ga je nagazila zbog izbjegavanja poreza i sada je negdje oko polovice devetogodišnje kazne. Ronu u posljednje vrijeme baš i ne ide najbolje. Doima se potištenim i ne želi, ni pod kojim uvjetima, vježbati i malo se pokušati brinuti za sebe. Ima sve više kilograma, sve je usporeniji, razdražljiviji i bolesniji. Nekoć je pričao fascinantne priče o klijentima i njihovim pustolovinama povezanima s krijumčarenjem droge, no sada samo tako sjedi u zatvorskome dvorištu, jede vrećicu za vrećicom kukuruznog čipsa Fritos i izgleda posve izgubljeno. Netko mu šalje novac, a on najveći dio troši na nezdravu hranu.

Treći bivši odvjetnik washingtonski je lešinar Amos Kapp, dugogodišnji insajder i lovac u mutnome koji se cijelu karijeru povlačio po rubovima svih najvećih političkih skandala. Kappu i meni sudili su zajedno, zajedno su nas i osudili, isti sudac odre-zao nam je svakome po deset godina. Optuženika je ukupno bilo osam — sedmorica iz Washingtona i ja. Kapp je uvijek bio kriv za nešto, a tom je prilikom svakako bio kriv i u očima porote. No Kapp je znao tada, a zna i sada da ja nisam imao nikakve veze s tom zavjerom, no bio je previše kukavica i preveliki pokvarenjak da kaže nešto o tome. Nasilje je u Frostburgu strogo zabranjeno, no dajte mi samo pet minuta nasamo s Amosom Kappom, pa mu vrat više neće biti u prirodnom položaju. On to zna i pretpostavljam da je s time još davno upoznao upravitelja zatvora. Njega drže u zapadnome dijelu kampa, koliko je moguće dalje od mene.

Od te trojice odvjetnika, ja sam jedini voljan pomagati zatvo-renicima s rješavanjem pravnih problema. I to volim raditi. Služi mi kao izazov i kao aktivnost kojom ispunjavam dosta slobodnog

vremena. Usto mi pomaže da sa stručne strane ostanem u dobroj formi, iako sumnjam da me očekuje osobito bogata odvjetnička karijera. Nakon što iziđem, mogu se ponovno prijaviti za članstvo u odvjetničkoj komori, no to ponekad može biti mučno i naporno. Prava je istina da nikada i nisam ništa zaradio kao odvjetnik. Imao sam odvjetnički ured u malenome gradu, k tome sam i crnac, tako da je bilo malo klijenata koji su mi mogli pošteno platiti. U uli-ci Braddock natiskivalo se još nekoliko desetaka odvjetnika, a svi smo se otimali za istu vrstu klijenata. Konkurencija je bila žestoka. Nisam siguran što ću raditi kada ovo završi, no ozbiljno sumnjam da ću nastaviti s pravničkom karijerom.

Tada će mi biti četrdeset osam godina, bit ću samac i, nadam se, u dobrome zdravstvenom stanju.

Pet godina prava je vječnost. Svaki dan dugo šećem, sam, zemljanom stazom za džoging koja prolazi rubom kompleksa i prati granicu čuvanog područja, takozvanu »crtu«. Čim je pri-jeđete, smatraju vas bjeguncem. Iako sam ovdje u zatvoru, ovo je prelijep kraj u kojem se pružaju spektakularni vidici. Dok tako hodam zagledan u pitome brežuljke u daljini, moram se odupirati porivu da samo nastavim hodati i dalje, preko te linije. Na njoj nema ograde, nema čuvara koji bi me zazvao po imenu. Mogao bih jednostavno nestati u gustoj šumi, a onda nestati i zauvijek.

Volio bih da se ondje nalazi zid, visok barem tri metra, od opeke, s namotajima sjajne bodljikave žice na vrhu, zid zbog kojeg ne bih mogao gledati te brežuljke i sanjati o slobodi. Pa ovo je ipak zatvor, dovraga! Ne smijemo otići odavde. Podignite zid i presta-nite nas dovoditi u iskušenje.

A iskušenje je uvijek tu i koliko god mu se opirao, kunem vam se da je iz dana u dan sve snažnije.

7

Upravo zbog toga osjećam se više bijelcem nego crncem.U Frostburgu su zatvorena još dvojica bivših odvjetnika. Ron

Napoli godinama je bio ekstravagantni odvjetnik specijaliziran za kazneno pravo u Philadelphiji, sve dok ga nije upropastio kokain. Specijalizirao se za pravo povezano s drogom, te je na središnjem području uz obalu Atlantika, od New Jerseyja do Carolinâ zastu-pao mnoge najpoznatije preprodavače i krijumčare droge. Najviše je volio da mu plaćaju u gotovini ili kokainu, te je na koncu ostao bez svega. Porezna ga je nagazila zbog izbjegavanja poreza i sada je negdje oko polovice devetogodišnje kazne. Ronu u posljednje vrijeme baš i ne ide najbolje. Doima se potištenim i ne želi, ni pod kojim uvjetima, vježbati i malo se pokušati brinuti za sebe. Ima sve više kilograma, sve je usporeniji, razdražljiviji i bolesniji. Nekoć je pričao fascinantne priče o klijentima i njihovim pustolovinama povezanima s krijumčarenjem droge, no sada samo tako sjedi u zatvorskome dvorištu, jede vrećicu za vrećicom kukuruznog čipsa Fritos i izgleda posve izgubljeno. Netko mu šalje novac, a on najveći dio troši na nezdravu hranu.

Treći bivši odvjetnik washingtonski je lešinar Amos Kapp, dugogodišnji insajder i lovac u mutnome koji se cijelu karijeru povlačio po rubovima svih najvećih političkih skandala. Kappu i meni sudili su zajedno, zajedno su nas i osudili, isti sudac odre-zao nam je svakome po deset godina. Optuženika je ukupno bilo osam — sedmorica iz Washingtona i ja. Kapp je uvijek bio kriv za nešto, a tom je prilikom svakako bio kriv i u očima porote. No Kapp je znao tada, a zna i sada da ja nisam imao nikakve veze s tom zavjerom, no bio je previše kukavica i preveliki pokvarenjak da kaže nešto o tome. Nasilje je u Frostburgu strogo zabranjeno, no dajte mi samo pet minuta nasamo s Amosom Kappom, pa mu vrat više neće biti u prirodnom položaju. On to zna i pretpostavljam da je s time još davno upoznao upravitelja zatvora. Njega drže u zapadnome dijelu kampa, koliko je moguće dalje od mene.

Od te trojice odvjetnika, ja sam jedini voljan pomagati zatvo-renicima s rješavanjem pravnih problema. I to volim raditi. Služi mi kao izazov i kao aktivnost kojom ispunjavam dosta slobodnog

vremena. Usto mi pomaže da sa stručne strane ostanem u dobroj formi, iako sumnjam da me očekuje osobito bogata odvjetnička karijera. Nakon što iziđem, mogu se ponovno prijaviti za članstvo u odvjetničkoj komori, no to ponekad može biti mučno i naporno. Prava je istina da nikada i nisam ništa zaradio kao odvjetnik. Imao sam odvjetnički ured u malenome gradu, k tome sam i crnac, tako da je bilo malo klijenata koji su mi mogli pošteno platiti. U uli-ci Braddock natiskivalo se još nekoliko desetaka odvjetnika, a svi smo se otimali za istu vrstu klijenata. Konkurencija je bila žestoka. Nisam siguran što ću raditi kada ovo završi, no ozbiljno sumnjam da ću nastaviti s pravničkom karijerom.

Tada će mi biti četrdeset osam godina, bit ću samac i, nadam se, u dobrome zdravstvenom stanju.

Pet godina prava je vječnost. Svaki dan dugo šećem, sam, zemljanom stazom za džoging koja prolazi rubom kompleksa i prati granicu čuvanog područja, takozvanu »crtu«. Čim je pri-jeđete, smatraju vas bjeguncem. Iako sam ovdje u zatvoru, ovo je prelijep kraj u kojem se pružaju spektakularni vidici. Dok tako hodam zagledan u pitome brežuljke u daljini, moram se odupirati porivu da samo nastavim hodati i dalje, preko te linije. Na njoj nema ograde, nema čuvara koji bi me zazvao po imenu. Mogao bih jednostavno nestati u gustoj šumi, a onda nestati i zauvijek.

Volio bih da se ondje nalazi zid, visok barem tri metra, od opeke, s namotajima sjajne bodljikave žice na vrhu, zid zbog kojeg ne bih mogao gledati te brežuljke i sanjati o slobodi. Pa ovo je ipak zatvor, dovraga! Ne smijemo otići odavde. Podignite zid i presta-nite nas dovoditi u iskušenje.

A iskušenje je uvijek tu i koliko god mu se opirao, kunem vam se da je iz dana u dan sve snažnije.