DINO BUZZATI

EZDESET PRIPOVIJESTI

S TALIJANSKOGA PREVELA

MORANA ALE

NASLOV IZVORNIKA

SESSANTA RACCONTI

1.

SEDAM GLASNIKA

Otkad sam krenuo istraivati kraljevinu svojega oca, iz dana u dan sve se vie udaljujem od grada, pa se prorjeduju vijesti to mi stiu.

Putovanje sam zapoeo kad mi je bilo jedva neto vie od trideset godina, a prolo je vie od osam godina, tono osam godina, est mjeseci i petnaest dana otkako neprekidno hodam. Kad sam polazio, mislio sam da u za svega nekoliko tjedana lako dosegnuti granice kraljevine, a stalno sam, meutim, nailazio na uvijek novu eljad i krajeve, i svagdje na ljude koji su govorili istim jezikom kao i ja, a tvrdili su da su moji podanici.

Katkad pomiljam da je kompas mojega zemljopisca poludio te smo se mi, vjerujui kako se neprestano kreemo prema jugu, zapravo moda vrtjeli oko svoje osi, pa nikada nismo poveali razdaljinu to nas dijeli od prijestolnice; to bi moglo objasniti zato jo nismo stigli do krajnje granice.

No ee me mori sumnja da granica i ne postoji, da se kraljevina protee bez ikakva dovretka te joj, makar koliko napredovao, nikada neu doi do kraja.

Zaputio sam se kad sam ve imao vie od trideset godina, moda prekasno. Prijatelji, pa ak i lanovi obitelji, ismijavali su moj naum kao beskorisno troenje najboljih godina ivota. Pristali su otputovati uistinu malobrojni meu onima koji su mi bili vjerni.

Premda sam bio bezbrian svakako bezbriniji negoli sam sada! pobrinuo sam se da za vrijeme putovanja uzmo-gnem odravati vezu sa svojim najmilijima, pa sam medu vitezovima u svojoj pratnji izabrao sedmoricu najboljih, kako bi mi posluili kao glasnici.

Smatrao sam, ne znajui, da upravo pretjerujem to ih imam sedmoricu. S vremenom sam, naprotiv, uvidio da ih je smijeno malo, a da se pritom nitko od njih nikada nije razbolio, ni nabasao na razbojnike, ni izmirio konje. Sva su mi sedmorica sluila s upornou i odanou koje u teko ikada moi nagraditi.

Da bih ih lako razluivao, nadjenuo sam im imena s poetnim slovima koja se niu abecednim redom: Aleksandar, Bar-tolomej, Celestin, Dominik, Eugen, Fridrik, Grgur.

Nenavikao da boravim daleko od doma, prvoga sam, Aleksandra, odaslao ve uveer drugoga dana putovanja, poto smo ve bili prevalili kojih osamdeset mjera. Idue veeri, kako bih se osigurao da veze budu neprekidne, poslao sam drugoga, zatim treega, zatim etvrtoga, jednoga za drugim, sve do osme veeri putovanja, kada je krenuo Grgur. Prvi se nije jo bio vratio.

Sustigao nas je desete veeri, dok smo postavljali tabor da prenoimo u nenapuenoj udolini. Od Aleksandra sam doznao da se gibao manjom brzinom nego to se predvialo; mislio sam kako on, kad se bude kretao izdvojeno, jaui vrsna konja, moe prijei dvostruko veu razdaljinu od nae; uspio je, meutim, samo jedan i po put; u jednome danu, dok smo mi napredovali za etrdeset mjera, on bi ih prejurio ezdeset, ali ne vie.

Tako je bilo i s drugima. Bartolomej, koji je prema gradu krenuo tree veeri puta, sustigao nas je petnaeste; Celestin, koji je krenuo etvrte, vratio se tek dvadesete. Domalo sam ustanovio da dosad utroene dane valja pomnoiti s pet kako bih doznao kad e nam se glasnik ponovno pridruiti.

Budui da smo se sve vie udaljavali od prijestolnice, vjesnici su svaki put putovali sve due. Nakon pedeset dana hoda, razmak izmeu dvaju dolazaka glasnika poeo se osjetno protezati; dok bih prije u taboru doekivao po jednoga svakih pet dana, razmak se poveao na dvadeset i pet; glas mojega grada na taj je nain postajao sve slabijim; proli bi itavi tjedni a da mi iz njega ne bi stigla nikakva vijest.

Kad je prolo est mjeseci ve smo bili preli Faanska brda razmak izmeu dvaju dolazaka glasonoa porastao je na ak etiri mjeseca. Oni su mi donosili ve davne vijesti; omotnice su mi stizale zguvane, kadto zamrljane vlagom, jer bi onaj koji mi ih je dostavljao noio pod vedrim nebom.

Krenuli smo jo dalje. Uzalud sam se nastojao uvjeriti kako su oblaci to nada mnom plove jednaki oblacima iz mojega djetinjstva, kako se nebo nad dalekim gradom ne razlikuje od plavetnoga svoda to mi se prostire iznad glave, kako je zrak isti, vjetar jednako pue, ptice se glasaju istovjetno. Oblaci, nebo, zrak, vjetrovi, ptice, zapravo su mi se inili novima i drukijima; i ja sam se osjeao stranim.

Naprijed, naprijed! Lutalice koje sam susretao po ravnicama kazivale su mi da granice nisu daleko. Ja sam svoje ljude poticao da ne sustaju, uutkivao sam obeshrabrene prizvuke to su im odzvanjali u glasovima. Bile su ve prole etiri godine otkad sam otputovao; kakva li duga napora. Prijestolnica, moj dom, moj otac, postali su udnovato davni, u njih gotovo vie nisam ni vjerovao. Sada bi izmeu dvaju dolazaka glasnika proteklo po dvadeset mjeseci tiine i samoe. Donosili su mi neobina, od vremena poutjela pisma, a u njima sam nalazio zaboravljena imena, izraze koji su meni bili nesvakidanji, osjeaje koje nisam razumijevao. Sljedee jutro, dok bismo mi nastavljali put, poto bi otpoinuo jednu jedinu no, glasonoa bi krenuo u suprotnome pravcu, nosei u grad pisma to sam ih ja pripremio prije dosta vremena.

No prolo je osam i po godina. Veeras sam sam blagovao u svojemu atoru kad je uao Dominik, koji se jo uspijevao smijeiti, premda iznemogao od umora. Nisam ga vidio gotovo sedam godina. Kroz cijelo to dugo razdoblje on je samo jurio, preko ledina, uma i pustinja, tko zna koliko puta promijenivi konja, da bi mi donio onaj paket omotnica koji mi se dosad jo nije dalo otvoriti. On je otiao spavati, a ponovno e krenuti ve sutra u zoru.

Krenut e po posljednji put. Po kalendaru sam izraunao, pode li sve kako valja, tako da ja nastavim svoj put kako sam dosad inio, a on svoj, da u Dominika moi ponovno vidjeti tek za trideset i etiri godine. Meni e tada biti sedamdeset i dvije. No poinjem se osjeati umorno, pa e me vjerojatno prije snai smrt. Tako ga vie nikada neu moi vidjeti.

Za trideset i etiri godine (tovie prije, mnogo prije) Dominik e neoekivano spaziti ognjita u mom taboritu i zapitat e se zato sam u meuvremenu prevalio tako kratak put. Kao veeras, dobri e glasnik ui u moj ator s pismima koja e biti poutjela od godina, prepuna besmislenih vijesti o ve pokopanu vremenu; no zastat e na pragu kad me ugleda kako leim nepomino, mrtav, na krevetu uz koji sa svake strane stoje dva vojnika s bakljama.

Pa ipak, idi, Dominie, i ne govori mi da sam okrutan! Po-nesi moj posljednji pozdrav gradu u kojemu sam se rodio. Ti si jedina preostala spona sa svijetom koji je neko bio i moj. Nedavne poruke dojavile su mi da su se mnoge stvari promijenile, da mi je otac umro, da je krunu preuzeo moj stariji brat, da me smatraju izgubljenim, da su izgradili visoke kamene palae ondje gdje su prije bili hrastovi pod kojima sam se obino igrao. Ali to je svejedno jo uvijek moj stari zaviaj.

Ti si zadnja spona s njima, Dominie. Peti glasnik, Eugen, koji e, bude li Bog htio, do mene stii za godinu i osam mjeseci, nee vie moi krenuti natrag, jer se vie ne bi dospio vratiti. Nakon tebe nastaje utnja, o, Dominie, osim ako ja konano ne naem granice za kojima eznem. No to se dalje otiskujem, sve se vie uvjeravam da granica ne postoji.

Granica, slutim, ne postoji, barem u smislu u kojem smo je mi navikli zamiljati. Ne postoje zidine koje bi odjeljivale, ni doline koje bi razdvajale, ni planine koje bi prijeile prolaz. Vjerojatno u granicu prijei a da je neu ni primijetiti, pa u nastaviti ii naprijed, u neznanju.

Zbog toga mi je namjera da Eugen i ostali glasonoe poslije njega, kad me iznova sustignu, vie ne kreu prema prijestolnici, nego da podu ispred mene kao prethodnica, kako bih ja mogao unaprijed znati to me oekuje.

Ve neko vrijeme uveer se u meni razbuktava neuobiajena tjeskoba, a to vie nije aljenje za radostima to sam ih napustio, kao to se dogaalo u prvim razdobljima putovanja; po-

8

srijedi je vie nestrpljivost da dokuim nepoznate zemlje prema kojima putujem.

Pomalo zapaam a to dosad nisam nikome povjerio pomalo zapaam kako iz dana u dan, to dalje napredujem prema nevjerojatnome cilju, na nebu sja neko nevieno svjetlo, kakvo mi se nikada nije ukazalo, ak ni u snovima: i kako se biljke, brda, rijeke to ih prelazimo ine kao da se sastoje od drukije tvari nego u naim krajevima, a zrakom se pronose znamenja koja ne umijem opisati.

Nova e me nada izjutra vui jo dalje, prema onim neistraenim planinama to ih zakrivaju none sjene. Jo u jednom pokupiti tabor, dok Dominik bude nestajao na obzoru sa suprotne strane, da bi u predaleki grad odnio beskorisnu mi poruku.

2.

NAPAD NA VELIKI KONVOJ

Kada su ga na ulici u mjestu uhitili i osudili samo zbog krijumarenja jer ga nisu prepoznali Gapar Planetta, razbojniki voda, u zatvoru je ostao tri godine.

Odande je izaao izmijenjen. Bolest ga je izmodila, narasla mu je brada, izgledao je prije kao stari negoli glasoviti razbojniki voa, najbolja kubura za koju se ikad ulo, koja nikad nije znala to znai promaiti.

Sa stvarima u vrei, tada se zaputio prema Dimnome brdu, koje je neko bilo njegovo kraljevstvo, gdje su mu ostali drugovi.

Bila je nedjelja u lipnju kad je zaao u dolinu u dnu koje se nalazila njihova kua. Staze u umi nisu se promijenile: tu se izdizao korijen, ondje osobit kamen kojega se dobro sjea. Sve kao prije.

Kako je bio blagdan, razbojnici su se okupili u kui. Dok se pribliavao, Planetta zauje glasove i smijeh. Suprotno obiaju u njegovo doba, vrata su bila zatvorena.

Pokuca dva-tri puta. Unutra nastane tiina. Zatim upitaju: Tko je?

Dolazim iz grada, odgovori on, alje me Planetta.

Htio ih je iznenaditi, no kad su mu otvorili i doli mu u susret, Gapar Planetta odmah primijeti da ga nisu prepoznali. Samo je stari pas druine, kotunjavi Trublja, skoio na njega radosno cvilei.

U poetku su se njegovi stari drugovi, Kuzma, Marko, Pli i jo koja trietiri nova lica sjatili oko njega, zapitkujui o Pla-netti. On ispria kako je razbojnikoga vodu upoznao u zatvoru; ree da e Planettu osloboditi za mjesec dana, pa je u meuvremenu ovamo poslao njega da dozna kako idu stvari.

Doskora se razbojnici prestanu zanimati za pridolicu pa nadu izgovore da ga napuste. Samo je Kuzma ostao razgovarali s njim, sveudilj ga ne prepoznajui.

A kad se vrati, to kani initi? upitao je, mislei na staroga vou u tamnici.

Sto kani initi? odvrati Planetta. Zar se moda ne moe vratiti ovamo?

Ah, moe, moe, ne velim ja nita. Mislio sam sa sobom, to sam mislio. Ovdje su se stvari promijenile. A on e htjeti opet zapovijedati, razumije se, ali ne znam...

Sto ne zna?

Ne znam hoe li Andrija biti spreman... sigurno e praviti pitanja... to se mene tie, neka se samo vrati, dapae, nas dvojica smo se uvijek slagali...

Gapar Planetta tako dozna da je novi voda Andrija, jedan od njegovih nekadanjih drugova, upravo onaj koji se tada inio najsiroviji.

U tom se trenutku raskrile vrata i propuste glavom Andriju, koji se zaustavi nasred sobe. Planetta se sjeao nekog bezvoljna dugonje. Sada je pred njim stajao strahovit ljudina, razbojnik opora lica i s parom sjajnih brkova.

Kad je doznao za pridolicu, kojega ni on ne prepozna, rekne o Planetti: Ah, tako? Pa kako to da nije uspio pobjei? Nije valjda tako teko. I Marka su spremili iza brave, ali on je ostao svega est dana. Ni Zvijezdi nije trebalo mnogo da pobjegne. Ba on, koji je bio voda, ba on se nije iskazao.

Nije vie kao to je bilo neko, da tako kaem, Planetta e s lukavim osmijehom. Sada ondje ima mnogo straara, promijenili su reetke, nikad nas nisu ostavljali same. A osim toga, on se razbolio.

Tako ree; no pritom je shvaao da su ga odsjekli, shvaao je kako razbojniki voda ne smije dopustiti da ga zatvore, a kamoli ostati iza reetaka tri godine kao bilo koji drugi nesretnik, shvaao je da je star, da za njega medu njima vie nema mjesta, da je njegovo vrijeme prolo.

Rekao mi je, umornim glasom nastavi on, koji je inae bio veseo i vedar, Planetta mi je rekao da je ovdje ostavio svoga konja, bijelog konja, kako mi je kazao, koji se zove Polak, ini mi se, i ima nabreklinu ispod jednoga koljena.

Imao je, hoe rei imao je, nabusito e Andrija, koji je poinjao sumnjati da je pred njim upravo Planetta. Nismo valjda mi krivi to je konj uginuo...

Rekao mi je, nastavi Planetta mirno, da je ovdje ostavio odjee, svjetiljku, sat. A pritom se lagano smjekao i primicao se prozoru, kako bi ga svi mogli dobro vidjeti.

I doista, svi su ga dobro vidjeli i u tome mravom stariu prepoznali ono to je preostalo od njihova voe, glasovitoga Gapara Planette, najbolje kubure za koju se ikada ulo, koja nikad nije znala to znai promaiti.

Svejedno nitko ne dahne. Ni Kuzma se ne usudi ita rei. Svi se naprave da ga nisu prepoznali, jer je bio nazoan Andrija, novi voa, kojega su se bojali. I Andrija se pretvarao da nema pojma.

Njegove stvari nitko nije dirao, ree Andrija, sigurno su ondje, u nekoj ladici. O odjei ne znam nita. Vjerojatno je posluila nekom drugom.

Rekao mi je, nastavi Planetta nepokolebljivo, ovaj put ne smijeei se vie, rekao mi je da je ovdje ostavio puku, svoju preciznu kuburu.

Puka mu je jo tu, ree Andrija, i moe doi po nju.

Govorio mi je, produlji Planetta, stalno mi je govorio: tko zna kako mi upotrebljavaju puku, tko zna kakvo u staro eljezo nai kad se vratim. Bilo mu je jako stalo do njegove puke.

Ja sam je upotrijebio nekoliko puta, prizna Andrija pomalo izazovnim glasom, ali ne mislim da sam mu je zato pojeo.

Gapar Planetta sjedne na klupu. Osjeao je da ima groznicu kao obino, nita znaajno, ali dovoljno da mu otea glava.

Kai mi, obrati se Andriji, bi li mi je mogao pokazati?

Hajde, odgovori Andrija, dajui znak jednome od novih razbojnika koje Planetta nije poznavao, hajde, poi po nju i daj mu je.

Planetti donesu puku. On je pomno promotri sa zabrinutim izrazom lica, no kao da se pritom malo-pomalo razvedri. Pomiluje rukama puanu cijev.

Dobro, ree nakon duge stanke, a rekao mi je da je ovdje ostavio i streljiva. tovie, tono se sjeam: est mjera baruta i osamdeset i pet metaka.

Hajde, razdraeno ree Andrija, hajde, idite po njih i donesite mu ih. I osim toga, ima li jo to?

Osim toga, ima jo i ovo, ree Planetta s najveim mirom, ustajui s klupe, pribliavajui se Andriji i skidajui mu s pojasa dug bode u koricama. Ima jo i ovo, potvrdi, njegov lovaki no. Pa se vrati i sjedne.

Nastane duga, teka tiina. Napokon progovori Andrija:

U redu, ugodna vam veer, ree da bi Planetti dao na znanje kako sada moe otii.

Gapar Planetta podigne pogled odmjeravajui Andrijin moni stas. Zar da ga izazove, kad se osjea tako iznemoglo i umorno? Zato polako ustane, poeka da mu dadu i ostale njegove stvari, stavi sve u vreu, prebaci puku preko leda.

Onda, ugodna vam veer, gospodo, ree krenuvi prema vratima.

Razbojnici ostanu nijemi, nepokretni od uenja, jer nikada ne bi pomislili da Gapar Planetta, glasoviti razbojniki voda, moe otii ovako, dopustivi da ga tako ponize. Jedino Kuzma smogne neto glasa, udnovato slabana glasa.

Zbogom, Planetta! klikne, odustajui od bilo kakva pretvaranja. Zbogom, sretno ti bilo!

Planetta se udalji umom, sred veernjih sjena, zviduui veseo napjev.

Tako je bilo s Planettom, sada vie ne razbojnikim vodom, nego samo Gaparom Planettom pokojnoga Severina, starim 48 godina, bez stalnog prebivalita. No prebivalite je imao, kolibicu na Dimnomc brdu, napola drvenu a napola kamenu, u cestaru, kamo se neko sklanjao kad je uokolo bilo previe oru-nika.

Planetta stigne do svoje kolibice, zapali vatru, izbroji novac koji je imao (mogao mu je dotei koji mjesec) i pone ivjeti sam.

Ali jedne veeri, dok je sjedio uz vatru, iznenada se rastvore vrata i osvane mladi s pukom. Moglo mu je biti sedamnaest godina.

to se zbiva? upita Planetta a da nije ni ustao. Mladi se doimao smiono, sliio je njemu, Planetti, kakav je bio prije tridesetak godina.

Stanuju li ovdje oni s Dimnoga brda? Tri dana pretraujem.

Mladi se zvao Petar. Bez oklijevanja ispria kako se eli pridruiti razbojnicima. Uvijek je ivio kao lutalica i godinama je na to pomiljao, ali da bi se bavio razbojnitvom trebala mu je barem puka, pa je morao ekati dosta dugo, no sada je nekakvu ukrao, a ima i pristojnu kuburu.

Na pravo si mjesto naiao, obraduje se Planetta, ja sam Planetta.

Razbojniki voda Planetta, hoe rei?

Jest, dakako, upravo on.

Pa zar nisi ti ono bio u zatvoru?

Bio sam, da tako kaem, objasni Planetta prepredenjaki. Bio sam tri dana. Nisu me dulje od toga uspjeli zadrati.

Mladi ga pogleda ushieno.

Pa onda, hoe li me uzeti k sebi?

Da te uzmem k sebi? Planetta e. U redu, noas prespavaj tu, pa emo sutra vidjeti.

Njih dvojica ostanu ivjeti zajedno. Planetta ne razoara mladia, pusti ga da vjeruje kako je on jo uvijek voda, objasni mu kako radije ivi sam, a s drugovima se nalazi samo kad je potrebno. Mladi povjeruje da je moan i stane od njega oekivati velike pothvate.

Ali dani su prolazili, a Planetta se nije micao. U najbolju ruku, proskitao bi se i malo lovio. Inae je uvijek sjedio uz vatru.

Vodo, govorio bi mu Petar, pa kad e me povesti da togod izvedemo?

Ah, odvratio bi Planetta, za koji dan emo neto smisliti. Okupit u sve drugove, bit e i prezadovoljan.

Ali dani su i dalje prolazili.

Vodo, govorio bi mladi, doznao sam da e sutra, po cesti u dolini, da e sutra koijom prolaziti trgovac, neki gospodin Franjo, kojemu su sigurno puni depovi.

Neki Franjo? rekao bi Planetta ne pokazujui zanimanja. teta, ba on, odavno ga dobro poznajem. Lisac ti je to, velim ti, kad krene na put, sa sobom ne ponese ni kuda, dobro da i odjeu nosi, koliko ga je strah lopova.

Vodo, kazao bi mladi, doznao sam da e sutra proi dvoja kola izvrsnih stvari, sve samih dakonija, to na to veli, vodo?

Zar zaista? otpovrnuo bi Planetta. -akonija? pa bi preao preko te prie, kao da ga nije dostojna.

Voo, rekao bi mladi, sutra se u mjestu slavi, naokolo se muva gomila ljudi, proi e silan broj koija, mnogi e se i nou vraati. Ne bi li valjalo neto poduzeti?

Kad ima ljudi, odgovorio bi Planetta, bolje je ostati po strani. Dok se slavi, sve je puno orunika. Bolje je ne stavljati toliko na kocku. Ba su me na taj dan uhvatili.

Vodo, rekao bi nakon nekoliko dana mladi, kai mi istinu, neto te mui. Ne da ti se vie ni pomaknuti. Vie ni u lov ne ide. Drugove ne eli vidjeti. Ti si zacijelo bolestan, i juer si sigurno imao groznicu, uvijek se dri uz vatru. Zato sa mnom ne razgovara otvoreno?

Moda meni i nije dobro, odgovorio bi Planetta smijeei se, ali nije tako kako ti misli. Ako ba hoe da ti kaem, poslije e me barem ostaviti na miru, blesavo je da se ovjek kilavi ne bi li skucao koji zlatnik. Ako se pokrenem, hou da to bude zbog neega to je vrijedno truda. Dobro, odluio sam, da tako kaem, ekati Veliki Konvoj.

Mislio je na Veliki Konvoj koji je jednom godinje, tono 12. rujna, u prijestolnicu prevozio zlatan teret, sav porez iz junih pokrajina. Kretao bi se glavnom cestom uz zvuke rogova, a oko njega bi se orio topot oruane strae. Veliki Carski Konvoj, s velikim oklopnim kolima, krcatima kovana novca koji su spremili u mnogo vreica. Razbojnici su sanjali da ga se dokopaju za povoljnih noi, ali stotinu godina nitko ga nije uspio nekanjeno napasti. Trinaest je razbojnika poginulo, dvadeset ih dospjelo u zatvor. Nitko se na to vie nije usuivao ni pomiljati; k tome je iz godine u godinu rastao prihod od poreza, pa se pojaavala oruana pratnja. Lako naoruani konjanici naprijed i otraga, konjike ophodnje sa svake strane, a naoruani su bili i koijai, konjuari i sluge.

Ispred njega se kretao nekakav skorotea s trubljom i barjakom. Malo iza njega slijedila su dvadeset i etiri laka konja-nika s pukama, kuburama i mainama. Zatim bi ila oklopna kola na kojima se isticao carski grb, a vuklo ih je esnaest konja. Drugih dvadeset i etiri konjanika jahalo je straga, jo dvanaest s obiju strana. Sto tisua zlatnih dukata i tisuu unca srebra, sve namijenjeno carskoj blagajni.

I s unutarnje i s vanjske strane basnoslovni je konvoj dolinama prolazio jurei trkom. Prije sto godina, Luka Bik je imao hrabrosti da ga napadne, to mu je udesno polo za rukom. Bio je to prvi put: pratnja se prestraila. Onda je Luka Bik pobjegao na Istok i pogospodio se.

Nakon dosta godina, pokuali su i drugi razbojnici: Ivan Borso, da navedemo samo neke, Nijemac, Sergije Miji, Grof i Voda trideset osmorice. Svi su iduega jutra leali uz rub ceste raskoljene glave.

Veliki Konvoj? Ti bi se ozbiljno upustio? zaueno ga upita mladi.

Svakako, upustio bih se. Ako uspije, namirit u se zauvijek.

Tako rekne Gapar Planetta, ali u dui mu nije bilo ni na kraj pameti. Bila bi posvemanja ludost napadali Veliki Konvoj, ak i da ih bude dvadesetak. A kamoli sam.

Rekao je tako u ali, ali mladi Planettu shvati ozbiljno i u njega se zagleda zadivljeno.

Kai mi, zapita mladi, a koliko e vas biti?

Bit e nas barem petnaestak.

A kada?

Ima vremena, odgovori Planetta, treba da pitam drugove. Nema s tim mnogo ale.

Ali dani su, kako to biva, proli bez po muke, a ume su poele rumenjeti. Mladi je ekao s nestrpljenjem. Planetta ga je putao da vjeruje i za dugih bi veeri to su ih provodili uz vatru raspravljao o velikome naumu te se i sam zabavljao. U nekom je trenutku ak pomiljao da bi se sve moglo i obistiniti.

11. rujna, uoi presudnoga dana, mladi je lutao do noi. Kad se vratio, lice mu je bilo smrknuto.

to je? upita Planetta, sjedei kao obino kraj vatre.

To je da sam napokon sreo tvoje drugove.

Nastane duga utnja i zauje se pucketanje vatre. Razlegne se i glas vjetra koji je puhao u cestaru.

Pa onda, prozbori konano Planetta glasom koji se htio doimati aljivo. Da tako kaem, kazali su ti sve?

Jasno, odgovori mladi. Ba sve su mi kazali.

Dobro, priklopi Planetta, pa opet nastane utnja u zadimljenoj sobi, u kojoj je svijetlila samo vatra.

Rekli su mi da poem s njima, odvai se mladi napokon. Rekli su mi da ima mnogo posla.

Razumije se, sloi se Planetta, bio bi glup da ne poe.

Vodo, upita tad Petar glasom na rubu plaa, zato mi nisi kazao istinu, zato si mi sve to napriao?

to sam ti napriao? odvrati Planetta, koji se iz sve snage trudio da i dalje zvui veselo kao uvijek. to sam ti to napriao? Pustio sam te da vjeruje, to je sve. Nisam ti htio razbijati zabludu. To je sve, da tako kaem.

Nije istina, rekne mladi. Ti si me ovdje zadravao obeanjima i to si inio samo da me zafrkava. Dobro zna da sutra...

to sutra? zapita Planetta, ponovno smiren. Misli na Veliki Konvoj?

Eto, a ja li budala vjerovao, progunda mladi razljueno. Uostalom, mogao sam i sam shvatiti, ti tako bolestan, ne znam to bi i mogao... Zauti na koji asak, onda zakljui tiho: Onda sutra odlazim.

No sutradan Planctta ustane prvi. Digne se ne probudivi mladia, na brzinu se odjene i uzme puku. Tek kad je bio na pragu, Petar se probudi.

Voo, upita ga, zovui ga tako po navici, kamo ide u ovo doba, moe li se znati?

Moe se znati, i te kako, odgovori Planctta smijeei se. Idem ekati Veliki Konvoj.

Ne odgovarajui, mladi se okrene na drugu stranu kreveta, kao da kae kako je sit tih glupih pria.

Pa ipak, nisu to bile prie. Da bi odrao obeanje, iako ga je dao u ali, sad kad je ostao sam, Planctta krene u napad na Veliki Konvoj.

Dosta su ga zafrkavali drugovi. Neka barem taj mladi zna tko je Gapar Planctta. Ali ne, ni do mladia mu nije stalo. ini to zapravo za sebe, da bi se osjeao onakvim kakav je bio prije, pa makar i zadnji put. Nitko ga nee vidjeti, moda nitko nee nikada ni doznati ako ga odmah ubiju; ali to nije vano. Pitanje je osobne prirode, tie se negdanjega monog Planette. Posrijedi je svojevrsna oklada da e izvesti beznadan pothvat.

Petar pusti da Planctta ode. Ali poslije se u njemu zane sumnja: to ako Planetta zaista ide u napad? Sumnja je bila krhka i besmislena, no Petar ustane i izae da ga potrai. Dosta mu je puta Planetta pokazao na kojem je mjestu pogodno ekati Konvoj. Otii e onamo da vidi.

Ve se bilo razdanilo, ali su se nebom prostirali dugi olujni oblaci. Svjetlo je bilo jasno i sivo. Povremeno bi zapjevala neka ptica. U predasima se ula tiina.

Petar otri nizbrdo kroz cestar, prema dnu doline, kuda je prolazila glavna cesta. Oprezno se kretao izmeu ipraja u pravcu skupine kestena, gdje se morao nalaziti Planetta.

Planetta je doista bio ondje, pritajen iza debla, a od bilja i grana nainio je malen grudobran, kako bi bio siguran da ga ne mogu vidjeti. Nalazio se na nekakvoj grbi koja se uzdizala iznad toke gdje je cesta naglo zaokrctala, na potezu koji se strmo uspinjao, pa su konji bili prisiljeni usporiti. Zato e se moi dobro gaati.

Mladi pogleda niz brijeg prema ravnici na jugu, koja se cestom prerezana na dvoje gubila u beskraju. U pozadini ugleda kovitlac praine kako se kree.

Kovitlac praine koji se kretao stupajui cestom praio se od Velikoga Konvoja.

Planetta je potpuno hladnokrvno namjetao puku, kadli zauje da se do njega neto mie. Okrene se i spazi mladia kako se pljotimice pritajio upravo uz susjedno stablo.

Vodo, zadihano ree mladi, Planetta, poi sa mnom odavde. Jesi li poludio?

Tiho, odgovori Planetta smijeei se, dosad jo nisam poludio. Smjesta se vrati natrag.

Lud si, kad ti kaem, Planetta, ti eka da dou tvoji drugovi, ali nee doi, rekli su mi, nije im ni na kraj pameti.

Doi e, i te kako e doi, samo treba malo priekati. Samo to uvijek kasne, to je jae od njih.

Planetta, stane ga preklinjati mladi, meni za ljubav, idi odavde. Ja sam se sino alio, ne namjeravam te ostaviti.

Znam, shvatio sam, dobrohotno se nasmije Planetta. Ali sad je dosta, odlazi, kaem ti, pouri se, jer ovo nije mjesto za tebe.

Planetta, navaljivao je mladi. Zar ne vidi da je to ludost? Zar ne vidi koliko ih je? to e sam protiv njih?

Zaboga, odlazi, zavie Planetta priguenim glasom, konano pobjesnivi. Zar ne uvia da u zbog tebe nastradati?

U tom su se trenutku na drugom kraju glavne ceste poinjali razabirati lako naoruani konjanici ispred Velikoga Konvoja, kola i barjak.

Odlazi, posljednji put, srdito ponovi Planetta. I mladi se konano makne, povue se puzei kroz ipraje, sve dok ne nestane.

Planetta tada zauje topot konja, svrnc pogled na velike olovne oblake koji samo to se nisu raspukli, spazi trietiri gavrana na nebu. Veliki Konvoj je sada usporavao, jer je poinjao uspon.

Planetta je drao prst na okidau, kadli primijeti da se mladi puzei vratio i iznova se smjestio iza stabla.

Jesi li vidio? proape Petar. Jesi li vidio da nisu doli?

Olo, promrmlja Planetta uz priguen smijeak, a da ni glavu nije pomakao. Olo, sad budi miran, prekasno je da se mie, pazi, sad poinje najljepe.

Jo trista, dvjesta metara, Veliki Konvoj se pribliavao. Ve se razaznavao veliki ispupeni grb na bokovima skupocjenih kola, uli su se glasovi konjanika kako meusobno razgovaraju.

Ali tu se mladi napokon preplai. Shvati da je posrijedi luaki pothvat iz kojega se ovjek ne moe iv izvui.

Jesi li vidio da nisu doli? proape oajnim glasom. Za miloga Boga, ne pucaj.

Ali Planetta se ne uzbudi.

Pazi, promrmlja veselo. Gospodo, sad poinje.

Planetta podesi nian na puki, svojoj strahovitoj puki koja nije znala promaiti. Ali u tom trenutku, sa suprotne strane doline zaori se reska pucnjava.

Lovci! objasni Planetta raspoloeno, dok je odzvanjala uasna jeka. Lovci! Nemamo se ega bojati. Naprotiv, jo bolje, to e izazvati pometnju.

Ali to nisu bili lovci. Gapar Planetta zauje stenjanje tik do sebe. Okrene lice i ugleda mladia koji je ispustio puku i nauznak se ispruio na tlu.

Pogodili su me! zavapi. Oh, majko!

Nisu to zapucali lovci, nego konjanici u pratnji Konvoja koji su bili zadueni da se kao prethodnica kolima raspre po obroncima uz dolinu i ometu zasjede. Bili su to sve sami iznimni strijelci, probrani po nadmetanjima. Imali su precizne puke.

Dok je pogledom pretraivao umu, jedan od konjanika vidio je mladia kako se mie medu raslinjem. Zatim ga je vidio kako lijee na zemlju, na kraju je opazio i staroga razbojnika.

Planetta opsuje. Oprezno se pridigne na koljena da bi pomogao drugu. Zateke jo jedan pucanj.

Metak krene ravno preko male doline, ispod tmurnih oblaka, onda se pone sputati prema zakonima putanje baenog tijela. Bio je odaslan prema glavi; ue, meutim, u grudi te se zarije blizu srca.

Planetta se odjednom srui. Nastane velika tiina, kakvu on nikada nije bio uo. Veliki Konvoj se zaustavio. Oluja nikako da stigne. Nebom su letjeli gavrani. Svi su iekivali.

Mladi okrene glavu i nasmijei se. Imao si pravo, propenla. Doli su drugovi. Jesi li ih vidio, voo?

Planetta ne uspije odgovoriti, nego s krajnjim naporom skrene pogled prema strani koju mu je naznaio.

Iza njih je na istini u umi iskrsnulo tridesetak konjanika s pukama preko ramena. Izgledali su prozirno poput oblaka, a ipak su se jasno isticali na tamnoj pozadini ume. Reklo bi se da su razbojnici, sudei po nakaradnosti odora i drskim licima.

Planetta ih doista prepozna. To su upravo negdanji drugovi, to su mrtvi razbojnici, koji dolaze po njega. Obraza raspucalih od sunca, s dugim poprenim brazgotinama, s groznim generalskim brinama, s bradama to ih je vjetar poupao, kruta i bistra pogleda, podboeni rukama, s nevjerojatnim ostrugama, s velikim pozlaenim dugmetima, estitih i prijaznih lica to su ih zapraile bitke.

Eno dobroga Pavla, sporoga kopanja, kojega su ubili pri napadu na Mlin. Eno Petra eljeznoga, koji nikada nije nauio jahati, eno Jure Motke, eno Hladonje koji je crknuo od hladnoe, sve dobri stari drugovi to ih je jednoga po jednoga vidio kako umiru. A ljudina s velikim brkovima i s pukom dugakom koliko je visok, na mravu bijelome konju, nije li to Grof, zloglasni voda koji je takoer poginuo zbog Velikoga Konvoja? Jest. ba je on. Grof, lica obasjana srdanou i izvanrednim zadovoljstvom. A vara li se Planetta, ili posljednji slijeva, koji stoji uspravno i uznosito, vara li se Planetta ili je to uistinu Marko Veliki glavom, najznamenitiji od svih davnih voda? Marko Veliki kojega su objesili u prijestolnici, u nazonosti cara i etiriju pukova pod punom ratnom opremom? Marko Veliki, kojega su i nakon pedeset godina jo spominjali utiavajui glas? Upravo je on, on sam doao da oda poast Planetti, zadnjemu zlosretnome i smionome voi.

Mrtvi su razbojnici stajali utke, vidno ganuti, ali puni zajednike radosti. ekali su da se Planetta pomakne.

Planetta, kao i mladi, doista ustane sa zemlje i uspravi se, ne vie od krvi i mesa kao prije, nego proziran poput ostalih, a ipak istovjetan samome sebi.

Bacivi pogled na svoje jadno tijelo, koje je skvreno lealo na tlu, Gapar Planetta slegne ramenima kao da samome sebi kae kako mu se fuka i izae na istinu, sada potpuno ravnoduan prema moguim hicima. Krene prema drevnim drugovima i osjeti kako ga obuzima zadovoljstvo.

Spremao se da pone pozdravljati svakoga pojedinano, kad uoi kako u prvome redu stoji potpuno osedlan konj, ali bez jahaa. Nagonski krene naprijed, osmjehujui se.

Da tako kaem, klikne, udei se udnovatome zvuku svojega novog glasa. Da tako kaem, zar nije ovo moj Polak, iliji nego ikada?

Bio je to uistinu Polak, njegov dragi konj, pa kad prepozna gospodara, zare nekom vrstom njiska, valja rei tako, jer mrtvim je konjima glas blai negoli u konja kakve mi poznajemo.

Planetta ga dva-tri puta srdano potape i stane se unaprijed naslaivati ljepotom skorog putovanja na kojemu e jahati uz bok vjernim prijateljima, prema kraljevstvu mrtvih razbojnika koje on ne pozna, ali koje je opravdano zamiljati kao puno sunca, u proljetnome ozraju, s dugim, bijelim cestama bez praine to vode u udesne pustolovine.

Odupirui se ljevicom o vrh sedla, kao da se sprema skoiti na konjski hrbat, Gapar Planetta progovori:

Hvala, momci, ree, napreui se da ga ne shrva ganue. Kunem vam se da...

Tu se prekine, jer se sjetio mladia, koji je, takoer u liku sjene, stajao po strani kao da eka, u neprilici kakva ovjeka obuzme kad je u drutvu osoba to ih je netom upoznao.

Ah, oprosti, ree Planetta. Ovdje je izvrstan drug, doda obraajui se mrtvim razbojnicima. Ima jedva sedamnaest godina, bio bi ovjek na svome mjestu.

Smjekajui se tko manje, tko vie, svi razbojnici lako naklone glavu, kao da mu ele dobrodolicu.

Planetta zauti i neodluno se ogleda uokolo. to da radi? Da odjae s drugovima, a mladia da ostavi sama? Planetta jo dva-tri puta potape konja, prepredeno se nakalje, zatim ree mladiu:

Hajde, zajai ti. Pravo je da se ti zabavi. Hajde, hajde, dosta prie, doda zatim s hinjenom strogou, videi da se mladi libi prihvatiti.

Ako ba hoe..., uzvikne mladi napokon, oito polaskan. Pa poletno kako sam, dotad onako nevian jahanju ne bi nikada predvidio, mladi se najednom nade u sedlu.

Razbojnici zamahnu eirima, pozdravljajui Gapara Pla-nettu, poneki dobrohotno namigne, kao da kae do vienja. Svi podbodu konje i krenu trkom.

Krenu poput metaka, udaljavajui se medu raslinjem. Bilo je udesno kako srljaju u umsku ikaru i kroz nju prolaze ne usporavajui. Konji su ravnomjerno jurili mekim i oku ugodnim trkom. I izdaleka su jo pokoji razbojnik i mladi mahali eirom.

Kad je ostao sam, Planetta zaokrui pogledom po dolini. Preleti, ali jedva krajikom oka, po sada beskorisnome Planet-tinu tijelu stoje lealo podno stabla. Zatim svrati pogled prema cesti.

Konvoj je jo stajao s druge strane zavoja, pa je zato bio nevidljiv. Na cesti je bilo svega est ili sedam konjanika iz pratnje; stajali su nepomino i gledali prema Planetti. Premda moe djelovati nevjerojatno, oni su mogli vidjeti prizor: sjene mrtvih razbojnika kako se pozdravljaju, kako odlaze jaui. Za nekih rujanskih dana, pod olujnim oblacima, nije osim toga reeno da se neke stvari ne mogu dogoditi.

Kad se, ostavi sam, Planetta okrenuo, voda elice opazi da ga on gleda. Tad uspravi poprsje i pozdravi vojniki, kao to se meusobno pozdravljaju ratnici.

Planetta takne obod svojega eira povjerljivom kretnjom, ali s mnogo dobrodunosti, nakubivi usne u osmijeh.

Onda jo jednom slegne ramenima, po drugi put taj dan. Zavrti se na lijevoj nozi kao oko svoje osi, okrene leda konjanicima, zaroni ruke u depove i ode fiukajui, fiukajui, tako je, gospodo, vojniku koranicu. Ode u pravcu u kojemu su bili nestali drugovi, prema kraljevstvu mrtvih razbojnika koje on nije poznavao, ali o kojemu je bilo utemeljeno pretpostavljati da je bolje od ovoga.

Konjanici su vidjeli kako postaje sve manji i prozirniji; hodao je lakim i brzim korakom, u opreci naprama svome ve starakom obrisu, drei se sveano kao to, kad su sretni, ine samo ljudi kojima je otprilike dvadeset godina.

3.

SEDAM KATOVA

Poto je jedan dan putovao vlakom, jednoga oujskog jutra Giuseppe Corte stigne u grad gdje se nalazilo glasovito ljeilite. Imao je malu vruicu, ali svejedno je put izmeu kolodvora i bolnice htio prijei pjeke, nosei svoj kovei.

Premda je imao tek lagan poetni oblik, Giuseppeu Corteu savjetovali su da se obrati slavnome sanatoriju gdje se lijeila iskljuivo ta bolest. To je jamilo da su lijenici iznimno struni te da je bolniki objekt ureen na najracionalniji i najuinkovitiji nain.

Kad ga je ugledao izaleka a prepoznao ga je jer je prethodno ve vidio fotografiju na promidbenoj okrunici na Giuseppea Cortea ostavio je izvrstan dojam. Bijelu zgradu na sedam katova brazdala su pravilna ulegnua koja su joj pridavala neodreeno hotelsko oblije. Svuda uokolo rastao je pojas visokih stabala.

Nakon letimina opeg lijenikog pregleda, dok je ekao potanju pretragu, Giuseppea Cortea smjeste u veselu sobu na sedmome i posljednjemu katu. Pokustvo je bilo svijetlo i otmjeno, kao i presvlake, naslonjai su bili drveni, jastuci opiveni raznobojnim tkaninama. Pogled se pruao na jednu od najljepih etvrti u gradu. Sve je bilo mirno i gostoljubivo i ulijevah) osjeaj spokoja.

Giuseppe Corte odmah legne u postelju pa, upalivi svjetiljku nad uzglavljem, pone itati knjigu koju je donio sa sobom. Domalo zatim ude bolniarka da ga upita eli li togod.

Giuseppe Corte nije elio nita, ali se rado upusti u razgovor s djevojkom, raspitujui se o ljeilitu. Tako dozna za neobinu znaajku te bolnice. Bolesnici su raspodijeljeni kal po kat ovisno o teini. Sedmi, to jest zadnji, namijenjen je vrlo lakim oblicima. esti slui bolesnicima koji nisu teko, ali ni zanemarivo bolesni. Na petome se lijee ve ozbiljnija oboljenja i tako redom, s kata na kat. Na drugome su vrlo teki bolesnici. Na prvome oni za koje vie nema nade.

Osim to uvelike ubrzava uslugu, taj nesvakidanji sustav prijei da lakeg bolesnika uzruja blizina kolege na samrti te na svakome katu osigurava ravnomjernu atmosferu. S druge strane, lijeenje se tako moe odvijati savreno primjereno dotinoj razini.

U skladu s navedenim, oboljeli se dijele na sedam uzlazno stupnjevitih kasta. Svaki je kat nalik na malen izdvojeni svijet, sa svojim posebnim pravilima, sa svojim osobitim obiajima. Pa kako je svaki odjel bio povjeren razliitom lijeniku, stvorile su se dodue sitne, ali pomno razraene razlike u metodama lijeenja, unato jedinstvenomu temeljnom usmjerenju to ga je glavni ravnatelj uspostavio u ustanovi.

Kad je bolniarka izala, kako mu se inilo da vie nema vruicu, Giuseppe Corte doe do prozora i pogleda van, ne zato da bi promatrao gradski vidik, iako je on za njega bio nov, nego u nadi da e kroz prozore ugledati druge oboljele na niim katovima. Oblik gradnje s velikim uleknuima omoguavao mu je da ih promatra. Giuseppe Corte pozornost nadasve usredotoi na prozore u prvome katu, koji su mu se inili vrlo dalekima i vidjeli se samo iskosa. Ali nije mogao zapaziti nita zanimljivo. Veinom su bili hermetiki zamandaljeni sivim kliznim rebrenicama.

Corte primijeti da uz prozor bono od njegova stoji ovjek i gleda. Njih dvojica razmijene dug pogled i to su se due gledali sve su vie suosjeali jedan s drugim, ali nisu znali kako da razbiju utnju. Napokon se Giuseppe Corte ohrabri i ree: I vi ste ovdje odnedavna?

Oh, nisam, odgovori onaj drugi, tu sam ve dva mjeseca..., posuti koji asak, a onda, ne znajui kako da nastavi razgovor, dometne: Gledao sam dolje svoga brata.

Svoga brata?

Da, objasni neznanac. Uli smo zajedno, zaista udna sluajnost, ali njemu se pogoravalo, moete misliti kad je sada ve na etvrtome.

Na etvrtome emu?

Na etvrtom katu, objasni ovjek i te dvije rijei izgovori s takvim izrazom samilosti i groze, da se Giuseppe Corte gotovo prestravi.

Pa jesu li tako teki na etvrtom katu? upita oprezno.

Oh, Boe, drugi e polako tresui glavom, jo nisu tako beznadni, no svakako im stanje nije ba veselo.

Pa onda, opet upita Corte sa aljivim nemarom, kao netko tko spominje tragine stvari koje ga se ne tiu, onda, ako su na etvrtome ve tako teki, koga onda stavljaju na prvi?

Oh, na prvome su oni koji su ba na umoru. Dolje lijenici vie nemaju nikakva posla. Ondje radi samo sveenik. 1 naravno...

Ali na prvom katu ih je malo, prekine Giuseppe Corte, kao da mu se uri da mu se odgovori potvrdno, ondje dolje su gotovo sve sobe zatvorene.

Sada ih je malo, ali jutros ih je bilo poprilino, odgovori neznanac slabano se smijeei. Gdje su rebrenice sputene, netko je nedavno umro. Zar ne vidite, uostalom, da su na ostalim katovima svi kapci otvoreni? Ali, oprostite mi, doda polako se povlaei, ini mi se da postaje hladno. Ja se vraam u krevet. Sretno, sretno...

ovjek nestane s podboja i prozor se energino zatvori; zatim se vidjelo kako se unutra pali svjetlo. Giuseppe Corte ostane jo nepomino stajati na prozoru, zurei u sputene rebrenice na prvom katu. Zurio je u njih s nastranom upornou, nastojei zamisliti alobne tajne tog stranoga prvog kata, gdje oboljele zatoe da umru; i laknulo mu je to zna da je od njega tako daleko. Na grad su se u meuvremenu sputale veernje sjene. Jedan po jedan, rasvijetli se tisuu prozora na ljeilitu, izdaleka se moglo pomisliti da je posrijedi palaa u kojoj se slavi. Samo na prvom katu, ondje u dnu ponora, na desetke prozora ostajalo je slijepo i mrano.

Ishod opega lijenikog pregleda razvedri Giuseppea Cortea. Obino sklon predviati najgore, on se u svome srcu ve bio pripremio na strog pravorijek i ne bi ga bilo iznenadilo da mu je lijenik objavio kako ga mora rasporediti kat nie. Nije, naime, bilo naznaka da se vruica povlai, premda mu je ope stanje i dalje bilo dobro. Meutim, lijenik mu se obrati srdanim i ohrabrujuim rijeima. Poetak bolesti je tu ree mu ali vrlo lagan; za dva ili tri tjedna vjerojatno e sve proi.

I onda ostajem na sedmome katu? zabrinuto je tad upitao Giuseppe Corte.

Pa naravno! odgovorio mu je lijenik, prijateljski ga tap-ajui po ramenu. A kamo ste mislili da ete ii? Moda na etvrti? upita smijui se, kao da cilja na najnepojmljiviju pretpostavku.

Bolje ovako, bolje ovako, odvrati Corte. Znate kako je? Kad obolite, uvijek zamiljate najgore...

Giuseppe Corte uistinu ostane u sobi koju su mu prvotno dodijelili. Za rijetkih popodneva kad je smio ustajati upozna nekoliko svojih bolnikih sudrugova. Briljivo se pridravao lijeenja, zduno se zalagao da brzo ozdravi, ali usprkos tomu njegovo stanje kao da se ustalilo.

Prolo je otprilike deset dana, kad se pred Giuseppeom Corte-om pojavi glavni bolniar za sedmi kat. Mora ga zamoliti za islo prijateljski ustupak: idui dan u bolnicu e ui gospoa s dvoje djece; dvije su sobe slobodne, upravo do njegove, ali nedostaje trea; ne bi li se gospodin Corte pristao preseliti u neku drugu sobu, koja bi bila jednako udobna?

Giuseppe Corte, dakako, ne napravi nikakvih tekoa; jedna soba ili neka druga, njemu je svejedno; moda e ga, tovie, zapasti i neka nova i jo ljupkija bolniarka.

Od srca vam zahvaljujem, doeka tad glavni bolniar lako se naklonivi; ne udi me, priznajem, to osoba poput vas postupa tako viteki plemenito. Ako nemate nita protiv, preselit emo vas za sat vremena. Upozoravam vas da treba sii na kat nie, domenle ublaenim glasom, kao da je posrijedi posve zanemariva pojedinost. Na alost, na ovome katu nema drugih slobodnih soba. Ali to je u svakom sluaju privremen smjetaj, pohita da razjasni videi kako se Corte, koji se odjednom pri-digao u sjedei poloaj, sprema zinuti da prosvjeduje, smjetaj koji je u svakom sluaju privremen. im se oslobodi neka soba, a mislim da e to biti za dva ili tri dana, vi ete se moi vratiti gore.

Priznajem vam, rekne Giuseppe Corte smijeei se, da pokae kako nije dijete, priznajem vam da mi se takva selidba nimalo ne svia.

Ali nema ta selidba nikakav medicinski povod; razumijem vrlo dobro to hoete rei, rije je iskljuivo o ljubaznosti prema spomenutoj gospodi, koja se radije ne bi odvajala od svoje djece... Lijepo vas molim, doda otvoreno se smijui, neka vam uope ne pada na pamet da za to postoje kakvi drugi razlozi!

Valjda je tako, ree Giuseppe Corte, ali mi djeluje kao lo predznak.

Corte prijee na esti kat, pa premda je bio uvjeren da preseljenje ne odgovara nikakvu pogoranju bolesti, osjeao se nelagodno pri pomisli kako se izmeu njega i normalnoga svijeta, zdrave eljadi, ve postavlja izrazita zapreka. Na sedmome katu, gdje se smjestio kad je stigao, jo se na stanovit nain odrava dodir sa zajednicom ljudi; taj se kat moe smatrati gotovo produetkom uobiajenoga svijeta. Ali na estome se ve ulazi u sastav bolnice u pravom smislu; ve je raspoloenje lijenika, bolniarki i samih bolesnika neznatno drukije. Ve se priznaje da se na taj kat primaju pravi pravcati bolesnici, pa makar i ne u tekom obliku. Od prvih razgovora to ih je vodio s oboljelima iz susjednih soba, s osobljem i s lijenicima, Giuseppe Corte primijeti kako se u tome odjelu sedmi kat smatra kao nekom alom, namijenjenom amaterskim bolesnicima, koji su bolest ponajprije umislili; tek se od estoga, da tako kaemo, poinje uistinu.

Svakako, Giuseppe Corte shvati da e zacijelo naii na poneku potekou da se vrati gore, na mjesto koje mu pripada po znaajkama njegove bolesti; da bi se vratio na sedmi kat, on mora pokrenuti sloen mehanizam, ak i kad je rije o najmanjem pokuaju; da on nije progovorio, nema dvojbe kako se nitko ne bi sjetio da ga ponovno premjeta na gornji kat za gotovo zdrave.

Giuseppc Corte stoga odlui da ne poputa u pogledu svojih prava i ne uljuljkuje se u lagodu navike. Silno mu je bilo stalo da drugovima na odjelu pojasni kako se s njima nalazi na samo nekoliko dana, kako je on sam htio sii za jedan kat da bi ugodio nekoj gospodi te kako e se vratiti gore im neka soba ostane slobodna. Drugi su ga sluali bez zanimanja i klimali glavom a da u to nisu bili osobito uvjereni.

Uvjerenost Giuseppca Cortea naie na punu potvrdu u sudu novoga lijenika. I on se slagao da se Giuseppe Corte moe sasvim lijepo rasporediti na sedmi kat; njegov oblik je pot-pu-no la-gan i to je odreenje slovkao da mu prida vanost ali on zapravo smatra kako na estome katu Giuseppea Cortea moda mogu bolje lijeiti.

Ne poinjimo sad s lim priama, umijeao bi se tad odluno bolesnik, vi ste mi rekli da je moje mjesto sedmi kat, i na njega se hou vratiti.

Nitko nije rekao suprotno, odvratio bi lijenik, savjet sam vam dao iskreno i jednostavno, ne kao li-je-nik, nego kao pra-vi prav-ca-ti pri-ja-telj! Va je oblik, ponavljam vam, vrlo lagan, ne bi bilo pretjerano rei kako vi niste ak ni bolesni, ali po mojemu miljenju, od sukladnih se oblika razlikuje po donekle veoj proirenosti. Da budem jasan: jaina bolesti je neznatna, ali je znatnije rasprostranjena; proces razaranja stanica, po prvi je put Giuseppe Corte ondje unutra uo taj zlokobni izraz, proces razaranja stanica je na samome poetku, moda nije ni zapoeo, ali pokazuje tendenciju, kaem samo pokazuje tendenciju, da istodobno zahvati krupne dijelove organizma. Samo zbog toga, po mome miljenju, vas mogu djelotvornije lijeiti ovdje, na estome, gdje su terapeutske metode tipinije i intenzivnije.

Jednoga dana izvijeste ga kako je, poto se opirno savjetovao sa svojim suradnicima, glavni ravnatelj ljeilita odluio izmijeniti raspodjelu bolesnika. Razina svakoga od njih da tako kaemo sputa se za pola boda. Vodi li se rauna o tome da se na svakome katu, ovisno o teini, oboljeli dijele na dvije kategorije (podrazdiobu su zapravo nainili lijenici dotinih katova, ali iskljuivo za interne potrebe), nia od tih dviju polovica slubeno se seli na nii kat. Na primjer, polovica oboljelih sa estoga kata, oni s uznapredovaiijim lakim oblicima, moraju prijei na peti, a manje laki sa sedmoga moraju prijei na esti. Vijest obraduje Giuseppea Cortca, jer e u tako sloenu rasporedu selidaba njegov povratak na sedmi kat ispasti daleko laki.

Kad je bolniarki natuknuo emu se nada, meutim, on doivi gorko iznenaenje. Dozna, drugim rijeima, kako e ga preseliti, ali ne na sedmi, nego na kat ispod. Iz razloga koje mu bolniarka nije znala objasniti, njega su obuhvatili teom polovicom gostiju na estome katu, pa zato mora sii na peti.

Oporavivi se od prvog iznenaenja, Giuseppe Corte se razbjesni; stane vikati kako ga obmanjuju, kako nee ni da uje o novim preseljenjima nanie, kako e se vratiti kui, kako su prava prava te kako bolnika uprava ne moe tako bezono zanemarivati lijenike dijagnoze.

Dok je on jo vikao, stigne lijenik da ga umiri. Savjetuje Corteu da se pribere ukoliko nee da mu skoi vruica, objasni mu da je dolo do nesporazuma, barem djelomice. Jo jednom prizna kako bi Giuseppe Corte bio na svojemu pravom mjestu kad bi ga stavili na sedmi kat, ali doda kako on njegov sluaj poima neznatno drukije, premda je to njegovo posve osobno miljenje. Na kraju krajeva, njegova se bolest, dakako, u stanovitu smislu, moe smatrati kao da je estoga stupnja, s obzirom na injenicu da su patoloka oitovanja opsena. On sam, meutim, ne moe sebi objasniti kako su Cortea svrstali u donju polovicu estoga kata. Vjerojatno je tajnik ravnateljstva, koji mu je upravo to jutro telefonirao traei toan kliniki poloaj Giuseppea Cortea, pogrijeio u prepisivanju. Ili bolje, ravnateljstvo je namjerno neznatno pogoralo svoje miljenje, zato to njega smatraju iskusnim, ali odvie popustljivim lijenikom. Lijenik je na kraju savjetovao Corteu da se ne uznemiruje, da preseljenje podnese bez prosvjeda; ono to je vano jest bolest, a ne mjesto na koje se bolesnik dodijeli.

to se tie lijeenja doda jo lijenik Giuseppe Corte ipak se nee imati na to aliti; gotovo je naelo bolnice da vjetina lijenika sve vie raste, barem po sudu ravnateljstva, to se silazi nie. Soba je podjednako udobna i elegantna. Pogled je isto tako prostran: tek od treega kata nadolje vidik odsijecaju stabla okolnoga pojasa.

Zahvaen veernjom vruicom, Giuseppe Corte je sluao i sluao sitniava opravdanja, osjeajui se sve umornije. Na kraju opazi da mu nedostaje snage i poglavito volje da se dalje opire nepravednome preseljenju. Pa pusti da ga prenesu na donji kat ne prosvjedujui.

Kad se ve naao na petome katu, jedina je, premda jadna utjeha Giuseppeu Cortcu bila to zna da se on po jednodunome sudu lijenika, bolniara i oboljelih moe smatrati daleko najsretnijim. No s druge strane, muila ga je misao kako su se sada izmeu njega i svijeta normalnih ljudi umijeale ak dvije prepreke.

Kako je proljee odmicalo, zrak je s vremenom postajao mlaniji, ali Giuseppe Corte nije volio prilaziti prozoru kao prvih dana; premda je takva bojazan bila ista glupost, on bi osjetio kako ga svega podilaze marci pri pogledu na i dalje veinom zatvorene prozore u prvome katu, koji su mu se znatno pribliili.

Njegova bolest kao da se ustalila. Poto je tri dana proboravio na petome katu, na desnoj mu se nozi, tovie, pokae nekakav ekcem, koji iduih dana nije davao naznaka da e se povui. To oboljenje ree mu lijenik ni u kojem sluaju ne ovisi o glavnoj bolesti; takva smetnja moe se dogoditi i najzdravijoj osobi na svijetu. Da bi se odstranila za nekoliko dana, trebat e je intenzivno lijeiti dvostrukim gama zraenjem.

A zar se dvostruko gama zraenje ne moe dobiti ovdje? upita Giuseppe Corte.

Dakako, odgovori lijenik zadovoljno, naa bolnica raspolae svime. Jedina je nezgoda to...

to? upita Corte s nejasnim predosjeajem.

Nezgoda, samo sam se tako izrazio, ispravi se lijenik, htio sam rei da se ureaj za zraenje nalazi tek na etvrtom katu, a ja vam ne bih savjetovao da triput dnevno prelazite takav put.

I onda nita?

Onda bi bilo bolje da budete ljubazni i siete na etvrti sve dok osip ne proe.

Dosta! vrisne tad uzrujano Giuseppe Corte. Navrh mi je glave da silazim! Pa makar crknuo, na etvrti ne idem!

Kako vi mislite, pomirljivo e lijenik, da ga ne razdrai, ali vodite rauna o tome da vam kao nadleni lijenik zabranjujem da se dolje sputate triput dnevno.

Najgore je bilo to se, umjesto da se ublai, ekcem polako proirivao. Giuseppe Corte nije se mogao primiriti, nego se neprestano prevrtao u krevetu. Sav ljutit, izdri tako tri dana, dok nije morao popustiti. Svojom voljom zamoli lijenika da ga podvrgne zraenju i da ga preseli na nii kat.

Tu dolje Corte s nepriznatim uitkom opazi da predstavlja iznimku. Drugi su bolesnici na odjelu bili u izrazito ozbiljnu stanju, pa krevet nisu smjeli naputati ni na asak. On se, naprotiv, mogao upustiti u rasko da iz svoje sobe pjeke ode u dvoranu za zraenje, pri emu su mu estitale i divile mu se i same bolniarke.

Novome lijeniku do u tanine objasni svoj vrlo posebni poloaj. Bolesnik koji u biti ima pravo na sedmi kat zatekao se na etvrtome. im osip proe, on se namjerava vratiti gore. Nipoto nee pristati ni na kakvu novu ispriku. On, koji bi se po svim pravilima mogao jo nalaziti na sedmome.

Na sedmome, na sedmome! smjekajui se uzvikne lijenik koji ga je upravo pregledao. Vi bolesnici uvijek pretjerujete! Ja prvi kaem da vi moete biti zadovoljni svojim stanjem; po ovome to vidim iz klinike tablice, velikih pogoranja nije bilo. Ali izmeu toga i govora o sedmome katu oprostite to sam tako neuvijeno iskren ima neke razlike! Vi ste jedan od sluajeva koji namjanje zabrinjavaju, slaem se, ali ipak ste jo uvijek bolesnik!

Pa onda, onda, odvrati Giuseppe Corte, sav se zajapurivi u licu, na koji biste me kat vi stavili?

Oh, Boe, nije lako rei, samo sam vas kratko pregledao, da bih se mogao izjasniti, morao bih vas pratiti barem tjedan dana.

U redu, navaljivao je Corte, ali valjda znate otprilike.

Da bi ga umirio, lijenik se napravi kao da se na trenutak zadubio i razmilja, a zatim, klimajui glavom samome sebi, polako izgovori: Oh, Boe! Da vam ba udovoljim, eto, mogli bismo vas zapravo staviti na esti! Da, da, doda kao da uvjerava samoga sebe. esti bi mogao odgovarati.

Lijenik je vjerovao da e bolesnika tako razveseliti. No lice Giuseppea Cortea preplavi zaprepaten izraz: uviao je bolesnik da su ga lijenici na prethodnim katovima obmanuli; evo, ovaj tu novi lijenik, oevidno struniji i estitiji, u dui ga to je oito rasporeuje ne na sedmi, nego na peti kat, a moda i u donji dio petoga! Neoekivano razoaranje dotue Cortea. Te veeri vruica se osjetno povisi.

Boravak na etvrtome katu obiljeio je najspokojnije razdoblje to ga je Giuseppe Corte proveo otkad je stupio u bolnicu. Lijenik je bio vrlo simpatina, brina i srdana osoba; esto bi ak i itave sate provodio askajui o najrazliitijim temama. Giuseppe Corte takoer je vrlo rado razgovarao, traei teme koje bi se ticale uobiajenoga ivota kakav je vodio kao odvjetnik i svjetski ovjek. Nastojao se uvjeriti kako jo pripada drutvu zdravih ljudi, kako je jo vezan uz poslovni svijet, kako se uistinu zanima za javna zbivanja. Nastojao je, ali nije uspijevao. Razgovor bi bez iznimke uvijek na kraju skrenuo na bolest.

Zelja za bilo kakvim poboljanjem Giuseppea je Cortea stala opsjedati. Na alost, iako je uspjelo sprijeiti da koni osip uznapreduje, dvostruko gama zraenje nije dostajalo da ga ukloni. Svaki je dan Giuseppe Corte o tome opirno priao s lijenikom i tijekom tih se razgovora upinjao da se pokae jakim, pae ironinim, ali mu to nikada nije polazilo za rukom.

Kaite mi, doktore, ree jednoga dana, kako ide proces razaranja mojih stanica?

Oh, kakve rune rijei! predbaci mu u ali lijenik. Gdje ste ih samo nauili? Nije to dobro, nije to dobro, osobito za jednoga bolesnika! Neu vie da ujem da ikad tako govorite.

U redu, primijeti Corte, ali na taj mi nain niste odgovorili.

Oh, odgovorit u vam odmah, ljubazno e doktor. Proces razaranja stanica, da ponovim va uasni izraz, u vaemu je sluaju minimalan, apsolutno minimalan. Ali gotovo sam u napasti da ga nazovem upornim.

Upornim, hoete rei kroninim?

Nemojte me navoditi da reknem to nisam rekao. Ja hou rei samo upornim. Uostalom, takva je veina sluajeva. ak i vrlo laka oboljenja esto iziskuju energino i dugo lijeenje.

Ali kaite mi, doktore, kad se mogu nadati da e mi se ita poboljati?

Kad? Predviati je u tim sluajevima prilino teko... Ali ujte, doda nakon misaone stanke, vidim da ste vi doslovno zapeli da ozdravite... kad se ne bih bojao da u vas naljutiti, znate li to bih vam savjetovao?

Ali recite slobodno, doktore ...

Pa evo, izloit u vam stvar na vrlo jasan nain. Kad bih se, ukoliko bih od te bolesti patio makar i u veoma blagom obliku, ja naao u ovome sanatoriju, koji je moda jedan od najboljih to postoje, od svoje bih volje, i to od prvoga dana, od prvoga dana, razumijete, dao da me rasporede na jedan od najniih katova. Traio bih da me stave upravo na ...

Na prvi? dopuni ga uz usiljen smijeak Corte.

Oh, ne! Ne bih na prvi! ironino odgovori lijenik. To ipak ne! Ali na trei ili ak i na drugi, svakako. Na prvim katovima se lijeenje provodi mnogo bolje, to vam jamim, oprema je potpunija i monija, osoblje je strunije. A znate li vi uope tko je dua ove bolnice?

Nije li to profesor Dati?

Tako je, proi'e.sor Dati. Upravo je on izumio nain lijeenja koji se ovdje primjenjuje, upravo je on projektirao cijeli objekt. I eto, on, uitelj, nalazi se, da tako kaem, izmeu prvoga i drugoga kata. Odande se rasprostiru zrake njegove ravnateljske snage. Ali, to vam ja jamim, njegov utjecaj ne dopire dalje od treega kata: na viima, reklo bi se da se i sami njegovi nalozi raspruju, gube na vrstini, skreu sa zacrtanoga puta; srce bolnice je dolje i dolje treba boraviti kako bi ovjek dobio najbolje lijeenje.

Ali sve u svemu, ree Giuseppe Corte drhtavim glasom, onda mi vi savjetujete...

Dodajte tome jo neto, nepokolebljivo nastavi doktor, dodajte da bi u vaem posebnom sluaju valjalo paziti i na osip. Rije je, slaem se, o potpuno nevanoj, ali i o prilino neugodnoj stvari, koja bi vam s vremenom mogla naruiti 'moral'; a vi znate koliko je duevna vedrina vana da biste ozdravili. Zraenja kojima sam vas ja podvrgnuo bila su samo polovino djelotvorna. to je tome razlog? Moda je posrijedi obina sluajnost, ali moe biti i da zraenja nisu dovoljno jaka. Na treemu pak katu, ureaji za zraenje mnogo su snaniji. Izgledi da iscijele va ekcem bili bi mnogo vei. Osim loga, vidite? im zapone ozdravljenje, najtei korak je obavljen. Kad se ovjek stane ponovno penjati, poslije je teko ponovno se vratiti natrag. Kad se vi budete zaista osjeali bolje, onda nee biti nikakve smetnje da se opet popnete ovamo k nama ili i vie, ovisno o svojim 'zaslugama', ak i na peti, na esti, pa i na sedmi, usuujem se rei...

Ali vjerujete li vi da e to moi ubrzati lijeenje?

Pa u to ne moe biti sumnje. Ve sam vam rekao to bih ja uinio da sam na vaem mjestu.

U tom je duhu doktor Giuseppeu Corteu govorio svaki dan. Napokon doe trenutak kad bolesnik, umoran to pati od ekcema, premda se nagonski odupirao mogunosti da side, odlui posluati lijenikov savjet i preseli se na donji kat.

Na treemu katu odmah opazi kako u odjelu vlada osobita veselost, kako lijenika tako i bolniarki, premda su se dolje lijeili bolesnici koji su pruali dobrih razloga za zabrinutost. tovie, uoi kako se ta veselost iz dana u dan poveava: potaknut znatieljom, poto je postao malo prisniji s bolniarkom, zapita kako to da su svi toliko raspoloeni.

Ah, zar ne znate? odgovori bolniarka. Za tri dana idemo na odmor.

Kako; idemo na odmor?

Pa da. Na petnaest dana se trei kat zatvara, a osoblje je slobodno. Praznike redom imaju razliiti katovi.

A bolesnici? to ete s njima?

Kako ih je razmjerno malo, dva kata e se spojiti u jedan.

Kako? Spojit ete bolesnike s treeg i sa etvrtoga?

Ne, ne, ispravi bolniarka, s treega i s drugoga. Oni koji su ovdje morat e sii nie.

Sii na drugi? protisne Giuseppe Corte, blijed kao mrtvac. Ja bih tako morao sii na drugi?

Pa jasno. I to je u tome udno? Kad se vratimo, za petnaest dana, vi ete se vratiti u ovu sobu. ini mi se da se nemate ega plaiti.

No Giuseppea Cortea neki ga je zagonetni nagon upozoravao spopadne okrutan strah. Ali kako nije mogao odvraati osoblje od odlaska na odmor, uvjeren da mu novi nain lijeenja intenzivnijim zraenjem pomae ekcem se bio gotovo potpuno povukao on se ne usudi formalno suprotstavljati novome preseljenju. Zatrai, meutim, ne hajui to ga bolniarke zadirkuju, da se na vratima nove sobe privrsti ploa na kojoj pie Giuseppe Corte, s treega kata, u prolazu. Za takvo to nije bilo presedana u povijesti sanatorija, ali lijenici se ne usprotive, mislei kako u ivane naravi kakva je Corte i najmanja nesuglasica moe izazvati velik potres.

Zapravo samo treba priekati petnaest dana, ni dan manje, ni dan vie. Giuseppe Corte ih uzme brojiti s tvrdoglavom pohlepom, ostajui po itave sate nepokretan na krevetu, piljei u pokustvo, koje na drugome katu vie nije bilo tako suvremeno i veselo kao u gornjim odjelima, nego je poprimalo vee razmjere i sveanije i stroe linije. A povremeno bi naulio ui, jer mu se inilo da na donjemu katu, katu za umirue, odjelu za osuene, uje nejasne samrtne hropce.

Sve je to, naravno, pridonosilo da ga obeshrabri. A slabije raspoloenje kao da je pomagalo bolesti, vruica je rasla, opa slabost je postajala dublja. S prozora se ljeto je bilo u punom jeku pa su se prozori gotovo stalno drali otvoreni nisu vie vidjeli krovovi a ni kue u gradu, nego samo zelena zidina stabala to su opkolila bolnicu.

Nakon sedam dana, jednoga popodneva oko dva, iznenada udu glavni bolniar i jo tri bolniara, gurajui krevet na kotaima. Jesmo li spremni za selidbu? upita glavni bolniar dobroduno aljivim tonom.

Kakvu selidbu? iznemoglim glasom upita Giuseppe Cor-te. Kakve su to nove dosjetke? Zar se ne vraaju za sedam dana oni iz treega kata?

Kojega treeg kata? ree glavni bolniar kao da ne razumije. Ja sam dobio nalog da vas odvezem na prvi, pogledajte tu, pa mu pokae tiskani obrazac za prijelaz na donji kat to ga je potpisao ni manje ni vie nego sam profesor Dati.

Strava, paklenski bijes Giuseppea Cortea buknuli su tada pretvorivi se u duge srdite krikove, koji se prolome po cijelome odjelu. Polako, polako, za milog Boga, stanu preklinjati bolniari, tu ima bolesnika kojima nije dobro! Ali to nije bilo dovoljno da ga smiri.

Napokon dohrli lijenik koji je vodio odjel, vrlo ljubazna i dobro odgojena osoba. Raspita se, pogleda obrazac, zatrai da mu Corte objasni. Zatim se razljueno obrati glavnome bolniaru, izjavivi kako je nastala greka, on nije naredio nita slino, ve neko vrijeme vlada nepodnoljiva zbrka, njega nitko ni o emu ne obavjetava... Naposljetku, kad je podreenome izgovorio to je imao, obrati se uljudnim tonom bolesniku, duboko se ispriavajui.

Meutim, na alost, doda lijenik, na alost, profesor Dati je upravo prije sat vremena otputovao na kratak dopust, vratit e se tek za dva dana. Strahovito mi je ao, ali njegovi se nalozi ne mogu kriti. On e. to prvi poaliti, to vam jamim... takva pogreka! Ne razumijem kako se to moglo dogoditi!

Sada se Giuseppe Corte ve stao tresti tako da je pobuivao samilost. Potpuno mu je ponestalo sposobnosti da se svladava. Strava ga jc skrila kao dijete. Njegovo jc jecanje polako i oajno odzvanjalo sobom.

Stigne tako, zbog te klete pogreke, na posljednju postaju. U odjel umiruih, on koji, u biti, po teini bolesti, prema sudu i najstroih lijenika, ima pravo da ga rasporede na esti, ako ne i na sedmi kat! Njegov jc poloaj bio toliko nakaradan, da bi u nekim trenucima Giuseppea Cortea gotovo spopadala napast da se nesuzdrano naceri.

Ispruen na krevetu, dok je topio ijetno popodne polako prolazilo nad velikim gradom, on jc kroz prozor gledao zelenilo stabala, s dojmom da je stigao u neki nestvaran svijet, nainjen od apsurdnih zidova sa steriliziranim ploicama, od ledenih mrtvakih hodnika, od bijelih ljudskih oblija u kojima nema due. ak mu padne na pamet kako ni stabla koja mu se inilo da vidi kroz prozor nisu prava; na kraju se tovie u to i uvjeri, opazivi da se lie uope ne mie.

Ta ga pomisao tako uzruja, da Corte zvoncem pozove bolniarku i zatrai da mu stavi naoale za kratkovidnost, kojima se u krevetu nije sluio; tek se tada uspije malo smiriti: uz pomo lea mogao se osvjedoiti da su to zaista prava stabla i da lie, iako jedva primjetno, povremeno pokree vjetar.

Kad je bolniarka izala, proe etvrt sata potpune tiine. est katova, est stranih zidina, makar i zbog formalne greke, sada jc kao neumoljiv teret stajalo iznad Giuseppea Cortea. Koliko e mu godina, da, valja razmiljati upravo u godinama, koliko e mu godina trebati dok se ne uspije popeti do ruba tog ponora?

Ali kako se to soba odjednom tako smraila? Jo je sredina popodneva. S krajnjim naporom Giuseppe Cortc, koji se osjeao paraliziranim od udne obamrlosti, pogleda na sat na ormariu uz krevet. Bilo je tri i po. Okrene glavu na drugu stranu i ugleda kako se, pokoravajui se zagonetnoj naredbi, klizne rebrenice, polako sputaju i prepreuju put svjetlu.

4.

SJENA S JUGA

Izmeu naherenih kua, rupiastih trijemova to su izgnjiljeli od praine, kunih hodnika, zidova prekrivenih vapnencem, zadaha prljavtinc to se ugnijezdila u svakome zakutku, ja sam u Port Saidu samu usred ulice vidio udnu priliku. Postrance, uz postolja kua, kretali su se bijedni stanovnici etvrti, i premda ih, kad ovjek dobro promisli, nije bilo mnogo, inilo se da ulica od njih vrvi, toliko su se jednolino i neprekidno komeali. Kroz zastore praine i zasljepljujue odsjaje sunca, pozornost nisam uspijevao zaustaviti ni na emu, kao to se zbiva u snovima. No zatim, upravo nasred ceste (nekakve ulice potpuno iste kao tisue drugih, koja se gubila s vidika u slijedu razmetljivih i ruevnih daara dokle je sezao pogled), ba u sredini, posve uronjena u sunce, spazim ovjeka, moda Arapina, odjevena u irok ogrta, a na glavi je imao neku vrstu kapuljae ili mi se tako uinilo koja je takoer bila bijela. Polako je hodao sredinom ceste nekako se ljuljajui, kao da neto trai, ili posre, ili je ak i pomalo zastranio. Udaljavao se medu pranjavim jamama i dalje hodajui poput medvjeda, pri emu se na njega nitko nije osvrtao, a njegov ukupni izgled na toj ulici i u to doba kao da je u sebi izvanredno snano prikupljao sav svijet to se protezao oko njega.

Trajalo je nekoliko asaka. Tek kad sam s njega skrenuo pogled, opazio sam da su mi taj ovjek i osobito njegov neobini hod najednom prodrli u duh a da tome nisam znao objasnili razlog. Pogledaj kako je smijean onaj ondje! rekao sam svome drugu i nadao se da e mi kazati kakvu banalnu rije koja e sve vratiti u normalnost (jer sam u sebi osjeao da sam se donekle uznemirio). Govorei, opet sam pogledao prema drugome kraju ulice da bih ga promotrio.

Tko je smijean? upitao je moj drug. Ja sam odgovorio: Pa onaj ovjek koji tetura posred ceste.

Dok sam to izgovarao, ovjek je nestao. Ne znam je li uao u koju kuu ili uliicu, ili ga je progutala vreva to je plazila uz kue, ili je pak ispario ni u to, izgorjevi u podnevnim odb-ljescima. Gdje? Gdje? zapitao je moj drug, a ja sam odgovorio: Bio je ondje, ali sada je nestao.

Zatim smo uli u kola i vozili se okolo, premda su bila tek dva sata i vladala je vruina. Nisam vie bio uznemiren pa smo se olako smijali na bilo kakvu glupost, sve dok nismo stigli do granica uroenikog naselja, gdje su preslajale pranjave nastambe i poinjao pijesak, a suncu je odolijevalo nekoliko gnusnih daara, za koje sam se iz samilosti nadao da su nenastanjene. No kad sam bolje pogledao, opazio sam po rasplamsa-lom suncu gotovo nevidljivu nit dima kako se izvija iz jedne od potleuica te se s naporom penje k nebu. Tu unutra, dakle, ive ljudi, pomislio sam s grinjom savjesti, dok sam s rukava svojega bijelog odijela uklanjao komadi slame.

Dokoliario sam tako ovjekoljubivo umujui kao pravi turist, kad sam najednom ostao bez daha. Kakvi su to ljudi! govorio sam svome drugu. Pogledaj onog djeaia sa zdjelom u ruci, na primjer, to misli da e... Nisam dovrio, jer mi zbog jarkog svjetla pogled nije mogao nigdje zastati, nego je nemirno lutao, da bi se zaustavio na ovjeku odjevenu u bijel ogrta, koji je hodao njiui se neto dalje iza potleuica, po pijesku, prema obali morske uvale.

to je smijean, rekao sam naglas da se umirim. Kruimo ve pola sata, a nabasali smo na isto mjesto gdje smo bili prije! Pogledaj onu spodobu o kojoj sam ti govorio! Bio je to doista on, nije bilo sumnje, ovjek koji hoda klecajui kao da neto trai, ili posre, ili je ak pomalo zastranio. I sada je okretao leda i polako se pomalo udaljavao, provodei inilo mi se volju neke strpljive i uporne kobi.

Bio je to on; i u meni je uskrsnuo jo jai nemir, jer sam dobro znao da to nije mjesto na kojemu smo bili prije nego je, iako jc vozio krivudajui, automobil odmaknuo nekoliko kilometara, to ovjek ne bi mogao prijei pjeke. Pa ipak, zagonetni jc Arapin bio ondje i hodao prema obali uvale, a nisam mogao dokuiti to bi tu traio. Ne, znao sam i predobro, ne trai on nita. Bio od krvi i mesa ili prikaza, pojavio se zbog mene, udom se premjestio s jednoga na drugi kraj urodeni-koga grada da me opet nae, i bio sam svjestan (po glasu koji mi je govorio iz dubine) da me uz to bie vee nepronian dosluh.

Koju spodobu? bezbrino je odvratio moj prijatelj. Misli na onog djeaka s tanjurom?

Ma ne! rekao sam ljutito. Pa zar ga ne vidi ondje u pozadini. Nema nikoga osim njega, onoga koji... koji...

Moda je tako djelovalo svjetlo ili mi se banalno prividalo, ali ovjek se opet kao zloguka tlapnja rasplinuo ni u to. Zapravo su mi rijei zastajkivale u ustima. Mucao sam, smeteno zurei u prazni pijesak. Tebi nije dobro, rekao mi je drug. Vratimo se na parobrod. Onda sam se pokuao nasmijati i odvratio: Pa zar ne razumije da sam se alio?

Uveer smo otputovali, brod je otplovio niz kanal prema Crvenome moru, u pravcu tropa, a nou mi se slika Arapina usadila u duh, dok sam uzalud pokuavao misliti na svakodnevne stvari. Nejasno mi se inilo, tovie, kako me na neki nain odreuje neto to nije moje, ak sam pomiljao kako u svemu tome ovjek iz Port Saida ima i te kakva udjela, kao da mi je elio pokazati putove po jugu, te me bezazleno, kao to ine neki opsjenari, vabi svojim teturavim hodom nalik na medvjeda koji se gega.

Brod je plovio i ja sam se malo-pomalo uvjerio kako sam bio u zabludi: Arapi se svi odijevaju otprilike jednako, oito sam se zabunio, emu je pridonijela moja sumnjiava mata. Kad smo ujutro pristali u Massauu, ipak sam osjetio kako se vraa neodreen odjek nelagode. Taj sam dan u obilazak poao sam po najveoj vruini i zaustavljao se na raskrima da razgledam naokolo. inilo mi se kao da neto provjeravam, kao da prelazim kakav mosti da bih vidio hoe li izdrati. Hoe li se opet pojaviti prilika iz Port Saida, pa bila ona ovjek ili utvara?

Obilazio sam sat i po i nije mi smetalo sunce (slavno sunce u Massauu), jer mi se inilo da pokus uspijeva kako sam se nadao. Pjeke sam dopro sve do Tauluda, zaustavio se da pregledam nasip, vidio Arape, Eritrejce, Sudance, zagledao u ista ili odbojna lica, ali njega nisam vidio. S veseljem sam se preputao vruini da me pri, kao da sam se oslobodio neega to me je proganjalo.

Zatim je dola veer i mi smo se zaputili prema jugu. Moji su se suputnici iskrcali, brod je bio gotovo prazan, osjeao sam se samim i stranim, kao uljez u svijetu koji pripada drugima. Sidro se diglo, brod se stao polako odvajati od pustoga pristanita, nije bilo nikoga tko bi pozdravljao, i najednom mi proleti glavom kako se utvara iz Port Saida na neki nain mnome poigrala, pa makar i samo zato da u meni izazove tjeskobu, bolje nego nita. Jest, prestraio me je svojim arobnim nestancima, ali je u tome istodobno bilo povoda za ponos. ovjek je, naime, doao zbog mene (drug s kojim sam etao nije ga ni zamijetio). Kad sam o njemu mislio iz daljine, to mi se bie sada inilo kao personifikacija koja u sebi krije samu tajnu Afrike. I prije nego to sam naslutio, dakle, izmeu mene i te zemlje ve je postojala veza. Je li iz bajoslovnih kraljevstava juga k meni doao glasnik da mi pokae put?

Brod je bio ve na dvjesta metara od pristanita, kadli se na kraju mola ukae malen bijeli lik to se kretao. Posve sam na sivoj cementnoj traci, polako se udaljavao uinilo mi se ljuljajui se kao da posre ili neto trai, ili je moda malo i zastranio. Srce mi stane lupati. On je, bio sam siguran, tko zna je li ovjek ili utvara, vjerojatno mi okree leda (ali zbog daljine nisam mogao razluiti), odlazi u pravcu juga, kao apsurdni izaslanik svijeta koji je mogao biti i moj.

I danas sam ga napokon ponovno susreo u Harareu. Ja sam tu u kui nekog prijatelja na prilinoj osami i piem, glava mi bruji od Petromaxa koji breni, misli se uzdiu i uviru poput valova, moda od umora, moda od zraka kojega sam se nadi-sao u kolima. Ne, vie me ne obuzima strah kao blizu uvale u Port Saidu, naprotiv, nego neki osjeaj kao kad imamo dojam da smo slabi, nedorasli onome to nas eka.

Opet sam ga danas vidio dok sam razgledavao labirinte uroenikoga grada. Hodao sam ve pola sata ulicama to nalikuju na crijeva, sva jednaka a ipak razliita, i sjalo je prekrasno svjetlo nakon oluje. Zabavljao sam se provirujui u rijetke kulje to vode u mala dvorita kao u bajci, ograena crvenim zidovima od kamenja i blata poput siunih tvrdavica. Uliice su bile veinom puste, kue (da tako kaem) utljive, koji put bi mi palo na pamet kako je to mrtav grad to ga je pokosila kuga te vie nema izlaza; no e nas zatei dok se iz petnih ila budemo upinjali da se oslobodimo.

Tako sam razmiljao kad mi se on ukazao ponovno. Stjecajem okolnosti, strma uliica kojom sam silazio nije bila zavojita kao druge, nego dosta ravna, tako da se pogled pruao kojih osamdesetak metara. On je hodao po kamenju njiui se poput medvjeda vie nego ikada i udaljavao se okrenutih leda, neobino znaajan: ne ba tragian, pa ni nakaradan, ne znam tono kako da kaem. Ali bio je to on, opet isti ovjek iz Port Sai-da, glasnik iz bajoslovnih kraljevstava, koji me vie nee napustiti.

Potrao sam po kamenitoj nizbrdici najhitrije to sam mogao. Ovaj mi put napokon nee umaknuti, uliicu su preprijeila dva crvena i jednolika zida, a nema vrata. Trao sam sve dok ulica nije dola do okuke pa sam oekivao da u na zaokretu ovjeka ugledati na barem tri metra ispred sebe. No nije ga bilo. Kao i svaki put, rasplinuo se ni u to.

Ponovno sam ga vidio poslije, uvijek jednakoga, kako se opet udaljava po jednoj od ulica nalik na crijeva, samo ne prema moru, nego prema unutranjosti. Vie nisam trao za njim. Ostao sam nepomino i s nejasnom ga tugom gledao sve dok nije nestao u pokrajnjoj uliici. Sto hoe od mene? Kamo me eli povesti? Ne znam tko si, ovjek, utvara ili privid, ali bojim se da si pogrijeio. Nisam, bojim se, onaj kojega ti trai. Stvar nije posve jasna, ali ini mi se da sam shvatio kako me ti hoe odvesti dalje, svaki put dalje, sve blie sreditu, do granica svoga nepoznatog kraljevstva.

Shvaam, a bilo bi i lijepo. Ti si strpljiv, ti me eka na samotnim raskrsnicama da mi ukae put, ti si vjerojatno suzdran, ti se ak s posve istonjakom diplomatinou pravi da mi bjei i ne usuuje mi se ni pokazati lice. Ti mi samo hoe nagovijestiti ini mi se kako me tvoj vladar eka usred pustinje, u bijeloj i udesnoj palai nad kojom bdiju lavovi, gdje romone zaarani vodoskoci. Bilo bi lijepo, znam, ba bih to htio. Ali moja dua je na nesreu stidljiva, uzalud je korim, krila joj dru, prozirni joj zubii evokou im je ovjek povede do praga velikih pustolovina. Takav sam, na alost, i zaista se bojim da tvoj kralj trati vrijeme ekajui me u bijeloj palai usred pustinje, gdje bih vjerojatno bio sretan.

Ne, ne, tako mi Neba. Neka bude to mora biti, o, glasnice, odnesi vijest da ja dolazim, nije potrebno ni da se sada pokae. Premda mi misli malo lelujaju, veeras se osjeam uistinu dobro i odluio sam otputovati. (Ali hou li za to uope biti sposoban? Nee li se moja dua ipak usprotiviti, nee li u pravome trenutku zadrhtati, nee li skriti glavu pod bojaljiva krila, govorei kako ne ide dalje?)

5.

SVEJEDNO LUPAJU NA VRATA

Gospoa Maria Gron ude s koaricom za runi rad u dvoranu u prizemlju vile. Pogleda uokolo da bi ustanovila odvija li se sve po obiteljskim propisima, odloi koaricu na stol, prie vazi punoj rua i njeno ih pomirie. U dvorani su njezin mu Stefano i sin Federico zvan Fedri obojica sjedili kraj kamina, ki Giorgina je itala, a stari kuni prijatelj Eugenio Martora, lijenik, zabavio se puei cigaru.

Sve su fanees, sve su ocvale, promrmlja razgovarajui sama sa sobom, pa prijee rukom po cvijeu, milujui ga. Dosta se latica otkine i padne.

Iz naslonjaa gdje je sjedila i itala, Giorgina pozove: Mama!

Bila je ve no pa su kapci na visokim prozorima kao obino ve bili zatvoreni zasunima. Ipak se izvana uo neprekidan um kie koja pljuti. U pozadini dvorane, svean crveni zastor zakrivao je irok, lukom nadsvoden otvor koji je vodio prema ulaznome predsoblju: kako je onamo dopiralo malo svjetla, u to se doba inio crn.

Mama! ree Giorgina. Zna ona dva kamena psa u perivoju, na kraju hrastovoga drvoreda?

Pa kako ti sad padaju na pamet kameni psi, draga? odgovori mama s uljudnom ravnodunou, ponovno dohvaajui koaricu s runim radom i sjedajui na uobiajeno mjesto pokraj svjetiljke sa zaslonom.

Jutros, objasni ljupka djevojka, dok sam se vraala automobilom, vidjela sam ih na kolima nekog seljaka, ba blizu mosta.

U tiini dvorane snano se razlegao tanahni Giorginin glas. Gospoda Gron, koja je upravo pogledom prelijetala novine, nakubi usne u osmijeh kao mjeru opreza i kriom pogleda mua, kao da se nada da on nije sluao.

Krasno! uzvikne doktor Martora. Samo nam jo treba da seljaei idu okolo i kradu kipove. Sad su i kolekcionari umjetnina!

I onda? upita otac, potiui ker da nastavi.

Onda sam rekla Bertu da stane i da ode pitati...

Gospoda Gron lagano nafre nos; uvijek je tako inila kad bi tkogod dotaknuo nezahvalne teme pa je valjalo neto poduzimati da se popravi stvar. Pria o dvama kipovima neto je skrivala i ona je to shvatila; neto neugodno to stoga treba preutjeti.

Pa da, pa da, ja sam im rekla da ih odnesu, i time je pokuavala rijeiti pitanje, tako su mi antipatini.

Sa strane gdje se nalazio kamin dopre oev glas, dubok i neravnomjeran, moda od starosti, moda zbog uznemirenosti: Ali kako, ali kako? Ali zato si naredila da ih odnesu, draga? To su bila dva antika kipa, dvije iskopine...

Krivo sam se izrazila, ree gospoa, trudei se da bude jo ljubaznija (to sam bila glupa, mislila je za to vrijeme, zar nisam mogla nai neto bolje?). Rekla sam im, jesam, da ih skinu, ali rekla sam neodreeno, onako vie u ali, naravno...

Ali uj to u ti rei, mamice, ustraje djevojka. Berto je pitao seljaka, a ovaj je rekao da je psa naao dolje, na obali rijeke...

Zaustavi se jer joj se uinilo da je kia prestala. Meutim, kad je nastala tiina, zauje se opet nepromjenljivi, gusti pljusak, koji je titao duhove (premda to nitko nije zapaao).

Zato 'psa'? upita mladi Federico a da ni glavu nije okrenuo. Zar nisi rekla da su ondje bila oba?

Oh, Boe, to si sitniav, odvrati Giorgina smijui se, ja sam vidjela jednoga, ali vjerojatno je ondje bio i drugi.

Federico ree: Ne shvaam, ne shvaam zato. Nasmije se i doktor Martora.

Kai mi, Giorgina, zapita tad gospoda Gron, odmah isko-ristivi stanku. Koju knjigu ita? Je li to posljednji Massinov roman, onaj o kojem si mi priala? I ja bih ga htjela proitati kad ti zavri. Ako ti ovjek ne kae na vrijeme, ti je smjesta posudi prijateljicama. Poslije vie nema niega. Oh, meni se svia Massin, tako je osoban, tako udan... Frida mi je danas obeala...

No mu je prekine: Giorgina, upita ker, i to si ti onda uinila? Valjda si barem traila da ti kae ime! Oprosti, Maria, zna, doda ciljajui na injenicu da ju je prekinuo.

Ne misli da sam se poela svaati na cesti, nadam se, odgovori djevojka. Bio je to jedan od onih iz krme Kod guske. Rekao je da on ne zna nita, da je kip naao dolje u rijeci.

A jesi li ba sigurna da je to bio jedan od naih pasa?

Nego to nego sigurna. Ne sjea se da smo mu Fedri i ja ui obojili u zeleno?

A taj kojega si vidjela imao je zelene ui? uzvrati otac, esto pomalo tupoglav.

Zelene ui, upravo tako, rekne Giorgina. Jasno da su sada ve malo izblijedjele.

Ponovno se umijea mama: ujte, upita ak malo pretjerano uglaeno, pa zar zaista smatrate da su ti kameni psi tako zanimljivi? Ne znam, oprosti to ti to kaem, Stefano, ali ne ini mi se da ba treba dizati veliku buku oko...

Izvana reklo bi se gotovo neposredno iza zastora dopre potmula i otegnuta tutnjava, pomijeana sa zvukom kie.

Jeste li uli? uzvikne odmah gospodin Gron. Jeste li uli?

Grmljavina, zar ne? Najobinija grmljavina. Nema druge, Stefano, ti se ba mora uzrujavati kad god pada kia, pouri se objasniti njegova ena.

Svi zaute, ali to nije moglo dugo potrajati. Kao da se neka tua, gospodskoj palai neprimjerena misao uvukla medu njih i ustajala se u velikoj polumranoj dvorani.

Da je naao dolje u rijeci! opet napomene otac, vraajui se na temu pasa. Kako je mogue da je zavrio dolje na rijeci? Pa nije valjda odletio, velim.

A zato ne? veseljaki e doktor Martora.

Zato ne to, doktore? upita gospoda Maria s nepovjerenjem, jer joj se poalice staroga prijatelja naelno nisu sviale.

Kaem: a zato bi uope bilo iskljueno da je kip preletio? Rijeka prolazi ba onuda, ispod toga mjesta. Znailo bi na koncu da je preskoio dvadeset metara.

Kakav je taj svijet, kakav je taj svijet! jo je jednom Maria Gron pokuavala odagnati pse kao predmet razgovora, kao da se u njima kriju nepristojne stvari. Kod nas kipovi lete, a znate li to ovdje kau novine? 'U vodama oko Jave otkrivena vrsta riba koje govore'.

Kau i: 'Vrijeme je novac'! glupavo doda Federico, koji je takoer u rukama drao novine.

Kako, to kae? s openitom bojaljivou upita otac, koji nije razumio.

Da, tu pie: 'Vrijeme je novac! U proraunu poslovnog ovjeka pod stavkom prihoda i rashoda, ve prema sluaju, moralo bi se navoditi i vrijeme'.

Pod stavkom rashoda, rekao bih onda, rashoda, po ovoj maloj kisici! predloi Martora, zabavljajui se.

I tada se zauje zvuk zvonca s druge strane velikog zastora. Netko dakle stie iz nepouzdane noi, netko je proao kroz prepreke kie to potapa svijet, bubnja po krovovima, prodire obale rijeke to pod njom otpadaju u krikama; a plemenita stabla rue se zajedno sa svojim zemljanim postoljem sa strmih sprudova, utei, i domalo se mogu vidjeti kako na trenutak izranjaju sto metara dalje, dok ih usisavaju virovi; rijeka je progutala rubove drevnoga perivoja, skupa s ogradama od kovana eljeza iz osamnaestog stoljea, klupicama i dvama kamenim psima.

Tko bi to mogao biti? ree stari Gron, skidajui zlatne naoale. I u ovo doba dolaze? Valjda onaj koji skuplja potpise, kladim se, slubenik iz upnog ureda, zadnjih nekoliko dana stalno se mota pod nogama. rtve poplave! Pa gdje su samo te rtve! Stalno trae novaca, ali od tih rtava ja nikada ni jednu nisam vidio! Kao da... Tko je? Tko je? zapita tiho sobara koji je izaao iz zastora.

Gospodin Massigher, najavi sobar.

Doktor Martora je bio zadovoljan: Oh, evo simpatinoga prijatelja! Prije koji dan smo raspravljali... oh, zna taj mladi to se trai.

Bit e da je pametan koliko hoete, dragi Martora, rekne gospoda, ali upravo me se to svojstvo kod njega najmanje doima. Ti ljudi koji samo raspravljaju... Priznajem, rasprave nisu za mene... Ne velim nita o Massigheru, koji je sjajan momak... Ti, Giorgina, doda tiho, molit u te da ode u krevet kad pozdravi. Zna, draga, kasno je.

Da ti je Massigher simpatiniji, odgovori ki smiono, nastojei zvuati aljivo, da ti je simpatiniji, kladim se da sada uope ne bi bilo kasno, kladim se da ne bi.

Dosta, Giorgina, ne govori ludosti, zna... Oh, dobar veer, Massigheru. Nismo se sada vie nadali da emo vas vidjeti... obino dolazite ranije...

Mladi pomalo raupane kose zastane na pragu, gledajui Gronove u udu. Pa kako, zar niste znali? Zatim stupi naprijed, u nejasnoj nelagodi.

Dobra veer, gospodo Maria, ree ne obazirui se to mu se predbacuje. Dobra veer, gospodine Gron, bog, Giorgina, bog, Fedri, ah, oprostite mi, doktore, u polumraku vas nisam vidio...

Djelovao je uzbueno, hodao je amo-tamo pozdravljajui, kao da je nestrpljiv da priopi vanu vijest.

Jeste li uli, dakle? napokon se odlui, kad ga ve nitko drugi ne zapitkuje. Jeste li uli da je nasip...

Oh, jesmo, umijea se Maria Gron s besprijekornom ne-usiljenou. Strahota od vremena, zar ne? Pa se nasmijei, zamirivi, pruajui gostu priliku da shvati (ovo izgleda nemogue, mislila je za to vrijeme, smisao za prikladnost ba mu nije jaka strana!).

No otac Gron ve je bio ustao iz naslonjaa. Kaite mi, Massigheru, to ste uli? Moda kakvu novost?

Ni govora, kakva novost, ivahno e njegova ena. Zbilja ne razumijem dragi, veeras si tako nervozan...

Massigher ostane zaprepaten.

Pa da, prizna, traei naina da se izvue, nema nikakvih novosti, koliko je meni poznato. Samo to se s mosta vidi...

I te kako, mogu zamisliti, nabujala rijeka! dopuni gospoda Maria, pomaui mu da se ispetlja. Velianstven prizor, pretpostavljam... sjea se, Stefano, Nijagare? Koliko je godina prolo otada...

U tom trenutku se Massigher priblii gospodarici kue i poluglasno joj promrsi, iskoristivi to su Giorgina i Federico stali razgovarati meusobno: Ali gospodo, ali gospoo, iz oiju mu se iskrilo, pa rijeka je sad tu pred kuom, na domak, nije razborito da ostajete, zar ne ujete kako...?

Sjea li se, Stefano? nastavi ona kao da nije ni ula, sjea li se kako su se bojala ona dva Nizozemca? Nisu se htjeli ak ni pribliiti, govorili su kako je uzaludno izlagati se opasnosti, kako ovjeka moe zahvatiti...

Tako je, odvrati mu, kau da se to koji put i dogodilo. Ljudi se previe nagnu, malo im se moda zavrti u glavi...

inilo se da se opet smirio. Iznova je nataknuo naoale, ponovno sjeo kraj kamina i ispruio ruke prema vatri da ih ugrije.

Uto se po drugi put zauje ona potmula i zlokobna tutnjava. Sada kao da je zapravo dopirala iz dubine zemlje, odozdola, iz udaljenih vijugavih hodnika u podrumu. ak i gospoda Gron protiv svoje volje zastane i poslua.

Jeste li uli? klikne otac, neto malo nabravi elo. Reci, Giorgina, jesi li ula? ...

ula sam, jesam, ne razumijem, ree djevojka pobijelivi u licu.

Pa to je grmljavina! samouvjereno otpovrne majka. Pa to je grmljavina kao bilo koja druga... to hoete da bude?... Nisu valjda ba svaki put duhovi!

Grmljavina ne buci tako, Maria, primijeti mu odmahujui glavom. Zvualo je kao da je tu, tik do nas, tako je zvualo.

Zna, dragi: uvijek kad je oluja, kao da se rui kua, ustraje gospoda. Kad je oluja, u ovoj kui sve se ori od raznoraznih umova... I vi ste uli obinu grmljavinu, zar ne, Massi-gheru? zakljui, sigurna kako se gost nee usuditi da je opovrgne.

Ovaj se nasmijei s uljudnom pomirljivou, odgovarajui zaobilazno: Vi kaete, duhovi, gospoo... ba veeras, dok sam prolazio kroz vrt, neto mi se udno uinilo, kao da netko ide iza mene... uo sam korake, kao... jasno sam razabrao korake po ljunku u drvoredu...

I naravno, kako kripe kosti i kako netko hrope, je li? natuknc gospoda Gron.

Nikakve kosti, gospodo, jednostavno korake, vjerojatno su bili moji vlastiti, dometne, katkad znaju udno odzvanjati.

Upravo tako, izvrsno, Massigheru... Ili mievi, dragi moj, zar ne shvaate da su to moda bili mievi? Svakako, ovjek ne smije biti romantian kao vi, inae uje tko zna to...

Gospodo, ponovno pokua mladi tihim glasom, nagnuvi se prema njoj. Pa zar ne ujete, gospodo? Rijeka je tik ispred kue, zar ne ujete?

Ne, ne ujem, ne ujem nita, odgovori ona odsjeno, takoer tihim glasom. Zatim glasnije: Pa niste ba zabavni kad tako svata priate, znate?

Na to mladi nije imao to odgovoriti. Samo se pokua nasmijati, toliko mu se budalastom inila gospodina tvrdoglavost. Dakle, neete da vjerujete? pomisli zajedljivo; ak joj je u mislima, nagonski, ipak govorio vi. Neugodne stvari vas se ne tiu, je li? ini vam se da je prostaki govoriti o njima? Va dragocjeni svijet uvijek ih je odbijao, zar ne? Hou da vidim kamo e odvesti vaa bahata nedodirljivost!

uj, uj, Stefano, govorila je ona ustro za to vrijeme, dovikujui preko dvorane, Massigher tvrdi da je tu vani, u vrtu, sreo duhove, i misli ozbiljno... lijep primjer daju ti mladi, ini mi se.

Gospodine Gron, ali nemojte vjerovati, smijao se on s naporom, crvenei, pa nisam ja govorio to, ja...

Prekine se, sluajui. I uini mu se da se, nadjaavajui um kie, iz same tiine to je nastala sve silovitije uje drugi, zlokoban i turoban glas. Stajao je usred stoca svjetla kojim ga je obasjavala plavkasta svjetiljka, poluzatvorenih usta, uistinu ne toliko prestraen, nego zaokupljen i kao da titra, udnovato razliit od svega to ga je okruivalo, i od ljudi i od stvari. Gior-gina ga je gledala sa udnjom.

Pa zar ne razumije, mladi Massigheru? Zar se ne osjea dovoljno sigurnim u drevnomu domu Gronovih? Kako samo moe sumnjati? Nisu li ti dovoljni ovi stari debeli zidovi, ovaj mir pod pomnim nadzorom, ova suzdrana lica? Kako se usuuje vrijeati svu tu dostojanstvenost svojim glupim mladenakim strahovima?

Izgleda mi kao da je duh uao u tebe, opazi njegov prijatelj Fedri. Izgleda kao slikar... Pa zar se veeras nisi mogao poeljati? Lijepo te molim, drugi put... zna da mama dri do toga, pa prasne u smijeh.

Otac se tad umijea plaljivim glasom: Dobro, hoemo li ve jednom zaigrati brid? Jo stignemo, znate. Jednu partiju i onda idemo spavati. Giorgina, molim te, idi po kutiju s kartama.

U taj se tren pomoli sobar bunovna lica. Sto je sad? upita gospodarica, jedva prikrivajui zlovolju. Je li stigao jo netko?

Tu je Antonio, upravitelj... Zahtijeva da razgovara s nekim od gospode, kae da je neto vano.

Idem ja, idem ja, brzo priklopi Stefano, pa pohita da ustane, kao da se boji kako nee stii na vrijeme.

ena ga zaista zadri: Ne, ne, ne, ti sada ostani ovdje. Po toj vlazi vani... dobro zna... tvoja kostobolja. Ti ostani ovdje, dragi. Fedri e otii da uje.

Po svoj prilici, bit e ista pria kao obino, doeka mladi, krenuvi prema zastoru. Zatim izdaleka dopru neizvjesni glasovi.

Hoete li ovdje igrati? u meuvremenu je pitala gospoda. Giorgina, skini tu vazu, molim te... i onda idi spavati, draga, ve je kasno. A vi, doktore Martora, to radite, spavate?

Prijatelj se zbunjeno prene: Spavam li? Eh, da, pomalo, nasmije se. Toplina iz kamina, godine...

Mama! pozove djevojka iz kuta. Mama, vie ne mogu nai kutiju s kartama, juer su bile tu u ladici.

Otvori oi, draga. Pa zar ih ne vidi ondje na stalku? Vi barem nikad nita ne moete nai...

Massigher razmjesti etiri sjedalice, zatim pone mijeati snop karata.