2

3

Predgovor

Dizajn industrijskih proizvoda namijenjen je studentima Fakulteta elektrotehnike strojarstva i

brodogradnje Sveučilišta u Splitu, poglavito studijima Industrijskog inženjerstva i Strojarstva. Skripta

je zamišljena kao osnovni nastavni materijal dovoljan za pokrivanje ukupnog gradiva predmeta Dizajn

industrijskih proizvoda, a koncipirana je na način da daje pregled povijesti industrijskog dizajna, te

obrađuje opća poglavlja poput estetike, ergonomije i teorije oblika. Nakon ovog općeg dijela, skripta

je temeljena na knjizi K.T. Urlich, S.D. Eppinger, "Product Desing and Development", koja predstavlja

osnovni nastavni materijal sličnog predmeta na bostonskom MIT-u, čime se nastojalo svjetska znanja

iz područja razvoja i dizajna industrijskih proizvoda prenijeti u FESB-ov nastavni program. Na kraju je

u posljednjem poglavlju dan pregled naprednih metoda brze izrade prototipova i trodimenzionalnog

skeniranja objekta.

Poput ostalih naših skripata i ova je skripta besplatni nastavni materijal dostupan u mrežnom obliku

studentima FESB-a. Obzirom da Internet izdanje skripte omogućava jednostavne ispravke, promjene i

dopune, od studenata se očekuje da ispit pripremaju prema posljednjem dostupnom Internet izdanju

skripte.

Zahvaljujemo se recenzentu skripte, prof. dr. sc. Ivici Veži na konstruktivnim savjetima i provedenoj

recenziji.

Autori

4

2010. © Katedra za konstrukcije. Sva prava pridržana. Djelo u cjelini, niti jedan njegov dio, ne smiju se koristiti bez odobrenja autora.

Isključivo studenti FESB-a koji pohađaju predmet Dizajn industrijskih proizvoda imaju pravo učitavanja, kopiranja i ispisivana ove skripte kao osnovnog

nastavnog materijala. Svako drugo umnažanje, kopiranje distribucija i preprodaja skripte predstavlja kršenje osnovnih autorskih prava i kosi se s načelima

besplatnih nastavnih materijala.

5

Sadržaj 1. Uvod .................................................................................................................................................... 9

2. Povijesni razvoj industrijskog dizajna ................................................................................................ 12

2.1 Sekta Šeikera ............................................................................................................................... 12

2.2 Pokret Arts and Crafts (1860-1900) ............................................................................................. 14

2.3 L'Art Noveau (1890-1910) ........................................................................................................... 16

2.4 Deutscher Werkbund (1907-1934) .............................................................................................. 20

2.5 Bauhaus (1919-1933) .................................................................................................................. 21

2.6 Američki industrijski dizajn .......................................................................................................... 22

2.7 Francuski industrijski dizajn ......................................................................................................... 26

2.8 Talijanski industrijski dizajn ......................................................................................................... 29

2.9 Skandinavski industrijski dizajn ................................................................................................... 33

3. Estetika proizvoda ............................................................................................................................. 37

3.1 Činitelji harmonije ....................................................................................................................... 38

3.2 Činitelji kulture ............................................................................................................................ 49

3.3 Društveni činitelji ......................................................................................................................... 49

3.4 Funkcionalni činitelji .................................................................................................................... 52

3.5 Povijesni i tehnološki činitelji ...................................................................................................... 60

4. Ergonomija ........................................................................................................................................ 64

4.1 Povijest ergonomije ..................................................................................................................... 64

4.2 Područja ergonomskih proučavanja i djelovanja ........................................................................ 68

4.3 Discipline povezane uz ergonomiju ............................................................................................. 75

5. Teorija oblika ..................................................................................................................................... 78

5.1 Primjena teorije oblika u industrijskom dizajnu .......................................................................... 90

6. Proces i organizacija razvoja proizvoda ............................................................................................. 95

6.1 Planiranje ..................................................................................................................................... 96

6.2 Razvoj koncepta .......................................................................................................................... 96

6.3 Dizajn na razini sustava ............................................................................................................... 97

6.4 Detaljni dizajn .............................................................................................................................. 98

6.5. Testiranje i poboljšavanje ........................................................................................................... 98

6.6. Pokretanje proizvodnje .............................................................................................................. 98

7. Planiranje proizvoda ........................................................................................................................ 102

6

7.1 Identificiranje mogućnosti......................................................................................................... 104

7.2 Evaluacija projekata i definiranje prioriteta među projektima ................................................. 104

7.3 Raspodijeliti resurse i utvrditi vremenski raspored................................................................... 106

7.4 Dovršiti pred-projektno planiranje ............................................................................................ 107

7.5 Osvrt na rezultate i procese ...................................................................................................... 108

8. Identificiranje potreba potencijalnih korisnika ............................................................................... 109

8.1 Prikupljanje neobrađenih podataka od korisnika ..................................................................... 110

8.2 Interpretiranje neobrađenih podataka i formuliranje potreba korisnika ................................. 113

8.3 Hijerarhijsko organiziranje potreba ........................................................................................... 113

8.4 Uspostaviti relativnu važnost potreba ...................................................................................... 114

8.5 Osvrt na rezultate i sam postupak ............................................................................................. 114

9. Specifikacije proizvoda .................................................................................................................... 116

9.1 Postavljenje specifikacija cilja.................................................................................................... 116

9.1.1 Pripremiti listu mjera .......................................................................................................... 116

9.1.2 Sakupljanje referentnih informacija o konkurentskim proizvodima .................................. 118

9.1.3 Postaviti idealne i granične vrijednosti .............................................................................. 118

9.1.4 Osvrt na rezultate i postupak ............................................................................................. 118

9.2 Postavljanje finalnih specifikacija .............................................................................................. 119

9.2.1 Razviti tehnički model proizvoda........................................................................................ 119

9.2.2 Razviti model cijene proizvoda ........................................................................................... 119

9.2.3 Preciziranje specifikacija i traženje kompromisa ............................................................... 120

9.2.4 Specifikacije izrazito kompleksnih proizvoda ..................................................................... 120

9.2.5 Osvrt na rezultate i postupak ............................................................................................. 120

10. Generiranje koncepta .................................................................................................................... 122

10.1 Rasvjetljavanje problema ........................................................................................................ 123

10.2 Eksterna pretraživanja ............................................................................................................. 124

10.3 Interna pretraživanja ............................................................................................................... 125

10.4 Sistematska istraživanja .......................................................................................................... 127

10.4.1 Klasifikacijsko stablo koncepata ....................................................................................... 127

10.4.2 Tablica kombinacije koncepata ........................................................................................ 128

10.5 Osvrt na rješenja i postupke .................................................................................................... 129

11. Odabir koncepta ............................................................................................................................ 130

11.1 Pregledavanje koncepata ........................................................................................................ 132

11.2 Ocjenjivanje koncepata ........................................................................................................... 134

7

12. Testiranje koncepta ....................................................................................................................... 137

13. Arhitektura proizvoda ................................................................................................................... 141

13.1 Posljedice arhitekture ............................................................................................................. 143

13.2 Uspostava arhitekture ............................................................................................................. 144

13.3 Odgođena diferencijacija ........................................................................................................ 147

13.4 Planiranje platforme ................................................................................................................ 148

13.5 Ostala pitanja dizajna na razini sustava povezana s arhitekturom ......................................... 149

14. Uloga industrijskog dizajna u procesu razvoja proizvoda ............................................................ 150

14.1 Proces industrijskog dizajna .................................................................................................... 157

14.1.1 Istraživanje potreba korisnika .......................................................................................... 158

14.1.2 Konceptualizacija .............................................................................................................. 158

14.1.3 Preliminarna poboljšanja.................................................................................................. 158

14.1.4 Daljnja poboljšavanja i odabir finalnog koncepta ............................................................ 159

14.1.5 Kontrolni crteži i modeli ................................................................................................... 160

14.1.6 Koordinacija s inženjerima, inženjerima u proizvodnji i distributerima ........................... 160

14.2 Upravljanje procesom industrijskog dizajna ........................................................................... 161

14.3 Procjenjivanje kvalitete industrijskog dizajna ......................................................................... 163

15. Dizajn za proizvodnju .................................................................................................................... 165

15.1 Procjena troškova proizvodnje ................................................................................................ 166

15.2 Smanjenje troškova komponenti ............................................................................................ 170

15.3 Smanjenje troškova montaže .................................................................................................. 171

15.4 Smanjenje troškova održavanja proizvodnje. ......................................................................... 173

15.5 Razmatranje utjecaja dizajna za proizvodnju na druge faktore .............................................. 173

16. Prototipovi u procesu razvoja proizvoda....................................................................................... 175

16.1 Principi kod odabira prototipova ............................................................................................ 177

16.2 Tehnologije izrade prototipova ............................................................................................... 179

16.3 Planiranje prototipova ............................................................................................................. 179

16.5 Planiranje prototipova dostignuća razvoja ............................................................................. 180

17. Napredne metode učitavanja i kreiranja geometrije .................................................................... 181

17.1 3D skeniranje ........................................................................................................................... 181

17.1.1 Kontaktni skeneri .............................................................................................................. 182

17.1.2 Time-of-flight skeneri ....................................................................................................... 182

17.1.3 Triangulacijski skeneri ...................................................................................................... 183

17.1.4 Skeneri sa strukturiranim svjetlom .................................................................................. 184

8

17.1.5 Fotogrametrija .................................................................................................................. 186

17.1.6 Kompjuterska tomografija, mikrotomografija i magnetna rezonancija ........................... 187

17.1.7 Pretvaranje oblaka točaka u CAD geometriju .................................................................. 188

17.2 Brza izrada prototipova ........................................................................................................... 190

17.2.1 Lasersko sinteriranje ........................................................................................................ 192

17.2.2 Modeliranje odlaganjem taline ........................................................................................ 193

17.2.3 Stereolitografija ................................................................................................................ 194

17.2.4 Izrada laminiranih modela ................................................................................................ 195

17.2.5 Taljenje elektronskom zrakom ......................................................................................... 196

17.2.6 3D printanje ...................................................................................................................... 198

Literatura ............................................................................................................................................. 201

9

1. Uvod

Ove podloge za predavanja predstavljaju nastavni materijal namijenjen studentima FESBa i kolegiju

Dizajn industrijskih proizvoda (DIP). Podloge su zamišljene kao materijal za praćenje nastave iz DIPa, a

bit će podložne znatnim promjenama i ažuriranju sadržaja te molimo studente da prilikom korištenja

materijala obrate pažnju na verziju podloga iz kojih prate nastavu i pripremaju ispit.

Ove podloge uglavnom se temelje na knjizi K.T. Urlich, S.D. Eppinger, "Product Desing and

Development", fourth edition, Mc Graw-Hill ,International edition 2008., iz koje se preuzima dosta

materijala (slike, dijagrami), preuzima se terminologija i koncept kolegija. Knjiga predstavlja nastavni

materijal koji se koristi na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology. Za one koji žele

produbiti svoja znanja u ovom području preporuča se ova knjiga, kao korisna i lako čitljiva literatura.

U knjizi se, a samim time i ovim podlogama, teorija ilustrira putem konkretnih primjera iz industrijske

prakse. Uz ovo, korištena i ostala literatura poput D. Quarante, Osnove industrijskog dizajna,

Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Interfakultetski studij dizajna, 1984., i dr.

Iako mnogi kad upišu ovaj predmet, bilo kao redoviti ili izborni, očekuju da će se u predmetu raditi o

"dizajniranju", ono što se najčešće smatra pod tim pojmom, a to je industrijski dizajn (Industrial

design), samo je jedan bitan segment predmeta i područja koje se naziva dizajn industrijskih

proizvoda (Product design), pri čemu se težište stavlja na razvoj proizvoda (Product development).

Kako ipak ne bi razočarali one koji su očekivali "dizajniranje", veliki dio gradiva ipak obrađuje

područje industrijskog dizajna. Konstrukcijske vježbe su temeljene velikim dijelom na 3D oblikovanju

koje uključuje 3D skeniranje, CAD i možda jednog dana (ovisno dostupnoj opremi na FESB-u) brzu

izradu prototipova (3D printanje). Sam industrijski dizajn podrazumijeva dva osnovna područja,

ergonomiju i estetiku, no o tome više u kasnijim poglavljima. Prije nego li se dade povijesni pregled

razvoja dizajna te obrade poglavlja vezana uz estetiku, ergonomiju i teoriju oblika, potrebno je

definirati neke osnovne pojmove vezane za ovaj predmet.

Proizvod je nešto što je namijenjeno prodaji, odnosno nešto što je kupcu prodao proizvođač. Razvoj

proizvoda (Product development) [1] je niz aktivnosti, započevši od ispitivanja tržišta i završavajući s

proizvodnjom, prodajom i dostavom proizvoda [1].

Osnovne karakteristike uspješnog razvoja proizvoda, a koje su u direktnoj vezi s profitom

proizvođača, su:

• kvaliteta proizvoda – koliko je dobar proizvod obzirom na uloženi trud, da li zadovoljava

potrebe kupca, da li je robustan i pouzdan?

• cijena proizvoda – koliko profita donosi za određenu količinu proizvoda i tržišnu cijenu, a sve

u odnosu na uloženo?

• vrijeme razvoja proizvoda – koliko je trebalo da se proizvod razvije, počevši od toga koliko je

vremena trebalo da se bude kompetitivan sa konkurencijom i razvojem tehnologije, do toga

koliko se brzo uspije ostvarivati povrat uloženog?

10

• cijena razvoja – koliko je proizvođač trebao uložiti da bi se proizvod razvio, što direktno

utječe na investiciju potrebnu da bi se stekao profit?

• sposobnost razvoja – da li je tim u stanju razviti proizvod na osnovi prethodnih iskustava, što

doprinosi efektivnosti i ekonomičnosti razvoja?

U razvoju proizvoda osnovnu ulogu igraju timovi i organizacija timova stručnjaka različitih profila koji

svi doprinose razvoju proizvoda. Razvoj proizvoda je interdisciplinarni proces koji uključuje:

• marketing – uspostavlja odnos između proizvođača i kupca, Pronalazi mogućnosti plasiranja

proizvoda, utvrđuje potrebe kupca, osigurava komunikaciju između proizvođača i potrošača,

predviđa cijenu, promociju i lansiranje proizvoda.

• dizajn – igra ključnu ulogu u definiranju fizičkog oblika proizvoda u cilju zadovoljenja potreba

kupca.

• proizvodnja – odgovorna za oblikovanje, upravljanje i koordiniranje procesa proizvodnje u

cilju realizacije proizvoda. Uključuje i nabavku, distribuciju i montažu.

Dizajn (design) u ovdje korištenom kontekstu podrazumijeva inženjerski dizajn (strojarstvo,

elektrotehnika, računarstvo) i industrijski dizajn (estetika, ergonomija i komuniciranje stroj-čovjek

(user interface)). Teško je naći hrvatsku riječ za dizajn jer engleska riječ design podrazumijeva

koncipiranje, projektiranje, razvoj, itd. te je najprimjerenije ovaj skup aktivnosti, kojeg neki nazivaju i

"inženjerstvo", zvati inženjerski dizajn. U zapadnom svijetu ne rade se tako oštre granice među

strukama, kao što je to slučaj u Hrvatskoj gdje se, čak zakonom, usko definiraju područja kojima se

jedna struka smije baviti, a druga ne smije. Ovo je svojstveno i ostalim, tvz. "tranzicijskim zemljama" i

ostatak je društvenih uređenja iz prošlog stoljeća (pod ovim se ne podrazumijevaju i politička

uređenja). Današnje doba je doba multidisciplinarnosti, kako znanja, tako i struka. Glavno pitanje je,

ne što je netko po struci, nego što taj netko zna raditi.

Projektni tim (project team) predstavlja skupinu ljudi različitih struka koji rade na razvoju proizvoda

(slika 1.1). Rijetko da neki ozbiljniji proizvod danas razvija jedan čovjek. Srž tima sačinjava voditelj

tima, grupe, dok prošireni tim sačinjavaju vanjski konzultanti i dobavljači. Iako timovi mogu

sačinjavati stotine ljudi, i dalje se nazivaju timovi jer se time naglašava njihov zajednički cilj, razvoj

konkretnog proizvoda.

Razvoj jednog proizvoda traje najčešće od 3 do 5 godina, rijetko kraće od godine, a koji puta i do 10

godina. Broj ljudi u timu približno je proporcionalan cijeni razvoja proizvoda i trajanju projekta.

11

Slika 1.1 Sastav projektnog tima za proizvod umjerene kompleksnosti [1]

12

2. Povijesni razvoj industrijskog dizajna

Razne su teorije o tome od kada datira industrijski dizajn. Neki smatraju da je parni stroj i početak

industrijske revolucije usko vezan za početak industrijskog dizajna. Kao rani primjer industrijskog

dizajna navodi se prvi željezni most raspona 31 m u Coalbrookedale-u na rijeci Severin iz 1779

(konstruirao A. Darby). Uz parni stroj, otkrivanje elektriciteta i serijska proizvodnja uzrokovali su

mnoge promjene u društvu.

Slika 2.1 Most na rijeci Severin

Povijesni razvoj veže se uz pokrete poput Arts and Crafts u Engleskoj, De Stijl u Nizozemskoj, Art

Nuoveau u Nizozemskoj i Austriji (pod imenom Secession) te Bauhaus u Njemačkoj koji je imao

najjači utjecaj na formiranje modernog industrijskog dizajna. Odlazak ljudi okupljenih oko Bauhausa

uvelike je doprinio razvoju industrijskog dizajna u Sjedinjenim državama. Povijesni periodi mogu se

prema [2] grupirati prema umjetničkim pokretima koji su bili izvori suvremenog dizajna.

2.1 Sekta Šeikera Protestantska sekta Šejkera, odnosno „Ujedinjeno društvo vjernika u Kristov drugi dolazak“, koju je

1747. pokrenula u Engleskoj Jane i James Wardley, a nakon emigriranja Jane Wardley u SAD,

formirana je kao zajednica vjernika koji su živjeli ekonomski samostalno i odvojeno od ostatka

društva. Oko 1832. počinju na tržištu prodavati svoj namještaj. U skladu s religijskim shvaćanjima

temeljenim na težnji ka čistoći, perfekciji, redu i jednostavni, smatrali su da svaki predmet mora

ispuniti svoju funkciju i ostvariti upotrebnu vrijednost. Ističu izuzetnu važnost upotrebne vrijednosti,

koja materijalizirana, čini perfekciju. Izbačeni su nepotrebni ukrasi s predmeta i namještaja. Točno je

specificirano koje boje trebaju biti fasade, namještaj, posuđe i sl. Namještaj i uporabni predmeti

13

svojom su jednostavnošću, strogošću i kvalitetom, težili ka estetskoj perfekciji te se u mnogočemu

poklapaju s teorijom suvremenog dizajna.

Slika 2.2 Shaker-ska soba

Slika 2.3 Shaker-ski namještaj

14

2.2 Pokret Arts and Crafts (1860-1900) U Viktorijanskoj Engleskoj, u doba industrijske revolucije i znatnijeg bogaćenja industrijalaca, William

Morris, pod snažnim utjecajem pisca John Ruskina i njegove romantične idealizacije obrtnika

ponosnog na svoje djelo, vjeruje u socijalizam koji će omogućiti radničkim klasama da uz pomoć

ljepote svakodnevnih predmeta s veseljem prilaze radu [2]. Ogorčen je na strojeve odgovorne za

proizvodnju ružnih i pretencioznih predmeta, izlaz nalazi u obrtu. Inače kao pisac, dizajner, umjetnik i

socijalist, Morris utemeljuje časopis Oxford and Cambridge magazine, gdje iznosi svoje ideje, poeziju i

stavove te teorije o rukotvorinama u dekorativnim umjetnostima. S dvama istomišljenicima pokreće

tvrtku za dekoriranje te izrađuje uzorke za zidne tapete i tekstil. Njegov je utjecaj izrazito velik kod

dekoracija kuća i crkava. Isti pokret javlja se u SADu i Kanadi.

Slika 2.4 Uzorak dekoracije proizvedene u Morris & Co.

15

Slika 2.5 Stolna i vrtna lampa u stilu Arts and Crafts

Slika 2.6 Arts and Crafts u arhitekturi

16

2.3 L'Art Noveau (1890-1910) Pokret koji su u Belgiji, kao reakciju na službenu umjetnost i buržoaski manirizam, započeli H. Van de

Velde i V. Hort, proširio se brzo čitavom Europom i SAD. U Njemačkoj se naziva Jugendstil, u Italiji

Floreale, u Austriji Secession, u Engleskoj i SADu Liberty, te u našim krajevima pod imenom Secesija.

U Španjolskoj posebni su radovi A. Gaudia. Karakteriziraju ga ritmički floralni elementi i prikazi žena.

Dekorativni oblici (grane, lišće, cvjetovi) imaju i svoju namjenu poput ručki, stalaka i sl. Ovi pokreti su

pokušaj da se unaprijedi tehnika, arhitektura i primijenjena umjetnost, bez istodobnog odbacivanja

umjetnosti u vidu ornamenata.

Slika 2.7 Casa Batlló, A. Gaudi, Barcelona

17

Slika 2.8 Secesija (Beč) i Jugendstil (Darmstadt) u arhitekturi

18

Slika 2.9 L'Art Nouveau

Slika 2.10 Liberty

19

Slika 2.11 Secesija u Splitu (Palača Nakić, Sumporno kupalište, Zgrada Sveučilišta)

20

2.4 Deutscher Werkbund (1907-1934) Pod velikim utjecajem W. Morrisa i J. Ruskina (Arts and Crafts), Herman Mathesius u Münchenu

pokreće udruženje Deutcher Werkbund, koje okuplja umjetnike, obrtnike i industrijska poduzeća s

ciljem oplemenjivanja profesionalnog rada i povezivanja umjetnosti, rukotvorina i industrije. Stav

Mathesiusa je bio „Jedino standardizacija, shvaćena kao rezultat zdrave usklađenosti, može

omogućiti stvaranje pouzdanog i za sve prihvatljivog ukusa“. Naglašavanjem potrebe standardizacije,

Mathesius se razlikuje od Morissa koji naglašava potrebu individualizacije. Mathesius je svojim

radionicama uspio uspostavit vezu između umjetnosti i industrije. U to vrijeme AEG zapošljava Petera

Behrensa kao prvog dizajnera, odnosno „umjetničkog savjetnika“, koji je bio odgovoran za dizajn

cijelog proizvodnog programa tvornice, te arhitekturu i tipografiju. Dolaskom nacizma, pokret se gasi.

Slika 2.12 Dizajn arhitektura i Petera Behrensa

21

2.5 Bauhaus (1919-1933) Škola Staatliches Bauhaus, gdje pod vodstvom Waltera Gropiusa u Weimaru (Njemačka), povezuje

umjetnost i primijenjenu umjetnost, te postaje jedan od najutjecajnijih faktora u arhitekturi i dizajnu.

Učenje škole temeljeno je na važnosti geometrije, preciznosti, jednostavnosti i ekonomičnosti u

dizajnu proizvoda i arhitekturi. Utjecaj Bauhausa bio je veoma velik u Njemačkoj, Europi i SADu. Iako

nema mnogo dijela koja obilježavaju ovaj pokret, ideje Bauhausa bile su brzo i široko prihvaćene.

Nastava je bila organizirana u obliku radionica za pojedine tehnike poput stolarstva, metala,

keramike, tekstila. Proučavanje geometrije i osnovnih geometrijskih oblika, rezultiralo je formama u

obliku kugle, stošca, valjka, kocke te korištenje boja poput žute, crvene i plave. Filozofiju su temeljili

na funkcionalizmu, „Svaka stvar je utvrđena svojom svrhom“. Iz ove škole izašli su mnogi značajni

nastavnici. U okviru nastave rade se prototipovi industrijskih proizvoda. Dolaskom nacizma gasi se

škola, a dosta njenih nastavnika bježi u SAD gdje je u Illinoisu osnovan Design New Bauhaus. Poslije

rata osniva se u Ulmu fakultet (Hochschule für Gestaltung) iz kojeg su proizašla mnoga velika imena

Njemačkog dizajna. 1968. godine fakultet se zatvara jer uprava fakulteta se nije željela uklopiti u

reformu visokog školstva u Njemačkoj.

Slika 2.13 Predmeti i arhitektura Bauhausa

22

2.6 Američki industrijski dizajn Za razliku od Europe, gdje su industrijski dizajneri bili arhitekti i inženjeri, u SADu su prvi industrijski

dizajneri bili dizajneri u teatrima i umjetnici ilustratori. Industrijski dizajn je često bio u službi prodaje

i oglašavanja, gdje je jedino bio bitan vanjski izgled proizvoda, a ne i unutrašnji. Pioniri američkog

dizajna, poput W. D. Teaguea, N. B. Geddesa i R. Loewya su naglašavali aerodinamičnost dizajna, bez

obzira što dodaci u obliku krilaca nisu imali nikakve funkcije i predstavljale su čistu kulisu. Ovo je

karakteristika za tridesete godine. Usporedi li se dizajn automobila iz 50tih godina s europskim

automobilima koje je karakterizirala jednostavnost linija, američki su automobili obilovali mnoštvom

neutilitarnih detalja. Sedamdesetih godina je na američki dizajn izvršio veliki utjecaj europski dizajn i

tu u američkom dizajnu prednjače Henry Dreyfuss i Eliot Noyes, gdje je konkurencija na tržištu

prisilila kompanije poput Bella, Deerea, Forda i IBMa da rade na diferenciraju proizvoda te su

dizajnere integrirali u razvojni proces proizvoda, što je polučilo veliki uspjeh.

Slika 2.14 Walter Dorwin Teague - arhitektura, fotoaparati, lampa, radio i termosica

23

Slika 2.15 Norman Bel Geddes - radio, stolna lampa, namještaj, posuđe, vozila

24

Slika 2.16 Raymond Loewy - kutija cigareta, šiljilo za olovke, ormar, posuđe, lokomotive, automobili

Slika 2.17 Eliot Noyes - IBM električna pisača mašina, stalak za telefon i logotipovi

25

Slika 2.18 Henry Dreyfuss - lokomotiva, telefoni, usisavač, sat, termometar, helikopter Hughes 500, ergonomske studije

26

2.7 Francuski industrijski dizajn Tridesetih godina prošlog stoljeća osnovan je L'Union des Artistes Modernes koji je okupljao imena

poput Robert Mallet-Stevensa, Le Corbusiera i J. Dumonda, koji ostvaruju značajan doprinos u

arhitekturi i dizajnu namještaja. Pedesetih godina na inicijativu J. Vienota, osnivaju se časopisi „Art

Présent“ i „L'Institut Francaise d'Esthétique Industrielle“ koji promiču ideju o industrijskoj estetici te

smatraju bitnim djelovati na, po njihovom mišljenju, brojnim ružnim proizvodima koji su bili

posljedica lošeg koncepta, odnosno dizajna. J. Vienot osniva jednu od prvih agencija za dizajn, osniva

Komoru sindikata industrijskih estetičara te pokreče 1953. prvi internacionalni kongres dizajna.

Slika 2.19 Robert Mallet-Stevens, stolice i arhitektura

27

Slika 2.20 Charles-Édouard Jeanneret-Gris (Le Corbusier) - stolice i arhitektura

28

Slika 2.21 Flaminio Bertoni - Citroën Traction Avant (1934), studija za DS 19, Citroën DS 19, Citroën AMI 6 i Citroën 2CV

29

2.8 Talijanski industrijski dizajn Početak industrijskog dizajna u Italiji veže se uz arhitekta, slikara i dizajnera Gio Pontija, koji 1928.

pokreće časopisa „Domus“, gdje se već dugi niz godina objavljuju radovi u arhitekturi i dizajnu. Kasniji

talijanski dizajn karakterizira neprestano traženje novih oblika i formi poput radova arhitekta i

dizajnera Ettore Sottsassa. Veliki je bio angažman arhitekata i dizajnera u dizajniranju namještaja

poput Vica Magistrettia, Giancarla Piretta. Značajan je doprinos dizajnera u automobilskoj industriji,

gdje prednjači dizajnerski sudio Pininfarina, te dizajneri Nuccio Bertone i Giorgetto Giugiaro.

Slika 2.22 Gio Ponti - arhitektura, stolice, stolovi, jedaći pribor, čajnik, lampa i aparat za espresso

30

Slika 2.23 Ettore Sottsass - stolne lampe, stolica, stolić, Olivetti Valentine

Slika 2.24 Vico Magistretti - stolice i rasvjetna tijela

31

Slika 2.25 Giancarlo Piretti – stolice, stol, držač kišobrana i lampa

Slika 2.26 Pininfarina - automobili, eksterni hard disk i Gorenje

32

Slika 2.27 Nuccio Bertone – Fiat Barchetta (1947), Alfa Romeo BAT 9 (1959), Alfa Romeo Giulietta (1970), Lamborghini Miura

Slika 2.28 Giorgetto Giugiaro - Porche VW Tapiro, DMC De Loeran, Masserati Ghibli, Ferrari GG50

33

2.9 Skandinavski industrijski dizajn Značajni doprinos skandinavskom dizajnu dao je tridesetih godina finski arhitekt i dizajner

laminiranog namještaja Alvar AAlto, da bi sedamdesetih finski dizajn doživio pravi procvat s imenima

poput Timo Sarpaneva i Antti Nurmesniemi.

Slika 2.29 Alvar Aalto - namještaj i arhitektura

Slika 2.30 Timo Sarpaneva

34

Slika 2.31 Antti Nurmesniemi – telefon, posuđe, stolice, svjetiljka, Helsinški metro

35

Danski dizajn očituje se kvalitetnim upotrebnim predmetima jednostavnog oblika i jasnih linija.

Imena koja su znatno doprinijela danskom dizajnu su Jakob Jensen (dizajnira za Bang & Olufsen te je i

danas još aktivan) i Henning Koppel.

Slika 2.32 Jacob Jensen - telefoni, gramofon B&O, detektor plina, sat, zvonce, toster, termometar, Blotooth

Slika 2.33 Henning Koppel - posuđe i satovi

36

Slika 2.34 Poul Henningsen - rasvjetna tijela i stolice

Švedski dizajn, uz poznate dizajnere namještaja poput Karl Erik Ekseliusa, Bruna Mathssona, ističe se

i po industrijskom dizajnu kojeg je prouzročio jak industrijski razvoj. Kod švedskog dizajna poznato je

da se dosta polaže na primjeni ergonomije u dizajnu proizvoda.

Slika 2.35 Karl Erik Ekselius - namještaj

Slika 2.36 Bruno Mathsson – namještaj

37

3. Estetika proizvoda

Estetika proizvoda je jedan od glavnih ciljeva dizajnera. Prema osnivaču Instituta za industrijsku

estetiku u Francuskoj, Jacquesu Vienotu, koji je napisao „Povelju industrijske estetike“, Industrijska

estetika je znanost o lijepome na području industrijske proizvodnje. Područje industrijske estetike

čine radno mjesto i njegova okolina, sredstva za proizvodnju i sami proizvodi. On definira trinaest

zakona industrijske estetike [2] koji opisuju djelokrug industrijske estetike.

1) Zakon ekonomičnosti: - ekonomičnost materijala i sredstava, a da se pri tom ne smanji

kvaliteta i funkcionalnost.

2) Zakon mogućnosti upotrebe i funkcionalne vrijednosti: - industrijsku ljepotu mogu imati

samo tvorevine koje su odlično prilagođene svojoj funkciji. Industrijska estetika uključuje

harmoniju između funkcionalnog svojstva i vanjskog izgleda.

3) Zakon jedinstva i kompozicije: - u cilju harmonije pojedini dijelovi moraju biti takvi da su

jedan u funkciji drugoga i u funkciji cjeline. Tvorevine moraju proporcijama zadovoljavati

zakone statičke i dinamičke ravnoteže, pri tom uzimajući u obzir svojstva materijala.

4) Zakon harmonije između vanjštine i upotrebe: - uvijek treba vladati harmonija između

estetskog zadovoljstva koje osjeća nezainteresirani promatrač i praktičnog zadovoljstva koje

predmet pruža korisniku.

5) Zakon stila: - razmatranje estetskih svojstava mora biti prilagođeno normalnom trajanju.

Estetsku tvorevinu neke epohe oblikuje stil, čiji je ona izraz.

6) Zakon razvoja i relativnosti: - industrijska estetika nije konačna i ona se stalno razvija. Ljepota

je funkcija tehničkih unapređenja, na temelju kojih ona i nastaje. Sve nove tehnologije

zahtijevaju vrijeme sazrijevanja, a u stadiju zrelosti pronalaze usklađeni estetski izraz.

7) Zakon dopadljivosti: - dopadljivosti pridonosi struktura, proporcije, linije, izbor materijala,

detalji, boje, a sve u skladu sa zakonom ekonomičnosti.

8) Zakon zadovoljstva: - izraz funkcija koje tvorevini daju ljepotu na način da aktiviraju sva čula

(vid, dodir, sluh, miris, okus).

9) Zakon pokreta: - tvorevine koje se kreću, npr. prijevozna sredstva, proizvode pokret koji čini

osnovu njihove estetike.

10) Zakon hijerarhije ili finalizacije: - industrijska estetika ne može izuzeti finalizaciju industrijskih

tvorevina.

11) Komercijalni zakoni: - broj kupaca i obim prodaje ne mogu se smatrati kriterijem estetske

vrijednosti.

12) Zakon poštenja: - pri izboru sirovina i materijala industrijska estetika podrazumijeva poštenje

i iskrenost, odnosno ne može se smatrati lijepim ono što sadrži elemente obmane,

dvoličnosti ili prijevare. Obloge i zaštitni pokrivači opravdani su ako ispravno izražavaju

osnovne funkcije proizvoda, a ne da prikriju materijale ili sklopove koji mogu dovesti u

pitanje dobro funkcioniranje ili vrijednost proizvoda.

13) Zakon obuhvaćenih umjetnosti: - industrijska estetika obuhvaća uključivanje umjetničkog

razmišljanja u strukturu promatrane tvorevine, što znači da zamisao modela s tehnikom mora

činiti cjelinu, odnosno sjediniti se s njom.

38

Estetske komponente proizvoda mogu se prema [2] grupirati u pet grupa i to:

• Činitelji harmonije

� Proporcija – povezanost

� Ritam – struktura

� Modul – cjelina

� Sintaksa

� Raspored elemenata

• Činitelji kulture:

� Navika

� Znanje

� Kultura

� Religija

• Društveni činitelji:

� Značenje

� Izgled

� Identitet

� Simbol

� Moda

� Stupanj komunikacije

• Funkcionalni činitelji:

� Oblik / funkcija

� Trajnost

� Prilagodljivost

� Razumljivost

� Opravdanost uloženih sredstava

• Povijesni i tehnološki činitelji:

� Povijesni kontekst

� Vremenski kontekst i tehnički razvoj

3.1 Činitelji harmonije Činitelji harmonije proizvoda ovise o skladnosti, koherentnosti, ritmu i oblikovnom rječniku

primjerenom određenom zahtjevu. Oblik je funkcija više varijabli, a proizvod je zaokružena cjelina.

Primjer kod kojeg je ovo narušeno su proizvodi gdje su razni timovi razvijali pojedine komponente

bez međusobnog usklađivanja. Tipičan primjer ovako lošeg usklađivanja je gradska arhitektura, gdje

pojedine zgrade, kad bi se gledale odvojeno od okoline i okružene zelenilom, imaju svoju estetsku

vrijednost, dok nagurane jedna na drugu bez zelenog pojasa stvaraju vizualni užas. Harmoničnost je

odnos među elementima jedne cjeline te ovisi o „rječniku“ oblika (linija, volumen ploha) i rasporedu

tih oblika (ritmička skladnost). Skladnost je povezana s određenom željom za redom, harmonijom

cjeline te predstavlja sređeni međuspoj elemenata. Skladnost ne znači monotoniju. Ravnoteža

između harmonije, sklada, povezanosti u jednu cjelinu te raznolikost i raznovrsnost, glavni su ciljevi

pri stvaranju uspješne cjeline. Treba težiti pronalaženju ritmičkog sklada koji će naglasiti identitet

predmeta. Velika je važnost ritmičkog sklada u umjetnosti i arhitekturi.

39

Slika 3.1 Ritmičnost slike iz egipatske grobnice iz 2350. god. prije Krista

Ritam podrazumijeva ponavljanje jednog elementa, izmijenjenog ili neizmijenjenog, ali

prepoznatljivog. Ritam je prisutan u prirodi, arhitekturi i umjetnosti, godišnjim dobima, rastu i

prirodnim ciklusima. Mnogi su, pogotovo u renesansi, pokušali odrediti ritam i proporcije. Leonardo

da Vinci (1452-1519) je svojim Vitruvijskim čovjekom pokazao odnose proporcija tijela, te uklapanje

proporcija u opisani kvadrat i pravokutnik.

40

Slika 3.2 Leonardo da vinci Vitruvijski čovjek

Fibonaccijev niz je dobio ime prema talijanskom matematičaru iz srednjega vijeka, Leonardu od Pise,

poznatijem kao Fibonacci (1170-1250). Fibonacci je proučavao rast populacije zečeva, rast lišća i

latica te došao do zaključka da se oni poklapaju s nizom brojeva. Ovaj niz, kojeg je prvi objavio

Fibonacci, a za kojeg su prethodno znali Indijski matematičari, sastoji se od niza brojeva „0, 1, 1, 2, 3,

5, 8,…“, gdje je svaki novi broj zbroj dvaju prethodnih brojeva u nizu. Mnoštvo primjera za

Fibonaccijev niz nalazimo u prirodi (slika 3.4) pa su tako sjemenke suncokreta raspoređene u

spiralama od 34 i 55.

0 1 1 2 3 5 8 13 21 34 55 89 144 233 377 610 987 1597 2584 4181 6765

41

Slika 3.3 Fibonacci, Fibonaccijev niz kao temelj podjele površina i fibonaccijeva spirala

Slika 3.4 Fibonaccijevi odnosi u prirodi, suncokret, ananas, artičoka, nautilus

Fibonaccijeva spirala aproksimira zlatnu spiralu. Zlatna spirala predstavlja logaritamsku spiralu kojoj

je faktor rasta zlatni broj φ.

Slika 3.5 Fibonaccijeva spirala (zeleno) i ZLATNA spirala (crveno)

Zlatni broj φ, poput broja π=3,14, iracionalan je broj i definiran je kao

� � √���

�� 1,618.

Zlatni rez je odnos koji kaže da je suma dviju linija (a+b) prema dužini linije a, isto što i dužina linije a

prema kraćoj liniji b. Zlatni broj jednak je zlatnom rezu. Iz zlatnog reza, se konstruira zlatni

pravokutnik kod kojeg je dužina stranica a i b sukladna pravokutniku čija je dužina stranica (a+b) i a.

42

Slika 3.6 Zlatni rez i zlatni kvadrat

Slika 3.7 Zlatni trokut i KONSTRUKCIJA petnagrama

Mnogi su u umjetnosti koristili zlatni rez, a razlog tome je često bio što je, poput npr. vrtlarskog

načina konstruiranja elipse, zlatni rez bilo moguće reproducirati jednostavnim geometrijskim

pomagalima.

a b

a+b

43

Slika 3.8 Da Vincijeve proporcije glave, za koje se smatra da zadovoljavaju zlatni četverokut, ŠpekulacIje o Mona Lisi i Svetom Jeronimu u divljini

Slika 3.9 Michelangelo (1475-1564) i zlatni broj

Slika 3.10 Raphael (1483-1530) - raspeće

44

c

Slika 3.11 Rembrandt (1606-1669) - autoportret

Slika 3.12 Piet Mondrian (1872-1944) i slike temeljene na zlatnom četverokutu

45

Slika 3.13 Salvador Dali (1904-1989) - sakrament posljednje večere

Slika 3.14 Pulforcat - studija harmonije prema zlatnom broju

Vrtlarska konstrukcija elipse, vrlo je jednostavna metoda za oblikovanje elipse u arhitekturi i

parkovima, te se kao takva često koristila.

46

Slika 3.15 Vrtlarska konstrukcija elipse i elipsa u arhitekturi

Le Courbusier je iz zlatnog reza izveo sustav Modulor kao sustav proporcija u arhitekturi. Sustav se

temelji na principu da se dva jednaka kvadrata sa stranicom od 1,13 m nalaze jedan pored drugoga, a

treći ih presijeca u zlatnom rezu. U te proporcije smješten je čovjek uzdignute ruke.

Slika 3.16 Le Corbusier - Modulor proporcijskih sustav

Slika 3.17 Le Courbusier – Modulor u umjetnosti i arhitekturi

U Japanu se za određivanje razmještaja soba, odnosno konstrukcije poda, koristio proporcijski sustav

Tatami, temeljen osnovnoj prostornoj jedinici dimenzije ljudskog tijela, 90x180 cm. Još i danas se u

Japanu zadržao običaj spavanja na mekanim podovima, Tatamijima. U Japanu se kvadratura soba

mjeri prema broju smještenih Tatamija od kojih je sastavljen prostor. I danas u suvremenom Japanu,

barem jedna soba je definirana slaganjem Tatami dimenzija. Tatami se koristi kao mjera za dimenzije

prostorija za treniranje borilačkih vještina.

47

Slika 3.18 Drevni način izrade tatamija i japanska soba s tatamijima na podu te tatami kreveti

48

U suvremenom industrijskom dizajnu čest je slučaj korištenja osnovnih geometrijskih oblika,

matematički generiranih krivuljnih funkcija (spline) i ploha (nurbs) u cilju postizanja harmonije oblika.

Na slijedećem primjeru očito je kako se dizajn prvog Renault Mégane-a temeljio na sličnim krivuljama

temeljim na deformiranoj elipsi.

Slika 3.19 Renault Megane - Harmonija u PONAVLJANJU sličnog geometrijskog oblika

49

3.2 Činitelji kulture Naša estetska percepcija je relativna i ovisi o kulturnom sustavu. Način shvaćanja i osjećanja ovisi o

navikama, znanju, kulturi i religiji. Razmještaj prostora u religijskim objektima, orijentacija crkvi i sl.,

oblikovala je interijer i eksterijer zgrada. Smještaj piramida u Gizi je u liniji sa zvijezdama koje

predstavljaju pojas zviježđa Orion, koje je za Egipćane predstavljalo božanstvo. Raspored tlocrta

također odgovara zrcalno simetričnoj slici rasporeda triju zvijezda u pojasu Oriona. Crnina na zapadu

je simbol žalosti, dok je na istoku to bijela boja.

Slika 3.20 Pozicija piramida u Gizi i zviježđe Oziris

3.3 Društveni činitelji Nekoć se u drevnim civilizacijama tijelo bojalo, tetoviralo i ukrašavalo obzirom na nečiji društveni

status. U današnje vrijeme, društveni status se također obilježava, no na način da su predmeti i

odjeća ti koji definiraju nečiji status.

Slika 3.21 Obilježavanje društvenog statusa kod raznih kultura

50

Slika 3.22 Amblemi kao oznaka društvenog statusa

Slika 3.23 Automobili kao simbol društvenog statusa

Slika 3.24 Dijamantni nakit i satovi kao simbol društvenog statusa

U primitivnim društvima simbol je imao praktičnu vrijednost (npr., bojanjem tijela ili oblikom

perjanice definira se položaj u društvu). U suvremenom društvu funkcionalnost proizvoda nastoji

odbaciti pretjerano naglašavanje simboličnosti izgleda. Kad se dogodi suprotno, da simbolika

prevlada funkciju, proizvod postaje kič. U kiču je narušena društvena vrijednost proizvoda, a kič

51

predstavlja nadomjestak, odnosno proizvod bogat simbolima koji nastoji odrediti pripadnost

korisnika nekoj višoj klasi. Kič se iskazuje kroz materijal, boje, oblik. Kič predmeti su društveni

surogati.

Slika 3.25 Kič

Slika 3.26 Kič kod automobilske unutrašnjosti, drvo i umjetno drvo

Društveno-kulturne tendencije današnjice moguće je klasificirati na osnovi činjenice da su ponašanje i

stil života pojedinca vezani ne samo za njegovu materijalnu moć, nego i za prihvaćanje društvenih

vrijednosti, pravila, tradicije i reakcije na društveno-političke i ekonomske događaje u društvu.

Predmeti koji se kupuju društveni su znakovi i stilom života pojedinac smješta sebe u određenu

grupu. Ovaj svjestan izbor dopušta pojedincu da sam izradi skup pravila i principa koji postaju model

s kojim se pojedinac nastoji identificirati. Ovime pojedinac oblikuje svoje stavove, stavove svojih

prijatelja i uspostavlja svoja mjerila vrijednosti (slike 3.21 i 3.22). Profesionalni propagandisti i

marketing bave se proučavanjem psiho-sociološkog ponašanja potencijalnih kupaca i definiraju

reakcije prepoznatljivih prototipova ljudi (studenti, činovnici, tinejdžeri, penzioneri, domaćice i sl.).

Moguće je prema nekim anketama i istraživanjima razlikovati i do četrdesetak društveno-kulturnih

kategorija ljudi. Prema istraživanjima Centre de Communication Avancé (CCA) [2] iz 1983.,

napravljena je društvena kategorizacija koja razlikuje četiri osnovne grupe stilova života. Navedeni

podaci su iz 1983. godine, a brojke su vrlo podložne promjenama te ih se ne može prihvatiti kao

današnje stanje.

52

Društvena kategorizacija iz 1983. prema CCA:

• Utilitaristički stil života: - prema tadašnjim istraživanima čine 15% stanovništva, pragmatični

su, ekonomični. Vole praktične i funkcionalne predmete, znaju težinu i realnost problema.

Skloni su tradiciji (radu, obitelji, domovini, naporu, žrtvama i štednji).

• Avanturistički stil života: - obuhvaćaju 14,5% stanovništva, dinamični su i poduzetni, vole

inovacije i promjene. Pripadnici su „potrošačke civilizacije“, ne susprežu se od zamjene

predmeta, lizinga, najma. Raspolažu širinom modernih ideja, imaju smisao za napredovanje i

brinu o uspjehu.

• Konformistički stil života: - obuhvaća 49% stanovništva. Mirni i oprezni, uravnoteženi i

konzervativni, vežu se za sigurne i provjerene vrijednosti. Vole klasične predmete. Ozbiljni

su. Zahtijevaju udobnost i cijene kvalitetu. Vole autentičnost i duboko su privrženi obitelji.

Skloni su mikro-društvenim strukturama (regionalne zajednice, klubovi, udruženja).

• „Otkačeni“ stil života: - obuhvaća oko 21,5% populacije. Suprotno konformističkom,

karakterizira ga potpuna odsutnost sustava vrijednosti, pasivnost ili traženje „nečega

drukčijeg“. Potpuno su „izvan vremena i prostora“, a životni stil je spoj pasivnog društvenog

sustava i asocijalnog bijega.

Uz ovu podjelu prema CCA se razlikuje i čitav niz mikro struktura pa se avanturistički mentalitet dalje

dijeli na društvene stilove uživalaca (hedonista), diletanata i odgovornih. Konformistički mentalitet

na društveni stil moralizatora, neodlučnih, uzornih, opreznih i konzervativnih. Otkačeni mentalitet na

društveni stil špekulanata, liberala i „bezličnih“. Rezultat ovih istraživanja je jedan dinamički pristup

proučavanju društvenih ponašanja te ukazivanje na raznolikost i raznovrsnost načina života.

Dinamički karakter društveno-kulturnih tendencija zahtjeva neprestano praćenje i prilagođavanje

trendovima. Ovim istraživanjima omogućava se veća diversifikacija proizvoda.

3.4 Funkcionalni činitelji Funkcionalna dimenzija proizvoda jedna je od osnovnih činitelja njegove estetike [2]. Odnos oblika i

funkcije upotrebnih predmeta proizlazi iz namjene, ili iz numeričkih proračuna. Arhitektura je tipičan

primjer povezanosti oblika, funkcije i proračuna. U Povelji industrijske estetike koju je napisao J.

Vienot izložena su dva temeljna načela, načelo mogućnosti upotrebe i funkcionalne vrijednosti, te

načelo harmonije između vanjštine i upotrebe. Za prvo načelo Vienot kaže „Industrijsku ljepotu imaju

samo tvorevine koje su odlično prilagođene svojoj funkciji (i tehnički priznatoj vrijednosti).

Industrijska estetika uključuje unutrašnju harmoniju između funkcionalnog svojstva i vanjskog izgleda

proizvoda“. Za drugo načelo kaže „Među tvorevinama koje zadovoljavaju načelo industrijske estetike

nikad nema sukoba, u njima se uvijek uspostavlja harmonija između estetskog zadovoljstva što ga

osjeća nezainteresirani promatrač i praktičnog zadovoljstva što ga proizvod pruža onome tko se

njime koristi“.

53

Slika 3.27 Vrtni alat NRG PRO

Slika 3.28 Lukovi konstrukcije krovišta u Casa-i Milà i Casa-1 Batlló

54

Slika 3.29 Princip proračunavanja i oblikovanja lukova kojim se služio Gaudi, a temelji se na naopako obješenom modelu užadi koji definiraju oblik i utega koji definiraju opterećenje

Pojam jasnoće izrazito je važan jer nije dovoljno da proizvod zadovoljava svoju funkciju već je

potrebno da proizvod načinom korištenja komunicira prema korisniku, dakle izgled proizvoda mora

biti jasan i logičan. Između funkcije proizvoda i predočavanja te funkcije postoji vizualni odnos.

Funkcija i korisnikova percepcija te funkcije veoma su važni kod suvremenih proizvoda, kako radi sve

veće kompleksnosti rukovanja i upravljanja, tako radi sve kraćeg vremena trajanja određene

tehnologije na tržištu (npr. filmski projektor, videorekorder, DVD player,… ). Na primjeru

automobilskog radija s CD-om vidljiva je prednost Blaupunkt uređaja. Današnji vozači, niti mogu, niti

smiju u vožnji previše koncentracije posvetiti upravljanju uređajem, a niti ih većina čita instrukcije o

korištenju. Uređaji trebaju biti intuitivni i pregledni te omogućiti korištenje bez potrebe za stalnim

listanjem po instrukcijama. Ako funkcija nije ispravno iskazana oblikom, proizvod nije moguće

jednostavno prepoznati i zapaziti među konkurencijom, a samim time je njegov estetski dojam manji.

Predmeti koji su doživjeli svoj re-dizajn, redovito imaju znatno bolju jasnoću i oblikovnu očitost.

Pojam jasnoće naročito je vidljiv kod dizajniranja komunikacije kod softvera i internetskih stranica,

gdje je od izrazitog značenja intuitivnost korištenja, odnosno navigacija.

55

Slika 3.30 Jasnoća i nejasnoća automobilskih radio/CD uređaja - Blaupunkt, Roadstar, Sony

Pojam analogije vezan je uz pojam prilagodbe sredini. Dva oblika koja se kreću u istom mediju, ili

imaju slične značajke osnovnih fizikalnih veličina koje utiču na njihov oblik, bit će slični, npr. riba i

avion, imat će sličan oblik. Često puta se u arhitekturi koristi analogija s biološkim svijetom. Prve

naprave za letenje (manje ili više uspješne), uvelike su sličile šišmišu.

56

Slika 3.31 Analogija - Messerschmit ME 262 A i morski pas

Slika 3.32 Analogija - Egipatski stupovi i cvijet papirusa

57

Slika 3.33 Analogija - Zgrada internacionalnog instituta za neuro-znanosti u hannoveru i ljudski mozak

Slika 3.34 Analogija - šišmiš, Da Vincijeve studije naprava za letenje, Clement Ader - Avion III (1897)

Pojam homologije razlikuje se od pojma analogije po tome što sličnost u oblicima kod homologije

proizlazi iz adaptacije i zajedničkog ishodišta, odnosno povijesnog slijeda pri razvoju oblikovnog

naslijeđa. U mnogim je lingvističkim izrazima vidljivo to ishodište. U engleskom jeziku se autobus zove

„Coatch“ (kočija), voziti biciklu je „to ride“ (jahati, ishodište s konjem) i niz drugih. Oblik prvih

automobila u velike je sličio na kočije jer je i proizišao iz montiranja motora na kočiju. Izgled prvih

vagona i tramvaja također je sličio na kočije, jer prve tramvaje su vukli konji. I danas na

automobilima, pogotovo kod američkih proizvođača, vidimo ostatke ornamenata koji proizlaze iz

kočija. Električna rasvjetna tijela su dugo vremena oponašala oblike iz čega su proizišli, a to su

voštane svijeće i petrolejke. Kod odjevnih predmeta mnogi su primjeri homologije koje danas nemaju

više svoju funkciju osim ukrasa, npr. dugmad na rukavima odijela proizišla je iz prišivanja dugmadi na

rukave vojnih uniformi kako bi se spriječilo brisanje usta rukavima. Porijeklo kravate kao modnog

detalja, proizišlo iz marame na uniformi. Razlika u načinu kopčanja kod muških i ženskih košulja i

kaputa, gdje muški način kopčanja proizlazi iz činjenice da se nekad tako osiguralo da ne dođe do

zapinjanja sablje pri izvlačenju. U mnogim drugim društvenim običajima postoji davni uzrok i

homologija, npr. smjer vožnje automobila u Engleskoj uvjetovan je činjenicom da je konjaniku, kad

susreće drugog konjanika, povoljnije mimoići se s njim tako da se suparnika drži na desnoj strani,

čime se osigurava povoljnija pozicija za eventualno mačevanje. Vožnja desnom stranom proizlazi iz

francuskog načina da se vozi obrnuto od Engleza. Običaj da se dame drže s desne proizišao iz

činjenice što je nekoć tako bilo lakše, u slučaju sukoba, izvući sablju te odmaknuti damu rukom iza

sebe i stati u obranu.

Pojam homogolije je važan pri dizajniranju kako bi se neki tragovi prošlosti unijeli u oblik, odnosno

kako bi se neki nepotrebni tragovi oblikovnog naslijeđa izbacili iz oblika predmeta. Poprilično je teško

osloboditi se stereotipa iz prošlosti, a napose samom potrošaču je redovito teško odbaciti

stereotipove iz prošlosti.

58

Slika 3.35 Kočija, Benzov automobil iz 1885, Deimlerov iz 1886 i Fordov automobil iz 1893

Slika 3.36 Prvi sarajevski tramvaj s konjskom zapregom, električni tramvaj (Sarajevo) i prvi zagrebački tramvaj

Slika 3.37 Drveni ornamenti na automobilima kao ostaci kočija

59

Slika 3.38 Električni svijećnjak sa stiliziranim voštanicama

Slika 3.39 Dugme na rukavu, kravata

Slika 3.40 Nogostup za lakši ulazak u automobil

Slika 3.41 Od kotača kočije do suvremenih automobila

60

3.5 Povijesni i tehnološki činitelji Povijesna razdoblja, politička okruženja, religijski utjecaji (primjer Šeikera) te stupanj tehnološkog

razvoja društva, imaju odlučujući utjecaj na estetiku i estetske kriterije.

Slika 3.42 Parni stroj iz viktorijanskog doba s nosivim elementi u obliku dorskih stupova te ukrasnim nastavcima iznad stupova

Pronalasci novih materijala i tehnologija omogućavali su dizajniranje novih oblika, boja i tekstura.

Otkrićem postupka lijevanja željeza u 19 stoljeću, otvorene su nove mogućnosti oblikovanju nosivih

dijelova strojeva i predmeta. U proizvodnji namještaja, razvoj tehnologije laminiranog lijepljenog drva

omogućio je različite nove stilove u oblikovanju namještaja (Alvar Aalto). Tehnologijom izrade

namještaja iz jeftine iverice, stil namještaja razvio se na način koji je pogodovao toj tehnologiji

temeljenoj na ravnim pločama debljine od približno jednog do tri centimetra, što uvjetuje oblikovanje

namještaja ravnih ploha i čistih linija. Plastične mase i tehnologija izrade brizganjem u kalupe

omogućili su nove dimenzije oblikovanja. Tehnologija uvelike uvjetuje mogućnost oblikovanja,

odnosno omogućava re-dizajniranje postojećih predmeta.

61

Slika 3.43 Vrtni namještaj od lijevanog željeza

Slika 3.44 Namještaj od laminiranog drva

Slika 3.45 Namještaj od iverice

Plastične mase i tehnologija izrade brizganjem u kalupe omogućili su nove dimenzije oblikovanja.

Tipičan primjer je „Ghost chair“ od Philippe Starka, koju je on odavno osmislio, no uspio ju je

realizirati tek kad se tehnologija brizganja u kalupe toliko razvila da je bilo moguće proizvesti stolicu.

62

Tehnologija uvelike uvjetuje mogućnost oblikovanja, odnosno omogućava re-dizajniranje postojećih

predmeta.

Slika 3.46 Phillipe Stark - ghost chair

Prema [2] naša „kultura oblika“ i naše predodžbe o obliku predmeta uzrokuju da predmetima

pridajemo značenje prema sličnim predmetima i oblicima koje poznajemo. Ova „genetika“ predmeta

daje dizajneru mogućnost oblikovanja „po horizontali“ čime korisnik u predmetu otkriva sličnost s

predmetima čije su osnovne namjene različite, i „po vertikali“ gdje postoji obnavljanje linija

predmeta u različitim generacijama istih ili sličnih predmeta. Neke prepoznatljive linije predmeta se

tokom vremena izgube pa se ponovo vrate (retro stilovi), neki predmeti nestanu pa se ponovo pojave

(romobili koji su bili naročito popularni prije drugog svjetskog rata), a neki mutiraju (tipično za dizajn

automobila). Zaključak je da je potrebno stalno pratiti razvoj linija, proučavati njihove uzroke, te

nastaviti s razvojem.

Slika 3.47 Retro stil: Bosch nekad i Smeg danas

63

Slika 3.48 Romobil iz 1939 i danas

Slika 3.49 Mutacije: Golf 1, Golf 2, Golf 3, Golf 4, Golf 5, Golf 6

Slika 3.50 Mutacije: Renault 5, Clio 1, Clio 2, Clio 2 re-dizajn, Clio 3

64

4. Ergonomija

Ergonomija je znanstvena disciplina koja se bavi dizajniranjem temeljenim na ljudskim potrebama, pri

čemu je cilj optimirati dobrobit za čovjeka i dobrobit za čitav sustav (društvo). U ergonomiji se

proučavaju ljudske sposobnosti u odnosu prema zahtjevima radne okoline, čime se doprinosi

dizajniranju na način da se dizajn učini kompatibilnim s ljudskim potrebama, mogućnostima i

ograničenjima. Ergonomijom se iznalazi način usklađivanja ljudi i radne okoline. Pri tom se uzimaju u

obzir sposobnosti i ograničenja pojedinca te se nastoji osigurati da oprema, informacije, radna

okolina i radne zadaće budu prilagođene pojedincu. Kod opreme je bitno kakvog je oblika i dimenzija

te da li je primjerena za ispunjavanje svoje zadaće, a kod informacije je bitno kako je prezentirana,

kako joj se pristupa i kako ju se mijenja. Ergonomija je multidisciplinarna disciplina koja uključuje

znanja iz područja antropometrije (dimenzije ljudi), biomehanike (mehanika ljudskog organizma,

statika, dinamika, ..), strojarstva, industrijskog inženjerstva, industrijskog dizajna, kineziologije,

psihologije, fiziologije i sociologije.

4.1 Povijest ergonomije Mnogi su primjeri u povijesti gdje se može naći utjecaj razmišljanja o ergonomiji u oblikovanju

predmeta, arhitekture ili proceduri obavljanja rada. U olakšavanju rada i života mnogo se puta

djelovalo na oblikovanje proizvoda. Prema [6] u antičkog Grčoj ima mnogo primjera za ergonomiju.

Sama riječ dolazi od grčkog „ergon“ (rad) i „nomos“ (fizički zakon). Tako „otac“ medicinskih znanosti

Hipokrat (460-370 p.n.e.) donosi konkretne preporuke za oblikovanjem radne okoline kirurga, gdje

preporučuje rad u sjedećem ili stajaćem položaju obzirom na vrst operacije, pri čemu se navodi

relativan položaj kirurga i pacijenta, smjer i izvor svjetla (da se osigura dovoljno svjetlo, a onemogući

jaka refleksija), razmještaj instrumenata (dovoljno blizu, a opet dovoljno daleko da ne ograničava

slobodu pokreta), dimenzije instrumenata (oblik, veličina i težina) čime se osigurava lakoća

korištenja. Xenophon (431-355 p.n.e.) [7] u svojim memoarima „Anabasis“ o pohodu Grka na Babilon

spominje Sokratove (Sokrat, 469-399 p.n.e.) preporuke o načinu orijentacije kuća i rasporeda soba,

pri čemu se gleda na kut sunčevog svjetla (zimi sunce ulazi u sobe, a ljeti krov ostvaruje hlad),

smještaja kupaonice uz kuhinju (radi grijanja) i sl. Tekstovi iz antike opisuju preporuke za

transportiranje i građenje segmenata hramova i ergonomsko oblikovanje alata za kamen. Dizajn grčih

čupova je uključivao horizontalne ručke na dnu i vertikalne pri vrhu, pri čemu dvije horizontalne

ručke omogućavaju lakše manipuliranje punim čupom, a kombinacija vertikalna – horizontalna ručka

lakše manipuliranje pri izlijevanju. Slično se smatra da ručke na amforama omogućavaju lakše

podizanje pune amfore, a usko dno omogućava lakši prihvat pri izlijevanju amfore. Funkcija dna je

također bila i stabilizacija amfore pri transportu, gdje su se amfore dnom zabijale u pijesak. Ručke su

također oblikovane da ne nadilaze vanjski promjer amfore, jer bi u suprotnom pri transportu došlo

do loma ručki. Mnogi upotrebni predmeti, poput dječje sjedalice i bočice za hranjenje, svjedoče o

ergonomskom razmišljanju u antici. Propisivanje oblika amfiteatara (na brežuljku nagiba od 10°do

32°), kako bi se osigurala što bolja akustika (postavljanjem velikih brončanih vaza na precizno

određena mjesta), vidljivost, osigurao čim lakši protok ljudi (širina prilaznih staza ovisi o količini ljudi

koji stazom moraju proći) i oblik sjedišta. Sjedišta su bila stepenastog oblika, dimenzija koji

omogućuju ugodno sjedenje, te udubljenih na način da se noga može gurnuti „ispod“ sjedala, čime se

osigurava krvotok za dugih predstava, a položajem nogu ispod težišta tijela osigurava se rasterećenje

lumbalnog dijela kralježnice pri sjedenju, što je u skladu sa suvremenim saznanjima i načinom

65

oblikovanja stolica. Potrebno je napomenuti da su Grci održavali po 4 predstave za redom, te je oblik

sjedišta bio bitan.

Slika 4.1 Čupovi i amfore s ergonomski oblikovanim ručkama

Slika 4.2 Bočica za hranjenje beba i stolica (hranilica) za djecu

Slika 4.3 Prilazi gledalištu u Grčkom amfiteatru i stepenasta sjedišta

Kako je antička Grčka bila jedno društvo na visokom stupnju razvoja, u kojem je pozicija pojedinca u

društvu bila bitna, prošlo je dosta vremena da bi se ergonomiji pridonio značaj koji je nekoć imala.

Začeci današnje ergonomije nastaju kao reakcija na Taylorizam. Federick Winslow Taylor, pionir je

metode znanstvene organizacije rada. On se u svojim istraživanjima oko 1880. godine usredotočio na

povećanje produktivnosti prvih strojeva i alata, pri čemu je zanemario odnos čovjek – stroj i čovjekov

život u takvoj okolini. Korištenjem ovakvih metoda se smanjivao broj nepotrebnih kretnji pri radu.

Tako je Gilberths, koji je oko 1900 razvio metodu „Studija vremena i pokreta“, uspio reducirati broj

pokreta pri zidanju ciglenog zida sa 18 na 4.5, čime se povećala produktivnost postavljanja cigli sa

120 na 350 na sat. Cijela ideja Taylorizma pozivala se na poboljšanje mizernih uvjeta rada

66

povećanjem ljudske specijalizacije, pri čemu je poboljšanje uvjeta rada shvaćano kao povećanje

produktivnosti, a sami je brži monotoni tempo stvarao dodatan zamor radnika. Ovakav pristup naišao

je kasnije na brojne osude i mnogi suvremeni pristupi javili su se upravo kao odgovor na ove teorije i

„rad na traci“.

Slika 4.4 Charlie Chaplin u filmu "moderna vremena"

Za vrijeme drugog svjetskog rata, došlo je do značajnog razvoja mnogih oružja, a naročito je porasla

kompleksnost upravljanja zrakoplovima. Najbolji zrakoplovi s najboljim pilotima su se za vrijeme

drugog svjetskog rata neobjašnjivo rušili, pri čemu kvarovi na zrakoplovu nisu bili uzrokom. Oko 1943.

proučavanjem uzroka nesreća došlo se do zaključka da se mnoge „greške pilota“ mogu reducirati ako

se uvedu logičnije i međusobno lakše razlučive komande i instrumenti. Pokrenuta su značajna

istraživanja o „ljudskom faktoru“ (human factor) pri upravljanju zrakoplovom. Pitanja povezana s

načinom donošenja odluka, opažanja, svjesnosti o situaciji, postala su ključnima pri dizajniranju

komandi i instrumenata zrakoplova. Ova istraživanja i dalje su vrlo važna, a istraživanja vezana uz

svemirske letove dala su novu dinamiku istraživanjima u ovom području.

Slika 4.5 Royal airforce factory Se5a

67

Slika 4.6 F51 Mustang

Slika 4.7 FA18 Hornet

Slika 4.8 B2 Spirit

68

Slika 4.9 Space shuttle

Kao znanstvena disciplina, ergonomija se prvi put spominje u Velikoj Britaniji 1949. u okviru The

Ergonomic Research Society [8] gdje je deset znanstvenika iz raznih područja osnovalo udrugu čiji je

zajednički interes bio proučavanje ljudskog rada. Već 1951. društvo broji 58 članova i organizira se

prvi kongres pod nazivom „Ljudski faktor u dizajnu opreme“.

4.2 Područja ergonomskih proučavanja i djelovanja Postoji pet aspekata ergonomije:

1) Sigurnost: - npr. sigurnosni zatvarači na plastičnim bocama u kojima se drže kemikalije i niz

drugih primjera gdje se dizajniralo na način da djeca ne dovedu život u opasnost.

2) Komfor: - npr. ekrani ili displeji koji ne izazivaju očni umor, ili kontrolni instrumenti s bijelim

kazaljkama i brojevima na crnoj pozadini i obrnuto (bijela slova na crnoj pozadini se bolje vide

i manje „titraju“).

3) Jednostavnost korištenja: - principi vizualne detekcije bitni su za mogućnost snalaženja u

kritičnim situacijama, novim okruženjima i novim uređajima.

4) Produktivnost i performanse: - primjer HDTV prijema koji ima znatno nižu razinu zvuka od

klasičnog TV prijema, te se prebacivanjem s jednog na drugi način primanja mijenja i nivo

zvuka. Ergonomijom se djeluje na automatsko podešavanje zvuka obzirom na vrst prijema.

5) Estetika: - primjer oznaka i usmjeravanja u radnoj sredini, gdje uz potrebu informiranja,

oznake trebaju imati prihvatljiv estetski izgled.

Prema Međunarodnom ergonomskom društvu [9], ergonomija se dijeli na tri domene:

1) Fizička (fizikalna) ergonomija: - bavi se ljudskim anatomskim, antropometrijskim, fiziološkim i

biomehaničkim karakteristikama te načinom kako one utječu na fizičku aktivnost. Ovdje se

obrađuju teme poput položaja pri radu, rukovanje materijalom (teretom), ponavljajući

69

pokreti, utjecaj rada na poremećaje mišića i kostiju, organizacija radnog prostora, sigurnost i

zdravlje. U ovom segmentu ergonomija predstavlja znanost kojom se dizajnira način

obavljanja rada, oprema i radni okoliš na način da su sukladni radniku. Dobar ergonomski

dizajn je nužan kako bi se spriječile ozljede od ponavljajućih kretnji i radnji, koje s vremenom

mogu dovesti do invaliditeta. Najčešći uzroci ovakvih ozljeda su brzi i ponavljajući pokreti,

neprirodni položaji, upotreba sile (podizanje i prebacivanje tereta, rukovanje težim

objektima) i nedostatak odmora.

2) Kognitivna ergonomija: - bavi se načinom kako mentalni procesi, kao što je percepcija,

pamćenje, opažanje i motoričke reakcije, djeluju na ljude i druge elemente sustava. Obrađuju

se teme poput mentalnog opterećenja i preopterećenja, donošenje odluka, mogućnosti

uvježbanih radnji, međudjelovanje između čovjeka i računala, pouzdanost čovjeka, stres i

trening. Tipičan primjer je upravljanje zahtjevnim uređajima poput zrakoplova.

3) Organizacijska ergonomija: - bavi se optimizacijom socio-tehnoloških sustava, uključujući

njihovu organizacijsku strukturu, politiku firme i procese. Ovdje se obrađuju teme poput

komunikacije među ljudima, upravljanje radnim grupama, dizajniranje načina obavljanja

rada, vremenska organizacija rada, ergonomija društvenih zajednica, kompeticija u radu,

virtualne organizacije, rad na udaljenosti i upravljanje kvalitetom.

Slika 4.10 Ergonomske studije H. Dreyfussa

70

Slika 4.11 Antropometrijske mjere tijela - H. Dreyfuss

71

Slika 4.12 Antropometrijske mjere ruke - H. Dreyfuss

72

Slika 4.13 Dizajniranje sprave za vježbanje na način da zadovolji antropometrijske mjere ljudi višeg i nižeg rasta

Ergonomija, koja se često naziva „istraživanje ljudskog faktora“, koristi se u područjima

zrakoplovstva, svemirske tehnologije, zdravstva, informacijskih tehnologija, dizajna industrijskih

proizvoda, transporta, obučavanja, upravljanja nuklearnim postrojenjima i virtualnim simulatorima.

Neki smatraju da je uzrok Černobilske tragedije dizajniranje kontrolnih upravljačkih uređaja na način

da se nije obraćala pozornost na ljudski faktor. Iako su operateri u Černobilu bili dobro istrenirani,

kompleksnost reaktora i upravljačkih uređaja je bila takva da nije bilo moguće uspostaviti kontrolu

nad onim čega su operateri bili svjesni. Ljudski faktor je odlučujući i kod mnogih jednostavnih

uređaja za svakodnevnu upotrebe. Primjeri za to su previše kompleksni softveri mobitela,

nepregledne komande kućanskih aparata gdje je i namještanje sata nakon pada napona „znanost“ za

sebe. Zadaci korisnikom orijentiranog dizajna (User-centered design UCD) je upravo poboljšanje

interakcije čovjek-upravljački sustav.

Pod pojmom ergonomija se najčešće misli na fizičku ergonomiju i način kao je ona povezana s

radnom okolinom (npr. ergonomske stolice i tastature). Ergonomija u radnom prostoru je u direktnoj

vezi sa zdravljem i sigurnosti zaposlenika. Puno je jeftinije uložiti u ergonomiju radnog prostora, nego

li na isplaćivanje odšteta za ozljede na radu.

Slika 4.14 Osnove ispravnog sjedenja za računalom

73

Radno mjesto i radno okruženje mogu se razmatrati na reaktivan i pro aktivan način. Reaktivnim

načinom („korektivna ergonomija“ prema [2]) se provode mjere otklanjanja poteškoća povezanih s

lošim ergonomskim dizajnom, te se u skladu s tim poduzimaju korektivne mjere. Pro aktivni pristup

(„konceptualna ergonomija“ prema [2]) je proces iznalaženje područja gdje se još mogu provesti

poboljšanja i riješiti pitanja koja bi mogla dovesti do problema.

Slika 4.15 Ergonomski koncipirana radna mjesta

Slika 4.16 Neke od komponenti ergonomski oblikovanog radnog mjesta

74

Slika 4.17 Primjer fizičke ergonomije - ergonomski oblikovana kemijska olovka

Većina radnih mjesta današnjice uključuje neprestano sjedenje na radnom mjestu. Princip smanjenja

pritiska u donjem (lumbalnom) dijelu kralježnice je pozicioniranje tijela u položaj sličan stojećem. Za

vrijeme sjedenja većina težine tijela se prenosi na sjedište, dok se manji dio prenosi na pod (stopala),

naslon (leđni dio) i naslone za ruke. Način preraspodjele i preuzimanja težine tijela je ključan za dobro

rješavanje problema sjedenja. Kod loše raspodjele dolazi do neželjenog opterećivanja lumbalnog

dijela. Lumbalni dio (zadnjih pet kralješka) treba biti poduprt, čime se smanjuje pritisak na diskove.

Bitno je osigurati potporu lumbalnog dijela u visini od približno 5 cm i pri nagibu od 120° (kut između

sjedeće površine i naslona). Naslonjači za ruke također pridonose rasterećivanju diskova lumbalnog

dijela kralježnice. Nasloni za ruke trebaju biti podesivi po visini kako ne bi uzrokovali preveliko

podizanje ramena.

Slika 4.18 Pritisak na naslon i sjedište pri sjedenju

75

Slika 4.19 Pravilno sjedenje za računalom

Ergonomija u okviru inženjerske psihologije podrazumijeva interdisciplinarni pristup proučavanju

odnosa čovjek-stroj s namjerom poboljšavanja tog odnosa. Ovdje se često pribjegava re-dizajniranju

opreme i strojeva obzirom na način kako ljudi koriste strojeve, te promjeni lokacije i položaja mjesta

gdje se rad izvodi.

Ljudski faktor (human factor) je jedan širi pojam koji se odnosi na prilagodbu čovjeka prema stroju.

Dakle ne samo odnosa čovjek-stroj, pri čemu se težište stavlja na prilagodbu mogućnostima obrade

informacija ljudskog mozga.

4.3 Discipline povezane uz ergonomiju Postoji niz disciplina povezanih uz ergonomiju koji predstavljaju osnovu ergonomskih djelovanja, ili su

pak nastali kao njihova posljedica.

Antropometrija je znanstvena disciplina koja se bavi mjerenjem pojedinaca u cilju stjecanja saznanja

o fizičkim varijacijama ljudi. Antropometrija igra značajnu ulogu u industrijskom dizajnu, ergonomiji,

tekstilnom dizajnu i arhitekturi. Tu se statistička distribucija dimenzija tijela populacije koristi kako bi

se optimirali proizvodi. Promjene u stilu života, kvaliteti života, prehrani te migracije stanovništva

dovode do promjena antropometrijskih mjera i zahtijevaju stalno ažuriranje. Počeci antropometrije

vežu se uz francuza Alphonsea Bertillona koji je 1883. uveo sustav identificiranja koji se temelji na

nepromjenjivim mjerama tijela. Mjerenjem kostiju došao je do saznanja da se neke ne mijenjaju u

odrasloj dobi. Ovaj sistem je uskoro preuzela policija kod utvrđivanja identiteta osoba. U dvadesetom

stoljeću antropometrija se koristila kod antropoloških istraživanja rasa i naroda, što je često bilo

76

zlorabljeno u cilju raznih ideologija. U današnje vrijeme antropometrija se koristi pri sistematiziranju

dimenzija odječe i obuće. Danas se pri mjerenju antropometrijskih dimenzija koriste 3D skeneri.

Slika 4.20 Bertillonovi zapisi antropoloških mjera iz 1893.

Slika 4.21 Naprava za mjerenje dimenzija glave iz 1910. i današnje metode mjerenja 3D skenerima

Biomehanika je znanost koja se bavi primjenom osnovnih mehaničkih principa na žive organizme.

Istraživanja se provode na više razina od molekularnih, pa sve do razine tkiva i organa. Začeci

biomehanike vežu se uz renesansnog matematičara, fizičara i psihologa Giovannia Alfonsa Borellia

(1608.-1679.) i njegovu knjigu „O pokretima kod životinja“. U toj su knjizi obrađene teme poput

aerodinamike ptica i insekata u letu, hidrodinamike riba, te gibanje živih organizama, od pojedinih

stanica, do čitavog organizma.

Principi koji se koriste u biomehanici su zakoni termodinamike, mehanike kontinuuma, mehanike

fluida te mehanike krutih i deformabilnih tijela. Dokazalo se da opterećenja i deformacije utječu na

77

svojstva tkiva, kako kod ljudi i životinja, tako i kod biljaka. Primjeri uključuju djelovanje povišenog

krvnog tlaka na mehaniku stjenke arterije, rast kostiju u ovisnosti o opterećenju i vježbanju, rast

biljaka obzirom na opterećenje vjetrom i drugo. Danas se provode mnoga ispitivanja u području

dinamike gibanja tijela, proučavanja ljudskog hoda i gibanja, čime se iznalaze mnogi odgovori, a i

rješenja za npr. razne implantate kod bolesti i invalidnosti.

Slika 4.22 Proučavanje dinamike ljudskog gibanja

Makroergonomija je dio ergonomije koji obuhvaća jedno šire poimanje ergonomskog dizajna, gdje se

proučavaju organizacijski, kulturni, povijesni i radni ciljevi. Predstavlja proučavanje socio-tehnološkog

međudjelovanja i njihovih posljedica na međuljudske odnose, procese i institucije. Također se bavi

optimiranjem dizajna organizacijskih i radnih sustava kroz razmatranje osobnih, tehnoloških utjecaja i

utjecaja na okoliš te njihovih međudjelovanja. Cilj makroergonomije je efikasnost radnog sustava na

mikro i makro razini, što za rezultat ima povećanje produktivnosti, zadovoljstva rada, zdravlja,

sigurnosti i predanosti radu. Ovim pristupom analizira se čitav sustav, iznalaze se načini kako se

pojedini elementi mogu uklopiti u sustav, te se razmatraju svi aspekti kojima se može postići puna

funkcionalnost sustava. Jedan loše postavljen element u sustavu može doprinijeti krahu čitavog

sustava.

78

5. Teorija oblika

Teorija oblika, još se prema njemačkom naziva „Gestalttheorie“, je teorija koja se bavi psihološkom

percepcijom vizualnih podražaja, a odnosi se na istraživanja u psihologiji provedena oko 1893 od

strane Carl Stumpfa i Berlinske škole eksperimentalne psihologije pri Univerzitetu u Berlinu. Osnovne

postavke ove teorije su da je princip funkcioniranja mozga holističan, paralelan i analogan s

tendencijama samoorganiziranja te da je cjelina različita od sume svih dijelova te iste cjeline. Holizam

je teorija prema kojoj je organizam kao cjelina nešto bitno drukčije i više nego li puki zbroj djelovanja

svih njegovih dijelova, te kao cjelina usmjerava sve fizikalno-kemijske životne pojave [10]. Teorija

„geštalta“, ili teorija oblika, opisuje sposobnost razuma da tvori razne geometrijske i prostorne

forme, odnosno vizualno raspoznaje slike i oblike iz fragmenata, umjesto da samo prikupi

nepovezane fragmente. Riječ „Gestalt“ na njemačkom znači oblik ili slika. Koncept oblika se po prvi

puta uvodi od strane Christian von Ehrnfelsa, austrijskog filozofa. Početkom dvadesetog stoljeća Kurt

Koffka, Max Wertheimer i Wolfgang Köhler (sve studenti Carl Stumpfa) smatraju da se objekti u

nekom okruženju percipiraju u skladu sa svim njihovim elementima združenim kako bi se stvorila

globalna slika objekta. Ovakvim se pristupom definiraju principi percepcije. Ovim principima se

obrađuju pojmovi poput grupiranja sličnih ili približnih objekata. Iako je ova teorija dosta kritizirana

te se smatra da je površna i opisna, postala je temeljem mnogih kasnijim istraživanja percepcije

objekata i uzoraka, istraživanja ponašanja, razmišljanja, rješavanja problema te psihopatologije.

Principi ove teorije privukli su pozornost mnogih dizajnera pri kreiranju predmeta i oblika.

Za razliku od uvriježenih pristupa psihološkim istraživanjima početkom dvadesetog stoljeća

temeljenih na tradicionalnoj znanstvenoj metodologiji, gdje se objekt proučavanja razlaže na skup

elemenata koji ga tvore, geštaltisti su prakticirali čitav niz teorijskih i metodoloških principa kojima su

promijenili način psiholoških istraživanja. Teorijski principi kojima su se koristili su:

• Princip sveobuhvatnosti: - svjesni doživljaj se treba razmatrati globalno, uzimajući u obzir sve

psihičke i mentalne aspekte individue, jer priroda uma zahtijeva da se svaka komponenta

razmatra kao dio sustava dinamičkih međuodnosa.

• Princip psihofizičkog izomorfizma: - postoji korelacija između svjesnog doživljaja i moždane

aktivnosti.

Na temelju ovih principa definirani su slijedeći metodološki principi:

• Eksperimentalna analiza fenomena: - u skladu s principom sveobuhvatnosti, svako psihološko

istraživanje mora kao polazište uzeti fenomen, a ne da bude fokusirano na pojedine osjetilne

veličine.

• Biotički eksperiment: - potrebno je provoditi „stvarne eksperimente“, što je bilo u

suprotnosti s tad uvriježenim laboratorijskim eksperimentima, a to znači da je potrebno

eksperimentirati u prirodnom okruženju i realnim situacijama.

79

Osnovni principi teorije oblika su:

- nastajanje

- konkretizacija

- multistabilnost

- invarijantnost

Nastajanje se može prikazati na primjeru slike psa koja pokazuje Dalmatinskog psa koji njuška tlo u

sjeni drveća. Psa se ne zamjećuje na način da se prvo vide detalji poput ušiju, šapa, nogu, već se psa

zamijeti kao cjelinu odjednom.

Slika 5.1 Dalmatinski pas koji njuši zemlju - primjer za nastajanje

Konkretizacija je konstruktivni ili generativni aspekt percepcije po kojemu doživljena percepcija

sadržava puno eksplicitniju prostornu informaciju nego li je to senzorski podražaj na kojemu je

percepcija bazirana. Na slici 5.2, pod A će se percipirati trokut makar ga na slici nema. Na slikama B i

D raspoznat će se dodatni oblici koji na slici ne postoje (zmijoliki oblik se provlači iza predmeta ili

zaranja u površinu koja nije ni nacrtana). Na slici C vidi se kompletni trodimenzionalni oblik, kugla sa

šiljcima, koja uopće nije nacrtana. Ovo se može prikazati i primjerom iluzornih kontura i Kanizsa-inog

trokuta.

Slika 5.2

Multistabilnost ili multistabilna percepcija je ten

koje iskaču iz pozadine i nestaju u njoj na nestabilan način između dvije ili više mogućih

interpretacija. Na slici 5.4 prikazana je Neckerova kocka, dvodimenzionalni crtež kojeg možemo

percipirati kako kocku, koju u izometriji promatramo od gore

može percipirati kao vaza ili kao dva profila sučeljena jedan drugom. Tipičan primjer u likovnoj

umjetnosti je crtež Relativnost, Mauri

Slika 5

80

Percipiranje oblika koji nisu ni nacrtani

Slika 5.3 Kanizsa trokut

ili multistabilna percepcija je tendencija dvoznačnim ili višeznačnim percepcijama

iskaču iz pozadine i nestaju u njoj na nestabilan način između dvije ili više mogućih

4 prikazana je Neckerova kocka, dvodimenzionalni crtež kojeg možemo

koju u izometriji promatramo od gore, ili od dole. Rubinova vaza, slika

može percipirati kao vaza ili kao dva profila sučeljena jedan drugom. Tipičan primjer u likovnoj

umjetnosti je crtež Relativnost, Maurits Cornelis Eschera (1898.-1972.), slika 5.6.

5.4 Neckerova kocka i rubinova vaza

li višeznačnim percepcijama

iskaču iz pozadine i nestaju u njoj na nestabilan način između dvije ili više mogućih

4 prikazana je Neckerova kocka, dvodimenzionalni crtež kojeg možemo

ili od dole. Rubinova vaza, slika 5.5, se

može percipirati kao vaza ili kao dva profila sučeljena jedan drugom. Tipičan primjer u likovnoj

Slika 5

81

Slika 5.5 Rubinova vaza

5.6 M.C. Escher - Relativnost (1953.)

Slika 5.7 Patka ili zec?

82

Invarijantnost je sposobnost percepcije da se jednostavni geometrijski objekti prepoznaju bez obzira

na rotaciju, translaciju, uvećanje/smanjenje, elastičnu deformaciju i različito osvjetljenje. Za oblik na

slici A vidimo da je isti za sve rotacije na slici A, te da je različit od oblika na slici B. Oblik na slici A

odmah raspoznajemo na slikama C i D, bez obzira na njegovu deformiranost, vidljivost i sl.

Slika 5.8 Invarijantnost percepcije oblika

Sva ova četiri principa teorije oblika (nastajanje, konkretizacija, multistabilnost, invarijantnost) se ne

mogu promatrati odvojeno, već su svi oni različiti aspekti jednog te istog dinamičnog mehanizma.

Fundamentalni princip percepcije oblika je zakon konciznosti (izrazitosti, točnosti) koji kaže da

nastojimo urediti naše doživljaje na način da su oni uređeni, simetrični, grupirani, ravnomjerni i

jednostavni. Iz ovog temeljnog zakona teorije oblika se izvode ostali zakoni teorije oblika poput:

• zakona zatvaranja: - prema kojemu um može povezivati elemente, koji na razini senzorskog

podražaja nisu povezani, jer se time kompletira prikaz i povećava sličnost s poznatim

oblicima. Na slici 5.9 krug i pravokutnik nisu povezani, no mi ih povezujemo i doživljavamo

kao krug i pravokutnik, a ne kao niz crtica.

• zakon sličnosti: - um grupira slične elemente u grupe, pri čemu sličnost može počivati na

istom obliku, boji, veličini ili nijansi (slika 5.10).

• zakon približnosti: - prostorno razdvojene grupe se mogu doživljavati kao jedna cjelina, ili pak

kao razdvojene grupe (slika 5.11).

• zakon simetrije: - simetrične slike se doživljavaju kao grupe bez obzira na udaljenost. Primjer

na slici 5.12 pokazuje kako se zbog simetričnosti oblika, simetrični oblici vide kao objekti, a ne

kao pozadina.

• zakon kontinuiteta: - um zatvara vizualne, zvučne i kinetičke uzorke

83

• zakon zajedničke sudbine: - predmeti s istim smjerom kretanja se percipiraju kao jedna

grupa. Točke na slici 5.13 doživljavaju se kao kuglice koje se gibaju u dva pravca pa ih tako

percipiramo kao dvije grupe.

• zakon dobrog oblika: - među vidljivim strukturama jedna uvijek prevladava i nameće se

ostalima. Takav oblik je na neki način „bolji“ od drugih i njega uvijek zamjećujemo prvog. Na

slici 5.14, u prvom primjeru kružnica se nameče dvama lukovima, a u drugom kvadrat se

nameče uglatim zagradama i pravokutniku.

Slika 5.9 Zakon zatvaranja

Slika 5.10 Zakon sličnosti

Slika 5.11 Zakon približnosti

84

Slika 5.12 Zakon simetrije [2]

Slika 5.13 Zakon zajedničke sudbine [2]

Slika 5.14 Zakon dobrog oblika: Iluzija dvaju lukova iste kružnice (P. Joly),kvadrat kao snažni oblik [2]

Postoji niz primjera koji demonstriraju utjecaj podloge i okruženja na lik. Na slici 16.15, roza papir na

gornjoj slici doima se jačeg kontrasta, što on to nije. Na slici 16.16, ravnomjerno siva crta, zbog

djelovanja pozadine, doima se da nije jednoličnog tona.

85

Slika 5.15 Iluzija gdje radi okoline roza boja (drugi papir s ljeva) na gornjoj slici doima se jačeg kontrasta

Slika 5.16 Iluzija gdje ne izgleda da je crta jednolike sive nijanse

Utjecaj okoline vidljiv je na slijedećim slikama. Na slici 5.17 i 5.18 horizontalne crte su istih dužina.

Narušena paralelnost crta na slici 16.19 je iluzija. Ovaj efekt korišten je u arhitekturi kod fasade

Zagreb Towera, gdje se stvara iluzija da katovi nisu paralelni.

Slika 5.17 Žute crte jesu iste dužine

86

Slika 5.18 Horizontalne crte na lijevim gornjim slikama doimaju se kraćima iako to nisu

Slika 5.19 Vertikalne crte na prvoj slici i horizontalne na drugoj jesu paralelne

87

Slika 5.20 Zagreb tower - katovi jesu paralelni

Oblici iz okoline mogu utjecati na način percipiranja predmeta pa su kose crte na slici 5.21 kolinearne,

a sve centralne kružnice na slici 5.22 su istog promjera.

Slika 5.21 Kose crte u pozadini su kolinearne

Slika 5.22 Na obje slike centralne kružnice su istog promjera

Prema teoriji oblika i geštaltistima, mi nastojimo vidjeti najbolji mogući oblik, a to je onaj koji prema

našim kulturnim spoznajama predstavlja najmanji napor. Tipičan primjer za ovo su crteži Viktora

Versalya gdje mi u crtežima nastojimo percipirati trod

slikama nastojimo pronaći trodimenzionalne oblike. Na motivu japanskog katagamija stalno

nastojimo percipirati trodimenzionalne oblike.

88

Na obje slike centralne kružnice su istog promjera

Prema teoriji oblika i geštaltistima, mi nastojimo vidjeti najbolji mogući oblik, a to je onaj koji prema

našim kulturnim spoznajama predstavlja najmanji napor. Tipičan primjer za ovo su crteži Viktora

Versalya gdje mi u crtežima nastojimo percipirati trodimenzionalne oblike. Mi u dvodimenzionalnim

slikama nastojimo pronaći trodimenzionalne oblike. Na motivu japanskog katagamija stalno

nastojimo percipirati trodimenzionalne oblike.

Slika 5.23 Viktor Versaly

Prema teoriji oblika i geštaltistima, mi nastojimo vidjeti najbolji mogući oblik, a to je onaj koji prema

našim kulturnim spoznajama predstavlja najmanji napor. Tipičan primjer za ovo su crteži Viktora

imenzionalne oblike. Mi u dvodimenzionalnim

slikama nastojimo pronaći trodimenzionalne oblike. Na motivu japanskog katagamija stalno

89

Slika 5.24 Pod bazilike sv. Ivana lateranskog

Slika 5.25 Japanski katagami

Uloga kulture očitava se i u razlici europskog i arapskog načina čitanja. Na slikama 5.26 i 5.27,

uvriježeni smjer čitanja s lijeva na desno nas navodi da najprije percipiramo crteže koji se kreću u

smjeru čitanja.

90

Slika 5.26 Smjer čitanja nas navodi da na prvoj slici percipiramo bijele ptice, a na drugoj crne

Slika 5.27 Smjer čitanja nas navodi da na prvoj slici percipiramo bijele guske u letu, a na drugoj zrakoplove

5.1 Primjena teorije oblika u industrijskom dizajnu Kod upravljačkih sklopova, kontrolnih tabli, elektronske opreme, uvelike se koriste principi koji

proizlaze iz teorije oblika. Grupiranje tipki na daljinskim upravljačima vrši se prema boji, obliku ili

međusobnom razmaku. Radna područja se kod upravljačkih i kontrolnih uređaja organiziraju i logički

grupiraju upotrebom linija (ograničavanje područja konturom), raznim bojama i oblicima,

međusobnim razmakom, korištenjem ploha na različitim nivoima.

91

Slika 5.28 Grupiranje tipki prema boji, obliku i međusobnom razmaku

Slika 5.29 Miks pult - grupiranje tipki prema boji, rasporedu i obliku

92

Slika 5.30 Avionski kontrolni i upravljački sklopovi (podjela linijama)

Slika 5.31 NASA - kontrola leta (1979) - organiziranje na različitim plohama

Raspored komandi mora biti u skladu s prirodnim pokretima ruku pri upravljanju. Na nizu dijagrama i

skica dan je prikaz načina upravljanja i očitavanja. Također, standardom je definiran način

uključivanja i upravljanja uređajima te pozitivan smjer pomicanja i zakretanja upravljačkih poluga.

Odstupanje od ovih uvriježenih načina upravljanja redovito dovodi do grešaka u upravljanju.

93

Slika 5.32 Smjer povećavanja i smanjivanja za slučaj da se ili kazaljka ili brojčanik pomiču [2]

Slika 5.33 Smjer pojačanja zvuka na HI-FI pojačalu (zakretanjem na desno)

Slika 5.34 Detalj miks pulta i smjer pojačanja signala (guranjem prema gore)

94

Slika 5.35 Smjer pokreta pri upravljanju prema NF standardu (CEI norme) [2]

95

6. Proces i organizacija razvoja proizvoda

Prema [1] proces razvoja proizvoda je slijed koraka i aktivnosti, koje jedan proizvođač poduzima da bi

zamislio, oblikovao i komercijalizirao proizvod. Većina ovih koraka i aktivnosti je pretežno

intelektualna i organizacijska, a manje fizička. Dobro definirani proces razvoja proizvoda uvelike

doprinosi:

• osiguranju kvalitete – jasno definiran proces određuje faze kroz koje razvoj prolazi i

omogućava postavljanje kontrolnih točaka proizvoda te se pridržavanjem planiranog razvoja

osigurava i kvaliteta razvijenog proizvoda.

• koordinaciji – jasan proces razvoja proizvoda određuje uloge pojedinih sudionika u razvoju te

usklađuje kad vremenski nastupa angažman određene grupe i s kojim drugim sudionikom

moraju razmjenjivati informacije i materijale.

• planiranju – proces razvoja proizvoda definira završetak svake od pojedine faze razvoja, čime

se definira tempo i rokovi čitavog razvojnog projekta.

Kod nekih proizvođača, ova struktura je jasna i naglašena, kod drugih se ovaj proces posebno i ne

definira. Također, obzirom na karakter proizvoda, ovaj proces se razlikuje od proizvođača do

proizvođača. Ovdje će biti prikazan jedan poopćeni proces razvoja (Generic Development Process),

slika 6.1. i 6.2., koji se sastoji od šest osnovnih faza:

• faza 0: planiranje

• faza 1: razvoj koncepta

• faza 2: dizajn na razini sustava

• faza 3: detaljni dizajn

• faza 4: testiranje i poboljšavanje

• faza 5: pokretanje proizvodnje (Production Ramp-Up)

faza 0

planiranje

faza 1

razvoj koncepta

faza 2

dizajn sustava

faza 2

detaljni dizajn

faza 4

testiranje i

poboljšavanje

faza 5

pokretanje proizvodnje

Slika 6.1 Faze poopćenog razvoja proizvoda

96

Slika 6.2 Poopćeni proces razvoja proizvoda s detaljima dužnosti i odgovornosti prema [1]

6.1 Planiranje Planiranje se obično naziva "nultom fazom" jer prethodi odobravanju projekta i pokretanju procesa

razvoja proizvoda. Započinje sa strategijom firme, uključuje procjenu tehnološkog razvoja i tržišne

ciljeve, a završava se sa izjavom o misiji projekta (mission statemet) gdje se specificira ciljano tržište

proizvoda, ciljevi poslovanja, ključne pretpostavke i ograničenja. O ovome detaljnije u poglavlju 3.

6.2 Razvoj koncepta U ovoj fazi utvrđuju se potrebe ciljanog tržišta, kreiraju se i procjenjuju alternativni koncepti, te se

prihvaća jedan koncept za daljnji razvoj. Osnovni koraci ovog procesa prikazani su slikom 6.3, pri

čemu je slijed koraka često podložan nizu iteracija i povrata u raniji korak.

97

Slika 6.3 Koraci razvoja koncepta prema [1]

Koraci i aktivnosti procesa razvoja koncepta su:

• utvrditi potrebe kupca – ovim korakom formira se razrađeni dokument o potrebama kupca

koji se dostavlja razvojnom timu.

• postaviti specifikacije cilja – predstavljaju formuliranje potreba kupca u tehnički "jezik“, čime

se dobiva precizan tehnički opis svega što proizvod mora zadovoljiti, a tu spadaju brojčane

veličine, opisi, idealne veličine. Sve ove specifikacije se kasnije produbljuju.

• razvoj koncepta proizvoda – istražuje se čitav niz koncepata koji bi mogli zadovoljiti potrebe

kupca, čime se stvara obično deset do dvadeset koncepata.

• odabir koncepta – evaluiraju se koncepti i odabire se jedan ili nekoliko najboljih.

• testiranje koncepta – odabrani koncepti se intenzivno ispituju u cilju utvrđivanja da li su

potrebe kupca zadovoljene, procjenjuje se tržište za proizvod i utvrđuju manjkavosti. Ukoliko

koncept ovo ne zadovoljava, koncept se odbacuje.

• postavljanje konačnih specifikacija – specifikacije cilja se revidiraju, postavljaju granice

brojčanih vrijednosti koje se trebaju zadovoljiti te utvrđuju kompromisi između cijene i

performansi.

• planiranje projekta – ovom posljednjim korakom definira se detaljan raspored razvoja,

minimizira se vrijeme razvoja i utvrđuju resursi potrebni za dovršavanje projekta. Obično se

usvaja "knjiga kontakata" (contact book) odnosno dokument koji predstavlja usvojeni

dogovor između voditelja projekta i tima, a sadrži izjavu o misiji projekta, potrebe kupca,

detalje odabranog koncepta, specifikaciju proizvoda, ekonomsku analizu, vremenski raspored

razvoja, sudionike u projektu i budžet.

• ekonomska analiza – tim, uz pomoć ekonomske analize, izgrađuje ekonomski model

proizvoda kojim se procjenjuje razvoj i rješavaju specifični kompromisi (trade-offs) poput

kompromisa između cijene razvoja i cijene proizvodnje. Ovaj proces je prisutan u čitavom

razvoju koncepta.

• utvrđivanje konkurentskih proizvoda – bitno za tržišno pozicioniranje proizvoda koji se

razvija.

• izrada modela i prototipova – prisutna u svim fazama razvoja. Utvrđuje se izvedljivost

koncepta, vanjski izgled namijenjen prezentaciji kupcima, itd.

6.3 Dizajn na razini sustava Dizajn na razini sustava (System-level design) je faza kojom se utvrđuje arhitektura proizvoda te

podjela proizvoda na komponente i podsisteme. Kao rezultat ove faze dobiva se geometrijski

98

raspored proizvoda, funkcionalna specifikacija pojedinih komponenti (podsistema) i preliminarni

dijagram toka procesa sklapanja proizvoda.

6.4 Detaljni dizajn Ova faza uključuje potpunu specifikaciju geometrije, materijala, tolerancija te standardnih i

nestandardnih dijelova koje dostavlja dobavljač. Usvaja se plan procesa proizvodnje, projektiraju se i

odabiru alati te način obrade. Usvaja se kontrolni dokument (control document) za proizvod, koji

sadrži opise i radioničke nacrte svakog dijela proizvoda i potrebnog alata, specificiraju se dijelovi koji

se dobavljaju te utvrđuju planovi proizvodnje i sklapanja.

6.5. Testiranje i poboljšavanje Faza testiranja i poboljšavanja podrazumijeva proizvodnju i evaluaciju raznih verzija prototipova

proizvoda. Rane verzije, tzv. alfa verzije, su najčešće izrađene od dijelova sličnih onima koji će se tek

proizvoditi. Ove verzije služe da se utvrdi hoće li proizvod uopće funkcionirati i da li zadovoljava

zahtjeve kupca. Beta prototipovi su interno (u okviru firme) ispitani te dani potencijalnim kupcima na

testiranje u okolišu u kojem će ga kupci koristiti. Dijelovi za ove proizvode uglavnom jesu dijelovi koji

će se proizvoditi, no često su proizvedeni komadno bez puštanja kompletne proizvodne linije u

pogon. Beta prototipovima se utvrđuje pouzdanost i karakteristike proizvoda u cilju provođenja

ispravaka nedostataka finalnog proizvoda.

6.6. Pokretanje proizvodnje Pokretanje proizvodnje (product ramp-up) predstavlja uhodavanje proizvodnje, a ova je faza

namijenjena uhodavanju radnika i eliminiranju eventualnih problema u procesu proizvodnje. Prijelaz

između ove faze i pune proizvodnje je stupnjevit i u jednom trenutku dolazi do lansiranja proizvoda

čime on postaje dostupan širem tržištu.

Ovdje opisani poopćeni razvoj proizvoda (Generic Development Process), je najkarakterističniji oblik i

svojstven je tržišno uvjetovanoj proizvodnji (market-pull) kod koje se razvoj proizvoda započinje na

osnovi tržišne prilike i procjene tržišta, a onda se biraju tehnologije kojima se tom može ostvariti.

Postoje i drugačije situacije kratko opisane u sljedećem tekstu.

Tehnologijom uvjetovani proizvodi (technology-push products) su proizvodi gdje firma razvije novu

tehnologiju i tek onda ide u potragu za tržištem. Npr. primjer Gore-Tex materijala (ekspandirani

teflon kojeg prozivodi W.L. Gore Associates [1]), gdje je prvo razvijen materijal, a onda niz proizvoda

od tog materijala. Kod ovakvih proizvoda razvojni proces predstavlja usporedbu tehnologije sa

sličnim tehnologijama i njihovu poziciju na tržištu, dok razvoj koncepta pretpostavlja zadanu

tehnologiju. Iako su mnogi uspješni proizvodi ovako započeli, ovaj pristup može biti problematičan u

slučaju da tehnologija nije izrazito naprednija od konkurencije, a slične tehnologije su nedostupne ili

ne predstavljaju konkurenciju. Kod ovakvog pristupa dobro je stalno razmatrati veliki niz različitih

99

koncepata koji nužno ne moraju imati veze s novom tehnologijom. Na ovaj se način mogu pronaći

mogućnost primjene nove tehnologije u sasvim novim područjima.

Slika 6.4 Dio lepeze proizvoda od ekspandiranog teflona tvrtke Gore

Proizvodi na bazi platformi (Platform products) su proizvodi koji se temelje na postojećim

tehnološkim podsistemima (tehnološke platforme). Npr. CD player, gdje se na platformi koja rotira i

čita CD disk, nadograđuju ostale komponente. U razvoj ovakvih podsistema su uložena ogromna

sredstva i ovakav razvoj vrlo je sličan tehnološki uvjetovanom razvoju. Dakle novi proizvod se gradi

oko postojeće platforme, a razvoj koncepta pretpostavlja postojanje dokazane tehnološke platforme.

Tipični proizvodi ovog tipa su elektronički proizvod (videorekorderi, CD/DVD playeri, kompjuteri,

printeri).

Procesno uvjetovani proizvodi (Process-Intensive Products) su proizvodi kod kojih proces proizvodnje

nameće striktna ograničenja na svojstva proizvoda pa se dizajn proizvoda usko vezuje za dizajn

procesa proizvodnje. Primjer ovakvih proizvoda su poluvodiči, hrana, kemikalije i papir. U nekim

slučajevima se novi proizvod razvija simultano s novim procesom proizvodnje, npr. proizvodi u

industriji hrane, gdje recimo nova zobena pahuljica zahtjeva paralelan razvoj i zobene pahuljice kao

100

proizvoda i procesa proizvodnje zobene pahuljice. Ovakvi se proizvodi najčešće proizvode u velikim

količinama.

Kupcu prilagođeni proizvodi (Customized Products) se razvijaju na osnovi specifičnih zahtjeva

naručitelja. Tu spadaju motori, sklopke, baterije, spremnici i sl. Kod razvoja ovakvih proizvoda

striktno su definirani materijali i dimenzije, a proizvod se razvija na temelju konkretne narudžbe.

Često pri novim narudžbama sličnih proizvoda polazi se od već postojećih, pri čemu već postoji

detaljno razrađen razvojni proces s jasno definiranim fazama i strukturiranim tokom informacija

između pojedinih faza.

Proizvodi visokog rizika (High-Risk Products) su proizvodi kod kojih postoji velika neizvjesnost tržišta

ili tehnologije. Ovdje spadaju proizvodi svemirske tehnologije i farmaceutski proizvodi kod kojih se

redovito ne pozna ukupni učinak lijeka. Ovdje spadaju i proizvodi kod kojih postoji neizvjesnost

budžeta ili roka dovršetka. Poopćeni proces razvoja se ovdje modificira na način da se rizične situacije

razmatraju u ranoj fazi razvoja. Ovo podrazumijeva provedbu testiranja u ranoj fazi, izradu

prototipova u ranoj fazi, određivanje nekoliko mogućih načina iznalaženja rješenja kako bi kasnije

jedno od njih bilo uspješno. Stupanj rizika se stalno razmatra i cilj je rizik tijekom vremena smanjiti, a

ne odgoditi.

Brzo realizirajući proizvodi (Quick-Build Products) su proizvodi kod kojih je izrada i testiranje

proizvoda toliko brza da ciklus dizajniranja, izrade i testiranja može biti ponovljen puno puta. Ovdje

spadaju mobiteli, elektronički proizvodi i softverski proizvodi. Ovdje se govori o spiralnom procesu

razvoja proizvoda kod kojeg se u dizajnu na razini sustava vrši raščlamba na svojstva visokog,

srednjeg i niskog prioriteta. Vrši se niz cikličkih aktivnosti (dizajn, realizacija, integracija i testiranje)

pri čemu se prednost pridaje svojstvima visokog prioriteta. Obzirom na vrijeme i razvojni budžet,

najčešće se svojstva visokog i srednjeg prioriteta u potpunosti razviju i inkorporiraju u novi proizvod,

dok se svojstva niskog prioriteta ostavljaju za sljedeću generaciju proizvoda.

Kompleksni sustavi su proizvodi većih dimenzija poput automobila ili zrakoplova koji su sačinjeni od

velikog broja podsistema i komponenti koje međusobno djeluju jedni na druge. Ovdje poopćeni

proces razvoja sadrži veliki broj pod-razina. Dizajn na razini sustava je izrazito kritična faza u kojoj se

sustav razlaže na podsustave, a oni se dalje razlažu na komponente. Dodatni timovi integriraju ove

komponente u podsustave i dalje u sustave. Faza testiranja i poboljšanja uključuje integraciju sustava

i temeljito testiranje na svim razinama.

Proces razvoja proizvoda odvija se na strukturiran način s jasno definiranim aktivnostima i protokom

informacija te je moguće proces razvoja prikazati dijagramima toka, slika 6.5. Svaka faza razvoja

projekta je od druge faze odijeljena revizijom (ili vratima) kojima se potvrđuje da je pojedina faza

završena te se donosi odluka o nastavku projekta.

101

Slika 6.5 Dijagrami toka procesa za poopćeni, spiralni i kompleksni sustav [1]

102

7. Planiranje proizvoda

Nulta faza (slika 7.1), odnosno planiranje proizvoda, prethodi razvoju proizvoda te prethodi većem

angažmanu ljudstva i resursa. U okviru planiranja proizvoda razmatra se lepeza proizvoda koji mogu

biti cilj razvoja te se među njima biraju oni koji će se razvijati i kada (planovi vezani za godine). Pitanja

koja se pri tom postavljaju su:

- koji će se razvojni projekti pokrenuti?

- koji će se temeljito novi proizvodi, platforme ili derivati postojećih proizvoda razvijati?

- u kakvom su međusobnom odnosu projekti unutar lepeze?

- kada i u kojem redoslijedu će vremenski biti posloženi pojedini projekti?

faza 0

planiranje

faza 1

razvoj koncepta

faza 2

dizajn sustava

faza 2

detaljni dizajn

faza 4

testiranje i

poboljšavanje

faza 5

pokretanje proizvodnje

Slika 7.1 Faze poopćenog razvoja proizvoda

Svaki od odabranih projekata razrađuje tim za razvoj proizvoda, pri čemu svaki tim treba znati koja

mu je misija, a to se donosi izjavom o misiji koja odgovara na pitanja:

- koji se segmenti tržišta razmatraju pri razvoju?

- na kojim će se novim tehnologijama bazirati proizvod?

- koji su ciljevi i ograničenja proizvodnje i servisiranja?

- koji su konačni ciljevi projekta?

- koji je budžet i vremenski okvir za realizaciju projekta?

Planom projekta se utvrđuje vremenski tempo realizacije projekta i vrijeme lansiranja na tržište. U

procesu planiranja se razmatraju mogućnosti razvoja, koje se utvrđuju iz niza izvora poput

marketinga, istraživanja, razvojnih timova te praćenjem i raščlanjivanje konkurencije. Odabiru se

projekti iz lepeze potencijalnih projekata, definira se vremenski okvir, utvrđuju se vlastiti resursi. Pri

tom se imaju na umu ciljevi proizvođača, sposobnost, ograničenja i konkurenti. Najčešće posljedice

lošeg planiranja su:

- neadekvatno pokrivanje ciljanih tržišta kompetitivnim proizvodima

- loš vremenski okvir lansiranja proizvoda

- loš raspored resursa (ljudi, znanje,..) koji su kod nekih projekata nedovoljno iskorišteni, a kod

drugih preopterećeni i neefikasni

- pokretanje pa ubrzo i gašenje loše provedenih projekata

Moguća su četiri tipa razvojnih projekata:

103

• nove platforme – razvija se nova familija proizvoda bazirana na zajedničkoj platformi (slika

7.2)

• derivati postojećih platformi – proširuju se postojeće platforme u cilju plasmana sličnih ili

novih proizvoda na slična tržišta.

• poboljšanja postojećih proizvoda – dodaju se ili modificiraju postojećih proizvoda kako bi i

dalje bili konkurentni.

• temeljito novi proizvodi – projektima se razvijaju proizvodi temeljeni na potpuno novim

tehnologijama, koji često uključuju potpuno nova tržišta. Ovakvi su projekti često rizični.

Slika 7.2 Različiti modeli automobila temeljeni na istim platformama (VW Polo – Seat Ibiza, VW Golf –

Seat Leon, Dacia Logan – Renault Clio – Renault Kangoo – Renault Modus)

Sam proces planiranja proizvoda (slika 7.3) može se prema [1] raščlaniti u pet koraka:

1) identificirati mogućnosti

2) evaluirati projekte i definirati prioritete među projektima

3) raspodijeliti resurse i utvrditi vremenski raspored

4) dovršiti pred-projektno planiranje

5) napraviti osvrt na rezultate i procese

Slika 7.3 Raščlamba procesa planiranja u pet osnovnih koraka [1]

104

7.1 Identificiranje mogućnosti Prvi korak u procesu planiranja se naziva još i lijevak mogućnosti (opportunity funnel) u kojem se na

široko razmatraju mogućnosti razvoja proizvoda. Izvori prikupljanja podataka su različiti:

- osoblje u marketingu i prodaji

- organizacije koje se bave razvojem i istraživanjima

- timovi koji trenutno razvijaju proizvode

- organizacije koje se bave proizvodnjom

- trenutni i potencijalni kupci

- dobavljači, investitori i poslovni partneri.

Podaci o mogućnostima se mogu prikupljati aktivno i pasivno. Primjeri aktivnog načina prikupljanja

su:

- dokumentirati iskustva te frustracije i žalbe trenutnih kupaca (korisnika proizvoda)

- čuti mišljenje vodećih korisnika, pri čemu obratiti pažnju na inovacije i modifikacije koji su

možda ovi korisnici primijenili. Vodeći korisnici (lead users) su oni korisnici koji prije većine

drugih korisnika, prvi počnu koristiti nove proizvode, često ih sami mijenjajući i dograđujući.

Ovakvi korisnici često posjeduju veća znanja o toj vrsti proizvoda i veći interes prema novim

proizvodima.

- razmotriti utjecaj trendove, stila života, demografije i tehnologije na postojeće proizvode i

mogućnosti za nove proizvode.

- sistematski prikupljati savjete postojećih kupaca i korisnika kroz prodajne i servisne kanale.

- pažljivo proučiti i klasificirati konkurentske proizvode.

- pratiti status novih tehnologija te razmotriti primjenu novih tehnologija na razvoj proizvoda.

7.2 Evaluacija projekata i definiranje prioriteta među projektima Ovim se korakom od stotina mogućnosti prikupljenih prethodnim korakom, odabiru one s najvećim

očekivanjima. Pri evaluaciji i odabiru mogućnosti polazi se od četiri osnovna čimbenika:

• kompetitivna strategija – definira način pristupa tržištima i proizvodima obzirom na

konkurenciju. Pri tom se primjenjuju različite strategije poput:

- tehnološka superiornost, čime se težište baca na primjenu istraživanja i razvoja novih

tehnologija u procesu razvoja proizvoda.

- niska cijena koštanja, gdje se u procesu razvoja proizvoda težište stavlja na efikasnost

proizvodnje, organizaciju prodaje, razvijena proizvodnja (npr. korištenjem NC strojeva

se smanjuje škart i potreba za školovanom radnom snagom), bolje upravljanje

procesom proizvodnje. U ovo dakle spada dizajn za proizvodnju, koji se detaljno

obrađuje u kasnijim poglavljima.

- usredotočivanje na kupca, čime se pozornost usmjerava na nove i postojeće kupce te

njihove potrebe. Ovo dovodi do široke lepeze proizvoda koji zadovoljavaju različite

potrebe kupca pa proizvodi temeljeni na zajedničkim platformama uvelike olakšavaju

i pojeftinjuju razvoj.

- imitiranje, kojom se strategijom slijede trendovi na tržištu te su konkurentske tvrtke

oni koji će prvi na svoj račun ispitivati uspješnost proizvoda. Da bi se ovakav način

105

uspješno primijenio potrebno je biti u stanju brzo razviti (kopirati) konkurentski

proizvod i izići na tržište.

• podjela tržišta na segmente – omogućava razmatranje djelovanja konkurenata u pojedinim

segmentima, te svrstavanje svojih proizvoda po segmentima, čime se uočavaju mogućnosti

plasiranja vlastitih proizvoda te manjkavosti vlastiti proizvoda u usporedbi s konkurencijom.

• tehnološke trajektorije – kod primjene visokih tehnologija, često treba odlučiti da li

primijenit neku novu visoku tehnologiju koja je tek u nastajanju. To se prikazuje tzv.

tehnološkim „S“ krivuljama, gdje se uspoređuju performanse nekog bitnog segmenta

proizvoda trenutne i nove tehnologije. Čest je slučaj da nova tehnologija u početku ima lošije

performanse od trenutne široko primijenjene tehnologije, no vremenom ih može nadvladati,

dok postojeća tehnologija doživljava svoj maksimum i ne može više konkurirati novim

tehnologijama. Par primjera, klasični TV prijemnici sa katodnom cijevi u usporedbi sa LCD i

plazma tehnologijom "flat screen" TV prijemnika. Iako su klasični televizori danas jeftiniji,

manje skloni kvarovima i često s kvalitetnijom slikom od LCDova ili plazmi, jasan je trend da

prodaja klasičnih televizora opada u usporedbi sa LCD ili plazma tehnologijom. Napose,

zanimljivo je pratiti odnos LCD i plazma televizora, gdje polako LCD tehnologija (znatno manja

potrošnja el. energije) sustiže i prelazi plazma tehnologiju. Drugi je primjer klasični i LCD

kompjutorski monitori, gdje je klasičan monitor (katodna cijev) jeftiniji, pouzdanije te točnije

interpretira boje od LCD monitora, no uz sve to LCD monitori u potpunosti izbacuju klasične

monitore. Primjer za izgled tehnološke „S“ krivulje vidljiv je na slici 3.4, gdje je prikazan odnos

tehnologije temeljene na optičkoj leći i tehnologije temeljene na digitalnom skeniranju kod

Xerox [1] fotokopirnog uređaja, gdje su u Xerox-u pretpostavili da mogu u bliskoj budućnosti

razviti digitalnu tehnologiju koju karakteriziraju kvalitetnija svojstva od tada aktualne klasične

optičke (analogne) tehnologije.

• planiranje platforme proizvoda – zajednička platforma, što uključuje komponente i pod-

sklopove, se primjenjuje kod niza srodnih proizvoda, čime se omogućava puno jeftiniji, lakši i

brzi razvoj proizvoda temeljenih na zajedničkoj platformi. Pri donošenju odluke o razvoju

platformi, treba imati na umu da cijena i vrijeme razvoja platforme može nekoliko puta

nadmašiti razvoj samog proizvoda. Odluka da li se novi proizvod razvija na osnovi postojeće

platforme, ili se razvija potpuno nova platforma, ovisi u tehnološkoj razini postojeće

platforme. Koordiniranje tehnološkog razvoja se često vrši definiranjem tehnološke karte

(technology roadmap), kojom se usklađuje tehnološki razvoj s implementacijom na

proizvode. Ovakav pristup karakterističan je za proizvođače [1] poput Xeroxa, Motorole i

Philipsa te ostalih koji su u branši industrije visokih i brzo mijenjajućih tehnologija. Slika 7.5

prikazuje tehnološku kartu Xerox fotokopirnog uređaja temeljenog na Lakes platformi [1].

perform

anse k

opirnog u

rñaja

Slika 7.4 Tehnološka „S“ krivulja tehnologi

Slika 7.5 Primjer tehnološke karte Xerox

7.3 Raspodijeliti resurse i utvrditi vremenski rasporedČest je slučaj da se istovremeno u organiza

dozvoljava. Često su inženjeri i menadžeri angažirani na nekoliko projekta, pri čemu ni jednog ne

stignu provoditi kako treba. Rezultat toga je prekasno lansiranje proizvoda i smanjenje profita.

Skupno planiranje (Aggregate planning)

prema prioritetu projekata. Isto je i s

prototipova, ispitne linije za proizvodnju, oprema za eksperimente i test

plan o korištenju određene opreme. Ako korištenje nadilazi 100%, slijedi da se neće na vrijeme

obaviti sve što je planirano na toj opremi. Tu također treba postaviti prioritete za koje će se projekte

106

Digitalna tehnologija

Optička tehnologija

vrijeme

dan

as

Tehnološka „S“ krivulja tehnologije kopirnih uređaja prema Xerox-ovim pretpostavkama [1]

Primjer tehnološke karte Xerox-ovih kopirnih uređaja temeljenih na Lakes platformi [1]

.3 Raspodijeliti resurse i utvrditi vremenski raspored Čest je slučaj da se istovremeno u organizacijama razvija puno više projekata nego li to ljudstvo

dozvoljava. Često su inženjeri i menadžeri angažirani na nekoliko projekta, pri čemu ni jednog ne

stignu provoditi kako treba. Rezultat toga je prekasno lansiranje proizvoda i smanjenje profita.

(Aggregate planning) je postupak kojim se vrši planiranje i raspodjela ljudstva

ioritetu projekata. Isto je i s resursima poput modelarnica, opreme za brzu izradu

prototipova, ispitne linije za proizvodnju, oprema za eksperimente i testiranje. Potrebno je napraviti

plan o korištenju određene opreme. Ako korištenje nadilazi 100%, slijedi da se neće na vrijeme

obaviti sve što je planirano na toj opremi. Tu također treba postaviti prioritete za koje će se projekte

ovim pretpostavkama [1]

ovih kopirnih uređaja temeljenih na Lakes platformi [1]

cijama razvija puno više projekata nego li to ljudstvo

dozvoljava. Često su inženjeri i menadžeri angažirani na nekoliko projekta, pri čemu ni jednog ne

stignu provoditi kako treba. Rezultat toga je prekasno lansiranje proizvoda i smanjenje profita.

je postupak kojim se vrši planiranje i raspodjela ljudstva

resursima poput modelarnica, opreme za brzu izradu

iranje. Potrebno je napraviti

plan o korištenju određene opreme. Ako korištenje nadilazi 100%, slijedi da se neće na vrijeme

obaviti sve što je planirano na toj opremi. Tu također treba postaviti prioritete za koje će se projekte

107

određena oprema koristiti, odnosno koji će projekti biti odgođeni ili se jednostavno određena

oprema neće koristiti.

Pri određivanje vremenskog tijeka i slijeda projekata potrebno je uzeti u obzir:

- vremenski rok plasiranja proizvoda – iako je čim brže izbacivanje proizvoda na tržište dobro,

ono za posljedicu može imati manjkavosti u kvaliteti, koje mogu bitno oštetiti reputaciju

proizvoda.

- spremnost tehnologije – robusnost tehnologije koja se primjenjuje uvelike može doprinijeti

brzini implementacije tehnologije.

- spremnost tržišta – vrijeme plasiranja na tržište ovisi o načinu prihvaćanja proizvoda, npr. da

li se kupac odlučuje za manje razvijeni i jeftiniji proizvod, ili visoko razvijeni i skuplji. Prečesto

plasiranje poboljšanih verzija može frustrirati privržene kupce, a s druge strane presporo

može izazvati kaskanje za konkurencijom.

- konkurenciju – lansiranje konkurentskih proizvoda može ubrzati predviđeno vrijeme za

razvoj projekata.

Skup projekta prihvaćenih procesom planiranja i smještenih u vremenu postaje plan proizvoda

(product plan), koji može uključivati mješavinu novih proizvoda, platformi i derivata postojećih.

7.4 Dovršiti pred-projektno planiranje Kad je projekt prihvaćen, formira se središnji tim (core team) od manjeg broja ljudi različitih struka.

Prethodna izjava o mogućnostima sada postaje izjava o viziji projekta (project vision statement) u

kojoj se na jedan općenit način, u par riječi, definira koji su ciljevi, koje se nove tehnologije koriste te

se definiraju ograničenja. Uz ovo donosi se nešto šira definicija ciljanog tržišta u uvjetima pod kojima

će razvojni tim raditi pa se to naziva izjava o misiji (mission statement). Izjava o misiji koja sadržava:

• kratki opis proizvoda – opisuje glavne funkcije bez određivanja koncepta. Često je ovo izjava

o viziji projekta.

• polazišta o prednostima – opisuje se razlozi zašto bi potencijalni kupac kupio proizvod. U

ovoj fazi to je često pretpostavka koja se kasnije dokazuje kroz proces razvoja koncepta.

• ključni poslovni ciljevi – ciljevi projekta, vremenski ciljevi, ciljevi cijene i kvalitete.

• ciljana tržišta proizvoda – definiraju se primarna i sekundarna tržišta proizvoda.

• pretpostavke i ograničenja koje usmjeravaju razvoj – često sadržani u izjavi o misiji,

predstavljaju nit vodilju razvoja. Ovdje se razmatraju strategije funkcija unutar organizacije

poput:

� proizvodnje – razmatraju se mogućnosti, kapaciteti i ograničenja u vlastitim

proizvodnim pogonima poput pitanja što će se proizvoditi u vlastitim

pogonima, koji će biti dobavljači, a koliki angažman kooperanata.

� servisa – postavljaju se ciljevi koje servis treba zadovoljiti, a tu spada i

koncipiranje proizvoda na način da se ostvari lako i brzo servisiranje.

� zaštita okoliša – bitna stavka u razvoju proizvoda, uključuje pitanja

zagađenja okoliša, otpadnog materijala te reciklaže potrošnog materijala i

samog proizvoda.

108

• korisnici – široka lista od finalnog korisnika, preko kupca, servisera i distributera, a čiji popis

uvijek podsjeća na činjenicu čije sve potrebe treba zadovoljiti.

7.5 Osvrt na rezultate i procese U cilju kvalitete rezultata i procesa, razvojni timovi moraju postaviti sebi slijedeća pitanja:

- da li su "lijevkom" mogućnosti prikupljene dovoljno raznolike i reprezentativne mogućnosti?

- da li je planiranje proizvoda u skladu s kompetitivnom prednosti proizvođača?

- da li je planiranje proizvoda obuhvatilo trenutačne mogućnosti povezane s firmom?

- da li su u planu proizvodnje angažirani ukupni resursi koji omogućavaju kompetitivnu

prednost?

- da li su dovoljno razmatrani pristupi angažmana resursa poput proizvodnih platformi,

udruživanje s drugim proizvođačima i partnerstva s dobavljačima?

- da li središnji tim prihvaća izjavu o misiji?

- da li su elementi izjave o misiji konzistentni?

- da li elementi izjave o misiji previše ograničavaju projekt te onemogućavaju razvoj najboljeg

mogućeg proizvoda?

- kako je moguće postupak planiranja proizvoda poboljšati?

109

8. Identificiranje potreba potencijalnih korisnika

Često se bez dobre identifikacije potreba korisnika ne može razviti proizvod koji može zadovoljiti

većinu potencijalnih korisnika, što na kraju proizvod čine neuspješnim na tržištu. Ciljevi identificiranja

potreba potencijalnih korisnika, među ostalim aktivnostima procesa razvoja (slika 8.1) su:

• osigurati da proizvod zadovoljava potrebe korisnika

• identificirati očite potrebe i skrivene potrebe koje se mogu pojaviti

• osigurati činjenice na osnovu kojih će se napraviti specifikacija proizvoda

• arhivirati identificirane potrebe korisnika u cilju razvoja budućih proizvoda

• osigurati da se ni jedna od glavnih potreba korisnika ne izostavi ili zaboravi

• osigurati razumijevanje potreba korisnika među raznim timovima involviranim u razvoju

Cilj ove faze je osigurati dobar protok informacija između potreba korisnika ciljanog tržišta i timova u

razvoju. Ova faza, sastavni je dio razvoja koncepta proizvoda i potrebno ju je razlikovati od faze

postavljanja specifikacija cilja jer potrebe korisnika ne prejudiciraju odabrani koncept i nisu vezane za

njega, dok se specifikacije temelje na određenom prihvaćenom konceptu.

Slika 8.1 Identifikacija potreba u okviru razvoja koncepta

Jedan od pristupa identifikaciji potreba [1] temelji se na metodi koja razlikuje pet koraka ovog

postupka:

1) Sakupiti neobrađene podatke od potencijalnih korisnika.

2) Interpretirati podatke i uobličiti ih kao potrebe korisnika.

3) Organizirati i rangirati potrebe kao primarne, sekundarne, te ako je potrebno i tercijarne.

4) Odrediti relativnu važnosti potreba.

5) Napraviti osvrt na rezultate i sam postupak.

110

U ovoj fazi poznata je izjava o misiji (mission statemet) koja specificira u kojom smjeru ići, bez

specificiranja načina i cilja. Kod razvoj već postojećih, dobro razvijenih i raširenih proizvoda,

identifikacija potreba je od izrazitog značaja. Međutim, i kod potpuno novih proizvoda, za koje nema

sličnih na tržištu, identifikacija je od koristi jer smanjuje rizik potpunog promašaja novog proizvoda.

Iako u ovom slučaju korisnici ne mogu jasno artikulirati svoje potrebe, interakcija sa potencijalnim

korisnicima olakšava razvoj kroz lakše sagledavanje okoline, navika i stavova potencijalnih korisnika.

8.1 Prikupljanje neobrađenih podataka od korisnika Najčešće se za prikupljanje informacija, što uključuje kontaktiranje korisnika te prikupljanje iskustava

pri korištenju proizvoda u raznim okruženjima, koriste tri metode:

• intervjuiranje – gdje članovi tima raspravljaju o potrebama jednog određenog korisnika, što

se dešava "na terenu", tj. u okruženju gdje kupac koristi proizvod, a traju jedan do dva sata.

• ciljane grupe – moderator vodi dvosatnu do trosatnu diskusiju grupe od 8 do 12 korisnika. Pri

tom se često pribjegava sobama s prozirnim zrcalom ili video-nadzorom, gdje s druge strane

članovi razvojnog tima promatraju diskusiju. Moderator je najčešće osoba koja se

profesionalno bavi istraživanjem mišljenja tržišta, a rjeđe je član razvojnog tima. Diskusija se

snima, a sudionicu u diskusiji za sudjelovanje dobiju honorar (koji u SAD najčešće iznosi od

$50 do $100 po osobi).

• promatranje proizvoda pri korištenju - uključuje nadziranje navika korištenje sličnog

postojećeg proizvoda, ili nadziranje načina obavljanja radnih zadataka koje bi budući

proizvod trebao moći ostvariti. Ovo se može obavljati pasivnim promatranjem ili pak aktivnim

sudjelovanjem u radu s korisnikom pri čemu mu se mogu sugerirati i nekakvi surogatni uradi-

sam alati ili proizvodi koji bi omogućili obavljanje radnji za koje se razvija novi proizvod.

Neki pribjegavaju i pisanom istraživanju, gdje se korisnicima šalju pisani upitnici, najčešće u obliku

elektronske pošte ili posjećivanjem internet stranice. Ovakav pristup ima više smisla u kasnijoj fazi

kod razvijenih proizvoda, nego pri početnom razvijanju koncepta proizvoda. Često se individualnim

intervjuima, koji su znatno jeftiniji, za manja istraživanja može prikupiti više podataka, no preporuka

je kombiniranje individualnih intervjua i grupnih debata.

Potreban broj intervjua ovisi o vrsti proizvoda, no orijentaciono se može reći da bi trebalo biti iznad

10 i ispod 50 intervjua. No intervjui se mogu provoditi sekvencijalno te prestati s provođenjem kad se

prikupi dostatan broj podataka. Ovo vrijedi kad se istražuje jedan segment tržišta. U slučaju da se

istražuje više segmenata tržišta, vrijedi da se za svaki od segmenata provede barem 10 intervjua.

Za prikupljanje podataka od naročitog je značaja intervjuiranje vodećih korisnika (lead users). To su

oni korisnici koji iskazuju potrebe za proizvodom mjesecima prije većine drugih korisnika i redovito

očekuju da će imati koristi od novih proizvoda. Oni su često u stanju jasno artikulirati svoje potrebe,

što proizlazi iz njihovog nezadovoljstva s postojećim proizvodima, a često su i sami posegnuli za

novim rješenjima. Zadovoljenje potreba ovih korisnika omogućava da razvoj proizvoda pretekne

konkurenciju.

Druga skupina su ekstremni korisnici (extreme users), a predstavljaju one korisnike koji koriste

proizvod na neuobičajen način ili imaju posebne potrebe, npr. korisnici koji svakodnevno koriste neki

111

alat koji za to nije predviđen, ili korisnici s posebnim potrebama poput slabovidnih korisnika i sl.

Potrebe ovih korisnika se razlikuju od većine tržišta, no zadovoljenje njihovih potreba omogućava

kompetitivnu prednost proizvoda.

Otežavajuća okolnost kod izbora osoba za intervjue može biti situacija kad nije lako odrediti koja je

grupa tipično korisnik. Primjer su proizvodi gdje jedna osoba bira i kupuje proizvod, a druga ga koristi

(dječje igračke kupuju roditelji, a koriste djeca). U ovom slučaju preporuča se intervjuirati onog koji

koristi proizvod (end user).

Slika 8.2 Tko bira igračke, roditelji ili djeca?

Informacije o industrijskim i komercijalnim proizvodima često skupljaju marketinške službe putem

telefonskih upitnika ili elektronske pošte. U ovom izboru dobro dođu informacije prodavača i

servisera koji imaju telefonske brojeve korisnika, ili pak žute stranice gdje se kontakti biraju po

djelatnostima.

Za proizvode koji su vezani za struku korisnika uglavnom je lako pridobiti korisnike na intervju. Za

potrošačke proizvode uglavnom je teže doći do potencijalnih korisnika jer je njihova direktna korist

od sudjelovanja u intervjuu manja.

Razni su načini kako dobiti korisnu informaciju od korisnika, a da pri tom ne dođe do kontradiktornih

izjava i sugeriranih odgovora. Bitno je dobiti iskreni nepristrani odgovor, a ne sugerirati i uvjeriti

korisnika što njemu treba. Ispitivanja se najčešće provode verbalno, pa je dobro unaprijed pripremiti

pitanja za intervju. Nakon što se ispitivač predstavi, dobro je postaviti pitanja poput:

• Kada i zašto koristite ovu vrstu proizvoda?

• Opišite nam tipičan način i slijed kako koristite proizvod.

• Što Vam se sviđa kod postojećeg proizvoda?

• Što Vam se ne sviđa kod postojećeg proizvoda?

• Što Vam je bitno kada nabavljate novi proizvod?

• Koja biste poboljšanja napravili na proizvodu?

Evo nekih savjeta u vezi komuniciranja s korisnicima:

• pustiti da intervju neometano teče: - ako korisnik daje korisne informacije, dobro je dopustiti

mu da to neometano iznosi jer je cilj skupiti podatke o potrebama korisnika, a ne držati se

pripremljenih pitanja.

112

• koristiti vizualnu stimulacijsku podršku: - predstaviti kolekciju postojećih ili konkurentskih

proizvoda, a na kraju intervjua se čak mogu pokazati neki preliminarni koncepti proizvoda,

što će izazvati rane reakcije na proizvod.

• spriječiti prejudiciranje u vezi tehnologije proizvoda: - često korisnici pretpostavljaju kakav bi

koncept trebao biti da bi zadovoljio njihove potrebe. U ovom slučaju treba zaobići diskusiju o

tome kako bi proizvod trebao biti dizajniran.

• dopustiti korisniku da pokaže proizvod ili tipične zadaće vezane za proizvod: - ako se intervju

provodi u okruženju korisnika, demonstriranje korištenja od strane korisnika će često pružiti

nove informacije.

• izbjeći iznenađenja i izražavanje skrivenih potreba: - ako korisnik spomene nešto

iznenađujuće i neočekivano, prijeći na slijedeće pitanje jer će ovo obično dovesti do

izražavanja korisnikovih latentnih (skrivenih) potreba koje on nije u mogućnosti jasno

artikulirati ili razumjeti.

• pratiti gestikulaciju: - često kad proizvodi imaju veze s ljudskim dimenzijama proizvoda (npr.

komfor, imidž, stil), korisnici nisu u stanju artikulirati riječima svoje potrebe, već su skloni

gestikuliranju. Recimo, pitanje kako se oni odnose prema konkurentskom proizvodu, npr. kad

netko sjedne u različite automobile, kako izražava svoj stav o tom automobilu.

Dokumentiranje interakcija sa korisnicima se najčešće vrši na slijedeće načine:

• audio snimke: - iako je lagano provesti snimanje, problem je zvučni zapis kasnije pretipkati na

papir (gubitak vremena ili skup angažman daktilografa), a uz to može biti neugodno za

korisnika.

• bilješke: - ručne zabilješke se najčešće koriste, pri čemu je dobro da se tim ispitivača sastoji

od dvije osobe, jedna koja postavlja pitanja i može se koncentrirati na razgovor, a druga koja

to zapisuje. Obično ako onaj koji zapisuje i vodi razgovor nije se u stanju pratiti razgovor i

usmjeravati tijek razgovora. Iznimno je bitno da se prijepis ručnih zabilješki izvrši odmah

nakon intervjua, uz prisutnost oba ispitivača.

• video zapis: - redovito se koristi kod praćenja diskusije ciljane grupe. Video zapis je koristan

kod intervjuiranja krajnjeg korisnika u njegovom okruženju. Na ovaj način se mogu

informirati menadžment i članovi drugih timova o navikama, potrebama i latentnim

potrebama korisnika.

• fotografiranje: - u usporedbi s video zapisom omogućava kvalitetnije slike, jednostavnije za

prezentacije i odmah dostupne, no nije za praćenje dinamičnih informacija.

Rezultat prikupljanja podataka su neobrađeni podaci koje je potrebno preformulirati u obliku izjava

korisnika (customer statemets), uz što se često prilažu fotografije ili video materijal. Ovo je najčešće u

tabličnom obliku, a iznimno je bitno da se kompletira odmah po završetku intervjua kako bitni

nezabilježeni detalji ne bi pali u zaborav. Ova tablica sadrži u prvoj koloni pitanja ili natuknice koje su

motivirale odgovore korisnika, druga kolona sadrži izjave korisnika, a treći su potrebe korisnika koje

nastaju iz neobrađenih podataka. Na kraju je potrebno zahvaliti ispitanicima te nastojati održati

kontakt s njima kako bi poslužili u nekim novim ili proširenim istraživanjima.

113

8.2 Interpretiranje neobrađenih podataka i formuliranje potreba korisnika Na osnovi neobrađenih podataka formuliraju se potrebe korisnika. Svaka se izjava može prevesti u

čitav niz potreba korisnika. Zato je dobro da nekoliko članova tima formulira ove potrebe.

Savjeti za pisanje izjave o potrebama (need statement):

• izraziti potrebu na način da se kaže što proizvod treba zadovoljiti, a ne što bi mogao

zadovoljiti: - često korisnici izražavaju svoje potrebe na primjerima postojećih rješenja, no

izjava o potrebama mora to izraziti na način neovisan o konkretnim tehničkim rješenjima.

• izraziti potrebe specifično, kao i neobrađene podatke: - kako se ne bi izgubila izvorna

informacija, potrebe izraziti s jednakom razinom detalja kao i neobrađene podatke.

• koristiti pozitivne, nikako negativne stavove: - u pretvaranju potreba u specifikaciju

proizvoda, lakše je ako su pozitivistički stavovi, no ovo nije uvijek moguće.

• izraziti potrebu kao svojstvo proizvoda: - dobro je ako se potrebe mogu jasno izreći kao

svojstva proizvoda, no to nije uvijek slučaj. Ne mogu se sve potrebe jasno izreći kao svojstva

proizvoda, no mogu se izraziti kao svojstva načina korištenja proizvoda, npr. "korisnik će

zakretanjem ručice odvijača ostvariti pritezanje vijka".

• izbjegavati riječi "mora" i "trebao bi": - ove riječi impliciraju razinu važnosti potrebe, što je u

ovoj fazi nepoželjno.

Od prethodnih savjeta, prva dva su temeljna i kritična za kvalitetno sastavljanje izjave o potrebama,

dok ostatak omogućava konzistentnost i isti stil među svim članovima tima koji na ovom rade. Od

ovako prikupljenih potreba, neke neće biti tehnički izvedive ili ekonomski prihvatljive, neke će biti

međusobno konfliktne te ih tim neće u ovom koraku obrađivati već samo dokumentirati. Obrađivanje

potreba vrši se u slijedećem koraku, uspostavi specifikacija proizvoda.

8.3 Hijerarhijsko organiziranje potreba Iz prethodnog koraka slijedi lista od 50 do 300 izjava o potrebama. Cilj ovog koraka je hijerarhijsko

organiziranje potreba, pri čemu se razlikuju primarne i sekundarne potrebe, a kod kompleksnih

potreba i tercijarne. Primarne su generalne, dok su sekundarne i tercijarne detaljnije. Procedura

organiziranja potreba u listu je intuitivna te se savjetuje rad u manjim grupama. Evo nekih savjeta

kako organizirati listu:

• napisati izjave o potrebama na posebne kartice (papirići ili naljepnice): - iz podataka se mogu

na papiriće (1/4 A4 lista) većim slovima ispisati potrebe, a sitnim slovima izvorna izjava

korisnika kao referenca.

• eliminirati istovjetne izjave: - kartice sa izjavama istog značenja mogu se skupiti zajedno i

tretirati kao jedna izjavu.

• grupirati kartice obzirom na sličnost potreba koje opisuju: - grupe od približno 3 do 7 kartica

koje izražavaju slične potrebe. Ovdje početnici često rade greške da karticu grupiraju prema

tehnološkim svojstvima (npr. materijal, napajanje, pakiranje), ili prema pretpostavljenim

tehničkim komponentama (npr. baterija, sklopka, potenciometar, ..). Treba nastojati da

grupe budu formirane prema načinu kako korisnik razmišlja o svojim potrebama, a ne kako

114

razvojni tim razmišlja o proizvodu. Grupe moraju biti formirane na način kako bi korisnik

smatrao da su slične.

• za svaku grupu odabrati naslov: - naslov je izjava koja generalizira sve potrebe u grupi. Može

biti odabrana iz grupe potreba ili formulirana na način da najbolje opisuje grupu potreba.

• razmotriti formiranje podgrupa koje se sastoje iz dvije do pet grupa: - ako ima više od 20

grupa, potrebno je razmotriti formiranje podgrupa, čime se ostvaruje treći stupanj

hijerarhije. Postupak je isti kao formiranje grupa. Ovime se formiraju primarne, sekundar i

tercijarne potrebe.

• osvrnuti se i prekontrolirati listu: - često tim može naknadnim razmatranjem promijeniti

raspored grupa.

Ovaj se postupak dodatno komplicira ako tim razmatra potrebe dviju ili više ciljanih segmenata

tržišta. Dva su pristupa rješavanja ovakvog slučaja. Prvi je da se sve potrebe stave skupa, uz

oznaku od kojeg je segmenta potekla (npr., upotrebom različitih boja teksta). Drugi je pristup da

se za svaki segment tržišta obradi lista potreba posebno, čime se omogućuje razmatranje razlika

u potrebama pojedinih tržišta i organizaciji potreba. Preporuča se [1] ovaj drugi pristup iz razloga

što će tako tim moći razlučiti da li se različiti segmenti tržišta uopće mogu obuhvatiti zajedničkim

proizvodom.

8.4 Uspostaviti relativnu važnost potreba Sama hijerarhijska lista ne pruža informaciju o relativnoj važnosti potreba, a što je važno za

organizaciju resursa. Ovim korakom se to ostvaruje, gdje se kao rezultat dobiva brojčani pokazatelj

važnosti grupe potreba. Dva su pristupa, jedan je konsenzus tima na temelju iskustva iz

komuniciranja s korisnicima (brže, jeftinije i rješava se jednim sastankom), a drugi se temelji na

daljnjim ispitivanjima korisnika (preciznije, skuplje i traje oko dvije sedmice). Pri tom se mogu

ispitivati korisnici koji su već ispitivani, pri čemu korisnik ne bi trebao ocjenjivati više od 50 potreba.

Neke su potrebe jasne pa korisnici ocjenjuju samo one potrebe oko kojih treba tražiti kompromise ili

za sobom povlače skupa tehnološka rješenja. Rezultati ispitivanja se mogu klasificirati na razne

načine, traženjem srednje vrijednosti, određivanje standardne devijacije, brojem odgovora određene

skupine. Mogu se koristiti ocjene od 1 do 5, oznake zvjezdicama (jedna do tri), ili uskličnici kojima se

označavaju latentne potrebe, pri čemu kritične potrebe ne mogu nikako biti latentne .

8.5 Osvrt na rezultate i sam postupak Obzirom da su prethodno opisani koraci neegzaktni i intuitivni, potrebno je da na kraju tim utvrdi da

li su rezultati u skladu s činjenicama, logikom i intuicijom koji je tim razvio u interakciji s korisnicima.

Pitanja koja se pri tom najčešće postavljaju su:

• Da li su se kontaktirali svi važni tipovi korisnika u ciljanom tržištu?

• Da li se može percipirati dalje od potreba vezanih za postojeći proizvod, a u cilju

razlučivanja latentnih potreba ciljanog korisnika?

• Da li postoje područja ispitivanja koja bi se trebala obraditi narednim intervjuima?

• Koji od korisnika s kojim se kontaktiralo bi bio dobar sudionik u daljnjem razvoju?

115

• Što se zna više od onog što se znalo na početku i da li su neke potrebe bile u potpunosti

neočekivane i iznenađujuće?

• Da li se je uključilo ikoga iz vlastite organizacije koji bi trebao razumjeti potrebe

korisnika?

• Kako se može u budućnosti poboljšati postupak?

116

9. Specifikacije proizvoda

Izjava o potrebama (need statement) predstavlja uređeni popis potreba korisnika napisanog na

"jeziku korisnika", dakle subjektivno, te ih je u ovom koraku potrebno napisati kao precizne mjerljive

činjenice o tome što proizvod treba zadovoljiti. Pri tom se ne specificira kako će se to realizirati.

Specifikacija proizvoda stoga predstavlja precizan opis funkcija koje proizvod treba zadovoljiti. Za

specifikaciju proizvoda koriste se i nazivi poput "zahtjevi na proizvod", "tehničke specifikacije",

"inženjerske karakteristike". Svaka od specifikacija sastoji se od mjere (opisuje svojstvo) u kojoj se

izražava i veličina (jedinica, područje od – do). Za jednostavne proizvode, specifikacije se postavljaju

odmah na početku razvoja koncepta, dok se za tehnički zahtjevnije proizvode specifikacije redovito

postavljaju dva puta za vrijeme razvoja koncepta (slika 9.1). Prve specifikacije cilja predstavljaju

težnje i nade tima, koje se nakon postavljanja koncepta proizvoda redovito moraju revidirati (finalne

specifikacije). Finalne specifikacije su jedne od osnovnih točaka plana razvoja i sadržane su u knjizi

kontakta. Knjiga kontakta (contact book) specificira što su timovi usuglasili da će činiti, raspored

djelovanja, potrebni resursi i ekonomske posljedice za posao.

Slika 9.1 Specifikacija proizvoda u okviru razvoja koncepta

9.1 Postavljenje specifikacija cilja Ove specifikacije nastaju prije prihvaćanja određenog koncepta te je za očekivati da su okvirne i

podložne promjenama. Postupak postavljanja specifikacija sastoji se od četiri koraka:

1) Pripremiti listu mjera

2) Sakupiti referentne informacije o konkurenciji

3) Postaviti idealne i granične vrijednosti

4) Napraviti osvrt na rezultate i postupak

9.1.1 PRIPREMITI LISTU MJERA Najkorisnije su one mjere koje na direktan način opisuju potrebe korisnika, pri čemu je naročito

dobro ako jedna mjera opisuje jednu potrebu korisnika, no redovito treba nekoliko mjera da bi se

117

brojčano opisala potreba korisnika. Potrebno je temeljito razmotriti potrebu kako bi se našla

prikladna mjera. Mjere bi trebali biti ovisne, a ne neovisne varijable, npr. masa proizvoda je ovisna

veličina, dok je materijal neovisna. Tako masa proizvoda, koja ovisi o nizu drugih veličina, opisuje

sveukupne karakteristike proizvoda, čime se projektantima (dizajnerima) ostavlja veće sloboda pri

izboru drugih veličina koje zajedno tvore ovu ovisnu mjeru.

Mjere bi trebale biti praktične, što znači da ne zahtijevaju angažman skupe laboratorijske opreme

kojom bi se određeno svojstvo izmjerilo.

Neka se svojstva, poput estetike, dojma i sl. ne mogu opisati bojevima, te se umjesto mjera stavlja

naznaka da se radi o "subjektivnoj" veličini.

Mjere moraju biti u skladu sa sličnim mjerama koje se koriste, kako bi se mogle usporediti

komparativne prednosti proizvoda s konkurentskim proizvodima, odnosno kako bi se kasnije pri

evaluaciji proizvoda, npr. časopisi koji ocjenjuju proizvode, mogle prezentirati karakteristike i

komparativne prednosti. Ako su za neku grupu proizvoda usvojeni određeni testovi, onda treba

nastojati da se mjere rade u skladu s tim testovima. Npr. ubrzanje automobila od 0 do 100 km/h

izraženo u sekundama, potrošnja goriva, dužina kočenja kod automobilskih guma (za određenu klasu

vozila). Koji put se razni testovi iz medija (časopisi, web stranice) mogu preuzeti i prihvatiti kao

potrebe korisnika, odnosno očekivane specifikacije.

Slika 9.2 Neki od testova na ADAC-ovim stranicama

Većina mjera predstavlja inženjerske (fizikalne) veličine, dok neke od mjera mogu biti binarne, a

odnose se na veličine poput zadovoljavanja određenog standardnog testa ili standarda, gdje

118

vrijednost može poprimi jednu od dvije veličine "zadovoljava" ili "ne zadovoljava". Također mjera

može biti i "lista", što znači da postoji lista pojmova koju proizvod treba zadovoljiti, npr. lista drugih

proizvoda s kojima je proizvod kompatibilan i može ih koristi kao nadogradnju. Primjer je računalo na

koje se može instalirati MS Windows XP, MS Windows Vista ili Linux.

Rangiranje mjera je povezano s rangiranjem potreba kupaca. Kad jedna mjera opisuje potrebu, to nije

sporno, no kad više mjera opisuje potrebu, često je potrebno rangirati mjere po važnosti. Rangiranje

se vrši diskutiranjem unutar tima.

9.1.2 SAKUPLJANJE REFERENTNIH INFORMACIJA O KONKURENTSKIM PROIZVODIMA Referentne informacije predstavljaju ona karakteristična svojstva određene grupe proizvoda prema

kojima se svi u toj grupi ravnaju. Odnos proizvoda koji se razvija i konkurentskih proizvoda od

iznimnog je značenja kao bi se osigurao uspjeh proizvoda. Specifikacije cilja su način na koji tim može

diskutirati i usuglasiti detalje oko pozicioniranja proizvoda na tržištu u odnosu na postojeće

konkurentske, ili postojeće vlastite proizvode. Liste za usporedbu se formiraju jednostavno na način

da se navedu vrijednosti mjera postojećih proizvoda i specifikacija cilja proizvoda koji se razvija. Često

puta ovo skupljanje informacija o referentnim (usporednim) svojstvima iziskuje izniman trud,

uključuje detaljno testiranje, rastavljanje i ispitivanje konkurentskih proizvoda. Iako su ove

referentne informacije dostupne u kataloškim tehničkim svojstvima proizvoda, često te vrijednosti ne

odgovaraju stvarnosti i preporuča se detaljno provođenje istih ispitivanja. Ove se liste mogu raditi na

način da se uspoređuju potrebe korisnika i razina zadovoljenja tih potreba od strane konkurentskih

proizvoda. Ovo zna uključivati i prikupljanje informacija od strane korisnika tih proizvoda.

9.1.3 POSTAVITI IDEALNE I GRANIČNE VRIJEDNOSTI U ovom koraku postavljaju se veličine mjera i to dvije vrste, idealne i granično prihvatljive veličine.

Idealne su one čemu svaki tim teži, dok granične ukazuju na to da proizvod jedva zadovoljava

očekivano. Postoji pet načina kao se mogu izraziti ove veličine:

1) barem vrijednost X : - predstavlja donju prihvatljivu vrijednost, što znači da je iznad toga

nešto bolje.

2) najviše vrijednost X: - predstavlja gornju graničnu vrijednost i sve ispod toga je bolje.

3) Između X i Y

4) Točno X: - što znači da sve što nije X ne zadovoljava. Ovakve vrijednosti treba izbjegavati

jer previše ograničavaju dizajn.

5) Niz diskretnih veličina: - navodi se niz veličina od kojih jednu proizvod treba zadovoljiti.

npr. veličine prilagođene standardnim dimenzijama alata.

Korištenjem ovih pet vrsta veličina, tim postavlja specifikacije cilja proizvoda. Pri tom je treba imati

na umu da su ovo preliminarne veličine podložne kasnijim promjenama i kompromisima.

9.1.4 OSVRT NA REZULTATE I POSTUPAK Timu će trebati nekoliko iteracija dok se usuglase ciljevi. Potrebno je upitati se da li se "kocka" s

ciljevima, što znači da menadžment nameće nerealno visoke ciljeve u nadi da će se time postići bolji

119

rezultat. Da li će tim razvijati više proizvoda ili više opcija istog proizvoda u cilju zadovoljenja potreba

više segmenata tržišta, ili će pak tim razvijati jedan proizvod koji će zadovoljiti većinu. Da li su sve

specifikacije navedene i da li one opisuju karakteristike koje će omogućiti marketinški uspjeh.

9.2 Postavljanje finalnih specifikacija Nakon što se izvrši izbor koncepta, revidiraju se postavljenje specifikacije cilja, koje su u biti

specifikacije cilja, s razlikom u tom da su veličine koje su prije okvirno postavljene, sad precizirane.

Ovo uključuje traženje niz kompromisa među raznim specifikacijama koje su međusobno

kontradiktorne. Postupak postavljanja specifikacija može se sastojati od pet koraka:

1) Razviti tehnički model proizvoda

2) Razviti model cijene proizvoda

3) Precizirati specifikacije, uz traženje kompromisa

4) Postavljanje specifikacija kod izrazito kompleksnih proizvoda

5) Napraviti osvrt na rezultate i postupak

9.2.1 RAZVITI TEHNIČKI MODEL PROIZVODA Izrada tehničkog modela proizvoda predstavlja način predviđanja veličina mjera specifikacija za

određene pristupe u dizajnu. Ovdje model predstavlja matematička (analitički i numerički) te fizička

(prototipovi) pojednostavljenja proizvoda. Ovim modelima se predviđaju svojstva raznih elemenata

proizvoda. Ulazne varijable u modele predstavljaju neovisne varijable dizajna vezane za pojedini

koncept, a izlazne su iznosi vrijednosti određenih specifikacija. Najjednostavnije je da se sve provede

unutar matematičkih simulacija, no za neka svojstva trebaju se testirati prototipovi. U principu je

lakše raditi s više pojedinačnih modela koji opisuju pojedino svojstvo, nego jednim kompleksnim

modelom koji uključuje mnoga svojstva. U cilju smanjena broja modela koje je potrebno ispitati,

primjenjuju se tehnike dizajna eksperimenta (design-of- experiments DOE), no o ovom više u kasnijim

poglavljima.

9.2.2 RAZVITI MODEL CIJENE PROIZVODA Modelom cijene (koštanja) proizvoda potvrđuje se da se proizvod može proizvesti po ciljanoj cijeni

(target cost). Ciljana cijena je ona cijena po kojoj proizvođač i distributeri mogu ostvari profit, a da

pritom kupac može dobiti proizvod po prihvatljivoj cijeni. Ovdje se također određuje što ušteda na

pojedinom detalju znači za profit, npr., ušteda na materijalu, implicira malu uštedu u cijeni koštanja,

što na velikom broju proizvoda može predstavljati veliku dobit. Izrađuje se sastavnica (bill of

materials), odnosno sastavnica s pretpostavkom koštanja svakog pojedinog dijela. Ona je u početku

dosta hipotetska, no stalno se dorađuje, prepravlja i kompletira. Rane procjene se uglavnom

usredotočuju na procjenu cijene komponenti te grubu procjenu izrade i sklapanja. Često se radi

okvirna procjena (najniža i najviša), čime se timu daje do znanja nesigurnost procjene. Sastavnica se

iterativno oblikuje, pri čemu se često ispituju razni utjecaji promjene cijene pojedinih dijelova na

čitav proizvod. Dakle, model cijene je sličan tehničkom modelu, samo što se ovdje ne predviđaju

performanse pojedinih svojstava, nego cijena. Sastavnica se redovito (sedmično) ažurira.

120

Kod razvoja kompleksnih proizvoda, ne procjenjuje se cijena koštanja svakog pojedinog dijela, već se

cijena iskazuje za glavne komponente i podsisteme, koji se procjenjuju na temelju dotadašnjeg

iskustva.

9.2.3 PRECIZIRANJE SPECIFIKACIJA I TRAŽENJE KOMPROMISA Finaliziranje specifikacija se provodi grupnim radom na osnovi tehničkih modela i modela cijena. Ovo

je iterativni postupak koji vodi postepeno k specifikacijama koje će najbolje pozicionirati proizvod

obzirom na konkurenciju, najbolje zadovoljiti potrebe korisnika, te ostvariti profit. U tom cilju lakšeg

donošenja odluka crtaju se kompetitivni dijagrami (competitive maps) koji pokazuju poziciju

proizvoda prema konkurenciji za određene promatrane veličine, npr. cijena koštanja prema masi

materijala. Ovo olakšava traženje kompromisa između oprečnih svojstava, a sve u cilju da bi se

osigurala konkurentnost proizvoda. Na ovaj način se može pravilno pozicionirati proizvod obzirom na

tržište. Na temelju tehničkih i cjenovnih modela, te kompetitivnih dijagrama, mogu se precizirati

(usavršiti) specifikacije na način da se zadovolje postavke (ograničenja) koncepta i naprave

kompromisi koji će omogućiti bolja svojstva proizvoda u usporedbi s konkurencijom.

9.2.4 SPECIFIKACIJE IZRAZITO KOMPLEKSNIH PROIZVODA Ovo poglavlje opisuje uglavnom situacije kad manji timovi razvijaju manje složene proizvode.

Međutim, kod izrazito kompleksnih proizvoda, gdje različiti timovi razvijaju različite podsisteme,

specifikacijama se definiraju razvojni ciljevi svakog pojedinog podsistema i čitavog proizvoda. U tom

slučaju, cilj je nižim razinama prenijeti sveukupne specifikacije proizvoda i utjecaj specifikacija

podsistema na sveukupne specifikacije. Ako su postignute dobre specifikacije podsistema i

sveukupna dobra specifikacija proizvoda bit će postignuta. Pri tom treba nastojati da određena

specifikacija, za različite podsisteme, bude jednako ostvariva, u suprotnom će teško ostvariva

specifikacija jednog podsistema utjecati na čitav sustav. Primjer za to je zahtjev na maloj masi

karoserije i motora. Ako je motor pretežak i čitav automobil bit će pretežak, odnosno smanjene mase

motora (koje je teže ostvarivo) će implicirati znatno veće troškove. Dakle, potrebno je ostvariti

uravnoteženost istog svojstva u raznim podsistemima.

9.2.5 OSVRT NA REZULTATE I POSTUPAK Vrši se osvrt na rezultat čitavog postupka postavljanja finalnih specifikacija. Pri tome se postavlja

pitanje da li proizvod zadovoljava potrebe kupca i eliminira konkurenciju. Ako se to ne postigne,

potrebno je, ili mijenjati koncept, ili napustiti projekt.

Potrebno je utvrditi koliko je nesigurnosti u tehničkom i cjenovnom modelu. Ukoliko je

kompetitivnost proizvoda uvjetovana nekom specifikacijom za koju nije sa sigurnošću utvrđen iznos,

potrebno je detaljnije izraditi model u svrhu dobivanja točnijih vrijednosti.

Potrebno je preispitati da li je odabrani koncept prikladan za ciljano tržište, ili bi ga pak trebalo

plasirati na neko drugo tržište. Ako je odabrani koncept izrazito bolji od očekivanog i konkurencije,

121

treba preispitati odluku o ciljanom tržištu te razmisliti o plasiranju na neko zahtjevnije i profitabilnije

tržište.

Da li treba razmotriti razvijanje nekih boljih tehničkih modela, ili postizanje boljih performansi za

neke buduće proizvode? Npr., ako tim ne poznaje dovoljno dobro neku tehnologiju koju primjenjuje

te ne postiže najbolje performanse, ima smisla poraditi na razvoju modela koji bi se primijenio u

nekim budućim projektima.

122

10. Generiranje koncepta

Temeljna pitanja koja se postavljaju nakon što su definirane specifikacije cilja, a pri definiranju

koncepta su:

• postoje li rješenja koja bi mogla biti uspješno primijenjena za koncept koji se razvija?

• koji bi novi koncepti mogli zadovoljiti postavljene potrebe i specifikacije?

• koje se metode mogu koristiti kako bi se olakšao postupak generiranja koncepata?

Slika 10.1 Generiranje koncepta u okviru razvoja koncepta

Koncept proizvoda je približan opis tehnologije, principa rada i oblika proizvoda, a u cilju

zadovoljavana potreba korisnika. Koncept se obično opisuje skicama i kratim tekstom. Iz lošeg

koncepta nikada ne može izići dobar proizvod.

Najčešće pogreške koje se timovima događaju prilikom razvoja su:

- razmatranje samo jedne ili dvije mogućnosti, najčešće nametnute od strane utjecajnijih

članova tima.

- nedovoljno proučavanje i zanemarivanje koncepata konkurentskih proizvoda.

- povjeravanje razvoja samo jednom ili dvojici članova tima, čime se isključuju ostali članovi

tima.

- neefektivna integracija rješenja određenih segmenata koji su davali dobe nade.

- nerazmatranje čitavih kategorija mogućih rješenja.

Jedan strukturirani pristup generiraju koncepta osigurava tim od neželjenih situacija poput gore

navedenih, omogućava prikupljanje informacija iz širokog broja izvora, omogućava vođenje tima kroz

istraživanje raznih koncepata, te osigurava mehanizme za integraciju uspješnih rješenja segmenata.

Strukturiranim pristupom omogućava se vođenje kroz proces generiranja koncepata, čime se manje

iskusnim članovima tima osigurava aktivno sudjelovanje u procesu generiranja koncepata.

Ovdje će biti prikazana metoda generiranja koncepta prema [1] koja se sastoji od pet koraka. Ovo je

najopćenitiji pristup, no u realnosti neki koraci mogu biti naglašeniji od drugih. Proces je redovito

123

iterativan. Opisani postupak je namijenjen generiranju sveukupnog koncepta novog proizvoda, no

može se također primijeniti pri razvoju podsistema i komponenti.

Koraci metode generiranja koncepta su:

1) Rasvijetliti problem.

2) Eksterna pretraživanja.

3) Interna pretraživanja.

4) Sistematska istraživanja.

5) Osvrt na rješenja i postupke.

Slika 10.2 Metoda generiranja koncepata

10.1 Rasvjetljavanje problema Razjašnjavanje ili rasvjetljavanje problema sastoji se od postizanja sveopćeg razumijevanja problema

i raščlanjivanja problema u pod-probleme ukoliko je to nužno.

Polazišta procesa generiranja koncepata su izjava o misiji, lista potreba korisnika, te preliminarna

specifikacija proizvoda. Uvijek je dobro kada isti tim radi na utvrđivanju potreba korisnika i

1) Rasvijetliti problem

• razjasniti

• raščlaniti problem

• fokusirati se kritične pod-

probleme

2) Eksterna pretraživanja

• vodeći korisnici

• eksperti

• patenti

• literatura

• reprezentativni primjeri

3) Interna pretraživanja

• individualna

• grupna

4) Sistematska istraživanja

• stablo klasifikacija

• stablo kombinacija

5) Osvrt na rješenja i postupke

• stablo klasifikacija

• stablo kombinacija

pod-problemi

postojeći

koncepti

novi

koncepti

integrirana rješenja

124

postavljanju specifikacija cilja. Članovi tima koji nisu bili uključeni u ove faze, kako bi mogli aktivno

sudjelovati u generiranju koncepata, moraju steći saznanja o svim prethodnim fazama.

Često je puta kompleksne probleme potrebno raščlaniti u pod-probleme. Taj se postupak zove

raščlanjivanje problema (problem decomposition). Za jednostavnije proizvode ova raščlamba nije

primjenjiva. Prvi korak je funkcijsko raščlanjivanje problema, gdje proizvod predstavlja crnu kutiju

(black box) u koju ulaz predstavlja energija, materijal i signal, a izlaz također energija materijal i signal

(slika 10.3). Unutar crne kutije vrši se pretvorba energije, pretvorba signala i pretvorba materijala.

Slika 10.3 Funkcijska raščlamba na razini čitavog proizvoda

Slijedeći korak je funkcionalno raščlanjivanje crne kutije u pod-funkcije koje opisuju što bi pojedini

elementi trebali raditi, a da bi se ostvarilo funkcioniranje čitavog proizvoda. Najčešće funkcionalnim

raščlanjivanjem crne kutije u pod-funkcije dobije se broj od tri do pet ovakvih pod-funkcija. Pri tom

treba funkcijske elemente opisati na način da se ne nameće specifični tehnički princip. Prilikom

raščlambe, kao dobar orijentir potrebnih pod-funkcija, može biti raščlanjivanje nekog već realiziranog

proizvoda slične namjene. Također orijentir može biti neki već generirani koncept. Dobro je slijediti

jedan od ulaza, npr. materijal, te pratiti što se sa njim dešava.

Postoje i druge metode dekompozicije, prva je dekompozicija obzirom na sekvence djelovanja

korisnika, prema kojoj se prati koje akcije pri korištenju izvršava korisnik. Ovakva metoda primjerena

je jednostavnijim proizvodima sa dosta korisničkog djelovanja. Druga metoda je dekompozicija

prema ključnim korisničkim potrebama, prema kojoj se dekompozicija temelji na glavnim potrebama

korisnika koje trebaju biti ostvarene. Ovakva metoda primjerena je proizvodima kod kojih je oblik

proizvoda, a ne principi rada i tehnologija, primarni problem, npr. četkice za zube ili kontejneri.

Kod svih navedenih metoda vrši se podjela kompleksnog problema u pod-probleme. Jednom kad je

podjela izvršena, tim se fokusira na najkritičnije pod-probleme od kojih ovisi uspješnost sveukupnog

proizvoda.

10.2 Eksterna pretraživanja Pod eksternim (vanjskim) pretraživanjima podrazumijevaju se pretraživanje postojećih rješenja na

razini sveukupnog problema i na razini pod-problema. Iako je ovdje eksterno pretraživanje prikazano

kao drugi korak u razvoju koncepata, ono se stalno dešava i stalno provodi. Implementiranje

postojećih rješenja na obje razine je i brže i jeftinije, pri čemu se tim može fokusirati na iznalaženje

crna

kutija

energija energija

materijal

signal

materijal

signal

125

rješenja za pod-probleme koji u postojećim rješenjima nisu sadržani, ili nisu zadovoljavajući. Ovime se

povećava konkurentnost koncepta. Kombiniranjem različitih rješenja postojećih pod-problema, može

se bitno doprinijeti poboljšanju sveukupnog rješenja. Eksternim pretraživanja obuhvaćaju se i

konkurentski proizvodi i proizvodi temeljeni na tehnologijama sa srodim pod-problemima. Eksterna

pretraživanja predstavljaju proces prikupljana informacija, bilo ekspanzijom u širinu pri traženju

problema koji bi mogli imati veze s problemom koji se obrađuju, bilo fokusiranjem na rješenja od

kojih se nešto očekuje.

Može se nabrojati pet načina prikupljanja informacija iz eksternih izvora:

• intervjuiranje vodećih korisnika: - često puta u području znanosti i medicine vodeći korisnici

prilagode ili razviju za svoje potrebe određena rješenja. Može ih se pronaći u okviru ciljanog

tržišta za koje tim razvija proizvod, ili u okviru ciljanog tržišta kao implementatore nekih pod-

funkcija proizvoda.

• konzultiranje eksperata: - mogu pružiti rješenja za pod-probleme ili usmjeriti potragu za

rješenjima na kvalitetnija područja. Ovdje spadaju eksperti iz vlastite firme, sveučilišta,

profesionalni konzultanti i dobavljači. Može ih se pronaći kontaktiranjem sveučilišta,

pretragom autora članaka i kontaktiranjem raznih firmi koje se bave određenim područjem

djelatnosti. U principu se s ekspertima može razgovarati uglavnom besplatno, konzultanti

očekuju naknadu i za vrijeme provedeno na telefonu, dok su dobavljači često spremni

besplatno danima raditi na problemu, no očekuju da će među prvima moći dobiti finalni

proizvod.

• pretraživanje patenata: - patenti su dobar izvor podataka jer sadrže skice, objašnjenja, no

problem je što su zaštićeni, uglavnom na 20 godina. Korisno ih je proučiti da bi se vidjelo koji

su koncepti već zaštićeni kako se pri razvoju novog koncepta ne bi moralo nekome plaćati

patentna prava. Patenti u stranim zemljama, za koje nije plaćena globalna zaštita i patenti

kojima je istekla zaštita, mogu se koristi bez ograničenja.

• pretraživanje literature: - pretraživačima literature i članaka, poput www.sciencedirect.com ,

www.springerlink.de, internet pretraživačima i tehničkim priručnicima s kataloškim

informacijama, moguće je doći do korisnih informacija o raznim konceptima pod-problema.

• uočavanje relevantnih proizvoda: - tvz. (benchmarking) predstavlja proučavanje postojećih

proizvoda sa funkcijama sličnim proizvodu koji se razvija uz svrstavanje u grupe prema

osnovnim karakteristikama. Također se navode prednosti i mane postojećih proizvoda.

Prilikom pretraživanja proizvođača određene grupe proizvoda može se koristiti Thomas

Register of American Manufacturers http://www.thomasnet.com/ ili slični u kojima su prema

kategorijama sortirani proizvođači.

10.3 Interna pretraživanja Internim pretraživanjima se koriste interna individualna i timska znanja te kreativnost kako bi se

generirao koncept. Ovime se koriste znanja koja postoje već negdje u timu. Proces se svodi na

izvlačenje potencijalno korisnih informacija iz nečijeg sjećanja i primjenu na koncept u razvoju. Ovo

se može vršiti bilo na individualnoj, bilo na grupnoj razini.

126

Pri tom je dobro držati se slijedećeg:

• odbaciti prosuđivanje: - kod grupnog generiranja koncepta ne dozvoljava se nikakva kritika

koncepta, dok se kod individualnog kritika svodi na kanaliziranje prosudbi o slabostima

koncepta u poboljšanja koncepta ili u iznalaženje novih koncepcija.

• generiranje mnoštva ideja: - treba nastojati generirati čim veći broj ideja, čime se potiče ljude

da iskažu ideje koje se inače ne bi ni razmatrale kao prihvatljive. Svaka nova ideja predstavlja

stimulans za generiranje novih ideja.

• podržati ideje koje se čine neostvarivima: - neostvarive ideje često za vrijeme diskusije unutar

tima postaju ostvarive. Što je ideja više neostvariva, to se više pomiču granice mogućih

rješenja.

• koristiti grafičke prikaze i modele: - često puta se nešto ne da riječima dočarati ostatku tima

pa se skiciranjem i izradom jednostavnih modela (glina za modeliranje, plastelin, spužva,

karton, brza izrada prototipova) lakše opisuje zamišljeni koncept.

Različita su gledišta na to da li se ograničiti na individualan rad ili na grupne sekcije. Neki smatraju da

će pojedinci radeći sami generirati više ideja nego li grupe. Drugi [1] smatraju da je dobro da članovi

tima posvete neko vrijeme individualnom generiranju koncepata, a da se grupnim radom napravi

konsenzus između koncepata te se detaljnije razrade koncepti. Dobra stvar u ovom pristupu je da se

ovime osigurava da će članovi tima odvojiti neko vrijeme za generiranje koncepata. U nekim

situacijama, kad se pojedinci ne mogu koncentrirati na generiranje koncepata radi raznih ometanja

(telefonski pozivi, prekidanje u radu i sl.), grupni rad je jedini mogući način da se članovi tima mogu

posvetiti problemu.

Savjeti za generiranje koncepata:

• raditi analogije: - pitati se koji drugi uređaji mogu riješiti problem, pitati se postoji li

prirodna ili biološka analogija problema. Razmisliti o činjenici da li postoje rješenja

problema na znatno nižoj, ili višoj razini. Pitati se postoje li uređaji koji obavljaju slične

radnje u nekim skroz nepovezanim područjima.

• želje i pitanja: - postaviti pitanja (kao natuknice) u obliku "Željeli bi da se može..." ili "Što

bi bilo kad bi se ...". Ovakva pitanja pomažu stimuliranju novih mogućnosti.

• koristiti povezane stimulanse: - princip je taj da u grupnom radu članovi tima na papir

napišu liste s idejama, te liste proslijede drugim članovima tima. Prilikom razmatranja

tuđih ideja najčešće se generiraju nove ideje. Drugi način stimuliranja je da se članovima

tima predoče izjave korisnika o potrebama, ili se pokažu videozapisi i fotografije na

kojima se vidi okruženje korištenja proizvoda.

• koristiti nevezane stimulanse: - nasumce odabrani i nepovezani stimulansi mogu biti

dobar izvor novih ideja. Recimo nasumce odabrane fotografije raznih proizvoda predoče

se članovima tima koji određuju kako se one mogu povezati s konceptom koji se razvija.

• postavljanje kvantitativnih ciljeva: - generiranje novih ideja može biti iscrpljujuće te je

dobro unaprijed postaviti broj traženih koncepata, npr. 10 ili 20.

• koristiti metodu galerije: - ovime se omogućava razmatranje velikog broja koncepata

istovremeno. Koncepti se predstavljaju skicama, koje se izvjese na zidovima sobe za

sastanke. Članovi tima kruže i razgledavaju koncepte, a najčešće tvorac koncepta stoji uz

koncept kako bi se o tome povela diskusija, odnosno kako bi odgovarao na pitanja ostalih

127

članova. Na ovaj način se mogu povezati individualni i grupni napori u stvaranju

koncepata.

10.4 Sistematska istraživanja Rezultat internih i eksternih pretraživanja su jedan nepregledan broj fragmentarnih koncepata pod-

problema. Sistematskim istraživanjima vrši se organiziranje ovih koncepata pod-problema. U cilju

sistematizacije izrađuje se klasifikacijsko stablo koncepata (concept classification tree), gdje se

grupiraju koncepti u neovisne kategorije (npr. na osnovi vrste energije na kojoj se koncept temelji) i

tablice kombinacije koncepata (concept combination table), kojima se selektivno kombiniraju

fragmenti.

10.4.1 KLASIFIKACIJSKO STABLO KONCEPATA Ovim se stablom na grafički način vrši raščlanjivanje mogućih rješenja na određeni broj kategorija.

Primjer stabla [1] kod kojeg se vrši raščlamba obzirom na izvor energije kod pištolja za zakucavanje

čavala, prikazan je slikom 10.4.

Akumulirati

ili privhatiti

energiju

Pneumatska

Hidraulička

Električna

Nuklearna

Sustavi

gorivo - zrak

Eksplozivni

sustavi

Zidna utičnica

Baterija

Goriva čelija

Kemijska

Slika 10.4 Klasifikacijsko stablo koncepata, primjer iz [1]

128

Klasifikacijskim stablom se omogućava:

• eliminacije manje prihvatljivih grana: - proučavanjem klasifikacijskog stabla koncepata

jednostavno je moguće odbaciti dijelove (grane) koji su neprihvatljivi. Ovime se znatno

reducira broj mogućih rješenja.

• identifikacija neovisnih pristupa problemu: - često se mogu identificirati pristupi koji su u

potpunosti neovisni te se daljnji razvoj koncepata može dodijeliti različitim pod-grupama u

timu, čime se omogućava zdrava konkurencija među pod-grupama tima.

• obrađivanje nedovoljno razmatranih grana: - ako postoje grane stabla koje su zanemarene,

potrebno ih je dodatno razmotriti i odvojiti neko vrijeme za njih.

• preciziranje opisa problema za određene grane: - često se naknadnom obradom dođe do

novih saznana te se iskaže potreba za preciziranjem određene grane.

10.4.2 TABLICA KOMBINACIJE KONCEPATA Tablica kombinacije koncepata omogućava sistematsko razmatranje raznih fragmenata pod-

problema. Primjer na slici 10.5 prikazuje organizaciju tablice u kolone koje predstavljaju pod-

probleme, dok se u redcima ispod kolona navode moguća rješenja. Potencijalna se rješenja dobivaju

kombiniranjem pojedinih fragmenata iz svake kolone, čime se dobivaju koncepti (crte koje povezuju

fragmente na slici 10.5). Fragmenti koji nisu upotrebljivi se odbacuju. Tablica treba biti formirana na

način da povezuje pod-probleme koji su međusobno povezani, a to su oni fragmenti koji se mogu

realizirati jedino u sprezi sa drugim fragmentima iz drugih kolona. Ovime se također znatno smanjuje

broj kombinacija rješenja koje tim treba razmotriti.

Slika 10.5 Primjer tablice kombinacije koncepata i odabranog koncepta, primjer iz [1]

Oba ova alata, klasifikacijsko stablo koncepata i tablica kombinacije koncepata, predstavljaju

fleksibilne alate koji vode tim ka kreativnom razmišljanju. Tim se ne zaustavlja na jednom

klasifikacijskom stablu, nego dalje razvija čitav niz alternativnih klasifikacijskih stabala i tablica

kombinacija koncepata. Tokom razmatranja, stabla i tablice se često modificiraju i mijenjaju.

129

10.5 Osvrt na rješenja i postupke Osvrta na rješenja i postupke događa se stalno kroz cijeli proces generiranja koncepata. Pitanja koja

se pri tom postavljaju su:

- da li tim smatra da su se istražile sve mogućnosti rješenja?

- postoje li alternativni funkcijski dijagrami?

- postoje li alternative razlaganja problema?

- da li su eksterni izvori bili temeljito istraženi?

- da li su sve ideje članova tima bile prihvaćene i integrirane u proces generiranja

koncepata?

130

11. Odabir koncepta

Odabir koncepta je proces procjenjivana generiranih koncepata obzirom na potrebe korisnika i druge

kriterije, pri čemu se uspoređuju prednosti i slabosti te vrši odabir jednog ili više koncepata za daljnje

istraživanje, testiranje i razvoj. Za razliku od drugih koraka razvoja gdje se ne ograničava kreativnost i

raznovrsnost, u ovom koraku se sužava broj koncepata koji se razmatraju.

Slika 11.1 Odabir koncepta u okviru razvoja koncepta

Izbor finalnog koncepta vrši se kroz par iteracija i obično je potrebno više iteracija kako bi se došlo do

rješenja. Velik broj koncepata (slika 11.2) se suzuje na manji i manji broj, no pri tom je moguće

kombinirati koncepte čime se broj koncepata povećava. Ipak iteriranjem se na kraju dođe do jednog

koncepta.

Slika 11.2 Odabir finalnog koncepta

131

Različite su metode odabira koncepta, no većina ih sadržava slijedeće:

• eksterno odlučivanje: - odlučivanje se prepušta nekom izvan firme, npr. korisniku, klijentu i sl.

• proizvod šampion: - utjecajni član razvojnog tima bira koncept na osnovi vlastitog dojma.

• intuicija: - koncept jednostavno izgleda "bolji" od ostalih. Nema traženja nekih kompromisa

među mogućim rješenjima.

• glasanje: - svaki član tima glasa za više koncepata, izabire se onaj s najviše glasova.

• za i protiv: - tim navodi prednosti i mane svakog od koncepata te bira obzirom na mišljenje

većine.

• prototip i test: - izrađuju se i testiraju prototipovi, a odabir koncepta se vrši na osnovi

podataka testiranja.

• matrice odluka: - tim ocjenjuje svaki od koncepata na osnovi unaprijed specificiranih kriterija

koji se mogu mjeriti.

Odabir koncepta ima velikog utjecaja na činjenicu kako će tržište primiti novi proizvod i kako će se

odabrani koncept odraziti na troškove proizvodnje. Proces donošenja odluke o izboru pravog

koncepta je naporan, stresan te koji puta pun emocija.

Strukturirani pristup pri izboru koncepta osigurava objektivnost pri odabiru koncepta te olakšava

razvojnom timu prolaz kroz ovu delikatnu fazu razvoja. Strukturiranim odabirom koncepata se

omogućava:

• proizvod usmjeren ka kupcu: - obzirom da se izbor vrši prema kriterijima postavljenih od

strane kupaca, osigurava se proizvod usmjeren ka kupcu.

• kompetitivni dizajn: - opisivanjem usporednih konkurentskih proizvoda (benchmarking)

dizajneri teže ka proizvodu koji će biti bolji od konkurencije.

• bolja koordinacija između proizvoda i procesa: - evaluacija proizvoda obzirom na kriterij

proizvodnje, povećava izvedivost proizvoda i omogućava da se proizvod može proizvesti sa

proizvodnim mogućnostima firme.

• smanjeno vrijeme uvođenja proizvoda: - strukturirani odabir je sredstvo komuniciranje

između inženjera u dizajnu, inženjera u proizvodnji, industrijskih dizajnera, marketinga, čime

se omogućava brža komunikacija.

• efektivno donošenje odluka na razini grupe: - strukturirani odabir pospješuje donošenje

odluka temeljenih na objektivnim kriterijima te smanjuje mogućnost da razni vanjski i osobni

faktori utječu na izbor koncepta.

• dokumentiranje procesa odlučivanja: - osigurava se stvaranje čitljive arhive o razlozima

odabira određenog koncepta. Ovime se olakšava uvođenje novih članova tima u posao.

Ovdje je predstavljena metoda [1] koja se sastoji od dva stadija izbora (slika 11.2). Prvi, koji je

dovoljan za jednostavnije proizvode, naziva se pregledavanje koncepta (concept screening), dok je

drugi ocjenjivanje koncepta (concept scoring). Svaki od ovih koraka je popraćen matricom odluka koja

se koristi pri bodovanju, rangiranju i selekciji najboljih koncepata. Pregledavanje koncepata je brza i

približna evaluacija kojom se odabire par održivih alternativa, dok je ocjenjivanje detaljnija analiza

ovih par odabranih koncepata kako bi se odabrao najbolji. Pri odabiru u fazi pregledavanja koristi se

matrica pregledavanja koja predstavlja referencu za odabir. Pri odabiru u fazi ocjenjivanja, koriti se

132

matrica ocjenjivanja kojom se vrši detaljnija usporedba i odabir. Ovo se također provodi u par

iteracija, pri čemu mogu nastati i novi koncepti. Obje ove faze imaju šest karakterističnih koraka:

1. Priprema matrice.

2. Vrednovanje koncepata.

3. Rangiranje koncepata.

4. Kombiniranje i poboljšavanje koncepata.

5. Selekcija jednog ili više koncepata.

6. Osvrt na rezultate i postupak.

Iako je proces jasan, članovi tima generiraju koncepte i vrše odabir te određuju kvalitetu proizvoda.

Najbolje je kad su timovi sastavljeni od ljudi iz različitih struka unutar organizacije jer svaki član tima

na sebi svojstven način doprinosi sveukupnom razumijevanju problema, čime olakšava razvoj jednog

prema korisniku orijentiranog proizvoda.

11.1 Pregledavanje koncepata Cilj ovog stadija je brzo smanjiti broj koncepata i poboljšati same koncepte međusobnim

kombiniranjem.

Koraci pregledavanja koncepata su:

• Korak 1: pripremiti matricu odabira - članovi tima u manjim grupama ocjenjuju koncepte

prema nekom referentnom konceptu (“+“ za bolje, “0“ za isto, “-“ za lošije od reference, slika

11.3), ili ocjenjuju bodovanjem. Matrica se ispisuje na papiru, odnosno na ploči za veće

grupe. U retke se unose razni kriteriji, a u stupce razni koncepti. Radi lakše komunikacije

među članovima tima, kako ne bi došlo do zabune o kojem se konceptu radi, dobro je svaki

koncept popratiti skicom i kratkim opisom. Ukoliko se odabire više od 12 koncepata,

pribjegava se višestrukom-glasanju, gdje se istovremeno glasa za 3 do 5 koncepata, pri čemu

se sa brojem točaka označavaju listovi obzirom na preferiranje koncepata. Kriteriji koji se

navode za ocjenjivanje koncepata (prva lijeva kolona tablice na slici 11.3) slijede iz liste

zahtjeva korisnika i zahtjeva proizvođača poput cijene proizvodnje, rizika i pouzdanosti.

Obzirom da ovakvo vrednovanje (+,0,-) ne razlikuje važnost kriterija, manje važne kriterije ne

treba navoditi u ovoj listi. Ovo vrednovanje kao referentni koncept uzima neko standardno

rješenje, ili koncept koji je razvojnom timu poznat. To može biti neki komercijalni proizvod, ili

najbolji od dostupnih proizvoda, neki proizvod ranije generacije, neki od koncepata koji se

razmatraju ili pak kombinacija podsistema sakupljenih na način da opisuju najbolja svojstva

različitih proizvoda.

• Korak 2: vrednovanje koncepata - vrednovanje se vrši oznakama "+" za bolje od referentnog,

"0" kao referentni i "-" za gori od referentnog. Pri tome se savjetuje ocijeniti sve koncepte za

određeni kriterij, a onda ići na slijedeći kriterij. No kod velikog broja koncepata, savjetuje se

obrnuto. Kada je to moguće, dobro je koristiti objektivne matrice kao temelj vrednovanja.

Kao primjer objektivne matrice bi za cijenu sklapanja bio ukupni broj dijelova, ili za lakoću

upotrebe broj operacija potrebnih za korištenje uređaja. Objektivna matrica može nastati iz

133

procesa utvrđivanja specifikacija cilja proizvoda. Kada na raspolaganju nema objektivnih

matrica, tim konsenzusom utvrđuje kriterij odabira.

• Korak 3: rangiranje koncepata – sumiraju se brojevi oznaka "+", "0" i "-" te se prema broju

"+" rangiranju koncepti od onog s najvećim brojem "+" prema onom s najvećim brojem "-"

(slika 11.3).

• Korak 4: kombiniranje i poboljšavanje koncepata – nakon vrednovanja i rangiranja

koncepata tim treba razmotriti da li rezultati imaju smisla i da li se neki koncepti mogu

poboljšati. Razmatra se da li postoje uglavnom dobri koncepti koje neko loše svojstvo stavlja

u niži rang i može li se manjim poboljšanima to eliminirati. Također se razmatra postoje li

koncepti koji međusobno kombinirani očuvaju broj "+" oznaka, a smanjuju broj "-" oznaka.

Kombinirani i poboljšani koncepti se dodaju matrici i rangiranju prema prethodnim

kriterijima.

• Korak 5: selektiranje jednog ili više koncepata – kad je tim zadovoljan sa stupnjem

razumijevanja svakog koncepta i njegovom kvalitetom, odabiru se koncepti koji će se dalje

razrađivati. Koliki će taj broj biti ovisi o broju ljudi, novcu i vremenu koje stoji na

raspolaganju. Kad su se odabrali koncepti, tim treba razjasniti što treba bolje istražiti prije

donošenja finalne odluke. Tim odlučuje da li će se ići u još jednu rundu pregledavanja

koncepata ili se pak može prijeći na ocjenjivanje koncepata.

• Korak 6: Osvrt na rezultate i postupak – svi članovi tima bi trebali podržavati rezultat

pregledavanja koncepata. Ako se netko ne slaže s odlukom to može značiti da nedostaju neki

kriteriji u matrici, ili da je vrednovanje krivo, odnosno nejasno.

Slika 11.3 Primjer pregledavanja koncepta, primjer inzulinske šprice iz [1]

134

11.2 Ocjenjivanje koncepata Ocjenjivanjem koncepata se stiče detaljniji uvid u koncepte odabrane prethodnim stadijem te se

omogućava diferenciranje koncepata. Tim odmjerava relativnu važnost kriterija odabira iz

prethodnog stadija i fokusira sa na detaljniju međusobnu usporedbu koncepata. Svaki kriterij se

vrednuje na način da mu se dodjeljuje određeni postotak.

Koraci ocjenjivanja su:

• Korak 1: pripremiti matricu odabira – u prethodnom stadiju pregledavanja definirani su

kriteriji te se u ovom stadiju mogu ti kriteriji još više detaljizirati (slika 11.4). Razina

detaljiziranja ovisi o potrebama pa se neki kriteriji neće ni mijenjati. Ukoliko postoji lista

potreba na kojoj su označene sekundarne i tercijarne potrebe, te se potrebe mogu koristit u

detaljiziranju primarnih potreba. Nakon što je definirana ova detaljnija lista kriterija, vrši se

dodjeljivanje razine važnosti pojedinog kriterija na način da svaki od kriterija ima određeni

postotak važnosti, pri čemu ukupna suma kriterija ima važnost 100% (slika 11.5).

• Korak 2: vrednovanje koncepata – kao i kod pregledavanja, savjetuje se vrednovanje svih

koncepata za određeni kriterij, a onda se prelazi na slijedeći. Za razliku od vrednovanja s

(+,0,-) ovdje se vrednuje nešto većom skalom od 1 do 5, gdje 1 predstavlja najgore, 2 gore od

reference, 3 isto kao referenca, 4 bolje od reference i 5 znatno bolje od reference. Ako

referenca u nekim kriterijima nije dobar primjer, može se pojedini kriterij vrednovati prema

nekoj drugoj referenci (slika 11.5, dva kriterija imaju za slučaj reference ocjenu 2 umjesto

očekivane 3). Ako ne postoji referenca može se odrediti skala od 1 do 9, a koncepti ocjenjivati

ovom skalom na način da se vrednuje jedan kriterij za sve koncepte, pri čemu jedan dobiva

najbolju, a jedan najgoru ocjenu.

• Korak 3: rangiranje koncepata – ocjene vrednovanja se množe sa postotkom važnosti te se

za svaki koncept vrši zbrajanje svih kriterija.

• Korak 4: kombiniranje i poboljšavanje koncepata – obzorom da se koncepti obrađuju

detaljnije nego li u prethodnom stadiju, i ovdje je moguće stvaranje novih koncepata

kombiniranjem postojećih i poboljšanje samih koncepata.

• Korak 5: selektiranje jednog ili više koncepata – odabir koncepta se ne vrši jednostavno na

način da se odabere koncept s najvišom ocjenom, nego je potrebno izvršiti analizu

osjetljivosti koncepata. To se provodi na računalu i vrše se varijacije važnosti pojedinih

kriterija te se iz toga određuje utjecaj osjetljivosti važnosti kriterija na ukupno rangiranje.

Ovime se određuje nesigurnost rangiranja obzirom na utjecaj pojedinog kriterija. Na osnovi

ove matrice izbora vrši se odabir jednog ili dva završna koncepta koji se dalje razvijaju,

izrađuju se prototipovi, testiraju se itd. Mogu se također napraviti matrice za ocjenjivanje,

gdje će se provoditi ocjenjivanje za pojedine segmente tržišta.

• Korak 6: Osvrt na rezultate i postupak – vrši se osvrt na odabrani koncept, ili koncepte, te

sami proces odabira. Ovo je točka kad više nema povratka i kad se više ne vrši modificiranje

koncepta. Pri odbacivanju koncepata i odabiru finalnog, svi članovi tima moraju biti suglasni s

odabirom koncepta koji se odbacuje. Ako je za neki kriterij koncepta koji se odbacuje bolji od

koncepta koji se prihvaća, potrebno je dodatno razmotriti razlog tome, npr. da neki važan

135

kriterij nije vrednovan, loše vrednovan ili krivo primijenjen. Pri osvrtu na sam postupak dobro

je postaviti pitanje na koji način je metoda odabira koncepata olakšala odlučivanje timu i

kako se metoda odabira može poboljšati.

U procesu odabira koncepta postoje neke opasnosti na koje treba obratiti pozornost:

• dekompozicija kvalitete koncepta: - kvaliteta nekih koncepata ne može se jednostavno

podijeliti na neovisne kriterije, odnosno neovisne performanse koncepta obzirom na različite

kriterije. To znači da se sumiranjem pojedinih vrednovanja pojedinih kriterija ne mogu

obuhvati kompleksni odnosi među ovim povezanim kriterijima. Primjer teniskog reketa gdje

performanse ovise o težini, lakoći zamaha, prenošenju energije udara i apsorbiranju energije

udara.

• subjektivni kriteriji: - neki kriteriji, poput estetike, su izrazito subjektivni. Ako su većina

kriterija subjektivni, vrednovanje je upitno pa je bolje da tim provede vrednovanje

objektivnih kriterija, a vrednovanje subjektivnih prepusti potencijalnim kupcima i

korisnicima. Ovdje je onda dobro napraviti prototipove koji će dočarati estetski izgled raznih

koncepata.

• pojednostavniti poboljšanja koncepata: - ukoliko neki koncept ima izrazito bolje ili lošije

svojstvo, to treba naglasit jer se time olakšava kasnije kombiniranje i poboljšavanje

koncepata.

• gdje uključiti cijenu: - većina kriterija su u biti zahtjevi korisnika. Lakoća izrade i cijena izrade

nisu sadržani u zahtjevima, a od iznimnog su značenja za ekonomski uspjeh proizvoda pa ih je

potrebno uključiti među kriterije. Isto se odnosi i na kriterije koji se tiču drugih sudionika u

proizvodu (dobavljači, prodavači, serviseri i sl.)

• selektirati elemente skupnih koncepata: - neki su koncepti nastali združivanjem više

jednostavnijih koncepata. U tom slučaju jednostavnije koncepte treba evaluirati prije nego li

se evaluiraju kompleksniji skupni koncepti.

• primjenjivati odabir koncepata kroz čitav razvojni proces: - kad je odabran osnovni koncept

proizvoda, vrši se evaluacija mnoštva detalja proizvoda za vrijeme dizajniranja i razvoja.

Odabir koncepta se može odvijati i na detaljima poput odabira boje ili materijala proizvoda.

Slika 11.4 Detaljiziranje kriterija, primjer inzulinske šprice iz [1]

136

Slika 11.5 Ocjenjivanje koncepata, primjer inzulinske šprice iz [1]

137

12. Testiranje koncepta

Testiranjem koncepta razvojni tim nastoji dobiti reakciju ciljanog tržišta na proizvod. Ovime se

olakšava odabir jednog među konceptima na kojemu će se temeljiti daljnji razvoj. Od korisnika se

dobivaju informacije što bi trebalo napraviti za poboljšanje koncepta i procjenjuje prodajni potencijal

koncepta. Ovakva testiranja se mogu provesti i u drugim fazama razvoja. Za razliku od drugih koraka,

primarni cilj ovog koraka je dobivanje informacija direktno od korisnika. Provodi se iza odabira

koncepata jer se time smanjuje broj prototipova koji će se testirati. Testiranje koncepta je usko

vezano s izradom prototipova jer se jedino tako može korisniku predočiti proizvod. Na temelju

testiranja koncepta može se procijeniti u kolikoj će se seriji proizvoditi proizvod, odnosno testiranje je

jedan od temelja za ekonomsku analizu proizvoda. U nekim slučajevima se ne vrši testiranje na razini

koncepta, npr. softver, ili komercijalni zrakoplovi.

Slika 12.1 Testiranje koncepta u okviru razvoja koncepta

Ovdje je prikazana metoda testiranja koncepta u sedam koraka[1]:

1. Definirati svrhu testiranja koncepta.

2. Odabrati populaciju na kojoj će se vršiti testiranje.

3. Odabrati vrstu testiranja.

4. Razjasniti koncept ispitaniku.

5. Odmjeriti reakcije ispitanika.

6. Interpretirati rezultate.

7. Napraviti osvrt na rezultate i procese.

Korak 1: Definirati svrhu testiranja koncepta: - savjetuje se da se prije početka testiranja formiraju i

zapišu pitanja na koja će tim dobiti odgovor.

Pitanja koja se postavljaju u testiranju su:

• Koji od ponuđenih koncepata treba nastaviti razvijati?

• Kako se koncept može poboljšati da bolje zadovolji potrebe korisnika?

• Koliko se približno primjeraka očekuje prodati?

• Da li uopće nastaviti s razvojem?

138

Korak 2: Odabrati populaciju na kojoj će se vršiti testiranje: - osnovna je pretpostavka da populacija

na kojoj će se vršiti testiranje dovoljno dobro reprezentira ciljano tržište za proizvod. Prilikom

testiranja prva pitanja koja se postavljaju, tvz. pregledna pitanja (screener questions), služe da bi se

utvrdilo da li osoba koju se ispituje stvarno pripada ciljanom tržištu. Često je proizvod namijenjen

većem broju segmenata tržišta pa onda i ispitanici moraju reprezentirati tu populaciju. Broj ispitanika

mora biti dovoljan da bi tim stekao pouzdanje u rezultate testiranja. Broj se kreće od 10 ispitanika do

1000. Manji broj ispitanika primjeren je za slučajeve kad se testiranje vrši rano u fazi razvoja

koncepta, kad se test koristi za sakupljanje kvalitativnih podataka, kad je testiranje skupo, kad je

investicija razvoja i lansiranja proizvoda relativno mala i kad se u ciljanom tržištu može lako naći veliki

broj pozitivno naklonjenih ispitanika bez da se rade veliki uzorci. Veći broj ispitanika primjeren je za

slučajeve kad se testiranje provodi u kasnijoj fazi razvoja koncepta, kad se test koristi za sakupljanje

kvantitativnih podataka, kad je testiranje jeftino i jednostavno, kad su investicije razvoja i lansiranja

proizvoda relativno velike, te kad treba ispitati veliki broj ljudi kako bi se pouzdano ocijenio proizvod.

Ovisno o tipu podataka koji se trebaju prikupiti, moguće je da se provodi niz testiranja s raznim

ciljevima koji se utvrđuju, pri tom i vrsta i broj ispitanika mogu varirati.

Korak 3: Odabrati vrstu testiranja: - najčešće se koriste slijedeće vrste testiranja:

• direktna interakcija: - intervju se provodi u direktnom razgovoru s ispitanikom, koji mogu biti

ljudi slučajno zaustavljeni (presretani na ulici, šoping centrima i sl.). Intervjui se mogu

dogovoriti telefonski, ili razgovorima sa zainteresiranim korisnicima na raznim sajmovima, ili

se mogu provesti s ciljanim grupama (6 do 12 ljudi).

• telefonski intervjui: - telefonski se mogu intervjuirati već prije odabrani pojedinci, ili se mogu

birati telefonski brojevi iz ciljane populacije.

• poštom: - materijali o konceptu se mogu poslati poštom i zamoliti za pismeni odgovor. Ova

metoda je spora, vrlo malo ispitanika pošalje odgovore pa se često pribjegava raznim

nagrađivanjima kako bi se pridobilo ispitanike da pošalju odgovore.

• elektronička pošta: - slično prethodnom s tim da je odgovaranje nešto veće. Uglavnom se

ljudi odnose vrlo negativno prema bilo kakvim elektronskim porukama koji sliče na reklame

pa se ovaj način ne savjetuje, osim ako je ispitanike moguće motivirati nekakvim nagradama,

ili ako se s ispitanicima već prije uspostavio kontakt.

• internet: - na mrežnim stranicama je moguće napraviti virtualne testove koncepata gdje

ispitanici mogu pregledati koncepte i poslati svoje mišljenje. Pri tom se obično služi

elektroničkom poštom kako bi se ispitanike usmjerilo na mrežnu stranicu.

Sve ove vrste testiranja mogu biti osjetljive na metodu komuniciranja. Npr. elektronskom poštom

komunicira se samo s informatički pismenom populacijom, osim ako baš ciljano tržište nije upravo

ova populacija. U ranijoj fazi razvoja koncepta, kad je potrebno odabrati među nizom različitih

koncepata i kad ideje ispitanika mogu doprinijeti konceptu, savjetuje se direktna interakcija koja

omogućava i promatranje reakcija ispitanika na pojedini koncept. U kasnijoj fazi, kad se traže

odgovori na ciljana pitanja, telefon i elektronska pošta su primjereniji.

Korak 4: razjasniti koncept ispitaniku: - u ovisnosti o prethodnoj vrsti testiranja, razjašnjavanje

koncepta ispitaniku može se vršiti:

139

• verbalnim opisom: - napiše se kratki paragraf koji ukratko opisuje koncept proizvoda. Ovaj

paragraf se da ispitaniku na čitanje, ili mu se pročita od strane osobe koja prezentira koncept

(prototip).

• skicama: - najčešće se prostorno nacrta koncept proizvoda s oznakama osnovnih

karakteristika koncepta.

• fotografijama i renderiranjem: - fotografijama se može prikazati model ako je model

izveden, no može se u CAD programu napraviti koncept te prikazati renderirani model koji je

foto-realističan.

• storyboard: - stripovski prikaz korištenja koncepta s definiranim vremenskim slijedom. Ovo

može biti i slijed fotografija ili ilustracija koje opisuju osnovne sekvence korištenja.

• video: - omogućava kvalitetan dinamički opis proizvoda, no poput fotografija, mora postojati

model koji će se snimiti i to prezentirati ispitanicima.

• simulacija: - najprimjerenija je za softverski prikaz funkcioniranja, gdje onda ispitanik često

može virtualno isprobati neke funkcije. Npr. funkcioniranje nekih električnih ili upravljačkih

sklopova, gdje na ekranu postoji konzola čijim se pomicanjem komandi putem miša nešto

dešava.

• interaktivni multimedijalni prikaz: - kombinacija video zapisa, fotografija, dijagrama,

zvukova, opisa, kojom ispitanik može steći verbalnu i grafičku informaciju o konceptu.

• modeli koji dočaravaju izgled: - to su modeli koji iz vani izgledaju poput gotovog proizvoda,

no nemaju funkcionalnosti, osim možda par limitiranih funkcija. Modeli su izrađeni raznim

tehnologijama i obojani da bi čim više sličili pravom proizvodu.

• funkcionalni prototipovi: - prototipovi koji funkcioniraju mogu biti korisni pri testiranju

koncepta, no često mogu pružiti krivi dojam jer ih ispitanici mogu zamijeniti s gotovim

proizvodima te se razočarati u nedostatku nekih funkcija koje na prototipu nisu ni izvedene,

ili se pak prototipovi mogu ponašati bolje od finalnog proizvoda. No u većini slučajeva

prototipovi imaju lošije performanse i vizualno izgledaju lošije od finalnih proizvoda. Često se

mogu prikazati dva prototipa, jedan koji dočarava izgled, a drugi koji dočarava način

funkcioniranja.

Pri razjašnjavanju koncepta (komuniciranju), tim treba odlučiti koliko agresivno nastupiti prema

ispitaniku u promoviranju proizvoda i njegovih prednosti. Savjetuje se da pri opisivanju koncepta

treba prezentirati informacije koje će kupcu biti relevantne pri kupnji proizvoda. Različita su stajališta

o tome da li cijenu proizvoda spominjati pri opisivanju koncepta. Činjenica je da cijena proizvoda

može bitno utjecati na rezultate testiranja koncepta pa je bolje izostaviti je u ovoj fazi, osim da se radi

o ekstremno niskim ili visokim cijenama, gdje niska cijena ukazuje dobru funkcionalnost unatoč niskoj

cijeni, ili vrhunska svojstva proizvoda za sobom vuku i opravdavaju visoku cijenu. No dobro je

ispitanika upitati koliku cijenu on očekuje za ovakav proizvod, a ako se ova cijena bitno razlikuje od

pretpostavljene, razvojni tim može razmotriti koncept proizvoda. Mogu se prezentirati nekoliko

koncepata i promatrati kojeg će ispitanik odabrati kao najboljeg. Također se uz koncepte može

prezentirati i konkurentski proizvod.

Korak 5: Odmjeriti reakcije ispitanika: - u većini testova koncepata se prvo prezentiraju koncepti pa

se onda odmjerava reakcija ispitanika. U ranoj fazi razvoja to se obično svodi na odabir najboljeg

140

koncepta između par ponuđenih, a dodatnim pitanjima se utvrđuje zašto je ispitanik reagirao upravo

na takav način. Testovi koncepata često pokušavaju odmjeriti namjeru da se kupi proizvod. Odgovor

na pitanje o namjeri kupovanja se običnu rangira u pet kategorija odgovora:

1. Sigurno bi kupio.

2. Možda bi kupio.

3. Mogao bi ili ne planiram kupiti.

4. Najvjerojatnije ne bi kupio.

5. Sigurno ne bi kupio.

Korak 6: interpretiranje rezultata: - ako je cilj usporediti dva ili više koncepata, te ako su ispitanici u

većini slučajeva odabrali jedan od koncepata, odluka o konceptu koji se dalje razvija je direktna. Ako

se iz rezultata ne da jasno zaključiti koji koncept je u prednosti, tim može odabrati koncept na bazi

cijene ili nekog drugog kriterija, odnosno može odlučiti da na tržište plasira nekoliko verzija

proizvoda. Naročito treba paziti kad se cijena proizvodnje bitno razlikuje među konceptima i kada

ispitanicima nije pružena informacija o cijeni te često ispitanici odaberu baš onaj koncept koji ima

najvišu cijenu proizvodnje.

141

13. Arhitektura proizvoda

Arhitektura proizvoda je dodjeljivanje funkcijskih elemenata proizvoda fizičkim blokovima koji

sačinjavaju proizvod. Svrha arhitekture proizvoda je definirati osnove blokove koji sačinjavaju

proizvod na način da se opiše što oni rade i kakvo je njihovo sučelje (interface) s ostalim blokovima.

Ovime se omogućava da različiti timovi razvijaju i testiraju pojedine blokove. Također omogućava se

da se blokovi nabave od dobavljača (npr. adapter za napajanje).

Arhitektura proizvoda razmatra se u ranijim fazama i to pri:

- planiranju, kada se donosi odluka da li će se proizvod temeljiti na platformi, odnosno da li

će se razvijati nova platforma

- razvoju proizvoda, kada se generiraju koncepti i prihvaća određeni koncept

- dizajnu na razini sustava, kad se vrši dekompozicija sustava na pod-sustave

Ovo poglavlje fokusira se na arhitekturu proizvoda koja se razrađuje pri dizajnu na razini sustava.

U želji da se pruži što veća paleta proizvoda koji bi zadovoljili uske želje pojedinih grupa kupaca, pri

razvoju se postavljaju slijedeća pitanja:

• Kako će arhitektura proizvoda doprinijeti raznolikosti proizvoda?

• Kako će na cijenu utjecati različite arhitekture proizvoda?

• Kako će arhitektura proizvoda utjecati na plan da se u predviđenom vremenu završi

dizajniranje proizvoda?

• Kako će arhitektura proizvoda utjecati na čitav razvoj?

Proizvod se može gledati kroz funkcijske elemente i fizičke elemente.

Funkcijski elementi su pojedine operacije i transformacije koje doprinose sveukupnim

performansama proizvoda. Opisuju se shematski.

Fizički elementi su dijelovi, komponente i podsistemi u koje su ugrađene funkcije proizvoda. Oni su

detaljniji kako proces razvoja napreduje. Fizički elementi su grupirani u razne veće fizičke blokove koji

se nazivaju sklopovi (chunks). Svaki sklop je skup komponenti u koje su ugrađene funkcije proizvoda.

Arhitektura proizvoda je shema prema kojoj se organiziraju funkcijski elementi i grupiraju u fizičke

sklopove uz način opisivanja međudjelovanja pojedinih sklopova. Najvažnija karakteristika

arhitekture proizvoda je modularnost.

Modularna arhitektura se temelji na dva osnovna principa:

1. U sklopove su u potpunosti ugrađeni jedan ili više funkcijskih elemenata.

2. Međudjelovanje između sklopova je jasno definirano i predstavlja osnovne funkcije

proizvoda.

Ovo znači da je modularna arhitektura ona kod koje je svaki funkcijski element proizvoda

implementiran u točno jedan (ne više) od fizičkih sklopova. Modularnu arhitekturu karakteriziraju par

jasno definiranih interakcija među sk

pri tom ne naruši funkcioniranje čitavog proizvoda. Npr, eksterni adapter za tržišta sa 220 V i 110 V

napona mreže.

Integralna arhitektura je suprotna modularnoj i karakteriziraju je sljedeća svo

1. Funkcijski elementi proizvoda su implementirani u više sklopova.

2. Jedan sklop sadrži više funkcijskih elemenata.

3. Međudjelovanje između sklopova je loše definirano i može biti identično primarnoj funkciji

proizvoda (pa sklopovi nemaju smisla).

Proizvodi temeljeni na integralnoj arhitekturi su proizvodi koji su namijenjeni vrhunskim

performansama. Implementacija funkcijskih elemenata se proteže između niza sklopova. Teško je

razaznati granice među sklopovima, ili granice uopće ne postoje. Dosta f

može ugraditi u par fizičkih komponenti kako bi se optimizirale performanse (težina, brzina), no

promjene u jednoj komponenti se bitno odražavaju na čitav proizvod te ga često u potpunosti

mijenjaju.

U realnosti proizvodi nisu striktno integralni niti striktno modularni već se javljaju obje vrste

arhitekture zajedno, pri čemu jedna obično prevladava.

Razlikuju se tri vrste modularne arhitekture (slika 13

direktnu jednoznačnu komunikaciju između sklopova i jasno definiranih sučelja

• Slot-modularna arhitektura:

sklopovi ne mogu povezati, već je moguće povezivanje samo jednog sklopa.

• Bus-modularna arhitektura

istim tipom sučelja (interface)

računala.

• sekcijsko-modularna arhitektura:

na koje su svi sklopovi spojeni. Sklopovi se povezuju na način da se ostvaruje direktna veza

među sklopovima.

Slika 13

Slot-modularna arhitektura je najčešća

sučelje. Ostale dvije koriste se kod proizvoda gdje postoji veliko variranje u konfiguraciji.

S definiranjem arhitekture proizvoda može

osnovne tehnologije proizvoda određuje da li će se arhitektura definirati u fazi razvoja koncepta, ili u

slot-modularna

arhitektura

142

jasno definiranih interakcija među sklopovima. Ovime se omogućava zamjena jednog sklopa, a da se

pri tom ne naruši funkcioniranje čitavog proizvoda. Npr, eksterni adapter za tržišta sa 220 V i 110 V

je suprotna modularnoj i karakteriziraju je sljedeća svojstva:

Funkcijski elementi proizvoda su implementirani u više sklopova.

Jedan sklop sadrži više funkcijskih elemenata.

Međudjelovanje između sklopova je loše definirano i može biti identično primarnoj funkciji

proizvoda (pa sklopovi nemaju smisla).

Proizvodi temeljeni na integralnoj arhitekturi su proizvodi koji su namijenjeni vrhunskim

performansama. Implementacija funkcijskih elemenata se proteže između niza sklopova. Teško je

razaznati granice među sklopovima, ili granice uopće ne postoje. Dosta funkcijskih elemenata se

može ugraditi u par fizičkih komponenti kako bi se optimizirale performanse (težina, brzina), no

promjene u jednoj komponenti se bitno odražavaju na čitav proizvod te ga često u potpunosti

ktno integralni niti striktno modularni već se javljaju obje vrste

arhitekture zajedno, pri čemu jedna obično prevladava.

e modularne arhitekture (slika 13.1), slot, bus i sekcijska. Svaka od njih ostvaruje

kaciju između sklopova i jasno definiranih sučelja (interfaces)

modularna arhitektura: - svako je sučelje (interface) različito od drugoga pa se razni

sklopovi ne mogu povezati, već je moguće povezivanje samo jednog sklopa.

modularna arhitektura: - postoji zajednički bus (vod) na kojeg su sklopovi povezani s

(interface). Ovakav način spajanja tipičan je na slotovima osobnog

modularna arhitektura: - sva sučelja (interfaces) su identična bez međuelemenata

koje su svi sklopovi spojeni. Sklopovi se povezuju na način da se ostvaruje direktna veza

Slika 13.1 Vrste modularne arhitekture

na arhitektura je najčešća i tipična je za proizvode gdje svaki sklop zahtijeva različito

sučelje. Ostale dvije koriste se kod proizvoda gdje postoji veliko variranje u konfiguraciji.

S definiranjem arhitekture proizvoda može se započeti za vrijeme razvoja koncepta. Najčešće zrelost

osnovne tehnologije proizvoda određuje da li će se arhitektura definirati u fazi razvoja koncepta, ili u

bus-modularna

arhitektura

sekcijsko

arhitektura

lopovima. Ovime se omogućava zamjena jednog sklopa, a da se

pri tom ne naruši funkcioniranje čitavog proizvoda. Npr, eksterni adapter za tržišta sa 220 V i 110 V

Međudjelovanje između sklopova je loše definirano i može biti identično primarnoj funkciji

Proizvodi temeljeni na integralnoj arhitekturi su proizvodi koji su namijenjeni vrhunskim

performansama. Implementacija funkcijskih elemenata se proteže između niza sklopova. Teško je

unkcijskih elemenata se

može ugraditi u par fizičkih komponenti kako bi se optimizirale performanse (težina, brzina), no

promjene u jednoj komponenti se bitno odražavaju na čitav proizvod te ga često u potpunosti

ktno integralni niti striktno modularni već se javljaju obje vrste

.1), slot, bus i sekcijska. Svaka od njih ostvaruje

(interfaces).

različito od drugoga pa se razni

postoji zajednički bus (vod) na kojeg su sklopovi povezani s

. Ovakav način spajanja tipičan je na slotovima osobnog

su identična bez međuelemenata

koje su svi sklopovi spojeni. Sklopovi se povezuju na način da se ostvaruje direktna veza

gdje svaki sklop zahtijeva različito

sučelje. Ostale dvije koriste se kod proizvoda gdje postoji veliko variranje u konfiguraciji.

a koncepta. Najčešće zrelost

osnovne tehnologije proizvoda određuje da li će se arhitektura definirati u fazi razvoja koncepta, ili u

sekcijsko-modularna

arhitektura

143

fazi dizajna na razini sustava. Kad novi proizvod slijedi kao poboljšanje postojećeg, sa definiranje

arhitekture se redovito započinje u fazi razvoja koncepta. Ako se razvija sasvim novi proizvod, u fazi

razvoja koncepta se uglavnom vodi briga oko osnovnih principa funkcioniranja, dok se arhitektura

određuje u fazi dizajna na razini sustava.

13.1 Posljedice arhitekture Arhitektura, odnosno kako će se proizvod podijeliti na sklopove i koji će biti stupanj modularnosti,

bitno utječe na mnoge važne činjenice za proizvođača poput mogućnosti promjena na proizvodu,

raznovrsnosti proizvoda, standardizaciji komponenti, performansama proizvoda, mogućnosti

proizvodnje, mogućnosti upravljanja razvojem proizvoda (product development menagement).

Mogućnost promjena na proizvodu: - sklopovi su fizički sastavni dijelovi proizvoda, no arhitektura

definira kako se ovi dijelovi odnose prema funkcijama proizvoda. Arhitektura stoga definira kakve su

mogućnosti promjena na proizvodu. Modularni sklopovi omogućavaju promjenu par izoliranih

funkcijskih elementa, bez da se utječe na ostale sklopove. Za razliku od ovog, kod integralnih

sklopova, promjena sklopa utiče na promjene mnogih funkcijskih elemenata i zahtjeva promjene na

drugim sklopovima.

Razlozi promjenama na proizvodu su:

- poboljšanje (upgrade):- kako evoluiraju tehnološke mogućnosti ili potrebe korisnika, neki

proizvodi ovo mogu pratiti kroz poboljšanja.

- dodaci (add-ons): - kupac može kupiti proizvod u osnovnoj izvedbi, pa kasnije dokupljuje

proširenja.

- adaptacije: - neki proizvodi s dugim vijekom upotrebe mogu se adaptirati za nove uvjete

korištenja. Npr. automatizacija upravljanja, digitalizacija upravljanja, promjena energenta i sl.

- habanje: - dijelovi podložni habanju mogu biti izvedeni da ih je lako promijeniti bez bitnog

djelovanja na cijeli proizvod.

- potrošnja: - potrošni materijal se mora moći lako zamijeniti, npr. toner kod printera.

- fleksibilnost upotrebe: - neki proizvodi se mogu konfigurirati od strane samog korisnika, npr.

fotoaparat i razni objektivi.

- ponovno korištenje: - moguće da se naprave neke promjene na postojećem proizvodu, tako

da on i dalje ostane konkurentan. Osnovi proizvod ostaje isti.

U svim ovim slučajevima modularna arhitektura omogućava proizvođaču minimalizaciju fizičkih

promjena kako bi se postigle funkcijske promjene.

Raznovrsnost proizvoda: - omogućava brzu promjenu modela proizvoda zbog različitih zahtjeva

tržišta. Proizvodi s modularnom arhitekturom omogućavaju lako variranje modela bez velikih

promjena u proizvodnji. Primjer su Swatch satovi.

Standardizacija komponenti: - standardizacija komponenti znači da se iste komponente ili sklopovi

koriste u mnogim proizvodima. Ovo je moguće ako sklop sadrži samo jednu ili par funkcijskih

elemenata koji imaju široku primjenu. Ovako proizvođač može proizvoditi puno veći broj sklopova

nego li mu je potrebno, te ih distribuirati za druge proizvode. Standardizacija znači i smanjene cijene

koštanja sklopova, nižu cijenu i višu kvalitetu proizvoda. Primjer, baterije.

144

Performanse proizvoda: - performansa predstavlja činjenicu kako dobro proizvod opisuje funkcije

koje su zamišljene. Tipične performanse su brzina, efikasnost, životni vijek, pouzdanost i buka.

Integralna arhitektura olakšava optimizaciju performansi, poput akceleracije, štednje energije, otpora

zraka, buke i estetike. Implementacija velikog broja funkcija u jedinstveni fizički element naziva se

raspodjela funkcija (fukction sharing). Ovime se eliminira nepotrebno ponavljanje istih funkcija

(redundancija) i omogućuje se integracija geometrije, čime se smanjuje volumen proizvoda, što za

sobom povlači i uštedu u materijalu te smanjene cijene proizvodnje.

Mogućnost proizvodnje: - arhitektura proizvoda direktno utječe na mogućnost tima da dizajnira

svaki sklop tako da osigura njegovu proizvodnju po niskoj cijeni. Jedna od bitnih strategija kod dizajna

za proizvodnju (design for manfacturing) je integriranje više dijelova integracijom komponenti. Ovo je

izvedivo jedino ako se fizičke komponenti integriraju u jedan sklop. Integracija komponenti u nekoliko

sklopova je teško izvediva i ne primjenjuje se. Iz ovog razloga dizajn za proizvodnju započinje već u

fazi dizajna na razini sustava kada se planira izgled sklopova.

Upravljanje razvojem projekta: - detaljni dizajn jednog sklopa obično je povjeren pojedincu, ili

manjoj grupi u firmi, ili vanjskom kooperantu. Razlog što sklop razvija pojedinac, ili manja grupa, je

taj što je jedino tako moguće zadržati pregled nad međudjelovanju komponenti unutar sklopa. Kod

modularne arhitekture grupa dizajnira sklop sa ograničenim i jasnim funkcijskim međudjelovanjem.

Kod integralne arhitekture, za slučaj da se funkcijski element implementira između više sklopova,

potrebno je ostvariti usku suradnju između više grupa. Iz ovog razloga prostorno alocirani razvojni

timovi preferiraju modularnu arhitekturu. Treći je slučaj da postoji više funkcijskih elemenata

sadržanih u jednom sklopu, tad je nužna intenzivna interna kolaboracija među članovima jedne malo

veće grupe.

Iz ovog razloga modularna i integralna arhitektura zahtijevaju različito upravljanje razvojem projekta

(project management). Modularna arhitektura zahtjeva pažljivo planiranje za vrijeme dizajna na

razini sustava, dok za je detaljni dizajn bitno osigurati da timovi koji razvijaju sklopove osiguraju

performanse, cijenu i vremenski rok za sklopove koji su im dodijeljeni. Integralna arhitektura zahtjeva

manje planiranja za vrijeme dizajna na razini sustava, no puno više integracije, rješavanja konflikata i

koordinacije za vrijeme faze detaljnog dizajna.

13.2 Uspostava arhitekture Obzirom na važnost arhitekture proizvoda i posljedice za razvoj proizvoda, proizvodnju i marketing,

potreban je znatan napor na razini čitavog tima. Rezultat ovog procesa uspostave arhitekture je

utvrđen približan geometrijski raspored, utvrđen opis glavnih sklopova i provedeno dokumentiranje

osnovnih međudjelovanja među sklopovima. Predlažu se slijedeća četiri koraka [1]:

1. Napraviti shemu proizvoda.

2. Grupirati elemente u shemi.

3. Napraviti grubi geometrijski raspored.

4. Utvrditi osnovna i slučajna međudjelovanja.

Korak 1: Napraviti shemu proizvoda: - shema je dijagram koji prikazuje kako tim vidi sadržaj

elemenata proizvoda. Neki od elemenata sheme su fizički koncepti, neki su najvažnije komponente, a

neki opisuju funkcije koje još uvijek nisu pretočene u fizičke koncepte ili komponente. Obično manje

bitni elementi ostaju kao funkcije, dok su elementi bitni za koncept proizvoda prikazani kao fizički

koncepti i fizičke komponente. Na primjeru

predstavlja prolaz papira na način da vrh papira ulazi u printer i vrh izlazi vani, fizičke komponente su

glava za printanje tintom (cartridge)

Shema predstavlja prikaz o statusu proizvoda i ne sadržava sve detalje. Detaljni se opis funkcijskih

elemenata prikazuje u kasnijem stadiju razvoja. Savjetuje se da radi preglednosti, shema ne sadržava

više od 30 elemenata. Kod vrlo kompleksnih sustava manje bitne el

opisati ih kao funkcijske elemente višeg reda koji će kasnije biti detaljno opisani.

Slika 13.1 Shema HPovog DeskJet printera

Korak 2: Grupirati elemente u shemi:

sklopu (primjer Slika. 13.2). Jedan od načina grupiranja je da se svakom element sheme dodijeli jedan

vlastiti sklop, a kasnije se sklopovi grupiraju tamo gdje to ima smisla. Pri određivanju da li grupiranje

ima smisla dobro je razmotriti slijedeće faktore:

• geometrijska integracija i preciznost:

geometrijsku integraciju, dobro je da su u istom sklopu. Npr. sustav za pozicioniranje glave

printera, gdje jedan pomak ostvaruje "bubanj", a dru

osigurava da grupa koja razvija sklop ima kontrolu nad fizičkim odnosim među elementima.

• raspodjela funkcija: - kada se u jednu fizikalnu komponentu integrira nekoliko funkcijskih

elemenata, dobro je da ona predstavlja jed

upravljanje.

145

neki opisuju funkcije koje još uvijek nisu pretočene u fizičke koncepte ili komponente. Obično manje

bitni elementi ostaju kao funkcije, dok su elementi bitni za koncept proizvoda prikazani kao fizički

koncepti i fizičke komponente. Na primjeru HPovog DeskJet printera (slika 13.1), fizički koncept

predstavlja prolaz papira na način da vrh papira ulazi u printer i vrh izlazi vani, fizičke komponente su

(cartridge), a funkcijski element je prikazivanje statusa printanja.

tavlja prikaz o statusu proizvoda i ne sadržava sve detalje. Detaljni se opis funkcijskih

elemenata prikazuje u kasnijem stadiju razvoja. Savjetuje se da radi preglednosti, shema ne sadržava

više od 30 elemenata. Kod vrlo kompleksnih sustava manje bitne elemente potrebno je izostaviti i

opisati ih kao funkcijske elemente višeg reda koji će kasnije biti detaljno opisani.

.1 Shema HPovog DeskJet printera, primjer iz [1]

Grupirati elemente u shemi: - cilj ovog koraka je dodijeliti svaki element shem

.2). Jedan od načina grupiranja je da se svakom element sheme dodijeli jedan

vlastiti sklop, a kasnije se sklopovi grupiraju tamo gdje to ima smisla. Pri određivanju da li grupiranje

i slijedeće faktore:

geometrijska integracija i preciznost: - elementi koji zahtijevaju preciznu lokaciju, ili

geometrijsku integraciju, dobro je da su u istom sklopu. Npr. sustav za pozicioniranje glave

printera, gdje jedan pomak ostvaruje "bubanj", a drugi remen za pomak glave. Ovime se

osigurava da grupa koja razvija sklop ima kontrolu nad fizičkim odnosim među elementima.

kada se u jednu fizikalnu komponentu integrira nekoliko funkcijskih

da ona predstavlja jedan sklop. Npr. displej o statusu printera i tipke za

neki opisuju funkcije koje još uvijek nisu pretočene u fizičke koncepte ili komponente. Obično manje

bitni elementi ostaju kao funkcije, dok su elementi bitni za koncept proizvoda prikazani kao fizički

.1), fizički koncept

predstavlja prolaz papira na način da vrh papira ulazi u printer i vrh izlazi vani, fizičke komponente su

, a funkcijski element je prikazivanje statusa printanja.

tavlja prikaz o statusu proizvoda i ne sadržava sve detalje. Detaljni se opis funkcijskih

elemenata prikazuje u kasnijem stadiju razvoja. Savjetuje se da radi preglednosti, shema ne sadržava

emente potrebno je izostaviti i

lement sheme nekom

.2). Jedan od načina grupiranja je da se svakom element sheme dodijeli jedan

vlastiti sklop, a kasnije se sklopovi grupiraju tamo gdje to ima smisla. Pri određivanju da li grupiranje

elementi koji zahtijevaju preciznu lokaciju, ili

geometrijsku integraciju, dobro je da su u istom sklopu. Npr. sustav za pozicioniranje glave

gi remen za pomak glave. Ovime se

osigurava da grupa koja razvija sklop ima kontrolu nad fizičkim odnosim među elementima.

kada se u jednu fizikalnu komponentu integrira nekoliko funkcijskih

an sklop. Npr. displej o statusu printera i tipke za

• mogućnosti ovlaštenog distributera:

mogućnosti u vezi projekta, te je moguće elemente na koje ovlašteni distributer može

djelovati, grupirati u jedan sklop. Npr. tipkovnice za razna pisma na prijenosnom računalu

koje ovlašteni distributer ugrađuje, ili ovlašteni servis zamjenjuje ako dođe do kvara, što je

čest slučaj.

• sličnost u dizajnu ili tehnologiji proizvodnje:

na način da se koristi isti dizajn ili tehnologija proizvodnje, grupiranje ovih elemenata u isti

sklop osigurava ekonomičnije dizajniranje ili proizvodnju. Npr. sve funkcije u vezi elektronike

mogu se grupirati na način da stanu na j

• lokalizacija mogućih promjena:

dobro ih je organizirati u zajednički sklop, ka

sklopove. Primjer za ovo je situacija kada se predviđaju

zasebni sklop.

• olakšati raznolikosti: - elemente treba grupirati na način da se omogući variranje proizvoda

na načine kojim će se zadovoljavati potrebe korisnika. Primjer su AC/DC adapteri

čiji ulazni napon ovisi o tržištu pa se adapter rješava kao zasebni sklop.

• omogućiti standardizaciju: -

trebaju biti grupirane u zajednički sklop. Ovim

čime se smanjuje cijena proizvoda. Primjer

HPovih ink-jet printera koju koriste različiti modeli printera.

• prenosivost sučelja (interfaces):

električnog signala, hidraulike, pneum

Slika 13.2 Primjer grupiranja elemenata u sklopove

146

mogućnosti ovlaštenog distributera: - ovlašteni distributer može omogućavati određene

mogućnosti u vezi projekta, te je moguće elemente na koje ovlašteni distributer može

ti u jedan sklop. Npr. tipkovnice za razna pisma na prijenosnom računalu

koje ovlašteni distributer ugrađuje, ili ovlašteni servis zamjenjuje ako dođe do kvara, što je

sličnost u dizajnu ili tehnologiji proizvodnje: - ako se više funkcijskih elemenata implementira

na način da se koristi isti dizajn ili tehnologija proizvodnje, grupiranje ovih elemenata u isti

sklop osigurava ekonomičnije dizajniranje ili proizvodnju. Npr. sve funkcije u vezi elektronike

mogu se grupirati na način da stanu na jednu ploču.

lokalizacija mogućih promjena: - ako tim očekuje značajnije promjene nekih elemenata,

dobro ih je organizirati u zajednički sklop, kako se promjenama ne bi djelovalo na ostale

sklopove. Primjer za ovo je situacija kada se predviđaju promjene kućišta pa je kućište jedan

elemente treba grupirati na način da se omogući variranje proizvoda

će se zadovoljavati potrebe korisnika. Primjer su AC/DC adapteri

ržištu pa se adapter rješava kao zasebni sklop.

- grupe elemenata koje mogu bit korištene i u drugim pr

trebaju biti grupirane u zajednički sklop. Ovim se omogućava proizvodnja u većim serijama,

proizvoda. Primjer za to je pisaća glava sa spremnikom tinte kod

jet printera koju koriste različiti modeli printera.

prenosivost sučelja (interfaces): - neke interakcije je lako prenositi na daljinu, poput

električnog signala, hidraulike, pneumatike, te se takvi elementi mogu lako razdvojiti.

.2 Primjer grupiranja elemenata u sklopove, primjer iz [1]

ovlašteni distributer može omogućavati određene

mogućnosti u vezi projekta, te je moguće elemente na koje ovlašteni distributer može

ti u jedan sklop. Npr. tipkovnice za razna pisma na prijenosnom računalu

koje ovlašteni distributer ugrađuje, ili ovlašteni servis zamjenjuje ako dođe do kvara, što je

elemenata implementira

na način da se koristi isti dizajn ili tehnologija proizvodnje, grupiranje ovih elemenata u isti

sklop osigurava ekonomičnije dizajniranje ili proizvodnju. Npr. sve funkcije u vezi elektronike

ako tim očekuje značajnije promjene nekih elemenata,

elovalo na ostale

ućišta pa je kućište jedan

elemente treba grupirati na način da se omogući variranje proizvoda

će se zadovoljavati potrebe korisnika. Primjer su AC/DC adapteri (napajanje)

i u drugim proizvodima

se omogućava proizvodnja u većim serijama,

pisaća glava sa spremnikom tinte kod

neke interakcije je lako prenositi na daljinu, poput

atike, te se takvi elementi mogu lako razdvojiti.

Korak 3: Napraviti grubi geometrijski raspored:

računalni modeli, jednostavni modeli od k

raspored ostvariv te služi za određivanje osnovnih dimenzija budućeg proizvoda. U određivanje

geometrijskog dizajna potrebno je uključiti i industrijske dizajnere, a

ergonomija proizvoda.

Korak 4: Utvrditi osnovna ili slučajna međudjelovanja:

pojedinci, razvijaju različite sklopove, interakcija među sklopovima se odvija na planirane i

neplanirane načine. Ove razvojne grupe trebaju koordinirati svoje razvojne aktivnosti i izmjenjivati

međusobno informacije, što je naročito bitno u fazi dizajna na razini sustava. Razlikuju se dvije

kategorije međudjelovanja:

• osnovna međudjelovanja: -

• slučajna međudjelovanja:

njihovog geometrijskog rasporeda.

pomičnim dijelovima ili pak zagrijavanje

Osnova međudjelovanja vidljiva su iz sheme, a slučajna međudjelovanja potrebno je dokumentirati.

Za manji broj sklopova (do 10) pogodno je crtanje interakcijskog grafa. Primjer na slici. 9.3 prikazuje

interakcijski graf HPovog printera. Za veći broj sklopova ovakav prikaz postaje pre

se ispisuje tabelarna matrica međudjelovanja. Sklopovi među kojima postoji značajno

međudjelovanje, bilo osnovno, bilo slučajno, moraju biti razvijani od strane grupa s jakom

međusobnom komunikacijom i koordinacijom. Sklopovi među kojima tog

Poznavanje i osnovnih i slučajnih međudjelovanja povećava se kako napreduje dizajn na razini

sustava.

Slika 13.3 Slučajna međudjelovanja sklopova HPovog printera

13.3 Odgođena diferencijacijaKada velike kompaniju nude nekoliko varijanti proizvoda, arhitektura proizvoda u potpunosti

određuje dostavni lanac koji predstavlja sekvencu proizvodn

komponente u proizvodnji s korisnikom. Primjer ovog je napajanje elektroničkih proiz

Ako je adapter integriran u kućište, diferencijacija proizvoda obzirom na tržišta na koja se isporučuje

147

Korak 3: Napraviti grubi geometrijski raspored: - geometrijski raspored sklopova (nacrti, 3D

računalni modeli, jednostavni modeli od kartona i sl.) nužan je timu kako bi utvrdio da li je takav

raspored ostvariv te služi za određivanje osnovnih dimenzija budućeg proizvoda. U određivanje

geometrijskog dizajna potrebno je uključiti i industrijske dizajnere, a posebice kad je bitna estetika

Korak 4: Utvrditi osnovna ili slučajna međudjelovanja: - kako najčešće različiti timovi, ili grupe, ili

pojedinci, razvijaju različite sklopove, interakcija među sklopovima se odvija na planirane i

e grupe trebaju koordinirati svoje razvojne aktivnosti i izmjenjivati

međusobno informacije, što je naročito bitno u fazi dizajna na razini sustava. Razlikuju se dvije

odgovaraju linijama koje povezuju sklopove na shemi.

slučajna međudjelovanja: - posljedica su fizičke implementacije funkcijskih elemenata i

njihovog geometrijskog rasporeda. Primjer za to su vibracije komponenti

pomičnim dijelovima ili pak zagrijavanje komponenti i dilatacije koje pri tom nastaju

Osnova međudjelovanja vidljiva su iz sheme, a slučajna međudjelovanja potrebno je dokumentirati.

Za manji broj sklopova (do 10) pogodno je crtanje interakcijskog grafa. Primjer na slici. 9.3 prikazuje

. Za veći broj sklopova ovakav prikaz postaje previše

se ispisuje tabelarna matrica međudjelovanja. Sklopovi među kojima postoji značajno

međudjelovanje, bilo osnovno, bilo slučajno, moraju biti razvijani od strane grupa s jakom

međusobnom komunikacijom i koordinacijom. Sklopovi među kojima toga nema, ne trebaju.

Poznavanje i osnovnih i slučajnih međudjelovanja povećava se kako napreduje dizajn na razini

.3 Slučajna međudjelovanja sklopova HPovog printera, primjer iz [1]

.3 Odgođena diferencijacija nude nekoliko varijanti proizvoda, arhitektura proizvoda u potpunosti

određuje dostavni lanac koji predstavlja sekvencu proizvodnje i distribucije te povezuje materijale i

komponente u proizvodnji s korisnikom. Primjer ovog je napajanje elektroničkih proizvoda i adapter.

Ako je adapter integriran u kućište, diferencijacija proizvoda obzirom na tržišta na koja se isporučuje

geometrijski raspored sklopova (nacrti, 3D

artona i sl.) nužan je timu kako bi utvrdio da li je takav

raspored ostvariv te služi za određivanje osnovnih dimenzija budućeg proizvoda. U određivanje

kad je bitna estetika ili

kako najčešće različiti timovi, ili grupe, ili

pojedinci, razvijaju različite sklopove, interakcija među sklopovima se odvija na planirane i

e grupe trebaju koordinirati svoje razvojne aktivnosti i izmjenjivati

međusobno informacije, što je naročito bitno u fazi dizajna na razini sustava. Razlikuju se dvije

na shemi.

posljedica su fizičke implementacije funkcijskih elemenata i

vibracije komponenti uzrokovanje

oje pri tom nastaju.

Osnova međudjelovanja vidljiva su iz sheme, a slučajna međudjelovanja potrebno je dokumentirati.

Za manji broj sklopova (do 10) pogodno je crtanje interakcijskog grafa. Primjer na slici. 9.3 prikazuje

kompleksan te

se ispisuje tabelarna matrica međudjelovanja. Sklopovi među kojima postoji značajno

međudjelovanje, bilo osnovno, bilo slučajno, moraju biti razvijani od strane grupa s jakom

a nema, ne trebaju.

Poznavanje i osnovnih i slučajnih međudjelovanja povećava se kako napreduje dizajn na razini

, primjer iz [1]

nude nekoliko varijanti proizvoda, arhitektura proizvoda u potpunosti

e i distribucije te povezuje materijale i

voda i adapter.

Ako je adapter integriran u kućište, diferencijacija proizvoda obzirom na tržišta na koja se isporučuje

148

vrši se pri samoj proizvodnji gdje se vrši i finalno pakiranje proizvoda. Eksterni adapter, omogućava

pakiranje adaptera, ili recimo tipkovnice s nacionalnim pismom kod računala, neposredno pred

distribuciju na određenom tržištu. Također sama žica između utičnice i adaptera, odnosno izvedba

utičnice, ovisi o standardu tržišta na koje se isporučuje. Drugi primjer je ambalaža namijenjena

određenom tržištu, a vezano za jezik na ambalaži, ili grupu jezika na ambalaži. HP rješava to na način

da transportira printere bez kartonske ambalaže, zajedno pakirane na palete i smještene u

kontejnere, a onda lokalna distribucija vrši pakiranje u kutije, gdje dodaje adaptere za određeno

tržište te CDove s instalacijama i knjižice s uputama na određenim jezicima. Ovime se bitno

pojednostavljuje i pojeftinjuje dostavni lanac, te smanjuje mogućnost greške.

Dva osnova principa dizajna su nužna kako bi se omogućila odgođena diferencijacija:

1) elementi koji se diferenciraju moraju biti sadržani u istom, ili unutar par sklopova.

2) proizvod i proces proizvodnje moraju biti dizajnirani na način da se sklopovi koje je potrebno

diferencirati, dodaju pri kraju dobavnog lanca.

13.4 Planiranje platforme Arhitektura proizvoda je ključna kod ostvarivanja više različitih proizvoda sastavljenih od većeg dijela

zajedničkih komponenti. Dobro planiranje arhitekture proizvoda omogućava postizanje kompromisa

između dvije krajnosti, veliki broj modela i čim manje troškove proizvodnje, za koje je potrebno čim

manji broj komponenti. U cilju lakšeg odlučivanja izrađuju se dvije tablice, plan diferencijacije i plan

zajedničkog.

• plan diferencijacije: - predstavlja tabelarni pregled načina na koji proizvod može biti različit u

skladu s potrebama korisnika i tržišta. U tablicu se u kolone upisuju različite verzije proizvoda,

a u retke atributi razlikovanja (diferencijacije). Ovi atributi proizlaze iz specifikacija proizvoda

(poglavlje 5), čime se direktno zadovoljavaju i potrebe korisnika.

• plan zajedničkog: - predstavlja način na koji su različite verzije proizvoda fizički iste, odnosno

imaju iste sklopove. U kolone se upisuju verzije proizvoda, a u retke sklopovi. Također se u

jednom retku zapisuje broj potrebnih različitih vrsta sklopova za pokrivanje svih verzija

proizvoda. Cilj je da broj raznih vrsta sklopova bude manji od broja vrsta proizvoda.

Kod traženje kompromisa između ove dvije krajnosti, a to je zadovoljene potrebe ciljanog tržišta i

minimiziranje investicija u proizvodnju, preporučuje se:

• planiranje platforme mora biti popraćeno s procjenama cijene i ima dalekosežne posljedice: -

dobar orijentir u ovoj procjeni je koliki doprinos na ukupni profit ima jedan postotak

povećanja prodaje prema cijeni povećanja troškova proizvodnje i dostave dodatnih verzija

određenog sklopa. Kod procjena troškova dostavnog lanca treba se razmotriti do koje razine

treba ići s odgođenom diferencijacijom.

• iteriranje: - iskustvo pokazuje da tim donese bolje odluke kad je bilo više iteracija temeljenih

na približnim informacijama, nego kad se energija gubi na detalje relativno malog broja

iteracija.

149

• arhitektura diktira vrstu kompromisa između diferencijacije i zajedničkog: - modularna

arhitektura omogućava veći broj komponenti koje se mogu koristiti kod većeg broja

proizvoda, za razliku od integrirane arhitekture. Ovo znači da kad tim ne može pronaći

kompromis, dobro je razmotriti promjenu arhitekture proizvoda, čime se možda omogući i

diferencijacija i zajedničko.

13.5 Ostala pitanja dizajna na razini sustava povezana s arhitekturom Ovdje se razmatraju pitanja koja su povezana, ne s ranom fazom dizajna na razini sustava, nego s

kasnijim fazama dizajna na razini sustava i njihove implikacije na arhitekturu proizvoda.

Shema na slici 13.1 sadrži samo osnovne funkcijske i fizičke elemente, od kojih se većina detaljizira

kroz postupak dizajna na razini sustava. Ovi dodatni elementi predstavljaju sekundarne sustave

proizvoda. Za primjer HPovog printera bi to bili razni sigurnosni sistemi (detekcija papira, zaplitanje

papira), nadgledavanja statusa itd. Uglavnom većina sekundarnih sustava povezani su fleksibilnim

vezama poput žica, cijevi, pa se mogu razmatrati u kasnijim fazama bez većih problema.

Posebni problem predstavljaju sekundarni sustavi koji su prostorno u koliziji sa sklopovima, što se

rješava na način da je jedan član tima zadužen za sekundarne sustave ili se, što je češće, sekundarni

sustavi prepuštaju razvojnim timovima i koordinaciji među njima.

Neki sklopovi mogu biti izrazito kompleksni, što znači da se sastoje od mnoštva dijelova, odnosno da

svaki sklop ima svoju vlastitu arhitekturu koja se sastoji od manjih sklopova. Razmatranje ovih manjih

sklopova je jednako važno kao razmatranje cjelokupnog proizvoda.

Kako napreduje dizajn na razini proizvoda, međudjelovanja među sklopovima (označena crtama na

slikama 13.1 i 13.2) sadržavaju detaljnije opise signala, materijala i razmjene energije. Stoga ovo

detaljiziranje međudjelovanja mora biti popraćeno dokumentima o specifikaciji.

150

14. Uloga industrijskog dizajna u procesu razvoja proizvoda

Ovo poglavlje smješta industrijskih dizajn u kontekst razvoja proizvoda. Uz ovo poglavlje, posebno

poglavlje o industrijskom dizajnu obrađuje uvod, povijest i odabrane teme iz industrijskog dizajna.

U ovom će se poglavlju na primjeru Motorola mobitela [1] iz 2003. objasniti uloga industrijskog

dizajna u razvoju proizvoda. Motorola RAZR, kao jedan izrazito uspješan proizvod nastao je kad su u

Motoroli odlučili razviti proizvod temeljen na jednoj vrlo uspješnoj seriji preklopnih mobitela (Slika

14.1).

model MicroTAC (1989) model StarTAC (1993) model V60 (2001)

model RAZR (2004)

Slika 14.1 Serija mobitela s posljednjim modelom RAZR čiji se razvoj ovdje opisuje

151

Model RAZR je nastao na viziji "thin to win" ("što tanji to bolji"), čime se nametnuo svojim izrazito

tankim i laganim kućištem. Prodaja je započela dijeljenjem mobitela hollywoodskim zvijezdama, a

telefon je uskoro prodan u milijunskom broju i nadmašio svaka očekivanja. Razvoj mobitela uključio

je elektroničare, strojare i računarce, koji su omogućili dobre performanse te kompaktnu i laganu

izvedbu. No, bez uključivanja industrijskih dizajnera, to bi bio samo jedan u nizu, "malo boljih"

proizvoda koji je samo malo tanji od ostalih. Industrijski dizajn je definirao oblik, dimenzije, i ljudski

faktor (ergonomija, estetika), što je bilo presudno za izuzetan uspjeh proizvoda, a za što su bili

presudni slijedeći faktori:

• male dimenzije i mala težina, što je RAZR činilo najtanjim i najlakšim mobitelom u to vrijeme.

• performanse, koje su bili iznad konkurencije, a uključivale su integriranu VGA kameru,

osvijetljenu tipkovnice, kolor ekran s novim grafičkim aplikacijama, Bluetooth. Dobar prijem

signala omogućen je smještanjem antene ispod tipkovnice, čime se spriječilo da se pri

razgovoru antena prekrije rukom te time smanji signal.

• ergonomija, uključivala je oblik rastvorenog telefona koji je dobro sjedio u ruci. Standardni

raspored tipki, koje nisu više bile izvedene kao tipke, nego kao ravna površina. Provedeno je

intenzivno testiranje pri razvoju kako bi se omogućilo lagano, brzo i udobno tipkanje.

Preklopno kućište omogućava odgovaranje na pozive upotrebom samo jedne ruke na način

da se samim otklapanjem mobitela omogući uspostava linije. Novi softveri i nova navigacija.

• trajnost, omogućena rigoroznim specifikacijama cilja koje su uključivale otpornost na pad

otvorenog mobitela s 1 m visine na betonski pod, otpornost na vlagu, vibracije, toplinu i

prašinu.

• materijali, pri čemu je korišten niz naprednih materijala i tehnologija poput laserskog

izrezivanja tipkovnice i dijelova kućišta, magnezijski zglob kućišta, tanko aluminijsko kućište,

kompozitno kućište antene iz karbonskih vlakana (osiguravaju električnu vodljivost i visoku

čvrstoću), kemijski kaljeno staklo s mikronskim zaštitnim filmom.

• izgled, kojeg je karakteriziralo izrazito estetski oblikovano kućište s fino izrađenim metalnim

detaljima i futuristički oblik koji je naglašavao inovativnost proizvoda, što je mobitel napravilo

statusnim simbolom.

Uloga industrijskog dizanja odgovorna je za aspekte proizvoda vezane uz to kako korisnik doživljava

proizvod, a to je estetski izgled (kako izgleda, zvuči, miriše ili osjeća se), te funkcijsko međudjelovanje

(kako se koristi). Prije se industrijski dizajn koristio jedino kako bi se "upakiralo" proizvod u lijepo

kućište, nakon što su tehnička svojstva već bila određena. Marketing se temeljio na tehničkim

svojstvima proizvoda, dok ono što kupca zanima su, uz tehnička svojstva, estetika i stil. U današnjem

okruženju globalnog tržišta, tehnička svojstva nisu dovoljna i industrijski dizajn je izrazito bitan faktor

za uspjeh proizvoda na tržištu. Na primjeru ovog Motorolinog RAZR mobitela, upravo se vidi rezultat

uključivanja industrijskih dizajnera u razvoj proizvoda.

Iako će povijest i razvoj industrijskog dizajna biti opisan u posebnom poglavl

osnovne ciljeve industrijskog dizajna pri razvoju novih proizvod koje je postavio Henry Dreyfuss

(1967):

• utilitarnost:- međudjelovanje između proizvoda i korisnika mora biti sigurno, jednostavno za

korištenje, intuitivno, a svako svojst

informiranje korisnika o funkciji

• izgled: - linije, proporcije i boja služe kako bi integrirale proizvod na način da zadovoljava

sve.

• jednostavnost održavanja

korisnika kako ih treba održavati i popravljati.

• niska cijena: - oblik i svojstva proizvoda imaju znatan utjecaj na način izrade i troškove

proizvodnje pa se ovi utjecaji moraju razmotriti na razini čitavog razvojnog tima.

• komunikacija: - dizajn proizvoda bi trebao uspjeti prenijeti korisniku sveukupnu filozofiju

dizanja i misiju kroz vizualna svojstva proizvoda.

Kako bi se naglasila važnost industrijskog dizanja, na primjerima industrijskih proizvoda prikazane su

statistike investicija u industrijski dizajn te opisan

14.2 prikazane su približne vrijednosti investicija u industrijski dizajn kod nekih tipičnih proizvoda.

Slika 14.2 Udio industrijskog dizajna u trošku razvoja proiz

Iz dijagrama na slici 14.2 vidljivo je da su troškovi industrijskog dizajna kod nekih jednostavnih

industrijskih proizvoda, kod kojih nema većih međudjelovanja između provoda i korisnika, relativno

mali (par tisuća USD). Pod međudjelo

152

Iako će povijest i razvoj industrijskog dizajna biti opisan u posebnom poglavlju, spomenimo ovdje

osnovne ciljeve industrijskog dizajna pri razvoju novih proizvod koje je postavio Henry Dreyfuss

međudjelovanje između proizvoda i korisnika mora biti sigurno, jednostavno za

korištenje, intuitivno, a svako svojstvo mora biti oblikovano na takav način da omogućava

nformiranje korisnika o funkciji.

linije, proporcije i boja služe kako bi integrirale proizvod na način da zadovoljava

jednostavnost održavanja: - proizvodi se trebaju dizajnirati na način da sami informiraju

korisnika kako ih treba održavati i popravljati.

oblik i svojstva proizvoda imaju znatan utjecaj na način izrade i troškove

proizvodnje pa se ovi utjecaji moraju razmotriti na razini čitavog razvojnog tima.

dizajn proizvoda bi trebao uspjeti prenijeti korisniku sveukupnu filozofiju

dizanja i misiju kroz vizualna svojstva proizvoda.

Kako bi se naglasila važnost industrijskog dizanja, na primjerima industrijskih proizvoda prikazane su

u industrijski dizajn te opisan utjecaj industrijskog dizajna na proizvod. Na slici

2 prikazane su približne vrijednosti investicija u industrijski dizajn kod nekih tipičnih proizvoda.

Udio industrijskog dizajna u trošku razvoja proizvoda, primjer iz [1]

2 vidljivo je da su troškovi industrijskog dizajna kod nekih jednostavnih

industrijskih proizvoda, kod kojih nema većih međudjelovanja između provoda i korisnika, relativno

. Pod međudjelovanjima se na primjer smatra upravljanje korisnika proizvodom,

ju, spomenimo ovdje

osnovne ciljeve industrijskog dizajna pri razvoju novih proizvod koje je postavio Henry Dreyfuss

međudjelovanje između proizvoda i korisnika mora biti sigurno, jednostavno za

vo mora biti oblikovano na takav način da omogućava

linije, proporcije i boja služe kako bi integrirale proizvod na način da zadovoljava

in da sami informiraju

oblik i svojstva proizvoda imaju znatan utjecaj na način izrade i troškove

proizvodnje pa se ovi utjecaji moraju razmotriti na razini čitavog razvojnog tima.

dizajn proizvoda bi trebao uspjeti prenijeti korisniku sveukupnu filozofiju

Kako bi se naglasila važnost industrijskog dizanja, na primjerima industrijskih proizvoda prikazane su

utjecaj industrijskog dizajna na proizvod. Na slici

2 prikazane su približne vrijednosti investicija u industrijski dizajn kod nekih tipičnih proizvoda.

, primjer iz [1]

2 vidljivo je da su troškovi industrijskog dizajna kod nekih jednostavnih

industrijskih proizvoda, kod kojih nema većih međudjelovanja između provoda i korisnika, relativno

vanjima se na primjer smatra upravljanje korisnika proizvodom,

153

odnosno informacije koje proizvod pruža korisniku o svojem radu. S druge strane su milijunski

troškovima kod proizvoda sa znatnijim vizualnim značenjem i međudjelovanjem na relaciji proizvod-

korisnik. Udio u ukupnom trošku je također različit te je kod tehnički sofisticiranih proizvoda manji

nego li kod tehnički manje zahtjevnih proizvoda. Ovo ne znači da je kod tehnički zahtjevnijih

proizvoda industrijski dizajn manje bitan, već samo da su troškovi tehničkog razvoja izrazito veliki.

Većina proizvoda na tržištu može se poboljšati dobrim industrijskim dizajnom. Svi proizvodi kojima se

ljudi koriste, kojima upravljaju, ili koje vide ostali, izrazito ovise o industrijskom dizajnu. U tom smislu

osnovne dimenzije proizvoda su estetika i ergonomija, gdje se pod ergonomijom smatraju svi aspekti

proizvoda vezani uz međudjelovanje proizvod – korisnik. Pitanja vezana uz ova dva aspekta, a koja

ukazuju na važnost industrijskog dizajna, navedena su u tekstu koji slijedi.

Ergonomske potrebe mogu se uočiti iz slijedećih pitanja:

• Koliko je važna jednostavnost korištenja? Jednostavnost korištenja je od ekstremnog

značaja kod proizvoda koji se često koriste (poput printera), ili koji se rijetko koriste

(vatrogasni aparat). Jednostavnost korištenja je od naročitog značaja kod proizvoda s

mnogim upravljačkim funkcijama, ili načinima korištenja, koji mogu zbuniti i frustrirati

korisnika. Ovdje industrijski dizajn treba osigurati da određena svojstva proizvoda mogu

prenijeti informaciju o njihovoj funkciji korisniku kako bi ih lako mogao koristiti. Za ovo se

obično kaže da je nešto "user friendly".

• Koliko je važna jednostavnost održavanja? Od iznimnog je značaja kod proizvoda koji se

moraju često održavati, ili popravljati. I tu proizvod treba moći prenijeti korisniku način

korištenja. Npr. kod zapleta papira printera, na način otvaranja poklopca se sugerira

ergonomski oblikovanim udubljenjem za otvaranje u kućištu i polugama za rastavljanje

valjaka izrađenih materijalom druge boje. Naravno, ako je ikako moguće, potrebno je

eliminirati potrebu za održavanjem ili popravkom.

• Koliko je potrebno interakcija korisnika da bi se ostvarile funkcije proizvoda? Što je veći

broj potrebnih interakcija, to je uloga industrijskog dizajna veća.

• Kolika je inovativnost interakcijskih potreba? Postepena poboljšanja postojećeg dizajna, pri

razvoju novog proizvoda, nisu upitna i dešavaju se skupa s razvojem. No kod primjene novih

načina međudjelovanja, npr. korištenje miša kod računala 80tih, ili MightyMouse kod Applea

(koristi dvosmjerni kuglicu za horizontalno i vertikalno "skrollanje"), zahtijevaju intenzivni

angažman industrijskih dizajnera koji moraju dobro razumjeti svaku funkciju nove interakcije.

• Kakvi su zahtjevi na sigurnost? Svi proizvodi imaju zahtjeve vezane uz sigurnost, od

sigurnosti od električnog udara, do mogućnosti izazivanja eksplozije u eksplozivnim

okruženjima. Kod nekih proizvoda ovo predstavlja poseban izazov za dizajnerski tim, kao što

je to slučaj kod dječjih igračaka.

Estetske potrebe se mogu obuhvatiti slijedećim pitanjima:

• Da li se zahtijeva vizualna različitost proizvoda? Proizvodi koji nisu vidljivi korisnicima (npr.

hard disk) nisu ovisni o industrijskom dizajnu poput proizvoda vidljivih proizvoda. Proizvodi sa

stabilnim tržištima i tehnologijom su izrazito ovisni o industrijskom dizajnu i estetskom

izgledu, što ih vizualno diferencira od drugih sličnih proizvoda (npr. USB memorijski stick).

154

• Koliko su važni ponos posjedovanja, imidž i moda? Percepcija proizvoda od strane kupca je

velikim dijelom temeljena na njegovom estetskom izgledu. Atraktivan proizvod treba biti

povezan s visokom modom, imidžom i stvaranjem osjećaja ponosa što ga se posjeduje. Uloga

industrijskog dizajna kod ovakvih proizvoda je osnova za uspjeh.

• Da li će estetski oblikovan proizvod motivirati razvojni tim? Proizvod s estetskim izgledom

generirat će osjećaj ponosa unutar razvojnog tima te će ga dodatno motivirati i ujediniti. U

tom smislu, industrijski dizajn na razini koncepta ima bitnog značenja za sam tim i razvoj

proizvoda.

U prethodnom tekstu govorilo se uglavnom o cilju industrijskog dizajna u zadovoljenju potreba

korisnika. Obzirom da investicija u industrijski dizajn nije lako mjerljiva, a važnost industrijskog

dizajna se često marginalizira, u tekstu koji slijedi opisan je odnos investicije u industrijski dizajn i

povrat investicije zbog povećanja prodaje ili povećanja tržišta. Menadžeri bi često htjeli imati

egzaktne pokazatelje koliko je potrebno investirati u industrijski dizajn, no na to je teško dati odgovor

te slijedeći primjeri ilustriraju o kojim se iznosima radi.

Trošak industrijskog dizajna sadrži:

• direktni trošak: - trošak angažmana industrijskih dizajnera, a iznos ovisi o broju i vrsti

dizajnera. Cijena sata industrijskog dizajnera u SAD (podatak za 2007 godinu) se kreće od 75

USD do 300 USD, pri čemu vodeći dizajneri obično nisu angažirani cijelo vrijeme, već veći dio

posla odrađuj mlađi industrijski dizajneri čiji sat se kreće u donjoj polovici navedenog raspona

cijena. Ovdje se ubrajaju i troškovi poput izrade modela i fotografija.

• trošak izrade: - troškovi prouzrokovani implementacijom zamisli industrijskih dizajnera, a to

su troškovi izgleda površine (obrada površine), stilizirani oblici, posebni zahtjevi na boje,

trošak alata i produkcije. Većina detalja industrijskog dizanja može se implementirati bez

ikakvih dodatnih troškova, što je redovito slučaj kad je industrijskih dizajn uključen rano u

proces. Neki zahvati industrijskog dizajna mogu čak i pojeftiniti proizvodnju.

• trošak vremena: - predstavlja trošak nastao zbog implementiranja i stalnog poboljšavanja

ergonomije i estetike proizvoda (ergonomije i estetike nikad dosta). Ovo predstavlja izradu

mnoštva prototipova i iteriranja rješenja, što za posljedicu ima odgađanje lansiranja

proizvoda i ekonomske posljedice.

Prednosti primjene industrijskog dizajna su poboljšani izgled proizvoda, veće zadovoljstvo korisnika

zbog dodatnih ili boljih svojstva, jaki identitet "branda" proizvoda, isticanje proizvoda među drugim

proizvodima. Ovo obično rezultira većom prodajom ili širenjem tržišta za proizvod.

Provedena su razna istraživanja [1] koja među ostalim pokazuju da postoji veliki utjecaj odluka

vezanih uz dizajn i uspjeh proizvoda za čitav niz proizvoda na tržištu. Utjecaj dizajna se najbolje vidi

kod re-dizajniranja postojećih proizvoda i porasta u prodaji ili tržištu. Često puta, ako trošak dizajna

povisi cijenu koštanja proizvoda za 1 USD, to može rezultirati nekoliko milijuna dolara profita kroz

tržišni vijek proizvoda. Dakle, ako trošak industrijskog dizajna od 75.000 USD do 250.000 USD

rezultira povećanjem cijene koštanja proizvoda od 1 USD, za slučaj velikoserijske proizvodnje

investicija u industrijski dizajn će se višestruko isplatiti.

155

Industrijski dizajn ima veliki utjecaj na uspostavljanje korporativnog identiteta, koji nastaje iz

"vizualnog stila organizacije", što firmu pozicionira na tržištu iz razloga što identitet kompanije

proizlazi iz onog što korisnici mogu vidjeti, a to je proizvod. Tu spadaju reklame, logotipovi, oznake,

uniforme, zgrade, pakiranje i dizajn samog proizvoda. U kompanijama koje svoju djelatnost temelje

na proizvodu, industrijski dizajn određuje stil proizvoda, a to ima direktnog utjecaja na način kako

javnost percipira firmu. Kada kompanija uspije održati konzistentan i prepoznatljiv izgled, vizualni

identitet je uspostavljen. Konzistentan izgled može biti povezan s bojom proizvoda, oblikom, stilom i

svojstvima. Primjeri firmi koji su uspješno koristile industrijski dizajn kako bi ostvarili korporativni

identitet kroz liniju proizvoda su:

• Apple Computer, Inc.: Originalni Macintosh započeo je s nenametljivim bojama i uspravnim

linijama, da bi danas bio vodeći u smjelim dizajnerskih oblicima, za kojima su mnogi krenuli

(npr. Dell).

• Rolex Watch Co: sa svojim klasičnim izgledom i masivnim dimenzijama predstavlja široko

poznat pojam za kvalitetu i prestiž. Iako ima puno boljih, skupljih i ljepših satova, za Rolex kao

pojam, svatko zna.

• Braun GmbH: čitavim nizom kućanskih aparata i aparata za brijanje, sa svojim čistim linijama i

osnovnim bojama, povezivao je svoje ime s jednostavnošću i kvalitetom. Danas se Braunovi

proizvodi navode kao najveća dostignuća industrijskog dizajna.

• Bang & Olufsen a/s: Hi-Fi sistemi sa svojim glatkim linijama te impresivnim vizualnim

displejima su godinama zadržali imidž za tehnološku inovativnost. Iako ima puno inovativnijih

tehnologija, ljudi su za dizajn B & O spremni dati puno više novaca nego li stvarno ti uređaji

vrijede.

156

Macintosh, Power PC, Power Mac G4, Power Mac Cube, Power Mac G5

iMac

iBook, iBook G3, MacBook Pro, MacBook Air

Slika 14.3 Razvoj niza Appleovih linija

Slika 14.4 Rolex

157

Slika 14.5 Braun, konstanta u kvaliteti i jednostavnosti linija

Slika 14.6 Bang & Olufsen

14.1 Proces industrijskog dizajna Kao što inženjeri slijede proces generiranja i evaluiranja koncepata obzirom na tehnička svojstva,

tako i industrijski dizajneri slijede proces obzirom na ergonomiju i estetiku. Industrijski dizajneri rade

skupa s inženjerima oko generiranja i odabira koncepata. Proces industrijskog dizanja se može

podijeliti na slijedeće faze:

1. Istraživanje potreba korisnika.

2. Konceptualizacija.

3. Preliminarna poboljšavanja.

4. Daljnja poboljšavanja i odabir finalnog koncepta.

5. Kontrolni crteži i modeli.

6. Koordinacija s inženjerima, inženjerima u proizvodnji i distributerima.

158

14.1.1 ISTRAŽIVANJE POTREBA KORISNIKA Industrijski dizajneri sudjeluju u istraživanju potreba korisnika, skupa s ostatkom tima, pri čemu su

naročito vješti u utvrđivanju pitanja vezanih uz interakciju korisnika s proizvodom.

14.1.2 KONCEPTUALIZACIJA Kad su potrebe korisnika i ograničenja definirani i prikupljeni, pri generiranju koncepta inženjeri su

fokusirani na iznalaženje tehničkih rješenja, dok su industrijski dizajneri zaokupljeni generiranjima

odgovarajućih oblika koncepata te međudjelovanja s korisnikom. Pri tom se uz svaki koncept crtaju

skice koje opisuju oblik koncepta (slika 14.7). Ovime se bitno olakšava izražavanje ideja raznih

koncepata i evaluacija koncepata. Često puta je slučaj da industrijski dizajneri rade odvojeno od

inženjera, njihov rad se svodi uglavnom na izgled i stil proizvoda, a kasnije u nizu mukotrpnih iteracija

usklađuju izgled s tehničkim zahtjevima koncepta. Puno je bolji pristup kad je usko povezan rad

industrijskih dizajnera i inženjera kroz razvoj koncepta, čime se ubrzavaju iteracije usklađivanja

izgleda i tehničkih zahtjeva te interakcija između proizvoda i korisnika.

Slika 14.7 Skice koncepata, primjer iz [1]

14.1.3 PRELIMINARNA POBOLJŠANJA U fazi preliminarnih poboljšanja, industrijski dizajneri oblikuju modele koncepata od kojih se najviše

očekuje. Takozvani meki (soft) modeli se najčešće koriste kako bi u prirodnoj veličini dočarali izgled

koncepta. Najčešće se izrađuju u vrlo kratkom vremenu obrađivanjem spužvastog materijala. Ovi su

modeli od iznimnog značaja inženjerima, marketingu i potencijalnim kupcima jer pomažu vizualizaciji

i opipavanju oblika modela. Kod razvoja RAZR koncepta, meki modeli korišteni su kako bi se odredile

proporcije, dimenzije, osjećaj ležanja u ruci i oslanjanja na lice. Modeli mogu biti izrađeni od

plastelina, modelarskog mekanog drveta, ili produkti brze izrade prototipova (npr. 3D printanje), kao

što je to bio slučaj kod mekog RAZR modela (slika 14.8).

159

14.1.4 DALJNJA POBOLJŠAVANJA I ODABIR FINALNOG KONCEPTA Daljnjim poboljšavanjima te prilikom odabira finalnog koncepta, industrijski dizajneri se sve više sa

mekih prebacuju na tvz. tvrde (hard) modele i detaljne crteže koji se nazivaju renderiranje

(rendering). Renderiranjem se dobivaju foto-realistični crteži i prikazi koncepata. Nekoć se to radilo

ručno, danas se to radi pomoću računalne grafike, pri čemu se naročit značaj polaže na realni izgled

proizvoda (slika 14.9). Renderiranjem se koristi pri odabiru boja ili proučavanju reakcije kupaca na

proizvod. Izrada tvrdog modela predstavlja konačni korak prije odabira koncepta. Tvrdi modeli (slika

14.8) su još bez ikakvih tehničkih funkcija i ugrađenih elemenata, no iz vani izgledaju poput gotovog

modela, pri čemu se izrađuju do zadnjih detalja izgleda, boje i oblika materijala. Koji puta imaju neke

limitirane funkcije, poput recimo preklapanja ekrana kod RAZR modela, tipkovnice RAZR modela, ili

pojedinih tipki koje se pomiču na dodir. Ovi modeli iznimno su skupi i obično se izrađuje samo jedan

ovakav model. Realističnog su izgleda, po vanjštini i materijalima se ne razlikuju od finalnog modela,

čak i masom odgovaraju finalnom modelu. Rade se od drva, guste pjene, plastike, metala te se boje,

metaliziraju i obrađuju čime predstavljaju uvjerljive replike originala. Za slučaj razvoja RAZR

koncepta, tvrdi prototip je omogućio da se uoči par nedostataka, a to su bile previše sitne tipke

nezgodne za biranje, a tipka za pojačanje zvuka, smještena na dio gdje je tipkovnica, kasnije su

prebačene na dio gdje je ekran, što je omogućilo lakše podešavanje tona pri razgovaranju. Također je

uočeno da položaj "+,-" tipki za zvuk treba postaviti obrnuto kako bi smjer pojačanja-smanjena zvuka

bio prirodan. Osim što ovi modeli služe inženjerima i dizajnerima za detaljiziranje specifikacija

finalnog koncepta, tvrdi modeli mogu služiti za dobivanje dodatnih reakcija ciljanih korisnika, za

promociju koncepta na sajmovima i za pridobivanje podrške viših menadžera u firmi.

Slika 14.8 Meki i tvrdi model RAZR mobitela, primjer iz [1]

160

Slika 14.9 Hyundai Neos III koncept, rendering interijera

14.1.5 KONTROLNI CRTEŽI I MODELI Industrijski dizajneri završavaju svoj proces razvoja crtanjem kontrolnih crteža ili izradom kontrolnih

modela finalnog koncepta. U njima su dokumentirani funkcionalnost, karakteristike, boja, obrada

površine i osnovne dimenzije. Iako to nisu detaljni inženjerski nacrti, temelj su za finalne dizajnerske

modele i prototipove. Redovito se ovi modeli i crtežu prosljeđuju strojarima za izradu finalnih

inženjerskih nacrta, odnosno CAD modela iz kojih se generiraju ortogonalni nacrti.

Slika 14.10 Kontroli crtež RAZR mobitela

14.1.6 KOORDINACIJA S INŽENJERIMA, INŽENJERIMA U PROIZVODNJI I DISTRIBUTERIMA Industrijski dizajneri nastavljaju suradnju s inženjerima i inženjerima u proizvodnji kroz daljnji proces

razvoja proizvoda, a to može biti detaljni inženjerski dizajn te sudjeluju u odabiru i menadžmentu

vanjskih dobavljača materijala, komponenti i alata.

Ovdje je potrebno naznačiti iznimnu ulogu korištena CAD (Computer Aided Design) programa, koji

industrijskim dizajnerima omogućava brzo generiranje, prikazivanje i modificiranje 3D modela, pri

čemu se modeli mogu direktno replicirati na uređajima za brzu izradu prototipova (npr., 3D printer).

Ovo omogućava brže generiranje koncepata, te lakše komuniciranje s ostalim članovima tima.

161

Slika 14.11 CAD model RAZR mobitela izrađen u Pro/ENGINEER softveru

14.2 Upravljanje procesom industrijskog dizajna Industrijski dizajn je uključen u čitav proces razvoja proizvoda, no vrijeme najvećeg angažmana ovisi o

vrsti proizvoda. U tom smislu razlikuju se tehnologijom-vođeni (tehcnology-driven) proizvodi i

korisnikom-vođeni (user-driven) proizvodi:

• tehnologijom-vođeni proizvodi: - su proizvodi čije su glavne karakteristike vezane uz

tehnologiju i mogućnost zadovoljavanja određenih tehničkih ciljeva. Ove proizvode kupci

odabiru prvenstveno radi tehnoloških karakteristika, a manje radi estetike. Industrijski dizajn

se ovdje uglavnom odnosi na kućište. Dobar primjer ovakvog proizvoda je hard disk.

• korisnikom-vođeni proizvodi: - su proizvodi čije su glavne karakteristike vezane uz

interakciju s korisnikom i estetski dojam. Kod ovakvih proizvoda razina interakcije korisnik-

proizvod je dosta visoka. Svojim izgledom proizvod je povezan s osjećajem ponosa zbog

posjedovanja. Primjer za ovakav proizvod je uredska stolica. Iako ovakvi proizvodi mogu biti

tehnološki sofisticirani, tehnologija ne razlikuje proizvod od drugih sličnih proizvoda.

Tehnologija ovakvih proizvoda je često već određena, a rad industrijskih dizajnera se fokusira

na korisnički aspekt proizvoda.

Slika 14.12 Tehnologijom i korisnikom-vođen proizvod

Često proizvodi ne pripadaju isključivo jednoj od

razvoju novih proizvoda temeljenih na nekoj naprednoj tehnologiji, razvojni tim se fokusira na čim

bržem izbacivanju proizvoda na tržište pa se malo pažnje poklanja industrijskom dizajnu. No kako

konkurencija počinje preuzimati tu tehnologiju, veća pažnja se posvećuje industrijskom dizajnu kako

bi se proizvod razlikovao od konkurencije. Primjer za to je Apple PowerBook, ili Dell prijenosno

računalo.

PowerBook 165C

Inspiron 8200

Slika 14.13 Razvoj dizajna Apple, Toshiba i Dell prijenosnih računala

Industrijski dizajn za slučaj tehnologijom

razvoja koncepta, dok kod korisnikom

proces razvoja proizvoda (slika 14.14), a započinje u ranoj fazi razvoja koncepta. I jedan i drugi su dio

procesa razvoja proizvoda.

162

Često proizvodi ne pripadaju isključivo jednoj od navedenih grupa, već se nalaze negdje između. Pri

razvoju novih proizvoda temeljenih na nekoj naprednoj tehnologiji, razvojni tim se fokusira na čim

bržem izbacivanju proizvoda na tržište pa se malo pažnje poklanja industrijskom dizajnu. No kako

ja počinje preuzimati tu tehnologiju, veća pažnja se posvećuje industrijskom dizajnu kako

bi se proizvod razlikovao od konkurencije. Primjer za to je Apple PowerBook, ili Dell prijenosno

PowerBook 165C PowerBook 2400 PowerBook G4

Inspiron 6400 Inspiron 1525

Razvoj dizajna Apple, Toshiba i Dell prijenosnih računala

Industrijski dizajn za slučaj tehnologijom-vođenog proizvoda se obično angažira u kasnijim fazama

razvoja koncepta, dok kod korisnikom-vođenog proizvoda industrijski dizajn je zastupljen kroz čitav

14), a započinje u ranoj fazi razvoja koncepta. I jedan i drugi su dio

navedenih grupa, već se nalaze negdje između. Pri

razvoju novih proizvoda temeljenih na nekoj naprednoj tehnologiji, razvojni tim se fokusira na čim

bržem izbacivanju proizvoda na tržište pa se malo pažnje poklanja industrijskom dizajnu. No kako

ja počinje preuzimati tu tehnologiju, veća pažnja se posvećuje industrijskom dizajnu kako

bi se proizvod razlikovao od konkurencije. Primjer za to je Apple PowerBook, ili Dell prijenosno

vođenog proizvoda se obično angažira u kasnijim fazama

proizvoda industrijski dizajn je zastupljen kroz čitav

14), a započinje u ranoj fazi razvoja koncepta. I jedan i drugi su dio

163

Slika 14.14 Vremenski raspored angažmana industrijskog dizajna

14.3 Procjenjivanje kvalitete industrijskog dizajna Procjenjivanje kvalitete industrijskog dizajna gotovog proizvoda je izrazito subjektivno. Procjena

kvalitete se vršiti na način da se kvalitativno odredi da li je industrijski dizajn postigao svoje ciljeve

razmatranjem svakog aspekta proizvoda koji je bio pod utjecajem industrijskog dizajna. Na temelju

pet kategorija, koje se poklapaju s pet Dreyfussovih ciljeva dizajna, može se procijeniti kvaliteta

dizajna.

1. Kvaliteta međudjelovanja prema korisniku: - predstavlja ocjenjivanje kako lako se proizvod koristi,

a povezano je s izgledom, osjetom i načinima međudjelovanja. Pitanja koja se u tom smislu mogu

postaviti su:

• Da li svojstva proizvoda efektivno odražavaju (komuniciraju) njihov način korištenja

korisniku?

• Da li je proizvod intuitivan?

• Da li su sva svojstva sigurna za korisnika?

• Da li su bile razmotrene sve potencijalne grupe korisnika?

Primjeri ovih pitanja za konkretan proizvod, npr.:

- Da li je zahvat (grip) na ručici udoban?

- Da li se upravljačko dugme zakreče lako i glatko?

- Da li je lako locirati prekidač?

- Da li je displej jasan za čitanje i jednostavan za razumijevanje?

2. Emotivni izgled: - predstavlja vrednovanje sveukupnog izgleda od strane korisnika. Izgled

predstavlja vanjštinu, osjet, zvuk i miris.

Pitanja koja se postavljaju su:

• Da li je proizvod atraktivan? Da li je uzbudljiv?

• Da li proizvod odiše kvalitetom?

• Koje slike dolaze čovjeku na pamet kad promatra proizvod?

164

• Da li proizvod daje osjećaj ponosa što ga se posjeduje?

• Da li proizvod budi osjećaje ponosa među razvojnim timom i prodajnim osobljem?

Primjeri ovih pitanja za konkretan proizvod su:

- Kako zvuče vrata automobila kad ih se zalupi?

- Da li ručni alat djeluje solidno i robusno.

- Da li kućanski aparat izgleda dobro u kuhinji?

3. Mogućnost održavanja i popravljanja proizvoda: - ovo je ocjenjivanje kako je lako proizvod

održavati i popravljati. Pitanja koja se postavljaju:

• Da li je održavanje proizvoda samo po sebi jasno i da li je lagano?

• Da li svojstva proizvoda uspješno komuniciraju način rastavljanja i sastavljanja proizvoda?

Primjeri pitanja su:

- Kako lako i samo po sebi jasno je otkloniti zaplet papira (paper jam) na printeru?

- Kako teško je rastaviti i počistiti dio noža za rezanje hrane?

- Koliko treba da bi se napunile baterije daljinskog upravljača?

4. Prikladno korištenje resursa: - ocjenjuje se koliko dobro su korišteni resursi u smislu

zadovoljavanja potreba korisnika. Nastoje se razlučiti troškovi, poput npr. proizvodnje. Loše

dizajniran proizvod može imati svojstva koje nitko ne koristi, ili da su korišteni skupi i egzotični

materijali koji su povećali troškove alata, proizvodnje ili sklapanja. Ovdje se postavlja pitanje da li se

investicija u proizvod racionalno potrošila. Pitanja koja se postavljaju su:

• Koliko dobro su korišteni resursi da bi se zadovoljile potrebe korisnika?

• Da li je prikladan odabir materijala obzirom na izgled i cijenu?

• Da li je proizvod previše ili premalo dizajniran (da li su neka svojstva nepotrebna ili su

nepotrebno zanemarena)?

• Da li su ekološki faktori i faktori okoliša razmotreni?

5. Razlikovanje proizvoda: - predstavlja ocjenjivanje da li je proizvod jedinstven i konzistentan s

korporativnim identitetom. Ovdje se razmatra uglavnom izgled. Pitanja koja se postavljaju su:

• Da li će kupac koji proizvod vidi u trgovini, proizvod zapaziti radi njegovog izgleda?

• Da li će ga kupac koji je proizvod vidio na reklami i zapamtiti proizvod?

• Da li će kupac proizvod zapaziti kad ga vidi kod nekog na ulici?

• Da li se proizvod uklapa ili proširuje korporativni identitet?

165

15. Dizajn za proizvodnju

Potrebe korisnika i specifikacije proizvoda su osnovne vodilje kroz razvoj koncepta. Kroz kasnije

razvojne aktivnosti, često ovo nije dovoljno već je potrebno provoditi dizajn za različite kriterije

kvalitete poput dizajna za pouzdanost, dizajna za robusnost, dizajna za servisiranje, dizajna za utjecaj

na okoliš, itd. Među ovim metodama, najčešće se primjenjuje dizajn za proizvodnju (design for

manufacturing DFM), što se može prevesti i kao proizvodno usmjereni dizajn. Isto vrijedi i za

prethodno navedene pojmove. Principi metodologije dizajna za proizvodnju se mogu primijeniti i na

druge gore spomenute dizajne za različite kriterije. Za sve njih je važno slijedeće:

• Odluke u vezi dizajna detalja mogu imati značajne posljedice po kvalitetu i cijenu.

• Razvojni timovi se suočavaju s mnoštvom ciljeva koji su često u međusobnom konfliktu.

• Važno je imati sustav mjera na osovi kojeg se mogu uspoređivati razne alternative dizajna.

• Značajna poboljšanja dizajna često zahtijevaju značajne kreativne napore na samom početku

procesa.

• Dobro definirana metodologija uvelike doprinosi procesu donošenja odluka.

Troškovi proizvodnje su ključni za ekonomski uspjeh proizvoda, što znači da ekonomski uspjeh ovisi o

profitu, kao razlici između cijene prodaje i troškova proizvodnje za svaki pojedini proizvod, te broju

prodanih proizvoda. Ekonomski uspješan dizajn se svodi na ostvarivanje visoke kvalitete proizvoda,

uz čim manje troškove proizvodnje.

Dizajn za proizvodnju zahtjeva najvišu integraciju znanja i struka, više nego bilo koji drugi segment

razvoja. Informacije kojima se u dizajnu za proizvodnju barata se prenose skicama, tehničkim

crtežima i specifikacijama proizvoda. Zahtjeva se detaljno razumijevanje procesa montaže, vrše se

procjene troškova proizvodnje, broja proizvoda i vremena potrebnog za lansiranje proizvoda. Ovome

doprinose svi članovi tima i vanjski eksperti koji se privremeno angažiraju. Vrše se ekspertize od

strane proizvodnih inženjera, ekonomista, osoblja u proizvodnji i dizajnera proizvoda.

Dizajn za proizvodnju započinje u fazi razvoja koncepta, kada su funkcije i specifikacije proizvoda

definirane. Pri odabiru koncepta, cijena je najčešće kriterij na osnovi kojeg se donose odluke. U ovoj

fazi cijene su približne i nije ih moguće preciznije procijeniti. Kad su specifikacije finalizirane, traže se

kompromisi između performansi i cijene koštanja. Također se može napraviti približna sastavnica na

osnovu koje se procjenjuje koštanje. Za vrijeme dizajna na razini sustava, proizvod se dijeli u

komponente, pri čemu značajan utjecaj ima procjena troškova izrade. Preciznija procjena cijene može

se dobiti za vrijeme detaljnog dizajna.

Metoda procesa dizajna za proizvodnju, prema [1], sastoji se od pet koraka:

1. Procjena troškova proizvodnje.

2. Smanjenje troškova komponenti.

3. Smanjenje troškova montaže.

4. Smanjenje troškova održavanja proizvodnje.

5. Smanjenje utjecaja dizajna za proizvodnju na druge faktore.

166

Proces se provodi iterativno, gdje se nakon petog koraka procjenjuje da li je dizajn prihvatljiv, ako

nije, ponavljaju se koraci od 2 do 5. Broj itereacija je velik, a iteriranje se često nastavlja čak i za

vrijeme probne proizvodnje.

Slika 15.1 Proces dizanja za proizvodnju

15.1 Procjena troškova proizvodnje Na slici 15.2 prikazan je jednostavni ulaz-izlaz model proizvodnog sustava, gdje su ulazne veličine u

sustav materijal, komponente, rad zaposlenika, energija i oprema. Izlazne veličine predstavljaju

gotovi proizvodi i otpad. Troškove proizvodnje sačinjava suma svih ulaznih veličina i zbrinjavanje

otpada. Kao mjera troška proizvoda uzima se trošak proizvodnje jednog proizvoda (jedinični trošak

167

proizvodnje), koji se dobiva dijeljenjem ukupnog troška proizvodnje za neki vremenski rok (obično

četvrt godine) s brojem proizvedenih proizvoda.

Proizvodni sustav

sirovina

radna

snaga

komponente

iz dobave

proizvod

otpad

energija opskrba servis

oprema informacija alat

Slika 15.2 Jednostavni ulaz-izlaz model proizvodnog sustava prema [1]

Iako jednostavan, ovaj model ne obuhvaća mnoge činjenice kao što su granice sustava proizvodnje,

što je s aktivnostima razvoja proizvoda, kako uračunati troškove opreme koja se koristi duže od vijeka

trajanja proizvoda, kako uračunati troškove proizvodne linije na kojoj se proizvode i drugi proizvodi?

Jedan od načina kategorizacije elemenata proizvodnih troškova prikazan je slikom 15.3, prema kojoj

se jedinični troškovi proizvodnje sastoje od tri kategorije:

1. Troškovi komponenti: - Komponente, ili dijelovi proizvoda, sastoje se od standardnih dijelova

(vijci, elektronske komponente, sklopke i sl.) i nestandardnih dijelova koji se izrađuju prema

zahtjevima proizvođača. Neki se nestandardni dijelovi izrađuju u pogonima proizvođača, a

neki se naručuju kod kooperanata.

2. Troškovi montaže: - troškovi radne snage, alata i opreme u procesu montaže.

3. Ostali troškovi (overhead costs): - predstavljaju sve ostale troškove koji se mogu grupirati u

dvije grupe, troškovi podrške i indirektni troškovi. Troškovi podrške su troškovi vezani za

rukovanje i transport materijala, osiguranje kvalitete, nabavu, transport, preuzimanje, te

održavanje opreme i alata. Ovi troškovi su potrebni kako bi se omogućila proizvodnja i

direktno ovise o dizajnu proizvoda, a često se dijele s ostalim proizvodima koje proizvođač

proizvodi. Indirektni troškovi su svi oni troškovi koji se ne mogu direktno povezati s

proizvodom, na koje obim proizvodnje ne utječe, a nužni su za funkcioniranje firme. To su

troškovi poput troškova osiguranja, održavanja objekata i sl. Ovi troškovi ne utječu na dizajn

za proizvodnju, no svejedno treba ih ukalkulirati u cijenu proizvoda.

168

Slika 15.3 Elementi troškova proizvodnje prema [1]

Drugi način podjele troškova proizvodnje je na fiksne i varijabilne troškove.

Fiksni troškovi ne ovise o broju proizvedenih proizvoda, npr. nabava opreme prese za prešanje kod

koje je cijena ista bez obzira na broj proizvedenih proizvoda, ili uređenje proizvodnih pogona. Da su

ovi troškovi fiksni nije u potpunosti točno, jer ako se proizvodnja učetverostruči, možda se pojavi

potreba za novom proizvodnom linijom.

Varijabilni troškovi ovise o broju proizvedenih proizvoda, npr. materijal. Troškovi radnika također

mogu spadati u varijabilne jer dosta firmi zapošljava, premješta ili otpušta određeni broj radnika

obzirom na veličinu proizvodnje.

Sastavnica (bill of materijal) je osnova za procjenu troškova. Sastavnica sadržava svaku komponentu

proizvoda. U tabličnom je obliku, ili u obliku stabla gdje se vrši raščlamba komponenti na pod-

komponente. U retke tablice se upisuju pojedine komponente, a u stupce varijabilni i fiksni troškovi,

pri čemu se varijabilni sastoje od troškova materijal, radne snagu i vremena potrebnog za izradu, a

fiksni troškovi se sastoje od troškova alata i jednokratnih troškova, te troškova amortizacije alata.

169

Slika 15.4 Primjer računa materijala za usisnu granu automobilskog motora [1]

Procjena troškova (koštanja) standardnih komponenti se vrši na osnovi usporedbe sa sličnim

dijelovima koji su već proizvedeni, ili na osnovi pregovora s prodavačima i dobavljačima. Kod manje

važnih jednostavnih komponenti obično se ide na procjenu na temelju vlastitog iskustva. Ovdje je

vrlo bitno da se dobro procijeni planirani broj proizvoda koji će se proizvesti, a naročito kod

velikoserijske proizvodnje, gdje cijena kod dobavljača bitno varira obzirom na isporuku. Odnosno, ako

se proizvodnja komponenti obavlja u vlastitim pogonima, treba postavit pitanje da li proizvođač

uopće ima kapaciteta za tako velik broj komponenti.

Za slučaj nestandardnih komponenti koje su namijenjene isključivo kao komponente konkretnog

proizvoda i izrađene, ili od strane proizvođača, ili naručene iz vani, troškovi koštanja se računanju

sumiranjem troškova materijala, izrade i alata. Ukoliko se tu radi o komponentama sastavljenim od

dijelova, procjena se vrši na način da se one razmatraju kao zasebni proizvod, sastavljen od

komponenti.

Trošak materijala se računa na temelju mase dijela uvećane za otpad od obrade (5% ÷ 50% za

injektiranje, 25% ÷ 100% za obradu metala deformiranjem), koji se množi s cijenom materijala na

tržištu.

Trošak izrade uključuje trošak radnika na stroju (približno 25 USD za radnika na preši i 75 USD za

radnika na CNC stroju) i trošak stroja (amortizacija, održavanje).

Cijena alata ovisi o vrsti obrade. Kod alata koji se temelje na kalupima, cijena kalupa se kreće od

10.000 USD do 500.000 USD.

Montaža kod proizvoda gdje je serija manja od par stotina godišnje redovito se vrši ručno. Iznimka su

elektronički sklopovi na štampanim pločicama, koji se redovito sklapaju strojno. Troškovi montaže se

računanju množenjem jedinične cijene radnika s vremenom potrebnim za montažu. Cijena radnika u

170

poslovima montaže se kreće od 1 USD na sat (Kina) do 40 USD za visoko razvijene zemlje. Tipična

cijena radnika u SAD-u je 10 do 20 USD na sat.

Ostali troškovi teško se procjenjuju za slučaj novog proizvoda. Troškovi podrške novog proizvoda se

daju proračunati na temelju raznih metodologija, dok se indirektni troškovi vrlo teško procjenjuju, a

budući troškovi održavanja proizvodnje su poseban problem. Troškovi podrške se uglavnom

procjenjuju ne temelju parametara troškova (cost drivers) koji se računaju na temelju troškova

materijala i montaže, te vremena angažmana opreme na proizvodu.

15.2 Smanjenje troškova komponenti Kod većine sofisticiranih inženjerskih proizvoda, cijena komponenti koje se nabavljaju ima najvećeg

utjecaja na ukupnu cijenu koštanja te postoji čitav niz strategija kako sniziti troškove. Većina

strategija i ne bavi se procjenjivanjem troškova već se samo navode pravila dizajniranja kojima se

djeluje na cijenu.

Često komponente budu skupe samo iz razloga jer dizajner nije shvatio mogućnosti i ograničenja

procesa proizvodnje. Koji put nepotrebnim zahtjevima u projektu nepotrebno se povisuje trošak

proizvodnje. Npr. definiranje tolerancija gdje to nije potrebno, ili definiranje prestrogih tolerancija.

Često je moguće re-dizajnirati realizirane dijelove kako bi se smanjili troškovi proizvodnje, a da se

time ne smanjuje kvaliteta komponente. Jedan od načina da se dizajnera informira o procesu je

definiranjem pravila dizajnirana, kojima se specificiraju mogućnosti određene tehnologije

proizvodnje. Mogu se definirati parametri proizvodnje koji direktno određuju troškove, npr. ukupna

dužina zavara definira cijenu zavarivanja. Za procese koje nije lako definirati i opisati postoje

proizvodni eksperti koji onda savjetuju dizajnere za određenu metodu proizvodnje.

Pomnom provjerom predloženog dizajna može se predložiti re-dizajn komponente koji bitno

pojednostavljuje i pojeftinjuje proizvodnju. Smanjenje brojeva koraka u proizvodnji redovito snižava

troškove proizvodnje. Procesi poput lijevanja, ekstrudiranja, štancanja i injektiranja često

omogućavaju dobivanje finalne geometrije u jednom koraku, ili proizvodnju u jednom koraku s

minimalnom doradom (npr. bušenje provrta ili skidanje srha).

Povećanjem broja proizvedenih komponenti, redovito se smanjuje cijena proizvodnje. Kako se

troškovi sastoje od fiksnih i varijabilnih, fiksni troškovi vezani za osiguranje opreme se dijele prema

ukupnom broju proizvedenih jedinica, a varijabilni troškovi (radnici, materijal) se također smanjuju

jer proizvođač može priuštiti skuplju opremu koja omogućava efektivniju i bržu proizvodnju, odnosno

jeftiniju radnu snagu ili smanjen potreban broj radnika za opsluživanje i rad na strojevima. Procesi

poput obrade materijale skidanjem čestica su procesi kod kojih su fiksni troškovi niski, a varijabilni

visoki pa su takvi procesi primjereni kod malih serija. Kod velikih serija primjereni su procesi s velikim

fiksnim troškovima i malim varijabilnim troškovima, poput injekcijskog brizganja.

Veličina serije snižava trošak proizvodnje i povećava kvalitetu proizvoda i performanse proizvoda.

Kod velikih serija ima smisla investirati u poboljšanje performansi. Veliku seriju se može ostvariti

korištenjem standardnih komponenti, koje se koriste za čitav niz proizvoda. To može bit interna

standardizacija, gdje proizvođač proizvodi komponentu i koristi je na nekoliko modela proizvoda, te

eksterna standardizacija gdje se koriste standardne komponente dostupne na tržištu. Komponente

171

mogu biti standardizirane unutar jednog proizvoda, dobar primjer za to su automobilski naplatci

asimetričnih oblika koji bi trebali biti različiti za pojedinu stranu automobila, no bitno pojeftinjenje

predstavlja jedan tip naplatka bez obzira na stranu vozila.

Slika 15.5 Primjer standardizacije unutar samog proizvoda

U Japanu je popularna strategije smanjenja troškova koja se naziva dobavljački dizajn temeljen na

crnoj kutiji. Metoda se sastoji u tome da se dobavljaču komponenti definiraju osnovne karakteristike

što komponenta mora činiti, a ne kako to postići, što dobavljaču ostavlja prostora za vlastiti razvoj

koji redovito rezultira snižavanjem cijene komponenti.

15.3 Smanjenje troškova montaže Dizajn za montažu (Design for assembly) (montažom uvjetovani dizajn) je dio dizajna za proizvodnju

kojim se smanjuju troškovi montaže proizvoda. Iako troškovi montaže ne predstavljaju veliki udio u

ukupnim troškovima, često vođenje računa o troškovima montaže za sobom povlači smanjenje

sveukupnog broja dijelova, smanjenje kompleksnosti proizvodnje i smanjenje troškova održavanja

proizvodnje.

Kako bi se procijenila efikasnost montaže, definira se indeks sklapanja [1] koji iznosi

indeks montaže =

teorijski minimum broja dijelova

× 3 sekunde procjena ukupnog vremena montaže

Teorijski minimum dijelova je broj različitih dijelova sklopa, a odluka da li je dio različit slijedi iz niza

pitanja:

172

1. Da li se dio relativno pomiče obzirom na ostatak sklopa?

2. Da li dio mora biti od različitog materijala?

3. Da li dio mora biti odvojen od sklopa radi načina montaže, zamjene ili popravaka?

Ako je i jedno od ovih pitanja potvrdno, dio predstavlja dodatni dio koji se treba montirati. Vrijeme

od 3 sekunde je procjena najboljeg vremena koje se može postići na pozicioniranju dijela, a nastao je

iz prosjeka da radnik pozicionira jednostavni dio poput ubacivanja kuglice u rupu.

Ukoliko prema prethodnim kriterijima za dio nije nužno da je razdvojen od sklopa, integrira ga se u

ostatak sklopa (komponente). Ovime se često povećava kompleksnost komponente, no postupcima

poput injekcijskog brizganja su takve kompleksne komponente izvedive.

Integriranjem dijelova se omogućava:

• integrirani dijelovi se ne moraju sklapati već je montaža ostvarena samom proizvodnjom.

• integrirani dijelovi su jeftiniji za proizvesti. Kod lijevanih, brizganih, prešanih dijelova, dakle

dijelova koji se rade u kalupima, je jeftinije proizvesti jedan kompleksni kalup nego dva

jednostavnija kalupa.

• integrirani dijelovi omogućavaju preciznije održavanje zadanih geometrijskih odnosa nego li

je to slučaj kad postoji više dijelova.

Vrijeme montaže proizvoda s istim brojem dijelova se razlikuje obzirom na vrijeme potrebno da se

dio prihvati, orijentira i umetne. Idealne karakteristike dijela koji se sklapa su [1]:

• dio se umeće odozgo (z os montaže), što omogućava da se komponenta ne treba okretati i

ponovo prihvaćati, dok gravitacija stabilizira montažu, a radniku je omogućen dobar pregled

nad sklapanjem.

• dijelovi se samo-pozicioniraju, čime se znatno olakšava rad radnicima na montaži te

izbjegavaju dodatni alati za precizno pozicioniranje. Utor je najčešći geometrijski oblik za

pozicioniranje.

• dijelovi koji se ne trebaju orijentirati, dodatno olakšavaju montažu. Npr. zamjena navoja

sferom, cilindrom i sl.

• dijelovi koji se montiraju samo jednom rukom, čime se skraćuje vrijeme montaže.

• dijelovi koji ne trebaju alat za montažu, čime se skraćuje vrijeme montaže.

• dijelovi koji se sklapanju u jednom pravocrtnom gibanju, npr. tiskanje svornjaka zahtjeva

manje vremena od pritezanja vijka.

• dijelovi koji su osigurani i stabilni odmah po montaži, u suprotnom ako nije osigurano

stezanje, brtvljenje i sl., može doći do gubitka stabilnosti, što zahtjeva fiksatore ili dijelove za

osiguravanje.

Ukoliko zbog načina pakiranja, nabavljanja, zamjene i održavanja, postoje prednosti mogućnosti

montaže izvan pogona od strane samog korisnika, tada treba razmotriti način kako neobučeni

korisnik, bez iskustva, može sigurno i kvalitetno montirati dio. Pri tom treba imati na umu sve

nepoželjne radnje, poput promjene slijeda montaže, okretanja dijelova i sl., koju korisnici mogu

nehotice napraviti, a da se pri tom ne ugrozi montaža ili sigurnost.

173

15.4 Smanjenje troškova održavanja proizvodnje. Smanjivanjem troškova komponenti i troškova montaže, smanjuju se troškovi vezani uz funkcije

održavanja proizvodnje. Npr., smanjenjem broja dijelova, smanjuju se zahtjevi na upravljanje

poluproizvodima (skladištenje, transport, evidencija). Smanjenjem obima montaže, smanjuje se

potrebni broj radnika, smanjuje se obim nadzora te traženja i zapošljavanja kadra. Standardizacijom

smanjuje se obim podrške razvoju i obim kontrole kvalitete.

Realni proizvodni sustavi su kompleksni, a kompleksnost im raste zbog raznih faktora. Proizvodni

sustavi uključuju stotine dobavljača, tisuće dijelova, stotine zaposlenika, mnoštvo tipova proizvoda i

proizvodnih procesa. Svako variranje dobavljača, dijelova, zaposlenika, proizvoda i procesa povećava

kompleksnost sustava. Ove varijante trebaju biti praćene, nadzirane i upravljanje, što predstavlja

znatne dodatne troškove. Većina kompleksnosti proizlazi iz dizajna proizvoda te se stoga može

minimizirati mudrim odlukama vezanim uz dizajn. Dobro je uspoređivati variranje pokazatelja

kompleksnosti kod starih i re-dizajniranih proizvoda. Pokazatelji kompleksnosti mogu biti, broj

dijelova, broj dobavljača, broj nestandardnih dijelova, broj novih alata potrebnih da se ostvari

proizvod, broj novih proizvodnih procesa. Ovi pokazatelji omogućuju timu da donese neformalne

odluke i bez da formalno procjenjuje indirektne troškove proizvodnje.

Važan aspekt dizajna za proizvodnju je predvidjeti mogućnosti grešaka u proizvodnom sustavu i

provesti korektivne korake u ranom stupnju razvoja proizvoda. Strategija se zove postizanje

otpornosti na greške (error proofing), a tipični primjeri su slijedeći: izbjegavati dijelove koji se

neznatno razlikuju jer ih je lako pomiješati, izbjegavati male razlike u dimenzijama, zrcalno simetrične

geometrije, različiti koraci navoja, smjerovi navoja i sl. mogu biti uzrokom zabuna i grešaka. Čest

pristup je obojiti slične dijelove u različite boje.

15.5 Razmatranje utjecaja dizajna za proizvodnju na druge faktore Minimiziranje troškova proizvodnje nije jedini cilj procesa razvoja proizvoda. Ekonomski uspjeh ovisi

o kvaliteti proizvoda, vremenu uvođenja i troškovima razvoja. Ima slučaja kad se ekonomski uspjeh

projekta mora uskladiti sa sveukupnim ekonomskim uspjehom proizvođača.

Vrijeme razvoja može biti izrazito važno kod proizvoda na dinamičkim tržištima, poput automobila,

gdje je važnije ne potrošiti vrijeme na npr. uštede u materijalu te zbog toga kasniti s izlaskom jednog

automobila za mjesec dana. Odnos između dizajna za proizvodnju i vremena razvoja je kompleksan.

Može se desiti da zahtjevi dizajna za montažu prouzroče proizvod koji zahtijeva kompleksan alat za

čiju isporuku treba dosta vremena. Prednosti od raznih odluka vođenih dizajnom za proizvodnju

mogu bitni neznatne u usporedbi s gubicima nastalim kašnjenjem u izbacivanju proizvoda na tržište.

Troškovi razvoja su u direktnoj vezi s vremenom razvoja pa isto vrijedi za odnos dizajna za

proizvodnju i troškova razvoja.

Treba razmotriti utjecaj dizajna za proizvodnju na kvalitetu proizvoda. U idealnim uvjetima,

djelovanja kojima se smanjuju troškovi proizvodnje povećava se kvaliteta proizvoda. No u nekim

slučajevima može se desiti i obrnuto te kvaliteta u aspektima trajnosti i robusnosti može opasti pa je

potrebno imati na umu mnoge aspekte kvalitete proizvoda.

174

Odluke vezane uz dizajn za proizvodnju mogu djelovati na eksterne faktore, koji se nalaze izvan

odgovornosti razvojnog tima. Dva takva slučaja su:

• korištenje komponente u drugom proizvodu: - investiranje vremena i novca u razvoj jeftine

komponente može imati dalekosežne pozitivne posljedice ako se ista komponenta koristi u

drugim proizvodima.

• troškovi kroz životni vijek proizvoda: - u svom životnom vijeku proizvoda može doći do

neplaniranih troškova, npr. proizvod može sadržati opasne materijale koji zahtijevaju

posebno zbrinjavanje, proizvod može izazvati velike troškove servisiranja i reklamacija u

garancijskom roku.

Dizajn za proizvodnju se počeo primjenjivati 80tih godina prošlog stoljeća i danas su vidljivi pozitivni

rezultati ovih strategija. Zajedničko djelovanje inženjera u razvoju i proizvodnih inženjera rezultiralo

je povećanjem kvalitete dizajna. Neki proizvođači tvrde da su srezali troškove proizvodnje za 50%.

Usporedbom današnjih proizvoda s proizvodima ranijih generacija za uočiti je manje dijelova, nove

napredne materijale, integrirane dijelove, standardne dijelove i pod-sklopove te jednostavnije

procese montaže.

175

16. Prototipovi u procesu razvoja proizvoda

Pod prototipom se u kontekstu dizajna razvoja proizvoda podrazumijeva aproksimacija proizvoda u

smislu jednog ili više aspekata interesa. Prototipovi mogu biti projektne skice, matematički modeli,

simulacije, testne komponente i potpuno funkcionalne verzije proizvoda.

Slika 16.1 Izrada prototipova u okviru razvoja Proizvoda

Prototipove se može podijeliti u fizikalne i analitičke. Fizikalni prototipovi su opipljivi izradci

napravljeni da aproksimiraju proizvod, odnosno da se ispitaju određene ciljane funkcije koje su od

interesa razvojnog tima. Oni mogu služiti kako bi potvrdili funkcioniranje koncepta ili kako bi se

ocijenila funkcionalnost proizvoda. Fizički prototipovi se mogu koristiti kao modeli koji izgledaju kak

proizvod, a namjena im je olakšavanje komunikacije s kupcima, menadžmentom, odnosno

namijenjeni su vizualnom predstavljanju koncepta ili proizvoda. Namjena im može biti ispitivanje

svojstava ili robusnosti korištenja. Analitički prototipovi opisuju proizvod na neopipljiv način,

matematički ili vizualno. Tu se ubrajaju CAD modeli, numerički modeli, dinamičke simulacije,

kinematski modeli, kompjuterske simulacije. Određeni aspekti proizvoda se analiziraju, umjesto da se

izrađuju kao kod fizikalnih.

Drugi način podjele prototipova je razina njihove sveobuhvatnosti i fokusiranosti (usredotočenosti).

Sveobuhvatni prototipovi sadrže većinu, ili sva, svojstva proizvoda. To je ono što se obično

podrazumijeva pod izrazom „prototip“, a to bi značilo u potpunosti funkcionalna testna verzija

proizvoda u prirodnoj veličini. To su recimo prototipovi koji se predočavaju kupcima prije no što se

finalizira proizvod. Fokusirani prototipovi sadrže jedno ili par svojstava proizvoda. Uključuju

prototipove za testiranje određenih dijelova proizvoda, ručno izrađene električne sklopove, modele

napravljene od pjene, drva ili generirane tehnologijom brze izrade prototipova (3D printanje, kao

jedna od metoda brze izrade prototipova). Izradom dvije verzije fokusiranog prototipa koji vrše

određenu funkciju, mogu se usporediti i evaluirati različiti koncepti i izvedbe određenih svojstava

proizvoda. Slika 16.2 sadrži grafički prikaz primjera fizikalnih i analitičkih prototipova s razinom

njihove sveobuhvatnosti, odnosno fokusiranosti. Prototipovi ponekad sadrže kombinaciju analitičkih i

fizikalnih elemenata. Npr. upravljački sklop (hardver), koji ne upravlja realnim mehanizmima, nego

kompjuterskom simulacijom (simulator leta, simulator vožnje automobila i sl.).

176

Slika 16.2 Vrste prototipova, primjer iz [1]

U procesu razvoja proizvoda prototipovi se koriste za učenje, komuniciranje, integriranje i

prikazivanje dostignuća.

Učenje se očituje u činjenici da se uz pomoć prototipova dobivaju odgovori na pitanja poput, „hoće li

proizvod funkcionirati“ i „koliko dobro zadovoljava potrebe korisnika“, čime prototipovi omogućavaju

stjecanje znanja o ovim pitanjima. Ovo je naročito važno kod potpuno novih rješenja i tehnologija,

gdje još ne postoji dovoljna razina znanja o svojstvima određene tehnologije.

Komuniciranje se očituje kroz činjenicu da prototipovi znatno olakšavaju komunikaciju među

članovima šireg tima te menadžmenta, distributera, korisnika i investitora. Ovo naročito dolazi do

izražaja kod fizikalnih prototipova, gdje bi teško bilo riječima opisati izgled ili funkcioniranje

proizvoda.

Integracija se očituje kroz korištenje prototipova u svrhu osiguravanja komponentama i

podsistemima planiranog zajedničkog djelovanja, odnosno uočavanja slučajnih međudjelovanja.

Sveobuhvatni fizikalni prototipovi su najznačajniji integracijski alat u razvoju proizvoda jer

omogućavaju sklapanje i fizikalno međudjelovanje svih dijelova i pod-sklopova koji sačinjavaju

proizvod. Ovime se ostvaruje koordinacija među članovima razvojnog tima. Ovakvi se prototipovi

nazivaju alfa prototipovi, beta prototipovi i pred-proizvodni prototipovi. Često alfa prototipovi

omogućavaju funkcioniranje, a beta prototipovi intenzivno testiranje. Kod razvoja softvera se često

koriste prototipovi. Microsoft pri razvoju novog softvera vrši kompajliranje na „dnevnoj osnovi“, što

znači da razni timovi razvijaju određene dijelove softvera, pri čemu se na kraju svakog radnog dana

kompajlira nova verzija, koji se slijedeći dan koristi i testira od svakog člana razvojnog tima. Ovime se

omogućava sinkronizacija i integracija rada na razvoju. Svaki problem ili konflikt u funkcioniranju se

odmah rješava te razilaženje tima u razvoju ne može biti duže od jednog dana. Popularan interni

Microsoftov naziv za ovu metodu je „Eat your own dog food“.

Dostignuća (milestones, eng. miljokaz, prekretnica) razvoja proizvoda se često prikazuju u kasnijoj

fazi razvoja kad je proizvod dostigao određeni stupanj funkcionalnosti i kad se prototipom želi

177

pokazati progres (investitorima, marketingu, menadžmentu) ili ukazati na rokove. Često puta se

zahtijeva da se prototipom dokaže, odnosno pokaže da prototip prolazi određene testove, čime se

dokazuje da će i finalni proizvod postići svoj cilj.

16.1 Principi kod odabira prototipova Odluke o vrsti prototipova i načinu njihovog uklapanja u razvojni plan donose se na temelju slijedećih

principa:

• Analitički prototipovi su fleksibilniji od fizikalnih iz razloga što su oni matematičke

aproksimacije proizvoda temeljene na parametrima koje je moguće varirati u znatno većoj

mjeri nego bi to bilo moguće kod fizikalnih. Mijenjanje parametara analitičkog modela pri

proračunu je znatno jednostavnije, jeftinije i brže nego mijenjanje svojstava fizikalnog

prototipa. Iz ovih razloga analitički prototipovi uglavnom prethode fizikalnim, te se koriste za

sužavanje broja parametara i odabira najboljih, koji se dalje potvrđuju kroz fizikalni prototip.

• Fizikalni prototipovi se koriste pri otkrivanju nepredviđenih fenomena jer se kod fizikalnih

prototipova često javljaju fenomeni koji nisu bili očekivani. To su razna termička i optička

svojstva, od kojih se dio neće ni javljati kod finalnog proizvoda, a dio bi se mogao javiti te ih

se na ovaj način otklanja. U ovom smislu fizikalni prototip je alat za rano otkrivanje

nepredviđenih fenomena koji bi se mogli javiti kod finalnog proizvoda.

• Prototipom se može otkloniti rizik skupih iteracija, što se odnosni na situacije gdje se po

testiranju određenih segmenata vidi da li se određeni segment treba ponoviti. U ovakvim

situacijama prototipovima se može anticipirati finalni segment, te smanjiti rizik skupog

ponavljanja. Ovo ima smisla samo u slučajevima kad je prototip jeftiniji, a izrada i testiranje

prototipa ne oduzima previše vremena. Tipični proizvodi kod kojih je ovo slučaj su proizvodi s

visokim stupnjem nepouzdanosti, proizvodi kod kojih se primjenjuju nove tehnologije i

proizvodi s revolucionarno novim principima. S druge strane su proizvodi kod kojih je cijena

neuspjeha manja i kod kojih nema velikih promjena u odnosu na prethodne proizvode te

nemaju velike koristi od ovog pristupa. Slika 16.3 ilustrira upotrebu skupih prototipova i rizike

tehnologije ili tržišta. Iz slike se vidi da se realni proizvodi nalaze negdje između ova dva

ekstrema.

• Prototipom se mogu ubrzati ostali koraci razvoja, što se očituje kod slučajeva kad izrada

prototipa može omogućiti slijedećoj aktivnosti da se obavi brže negoli da se prototip uopće

nije izradio. Ako je vrijeme izrade takvog prototipa kraće od ušteda vremena koje se postižu

zbog korištenja prototipa, tad prototip ima smisla. Na slici 16.4 je ovo ilustrirano na

korištenju prototipa kod dizajniranja kalupa, gdje prototip omogućava dizajneru kalupa da

lakše i brže izradi kalup kompleksnog proizvoda, čime se skraćuje vrijeme uvođenja proizvoda

(time to market).

• Prototipom se može smanjiti ovisnost zadataka, što je ilustrirano na slici 16.5 za slučaj

sekvencijalnih zadataka razvoja gdje je izradom prototipa omogućen simultani razvoj. Ovdje

je na primjeru razvoja matrične ploče, kojoj anticipira razvoj softvera, omogućen paralelni

razvoj softvera na ručno izrađenom prototipu matrične ploče, dok se istovremeno razvijala

sama matrična ploča.

178

Trošak sveobuhvatnih prototipova [vrijeme ili novac]

nizak visok

Potreba za velikim brojem

sveobuhvatnih prototipova

primjer: softver, proizvodi široke

potrošnje

Jedan prototip, samo za

verifikaciju

primjer: tiskani grafički materijal

Potreba za velikim brojem

analitičkih prototipova.

Dobro isplanirani

sveobuhvatni prototipov.i

Koji puta se prvi prototip i proda.

primjer: zrakoplovi, sateliti, automobili

Par prototipova koji nisu

sveobuhvatni

primjer: komenrcijalne zgrade,

brodovi

Slika 16.3 Upotreba skupih prototipova ovisi o tehničkim ili marketinškim rizicima

Slika 16.4 Uloga prototipa u skraćenju vremena uvođenja proizvoda (time to market)

Slika 16.5 Uloga prototipa u paraleliziranju zadataka [1]

179

16.2 Tehnologije izrade prototipova Postoji čitav niz tehnologija izrade prototipova, što se naročito odnosi kod izrade fizikalnih

prototipova. Ovdje su navedene dvije osnovne grupe atraktivne posljednjih dvadesetak godina, a to

je CAD i brza izrada prototipova. Obje grupe bit će posebno obrađivane u zasebnim poglavljima, a

ovdje su kratko navedene u kontekstu teme ovog poglavlja.

CAD (Computer Aided Design), razvio se 90-tih kao metoda kreiranja virtualnog trodimenzionalnog

prototipa iz osnovnih geometrijskih oblika poput cilindra, paralelepipeda te generiranja rupa. CAD

omogućava vizualizaciju, izradu foto-realističnih prikaza (renderiranje), utvrđivanja materijalnih

svojstava (masa, volumen), izradu tehničke dokumentacije, te integraciju i virtualno sklapanje čime

se omogućava detekcija kolizija u geometriji. CAD je usko povezan sa CAE (Computer Aided

Engineering), gdje spada izrada modela za simulaciju opterećenja, toplinskih opterećenja, protoka

topline te opisivanja strujanja fluida metodom konačnih elemenata. CAD je osnova i čitavom nizu

procesa analize putem računala.

Brza izrada prototipova predstavlja danas najčešće korištenu metodu izrade prototipova, je započela

80 tih godina metodom stereolitografije i kasnije čitavim nizom sličnih metoda izrade

trodimenzionalnih modela. Više o ovom u poglavlju 17.

16.3 Planiranje prototipova Kako bi se izbjegli neuspješni prototipovi, koji predstavljaju i materijalni i vremenski gubitak, izrazito

je važno pažljivo isplanirati svaki prototip prije njegove realizacije. Ovdje je predstavljena metoda u

četiri koraka [1] koja je primjenljiva na sve tipove prototipova, fokusirane, sveobuhvatne, fizikalne i

analitičke.

Korak 1: definirati svrhu prototipa: - kako što je navedeno, svrhe prototipova mogu biti učenje,

komunikacija, integracija i dostignuća. Članovi tima definiraju svrhu, gdje se navode potrebe učenja i

komuniciranja, te činjenica da li je prototip namijenjen za integraciju ili prikaz dostignuća razvoja.

Korak 2: Odrediti stupanj aproksimacija prototipa: - planiranje prototipa uključuje definiranje

stupnja aproksimacije finalnog proizvoda. Postavlja se pitanje da li je dovoljan analitički prototip

(brže i jeftinije) ili je nužan fizikalni prototip. U principu je najbolji prototip najjednostavniji prototip

koji zadovoljava korak 1. Često se isti prototip koristi i dograđuje nekoliko puta. U početku se koristi

kao ispitni stol, kasnije se modificira u svrhu dobivanja prototipa. Moguće je postojeće prototipove,

odnosno prototipove izrađene u drugu svrhu, prenamijeniti.

Korak 3: Izraditi plan eksperimenta: - u većini slučajeva ispitivanje prototipa je klasični eksperiment,

što znači da je potrebno napraviti detaljni plan eksperimenta koji sadrži utvrđivanje varijabli

eksperimenta (ako postoje), protokol testa, utvrđivanje mjerenja koja će se provesti i plan

analiziranja rezultata.

Korak 4: Izraditi raspored nabavke, konstruiranja i testiranja: - izradu i testiranje prototipa se može

smatrati jednim pod-projektom u sklopu razvojnog projekta, čiji su rezultati i doba njihovog

objavljivanja važni za ostatak tima. Tri datuma su naročito bitna a to su: datum kada će svi dijelovi

180

prototipa biti spremni za sklapanje, datum prvog testiranja prototipa, datum kad se očekuje da je

završeno s testiranjem i da su obrađeni rezultati.

Slika 16.6 Planiranje prototipa robotskog vozila, primjer iz [1]

16.5 Planiranje prototipova dostignuća razvoja Sveobuhvatni prototipovi koji se koriste kao pokazatelji dostignuća razvoja (milestones) ovise o

planiranju prototipa koje je u vezi s planiranjem razvoja proizvoda, a datumi planiranja prototipova

dostignuća sastavni su dio sveukupnog plana projekta razvoja proizvoda. Cilj svakog tima je napraviti

čim manji broj prototipova jer izrada i testiranje iziskuje velike troškove i vrijeme. Obično se polazi od

četiri osnovna tipa prototipa, alfa prototip, beta prototip i pred-proizvodni prototip, pri čemu se

odbacuju svi koji nisu nužni.

Alfa prototipovi se koriste da bi se utvrdilo da li proizvod uopće funkcionira kako je planirano. Sličnog

su materijala i geometrije kao dijelovi koje predstavljaju, no izrađeni su prototipnim tehnologijama

(npr. lijevanjem u silikonske kalupe, umjesto injektiranjem kako se predviđa za stvarni dio).

Beta prototipovi se koriste kako bi se utvrdila pouzdanost i otklonile greške proizvoda. Oni se

uglavnom daju korisnicima na testiranje. Izrađeni su iz materijala i tehnologijom kao finalni proizvod,

no nisu sastavljeni na proizvodnoj liniji.

Pred-proizvodni prototipovi su prvi proizvodi proizvedeni na proizvodnoj liniji, ali dok još proizvodna

linija ne radi u punom pogonu te se izrađuje limitirani broj proizvoda. Ovi prototipovi se koriste za

verifikaciju kapaciteta proizvodnih pogona, podvrgavaju se daljnjem testiranju, te se distribuiraju

preferiranim korisnicima.

Najčešće se u realnim situacijama odbacuje neki od ovih prototipova te se umjesto njega realizira

jedan dodatni prototip u ranoj fazi razvoja. Alfa prototip se može eliminirati ukoliko je postojao neki

slični proizvod ili ako je proizvod izrazito jednostavan. Dodatni prototipovi u ranoj fazi razvoja su

karakteristični kad se primjenjuje nova tehnologija, oni nisu od materijala, niti sliče kasnijim

prototipovima. Jednom kad je donesena odluka o broju i vrsti prototipova, njihovim karakteristikama,

te vremenu sklapanja i testiranja, vrši se smještanje prototipa u kontekst plana čitavog projekta.

181

17. Napredne metode učitavanja i kreiranja geometrije

Kao što klasično skeniranje fotografija ili teksta predstavlja ulazne veličine u razne računalne

aplikacije, a štampanje („printanje“) i crtanje („plotanje“) izlaznu formu računalnih aplikacija, dok se

sve to dešava u ravninskom (dvodimenzionalnom) prostoru, razvojem novih naprednih tehnologija

perifernih jedinica granice su pomaknute prema trodimenzionalnom prostoru. Upravo industrijski

dizajn ima velike koriste od ovih novih metoda koje omogućavaju jednu novu dimenziju u radu

industrijskih dizajnera. Kao što je CAD predstavljao veliki korak naprijed u usporedbi s klasičnim

crtanjem temeljenim na ortogonalnom projiciranju i papiru, tako trodimenzionalno (3D) skeniranje i

brza izrada prototipova, omogućavaju jednu potpuno novu dimenziju u prezentaciji ideja i koncepata

industrijskih dizajnera.

17.1 3D skeniranje Pod 3D skeniranjem podrazumijevamo prikupljanje prostornih podataka o geometriji promatranog

objekta putem uređaja koje, u širem smislu nazivamo 3D skeneri. 3D sken predstavlja vezu između

realnog objekta i CAD modela. 3D skeniranje ima svoju široku primjenu u industriji, kontroli

geometrije proizvedenih izradaka, osiguranju kvalitete, inženjerskom dizajnu, antropometriji,

građevini, urbanizmu, geodeziji, filmskoj industriji i računalnoj animaciji, zaštiti spomenika i kulturne

baštine, arheologiji, medicini, itd. 3D skenere dijelimo u dvije osnovne kategorije, kontaktni i

bezkontaktni skeneri. U bezkontaktne skenere ubrajamo čitav niz tehnologija poput „Time-of-flight“

skenera, triangulacijskih skenera, skenera sa strukturiranim svjetlom (white light), kompjutersku

tomografiju (CT), mikrografiju, magnetnu rezonanciju (MRI), fotogrametriju i niz drugih. Osnovna

svrha 3D skenera je tvorenje oblaka točaka (point cloud) koje predstavljaju prostorne koordinate

točaka promatrane površine.

Slika 17.1 Skenirana skulptura Artemide i oblak točaka

182

17.1.1 KONTAKTNI SKENERI Kontaktni skeneri (coordinate measuring machine – CMM), predstavljaju jednu od prvih tehnologija

3D skeniranja. Funkcioniraju na principu ticala, koje dodirom objekta očitava koordinatu točke

dodira. Sastoje se od pomičnog stalka, čije se koordinate očitavaju na mikrometarskoj razini, i samog

ticala, te upravljačkog softvera koji uz upravljanje, ima mogućnost provlačenja osnovnih

geometrijskih oblika kroz očitane točke. Nedostaci ovih skenera su sporost prikupljanja podataka i

dodir koji može, ili oštetiti objekt (npr. krhki arheološki nalazi), odnosno deformirati ili pomaknuti

manje dijelove.

Slika 17.2 CMM skener i kontaktno ticalo

17.1.2 TIME-OF-FLIGHT SKENERI Time-of-flight (vrijeme leta) laserski skeneri se temelje na očitavanju razlike vremena između

odaslanog impulsa laserskog svjetla i refleksije odbijene zrake koju prima detektor. Na temelju

veličine vremenskog intervala Δt i poznate brzine laserske zrake (brzina svjetlosti c), izračunava se

udaljenost kao s=(c·Δt)/2. Pomično zrcalo velikom brzinom prenosi emitiranu zraku preko površine

objekta i tako tvori oblak točaka. Ovi skeneri su pogodni za vrlo velike udaljenosti, ali nemaju veliku

preciznost (rezolucija je nekoliko milimetara). Tipična primjena ovih skenera je u građevini, odnosno

konzervatorskim i restauratorskim radovima te očuvanju kulturne baštine.

183

Slika 17.3 TIme-of-flight skener

17.1.3 TRIANGULACIJSKI SKENERI Triangulacijski laserski skeneri sastoje se od izvora laserske zrake, te objektiva i zaslona na koji se

projicira reflektirana zraka. Objektiv je postavljen tako da se nalazi na konstantnoj udaljenosti od

laserske zrake i pod konstantnim kutom obzirom na zraku. Kako se promatrani objekt pomiče, tako

dolazi do pomicanje reflektirane zrake na zaslonu. Iz ovih poznatih veličina (kut objektiva i zrake te

udaljenost objektiva od zrake) i pozicije reflektirane zrake na zaslonu određuje se nepoznata

udaljenost objekta. Češće se ne radi samo o jednoj zraci, već o laserskom snopu, čime se očitava

pozicija čitave linije točaka, a prelaskom snopa preko objekta, čitava površina. Kako se ovim načinom

prikuplja geometrija vidljive strane objekta, često se za manje objekte koristi zakretno postolje kojim

se zakreće objekt oko svoje osi, čime se time dobiva niz skeniranih površina, a iz poznatog kuta

zakreta omogućava se jednostavno povezivanje površina u zatvoreno tijelo. Za veće objekte koje nije

moguće smjestiti na rotacijsko postolje, vrši se skeniranje sa raznih strana objekta, a kasnije putem

zajedničkih markera (barem tri za svaki susjedni sken) preklapanjem se spajaju susjedni skenovi.

Metoda temeljena na triangulaciji je brza, a preciznost skeniranja velika. Tako npr. NextEngine 3D

Desktop skener ( www.nextengine.com ), čija cijena iznosi 3000 USD, ima rezoluciju od 0,125 mm.

184

Slika 17.4 Princip triangulacije laserske zrake i laserskog snopa

Slika 17.5 Triangulacijski laserski NextEngine 3D skenner i skenirana geometrija

17.1.4 SKENERI SA STRUKTURIRANIM SVJETLOM Skeneri sa strukturiranim svjetlom, koji se još nazivaju i White light skeneri (skeneri bijelog svjetla),

temelje se na principu projiciranja crta bijelog svjetla te očitavanja dobivenih projekcija, najčešće

digitalnim (CCD) kamerama. Obično se sustavi temelje na dvjema CCD kamerama, koje pod istim

kutom obzirom na projektor među njima, softverski razaznaju rub između svjetla i tame projicirane

linije, te se na osnovi poznatog kuta gledanja, određuje udaljenost. U ovu grupu spadaju i skeneri koji

se temelje na prelasku zrake svjetlosti preko objekta, te se iz dinamične promjene projicirane konture

rekonstruira površina. No puno su češći skeneri koji se temelje na uzorku niza paralelnih linija svjetla i

tame. Prednost ove metode je ta što se mogu vrlo brzo projicirati uzorci s linijama te se, znatno brže

od triangulacijskih laserskih skenera, može očitati geometrija objekata. Mana im je ta što im je

ograničeno korištenje pri dnevnom svjetlu, te prostorije u kojima se vrši skeniranje treba zatamniti,

odnosno skeniranje na otvorenom vršiti u sumrak ili noću. Što je projektor kojim se vrši projiciranje

jači, a samim time i skuplji, to je ovaj problem manje izražen. Također, zbog karakteristika optike,

prije provođenja mjerenja zahtijevaju često kalibriranje CCD kamera. Rezolucija im se kreće do reda

veličine jednog mikrona. Robusnost skeniranja ovom metodom je nešto veća nego li je to slučaj kod

triangulacijskih laserskih skenera, a prekrivanjem površine bijelim prahom titanovog dioksida u

potpunosti se eliminira problem refleksije oko bridova, prisutan kod triangulacijskih skenera. Cijena

ovih skenera je nešto veća od triangulacijskih laserskih pa se tako cijena GOMovog skenera ATOS

kreće oko nekih 70tak tisuća eura pa na više (ovisi o jačini projektora i vrsti objektiva).

185

Slika 17.6 Princip projiciranja strukturiranih linija očitanja konture površine

Slika 17.7 Strukturirane linije bijelog svjetla

186

Slika 17.8 GOMov skener ATOS i skenirani rotor Francis turbine

17.1.5 FOTOGRAMETRIJA Sustavi za fotogrametriju se uglavnom sastoje od fotografske kamere i pratećeg softvera koji iz niza

fotografija tvori trodimenzionalnu sliku. Primjer za to je uređaj TRITOP kojeg proizvodi GOM

(www.gom.com), a temelji se na digitalnom fotoaparatu s flešom smještenim oko objektiva. Ovako

smještenim flešom se namjerno izaziva efekt „crvenih očiju“ kod fotografija. Ovim fotoaparatom

fotografira se objekt s nalijepljenim reflektirajućim markerima („mačje oči“). Iz niza fotografija

snimljenih s raznih lokacija oko objekta, softverski se na fotografijama razaznaju markeri te se tako

izdvojene točke povezuju u zajedničku trodimenzionalnu sliku.

Ovom metodom, za slučaj sustava TRITOP dobivaju se koordinate markera, a često se ovaj uređaj

koristi skupa s GOMovim ATOS skenerom, čime se korigiraju greške pri spajanju pojedinačnih

ATOSovih skenova kod velikih objekata. Naime, problem svih skenera kojima se skenira sekcija

površine, je povezivanje sa susjednom sekcijom pri čemu nastaju greške. Kod velikih objekata

(zrakoplovi, automobili, jedrilice, ..) dolazi do akumuliranja greške, što nije zanemarivo. Tako se

GOMov sustav ATOS, koji također razaznaje TRITOPove markere („mačje oči“), nadovezuje na

koordinate markera dobivene TRITOPom, čime se ispravlja nastala akumulirana greška povezivanja

susjednih skenova sustavom ATOS.

187

Slika 17.9 Fotografiranje reflektirajućih markera, pozicije fotoaparata obzirom na markere te rezultirajući oblak točaka dobiven sustavom TRITOP

Slika 17.10 Skenirani helikopter Black hawk gdje se koristila kombinacija sustava ATOS i TRITOP

17.1.6 KOMPJUTERSKA TOMOGRAFIJA, MIKROTOMOGRAFIJA I MAGNETNA REZONANCIJA Radi se o metodama koje se pretežno koriste u medicini te proučavanju strukture materijala. Ovim

metodama se dobivaju uzastopni presjeci objekata različitog sastava, a kasnijom se softverskom

obradom kreira 3D geometrija. Kompjuterska tomografija (CT) trodimenzionalne slike kreira iz niza

dvodimenzionalnih presjeka nastalih zračenjem X zraka. Mikrotomografija je tomografija koja

omogućava skeniranje sićušnih struktura na mikro-razini, a naročitu primjenu ima u znanosti o

materijalima. Magnetna rezonancija (MRI), za razliku od CTa koji se koristi jakim ionizirajućim

zračenjima, radi na principu magnetnog polja te omogućava veće kontraste i bolju rezoluciju kod

188

snimanja mekanih tkiva. Za razliku od MRIa, kompjuterska tomografija nalazi veću primjenu kod

određivanja strukture raznih materijala poput betona, kamena, metalnih pjena i sl.

Slika 17.11 Metalna pjena, presjek dobiven CTom i rekonstruirana geometrija iz niza CT presjeka

Slika 17.12 Mikro tomografija kristala aluminijske rešetke

Slika 17.13 Geometrija kralježnice dobivena rekonstrukcijom MRI snimaka [12]

17.1.7 PRETVARANJE OBLAKA TOČAKA U CAD GEOMETRIJU Samim skeniranjem i obradom skenirane površine, posao nije završen i tek iza skeniranja predstoji

mukotrpan rad pretvaranja skeniranog u CAD geometriju. Sam format zapisa, STL format, predstavlja

velik broj podataka (koordinate oblaka točaka) koje je potrebno bitno smanjiti kako bi se skenirana

geometrija koristila u drugim aplikacijama. Formiraju se modeli sastavljeni od ravnih poligonih

189

(najčešće trokutnih) površina, te modeli površina definirani putem NURBS prostornih površina, a koji

se dalje pretvaraju u CAD zapis tijela. Modeli sastavljeni od mreže trokutnih površina, gdje se pojedini

trokuti definiraju između točaka oblaka točaka, sadrže još uvijek previše podataka za manipuliranje.

Često sami softver skenera omogućava definiranje mreže trokutnih površina. No ovakva mreža je i

dalje previše kompleksna i glomazna da bi je se moglo koristiti u raznim CAD aplikacijama te je nužna

njena simplifikacija matematičkim funkcijama i primitivnim geometrijama.

Slika 17.14 Skenirana površina definirana preko mreže trokutnih površina

Većina ozbiljnijih CAD aplikacija, poput CATIAe, SolidWorksa, Rinocerusa i sl., omogućava učitavanje

oblaka točaka u STL formatu, te definiranje primitivnih ploha, poput ravnine, kugle, stošca, cilindra i

kompleksnih matematičkih površina poput NURBSova. NURBS, čije ime dolazi od Non-uniform

rational basis spline, svoje početke nalaze u brodograđevnoj industriji kod aplikacija za definiranje

linija broda, a kasnije se ove matematičke formulacije trodimenzionalnih ploha na veliko koriste u

računalnoj grafici za kreiranje krivulja i ploha koje omogućuju veliku fleksibilnost u definiranju

analitičkih i slobodnih oblika. Posljednjih godina je došlo do znatnog razvoja softvera u području

računalne animacije, gdje se NURBS površine koriste za opisivanje animiranih likova, a sami se likovi

kreiraju na osnovi modela iz modelarskog plastelina, koji se skenira 3D skenerima poput NextEngine

skenera.

190

Slika 17.15 Model psa sastavljen od NURBS površina

Slika 17.16 Lopatica vjetroturbine skenirana GOMovim uređajem ATOS i CAD geometrija automatski generirana u SolidWorksu

17.2 Brza izrada prototipova Brza izrada prototipova (Rapid Prototyping) je automatizirana izrada tijela temeljena na formiranju

slobodnih oblika. S ovim metodama započelo se oko 1989 godine kada su se na temelju računalom

zadanih oblika strojno izrađivali modeli i dijelovi prototipova. Danas je brza izrada prototipova

uznapredovala do razine da se čak koristi u proizvodni maloserijskih dijelova proizvoda. Iako je cijena

jednog izrađenog predmeta znatno veća nego li je cijena istog tog oblika proizvedenog na klasičan

način, npr. brizganjem, uštede pri razvoju su znatne. Cijena uređaja za brzu izradu prototipova

(ovisno o tehnologiji) iznosi od 40.000 EUR, do 120.000 EUR (za uređaje koji mogu izraditi objekte

manjih dimenzija). Ako se ovo usporedi s gubicima jednog lošeg kalupa za brizganje plastičnih

materijala, gdje uzrok grešci leži u krivoj interpretaciji nacrta od strane alatničara, ili pak grešci u CAD

modelu, tada je dovoljno otprilike tri do četiri škart kalupa da bi gubici bili jednaki cijeni 3D printera.

Greške u izradi kalupa su vrlo česte u industriji polimernih proizvoda.

191

Princip brze izrade prototipova je građenje dvodimenzionalnih presjeka tijela (xy ravnina) u smjeru

osi okomite na ravninu presjeka (z ravnina). Prvi uređaji za brzu izradu prototipova temeljili su se na

izrezivanju kartona prema konturi presjeka u xy ravnini i slaganje tih izrezanih poprečnih presjeka u

smjeru z ravnine. Pri tom je korak presjeka koji se izrezuje odgovarao debljini kartona iz kojeg se

presjek izrezuje. Većina uređaja za brzu izradu prototipova upravo funkcionira na ovim temeljima,

gradi se sloj po sloj poprečnih presjeka u smjeru z ravnine. Na slici 17.17 prikazan je princip tvorenja

oblika koji odgovara polovini cilindra. Ako bi pak željeli izraditi puni cilindar, tad bi trebalo u donjoj

polovini cilindra, ispod cilindra podstavljati materijal koji će cilindar držati u svom položaju kako se ne

bi prevrnuo. Ovaj dodatni materijal se zove materijal-nosač (carrier material) i nužan je pri izradi

prototipova. Materijal nosač može biti ili materijal drukčijeg sastava od osnovnog materijala, koji se

naknadno odstrani, ili pak ako se izrada prototipa temelji na prašini koja se međusobno povezuje

(solidificira), nepovezane čestice prašine tvore potporu ovim skrućenim (solidificiranim) česticama.

Slika 17.17 Princip građenja prototipa polovine cilindra

Prototip se u računalu definira na način da se prvo standardnim CAD programima kreira virtualna

geometrija tijela, koja se onda šalje na perifernu jedinicu gdje se sloj po sloj gradi prototip. Pri tom je

standardni format komuniciranja između CAD paketa i softvera koji upravlja izradom prototipova, STL

(Stereolitography) format.

Tehnologije brze izrade prototipova su:

- lasersko sinteriranje

- modeliranje odlaganjem taline

- stereolitografija

- izrada laminiranih modela

- taljenje elektronskom zrakom

- 3D printanje

192

17.2.1 LASERSKO SINTERIRANJE Laserskim sinteriranjem tvore se prototipovi iz termoplasta (najčešće poliamid), stakla, keramike i

metalnih prašina. Princip tehnologije laserskog sinteriranja je da se u mikronskim slojevima

ravnomjerno nanosi prašina polimera ili metala, te se sloj po sloj tali laserskom zrakom, čime se

čestice prašine tale i međusobno povezuju. Na temelju konture poprečnog presjeka CAD modela,

solidificira se jedan sloj poprečnog presjeka, nanosi novi sloj mikronskog materijala, te se, ili

spremnik s materijalom pomiče za isti mikronski iznos prema dole, ili pak laser podiže prema gore. Na

slici 17.18 prikazan je princip metode gdje se nanošenje mikronskog sloja materijala radi na način

identičan jednoj od metoda kasnije opisanog 3D printanja. Postoje dva spremnika s prašinom koji se

sinkronizirano gibaju na način da se spremnik s prašinom podiže za isti iznos koliko se spremnik s

modelom spušta. Valjkom se pri tom prebacuje mikronski sloj prašine iz spremnika s prašinom u

spremnik s modelom. Pri tom se može dozirati stupanj rastapanja čestica te se tako tvore više ili

manje porozne, odnosno potpuno homogene strukture nastalih materijala. Uz čitav niz laserom

„topivih“ materijala, moguće je vršiti kombiniranje različitih materijala. Za razliku od drugih metoda

brze izrade prototipova, prašina koja nije solidificirana tvori potporu za materijal te nije potreban

dodatni materijal nosač, što dodatno pojeftinjuje cijenu materijala izratka. Metoda je jeftina i

robusna, a sam materijal jeftin (što nije slučaj kod drugih metoda). Robusnost proizlazi iz činjenice da

nema prolaska materijala kroz sićušne sapnice, kao što je to slučaj kod 3D printanja. Ovako izrađeni

predmeti dobrih su mehaničkih svojstva, relativno homogenog sastava, preciznih dimenzija te

metoda predstavlja možda najbolju metodu s mehaničkog gledišta. Za razliku od većine drugih

metoda, moguće je postići vrlo tanke debljine stjenke izradaka. Nažalost uređaji još uvijek drže

relativno visoku cijenu zbog patentnih prava izumitelja metode. U vrijeme pisanja ove skripte

patentna prava bi trebala isteći, pa se očekuje da će se pojaviti novi proizvođači opreme te da će doći

do smanjenja cijena.

Slika 17.18 Princip nanošenja mikronskog sloja materijala i solidifikacija laserskom zrakom

193

Slika 17.19 Kocka stranice 24mm izrađena laserskim sinteriranjem i uređaj EOS na kojem je izrađena

17.2.2 MODELIRANJE ODLAGANJEM TALINE Modeliranjem odlaganjem taline (Fused deposit modeling) je jednostavna metoda koja se temelji na

sapnici iz koje izlazi rastaljena plastika ili metal dobiven taljenjem plastične ili metalne žice, dok se

podloga kontrolirano giba u smjerovima sve tri osi. Kao materijal nosač koristi se u vodi topiv

materijal, koji se kasnije jednostavno ispere.

Slika 17.20 Princip nanošenja rastaljenog materijala

Na ovom principu, samo što je riječ o ljepilu, radi i najjeftiniji uređaj za brzu izradu prototipova

razvijen na Cornell univerzitetu, a čija cijena iznosi 2400 USD.

194

Slika 17.21 Najjeftiniji uređaj za brzu izradu prototipova koji funkcionira na temelju odlaganja ljepila

17.2.3 STEREOLITOGRAFIJA Stereolitografija je postupak gdje se u kupki tekuće foto-polimerne smole, koja se skrućuje pod

djelovanjem ultraljubičastog (UV) svjetla, UV laserom solidificira sloj po sloj tekućeg materijala te

tvori prototip. Tako skrućeni prototip se ispire od ostatka smole te dodatno solidificira u UV peći.

Kako bi se omogućilo pridržavanje dijelova modela pri njegovoj izradi, izrađuju se i potporne nožice

koje se kasnije odstrane. Sam prateći softver automatski dodaje nožice gdje je to potrebno.

Slika 17.22 Princip rada uređaja za stereolitografiju

195

Slika 17.23 Prototipovi izrađeni tehnologijom stereolitografije

17.2.4 IZRADA LAMINIRANIH MODELA Izrada laminiranih modela (Laminated object manufacturing) je jednostavna metoda kojom se

laserom izrezuje kontura poprečnog presjeka iz ploča metala, papira, kartona i plastike te lijepi sloj

po sloj na izrađeni dio modela. Slojevi se međusobno spajaju ljepilom u foliji koja se podstavlja pod

izrezani poprečni presjek, te se vrućim valjkom, koji rastapa ljepilo i pritišće izrezani poprečni presjek

na već formirani dio modela, formira novi sloj modela. Metoda je jeftina, dodatni materijal jeftin,

modeli iz papirnih listova imaju tvrdoću drva, ali se ne mogu postići tanke stjenke poput Laserskog

sinteriranja ili stereolitografije. Ovom metodom mogu se izraditi izradci velikih dimenzija. Nedostatak

metode je što je potporni materijal potrebno ručno odlomiti od ostatka modela.

Slika 17.24 Princip izrezivanja slojeva papira i ljepila u foliji

196

Slika 17.25 Uklanjanje viška potpornog materijala

Slika 17.26 Modeli izrađeni tehnologijom laminiranih modela

17.2.5 TALJENJE ELEKTRONSKOM ZRAKOM Taljenje elektronskom zrakom je proces sličan laserskom sinteriranju, pri čemu se kao osnovni

materijal isključivo mogu koristiti metali jer je za tehnologiju proizvodnje nužno da je materijal vodič.

Poput laserskog sinteriranja, zraka elektrona tali sloj po sloj metalne prašine, čime se iz CAD modela

tvori prototip. Proces se vrši u vakuumu pa se mogu dobiti izradci manjih dimenzija obzirom na

ograničene dimenzije vakuum komore. Za razliku od laserskog sinterianja, izradci su potpuno bez

poroznosti i dobiva se u potpunosti homogen materijal, izvrsnih mehaničkih svojstava, preciznih

dimenzija te visoke kvalitete površine. Kako je lokalno dovođenje energije i topline u zonu taljenja

znatno manje od laserske zrake, dobivaju se puno kvalitetniji i precizniji uzorci s debljinama stjenke

do čak 0.05 mm. Ova tehnologija se često primjenjuje pri izradi medicinskih instrumenata i

implantata iz titanovih legura najmanjih dimenzija.

197

Slika 17.27 Princip rada tehnologije taljenja elektronskom zrakom

Slika 17.28 Princip izrade, izrada i izradci dobiveni metodom taljenja u elektronskoj zraci

Slika 17.29 Zakrpa lubanje iz titanove legure

198

17.2.6 3D PRINTANJE Trodimenzionalno printanje se temelji na tehnologiji ink-jet printera. Brže je i znatno jeftinije od

ostalih metoda. Ne zahtijeva posebno obučene operatere ili toksične kemikalije. Obzirom da se

temelji na ink-jet tehnologiji, rezolucija ispisa se iskazuje u DPI (dots per inch). Mogu se razlučiti dva

pristupa u ovoj tehnologiji.

Prva grupa uređaja se temelji na solidifikaciji prašine iz gipsa, plastike i sličnih materijala,

ljepilom koje poput tonera prolazi kroz sapnice ink-jet glave za pisanje. Uređaji Z-Corp čak koriste i

HPove ink-jet tonere, pri čemu umjesto tinte, tonerom teče ljepilo. Ovakva tehnologija omogućava i

printanje u bojama. Kod Z-Corpa je osnovi materijal prah na bazi gipsa. Izradci su vrlo krhki (poput

školske krede), te ih je potrebno dodatno očvrsnuti uranjanjem, ili premazivanjem ljepilom. Također

je tvrtka Z-corp razvila inačicu osnovnog materijala i tehnologiju Z-cast, pri čemu se printanjem

direktno dobiva kalup za lijevanje metala. Princip nanošenja novog sloja prašine je identičan

laserskom sinteriranju. Uz printer redovito postoji i stanica za otprašivanje uzoraka i reciklažu praha

koji nije solidificiran.

Slika 17.30 Z-corp 3D printer sa stanicom za otprašivanje i reciklažu praha

Slika 17.31 Izradci napravljeni na Z-corp 3D printeru

199

Slika 17.32 Z-cast, materijal za brzu izradu kalupa za lijevanje

Duga tehnologija, PolyJet, se temelji također na ink-jet tehnologiji, s tim da se kao toner ne koristi

ljepilo već se osnovni materijal odlaže, a ultraljubičasto svjetlo vezuje materijal na bazi epoksi smole.

Za razliku od prethodne tehnologije, gdje nevezan prah predstavlja potporu dijelova izratka, ovdje se

nanosi i druga komponenta (materijal-nosač), koja se kasnije stlačenom vodom otopi i ispere.

Problem ovog pristupa je u tome što se ne mogu izvesti pretanke stjenke iz razloga što ih vodeni mlaz

pri čišćenju polomi. Dodatni materijal-nosač je skuplji od prethodne tehnologije, a također materijal-

nosač je potrebno (po nešto nižoj cijeni) također platiti. Osnovni materijal se izrađuje u nekoliko

varijanti pa postoje materijali različite tvrdoće, boje (prozirni, bijeli, plavi, crni) te materijali različite

elastičnosti, gdje je moguće koristi elastičan materijal sličan gumi. Moguće je, ne računajući

materijal-nosač, kombinirati dvije vrste osnovnog materijala.

Slika 17.33 PolyJet tehnologija nanošenja materijala i vezivanja UV svjetlom

200

Slika 17.34 OBJET-ov 3D printer EDEN

Slika 17.35 Izradci izrađeni na OBJET-ovim printerima

201

Literatura

[1] K.T. Urlich, S.D. Eppinger, Product Desing and Development, fourth edition, Mc Graw-Hill,

International edition 2008.

[2] D. Quarante, Osnove industrijskog dizajna, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu –

Interfakultetski studij dizajna, 1984.

[3] I. Šverko, Splitska škola za dizajn, Biblioteka znanstvenih dijela 131, Književni krug, Split, 2003.

[4] M. Tambini, The look of the century – Design icons of the 20th century, Dorling Kindersley, London,

1999.

[5] J. de Noblet, Dizajn – pokret i šestar, Golden marketing, Zagreb, 1999.

[6] N. Marmaras, G. Poulakakis, V. Papakostopoulos, Ergonomics desing in ancient Greece, Applied

Ergonomics, 30, 361-368, 1999.

[7] Xenophon, Anabasis, trans. C. L. Brownson, rev. J. Dillery, Loeb Classical Library, Harvard

University Press, Cambridge Massachusetts, 2001.

[8] The Ergonomic Research Society - http://www.ergonomics.org.uk/

[9] The International Ergonomics Association - http://www.iea.cc/

[10] Anić, Goldstein, Rječnik stranih riječi, Novi liber, Zagreb, 2007.

[11] T. Veljača, Kreiranje CAD i numeričkog modela iz 3D skeniranog objekta uz evaluaciju modela

termovizijskom analizom naprezanja, završni rad, FESB, Split, 2008.

[12] M. Vesenjak, J. Matela, P. Young, R. Said, Z. Ren, Imaging, virtual reconstruction and

computational material (tissue) testing. Acta medico-biotechnica, 2,1, 19-30, 2009.