Divergent No

DIVERGENTNO MIŠLJENJE U SUVREMENOM OBRAZOVANJU1

Milan Polić Učiteljska akademija, Zagreb Visoka učiteljska škola, Pula

22. veljače 2003.

Divergentno je mišljenje po svojoj naravi subverzivno. Ono odstupa od postojećih misaonih pravila

i u postojeći misaoni red unosi nered. Potkopava misaone i djelatne obrasce i onemogućava potpun nadzor ponašanja. Stoga je unutar tradicionalnog pedagoškog pristupa bilo malo mjesta za divergentno mišljenje.

Ali divergentno mišljenje u osnovi je svakog stvaralačkog mišljenja i postupka. Pa ako svako divergentno mišljenje i nije stvaralačko, svako je stvaralačko mišljenje divergentno. Zato je divergentno mišljenje koliko subverzivno, toliko i konstruktivno. Čak i kad ne uspostavlja neki novi misaoni red, ono drži otvorenom mogućnost za drugo i drukčije, a bez toga se svijet ne samo ne bi mogao mijenjati, nego ga ne bi ni bilo. Za razliku pak od konvergentnog ili discipliniranog mišljenja, divergentno se mišljenje ne može sustavno oblikovati ni planski razvijati. Može ga se tek poticati i podupirati, tj. njegovati tamo gdje već postoji.

Stoga suvremeno obrazovanje – treba li osposobljavati za stvaralaštvo – mora, pored znanstveno konvergentnog oblikovanja mišljenja, ostaviti prostora i za »ludost«.

Ključne riječi: divergentno mišljenje, konvergentno mišljenje, ludost, znanje, stvaralaštvo

Pohvala ludosti

Davne 1508. godine Erazmo Roterdamski napisao je neveliko djelo posvećeno prijatelju

Thomasu Moreu pod naslovom Pohvala Ludosti (Μοριασ Εγκωµιον)2. Danas je to jedno od

najpoznatijih djela svjetske književnosti i filozofije. Odakle to da netko tko se kao filozof

opredijelio da traga za mudrošću – jer prisjetimo se, filo-sofia je ljubav za mudrost ili mudro-

ljublje – slavi ludost?

Na jednom je uglednom međunarodnom skupu prije dvadeset i više godina – o čemu je

izvijestio tadašnji dnevni tisak - jedan od uvaženih sudionika, izašavši na govornicu, izjavio:

Cijenjeni kolege, mi se moramo izboriti za naše pravo da s ovoga mjesta smijemo

govoriti i ludosti!

1 Ovaj članak ima svoju multimedijsku inačicu koja je predstavljena na međunarodnom znanstvenom skupu Interaktivna komunikacija u nastavi i odgojnim aktivnostima, održanom od 29. do 30. svibnja 2003. na Brijunima u organizaciji Visoke učiteljske škole u Puli Sveučilišta u Rijeci. 2 Erazmo se poigrao riječima jer prezime More se izgovara kao početak grčke riječi µορία (moria = ludost).

M. Polić: Divergentno mišljenje u suvremenom obrazovanju ___________________________________________________________________________

Je li to bila izjava samo još jednog pozornosti željnog ekshibicionista ili zahtjev

ozbiljnog i za napredak znanosti zabrinutog znanstvenika?

Konvergentno i divergentno mišljenje

Ako je održanje bilo koje zajednice moguće samo uz pretpostavku više-manje

usklađenog djelovanja većine njezinih članova, onda je razložno očekivati da i mišljenja koja

određuju postupke članova takve zajednice, također budu kod većeg dijela članova zajednice

više-manje usklađena. Samo je na taj način, naime, moguće smisleno očekivati da veći broj

pojedinaca djeluje prema istom cilju bez vanjske prisile koja bi ih održavala na okupu i

usklađivala njihove postupke. Razložno je dakle očekivati da se mišljenja onih koji kao

pojedinci djeluju za-jedno – a samo tako i pripadaju nekoj zajednici – razvijaju konvergentno

(priklanjajuće). Pa kao što neko konvergentno mišljenje omogućava opstanak određene

zajednice, tako i ta zajednica sličnomišljenika podržava baš to konvergentno mišljenje. Već

samim rođenjem i životom djeteta u zajednici, određeno mu se konvergentno mišljenje nudi

kao najdostupniji misaoni model koji sebe k tome u pravilu proglašava i jedinim ispravnim

načinom mišljenja, a one koji u većoj mjeri odstupaju od njega obilježava kao čudne, ili još

gore kao maloumne, ili ih čak isključuje iz te životne zajednice, pa i lišava života. Kada je pak

riječ o stručnim i znanstvenim zajednicama, nitko tko ne prihvaća usvojene obrasce tih

zajednica – a tu prije svega spadaju osnovne pretpostavke i pravila zaključivanja - ne može

biti njihovim članom. Stoga je konvergentnost mišljenja kako uvjet tako i rezultat zajedničkog

života i kao takva je u duhovnoj pozadini svake zajednice.3

No, iako na prvi pogled djeluje proturječno divergentno (otkljanjajuće) je mišljenje

zajednici jednako potrebno koliko i konvergentno. Dakako, divergentno je mišljenje po svojoj

naravi subverzivno. Ono odstupa od postojećih misaonih pravila i u već uspostavljeni misaoni

red unosi nered. Potkopava misaone i djelatne obrasce i onemogućava potpun nadzor

ponašanja. Divergentno je mišljenje za one koji misle samo konvergentno jednostavno

nedokučivo, neshvatljivo, ono je ludost, misaona iščašenost koje se valja kloniti, jer je opasna.

U tom smislu i narodna poslovica kaže: Tko je lud, ne budi mu drug! Ipak, svako će ozbiljno

3 Valja se prisjetiti da su mnogi veliki izumitelji bili proglašavani umobolnima ili maloumnima samo zato što su tvrdili nešto njihovoj društvenoj sredini neshvatljivo. Na primjer Louis Pasteur je umalo proglašen ludim jer je tvrdio da postoje prostim okom nevidljivi mikroorganizmi koji izazivaju bolesti. Slično je prošao i Nikola Tesla sa svojom idejom izmjenične struje kojom je obilježio 20. stoljeće, a mnogi njegovi »ludi« izumi tek su se nakon njegove smrti pokazali kao najveći dometi ljudske misli. Charles Darwin je zbog svoje genijalne teorije evolucije ismijavan i prikazivan kao majmun. Jedan od sve cjenjenijih teoretičara društvenih pojava i odnosa Charles Fourier služio je svojim učenim suvremenicima za porugu. Itd. itd.

2


istraživanje pokazati da je ludost ne samo neko mračno naličje znanja, nego da je naprotiv

znanje po ludosti, po toj misaonoj iščašenosti, tj. po divergentnom mišljenju jedino i moguće.

Divergentno mišljenje, naime - a ne konvergentno, jer ono to ne može – otvara nove misaone

vidike, utire nove misaone putove i omogućava nova znanja.

Čemu divergentno mišljenje?

Postoji bezbroj primjera koji svjedoče u korist divergentnog mišljenja. Zapravo u

njegovu korist svjedoči cjelokupni razvitak čovječanstva. Za ovu priliku, međutim, upotrijebit

ću jedan psiholozima dobro poznat primjer. Riječ je o zadatku kojeg je moguće riješiti vrlo

jednostavno i lako kada se izađe iz kaveza konvergentnog mišljenja, ali kojeg je nemoguće

riješiti sve dok je mišljenje sputano misaonim obrascima u kojima se kreće, tj. nesvjesno

nevidljive ograde koju si je postavilo. Evo dakle tog zadatka:

Naglašavam da je riječ o s

takve skupine imao prilik

dječaka bitno različita u

divergentnog mišljenja.

»razbarušenost« mišljenja

Mišljenje dakle koje

kao takvo teži uobičajenim

rješenje koje zahtijeva s

postavljenog zadatka većin

kada povuku crtu od jedne

došli do nekog ruba kojeg

potez povlače ravno prem

nevidljivog ruba pred kojim

Potrebno je spojiti ovih 16 točaka sa 6 ravnih crta u

jednom potezu (ne dižući pisaljku i ne prekidajući crtanje).

Iskustvo sa studenticama pokazuje da u skupini od

četrdesetak studentica većina nije sposobna riješiti problem u

vremenu jednog školskog sata. U vremenu pak od desetak minuta

problem uspijeva riješiti eventualno jedna studentica.

tudenticama ne samo zbog znanstvene korektnosti (jer sam upravo

e promatrati), nego i zbog toga što je socijalizacija djevojčica i

pravo u pogledu poticanja i podupiranja, ili bar toleriranja

Dječacima je naime dozvoljena određena nestašnost i

koja se djevojčicama ne tolerira.

je sputano vizualnim obrascima i koje

rješenjima teško ili uopće ne nalazi ono

tvaralački pomak. Tako u rješavanju

a rješavača zastane na prvoj crti. Naime

do druge krajnje točke u redu kao da su

ne mogu ili ne smiju prijeći pa sljedeći

a dolje ili lijevo prema dolje. No, rješenje se krije upravo iza onog

su se disciplinirano povukli da ne naruše ravnotežu kvadrata.

3


Manje je discipliniranom mišljenju, naprotiv, baš

prelazak preko tog zamišljenog ruba otvorio nove

mogućnosti. Među njima i onu koja nudi rješenje problema.

Tamo gdje se konvergentnom mišljenju čini da su sve

mogućnosti iscrpljene, divergentno mišljenje ne mareći za

pravila i uspostavljeni red od nemogućeg čini moguće.

Potezom preko ruba zamišljenog kvadrata rješavač se

oslobađa kaveza konvergentnog mišljenja i – otvarajući si

time drukčiji pristup problemu - začas uočava njegovo

rješenje.

Ako je dakle u osnovi svakog postojećeg znanja

konvergentno mišljenje koje se pokorava očekivanjima

određene zajednice, onda je naprotiv u osnovi stvaralaštva -

kojim je svako znanje jednom bilo omogućeno i proizvedeno

- divergentno mišljenje koje se tim očekivanjima

suprotstavlja.

Moć divergentnog mišljenja

Iako o moći divergentnog mišljenja svjedoči svaki čovjekov stvaralački čin u ovoj ću

prilici prikazati jedan za nastavnike posebno poučan primjer.

Da bi zaposlio učenike dok ne obavi neki posao nastavnik je djeci zadao zadatak da

zbroje sve brojeve od 1 do 100. Očekivao je da će učenicima za to trebati barem desetak

minuta. No, nije se još ni uhvatio za kvaku, a devetogodišnji je Carl Friedrich Gauss (1777.-

1855.) već riješio zadatak. Začuđenog je nastavnika međutim tek čekalo pravo iznenađenje

kada mu je dječak objasnio kako je tako brzo došao do rješenja.

Za razliku od druge djece koja su zadatak shvatila kao uobičajeno zbrajanje brojeva u

nizu - pri čemu se obrazac zbrajanja stalno ponavlja tako da se postojećem zbroju pribraja

sljedeći broj u nizu – Gauss je misleći divergentno izumio neusporedivo bolje rješenje. Ostala

su djeca dakle zbrajala 1+ 2 = 3 + 3 = 6 + 4 = 10 + 5 = 15 itd. Sa svakim sljedećim brojem

zbrajanje je sve sporije. Gauss je pak odmah uočio da se zbrajanjem brojeva s početka i s

kraja niza uvijek dobiva jednaki zbroj 101. Dakle prvi i posljednji broj u nizu 1 i 100 zbrojeni

daju 101, drugi i pretposljednji broj u nizu 2 i 99 također daju 101, 3 i 98 su 101 itd.

4


Zbrajajući tako brojeve od početka i od kraja niza prema sredini dobije se pedeset parova čiji

je zbroj uvijek 101, a 101 puta 50 jednako je 5050. Naravno nije potrebno zbrajati svih

pedeset parova. Dovoljno je uočiti pravilnost da je zbroj parova uvijek 101, kako na

krajevima niza (1 +100 = 101), tako i u sredini niza (50 + 51 = 101). Jednako tako odmah je

jasno da u nizu od 100 brojeva postoji 50 parova (naime 100 : 2 = 50), te da je prva polovica

niza od 1 do 50, a druga od 51 do 100. Množenje je zbroja parova s brojem parova također

više nego jednostavno. Sposobnost predočavanja k tome znatno olakšava rješavanje

problema. Pokušat ću stoga prikazati to ovako:

Niz brojeva koje treba zbrojiti

1, 2, 3, 4, 5, ....................................50, 51, ...................................96, 97, 98, 99, 100

Prvoj polovici niza pribraja se druga polovica niza obratnim redoslijedom

Prva polovica niza 1, 2, 3, 4, 5, ......................................... 50,Druga polovica niza 100, 99, 98, 97, 96, ......................................... 51,Zbroj parova 101, 101, 101, 101, 101, ......................................... 101, Ukupan zbroj 101 x 50 = 5050 (101 x 5 = 505 x 10 = 5050)

Pojednostavljeno i s deset brojeva to bi se slikovito moglo prikazati i ovako:

10 9 8 7 6 5 4 3 2 1

5


5 4 3 2 1

Prva polovica niza

10 9 8 7 6

Druga polovica niza

Zahvaljujući divergentnom načinu mišljenja

devetogodišnjeg dječaka Gaussa (kasnije jednog od

najvećih matematičara), zbrajanje brojeva bilo kojeg

linearnog niza postalo je lako kao dječja igra. Nije

naime teško, ako je broj članova niza neparan, dodati

još jedan član koji se na kraju oduzme, ili oduzeti

jedan član koji se na kraju doda zbroju parova.

Zbrojeni parovi prve i druge polovice niza

11 11 11 11

11

11 x 5 = 55

Bio je to tek jedan primjer na kojem se

divergentno mišljenje pokazalo kao osnova

stvaralačkog mišljenja. Dakako, divergentno mišljenje

nije uvijek stvaralačko, ali je stvaralačko mišljenje

uvijek divergentno.

Smijeh

Što je smijeh, u čemu je i kolika njegova važnost za zdravlje pojedinca i društva nije

moguće raspraviti na ovome mjestu. Moguće je tek ustanoviti da ni najzlovoljnije društvo ne

može i ne postoji bez smijeha. A u stvaranju smiješnih prilika presudnu ulogu ima upravo

divergentno mišljenje kojim se narušava uobičajeni red svakodnevnice. Evo što o tome u

svojoj knjizi Smijeh (1987.) kaže francuski filozof Henri Bergson:

6


»No, isto mogli bismo reći i o drugim oblicima smiješnog. U osnovi komičnog, rekli smo,

uvijek postoji težnja da lagano skliznemo niz neku blagu padinu, koja je najčešće padina navike.

Čovjek se više ne pokušava neprestano iznova prilagođivati društvu čiji je član. Popušta mu

pažnja koju bi trebao posvetiti životu. Postaje, više ili manje, nalik na rastresenjaka. Riječ je

podjednako, ili čak više, o rastresenosti volje negoli inteligencije, priznajem. Ali to je ipak

rastresenost, a to znači i lijenost. Čovjek raskida s konvencijama kao što je maloprije raskinuo s

logikom. Ukratko, izgleda kao netko tko se igra. I ovdje je naš prvi poticaj da prihvatimo poziv

na lijenost. Barem na trenutak uključujemo se u igru. To nas odmara od napora življenja.«

(Bergson, 1987., 124)

Lijenost dakako ne znači neaktivnost već samo izbjegavanje rada kao prisilne i

obrascima određene korisne djelatnosti, te njegovo zanemarivanje u korist igre kao nesputane

i za neobično otvorene djelatnosti.4

Vic kao kratki pripovjedni oblik koji treba nasmijati slušatelje, svoju duhovitost često

crpi iz divergentnog načina mišljenja kojim se uobičajeno pretvara u neobično i začuđujuće,

otvarajući pritom nikad prije postavljena pitanja i nove mogućnosti razmišljanja o

postojećem. Evo jednog takvog vica:

Jednoga dana odlučio se Bobi na izlet lađom.

»Kamo želite da vas vozim?« - Pita ga lađar.

»Vozite me s druge strane obzora, tamo nikada nisam bio.« - Odgovori Bobi.

Bobijev odgovor je smiješan jer - mišljeno na uobičajen način - polazi od naivne i

pogrešne pretpostavke da su drugi već bili iza obzora i da je uopće moguće zaći za obzor. Ali

Bobijev odgovor otvara i pitanje koje si većina ljudi uopće ne postavlja: zašto je nemoguće

zaći za obzor? Zemljopisno i fizikalno objašnjenje je doduše jednostavno i svodi se na

zaobljenost Zemlje, ali filozofski mišljeno to pitanje je mnogo složenije. Ako je unutar obzora

ono što je poznato, ili arhaički mišljeno ono što je viđeno5 (tj. ono što je »u ob-zoru«), a iza

obzora ono još neznano, onda se postavlja pitanje jeli moguće i kako biti u ne-znanom. Ili

kako dospjeti do ne-znanog, a da ono pri tome ne postane znano (tj. kako doći iza obzora, a da

to još uvijek bude iza, a ne u obzoru)? Ili pitanje za one koji o prirodi vole misliti kao o

nečemu što je nastalo i postoji potpuno neovisno o čovjeku: što čovjek o nečemu potpuno

neovisnom o sebi (tj. o prirodi) može znati?

I još jedan vic slične naravi.

4 Više o tome u mojoj knjizi Čovjek – odgoj – svijet (2001.). 5 U hrvatskom jeziku, pa i drugim indoeuropskim jezicima znano se prvobitno misli kao viđeno (»Ne vjerujem, dok ne vidim.« ili »Jesi li to vidio vlastitim očima?). U kajkavskom vèdeti = znati. Sveslavenski i praslavenski infinitiv věděti = vidjeti, znati. Starocrkveno slavenski vědъ = znanje. Jednako tako zor = opažaj, pa je obzor (ob-zor) ono što se opaža ili vidi uokolo (što je ob-uhvaćeno pogledom).

7


Vraća se navečer Rudi kući i opazi Bobija kako u parku pod svjetiljkom nešto traži.

Priđe mu i pita ga:

»Zdravo Bobi, što tražiš?«

»Ah, izgubio sam vjenčani prsten, pa ga tražim.« - Odgovori mu Bobi.

»Pomoći ću ti tražiti.« - Kaže Rudi i nastavi tražiti s Bobijem.

Nakon sat vremena, već pomalo umoran, Rudi pita Bobija:

»Čuj Bobi, a jesi li ti siguran da si ga tu izgubio?«

»Ne, nisam ga tu izgubio.« - Odgovori Bobi.

»Pa gdje si ga onda izgubio?« - Čudi se Rudi.

»Tamo kod one klupe.« - Pokaže Bobi na jednu udaljeniju klupu u parku.

»Pa što ga onda tamo ne tražiš?« - Pita Rudi.

»Joj Rudi, kak' si bedast, pa vidiš da je tam' mrak.« - Začuđeno odgovori Bobi.

Za konvergentno mišljenje iščašenost je opisanog događaja u tome što Bobi traži prsten

na mjestu gdje ga je nemoguće naći, pa se još k tome čudi onome tko to ne shvaća.

Ali ako se svijetlo shvati kao sredstvo spoznaje6 ili čak sama spoznaja, umjesno je pitati

kako je nešto moguće naći ili spoznati izvan tog svijetla. Drugim riječima i u ovom se vicu

upravo kroz divergentnost Bobijeva mišljenja otvaraju nova i neobična pitanja o mogućnosti

spoznaje.

Dvorske lude

Koliko je divergentno mišljenje važno za razvitak pa i za samo održanje društva, na

svojevrstan način pokazuje povijest dvorskih luda. Jer, čak i u razdobljima izrazite vladarske

samovolje kada je svaka, pa i najbezazlenija, kritika vlasti dočekivana »na nož«, ludosti je

bilo dozvoljeno da tu vlast kritizira, ismijava, pa i da joj se izruguje. Dakako, cijena je toga

bila upravo samoismijavanje ili priznanje vlastite ludosti. Tako u u društvenoj hijerarhiji

feudalnog društva posebno mjesto pripada dvorskoj ludi. O tome Maurice Lever piše sljedeće:

»Uloga što je luda ima uz kralja ne nalikuje ni na jednu drugu. On nije ni sobar, ni

savjetnik, ni dvoranin, pa čak ni glumac ili glazbenik koji zabavlja princa. Dakako, plaćen je kao

i oni da ga razonodi od poslova kraljevstva. Ali ga njegov položaj, kako na planu povijesne

stvarnosti tako i po njegovu simboličkom značenju, čini povlaštenim vladarevim družbenikom. 6 Simbolika odnosa svijetla i tame, u kojoj svijetlo između ostalog predstavlja spoznaju, znanje i istinu (odatle i riječi prosvjeta, prosvijećenost itd.), a tama naprotiv predstavlja neznanje i neistinu, prisutna je u svim kulturama i opće je poznata.

8


Stalno je tu, uz njega, u njegovu javnu i privatnu životu; svugdje ga prati, na putu, u lovu, na

sjednicama savjeta gdje ponekad sudjeluje u raspravi, prati ga u njegove privatne odaje, pa čak i

u sobu ljubavnice, odnosi se prema njemu s gotovo neograničenom slobodom, zove ga po

imenu, govori mu ti, prekida ga bez isprike, sudi mu, savjetuje ga, ruga mu se, osoran je, grub je

prema njemu ili ga miluje, a da za sve nikada ne bude kažnjen. Doista, gotovo nevjerojatno,

pomislimo li na cijenu koju bi svatko drugi platio za bilo koju od tih bliskosti. Ali njemu, i

jedino njemu, sve je, čini se, dopušteno: on ima pravo sve činiti, sve reći. Čak i istinu, kako god

ona bila neugodna za vladara.« (Lever, 1986., 110)

Čak štoviše, ludost je u samim temeljima kršćanskog svijeta. »Vjerujem jer je

apsurdno«, izjavio je u sam osvit kršćanstva Tertulijan, a Lever osamnaest stoljeća kasnije

piše:

»Prema Starom zavjetu, ludost u najboljem slučaju označuje moralno ponašanje koje nije

u skladu s Mojsijevim zakonikom, a u najgorem poganstvo, ako ne i ateizam. Međutim,

suprotnost mudrost-ludost obrnut će Evanđelja podarivši ludosti značajan pozitivni naboj.

Mudar nije više onaj tko se podvrgava zakonima, već onaj tko im okreće leđa slijedeći put što ga

je zacrtao Krist, naime onaj kojega svijet, ostajući gluh za njegovu poruku, smatra nerazumnim

putem.« (Lever, 1986., 129)

A zatim navodi Joëla Lefebvrea:

»Za bezbožnika su ludost poruka Kristova i nova vjera, dok je istinska ludost spram Boga

upravo takozvana mudrost svijeta. U tom je smislu sam Krist prva luda-mudrac.« (Lefebvre,

1968., 20)

Čak i u igri kartama gdje je, čini se, sve određeno, ludost ima svoje mjesto koje

simbolički odgovara njezinom mjestu u svijetu.

»Džoker sa svojim odijelom i palicom lude, javlja se u našim igrama karata približno u

razdoblju od 1850. do 1860. god., najprije u Sjedinjenim Državama, kamo su ga navodno uveli

francuski kolonizatori, a potom u Evropi. On je, nedvojbeno, daleki potomak mata7. Poput

njega, ne uklapa se ni u jednu seriju, ne nosi nikakav broj po važnosti, a može nadomjestiti bilo

koju od ostalih pedeset i dviju karata. Taj lik bez vrijednosti a sveobličan, izmiče ludičkoj

kodifikaciji. Sve se događa kao da ga je Pravilo opunomoćilo samo da bi ga on zanijekao.

Džoker razara logiku igre; dok je on u opticaju, ništa se ne dobiva, prisutan je kaos koji vreba

negdje između dviju karata, spreman da nam skoči u lice, da nas odvuče u svoj vrtlog. Poput

mata, poput dvorske lude, taj rušitelj stalno postavlja u pitanje poredak svijeta.« (Lever, 1986.,

53)

7 Mat dolazi od talijanskog matto = lud. Inače karta u tarotu. Zanimljiva je i matova uloga u igri šaha, kad kralj (iranski šah) biva matiran; šah-mat.

9


Usporedi li se to s divergentnim mišljenjem moglo bi se reći da se ono ne uklapa

ni u jedan formalno-logički obrazac, niti u njemu ima bilo kakvu važnost. Sveoblično i

bez formalno-logičke vrijednosti, ono ipak može nadomjestiti bilo koji od postojećih

logičkih oblika uspostavljajući nova misaona pravila. Stalno postavljajući u pitanje

postojeći poredak svijeta, ono u zidu prošlosti koja je sagrađena od opeka

konvergentnog mišljenja, uvijek ponovno otvara kaotični vrtlog iz kojeg u ovaj svijet

dopire budućnost kao nešto novo.

Misaona oluja

Konačno u suvremenom se znanstvenom pristupu divergentno mišljenje oblikovalo u

posebnu istraživačku metodu. Postalo je naime uobičajeno da se u fazi traženja rješenja za

određeni problem primjenjuje metoda misaona oluja ili tzv. brainstorming. Radi se o

»vatrometu« divergentnih misli koje se nastoji prikupiti u što većem broju da bi se kasnije

među njima pokušalo pronaći osnovu za nove i drukčije pristupe rješavanju tog problema.

Uspješno provjerena u znanosti misaona oluja se sve više koristi i u obrazovanju. Ali za

razliku od konvergentnog ili discipliniranog mišljenja, divergentno se mišljenje ne može

sustavno oblikovati ni planski razvijati. Može ga se tek poticati i podupirati da se autonomno

razvija, tj. može ga se njegovati tamo gdje već postoji.

Stoga suvremeno obrazovanje – treba li osposobljavati za stvaralaštvo – mora, pored

znanstveno konvergentnog oblikovanja mišljenja, na kojemu se temelji rad, ostaviti dovoljno

prostora i za »ludost«, na kojoj se temelji stvaralaštvo. Jer dok je rad moguće iznuditi prema

određenim obrascima znanja, stvaralaštvo je, oslonjeno na »ludost«, nemoguće iznuditi i

stoga je ono uvijek nepredvidljivo.

10


Literatura

Bergson, Henri (1987.), Smijeh, Zagreb: Znanje

Devidé, Vladimir (1979.), Matematika kroz kulture i epohe, Zagreb: Školska knjiga

Erasmus, Roterdamus Desiderius (1999.), Pohvala ludosti, Zagreb: CID-NOVA

Lefebvre, Jöel (1968.), Les Fols et la folie, Paris: Klincsieck

Lever, Maurice (1986.), Povijest dvorskih luda, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske

Polić Milan (2001.), Čovjek – odgoj – svijet, Zagreb: Radionica Polić k.d.

Divergent Thinking in Contemporary Education

The nature of divergent thinking is subversive. It deviates from the existing rules of thought and introduces chaos to the existing order of thought. It undermines the patterns of thought and action, and disables the complete supervision of behaviour. Hence, within the framework of the traditional pedagogical approach there was little room for divergent thinking.

However, divergent thinking is at the foundation of all creative thinking and process. If all divergent thinking is not creative after all, all creative thinking is certainly divergent. Therefore, divergent thinking is just as constructive as it is subversive. Even when it does not establish a certain new order of thought, it, nevertheless, keeps the possibility for something other and different open, without which the world could not transform, let alone exist. In distinction from convergent or disciplinary thinking, divergent thinking can neither be systematically formed nor schematically developed. It can only be stimulated and supported, i.e. nourished there where it already exists even if only at its very outset.

Thus, contemporary education – should it aim to qualify students for creativity – must leave sufficient room even for “craziness” in the scientifically convergent shaping of thought.

Key words: divergent thinking, convergent thinking, craziness, knowledge, creativity

11

Documents

Divergent No