SALL Y GR EEN

SA

LL

Y

GR

EE

N

Nathan konačno susreće oca i primivši od njega tri dara, postaje punokrvni odrastao vještac i nastavlja bijeg. No, pritom je odlučan pronaći prijatelja Gabriela i spasiti Annaliseu, koju je zatočila crna vještica zvana Mercury. Ipak, kako bi uspio u tome, prvo se mora naučiti služiti svojim darom – čudesnom i neobuzdanom moći koja bi mogla u potpunosti ovladati njime.

Za to vrijeme Soul O’Brien preuzima vodstvo nad Vijećem bijelih vještica i rat koji je pokrenuo protiv crnih vještica širi se na Europu. No, crne i bijele vještice najednom povlače nečuveni potez udružujući se kako bi pružili otpor Vijeću. Van Dal, tajanstvena crna vještica, uspijeva pridobiti i Nathana na stranu pobunjeničkog Saveza i on se ubrzo bori rame uz rame sa starim prijateljima i neprijateljima. Ali može li uistinu vjerovati pobunjenicima ili je u pitanju tek zamka?

U suvremenoj Engleskoj, gdje dvije zaraćene vještičje frakcije slobodno žive u ljudskoj zajednici, sedamnaestogodišnjeg Nathana, izvanbračno dijete najmoćnijeg i najnemilosrdnijeg crnog vješca, smatra se oličenjem iskonskoga zla. Ni u koga se ne može pouzdati niti igdje skloniti. Mora bježati i skrivati se kako bi preživio… Lovci ga prate u stopu ne libeći se poduzeti sve u svojoj moći kako bi ga se domogli, a preko njega i njegova oca, Marcusa.

SALLY GREEN živi na sjeverozapadu Engleske. Dosad je radila svakojake poslove, a imala je i stalno zaposlenje sve dok 2010. nije otkrila ljubav prema pisanju i otad se bavi samo njime. Nekoć je također hranila piliće, a danas priprema pristojan pekmez, uživa u glačanju, obožava se šetati Walesom na kiši i vjerojatno se nikad više neće vratiti džogingu. Ipak, ozbiljno bi trebala smanjiti unos kave. Tama u meni zapanjujući je prvijenac Sally Green i prvi dio trilogije o borbi za opstanak jednog dječaka u skrivenom društvu bijelih i crnih vještica.Divlje u meni drugi je dio trilogije o borbi za opstanak jednog dječaka u skrivenom društvu bijelih i crnih vještica.

ISBN 978-953-14-1750-1

w w w.moz aik-knj iga.hr

99,00 kn

NAT HAN

Bijele ga v ještice progone, c r n e p r e z i r u.

izaberi koga ćeš ubiti.izaberi kome ćeš v jerovati.izaberi koga ćeš voljeti.

Dar koji je naslijedio od oca , ubojice, n e u k r o t i v a j e mo ć k o j om n i j e

u s t a n j u u p r a v l j a t i.

Usto, mora pronaći voljenu djevojku, k o j a g a j e mo ž da i i z n e v j e r i l a .

J E U BI J EGU.

“IMAT ĆEŠ MOĆAN DAR , ALI KAKO SE SLUŽIŠ

NJIME POKAZAT ĆE JESI LI DOBAR ILI ZAO!”

s a l ly gr e e n

Naslov izvornika

Half Wild

Tekst copyright © 2015 by Sally GreenCopyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

UrednicaAleksandra Stella Škec

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Bojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafička urednica Marija Morić

Lektorica Ivanka Šenda

Oblikovanje naslovniceTim Green, Faceout Studio

Ilustracije na naslovnici© Triggerfish at Début Art

Tisak Denona, Zagreb, ožujak 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1750-1CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000899709.

sa lly green

S engleskoga prevela Andrea Pongrac

Za Indy

7

sadržaj

prvi dio: crveno 13novi dan 15čekajući 22ja i annalise 32mračniji 39ne čekajući više 43nisi mrtav, zar ne? 50nesbitt 57kieran i njegov partner 62posljednji pogled 73

drugi dio: darovi 77van dal 79amajlija 91prijedlog 102noćni dim 111kiša 117slovačka 122ćiribu-ćiriba! 126gabriel i istina 130uporaba moje duše 140

8

prvi pokušaj 147drugi pokušaj 151treći pokušaj 154

treći dio: na putu 159može obamu? 161barcelona 166moja učiteljica i skrbnica 171isch 177pilot 183opet na putu 194karta 200oblik riječi 209

četvrti dio: dnevnici iz bunkera 213opet pozitiva 215kujemo plan 222Mercuryn bunker 225nas dvojica 236ružičasto 239poljubac 240zaključana ladica 243annalise ne diše 248sve je jača i jača 253iskapanje grobova 258fairborn je opet moj 264ožiljci 267pokop 271kartiranje 273bez otpora 276

9

dresden, wolfgang i marcus 280tražimo procijep 289

peti dio: rijeke krvi 293die rote kürbisflasche 295kikiriki 311druženje s marcusom 317savez 329rijeke krvi 335annalise kao nabavljačica zaliha 342prvi napad 348blondine 355šetnja 363opet s arranom 364smiješno? 366sastanak 374connor 377usporavanje vremena 383jessica među prvima 388crveno 391

zahvale 393

Osjetit ćeš duh moj mučni kako hladi tvoju grud,I kako na jecajima penje se grlom tvojim.

Wild with all Regrets, Wilfred Owen

pr v i d io

crveno

15

novi dan

krstokljun se glasa

odgovara mu neka druga ptica

ponovo krstokljun

i opet

krstokljun...

16

sranje, jutro je

spavao sam

jutro je, jako rano

sranje, sranje, sranje

moram se probuditi moram se probuditi

ne mogu povjerovati da sam spa-

ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

SRANJE!ovdje je! taj zvuk je OVDJE!

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

17

glasnoća znači samo jedno: sranje, netko s mobitelom je blizu, jako blizu. ne mogu povjerovati da sam spavao dok su mi lovci za petama. i ona. ona brza. sinoć se opasno približila.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

MISLI! MISLI!

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

to je mobitel, sto posto je to mobitel. čujem ga u glavi, ne u ušima, u gornjoj desnoj strani, iznutra, i postojan je, poput električne interferencije, čisto pištanje, pištanje mobitela, glasno, kao s udaljenosti od tri ili četiri metra.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

O. K., istina, danas svi imaju mobitele. da je posrijedi lo-vac, odnosno ona brza lovkinja, i da me može vidjeti, već bih bio mrtav. a nisam mrtav.znači, ne može me vidjeti.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

18

zvuk ne postaje glasniji. dakle, taj netko se ne približava. ali se i ne udaljava.jesam li skriven nečime?ležim na boku, lica priljubljena za tlo, potpuno nepomično.vidim samo zemlju. moram se mrvicu pomaknuti.ne još. prvo razmisli.ostani pribran i smisli što učiniti.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

nema povjetarca, nema sunca, samo slabašna svjetlost. rano je. sunce je sigurno još za planinom. tlo je svježe, ali suho, bez rose. osjeća se miris zemlje i bora i... još nečega.kakav je to miris?i okus.loš okus.podsjeća na... o, ne... ne razmišljaj o tome

ne razmišljaj ne razmišljaj ne razmišljaj razmišljaj o nečemu drugomRazmišljaj o tome gdje si.

19

ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

Ležiš na tlu, rano je jutro i zrak je svjež. Hladno ti je. Hlad-no ti je jer... si gol. Gol si i gornji dio tvojeg tijela je mokar. Tvoja prsa, tvoje ruke... tvoje lice, sve je mokro.Pomičeš prste lijeve ruke. Gotovo neprimjetno. Ljepljivi su. Ne razdvajaju se. Kao da su premazani sirupom koji se po-lako suši. Ali to nije sirup – ne razmišljaj o tome ne razmi-šljaj o tome ne razmišljaj o tome ne razmišljaj o tome NE RAZMIŠLJAJ O TOME!

RAZMIŠLJAJ O NEČEMU DRUGOM!

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

RAZMIŠLJAJ O PREŽIVLJAVANJU!Moraš se pokrenuti. Lovci su ti za petama. Ona brza sinoć je bila blizu. Opasno blizu. Što se točno dogodilo sinoć?

Što se dogodilo?

20

NE! ZABORAVI NA TO!

ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

RAZMIŠLJAJ O PREŽIVLJAVANJU!SMISLI ŠTO TI JE ČINITI!Možeš baciti pogled. Možeš pomaknuti glavu za milimetar i bolje vidjeti. Tlo ispod tvojeg lica prekriveno je borovim iglicama. Smeđim borovim iglicama. Ali to smeđe nije od iglica. To je sasušena krv. Tvoja lijeva ruka je ispružena i prošarana tom bojom. Skorenom i sasušenom smeđom bojom. Ali šaka nije prošarana njome. Oblivena je krvlju.Crvena.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

Možeš pronaći potok i oprati se. Sve to oprati sa sebe.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

Moraš krenuti. Moraš se maknuti odatle radi vlastite sigur-nosti. Moraš nastaviti dalje. Zbrisati.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

Mobitel je blizu. Nema promjene. Neće se više približiti.Ali moraš baciti pogled i provjeriti.

21

Okreni glavu na drugu stranu.Možeš ti to.

Mrvicu podsjeća na kladu. Samo neka je klada samo neka je klada samo neka je klada samo

Nije klada... Crno je i crveno. Crne čizme. Crne hlače. Jed-na noga savijena, jedna ispružena. Crna jakna. Lice okre-nuto u stranu. Kratka svijetlosmeđa kosa.Natopljena krvlju.Ona leži nepomično poput klade.Još mokra.Još lipti iz nje.Ali sada sporije.Njezin mobitel pišti.

čččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč

I podižući glavu, zamjećuješ ranu na njezinu vratu, koja je nepravilna, krvava, duboka i

crvena...

22

čekajući

Opet sam u Švicarskoj i nalazim se u visoravnima, u nekoj zabačenoj udolini – ne u onoj gdje se nalazi Mercuryna koli-ba, ali na pola dana hoda od nje.

Ovdje sam već nekoliko tjedana i nekoliko puta sam se vratio u Mercurynu udolinu: prvi put u potrazi za potokom kod kojega sam izgubio Fairborn, magični nož koji sam ukrao lovcima, odnosno koji je Rose ukrala. Potok sam relativno brzo pronašao i odmah uočio krv i nekoliko žutih mrlja na tlu. Ali ne i Fairborn. Prošao sam ga uzvodno i nizvodno pre-gledavajući teren oko mrlja, navirujući se u žbunje i odižući kamenove, što je bilo posve besmisleno – zar bi ga itko skrio pod kamenom? Nakon dvodnevne potrage naposljetku sam digao ruke. Ujedno sam se počeo pitati jesam li ga uopće dr-žao u rukama, da nije kakva životinja zbrisala s njime ili je možda magično nestao. Izjedalo me to. Ipak, otad se nisam vratio i ponovo ga potražio.

Sada čekam ovdje, u toj drugoj udolini, kod špilje. Takav je bio dogovor s Gabrielom, pa to i činim: čekam njegov dolazak. On me jedan dan doveo ovamo i u špilji skrio svo-ju limenku s pismima: ljubavnim pismima svojih roditelja, jedinu svoju imovinu. Limenka je sad u mojem ruksaku, a

23

ja sam ovdje i ponavljam si da je dobro bar to što smo to isplanirali.

Premda to i nije neki plan: “Ako sve krene po zlu, čekaj me kod špilje.”

A sve je doista krenulo po zlu – svojski.Nisam ni pomišljao da ćemo se morati poslužiti njime ni-

ti da će sve ovako gadno svršiti, a da ja pritom ne poginem. Ipak, živ sam. Sedamnaest mi je i punokrvni sam vještac i domogao sam se svoja tri dara. Međutim, ne znam tko je još preživio. Rose... Rose je mrtva. U to sam uvjeren; ubili su je lovci. Annalise pak spava gotovo mrtvačkim snom i Mercu-ryna je zatočenica, i znam da ne bi smjela zadugo ostati u ta-kvom stanju ili će uistinu umrijeti. I Gabriela nema, ni neko-liko tjedana nakon što smo ukrali Fairborn – točnije rečeno, četiri tjedna i četiri dana. Da je živ, bio bi ovdje, a ako su ga lovci uhvatili, mučit će ga i...

Ali takve si misli ne mogu priuštiti. Posrijedi je jedno od pravila kojih se pridržavam čekajući njegov dolazak: ne raz-mišljaj o negativnim stvarima, drži se pozitive! Problem je u tome što sam prisiljen sjediti, čekati i razmišljati. Upravo se zato svaki dan tjeram proći sve pozitivne misli i svaki put naposljetku ponavljam kako će se Gabriel vratiti. Moram se uvjeravati da još ima nade, da mu to još može poći za rukom. Valja samo misliti pozitivno!

O. K., hajdemo onda još jednom...Prvo se moram usredotočiti na sve što me okružuje. Svuda

oko mene ima pozitivnih stvari i svaki prokleti pozitivan dan zamjećujem iste pozitivne stvari:

Stabla. Stabla su pozitivna. Uglavnom su visoka, poprilično ravna i krupna, ali nekoliko ih se srušilo, i ta su prekrivena

24

mahovinom. Većina ih ima iglice, a ne lišće, a zelenilo varira od gotovo crne do boje limete, ovisno o izloženosti suncu i starosti iglica. Toliko dobro poznajem okolna stabla da mogu zatvoriti oči i jasno razaznati svako od njih, ali trudim se ne zatvarati oči prečesto – lakše je zadržati pozitivan stav s otvorenim očima.

Sa stabala se potom prebacujem na nebo, koje je također pozitivno, danju obično jarko plavo, noću crnkasto. Volim kad je takve boje. Ponekad na njemu ima oblaka i, koliko za-mjećujem, veliki su i bijeli, rijetko kad sivi i rijetko kad kišni. Uglavnom se kreću prema istoku. Ovdje nema vjetra: bar se nikad ne obrušava do šumskog tla.

Što potom? Ah, da, ptice. Ptice su pozitivne: pohlepne i bučne – uvijek čavrljaju ili jedu. Neke se hrane sjemenkama, neke kukcima. Vrane lete visoko iznad šume i ne spuštaju se, bar ne do mene. Crne su. Blistavo crne. Kao da ih je netko izrezao škarama iz kolaž-papira. Pogledom tražim orla, ali nijednog još nisam ovdje uočio i pitam se što je s Marcusom, mojim ocem, i je li se uistinu preobrazio u orla i slijedio me, a čini mi se da je to bilo tako davno...

Dosta!Mislima o ocu ovdje nije mjesto. Moram pripaziti kad raz-

mišljam o njemu i moram biti strog prema sebi. U protivnom, u hipu ću zaglibiti u crnjaku.

Dakle, natrag na ono što me okružuje! Gdje sam stao? Odradio sam stabla, nebo, oblake, ptice. Ah, da, postoje i sva-kojake tišine... pravo obilje tišina: goleme. One noćne mogle bi prekriti cijeli Tihi ocean. Sve ih obožavam. U njima nema pištanja ni električne interferencije. Nema ničega. U glavi mi je bistro i trebao bih čuti rijeku u podnožju udoline, ali ne mogu; stabla zaglušuju njezin žubor.

25

Toliko o tišinama. A sad o svemu što se kreće! Dosad sam zamijetio srndaće, njih nekoliko: tihi su, smeđi, nježne građe i mrvicu nervozni. Uočio sam i zečeve, koji su sivo-smeđi i tihi, voluharice, također sivo-smeđe, i svisce, sive i tihe. No ima tu i paukova, crnih i bešumnih, pa istih takvih muha ko-je postaju nezamislivo i presmiješno bučne čim se približe, a doletio je posve tiho i jedan zalutali leptir plave boje različka; no, ne smijem zaboraviti ni smeđe češere koji uopće nisu tihi dok se prigušeno oglašavaju pri padu na šumsko tlo – tup!; naposljetku, tu su i smeđe borove iglice koje su pri padu gla-sne poput snijega.

Sve to je pozitivno: i leptiri i stabla i sve ostalo.Naposljetku se posvećujem sebi. U starim sam čizmama.

Teški potplati sad su savitljivi od silne istrošenosti. Smeđa je koža izgrebena, a voda prodire u desnu kroz razderani šav. Traperice su vrećaste, udobne i gotovo se raspadaju od izno-šenosti, poderane su na lijevom koljenu, pohabanih rubova, nekoć plave, sada sive, zamazane zemljom i ispresijecane zele-nim crtama nastalima od penjanja po stablima. Pojas: debela crna koža, mjedena kopča. Dobar je. Majica: nekoć bijela, sada siva, s većom rupom na desnoj strani i sitnijim rupama na rukavu, koje kao da su napravile buhe izgrizavši materi-jal. Nemam buhe. Bar se nadam da ih nemam jer me ništa ne svrbi. Doduše, donekle sam prljav. Ali neke se dane perem, uvijek kad se probudim prekriven krvlju. No, na odjeći nema krvi, što je bar nekakav pomak. Isto tako, uvijek se budim gol ako sam...

Natrag na odjeću!Gdje li sam ono stao? Na majici, ako se ne varam. Preko nje

nosim košulju, koja je topla i debela, vunena, s još vidljivim

26

kariranim uzorkom zelene, crne i smeđe. Preostala su tri crna gumba. Rupa zdesna. Ogrebotina na lijevom rukavu. Nemam ni gaće ni čarape. Nekoć sam imao čarape, ali ne znam što im se dogodilo. Imao sam i rukavice. Šal nosim u ruksaku. Bar tako mislim. Nisam ga otvorio cijelu vječnost. Trebao bih. Tako ću bar nekako ispuniti vrijeme. Mislim da su i rukavice u njemu. Mogle bi biti.

Što sada?Još malo ću razmišljati o sebi!Ruke su mi u gadnom stanju. Jako gadnom. Potamnjele su,

izborane i grube; ožiljci na desnom zapešću su gnjusni i sliče spaljenoj koži; nokti su crni i toliko izgrizeni da ih gotovo ne-ma, a tu su i tetovaže: tri tetovaže na malom prstu desne šake i velika na nadlanici lijeve šake. C 0,5. Tetovaža polukoda. Kako bi svi znali što sam: napola crni vještac. I za slučaj da im promaknu navedene tetovaže, postoji još jedna na gležnju i jedna na vratu (meni omiljena!).

No, nijedna od njih nije obična niti sam njima tek tako žigosan: one su, naime, neka vrsta magije. Ako me se lovci domognu, ako me se domogne gospodin Wallend, odrezat će mi prst i ubaciti ga u vještičju bocu i onda ću pasti pod njihovu moć. Mogu se poslužiti njome kako bi me mučili ili me mogu jednostavno ubiti spaljujući je. Uvjeren sam da će to učiniti. Tetovaže su njihov način uspostave nadzora nada mnom i svakako su spremni poslužiti se njima kako bi me prisilili da ubijem oca.

No, to nikad neću učiniti. Ne bih mogao čak i da želim jer je moj otac najmoćniji crni vještac koji postoji, a ja sam nitko i ništa u usporedbi s njime. Hoću reći, solidno se borim i so-lidno trčim, ali ipak se u tom pogledu ne mogu mjeriti s njime.

27

Sranje! Ponovo razmišljam o njemu!Vrati se na sebe! Moje tijelo katkada čini čudne stvari. Mijenja se. Ali mo-

ram se više posvetiti tome. Moram utvrditi kako se, zašto i u koji k**** mijenja.

Iako se ničega ne sjećam, znam da se mijenja kad god se probudim gol i malo manje gladan. Doduše, ponekad me hvata mučnina i tada obično povratim što sam pojeo tijekom noći, nakon čega se nagon za povraćanjem ponavlja iznova i iznova. Ne znam je li to zato što moje tijelo ne može podni-jeti što je pojelo, a hranim se uglavnom malim životinjama. Iako se uopće ne sjećam da sam ih lovio, znam da to činim jer u bljuvotini pronalazim sitne kosti i komadiće krzna i krv. Jednom sam čak pronašao repić. Mislim da je bio štakorov. Stoga sam uvjeren da se pretvaram u neku životinju. To je jedino objašnjenje. Posjedujem očev dar preobrazbe. Ipak, nikad se ničega naknadno ne sjećam: ni preobrazbe, ni toga kako je biti ta zvijer, ni povratka u ljudsko tijelo. Apsolutno ničega – dok se ne probudim. Kako redovito zaspim nakon toga, pretpostavljam da me to iscrpljuje.

Sinoć sam ulovio srndaća i probudio sam se uz njegovu napola pojedenu strvinu. Nisam ništa ispovraćao. Želudac mi se očito privikava. Sjećam se da sam bio gladan kao vuk, ali sada više nisam, što samo dokazuje kako je moguće privi-knuti se na bilo što, pa i na sirovo meso. Ipak, bez problema bih smazao pošten obrok: hamburger, pržene krumpiriće, gustu juhu, pire-krumpir, goveđe pečenje i jorkširski puding. Ljudsku hranu. Pitu. Slatki desertni umak od jaja i mlijeka.

Oprez!

28

Najbolje je ne razmišljati o onome čega se ne mogu domoći: to je samo put nizbrdo! Moram biti na oprezu s vlastitim mi-slima. Ne smijem zabrazditi u crnjak, a kako mi danas poziti-va ide od ruke, mogu se nagraditi razmišljajući o drugima, čak i o vlastitom ocu, iako pritom moram biti izrazito oprezan.

Upoznao sam ga. Marcusa, svojeg oca. I nije me ubio. Ia-ko nisam ni pomišljao da bi moglo doći do toga, znajući na kakvu je glasu, mogao me ubiti i nije morao.

Gotovo cijelo djetinjstvo proveo sam u uvjerenju da mu nije stalo do mene, a pokazalo se da je on razmišljao o meni koliko i ja o njemu i oduvijek planirao pomoći mi. Sâm me potražio. Potom je zaustavio vrijeme radi mene, a nagađam da to uopće nije jednostavno, čak ni njemu, i odradio moje darivanje: dopustio mi je da pijem njegovu krv i dao mi moja tri dara. Poklonio mi je svoj zlatni prsten, koji se sada nalazi na mojem prstu; okrećem ga i prinosim usnicama osjećajući njegovu težinu i metalni okus. Povrh svega, iz mene je izvadio metak, magični lovački metak koji nosim u džepu. Ponekad i njega osjećam iako mi se baš i ne sviđa što sam ga zadržao s obzirom na to da pripada lovcima. Treće što mi je podario moj je život, kojim također još raspolažem. Ne znam, doduše, računa li se to ili ne jer nisam čuo da je moguće primiti dar koji nije opipljiv, ali kako je on naposljetku Marcus, pretpo-stavljam da zna što čini.

Zahvaljujući njemu, svojem ocu, živ sam i pronašao sam svoj dar, koji je preslik njegova. Dok ga većina vještica uglav-nom s mukom pokušava pronaći, a katkada im je potrebno godinu ili više kako bi ga otkrili, ja svoj čak nisam trebao ni potražiti – on je pronašao mene. No, ne znam je li tako tre-balo biti. Najbolje da razmišljam o nečemu drugom!

29

Moja obitelj također je izvor pozitivnih misli i rijetko kad potonem razmišljajući o njima. Arran mi nedostaje, ali ni blizu onoliko koliko mi je nedostajao kad sam bio Celijin za-točenik. Tijekom tih prvih nekoliko tjedana koje sam proveo u kavezu silno sam čeznuo za njime. No, to je bilo prije ne-koliko godina... prije dvije, rekao bih. Vijeće me odvelo ota-mo netom prije petnaestog rođendana i njegova darivanja. Da, otad je prošlo više od dvije godine, ali znam da su i on i Deborah dobro. Ellen, moja prijateljica poluvještica, stupila je u kontakt s njim, pokazala mu moju fotografiju, a ja sam odgledao snimku koju mi je poslao i odslušao njegovu poru-ku. No znam da im je oboma bolje bez mene. Nikad ih više neću vidjeti, što je u redu sve dok znaju da sam živ, da sam pobjegao i da sam slobodan. Činim pozitivne stvari, a to je samo po sebi pozitivno jer je bolje za one do kojih mi je stalo da ih se što dulje klonim.

Katkada sjedim na ulazu u špilju, gdjekad čak legnem i nakratko ondje odspavam, ali ne spavam dobro i, općenito gledajući, udobnije mi je čekati ovdje gore, na stablu, odakle imam lijep pogled. Na ovoj je strani padina planine strma i nitko se ne može samo tako pojaviti. Ali nikad se ne zna. Lovci su dobri u svojem poslu. Ipak, pokušavam ne razmi-šljati prečesto o njima, iako nije pametno pretvarati se da ne postoje. U svakom slučaju, sjedim na stablu i, kad se smrači, kao sada, prisjećam se minulih dana prije nego što me Vije-će otelo, prije nego što sam završio kod Celije, prije nego što sam strpan u kavez.

Najdraže mi je prisjećati se kako sam se igrao s Arranom u šumi nadomak bakinoj kući. Tada sam se također skrivao u stablu, i kad me naposljetku uočio, krenuo se penjati kako

30

bi mi se pridružio, a ja sam se stao sve više udaljavati na tan-koj grani. Preklinjao me da se vratim, pa sam to i učinio i, gotovo kao sada, naslonio se leđima na njega, i obojica smo nogama zajašili granu. Ne znam što ne bih dao da opet mo-gu tako sjediti s njim i osjećati toplinu njegova tijela koje mi pruža oslonac, da mogu zaključiti da se smiješi prema kret-njama njegovih prsa, osjetiti njegov dah i ruku kojom me grli.

Ali najbolje je ne opterećivati se prečesto takvim mislima. Najbolje je ne razmišljati o onome što nemam.

Znam se također prisjetiti bake i njezinih pčela, njezinih čizama i pilića i blatna kuhinjskoga poda. Posljednji sam je put vidio kad su me odveli u zgradu Vijeća i rekli da će Celia do daljnjega biti moja “skrbnica i učiteljica”. Tada sam je prvi put ugledao i prvi put čuo zvuk koji proizvodi, dar kojim se služila kako bi me ošamutila. Čini mi se kao da je otad prošlo stotinu godina. Oborila me tim svojim zujanjem, nakon čega su me odnijeli, i tada sam baku vidio posljednji put, a djelo-vala je oronulo i preplašeno stojeći posve sama nasred pro-storije kamo smo dolazili na procjenu. Kad bolje razmislim, mislim da je znala da me više nikad neće vidjeti. Iako mi je Celia poslije rekla da je umrla, uvjeren sam da su je natjerali da se ubije upravo kako su natjerali i moju majku.

Sad sam siguran u to...Što je to?Koraci! U noći!Moj adrenalin ubacuje u petu. Obuzdaj se! Osluhni!Lagani koraci. Dovoljno lagani da prođu za korake lovca

ili lovkinje.

31

Polako okrećem glavu, ali ništa ne zamjećujem. Zbog jake naoblake mjesečina se ne probija do mene u šumi.

Ponovo koraci. Ponovo nalet adrenalina.Sranje! Nije to samo adrenalin – to je taj stvor u meni!Potom je vidim. Sitnu košutu. Nervoznu.I životinjski adrenalin u meni samo što ne eksplodira. Zvi-

jer želi preuzeti nadzor.Smiri se! Smiri se! Diši polako! Broji udisaje! Polako udahni i izdahni.Polako udahni – zadrži dah – i izdahni.Polako udahni – i osjećam to u svojoj krvi, osjećam kako

je raspaljuje – i izdahni.Polako udahni i... taj stvor u meni, što god je to, tjera me

na preobrazbu.Košuta bježi nestajući u tren oka u tami. Ja sam još u ljud-

skom obliku, a ona nije zaklana. Znači li to da mogu kontro-lirati svoj dar? Ako i ne mogu, bar ga mogu zaustaviti, a ako ga mogu zaustaviti, možda ga mogu i pokrenuti!

Oduševljeno se smiješim. Prvi put nakon tko zna koliko tjedana istinski sam pozitivan u nekom pogledu.

Danas sam bio uspješan: pridržavao sam se popisa, nisam previše odlutao u crne misli i mogu se nagraditi s nekoliko pozitivnih sjećanja koje čuvam za posebne prilike, a omiljena se tiču Annalise… poput ovoga...

SALL Y GR EEN

SA

LL

Y

GR

EE

N

Nathan konačno susreće oca i primivši od njega tri dara, postaje punokrvni odrastao vještac i nastavlja bijeg. No, pritom je odlučan pronaći prijatelja Gabriela i spasiti Annaliseu, koju je zatočila crna vještica zvana Mercury. Ipak, kako bi uspio u tome, prvo se mora naučiti služiti svojim darom – čudesnom i neobuzdanom moći koja bi mogla u potpunosti ovladati njime.

Za to vrijeme Soul O’Brien preuzima vodstvo nad Vijećem bijelih vještica i rat koji je pokrenuo protiv crnih vještica širi se na Europu. No, crne i bijele vještice najednom povlače nečuveni potez udružujući se kako bi pružili otpor Vijeću. Van Dal, tajanstvena crna vještica, uspijeva pridobiti i Nathana na stranu pobunjeničkog Saveza i on se ubrzo bori rame uz rame sa starim prijateljima i neprijateljima. Ali može li uistinu vjerovati pobunjenicima ili je u pitanju tek zamka?

U suvremenoj Engleskoj, gdje dvije zaraćene vještičje frakcije slobodno žive u ljudskoj zajednici, sedamnaestogodišnjeg Nathana, izvanbračno dijete najmoćnijeg i najnemilosrdnijeg crnog vješca, smatra se oličenjem iskonskoga zla. Ni u koga se ne može pouzdati niti igdje skloniti. Mora bježati i skrivati se kako bi preživio… Lovci ga prate u stopu ne libeći se poduzeti sve u svojoj moći kako bi ga se domogli, a preko njega i njegova oca, Marcusa.

SALLY GREEN živi na sjeverozapadu Engleske. Dosad je radila svakojake poslove, a imala je i stalno zaposlenje sve dok 2010. nije otkrila ljubav prema pisanju i otad se bavi samo njime. Nekoć je također hranila piliće, a danas priprema pristojan pekmez, uživa u glačanju, obožava se šetati Walesom na kiši i vjerojatno se nikad više neće vratiti džogingu. Ipak, ozbiljno bi trebala smanjiti unos kave. Tama u meni zapanjujući je prvijenac Sally Green i prvi dio trilogije o borbi za opstanak jednog dječaka u skrivenom društvu bijelih i crnih vještica.Divlje u meni drugi je dio trilogije o borbi za opstanak jednog dječaka u skrivenom društvu bijelih i crnih vještica.

ISBN 978-953-14-1750-1

w w w.moz aik-k nj iga.hr

99,00 kn

NAT HAN

Bijele ga v ještice progone, c r n e p r e z i r u.

izaberi koga ćeš ubiti.izaberi kome ćeš v jerovati.izaberi koga ćeš voljeti.

Dar koji je naslijedio od oca , ubojice, n e u k r o t i v a j e mo ć k o j om n i j e

u s t a n j u u p r a v l j a t i.

Usto, mora pronaći voljenu djevojku, k o j a g a j e mo ž da i i z n e v j e r i l a .

J E U BI J EGU.

“IMAT ĆEŠ MOĆAN DAR , ALI KAKO SE SLUŽIŠ

NJIME POKAZAT ĆE JESI LI DOBAR ILI ZAO!”