235
MIROSLAV KRLEŽA: BARAKA 5B Kratki sadržaj: Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji. Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre. Ideja: Krleža želi pokazati besmislenost rata, kako u njemu plaćaju samo mali ljudi svoj danak u krvi, dok se oni glavni, koji su ga i prouzrokovali često ostaju u foteljama. FRANÇOIS-MARIE AROUET VOLTAIRE: CANDIDE Bilješke o piscu: Voltaire (1694. - 1776.), francuski književnik, povjesničar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Voltaire, pravim imenom François-Marie Arouet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gdje ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Voltaire opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gdje će ostati tri godine. Rečeno je "da je Voltaire napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhićen. Uz to Voltaire sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne

Djela i Pisci

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Djela i Pisci

MIROSLAV KRLEŽA:BARAKA 5B

Kratki sadržaj:Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika.Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognozasmrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima”barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekcijugrofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ,Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogozabranjeno. Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor – barakaje smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekidpuškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji. Kad je ipak frontaodbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede.Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola mrtvi;bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića,umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomognenjegovu susjedu, ali i on tada umre.

Ideja:Krleža želi pokazati besmislenost rata, kako u njemu plaćaju samo maliljudi svoj danak u krvi, dok se oni glavni, koji su ga i prouzrokovali čestoostaju u foteljama.

FRANÇOIS-MARIE AROUET VOLTAIRE: CANDIDE

Bilješke o piscu:Voltaire (1694. - 1776.), francuski književnik, povjesničar i filozof;najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Voltaire, pravim imenom François-Marie Arouet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gdje ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Voltaire opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gdje će ostati tri godine. Rečeno je "da je Voltaire napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhićen. Uz to Voltaire sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih djela Newtona, Lockea i Shaftesburyja. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se djelo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Voltaire, da bi izbjegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744. vraća se u Pariz, gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Voltaireovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Voltaire se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti

Page 2: Djela i Pisci

kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, gdje ubrzo umire.

Page 3: Djela i Pisci

"U Voltaireovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Voltaire sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Voltaire nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagdauporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu."

"Kad mu je bilo 18 godina, Voltaire je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovijetke, dok će mu sva druga djela spavati vječnim snom na policama biblioteka."

"Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltairea zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge."

"Ono što Voltaireovim pripovijetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao."

Što ima zajedničko tako raznovrsnim Voltaireovim djelima? Prije svega ton, koji je kod Voltairea uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim djelima vi nećete naći ni jednu jedinu osobe koju autorsmatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja. Njegova pripovijedanja su same katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Voltaire uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, Židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovijedaka je Voltaireova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je, prema tome, neskladna. Faguet prigovara Voltaireu, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "Je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga? Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"

Voltaireovi aforizmi:Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat.Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.

Page 4: Djela i Pisci

Anegdota o Voltaireu:Kada su 1734. godine tiskana Voltaireova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje djelo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Voltaire je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Voltaire je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju."

Filozofski roman:Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva djela ne misle ni jednog trenutka da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotiv, čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovijedanje. Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato da bi s više slobode izrazio ideje koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju. Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.Candide:Filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Voltaire je ovaj roman objavio 1759. godine u Ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Voltaireova života), ali i napadana. Na optužbe Voltaire jednostavno odgovara da on tu djetinjariju nije napisao.

"Candide" je nastao u isto vrijeme iz Voltaireova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Voltaire će staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju djelatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Voltaireova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Voltaire najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois)

Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Voltaireove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Voltaire postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".

Page 5: Djela i Pisci

Voltaireov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Leibinza, po kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Voltaire svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Voltaire propovijedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svijet unaprijedio. To bi mogao biti smisao Candidovih riječi upućenih Panglossu kako svatko treba uzgajati svoj vrt.

Voltaire je svoje remek-djelo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao poslije šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mladenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literatura ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga.

"Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Voltaire razraditi u Candidu.

Pisci našeg vremena otkrili su, da je svijet besmislen; ali je Voltaire u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.

Page 6: Djela i Pisci

Bilješke tijekom čitanja:Poglavlje prvo

Candide - od latinski candidus što znači čist.U francuskom dolazi u značenju naivan, nevin.

U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dječak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta djevojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.

Barun, barunica i obitelj:Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovijedao.Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svemu je izgledao dostojan svoga oca.

Pangloss:Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Candide slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema poslijedice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svijetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.- Dokazano je - govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu.Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imamo naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lijep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reći, da je sve najbolje.

Page 7: Djela i Pisci

Ljubac Candida i Cunegonde:Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi djevojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder-ten-tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.

Poglavlje drugoAforizam:Ljudi su stvoreni samo zato da pomažu jedni drugima.

Bugari su ga oteli i uvježbavali ga za rat:Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalijevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuče, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina puščanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.

Poglavlje šestoNarod živi u strahu od inkvizicije:Poslije zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci te zemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva da spriječe potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lijep autodafe.

Candide sumnja da je ovo najbolji svijet:Ako je ovo najbolji od mogućih svijetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još neka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao vidjeti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među djevojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh?

ANTUN GUSTAV MATOŠ:CVIJET SA RASKRŠĆA

Vrsta djela:Novela

Mjesto radnje:Francuski gradić

Ideja:Ljudi su onakvi kakvi su krajevi u kojima žive.

Kompozicija: 1. Opis prirode 2. Ljubav na prvi pogled 3. Dva različita pogleda na svijet 4. Rastanak

Likovi:Solus - putnik, fotografIzabela - bogata djevojkaIzabelin otac

Analiza likova:SolusČovjek nezadovoljan životom, on naprosto putuje da bi našao nešto bolje inešto ljepše. Ondje mu je sve bilo nadohvat ruke, no on to napušta i krećedalje, jer neprestano traga za ljepotom i savršenošću.

Page 8: Djela i Pisci

IzabelaSimbolizira idealnu ljepotu, ona je simbol ljepote i ljubavi, simbol čednostii netaknutosti, ona je taj cvijet sa raskršća.

Kratki sadržaj:Glavni junak je putnik koji pješice putuje po svijetu, a ono što je lijepo bilježi svojim fotoaparatom. Ime mu je Solus. Na jednom takvom putovanju on stiže u mali francuski grad i zastaje da se odmori. Probudivši se zatiče ondje prelijepu, ali slijepu djevojku Izabelu. Između njih se rađa ljubav na prvi pogled. Izabela živi s ocem i paziteljicom, kako je Matoš naziva, koja je čuva i uvijek je s njom. No ovaj put, Izabela se uspjela odšuljati iz dvora i tako je naišla na Solusa. Ona se zaljubljuje u njega i želi da on pođe s njom u dvor i da zajedno tamo žive, no on to ne prihvaća jer kaže da onda ne bi bio slobodan, a drugačije ne može živjeti. Izabela onda pristaje i da krene s njim na putovanja, besciljna lutanja svijetom, ali on joj ne želi takvu sudbinu. U to dolazi Izabelin otac i odvodi je natrag u dvor, a Solus nastavlja sa svojim putovanjem.

ANTUN GUSTAV MATOŠ:CVIJET SA RASKRŠĆA

Bilješke o piscu:A. G. Matoš rođen je 13.6.1873. u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, muzičke, likovne i kazališne prikaze, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dahzapadnoeuropskog simbolizma s kraja 19. st.

Vrsta djela:Novela

Tema:Ljubav između Solusa i Izabele

Kratki sadržaj:Novela govori o čovjeku koji sebe naziva Solus i koji sam putuje svijetom jer ne voli gradove. Jednog dan zaustavio se u jednom francuskom gradiću gdje nakon što se okrijepio, zaspi na jednom lovačkom puteljku nedaleko od novog ljetnikovca. Dok se budio osjeti da nije sam. Ugledao je pored sebe prekrasnu djevojku, ali ubrzo shvati da je ona slijepa. A ona je toga dana prvi puta otišla sama sa svojim psom od kuće dok nitko nije pazio na nju. Djevojci se Sulus odmah svidio i nagovarala ga je da zajedno pođu u njezin dvor. Kad on to otkloni, ona poželi sa Solusom lutati svijetom. I baš dok ju je uvjeravao da ni to nije dobro za nju, pojavi se djevojčin otac i grubo prekine njihov razgovor, odvevši djevojku kući.

Page 9: Djela i Pisci

Analiza likova:Izabela - Slijepa, nježna, znatiželjnaSolus - Samotnjak, brižan, hrabar, slobodan

Citat za glavni lik:«Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima.»

Citat opisuje Izabelu kako je vidi Solus dok se polagano budio.

Citat za eksterijer:«Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz jareće drhtavo, požudno blejanje.»

Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.

Citat za glavni događaj:«I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisaovaših kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.- Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću.- No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući te se morah braniti toljagom.»

Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.

MARIN DRŽIĆ:DUNDO MAROJE

Kratki sadržaj:Dundo Maroje dao je svom sinu Maru pet tisuća dukata da ode izDubrovnika u Jakin, pa potom iz Jakina u Firencu, te mu je još rekaoda ako mu dobro krene neka ode na Sofiu. Na taj je način novčanopohlepan otac mislio da će mu se sin Maro obogatiti.

Ali Maro nije poslušao oca, te je iz Jakina otišao u Rim, a ne u Firencu.Ubrzo tamo Maro potroši sav novac. Kad je Maroje to doznao odmah jesa svojom slugom Bokčilom otišao u Rim da ga nađe. U potrazi su mupomagali neki dubrovčani. Dotle je sin Maro živio kao bogataš.Novce je potrošio na djevojku Lauru.

Kad se u Dubrovniku doznalo što Maro radi u Rimu, došla je i njegovavjerenica Pera, njena baba i njen brat Dživo. Njihov prijatelj Dživolin ihje o svemu obavijestio. Dotle je Laura doznala za dolazak Marova oca(čula je razgovor Bokčila i Popive).

Kad je Maro doznao za dolazak oca, pravio se da ga ne poznaje(zbog toga da mu ne skine nasljedstvo). Zatim ga je njegov sluga Popivasavjetovao da uzme Lauri tri tisuće dukata, što je on ubrzo zatim i učinio(kasnije ih je dao ocu da ih stavi u jednu kutiju). Uskoro su se otac i sinsreli, raspravili i razjasnili.

Potom dolazi do svađe između Mare i Laure jer Maro nije htio priznatiza Peru, te je krivio Pometa (slugu od Uge Tudeška, nijemca) da laže.

Page 10: Djela i Pisci

Na kraju su ipak Ugo Tudeško i Laura postali vjerenici. Isto je zadesiloi njegovog slugu Pometa i njezinu slugu Petrunjelu.

Potom se svi vraćaju u Dubrovnik. Maro je najgore “prošao” jer je izgubioLauru i Peru, a njegov sluga Popiva je izgubio dugoželjenu Petrunjelu.

Analiza djela:Dundo Maroje sastavljen je na način plautinsko-talijanskih komedijašesnaestoga stoljeća, u kojima se pjesnička mašta napinje i natječe kakoće intrigom prikazanih osoba bolje zamrsiti čin, ne pazeći da zgode buduudešene. Tu se u jedan dan križaju zgode i nezgode u velikom broju,tako da čovjeku treba mnogo razmišljanja da se sabere i razabere.Ova komedija svojom zapletenošću i originalnošću daleko nadmašujeostale komedije koje su nastale u to doba.

Usporedba Dunda Maroja i Marka:U ovom djelu u najvećem su kontrastu sin i otac.Dundo Maroje je veoma škrt i voli novac, a njegov sin Maro je rastrošan.Po mom mišljenju ovo djelo prikazuje likove koji su takvom kontrastuzato jer nije dobro biti veliki škrtac kao Dundo Maroje, a ni veliki rasipnikkao Maro. Mislim da nam je tu poruku htio prenijeti i sam pisac.

Kontrasti:U ovom djelu možemo naći neke kontraste kao što su:

1. Sukob starosti i mladosti (sukob generacija). Staru generaciju bi u ovom djelu predstavljao Dundo Maroje a mlađu Maro.

2. Građansko-patricijskog sloj u odnosu na sloj obespravljenih: Građansko-patricijski sloj je bijesan, intelektualno bezizražajan, dok je sloj obespravljenih tj. sloj sluga bistar, duhovit i snalažljiv. Mislim da Držić zauzima negativan stav prema prvom sloju, tj. prema građansko-patricijskom sloju.

Dojam o djelu:Ovo djelo mi se veoma sviđa jer je napisano takvim jezikom da gamogu svi razumjeti tj. nije preteško za shvatiti, a radnja je zanimljiva.Mislim da nam je pisac ovom dramom želio prenijeti poruku da nesmijemo biti ni rasipni kao Maro, a ni škrti kao Dundo Maroje,već da moramo biti negdje između ova dva lika. Ova drama je i danasaktualna zato jer i danas postoje ljudi koji su veliki rasipnici, a i oni kojisu veoma škrti.

MARIN DRŽIĆ:DUNDO MAROJE

Bilješke o piscu:Marin Držić (1508. - 1567.) je u Dubrovniku sredinom 16. stoljeća razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost. Snabdjevao je amaterske družine scenskim djelima. I sam je sudjelovao u organiziranju predstava pa je postao središnja ličnost dubrovačkog kazališta. U nepunih deset godina napisao je dvanaest djela za pozornicu. Djela su mu: ˝Pamet˝, ˝Tirena˝, ˝Novela od stanca˝, ˝Pjesnik ujedno sastavljeni s mnozi druzim lijepim stvarni˝, (lirske pjesme), ˝Dundo Maroje˝, ˝Skup˝, te pastitske igre ˝Pjerin˝, ˝Mande˝, ˝Arkulin, ˝Grižula˝, i tragedija ˝Hekura˝. Prilikama i

Page 11: Djela i Pisci

parodičnim kombinacijama namjenjen je pozivu svećenika, on je mogao do svog sudnjeg dana ostati samo klerik u ˝Domiru˝ i ne manje skromni župnik u nekom odjelu granda, a on je, baš kao da je nastojao da proba svaki hljeb i iskusi svaku sudbinu, bio je i orguljaš u katedrali, i svirač na zabavama, i student crkvenog prava, rektor sveučilišta i glumac pri izvođenju zabranjenih komedija i sobar jednog grofa na putu za Beč, i tumač tog istog grofa na putu za Carigrad, i pisar u bijednim i zadimljenim uredima svoje Republike, i zabavljač svojih sugrađana i pjesnik ljubavnih stihova, pastoralnih ekloga, komedija iz građanskog života i uzvišenih, dirljivih tragedija i organizator veselih priredbi za svečanosti ˝prid dvorom˝ ili po gospodskim kućama, i kapelan nadbiskupov u Veneciji i opasni zamjenik u Firenci. Onaj neobuzdani duh renesansnog čovjeka koji nigdje ne može da se smiri i koji ni u čem ne može trajno da uživa, bjesnio je i u njemu, i u vrlo velikoj mjeri.

Književni rod:Dramski

Književna vrsta:Komedija

Mjesto radnje:Rim

Tema:Škrtost i novac

Ideja:Kako si u životu učiniš, tako će ti biti

Jezik:Štokavsko narječje, mnogo talijanskih riječi i latinskih izreka

Kratki sadržaj:U prologu nas čarobnjak upoznaje sa radnjom cijele konedije. Starca Maroje dolazi u Rim sa sinom Marom. Dao je sinu 5000 dukata i poslo ga u Italiju da obiđe sva važna trgovačaka mjesta i postane trgovac.Međutim, Maro je novac potrošio živeći u Rimu i kupovao je darove Lauri u koju se zaljubio. U Lauru je bio zaljubljen i Ugo Tudšek. Svi oni imaju svoje sluge koji su im veliki pomoćnici i savjetnici. Maroju pomaže Bokčilo, Ugu Pomet, Maru Popiva, a Lauri Petrunjela. Laura uživa u ˝bogatstvu˝ koje Maro djeli s njom, ali kad je Maroje došao u Rim, Maro se pretvarao da ne pozna vlastitog oca. Onda mu Popiva savjetuje da ode Lauri posudi 3000 dukata i da glumi da je trgovac. Laura je, zaluđena pričom o velikom Marojevom bogatstvu, posudila je novac. Plan nije uspio jer je Maroje prevario sina i uzeo mu te tri tisuće. U grad je otprilike u isto vrijeme došla i Pera, Marova zaručnica. Ona je saznala da je Maro s Laurom. Kroz cijelu priču Pomet, sluga Uga Tudšeka, pokušava pomaknuti vodu na svoj mlin i otkriti cijelu istinu Lauri da ostavi Mara i uda se za njegova gospodara. Otkrio je Petrunjeli da je Maro zaručen, te da će mu otac uzeti sav novac i povesti ga u Dubrovnik. Kasnije se otkriva i da je Maroje uzeo Laurin novac. Slučajno, Pomet na ruke dobiva dva pisma koja će se kasnije pokazati izuzetno važna. Otkrio je i da je Laurino pravo ime Mandalijena Tudšek i za to dobio sto škunda. Ne otkrivajući to nikome, uspio je spojiti Lauru i Uga. Maro se pristao oženiti Perom jer je njemu baka ostavila veliko bogatstvo, ali pod uvjetnom da se oni vjenčaju.Pomet se zaručio s Petrunjelom, a Maroje je vratio bar dio svojih novaca.

Page 12: Djela i Pisci

Analiza likova:Dundo MarojeŽiv čovjek i tipičan dubrovački trgovac iz epohe renesanse, a tek poslije toga smiješan i škrt starac komedije, on, istina, neumorno plače za svojim dukatima i neprikladno podvlači da mu je do njih više stalo nego do sina (Maro/Marin).

Maro MarojevRenesansni mladić, sin škrtog dubrovačkog trgovca, željan slobode i uživanja. Kad ga je otac poslao u Italiju da postane trgovac iskoristio je priliku i slobodno i bez razmišljanja trošio novac koji mu je otac dao. Naivno i bez razmišljanja prihvaća sve tuđe savjete. Lakomislen i rasipan.

PometSluga Uga Tudšeka, zaljubljen u Lauru koja je Marova ˝kurižana˝, tj. ljubavnica. Snalažljiv je i dosjetljiv, traži puteve do svog cilja, sve čini u svoju korist i za svoj boljitak.

PopivaMarov sluga koji, kao i Pomet, čini sve da bi pomogao gospodaru izvlastite koristi.

LauraBogata gospođa koja je također doselila iz hrvatskih krajeva gdje se negdje zvala Manda. No, njeno pravo ime je Mandalijana Tudšek što je također otkrio Pomet i za to dobio prilično novca. Laura je navodno zaljubljena u Mara, a ustvari voli njegov novac i luksuz koji joj je pružao trošeći očev novac.

PetrunjelaLaurina služavka, također pomaže gospodarici gledajući pri tom svoju korist. I ona se kao i svi likovi u ovoj komediji, ˝okreće kako vjetar puše˝.

BokčiloMarojev sluga, njegov pomoćnik i savjetnik. Stalno govori o Marojevoj škrtosti.

PeraPrevarena Marova zaručnica, ali je na kraju ipak dobila što je htjela, tj. udala se za Mara, ali i to je radi novca. Ona je vjerojatno jedina uz Uga Tudšeka koja se povodila za srcem, a ne za materijalnom koristi.

Ugo TudšekZaljubljen je u Lauru i postaje njen muž na kraju. Bio je sve spreman dati za svoju ljubav.

Page 13: Djela i Pisci

Dojam o djelu:Ne znam koja je baš svrha ovog djela kao školske lektire. Zapravo ne razumijem što bi trebali naučiti? Kako ne smijemo odustati od konačnog cilja, kako treba gaziti sve što nam se nađe na putu radi vlastite koristi? Ovo djelo mi se čak ni ne sviđa. Nema pozitivnih likova, u komediji nijedan lik nije držao do nekih moralnih normi. Ponašali su se kako je to njima najbolje odgovaralo. Jedino što mi se stvarno sviđa je Pometova lukavost i snalažljivost.

Sadržaj:I činDundo Maroje traži svoga sina kojeg je poslao u Firenzu da izuči zanat za trgovca. Njegov sin Maro je sa 5000 dukata umjesto da ide u Firenzu otišao u Rim i tu se prepustio lagodnom životu. Kada je njegov otac otišao da ga potraži sa sobom je poveo svoga slugu Bokčila koji nije mislio na ništa drugo nego na jelo i piće. Nakon što su stigli u Rim sreli su jednog Kotoranina, Tripčetu koji ih je poveo u neku gostionu a začudili su se kada su čuli da u Rimu postoji neki gospodin Marin koji živi veoma raskošno. Dundo Maroje je odmah znao da se radi o njegovom sinu. Kada su došli u jednu četvrt, Tripčeta reče da ovdje stanuje ljubavnica gospodina Marina. Došli su pred jednu gostionu, ali mu se činilo veoma skupo te je Dundo Maroje rekao: "Gdi gospoda i sinjori alodžaju tu ja siromah ne alodžavam tu sinjor Marin alodžava". Tada se upute do druge gostione koja je bila veoma blizu. U to doba Ugo je sinjori Lauri, Marinovoj ljubavnici, obećavao sve samo da mu pokloni malo pažnje ali ona to nije htjela. Upravo u to doba očekivala je Marina. Marin je otišao obavijesti svog slugu kako će ostati na ručku sa Laurom. Osim Marinova oca tražila ga je i njegova zaručnica Pera koju je ostavio u Dubrovniku. Ona se je preobukla u momka i zajedno s još jednim momkom tražila ga već tri dana.

II činPetrunjela, Laurina služavka, razgovarala je sa Pometom. On joj je rekao kako je Marinu došao otac i kako će ga ubrzo odvesti sa sobom iz Rima natrag u Dubrovnik. Također joj je rekao da je Marin ostao bez novaca i da bi za Lauru bilo bolje da gleda za gospodinom Tudeškom, njemačkim plemićem. Petrunjela mu obeća da će utjecati na njenu gospodaricu. U gradu su došla tri prijatelja koji također traže Marina. Jedan od njih je prepoznao Petrunjelu. Maro je sa Laurom stajao na balkonu, a pošto je Laura počela zvati Petrunjelu da uđe u kuću, on se okrenuo i prepoznao svoje prijatelje. Nakon toga iz gostione izlazi Dundo Maroje i sukobljava se sa sinom. Najprije ga je pitao gdje su 5000 dukata, Marin se je pravio da ga ne poznaje. To je oca rasrdilo, te je on potegao nož da ulovi sina. Uto dođe kapetan i Dunda Maroja odvede u tamnicu. Nakon što su Dunda Maroja odveli u zatvor, Bokčilo je ostao sam, a nakon lutanja gradom sreo je Pometa. Pošto su se poznavali još iz Dubrovnika, Bokčilo ispovijedi nezgodu koja ga zadesi. Na to Pomet savjetuje Bokčila da pokuca na Laurina vrata i da kaže da je Dundo Maroje sinu donio tovar vrijedne robe, te traži da se pomire. Kada je to Popiva čuo odmah ga je uveo gospođi Lauri da ga dobro nahrani.

III činKada se Marin vratio, pred kućom ga dočeka gospodin Sadi koji je tražio da mu Marin plati svotu od 200 dukata koju mu je bio dužan zbog ogrlice koju je poklonio Lauri. Pošto nije imao baš mnogo novaca, Marin je najprije odugovlačio, a onda je vidio da ne može izbjeći plaćanje, te plati dug. Kada mu je Laura rekla da je Popiva sa Bokčilom otišao po Dunda Maroja, te da će ga dovesti onamo, Marin se razbjesni. Kada je našao Popivu ovaj ga savjetuje da ode k Lauri i da je zamoli da mu posudi 3000 dukata, da kupi robu. Ugo ponovno dolazi kod Laure, te moli Petrunjelu da kaže Lauri da će joj dati dukata koliko joj drago, samo da bude njegova žena. Kada ga Tripče sve to čuje on se posvadi s Ugom.

Page 14: Djela i Pisci

Popiva govori Lauri o tome kako je Marin u teškom stanju i kako nema novaca, a Laura mu odgovara neka Marin dođe k njoj i ona će mu pomoći. Marinova zaručnica Pera, susrela je Petrunjelu i kaže da su Marin i ona zaručeni već 3 godine. Prvom prilikom će to Petrunjela prenijeti gospodarici.

IV činDundo Maroje saznaje da je Bokčilo dosta novca potrošio na hranu i to ga ljuti jer je on veoma škrt. Pošto je Marin nabavio novca od Laure, kupio je robu kojom bi se ocu dokazao kao trgovac. Marin se skromno odjene te pođe ocu u susret. Kad su se susreli Maro kaže ocu da ga je napao netko njemu sličan, pretvarajući se uzornim građanom i poštenim trgovcem. Dundo Maroje se u ovoj situaciji pokazao lukavijim rekavši da treba pohraniti zlato koje je sa sobom donio. Tako je na prevaru uspio nadmudriti Marina i preoteo mu robu. U grad dolazi neki čovjek i traži djevojku po imenu Mandalijena. On je iz Kotora, a poslao ga je otac te djevojke da ju pronađe jer ju je izgubio. Kada se Petrunjela vratila Lauri, rekla joj je da je Marinu u Rimu došla zaručnica, da ju je Marin prevario i da mu je bez veze dala 3000 dukata. Nakon nekog vremena dolazi Popiva donoseći poklon Lauri od Marina. Ona primi poklon i naredi Popivi da joj hitno dovede Marina.

V činU petom činu se očituje potpuna pobjeda Pometa koji zna upravljati fortunom. On odjeven poput plemića, s ogrlicom oko vrata, dolazi Lauri i u zamjenu za 3000 izgubljenih dukata ponudi Uga Tudeškog. Pomet se s Laurina balkona ruga Marinu i Popivi, koji bjesne. Nakon sve zavrzlame napokon su se na okupu našli Dundo Maroje, Bokčilo, Baba, Pera i Dživo. Dundo Maroje se jako razljutio zbog svog sina, te ga se odriče. Pera je razočarana, no još i dalje voli Mara. No ipak, na kraju, sve je sretnije završilo povratkom svih u Dubrovnik, dok se sinjora Laura vratila u Kotor.

NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ:KABANICA

Bilješke o piscu:Nikolaj Vasiljevič Gogolj je ruski književnik. Rođen je 1809. u Soročincima,Poltavska gubernija, a umro je 21. 2. 1852. godine u Moskvi. Godine1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikaškim kućama, niži činovnik,jedno vrijeme predavač povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836.godine izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije - Revizor. Od 1836.do 1849. boravi u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvidio romana Mrtve duše. Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitudarovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženje obilježavajudaljni Gogoljev život. On hodočasti u Jeruzalem, odriče se ranijeg rada,spaljuje drugi dio Mrtvih duša, brani crkvu i samodržavlje u knjiziOdabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga inegodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavitzv. autorsku ispovjed. Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idiličnapejzaža, seoskih običaja, praznovjerja i dr. Gogolj je vješto povezivaozbilju s predajom, zgode stvarnog života prožimao "strašnim pričama",smiješno miješao sa žalosnim, realno s fantastičnim. Gogoljeva je Ukrajinavedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu, pjesmi i plesu; ljudi sudobroćudni, a Dnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvimpripovijestima iz ukrajinskog života „Večeri na majuru kraj Dikanjke“dolazi do izražaja folklor, vedro i romantično raspoloženje, u drugoj jeknjizi Mirogod dao sliku starinskog junaštva (Taras Buljba), progovorio jeo strogim običajima, surovom poimanju časti, pisanim i nepisanimzakonima Zaporožaca. U pripovijestima „Starinski posjednici“ i „Pripovijesto tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič“ Gogoljpokazuje svu prazninu vlasteoskog života, sitne interese, tmuran, štur ibezbojan svijet u kojem se ništa ne događa. U Petrogradskim

Page 15: Djela i Pisci

pripovijestima, Gogolj govori o bijedi činovničke egzistencije. U najjačojpripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna čovjeka Bašmačkina žalisve uvrijeđene i nepriznate. U Revizoru razgolićuje pokvarenostčinovništva, šiba lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruskeprilike onoga vremena. Gogolj osjeća potrebu "da skupi na gomilu sve onošto ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje će utrti put iz"pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "čistilišta" i moralnog preobražaja,u "raj" idealne sutrašnjice. U djelu Mrtve duše Gogoljev junak Čičikovputuje Rusijom, otkupljuje "mrtve duše", snuje o posjedničkimugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti zanovac. Kritičan duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga imse tako da smijehom ne prikriva tugu (gogoljevski humor), Gogolj jestvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost,sebičnost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevič, korobočka, Čičkov,Bopčinski i Dopčinski, Hljestakov i dr.)Sadržaj:U jednom odjeljenju služio je jedan činovnik. Za tog čovjeka ne bi se bašmoglo reći da je dopadljiv, bio je onizak, malko riđokos, s borama s objestrane obraza. Zvao se Akakije Akakijevič i bio je pomalo čudan. Bio jepisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao sljubavlju i poštovanjem. Drugi činovnici ga uopće nisu poštovali, pa čak ganisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veomaneljudski i bez molbe. Većina činovnika ga je ismijavala izgovarajući šalena njegov račun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio jedalje svoj posao s dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugihčinovnika. Dok su drugi navečer izlazili na ulice kako bi porazgovarali sprijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma iprepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reći da je usvakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je usvemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednačenim rukopisom ispisaneredove. Stoga nije obraćao pogled na svoju staru kabanicu koja je čestobila meta izrugivanja drugih činovnika. No kad se pojavila oštra sjevernastuden, Akakije Akakijevič je osjetio kako ga studen naročito jako pali poleđima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proći razdaljinuod svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnoćuuputio se njemu dobro znanom krojaču Petroviču misleći da će mu onuspjeti zakrpati kabanicu. Petrovič je bio čovjek bez jednog oka, a vrločesto je volio popiti koju čašicu. Dok je bio trijezan znao je uspješnopopraviti činovničku uniformu. Došavši kod Petroviča Akakije Akakijevičmu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem te dasamo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leđa. No Petrovič ga jeodbio rekavši mu da se kabanica nemože pokrpati jer se podstavaraspada. Tako je Akakije Akakijevič sav uznemiran otišao kući misleći daje Petrovič danas trijezan. Pomislio je kako će donijeti kabanicu Petrovičuu nedjelju ujutro kad će Petrović biti mamuran od subotnjeg provoda.Tako je i bilo, donio je kabanicu a mamurni Petrovič pogledavši ju odmahse razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako trebasašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviču bilo jasno da stvarnomora naručiti novu kabanicu. No, mučio ga je jedan problem a to je bionovac. Tako je silno odlučio da će od tada malo skromnije živjeti, da nećepiti čaj uvečer, da će odjeću što manje nositi pralji na pranje kako biuštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovičem utrgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovič mu je uskoro napravio novukabanicu i Akakijevič je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novojkabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga - više mu nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno, drugi činovnici suodmah uočili novu kabanicu i rekli Akakijeviču da bi u povodu kupnje novekabanice trebao održati proslavu. Tada se Akakijevič našao u neugodnojsituaciji ali se našao jedan činovnik koji je rekao da će organizirati

Page 16: Djela i Pisci

proslavu umjesto njega. Te večeri Akakijevič se uputio ka činovniku kodkojeg će se održati proslava. Hodajući ulicama prada bio je ponosan štomože tako uredno sređen prošetati i grad mu se tog trenutka činio punoljepši nego prije.Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali budući da je već došlo vrijeme kad je on obično išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kući. Na putu do kuće prolazeći kroz sve tamnije i mračnije uličice odjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi, udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakijevič se onesvijestio a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi više nije bilo nikoga, a ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoć policijskog nadzornika.Budući da to nije pomoglo potražio je pomoć važne osobe. Važna osoba jebaš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipaknakon nekog vremena primila u svoj ured. Budući da važna osoba nijehtjela pomoći Akakijeviču on se pokupio i otišao. Na povratku kući puhaoje jak vjetar tako da se Akakije Akakijevič razbolio. Bio je toliko bolestanda je liječnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupilijes jer će Akakijevič uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijeviča pokopašeali se nakon nekog vremena pročulo po gradu kako u kasne noćne satekod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku činovnika koji skida iotima kabanice prolaznicima. Tako je jedne večeri kad je važna osoba išlau posjet kočijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime, mrtvac slikom činovnika se na taj način osvetio za ono što mu nije želio pomoćioko pronalaženja ukradene kabanice. Od tada više nitko nije ni vidio ničuo za mrtvaca s likom činovnika. Očigledno mu je generalova kabanicasasvim odgovarala.

Page 17: Djela i Pisci

Analiza likova:Akakije AkakijevičNije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo riđokos i pjegav po licu, imao jebore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ilitekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je usvakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušanupravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih činovnika. Imajak karakter i kad nešto naumi to će i učiniti pod bilo koju cijenu. Takav jeslučaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od večernjegčaja, čuvanja odjeće kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalolukav, vesele ga vrlo male sitnice.

PetrovičPetrovič je stari krojač bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti kojučašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspijeva uspješno popraviti činovničkuuniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natući cijenu svogarada toliko koliko sam ne vrijedi, a u nekim situacijama pošten zato jer jeAkakijeviču sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvaćajući u kakvoj jeon situaciji. Tvrdoglav je jer ga čak ni u situaciji kad je mamuran nijemoguće odgovoriti od njegove namjere ili odluke.

Važna osoba (general)On je u duši dobar čovjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan jeprema njima, samo što ga je generalski čin sasvim pomeo. Nakon što jedobio generalski čin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobičajenogkolosijeka i uopće nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu sljudima ravnima sebi, on bi još i bio čovjek na svome mjestu, čovjeksasvim valjan, ali u pogledu nikako glup čovjek. Ali čim bi se zatekaomeđu ljudima koji su makar za jedan čin niži od njega bivao bi sasvimdrukčiji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim priješto je on i sam osjećao da bi to vrijeme mogao ispuniti nečim mnogoljepšim. U njegovim se očima ponekad opažala silna želja da se uključi uneki zanimljiv razgovor i da priđe nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijekzaustavljala misao da to ne bi bilo malo previše s njegove strane, da nećeto biti malo previše familijarno, neće li time on izgubiti na ugledu? I uslijedtakvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom,nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratkezvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog čovjeka.

Dojam o djelu:Djelo mi se poprilično svidjelo upravo radi svoje kratkoće.Naime, neki pisci mogu na nekoliko stranica iskazati sve štosu željeli reći a neki to nemogu ni na puno više stranica.Djelo je vrlo interesantno, ima dobru radnju i nije dosadno za čitanje

Kratki sadržaj:Akakije Akakijevič se rodio se predvečer 23. ožujka. Ime je dobio po ocukoji se isto zvao Akakije. Akakije je radio kao prepisivač spisa, on jeosobito volio taj posao, njemu je posao predstavljao osobito zadovoljstvo.Kad su se ponudili da mu promjene svakidašnji monotoni rad on nije htio.Na Akakija nije nitko obraćao pažnju i svi su mu se smijali, ali on na tonije obraćao pažnju nego je radio svoj posao. Akakije je imao samo jednustaru zakrpanu kabanicu koja ja puštala na sve strane ali njemu to nijesmetalo, sve dok nije jako zahladilo kada je počeo osjećati jaku bol uleđima. Pošto je imao susjeda krojača Akaki mu je odnio svoju kabanicuda je zkrpa, ali je Petrovič rekao da mora kupiti novu kabanicu. Na to jeAkaki problijedio jer je on mjesečno zarađivao četiri stotine rubalja,a nova kabanica stajala bi ga oko sto i pedeset rubalja. Akakije jerazmišljao o prijedlogu gosp. Petroviča i odlučio da neće večerati,

Page 18: Djela i Pisci

da neće trošiti svjeće, ali svejedno ne bi uspio sakupiti novac. Gospodin Petrovič mu je svejedno odlučio pomoći, i napraviti mu novu kabanicu za osamdeset rubalja. I Akakije je uspio sakupiti novac za novu kabanicu,a kad mu je bila gotova bio je presretan, to je za njega bio blagdan.Na poslu su ga odmah svi drukčije gledali i jedan je časnik pozvao sveradnike kod njega da proslave novu Akakijevu kabanicu. Kad se Akakivraćao kući iz posjeta časniku napala su ga dvojica i oteli mu kabanicu,kad se osvijestio nije mogao vjerovati da se to baš njemu dogodilo.Drugi je dan išao na policiju ali ga načelnik nije htio primiti, nakon čega seodlučio da ide do „visoke ličnosti“ ali ga je i on osramotio i otjerao zato dabi se pokazao ispred prijatelja kojeg nije dugo vidio. Nakon toga Akaki serazbolio i umro je potpuno pomućena razuma, nije znao što govori,priviđao je svakakve stvari. Nakon nekog vremena „visoka ličnost“ došlaje tražiti Akakija ali je bilo prekasno, Akaki je umro. Počele su priče dagradom ide neki čovjek koji skida kabanice prlaznicima i da sejednostavno izgubi u mraku. I tako „visoka ličnost“ jedne večeri dok sevraćao kući osjeti kako mu netko skida kabanicu s vrata i kad se okrenuoda vidi tko je to vidio je lik Akakija kao se smije i govori mu da kad se nijehtio zauzeti za njegovu kabanicu neka mu sada da svoju.

Page 19: Djela i Pisci

Analiza glavnog lika:Akakije AkakijevičCitat: (str. 385)“Dakle na jednom odsjeku služio jedan činovnik; ne bi se moglo reći da je taj činovnik bio osobito upadljiv, bio je onizak, pomalo kozičav, pomalo riđokos, pomalo čak na prvi pogled kratkovidan, s omanjom ćelom iznad čela, naboran s obje strane obraza, takozvane hemoridalne bojelica…

Citat: (str. 386)“Nitko mu na odjelu nije iskazivao poštovanje. Podvornici ne samo što se nisu ustajali kad je on prolazio, nego ga nisu ni gledali, kao da je kroz čekaonicu proletjela obična muha.”

Akakije je živio za svoj posao i rijetko tko bi tko s ljubavlju radito svojposao kao on. Kao da je osjećao nekakvo prijateljstvo sa slovima koja jeprepisivao, na licu mu je uvijek bio smiješak kada je dobio nešto zaprepisivanje.

Citat: (str. 387)“Teško da bi se igdje mogao naći čovjek koji bi tako živio za svoj posao. Moglo bi se kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se priviđao neki njegov svijet, šarolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio užitak; neka je slova volio više od drugih, pa kad bi došla na red, topio bi se od radosti: i smijuckao se, namigivao, i micao usnama, tako da se činilo da mu na licu možeš pročitati svako slovo što ga ispisuje.”

Akakije se često koristio prijedlozima, prilozima i raznim poštapalicamakoje nemaju nikakve veze. Ako je bilo nešto nezgodno, onda je izapočinjao rečenicu i nije je završio pa je zaboravljao što je htio reći.

Citat: (str. 392)“Valja naopmenuti da se Akakije Akakijevič ponajvećma izražavao prijedlozima, prilozima i, najposlije, takvim poštapalicama koje ne znače ama baš ništa pod milim bogom. A ako je riječ bila o nečem posebice nezgodnom, imao je čak običaj uopće ne dovršavati rečenice, tako da je vrlo često započinjao ovako: “To zbilja sasvim, ovaj…” i nakon toga bi umuknuo, pa bi i sam zaboravio što je htio reći, misleći da je već sve rekao.”

Page 20: Djela i Pisci

Kako je nastalo ime Akaki:Citat: (str. 386)“Porodilji su ponudili da izabere jedno od tri imena, koje joj se najviše sviđa: Mokija, Sosija, ili da se zove po načelniku Hozdazatu. “Ma, kakva su to imena!” pomislila je pokojnica. Da bi joj ugodili, otvorili su kalendar na drugom mjestu i opet su ispala tri imena: Trifilije, Dula i Varahasije!. Opet su okrenuli stranicu – i izronili su: Pavsikahije i Varhtisije. E, sad vidim da mu je tako suđeno- reče majka. Pa kad je već tako, nek se radije zove ko i otac mu. Otac mu je Akakije, pa nek mu i sin bude Akakije!”

Njegovo radno mjesto:Citat: (str. 386)“Koliko se god mijenjali ravnatelji i svakakvi predstojnici, on je uvijek bio na jednom te istom mjestu, na istom položaju, na istoj dužnosti, činovnik za prepisivanje službenih spisa, tako da su svi poslije povjerovali da je on valjda i došao tako na svijet već potpuno formiran, u činovničkom mundiru i sa ćelom na glavi.”

Dojam o djelu:Meni se djelo sviđa jer je jednostavno pisano i svatko ga može razumjeti.Pisac upotrebljava groteskni humor da bi prikazao glavnog lika. Djelo jefantastično, prikazuje malog lika koji voli svoj posao i svoju kabanicu.Pisac ne prikazuje nekog bogataša kojemu nikad nije dosta ili neku osobukoja ima novca ali nema vlastite sreće, nego prikazuje osobu koja semože zadovaoljiti malim stvarima, kojemu su normalne stvari jedno velikoblago - Akaki pronalazi u malim stvarima velike radosti. Pogotovao mi sesviđa kraj kada se pisac sažalio nad Akakijem i osvećuje ga, skidajućiprolaznicima kabanice. Djelo ima i elemenata koji su tužni, npr. kada pisacopisuje kako izgleda kabanica od Akakija. Isto tako mislim da pisac želiistaknuti da ne mora biti novac taj koji donosi sreću nego to jednostavnomože biti jedna jadna kabanica.

AUGUST ŠENOA:PRIJAN LOVRO

Bilješke o piscu:August Šeona je najsvestraniji i najplodniji hrvatski književnik 19. st.Rođen je u Zagrebu 1838. godine, u malograđanskoj obitelji mađarskoga,njemačkoga i češkog podrijetla. Osnovno i srednje obrazovanje stekao jeu Zagrebu, Pečuhu, pa opet u Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču,jedno vrijeme uz potporu biskupa Strossmayera. Književni rad započinjefeljtonima u novinama i časopisima (“Zagrebulje”). Istupa kao književnikritičar i teoretičar donoseći u hrvatsku književnost nove ideje o uloziknjiževnosti u kulturnom uzdizanju naroda. Uz književni rad, Šenoa jesvakako i među najobrazovanijim ljudima svoga vremena, poznavalac mnogih europskih i slavenskih jezika, prevodilac, kulturni i javni radnik, dramaturg i umjetnički direktor HNK-a, gradski senator i urednik mnogih časopisa, i od svega najvažnije: pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Već kao gimnazijalac Šenoa piše stihove na njemačkom i hrvatskom jeziku. Šenoine su pjesme, zahvaljujući sugestivnosti, tematskoj i idejnoj primjerenosti zahtjevima širokog kruga čitateljstva i povijesnom trenutku, bile vrlo popularne. To se osobito odnosi na povjestice (“Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Prokleta klijet” i dr.) - lirsko-epskepjesničke tvorevine nastale na motivima starih legendi, narodnih predaja i aktualnih političkih prilika s izrazito nacionalno-rodoljubnom idejom i osloncem na tradicionalnu

Page 21: Djela i Pisci

poeziju ilirskog pokreta. Vrhunac je Šenoina stvaralaštva u pripovijetkama i romanima. U svojim pripovijetkama i novelama Šenoa finim zapažanjem ulazi u seoski, malograđanski i gradski život promatrajući sudbinu svojih junaka u povijesnim previranjima i postavljajući svojim pristupom temelje hrvatskog realizma.

Likovi: Lovro, August, kanonik, otac, majka, sestra, svak, Malvina, Anđelija,Minka sa obitelji...

Page 22: Djela i Pisci

Kratki sadržaj:August Šeona boravio je na seoskom imanju svog prijatelja, gdje seupoznao s mladom udovicom s kojom se upušta u razgovor o književnosti:mlada udovica mu govori da rado čita no pretežito na njemačkom ifrancuskom jeziku jer je hrvatska literatura monotona. August joj ispričapriču o svom prijatelju iz studentskih dana - prijanu Lovri. Lovro je rođenu mnogobrojnoj siromašnoj obitelji, ali se već rano istaknuo svojominteligencijom i puno obećavao. Siromašnom je dječaku vrhunac životnoguspjeha, bez obzira na želje i darovitost, bilo svećenstvo.Duhovnost i učenost crne halje respektirali su Lovrini roditelji,gledajući u njoj prije svega mogućnost da njihovo dijete proživi životmanje tegoban od njih. Lovro je učio dobro, ali je njegova nemirna prirodateško podnosila stroge zakone svećeničkog liceja. Lovro se osjećaozarobljen i sputavan, ali to je nestalo kad je susreo Malvinu. Na Lovrinuljubav odgovorila je blagim prijekorom iako ga je voljela, ali to nije moglapriznati jer je on bio svećenik. Očaj koji je Lovro proživio dovodi ga dospoznaje da je bolje da bude dobar svjetovnjak nego loš svećenik.Tako se Lovro vraća kući, razočaravši svoje roditelje: otac ga tjera da sezaposli kao privatni učitelj grofova sina. Posao mu nalazi kanonik.Lovro se dobro slagao s grofom i intenzivno učio. Na jednoj zabavi susrećeMalvinu, sada udatu, ona mu priznaje ljubav no on ju odbija.Nakon završetka s poučavanjem mladog grofa Lovro je želio nastavitisvoje školovanje no nije dobio stipendiju, te slomljen brojnim porazimaoboli. Lovrin je otac slomljen sinovljevom boli odlučio založiti sve što suimali da bi platio sinu školovanje. Tako se Lovro nalazi na studijujezikoslovlja. Rado je učio jer je gorio od želje za znanjem. U to vrijeme jeu stanu sa Šenoom i Žigecom, i kad mu se konačno život sredio otac muzapada u dugove. Jedino rješenje za Lovru je ženidba bogatomdjevojkom. Tako upoznaje Minku, stariju djevojku čija je sumnjiva ljepotai još sumnjivija materijalna situacija samo za trenutak zaslijepila Lovru.Na nagovor Šenoe u razgovoru s budućim tastom doznaje da ona nemanovca. Tada prekida zaruke. Ipak, u jednom času se činilo da se i Lovriosmjehnula sreća - na studij je došao neuki svećenik iz Dalmacije kojidoznavši za Lovrine probleme ispriča priču o lijepoj i bogatoj nasljednicikoja nema nikoga. Zajedno otputuju na more gdje je Lovro i upoznaoAnđeliju o kojoj mu je svećenik govorio. Lovro je konačno upoznao ženusvog života i zaljubio se u nju, kao i ona u njega. Njezin stric doznaje daje Lovro siromah i da se želi oženiti Anđelijom zbog njezinog novca tezabranjuje vjenčanje. Lovro je istinski volio Anđeliju, no znao je da u tonikoga više ne može uvjeriti. Dolazi kod Anđelije govoreći joj da ne moževiše tako, te si oduzima život prerezavši si grkljan britvom. Tako sedaroviti seoski mladić pretvara u očajnog, ogorčenjem otrovanom čovjeka.

Page 23: Djela i Pisci

Analiza glavnog lika:LovroTragična sudbina intelektualca seoskog podrijetla, čiji teški životni usponsvršava tragedijom umjesto zasluženim trijumfom, često se javlja u našojknjiževnosti. On je prvi književni lik hrvatske književnosti koji je seljačkogpodrijetla i pokušava postati intelektualcem, a za njegov udes kriva jeokolina u kojoj se kreće i koja ga ne prihvaća.

Slikar hrvatske društvene stvarnost“U historičkom romanu moraš analogijom između prošlosti i sadašnjosti narod dovest do spoznaje samog sebe.” - August Šenoa (Vijenac, 1874.)

Prikazujući prijelomna razdoblja u našoj povijesti, Šenoa je obuhvatiočitav niz događaja, od života plemstva do malih građanskih obitelji,od velikih ratničkih podviga do žučnih rasprava u Hrvatskom saboru,sve do intimnih porodičnih slika i ugođaja, obuhvativši time sve aspektedruštvenog života u Hrvata. Vještom fabulom uspio je stvoriti mostoveizmeđu prošlosti i sadašnjosti, budeći time svijest naroda i prikazujući munjegovu pravu društvenu zbilju.

Slijedeći geslo iliraca “Prosvjetom ka znanju” Šenoa je tražio baš takvemotive koji će zaintrigirati tadašnje društvo a i istovremeno prenosećisvoje poruke njima. Svojim motivima i vještim pisanjem Šenoa je stvoriopo prvi put u povijesti hrvatske književnosti čitalačku publiku, obilježivšitako čitavo stoljeće.

Utjecaj sredine na pojedincaU svojoj pripovijest Prijan Lovro Šenoa nam daje portret tragičnog junakaLovre čija je sudbina određena sumornošću sredine u kojoj se taj junakkreće. U njoj Šenoa raspravlja o odnosu društva i pojedinca odnosnoutjecaju društva na pojedinca. Lovro je osoba iznimnih intelektualnihsposobnosti ali zbog njegova podrijetla društvo ga odbacuje uzrokujućitime njegovu propast. Njegovim prvim dolaskom u grad otvaraju mu senovi vidici i on zaželi uzeti komadić slasti što ju je zamišljao u gradskomeživotu:“Kad je Lovro vidio velike kuće, silu ljudi, visoke tornjeve, kad su mu po prvi put zagrmile velike orgulje, razigra mu se mlado srce preko reda.“

Ali tek što je vidio vanjskoga svijeta stadoše ga kidati od njega(“… žarkomu srcu mladića bijaše svijet preuzan, prezalo ono proletjetipreko svijeta, više svijeta, a ovamo ustadoše kidat ga od svijeta, zatvoritga u sebe…”). Nemirna duša ne može naći utjehu u zatvoru društvenekonvencije već traži slobodan prostor u razvoju vlastitog intelekta.Zbog takvih težnji čovjek u tadašnjem društvu biva proganjan i njegova jesudbina samo niz sankcija uvjetovanih društvenim okolnostima(“… vaša žrtva nije ništa drugo nego obična posljedica naših društvenihokolnosti…”). Društvo uvjetuje razvoj čovjeka, ne pita za njegovo znanje ikvalitete već gleda njegovo porijeklo (“Svijet obično ne sudi mladića poduševnim vrlinama, već po školskim svjedodžbama ili kasnije po većem ilimanjem zvanju. Često se ljudi klanjaju plitkoj glavi jer je uvrštena u redjavnog zvanja, često rugaju se umniku jer je ništa, jer ne spada u koju oddruštvenih kasta…”).

Page 24: Djela i Pisci

Stvaranje čitalačke publikeŠenoa u svojim djelima vodi dvije fabule, jednu ljubavnu a drugutemeljenu na povijesnoj građi. Dok je ljubavnu fabulu pisao romantičarski,drugu je vodio iznimno realistički prenoseći svoje poruke čitaocu. Taj izbordvostruke fabule upotrijebljen je zato da bi se stvorila čitalačka publika nahrvatskom jeziku. Do tada su čitatelji bili zatrpani gomilom jeftinih romanajednakog zapleta, i sve se više počeli okretati stranoj književnostizaboravljajući svoju. Te je ideje Šenoa prikazao na samom početkuPrijana Lovre dobivši time izliku da prikaže još jedan društveni problem.

RealizamRealizam je razdoblje u književnosti koje traje od 1830. do 1870.U tom razdoblju dolazi do naglog uzdizanja građanskog društva,stvaranja sve većih klasnih razlika između onih koji imaju i onih kojinemaju. Javlja se bijeda i ideje o utopističkom društvu jednakih.Znanost se postavlja kao temelj ljudskog života i odbacuje se mistika ireligija. Književnici se kritički odnose na društvo iznoseći u svojim djelimasve aspekte tadašnjeg društva. Afirmiraju roman kao književnu vrstu istvaraju tzv. tipove junaka koji nose osobine određene skupine ljudi.

Preteća realizmaŠenoino razdoblje nazivamo protorealizmom koje prethodi realizmu uHrvatskoj. Šenoa je u svojim djelima uspio iznijeti na vidjelo problemetadašnjeg društva i potaknuti nacionalnu svijest. U svojim djelima Šenoaje najavio realizam koji stiže u Hrvatsku na izmaku snaga europskogrealizma.

Dojam o djelu:Ovo djelo zaslužuje prolaznu ocjenu zbog skupljene fabule koja jemorala biti malo više razrijeđenija, te ono zahtijeva još rada na njemu.

Bilješke o djelu:Djelo je posve realistično. Šenoa u ovoj pripovijetci kritizira ondašnjedruštvo, ondašnje pisce. To prikazuje kroz razgovor njega i crne udovicekoja je iskazala svoje misli o hrvatskoj književnosti i koja govori:

“Ženska ćud je strasna, fantazija bujna, misao živa i brza kao ptica. A kakvu hranu davaju naši novelisti toj nestašnoj ptici koja leprša od mjesta do mjesta, koja, vječne promjene željna, nikad ne miruje? Vazd jedno te isto. Dvoje mladih se zavoli, al im se nameću kojekakve vrlo obične prepone kojih vrlo običnim načinom uklone, pa budu, hvala budi bogu, svoji. K tomu malo sunca, mjeseca cvijeća, suza – i pripovijest je svršena.”

Ona kaže da rijetko kojem piscu uđe u galavu da se ta junakinja li junakotrovaju, probodu mačem i umru: “Samo katkad uđe kojem piscu u glavu,te junak ili junakinja moraju se otrovati, probosti, pače umrijeti od suhebolesti ! Vječna idila, vječna monotonija.”Nato se ona pita jesu li pisci kadri u malen okvir naslikati velike divskeslike, mogu li naši pisci stvoriti velikog junaka: “Jesu li pisci kadri naslikatiu malenu okviru velika divske slike, može li u naših okolnosti postatikakav zanimljiv junak romanu?”

Nato joj Šenoa odgovara da junaka ne treba stvarati nego da je dovojlnookrenuti se oko sebe da bi se našlo junaka, tj. može se ga naći usvakodnevnom životu. Rekao joj je i to da upravo zato što smo mali narodkoji je imao tolike borbe upravo mi možemo napisati najljepšeromane:

Page 25: Djela i Pisci

”Upravo okvir naše malešnosti koja sapinje često smjelu dušu i žarko srce, rodi tolike borbe, tolike sukobe da će dušu silno potresti, i povijest ljudskog srca u nas toli razlika, toli živada našim piscima ne treba nego prepisati je pa su napisali najljepši roman.”

Page 26: Djela i Pisci

Kratki sadržaj:U pripovijesti prijan Lovro Šenoa je opisao tragičan udes mladog učitelja,njegovog prijatelja Lovre. Lovro je sin iz slabo imućne slovenske obitelji.Roditelji su željeli da im se bar jedno dijete digne na imućan položaj,a pošto je Lovro bio od malih nogu jako inteligentan i željan znanjaroditelj su odlučili da on bude svećenik. Lovro je počeo učiti za svećenika,ali on se zaljubio i shvatio da kao svećenik neće moći nikad imati voljenuosobu pokraj sebe i on je odustao od svećeničkih studija. Taj je događajjako povrijedio njegovu obitelj, jer je njegova majka samo željela da gavidi u odori svećenika. Kad je odlučio odustati od svećeničkog reda pozvaoga je predsjednik k sebi da uči njegova sina i Lovro pristane. Neko jevrijeme on tako učio njegova sina, ali njemu je bilo neugodno da je on nateret tuđoj obitelji i on je odlučio da okuša sreću tako da se upiše uorijentalnu akademiju. Grof mu je pomagao da dospije u orijentalnuakademiju putem veza, ali nije bilo uspjeha jer je bilo jako puno kandidatai Lovro nije uspio. Nakon toga Lovro odluči pisati molbu u ministarstvo dapostane učitelj, ali i tu je bio razočaran jer ga nisu ga primili.Kada je njegov otac pročitao to pismo on je odlučio da će Lovri pomoći ida će mu dati sav novac samo da ostvari svoje želje i da otiđe u Beč.Neko vrijeme otac mu je slao novac ali je nakon toga zapao u velikedugove i nije mogao potpomagati Lovri, i jedan od đaka mu je savjetovaoda ide u Hrvatsku raditi kao učitelj a Lovro to prihvat. Nakon završenogtrećeg tečaja sveučilišta Lovro odluči otići u Zlatni Prag. Lovro je u Praguupoznao djevojku po imenu Minka, kroz razgovor je doznao da je onabogata a to je upravo njemu trebalo, bogata djevojka koja će izbavitinjegove roditelje iz dugova. I on je imao na umu da se oženi tomdjevojkom sve dok mu Šenoa nije otvorio oči i rekao da je to starausidjelica koja neće donijeti miraz udajom jer njen otac ima još šesterodjece na koje treba podijeliti svoje bogatstvo. Poslije tog saznanja Lovroje odustao od nje. Nakon završenih svih ispita Lovro je čekao samo da mudodjele mjesto u jednoj od hrvatskih gimnazija. I dok su jednog danaLovro i Šenoa bili u jednoj kavani priđe im jedan debeli čovjek kojega sutrebali podučiti, on je savjetovao Lovri nakon što je čuo njegovu priču datraži bogatu djevojku da se oženi, i on mu savjetova neka ide u Split jeron pozna jednu mladu djevojku koja živi sa stricem a bogata je.I tako Lovro otiđe u Split i tamo upzna tu djevojku po imenu Anđelika ukoju se on i zaljubio, a nije bio samo novac u interesu. Anđelika sezaljubila u njega i odlučili su tu vezu okruniti brakom.U međuvremenu njen je stric doznao da je Lovro potekao iz siromašneobitelji i zabranio Anđeliki vjenčanje s Lovrom. Kad je Lovro to doznao onse ubio u stanu u kojem je živio tako da si je britvom prerezao grkljan.I tako završava životna priča mladog, inteligentnog, učenog čovjeka kojije imao znanja za velike uspjehe ali nije imao ono najvažnije - novac.I sad nakon tog pročitanog djela postavljam si pitanje da li je bolje bitiglup i bogat ili pametan i siromašan!?

Page 27: Djela i Pisci

Analiza likova:Prijan Lovro

“Po naglasku sudeći bijaše pohrvaćeni slovenac. Bio je čovjek srednjeg stasa, koščast, širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kugli; čelo mu bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdjeljena, a oči male, tamne, žmirkave, al i vrlo žacave.” (str. 12.)

“Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama, al i apodiktički, prepličući govor franceskim dosjetkami. Bio je pod silu miran, al neobični sjaj njegova oka odavao je da je čovjek strastven. Kad bi zapodjela živahna prepirka o kakvoj neznatnoj stvarci– a toga je bilo zaonda dosta – šutio Lovro marmorkom te bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. Po prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek, da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvipojav prijazan. Nešto me odbijalo od njega.” (str. 13.)

Malvina:“U vlastelina bila ljepušna jedinica, crnooka i zlatokosa, bujna i vesela, a pametna, vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati, udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro biješe tom jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo da se mladi svetac i crnooka, plavka mnogo međ sobom čavrljali o cvijeću, o suncu, o glazbi, o Berangeru i o koječemu. Mladica biješe živa, vrlo živa.” (str. 18.)

Opis Minke kakvu je vidio Lovro:“Na prvi mah smetoh se ponešto. Nisam znao da l’ je mlada, da l’ prizrela djevojka. Bijaše visoka, tanka, gipka, blijeđana lica, krasna profila, tamne kose u uvojke spletene i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamne svilene haljine virile bijele drobne ruke a nad čelom treptila zvijezda od brušene ocjeli. Uprla bje glavuo ruku, da joj je mjesečina padala na sjajnu kosu i iskrami se preljevala u tamnih očih. Ljepa je, mišljah u prvi mah.“ (str. 47.)

Istiniti opis Malvine:Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazimladosti. Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočicezrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu;cijelo lice bijaše osuho, uvehlo. Ne, to nije rascvala ružica - to je usidjelicakoja doziva u pomoć mjesečinu da joj pozčati uvehlo lice. Minka prepa semog pogleda i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita mesmiješeći se: - Šta ste zamukli? - Al Minkin posmjeh ne bijaše smiješakanđela od šesnaest godina.

Page 28: Djela i Pisci

Dojam o djelu:Meni se djelo svidjelo pogotovo zato jer su takve stvari još i danasaktualne. Ako je osoba iz slabostojeće obitelji onda je jako malavjerojatnost da će doći na položaj o kojem mašta tj. biti ugledan u društvui imati moć. Isto tako sviđa mi se to kako je pisac dokazao da naši piscinisu bezvrijedni i da mi ne moramo izmišljati junake i uvrštavati ih unepostojeće vrijeme i mjesto, nego je dovoljno da prelistamo našupovijest i dobili smo junake koje ne treba da opisujemo onakvi kakvi nisunego istinit izgled i istinite osobine. Tim djelom Šenoa daje kritiku svogvremena koje je i danas prisutno. On potiče hrvate da počnu čitati vlastitobogatstvo i da se ne trebaju sramiti onog što jesu i glumiti ono što nisučitajući izričito stranu literaturu.

ANTE KOVAČIĆ:U REGISTRATURI

Bilješke o piscu:Ante Kovačić je rođen 1854. g. u Celinama kraj Sutle, nedaleko odMarije Gorice. Iako darovit učenik, siromaštvo ga je primoralo daostane na selu, dok ga zagrebački kaninik nije stipendirao do studijaprava. Svoje dane provodi u književnosti i borbi za egzistenciju.Putovao je po Hrvatskoj, oženio se, živio u oskudici, s brojnom obitelji,te na kraju završio u Vrapču. Pisao je još od ranih dana i to liriku i epiku,članke, pipovjetke, romane… Smatra se najistaknutijim predstavnikomhrvatskog realizma.

Mjesto i vrijeme radnje:Radnja se zbiva u Hrvatskoj u 19. st.

O djelu:Ovo djelo je svojevrsna biografija pisca, smatra se njegovim najvećimdjelom, i realističkim mozaikom.

Kratki sadržaj:U registraturi, među hrpama sličnih spisa, nalzi se i spis IviceKičmanovića. Bio je bistar seoski dječak i to ga je dovelo u Zagrebu kuću Mecene, gdje mu rođak (kumordinator Žorž) službuje.Ivica tu upoznaje život, a kada dolazi Laura Ivica se zaljubljuje,i jednom ga Mecna zatekne u Laurinoj sobi.Zbog toga mora napustiti grad i Lauru. U gradu se Mecena razbolii Laura mu umjesto lijeka daje otrov, a Žoržovom nepažnjom izbijapožar te je njen integritet sačuvan. Spase samo kovčeg, koji, međuostalim, sadrži i tajnu Laurine prošlosti. Laura odlazi na selo i diže kućukraj Ivičine, u kojoj želi s njim živjeti. On se želi odškolovati do kraja,a zaljubljuje se u Anicu. Odlazi u grad, a od oca saznaje da ga Laura varas Mihom. Oni prekidaju, a Laura i Miho nestaju iz sela i natanjuju se udvorcu u koji Miha dovodi Ferkonju - čovjeka iz Laurinog djetinjstva.Laura osniva hajdučku skupinu, poziva Ivicu, koji ne pristaje,ubija Ferkonju i bježi. Na svadbi otima Anicu i ubija ju u šumi.Na kraju je uhvaćena, Ivica se opija, potpali registraturu i izgori.

Page 29: Djela i Pisci

Analiza likova:Ivica KičmanovićOn je u početku naivni mladić, koji s vremenom prerasta u patnika.U djetinjstvu je bio sretan, a kasnije ga je život učio na sve gore i gorestvari. Prisiljen je na skromnost, rad, siromaštvo i seoski mentalitet.Ipak, on voli selo i svog oca i majku. Odlazak u grad ga mijenja.Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana,koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir. Njegov lik kao i ostali prolazi krozpromjene. U početku je zbunjeni dječarac koji ne shvaća sve što sedogađa oko njega. Nakon toga dolazi faza mladog štićenika, koji shvaćaokolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar, nakon toga jemladić uhvaćen u koštac s dvije žene, da bi na kraju završio kao nesretnialkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru.

LauraKljučni faktor Ivičina života, njegova prva ljubava i famme fatal.Njena privlačnost ga u isto vrijeme i privlači i odbija isto tako kao štoi on nju privlači i odbija. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjegnesklada. Ona je jako emocionalna. Među ostalim ona je i glumica i totakva koja glumi iz osobne koristi. Njezin životni put pun je razočaranjai ona na kraju ostaje nezadovoljna - isto kao i Ivica.

Kumordinator ŽoržLažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvarisamo Mecenin rob. On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti,i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da je ono što nije.Njegova stvarna uloga je da se ulaguje Meceni.

MecenaMecena je lažni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva naneobjašnjivoj činjenici da ljudi imaju visoko mišljenje o njemu(bar oni koji ga ne poznaju). Ipak to nije baš toliko čudno ako seuzme u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura,ali sasvim dostatan da zavara okolinu. Ustvari je priglup i dvoličančovjek. Iza njegove površinske kreposti, skrivena je razbludnost ihedonizam.

Dojam o djelu:U ovom djelu naturalizam je izražen u svoj svojoj grubostii jednostavnosti, a cijelo djelo je naizgled lažno i dvolično.Likovi lažu, pretvaraju se, nade su lažne, fabula je izražena pomoćuhrpe laži, te stoga mislim kako ovo djelo laži govori jednu veliku istinu;Laž je prisutna svuda. To po meni daje jaku uvjerljivost i snagu djelu.

Bilješke o djelu:Roman “U Registraturi” objavljen je u Vijencu 1888. godine.Nastao je u zreloj fazi Kovačićeva književnog stvaranja i obilježavavrhunac njegova stvaralaštva.

Prvi dio romana pisan je u prvom licu. Ivica Kičmanović, glavni lik romana,pripovijeda svoj životopis, drugi i treći dio romana pisani su u trećem licu- ulogu pripovjedača preuzima pisac.

Okosnicu fabule čini životna drama seoskog mladića Ivice Kičmanovića,koji dolazi u grad sa željom da postane gospodinom. U fabularni tokuključeni su mnogobrojni likovi iz seoske i gradske sredine koji

Page 30: Djela i Pisci

oživotvoruju najznačajnije društvene pojave u Hrvatskoj u drugoj polovici19. stoljeća.

U prvom dijelu romana prikazano je djetinstvo Ivice Kičmanovića i seoskasredina iz koje on potječe, njegov dolazak u grad, poznanstvo s Laurom iprotjerivanje iz Mecenine kuće. Već u prvom dijelu romana suprotstavlajuse dvije sredine: selo i grad.U drugom dijelu romana fabula se obogaćuje novim elementima.Uvodna epizoda koja se zbiva u registraturi odstupa od vremanskogredoslijeda. Ivica Kičmanović u toj epizodi pojavljuje se kao registratorkoji ima šezdesetak godina.

U središnji fabularni tok uključuju se epizode iz seoskog života kojeilustriraju nove društveno-ekonomske odnose u selu i psihologiju sela.

Treći dio romana donosi niz novih zapleta i iznenađenja međukojima je najbolje i najsnažnije opisan tragični rasplet ljubavnog trokutaLaura-Ivica-Ančica u kojemu svi umiru.

“U registraturi” je realistička poluautobiografska freska u 3 dijela ukojoj pronalazimo realističke, romanističke i naturalističke elemente.Romantički elementi u djelu dolaze do izražaja u crtanju lica,crno-bijela tehnika i u patetičnom stilu kojeg Kovačić ušotrebljava.Romantički elementi izražavaju se u Ivičinom odnosu s Laurom.

Realistički elementi djela pojavljuju se u socijalnom-psihološkommotiviranju lica. Roman ima čvrstu fabularnu okosnicu i opisi sukonkretni i detaljizirani.

“Nato se ispravi iza stola, mala, šiljasta ženčica, oštra vida i dugačka nosića, te nekako neblagovoljno pristupi u blizinu oca, koji je vadio iz torbice šljivovicu, sir i maslac...”

Page 31: Djela i Pisci

Svi događaji realno su prikazani, ali se pojavljuje još jedan važanelement realizma, jezik sredine, svaki čovjek govori karakteristično,što se očituje u izražavanju židova koji ima problema sa hrvatskimjezikom pa frflja:

“Šta hoštala pitati, kunule! Hm, malo kaj koštala se ona kaj vredila! Čekaj, ja račune pogledala da vidite kaj mene koštalo... ja iskala profita jako mali. Danas ionako trgovac nikaj profitirala.”

Sam izbor književnog roda i vrste, u ovom slučaju romana, koji se uzpripovijetke smatra najprikladnijim karakteristika je razdoblja realizma.

Naturalistički elementi javljaju se u završnom dijelu romana kada sefabula razvija u smjeru fantastike, a scenom dominira izopačeni lik Laure.Naturalistički elementi u djelu dolaze do izražaja u opisivanju zločina koječini Laura i njena družba.

“Groza i užas zaokupio i bogate i siromašne jer je taj ženski stvor u svojim razbojstvima mučio i nakazivao žene, ubijajući ih na najstrašniji način. Tako pripovijedahu da su ovu žensku našli iskopanih očiju i otkinutih uda, onu opet odrubljene glave, ali tako da joj vrat bijaše pilom prepiljen.”

U nizu drugih scena kao što su Krvava svadba i Ančicina smrt pronalazimozlobu jedne fatalne žene imena Laura.

Laurin lik tipičan je primjer jednog upropaštenog, nesretnog života.Ona je jedna propala ličnost sklona samouništenju kao i likovi većinerealističkih romana. Laura je istovremeno nježna osoba, osoba izigranihosjećaja i nesretne ljubavi.

“Ja isađoh iz Mecenine sobe i sretnem na stubama divnu Lauru. Ona mi se nasmješi rajskim, požudnim osmijehom, a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloba...sve to u jedan tren.”

Page 32: Djela i Pisci

Laurino ponašanje graniči sa ludilom, izvrsna glumica, sposobna je ujednom trenutku promijeniti nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj.Kada je molila Ivicu za oprost i priznala mu svoje zločine ponašala sepoput nevina janjeta: ...

“Ja ni od koga ne trebam oproštaja, ni pomilovanja nego samo od tebe! Od tebe, mili moj! Vrati mi svoju žarku ljubav, a ja ću za sve vjekove biti tvojom robinjom! Ljubit ću prah za tvojim stopama! Gazi po meni kao po kolevu crvu: samo da sam uza te, samo da s tobom dišem, milslim, govorim i živim! Oh, smiluj se, smiluj!”

... da bi već u sljedećem trenutku, nakon Ivičina odbijanja, promijenilasvoj stav i pokazala svoju pravu ličnost, pokvarenu i zlobnu:

“Smiješno je, ali istina. Tvoja je Anica ono seljačko dijete... Hi... hi... hi! Suviše smiješno.Da ćeš je vjenčati... pripovijedala mi, ispričala mi sve. Ali pamti razbojničkog ženskog harambašu: nikada nijedna neće biti tvojom dole ja na ovim ramenima slobodne glave.”

Jedan od najokrutnijih Laurinih zločina bila je zasigurno Krvava svadbakoja dokazuje Laurinu zlu ćud, osvetoljubljivost i ljubomoru na Ivičinsretan život sa drugom ženom. Laurino zlodjelo završava tragučno- smrću Anice.

“Nju! Nju! Nju!... A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko potiče krvi, ne računam koliko je mrtvih glava... A ti, đače Ivica, ako si još u životu, znaj i pamti da je Laura održala riječ...”

Laura je produkt propale sredine, ujedno je i jedan od glavnih pokretačaradnje. Milan Marijanović Lauru opisuje ovako:“Laura je fatum, ona je degenerirana životna sila koja svladava staro i mlado, nosi razor i nesreću, strahotu i zvjerstvo u svom nagnuću vrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom čovjeku i budi se, sad više sad manje ostavlja sad većih sad manjih tragova. Kovačić je u iznošenju Laure preživio, ali to je djelu dalo neki grozovitiji, bolniji prizvuk.”Osim lika fatalne Laure pojavljuju se još neki likovi važni za razvojfabule i za književnost realizma. Kovačić je u karakteriziranju svojihlikova primijenio različite postupke poput opisa, naracije, dijaloga,monologa, subjektivne forme, pripovjedačke komentare.Opisom se služi za opisivanje vanjskih izgleda likova tako da ističe svenjihove osnovne karakteristike i društveni položaj.

“... visok, koštunjav, nešto otegnut gospodin u dugačkom istrošenom kaputu i silnih bokova koji mu padahu čak na prsa.”

Page 33: Djela i Pisci

Mnogo zanimljiviju karakterizaciju likova Kovačić je stvorio dijalogomi monologom jer upravo putem njih dobivamo pravu unutarnju slikupojedinog lika.

Lik otkriva svoj odnos prema ljudima i pojavama, svoje stavove i ideje,proživljavanja i stanja. Jedna od najzanimljivijih metoda karakterizacijelikova je metoda naracije, odnosno pripovijedanja. Svi likovi govorerazličito, seljaci i građani. Jedan od likova koji je najbolje okarakterizirangovorom je kumordinar Žorž. On kao pogospođeni seljak upotrebljavastrane izraze, iako najčešće pogrešno, kako bi prikazao da je na višojrazini. Žoržov govor važan je i u psihološkoj karakterizaciji njegova lika,naime svojim pokretima i izgovorom on otkriva svoje stanje:

“Strah-ah-hota! Užas! Ne ne-ne-mogu! - tepaše kumordinar, a očima bulji u tamne prostore Laurinih soba... - evo, uhvatilo, uhvatilo me, vuklo i srušilo! To bi-bi-jaše smrt! Ne-ne-mo-gu!”

U ovom slučaju Žorž iskazuje osjećaj straha, što je postignutorazvlačenjem, odnosno ponavljenjem slogova pa i čitavih riječi.

U karakterizaciji likova još su važna i imena koja imaju funkcijuopisivanja likova, a često su i humorističkog karaktera. Gotovo svi likoviu djelu imaju svoj nadimak koji se točno prilagođuje karakteru pojedinoglika: Zgubidan, Bombardirović, Vanča...

Ljubavni trokuti u romanu jedni su od glavnih pokretača radnje.Prvi ljubavni trokut činili su Ivica-Lura-Mecena što je Ivici uzrokovaloprotjerivanje iz Mecenina doma. Treći dio romana je onaj koji donosinajviše ljubanih trokuta. Prvo Laura-Miha-Justa, a nakon Justine smrti,koja je nesretan slučaj iako je mirisalo na Laurino maslo, stvara se novitrokut Miha-Laura-Ferkonja. Navedeni se ljubavni trokut raspliće tako daLaura i Ferkonja ubiju Mihu, a zatim Laura ubija Ferkonju.

Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je ponovno odbijaopredjeljujući se za Ančicu i tako se stvara posljednji ljubavni trokutromana Laura-Ivica-Ančica, a Ančica na kraju završava tragično - smrću.

“Trećega dana nađoše seljaci u obližnjoj šumi nakoženu mladenku Ančicu mrtvu pod mostom. Među zločinačkim ostacima zamjetiše ljudi s užasom da joj je krvoločno suha odlomila grudi. To bijaše djelo harambašice Laure...”

Page 34: Djela i Pisci

Naposljetku, izdana od svojih drugova, bijaše uhićena Laura i odmahstrijeljana:

“Sudilo joj na smrt... Ustrijeliše je.. Tu se dogodilo čudo na stratištu... Pukoše smrtonosne cijevi i pogodiše je meci, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa. Grudi joj bijahu razgoljene, ali ne protiče iz njezina tijela ni jedna kap krvi...”

Ivica kao posljednji tragičar predaje se alkoholu, otuđuje se od ljudi idoživljava fizički i psihološki slom. U času pomračenja svijesti zapaliregistraturu, u kojoj i sam izgori.

Kovačić selo prikazuje s ljubavlju. Osjeća se njegova privrženost selumožda zbog toga što je i on potekao sa sela. Pun je razumijevanja premaselu što se najbolje ističe u opisivanju Ivičina djetinstva.

Dok su opisi sela prava idila, opisi gradova prikazuju se kaognijezdo moralne truleži i ružnoće. Iako je Kovačić bio kritičan i pomaloironičan prema selu, grad je uvijek bio prikazivan ko leglo zla u kojemžive lažni dobrotvori, krvoločna ženska bića, propali pjesnici, gospodskičmarovi...

MILAN BEGOVIĆ:BEZ TREĆEGA

Bilješke o piscu:Milan Begović rođen je 1876. godine u Vrlici. Srednju školu je završio uSplitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kaoprofesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramaturg i režiser u Hamburgu iBeču. Poslije je bio na mjestu ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnomkazalištu u Zagrebu. Radio je kao profesor književnosti u Glumačkoj školi.Umro je 1948. godine u Zagrebu. On je dramski pisac, novelist iromanopisac. Zbirkom pjesama predstavio se kao pjesnik erotskih motivai hedonističkog shvaćanja života. Begović je dramski pisac i bavi seljubavnim i bračnim temama. Dobar je poznavalac teorije drame i svojaje dramska djela oblikovao izgrađenom dramskom tehnikom.Begović je romanopisac i ostavio je nekoliko romana,od kojih je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca,koji je dramatiziran pod naslovom Bez trećega. Pisao je i novele,od kojih je najpoznatija Dva bijela hljeba.

Vrsta djela:Drama

Mjesto radnje:Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostorijimale barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom,u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu.

Vrijeme radnje:Krajem veljače 1926. godine

Tema:Psihološka razmatranja na ljubomoru

Page 35: Djela i Pisci

Problematika koja se obrađuje u djelu: - Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima - Oslikava se galerija likova iz dana prije prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poratnog razdoblja - Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće - Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere - Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige sa likom Laure (Bez trećega – u agoniji) - Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi - Intimne uspomene - Dramaturška funkcija sjećanja - Dramaturška funkcija šutnje - Psihološka razmatranja

Struktura djela:Dramsko djelo sa psihološkim razmatranjima na ljubomoru,koja nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije.Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći,nego mogućnost – a to postoji uvijek u mislima onoga koji strepi zanekoga koga voli – da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao bitionaj treći. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba trećega, dvoje je dosta.Drama unatoč minucioznoj obradi pojedinih prizora i senzibilnoj razradilika Gige, djeluje kao konstrukcija u kojoj nije ostvarena idealnaharmonija između pojedinih rješenja i dramaturške cjeline.Mogućnost nevjere je kao teza prikazana kroz uzrok ljubomores time što je akcentiran prethodnim upoznavanjem Gige i njenog života,koji u drami predstavlja samo pretpostavljanu ali ne i stvarno poznatuekspoziciju. Begovićev smisao za humor koji nije pršav i glasan većdobrodušan, istančan i raznolik, katkada u uslovnoj povezanosti opiščevom imaginacijom. Njegova naklonost prema humoru je izražena ukomediografskim tekstovima. Dok je u Krležinoj Agoniji postignutamaksimalna povezanost i uslovnost lica i prilika u kojima oni žive,pa je ta povezanost izražena u dramaturškim finesama u samoj zamisli irazradi drame, dok je u Begovićevoj drami čak i dramski intenzitetpostignut artističkim putem kao što je psihološko nijansiranje dostanategnuto i djelomično podložno čisto erotskim elementima.Tu se primjećuje da progovara pravi umjetnik koji osjeća i estetskivrednuje riječ. Pisani jezik lagano teče i ima svoj osebujni ritam iponekad se dobiva utisak da u tom jeziku postoji nešto iracionalno ineuhvatljivo.

Page 36: Djela i Pisci

Inspiracija iz sličnog djela:U svojim djelima lutao je bez prave orijentacije i kontinuiteta kao i mnogidrugi hrvatski dramatičari njegovog doba, ali je ipak uspio iskazati jedansvoj lični odnos prema dramskom. On se može predočiti pomoću paraleles Krležom i njegovim shvaćanjem dramskog. Dok je Krleža sav u jednompovišenom, ekstatičkom stanju, zaokupljen unutrašnjim lomovimapojedinca koji se dramaturški transformiraju u direktne sukobe sokolinom i društvom, kod Begovića nema pravih i direktnih konflikata,već se nižu događaji koji pospješuju dramatsku radnju. U djelu GospođaWalewska se osjeća utjecaj Ive Vojnovića, koji je vidljiv i u nekim drugimdramama koje su izrasle na kozmopolitskim ili čak pseudokozmopolitskomshvaćanju. Giga po svojim reakcijama podsjeća na Lauru i daje zavisnosto Krležinoj Agoniji.

Kratka bilješka o djelu: Gigin suprug Marko uvojačen je i zarobljen. Bio je nekoliko godina uzarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji. Njegova ga supruga vjerno čeka,ali Markov povratak izaziva veliki sukob koji proizlazi iz ljubomornesumnje. Begovićeva pažnja je koncentrirana na dosta namještenihdetalja i zapleta, na Markovu ljubomoru, koja nema direktnog povoda.Marko je u suštini ljubomoran na mogućnost da ga je njegova ženaiznevjerila dok je on izbivao od kuće. On živi i kida se u toj ljubomorizasnovanoj na indicijama. Ponašanje Gige po svojim reakcijamapodsjeća na Lauru.

MARCEL PROUST:COMBRAY

Bilješka o piscu:Marcel Proust rodio se 10. srpnja 1871. godine kao sin doktora Adriena Prousta i Jeanne Weil u Parizu. Već kao devetogodišjak proživljava prvu krizu astme, što nije bilo i jedina boljka njegova života (peludna groznica, bolest srca). Završio je fakultet političkih znanosti na Sorbonni u Parizu. Prvo djelo objavio je kao 25-ogodišnjak, Les Plaisir et les jours (Zadovoljstvo i dani). Odmah poslije toga počinje pisti i roman Jean Santeuil koji je objavljen posmrtno. Ta djela su još uvijek pisana po šabloni tradicionalnih romana 19. stoljeća. Prijelazom u 20. stoljeće, dolazi i do prijelaza u stvaralaštvu; Proust stvara ciklus Recherche du temps perdu (U potrazi za izgubljenim vremenom). Ciklus se sastoji od sedam romana koji su objavljivani u roku od 14 godina (1913. – 1927.):• Put k Swannu (Combray, Jedna Swannova ljubav, Zavičajna imena – ime)• U sjeni procvalih djevojaka (Oko gospođe Swann, Zavičajna imena – zavičaj)• Vojvotkinja de Guermantes• Sodoma I Gomora• Zatočenica• Bjegunica• Pronađeno vrijeme

Sodoma i Gomara je zadnji roman koji je izdan za Proustova života. Shrvan bolešću s kojom se borio cijeli život, Marcel Proust umire 18. studenog 1922. g.

O djelu:Combray je prvi dio prvog romana Put k Swannu iz ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom. Po obliku to je roman memoara, jer je u njemu sažet prošli život pisca. Iako je

Page 37: Djela i Pisci

povezan s ostatkom romana Put k Swannu, i uopće cijelim ciklusom, može se čitati samostalno, i kao takav je potpuno razumljiv.

Page 38: Djela i Pisci

Kratki sadržaj:Roman počinje sjećanjem Junaka na praznike koje je kao dječak provodio s roditeljima u mjestu Combray u kući tetke Leonie. Tridesetogodišnji Junak nesaničar provodi veći dio svojih noći u obnavljanju uspomena iz prošlosti, koja postaje posebno živom kad neki miris ili okus nehotice obnove u njegovu sjećanju davno minuli doživljaj. Tako zahvaljujući u čaj namočenom kolačiću “madeleme” što uskrsava uspomenu na tetku Leonie i njenu sobu u Combrayu u kojoj mu je ona davala da kuša takav isti komadić kolača u čaju prije mnogo godina, malo po malo izranja iz zaborava sjećanje na obiteljsku kuću, vrt, crkvu, gradić i njegovu okoilicu. Čitalac upoznaje članove Junakove obitelji – majku, baku, oca, bolesnu tetku Leonie, energičnu sluškinju Francoise, zanimljivog susjeda Swanna. Saznajemo indirektno da Junak iznad svega obožava majku i baku, da voli umjetnost i da želi postati piscem, da se divi književniku Bergotteu, te da ne može zaspati dok mu majka ne da poljubac za laku noć. Dva puta za šetnju u combraysku okolicu imaju značajnu ulogu u tom razdoblju. Na jednoj strani stanuje Swann sa ženom Odette i kćerkom Gilberte, dok je druga sva u znaku stare aristokratske obiteiji de Guermantes, kojoj se Junak izdaleka divi i želi približiti. Na šetnjama dječak doživljava ljepotu prirode, priželjkuje romantične susrete i promatra žitelje gradića. Jednom nehotice prisustvuje neopažen ljubavnom sastanku izmedu kćerke seoskog orguljaša Vinteuila i njene prijateljice, a jedne nedjelje ima prilike vidjeti u crkvi vojvotkinju de Gurmantes. Iako vjeruje da nema dara za pisanje, ipak pokušava opisati dojam koji su na njega učinili crkveni zvonici za vrijeme šetnje kočijom u okolicu Combraya.

Page 39: Djela i Pisci

Analiza likova:JunakSredišnje lice romana, iz bogate građanske obitelji (otac je liječnik iprofesor s mnogo uspjeha), s književnim ambicijama, boluje od astme.Događaju u njegovom životu sentimentalne su prirode; to su ljubav premamajci i baki, ljubav prema Gilberti Swann, i ljubav prema vojvotkinji deGuermantes.

Majka i bakaDva slična lika; one su jedina uzvraćena ljubav u životu junaka iutjelovljuju iskrenost, požrtvovanost i skromnost. Protuteža su sebičnimi taštim likovima koji okružuju junaka.

Charles SwannBogat prijatelj Junakove obitelji, židovskog podrijetla, ljubitelj umjetnosti,priman i slavljen u visokom društvu, velik poznavalac Vermeera italijanskog slikarstva; za junaka opn je model intelektualne, fizičke imoralne elegancije.

FrancoiseIzvanredan lik, kućna pomoćnice - gazdarice, koja u svojoj odanostitiranizira čitavu obitelj, a još više služinčad koja je u njenoj vlasti.Pronicava, inteligentna i izvrstan psiholog, koje su jezik i reakcije zaJunaka neiscpno vrelo otkrića. Jedna od najzanimljivijih i najosebujnijihlikova u romanu.

GilberteKći Swannova, prva ljubav Junaka, od trenutka kada je za vrijeme jednešetnje combrayskom okolicom.

Page 40: Djela i Pisci

Teme za raspravu:Uloga boja u Combrayu je iznimna, Proust preuzima cijele rečenice iz impresionističkog slikarskog rječnika. Proust neke prizore (pejzaž, katedrala, zvonici...) opisuje tako živo i detaljno, da bi se prema uputama iz romana sasvim precizno mogla nacrtati impresionističa slika. Na taj način je Proust afirmirao novi tip proze koja se temelji na zasadama impresionističke impresionističke poetike. Prostor i vrijeme se u Combrayu stalno isprepliću; određena mjesta (tj. prostor) asociraju ga na vrijeme koje je tu proveo (Combray ga asocira na djetinjstvo). U skladu s impresionističkim opredjeljenjem, on je pokušao da se događajima iz prošlosti vrati njihov prvobitni oblik i još neizmjenjen trajanjem. Traganje za prošlošću zapravo je izgovor da se prikažu minula zbivanja u svojoj prolaznoj i krhkoj istini, a konačni je cilj djela trebao biti poricanje vremena. Njegov stvarni rezultat upravo je suprotan, ono što se doista iskazuje jest razoran učinak trajanja na svijest bića i na lice svijeta. U razlici između prvobitnog doživljaja i sjećanja na njega, odražava se i utjelovljuje proteklo vrijeme.

Simbol šetnje je isto vrlo važan u razumijevanju djela. Junakova obitelj u izboru puta kojim može poći u šetnju combrayskom okolicom ima dva izbora: put koji vodi do imanja vojvode de Guermantes, utjelovljenja aristokracije, visokog društva, salona i zabava; te put koji vodi pokraj imanja Charlesa Swanna, koji je simbol umjetničkog stvarnja. Junakova kuća je između ta dva posjeda, i sibolika je u tome što šetnjom malo jednim, malo drugim putem, prikazuje i dvojbu između života u visokom društvu i umjetničkog stvaralaštva. Dokaz da su ta dva elementa nespojiva je baš Swann, koji kad se jednom uključio u visoki život, nije imao vremena da završi svoj roman o talijanskom umjetniku Vermeeru.

Drugi o Proustu:Ernst Robert Curtius:Ovo nepredvidljivo umiranje sjećanja života u sadašnji trenutak označava stavljanje vremena izvan snage. Mi smo umakli jednosmislenom toku matematičkog vremena ako prošlost može prestati biti prošlost, i ako ona ima sposobnost da opet oživi u pamćenju. Vrijeme nije jednodimenzionalno i povratljivo, ono nije konačno utvrđeno.

MARCEL PROUST:COMBRAY

Bilješke o piscu:Proust, Marcel (Pariz, 10.7.1871. - 18.9.1922.), francuski književnik. Potječe iz građanske sredine i već u mladosti pokazuje interes za mondeni život tzv. visokoga društva. Suradnik je Figaroa, pokretač časopisa Le Banquet (1892); A. France piše mu predgovor za knjigu Les Plaisir et Les Jours (1896). Slabo zdravlje primorava ga da se povuče, pa živi mnogo godina u izolaciji. U tišini radi na svojemu opusu. 1913. objavljuje Du chote de chez Swann. Njegov autobiografski roman Jean Santeuil (1952.) je objavljen posmrtno. Ta, i sva njegova ostala djela pokazuju zajedničku atmosferu, povezuje ih bogata imaginacija njihova autora, a imaju i jednog zajedničkog junaka: Vrijeme. Vrijeme koje obara, ruši, mijenja svijet oko nas, neukrotiva sila koja nas podvrgava svome toku; vrijeme kao uzrok nestalnosti, vrijeme kao opsesija i bol zbog prolaznosti. Nastojanje da se vrijeme zadobije, da odabrana razdoblja potraju, da se izbriše granica između onoga što jest i onoga što je bilo inspiriraju Prousta, tražitelja izgubljenog vremena; tako je nastao njegov opsežni ciklus A la recherche du temps perdu.

Proust faustovski tuguje za trenutkom što prolazi, fiksira sunčane predjele jednoga djetinjstva, mnoga lica u prolazu, pariške salone, sjedjeljke, susrete, igre, rastanke i snove. On je kreator mitološkog djetinjstva, Proustov vječiti mladić, analitičar, artist, lirik građanskoga komfora, tvorac izvanrednih metafora u čijem se traženju osjeća tipično francuska vibracija. Snagom imaginacije, Proust je obogatio svoju spiritualnu realnost, pokazao primjerom da umjetnik ne izmišlja nego otkriva: L’ artite n’ invente pas, il decuvre. Svojim djelom Proust je ostavio dubok trag ne samo u francuskoj već i u

Page 41: Djela i Pisci

današnjoj europskoj književnosti. Proustov osjećaj za stil, za vrijeme, za minucioznost, za analizu najtananijih osjećanja obogatio je suvremenu francusku literaturu, a neki njegovi opisi pejzaža postaju duhovni zavičaj mnogih milijuna čitalaca.

Page 42: Djela i Pisci

Društvo:Riječ društvo nekako čudno zvuči kad se govori o svijetu koji nam je Proust

naslikao. To je društvo sastavljeno od samih grupa pojedinaca, koji se kreću u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavršenije osvjetljenje društva, visokog društva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranica Vojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebičniji, najgluplji i najčistiji predstavnik europskog plemstva i vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, šarma, površnosti i nehumanosti istoga društva. A za stvaranje njezina lika Proust se poslužio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najbliže okoline, jer Proust je svoja lica transportirao prema licima društva u kojem je živio.

Društvo romana U traganju za izgubljenim vremenom kreće se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaća ništa drugo osim svoje bogate četvrti u Parizu, jednog normandijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovališta na normandijskoj obali. Članovi tog društva lišeni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vrše bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica ništa neće i zato ništa ne rade, njihova budućnost ne ovisi o njihovu htijenju već o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vrši nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjećamo potpunu dekadenciju Proustova društva.

Proustovo djelo isto tako nije ni tendenciozno ni moralno. Ono ne proučava vanjsku radnju već unutarnje činjenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je društvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zaključiti da kod njega nema dinamike, što bi ujedno značilo da nema života, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutrašnjosti mehanizma sakrivenog ispod površine bića i stvari.

Page 43: Djela i Pisci

Prostor i vrijeme:U jednom pismu Proust kaže: “Što se tiče stila, nastojao sam odbaciti sve ono što

diktira čisti razum, svu retoriku, uljepšavanje i gotovo sve tražene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentične impresije i poštovao prirodni tok moje misli”.

Proust se služi bojama kao impresionistički slikar, stvarajući najprije ambijent koji obavija osjetila određenim svjetlom i tonom, te na taj način pruža uvjete za postanak čistih impresija.

Proust, osim što je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se život odvijao izvan praktičkog vremena koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni život. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i služio se njime samo za vlastita istraživanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u čistom stanju, osjećati se suvremenikom stoljeća i tako izbjeći smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znači posjedovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Posjedovati sve to, znači živjeti u isto vrijeme u jednom, drugom i trećem, i prema tome, ne živjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjeći sva tri i naći se izvan njih, tj. izvan vremena. Taj susret prošlosti i sadašnjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prošlost da bi dao slici više reljefa. No tada su te usporedbe bile većinom paralele bez osjetnih dodirnih točaka. Prošlost je služila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prošlost je isto tako živa kao i sadašnjost, s tom razlikom da je u isto vrijeme poetičnija i slikovitija, jer nam otkriva proces postojanja sadašnjosti. Prošla se stoljeća pomiču i približavaju nama stvarajući sadašnjost.

Page 44: Djela i Pisci

Dinamične slike:Unutrašnje neprekidno gibanje oživljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi,

cvijeće, drveće i pejzaži žive, kao što živa lica; autorov stvaralački duh ulijeva život u neživi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponašaju se kao živa bića.

Proustove dinamične slike i njegovo opisivanje predmeta poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izražava njegov jedini organ psihološkog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankoličnu osjećajnost u kojoj žene otkrivaju velike mogućnosti ljubavnih patnji.

Taj odjevni individualizam izražava naša različita duševna stanja, crte našeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj živimo. Tako odjeća prestaje biti samo tkanina i suvišni ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, naš vlastiti izraz.

U slikama prirode Marcel Proust najviše pažnje posvećuje cvijeću, drveću i moru. More, ta nepregledna snaga, to vječno gibanje, ta vječna promjena, našlo je u Proustu svog velikog pjesnika. Beskrajna i nemirna površina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: “Mladost je stanje prije potpunog ukrućenja i zato u društvu mladih djevojaka osjećamo ono isto koje osjećamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprečnostima i što nas podsjeća na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prirode, koje vidimo kad smo na moru”.

Page 45: Djela i Pisci

Dnevnik čitanja:7. str. – čita i tone u san

8. str. – sjećanje (asocijacije): stric-kovrče: «Ili bih se, opet, u snu bez napora vratio u neko već davno iščezlo doba svoga nekadašnjeg života; iznova proosjećao neke od svojih djetinjih strahovanja, kao što je ono da će me prastric uhvatiti za kovrče; a toga je straha zapravo nestalo onoga dana – time počinje novo doba u mom životu – kad su mi ih odrezali. Taj sam događaj bio zaboravio u snu, a sjetio sam ga se smjesta, čim bih uspio da se, izmičući rukama strica, probudim; ali prije nego što bih se vratio u svijet snova, glavu bih iz opreza potpuno obložio jastukom.»

9. str. – traži djevojku iz snova: «Moje je tijelo osjećalo svu vlastitu toplinu u njezinu tijelu, pa je željelo da se s njime združi, i ja bih se probudio.» ***** «…sav bih se predao jednom cilju: da je pronađem, kao što čine oni što odlaze na put da vide željeni grad i zamišljaju da je zaista moguće u stvarnosti uživati draži sna.»

10. – 12. str. – zamišlja da je u Combrayu kod djeda, u Tansonvilleu, sjeća se svih soba u kojima je dosad spavao.12. str. – NAVIKA: «Navika! Moćna je da udešava mnogo što, ali je i vrlo spora; isprva nam ostavlja duh da cijele tjedne pati u provizornim prilikama, no usprkos svemu tome on je sretan kad je već stekne; jer bez navike, samo uz pomoć vlastitih sila, nikad ne bi bio kadar da nam neki stan učini pogodnim za stanovanje.»

13. – 15. str. - opis Combraya

15. str. – opis bakinog ponašanja: «Baka bi trčala po stazama svojim sitnim, zanesenjačkim i isprekidanim korakom, koji su više određivala razna uzbuđenja što ih je u njezinoj duši izazivala opijenost olujom, vjera u moć higijene, glupost moga odgoja i simetričnost vrtova, negoli njoj nepoznata želja da njezinu kao šljivu modru haljinu ne uprljaju blatne mrlje, koje bi je pokrivale do takve visine da je to za njezino sobaricu uvijek bio problem i uzrok očajanja.»

16. str. – bakina osobnost: «Ali, jao, nisam ni slutio da moju baku za njezinih neprestanih šetnja, mnogo više negoli neznatno odstupanje njezina muža od dijete, žaloste i muče brige zbog slabosti moje volje, zbog moga osjetljiva zdravlja, da je zabrinjava moja nesigurna budućnost…»

Page 46: Djela i Pisci

17. str. – Dok bih se uspinjao na spavanje, tješilo me samo to što će mama, kad već budem u krevetu, doći da me poljubi. No taj je pozdrav trajao tako kratko…» ***** «Zbog toga sam na kraju želio da taj pozdrav, koji sam toliko volio, dođe što je moguće kasnije, pa da se tako produži vrijeme dok mama još nije došla.» ***** «Jer kad bih vidio da sam je razljutio, to bi potpuno uništilo sav onaj mir koji mi je donijela časak prije toga sagnuvši nad moj krevet svoje ljubljeno lice; pružala mi ga je kao hostiju za pričest, iz koje će moje usne crpsti vjeru u njezinu istinsku prisutnost i mogućnost da zaspim. Ali te večeri, kad je mama u mojoj sobi ostajala tako kratko, bile su ipak još pune slasti u usporedbi s onima kad je na večeri bilo gostiju, pa mama zbog toga uopće nije dolazila da mi kaže laku noć.»

CHARLES BAUDELAIRE:CVJETOVI ZLA

Bilješke o piscu:Charles Baudelaire (1821. - 1867.), francuski liričar, književni i likovni kritičar, autor izvanrednih pjesama u prozi, najznačajnija je pjesnička ličnost za modernu europsku poeziju, za njen pjesnički izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer (poznata pod imenom Jeanne Duval), krajnje nesređen život (pokušaj samoubojstva), duboki sukobi s društvom, prevođenje E. A. Poea, odlučni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Baudelaire u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pjesnička ličnost. Među modernim pjesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, do tada nezamislive motive. Glavno autorovo djelo Cvjetovi zla (1857, drugo izdanje 1861. i treće izdanje 1869.) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna životnost simbola, najviša dotjeranost jezika, složenost u zapažanjima, oživljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja.

Bilješke o djelu:Charles Baudelaire posve je originalna i individulana pjesnička ličnost.On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopće,a njegova pjesnička zbirka Cvjetovi zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije. Baudelaire se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Baudelaire otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajući u svom vremenu, zatvarajući se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjećajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjećajnih stanja izbija i neodređen pjesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno - satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraćanje svom dubokom “ja”, punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji. Baudelaire realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost. Baudelairovi Cvjetovi zla djelo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vrijeme previše slobodno, našlo se na sudu, neke su pjesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspjeh koji je očit i danas.

Prokleti se pjesnik na početku Cvjetova zla obraća čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom.-----------------------------------------------------------------------------------“Jedino dodada! - Kroz beskrajne sateDok sanja vješala, puši lule skromne.Znaš je čitatelju, nekaznicu lomnuHipokrite stari - moj jednaki- brate!”

Page 47: Djela i Pisci

(Čitatelju)-----------------------------------------------------------------------------------

Baudelaire čitave cikluse pjesma posvećuje ženama. Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku od ostalih pjesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih visina, Baudelaire prezire ženu nazivajući je s demonom, mučenicom, prokletnicom.-----------------------------------------------------------------------------------“Djevice, demoni, mučenice bijedne !U preziru zbilje i njezinih uzaSve beskraja žedne nezbludne il’ čedne,Čas krikova prene, a čas prene suza,Nad našim se paklom, munja nadsrne,Grči duša moja: žali vas i voli,Jer ko ganje peće žeđ muka žene,Srca vaša - mize ljubavi i boli!”

(Prokletnice)-----------------------------------------------------------------------------------

Žene Baudelaire smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu. Žene koje su inspirirale Baudelaire bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona. Crna Venera bila je mulatkonja i Baudelaire je njoj posvetio čitav jedan ciklus pjesama: Nakit, Egzotični miris, kosa, Vampir, Zeba. Crna Venera je prostitutka, monstruozna mješanka, lažljiva, nemilosrdna, samouvjerena i alkoholičarka koju pjesnik ipak pretvara u predivnu djevojku.-----------------------------------------------------------------------------------“Dugo! Uvijek! U kosu ću ti tkati Rubine, safire, dare skupocijene!Želji ćeš se mojoj uvijek odazvati.Jer ti si mi čaša sanje dragocjeneIz koje ispari vino uspomene! “ (Kosa)-----------------------------------------------------------------------------------

“Ni sni opijuma ni tajanstva tameTako me ne mame kao slast usana,K tebi žudnje idu poput karovanaDa ne sjaje zjena gase žeđu čame. (Sed not satiatia)-----------------------------------------------------------------------------------

Bijela Venera i Madona bile su manje važne žene za Baudelaierevo pjesničko stvaralaštvo, no i o njima je ispjevao pjesme u kojima je iskazao svoju nadljudsko umijeće.-----------------------------------------------------------------------------------“Sagradit ću za te, o Madono moja,na dnu svojih žalosti bez broja,Izdupsti u kutu svog srca najcrnijemDaleko od svijeta tek da te sakrijem,Skrovište za te modro i pozlaćeno.

Načinit ću noževa sedam, bez smijehaBrusit ću ih kao majstor igve svojeI u dno naciljati ljubavi svoje,Zabosti ih u srce ti prestrašeno,Srec rasplakano, Srce zagušeno!

Page 48: Djela i Pisci

(Jednoj Madoni)-----------------------------------------------------------------------------------

Ljubav se dijeli na dvije komponente, seks i erotiku. Seks je često fizički kontakt, dok je erotika nešto duhovno što se događa u čovjekovoj psihi i što obično nema nikakve veze s fizičkim kontaktom. U Baudelairovim pjesmama prevladava erotika i ljubavni zanos prema ženama simbolima ljepote i zla koje pjesnik istovremeno voli i mrzi.-----------------------------------------------------------------------------------“U postelju skrivaš zvijezde same,O nečista ženo, okrutna od čame!Da ti se u igri posobone zubiU jaslama trajnim novo srce ljubi.”-----------------------------------------------------------------------------------

Baudelaire, prokleti pjesnik, bio je kontraverzan ličnost za svoje vrijeme o čemu svjedoče i njegove pjesme. Trebalo je proći mnogo godina da bi puk shvatio vrijednost njegovih stihova. Vodile su se mnoge polemike oko toga da li je ono što je bolesno u stvarnosti bolesno i u umjetnosti. Baudelaire je bio zasigurno psihički nestabilna i nezadovoljna osoba koja nije bila zadovoljna svojim životom i koja je spas pronalazila u opijumu i alkoholu. No svakako je to njegovo nesređeno psihološko stanje napravilo od njega jednog od najboljih pjesnika svih vremena.

-----------------------------------------------------------------------------------“ Sva priroda hram je gdje stupovi živiIzrijecima mutnim ponekad se glase:kroz šumu simbola čovjek probija sei pod njinim prisnim pogledima živi.” (Suglasja)-----------------------------------------------------------------------------------

U pjesmi Suglasja Baudelire je iznio vlastitu poetiku. Osnovni je zadatak pjesnika da uočava i pronalazi u toj “šumi” simbola analogije, suglasnosti, a ta srodnost svih elemenata prirode poetski se može izraziti samo simbolom, usporedbom, metaforom, alegorijom. Baudelaire je svojom poezijom, unoseći u nju ponovo subjektivni osjećaj kao bitnost, ali ne u romantičarskom smislu, ne iznoseći toliko goli osjećaj koliko “dušu”, psihu čovjeka - a s druge strane ostvarujući posebnu viziju života - doista otvorio put poeziji i uopće stvaralaštvu simbolista, koji će se pojaviti kao direktna reakcija na parnasovce i njihovu poeziju.

CHARLES BAUDELAIRE:CVJETOVI ZLA

Bilješke o piscu:Charles-Pierre Baudelaire rođen je 9. travnja 1821. u Parizu. Otac mu umire u njegovoj šestoj godini, a majka mu se ponovo udaje što se loše odražava na mladog Baudelaira. Živi vrlo kratko i mukotrpno i tek posmrtno stječe besmrtnu slavu. Tokom života uspijeva (uz prijevode Edgara Allana Poea) objaviti u knjizi samo dva svoja djela: remek-djelo "Cvjetovi zla" (1. Izdanje 1857. i 2. Izdanje 1861.) i "Umjetne rajeve" (1860.). Sve ostalo je blago razasuto po časopisima, novinama, ili još skriveno u rukopisnoj ostavštini; međutim i bogata korespondencija, odnosno niz nedovršenih književnih projekata. Zbirke tog, za života neshvaćenog i osuđivanog pjesnika, s vremenom i sve do danas svrstavaju se, poslije Biblije, među najviše prevođena djela svjetske književnosti. Začetnik je modernog pjesništva i u svojim pjesmama ne štedi nikoga, te vrlo često izruguje slabosti i nesreću života, nerijetko sa vrlo snažnom dozom samoironije. Uza sve najviše ga pogađa neslaganje s majkom i on u svom pismu njoj 22. prosinca 1865. piše:

Page 49: Djela i Pisci

"Poznajem svoje poroke, zablude, mlitavost i kukavičluk (…) i svemu tome unatoč tvrdimda Pariz nikada nije bio pravedan premameni – da mi nikada nisu uzvratili štovanjem,kao ni platili novcem, ono što mi se duguje. I ponajbolji dokaz da mi nad glavom visisvojevrstan baksuz je taj što se čak i moja majka(…) okreće protiv mene."

Baudelaire je svakako težio idealnom, a pošto mu idealno dobro nije uvijek bilo pristupačno, poslužilo je i zlo, pa su mnoge pjesme bile cenzurirane zbog raznoraznih nemoralnosti, prevelike slobode pisanja i mnogih nepoćudnih stihova. On tu svoju neobičnost tijekom vremena i sam počinje shvaćati, pa piše: (XII.). Njegova najpoznatija zbirka pjesama – "Cvjetovi zla", već u naslovu sadržava cijelu bit Baudelairove poetike: izvuci ljepotu iz rugobe života i nesreće ljudskog postojanja, otkriti vječno u prolaznoj, otrcanoj svakodnevici.

"Štiocu"Žestoka borba dobra i zla izražena je u većini njegovih pjesama i on sam, razapet izmedu poroka i duhovnog uzdizanja, često popušta pred slabostima grijeha i to ga snažno frustrira, te on svoju žalost pretače na papir.

"Uništenje"On kršcansku vjeru tumači na svoj način i kako priznaje nerijetko prema njoj osjeća otpor, često ju, kroz razne pjesme, izruguje u trenucima svoje duhovne slabosti i nastoji pobjeći od njenih stereotipa i granica. Uz svjetski poznate pjesme "Albatros" i "Suglasja" najviše pozornosti plijeni pjesma "Neizlječivo". Ona počinje s pjesnikovim viđenjem stvaranja čovjeka i svijeta. Medutim Božja zamisao ovdje skreće sasvim(ne)očekivanim tokom i "Jedna Ideja, Oblik, Biće krenu iz modrine i pade u olovnosiv i blatan Stiks gdje nikad s Neba ne progleda oko". Protagonist u idućim stihovima je pali anđeo, koji zapravo simbolizira modernog kršćanina koji se nepažnjom ili pak zaveden žudnjom za nakaznim zatekao u golemom košmaru zemaljske stvarnosti. On pada sve dublje, u sve mračnije ponore no pri tom se ne predaje i očajnički traži tračak svjetla i izlaz iz tih krugova agonije. Medutim sva njegova nastojanja da se spasi su sasječena u samom korijenu i sav njegov trud samo je prazno tapkanje u mjestu. Uzaludnost njegovih pokušaja posljedica su ljudske pokvarenosti u modernom svijetu i njegovo mračno potonuće zaustavlja se u kristalnoj klopki leda koja je zapravo ekvivalent Danteovom zadnjem ledenom krugu pakla. Baudelaire je danas vjerojatno shvaćeniji nego ikad prije i njegove nekad cenzurirane pjesme, danas su nezaobilazne u školskim lektirama jer modernom Baudelairovom svijetu 19. stoljeća danas se suprodstavlja moderni svijet 20. stoljeća koji je opakiji i pokvareniji i zato ljudi današnjice Baudelairovu "svjetsku bol grijeha" shvaćaju puno iskrenije i danas u njemu nalaze inspiraciju snažniju nego ikad prije.

JEAN RACINE:FEDRA

Vrsta djela:Drama

Mjesto radnje:Atena

Likovi:

Page 50: Djela i Pisci

Fedra, Tezej, Hipolit

Kratki sadržaj:Fedra je žena kralja Tezeja. Dok je kralj bio odsutan ona se zaljubi u njegova sina Hipolita. Kad se vratio Tezej, Fedra je za to okrivila Hipolita.Hipolit je zaljubljen u drugu te njoj priznaje svoju ljubav. Fedra se ubija tako što skoči sa visoke litice u more, ali ostavlja pismo za Tezeja u kojemu dodatno optužuje Hipolita. Tezej vjerujući svojoj ženi okrivljuje Hipolita. To dovodi do teškog sukoba između oca i sina. Hipolit odlazi iz rodnog grada, ali odmah iza gradskih zidina Hipolitovi konji, kojima je mnogo puta upravljao, odjednom podivljaju te Hipolit pogine pod njihovim kopitima. Do Tezeja dolazi Hipolitov učitelj te govori Tezeju što se dogodilo i objašnjava, skupa sa Fedrinom sluškinjom, kakve su stvari zaista bile. Tezej otrči do mrtva sina te ga oplakuje moleći ga za oprost zato što mu nije vjerovao.

JEAN RACINE:FEDRA

Sadržaj:Hipolit govori Teramenu kako ide tražiti svoga oca jer ga nije vidio već 6mjeseci. Teramen se brine, no Hipolit mu obećava kako će se čuvati iklonit ružnih mjesta. Teramen ga pita dali možda bježi od ljubavi premaFedri; Hipolit mu govori kako to nije istina te da on voli samo Ariciju.Teramen ga moli za pravi razlog njegova odlaska. Prije odlaska Hipolit seotišao oprostiti od Fedre, no njoj nije dobro i on odlazi. Fedra govori Enonikako se neće boriti za život, odnosno kako će ga se bez borbe odreći.Fedra priznaje Enoni kako je zaljubljena, i to u Hipolita. Panopa govoriEnoni i Fedri kako je Tezej mrtav. Također govori kako Atenjani želenjezina sina za vladara, pošto je umro kralj (Tezej). Enona sada govori Fedri kako nema smisla čekati jer je kralj mrtav, te neka uzme Hipolita,kako bi se imao na koga osloniti u nevolji, i da se Tezejevom smrću njihovbračni čvor kida i da njezina ljubav neće biti zločin. Aricija pita Himenu nakoji način je Tezej umro, a ona odgovara kako ga je preljub stajao života.Ismena govori Ariciji da je Hipolit zaljubljen u nju. Aricija ne vjeruje kakoje Hipolit ljubi. Hipolit dolazi do nje i priznaje joj svoju ljubav. Hipolit sesprema za put i dolazi Fedra, te mu govori kako će se bojat za svog sinadok se bude borio. Fedra priznaje Hipolitu svoju ljubav, no Hipolit jojgovori kako je ona još u braku sa njegovim ocem. Fedra shvaća što radi temu govori kako ju slobodno može mrziti ili ju čak ubiti jer takva osoba jedino zaslužuje smrt. Teramen je čuo vijest kako je Tezej ipak živ, te da je stigao tajno u Epir. Fedra se kaje i govori Enoni kako je učinila nešto strašno. Enona njoj govori kako je njezin muž ipak živ. Fedra joj govori kako umire te kako od sramote neće moći stati pred Tezeja, te da i ako mu ne kaže ništa se neće promijeniti. Tezej dolazi do Fedre, no ona mu govori kako nije vrijedna njegovih dodira. Hipolit moli oca da ga otjera od kuće, a kao izliku govori kako želi uhvatiti neman kao što je to učinio on. Tezej se čudi kako njegova obitelj sada bježi pred njim, a uspio ju je spasiti od neprijatelja. Tezej doznaje da je netko izjavio ljubav Fedri no nezna tko, pa pod svaku cijenu želi uhvatiti tog čovjeka koji je taknuo njegovu čast. Tezej na neki način shvaća kako mu je sin dirnuo u čast, te mu govori kako je besraman, te se pita kako Fedra nije znala kazniti tu drskost. Enona govori Tezeju kako si je zbog toga Fedra gotovo oduzela život, te da ju je ona spasila. Hipolit dolazi do oca, no ovaj ga vrijeđa, prokllinje, proglašava ga izdajicom, te ga tjera od sebe prije nego što ga ubije. Hipolit ne može vjerovat da ga Fedra tuži za ljubav prema njoj,kada zna da je ona ta koja je izjavila ljubav. Hipolit govori kako je on zaljubljen u Ariciju, a ne u Fedru, no Tezej mu ne vjeruje. Kasnije Tezej sam sebi priznaje kako i dalje voli svog sina, te da zbog toga što je učinio jako pati. Fedra dolazi do Tezeja i moli ga da ne ubija Hipolita. Ovaj odgovara kako to nije ni htio učiniti, ali ga je otjerao.

Page 51: Djela i Pisci

Tezej joj govori kako mu je Hipolit priznao ljubav prema Ariciji, no Fedra pati zbog toga i ne može vjerovati. Fedra optužuje Enonu kako je ona kriva za sve ovo jer ju je spriječila kada se htjela ubiti. Hipolit razgovara sa Aricijom, priznavaju si svoje osjećaje i na kraju se dogovore kako će pobjeći zajedno. Panopa upozorava kralja kako bi se Fedra mogla ubiti. Također govori kako se Enona, nakon što ju je Fedra otjerala od sebe, bacila sa litice i tako poginula. Nakon što je to čuo, Tezej moli nebesa da ne usliše njegova proklinjanja, jer bi se veliko zlo moglo dogoditi njegovoj obitelji. Tezej dolazi do Teramena koji mu govori da mu je sin mrtav. Umro je tako da su ga pregazili uplašeni konji nakon što su vidjeli morsku neman. Fedra priznaje Tezeju kako je ona prva izjavila svoje osjećaje Hipolitu, te da joj nije ostalo još mnogo vremena jer je popila otrov koji je u Atenu donijela Medeja. Tezej jako pati i želi umrijeti sa njom. Odlazi do tijela svoga sina i kaje se što ga je prokleo i protjerao, te želi da mu se iskaže počast kao junaku. Također, kako bi si smirio dušu želi da Hipolitova draga postane njegovom kćerkom.

Analiza likova:FedraTezejeva žena, kći Mina i Pasifaje. Priznaje ljubav Hipolitu nemisleći na posljedice, te ne mareći za časnost svog braka sa Tezejom.Kasnije shvaćajući što je učinila, sama sebi oduzima život otrovom.(Kroz cijelu radnju drame bila je teško bolesna).

HipolitSin Tezeja i Antiope, kraljice Amazonaka. Žrtva je tragične sudbine.Nakon što mu otac pomisli kako je zaljubljen u Fedru, protjeran je iproklet. Zaljubljen je u Ariciju koja mu uzvraća ljubav. Častan je čovjek.Na kraju biva ubijen od uplašenih konja.

TezejSin Egeja, atenskog kralja. Veliki je borac, te ja kao takav uzor svomesinu. Nakon što dozna za lažnu ljubav svog sina, proklinje ga i tjera odsebe. Kasnije se kaje zbog toga što je učinio, jer zna da i dalje voli svogsina. Također častan čovjek, misleći kako će se dijelom iskupiti,sinovu ljubav Ariciju želi kao kćerku.

FRANCESCO PETRARCA:KANCONIJER

Bilješke o piscu:Franceco Petrarca, talijanski pjesnik i latinski pjesnik, rođen je 20.7.1304.u Arezzu. Umro je 18. - 19.7.1374. u Arqua kraj Padove. Sin jeprognanoga firentinskog notara koji se 1312. preselio u Avignon, tadašnjepapinsko sjedište. Studira pravo u Moutpellieru i Bologni (1323.).Sprijateljio se s velikim suvremenikom Boccacciom, koji u njemu vididuhovnog vodiča. Na Veliki petak, 6. ili 10.4.1327. zagledao se, kako samtvrdi, u plavokosu i crnooku ljepoticu Lauru i ostao joj zauvijek odan, pa inakon njezine smrti (1348.), iako mu ona nije uzvraćala ljubav. Njoj uslavu napisao je "Rasute rime". Njegova poznatija djela su Kanconijer,Africa, Moja tajna.

XILassare il velo o per sole o per ombra

Nosite, gospo tu koprenu krasnuna suncu i u sjeni,otkad žudnju vidjeste u menis koje mi svako ino htijenje zgasnu.

Page 52: Djela i Pisci

Dok slatke misli u sebi sam krio,što željama su slomile mi pamet,lice već viđah samilošću sjati;al kad vas Amor upozori na me,

Kose je plave veo obavio,a nesta pogled koji ljubav prati,Što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati

taj veo tako kleti,što, na smrt moju, i zimi i ljetiočiju divnih krije svjetlost jasnu.

Analiza:Pjesnik primjećuje da ga Laura ne voli. Laura je odbila Petrarcu kada jevidjela da ju on voli. Pjesnik je to prikazao tako da je rekao kako se je onaveom sakrila. Tim veom je sakrila svoje oči koje pjesniku najdraže kodLaure. Pjesnika su najviše privlačile njene oči, koje su njemu bile poputsunca (svjetlost koja mu daje život, snagu...). Stilske figure koje sepojavljuju su metafora i epitet.

Rima:1. kitica – abba2. kitica – abcd3. kitica – abb4. kitica – aab- c iz 2. kitice se rimuje s b iz 3. kitice i a iz 4. kitice

XXXIQuesta anima gentil che si disparte

Ta blaga duša što putovat trebau drugi život, prije hore zvana,bude li tamo dužna čast joj dana,u najdičnijem bit će dijelu neba.

Između Marsa stane li i trećesvjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,jer da bi mogle gledat lijepost njenu,blažene duše njoj hrlit sve će.

Pod četvrtim li svodom bude stala,tri ostale će manje lijepe biti,a samo njoj će pripast čast i hvala;

u petom krugu neće boraviti;znam, bude li se dalje uspinjala,Jupitera sjaj će i svih zvijezda skriti.

Analiza:Petrarca shvaća da će Laura umrijeti prije nego što bi trebala. Pjesnik jediči. Prikazuje ju kao svjetlost, što je i prije već činio pošto je svjetlostčesto upotrebljavana za prikaz idola, moći, predmeta obožavanja i slično,te govori kako će ta svjetlost sjati jače od svih ostalih odnosno da će svaostala svjetla pasti u sjenu. Naravno to govori da će se desiti samo ako jojbude dana čast koju ona u njegovim mislima zaslužuje. Stilske figure kojese pojavljuju su gradacija, hiperbola i epitet.

Page 53: Djela i Pisci

Rima:1. kitica – abba2. kitica – abba3. kitica – aba4. kitica – aba- a iz 3. kitice se rimuje s b iz 4. kitice- b iz 3. kitice se rimuje sa a iz 4. kitice

XXXIIQuanto piu m’avvicino al giorno extremo

Kako se bliže moji zadnji časi,a život ljudski redom kratko traje,vidim da vrijeme ni hipa ne stajei lažna nada pomalo se gasi.

Mislima velim: o ljubavi nitizborit ne smijemo, jer u svakom trenusnijeg kao novi nestaju i venusnage nam tijela; mirni ćemo biti:

s njim će sve nade prestati da žive,s kojih smo bili u zabludi dugo,sve što veseli, boli, srdi, plaši;te ćemo spoznat da često i drugogprivlače stvari lažljive i krive;uzalud da su uzdisaji naši.

Analiza:Pjesnik primjećuje da neće još dugo živjeti. Život svakog čovjeka jeprekratak. Vrijeme uvijek teče i niti na trenutak se ne zaustavlja pa takopjesnik gubi "lažnu" nadu koja ga je do sada tješila. Petrarca shvaća da usvakom trenu ima sve manje i manje energije za život i da ju nesmijerasipati. Govori da će s prestankom gibanja, odnosno kada napuste svojetjelo, nestati svi osjećaji. Zadnju kiticu se može protumačiti na višenačina. Jedan način bi bio da je ono što oni sada govore, još prije smrti,uzaludno jer uzaludno jer će postojati uvjek oni drugi koje privlače krivestvari bez obzira na to što oni kažu, a drugo je da njihovi uzdisaju nakonšto umru su uzalduni, odnosno uzaludno im je to što se čude krivimstvarima koje drugi rade i mole boga da to zanemari. Od stilskih figurapojavljuje se kao i uvijek epitet.

Rima:1. kitica – abba2. kitica – abba3. kitica – abc4. kitica – abc- a iz 3. kitice se rimuje s b iz 4. kitice- c iz 3. kitice se rimuje s c iz 4. kitice

Page 54: Djela i Pisci

CCCXLDolce mio caro et precioso pegno

O slatki znače, milo moje blago,što Raj te čuva, Narav mi te diže,ah, sućut tvoja zašto kasno stiže,života moga potpora i snago?

Bar u snu tvojeg viđenja sam prijedostojan bio; sad puštaš da patimpomoći lišen: ta tko mi je krati?A znam da srdžbe tamo gore nije:

zbog koje ovdje srca milostivastradanjem drugog katkada se slate,te Amor svladan u svom carstvu biva.

Ti što me vidiš i ćutiš mi muke,i jedina mi možeš skončat jade,prikazom svojom stišaj mi muke.

Analiza:Laura je mrtva i raj je čuva. Pjesnik je tužan jer je više niti u snu ne vidikao prije pa se zapitao zašto bi to Laura njemu napravila kada u rajunema srdžbe. Pjesnik misli da je Laura jedina koja vidi njegove muke i damu ona jedina može pomoći da ih se riješi ako mu se prikaže. Djelomičnoje u pravu jer ako pati za njom najbolje će mu trenutno pomoći da mu seprikaže, no onda će još više patiti kada mu se za stalno prestaneprikazivati. On si sam jednini može pomoći. Mora sam prihvatiti da je višenema u ovom životu te krenuti dalje sa svojim životom. Od stilskih figurase javlja epitet.

Rima:1. kitica – abba2. kitica – abca3. kitica – aba4. kitica – aba (iako nije prava jer se potpuno ista riječ pojavljuje)

CCCLXIDicemi spesso il mio fidato speglio

Zrcalo vjerno govori mi moje,duh trudan, koža izborana cijelai oslabljena snaga, spretnost tijela:Ostario si, očevidno to je.

Valja da Narav svi slušaju ljudijer vrijeme ne da sporit snagu njenu.

Page 55: Djela i Pisci

Ko voda vatru što gasi u trenu,tad se iz duga, mučna sna probudih:

i vidim da nam život leti bijedani da nam kob je samo jednom sklona;i usred srca glas mi zvoni jedan

Od nje što lijepih lišena je spona,al, živa, bila stvor je izvanredan,te svim je slavu, mnim, uzela ona.

Analiza:Pjesnik vidi svoj odraz u zrcalu i shvaća da je star i slab. Petrarca seprobudio i shvatio da život prolazi i da je bijedan, no još uvijek čuje usvome srcu glas Laure te se prisjeća kako je bila "izvanredna". Stilskefigure koje su upotrebljene su hiperbola i epitet.

Rima:1. kitica – abba2. kitica – abbc3. kitica – aba4. kitica – aba- a iz 3. kitice se rimuje s b iz 4. kitice- b iz 3. kitice se rimuje s a iz 4. kitice

Dojam o djelu:Soneti koje sam pročitao mi se nisu previše dopali zbog pjesnikovog stavaprema Lauri. Nikako ju ne može preboliti što je pomalo iritantno, pogotovoako se pokušate staviti u njenu poziciju. Ona ga ne želi no Petrarca ju volii nakon što umre i još uvijek ju veliča iako ga ona nikada nije voljela.Često se pojavljuje hiperbola što dokazuje da pjesnik pretjeruje s ljubavljuprema Lauri. Iako bi neki mislili da to govorim jer se nisam zaljubio islično, to nije točno jer Petrarca, čak i nakon što mu je Laura pokazala danije zainteresirana za njega, ju je nastavio obožavati. Štoviše Laura dokraja svog života nije promijenila mišljenje, kao i Petrarca.

JOHANN WOLFGANG VON GOETHE:PATNJE MLADOG WERTHERA

O djelu:Ovo djelo je epistolarni roman, tj. roman u formi pisama.Djelo je nastalo u vrijeme romantizma, tj. krajem 18. stoljeća.

Problematika koja se obrađuje u djelu:Zabranjena ljubav između dvije osobe zna određenim osobamapomutiti razum i tada dolazi do nepromišljenih i suludih odluka,kao npr. odluka Werthera da si oduzme život.

Ta situacija takvim osobama izgleda bezizlazno, i svojim samoubojstvomne samo da sebi oduzimaju život već i svoje bližnje dovode do velikepatnje koja bi i njih mogla navesti da učine isto.

Analiza likova:Werther- Ovaj lik je romantičnarski lik, on u biti prestavlja pozitivnog buntovnika.

Page 56: Djela i Pisci

- Mlad je, obrazovan, lijep, uglađen, simpatičan.- Dobar je prema drugima, ljudi ga vole i poštuju, pogotovo Lottina obitelj.- Ima sposobnost, ali ne i želju da uspije u realnom životu.

Lotta- Ona je oličenje ženstvenosti, lijepa je, nježna, nedužna, iskrena.- Sve njezine osobine jamče da će biti odana žena i požrtvovna majka.- Sposobna je pružiti sve što od nje traži društvo u kojem živi.- Odanost Albertu i poštovanje zadane riječi dovodi Lottin lik do

savršenstva.

Albert- On je po svemu trebao biti negativan lik, suprotnost Wertheru, i zapreka iskrenoj ljubavi.- Posjeduje sve osobine koje posjeduje i Werther.- Mlad, lijep, pametan, obrazovan, drag, i njegova ljubav prema Lotti daje mu potpuno pravo na nju.- Veoma mudro je spoznao da je nesigurnog, ali privlačnog suparnika bolje imati za prijatelja nego za neprijatelja.- Dokazao je Lotti da je on onaj pravi koji će je zauvijek štititi.- Kratki sadržaj:- Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na- rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu.- Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert- vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne- dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske- okolice. Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava- i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali.- Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi- narušio sklad među zaručnicima Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu,- on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom- društvu (koje njega “pučanina” tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen.- Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku.- Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i- uskoro napušta službu. Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u- poslu povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za- Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu.- Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Wertherovu ljubav- prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni.- Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz- te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Wertheru da- nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava- svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi- put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru- do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov pištolj i- iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost. Pokopan je na

mjestu koje je sam odabrao, između dvije lipe na kraju- posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj.- Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.-

Page 57: Djela i Pisci

- O djelu:- Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jerusalem se ubio zbog- ljubavi, a taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lottu možemo- podijeliti na dve osobe iz Goetheova života, Charlloti i Maximiliani.- Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici.- Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad,- a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.-- Dojam o djelu:- Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost.- Njgovo iskazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti više liči pozivu za- pomoć nego nadi za sretnom budućnošću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim- partnerom i tako si osigurala normalan život, za razliku od Werthera koji- je u svakoj sredini nalazio nepremostive mane koje izviru iz njegovoe- neprilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan- događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio- upravo suprotno, propast. Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin- samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo- protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaju nego borbu,- tako da na njegovoj sahrani nije bilo svećenika.-

PETAR HEKTOROVIĆ:RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE

Bileške o piscu:Pripadao je hrvatskom uskom krugu hrvatskih pisaca XVI. stoljeća. Rodio se 1487. godine u starom gradu na Hvaru, u istaknutoj plemićkoj obitelji. Školovao se u Splitu, gdje je stekao prvo humanističko obrazovanje, znanje latinskog jezika i filozofije. Nasljednjik bogata očeva imanja na Hvaru i Visu, Petar je proživio kugu na Hvaru, a 1539. godine i provalu turaka na otok, pred kojima je bježao u Italiju. Vratio se nakon godinu dana i našao sve u neredu. Hektorović je doživio dugu starost i umro u Starom gradu 1572. godine.

Tema:Trodnevni lov

Likovi:Nikola, Pasko

Kratki sadržaj:Prvi danNikola i Pasko otkrivaju nam veliku radost opisivajući svoj Tvrdalj, načine ribanja, ribe i ribarski pribor, jela i vrijeme objeda, večere i počinka, razgovor i pjevanje za vrijeme veslanja i odmora i ostale djelove puta. Obišavši cijelo mjesto i dočekavši večeru i počinak s kojim završava prvi dan.

Drugi danVeć na početku drugog dana plovidba je ispunjena bugaranjem, najprije Paskovim pa Nikolinim, pa zajedničkim u dva glasa. Drugi dan završava s pjevanjem i pripjevanjem pitanja i odgovora, čime se nesumljivo opterećuje pjev.

Treći danPočetkom trećeg dana u epizodi s galijom koju će sresti na svom putu, opet u središtu pažnje bili Tvrdanj i to u punoj ljepoti, sa svojim zidovima, kamenim stupovima, lozom, čempresima, i drugim ljepotama što ga krase.

Page 58: Djela i Pisci

Kratki sadržaj:Prvi danHektorović piše prijatelju Brtučeviću da je odlučio provesti tri dana na moru radi odmora. Krenuo je sa dva ribara, Paskom i Nikolom, a sa sobom su uzeli i sav ribarski pribor. Na početku nisu puno lovili, a pred kraj su ulovili mnogo riba i jednog velikog zubaca. Tada su se uputili prema obali da bi skuhali ručak. Pošto im je u leđa puhao vjetar, nisu morali veslati te su na putu pričali narodne pitalice. Na obali su skuhali ručak te su pogostili i druge kmetove. Dva su ribara ispjevali Hektoroviću jednu narodnu počasnicu. Na kraju su kmetovi upitali Hektorovića kako nastaju rijeke te im je on to objasnio.

Drugi danDok su drugo jutro brodarili Pasko je zapjevao narodnu pjesmu “Kraljević Marko i brat mu Andrijaš“, a za njim Nikola pjesmu “Kada mi se Radoslave...”, koje je Hektorović zapisao. Nakon daljnjeg ribarenja iveslanja, nakon ručka zapjevali su kmetovi u dva glasa “I kliče divojka”. Predvečer su otišli do Nečujma gdje je neko vrijeme živio Marulić. Hektorović je hvalio starog pjesnika i grad Split. Navečer su se još zabavljali narodnim pitalicama.

Treći danPoslije šetnje Nečujmom i spominjanjem slavnih ljudi, nastavili su ribolov. Hektorović je spomenuo mnogo vrsta riba. Na moru su susreli nekog Hektorovićevog znanca s društvom. U razgovoru su spomenuli Hektorovićevu kulu Tvrdalj. Nakon što su se rastali, ribari nastave veslati te pričaju stare priče koje Hektorović zapisuje. Predvečer su ušli u jednu uvalu u kojoj su nakon večere nastavili pjevati i pričati priče. Hektorović je sjedeći uz obalu razmišljao kako postoji mnogo siromašnih ljudi, ali koji u sebi imaju veliko bogatstvo uma. Nakon toga zahvali kmetovima te krene kući te zaželi da još doživi takve dane.

Analiza djela:Ribanje i ribarsko prigovaranje je najpoznatije djelo Petra Hektorovića, tiskano je prvi put u Veneciji 1568 godine. “Ribanje i ribarsko prigovaranje” je epski spjev kojeg je Petar Hektorović posvetio svom prijatelju, hrvatskom vlastelinu J. Brtučeviću. Ovo djelo spada u putopis tj. to je trodnevni izlet morem. Put je vrlo vjerno prikazan realističkim postupkom.

“. . .Koga istezaše, zubaca veloga.

Nikad jih brojaše: drugi, treti, peti,. . . “

Pjesnik nalazi odmor u dodiru s prirodom te u epu iskazuje doživljaj ljepote. U djelu je prisutna “humanistička nota“ tj. odnos pjesnika patricija i ribara (pjesnik ne pravi razliku u staležima več uči od ribara, te se divi njihovom znanju). Razgovor među njima je iskren, te cijeni poštenje i bistroću ribara (naziva ih braćom).

U djelu su zapisane i dvije bugaščice:1. “O kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu” što je ujedno i prva zapisana narodna pjesma.

“. . .Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala,

Lipo ti sta drugovala i lipo se dragovala,Lipo plinke dilila i lipo se razdilila,

I razdiliv se opet se sazivala.Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje dva siromaha,

Tere sta dva konjica mnogo lipo razdilila.. . . “

2. “O Radovanu Siverincu”

Page 59: Djela i Pisci

“. . .Kada mi se Radoslave vojevoda odiljaše

Od svojega grada divnoga Siverina,Često mi se Radoslav na Siverin obziraše

Tere to mi ovako belu gradu besijaše:Ovo mi te ostavljam, beli grade Siverine, moj divni grade.

. . . “

U “Ribanje i ribarsko prigovaranje” zapisane su i lirske pjesme i balade”I kloče djevojka”, “Majka mu je lipo ime dala”, te čitav niz narodnih mudrosti, pitalica, poslovica... Ugledavši grad Split pjesnik se sjeti velikog Marka Marulića te mu je spjevao stihove u njegovu slavu.

AUGUST ŠENOA:ZLATAREVO ZLATO

Kratki sadržaj:U gradu Zagrebu živio je zlatar Krupić koji je nakon smrti svoje voljenesupruge odgajao svoju kćer, jedinicu Doru, uz pomoć starice, tj. njegovekume Magde. Magda je prodavala paprenjake i svijeće na Trgu sv. Marka,po čemu su je i nazvali paprenjarka. Najveći zagrebački neprijatelj jebio Stjepko Gregorijanec, gospodar Medvedgrada. Dok je jednog danarazbješnjeli narod palio kuću Franje Filipovića koji je izdao svoje hrvatstvoi otišao u turke, jedna iskrica velikog plamena pala je među konje koji suse zatim razbježali. Pred podivljalim konjima se slučajno zatekla Dora kojuje Pavao, sin Stjepka Gregorijanca spasio i zavolio. Viđao ju je više puta,a opet joj je spasio život. Saznavši da mu se sin viđa s građankom,Stjepko je skovao urotu. Sve političke spletke i sva građanskaogovaranja doveli su do ranjavanja Magde i Krupića, a također i do smrtiDore. Pavao ju ovaj put nije usopio spasiti. Udovica Klara je htjela Pavlasamo za sebe. Uz pomoć Grge Čokolina, gradskog brijača, brbljavog,oholog i pohlepnog varalice, ona je poslala svoje vojnike da otruju Doru.Ljubomorna udovica je ostvarila svoj cilj. U poćetku svih tih nesreća Pavaoje stekao saveznika i u njemu otkrio svoga brata Jerka. Shrvan što mu jezbog urote sin Pavao otišao, Stjepan Gregorijanec je sklopio mir saZagrebom. Umro je u okruženju, ipak sa sva tri svoja sina, Pavlom, Nikomi Jerkom. Rekavši da će jednog dana nestati ime Gregorijančevo imao jepravo jer su Pavao i Niko poginuli u bitci protiv turaka, a Jerko je otišao usamostan i zaredio se.

HONORÉ DE BALZAC:OTAC GORIOT / ČIČA GORIOT

Bilješke o piscu:Honoré de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar.Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzuknjiževnu karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da štoprije stekne renome i društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije te seopterećuje dugovima za cijeli život. Možemo ga smatrati prvim modernimprofesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam.Prijalazna je figura između romantizma i realizma - s jedne strane se unjegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičke

Page 60: Djela i Pisci

strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivodokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnimpodacima. Najvažnije djelo mu je “Ljudska komedija”, grandiozna epopejau kojoj, po uzoru na Dantea, nastoji sistematički klasicificirati panoramusvojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je serija od 92 romana,s često sličnim ili istim likovima, a ti romani se dijele u tri grupe:Studije običaja, Filizofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela sumu: „Otac Goriot“, „Seoski liječnik“, „Sjaj i bijeda kurtizana“.

Vrsta djela:Obiteljski roman

Mjesto radnje:Pariz

Vrijeme radnje:1819. - 1820. g.

Tema:Ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju.Želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu.

Problematika koja se obrađuje u djelu:Očinska ljubav koja ne poznaje granice.Želja za uspjehom.Posesivna ljubav oca prema kćerima.Odana i slijepa ljubav oca prema kćerima.Amoralnost, moralni pad čovjeka.

Inspiracija iz sličnog djela: Shakespeareova tema iz “Kralja Leara”, koji se lišava svega da bi njegovenezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.

Struktura djela:Struktura je dramska što pisac i sam naglašava. Satoji se od šestpoglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt,Dvije kćeri, Očeva smrt.

Bilješke o djelu:Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidiBalsacova privrženost realizmu.

Citat:“Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana. Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava, zato će se ubrzo raspasti od trulosti.”

Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako on, iako plemić, nemabaš previše novca. Dalje piše kako je Eugene bio marljiv i rano je shvatioda će se u životu naraditi.

Vautrin daje opise društva i parižanki, licemjerja i pokvarenosti te moralneizopačenosti.

Citat:”Ako imate smolu da ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima slaviti će vas kao utjelovljenje kreposti”.

Page 61: Djela i Pisci

Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogamakoje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako nećemoći doći u visoko društvo zbog nedostatka novca.

Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan premasvijetu, jer svijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji seokrutnika.

Citat:”Udarajte bez milosti, pa će vas se svi bojati”.

Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ga pod svoju protekciju,a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.

Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima:

Citat:“Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca. Volim konje koji ih vuku, i htio bih biti psić što ga drže na koljenima Živim od njihove radosti.”Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu.Delphine kazuje istinu o životu sebe i ostalih njoj sličnih žena.Eugene uspjeh želi više od ičega. Delphine Povjeava Eugenu svoje želje.Anastasia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca. Eugene shvaća kakve suuistinu parižanke.

Goiriot samome sebi priznaje kakve su njegove ljubljene kćeri, i postajesvjestan svoje pogreške. Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze nasprovod, na što Eugene izaziva društvo.

Citat:”Oči mu gotovo žudno za prostor među… tamo gdje je živio ovaj otmjeni svijet, u koji se želio probiti… A sada je na nama dvama red”

I kao prvi čin svoga izazova društvu Eugene pođe na večeru kod gospođede Nuavgen.

Analiza likova:GoriotBivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer.Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubavprema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svojživot. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više negošto Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast, smrt i neimaštinu.

Eugene de RastignacMladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu.Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.

Delphibe i AnastasieGoriotove kćeri, dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocukoji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjehau društvu.

Page 62: Djela i Pisci

Bilješke o djelu:»Čestit čovjek - građanski pansion - 600 franaka rente - lišio se svega ukorist svojih kćeri, od kojih svaka ima po 500.000 franaka rente, umirekao pas.« Balzac je paralelno razvio dvije fabule, jedna je bijedan pansiongđe Vauquer a druga je u bogatim i elegantnim salonima pariških četvrti.Balzac najprije daje detaljan opis same sredine u kojima se njegovi likovikreću, opis okoliša, kuće, opis vanjskog izgleda zgrade, opis unutarnjihprostorija i onda postepeno razvija atmosferu u kojoj se pojavljuju i samilikovi. I u opisu likova Balzac najprije polazi od vanjskog opisa koje veže spsihološkim osobinama, onda karakter pojedinog lika, njegovo matrijalnostanje, njegovo porijeklo…

U Čiči Goriotu nailazimo na tri fabule:

Prva fabula vezana je uz nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara rezanaca,koji se odrekao svega samo da bi bogato udao svoje dvije kćeri.Međutim one nakon što su postigle uspjeh počinju se stidjeti vlastitog ocai pošto su mu izvukle i poslijednji novčić puštaju ga da umre u bijedi isamoći kao napušten pas.

Druga fabula je priča o mladom provincijskom plemiću Eugène deRastignacu, koji je došao u Pariz pun ideala i očaran pariškom gospodomodlučuje da napusti svoje ideale i da se suoči sa životom kakvim ga onželi.

Treća fabula se vrti oko bivšeg robijaša Vautrina koji uvjerivši se upokvarenost ljudskog društva odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke neposustajući ni pred ubojstvom ako je potrebno za postizanje ciljeva.U tako komplicirano razrađenom romanu teško je raspoznati koji je odnjih glavni lik.

Kratki sadržaj:Djelo počinje opisom penziona gđe Vauquer. Pisac pomno opisujepenzion, okoliš, prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladić izplemićke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion.U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivšitrgovac Vautrin. Na početku su se svi divili čiči Goriotu na njegovojodjeći i na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena onse preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri kojeje uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić.Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovomotmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenuBeausèant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha ubogatom društvu. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota,Anastasie. Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolaziokod nje. Jednom prilikom dok je kod nje bio Rastignac iz jedne prostorijeizađe Čiča Goriot i Rastignac je upita šta ona ima s Goriotom, i od tada suvrata za Rastignaca zatvorena kod gđe de Restaud. Kad je Rastignac toispričao svojoj rođakinji kako se gđa de Restaud ponijela prema njemu,ona odluči da će ga upznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficomDelphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vautrin kojisavjetuje Rastignaca kako uspjeti do svog cilja, on mu savjetuje da akotreba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvukoja bi to mogal biti, trebao je to biti brat gđice Victorine.Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u talijanskojoperi upoznao sa Delphine, a ona ga je očarala na prvi pogled.Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući

Page 63: Djela i Pisci

o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu štaje rekla za njega, a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile onje živio samo za njihovu sreću. Vautrin se nije slagao s Rastignacovimnačinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvareni ako ti njega ne uništiš da će on tebe. Rastignac je tražio novac i odmajke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu,one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon toga u penzionu se doznaloda je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga, tako da je Vautrin zauvijeknestao iz penziona. Delfine nikad nije dolazila vidjeti oca, tek pred njegovusmrt ga je došla vidjeti. Goriot je cijelo vrijeme mislio na njh kako sezabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protivnjih iako su ga »pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došlesamo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama unutra jer one nisu mogle,jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignacplatio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništaloše, i vidio je da je Vautrin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možešići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče:»Sad je na nama dvoma red!«

Analiza likova:Eugène Rastignac:

Citat: (str. 34.)“Eugène de Rastignac, tako se zvao, bio je jedan od onih mladića koji se iz nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada proračunavajući buduće kretanje društva, kako bi bili prvi koji će ga dokraja iskoristiti.”

Citat: (str. 38.)“Eugène de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu, plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje odavali su sina plemenite obitelji gdje su prvim odgojem bile obuhvaćene samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične dane i nastojao pohabiti odjela sašivena prošle godine, svejedno je pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari kaput, iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrplljene čizme.”

Čiča Goriot:

Citat: (str. 41.)“Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina“

Citat: (str. 43.)“Uostalom, njegovi su mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti nos, nagovještali neke duševne osobine do kojih je udovicama, čini se, bilo stalo, koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i bezazleno, dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je vlasuljar politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao malčice neotesano, bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek biti puna makube.”

Page 64: Djela i Pisci

Vautrin:

Citat: (str. 34.)“... čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vautrin.”

Citat: (str. 40.)“Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali, dok nitko nije mogao proniknuti ni u njegove mislini ni u njegove poslove.”

Dojam o djelu:Djelo je po meni fantastično jer se u njmu isprepleću ljubav koja nije uzvraćena i želja za uspjehom koja je tako blizu a tako daleko. U čemu je Goriot pogriješio da je za uzvrat umjesto ljubavi kćerka dobio to da se one njega srame. Dali su se one osjećale kao psi na uzicama od prevelike ljubavi ili je tu pitanje odgoja, previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima? Na to je pitanje teško dati odgovor. S druge strane dolazi teška borba mladog studenta koji nema neko bogatstvo da uspije u društvu gdije je glavna sreća novac. Da je on iz jedne obitelji koja ima novaca za njemu priuštiti toliko da se on zabavlja i troši koliko želi sigurno se ne bi spominjala borba za uspijeh, nego bi bilo puno lakše imao bi onu “otskočnu dasku “koja omgućava uspjeh. Teško je razdvojiti ono što je bitno u djelu. Ali ono šta je sigurno točno to je ono da je i danas takvo stanje u svjetu. Ako ti previše poklanjaju ljubavi i pažnje da ćeš se osjećati kao u kavezu i da ćeš pobjeći, isto tako ako imaš moć i novac dobar i ugodan život ti je zajamčen, a ako ne onda se moraš boriti za postić makar pola od onog o čemu sanjaš.

MIROSLAV KRLEŽA:GOSPODA GLEMBAJEVI

Vrsta djela:Drama u tri čina (psihološko-socijalna)

Mjesto i vrijeme radnje:Zagreb, jedna ljetna noć prije rata 1914 - 1918., od jedan do pet u noći

Likovi:- Ignjat Glembay, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina)- Barunica Castelli-Glembay, njegova druga žena (45 godina)- Dr. Leone Glembay, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides-Danielli (38 godina)- Angelika Glembay, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina)- Fabriczy, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina)- Dr. Puba Fabriczy, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina)- Dr. med. Altman, liječnik (51 godina)

Page 65: Djela i Pisci

- Dr. theol. et phil. Silberbrandt, baruničin ispovjednik (39 godina)- Oliver Glembay, sin barunice Castelli i Ignjata Glembaya (17 godina)- Sobarice, gosti

Page 66: Djela i Pisci

Sadržaj:Čin prviCrveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay.Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovicaIvana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete.Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji LeoneGlembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima imalulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici.Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govorida je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju jegledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portretaAngelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svirazgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemustalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugihportreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima naportretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da jetočno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla staraBarboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Pubatražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine zanedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore oobitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati unovinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutniočituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazibarunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer jeuzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tomeprotivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak ukojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarovekuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnimdjetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenuje svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođenaoptužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice.Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinjegovoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku.Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajućigovori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica sebuni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počnegovoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednuSingericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla,otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidipriliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunicije svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i uvrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta.Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da ječuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone nato odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu.Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničinljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki od njih pričaju o vezi Leonea i Angelike.Čin drugiZbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. Onpakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nijetrebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu imogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire naSilberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne.Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavljase dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju,grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leoneupita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ ida li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi

Page 67: Djela i Pisci

da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, aLeon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da jebarunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da jemladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicuza smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmahsljedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije niizmolila Oče naš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori damu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leoneoptužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bilaživa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniticijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i danema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu iimovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na tokako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu dajepisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisanabaruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje.Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kodGlembaya koji konačno dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice.Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog togajedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zoveslugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postajesumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da jebila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tommumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.

Page 68: Djela i Pisci

Čin trećiGlembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, naklecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjedeFabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovaraPuba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann iSilberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara smedicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljanskicom i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu.Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Pubagovori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna.Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostajesama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. GovoriLeoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govorikako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemuveć razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi natelefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke.Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi dodivana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori dapostoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poputluđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angelikigovori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori:“Marš napolje.” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitkone može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeosamo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti.Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzimaškare s govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje.Leone je želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje selupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga iuzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana.Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.

JEROME DAVID SALINGER:LOVAC U ŽITU

Analiza glavnog lika:Lik Holdena prikazan je kao lik prosječnog tinejdžera. On ima svojeprobleme i gleda na svijet na svoj način. Pomalo je problematičan.Pokazuje znakove razumnosti ali misli da mu svijet ne može pružiti onošto on želi. U biti nije loš. Često bježi od problema i upliće se usvakodnevne gluposti. Rekao bih da je on jedan prosječan tinejdžer sasvojim vlastitim problemima i vlastitim viđenjem svijeta. Izgubljen je i nezna što traži tako da je podosta podložan raznim glupostima.

Život lika:Iz romana možemo zaključiti da je Holden rastao u relativno dobrimuvjetima života. Otac mu je bio pravnik i prema njegovim riječima mlatiodosta love. Imao je sestru i braću. Problemi počinju smrću njegovog brataAlleja što je vjerojatno i uzrok njegovog tmurnog pogleda na svijet i ljude.Vidimo da on nije loš ali baš zbog toga što je izgubljen i ne zna što hoće akritizira sve živo postaje problematičan, te ga neprestano izbacuju iz školašto njegovim roditaljima stvara poprilična muke. Zadnja škola koju jeHolden pohađao bila je škola u Pecnayu. Svi su je hvalili ali on je u njojvidio samo licemjere. I tako je pao godinu i bio isključen iz škole.Roditeljima je bilo upućeno pismo da je izbačen. Holden se je trebaovratiti kući u srijedu. Kad je na kraju sagledao sve svoje prijatelje i svojživot, odlučio je da ode odmah iz Pecnaya i provede ostatke vremana (do

Page 69: Djela i Pisci

srijede) u New Yorku, jer ga je Pecney umarao… opet pogreška. Otišao jeu New York ali sve što je uspio napraviti je to da je potrošio brdo novaca,bio pretučen, pijan, upustio se u sve i svašta te se posvađao sa nekimsvojim prijateljima. Na kraju ga je samoća svladala te se zaputio svojojmlađoj sestri kući u nadi da ga roditelji neće uhvatiti, uostalom bilo mu jesvejedno. Holden zapravo nikad od Allijeve smrti nije bio pravo sretan.Otišao je da bude još do srijede kod svog nastavnika a on mu je podijelioneke savijete, da se trgne i odluči što želi od života. Došao je još jedan šok za Holdena… njegov bivši nastavnik se pokazao kao perverznjak…užasno… i to ga je još više zbunilo. Razmišljao je da pobjegne od svega uneku zabit. Njegova sestra mu je poremetila planove jer je htjela poći snjim tako da su se posvađali oko toga i Holden joj je obećao da nikudaneće ići… mislim da je shvatila kako je to besmisleno. I sada dolazitrenutak kada je Holden osjetio neku toplinu u svome srcu… kada je vidiosvoju sestru kako se vrti na vrtuljku… htio je vikati od sreće. Na kraju sevratio kući i sada opet mora u novu školu… on ni sam ne zna što da misli osvemu tome… Da li je postao razboritiji obogaćen ovim iskustvom – tkozna… pričekajmo lovca u kukuruzu.

Simbolika naslova:Zamislimo lovca kako lovi zeca a nalazi se u žitu. Zec je malen i lovac gavjerojatno nikada neće uloviti. Tako je i sa Holdenom… on traži nešto, a nisam ne zna što a to je tako nedostižno… traži smisao života… izgubljenje… ništa mu se ne sviđa… na kraju pronalazi sreću u svojoj sestriPheobe… da li je sada našao ono što traži?

JEROME DAVID SALINGER:LOVAC U ŽITU

Bilješke o piscu:Jerome David Salinger je američki književnik, rođen 1919. godine.Međunarodni uspjeh je doživio romanom "Lovac u žitu". Tim romanom jepostao idol jedne generacije američke omladine. Napisao je zbirku novela"Devet priča" i zbirku pripovijetki "Franny i Zooey".

Mjesto radnje:Opisuju se različiti događaji koje je Holden doživio na različitim mjestima(od New Yorka do njegove kuće), no on sve to zapravo govori u bolnici.

Vrijeme radnje:Predbožićno vrijeme

Tema:Život Holdena Caufielda

O djelu:Kroz priču postupno saznajemo o njegovu životu, obitelji, prijateljima,učiteljima i ljubavima. Holden je dijete dobrostojećih roditelja, ima starijegbrata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i mlađu sestru Phoebe kojuvoli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie je umro od leukemije što jejako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega.

Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey Prep,zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otići početkom božićnihpraznika, u srijedu, no on odlučuje otići već u subotu, nakon posjetaprofesoru iz povijesti i tučnjave s cimerom Stradlaterom.

Page 70: Djela i Pisci

Boji se reakcije roditelja, pa ne odlazi kući nego u hotel u New Yorku. Tuse suočava s noćnim životom: s taksijima, turistima, barovima i sl., čak i sprostitutkom i njezinim svodnikom. Tada susreće bivšu djevojku Sally kojaga nikako ne može shvatiti. Također posjećuje svoju malu sestru Phoebe.Spreman je otići na zapad, ali se prije toga želi oprostiti sa sestrom. Onaželi poći s njim pa se oni posvađaju. Nakon svađe oni odlaze u zoološkivrt, a zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir i sreću.Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasnoizražava o očekivanjima o budućnosti i mogućnosti prilagođavanja svijetu.

U romanu se mnogo pažnje posvećuje Holdenovom unutarnjem monologu,njegovim razmišljanjima o životu, svijetu, ljudima koji ga okružuju,budućnosti... Vrlo su izraženi njegovi osjećaji prema obitelji, školi,prijateljima i sestri Phoebe koju voli više od svega.Holden ne započinje priču uobičajenim dugačkim uvodom s mnogo opisaveć samo napominje neke važne činjenice koje su važne da se razumijenadolazeća radnja.

Već na samom početku romana Holden napominje da ta priča nijeautobiografija u pravom smisli riječi:"Ako već zaista želite da vam pričam o sebi, prva stvar koju ćete vjerojatno htjeti znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego sam došao na svijet i sve ono uobičajeno davidkoperfildsko sranje, ali ja nekako nisam raspoložen da se upuštam u te stvari. Osim toga, nije mi ni na kraj pameti da vam sad ovdje pričam čitavu svoju autobiografiju ili nešto slično."

Holden nam na početku objašnjava kako se zapravo našao u bolnici:"Pričat ću vam samo o onoj ludnici kroz koju sam prošao tamo oko prošlog Božića, upravo prije nego sam nešto kao šiznuo, pa su me dogurali ovamo da se malo smirim."

Zatim nakon nekoliko stranica iznosi i drugu verziju o svom boravku ubolnici:"S druge strane, porastao sam u toku prošle godine šesnaest i pol centimetara. Tako sam ustvari i dobio tuberkulozu i morao doći ovamo na sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav."

Holden nam govori da njegov odnos s roditeljima i nije najbolji. Jako ihvoli i priznaje da mu se teško vratiti kući nakon što je izbačen iz škole.Govori da su mu roditelji oduvijek osjetljivi:"...a s druge strane moji roditelji dobili bi bar po dva nervna sloma po komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom privatnom životu. To su dobri, fini ljudi i sve – ne kažem ništa – ali zaista su preko svake mjere osjetljivi."

Posebno su postali osjetljivi nakon smrti Holdenovog brata Allieja:"Od smrti mog brata Allieja ona nije baš naročito zdrava. Strašno je nervozna."

Allie je bio Holdenov mlađi brat uz kojeg je Holden bio posebno vezan. Bioje Holdenov uzor. Holden o njemu govori pun ponosa."Bio je dvije godine mlađi od mene ali zato valjda pedeset puta inteligentniji. Bio je fantastično inteligentan. Njegovi nastavnici stalno su pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu dječaka kao što je Allie. Stvar, međutim, nije bila samo u tome da je bio najinteligentniji član obitelji. Bio je i najbojli, na mnogo načina. Nije se

Page 71: Djela i Pisci

nikad ljutio ni na koga. Općenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma lako raspale, ali Allie se nikada nije raspalio, a imao je izrazito riđu kosu."

Holdenu je također važna njegova sestra Phoebe, o kojoj govori samonajbolje stvari. Nakon što je napustio školu, ponekad mu padne na pametda nazove svoju sestru, ali se boje da mu se ne jave roditelji.

Holden se stalno uspoređuje sa Phoebe i Alliem. Često govori za sebe daje glup i lud. Tvrdi da je u cijeloj obitelji jedini neuspješan."Trebalo bi da je vidite. U životu niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu. Zaista je bistra. Hoću da kažem, otkad je pošla u školu, imala je uvijek odlične ocjene iz svih predmeta. U stvari, ja sam jedini tup u cijeloj porodici. Moj brat D.B. je pisac i sve što god hoćete, a moj drugi brat Allie, onaj koji je umro, bio je pravi mudrac. Ja sam jedini koji je zaista tup."

Govori da nema mnogo prijatelja. Izdvaja nam Stradletera, Ackleya i JaneGallagher. Za Stradletera kaže da je pametan i dobar čovjek, ali da jeveliki ženskar. Ackleya je opisao kao strahovito dosadnog i naivnog, alimu je svejedno nedostajao. Jane Gallagher je Holdenova dragaprijateljica, čak i tajna ljubav. Na toj je djevojci sve volio, čak i njen načinkartanja. Spominje ju kroz cijeli roman.

Holden mnogo govori o svojim razmišljanjima, ali o izgledu vrlo malo."Često govorim "ljudi moji", prilično često. Dijelom zato što mi je rijčnik vrlo siromašan, a dijelom zato što se ponekad ponašam kao da sam mlađi nego što jesam. Sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da imam svega trinaest godina. To je doista ironija jer sam visok 189 cm a u kosi imam dosta sijedih vlasi."

U jednom dijelu nam Holden govori da mnogo laže. To potvrđuje icitatom:"Samo da prestanem lagati. Kad jednom počnem, u stanju sam lagati satima."

Holden općenito voli filozofirati pa stvara i cijele odlomke oko inačepotpuno nevažnih tema, npr. kako se držati s djevojkom za ruke. Takođerse često susreće s temama koje voli prokomentirati. Često počinje govorito nečemu da bi se sjetio druge stvari koja ima neke veze s početnomtvrdnjom, a onda se vraća na prijašnju temu, podsjećajući čitatelja gdje jestao. Holden je jako nesiguran u sebe. Pretpostavljam da ta nesigurnostproistječe iz neprestane usporedbe s Allijem, koji je bio jako pametan.

U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana. Možda se čini neprikladnim,no on je itekako točan. U cijelom se romanu govori o Holdenovim željama,o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom pričao Phoebe o tomešto bi želio postati. Rekao je da želi biti lovac u žitu, ali takav lovackojemu bi bila dužnost da lovi malu djecu koja se slučajno zatrčavaju uprovaliju. To je povezano sa pjesmom "Ako netko sretne nekog dok krozžito ide" pa je tako nastao ovaj lovac u žitu.

Radnja ovog romana ne teče kronološki nego ovisi o subjektivnimdoživljajima lika, a tijek se radnje prekida razmišljanjima i monolozima.Pisano je žargonom mlade generacije. Holden koristi mnošto poštapalica ifraza, npr. "Što jest jest, bilo je očito da se doista osjeća bijedno što me morao srušiti. Zato sam navio staru ploču. Rekao sam mu da sam pravi pravcati degenerik i sve što uz to ide."

Page 72: Djela i Pisci

Često je taj žargon poslužio za unos humora u tekst: "Počeo sam škicatione tri vještice za susjednim stolom."

Holden također koristi ironične usporedbe, npr. "Plesati sa starom Martybilo je isto kao vući Kip slobode za sobom po podu." Tom usporedbom ježelio reći da Marty ne zna plesati, ali je to učinio na prilično smiješan načini mislim da nema osobe koja nije shvatila značenje te usporedbe.Holden sve ljude o kojima govori naziva "stari", bez obzira na njihovegodine. Iako i sam koristi mnoge psovke, ne slaže se s njima, pa ih takopokušava izbrisati sa zidova u školi koju Phoebe pohađa.

"Lovac u žitu" je moderan roman, čiji je stil neoubičajen u odnosu nadruga djela u školskoj lektiri. Način opisivanja i razmišljanja u prvom licuje jednostavan i blizak je mladoj generaciji. Nije zamoran jer nema mnogodosadnih opisa nego je radnja cijelo vrijeme zanimljiva i potiče nas dačitamo dalje. Također nam daje odgovore na mnoga pitanja koja mladipostavljaju o svijetu oko nas. Tako je Holden dobio odgovore na pitanjazašto netko umire mlad, kako pronaći ljubav, probao je cigarete i alkohol,a dobio je i odgovor na pitanje zašto se mora ići u školu. To su sve pitanjao kojima bi se moglo raspravljati. Nije dobio odgovor na jedno jedinotipično dječje pitanje – Kamo odlaze patke kad se zaledi jezero u Centralparku?

PETAR ZORANIĆ:PLANINE

Bilješke o piscu:Petar Zoranić, rodio se 1508. godine a pretpostavlja se da je umro prije1569. godine, kada su mu “Planine” bile tiskane. Bio je potomak stareplemićke obitelji iz Nina koja se pred kraj petnaestoga stoljeća sklonilapred turcima u Zadar. O njegovom životu znamo vrlo malo. U svom djelu“Planine”, piše da je počeo pisati sa 28 godina. Njegovo jedino sačuvanodjelo su “Planine”, i one su prvi pokušaj romana u našoj književnosti ukojem se pripovijeda naizmjenice stihom i prozom.

Page 73: Djela i Pisci

Kratki sadržaj:Već sedam godina mučio se Zoran zbog neuslišene ljubavi kojom jezavolio jednu ženu. Jednog proljetnog jutra Zoran je plakao pored izvora Vodice jer mu je dodijao život zbog nesretne ljubavi. Tada se iz vrela pojavila vila Zorica koja mu je savjetovala da otiđe u planine gdje će naći ljeka svojoj nesretnoj ljubavi. Tada je Zoran krenuo iz Nina u planine vilenici Dijaniri da je zamoli za lijek. Vila Milošća pratila je Zorana u planine, a kasnije je sam nastavio put. Tri dana je ostao u društvu pastira Bornika, Vlade, Zvonka, Plinka, Slamila i drugih. Prvi dan pastiri su pjevali ljubavne pjesme, a Zoran im je ispričao o svojoj ljubavi i o Ninu. Drugi dan pastiri su pričali priče o nesretnim ljubavima, dok su treći dan pjevali pjesme na taj način da su dvojica pjevali naizmjenice strofu po strofu odgovarajući jedan drugome. Zoran nastavi put te ponovno naiđe na pastire. Pastiri Slavgor i Dvorko su pjevali tužne pjesme o domovini koja polako pada pod tursku vlast. Za vrjeme daljnjeg putovanja Zoran susreće još tri pastira. Tada je Zoran konačno stigao na Dinaru gdje ga je Dejaniraizliječila od nesretne ljubavi.

Zoran je tada konačno zaspao smiren i sretan nakon dugo vremena.Dok je spavao, sanjao je “Perivoj od Slave”. Opisivao je ljepotu perivoja.Opisao je da tu borave mnoge krasne vile kao što su Latinka, Kaldejka,Grkinja i Hrvatica. Vila Hrvatica bila je vrlo skromna uz svoje raskošnedrugarice. Ona mu je objasnila značenje perivoja te mu rekla da svakavila ima u svom krilu onoliko jabuka koliko je književnih djela napisanojezikom njenog naroda. Vila Hrvatica bila je tužna jer su se njezini sinovistidili svog jezika, pa su čak i svoje plodove darivali u tuđinu.Između ostalih jabuka u njezinom krilu Zoran opazi i jednu malu jabukuna kojoj je pisalo “Petar Zoranić” - ”Vilenica”, “Ljubveni lov”, “Planine”.Vila Hrvatica ga je pokorila što je ubrao još tako nezrelo voće.On joj je odgovorio da je svjestan male umjetničke vrjednosti njegovihdjela, ali da ih je napisao iz čiste ljubavi prema djevojci i domovini.Tada se pojavi vila Slava kojoj se sve druge vile poklone te se tada Zoranprobudi. Vilenica Dejanira otpratila ga je rijekom Krkom prema Ninu,a pri tome su prošli kraj Knina, Skradina i Šibenika. Tu ga je vilenicaDejanira napustila, a put je nastavio sa vilom Milošćom, putovao je morem do Zatona odakle je krenuo kopnom u Nin na grob Jurja Divnića.Sedmog dana svog putovanja Zoran je stigao kući smiren i sretan.

Page 74: Djela i Pisci

Analiza djela:Zoranićev uzor za “Planine” bilo je djelo “Arcadia” talijanskog književnikaJacoba Sanazzara, koje je kao i Zoranićeve “Planine” pastirski roman kojije postao uzorom mnogih renesansnih pisaca. U tim djelima nema ni tragapravog pastirskog života, već je prava tema ljubav. Značenje Zoranićevihplanina je u tome da je to naš prvi roman te da je njegovo djelo plodiskrenog rodoljublja, te strah pred sve opasnijim širenjem turske moći.

Roman “Planine” dovršen je 1536. g. ili kako Zoranić kaže “svibnjom sezapočne, a rujnom završi”. Djelo je 1569. tiskano u Veneciji u jednomjedinom primjerku.

Zoranić određuje dvije razine romana i to tako da kaže da su planinepovijesno i alegorijsko djelo.

Djelo “Planine” podsjeća na Dantea. Poput Dantea, Zoranić kreće naalegorijski put u samoću bježeći od ljubavnih boli te on na svom putu imasvog učitelja, a to je sveti Jeronim. Također se poput Dantea koji sekoristi simbolikom broja tri Zoranić služi simbolikom broja sedam.

Zoranićeve “Planine” posvećene su kanoniku Mateju Matijeviću koji jemnogo utjecao na Zoranićev rad.

Najzanimljiviji dio Planina je “Perivoj od Slave” u kojem se najbolje vidi spoj povijesno-alegorijskog i izraziti patriotizam. Zoranić u perivoju kojise sastoji od sedam dijelova susreće sedam djevojaka.“Perivoj od Slave” posvećen je vječnoj slavi tj. umjetnosti.Zoranić je u tom djelu svjestan da je hrvatska književnost tek u razvoju.

Personifikacija nekih vila u “Perivoju od Slave”Vila Latina - Predstavlja klasičnu rimsku, latinsku kulturuVila Grkinja - Starija, mirisna jabukaVila Kaldejka - (Babilonci = Kaldejci) predstavlja babilonsku kulturu tj. davno ubrane, ali lijepe jabukeVila Hrvatica - Mlada sa malo jabuka, Zoran kod nje prepoznaje neka svoja djela

PETAR ZORANIĆ:PLANINE

Bilješke o piscu:Petar Zoranić (1508. - ?), hrvatski renesansni književnik. Zoranić je rođen1508. godine u Zadru, ali njegova obitelj Tetačić potječe iz Nina, kamo sedoselila iz Like. O njgovu se životu vrlo malo zna. Bio je pravnik, notar isudski ispitivač javnih spisa. Ne zna se kada je i kako umro. Ime mu seposljednji put spominje 1543. g. (iako je po jednom novijem podatku nekiPetar Zoranić živio u Bihaću 1547. godine), a 1569. godine, kada je tiskanroman Planine, Zoranić je već bio mrtav.

Do nas je doprlo njegovo glavno djelo Planine, koje su nastale 1536. g. ,godinu dana prije propasti Klisa, u vrijeme kad su Turci duboko zašli unaše krajeve poslije bitke na Mohaču i prve opsjede Beča. Sve je todjelovalo na pjesnika da u svom djelu, koje je po vanjskom oblikupastirski roman u prozi i u stihovima, nastoji pobuditi kod svojihsunarodnjaka ljubav prema rodnom kraju, prema hrvatskoj domovini iprema hrvatskom narodu. Djelo posvećuje ninskom kanoniku Mati de

Page 75: Djela i Pisci

Mateisu, pa u posveti kaže: “Hrvatom i vašoj milosti, ki znam, da dobarbašćinac i Hrvat poštovan jest. ” Riječju bašćina označuje domovinu,a bašćinac mu je jednako rodoljub. Zoranićeve Planine, iako je na njimaočit trag nekolikih stranih pisaca, idu u red naših najboljih književnih djelaiz starije dobi. Djelo je s kraja na kraj rodoljubivo, u njoj je hrvatskasvijest vrlo jaka. Tužba vile Hrvatice podsjeća nas na pjesmu Kipdomovine P. Stoosa nastale u 19. vijeku. Usprkos toga što je Zoranić podvelikim uplivom tadašnje pastirske književnosti te svoje pastire ugladioučinivši od njih nekakve trubadurske pjevače, ipak je u djelu umnogočemu dana naša stvarnost. Djelo je napisano s izrazitom svrhom,da podigne duh u borbi protiv vukova (Turaka). Opisuje prilično realističkinesreće, koje su snašle naš narod turskom provalom, i u teškoj borbipjesnik odbacuje izlišene ljubavne brbljarije te upozoravana važnostćudorednosti u narodnoj borbi.

Tješi svoje sunarodnjake i govori o budoćoj propasti Turaka.Zoranić prvi od svih naših pisaca stvara našu pripovjedalačku prozu i prviod svih ostalih pisaca opisuje naše kopno. On je pošao korak dalje odMarulića, jer Marulić pjeva nešto i na hrvatskom, a glavnu svojuknjiževnu djelatnost razvija na latinskom jeziku. Zoranić kori svojesunarodnjake što pišu na kome drugom jeziku, a ne na hrvatskom.Čitavo je njegovo djelo protkano velikom ljubavlju prema hrvatskomnarodu.

Analiza djela:Planine Petra Zoranića su pastirsko - alegorijski roman pisan u prozi istihu. Pisan je narodnim hrvatskim jezikom, a sastoji se od novelaepistularne književnosti (pismo posvete), petrarkističke lirike(ljubavne pjesme), bukoličke lirike (pastirske pjesme) ipolitičke pjesme (prepjev “Molitve suprotiva Turkom“). Djelo je nastaloizmeđu dva razdoblja, pa i načina pisanja - srednjeg vijeka i renesanse.Djelo je napisano 1536. g., a tiskano u Veneciji 1569. g.Okosnicu fabule čini pjesnikovo fiktivno (izmišljeno) sedmodnevnoputovanje hrvatskim planinama, koje poduzima kako bi zaboravio svojunesretnu ljubav. Međutim, temeljna ideja djela je domoljubna: pjesnik želiopjevati i proslaviti svoju - bašćinu - (domovinu). U romanu se osjećaznatan utjecaj Zoranićevih književnih uzora: Jacoba Sannazara(autora pastirskog romana Arcadia), Dantea, Petrarce, Boccaccia, Ovidija,Vergilija, ali i domaće književne tradicije (začinjavci Marko Marulić).Roman se sastoji od 24 poglavlja, s uvodnom posvetom ninskom kanonikuMateju Matijeviću.

U njoj govori kako je susreo “vilu jednu, ka po običaju hrvackom gizdavodali počteno narešena biše”, koja ga je ukorila što tako beskorisno luta:“Nisi li većkrat čtil i čtiš sfaki dan razlike pisce ki deželje sfoje razlikim inarešenim govorenjem ča već mogu hvale?”

Ovime Zoranić želi reći da su kod stranih naroda (Grka) svaka gora ivrhunac, svaka rijeka i vrelo, svaki dio njihove zemlje opisani, iako oni otome moraju i lagati dok su hrvatski krajolici i predjeli uglavnom neopisanii neopjevani.

“Planine” nastaju za vrijeme bitke na Mohaču pa ti događaji utječu naZoranića i on opisivanjem Hrvatske nastoji pobuditi ljubav prema rodnomkraju, domovini i hrvatskom narodu. Fabulu čini pjesnikovo fiktivnosedmodnevno putovanje hrvatskim planinama. To je njegov alegorijski putu samoću i pustinju da se oslobodi ljubavne boli koja ga drži već 7 godina,

Page 76: Djela i Pisci

te da se u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela,okrene drugačijoj, duhovnoj ljubavi.Protagonist je roman, a ujedno i pripovjedač, pastir Zoran(Zoranić).

Page 77: Djela i Pisci

Kratki sadržaj:Putovanje započonje s vilom Zoricom (Napeja) u koju bijaše zaljubljenmladić Žiljbil, pretvoren od bogova u cvijet ljiljan (žilj = ljiljan), a on je ugrbu Zoranića. Ona mu predloži da pođe u planine, kako bi pronašao biljkukoja će ga izliječiti ljubavne boli. Nakon što je napustio Zoricu, vila Milostga prenese preko mora i ostavi u Primorju. Zoran kreće u planine nonakon nekog vremena put mu prepriječi sedmoglava neman.Zorana spašava vila Milost i vodi do Vražjih vrata (kanjon VelikePaklenice) i do otvora iz kojeg izlazi Burin bijes. Vila mu priča o Burinomživotu i objašnjava mu rodbinske veze u Paklu.

Drugog, trećeg i četvrtog dana Zoran je u društvu pastira, te s njimapjeva, razgovara, pomaže im i zabavlja se. Petog dana Zoran kreće naistok prema Dinari. Nailazi na pastire koji čuvaju svoje stado od vukova.No ondje vukovi predstavljaju turke i Zoranić ovime poziva Hrvate naborbu protiv turaka. Kasnije Zoranić susreće vilu Svist koja ga uputi viliDinari.

Dinara pomaže Zoranu u njegovoj ljubavnoj nevolji. Kasnije on zaspe isanja “Perivoj od Slave“. U zoru šestog dana Zoran se oprašta od vileDinare i kreće kući. Uputivši se niz goru susreće vilu Krku, Dinarinu kćer.Ploveći njenom lađom razgleda Knin, Skradin i Šibenik. Tada ga vila Krkanapušta i vila Milost ga nosi na kraj Zatona i odlazi u Nin.

Prolazi kraj groba plemenite Jelene (njegove majke) te groba JurijaDivnića, biskupa ninskog, čiji grob kite pastiri. Poklonivši se nad njegovimgrobom Zoran ima viziju: otvorilo se nebo i pred njim se pojavi Istina udruštvu sa sv. Jeronimom i biskupom Divnićem. Zoran im obećaje da ćese ostaviti svjetovnih taština i pjevanja o zemaljskoj ljubavi te od sadaslijediti put božje ljubavi. Uto vizije nestane, a pjesnik “protrizniv se riči,naukom i vidinjem pokripljen sedmi dan u bašćini počinu”.

Page 78: Djela i Pisci

Perivoj od Slave:Perivoj od Slave je Zoranićeva vizija u snu u kojoj on alegorijski prikazujesiromaštvo hrvatskog književnog stvaralaštva. Usnuvši petog dana, Zoranhoda po širokom polju. Gubi stazu i dolazi do brzog potoka te nailazi naneobično lijep perivoj koji je zemaljski raj. No ispriječila mu se ovećarijeka i pošto je nije mogao preskočiti skoro zapadne u očaj, ali seodjenom stvorila vila Milost, koja ga “stavi” na drugu stranu.Ondje se našao u perivoju koji je sav bio okružen šimširom, a unutar togkruga bilo je sedam redova drveća, sva u punom cvatu ili sa zrelimplodovima. Također je čuo i mnoge ptice.Slavić (slavuj), pronja (lastavica) i petelin (pupavac) su Filomena, Prokna iTerej. Ispod drveća je bilo mnogo cvijeća i grmlja, u tolikom broju da ihnije mogao prebrojiti. Došavši do sredine perivoja naišao je na jednokrupno drvo, lišća zeleno - zlatnog, a plodovi su rumene i mirisne jabuke.Jabuke predstavljaju književna djela, njihovu kvalitetu i ljepotu.Pod drvetom bijaše fontana napravljena od žutog i zelenog dragogkamenja koju je držalo 7 djevojaka od čistog zlata. Iz te fontane izljevalase voda koja je granajući se zalijevala cijeli perivoj. Fontana predstavljaznanost podijeljenu na 7 slobodnih umijeća (aritmetiku, muziku,geografiju, astronomiju, gramatiku, retoriku i logiku). Ispod drveta sjedilesu mnoge vile, svaka sa pregrštom jabuka u krilu. Zoran prvo ugledaponosnu vilu Latinku koja je imala mnogo velikih i malih jabuka,a stalno su joj pristizale nove. Zatim primjeti vilu Grkinju, stariju,također s mnogo jabuka i Kaldejku (Kaldeja - južni dio Mezopotamije,Babilona), najstariju, s mnogo jabuka davno ubranih, ali ipak lijepih.Vile predstavljaju pojedini jezik, a količina jabuka broj književnih djela.Tada Zoran ugleda mladu vilu Hrvaticu s par jabučica. Na jednoj od njihpisalo je “Petar Zoranić” te “Ljubveni lov” i “Vilenica” - njegova dotadašnja djela, a napola napisano i novo djelo - “Planine”. Vila se tuži Zoranu nabroj svojih jabuka, tj. kako hrvatski pisci, iako ih ima sposobnih, ne pišuhrvatskim jezikom, ali mu se i zahvaljuje jer je zbog njega ne smatrajupotpuno neplodnom. Ovime Zoranić pokušava potaći hrvatske pisce napisanje materinjim jezikom a ne latinskim, kako je tada pisala većinapisaca. Tada dolazi vila Slava i Zoran se budi.

Page 79: Djela i Pisci

Kritike:O Zoranićevom jeziku i rečenici oprečne su kritike. Tako Josip Vončina utekstu “U susret Planinama” kaže: “Sam ponajprije pjesnik, Zoranić je,pišući prozu, nju gradio na svojim pjesničkim iskustvima. Zato je njegovstil u prvom redu slojevit i težak, a stoga su i u pretežnim proznimpartijama njegovog djela stilski postupci izrazito stihotvorački,tj. u njegovoj prozi stihotvorac nadvladava prozaika.”

No susreće se i ocjena da mu je stih okretniji od proze. Nikica Kolumbić učlanku “Najrodoljubivije djelo hrvatske renesanse” navodi: “U prozi se uznerazumljive poetske opise osjeća podređenost latinskoj i talijanskojsintaksi, što uz brojne arhaizme pogotovo danas čini njegov jezik teškim.”

Marin Franičević u knjizi “Pjesnici i stoljeća” u eseju o poetici PetraZoranića iznosi jasni stav: “U prvi red naših renesansnih pjesnika Zoranićide po svojoj prozi. Rekao sam pjesnika, a ne pisaca jer u proznom djeluPlanina ima više poezije nego u stihovima. U proznom tekstu Zoranićevarečenica, i onda kada je naivna, zvoni čisto i autentično, a mnogi lirski idrugi raznovrsni elementi složeni su s osjećajem za muzikalnost iizražajnost pripovjedačke, ali i lirske proze.”

O vrednovanju Zoranićevog djela u odnosu na njegov uzor,kritičar Josip Torbarina u članku “Planine i ostale Arkadije” daje sljedećuocjenu:“Zoranićeve su Planine jedna od najslobodnijih, najoriginalnijih i najmanje ropskih imitacija Sannazzarova djela, ako se o imitaciji uopće može govoriti. Jer moramo reći da se Zoranić nikad slijepo ne povodi za svojim uzorom koji, presađen u sredinu sasvim različitu od one gdje je nikao, biva prožet novim duhom.”

IVAN GUNDULIĆ:SUZE SINA RAZMETNOGA

Kratki sadržaj:Sin traži od svog oca da mu da novaca i da mu dopusti otići u svijet.Dobrodušni otac daje sinu novaca i daje mu dopuštenje za odlazak u svijet. Sin odlazi te nalazi stan u gradu. Tamo počinje živjeti i rasipnotrošiti novac. Nakon nekog vremena sinu počinju ponestajati novci. Sin počinje uviđati svoju grešku te počinje tugovati za ocom i rodnim domom.Nakon što je razmišljao o pojedinostima i okolnostima svoje pogreške, on je znao da će milost i oprost postići jedino pokorom i dobrim djelima.Međutim, najprije treba učiniti presudni korak: treba se obratiti i zatražiti milost. Nakon takva razmišljanja sin se vraća kod oca i moli ga za oprost. Otac shvaća grijehe sina te mu daje oprost i nadu u popravak tj. nadu u oproštenje grijeha.IVAN GUNDULIĆ:

SUZE SINA RAZMETNOGA

Suze sina razmetnog (1622.) - religiozna poema u tri "plača" što obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grešnom, razmetnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je sve oprošteno - otac ga je opet primio na svoja njedra. Priča o mladićevu sagrešenju, grijehu, spoznaji vlastitog grijeha i pokajanju ima alegorijsko značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, svojemu ocu, od kojeg bježi odajući se grijehu. No grijeh dovodi čovjeka u bijedu i nesreću, pa se čovjek, shvaćajući razliku između Boga i svijeta, između dobrote i svijeta ponovo vraća Bogu, koji mu u svojoj neizmjernoj dobroti oprašta.

Page 80: Djela i Pisci

Gundulić u osmeračkim sestinama, kiticama od šest osmeraca s rimom ababcc, opjeva sagrešenje, spoznaje i skrušenje biblijskog grešnog sina, ali i svaki čovjeka, nasljedujući poznate talijanske religiozne poeme Suze svetoga Petra L. Tansilla (1510. – 1568.) i Suze Marije Magdalenske Erasma da Valvasonea (1523. – 1593.). Gotovo je svaka kitica u poemi građena tako da posljednja dva stiha poentiraju značenje prvih četiriju stihova, zatvarajući sestinu u malu, zatvorenu cjelinu.

Naslov djela je metaforičan: suze nisu samo doslovna oznaka za opis emocionalnog stanja čovijeka, nego i metafora za književno djelo koje tako stanje opisuje. Po književnom obliku Suze pripadaju žanru religiozne poeme, osobito proširenu u doba baroka, u doba sveopće rekatolizacije života. Podjela poeme na tri djela, na tri plača, nije samo formalne naravi;tročlana struktura simbolizira supstancijalnu teološku misao djela: grijeh, sagrješenje, spoznaja grijeha te pokajanje i iskupljenje grijeha pomoću boženskog milosrđa osnovne su teološke misli ne samo Gundulićevih Suza nego i kršćanske vjere.

Idejna je nakana poeme čitaocu kroz biblijsku parabolu i dramu čišćenja duše opisati put od grijeha do oprosta te ga navesti na normalan život. Suze, naime, nisu samo prepjevana biblijska parabola: oblikovana kao iskaz samog pjesnika, s jedne, i biblijskog grešnog sina, s druge, kao dvoglasni plač evanđeoskog sina i lirskog subjekta, poema je priča o svakom čovjeku, o egzistencijalnim, moralno-etičkim problemima svakog pojedinca. Međutim, ta religiozna, kršćanska, moralno-didaktička poema svoju je izvanknjiževnu funkciju oblikovala u formalnom pogledu na izrazito estetizirani način, te je ne samo vrhunac baroknog načina pisanja, vrhunac estetizacije književnog teksta u 17. stoljeću nego remek-djelo umjetnosti riječi, forme, stila u hrvatskoj književnosti uopće.

Kao književna vrsta, kao poema, Suze sina razmetnoga izgrađene su na elementima svih triju književnih rodova: pričajući priču o razmetnom sinu, Suze nose element epskog, narativnog. Iznoseći moralnu dramu subjektiviteta, grijeha i čišćenja od grijeha, Suze participiraju u rodu dramskog, a oblikujući više stanja subjekta i refleksije omoralno-teološkim pitanjima nego vanjske događaje, poema nosi izrazite crte lirskog.

Inspirirana teološkom mišlju o veličini Božijeg praštanja, u poemi se glas razmetnoga biblijskog sina i lirskog subjekta slijevaju u jedinstven ton da bi se mogli prenjeti čitaocu kao nada i mogućnost spasa.

Pričajući svoju priču i razmišljajući o grijehu i Božjem milosrđu, grešni sin razmišlja o svim važnim pitanjima ljudske egzistencije: životu, ljubavi, ljepoti, ženi, grijehu, smrti, a najviše o Bogu. Razmišljajući npr. o ljubavi Gundulićev razmetni sin izriče ove i domišljato oblikovane misli nevjerice u ljubav nekrepke žene:

Ah, prem ziđe na prižiniI vrh morske trči pjene, Tjera vihar po planini, Omekšava tvrde stjene, Malim sudom more prazni, Zmiju grije, lava blazni,

Kaže ropstvo, krije verigu, Ište zdravlje u nemoći, Kami i cvitju, cvit na snigu, Snig na suncu, sunce u noći, Vjeru u ljubavi tko god cijeniU nekrepkoj naći ženi.

Razmetni sin nizom paradoksa, nizom efektnih oksimorona govori o životu i svijetu:

Page 81: Djela i Pisci

Eto život moj svjedočiKakav svit je i što daje:Kad se smije plač uzroči, A kad plazni, tad izdaje; U uresnu lijepu suduZadrži nalip i smrt hudu.

Celovom te slaciijem truje, Grleć te smrtno ubija; U hvalah te istijeh psuje, A u krepčinah svijeh privija; Razlik obraz stavlja na seKao zvijer ka se vjetrom pase. Tiho s hitrim zasjedamiTjera iz srca svih bojazni, I unjeguje sprva i mamiPod prilikom od prijazni, Paka silnik pleše i mećeTko se uzda u nj najveće.

Tako i more u tišiniS kraja pomorca u plav zove, A kad ga ima na pučini, Skoči i uzavri na valove, I u potoopu ki na nj oriPrije smrti grob mu otvori.

Ah, sad imam pamet hitru:Sve je što svijet gleda i dvoriNa ognju vosku, dim na vitru, Snijeg na suncu, san o zori, Trenutje oka, strila iz lukaKijem potegne snažna ruka.

Ah, nije život ljudski drugoNeg smućeno jedno more, Neg plav jedna ku udugoBiju vali kako gore; I sred ovijeh netom tminačovjek se rodi, mrijet počina.

Najveći broj stihova u poemi posvećen je mislima o prolaznosti svega i o sve prisutnosti smrti, one fizičke, smrti tjela:

Bježi kud znaš, što hoć čini, Zapad i istok vas ophodi, I beskrajnoj po pučiniSvijet kružeći Indije brodi, Krij se u jame gorskijeh hridi, -Smrt svuda te slidom slidi.

I nije stvari koja možeUbjegnuti togaj suda; U pokoju sted raskošeStroj bez misli i bez truda; Bran se oružjem, zlato trati, - Naćaš joj se odrvati!

Page 82: Djela i Pisci

Smrt ne gleda ničije lice:Jednako se od nje tlačeSiromašne kućariceI kraljevske tej polaće; Ona upored mećše i valjaStara i mlada, roba i kralja.

Vedre krune, teška ralaJednom kosom ona slama; Ljepos, blago, snaga i hvala - Sve je prid njom na ognju slama; Gluha i slijepa bez obzira, Kud prohodi, sve satira.

Misao o prolaznosti života, o sveprisutnosti smrti Gondulićev razmetni sin proteže na cjelokupnu ljudsku povijest, povezujući taj motiv s motivom usudne čovjekove podložnosti trenutku, s motivom vremenitosti i nekonzistentnosti svega što postoji u vremenu i kroz vrijeme; pjesnik vrijeme ne doživljava kao kontinuitet, nego kao niz nepovezanih trenutaka:

Gdi su istočna carstva stara?Gdi gospodstvo od Rimljana?Svi pod plugom kijem svit haraOd bremena su uzorana; Jes tko njegda svijetom vlada, A ne zna mu se ime sada!

Miru kraljevstva, mru gradovi, I njih plemstvo trava krije; A er je umrl život ovi, Čovjek u srcu miran nije, A svaki dan vidi očitoDa nije ništor vjekovito.

Brijeme hara stanac kamiI žestoko gvozdje izjeda, A hoćemo mi da namiKi smo od zemlje svrhe ne da?A ako naš je zgledan, Vas nije drugo neg hip jedan.

Što je bilo, prošlo je veće, Što ima biti, još nije toga, A što je sada, za čas nećeOd prošastja ostat svoga:Na hipu se brijeme vrti, Jedan hip je sve do smrti.Upravo zato sve što je vremenito i u vremenu i ne postoji. Postoji samo vječnost, koja spašava od posvemašnje prolaznosti i svekolikog umiranja. Samo vječnost, vječni život duše, a to ovisi o Bogu i od Boga je dano čovjeku, mogu spasiti čovjeka od njegove tragične vremenite usudnosti. Poemi jest cilj obratiti duh od ljubavi prema ovozemaljskom k ljubavi prema stvoritelju. Suze su tako i teologija i filozofija praktičnog života. Gundulićevo djelo opjevava egzistencijalnu situaciju: odnos prema božanskome i vječnome, s jedne, a prema ljudskoma, vremenitome, ovozemaljskome, s druge strane.

Page 83: Djela i Pisci

Kao što je po svojim motivskima sastavnicama Gundulićeva poema izraz duha seičenta, tako je i svojim stilom, gomilanjem neobičnih i bizarnih metafora, nizajem neobičnih pjesničkih slika i usporedbi, paradoksnim zaključcima i intelektualiziranim obratima misli, raznim zvukovnim figurama, a ponajviše konstruktivističkim i komčetoznim antitezama, paradoksima i oksimoronima uzorno i klasično djelo baroknog stila.U Suzama sina razmetnoga na najsretniji način spojile su se misli o prolaznosti ljepote i života, o relativnosti svega što postoji u vremenu, s mišlju o vjeri i ufanju u Božije milosrđe. A izražene su te mislikarakterističnim baroknim koncepktualnim stilom u kojemu je do izraza došla u seičentu toliko cijenjena domišljatost, inventivnost, ingenioznost, oštroumnost, sposobnost zapanjujućeg povezivanja udaljenih pojmova i slika, tih osnovnih instrumenata baroknog pisanja, koji su svi podređeni temeljnoj funkciji teksta: oni služe proizvođenju začudnosti, izazivajuzadivljenost, a istodobno navode čovjeka na spoznaju o njegovu položaju u svijetu.

Invokacija:To što Gundulić koristi invokaciju govori nam da su mu uzori bili stari antički pisci.

Ti s nebesa pošlji odiMeni duha prisvetoga, Ki od Boga osa ishodiI od tebe, Sina Boga, Da on objavi s mog glasaZa maš nauk što ti kaza!

Kompozicija djela:Djelo je napisano u simetričnim osmercima, u strofama od šest stihova s rimom ababcc, koja se zove sestina ili sestarima. Sestina je porijeklom iz talijanske poezije, gdje se pojavljuje od 14. stoljeća, a sastavljena je od 6 endecasillaba s rimama ababcc. U hrvatskoj književnosti pojavljuje se najprije u melodrami u društvu drugih strofa od 6 stihova, a odmah zatim i u Gundulićevim suzama i u Dervišu S. Đurđevića.Otada je karakterističan oblik hrvatske duže pjesme, kraćeg spjeva,poeme, a osim u osmeračkom, pojavljuje se i u jedanesteračkom ili pakdvanaesteračkom obliku.

FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI:ZLOČIN I KAZNA

Kratki sadržaj:Radnja ovog djela počinje početkom srpnja, za vrijeme neobične vrućine,kad se Raskoljnikov uputio kod Aljone Ivanove, kod starice koja je uzimalastvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je biopotpuno bez novaca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno daprouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose kao zalog.Vraćajući se kući pošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da neštostavi u svoja usta te da nešto popije. Vrativši se kući, legao je na krevet izaspao. Ujutro ga je probudila Nastasja kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomoćnica. Donijela mu je nešto za pojesti, te ga je obavijestila da je gazdarica otišla na policiju da ga prijavi jer nije plaćao račune za smještaj. Prije nego što je otišla uručila mu je pismo njegove mame sa kojom se često dopisivao, a kada ga je dobio bio je toliko veseo da je takoreć potjerao Nastiju van iz sobe, sjeo na krevet i započeo ga čitati. Dok je čitao to pismo osjećaji su ga toliko obuzdali da je plakao, međutim kada ga je pročitao do kraja raspoloženje mu se pokvarilo, jer je pročitao da bi mu se sestra (Dunja) trebala udati za jednog bogatog trgovca, ali on se zakleo da se taj brak neće dogoditi dok je on živ. Nakon toga otišao je do Razumihina, jednog svog prijatelja iz škole, možda i jedinog prijatelja kojeg je imao. Putem je vidio jednu pijanu

Page 84: Djela i Pisci

djevojku koju je želio napasti jedan gospodin, ali je on to spriječio. Kada je došao kod Razumihina naglo je promijenio svoje raspoloženje i otišao je nazad kući. Hodajući doma, otkrio je da će Aljona Ivanova biti sama kod kuće drugi dan oko osam navečer, te je odlučio da će tada počiniti ubojstvo. On je to ubojstvo već odavno planirao kako bi ju mogao opljačkati, pošto on nikada nije imao novca. Tog dana odlučio je malo odspavati popodne, prije nego što ode do Aljone, međutim dosta se kasno probudio pa se bojao da će zakasniti. Prvo je otišao uzeti sjekiru u gazdaričin stan, a nakon toga se polako uputio prema stanu u kojem je ona živjela. Hodao je sporo te zaobilaznim putem, kako ne bi na sebe privukao pažnju. Došavši do njenog stana pokucao je na vrata, međutim ona se pravila da nije kod kuće, a tek onda kada se predstavio mogao je ući u kuću. Dao joj je zalog, te uzeo sjekiru i ubio je. Tada se užurbano uputio do mjesta gdje je ona držala stvari i uzeo neke stvari, međutim kao da je bio pijan, pa nije uzeo novac i sve stvari. Baš onda kada je htio otići začuo je jedan šum te je vidio da je u sobu došla Lizaveta, pa je i nju morao ubiti. Nakon toga je još imao problema, na vrata stana došla su i dva radnika, međutim uspio ih je prevariti i dok su oni otišli po gazdaricu, on se sakrio u susjedni stan te je pobjegao doma. Došavši doma sakrio je stvari te legao. Dobio je temperaturu, a kada je to Nastasja vidjela pozvala je doktora. Nakon što je ozdravio, jednog je dana uzeo stvari i zamalo da ih nije bacio u rijeku, pa ih je sakrio ispod jednog kamena. Kada se vratio kući ponovno se razbolio. U međuvremenu su mu došli mama i sestra. Jednog je dana vraćajući se kući vidio nesreću u kojoj su konji pregazili jednog njegovog prijatelja, te ga je odnio kući kod njegove žene. To je bio Marmeladov kojeg je upoznao u gostionici. Njegova se žena zvala Katarina Ivanova, te joj je dao novca jer su oni bili siromašni, i otišao je kući. Jednog je dana kod njega došla Sonja, koja mu je došla reći da joj je tata umro i pitati ga hoće li mu doći na sprovod. Što je više vremena prolazilo, njega je sve više pekla savjest što je ubio onu gospođu, ali ipak nije imao snage da to prizna policiji. Jedina osoba kojoj je on to priznao bila je Sonja, zato jer ju je on volio, a i ona njega. Nakon što joj je to rekao, ona se rastužila i zaplakala, te mu obećala da će zauvijek biti sa njim. Ubrzo se o tom ubojstvu pročulo po gradu te se on predao policiji, jer više nije mogao podnositi da on i drugi ljudi pate zbog toga. Bio je odvezen na robiju u Sibir. Kćeri Puliherove Aleksandrove i Dunja su se udale.

Bilješke o piscu:Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. - 1881.), sin vojnog liječnika,po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnuinženjersku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego učenje.Ističe se u čitanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnimuvjerenjem. Kad se 1846. g. pojavilo njegovo prvo djelo, roman Bijedniljudi, Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevskipostaje član kluba Petraševskoga, u kojem se potajno okupljaju mladirevolucionari. Među onima koji su 1848. g. uhapšeni i osuđeni na smrtnalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanjekojim se kazna smrću mijenja u pet godina prisilnog rada i daljne četirigodine izgona u Sibir. To su bili presudni događaji. Iz progonstva se uPetrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvogdoma, Zločin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladić, Braća Karamazovi itd. stvarapolitički konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedakaDostojevski piše osvrte, članke, polemike, razvija golemu književnuaktivnost uređujući i izdajući sa svojim bratom Mihajlom najprije časopis Vrijeme, a onda i Epohu. U međuvremenu putuje na zapad i vraća se razočaran, uvjeren da je veličina Europe prošlost, da budućnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnimnedaćama, ali prije svega svojim izuzetnim genijem, koji je nadvladaosve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio čovječanstvu djela jedinstvenapo snazi, po problemima, po otkrićima čovjeku našeg vremena, jer možese sa sigurnošću reći da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenogsvijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu BraćaKaramazovi, njegovu posljednju djelu, u kojem je u najzrelijem oblikupostavio sve svoje najznačajnije probleme.

Page 85: Djela i Pisci

Tema:Raskoljnikov i njegov zločin, njegove psihičke dileme, te na kraju njegovazaslužena kazna.

Ideja:Dobro uvijek pobjeđuje zlo, za svaki počinjeni zločin mora se snositiprimjerena kazna.

Kratki sadržaj:Glavni junak romana je siromašan student prava Rodion Raskoljnikov.Raskoljnikova progoni ideja o izvršenju “više pravde” koju će ostvaritiubojstvom Aljone Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice, čijim bi senovcem moglo usrećiti barem sto ljudi i čijim bi nestankom bili zadovoljnimnogi, uključujući i njegovu sestru Lizavetu koju Aljona muči i iskorištava.Raskoljnikova zatičemo u početku romana u rascjepu izmeđujednostavnosti rješenja koje je smislio i gnušanja nad mogućnošću dase ta ideja uopće rodila u njegovoj glavi. Raskoljnikov pomno razrađujei provjerava plan iako jedan dio njega ne vjeruje u izvršenje plana.Sklop životnih okolnosti naprosto gura Raskoljnikova u zločin:dobiva majčino pismo, razgovara u krčmi s Marmeladovim, susreću Sonju,doznaje da će lihvarica biti sama oko sedam sati. Majčino pismo puno jenemoćne pomirenosti sa životom: sestra Dunja da bi se spasila sramne iponižavajuće guvernantske službe kod razvratnika obećala je rukubogatom Lužinu, koji traži siromašnu djevojku da bi mu bila pokornai zahvalna. Mati se nada da će tako pomoći sinu materijalno, jer je sestravezana obvezom vraćanja za Rodionovo školovanje posuđenog novca,strpljivo podnosila teror Svidrigajlova. Raskoljnikov ne može prihvatitisestrinu žrtvu. Teško opterećen time u krčmi susreće Marmeladova,propalog alkoholičara koji utapa tugu pićem kupljenim novcem kojizarađuje starija kći Sonja prostituirajući se. Raskoljnikov upoznaje obiteljMarmeladovih, čija sudbina pokazuje pogubnost djelovanja bijede naljudski rod. Najveći je stradalnik Sonja, ali ona im pruža najveće nade.Ostat će moralno čista uz sva zla koja je zadese u životu.Raskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku, pada u san ispunjenkošmarima. Kao da je upravljan nečim izvan svijesti, pomno i hladnoostvaruje svoj plan. Nepredviđenu okolnost, prisustvo Lizavete, rješavabrutalno, ubija je kao i Aljonu, njenu sestru. Opljačkan novac skriva podkamen ne brojeći ga. Vraća se u stan i pada u groznicu. Počinje mučnapsihološka drama: borba sa savješću koju vodi Raskoljnikov i borba sistražiteljem Poefirijem Petrovičem koji oko Raskoljnikova steže“psihološki obruč”. Pronađeno je više rješenja i pitanja:najekstremnije nude Sonja i Svidrigajlov. Svidrigajlov predlaže bijegi amoralnost, a Sonja priznanje, kajanje i žrtvu. U trenutku kada gaPetrovič gotovo natjera da prizna, upada Nikolaj i priznaje da je ubojsvopočinio u trenutku pomračene svijesti. Raskoljnikov se dvoumi i odlazina mjesto zločina razmišlja o rješenju, nagovještava i priznaje ubojstvo.Osjeća neumitnost pobjede dobra nad zlom. Pod Sonjinim utjecajemi potresen samoubojstvom Svidrigajlova koji sav svoj novac ostavlja kaodobročinstvo djeci Marmeladova okajavši tako svoj razvratni život,Rodion Raskoljnikov prijavivši se policiji doživljava pročišćenje.Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova.Sonja prati Raskoljnikova u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za

Page 86: Djela i Pisci

bratova prilatelja Razumihina. Umire im majka. Raskoljnikov se razboli.Nakon dugog bolovanja vraća se u život proćišćen i vedar, pun nade.Sedam preostalih godina u Sibiru čine se kratke kao tren uz utjehunađenu u evanđelju i Sonjinoj ljubavi

Mjesto radnje:Rusija

Vrijeme radnje:19. st. (radnja se događa u svega 9 dana)

Page 87: Djela i Pisci

Kratki sadržaj:Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo,Aljone Ivanove, lihvarice, čijim bi novcem usrećio ljude u svojoj okolini,a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini.U početku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja ignušanja prema samoj pomisli na takvo djelo. Razne okolnosti nagnajuga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvaricasama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne.On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču,činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj.Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizavetu, a opljačkaninovac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se borisa savješću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više stežepsihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibirna odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skupljaod evanđelja i Sonje.

Analiza likova:RaskoljnikovLijep i stasit student prava, živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga stežepoput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postajezamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potpiruje mišljukako bi jedan život mogao spasiti tisuće života bijede. Nakon ubojstva gahvata strah, izgubljen je, uplašen. Na kraju nalazi davno izgubljeni spokoj.

SonjaProstitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka,bez prigovora trpi očito još veću bijedu od Raskoljnikove.

AndrejNihilist (pravac u grčkoj filozofiji, nihilisti smatraju da stvarnost ovisi onjihovom samom prihvaćanju istine). To rezultira letargijom i nebrigomza probleme okolnog svijeta - živo im se fućka za sve), kritičar društva,prost čovjek, radio je kao službenik, vjeruje u budućnost i podržavapreljub.

Page 88: Djela i Pisci

O djelu:U romanu “Zločin i kazna” Dostojevski opisuje mladog revnog studentaRaskoljnikova koji planirano ubija staricu Aljonu Ivanovu, i neplaniranoubija i njezinu sestru Lizavetu. Kada ga taj čin potrese pobjegne iz stanane uzevši novac koji je namjeravao ukrasti. On oboli i zapadne u teškumoralnu krizu. Kada ozdravi zbliži se sa Sonjom, kćerkom pijanogslužbenika, koja mu pomaže da spozna da nije pravo postupio.Na koncu se sam prijavi policiji. Osudili su ga na osam godina prisilnograda u Sibiru gdje je otišao skupa sa Sonjom.

U prvom dijelu petog poglavlja analiziraju se Raskoljnikove noćne more.Imao je sedam godina kada je s ocem na putu doma vidio događaj koji gaje zgrozio: seljak je hladnokrvno udarao jadnog konja. Kad se probudio tesu more prouzročile da je duboko u sebi počeo dvojiti u ispravnost djelakoje namjerava učiniti. Kraj odlomka nam govori da ta dvojba ipak nijebila toliko moćna da bi spriječila zločin. Raskoljnikov ne optužuje sebezbog ubojstva, nego zbog slabosti što se nije ponio kao Napoleon.

Za sve romane Dostojevskog je značajno da obrađuju moralnai vjerska pitanja (ima li Boga ili nema), pitanje suprotnosti dobra i zla,što je dovoljno i što nije. Ako nema Boga onda je po mišljenju njegovogjunaka Raskoljnikova sve dozvoljeno, također i ubojstvo. Junakovo ime jesimbolično, a znači unutarnji raskol, duševno razdvojenu ličnost.

Psihološku problematiku Dostojevski iskazuje putem unutarnjeg monologai putem snova.

Filozofske probleme pak oblikuje dijalogom među osobama.Dostojevskog u romanu zanima čovjekova unutrašnjost.Događaje temelji na razgovorima koji s dijalogom neposrednoizražavaju junakov doživljaj, njegovo životno stajalište te moralne dvojbe.Dostojevski je u jednom trenutku rekao: “Moralne ideje nastaju iz vjerskihosjećaja. Logika ih ne može nikako objasniti.”

POSLANICE APOSTOLA PAVLA

1. Poslanica Rimljanima2. Prva poslanica Korinćanima3. Druga poslanica Korinćanima4. Poslanica Galačanima5. Poslanica Efažanima6. Poslanica Filipljanima7. Poslanica Kološanima8. Prva poslanica Solunjanima9. Druga poslanica Solunjanima10. Prva poslanica Timoteju11. Druga poslanica Timoteju12. Poslanica Titu13. Poslanicu Filemonu14. Poslanica Hebrejima

Poslanice su najstariji popisi kanonskih spisa ili knjiga koje je Crkva od početka smatrala nadahnutim i mjerodavnim za svoju vjeru. Redosljed poslanica koji je utemeljen od davnine ne temelji se na vremenu postanka. Smatra se da je prva poslanica napisana od godine 51. se zvala se "prva poslanica Solunjanima". Poslanice su sastavni dio Pavlova

Page 89: Djela i Pisci

misionarenja. Iz njih doznajemo temeljne točke Pavlove propovjedi kojoj je u središtu Krist raspeti i proslavljeni.

Page 90: Djela i Pisci

POSLANICA RIMLJANIMAPoslanica Rimljanima je najopsežniji i teološko najbogatiji Pavlov spis. Sastoji se od: uvod, spasenje po vjeri, opća potreba spasenja, spasenje se ostvaruje vjerom u Isusa Krista, svetost Kršćana, božja vjernist i Izraelova nevjernost i dužnosti Kristovih vjernika.

Apostol Pavao naumio je širiti svoje misionarenje na zapad sve do Španjolske. Očekuje da će ga u tome potpomoći rimska crkvena zajednica. Smatra da Rimljane treba upoznati s Evanđeljem te im upućuje neku vrst pisma gdje iznosi svoje glavne stavove propovjedanja. Temeljnu tematiku navješta u "Spasenju po vjeri": Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ovo slika Božja za spasenje svakomu vjerniku, jer se u njemu očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: Pravednik će živjeti od vjere.

Od svog obraćenja, kroz 20-ak godina svoga misionarskog rada, Pavoao je sve više produljivao svoju ključnu spoznaju o jedinstvenoj ulozi Isusa Krista Sina Božjega za spasenje čovječanstva. To osvjedočenje bilo je pokretač misionarskog rada. U tom svijetu on je razumio Bibliju, povijest, smisao i nesmisao židovskog Zakona, smisao čovjeka, čovječanstva i svemira. To svoje dugotrajno iskustvo Pavao izlaže u poslanici Rimljanima. U njoj su posebno značajne teme: smisao apostolstva, definicija Evanđelja, naravna spoznaja Boga, čovječanstvo bez Krista, spasenje po Kristu, Abraham kao prototip vjere, Krist i Adam, misterij krštenja kao pokristovljenja, ropstvo Zakona i sloboda ljubavi, bit spasenja, poziv Izraela, moral koji proistječe iz povezanosti s Kristom. Sve se te teme slijevaju u jednu: opravdanje po vjeri.

Page 91: Djela i Pisci

Uvod

Pozdrav

Pavao, sluga isusa KristaPozvan za apostola,Određen za Evanđelje Božje,Koje je Bog unaprijed obećaoPo svojim prorocimaU svetim pismimaO svome sinu, koji je, po tijelurođen od potomstva Davidova,A koji se uskrsnućem od mrtvih-po duhu svetom-pokazao kao sim Božji, sa svom vlašću:Isus Krist, naš Gospodin,Po kome smo i mi primiliMilost i apostolstvoda na slavu njegova imenapropovjedamo poslušnost-vjerumeđu svim narodimameđu kojima ste i vi pozvanida budete pripadnici Isusa Krista-svim ljubimcima Božjim u Rimu,pozvanima da budu sveti.Milost vam i mir od Boga, Oca našegai Gospodina Isusa Krista!

Spasenje po vjeri

Evanđelje-sila Božjauistinu, ja se ne bojim Evanđeljajer ono je sila Božja za spasenjesvakomu vjerniku, kako, u prvom reduŽidovu tako Grku.Jer u njemu se očituje pravednost Božja,iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: "Pravednik će živjeti od vjere" 1.Opća potreba spasenjaSastoji se od više poglavlja:

*Slabost i krivnja pogana*Krivnja Židova*Kršenje Zakona*Samo obrezanje ne opravdava*Božja vjernost i židovska nevjernostZaključak:Grijeh i krivnja su općeniti. Sve što Zakon veli veli onima koji su pod Zakonom, a cijeli svijet bude podvrgnut kazni Božjoj. Zakon služi samo točnoj spoznaji grijeha.

2.Spasenje se ostvaruje vjerom u Isusa Krisa

*Očitovanje Božje pravednosti*Nema mjesta ljudskom ponosu*Abraham opravdan vjerom*Vjera osigurava konačno spasenje*Adam i Krist-grijeh i opravdanje

Page 92: Djela i Pisci

3.Svetost Kršćana

*Krštnje sjedinjuje s Kristom*Od ropstva k milosti*Kršćanin slobodan od Mojsijeva zakona*Učenici Zakona*Unutrašnja borba*Duh sveti donosi slobodu snagu i slavu*Ljubav Božja prema nama

4.Božja vjernost i Izraelova nevjernost

*Prednost Izraela*Bog nije nevjeran*Bog nije nepravedan*Uzrok Židovskog pada*Opravdanje po vjeri*Židovi su odbacili radosnu vijest (Evenjđelje)*Nije odbačen sav Izrael*Izraelov pad donio spasenje poganima*Opomena kršćeanima poganskog porijekla

Page 93: Djela i Pisci

5.Dužnosti Kristovih vjernika

*Predanje Bogu*Uslužnost iljubav u zajednici*Ljubav prema neprijateljima*Poslušnost državne vlasti*Ljubav, srž svih zapovijedi*Dan spasenja uskoro dolazi*Obzir prema slabima u vjeri*Sloboda i ljubav*Kristov primjer

Zaključne napomene:ovim riječima se obraća Rimljanima:Ja sam osobno, braćo moja, za vas ovjeren da ste i sami puni čestitosti, prepuni svakog znanja i da ste kadri opomenuti jedan drugoga. Ali sam vam pisao-djelomično i slobodnije-da vas, tako reći podsjetim na poznato, oslanjajući se na milost koju mi je Bog dao dabudem službenik Krista Isusa kod pogana, da kao svećenik poslužim Evanđelje Božje, kako bi pogani postali ugodna žrtva, posvećena Duhom Svetim...

Page 94: Djela i Pisci

PRVA POSLANICA KORINĆANIMAKorint je u Pavlovo vrijeme bio bogat slobodarski grčki grad sa dvije luke. Pavao je došao u Korint u svom drugom misionarskom putovanju. Ostao je tamo 18 mjeseci, gdje nas potanko izvješćuje o početcima korintske Crkve. Crkvenu zajednicu sačinjavali su većinom kršćani i nekolicina obraćenih Židova iz nižih društvenih slojeva osibito robova. Prvu poslanicu Korinćanima piše is Efeza, zbog razdora i nesuglasica u korintskoj Crkvi. Tom poslanicom želi uspostaviti jedinstvo duha i da odgovori na više praktičnih pitanja, koja su nastala u životu made Crkve. Teme poslanice Korinćanima*Raspravlja o jedinstvu Crkve i Kršćanske propovjedi*Izlaže spolni i ženidbeni moral*Daje temeljne smjernice o kršćanskoj slobodnoj savjesti*Utemeljuje dužnosti propovjednika Evanđelja*Raspravlja o izvanrednim darovima i službama u crkvi*Uskrsnuće Kristovo koje je jamstvo našega uskrsnuća

Prva poslanica Korinćanima sastoji se od:1.Osuda razdora i javnih sablasti

*Razdor među vjernicima*Mudrost svijetska i mudrost Božja*Prava uloga propovjednika*Dostojanstvo Kršćanima*Apostolska služba*Opomene*Rodoskrvnitelj*Poziv na poganske sudova*Bludnost

2.Odgovori na različita pitanja:

*Ženidba, neženstvo i djevičanstvo*Blagovanje mesa žrtvovaog idolima*Duhovni darovi-Himna ljubavi*Uskrsnuće

Page 95: Djela i Pisci

Himna ljubaviHimna ljubavi je najvažniji dio Prve poslanice Korinćanima, gdje Pavao raspravlja o duhovnim darovima, očitovanje i djelovanje Duha Svetoga u izabranim vjernicima. Pavao ovdje uči da svi darovi dolaze od jednog te istog Duha, koji im daje u korist zajednice i zato obdareni treba da se njima služe u korist zajednice, a najveća je od svega ljubav koja mora vladati u svima. Bez ljubavi ništa nema svoj pravi smisao i svrhu postojanja.

Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio,a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi,ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanjai znao sve tajne,i sve znanje;kad bih imao puninu vjere,tako da bih brda premještao,a ljubavi ne bih imao,bio bih ništa.

Kad bih na hranu siromasimarazdao sve svoje imanje,kad bih tijelo svoje predaoda se sažeže,a ljubavi ne bih imao,ništa mi koristilo ne bi. Ljubav je strpljiva,ljubav je dobrostiva;ljubav ne zavidi,ne hvasta se,ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje,ne razdražuje se,zaboravlja i praŠta zlo;ne raduje se nepravdiraduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje,svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje.Proroštva? Ona će isčeznuti!Jezici? Oni će umuknuti!Znanje? Ono će nestati. Jer, nesavršeno je naše znanje,i ne savršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno,iščeznut će što je nesavršeno. Kad sam bio djete,govorio sam kao dijete, mislio kao dijete,sudio kao dijete.Kad sam postao zreo čovjek,odbacio sam što je djetinje. Sad vidimo u ogledalu, nejasno,a onda ćemo licem u lice.Sad nesavršeno poznajem,a onda ću savrŠeno spoznatikao Što sam spoznat.

Page 96: Djela i Pisci

Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav- to troje - ali je najveća među njima ljubav.

Page 97: Djela i Pisci

PSALAM 136

Litanija zahvalnica:

Aleluja!Hvalite Jahvu, jer je dobar:vječna je ljubav njegova!Hvalite Boga nad bogovima:vječna je ljubav njegova!Hvalite Gospodara nad gospodarima:vječna je ljubav njegova!Tu se govori o velikim čudima koje je učinijo Bog; stvaranje zemlje, vode, svijetla i tame, spašavanje izraelskog naroda, izgon Židova i vođenje Židova u obečanu zemlju.

JuditaJudita je jedna od povijesnih knjižica, pisana Hebrejskim jezikom. Vrlo je slobodna u iznošenju povijesnih i geografskih podataka, ali glavni joj je cilj ne povijest nego pouka što iz povijesti proizlazi. Judita je jedan od najdramatskijih, biblijskih opisa. Knjiga veliča židovsku religiju i rodoljublje. Religija je toliko nacionalna, zakonska i praktična, da se izjednačuje sa samim životom naroda i domoljubljem. Obrana židovske domovine je obrana života i vjere. Judita je simbol židovskog naroda koji bijedan i osiromašen poput udovice Judite dolazi u sukob s svojim neprijateljem u liku Holoferma, koji je bio navodni Nabukodonosorov vojskovođa. Prizor se događa u Esdrelonu blizu Armagedona. Knjiga je pisana u Palestini u vrijeme Grčke vladavine u drugom ili početkom prvog stoljeća prije Krista. Judita se sastoji od pet dijelova:

Holofernov vojni pohodOpsijedanje BetulijeJuditaJudita i Holofern Pobjeda

Page 98: Djela i Pisci

Holofernov vojni pohod

Nabukodonosor kralj Asiraca, vladao je u velikom gradu Ninivi. U to vrijeme ratovao je protiv kralja Arfaksada. Kralj Nabukodonosor uputi poruku svim stanovnicima Perzije, Cilicije, Damaska, Libanona, Gornje Galileje i Samarije, sve do granica Etiopije, da se udruže sa njim u borbi protiv kralja Arfaksada. Stanovnici svih gradova i pokrajina nasmijaše se Nabukodonosoru i ne okupe se oko njega da bi za njega vojevali. Kralj se tada užasno razbijesni i odluči da sve narode u sva prijestolja uništi. Sam sa svojom vojskom pobjedi kralja Arfaksada i zagospodari njegovim gradovima, te se vrati u Ninivu. Tu sazove sve svoje pomoćnike i veli im svoju tajnu o uništenju svih onih koji se nisu pokorili njegovoj molbi. Nakon toga pozove svog najboljeg vojskovođu Holoferna i naredi mu da uzme 120 tisuća vojnika, 20 tisuća konjanika i da krene na zapad u vojno osvajanje svih gradova i pokrajina.

Neka tvoje oko nezna milosti prema odmetnicima,nego kamo god dođeš, podvrgni ih smrti i pljački,u svoj zemlji koja ti je povjerena.

Holofernova vojska je krenula u osvajanje. Pokorili su sve narode, rušili palili pljačkali i ubijali. Vojska je stigla do velike judejske ravnice i tu se utaborila na duže vrijeme da sakupe hranu za vojsku. kad su izraelci, koji su živjeliu Judeji, čuli što je Holoferno učinio drugim narodima, kako je razorio njihove hramove, obuze ih strašan strah od toga čovjeka. Sav narod Izraelski na poziv svećenika Joakina udruži svoje snage u obrani svoje zemlje i Svetog hrama. Molili su se Bogu, pridonosili su nu žrtve paljenice i zavjetnice, podizali su iz sve snage glas ka Gospodu da bi milostivo pogledao dom Izraelov.

Tada narod pade ničice,Iskaza štovanje bogu svome i zavapi: Gospode,Bože nebeski, pogledaj oholost njihovu, budi milostiv poniznostiroda našega i obaziri se danas na lica sebi posvećenih!

Holofern je čuo da se narod Izraelov sprema u obranu, pa se je potajice pitao kakav je to narod koji se ne želi mirno njemu pokoriti. Pozove Ahijora da mu ispriča o Izraelcima, a ovaj ga savjetuje neka ne napada taj narod ako nema grijeha pred bogom, jer će Izraelce štititi njihov Bog, a njegova vojska će izgubiti. Holofernu se nije svidjelo to što je čuo, pa protjera ratnika Ahiora, ka Izraelcina.

Page 99: Djela i Pisci

Opsijedanje BetulijeNaredi Holofern svojoj vojsci da krene na Betuliju. I da zaposjednu sve puteve što vode u brda gdje su bili sinovi Izraelovi. Kad su Izraelci ugledali tu silnu vojsku hrabro ostadoše na svojim mjestima da brane svaki kamen i svako brdo. Savjetnici Holofernovi savjetovaše mu da bude mudar u ratovanju sa sinovima Izraela. Ako želi doći do pobjede onda neka zauzme sve izvore vode na obroncima. Iz kojih stanovnici Betulije uzimaju vodu. I da ih umori žeđu a ne oružjem. nakon 34 dana sinovi Izraelovi nisu izdržali već odoše do starješine Ozije tražeći neka ih preda Holofernu, neo da umru od žeđi i gladi.

Budite hrabri, braćo, ustrajmo još pet dana, za kojih će Gospod Bog naš izliti na nas milost svoju: Zacijelo nas neće napustiti zauvijek.Prođe li tih pet dana bez ikakve pomoći,izvršit ću što tražite.

JuditaSve što se dešavalo u Betuliji doznala je Judita kći Merarije sina Izraelova. Živjela je sama kao udovica već treću godinu. Muž Monaše umro je kod žetve ječma od sunčanice. Od tada Judita živi vrlo skromno, nosila je udovičke haljine, postila je sve dane osim subota i svetkovina. Bila je poštena i ponizna bogu. Judita sazove sve gradske stariješine i ukori ih što su narodu u ime Boga obećali predaju za pet dana, ako im Bog ne pomogne:

A tko ste vi da danas iskušavate BogaI postavljate se iznad Boga među ljudima?

Odlučila je pomoći svome narodu, ali nikom nije htjela reći kako. Glasno je zavapila Gospodu, posula glavu pepelom i razotkrijela kostrijet koju je nosila na bokovima "Juditina molitva".

Page 100: Djela i Pisci

Judita i HolofernJudita je odlučila otići do vojskovođe Holoferna. Za tu priliku obukla se svečano, stavila sav svoj nakit, te kad je izišla van sav narod se divio njezinoj ljepoti. Vojskovođa Holofern također je bio ustuknuo pred njenom ljepotom i primio ju u svoj šator da čuje što želi od njega. Izdala je svoj plan kako da osvoji narod Izraelski. Holofern se oduševio njezinom modrušću i sve što je tražila od njega bilo joj je ispunjeno. Četvrti dan, Holofern je pripremio gozbu i pozvao Juditu. Očaran njezinom ljepotom u njemu proradi čežnja za njom. Gozba je trajala dugo u noć, Holofern je popio dosta vina, te zaspao. Iza ponoći posluga se povukla, te je ostala samo Judita. Uzela je Holofernov mač i odsjekla mu glavu, stavila u torbu i zajedno sa svojom sluškinjom odšuljala se iz njegovog šatora, Kroz sve njegove straže i došla pred vrata svog grada Betulije. Odmah su je pustili, a ona je izvadila glavu i stavila je pred gradske starješine Ozija, Habrisa i Harmisa, govoreći:

Bog ga je pogodio rukom jedne žene!Neka živi Gospodinkoji me zaštitio na putu kojim sam hodila!

Puk sav izvan sebe pade ničice da se pokloni bogu, a Ozajia reče:

Blagoslovljena bila, kćeri, od Boga SvevišnjegaViše od svih drugih žena na zemlji!Blagoslovljen Gospod Bog stvoritelj neba i zemlje, Koji te vodio da odsječeš glavu vođi neprijatelja naših!

PobjedaDrugi dan kad je vojska ugledala Holofernovo tijelo bez glave i kad su shvatili da ga je ubila obična robinja, počeli su oplakivati gospodara i osjećati silni stah pred narodom Izraelskim. Vojska se počela povlačiti, a narod Izraelski sav se ujedinio u jedno tijelo i jednu dušu u želji da otjera neprijatelja. Veliki svećenik Joakin i stariješine iz Jeruzalema dođoše da vide i da se dive dobročinstvu što ga Gospod učini Izraelu, te da vide Juditu i da ju pozdrave riječima:

Ti si slava Jeruzalema!Ti si najviši ponos Izraela!Ti si uzvišena dika roda našega!...

Zatim nasta veselje i gozba u čast Judite. Usred sveg Izraela Judita zapjeva zahvalnicu, a narod prihvatio taj hvalospijev. Nakon slavlja koje je trajalo mjesec dana svatko se povukao u svoju zemlju pa tako i Judita. Za cijelog svog čivota pa i poslije ostala je slavna. Umrla je u svojoj kući u starosti od 105 godina.

Page 101: Djela i Pisci

Evanđelje po Ivanu

Evanjđelje je izvorna grčka riječ a znači Blagovijest ili Radosna vijest. Evanđelje je usredotočeno na osobu Isusa Krista, koji kao Sin Božji i sin čovječji propovjeda i uspostavlja intimnu zajednicu između Boga i čovjeka. Pisac četvrto Evanđelja je Ivan apostol. Razne su rasprave kome treba pripisati četvrto Evanđelje: Ivanu apostolu ili Ivanu Prezbiteru iz druge Kršćanske generacije. Valjani argumenti govore u prilog Ivana apostola. Pisac se krije iza formule "Učenik koga je Isus ljubio". Prema najstarijim svjedočanstvima to je Evanđelje napisano posljednje potkraj potkraj prvog i početkom drugog stoljeća. Prva tri Eanđelja (Evanđelje po Mateju, Evanđelje po Marku, Evanđelje pd Luki) vrlo su srodna sadržajem, slijedom događaja i samim izrazimai riječima, te se takva izdanja zovu sinopsa (istovremeno čitanje). Ivanovo Evanđelje znatvo se razlikuje po izboru građe povijesno-zemljopisnim okvirom i načinom izlaganja što čini zatvorenu cjelinu. Glavni sadržaj Ivanova Evanđelja sačinjavaju Isusovi govori koji obrađuju široko zasnovanu temu. Tri su od tih govora pravi dijalozi: S Nikodemom o novom rođenju, Sa Samarijankom o novom bogoštvlju i s Markom o navom uskrsnuću. U Ivanovom Evanđelju Isus govori apstraktno, jednolično, učiteljski i uzvišeno, naročito oproštajni govor i velikosvećeničku molitvu. Po Ivanovom Evanđelju Isus je u tri Pashe bio u posjeti Jeruzalemu, a treći put uhvašen i razapet. Cijelo Isusovo propovijedanje po Ivanu je usredotočeno na "Život vječni". Ivanov "Život vječni" nije samo neko buduće dobro, nego stvarnost koja počinje već sada prihvaćanjem Krista i opredjeljenjem za njeg a sastoji se od u najprisnijoj zajednici pojedinca i svih vjernika s Kristom i preko njega-u Duhu Svetom-s Ocem. Ivan apostol ne iznosi samo gole činjenice nego upozorava na njihovu dubinsku uvjetovanost i otkriva njihovo simboličko značenje. On nam daje promišljeni život Isusov. U njemu nalazimo dubinsko promatranje središnjih događaja, povijesti spasenja i Krista u Crkvi prisutnoga. Ivan je ne samo Evanđelist-teolog nego i kako sam voli reći-svjedok. Svaki događaj Isusova života pod perom intuitivnog mistika Ivana postaje znakom budućih stvarnosti u životu zajednice Kristovih vjernika. Ivan voli simboliku u izražavanju, tako je Isus: zaručnik, hram, kruh, pastir, put, janje i vrata. Riječnik kojim je pisao vrlo je siromašan i često se ponalja.

Biblijski znanstvenici su pisali da je cvijet Biblije Evanđelje, a cvijet Evanđelja je Evanđelje Ivanovo. Evanđelje po Ivanu sastoji se od osam cjelina:

*Proslov *Prva pasha*Putovanje kroz Samariju i Galileju*Drugi blagdan u Jeruzalemu*Pasha sumnoženjem kruha-govor o kruhu života*Blagdan Sjenica-Isus, svjetlo i život*Blagdan posvećenja hrama*Posljednja pasha-proslava sina čovječjega*Uskrsni dan

Proslov

U početku bijaše riječI riječ bijaše kod Boga

Page 102: Djela i Pisci

Ovaj svečani proslov napisan je kao uvod u četvrto Evanđlje. U Proslovu se navješćuju osnovni motivi Ivanova Evanđelja, a to je: riječ je postojala prije stvaranja svijeta. Riječ ili logos su ime Isusa Krista, riječ je Bog, svijetlo je život, sprema se Evanđeoska drama u sukobu Krista-svjetla sa svijetom tj. tamom.

U početku bijaše Riječi Riječ bijaše kod Boga-i Riječ bijaše BogOna u početku bijaše kod BogaSve je po njoj postaloi ništa što je postalo nije bez nje postalo.U njoj bijaše životi Život bijaše svijetlo ljudimaI Svjetlo svijetli u tami,i tama ga obuze.Pojavi se čovjekposlan od BogaKojemu bijaše ime IvanOn dođe kao svjedokda svjedoči za Svjetloda svi vjeruju po njemu.

Prva Pasha

Svjedočanstvo Ivana Krstitelja

Pitali su Ivana tko je, ako nije Mesija, niti prorok. Ivan je odgovorio:Ja krstim vodom, među vama stoji netko koga vi ne poznajete. Sutradan je Ivan vidio Isusa gdje dolazi govoreći ove riječi: Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta. Ivan Krstitelj se okrenuo Židovima koji su propitkivali tko je on, govoreći im riječima: Ovo je onaj za koga vam rekoh. Poslije mene dolazi čovijek koji je predamnom, jer bijaše prije mene. Ja ga nisam poznavao. Ali sam zato došao krstiti vodom da ga objavim Izraelu. Od tada su Isusa pratili prvi njegovi učenici dva brata Andrija i Petar. Drugi dan priključio im se i Filip.

Putovanje kroz Samariju i Galileju

Isus se objavljuje Samarijancima na putu u Galileju, gdje je Isus svratio u Samariju. Tamo dođe u samarijski grad Sikar. Isus umoran od putasjedne kraj zdenca Jakovljeva. U to dođe neka žena Samarijanka da zahvati pode, a Isus joj reče: Daj mi da se napijem. Žena odgovori: kako ti, Židov, možeš iskati od mene Samarijanke da se napiješ? Židovi se ne druže sa Samarijancima. Nato je Isus rekao da će njoj dati žive vode od koje neće nikada tko se napije više ožednjeti. Tada žena zavapi sa molbom da njoj da te žive vode, kako ne mora svaki dan uzimati vodu u taj duboki zdenac. Isus je otpusti riječima: Idi ženu! Žena je otišla i svima pričala o Isusovom čudu. Mnogi Samarijanci iz onoga grada počeše vjerovati u njega, ne zbog ženinih riječi, već što su se sami uvjerili da je on uistinu Spasitelhj svijeta.

Drugi blagdan u Jeruzalemu

Ozdravljenje dugogodišnjeg bolesnika

Isus drugi put posjeti Jeruzalem u vrijeme proslave židovskog blagdana Pashe. O Jeruzalemu je postojao ribnjak koji bi izlječio bolesnog čovjeka ako prvi uđe u vodu kada

Page 103: Djela i Pisci

vodu pokrene anđeo gospodnji. Tu je bio neki čovjek koji je 38 godina bolovao i nije mogao sići u ribnjak. Isus prolazeći kraj njega reče: Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj! Čovjek ozdravi, a cijeli Jeruzalem je čuo što se dogodilo. Židovi su ga osudili što je to učinio u subotu, a Isus im odgovori: Otac moj neprestano radi, zato i ja radim. Židovi su ga zbog toga još više osudli jer je sebe izjednačio s Bogom.

Pasha su množenjem kruha - govor o kruhu života

Isus čudesno nahrani pet tisuća ljudi

Nakon toga Isus ode na drugu stranu Galilejskog mora. Veliko je mnoštvo naroda išlo za njim jer su gledali čudesa koja je činio na bolesnicima. Isus se uspne na vrh gore i baci pogled na silnu masu naroda podno gore. Upita Isus Filipa svoga učenika: Kako da nabavim kruha i nahranim toliki narod. Filip nije znao, ali Andrija brat Šimuna Petra reče: Ima ondje jedan dječak sa pet ječmenih kruhova i dvije ribe. Reče isus narodu da sjedne na travu. Tada uzme kruh, zahvali Bogu i počne dijeliti ljudima. Od riba im isto tako dade koliko su htijeli. Narod se najeo do sitosti, da je još kruha i ribe ostalo. Ljudi, kad vidješe čudo koje učini Isus, rekoše: Ovo je uistinu prorok koji ima doći na svijet! Gospodine - rekoše mu na to - daj nam uvijek taj kruh! Odgovori im Isus: Ja sam kruh života koji je sišao s neba, tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vijeruje u me, sigurno neće ožednijeti. Židvi su na te riječi počeli opet biti nepovjerljivi, a Isus im odvrati: Ako ne jedete tjela Sina Čoviječega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tjelo moje i pije krv moju ima život viječni. I ja ču ga uskrisiti u posljedni dan. Isus je osjetio da među dvanaestoricom njegovih učenika postoji koji je nevjeran i koji će ga izdati. Učenici ga više nisu dalje htijeli pratiti. A Isus ih upita: Zar će te i vi otići? Ja sam izabrao vas dvanaestoricu. Jedan je od vas đavao. Gvorio je o Judi jer ga je on imao izdati.

Blagdan Sjenica - Isus svijetlo i život

Posjije toga Isus je hodao po Galileji, nije htio ići u Judeju, jer su ga namjeravali tamo ubiti. Približavao se je židovski Blagdan Sjenica. Učenici su mu savjetovali da ode u Judeju i da se javno objavi narodu i potvrdi svoja čuda. Kad je bila polovica Blagdana, Isus je doŠao u Judeju, ušao u hram i počeo naučavati. Židovi su se čudili i nisu mu vjerovali. Isus je znao da ga žele ubiti, ali nitko od ljudi nije stavijo ruku na njega, jer još nije došao njegov čas. Zatim je Isus otišao na Maslinovu goru, a ujutro je opet došao u hram. Sav je narod došao k njemu. Tada neki farizeji dovedoše ženu preljubnicu i vele Isusu: Učitelju, ova žena je uhvačena u preljubu. Zakon kaže da takve žene kamenujemo. A ti što veliš? Isus im odgovori: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju! Nakon tih riječi ljudi su polako počeli odlaziti, ne kaznivši ženu. Isus im ponovo progovori: Ja sam svijetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svijetlo koje vodi u život.

Blagdan Posvećenja Hrama

Bila je zima. Isus je došao u Jeruzalem u vrijeme svetkovine Posvećenja Hrama. Židovi su ga opet počeli optuživati, kako može za sebe govoriti da je sin Božji i da je Mesija, kad je

Page 104: Djela i Pisci

obični čovjek. Isus im odgovara: Vjerujte djelima da shvatite i sve više spoznajete da je Otac u meni i ja u Ocu! Tada su ga htjeli uhvatiti, ali im Isus uspije izmaći.

Isus uskrsuje Lazara

U selu Betanija živo bolesnik Lazar, brat Marije i njezine sestre Marte.Kad je Isus doznao za bolesnog Lazara, odluči se vratiti u Judeju iako je to za njega bilo opasno. On je jako vilio Lazara i Mariju, te veli svojim učenicima: Naš prijatelj Lazar spava, ali ja idem da ga probudim. Isus je već znao da je Lazar mrtav. Kad je stigao u Betaniju blizu Jeruzalema, Lazar je već četiri dana ležao u grobu. Marija je istrčala u susret Isusu riječima: Gospodine, da si bio ovdje ne bi umro moj brat. Uskrsnut će tvoj brat, odgovori joj Isus. Ja sam uskrsnuče i život. Tko vjeruje u mene ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nikada umrijeti. Isus ode na Lazarov grob, a za njim Marija i svi Židovi koji su je taj dan došli tiješiti. Nad Lazarovim grobom Isus proplaka, jer ga u duši potrese i uzbudi. Naredi ljudima da dignu kamen sa groba. Tada Isus viknu jakim glasom: Lazare, izađi! Pokojnik iziđe sav zamotan povojima, a Isus im naredi: Razvežite ga i pustite ga da ide! Tada se Isus zahvali riječima: Oče, zahvaljujem što si me uslišio. Kad su židovski farizeji vidjeli to čudo prepali su se kako će čitav židovski narod početi u njega vjerovati, a to će izazvati bijes Rimljana koji će im unišćtiti Hram i narod. Odlućili su da ubiju Isusa, jer bolje da umre jedan čovjek, nego žitav narod. Zato se Isus nije više javno kretao, već se sa svojim ućenicima povukao u grad Efraim blizu pustinje.

Page 105: Djela i Pisci

Posljednja Pasha - proslava Sina čovječega

Posljednji događaji

Približavala se židovska Pasha, te su ljudi iz svih zemalja krenuli u Jeruzalem, da se očiste prije Pashe ( pranje nogu ). Glavni svećenici i farizeji izdali su naredbu da im se javi ako doznaju gdje je Isus, kako bi ga uhvatili. Šest dana prije Pashe je Isus došao u Betaniju kod Lazara, kojeg je Isus uskrsnuo od mrtvih. Pripremili su mu večeru i Marija mu je pomazala noge raznim pomastima. Sutradan veliko mnoštvo naroda došlo je na blagdan kad su čuli da Isus dolazi u Jeruzalem. Dočekali su ga palminim granama klikčući. Hosana! (spasi). Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraelov! Isus je ušao u Jeruzalem jašući na magarcu. Iako je činio velika djela, ipak mu nisu svi vjerovali iz straha da ne budu izopačeni. Isus se obratio narodu ovim riječima: Tko vjeruje u me, ne vjeruje toliko u me, nego radije u onoga koji mene posla. Tko mene vidi, vidi onoga koji mene posla. Ja, svijetli, došao sam na svijet da nijedan koji u me vjeruje ne ostane u tami. Ako tko čuje moje riječ, a ne vrši ih, neću da ja osuditi, jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasim svijet. Navečer uoći blagdana Pashe za večerom, Isus svjestan da mu je Otac sve predao u ruke, ustane od večere, skine ogrtač, uzme ubrus, ulije vode u posudu za pranje, te počne učenicima prati noge i otirati ubrusom kojim bješe opasan. Kad je to učinio sjeo je ponovno za stol zajedno sa svojim apostolima, te dubuko potresen u dušu, svećano izjavi: Jedan će me od vas izdati! Apostoli su se u čudu međusobno gledali, a jedan učenik kojeg je Isus posebno ljubio (Ivan) tiho ga upita: Gospodine, tko je taj? To je onaj komu ću ja kruha umoćenog dati - odgovori Isus. I umoči zalogaj kruha u vino te ga da Judi, govoreći: Što misliš ćiniti, ćini brzo! Nitko nije svatio Isusove riječi, već samo Juda koji uzme zalogaj i izgubi se u noći.

Na rastanku s učenicima Isus se obraća apostolima i daje im novu zapovijed: Ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas. Po tome će svi znati da ste moji ućenici. Sinovi, još sam malo s vama. Kamo ja idem vi ne možete doći. Neka se ne uznemiruje vaše srce! Tamo kamo ja idem već znate put. Ućenik Toma ga upita: Kako bi smo poznavali put? Ja sam put, istina i život - reče mu Isus. Vratit ču se ja k vama. U taj dan spoznat će te da sam ja u svom Ocu, vi u meni i ja u vama. Isus više nije s njima htiogovoriti, već je ustao i krenuo i pozvao ućenike da ga slijede. Putem im jejoš rekao: Ovo vam rekoh da u meni imate mir! U svijetu će te imatipatnju. Ali, ohrabrite se, ja sam pobjedio svijet.

Page 106: Djela i Pisci

Isusova smrt

Kad to reče, Isus sa svojim ućenicima ode na drugu stranu rijeke Kedron. Tu je bio vrt u kojem je Isus često boravio sa svojim ućenicima. To je znao Juda, koji ga dočeka sa četom stražara. Isus je znao zašto su došli, pa je istupio napred, te ih upita: Koga tražite? Isusa Nazarećanina - odgovoriše mu. Ja sam - reče Isus. Nato ga židovski stražari uhvate, svežu i odvedu u dvor kod Poncije Pilata. U razgovoru s Pilatom, Isus priznaje da je kralj židovski i da je došao na ovaj svijet da svijedoči o istini. Iako Pilat nije nalazio kod Isusa nikakve krivnje, obrstio se židovskom narodu da sam odlući da li žele da kazne Isusa ili Barabu razbojnika. Narod je odlučio da se kazni Isus, a oslobodi Baraba. (povodom Blagdana Pashe). Tada Pilat naredi da se Isus bičuje. Vojnici mu stave na glavu krunu od trnja i ogrnuše ga skrletnom kabanico. Narod je uporno tražio od Pilata da Isusa razapnu na križ. Tada im ga preda da ga razapnu. Pilat je na križ napisao hebrejskim jezikom: Isus Nazarećanin, kralj židovski. Isus noseći križ na leđima popne se na mjesto Golgota (križni put). Tu su ga razapali sa još dvojicom osuđenika. Kod Isusova križa stajali su njegova majka Marija i apostol Ivan. Kad Isus opazi majku reče joj: Ženo, evo ti sina! Isus je bio svjestan da je već sve svršeno te reče: Žedan sam. Tada mu natope spužvu sa otcom i primaknuše ustima. Kad Isus uze ocat reče! Svršeno je! Te nakloni glavu i predade duh. Kako se bližio dan Pashe, Josip učenik Isusov, zamoli Pilata da mu dozvoli da skine Isusa sa križa. Pilat mu dozvoli, te Josip uze Isusovo tijelo sa križa zajedno sa Nikodemom, sahraniše Isusa po židovskom obićaju, na istom mjestu gdje je razapet.

Uskrsni dan

Treći dan od Isusove smrti na grob dođe Marija iz Magdale i opazi da je kamen sa groba pomaknut. Marija otrča po apostole da im javi. Svi se uvjeriše da je grob prazan, osim povoja u kojem je Isus bio zamotan. Svi se vrate natrag u kuće, jer nisu još shvatili "Pismo" o kojem je Isus govorio. Jedono nad grobom ostane Marija iz Magdale. Dok je plakala u grobu opazi dva anđela u bjelom. U to se ukaže Isus riječima: Idi braći mojoj i reci im: Ulazim svome Ocu i vašem Ocu, svome Bogu i vašem Bogu! Marija iz Magdale ode i javi ućenicima da je vidjela Gospodina. Navečer, istoga dana u kuću, gdje su bili sakriveni ućenici od osvete Židova, dođe Isus, stane pred njih te im reče: Mir vama! Kao što je mene posla poslao Otac tako i ja šaljem vas. Poslije tih riječi dahne u njih i reče im: Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im, kojim zadržite, zadržani su im.

Page 107: Djela i Pisci

Kajin i Abel

Jahve stvori čovijeka od zemal;jskog praha, udahne mu život i dade mu ime Adam. Adamu stvori ženu od njegovog rebra. Pošto su prekršili Božju zapovijed, Bog protjera Adama i Evu iz Edena - rajskog vrta. Spojeni u prvu zajednicu Eva rodi sina Kajina. Poslije rodi drugog sina Abela. Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik. Jedniga dana oba brata su prinosila Bogu svoje žrtve. Kajin od zemaljskih plodova, a Abel najbolju stoku. Bog milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i njegovu niti ne pogleda. Stoga se Kajin jako razljuti na Boga. Bog upita Kajina: Zašto si ljut? Ako radišpravo vedrinom odsijavaš, a ako ne radiš pravo onda ti je grijeh na pragu, kojem se još možeš oduprijeti. Kajin ne posluša Boga već pozove Abela na polje, skoči na njega i ubije ga. Potom Bog upita Kajina: Gdje ti je brat Abel? Ne znam - odgovori Kajin. Jahve nastavi što si ućinio? Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji. Obrađivat ćeš zemlju ali ti neće roditi. Viječni ćeš skitnica na zemlji biti! Kajinu je bila teška kazna te se požali Bogu, zašto ga kazni tako da ga može ubiti svatko ko ga nađe. Bog mu odgovori: Ne, nego tko ubije Kajina sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti. I zato Bog stavi znak na Kajina da nitko ruku na njega ne digne. Kajin ode u zemlju Nod istočno od Edena i tamo se nastani. Oženio se i sagradio veliki grad, kojem je dao ime po svome sinu, Henok.

ŽIVOTOPIS:

Plaut (oko 254. - 184. pr. Kr.) je najveći rimski komediograf.

Neko je vrijeme bio radnik na pozornici, glumac u Rimu, zatim se kao trgovac zadužio pa je morao raditi kao rob u mlinu.

Pripisivalo mu se oko stotinu komedija, a autorstvo je utvrđeno za samo 21, od kojih su najuspjelije ''Menaechmi'', ''Hvalisavi vojnik'' i ''Škrtac''. U svojim djelima obrađuje scene iz porodičnog građanskog života, ali u fino tkivo grčke komedije unosi elemente grube komike, pa i lakrdije, ubacuje plesne i glazbene umetke i tako ih prilagođuje ukusu rimske publike željne prvenstveno razonode.

Obilježja Plautove komedije: vješto vođena intriga u kojoj presudnu ulogu ima rob, živi dijalozi, sočan narodni govor, jasno ocrtani, često i karikirani likovi

KNJIŽEVNI ROD: drama

VRSTA DJELA: komedija karaktera

MOTIVI: zlato, škrtost

TEMA: Žudnja za zlatom

O DJELU:

Starac Euklion čuva blago koje je pronašao u kućnom ognjištu. Usprkos tome, on se svima predstavlja kao siromah. Kćerku Fedru želi udati za starog Megadora, ali ona voli mladića Likonida (trudna je s njim). Likonidov sluga Strobil krade Euklionu novac. Završetak je komedije izgubljen, ali u prologu je navedeno da je sretan: Euklion dobiva novac, a Fedra Likonida.

Page 108: Djela i Pisci

Ova je Plautova komedija nadahnula mnoge pisce, među ostalima Marina Držića, za njegovu komediju ''Skup'' i Molierea za njegovu komediju ''Škrtac''.

Ova je komedija u Hrvatskoj prevedena pod naslovima: ''Tvrdica'', ''Škrtac'', ''Ćup''. Njezin je naslov u izvorniku ''Aulularia'', što bi u doslovnom prijevodu glasilo ''Komedija o lončiću''.

KOMPOZICIJA DJELA:

Dvije dramske radnje:

1. Škrti starac Euklion i njegovo blago

2. Udaja Fedre

KRATAK SADRŽAJ:

Euklion, ujedino gospodar i glavni lik (škrtac), tukao je i maltretirao Stafilu jer se bojao da mu netko ne ukrade ćup zlata koji je našao u svom vlastitom domu.

Premda je samo on znao za to zlato i nitko više, bojao se da Stafila (stara sluškinja) ne pronađe to zlato koje je on svim snagama čuvao. Sebe je smatrao bogatašem, premda se pravio da je najveći siromah u selu.

Euklionov susjed Megador razgovarao je sa svojom sestrom Eunomijom. Eunomija ga je pokušavala nagovoriti da se oženi jer je osjećala toliku ljubav prema svom bratu. Ona je željela svom bratu sreću te mu je predložila da dovede ženu u svoj dom te da ju oženi.

Premda mu je sestra obećala da će mu pronaći ženu, Megador joj je predložio da za ženu uzme Euklionovu kći Fedru jer se on i prije bijaše zaljubio u nju. Eunomija ga u tome podržava premda je Euklion prema njihovom stavu bio siromašan.

Ode Megador k Euklionu kako bi ga priupitao za ženidbu. Premda Euklion bijaše vrlo bogat (zbog ćupa zlata koji je pronašao), kaže Megadoru da s novcem baš ne stoji najbolje. Euklion reče da nema dovoljno kako bi mogao udati svoju kći. On je, naime, smatrao da je Megador njemu ukrao zlato pa ode u kuću provjeriti je li zlato još uvijek tamo gdje ga je on sakrio. Premda zlato bijaše netaknuto, on se vrati da nastavi razgvor sa Megadorom. Dakle, Megador Eukliona poče ispitivati poviše glupih pitanja, kao što su ''Poznaješ li ti mene?'', ''Kakva sam ja roda?'', ''Jesam li pošten?''…

Euklion je odmah pomislio kako Megador sprema opaki plan kako bi ukrao njegovo zlato, no kad mu je Megador rekao da želi njegovu kći za svoju ženu, Euklion je mislio da se on šali ili da mu se došao rugati zato što je siromah, no Megador nije ni pomislio na takvo, nego ga je dostojno pitao takvo nešto. Premda je Euklion govorio kako je siromah i kako nema dovoljno novaca da mu se kći uda, na kraju je ipak pristao jer je Megador rekao da će sve on platiti.

Nakon što je Euklion naredio Stafili da spremi sve za svadbu jer mu se kći još danas udaje, dolazi Strobil s hranom i vodi dvije sviračice i dva kuhara s njihovom čeljadi. Kuhari su Antraks i Kongrion pripremali svadbu. Pitodik, koji je bio glavni sluga, svako je toliko provjeravao kuhare rade li svoj posao. Kad je Euklion došao kući sa tržnice mumljajući kako je tržnica skupa, začuje Kongriona (kuhara) kako viče da treba veći lonac jer u ovaj

Page 109: Djela i Pisci

ništa ne stane. Odmah je pomislio kako ga kuhari planiraju pokrasti te ih potjera iz kuće. Euklion se najviše bojao za svoje zlato da ga netko ne ukrade te ga sakri u Hram.

Naime, Strobil je čuo baš sve što je Euklion u sebi mumljao o svome zlatu, pa je pretpostavio kako je Euklion svoje zlato skrio u Hram. Strobil ode u Hram te ukrade Euklionu njegovo zlato. Euklion dođe kući sav razbijen jer nestade zlato koje je tako pozorno čuvao. Pritom u kuću ulazi Likonid (Eunomijin sin) te, pokušavši reći Euklionu kako njegov ujak Megador više ne želi u taj brak, tj. da se više ne želi oženiti za njegovu kći i kako mu je žao, Euklion odmah pomisli kako je on ukrao njegovo zlato te ga odmah optuži.

Naposljetku Likonid, nakon podosta uvreda upućenih njemu od strane Eukliona, uspije reći Euklionu za taj događaj. Euklion više nije znao za sebe.

Potom Likonid ode i sretne slugu Strobila koji mu oda tajnu da je Euklionu ukrao zlato. Likonid ga prisili da mu da zlato kako bi ga mogao vratiti Euklionu. Likonid je Euklionu uspio vratiti zlato te se tako iskupiti i oženiti za Euklionovu kći Fedru, za koju se trebao oženiti njegov ujak Megador, ali u tome nije uspio.

Na kraju Euklionu biva vraćen novac, a Likonid oženi Fedru.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

- likovi:

KUĆNI BOG

EUKLION, gospodar, opsjednut novcem i ne uživa u trošenju nego gomilanju novca, važniji mu je novac od vlastite kćeri, grub je prema slugama, sumnjičav prema bližnjima, sebičan, gubitak mu je novaca jednak smrti

FEDRA, Euklionova kći

STAFILA, stara sluškinja - kćerina dadilja

MEGADOR, Euklionov susjed

EUNOMIJA, Megadorova sestra

LIKONID, Eunomijin sin

STROBIL, sluga u Megadorovoj kući

ANTRAKS i KONGRION, kuhari

PITODIK, sluga

GIOVANNI BOCCACCIO:DECAMERON

Bilješke o piscu:Giovanni Boccaccio je rođen u Parizu kao nezakoniti sin ugledne Francuskinje i oca, firentinskog bankara. Boccaccio se školuje u Napulju, a najveće razdoblje svojega života provodi u Firenzi gdje obavlja državne poslove, ali se bavi i književnim radom. Boravak u Napulju (1328.-1341.) ostavio je trajan pečat u njegovoj ličnosti i stvaralačkom radu. U

Page 110: Djela i Pisci

Napulju je napisao nekoliko djela koja su predstavljala novost u talijanskoj književnosti kao što su roman ljubavno-pustolovnog sadržaja "Filoccolo" te romane u stihovima "Filostrato" i "Teseida". Dok je boravio u Firenzi velika kuga pogađa živote mnogih ljudi i od nje mu umire i otac. Ta strašna bolest inspirira pjesnika na njegovo najpoznatije djelo - zbirku od sto novela "Decameron" (1348. -1353.). U svoje doba Boccaccio je bio cijenjen i zbog svojih učenih spisa na latinskom jeziku. Godine 1353. Boccaccio piše "Život Danteov" i u njemu naziva njegovo djelo "božanstvenim".

Likovi:Musciatto Franzesi, Ser Ciappelletto, braća lihvari, fratar, Saladin, Melkizedeh, Landolfo Rufollo, Turci, žena sa otoka Krfa

Tema:Nepromišljenost, lakovjernost i naivnost svećenstva i ljudi tadašnjeg vremena koja se očituje u prevari jednog od najvećih grešnika, Ser Ciappelletta, koji je izigrao fratra, ljudska nepromišljenost tj. pohlepa i težnja za što većim i bržim bogaćenjem često dovodi do propasti i siromaštva.

Page 111: Djela i Pisci

Sadržaj:

Ser CiappellettoMusciato Franzesi, bogat i ugledni trgovac postavši vitezom morao je otići u Toscanu. Svoje poslove povjerio je nekolicini ljudi osim utjerivanja dugova Burgunđanima. Međutim, Musciatto je pronašao pravog čovjeka za taj posao - Ser Ciappelletta. On prihvaća posao te na Musciattov nagovor nastani se kod braće lihvara. Nakon što se Ser Ciappelletto razbolio braća lihvari ne znaše što s njim zbog njegovih silnih grijeha, no on to začu te im odgovori da se ne brinu nego da dovedu svetog i bogobojaznog fratra. Oni mu dovedu jednog starca, cijenjenog fratra, da se Ciappelletto ispovijedi. On prevari fratra, a ovaj povjeruje u njegovu nevinost i svetost. Kada su braća čula da će Ciappelletto biti pokopan u Crkvi prestaše se brinuti. Nakon posljednje pomasti Ciappelletto umire, te fratar pozove sastanak i na njemu govori o tome kako je Ciappelletto sveti čovjek na što se fratri složiše. Na pogrebu fratar ljudima ispriča o Ciappellettovom životu, nevinosti i svetosti te ga narod proglasi svetim. Uvečer Ciappelletto biva pokopan u kapeli.

Židov Melkizedeh i priča o tri prstenaSaladin, protrativši sav imetak, pokuša izvući novac iz bogatog ali škrtog Židova Melkizedeha te ga pozove u svoju kuću. Saladin ga, htjedeći ga iskušati, upita koju vjeru smatra pravom: židovsku, saracensku ili kršćansku. Melkizedeh bješe mudar i uman čovjek te shvati Saladinovu namjeru i pripovjedi mu priču o bogatom Židovu i tri prstena. Melkizedeh je tri prstena usporedio s vjerama te mu Saladin prizna svoju nakanu i ovaj mu posudi novac koji mu Saladin vrati i da Melkizedehu velik i častan položaj na svom dvoru.

Page 112: Djela i Pisci

Landolfo RuffoloNovela govori o trgovcu Landolfu koji je živio u gradu Ravellu gdje žive bogati ljudi. Landolfo je bio bogat, te je svoj novac uložio u brod, te otputovao na Cipar prodati robu što se pokazalo lošim zbog velike konkurencije, pa je postao gusar što se pokazalo kao dobra investicija. Pljačkao je brodove (turske), te se na taj način jako obogatio. Jedne noći zapuhao je vjetar i vidjevši da se brod ne može suprotstaviti vjetru skrije se u zaton. Iste su večeri doplovila dva turska broda u zaton koja prepoznaše Landolfov brod. Turci su poslali naoružane ljude na kopno kako nitko ne bi pobjegao, a čamcima su opkolili Landolfov brod. Zatim su zarobili Landolfa, te su mu oteli plijen. Sljedeći dan more je bilo mirno, no uvečer je zapuhalo te je oluja bacila turski brod na hrid u kojem je bio zarobljen Landolfo. Brodolomci su se hvatali za ostatke broda, pa se tako Landolfo uhvatio za jednu dasku. Sljedećeg, vedrog dana, Landolfo se probudio na dasci, no nakon što ga je prevrnula s daske neka škrinja koja je doplutala, Landolfo se uhvati za škrinju. Landolfo je bio veoma gladan i iznemogao te je u nesvijesti proveo vrijeme, sve dok nije doplovio do otoka Krfa. Tu ga je zatekla jedna žena koja je prala posuđe, te ga odvukla na obalu i odnijela kući. Žena ga je njegovala nekoliko dana dok se nije oporavio. Kad se oporavio ona ga otpremi na put za Ravello. Sa sobom, Landolfo je ponio i dragulje koje je pronašao u škrinji. Prije Ravella, stao je u Traniju gdje je dobio konja i robe ispričavši što mu se dogodilo. Kada se vratio u Ravello prodao je dragulje, te od novca koji je za njih dobio, pošalje nešto ženi na Krfu, a nešto ljudima u Traniju, te odluči kako će pošteno živjeti do kraja života i neće ulagati u svakojake investicije.

Page 113: Djela i Pisci

Analiza likova:Ser Ciappelletto Gizdavko, niska rasta, notar, pokvaren, lažac, volio unositi razdor među prijatelje, rođake, sudjelovao u ubojstvima i zločinima, strašno psuje, nikad nije zalazio u crkvu i za sitnicu je kleo Boga i svece, opak, lopov, zalazi u krčme, žene su mu se milile kao psu batine.

FratarSvet i bogobojazan starac, praznovjeran jer vjeruje Ciappellettu koji je čista suprotnost onome kako se opisuje.

SaladinOd čovjeka niska roda postao babilonski sultan, živio raskošnim životom, te na taj način protratio umetak.

MelkizedehUman, mudar čovjek, lihvar koji je posuđivao uz velike kamate, veoma škrt.

Landolfo RufolloBogat trgovac koji je pohlepi platio danak jer mu nije nikad bilo dosta bogatstva, pa je stalno pronalazio načine kako da se još više obogatidok na kraju nije postao puki siromah, no onda odlučuje pošteno živjeti.

Dan prvi, novela prvaCiappellatto po nalogu Musciatta Franzesia pođe u Burgundiju skupljati porez, no tamo se nenadano razboli i ostane ležati u kući dva brata. Liječnici su mu govorili da će uskoro umrijeti. Braća su se uplašila jer mu nijedan fratar ne bi htio dati odrješenje jer je užasan čovjek te ga ne bi pokopali u crkvi, a ako se ne ispovjedi bacit će ga u neku jamu, a tada bi narod napao braću te ih možda čak i ubio. Ciappellatto je slagao fratru i pokazao se kao da je svetac. Nakon smrti fratri su ga sahranili uz najveće poštovanje, a narod ga je počeo štovati kao sveca.

Likovi:Ciappellatto - pokvaren čovjek koji se samo mogao još više pokvariti glumeći da je dobar što je i učinio kako bi bio dostojno sahranjen.

Fratri (općenito u to vrijeme) - nisu dobri kao danas te niti oni ne zaslužuju ići u raj jer ne žele oprostiti teške grijehe u ime Boga koji je milostiv prema svima i svima oprašta, a zauzvrat traži obećanje da nećemo griješiti za koje zna da ćemo prekršiti jer smo samo ljudi.

Dojam:Iako sam se zgražavao nad Ciappellattovim postupcima, svako zlo je za neko dobro, odnosno barem braća koja su mu pružila utočište kada je bio bolestan nisu umrla zbog njega. Iako to nije opravdanje za ono što je on učinio jer on može lagati ljudima no kada će mu se suditi nakon života vidjet će se i znati točno što je učinio.

Dan drugi, novela trećaGospar Tebaldo je nakon smrti svoje imanje prepustio trojici sinova koji su ubrzo potrošili sve što su imali. Nakon bijede uspjeli su se ponovno obogatiti, ali su sad imetak potrošili još brže. Njihov nećak Alessandro slao im je novac iz Engleske, ali se odlučio vratiti kući. Na putu je sreo kraljevu kćer koja se odmah zaljubila u njega. Nakon vjenčanja Allesandro je postao bogat i podmirio je dugove svojih stričeva.

Likovi:Tebaldovi sinovi - rastrošni i nezasitni. Čovjek bi pomislio da kada netko jedanput dobije mnogo novaca i brzo ga potroši da neće napraviti istu grešku kada mu se još jedanput

Page 114: Djela i Pisci

javi ista prilika koja je veoma rijetka u stvarnom životu, no oni su napravili istu grešku dva puta.

Alessandro - darežljiv. Davao je novac svojim stričevima iako su se oni razbacivali novcem. Kada se vratio kući čak je i podmirio njihove dugove.

Dojam:Ne smijemo rasipati novac u životu jer sreća ne dolazi često i nije uvijek novac. Ako nam se ikada i desi da dobijemo puno novca treba ga štediti i razumno trošiti te uzeti u obzir budućnost a ne gledati samo danas. To je razlog zašto mi se nisu dopali Tebaldovi sinovi.Dan deseti, novela petaU hladnoj Furlaniji je živjela gospa Dianora koja je imala tajnog obožavatelja, viteza Ansalda. Misleći da će ga smiriti od pokušaja da je osvoji, kaže mu da u siječnju želi vidjeti zeleni perivoj, pun cvijeća i drveća pokraj svog dvorca. Ansaldo je uz pomoć čarobnjaka uspio to izvesti, a Dianora, da ne obesčasti svoje ime i ime svog muža, ode k njemu. Mislila je da će je Ansaldo iskoristiti, ali on se sažali nad njome i postane njezin prijatelj, također i prijatelj njezina muža.

Likovi:Dianora - pomalo okrutna, ali ipak poštena. Nije htjela reći u lice Ansaldu da je udata nego mu je dala nemoguć zadatak koji je uspio ipak izvesti. Ipak se divim tome što je na kraju otišla k njemu i priznala mu sve.

Ansaldo - iskreno zaljubljen, ali iznad svega častan. Učinio je i nemoguće kako bi osvojio Dianorino srce no kada mu je priznala da je udata, časno se ponio i odlučio ostati prijatelj s njom pa čak i s njenim mužem.

Dojam o djelu:Obećanja koja se kažu trebaju se i izvršiti. Iako nisu izvršena u ovom djelu veoma mi se dopalo jer su likovi pošteni. Dianora je priznala Ansaldu, a Ansaldo je odlučio ostati prijatelj i s njom i s njenim mužem. To je prijateljstvo pravo jer je plod istine.

GUSTAVE FLAUBERT:GOSPOĐA BOVARY

O djelu:Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog iosjećajnog bića koje cijeli svoj život i postojanje podređuje svojoj mašti,traženju i uživanju u uzbudljivim i strasnim ljubavima. Emma sanjari odalekim zemljama, divnim dvorcima i pristaje na brak uvjerena da ćeživjeti životom iz trivijalnih ljubavnih romana koje je sa velikim zanosomčitala za vrijeme boravka u samostanu. Charl Bovary činio joj se kaoostvarenje njenog sna. On je bio tu, u trenutku kada je željela pobjeći od“dosadnog sela , tupoglavih malograđana i osrednjosti života” koji su jeokruživali. No ubrzo, iluzija stvorena o idealnom bračnom životu počela segasiti spoznajom da je njezin muž samo prosječan čovjek , ograničenaduha. Ona ga je smatrala vrijednim prezira i sažaljenja te ga je svremenom počela mrziti. Izgledao joj je “kukavan, slab, ništavan, ukratkobijednik u svakom pogledu”. Tuga je ispunjavala njezino prazno srce, a“budućnost je bila jedan mračan hodnik s dobro zaključanim vratima”. Svidani bili su joj isti, ali ipak u dnu duše ona je očekivala neki događaj. Kaomornari u nevolji, ona je očajnim pogledom prelazila po pustoši svogživota tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj maglina horizontu. Nijeznala kakav je to bio slučaj, vjetar koji bi je dotjerao do nje, kojoj obali ćeje odvesti i da li je to barka ili brod s tri palube, natovaren sumnjama ilipun blaženstva do prozorčića na boku. Ali svako jutro kad bi se probudila,

Page 115: Djela i Pisci

ona se tome nadala tog dana i osluškivala svaki šum, naglo ustajala ičudila se što ga još nema; a zatim, pri zalasku sunca sve žalosnija, željelaje da bude već sutrašnji dan. Uvijek je zamišljala ljubav kao “uzdahe namjesečini, strasne zagrljaje, suze koje teku na ruke pri rastanku, svegroznice puti i nježne ljubavne čežnje, sve to je bilo neodvojivo odbalkona velikih dvoraca koji su puni dokolice, od budoara sa svilenimzastorima i vrlo debelim sagom, od sandučića punih cvijeća, od postelje napodiju i od svetlucanja dragog kamenja i širita na livrejama.”

Charl je doslovce obožavao svoju ženu (“On se nije mogao savladati daneprestano ne dira njen češalj, njeno prstenje, njenu maramu; ponekad bije ljubio u lice punim ustima ili su to bili sitni poljupci u nizu po goloj ruciod vrha prstiju do ramena; a ona bi ga odgurnula napola nasmiješena, anapola zlovoljno kao što radimo s djetetom koje nam se objesi okovrata”). Ipak njegovi “izljevi ljubavi javljali su se u redovno vrijeme; on juje ljubio samo u određenim satima. Bila je to još jedna navika međuostalima kao kakva unaprijed predviđena poslastica poslije monotonogručka.” Bio je dobar čovjek, čak dobrodušan i pažljiv muži otac, ali sve tonije bilo dovoljno da zadovolji neobuzdani Emmin duh.

Jednog dana ona započne živjeti svoj san. Njen dom postao je dvorcem, aona sama postala je preljubnica. Pokušavala je biti dobra majka, dobražena, ali taj osjećaj joj jednostavno nije bio dovoljan. Leona je prvogzavoljela, no on je ubrzo otišao. Nedugo zatim ona je srela Rodolphakojemu se i prvom podala. Voljela ga je jer je bio sve što je ona oduvijekželjela, smion, grub, provokativan i energičan i kao nijedan prije on ju ječinio sretnom. Iako mu je zbog svoje koketnosti i elegancije te svojedražesne ljepote prirasla srcu, ona je za njega bila samo još jednaljubavnica koju je na kraju napustio. Primivši pismo cijeli njezin svijet seje srušio, sva maštanja, sve zamisli o bijegu i uzbudljivom životu razbilesu se, a trenuci provedeni u Rodolphovom zagrljaju postali su samouspomena.

Charl ju je njegovao, brinuo se o njoj i ona se probudi kao nova žena.Postala je poslušna, bila dobra mati, a još bolja supruga. Čitala je poučneknjiga, išla u crkvu. Prilikom posjeta teatru sreli su Leona. Njihova ljubavnije bila zaboravljena i oni ubrzo započnu novu ljubavnu vezu. Emma jeopet mrzila muža, zapustila dijete i trošila novac koji je malo po malonestajao. Zapavši u dugove Emma moli za pomoć i Leona i Rodolpha. Obasu je iznevjerila i njoj se “njezin položaj ukaza kao kakva provalija.”

Citat:(“Stajala je kao obamrla, znajući za se samo po kucanju svojih arterija, koje joj se učini kao zaglušna muzika koja izlazi iz nje i širi se po cijelom polju. Zemlja pod njenim nogama bila je mekša od vode, a brazde su joj se učinile kao ogromni crni valovi koji se razbijaju o obalu. Sve uspomene, sve misli koje je imala u glavi iziđoše joj najedanput u isti mah pred oči kao tisuću iskri kakvog vatrometa. Ona vidje svog oca, Lereov kabinet, njihovu sobu tamo dolje, neki drugi predio. Stade je hvatati ludilo, ona se uplaši i uspije se pribrati, doduše nekako nejasno; jer nikako nije mogla da se sjeti uzroka svog užasnog stanja, to jest pitanja novca. Ona je patila samo zbog svoje ljubavi, osjećala je kako je duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu, osjećaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari.”)

Umrla je s Božjim blagoslovom ne mrzeći više nikoga. Charl poslije njezinesmrti ostaje nesretan i poražen skromno živjeti sa svojom malom kćerkomBertom. Nije imao nikoga s kom bi podijelio svoju tugu i ništa u čemu bi

Page 116: Djela i Pisci

pronašao utjehu. Umro je kako je i živio, neprimjetno i nečujno, ostavivšidjevojčicu samu...

Page 117: Djela i Pisci

Roman je protkan elementima romantizma, realizma i naturalizma kojisavršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene,malograđanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnogtalenta koja je samo htjela pobjeći od dosade koje se je toliko bojala.Njezina razmišljanja romantična su, njezini susreti s ljubavnicima punistrasti, ali zato sredina u kojoj živi okrutna je realnost od koje ona takoočajno želi pobjeći. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv čega se je onaborila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumnijibijeg.

S naturalističkog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijekvećim uzbuđenjima i strastima, koja je bila gotovo očajna da ih doživi.Njezino samoubojstvo možda je romantično, ali njezina smrt užasava isamog čitatelja (“Emma se diže kao kakav vještački oživljen leš,raspletene kose, ukočena pogleda, začuđena. Stade se smijati užasnim,mahnitim, očajnim smijehom, misleći da vidi grozno lice onog bijednikakoje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo”).

Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kaogubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uzsvog tako prosječnog muža. Njezin svijet kojeg je tako pažljivo složila oddetalja svoje mašte srušio se je i nestao. I zato, ispijanje otrovamaestralan je završetak sasvim u stilu Emme Bovary.

Flaubert je ovim romanom odao priznanje svima koji su dovoljno hrabri iustrajni da barem pokušaju ostvariti svoj san. Ako i ne uspiju oni supobjednici.

Piščeva izjava: “Emma Bovary to sam ja!” , često je služila kao polaznatočka u tumačenju tog djela. Ono je shvaćeno kao neka vrsta intimnebiografije autora, koji kroz lik Emme ispovijeda i slika jedan dio svog bića;svoje mladenačke iluzije, neostvarive čežnje, sukob između apstraktnih,romantičarskih težnja i prozaične svakidašnjice.

On je osobe i njihovu okolinu redovno ocrtavao zajedno, stvarao jejedinstvenu sliku kao što mi u stvarnosti vidimo lica i zajedno s njima, uodnosu na njih, predmete, koji ih okružuju.

I tako je Emma Bovary, jedna sanjarska duša zamijenila srednjovjekovnog Don Quijota koji se je isto tako borio za ostvarenjesvojih ideala i koji je umro zaslugom svoje mašte i okrutne stvarnosti.

Page 118: Djela i Pisci

Kratki sadržaj:U Emmu Rouault, kćer seoskog imućnog gospodara, nakon povratka izsamostana uršulinki gdje ju je otac bio smjestio, zagleda se seoski liječnikiz obližnjeg mjesta, udovac Charles Bovary, koji je došao da izliječi nogunjena oca. Bovary je često posjećuje i jednog dana odluči da zaprosi njenuruku. Otac njen na to pristade. Emma, koja se u selu dosađivala i koja jeo braku sanjarila zamišljajući da je čeka sreća, smirenje, ljubav iblaženstvo, o čemu je toliko čitala u romanima u samostanu, takođerpristade. Ona je mislila da ga ljubi, ali se ubrzo stade dosađivati, pitajućise: “Bože, zašto sam se udala?” Charles, nepokretan, nespretan,dobroćudan, iskreno je voli i misli da i ona njega voli. Međutim, onasanjari o putovanjima, pustolovinama, otmicama i sve se više i višeotuđuje od muža i nezadržljivo čezne za drugim, sretnijim životom, Stadezanemarivati i kuću i njega i zaljubi se najprije u mlada ljepotana Leona,pisara, s kojim održava platonsku vezu. Leon kasnije odlazi u Pariz, aEmma uskoro nalazi drugog ljubavnika, Rodolpha, s kojim doživljava svojprvi pad. Ona se tako zaljubi u Rodolpha da mu predlaže da je otme i dapobjegnu. On joj obeća, ali kasnije joj piše pismo u kojem odustaje odbijega, i to porazno djeluje na Emmu tako da doživljava slom živaca.Budući da se dosađivala, muž je radi razonode odvede u kazalište u Ruen,i tamo ona susretne ponovo Leona. Emma se potajno sastaje s Leonom uhotelu i u međuvremenu ona upada u nove dugove, tako da u njih uvlači isvoga muža (piše pacijentima pisma u kojima moli da joj vrate novac kojiduguju što hitnije). Zatim napušta Leona i vraća se ponovo Rodolphu, odkojeg traži da je spasi od duga. Kad on odbija, ona čak okrade svogljubavnika, ali ništa ne pomaže jer su je povjeritelji stali plijeniti.Napokon, ne našavši izlaz iz toga, ona ispija otrov i tako umire kaopreljubnica, ta provincijalka, koja je čeznula za nedostižnim životom,tražeći sreću i zadovoljstvo.

Page 119: Djela i Pisci

Analiza likova:Emma BovaryEmma je odrasla u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica,progonjenih gospođa što se onesviješćuju u samotnim paviljonima i sličnihromantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši izsamostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem ječekala da život počne, da se maštanja obistine.

“Emma je, naprotiv željela da se vjenča u ponoć, uz buktinje;..”

Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakonudaje sve prije nego sretna; Charles je za nju tako običan i ljubav kojomje zasiplje više je guši, nego bilo što ostalo, tu nema ni trunke romantikeiz romana, sve je obično i riječi koje joj izgovara.

“Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po svima kutovima njena srca.”

Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa,ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli. Međutim mladipisar Leon odmah joj se svidio. Ona s njim doživljava platonsku vezu,budući da je on plah. Kad on odlazi u Pariz ona si nalazi novog ljubavnikaRodolphea. No on ju uopće na shvaća, ona je njemu još samo jedna unizu, obična snovima zanesena provincijalka, malograđanka. I, naravno daje on napušta kad ona predloži da pobjegnu – to je potpuno slama iponizuje. Međutim ubrzo obnavlja vezu s Leonom, ali ona se počinjegubiti, živi u snovima, zadužuje se kod mnogih koji vide njenu zanesenosti kada uvidi da je potpuno propala, da joj dolaze zaplijeniti kuću, aRodolphe joj ne želi posuditi novac, otruje se.Ali ona i dalje vjeruje u ljubav, samo žali što joj nije bila suđena.

Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima;jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kakostoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada koluljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj nedonosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom imunjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupavolu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor...” a ne zna da su prave ljubavitužne i da se vrlo rijetko događaju.

Page 120: Djela i Pisci

“Charles je bio iznenađen bjelinom njenih nokata. Oni su bili sjajni, oštri pri vrhu, čistiji od dijepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ali joj ruka nije bila lijepa, nije, možda, bila sudovoljno bijela, dok je u člancima bila malko suha; bila je i suviše dugačka bez blagih pregiba na oblinama. Ono što je na njoj bilo lijepo bile su oči; iako su bile smeđe, izgledale su crne zbog trepavica, i njen pogled padao je na čovjeka slobodno, s nekom prostodušnom smjelošću.”

”Njen vrat se dizao iz bijela, posuvraćenog okovratnika. Dvije crne pole njene kose, koje su izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko su bile glatke, bile su po sredini glave razdvojene tankim razdjeljkom, koji se lako spuštao po krivini lubanje; i ostavljajući jedva vidljive ušne rese, one su se, s valovitim povijanjem prema sljepoočnicama, sastavljale pozadi u veliku pundžu, što je naš seoski ljekar opazio prvi put u svom životu. Jagodice su joj bile rumene. Nosila je kao muškarac koštani lornjon, provučen između dva dugmeta na bluzi.”

Charles BovaryVeoma dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožavaEmmu i kad na kraju sve saznaje istinu o svojoj ženi za koju je smatraoda je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer muona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću.

Emma i Charles bili su kontrasti:U kazalištu on je pita gledajući jednu scenu:“A zašto je – upita Bovary – taj gospodin progoni? Ali je on ne progoni – odgovori ona – to je njen ljubavnik.”

Pejsaž:“Mjesec, sav okrugao i grimizne boje, dizao se iznad same zemlje u dnu livada. On se brzo dizao iznad grana topola koje su ga tu i tamo skrivale kao kakav crn, prodrt zastor. Zatim se ona pojavi, blistajući od bjeline, na čistom nebu koje je osvjetljavao; i onda uspravljajući se, on spusti na rijeku jednu veliku mrlju na kojoj se pojavi bezbroj zvijezda, i ta srebrena svjetlost kao da se savijala u vodi sve do dna kao zmija bez glave, pokrivena blistavim ljuskama. To je bilo nalik i na neki ogromni svijećnjak na kojem su se cijelom dužinom blistale kapljice rastaljena dijamanta. Tiha noć se šrila oko njih, gusti mrak je zastirao lišće. Emma je, s upola zatvorenim očima, duboko udisala svjež vjetar koji je pirio. Nisu ništa govorili jer su bili i suviše utonuli u svoje sanjarenje. Ljubav minulih dana ponovo je ispunjavala njihova srca, bujna i nijema kao rijeka koja je tu tekla, s tavom čudnom milinom kakvu donosi i miris jorgovana, i bacala u njihove uspomene mnogo veće i mnogo sjetnije sjene nego što su sjene onih nepokretnih vrba koje su se pružale po travi. Često bi kakva noćna životinja, jež ili lasica, polazeći u lov, pomicala lišće, ili bi se, pak, na mahove čula koja zrela breskva kako sama od sebe padne s grane na osmanluku.

HENRIK IBSEN:NORA / LUTKINA KUĆA

Bilješke o piscu:Henrik Ibsen je rođen 1828. u Skienu, Norveška, u religioznoj građanskojobitelji. Bio je ravnatelj kazališta u Bergenu i za njega je pisao drame.Neko je vrijeme živio u Italiji i bavio se fotografijom. Doživio je moždaniudar od kojeg je 5 g. bio oduzet i nepomičan. Umro je 1906. g. Zauzeo je

Page 121: Djela i Pisci

istaknuto mjesto u razvoju moderne drame. Najpoznatija djela su mu:Komedija Ljubavi, Pretedenti, Brand, Stupovi društva, Nora / Lutkina kuća, Sablasti, itd.

Mjesto radnje:Helmerov stan

Vrijeme radnje:Za vrijeme božićnih blagdana, prije oko 100 do 200 godina

Likovi:Nora, Torvald Helmer, gđa Linde, Rank, Krogstad

Kratki sadržaj:Ovo djelo počinje u jednoj ugodnoj, ali ne i raskošno namještenoj sobi.Nora je sređuje za blagdane kada ulazi njezin muž s kojim vodi ugodanrazgovor. Toga dana na vratima njihove kuće pojavljuje se Norina staraprijateljica Kristina Linde. One prepričavaju što se dogodilo otkada se nisuvidjele. Iz tog razgovora saznajemo da je Nora prije nekoliko godinapozajmila poveću svotu novca da bi spasila mužu život. Od tada troši štomanje i godinama polako vraća taj novac. Čovjek od kojeg je pozajmilanovac radi u banci gdje je Torvald Helmer šef, a prijeti mu i otkaz.Njegovo je mjesto predviđeno sad za Kristinu. Da bi spriječio otkazKrogstad odlazi Nori i ucjenjuje je na razne načine. Nora je uplašena irazmišlja samo o tome. Ne uspijeva nagovoriti muža da Krogstad ostanena radnom mjestu pa on šalje pismo o Norinoj krivici. Dok je Torvaldpotpuno poludio na Krogstadovo pismo govoreći Nori da je lažljivka izločinka, Kristina nagovara Krogstada da odustane od optužbe. On pristajejer mu je Kristina stara ljubav za koju još uvjek nešto osjeća. KadaTorvald saznaje da će se sve srediti govori Nori da se ne obazire na ružneriječi izgovorene u strahu i opet je smiren i dobro se ponaša preme njoj.Ali njegovo prijašnje ponašanje Nora nije mogla zaboraviti i zato odlazi.

Analiza likova:NoraNora je dobra žena koja je žrtvovala puno u životu za ljude koje voli,a zauzvrat nije dobivala zahvalnost što je tjera na ključni čin u drami,napuštanje tih koje voli sa spoznajom da to možda i nije prava ljubav,da to nije ono što je oduvjek mislila da je i da tako mora biti.

Torvald HelmerNorin muž za kojeg se mnogo žrtvovala u životu, kojeg je ljubila, koji ju jepoput njezinog oca tretireo kao malu krhu lutkicu. Mislio je da je on njojdao sve ne znajući što je ona za njega napravila. Čuvši istinu, okrutno seodnosi prema Nori. Na kraju ga ona napušta a on ne može shvatiti zašto.

Kristina LindeUdovica, stara Norina prijateljica koja ju posjećuje nakon mnogo godina.

RankDoktor Rank bio je potajno zaljubljen u Noru, ženu svog najboljegprijatelja.

KrogstadČinovnik u banci gdje je Torvald postao šef. Njegova stara ljubav bila jeKristina koja ga na kraju djela nagovara da pusti Noru i da je ne

Page 122: Djela i Pisci

ucjenjuje. On želi svoje mjesto u banci, a dobio je otkaz. Zbog toga je iucjenjivao Nora koja mu nije ništa skrivila. Unio je čitav nered u njezinživot i kriv je za niz nezgodnih situacija koje proizlaze iz njegovih ružnihzahtjeva i namjera.

HENRIK IBSEN:NORA / LUTKINA KUĆA

Bilješke o piscu:Henrik Ibsen rodio se 1828. g. u Skienu u Norveškoj, u religioznojgrađanskoj obitelji. Smatramo ga jednim od najvažnijih dramatičara drugepolovice 19. st. Nakon raspada obitelji Ibsen se seli u Grimstadt, gdjepokazuje prve znakove sklonosti ka umjetnosti. Nakon nedovršenogstudija posvećuje se pisanju i postaje redatelj i dramaturg Norveškogkazališta. Najveća njegova djela su: Katilina, Komedija Ljubavi,Pretendenti, Brand, Perr Gynt, Stupovi društva, Nora / Lutkina kuća,Sablasti, Divlja patka, Gospođa s mora.

Kratki sadržaj:Radnja započinje oko Badnjaka gdje upoznajemo Noru - malu ženuvelikog muža; naizgled rasipnicu ali ustvari čuvaricu velike tajne. Dolazikući iz grada i priča s mužem o novcu. Uto netko dolazi. Dolaze njenastara prijateljica i obiteljski prijatelj - Kristina i Rank. Kristina i Norapričaju o prošlosti, a Rank odlazi k Torvaldu. Nora otkriva Kristini kako jeposudila puno za put u Italiju, gdje se Torvald liječio. Nikom drugom tonije rekla. Ulazi Krogstad i priča s Torvaldom, te odlazi. Torvald, Rank iKristina odlaze. Krogstad se vraća i prijeti Nori kako će odati da joj jeposudio novac i kako je ona za taj novac krivotvorila potpis svoga oca.Traži od nje da namoli svog muža da ga ne otpusti iz banke gdje je Torvald šef. Krogstad odlazi. Torvald se vraća i otkriva da je Krogstadponovo dolazio. Nora ga moli za Krogstada ali on ne pristaje.Pripreme za krabuljin ples. Kristina pomaže Nori oko haljine. DolaziTorvald. Ona ga opet moli, ali on otpušta Krogstada. Nora priča s Rankom,ali dolazi Krogstad i ponovno je ucjenjuje, a u sandučiću ostravlja pismoza Torvalda u kojem sve piše. Kristina odlazi razgovarati s Krogstadom,ali on je otputovao. Nora i Torvald vježbaju ples. Kristina priča sKrogstadom i kaže da se želi udati za njega. On to prihvaća i kaje se zbogucjene. Odlazi, a Nora i Torvald dolaze. Kristina želi da Torvald pročitapismo. Ona odlazi. Torvald pročita pismo, naljuti se, dolazi pokajničkopismo, pročita ga i želi se pomiriti, no Nora se osvećuje nakon osamgodina i odlazi iz kuće.

Page 123: Djela i Pisci

Analiza likova:Odvjetnik Torvald HelmerLakovjeran i samouvjeren čovjek, koji nažalost ne shvaća da njegova ženanije željna samo ušećerenih badema i novaca, već da traži svoju slobodukoju nikako da dobije, i to ju na kraju natjera na odlazak. On na njezinepoteze gleda iz sasvim drugog stajališta, te ju zato ne gleda kao svojuspasiteljicu, već kao osobu koja mu je kompromitirala čast i ugled udruštvu.

NoraOna je tetošena žena velikog upravitelja banke i kao takva osjeća seograničenom i ovisnom. Ona je simbol prkosa i dokaz da su prava ženaugrožena. Ona je poprilično kontradiktoran lik jer u jednom trenutku jedjevojčica rasipnica, a udrugom ozbiljna žena koja se hvata u koštac srealnim svijetom. Problem s Torvaldom se javlja u obliku Elektrinogkompleksa, ona u mužu traži oca, iako u stvari ne želi biti njegova lutkica,već svoja žena.

Doktor RankDobar obiteljski prijatelj kojeg je život od aktera pretvorio u gledaoca.

Kristina LindeOgorčena i ostarjela Norina prijateljica koju je život tretirao potpunorazličito od Nore. Za razliku od Nore ona shvaća svijet realno, pa nemaNorinih problema.

Bilježnik KrogstadTamni lik u djelu koji doživljava preobražaj kada ga gospođa Lindezaprosi. On je isto, kao i ostali likovi van Helmerove familije, tragičan nasvoj način. Njegov primjer pokazuje kako je društvo selektivno.

Helmerova djeca - Ervin, Bob i Emi

Odgojiteljica Ana Marija

Služavka Helena

PETAR PRERADOVIĆ:POEZIJA

Bilješke o piscu:Petar Preradović je bio potomak siromašne krajišničke obitelji, te je zbogtoga pošao u vojničke škole jer su one bile jedine škole koje je mogaozavršiti na trošak države, i tako se njegova majka (udovica) nije moralabrinuti za njegovo uzdržavanje. No on nije bio zadovoljan svojomvojničkom službom, iako je kao oficir bio sposoban. Život mu nije bio uopće lagan. Tokom svoga života imao je gospodarske i tjelesne brige. Pošto je bio Slaven, morao je stalno služiti izvan domovine, i to u sredini koju nije poznao. Samo je kratko kao kapetan živio u Zagrebu od 1849. godine pa do 1852. godine.

Njegova prva žena bila je talijanka, a druga njemica. On je bio jakoobrazovana osoba za ono vrijeme u kojemu je živio. Osim njemačkogjezika, vrlo je dobro poznavao francuski i talijanski jezik, a osim toga znaoje i sve slavenske jezike. Pošto se bavio europskom književnošću,ponekad je i prevađao europska djela, te sa češkog na njemački i sahrvatskog na njemački (Osmana i neka njegova djela). Umro je nakonduge bolesti u 54. godini života.

Page 124: Djela i Pisci

Pojavio se u književnosti s mladom grupom iliraca, koji su u vrijeme prvihpothvata i uspjeha ilirizma još bili u školama. Međutim, on je uknjiževnost ušao kao zreli čovjek, te su se njegova djela cjenila kaoumjetnine prvoga reda. On je bio prvi hrvatski pjesnik za čijega je životaprvi put napisan cjeloviti prikaz (u Glasonoši 1865. godine).

Prvi je put Petar štampao svoje stihove u 26. godini života, te je on zbogtoga bio veoma suzdržljiv, naprema npr. Mažuranića i Vraza koji sunastojali što prije prodrijeti u javnost. Njegove su pjesme u doba Austro-Ugarske sačinjavale najznačajniji dio hrvatskih čitanki za srednje škole, jer su one bile najprikladnija građa sa kojom je vlast željela postići najvažnije odgojne svrhe. On je svojim pjesmama zasjenio ostale pisce pa tako i Mažuranića i Vraza.

Page 125: Djela i Pisci

Preradovićeva djela za školstvo:Preradovićevi su stihovi bili jako važni u vrijeme dok je on bio živ te nekovrijeme i nakon njegove smrti. To je zbog toga što su njegove pjesme zavrijeme Austro-Ugarske sačinjavale najznačajniji dio hrvatskih čitanka zasrednje škole, te su one za učenike bili stihovi na vrhuncu pjesništva.Osim toga na njegovim su stihovima nastavnici književnosti objašnjavalirazne pojmove iz života i umjetnosti: domoljublje, religjoznost, značenjejezika, smisao umjetnosti te slobodu umjetničkog stvaranja. On je nekeod svojih stihova namjerno stvarao za potrebe učenja kao npr.:

• O slobodi stvaranja:"Ne razumije pjesma zapovijedi, Slobodna je, svomu glasu slijedi!"

• O ljubavi prema domovini:"Zdravo da si, domovina mila, Zdravo majko, zdravo, zdravo bila, Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!"

• O karakteristici čovjeka:"Ljudskom srcu uvjek nešto treba, Zadovolnjo nikad posve nije, Čim želnja cilja se dovreba Opet iz njeg sto mu želja klije!"

• O prolaznosti i promjenjivosti svega na zemlji:"Stalna na tom svijetu samo mijena jest!"

Preradovićeve je pjesme školski sustav vješto iskorištavao. U njima segovorilo o svim vrlinama čovječanstva te o težnjama za napretkom.Međutim, njegovo stvaranje za školovanje nije dolazilo iz njegovog srca,već je ono nastajalo sa zadanim i točno ucrtanim temama, a osim togaljudi mu nisu vjerovali jer nisu vjerovali u njegovu iskrenost, jer je uvojsci suprotne države stekao najveći čin.

Page 126: Djela i Pisci

Preradovićevo književno stvaralaštvo:Preradović je svoju vojnu službu doživljavao kao poslom za kruh, a u njojje on bio smatran kao sposoban i vrijedan oficir, ali je ipak bionezadovoljan što nije mogao napustiti vojnu službu.

Međutim moramo spomenuti da se Preradović književnošću bavio samousput, i to onda kada je bio slobodan. Njegova sposobnost za pisanjeističe se već u vojničkoj školi, kada se on u stilu pisanja ističe pred svojimdrugovima. Posebno se isticao sa svojim njemačkim stihovima, pisanih uduhu romantike i naročito pod utjecajem Byrona. U svojim je stihovima napočetku prikazivao izuzetne ličnosti, opterećene tajnom ili zločinom.Tek kada je u Milanu upoznao Ivana Kukuljevića, započeo je pratitiknjiževno stvaranje iliraca i vraćati se svom narodu.Kada je u Zadru započeo izlaziti list Zora dalmatinska (1844.), Preradovićje postao njegov stalni suradnik. 1846. godine izdao je u Zagrebu svojuprvu knjigu pjesama "Prvenci", a nakon toga 1851. godine drugu podimenom "Nove pjesme". Osim toga surađivao je i sa drugim časopisimakao što su Vijenac te Naše gore list.

Preradović je dobro napredovao u književnosti, te je svojim radomubrzo zasjenio sve pjesnike ilirizma, pa tako i Mažuranića i Vraza.On je osjećao snagu i ljepotu hrvatskog jezika, i slutio je što bi se svemoglo reći.

U pjesmama "Rodu o jeziku" i "Jezik roda moga" nisu samo domoljubnepjesme, već su u njima izražene i goleme mogućnosti naših riječi i našegjezika:

"Kao vječno more sinje U kretu si gipkom lakom, Podaje se dahu svakom, I mreška se i propinje."

Preradović je bio vrlo kritičan prema sebi. On se nije smatrao velikanom,ni kao čovjek, ni kao pjesnik. U svojoj pjesmi pod imenom "Pustinjak"najotvorenije je iznio svoje mišljenje o vlastitom položaju i značenje uhrvatskoj književnosti:

"Živi, rode, i sjaji kroz vijeke Svijetlom umu tvojijeh sinova, koji zlatne u tvom plovu strijeke Neka čine sa tvojijeh plova. A spaziš li u struji te rijeke I iskricu, što ti je darovak, Spomeni se, da iz srca sinu Tvomu pravom, rođenom sinu."

Page 127: Djela i Pisci

Zaključak:Ako Preradović i ne spada u pjesničke velikane 19. stoljeća, kao što sutvrdili njegovi obožavatelji, on je ipak jedan od naših prvih pjesnika.Postao je vođa onima koji su osjetili našu narodnu težnju, naše vrline inedostatke naše prošlosti.

Iako on nije bio kao Njegoš, Prešeren ili Mažuranić, on se po svojojveličini, po plemenitosti, ipak ističe među onima koji su izgrađivalihrvatsku književnost i hrvatski narod

PLAUT:ŠKRTAC

Likovi: - Kućni bog - Euklion; gospodar - Fedra; Euklionova kći - Stafila; stara sluškinja - kćerina dadilja - Megador; Euklionov susjed - Eunomija; Megadorova sestra - Likonid; Eunomijin sin - Strobil; sluga u Megadorovoj kući - Antraks i Kongrion - kuhari - Pitodik; sluga

Kratki sadržaj:Euklion, ujedino gospodar i glavni lik (škrtac), tukao je i maltretirao Stafilu, jer se bojao da mu netko ne ukrade ćup zlata koji je našao u svom vlastitom domu. Premda je samo on znao za to zlato i nitko više, bojao se da Stafila (Stara sluškinja) ne pronađe to zlato koje je on svim snagama čuvao. Sebe je smatrao bogatašem, premda se pravio da je najveći siromah u selu. Euklionov susjed Megador razgovarao je sa svojom sestrom Eunomijom. Eunomija ga je pokušavala nagovoriti da se oženi, jer je osjećala toliku ljubav prema svom bratu. Ona je željela svom bratu sreću, te mu je predložila da dovede ženu u svoj dom te da ju oženi.Premda mu je sestra obećala sa će mu pronaći ženu, Megador joj je predložio da uzme za ženu Euklionovu kći Fedru jer se on i prije bijaše zaljubio u nju. Eunomija ga u tome podržava premda je Euklion prema njihovom stavu bio siromašan. Ode Megador ka Euklionu, kako bi ga priupitao za ženidbu. Premda Euklion bijaše vrlo bogat (zbog ćupa zlata koji je pronašao), kaže Megadoru da s novcem baš ne stoji najbolje.Premda je imao veliko bogatstvo Euklion rekne da nema dovoljno kako bi mogao udati svoju kći. Naime on je smatrao da je Megador njemu ukrao zlato pa ode u kuću da provjeri da li je zlato još uvijek tamo gdje ga je on sakrio. Premda zlato bijaše netaknuto, on se vrati da nastavi razgvor sa Megadorom. Dakle, Megador Eukliona poče ispitivati poviše glupih pitanja kao što su npr. Poznaješ li ti mene, kakva sam ja roda, da li sam pošten,…Euklion je odmah pomislio kako Megador sprema opaki plan kako bi ukrao njegovo zlato, no kad mu je Megador rekao da želi njegovu kći za svoju ženu, Euklion je mislio da se on šali, ili da mu se došao rugati zato što je siromah, no Megador nije ni pomislio na takvo što da mu se ruga nego ga je dostojno pitao takvo nešto. Premda je Euklion govorio kako je siromah i kako nema dovoljno novaca da mu se kći uda na kraju je ipak pristao jer je Megador rekao da će sve on platiti.

Page 128: Djela i Pisci

Nakon što je Euklion naredio Stafili da spremi sve za svadbu jer mu se kći još danas udaje, dolazi Strobil s hranom i vodi dvije sviračice i dva kuhara s njihovom čeljadi. Kuhari Antraks i Kongrion su pripremali svadbu. Pitodik, koji je bio glavni sluga, svako toliko je provjeravao kuhare da li rade svoj posao. Kad je Euklion došao kući sa tržnice mumljajući kako je tržnica skupa, začuje Kongriona (kuhara) kako viče da treba veći lonac jer u ovaj ništa ne stane. Odmah je pomislio kako ga kuhari planiraju pokrasti te ih potjera iz kuće. Euklion se najviše bojao za svoje zlato da ga netko ne ukrade te ga sakri u Hram. Naime Strobil je čuo baš sve što je Euklion u sebi mumljao o svome zlatu, te je pretpostavio kako je Euklion svoje zlato skrio u Hram. Strobil ode u Hram te ukrade Euklionu njegovo zlato. Euklion dođe kući sav razbijen jer nestade zlato koje je tako pozorno čuvao. Pritom u kuću ulazi Likonid (Eunomijin sin) te pokušavši reći Euklionu kako njegov ujak Megador više ne želi u taj brak, tj. da se više ne želi oženiti za njegovu kći i kako mu je žao, Euklion odmah pomisli kako je on ukrao njegovo zlato te ga odmah optuži. Na posljetku Likonid, nakon podosta uvreda upućenih njemu sa strane Eukliona, mu uspije reći za taj događaj. Euklion više nije znao za sebe. Potom Likonid ode i sretne slugu Strobila koji mu oda tajnu da je Euklionu ukrao zlato. Likonid ga prisili da mu da zlato kako bi ga mogao vratiti Euklionu. Likonid je Euklionu uspio vratiti zlato te se tako iskupiti i oženiti za Euklionovu kći Fedru, za koju se trebao oženiti njegov ujak Megador, ali u tome nije uspio.

IVAN MAŽURANIĆ:SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA

Bilješke o piscu:Ivan Mažuranić se rodio 1814. g. u Novom Vinodolskom.Bio je istaknuti hrvatski političar, a 1873. g. izabran je za hrvatskog bana.Bio je prvi hrvatski ban pučanin i upravljao je hrvatskom 7 godina.Umro je 1890. g. Ivan Mažuranić je napisao spjev "Nenadović Rado",ljubavnu pjesmu "Javor i tamnjanika" i programsku pjesmu "VjekoviIlirije". Također je dopunio "Osmana" Ivana Gundulića XIV. i XV.pjevanjem. Najznačajnije Mažuranićevo djelo je "Smrt Smail-ageČengića". Ono predstavlja najviši domet Mažuranićevog pjesničkogstvaranja i ujedno jedno od najboljih djela naše književnosti.

Vrsta djela:Umjetnički ep

Mjesto radnje:Hercegovina

Vrijeme radnje:XVI. stoljeće

Tema:Krvnički život Smail-age Čengića

Vrsta stiha:Slobodni

Ritam:Umjereno polagani

Likovi:Smail-aga Čengić, Novica, Durak, Hasan, Mujo, Mer, Jašar, Bank, Saruk.

Page 129: Djela i Pisci

Kratki sadržaj:AgovanjeSilni turski ratnik, Smail-aga Čengić, imao je puno robova, crnogoraca.Budući da je bio krvoločan ubijanje nevinih i bespomoćnih bilo mu jezabavno. Tako je jednog dana odlučio da ubije skupinu mladića.Starac Durak molio ga je da ih poštedi, što je aga odbio. Nakon što je ubiomladiće, starcu je odredio smrt vješanjem. To bi učinjeno naočigledDurakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajući tjela ubijenih Smail-agase divio svojoj moći, ali istodobno ga je mučilo to što su mladići pred njimpoginuli bez straha.

NoćnikVidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav,Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbiprotiv Smail-age vođen željom da osveti oca.

ČetaSkupila se mala četa onih kojima je bilo dosta aginih zlodjela. Odlučili suda se sukobe s agom. Na putu ih je stari svećenik blagoslovio i upozorioda je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudu i svojnarod.

HaračU međuvremenu zli aga odlučio je kupiti od naroda harač tj. porez.Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisumogli platiti porez odvodio bi kao zarobljenike. Jednog dana aga je došaou neugodnu situaciju. Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojnikuslučajno izbio oko, što je izazvalo podsmjeh među narodom. Budući da jezbog toga aga bio ljut odlučio se opustiti uz večeru. Iznenada je hrabračeta napala turke. Zatečeni turci nisu pružili jak otpor. Hajduk Mirko jepuškom ubio zlog Smail-agu Čengića. Tako je Novica dočekao osvetu,ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.

KobZli Smail-aga Čengić dočekao je svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlodrugima, a sada je zlo došlo njemu. Svu njegovu sjajnu opremu uzeo jeplahi turčin koji je nije vrijedan i oprema više ne blista na njemu kao štoje blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi Čengiću.

IVAN MAŽURANIĆ:SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA

Bilješke o piscu:Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 18.7.1814. - Zagreb, 4.8.1890.),pjesnik i političar. Završio pravo u Zagrebu. Nastavnik u gimnaziji uZagrebu, advokat u Karlovcu. 1850. imenovan vrhovnim državnimodvjetnikom. U razdoblju 1873. - 1880. g. bio je hrvatski ban.Poslije toga napustio je politiku i živio povučeno, baveći se matematikom i

Page 130: Djela i Pisci

astronomijom.

Mažuranić je počeo pisati pjesme već kao gimnazijalac u Rijeci.Od 1841. do 1845. bio je suradnik Gajeve Danice. 1844. godineobjavio je svoje najveće i najznačajnije djelo, ep Smrt Smail-age Čengića.Tim djelom, u kojem su prevladali klasični i dubrovački utjecaji kao iutjecaji narodne poezije, Mažuranić je stvorio klasičan junački ep kojise kompozicijski i misaono uzdiže nad čitavu ilirsku poeziju.

1849. godina bila je prijelomnom godinom Mažuranićeva života.Tada je austrijska kontrarevolucija uz pomoć Rusije ugušila oslobodilačkepokrete u monarhiji, Mažuranić je kao činovnik bečke vlade zauzimaonajviše položaje u državnom aparatu i do kraja vodio popustljivu politikuzastupajući ideju o sporazumu Hrvata i dvora. Kao ban nastoji voditipolitiku ekvilibrija između mađarskog i dvorskog utjecaja na Hrvatsku,ali više kao pasivni promatrač nego aktivni politički vođa, usmjerujući svasvoja nastojanja na kulturno unapređenje zemlje. Njegov pjesnički radnije bio zahvaćen protuslovljima njegova držanja u politici: svjestan da jenjegova političko-činovnička praksa nespojiva s pozivom pjesnika,Mažuranić je definitivno prestao pisati.

Page 131: Djela i Pisci

Kratki sadržaj:U Stocu u Hercegovini u svojoj kuli Smail-aga doziva svoje sluge daizvedu zarobljene brđane. Smail-aga siđe na polje pred kulu i počnezarobljenu raju darivati darovima. Raja gine u mukama ali bez jauka.U silnom sukobu nasilja, bez obzira što gubi, raja pobjeđuje nijemim,hrabrim i dostojanstvenim držanjem pred smrću. Smail-aga je bijesan,prolio je toliku krv, a svoju silu nije iskazao. Zato poziva starca Duraka,kojeg je zatočio jer mu je svojedobno savjetovano da ne muči raju koja bise mogla osvjetiti. Smail-aga kažnjava starca vješanjem, koji sa sinomNovicom uzalud moli milost.

Durakov sin Novica potajno kreće noću crnogorcima da iznenadiSmail-agu. Do toga časa i on je bio krvnik sa turcima. Crnogorci bi gasmjesta ubili da nije dao znak da dolazi kao prijatelj. Novica će izdati aguda bi mu se na taj način osvetio za vješanje njegova oca, a on će ujedno iizdati svoj narod i svoju vjeru.

Novica sretno stiže u Cetinje gdje izvaji straži da se želi boriti na stranicrnogoraca. Sluga ga propušta u grad.

Sapat saziva junake, četa se sabrala i stigla na obale Morače,hladne vode. Svećenik spominje skoru borbu, a možda i smrt mnogimaod njih. Uto stiže Novica i obećava, da će ih povesti u Smail-agin logor,a da postane dostojnim vodičem Novica se mora pokrstiti. Sunce zađe zaplaninu i četa krene na put. U četu stupaju i osvetnici kojim snagu dajevjera u osvetu, boga, slobodu. Strašnom Smail-agi suprostavlja se glasstarca svećenika. Obojici glas podrhtava. Riječi su povišene. To su dvijesuprotnosti, iz prvog izbija prijetnja, a iz drugog mirnoća i odlućnost.Sad je već jasno da se ovdje ne radi samo o sukobu dviju vjera,već i o sukobu dobra i zla.

Smail-aga kupi harač po Gackom. Harlije se raziđoše, a on krati vrijemejunačkim igrama. Ima oštro oko, hrabro srce i junačku sigurnu ruku.Haračije se vraćaju bez harača i vode raju. Aga je bijesan što nemaharača. U međuvremenu na polju je oluja. Četa se približava logoru irazvija se borba na život i smrt. Aga pogine, ubio ga je Novica,kojeg zadesi ista sudbina, ali unatoč tome četa je pobijedila.

Page 132: Djela i Pisci

Analiza glavnog lika:Smail-aga ČengićCentralni lik oko kojega se odvija sva radnja je turski plemić Smail-agaČengić, koji je prikazan kao krvnik i mučitelj. Izvana gledajući doima sekao junak, međutim analizirajući njegove postupke dolazi se do spoznajekako je on ustvari kukavica koja uživa mučeći nevine i nedužne ljude,naslađujući se u njihovim patnjama.

Analiza djela:Iz stihova izvire skromnost i jednostavnost naših ljudi, koji vođeniljubavlju i odlučnošću žrtvuju svoje živote u spas svoje domovine.U pjesmi je naglašen i religiozni moment, koji je bio značajan u borbinaroda protiv turaka. Važno je bilo koje je vjere bio čovjek, jer sesmatralo da je onaj koji je odbacio svoju vjeru priznavao tursku vlast.

HOMER:ILIJADA

Bilješke o piscu:O Homeru nemamo vjerodostojnih vijesti. Njega ljudi smatraju ne samonajvećim starogrčkim pjesnikom već začetnikom europske književnosti.Dijela koja su se sačuvala pod njegovim imenom najstarija su od sviheuropskih književnosti. Zbog činjenice da o Homeru neznamo mnogo,mašta čitalaca stvarala je o Homeru različite kombinacije. Ne može se sasigurnošću utvrditi gdje se Homer rodio i kada, a ni to je li uopće postojaopjesnik s tim imenom. Po nekim podacima iz Odiseje kojima se dodirujuneki događaji i političke i trgovačke povijesti, koji sežu u 7. st. pr. Kr.moglo bi se zaključiti da je Homer živio u vrijeme ili nešto prije tihdogađaja. Predaja o Homeru govori da je bio slijep i da je pjevao do krajaživota. Iz Odiseje bi se moglo zaključiti da je njen pjesnik pripadaoaristrokraciji, jer je prožet njezinim duhom i pogledima.

1. pjevanjeRadnja započinje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju,njegovoj ljutnji i ahejskim porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji želiotkupiti kćer koju su Ahejci zarobili prilikom osvajanja Tebe. Agamemnonodbija ponudu, a Hriso, svećenik Apolonov, moli Apolona za pomoć.Apolon na Ahejce pošalje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vijećaju ivrač Kalhas kaže Agamemnonu da mora vratiti kćer Hrisovu. Agamemnonnevoljku pristaje, ali traži dar za taj postupak. Nitko mu ga ne želi dati, aon ljut na Ahileja uzima njegovu robinju Briseidu. Ahilej se jako rasrdi inapušta rat, a njegova majka, božica Titeda, moli Zeusa da ne dozvoliAhejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem.

Citat:“Ako, Zeuse o oče, med besmrtnicima tebiDjelom il’ besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:Mojega sina počasti, od ostalih koji je ljudiNajkraćeg v’jeka, a sada junacima kralj AgamemnonPogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada.Nego otiđi i gledaj, da Hera ne opazi tebe,Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle AhejciMoga ne počaste sina i dikom ne uzvise njega.”

Zeus joj ispuni želju, ali se Hera zbog toga počne s njim prepirati. DolaziHefest i razveseljava ih.

Page 133: Djela i Pisci

6. pjevanjeHektorova žena Andromaha molila je Hektora da ne ide u boj. Na rukamaje donijela njihovog malog sina i plačući pričala o ocu i braći koje je ubioAhilej. Bojala se da će ista sudbina zateći i njenog muža. Hektor joj jeodgovorio da bi bilo kukavički da se ne bori, a i nju samu bi bilo sram dajoj je muž kukavica. Na rukama je ljuljao malog sina i molio Zeusa da i onbude hrabar ratnik. Oprostio se od žene i djeteta. Andromaha se vratilakući i sa svojim sluškinjama oplakivala još živog Hektora.

Citat:«Nesretniče, zbog svoje ćeš hrabrosti stradat ne žalećLudoga ćeda ni mene sirote; udovica brzoJa ću se nazvati tvoja, jer tebe će ubit Ahejci,Kada odasvud srnu; a meni bolje bi biloOnda pod zemlju zaći, bez tebe kad budem»

16. pjevanjeU 15. pjevanju Trojanci potisnu Ahejce do samih brodova i postojiopasnost da ih spale. Da bi to spriječio Patroklo moli Ahileja da mu daoružje i vojnike, kako bi potukao Trojance.

Citat:“A ti pusti bar mene i vojsku mirmidonsku druguMeni deder pridruži, da svane Danajskom rodu.Svoje mi oružje na pleći daj, da se njime oružam,Ne bi l’ me držali Trojanci za tebe i od boja ne bi l’Prestali, ahejski ne bi l’ odahnuli ubojni sini”

Ahilej mu da oružje, ali ga upozori da na kreće u napad nego samo obranibrodove i tabor. Kada su Trojanci vidjeli Patrokla u Ahilejevom oklopupomislili su da se Ahilej vratio u rat i silno su se uplašili, te razbježali.Patroklo udari po njima i ubije Sarpedona, a onda zanemari Ahilejevupreporuku i krene na Troju. Uto dođe Hektor i ubije Patrokla.

Page 134: Djela i Pisci

18. pjevanjeAhilej saznaje za Patroklovu smrt i stane tugovati za prijateljem. To čujenjegova majka Tetida i dođe utješiti sina, te mu kaže da ne kreće u bojbez oružja (Ahilej je oružje posudio Patroklu u 16. pjevanju, a uzeo ga jeHektor u 17. pjevanju), jer će ona zamoliti Hefesta da mu napravi novooružje. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje.

Citat:“Stog ti pred koljena padam, kratkovječnom mojemu sinuNe bi li hotio ti udjeliti kacigu i štit,Nazuvke prekrasne ktom, što ih kopče spučaju kruto,I još oklop, jer onaj, što imaše, izgubi vjerniUbiti drug mu, a on na zemlji žalostan leži.”

Hefest pristaje i počinje kovati novo oružje. Te noći Trojanci još jednompokušavaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera šalje Irida s porukom za Ahilejai kaže mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilejse prošeta opkopom, a Trojanci uplašeni bježe, pa Ahejci konačno donesutijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se noć i Trojanci vjećaju. Pulidamas,prorok, predlaže da se preko noći svi vrate u grad, jer bi inače bili previšeizloženi, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisuželjeli poslušati njegov pametni savjet, već su ostali vani.

24. pjevanjeU 22. pjevanju Ahilej pobjedi Hektora i uzme njegovo tijelo u ahejskitabor. Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuče Hektorovo tijelo oko njegovagroba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mukaže da mora predati Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridupošalje Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolimadolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo zabogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko noći i ujutro se vraćau Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog danaga spale na lomači.

Osnovni motivi:Dva osnovna motiva su Ahilejeva srdžba na Agnamemnona zbog otmicerobinje Briseide i na Hektora zbog ubojstva prijatelja Patrokla. Postoji jošpar motiva ljubavi (npr. Ahilejeva ljubav prema Briseidi, Patroklu), ali oninisu toliko bitni, jer samo stvaraju dva glavna motiva, koji su pravipokretači radnje. Početni motiv srdžbe prema Agamemnonu je vrlo jak do16. pjevanja, ali onda kao da nestaje, a pojavljuje se novi motiv – srdžbana Herakla, koja potpuno prekida prvi motiv. Na kraju i taj motiv nestaje.

Page 135: Djela i Pisci

Analiza glavnog lika:Ahilej je bio najveći grčki junak i kao takav je trebao biti savršen. Ipak,kao i obično u grčkoj mitologiji, gdje ni bogovi nisu bili savršeni, Ahilej jeimao svoje mane. Bio je pošten i vrijedan, no njegove srdžbe nisu bilepotpuno opravdane. Kada se ljutio na Agamemnona, nije trebao samosjediti i gledati kako se stvari dešavaju (tako je ustvari i došlo do drugesrdžbe), već se trebao suprostaviti Agamemnonu kao junak. U drugojsrdžbi je bio u neku ruku i sam kriv, jer da se on nije durio naAgamemnona i tvrdoglavo čekao da mu ovaj padne pod noge, nikadaTrojanci ne bi stigli do ahejskog tabora i brodovlja. Drugim riječima,da nije bilo njegovog muškog ponosa puno manje bi ljudi umrlo,a njegov prijatelj Patroklo bi bio živ (iako je i sam pridonio svojoj smrti).

Ilijada

Ilijada je jedan od dva Homerova epa koji se sastoji od dvadeset i četiri pjevanja. Osnovni motiv je srdžba jednog od najboljih ahejskih junaka, Ahileja, kojega je uvrijedio ahejski vođa Agamemnon jer mu je oteo lijepu robinju Briseidu i zbog toga ne želi sudjelovati u borbi.Citat, 11. str.: "Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,/ (...) Otkad se bjehu onomad razdvojili poslije svađe/Atrejev sin, junacima kralj, i divni Ahilej."Ahilej se rasrdio, povukao vojsku iz rata te zamolio majku da mu pomogne i zamoli Zeusa da oduzme Grcima ratnu sreću kako bi uvidjeli koliko su pogriješili.Citat, 25. str.: "Ako, Zeuse o oče, med besmrtnicima tebi/Djelom il' besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:/Mojega sina počasti, od ostalih koji je ljudi/Najkraćeg vijeka, a sada junacima kralj Agamemnon/Pogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada./Nego o premudri Zeuse sa Olimpa, ti ga počasti,/Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle Ahejci/Moga ne počaste sina i dikom ne uzvise njega."Uz Ahilejevu srdžbu, kao motiv bih navela i priču koja se odvija o Trojanskom ratu što dodatno obogaćuje ovaj ep, isto kao i Homerovi pomalo nejasni epiteti i riječi.Citat, 30. str.: "Bješe krivonog i hrom na jednu nogu, a pleći/Njegove grbave bjehu ka prsima pognute skupa,/Šiljasta bješe mu glava i rijetkom posuta kosom."U drugom pjevanju Odisej potiče Grke na borbu, a u trećem pjevanju Paris izaziva Menelaja na borbu. Zato u četvrtom pjevanju započinje bitka, a Diomed, grčki junak, ranjava Afroditu i Aresa.Citat, 46. str.: "Onda mjedenim kopljem Diomed grlati bojnik/Mahne, a Palada onda Atena potisne koplje/Aresu u dno slabina, gdje mjedeni pasaše pojas;/Tu ga pogodivši rani Diomed i naguli kožu."I Diomed biva ranjen od Parisa, nakon što je s Odisejem uhodio Trojance. Hektor se borio s Ajantom, a Agamemnon se povukao. U trinaestom pjevanju Posejdon potiče Grke na borbu, a Hera mu pomaže. No, Zeus mu zabranjuje da se upleće u sukob. Zato u bitku ulazi Patroklo i ubija Sarpedona, no naposljetku biva ubijen od Hektora.Citat, 84. str.: "U dno slabina odmah te proturi koplje kroz njega./Sruši se, stane ga jek, Ahejci se rastuže vrlo."Potom, Ahilej saznaje za njegovu smrt i dobiva novo oružje od Hefesta, na nagovor Tetide. On se vraća u bitku nakon pomirdbe s Agamemnonom, isto kao i bogovi. Ahilej susreće Hektora ispred vrata Troje i ubija ga, te vuče njegovo tijelo natrag u grčka uporišta.Citat, 101. str.: "Tu baš suparnika probode kopljem Ahilej/I rt koplja mu kroz vrat mekani iziđe odmah."Nakon Hektorove smrti, Ahilej predaje Prijamu njegovo tijelo. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomači.Citat, 116. str.: "A kad svijetlo svijeta već deseta osvanu zora,/Onda roneći suze iznesu Hektora smjelog,/Na vrh lomače metnu mrtvaca i zapale vatru."

Odiseja

Page 136: Djela i Pisci

Odiseja je mlađi i kraći Homerov ep i za razliku od Ilijade, prikazuje nam miran život starih Grka. Ep je nazvan prema glavnom junaku Odiseju, koji prerasta u čovjeka nemirna duha, pustolova, čija putovanja obilježavaju ovaj ep. Nakon što je niz godina proveo u zarobljeništvu nimfe Kalipse na otoku Ogigiju, bogovi oslobađaju Odiseja koji žuri kući. U međuvremenu Atena pomaže njegovom sinu Telenahu da otjera prosce njegove majke.Citat, 152. str.: "Da l' će se vratiti on i kući kazniti svojoj/Prosce il' neće, a tebi i samom velim da smišljaš/Kako bi iz kuće mogo izbaciti prosce tolike."No, Posejdon razbije Odisejev brod, a on nailazi na kralja Alkonija, te mu prepričava svoje doživljaje.Citat, 191. str.: "Zviždeći glasno Kiklop tad tovno okrene stado/K brdu, a ja unutra promišljao sam u duši/Da mu se osvetim ljuto, Atena li slavu mi dade."Nakon dugog razgovora Odisej krene na put u Itaku, a Atena ga je prerušila u ružnog starca tako da ga nitko ne prepozna. Tada ga uputi kod Eumeja, koji lijepo primi starca ne znajući da je on njegov gospodar. Uskoro, Telemah prepoznaje svog oca.Citat, 208. str.: "Tako Odisej reče i poljubi sina, i njemu/Na tlo se odroni suza sa lica, koju je dotle/Jednako potiskivo;Telemah još vjerovat ne htje"Atena, Odisej i Telemah zajedno planiraju napad na prosce i na kraju ipak dođe do pokolja prosca.Citat, 228. str.: "Dvosjekli mač i cičeć strahovito skoči na onog;/Ali u isti čas i Odisej izmetne divni/Hitac i njime on Eurimaha u grudi zgodi/Kod sise, u jetru njemu zabode brzu strijelu."Odiseja ima sretan završetak i nakon dvadeset i tri pjevanja, u dvadeset i četvrtom pjevanju Penelopa prepoznaje svog muža i ostavlja prosce.Objavio/la I Bee u 10:55 Oznake: Homer, Ilijada, Ilijada i Odiseja, Odiseja

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV:BIJEG

Bilješke o piscu:Milutin Cihlar Nehajev rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine. On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan intelektualac(poznavatelj likovne i glazbene umjetnosti, poznavatelj prirodnih znanosti). U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Zanimao se i za hrvatsku političku prošlost. Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.

Mjesto radnje:Trst

Vrijeme radnje:Krajem siječnja 1909. godine

Tema:Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti

Page 137: Djela i Pisci

Problematika koja se obrađuje u djelu:- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim

zbivanjima- Retrospekcija događaja glavnog lika iz dana školovanja- Opis unutrašnjeg života glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja

sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet

- Rađanje sumnje da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života- Opis Nietzschea sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek

sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva)- Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u «apsolutno

istinite» ideje- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija,

omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti- Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija- Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize- Napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa

dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada

- Prevladava moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza)- Psihološka razmatranja i priželjkivanje kraja života i smrti

Struktura djela:Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman.

Page 138: Djela i Pisci

Sadržaj:Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje. Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male.

Page 139: Djela i Pisci

Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac. Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi.

Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih obaveza.

Page 140: Djela i Pisci

Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.

Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste. Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. »Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči.Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti.

Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo

Page 141: Djela i Pisci

govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane. Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija.

Page 142: Djela i Pisci

Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove. Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to.»

Page 143: Djela i Pisci

Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.

Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak. Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.

U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa.

Page 144: Djela i Pisci

Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući. Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama. Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja. Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći. Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.

Inspiracija iz sličnog djela:U autorovim djelima se osjeća utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. Netko za sve životne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se život ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su ga se dojmila djela Tolstoja čiju je formu pisanja i on koristio.

Analiza likova:Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život.

Page 145: Djela i Pisci

Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.

Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.

Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa.

Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.

Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima.

Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama.

Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo

Antigona (Ἀντιγόνη) Sofoklova je tragedija iz 5. vijeka p.n.e.. Podijeljena je u sedam činova, a radnja je smještena u antičkom gradu Tebi, u nemirno vrijeme vladavine kralja Kreonta, vrijeme sukoba. (Tukidid opisuje: otac je radio o glavi sinu, sin ocu, brat bratu.)

Glavna tema u „Antigoni” nošenje je pojedinca s boli i patnjom, uzrokovanom kada se neko (Kreont) uporno protivi božjim propisima ili željama i odbija pustiti sudbinu okolnostima, što dovodi do bolnog (Kreontovog) otkrivanja istine i na kraju do osvete njegovom ponašanju. Iz toga izvlačimo pouku da se ne treba protiviti sudbini i raditi protiv morala.

Likovi:

Antigona - Edipova kći, Izmenina sestra

Izmena - Edipova kći, Antigonina sestra

Kreont - njihov ujak, tebanski kralj

Tiresija - prorok

Hemon - Kreontov sin

Page 146: Djela i Pisci

Euridika - Kreontova žena

Stražar

Glasnici

Zbor

Antigona je kćer Edipa i njegove majke, te djevojka Kreontova sina Hemona. Ona predstavlja tragičnog junaka koji se bori za pravdu i moralne zakone. Njena dva brata, Polinik i Eteoklo, sukobili su se u ratu i poginuli. Ona je pokopala Polinika, iako je kralj Kreont naredio da ne smije biti pokopan (zbog njegova povoda vojske na Tebu). Ona nije marila ni za Polinikov čin, a niti za kraljev proglas, te je postupila po božijem (etičnom) zakonu. Njena zla sudbina samo je nastavak loših događaja u njenoj porodici, koji počinju s ocem Edipom. Ona je posrednik sukoba božijeg i ljudskog. Unatoč smrtnoj presudi, ne kaje se zbog svoga čina, a svojim idealima ostaje vjerna do kraja.

Kreont je tebanski kralj koji je dao proglas zabrane pokopa Polinika, te osuđuje Antigonu i Izmenu na smrt. Ne popušta u svojoj odluci, iako ga mnogi odgovaraju i predviđaju zlo. Kada na kraju uviđa svoju grubu grešku, pokušava se iskupiti, no stvari su već krenule u pogrešnom smjeru, te mu žena i sin počine samoubistvo. On je također dosljedan svojim idealima, tvrdoglav, ali dobar kralj koji je svojom hrabrošću i upornošću došao na čelo Tebe.

Izmena, Antigonina sestra, kćerka Edipa i Jokaste, nije željela pokopati Polinika, te odgovara Antigonu od toga. Kada dolazi kod kralja, iz straha od smrti plače, no želi podijeliti krivicu s Antigonom iako nije kriva. Kreont je unatoč svemu stavlja u tamnicu da dijeli (sudbinu) presudu s Antigonom. Ona se ne bori ni za božanske zakone, etiku, niti za državne zakone. Nema hrabrosti, te si ne želi praviti nikakve probleme zbog umrlog brata i njegovih prava.

Hemon je Kreontov sin i Antigonin vjerenik. Jako ga pogađa očevo nerazumijevanje, te počinjava samoubistvo u mržnji prema ocu i tuzi prema Antigoni. Euridika, žena Kreontova, majka Hemona, počinjava samoubistvo nakon spoznaje o Hemonovoj smrti.

Tiresija je mudar prorok, koji je mnogo puta pomogao Kreontu, pokušava ga odgovoriti od presude, te mu proriče smrt. Kreont se zbog njegovog proroštva dvoumi, no ne posustaje u naumu.

Zbor čine tebanski starješine, čija starost (kojom ih Sofoklo često opisuje) predstavlja mudrost i iskustvo. On (neutralno, sa strane) komentira događaje, daje savjete likovima, razgovara s njima, te opisuje prošle događaje.

Sažetak radnje [uredi]

Prvi čin

Razgovor Antigone i Izmene predočava nam njihova stajališta i Antigoninu namjeru (da pokopa Polinika unatoč kraljevoj zabrani). U stajaćoj pjesmi zbor pjeva o Poliniku i njegovu pohodu na Tebu.

Drugi čin

Kreont daje proglas (da Polinik ne smije biti pokopan) i obrazlaže povode njegova davanja.

Page 147: Djela i Pisci

„ A brata njegova Polinika, Što ko bjegunac vratio se u svoj zavičaj I roda našeg bogove do temelja Popalit vatrom htjede, krvi naše se nasititi, Nas kao roblje odvesti, Za njega evo ja proglasih sad, Da grob mu niko ne spravi ni ožali...

Dolazak stražara i glasnika s objavom da je neko pokopao Polinika te njihov dijalog s Kreontom. Stajaća pjesma opisuje čovjekovu moć i nadmoć nad životinjama.

Treći čin

Dolazi stražar dovodeći Antigonu i obavještava o njenom činu. Antigona obrazlaže motive i povod svoga postupka, a Kreont joj objašnjava svoje stajalište i uvjerava je da je u krivu. Dolazi Izmena te razgovara s Antigonom. U stasimu zbor opisuje zlo i zlu sudbinu Antigoninu.

Četvrti čin

Dolazi Hemon kod oca Kreonta te ga pokušava uvjeriti da je u krivu. U stajaćoj pjesmi zbor pjeva o ljubavi.

Peti čin

Antigona pjeva tužaljku o svom životu te razmišlja o svojoj sudbini i idealima. U stasimu zbor opisuje druge nesretnike u grčkim mitovima.

Šesti čin

Dolazak proroka Tiresije u Kreontov dvor te mu proriče nesreću, no Kreont ne popušta. U razgovoru Kreonta i Zbora Kreont uviđa da je u krivu te odlazi osloboditi Antigonu. Stasim opisuje Tebu i okolicu te zbor moli Zeusa za pomoć u nevolji.

Sedmi čin

Glasnik nam objavljuje Hemonovu smrt te potom smrt Euridike. Još se prikazuje Kreontovo žaljenje te ljutnja na nesklonost bogova.

Zanimljivosti [uredi]

Francuski dramatičar Jean Anouilh 1944. godine piše savremenu verziju „Antigone” koja je smještena u današnje doba. Njegovi likovi imaju psihu modernih ljudi no bit samog sukoba ostaje ista kao i u Sofokla. Dramu je na naš jezik preveo Radovan Ivšić.

Citati [uredi]

Za nemogućim ne valja posizati. (Izmjena)

Ne voli niko loših vijesti glasnika. (Stražar)

Kod zimske bujice drveće - vidjet ćeš / Što njoj popušta, grane sebi očuva. / A opre l' joj se, s korijenom ga iščupa. (Hemon)

Čovjek najviše onakav vrijedi, što je svakog znanja pun. (Hemon)

Page 148: Djela i Pisci

Tvrdoglavost je isto što i bezumlje. (Tiresija)

Nerazbor za čovjeka je nesreća baš najveća. (Glasnik)

Sofokle: "Antigona"

Književni rod: dramaKnjiževna vrsta: tragedijaTema: U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahteva države i zahteva porodice, a kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju, tragedija je neminovna. Pošto se Kreont ogrešio i o božje zakone postoji i sukob između bogova i Kreonta, a budući da su bogovi svemoćni, tu gubitnik mora biti Kreont.Ideja (poruka): Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i koji podstiču ljudsko dostojanstvo.Mesto i vreme radnje:Atina oko petog stoleća pre nove ere.Antigona: Ime u prevodu znači: "nesalomiv", "protiv generacije"

Fabula

Antigona je klasična tragedija starogrčke dramske umetnosti. Pored dela od 5 epizoda ima i još početni deo-prolog i završni deo-eksodu, u koji je uključena i katastrofa drame. Glavni likovi u drami su: Antigona, ćerka tebanskog kralja Edipa, njena sestra Ismene, novi kralj tebanski Kreont, njegov sin Hemon, njegova žena Euridika i prorok Tiresija. Prolog: Antigona dolazi kod sestre Ismene i govori joj o novom zlu koje se sprema: kralj Tebe, ujak Kreont, izdao je zapovest da se Eteokle, njegov mlađi brat, poginuo u odbrani prestola i Tebe, može sahraniti sa svim počastima, ali ne i stariji poginuli brat Polinik, koji je ušao u Tebu da preuzme presto od brata uveren da njemu pripada. Odlukom Kreonta njega niko ne sme niti pokopati, niti oplakati. Ismena ne želi ništa da razrešava na svoju ruku jer im je nesreće dosta: otac Edip, kralj Tebe, saznavši da se greškom oženio svojom majkom i sa njom izrodio četvoro dece rukama je sebi iskopao oči, a majka im se obesila, dok su braća u međusobnoj borbi izginula. Antigona to doživljava kao izdajstvo brata i spremna je da kao sestra, umre, ali ne i da nosi sveti greh i dopusti da ptice i psi raznose bratovljevo telo. Ismena odbija da učestvuje u tome. Prva epizoda: Kreont upoznaje podanike sa svojom odlukom da se Polinik ne sme sahraniti na tradicionalan način jer u njemu vidi čoveka koji je hteo da sruši Tebu i da uništi njen život. Dolazi stražar koji saopštava da je neko već pogazio njegov zakon: Polinikovo telo je prekriveno zemljom. Ta vest u Kreontu je izazvala bes i naređuje da se krivac pronađe. Oglašava se hor i ta horska pesma je himna čoveku i jedno od najlepših mesta u drami. Druga epizoda: Stražar dovodi Antigonu pred kralja Kreonta, uhvaćenu u trenutku oplakivanja brata. Iz dijaloga se vidi da ona ne pristaje da ljudski zakoni budu iznad Božijih i svetih zakona jer su oni stariji i svako treba da ih se drži. Dolazi Ismena koja bi da podeli odgovornost sa sestrom, na što Antigona ne pristaje. Hor se oglašava pesmom.Treća epizoda: Dijalog između Kreonta i sina Hemona, zaljubljenog u Antigonu. Hemon odvraća oca od namere da je usmrti jer je nedužna i narod je na njenoj strani. Po njemu, mudrost je saslušati šta drugi govore i misle. Kreont tada ističe da državom upravlja kralj, a ne narod i da je strogost nešto po čemu se meri moć vladara. On donosi odluku da Antigonu živu zazidaju, i da hranu dobije tek toliko da preživi. Četvrta epizoda: Antigona, odlazeći u smrt, jadikuje što umire mlada i neostvarenih snova. Peta epizoda: Na scenu stupa mudrac Tiresija; ubeđuje Kreonta da odustane od izvršenja kazne, pozivajući se na svoje mudračko iskustvo.

Page 149: Djela i Pisci

Kreont oseća da greši, ali sad je već sve kasno.Eksoda (završni deo):Glasnik donosi tragičnu vest o ishodu Kreontove odluke: Hemon je ušao u grobnicu kod Antigone, ali kasno - ona je već bila mrtva,(obesila se). Kada je naišao otac Kreont sa namerom da oslobodi Antigonu, na njega je jurnuo Hemon, da bi se nakon toga probo mačem. Majka Euridika, od žalosti za sinom, ubija se, a Kreont jadikuje nad gubitkom sina i žene, kriveći sebe za udes koji ga je snašao. Tragediju završava hor pesmom.

Kritički osvrt:

U središtu dramskog zbivanja je Antigona i njena sestrinska ljubav, a izvor sukoba i uzrok Antigoninog stradanja je nesklad između naloga i zakona vlasti na jednoj strani, i naloga ili diktata srca i nepisanih zakona morala - na drugoj strani. Pojedinac (Antigona) suprotstavljen je vlasti u liku Kreonta. Antigona u prevodu znači - "protiv generacije". U tom suprotstavljanju pojedinac je usamljen i nemoćan,te je njegovo stradanje neminovno. Glavni junak, Antigona, od samog početka zna da će tako biti, ali, i pored toga ne odustaje od svojih namera koje su uzvišene. Iz tih razloga je i ovo stradanje glavne junakinje poprimilo oreol tragičnosti,jer ona se bori za pravo na ljubav prema bratu koja je starija od svakog zakona, za pravo da sama odlučuje kako će postupati. Iako strada i ispašta, Antigona ne mrzi.Između ljubavi i mržnje ona bira ljubav jer kako kaže: za ljubav, ne za mržnju, ja sam rođena. U borbi za slobodu odlučivanja, a za ljubav, za to prirodno pravo da bratu oda dužnu poštu, Antigona pokazuje hrabrost, odlučnost i doslednost, ali ujedno i nežnost i požrtvovanost. Snagu joj daje i uverenje da postupa časno i da se zalaže za pravednu stvar koja ne povređuje društvene norme. Međutim, ona ipak strada. (U tome i leži njena tragička krivica - svesno je izabrala ono što je zabranjeno). Naravno, na njenoj strani su i božji zakoni, za koje će sama reći da su nepisani ali večni. Dramski tokovi, zbivanja, ispoljavanja ostalih junaka drame i nastupi hora razotkrivaju svu tragiku junakinje. Lepota Sofoklove drame je i u tome što ni Kreonta, uzročnika Antigoninog stradanja i tragike, ne prikazuje kao suviše mračnu i izopačenu ličnost. Kraj drame, naročito njegova jadikovanja pokazuju da je i sam veliki stradalnik i najveći gubitnik.

Idi na vrh stranice!

Likovi:

Antigona i Ismene -Edipove kćeriKreont-njihov ujakEuridika Kreontova ženaHemon Kreontov sinTiresija ProrokStražari, glasnici, zborANTIGONA: Samostalna je i beskompromisna. Hrabra je i ustrajna kod svojih odluka. Oseća sestrinsku ljubav i zato ne sluša tuđe naredbe,već sledi svoje srce. Svesna posledica srlja u propast. Ona je pozitivan lik svakom smislu vođen ljubavlju: "A ja samo za ljubav na ovaj dođoh svet." Antigona se našla u neizbežnoj situaciji, tj. na nju je svaljena tzv, tragična krivica koja je specifična za sve tragedije. Ona je imala na izbor slušati naredbu vladara i biti bezosjećajna prema mrtvom bratu ili brata sahraniti, kako joj je govorilo srce. Ona je svoje srce i poslušala znajući šta je čeka ako je neko otkrije. Toga se nije uopšte bojala, jer je imala samo jedan cilj koji je i ostvarila. Antigona je još jedan lik kad nam pisac pokušava objasniti i dokazati da je ljubav uvek ispravna odluka i da je vredna čak i žrtvovanja. Upravo to je Antigona znala i sledila.KREONT:Apsolutistički vladar bezosećajnog i hladnog srca. Naredba kojom zahteva poslušnost je bezobzirna mera koja nije odraz volje naroda, već njegova samovolja. Antigonu šalje u ponižavajuću smrt uprkos tome što je ona kći njegove sestre i zaručnica njegovog sina. Mržnju uspe pobuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša iako ga sin moli da ne osudi Antigonu. Naprotiv, on čak želi nju ubiti pred njim: "Zar tako meni ti sine? No Olimpa mi mog veseliti se neće dugo lavež taj.(pratnji) Dovedite mi odmah onaj njegov skot. Nek umre tu pred licem

Page 150: Djela i Pisci

zaručnika svog."Kreont je čovek koji ne sluša nikog osim sebe i svoje hladno srce. Tek na kraju posluša Tiresiju zbog strahopoštovanja prema bogovima. Kao što se on boji bogova, narod Tebe se boji njega. Kreont je savršen primer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe. Ta ga ohololost i dovodi do propasti. On se naposletku i kaje, ali prekasno. Sudbina je već odlučila da ostane sam, propao kao otac, suprug i vladar.Ismene, Antigonina sestra, smatra da, kao žena, ima da se povinuje svemu što je naloženo da se uradi, poštuje kraljeve zapovesti. Ona se, dakle, nasuprot Antigoni - ponaša vrlo racionalno. Ismena žali brata i svojeglavu sestru, te je na kraju i ona spremna da deo krivice uzme na sebe, mada u njoj nije sudelovala. Hoće i ona da umre, ali je u toj nameri sprečava Antigona.Hemon, Kreontov sin je pravedan i odlučan, neizmerno voli Antigonu. Drži datu reč; kad vidi mrtvu Antigonu, probada se mačem pred zloćudnim ocem i umire.

Dramske inovacije:

Sofokle je značajno doprineo razvitku drame jer je uneo nekoliko novina: oslobodio je pisca obaveze da igra protagonistu, uveo je trećeg glumca, hor u njegovim dramama nema sižejnu funkciju, prvi je uveo u svoje drame junakinje. Povećava hor s 12 na 15 osoba, ali mu smanjuje uticaj. Njegov hor ne utiče na radnju, on je samo pasivni promatrač koji sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu ne uzdiže nad običnim ljudima. Njegovi likovi nisu više bogovi i idealizovana bića kao kod prethodnih pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Iz svih njegovih tragedija izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima likova. Radnju pokreće slobodna ljudska volja. Sofoklovi su likovi psihološki produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila.Kaže se da je Sofokle jednom rekao: "Ja prikazujem ljude kakvi bi trebalo biti, a Euripid kakvi jesu."Čovek postaje tragični heroj jer se Sofokle usredsređuje na slikanje karaktera, osećanja i strasti u čoveku. Ono u čemu blista njegov talenat ,jeste duboko poniranje u tajne ljudske volje kao osnove na kojoj se vrši sudbina, tananija psihološka motivacija i složenija dijalektika, koju on kao čist religioznik i etičar unosi u zasvetljivanje i rešavanje moralno-religioznih i socijalno-političkih problema.

Zanimljivosti i anegdote

Kao i mnoga druga grčka imena, Sofoklovo takođe ima značenje. To je složenica od σοφός (sophos) = "mudar" κλέος (kleos) = "slava". Ime mu tako dobija značenje "slavan po mudrosti". U braku s Nikostratom imao je sina Ijofona koji je bio ljubomoran na druge sinove, posebno na to što je Sofokle najviše voleo unuka drugog sina. Ijofon je tako podigao tužbu protiv svoga oca optužujući ga za staračku slaboumnost te je tražio da se stavi pod tutorstvo. Sofokle je pred sudijma pročitao deo svoje drame koju je upravo stvarao, a sudije su ga potom oslobodili, jer čovek koji može tako lepo pisati, ne može biti senilan. O njegovoj smrti kolaju brojne anegdote. Jedna kaže da se zagušio jedući bobicu nezrela grožđa. Druga, pak, kaže da je umro od radosti kad je čuo za pobedu u teatru. Treća govori da je recitiovao dugačku rečenicu iz Antigone koja nije imala stanku za disanje, te je na posletku izdahnuo. Postoji priča koja govori o Sofoklovojsahrani. Njegova je porodična grobnica bila na putu prema atičkoj tvrđavi Dekeleji koju su u to vreme zaposeli Spartanci. Noć nakon što je Sofokle umro, vojskovođi Lisandru, njihovom zapovedniku, ukazao se duh boga Dioniza koji mu je rekao da dopusti povorci da ukopa čoveka koji je upravo umro. Lisandar nije mario za taj san, no on se opet ponovio iduće noći. Tada se Lisandar raspitao o tome ko je umro i, pošto je saznao da je to Sofokle, dopustio je povorci da prođe. No, ta priča nema verodostojne hronološke temelje. U početku je i sam Sofokle glumio u tragedijama, ali priča kaže da je morao prestati zbog slabog glasa te se tako odvojilo njegovo pesničko umeće od glumačkog.

Tragedija Kralj Edip (Οἰδίπoυς τύραννoς, 430. god.) ne obrađuje kao neposrednu temu Edipov zločin, nego njegovo postepeno razotkrivanje samoga sebe. U Tebi hara kuga, a mnoštvo tebanskog naroda sedi na stepenicama žrtvenika pred kraljevskim dvorom i čeka Edipa da ga zamoli da grad spasi te

Page 151: Djela i Pisci

nevolje. Dolazi Edip i kaže narodu da je poslao šuraka Kreonta u Delfe da pita proročište za savet. Kreont saopštava da će kuga prestati ako se pronađe, kazni i iz zemlje protera ubica kralja Laja. Tebanski starci, koji sačinjavaju hor, savetuju Edipa da za savet pita vrača Tiresiju, ali vrač neće da oda ubicu. Edip se razgnevi i optuži vrača da je sigurno u vezi s ubicom. Gnevan Tiresija označava kao ubicu Edipa koji misli da se vrač tako dogovorio sa Kreontom, jer se taj želi domoći prestola. Kreont se pokušava opravdati, ali pritom dolazi do svađe između njega i Edipa. Sada se pojavljuje Jokasta koja umiruje kralja govoreći mu da se ne boji vračeva proroštva jer se nije ispunilo ni proroštvo da će Laj poginuti od sina; ubili su ga, naime, na raskršću razbojnici, a sin je bio izložen nakon poroda. Edip se sada seti da je i on ubio nekoga na raskršću, ali misli da to nije bio taj kad se već tvrdi da su ga ubili razbojnici. Da se o tome uveri, šalje po pastira koji je jedini od tadašnje Lajeve pratnje ostao živ. Uto stiže iz Korinta glasnik koji Edipu javlja za smrt njegova oca Poliba, a narod traži da im Edip bude kralj. To Edip odbija bojeći se proroštva da se ne bi oženio majkom, Polibovom ženom. Glasnik ga umiruje govoreći mu da je njegov strah neopravdan jer ionako nije Polibov sin. Na Edipovo pitanje odakle to zna, odgovorio je glasnik da ga je on lično primio na Kiteronu od Lajevog pastira kad su ga hteli izložiti. Taj je pastir onaj isti po kojega je poslao Edip. Jokasta shvati strašnu istinu i bez reči odlazi u dvor. Pojavljuje se i pastir koji nikako neće da odgovori na Edipova pitanja, ali konačno pritisnut Edipovim pretnjama izjavljuje da je Edip, sin Lajev i Jokastin, ubica svoga oca i suprug vlastite majke. Edip izvan sebe od boli odlazi u dvor. Uskoro sluga javlja da se Jokasta obesila, a Edip sam sebe oslepio. Slepi Edip izlazi iz dvora i moli Kreonta da se pobrine za njegove kćerke (Antigonu i Ismenu), a sinovi (Eteokle i Polinik) će se lako snaći. Edip se vrlo ganutljivo oprašta s kćerkama, a Kreonta moli da ga otpremi iz zemlje. Kreont pristaje na to, ali prvo želi za savet da pita proročište u Delfima. Hor završava tragediju opomenom da nikoga ne treba smatrati pre smrti srećnim.

Kralj Edip se uz Antigonu smatra remek-delom Sofoklove dramske umetnosti. To je svakako najjače Sofoklovo delo. U Kralju Edipu ocrtao je pesnik tragičnu sudbinu istoga lica koje je i Eshil obradio u tebanskojtrilogiji (Laj, Edip, Sedmorica protiv Tebe). Dok je Eshil svoju radnju zasnovao na prokletstvu roda, tj. čitava tragika prikazana je kao nasledstvo krivice, Sofokle je usredsredio svu dramsku radnju na ličnu Edipovu sudbinu. Edip upotrebljava svu snagu svoje volje i oštroumnosti da pronađe i kazni Lajevog ubicu i tako spasi Tebu od nevolje. U upornoj istrazi dolazi do strašne spoznaje. Sofokle je majstorski ocrtao kako postepeno ali sigurno izlazi na videlo strašna istina. Iako je Edip pritisnut dubokom patnjom i strašnom moralnom brigom, on ipak nije klonuo, nego i tada pokazuje veliku snagu i svest, jer mirno prima na sebe svoju gorku sudbinu. Jokasta pokušava da potkopa veru u proročanstva, ali delfijski Apolon preko Tiresije izlazi kao pobednik. Ta pesnikova tragedija nam kazuje kako je ljudska mudrost ograničena i sreća promenljiva, dok nasuprot tome stoji božansko sveznanje. Čitavom tragedijom provlači se slavljenje delfijskog proročišta, koje se u ono doba, pod uticajem sofistike, sve više napadalo. Kralj Edip je zapravo apologija delfijske religije.

Datoteka:=== Antigona ===

“Kralj Edip” je najpoznatija i najviše slavljena grčka tragedija. Tema tragedije je iz mita o Edipu, ali se Sofoklo usredotočuje na Edipovu sudbinu. MJESTO RADNJE  je Teba, a FABULU čini Edipova tragedija – otkriće grijeha koje je počinio u neznanju.

 

         Edip je bio kralj Tebe, u kojoj se pojavila kuga. Proročanstvo traži od Tebanaca da iz grada prognaju ubojicu svojega bivšega kralja Laja. Edip, koji je nakon Lajeve smrti, došao u Tebu, postao je kralj nakon što je riješio zagonetku Sfinge, i tako Tebu spasio od opasnosti. Kao kralj, Edip, iako su od ubojstva protekle duge godine, pokušava otkriti tko je ubojica, jer proročanstvo je jasno – ubojica je još u Tebi. Na njegovu zapovijed Kreont, brat Edipove žene Jokaste, supruge pokojnoga kralja Laja, dovodi slijepoga vrača Tiresiju. Tiresija isprva ne želi odgovoriti, ali zatim Edipu otkriva da je ubojica upravo on. Užasnut takvom optužbom, za koju drži da je nemoguća, Edip tjera Tiresiju, i ruga mu se zbog sljepoće, a Tiresija mu navješćuje da će oslijepiti upravo on. Edip Kreonta optužuje za zavjeru, misleći da ga Kreont tako želi svrgnuti s vlasti. U razgovoru s Jokastom, Edip saznaje za proročanstvo da će Laj poginuti iz ruke svojega sina, ali, kaže Jokasta, to se nije moglo ispuniti, jer je Laj dao pogubiti njihovoga jedinog sina, još u novorođenačkoj dobi. Edip se pak sjeća Apolonovoga proročanstva da će ubiti svojega oca i oženiti majku. Sin - nasljednik kralja Poliba u Korintu, Edip odlazi, kako se to proročanstvo ne bi moglo ispuniti. Čuvši od Jokaste na kojem je raskrižju ubijen Laj, Edip se sjeća da ga je na tom istom mjestu, na putu od Korinta prema Tebi, napala pratnja jednoga putnika tjerajući ga

Page 152: Djela i Pisci

da se skloni s ceste, a putnik ga je udario bičem, pa ga je Edip ubio, kao i malenu pratnju, a ostaje živ tek jedan pastir. Sjećajući se toga događaja, Edip shvaća da bi to mogao biti kralj, ali je jedini preživjeli svjedok događaja – pastir, koji je izvan Tebe – tada je tvrdio da ih je napala razbojnička četa, a Edip je na putu bio sam. Čekajući pastira, koji treba razriješiti dvojbu je li ubijeni starac bio Laj, Edip razmišlja o davnom proročanstvu. Dolazi glasnik iz Korinta i donosi vijest da je od starosti umro kralj Polib, i da Edip treba preuzeti prijestolje. Edip mu govori o razlozima svojega odlaska iz Korinta, i o Apolonovom proročanstvu, i kaže da ne može u Korint dok mu je majka živa. Glasnik mu tada otkriva da nije Polibov sin, već da ga je on – glasnik, donio u Polibov dom, i da ga je Polib, bez djece, posinio. Glasnik ne zna njegovo porijeklo, ali se sjeća da mu ga je predao pastir. Na to dolazi pastir, koji isprva ne želi odgovarati na kraljeva pitanja, ali pod prijetnjom mukama, izriče istinu – dijete koje je predao glasniku jest sin kralja Laja i Jokaste. U užasnom trenutku, Edip shvaća istinu – proročanstvo se ispunilo. Jokasta, njegova žena i majka, u grozi zbog saznanja se vješa, a Edip iglom s plašta iskopa vlastite oči. Oprašta se od svoje djece, posebice dvije kćeri – Antigone i Izmene, svjestan da zbog sramote njegova čina nikada neće pronaći muževe. Slomljen, opterećen grijehom i sramotom, slijepi Edip odlazi u izgnanstvo.

 

         Glavni i naslovni LIK jest EDIP, koji je na početku tragedije na vrhuncu svoje moći – slavljeni kralj Tebe, i njezin osloboditelj od opake Sfinge. Svećenik, koji mu govori o kugi koja vlada Tebom i traži njegovu pomoć, podsjeća na njegova ranija djela:

 

“Ti u naš dođe grad i oslobodi nas  od Sfinge, što nam danak nametnula krut.  I poslije o tome više nije bio zbor  nit mi smo išta dalje tebi rekli još,  već ti – uz pomoć božju, za to znade svak  uredio si dobro našeg žića tok.”

 

         Edip podsjeća svećenika da je već djelovao i da se Kreont treba svaki trenutak vratiti iz Delfa s tumačenjem zašto su Tebu zahvatile takve strahote. Edip se pred svećenikom i pred pukom kune:

 

“A kada stigne, neka zadnji budem skot  ne učinim li sve, što naloži mi bog.”

 

         Saznavši od Kreonta da treba naći ubojicu pokojnoga kralja Laja, koji je, kaže proročanstvo, još uvijek u Tebi, Edip je odlučan:

 

“Ja ponovo pokrenut čitav taj ću spor,  jer dostojno je Feba, a i tebi čast,  što skrećete nam skrb na kralja Laja smrt.  I vidjet ćete, ja ću, kao što je red,  pomoći gradu tom i bogu milosnom.”

 

         Edip izdaje naređenje da se jave svi koji nešto znaju o smrti kralja Laja i proklinje ubojicu, koji je Tebi nanio toliko strahote. Zatim izriče zakletvu:

Page 153: Djela i Pisci

 

“I k tome molim višnje: nađe li se taj  u domu mom, a ja zatajim li ga sam  nek vlastite me moje kletve stigne pest.”

 

         Edip je vrlo odlučan da pronađe ubojicu, i traži njegovo ime od slijepoga proroka Tiresije. Na Tiresijino odbijanje, Edip je toliko bijesan da optužuje samoga proroka, kao začetnika Lajeva ubojstva. Slijede oštre Tiresijine riječi da je sam Edip zločinac:

 

“Ti ne znaš, da u grijehu krvi skvrniš rod,  i kala, kojim grezneš, ne vidi ti svijest.”        

 

         Za Tiresijine riječi Edip optužuje Kreonta, smatrajući da mu Kreont želi oteti vlast:

 

“O vlasti, ponajveće od umijeća svih  u ovome životu, što je borbe pun,  kolika li nenavist na te vreba svud!  Zbog vlasti ove koju meni dade grad,  ne na moj zahtjev, već je dobih kao dar,  sad eto Kreont vjerni, od davnine drug,  ko razbojnik se šulja da mi spremi pad.”

 

         Edip se ruga Tiresiji zbog sljepoće, i tvrdi da su mu proročanstva nejasna, podsjećajući da je Sfingu nadmudrio “bez ikakvih ptica”. Doživljava jasne i optužujuće Tiresijine riječi:

 

“                      … Ti reče da sam slijep,  no ja ti kažem – ti si, premda imaš vid.  Nit vidiš s kime živiš, niti vidiš grijeh,  u kome si, nit znadeš kom si stvoru sin.  I dušman svom si rodu tu na zemlji toj  i onima pod zemljom, što ih krije Had.  I proklet će te majka, proklet otac tvoj,  i iz tog će te grada dvostruk izgnat bič.  Sad vidiš još, al’ skoro snaći će te mrak.  I nema luke te i nema brijega tog,  gdje oriti se neće jauk tvoj i krik  kad spoznaš, da si – prošav mučan put i dug  u neprijaznu luku u svoj stigo brak.  I ne znaš da imade jošte zala tih:  da bit ćeš otac svoj, a djece svoje brat.  Pa slobodno ti stoga: grdi me i psuj  i Kreonta uz mene. Ali čitav svijet  još ne vidje stvorenja, što ko ti će mrijet.”

Page 154: Djela i Pisci

 

         Edip tjera Tiresiju, a Kreonta optužuje za izdaju. Čak se ne osvrće na upozorenje zborovođe da nije dobro suditi naglo:

 

“No ako neko naglo meni sprema slom,  tad moram se poslužit naglom obranom,  a ako mirno gledam razorni mu rad,  on svršit čin će svoj, a ja doživjet pad.”

 

         Sukob između Edipa i Kreonta smiruje Jokasta, i Edipu primjerom proročanstva da će Laja ubiti sin, a koje se nije ispunilo, obrazlaže da ne treba uvijek vjerovati proročanstvima. No, njezina priča unosi crv sumnje u Edipa – Laj je poginuo na raskrižju u gori, upravo na mjestu gdje je Edip ubio jednoga starca:

 

“Kad već sam bio onoj raskrsnici bliz,  tu glasnik bješe neki, a i neki muž  u karucama, što ih vuko konja spreg  baš kako ti mi reče. Nato s puta mog  kočijaš sta me tjerat, a i starac s njim.  Raspalih se i lupih kočijaša tog  u gnjevu svom, i htjedoh putem dalje poć.  No starac, kada bjeh kraj kola njegovih  po glavi mene shvati bičem dvostrukim.  Uzvratih njemu jače, podigavši štap,  a on se s kola svali, pade nauznak.  I druge pobih sve. Pa ako starac taj  imade nešto s onim, što se zvao Laj,  tad bijednog li mene! Je li itko još  nesretniji, da l’ ikog više mrzi bog?”

 

         Edip se ipak nada da to nije istina, uzdajući se u riječi pastira da je Laja napala razbojnička četa:

 

“Ti kaza da je pastir donio vam glas.  od razbojničke čete da je pao Laj.  Pa ako reče isti razbojnika broj  ko ti, tad ja ne ubih, jer sam bio sam,  a jedan nije isto što i više njih.”

 

         Edip grozničavo želi saznati istinu, a njegovo stanje najbolje opisuje Jokasta u molitvi u hramu:

 

“Jer Edipu sve više smućuje se duh  od briga premnogih. Rasudit ne zna već  i prema starom izvest izvod neki nov,

Page 155: Djela i Pisci

  no najvećih grozota rado sluša glas.”

 

         Tračak nade u neispunjena proročanstva donosi glasnik iz Korinta. Edipov otac Polib umro je prirodnom smrću – proročanstvo da će Edip ubiti svojega oca, izgleda, nije se obistinilo. Edip i sam počinje sumnjati u točnost proročanstava:

 

“O jao, jao! Ženo ima l’ smisla još  sa povjerenjem slušat što nam kaže Feb,  il’ ptica krik, u svjetli kad se krile vis.  Ne poteče li od njih onaj strašni glas,  da ja ću ubit oca, a sad čujem vijest,  da od starosti umrije, da ga pokrije Had.  Bez mene to se zbilo. Ne potegnuh mač.  Tek ako starac svenu od čeznuća svog  za sinom u tuđini, tad sam smrti kriv.  I sada Polib kralj u grobu leži svom,  a proroštva su zla također tamo s njim.”

 

         Edip se ipak boji vratiti u Korint i preuzeti prijestolje, jer mu je majka još živa, i dio proročanstva – da će se oženiti svojom majkom, još je moguće ostvariti. Glasnik ga pokušava osloboditi straha, i otkriva mu da mu Polib nije uopće bio rod. Glasniku ga je dao kao novorođenče sputanih nožica, pastir. Edip želi saznati tko je taj pastir, kako bi otkrio svoje porijeklo, iako ga Jokasta moli da to ne čini:

 

“Pa što! A mene nije mog podrijetla sram,  već hoću da mu prodrem do u samu srž.  A za nju, to joj kaže ženski ponos njen,  sramotu znači što sam možda rodom prost.  No ja sam čedo Sreće, što me prati svud,  pa obrukat se neću niti ovaj put.  Promjenjivi pak Mjesec bratac mi je drag,  što jednako se mijenja ko i usud moj:  od nahočeta bijednog ja se stvorih kralj.  Uz majku svoju Sreću i uz brata tog  predomislit se neću, svoj ću saznat rod.”

 

         Kad se pojavi pastir – ključni svjedok i predaje djeteta, ali i Lajeva ubojstva, Edip inzistira da mu otkrije istinu, pa čak pastiru prijeti mučenjem. Pastir priznaje – Edip je Lajev i Jokastin sin, a proročanstvo se ispunilo u svoj svojoj strahoti:

 

“O jao, sad je jasno. Posljednji mi put,  o sunce sjajno, sada svjetli šalješ trak.  Od krivog ja se rodih, grešni sklopih brak  i ubivši kog ne smjeh, zločin svrših crn.”

 

Page 156: Djela i Pisci

         Od glasnika saznajemo da se ispunilo i Tiresijino proročanstvo – Edip je u očaju, našavši Jokastu mrtvu, sam sebi iskopao oči:

 

“                             …. Zatim Edip kralj  - grozota bješe gledat krvav njegov čin      iz halje zlatnu sponku trže joj i njom  u zjene svoje sta za bodom bosti bod.  I govoraše tako: na što meni vid,  kad ne vidjeh svoj udes, ne vidjeh svoj grijeh.”

 

         Edipu, slijepom i shrvanom, sućut izražava Kreont, a Edip ga moli da ga pošalje u progonstvo:

 

“Dopusti mi da odem na Kiteron svoj,  gdje roditelji preran spremiše mi grob.  U gori želim živjet, tamo želim mrijet  od onih, što mi nekad pripraviše smrt.  Ja znam, da bolest mene nikad neće strt,  već tad se spasoh ja za neki gori cilj,  No nek se vrši kob, nek teče njezin tok.”

 

         Edip ne brine za sinove, koji su već odrasli mladići, već brine za kćeri, Antigonu i Izmenu. Pita se kakav li će biti njihov život, i hoće li se ikada naći mladić koji će ih, s takvom obitelji, prihvatiti za ženu. Moli Kreonta da mu kćerima bude skrbnik, i daje im posljednji savjet:

 

“Poživite pošteno, bilo to gdje god,  a skloniji od mene nek vam bude bog.”

 

         Ostali su likovi sporedni i u funkciji Edipa, kao središnjega lika radnje. Prvi je njegov sukob s TIRESIJOM, prorokom, koji Edipu u početku ne želi odgovoriti na pitanje o Lajevom ubojici:

 

“Ne želim tebi zla, a i svoj čuvam mir,  stog uzalud me pitaš. Šutim kao grob.”

 

         Na navaljivanje, vrijeđanje i optužbe Tiresija napokon Edipu u lice kaže da je sam zločinac, ali Edip u to ne vjeruje, i tjera Tiresiju. Tiresija izriče svoje proročanstvo:

 

“Stog znaj: čeljade koje tražiš dugo već  i proklinješ, jer od njeg pade kralj nam Laj,

Page 157: Djela i Pisci

  izmeđ vas ovdje živi. Strancem taj je zvan,  a rođen je Tebanac. No saznanju tom  veselit on se neće. Taj će čovjek – slijep,  a nedavno još zdravlja i bogatstva pun –  ko prosjak, oprt o štap, u tuđinu poć.  I djeci on će svojoj sve u isti mah  i otac bit i brat, a majci sin i muž,  dok ocu bit će krvnik i u braku drug.”

 

         Edipovim opružbama zgranut je i KREONT, brat njegove žene Jokaste.

 

“O, ako u svom srcu tako misli on,  da riječju ili činom ja mu nanijeh zlo  u nevoljama ovim, što ga tište sad,  tad nek mi dođe smrt….”

                 Kreont se pokazuje kao mudar savjetnik, i na Edipove optužbe odgovara da uopće ne žudi za vlašću, jer je i ovako zapravo ima:

 

“U prvom redu, da li stvora takvog znaš  kom draže bit je kralj, no miran imat san  ko ja što spim, a tvojom ista mi je moć.  Pa stog bih bio glup, da želim postat kralj,  kad s kraljevskom je tvojom moja ista vlast.  I svatko tako misli tko je razuman.”

 

         Kreont se pojavljuje pred Edipom kad je on već slijep i shrvan sudbinom. Kreont mu izražava sućut:

 

“O Edipe, ne dođoh da se narugam,  ni na zlo staro zlom da novim uzvraćam.         (Slugama)  A vas, što tu ste stali, ako nije stid  od ljudi, nek vas sunca barem plaši trak,  što hrani sve na svijetu. Nije poso lijep  da ostavljate tako nezakriven jad,  od kog se gnuša zemlja, dan i sveti dažd.  Odvedite ga odmah tu u njegov dvor,  jer od davnine u nas običaj je svet,  da sućut s nekim dijeli samo bliski rod.”

 

         Kreont prihvaća kao skrbnik Edipove kćeri, a tu je začetak i druge tragedije – Antigone, u kojoj se brižni Kreont pretvara u tiranina.

 

Page 158: Djela i Pisci

         JOKASTA se među likovima pojavljuje kad pokušava razriješiti sukob između Edipa i Kreonta. Djeluje razumnim riječima i upozorava ih:

 

“O nesretnici bijedni, zar vas nije stid  da raspravljate tu svoj vlastit, lični spor,  a onamo nam strada narod i sav grad.  Ti u dvor pođi sad, a i ti u svoj dom,  od sitnog jada velik ne pravite jad!”       

 

         Jokasta, saznavši za Tiresijino proročanstvo, Edipu govori da ne treba u njih uvijek vjerovati. Kao primjer navodi davno proročanstvo Laju:

 

“Prorekoše za Laja – ne doduše Feb,  već neki mu pomoćnik – da ga čeka smrt  od vlastitoga sina njegovog i mog.  A ono, svatko zna: od razbojnika Laj  na raskršću u gori kraj doživje svoj,  dok djetetu već treći od rođenja dan  na nožicama zglavke otac sape sam  i dade da u guštik njega nosi rob,  pa tako ne izvrši proroštva se riječ:  Nit ikad ocu bit će ubojicom sin,  a niti Laj pade od ruke sina svog,  iako Apolonov tako reče vrač.”

 

         Polako se otkriva priča – Edip je ubio starca na mjestu gdje je poginuo Laj, a glasnik iz Korinta Edipu otkriva da mu Polib nije otac. Jokasta preklinje Edipa da ne traži svoje pravo porijeklo:

 

“O jao si ga tebi! Zadnja to je riječ,  što kažem ti, a zatim slijedi vječni muk.”

 

         Jokasta je saznala da se proročanstvo ispunilo, i da je Edip zapravo njezin sin, za kojega je mislila da je mrtav. Glasnik iz dvora prenosi njezin očaj:

 

“Kad razjarena otud u svoj dođe trijem,  poletje tamo, gdje joj bračni stoji log,  sve čupajući putem kose pram po pram.  Kad k logu stiže, lupi vrata za sobom  i vikat stade Laju ime pokojnom  i proklinjati onaj davni porod svoj,  s kog pade kralj, da ona novi sklopi brak  i vlastitome sinu bijedan rađa rod.  Tad stade ridat tu, naricat u sav glas

Page 159: Djela i Pisci

  nad krevetom, u kojme dvostruk rodi jad:  od muža – muža svog i od svog ploda plod.”

          Glasnik nadalje priča kako je Edip, tražeći s mačem svoju ženu, odnosno majku, naišao na njezin tragičan kraj:

 

“On riknu, i poveden valjda slutnjom zlom,  poteče, grunu vrata krila dvostrukog.  Ulekoše se tek, a on im sruši stup  i provali i vidje i mi skupa s njim:  da užetom se gospa skonča pletenim.”

 

         Važnu ulogu u “Kralju Edipu” ima zbor, koji komentira radnju i iznosi stajališta autora. Tako zbor podsjeća na nebeske zakone, koje Sofoklo i u “Antigoni” stavlja iznad ljudskih pravila:

 

“O da mi sudba dosudi, da riječima  i djelima čuvarom vjernim budem  čistoći svetoj. No postoje zakoni  božanski, nebeski.  U eteru se rodiše  i otac im je Olimp sam,  a ne porodi smrtnik njih,  i stog su vječno budni.  U njima velik živi bog,  i stog su vječno mladi.”

 

         U riječima zbora sabrana je sva tragedija Edipa – od njegova uspona do pada, koji je određen sudbinom:

 

“O jao ljudski rode moj,  koliko li si ništavan  sve dokle god je čovjek živ.  Koliko dug je sreće vijek?  Toliko da se ponadaš,  već dočeka te jadan pad.  Jer dokle god, o Edipe,  razmatrat mogu primjer tvoj,  ni jednog ne ću čovjeka  na zemlji smatrat blaženim.”

 

         Sofoklov “Kralj Edip” jednostavan je i jasan u STILU i JEZIKU. Kao i kod drugih grčkih autora, pojavljuju se stalni pridjevi - “lakokrile ptice”, “neustavljive strijele”, “časni starac”. Sofoklo vješto riječima slika prizore, pa je živopisan opis tragedije koju je kuga donijela Tebi:

 

Page 160: Djela i Pisci

“A kako i sam vidiš, cijeli nam je grad  već uzrman i zalud čitav mu je trud  da ispliva i svlada krvav ovaj val.  Oranice nam puste, jalov nose plod  i stoka se ne koti, a naš ljudski soj  ne rodivši se mre u krilu majčinom.  Božanstvo smrti sije kugu među nas  a od nje Kadmov dom je bezljudan i pust  a lelekom i cvilom crn se puni Had.”

 

         Dijalozi su puni ritma, posebice u replikama s jednim, ili čak pola  stiha. Opisi grčke mitologije, slični Homeru, pojavljuju se u nastupima zbora. Iako je o jeziku originala teško suditi na osnovi prijevoda, jezik je arhaičan, a zbog ritma stiha česte su inverzije rečenice.

 

Doživljaj djela u cjelini:

 

 

         U tragediji “Kralj Edip”, Sofoklo je stvorio klasičan primjer tragedije pojedinca, čijom sudbinom ravnaju božanske odluke. Edip nije mogao izbjeći svoju sudbinu – bježao je iz Korinta da ne postane oceubojica, pa je to ipak postao nadomak Tebe. Smisao tragedije je u kontrastu – slavljeni kralj Edip u kratkom vremenu postaje najbijedniji čovjek na svijetu. Zato je uvijek primjenjiva poruka, koju Sofoklo izriče na kraju tragedije,  kroz usta zbora:

 

“ Zato nijednog smrtnika blaženim ne smatram,   dokle ne dočeka zemskoga života posljednji dan,   dokle bez nedaća ne završi vijek. ”  

         Tragediju se također može doživjeti kao svojevrsni dva tisućljeća stari “krimić”. Sofoklo s ograničenim brojem likova stvara uzbudljivu priču razrješenja godinama staroga ubojstva. Na početku čitatelj ne zna tko je ubojica, Edip ga traži, a zatim se polako otkrivaju tragovi starih proročanstava. Glasnik donosi obavijest o Edipovom pravom porijeklu, a u pravom trenutku pojavljuje se i jedini svjedok – pastir. Zato je Sofoklova drama i danas zanimljiva i šteta je što se na hrvatskim kazališnim pozornicama pojavljuje rijetko

 

MIGUEL DE CERVANTES SAAVEDRA:DON QUIJOTE

Bilješke o piscu:Miguel de Cervantes Saavedra rođen je 1547., a umro je 1616. Bio je najveći španjolski pripovijedač. Mladost provodi u vojničkoj službi, gdje biva teško ranjen i poslije do pada ropstva, a po povratku u domovini bavi se književnim radom i živi u trajnoj oskudici; zbog novčanih neprilika dospijeva i u zatvor, u kojem počinje svog Don Quijota. Uz oko 30 drama i niz drugih danas zaboravljenih djela napisao je zbirku pripovijedaka Uzorite novele i konačno svoje glavno djelo, besmrtni roman o Bistrom vitezu don Quijotu od Manche.

Page 161: Djela i Pisci

Mjesto radnje:Španjolska

Kratki sadržaj:Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na polju kojim su putovali bile su vjetrenjače. Čim ih je ugledao don Quijote se zaletio na njih misleći da su to gorostasi. Njegov sluga ga je htio zaustaviti ali mu to nije uspjelo. Kad je don Quijote došao blizu vjetrnjača uzeo je koplje i zaletio se na prvu vjetrenjaču. Propiknuo je krilo vjetrnjače koje se okretalo. Krilo ga je podignulo skupa s kopljem i zatim ga bacilo na pod. Nedugo zatim došao je njegov sluga i pomogao mu ustati se. Nakon toga nastavili su svoj put. Koplje je bilo polomljeno pa je don Quijote odlučio napraviti novo. Drugog dana stigli su u klanac Lapice. Na svom putu sreli su dva fratra i kočiju sa nekom gospođom iz Vizcaye. Don Quijote je mislio da su fratri otmičari te se zaletio na njih sa svojim kopljem. Nakon što je skoro probio jednog fratra, fratri su se prestrašili te pobjegli. Don Quijote se zatim približio kočiji kako bi razgovarao sa gospođom. Konjušar koji je vidio da don Quijote ne želi pustiti kočiju, nego želi vratiti kočiju u Toboso, napao je don Quijota i oni su se uskoro našli u dvoboju mačevima. Svi su htjeli spriječiti taj dvoboj ali nitko nije uspio.

Cervantesovo karakteriziranje don Quijotea i Sancho Panze:Don Quijotea Cervantes karakterizira kao: “suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanom svakakvim mislima, koje nikomu drugom na pamet ne padaju “. Cervantes nas već u proslovu upoznaje sa karakterom svog lika. Djelo se većinom zasniva na sukobu dva svijeta. Tako je don Quijote čista suprotnost od Sancha. Tako je naš vitez “pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova” dok je naš Sancho imao “golemu trbušinu a nizak rast i tanke noge”. Iako je Sancho realan čovjek nije osobito inteligentan, “bez mnogo soli u glavi”, te se dade nagoviriti on strane našeg viteza da pođe s njim, obećavši mu pritom namjesništvo nad kakvim otokom ili kraljevstvo koje bude pridobio. Dok don Quijote na tim putovanjima bude živio u svojim fantazijama, Sancho će naprotiv misliti najprije na sebe, svoj trbuh i svoj džep, ”Cijele te noći nije don Quijote spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da udesi po onomu što je čitao u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noći po šumama i pustinjama zabavljeni mislima na odabranice svoga srca. Ali nije tako proveo noć Sancho Panza, jer on je ljudski napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu noć prespavao.”

Page 162: Djela i Pisci

Dijalog između don Quijotea i Sancha Panze:Djelo se zasniva na sukobu dva svjeta, a to se vidi u dijalozima između don Quijotea i Sancho Panze. Naš bistri vitez zamišlja pustolovine na svakom koraku, te glavom bez obzira srlja u njih ne mareći na Sanchova upozorenja (“ne mareći što mu Sancho Panza dovikuje i kazuje da su ono na što on navaljuje uistinu vjetrenjače a nisu gorostasi”). Dok Don Quijote podučava Sancha viteškom kodeksu, Snacho upozorava da će se on toga pridržavati sve dok se sam ne nađe u opasnosti, “ako uzmoram braniti sebe, neću ja mnogo pazti na te zakone”, u tim riječima vidimo da Sancho prestavlja tipičnog renesansnog čovjeka koji neće pustiti da ga netko premlati zbog viteških zakona. Taj način gledanja na svijet Cervantes sukobljava sa fiktivnim pogledom na svijet od strane don Quijotea. Taj sukob svijetova Cervantes majstorski prikazuje kroz različite dogodovštine čiji su sudionici don Quijote i Sancho Panza.

Don Quijote poražen ili pobijeđen?Pitanje u naslovu postavljaju si svi čitatelji ovog romana. Don Quijote na kraju svake svoje pustolovine biva poražen, pretučen i ponižen. Ali on upornu nastavlja dalje “da osvećuje krivice, da priskakuje udovicama u pomoć, da zakriljuje djevice”. On u svojoj ludosti ide protiv onog što su postali ideali renesansnog čovjeka. U stvari don Quijote donosi ono malo mašte što nedostaje svjetu koji pomalo opada zarobljen u svojoj realnosti. Time don Quijote zadobija simpatije ljudi koje sreće na svojim putovanjima i koji mu pomažu u njegovim svetim ciljevima da bi se malo zabavili. Don Quijote je “doduše pobijeđen od tuđe ruke, ali je pobjednik nad samim sobom, a to je, kako mi je on govorio, najveća pobijeda što se može poželjeti”.

Donkihotizam:U čestoj je porabi pojam donkihotizam (donkihotstvo, donkihoterija) koji potječe, gledaj čuda, od imena don Quijotea, glavnog lika Cervantesovog romana. Znači smiješan, nesuvremen, besmislen pohvat. Zaključak - Što je lijepo u njemu?Don Quijote prestavlja dio svakog od nas, i to onaj dio koji vjeruje u njegove priče, ideale i maštanja. Kad on nestane nestaće dio svih nas.

”Kad ne bi bio grijeh protiv ljubavi prema bližnjem, poželio bih da nikada i ne ozdravi don Quijote, jer ako on ozdravi, nestade nam njegovih dosjetaka, pa i dosjetaka perjanika njegova Sancha Panze, a svaka od tih dosjetaka da prevrati i samu melankoniju u radost.”

WILLIAM SHAKESPEARE:HAMLET

Bilješke o piscu:Živio je u jednom od najvitalnijih djelova engleske povijesti. Bilo je todoba engleske kraljice Elizabete I, vrijeme općeprihvaćene središnje vlastinakon burnih godina građanskih ratova u 15. stoljeću. Bio je glumac,redatelj, pisac, a od stihova najpoznatiji su „Soneti“ i romantična igra„Oluja“. Njegove najpoznatije tragedije su: „Otello“, „Romeo i Julija“,„Kralj Lear“. Najpoznatije povijesne drame: Richard III, Henrik IV, V.Najpoznatije komedije: „Mletački trgovac“, „Ukroćena gospodarica“.

Mjesto radnje:Danska

Vrijeme radnje:XV. stoljeće

Likovi:

Page 163: Djela i Pisci

Hamlet - Sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kraljaKlaudije - Danski kraljPolonije - Kraljev komornik i glavni državni tajnikHoracije - Hamletov prijateljGertruda - Danska kraljica, Hamletova majkaOfelija - Polonijeva kći

Page 164: Djela i Pisci

Kratki sadržaj:Danski kralj nenadano umire, a nasljeđuje ga njegov brat Klaudije koji seukoro ženi s udovicom pokojnog kralja. Sinu pokojnog kralja, Hamletu,javlja se duh oca i otkriva mu da ga je Klaudije zapravo otrovao i da nijeumro prirodnom smrću. Hamlet želi potvrdu za te riječi duha, pa sepretvara da je lud kako bi na taj način saznao istinu. Kraljevski savjetnikPolonije uvjren je da je Hamlet poludio zato što njegova kći Ofelija odbijaHamletovo udvaranje. Hamlet na dvoru upriličuje predstavu kojasadržajem nalikuje na umorstvo njegova oca. Kralj ne može izdržati očitualuziju na njegov zločin i prekida predstavu. Hamletu to služi kao dokaz dasu riječi duha bile istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet posjećujemajku i misleći da kralj prisluškuje iza zavjese ubija Polonija koji se tamosakrio. Lukavi kralj osjeća da mu od Hamleta prijeti opasnost te ga šaljebrodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Ofelija poludi odboli za ocem, ali i zbog Hamletove sudbine. Njezin brat Leart hitno sevraća iz Pariza i doznavši da je Hamlet ubio njegovog oca, želi mu seosvetiti. Hamlet se, kada je bio na brodu otkrio zavjeru protiv sebe, vraćau Dansku i sprema se na dvoboj. Kralj i Leart se dogovaraju kako će naprijevaru ubiti Hamleta. Za vrijeme dvoboja Hamlet i Leart u metežumijenjaju mačeve te obojica bivaju ranjeba otrovnom oštricom. I kraljicakoja je popila otrovno vino, koje je kralj namjenio Hamletu, umire, aumirući Leart otkriva spletku nakon čega ovaj, još prije nego je počeodjelovati smrtonosni otrov, ubija kralja.

Zaključak:U ovom djelu Hamlet se iskazao kao čovjek u kojem je okupljena borba zapravdu, ljubav, razboritost, hrabrost, velikodušnost, mudrost, ali i ludost.U ovom djelu može se puno naučiti o životu, ljudskim osjećajima itragediji.

Zapažanja o djelu:Ova drama spada u jedno od Shakespearovih remek djela koja su gaproslavila u cijelom svijetu. Smatra se da je Hamlet već postojao prije teje Shakespeare samo poboljšao, nadopunio Hamlet. Ta drama je moždadoživila najraznovrsnija tumačenja ostlih kritičara. Da se radi o drami tovidimo po načinu pisanja te po završetku koji u drami uvijek završavatragično, odnosno smrću glavnih likova. Pisac opisuje staru danskuuglednu, kraljevsku obitelj u kojoj vlada tjeskobna atmosfera. Vrlo jakodolazi do izražaja nezadovoljstvo i mržnja te su svi osjećaji u negativnompravcu. Radnja se odvija u Danskoj u kraljevskom dvorcu. Osim što seradi o spletkama na kraljevskom dvoru, državi prijeti i vanjska opasnostod neprijatelja. Čitajući knjigu možemo primjetiti da je uništen život teobitelji jer se međusobno sukobljavaju. Opis je vrlo detaljan što znači daje i najmanja sitnica zapažena. Na mene je ova drama ostavila trag usavjesti, jer sve na ovom svijetu kao novac nemože nas usrećiti ako nasstalno “grize” savjest. Sigurno je bolje biti pošten s čistom savjesti negoda sve imamo te da nas savjest muči cijeli život. Inače odnosi su vrloprimitivni, a postupci se svi svode na staru uzreku “Oko za oko, zub zazub”, što se posebno vidi na Hamletu.

Stilske karakteristike djela:Ovo je povijesna drama koja nam govori o tragičnom životu danskeobitelji. Svodi se na osjećajnost, očajnost i nadu koja se posebno vidi kodHamleta. Drama je prevedena s engleskog jezika, pisana je u dijalogu isastoji se od pet glavnih činova. Ima posuđenih riječi iz latinskog, anejasni izrazi su objašnjeni ili prevedeni pa su na krajevima stranicaotisnuti mali rječnici. Također kod svakog novog prizora je kratko opisanomjesto radnje i ponašanje osoba, koje nas kratko uvodi u događajnusituaciju.

Page 165: Djela i Pisci

Citat:Kao citat bih izdvojio tekst od strane 37. od 40. (četvrti čin), gdje seHamletu javlja duh mrtvog oca te mu ispovijeda istinu. Ja bih taj duhdefinirao kao neku energiju, savjest koja je mučila Hamleta, te se njegovotac pojavio u obliku duha tj. energije da mu odgonetne tajnu koju jeponio sa sobom u grob. Isto tako vrlo mi se dopao peti čin i to od 141. od150. stranice gdje se vidi sva ta mržnja, pokvarenost i zlo u obitelji. Uborbi Hamlet i Laert iskazuju svu mržnju i dolazi do borbe za život ili smrt,no pošto su oštrice otrovane oni umiru, a zajedno i kraljica s kraljemkojeg je probo Hamlet. Tada prestaje postojanje kraljevske obitelji, onapropada.

Tema:Tema ove drame je propast kraljevske obitelji zbog međusobne mržnje,izdaje, očajnosti i ljubomore koja dovela od kraja postojanja, a time inesigurnosti u državi. Glavni krivac tomu je Klaudije koji je to uzrokovaozbog političkog i društvenog okvira.

Ideja:Ideja ove drame bi bio temeljit i ne uvijek lak životni prikaz jedne uglednekraljevske danske obitelji. Shakespeare nam je htio objasniti da nije takozavršila samo jedna obitelj već ih je u tom vremenu, doba renesansemnogo izgubilo kontrolu nad dvorom.

Kratki sadržaj:Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu iBernandu se ukazao duh bivšeg danskog kralja. Vrlo su bili začuđeni iodlučili da samo Hamletu priopće taj događaj. Sljedećeg puta Hamlet jetakođer bio na straži, duh oca otkrio mu je da ga je Klaudije otrovao.Hamlet nije mogao vjerovati te se zakleo da će osvetiti njegovu smrt. U tovrijeme kralj i kraljica su slavili svoj novi brak, ali Hamlet nije mogaopodnijeti bol i očaj pa se nije pojavio. Kad su došli glumci koji su trebalizabaviti goste neočekivano se pojavio Hamlet. Glumci su prikazivali dramuu kojoj je kralj bio prevaren i otrovan, a to je Hamlet iskoristio i riječimanapao kralja. Nitko mu nije vjerovao i svi su govorili da nemože podnijetismrt oca. Hamlet je bio zaljubljen u Ofeliju, Polonijevu kćer i svi su senadali svadbi. Jednim slučajem majka je pozvala Hamleta na razgovor, aiza zavjese se nalazio Polonije kojeg je Hamlet zabunom ubio. Zbogsigurnosti kralj ga šalje u Englesku, ali se on nenadano vraća, no umeđuvremenu se Ofelija utopila. Zbog nje dolazi do sukoba između Laertai Hamleta, a kralj predlaže međusobnu borbu. Oni započnu mačevanje, alisu oštrice bile namazane otrovom što oni nisu znali. Kada je kraljpredložio da nazdrave oni nisu pristali, pa je kraljica popila vrč i umrla, aHamlet je nato probo Klaudija koji im je priznao da su oštrice otrovane.Opraštaju se od života i zaajedno umiru, a Horacije i Osric gledaju mrtve.Tada se začuje buka koja je bila posvećena Fortinbrasu jer se vratio kaopobijednik iz Poljske. Na kraju svi odlaze i iznose mrtva tijela te se čujepucanje topova u čast mrtvih.Analiza likova:HamletBio je dobro odgajan i ugledan muškarac koji je trebao naslijediti svogoca, no očevom smrti on gubi nadu, postaje nesiguran i zna da otac nijemogao odjednom umrijeti. Vrlo se teško, gotovo nikako nije mogaopomiriti s tim događajem i pojavom očevog duha on se zaklinje da će seosvetiti. Ostale osobe u dvoru to shvaćaju kao da je Hamlet poludio te dane želi prihvatiti stvarnost. Vrlo je nesretan i postavlja si pitanje“biti ili ne biti”, pitanje života ili smrti u svom životu. Jako je osjećajan i

Page 166: Djela i Pisci

sentimentalan što se posebno vidi u njegovom ponašanju.

Kraljica GertrudaHamletova majka, vrlo se lako pomirila sa smrću svog muža što namgovori da ta ljubav nije mogla biti velika, ljubav života. Ipak, za Hamletaje vrlo vezana, osjećamo ljubav koja nema granica te bi sve učinila zanjega. Možemo pretpostaviti da je bila prisiljena da se uda za Klaudija,no to joj je bila najveća greška u životu koju je morala platiti smrću.Da ju je Klaudije uistinu volio spriječio bi ju da popije otrovani vrč nonjemu to nije bilo bitno.

HoracijeHamletov najbolji prijatelj, zajedno su odrasli. Uvijek je bio uz Hamleta ispreman saslušati ga te ga nikada nije ostavio u “štihu” te se pokazao kaonjegov brat. Njih dvoje mogli su međusobno diskutirati probleme,ma kakvi oni bili. Nije imao svoje mišljenje i mogao se lako nagovoriti.

KlaudijeDanki kralj, vrlo je hladana, bezosjećajana i tvrdoglava osoba koja si jezabila cilj u glavu i uporno ga želi dostići, pa možemo reći da za njegavrijedi izreka “prošao bi kroz vatru da dostigne cilj”. Ne obazire se ni našto te nema nikakvih osjećaja i nikakvu odgovornost prema drugima.Možda on želi biti kralj, ali po svojim sposobnostima on to nikako nemožepostići ili biti. Ubojica je i to je platio svojom smrću te je od Hamletapronađen i uklonjen kao izdajnik kraljevskog dvora.

Dojam o djelu:Ova drama mi se vrlo svidjela, jer na čitatelje ostavlja osjećaj tragedije,nečega tužnog. Iza pisanih riječi nalazi se više značenja kod kojih se trebamalo zadržati jer se inače gubi stvarna smisao te Shakespearove drame.Ima mnogo radnje i nema opisnih odlomaka te mi se zato sviđa i svakakobih ju dalje preporučio za čitanje, ne samo za lektiru već i za općeobrzovanje.

MARIN DRŽIĆ:NOVELA OD STANCA

Bilješke o piscu:Marin Držić (1508. - 1567.) rođen je u Dubrovniku, u pučanskoj obitelji.(U istoj obiteljskoj lozi rođen je oko pola stoljeća prije i pijesnik DžoreDržić). Kad mu je bilo trideset godina, Vijeće umoljenih DubrovačkeRepublike jednoglasno ga je izabralo za orguljaša stolne crkve Sv. Marije.Odlazi na studij u Sienu u Italiju gdie će se zadržati sedam godina. Biranje (1541.) za vicerektora Sveučilista u Sieni. Nakon povratka u Dubrovnik(1545.) susreo je austrijskoga grofa Rogendorfa s kojim će putovati u Beči Carigrad i ostati s njime oko dvije godine. Godine 1548. “Pomet družina”je izvela “prid Dvorom” njegovu komediju Pomet. Taj je tekst umeđuvremenu zagubljen. Sljedeće godine (1549.) izvedena je Tirena,a u idućih deset godina i sva ostala djela. 1562. Držić je napustioDubrovnik. Postao je i urotnik protiv oligarhijske dubrovačke vlasti,a mletački ga je biskup postavio za kapelana. U Veneciji je živioposljednjih pet godina života. Pokopan je u bazilici Svetih Ivana i Pavla.Njegova najznačajnija djela su: Pomet, Tirena, Novela od Stanca,Dundo Maroje, Pjerin, Mande, Arkulin, Skup, Grižula, Hekuba.

Kratki sadržaj:Mladi su se Dubrovčani (Vlaho, Miho i Dživo Pešica) sastali, kao skoro

Page 167: Djela i Pisci

svake večeri, nakon što su im roditelji išli spavati. Govorili su o tome kakovaraju svoje roditelje, koji misle da oni spavaju, a oni odlaze vani. Miho jeopisao kako on vara svoje roditelje, njegov otac zatvori kuću a čim muroditelji odu u krevet on se obuče i izađe kroz prozor svoje sobe. Miho jerekao da je čuo da je jučer u grad došao neki smiješan gospodin koji nijenašao stan i spava ispred fontane i da je donio kozle, grudu i sir te da bimu mogli učiniti neku novelu (šalu). Dživo je otišao kod Stanca i počeo jepričati. Stanac mu je rekao da je donio tržak te da ga nitko nije htiougostiti pa je morao prenoćiti na ulici kraj fontane. Dživo mu je rekao daje on trgovac i da trguje goveda. U razgovor sa Stancem Dživo je rekaoStancu da on nije uvijek bio tako mlad, već da su ga pomladile vile kad jedošao u grad. Dživo i Stanac se predstavljaju. Nakon toga Stanac je rekaoda mora doma jer bi mu onda supruga vikala. Stanac i Dživo su sepozdravili i Dživo je otišao kod Vlaha i Miha kojima je rekao da Stanacvijeruje sve što mu se kaže. Nakon što je Dživo opisao što je ispričaoStancu oni su se obukli u vile i otšli ga malo zafrkavati. Jedna je vilapričala Stancu, zatvorila mu oči i zavezala ruke, dok su mu druga dvojicauzela sir, tele i grudu a novac su mu ostavili. Kad je Stanac otkrio prevarupočeo je vikati za njima ali je već bilo prekasno.

Analiza likova:StanacStanac je stari seljak koji dolazi u Dubrovnik iz istočne Hercegovine da biprodao kozle, sir i grudicu te da nešto zaradi. On je bio jako naivan ivjerovao je da se Sedmi muž (Dživo) pomladio, pa je pomislio da se tomože dogoditi i njemu.

Vlaho, Miho i Dživo PešicaMladi Dubrovčani koji se žele u karnevalskoj noći zabaviti.Dživo, najdomišljatiji među njima, preobučen u seljačku nošnjupredstavlja se Stancu kao Sedmi muž, trgovac iz Gacka. On je opisaoStancu kako je i on bio star kad je došao u Dubrovnik i na svu sreću nijega nitko primio u svoju kuću, te su ga vile pomladile.

Zaključak:Držićevo djelo nas uči kako ne smijemo vjerovati sve šta nam netko kaže,pogotovo strana osoba, bez obzira na to koliko nam to pogodovalo.Naša naivnost nam na kraju može škoditi i dovesti nas u neprilike.

Bilješke o djelu:Komedija od jednog čina. Ovo je djelo jedno od najvećih ostvarenjaMarina Držića. U njoj je ostvarena savršena ravnoteža između forme išale, koju izvode objesni dubrovački mladići nad starim Stancem.Ovo djelo se bazira na kontrastu između objesne mladosti i konzervativnestarosti. Stanac, stari seljak s rijeke Pive, dolazi u Dubrovnik s kozletom, sirom i vodom da bi trgovao. Ozlojađen što ga nitko ne želi primiti na počinak, sjedi uz fontanu na gradskome trgu. Dubrovački mladići Vlaho, Dživo i Miho u toj karnevalskoj noći žele se našaliti s lakovjernim Stancem. Uvjeravaju ga da će ga vile pomladiti, te mu dok spava, obriju bradu i oduzimaju imovinu, a zauzvrat mu ostavljaju novac.

Prizor prviU toploj dubrovačkoj noći maskirani Vlaho i Miho susreću se na ulici.Stadu razgovarati jedan s drugim. Iz tog razgovora saznajemo nešto oobičajima tadašnje mladosti. Dok im roditelji krenu spavati oni kroz prozordolje te gradom do Duičine ulice. U toj ulici, koja danas više ne postoji,

Page 168: Djela i Pisci

bile su javne kuće u kojima su se ti mladići sastajali. Takav jedan izlazakMiha vješto nam u jednoj strofi opisuje Držić:

"Bogme imam smješna oca! Kuću mi zatvori, ma ja, kad večeram, fengam poći leći gori; a ja ti omjeram kako ću se kalat niz njeku funjestru i, kad pođu svi spat, obučen se u pjastru; čelatu na glavu, brokjer na bedru učas stavim, a rđavu ovu mčinu na pas, pak se niz konopac na ulicu kalam, a mudri moj otac u odru mni da sam."

Miho poslje toga pripovijeda Vlahu kako je vidio starog seljaka na trgu,te odlučuju da se s njime našale. Ubrzo potom dolazi Đivo.Prizor trećiNaivčina Stanac žali se što ga nitko ne želi primiti na noćenje.U očekivanju jutra on se smjestio na trgu. Dživo mu pristupa i predstavljamu se kao Sedmi muž Dugi nos, trgovac iz Gracka. Govori mu kako su gavile pomladile. On je isto kao Stanac došao u Dubrovnik na pazarenje iisto tako ga nitko nije htio primiti na noćenje. Tijekom noći došle su muvile, davši mu zlatnu jabuku i vodu mudrosti. Potom su ga vile (Perilica,Kitica, Pavica, Propumantica) odvele u svoje dvore gdje su ga tijekom noćipogostile, a ujutro se pomladio. Rekao je Stancu da čeka budan, jer će mudoći vile koje će ga pomladiti.

Zaključak:U ovoj kratkoj komediji Držić ostvaruje snažan, pomalo vulgaran humor,opisom dubrovačkog noćnog života i negostoljubljivosti samog gradaprema strancima.

MIROSLAV KRLEŽA:POVRATAK FILIPA LATINOVICZA

Bilješke o piscu:Središnja je osobnost hrvatske književnosti 20. stoljeća s iznimnoopsežnim i raznovrsnim književnim opusom. Pjesnik je, dramatičar,romanopisac, novelist, kritičar, esejist, putopisac, memoarist, pokretač iurednik časopisa, te enciklopedist. Rođen je u Zagrebu u obiteljigradskoga redarstvenog nadstražara. Pučku školu završio je u Zagrebu(na Kaptolu). Četiri razreda gimnazije završio je u Zagrebu, a nakon togase upisao u Kadetsku školu u Pečuhu. Dvije godine je zatim na Vojnojakademiji u Budimpešti (1911. – 1913). Napušta je i odlazi prekoFrancuske i Soluna u Skopje pokušavajući se priključiti srpskoj vojsci.Uhićen je zbog sumnje da je austrijski špijun i protjeran u Zemun gdje gaprihvaća austrijska pogranična policija. Kratko u zatvoru, a onda sepočinje baviti književnim radom. Bio je mobiliziran 1915., ali vojnu (ratnu)obvezu obavlja u Zagrebu. Nakon boravka u vojnoj bolnici bio je upućenna bojišnicu u Galiciju, ali brzo se vraća u Budimpeštu, pa u Zagreb,gdje je do konca prvog svjetskog rata obavljao vojničke dužnosti.Izvan Zagreba je proboravio godinu dana (od ljeta 1920. do ljeta 1921.)u Dugoj Rijeci gdje mu je supruga bila učiteljica (poslije je Bela Krleža bilaglumica u Zagrebu). Prvi svoj književni časopis “Plamen” tiskao je 1919.;“Književnu republiku” objavljivao je i uređivao od 1939. i 1940. Jedan jeod urednika časopisa “Republika” (1945). U književnosti se javio 1914.(drama Legenda). Njegov književni razvoj prošao je više mijena.Prva je romantično-simbolistička (1914. – 1918.), slijedi ekspresionistička

Page 169: Djela i Pisci

(1918. – 1926.), te realistička od 1926. do 1932. Zanima ga psihološka,a zatim ponajviše socijalna tematika. Nije moguće razgraničiti preciznonjegova stvaralačka razdoblja. Od 1950. ravnatelj je Leksikografskogzavoda u Zagrebu.

Njegova djela:Pjesništvo:Pan, Tri simfonije, Pjesme I. i II. , Pjesme III. , Lirika, Knjige pjesama,Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.

Proza:Tri kavalira gospođice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars,Novele, Vražji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi,Na rubu pameti, Zastave.

Drame:Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarroti, Vučjak, Gospoda Glembajevi,U logoru, U agoniji, Golgota, Aretej, Leda.

O djelu:Povratak Filipa Latinovicza težak je, gust i složen tekst. U liku Filipapokrenuto je nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti, mutno Filipovoporijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegovsukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo.Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, a zajedno snjime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za kojemu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati.Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak LeoneaGlembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova jedan tihimonolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesneorkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila.Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega sesjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće;ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svimdojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela idodir predmeta, njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito udramatske noći, ovdje pratimo korak po korak u nastajanju i u svesnažnijem rastu. Krležin Povratak Filipa Latinovicza treba prije svegashvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarovapovratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponentegotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivokomponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimoli ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakonovoga teksta i glavni način njegova postojanja. Povratak Filipa Latinoviczanije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je ponajprije organski dioKrležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života.U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramamaGospoda Glembajevi, Leda, i U agoniji. To propadanje klase koja je većposve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je (u širem smislu)tema ove knjige.

Page 170: Djela i Pisci

Sadržaj: - Filip je došao na kaptolski kolodvor nakon 23 godine. - Sjeća se kako je prije 23 godine ukrao svojoj majci stotinjarku, kako je lumpao sa javnim ženama (kelnericama) i kako se dovukao pod zaključana vrata kao izgubljeni sin. - Od tada živi na ulici cijelo vrijeme. - Sjetio se Karoline koja mu je jednom sjela u krilo i to je za njega bila najsladostrasnija emocija čitavog djetinstva. - Kad se Karolina udala on je htio počiniti samoubojstvo tako što je skakao u vodu sa svetog Florijana. - Sjetio se kako je prije 23 godine jednog dana ujutro došao kući i pozvonio majci na vrata, ali mu je ona rekla da se vrati tamo gdje je i bio, i tako je otišao i proveo 23 godine potpuno sam na ulici. - Grad mu je bio poznat koliko i stran, ali prepoznao je trafiku svoje majke - gospođe Regine, i sjetio se nekih događaja vezanih za tu trafiku. - Sjetio se da su njegovu majku svi zvali Regina iako se ona zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja. - Ona je imala jednu sliku nepoznate gole žene i čuvala ju je ljubomorno kao relikviju. - Filipa je ta slika mučila godinama. - Jednog dana majka je odvela Filipa u grad i ostavila ga u jednoj kavani, a vratila se tek poslijepodne i onda ga je odvela jednoj gospođi - Ta gospođa imala je jednu šojku, Faraona, koji je znao izgovoriti “Bon jour, monsieur”. - Razmišljao je o svom ocu i kanoniku Lovri za kojeg je neko vrijeme sumnjao da mu je otac. - Otišao je u gostionicu i naručio piće. - Dok je bio u gostionici sjećao se starih mirisa koji su ostali nepromijenjeni. - Sjeća se mnogih mirisa, boja i doživljaja koje je doživio i djetinstvu. - Odlučio je posjetiti svoju gospođu majku u Kostanjevcu gdje se preselila. - Dok je tako putovao sjetio se što je jednog dana napravio. - U šestom razredu riskirao je čitavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k “frajlama”. - Izabrao je podne jer je tada grad bio prazan tako da ga nitko nije vidio. - Ušao je u kupleraj i bio pozvan u jednu sobu. - U sobi je ugledao ženu koja je ležala a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel. - Ta mu je slika ostala u sjećanju i razmišljao je kako taj motiv slikarski riješiti. - Pobjegao je iz sobe i cijelo poslijepodne plakao pod prugom. - Dok se tako vozio u Kostanjevac razgovarao je i sa kočijašem. - Već su dva mjeseca minula od Filipova povratka na kostanjevački vinograd. - Tamo mu je majka dala sobu pod krovom u kojoj je mogao mirno raditi (slikati). - Jedne noći zapalila se štala i pošto je jedan bik ostao unutra Filip ga je izveo van i postao poznat po svom junaštvu. - Upoznao je illustrissimusa Liepacha plemenitog Kostanjevečkog s kojim se njegova majka družila. - Majka mu je pričala o Liepachu i o njihovom odnosu koji je trajao već tri godine. - Željela je od Filipa da napravi njen portret i on je počeo da je slika. - U početku joj se portret sviđao, ali kako je Filip dalje slikao i otkrivao ono ispod maske kakvu je nosila njegova majka, ona je postajala nervozna, nije dolazila na vrijeme i na kraju mu je rekla da je sramotno to na koji način on gleda svoju majku.

Page 171: Djela i Pisci

- On je zatim odustao od slikanja. - Saznajemo neke pojedinosti iz života Liepacha plemenitog Kostanjevečkog. - Jednog dana stari Liepach priredio je svečanost na koju je i Filip bio pozvan, a i gospođa Ksenija – kasirica “Kod Krune”. - Zanimala ga je ta žena za koju je čuo da je napravila puno skandala i zla u životu. - Njen nadimak je bio Bobočka i kako je upropastila puno ljudi, a među njima je i Baločanski kojem se smilovala, on je živio kod nje i ona se brinula za njega. - Saznajemo tajne iz Bobočkinog života i iz života Vladimira Baločanskog. - Filip je puno vremena provodio sa Bobočkom i svuda s njom išao. - Jednog dana došao je Sergije Kirilovič Kyriales, grk sa Kavkaza koji je puno toga u životu proživio. - Prema njemu je Filip osjećao neki strah i nelagodu, bojao ga se, mislio je da je slabiji od njega. - Kyriales je posjedovao spram Filipa neku neshvatljivu superiornost. - Kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izašao kao pobjednik. - Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo. - Kad je Kyriales otišao, poslije se saznalo da se ubio. - Filipa je tada jednog dana Bobočka zamolila da joj posudi novaca da bi mogla otputovati. - Te su se večeri trebali sastati u njegovoj kući, ali ona nije došla već je došao Baločanski koji je rekao da Bobočka nikud ne putuje. - Pokazao je Filipu nekakav račun govoreći da je to Bobočka napisala. - Filip je na papiru primijetio krv i kad je bolje prišao Baločanskom primijetio je da je on sav krvav. - Baločanski je tada izjurio van iz sobe. - Filip je potrčao za njim, ali ga nije stigao pa je otišao kod Bobočke. - Nju je našao kako leži sva u krvi na krevetu. - Baločanski joj je prerezao grkljan.

Page 172: Djela i Pisci

Analiza djela:

PočetakSvitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godinenije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi:i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom ispranajednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nadteškim, okovanim hrastovim vratima, i hladna kvaka. Dvadeset i tri godinesu prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin:sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i trinoći pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našaozaključana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina,a ništa se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zaključanimvratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog, gvozdenog dodira teteške, masivne kvake u školjci svoga dana: i znao je kako će ta vrata bititeška pod njegovom rukom i znao je kako se lišće miče u krošnjamakestenova i čuo je jednu lastavicu kako je prhnula iznad njegove glave,a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čadav, umoran,neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilicistjenica. Nikada neće zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane,posljednje, treće noći i onog sivog jutra - dok živi.Tako već prvi taktovi, zahvaljujući onoj intimnoj koheziji koja prožimasvaki veliki tekst, neposredno, prirodno najavljuju osnovnu intonacijuknjige. Ostvaren je, na samom početku, pripovjedački ritam sjećanja iobnavljanja prošlosti i sadašnjosti, težnja da se stvari iznesu »onako kakosu se zaista dogodile«, i prikaže njihovo djelovanje u vremenu.To jedan čovjek nosi na sebi, u sebi, svu svoju prošlost, a vraća se natragda s njom raskrsti, razračuna, konačno i neopozivo, »na licu mjesta«,na poprištu svojih dječjih razdora, s akterima nekadašnjih i sadašnjihmučenja i sumnja. Sve je počelo tu, pred ovim isto ovako zatvorenimvratima, a ta je njihova zatvorenost, kao i danas, kao i onda, imala svojuprethistoriju, i sve je to mračno, neuhvatljivo, i sve je to isprepleteno,i sve je to neprestano prisutno u čovjeku; a ovakav povratak ima snaguda bivšim događajima dade još jednu potpuniju, bolniju, pročišćenijuočevidnost od one koju su imali u stvarnosti. Onaj koji te osjećaje nosiodaje svoj stav, njegova je doživljajnost izražena posebnom senzibilnošćukoja je zatreperila pri ovom vraćanju u prošlost. Zakutak odaje afektivanstav prema gradu njegova djetinjstva; truli slinavi krovovi, siva, vjetromisprana jednokatnica, mračni drvored, Meduzina glava od sadre nadteškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka, sve to, i ono štoslijedi, mobilizira slikarsku i uopće psihičku osjetljivost glavnog junaka.I sve će to postati upravo simbolično za junakov svijet. Jer je taj junak(o kako je on malo junak, i kako bi, to i sam osjeća, mnogo bolje bilo rećislabić!) nosilac radnje, zapravo žarišna točka tj. sjecište svih dotadašnjiha sad i novih sukoba i nemira.Bilješke o djelu:Naslov romana i prvih nekoliko rečenica upućuje nas na osnovni problemovog romana:

“Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako se dolazi.”

Filip, predstavnik modernog beskućništva i odisejskog lutalice, se nakondvadeset i tri godine vraća u prostore svoga djetinstva i rane mladosti,u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izgubljenim djetinstvompokuša naći “pozitivnu podlogu”, neko čvrsto uporište na temelju kojegaće učvrstiti svoju ljudsku i umjetničku egzistenciju. Krleža prustovskiispovijeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležinoremek-djelo.

Page 173: Djela i Pisci

“A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noći s engleskim kojima. Drama jedne provincionalne trafikantkinje! Gavran koji govori francuski! Bankonote na stolnjaku i ona antipatična stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio tajanstveni osjet u onoj mračnoj palači? Gdje je ono sve danas i kamo se ono sve rasplinulo kao magla? Stojeći uz taj prljavi prozor...”

Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno jer je ovdje je riječ oneoimpresionističkom slikaru, pa je njegova doživljajnost određenakarakterom njegovog vidnog kuta.

Page 174: Djela i Pisci

Pisac često razbija kronološki tok događaja koji je i ovako već subjektivan,čime on pridobiva na dinamičnosti teksta što zahtijeva i pažljivije čitanje.Kod Filipa se zapravo radi o “paklenom simultanizmu” događaja,odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenostdogađaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija.Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te Filipoveopsesije - unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad onposumnja u svoje umjetničke vrednote. Sve se u njemu raspada na“sastavne dijelove”, on se počinje gubiti u mutnim slikama svoje ličnosti.

“Život se počeo u Filipu topiti na sastavne dijelove: u njemo je neprekidno rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije, to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”

“Razmišljajući o sebi i o svome trajanju, o svojim počecima i međama svoje ličnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se snađe. Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tuđi život u toplim opipima, a sve te plohe starih igračaka, svi ti dršci napuklog porculana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih čaša, i pisama, i klečanja, i trzaji, sve će to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i davno pročitana pisma, sjećanje na stare krivnje i mučenje nad tuđim bezizlaznostima.”

“Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekom izvjesnom, izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”? Po licu? Pa to se lice potpuno izmjenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje danas to su kretnje sasvim drugog čovjeka!

/.../

A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije.

/.../

Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni “netko” u jednom ogledalu, naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, /.../ i sve je tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!”

”Vi, profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da Filipove sumnje i zanose, pa čak i osvjedočenja da je slikati potrebno i moguće, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales sa čime sa ja i slažem.

Page 175: Djela i Pisci

No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je on “Dijabolički lik” jer on u toj kostanjevačkoj drami po sve slabiće i zbunjene dekadente odigrao presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo.”Kyriales nije “diabolički lik” kako ga Vi nazivate, već je on svojimobjektivizmom, racionalizmom i čvrstom logikom sudova atomizirao ipretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam.Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato nesmije smatrati demonskom ličnošću, pa prije svega on je obrazovanaosoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno liječnik, a za liječnika seznade da treba biti objektivan, razuman i racionalan.Kyriales ipak ponekad pretjeruje u svojim zaključcima i poredbama što mumožda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjamapostoji pomalo karikirana istina:

“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer! Najsmiješnjija među životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun bliži posrednom i logičnom životu čovjeka?

/.../

Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom pokraj smrdljivog mesa može da zaspi, dok čovjek koji se prežderao da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.”

Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer grk spominje filozofepoput Kanta i Platona te objašnjava njihova učenja. Dalje Kyrialesobjašnjava aperioritete, posterioritete, on priča o oblicima spoznaje.Objašnjava Kantove kategorije vremena i prostora te se na kraju bavi ilogikom, točnije logikom sudova.

Page 176: Djela i Pisci

Tko je Filip Latinovicz? - pitanje je koje se nameće već prilikom čitanjaprvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamonjega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrčao uBobočkinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njenasvilena bluza. “Oči su joj bile otvorene, te činilo se kao da gleda”.Pri samom određivanju Filipa, odnosno pri dogovaranju na prethodnopostavljeno pitanje potrebno je naznačiti odrednice Filipova stanja –neriješeno pitanje tko mu je otac:

“Evo, ja sam navršio četrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam, tko mi je zapravo otac! Čitavog sam se svog djetinstva grizao nad tim pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne.

/.../

Na, gledajte te svoje slike, ozvolite pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica?

/.../

Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?”

“Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca, stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”

“Čitavo njegovo djetinstvo, i ne samo djetinstvo, nego i on sam, njegov karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo ozlijeđeno od prvih gnjiloća u kojima je nestajao.”

“Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”

“Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike?

/.../

On prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nijednom ni jednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.”

Page 177: Djela i Pisci

“Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produbljenjeglembajevsko-klanfarovskog života. Realnost hrvatske provincije,njeno jadno stanje, bezlično trajanje, ništavilo, propadanje u blatu,osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dvadistantna svijeta, tragični svaki na svoj način. Zdrava, seljačka narodnamasa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljačkana “po svetomzakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u svojimtrulim kurjama, kronično bolesna, degenerirana, jedva gmižu,spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedneepohe, jednog doba na zalasku, moto je romana.Glembajevsku klanfarovsku sredinu upoznajemo prekoneoimpresionističkog slikara Filipa Latinovicza.

Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem.Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja.Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta,kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Filip je joštragičniji lik. Pisac kao da muči svog junaka, postepeno, sve teže,ne dopušta mu da učini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leonedoživio u rasponu jedne noći Filip doživljava korak po korak,u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa,snažne orkestracije uspomena, do krvavog završetka.

Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Način na koji joj Krleža prilaziveoma je rijedak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljajusvetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Čudno je zašto on slika tolikopokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnjupokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošću, a ispod maskese krije pokvarenost i grabežljivost. Jedino tijelo i tjelesno čini ih ženama.Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gađenja.

Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su moglei postati nešto, ali su ih ljudi izigrali, odbacili, i one sada životare na ulici,u bijednoj krčmi prodajući svoja tijela. Postoji u njima nešto osjećajno,ali ih je život izopačio i kao takve propadaju.

Svaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog životamogle bi biti lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenomdruštvu, slušao je prazne salonske razgovore.

Page 178: Djela i Pisci

DjetinjstvoO djetinjstvu su govorili i Proust i Rilke. Rilke je napisao: “To sublimno,duboko problematično, nepoznato, tajnovito dječje u nama leži dubokopokopano u tmini naših vlastitih frojdovskih kompleksa, i to bolećivosjećanje i skoro perverzno boravljenje u prostorima mrtvog djetinjstvajedan je od jakih nagona za usporavanjem brze prolaznosti svega našegau nama.”

Iz perspektive Povratak Filipa Latinovicza izgleda kaoprustovsko-rilkeovska scena:“Kleči Filip u polumraku i potpuno je sam u sebi, samo se izvana čuju koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog prozora i preko žljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda puna slame i pahuljice od živadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod drvenim mostićem, pun slame, smeća i pahuljica od živadi, a jedna mala ladica od novinskog papira, ta draga dječja pustolovna korablja, zapela je o ciglu, sva mokra i namočena, pred potonućem. Sagnuo se Filip da podigne svoju malu brodolomnu dječju ladicu iz smrdljive lokve nad kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima, ali mu se to već u isti tren učinilo preglupim: tako je stao pred trafikantičin prozor i zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomično, dugo.“

Napisati takvu povijest, povijest jednog razdrtog, nemirnog,neobičnim stravama i groznicama ispretrzanog djetinjstva; prikazati je uvidu ispovijedi jedne posebne senzibilnosti koja nije literarna nego je prijesvega likovna, to je osnovna obaveza i formula ove knjige.

Simbolika povratka:Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabranakoincidencija međusobno suprotstavljenih junakovih nemira:povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i zasvježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičketraume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastitestvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bizapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovogpovratka znači: kako bi trebalo poživjeti pa da život bude cjelovit,smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga jejunak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao naulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilouglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenjeodisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radostčovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem iponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosiFilip žrtvu u času povratka: “osjetiti se doma”, oćutjeti negdje čvrsto tlopod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od našihličnih), to je čežnja Filipova.

Problem romana:Težnja njegova da u vlastitoj prošlosti nađe neka uporišta, neke proplankena kojima se može predahnuti, čvrste točke sa kojih se može krenutidalje, ta se težnja pokazuje kao jalova himera: bez uporišta u svojojprošlosti, bez uporišta u svojoj umjetnosti, bez uporišta u svojoj okolini(i onoj koju je ostavio i ovoj u koju se vratio, odnosno u kojoj sepovratkom zatekao). Filip u početku ne uspijeva ostvariti ni jedan dodir,ni jednu komunikaciju; ali je ta njegova kriza, to uporno pružanje ruku zaosloncem i lutanje pogleda za putokazom ljudska drama najvišeg napona;a upravo je u njoj potrebno gledati osnovni problem romana.

Page 179: Djela i Pisci

Knjiga sastavljena od čudesnih svojstava riječi, kretanja, mirisa, zvukova:

“Ogenj!” ta stara, zaboravljena riječ probudila je u Filipu jaki osjećaj panonske podloge. On ni sam nije znao zašto, ali u taj tren osjetio je neobično jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi: osjetio se doma. Ne »kod kuće« nego doma, u skladu s jezičnom podlogom o kojoj je riječ. Tako se čitava ova knjiga temelji upravo na čudesnim svojstvima pojedinih riječi, kretanja, mirisa, zvukova, pa čak i snova, da u nama probude i ponovo razvihore čitave bujice uspomena i susprezanih nagona.

Smisao traganja za izgubljenim vremenom:Sve je lapidarno, sve stoji na nečem, sve ima svoju podlogu,ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. Živeći tako čovjek bi sam mogaopostati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida, razviti se natrag dostvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti u tvar! To je smisao Filipovihtraganja za izgubljenim vremenom, djetinjstvom i stvarnošću,za podlogom. Takvu istu podlogu tražio je, još ranije, drugi jedan Krležinjunak, doktor Walter iz novele “In extremis”:“... doktor Walter osjetio je u sebi silnu potrebu da se ogrebe i očisti od svih svojih neizvjesnosti. Da stane izvan svega toga van, da se smiri. Da samoga sebe vagne. Život treba da se arhitektonski gradi iz dana u dan, po nekom određenom nacrtu. Neka bude taj nacrt fraza, dogma, sveto pismo paragraf, formula, zlatno tele, evidentna laž, neka bude taj plan što mu drago, samo da je podloga! Podlogu treba sebi stvoriti u životu!”

Page 180: Djela i Pisci

Značenje riječi “frajla”:U Filipovoj ustreptaloj mašti određene riječi bude virove uspomena,infernalne tajne njegovih davnih, besanih dječačkih nemira.Dovoljno je da kočijaš Joža Podravec lukavo namigne Filipu i upozori gakraj javne kuće da »frajle još sigurno spavaju!« pa da se u njemu pokrenekotač uspomena: Kakva sablasna riječ: frajle! A ipak! Koliko je dubokihtajna pokopano u toj tako vulgarnoj riječi koju panonski foringašiizgovaraju skupljajući kod toga pljuvačku pod jezikom od gađenja imoralnoga prezira!

Dovoljno je da se ta riječ začuje pa da se vrijeme zaustavi, vrati natrag,ili, još točnije, da se pokaže brutalna prisutnost, istovremenost“sadašnjosti” i “prošlosti”, koje su tako prepletene da nisu vezane samokauzalno nego se i ostvaruju simultano. To kako se Filip nekad davno kaošesnaestogodišnjak zaputio “frajlama”, ta njegova težnja da se još kaodječak “zablati” do kraja i time zapravo otkupi i objasni sam sebi;ta sugestivna, koloristička i zvučna, slika njegova “segmentalnog odgoja”;ta njegova težnja za oslobađanjem od vlastite (majčine, zapravo)nejasne i mutne situacije, a u stvari sve dublje upadanje u nju;to sablasno, ritmičko navraćanje užasne tematske riječi frajle;i konačno, ta superiorna likovna tema ženskog trbuha, pa stravičanbijeg sa srebrom forinte u ušima - sve to nije samo izvrsna literatura negoi jedna od ključnih situacija ove drame.

Usporedba Filipovog i Flaubertovog posjeta bludnici:Flaubertov doživljaj:Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru”(jednom od najljepših tekstova Flaubertovih), zapravo je čista romantika.Njemu je javna žena izvor patetične ljubavne strasti, čak simbol čulneljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi.

“Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja, njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti trbuh, tako mekan da u nj zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove, prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but podsjećaju uvijek u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom, u noći su njene oči sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo od kreveta.”

Page 181: Djela i Pisci

Filipov doživljaj:Umjesto romantike prikazana je čitava jedna ljudska tragika.Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratnamora jednoga djetinjstva.

“U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je kod škurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.”

I slikarski je izražena razlika između ova dva događaja. Kod Flauberta sveje to svijetlo i čisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska,a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno.

Narušena slikarska vizija svijeta:I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojača“govor” svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog časakad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, čim hoće boji dadade samo ono što je njeno, da je “ponizi” na njenu ulogu u stvarnosti,time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza,odnosno tematika ove knjige.

Page 182: Djela i Pisci

O djelu:Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još popularne viteške romane, Don Quijote je u toku stvaranja prerastao piščeve intencije i postao djelom općeljudske vrijednosti, u kojem u likovima don Quijota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe i dvije vječne dileme čovječanstva - sukob izmedu ideala i stvarnosti. Plastično ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza, jednostavan, zdravi topao humor kojim je prožeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i današnjeg čitaoca, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragične figure viteza tužnog lika, stvorili su od Don Quijta ne samo jedno od najvrijednijih već i jedno od najpoznatijih i najčitanijih djela svjetske književnosti. Ovo djelo upozorenje je čovjeku da ne može pobjeći od svarnosti.

Analiza likova:Don QuijoteGlavni lik u ovom djelu. Bio je željan akcije i išao je u potragu za njom. Uz to bio je i vrlo nespretan. Previše je čitao viteške romane i živio je u mašti. Njegova velika ljubav bila je seljanka kojoj je dao ime Dulcinea. Dok mu je bilo dosadno on je mislio na nju. Sancho PanzaOn je Don Quijotov štitonoša. Vrlo je ponosan na to i vjerno služi svog gospodara. Od svega toga on ima koristi i prati don Quijota kako bi se obogatio od plijena.

Kompozicija djela:Ovo djelo napisano je kao roman. Podijeljeno je na knjige koje se dijele na glave. Kompozicija je kronološka tj. teče svojim tijekom. U ovom odlomku pisac nas uvodi u radnju, tj. piše in medias res tehnikom pisanja. Stil, jezik i tehnika pisanja:Ovo djelo je pisano jednostavno. Ima opisivanja i pripovijedanja uzkoje se pojavljuje i dijalog. U djelu ima i usporedbi, epiteta i metafora.Cijelo djelo je pisano u raznim pripovijetkama.

Page 183: Djela i Pisci

JOSIP KOZARAC:TENA

Bilješke o piscu:Rođen je u Vinkovcima. Stekao naobrazbu iz gospodarstva i šumarstvau Beču. Oduševljavali su ga Turgenjevi “Lovčevi zapisi”.Kao šumar službovao je u Vinkovcima i još nekim slavonskim selima.Umire u Koprivnici 1906. g. Napisao je Pripovijetke, Priče djeda Nike,Tena, Tri ljubavi, Oprava, crticu Slavnoska šuma i romane Mrtvi kapitali iMeđu svjetlom i tminom. Započinje kao pjesnik, najveći uspjeh postiže uprozi (u romanima i pripovijetkama). Njegovo stvaralaštvo je vezano uzrodnu Slavoniju. Pisac je slavnoske zemlje i šume, pjesnik rada i oštarkritičar malograđanskog mentaliteta. Objavljivao je i stručne članke.Josip Kozarac piše o: - Gospodarskim odnosima u Slavoniji - Odnosu prema strancima i stranom kapitalu - Stranim vojskama

Kratki sadržaj:Sa šesnaest godina bila je vrlo vitka i mršava, a mati joj je bila boležljiva inadala se da će svoju kći udati, pa onda može u miru umrijeti. Otac Teninje bio veliki neradnik. Jedino što je radio jest to što je bio svinjar dok sezadruga nije raspala. Kad Tena navrši osamnaestu, mati nju, pošto Tenanije pokazivala interesa ni za koga, uda za Jozu Matijevića. Uskoro matiumre, a lijepa Tena koja se u međuvremenu proljepšala napusti Jozu radivodnika Jaroslava. Uskoro je on morao otići u boj, pa se tužna, u nadi daće ga zaobraviti, okrene Leonu, zastupniku jedne pariške tvrtke. Isprva gaje izbjegavala, ali se kasnije zaljubila u sjaj i bogatstvo njegova doma.Svidje joj se i Đorđe, ciganin, pa kad se Leon morao vratiti u Podravinuuzme za ljubavnika njega pošto je nije imao tko uzdržavati, a Jozu uzmeda je brani. Maruška je bila bijesna jer je njezin Đorđe odlazio Teni,pa joj pokloni haljinu koju je nosila žena koja je imala kozice.To Tenu poružni, pa se Jozo okrene Ivki, a Đorđe svojoj Maruški i sinukojeg mu je Maruška rodila, a kojem on nije bio otac. Jaroslav se vrati izrata (bez ruke) i kupi kuću i zemljište što je bilo Tenin otac zapio izadužio. Oženi se Tenom i podigne novu kuću. Tako pobije Teninu tezu daona ne pripada samo jednom muškom, već svima. Tena je do prije bolesti,nakon proljepšavanja bila uobražena i smatrala se lijepom (divila se samasebi). Iako je bila dobro odgojena, njezin odgoj pomalo nestaje i počinjerazmišljati o uzimanju oženjenih muškaraca za ljubavnike da bi jeuzdržavali, što kasnije i napravi. Ti muškarci su bili Jozo i Đorđe.

Leon simbolizira ulazak bankarskog kapitala u Hrvatsku (Leon je biopodrijetlom Židov).

PUBLIJE VERGILIJE MARON:ENEIDA

Bilješke o piscu:Vergilije je bio najistaknutiji rimski pjesnik Augustova doba.Bio je poseban ljubitelj starogrčkih pjesnika i filozofa.Živio je na Augustovu dvoru koji ga je i nagovorio da napiše Eneidu,junački ep u 12 pjevanja i ukupno 9896 heksametara, u kojem je

Page 184: Djela i Pisci

proslavio rad Julijevaca kojima pripada i car August. Vergilije je snažno utjecao na mnoge europske pisce.

Vrsta djela:Junački ep

Kratki sadržaj:Poslije propasti Troje Eneja se spašava i sa svojim sinom Askanijemotplovi u Italiju sa željom da na ušću Tibera osnuje novo carstvo.Eneja je prikazan kao praotac rimskog naroda, a neizravno i kao Augustovpraotac. U prvom pjevanju prikazan je Enejin put u Italiju i nezgode kojemu priređuje božica Junona. Bog vjetrova, po Junoninoj želji, uništavaEneji brodove i on dolazi u Kartagu na dvor kraljice Didone. U drugom itrećem pjevanju Eneja pripovijeda svoje doživljaje. U četvrtom pjevanjuprikazana je ljubav između Didone i Eneje, koja završava tragično.U petom i šestom pjevanju prikazan je Enejin bijeg prema Siciliji i silazaku donji svijet, kroz koji ga vodi Sibila. Od sedmog do dvanaestog pjevanjarazvija se priča o Enejinom dolasku na obale Tibera, borbi s kraljemTurnom i njegovom smrti.

Jezik, stil i kompozicija djela:Vergilije je Homerovim stilom i tehnikom kompozicije obradio legenduo Trojancu Eneji kao osnivaču Rima i tako stvorio rimski nacionalni ep.Vergilije je svoj epski spjev obogatio ljubavnom pričom, utkavši u epskuradnju dramske zaplete i produbljene slike osjećaja. Ovaj ep je spjevanpo uzoru na Ilijadu i Odiseju. Spjevan je u dvanaest pjevanja u kojim seprvih šest pjevanja odnosi na Enejina putovanja koja možemo usporeditii sa Homerovom Odisejom, dok drugi dio epa pjeva o ratovima te jenapisan po uzoru na Ilijadu. Ep se sastoji os 9 896 heksametra, a jezik jevrlo jednostavan i jasan.

Analiza likova:EnejaRazlikuje se od Homerovih junaka koji djeluju uglavnom spontano,on je u prvom redu oruđe sudbine koja mu je naredila da udari temeljebudućoj veličini Rima. Time se nekako mogu opravdati neki njegovipostupci koji bi inače bili za osudu. Kraljica Didona primila ga je kaobrodolomca u svoj grad, a on je, unatoč svim njenim dobročinstvima,neviteški napušta.

DidonaPametna i lijepa kraljica Kartage koja se zaljubljuje u Eneju nakonnjegova dolaska u Kartagu.

Dojam o djelu:Eneida kao ep je u biti zapravo Ilijada i Odiseja.Ipak, Vergilijeva je izvornost osebujna, osobito su izvorni njegovi opisi oluja, ljubav Eneje i Didone, te je Eneida pravi roman u stihovima kojeg krase razne usporedbe, stanovita jasnoća i posebni likovi s jedinstvenim osobinama. Zbog svih tih elemenata Eneida me se duboko dojmila te je smatram za jedan od najboljih epova.

PUBLIJE VERGILIJE MARON:ENEIDA

Page 185: Djela i Pisci

Kratki sadržaj:Trojanski junak Eneja nakon pada Troje sedam je godina lutao po moru tražeći novu domovinu koju mu je odredila sudbina odnosno bogovi. Lutajući morem doživo je mnoge nedaće koje mu je priređivala božica Junona razbivši mu brodovlje uz pomoć boga vjetrova. Spas je našao na dvoru kartaške kraljice Didone koja je veoma gostoljubivo primila Eneju i Trojance. Na gozbi koju je pripremila Didona Eneja je s bolom pričao o desetogodišnjem ratu i padu Troje. Također je spomenuo i Hektora s kojim se susreo u snu i njegov savjet da napusti Troju i s preživjelim Trojancima potraži novu domovinu. Između lijepe Didone i Eneje rađa se ljubav koju je prekinuo Jupiter naloživši Eneji preko svog glasnika Merkurija da krene u Italiju jer to od njega traži sudbina. Didona ne mogavši zadržati Eneju baci na njega kletvu i oduzme si život spaleći se na lomači. Eneju je oluja bacila na obale Sicilije gdje ga je primio kralj Akest, a trojanske žene umorne od lutanja spališe većinu trojanskih brodova. Na godišnjicu smrti Eneji se u snu javlja otac i naređuje da krene put Italije samo sa ljudima sposobnim za ratovanje jer ga tamo očekuju duge i teške borbe. Prethodno neka posjeti podzemni svijet gdje se je susreo s ocem i Didonom koja mu nije oprostila što ju je napustio.Iskrcavši se na Italsko tlo Eneja i Trojanci ratuju sa italskim narodom a najveći mu je neprijatelj kralj Turn jer mu je Eneja oteo zaručnicu. Borbe traju do smrti kralja Turna.

Mjesto radnje:Kartaga i Italija

Tema:Enejina lutanja nakon pada Troje i ratovanja po dolasku u Lacij radiosnivanja nove države.

Vrsta spjeva i značaj:Junački ep značajan po tome što je to prvi pravi rimski nacionalni ep,kojeg do tada rimska književnost nije imala i koji se do romantizmacijenio kao najviši uzor epskog pjesništva uopće.

Pjesnički uzor:Homer odnosno Ilijada i Odiseja

Kompozicija djela:U prvih šest pjevanja opisuje lutanja Eneje /Odiseja/, a u drugih šestpjevanja opisuje ratovanja Eneje na italskom tlu /Ilijada/

Glavni motiv:Osnivanje nove države odnosno Rima

Likovi bogova:Jupiter /Zeus/ - Vrhovni bogJunona /Hera/ - Žena i sestra Jupiterova, želi propast Eneji i TrojiVenera /Afrodita/ - Boginja ljepote, majka EnejeMinerva /Palada/ - Atena, kći Jupiterova, boginja znanosti i umjetnostiNeptun /Posejdon/ - Bog mora, staje na stranu Eneje i Trojanaca nakon što Junona uzburka more jer ne dopušta da itko remeti vode, to su njegovi posloviMerkur /Hermes/ - Glasnik bogova

Analiza likova:LaokontDomišljat, nepovjerljiv, pametniji i mudriji od ostalih.''Trojanci, o prezrite konja, kakvi su da su, ja strepim od danajskih svijudarova.'' - Izreka koja se i danas upotrebljava, a znači da se neprijatelju

Page 186: Djela i Pisci

ne može vjerovati ni kada se ponaša kao prijatelj, jer sprema neku novuprijevaru.

SinonLukav i lažljiv Ahejac koji je dobrom glumom uvjerio Trojance da konjnije varka, već da ga Ahejci napraviše za uzvrat otetom kipu božicePalade /Minerva/ koji se nalazio u Troji, te za uvredu bogova i timkonjem žele okajati svoj zločin. Također je rekao Trojancima da će Trojui njihovog kralja Prijama snaći veliko zlo ukoliko odbiju darovanog konja.Nakon strašne smrti Laokoonta i njegovih sinova Trojanci se uplašišeshvativši smrt kao kaznu, srušiše zidine Troje i unesoše konja.Lažljivi Sinon noću je pustio Ahejce iz konja koji pobiše Trojance i osvojeTroju.

U epu je potresno prikazana smrt trojanskog kralja Prijama kojeg jena veoma okrutan način ubio Ahilejev sin Pir prethodno ubivši mu sina.Hektorova sjena potakla je Eneju da napusti Troju i da potraži novudomovinu.

KasandraPrijamova kćer u koju je bio zaljubljen Apolon i koji ju je učinioproročicom, ali kako je odbijala njegovu ljubav kaznio ju je time danjezinim proročanstvima nitko nije vjerovao što je odredilo sudbinu Troje.

DidonaLijepa, pametna, dobra ponosna kraljica Kartage bori se s osjećajemdužnosti, strasti i ljubavi prema Eneji, ljubav pobjeđuje i to dovodi dotragedije.

EnejaHrabar, dobar, pravedan, dužnost stavlja ispred osjećaja.

Enejin lik prema drugima:Brižan sin, otac i muž tužan zbog smrti žene Kreuze, patnji trojanskog naroda i propasti Troje te spreman povesti Trojance u novu domovinu.

Prema Didoni ispao je nepošteno jer ju je kradomice napustio,iako ga je ona primila kao brodolomca i obasipala ga dobročinstvima.

Poštuje i sluša bogove, naročito Jupitera, koji je odredio njegovusudbinu osnivača Rima i iako voli Didonu odlučan je vršiti volju bogova.

Cijeli ep pisan je po uzoru na Ilijadu i Odiseju, i u pripovjedačkom smislu, jer Eneja kao i Odisej priča o stradanjima, patnjama, doživljajima nakon trojanskog rata.

Svojom kletvom Didona ističe borbe koje će Eneja voditi sa Italskim prastanovnicima, odvajanje od sina, njegovu smrt - pretpostavlja se da se utopio u rijeci Numiciji, a u posljednim stihovima govori od borbi Rima i Kartage pod vodstvom Hanibala. Kompozicija epa je takva da se u drugih šest pjevanja govori o borbama Eneje na Italskom tlu.

Enejino životno načelo je da je sve u božjim rukama i da ono određuju sudbinu pojedinca, a Didona smatra da svojim postupcima i djelima sami određujemo svoju sudbinu.

Eneja je Didonu ostavio jer on sam ne odlučuje o svojoj sudbini, kad bi on odlučivao nikada ne bi napustio Troju, već su mu sudbinu odredili bogovi kao osnivača Rima, a Didona se ubila zbog ljubavi prema Eneji jer je izgubila dobar glas a prezreli su je susjedi i sami Tirci.

Page 187: Djela i Pisci

Didona, lijepa, pametna i dobra kraljica Kartage ali puna gnjeva zbog odlaska Eneja, izgubljenog dobrog glasa, osjećaja krivnje što je podlegla strastima, odlučila je oduzeti si život.

Haron je bio prevoznik duša u podzemnom svijetu preko rijeke Stiks gdje bi one našle mir ali samo ako je tijelo bilo zemaljski sahranjeno. Duše koje nisu imale zemaljski pokop bile su osuđene na vječno lutanje.

Podzemni svijet se sastoji od tri kruga:Tartara - pakao u kojem su zločinci vječno izloženi mukama Elizija - raj u kojem vlada vječno blaženstvo Čistilišta - u njemu su duše koje će nakon čišćenja biti ponovo utjelovljene

Ljudi najčešće ne upravljaju svojim strastima, već postaju žrtve strasti, što je u konačnici postala i Didona iako je svojevoljno izabrala smrt.U život svakog pojedinca nužno je da sam odlučuje o svojoj sudbini.

Silvije Strahimir Kranj~evi} najsna`niji je hrvatski pjesnik do prvoga svjetskoga rata. Napustio je studij teologije i sve}eni~ko zvanje te je radio kao nastavnik i ravnatelj srednje trgova~ke {kole u Bosni. Sura|ivao je s glavnim knji`evnim ~asopisima, ure|ivao je u Sarajevu ~asopis Nada(1895-1903),a pored pjesama pi{e manje informativne i kriti~ke ~lanke. Kranj~evi} je jedan od rijetkih na{ih pjesnika koji je duboko osjetio osnovne probleme svoga naroda i suvremena dru{tvena kretanja te je o njima pjevao neposredno i spontano u svojim pjesmama kao o svojim osobnim pitanjima. On ne izdaje program, on ne tima~i teoretski svoj umjetni~ki credo, nego u pjesmama iznosi potresno ono {to ti{ti i mu~i njegovo vrijeme.

Djela: Bugarkinje (1885)

Izabrane pjesme(1898)

Trzaji (1902)

Pjesme (1908)

Pjesni~ka proza (1912)

Sabrana djela: Djela, I-IV (1993-1934)

Podatke prona{ao u : “Knji`evni leksikon”, Zagreb 1972.

Autor:Tvrtko ^ubeli}

2. Poezija

Silvije Strahimir Kranj~evi} svoj umjetni~i svijet otvara nacionalnim temama iz pro{losti i iz neposrednog zbivanja, pro{iruje ga dubljom dru{tvenom i op}e~ovje~anskom tematikom, zaokru`uje ga filozofijskim i kozmi~kim problemima svoga doba, ali uvijek na svoj osobni, potpuno nov i impresivan poetski na~in, bogatijim jezikom i svestranijim pjesni~kim izrazom. On je najizrazitiji hrvatski nacionalni pjesnik, ali bez romanti~kog patosa i programatskog pozerstva, pjesnik {irih, revolucionarnih perspektiva i tuma~ nekih osnovnih ~ovjekovih preokupacija.

Page 188: Djela i Pisci

Tematika Kranj~evi}eve poezije veoma je op{irna, pisao je o svemu. U svojim pjesmama pjesnik je naj~e{}e iznosio osje}aje patnje uz koju se gotovo uvijek javljala magi~na `elja ljubavi. Kranj~evi} je kao osoba vrlo po{tivao pravdu i rad i stoga nije ~udno {to je mnogo pisao o radni{tvu i pravdi. U radniku je Kranj~evi} pronalazio jamstvo bolje budu}nosti ~ovje~anstva. Osim {to je pisao o radni{tvu,pravdi,ljubavi i patnji u njegovim pjesmama nailazimo na slike iz biblije kao {to je pjesma. Kranj}evi} je preuzeo mitive I likove iz Biblije Mojsije u kojoj pjesnik prikazuje Mojsijevu propast zbog nepromi{ljenosti. Mojsije je bio biblijski prorok, vo|a i zakonodavac starih @idova. Izveo je narod iz Egipatskog ropstva i doveo ga u obe}anu zemlju Hanaan. Me|utim u tu zemlju nije u{ao.

Kranj~evi} kao pjesnik poznat je bio po svom pesimizmu o kojem su govorili mnogi. U svojim pjesmama iznosio je svoja razmi{ljanja koja su ~esto bila sumorna, tmurna, crna , nigdje to~ke svijetla, nade.

“Ni mislit mi se ne}e,

Sve pepeo gledam svud,

On zasno je cvije}e

I zapunio grud...

A preko njega strujne

Kadikad ~udan {um;

To katkad cvili srce,

A ruga mu se um.”

Kranj~evi}ev pesimizam najvi{e se isti}e u njegovim posljednjim dvijema zbirkama “Trzaji” i “Pjesme”. Pesimizam je za Kranj~evi}a vrlo bitan jer je ba{ zahvaljuju}i svom pesimizmu ostvario najbolja djela i u svezi toga jednom je rekao : “ Ja odvajam pesimizam ~ovjeka koji osje}aju}i se uvre|enim, neuspjelim tra`enjima harmonije u svijetu i samome sebi, strasno prokljinje i sebe i svijet; taj oblik pesimizma odvajam od beznadne pot~injenosti mu~enjima duha i tijela, koja su toliko obilna u na{em svijetu i koja treba uni{titi.” Kranj~evi} sigurno nije spadao u one pasivne ljude, a to dokazuje i reakcije crkvenih kriti~ara na neka njegova djela.

Razvitak Kranj~evi}eve poezije mo`e se razviti u nekoliko stupnjeva i razdoblja. Prvo se javlja Kranj~evi} rodoljubni pjesnik, zatim Kranj~evi} buntovnik, te Kranj~evi} pjesnik kozmi~kog polo`aja ~ovjeka. I bez obzira na razvoj i napredovanje jedno je u Kranj~evi}u ostalo isto, a to je stav prema bijednima:

“Te on je ustao sa trula le`i{ta,

On - prezren, rop~e uzaludno,

I sad sa Kremlja ba{ u rusku gleda no},

O, nekud ~udno...~udno..~udno...”

Page 189: Djela i Pisci

(Vizija,1906.)

Jedna od najboljih Kranj~evi}evih pjesama zasigurno je pjesma “Misao svijeta” koju je pjesnik napisao 1896. U pjesmi Misao svijeta pjesnik iznosi motiv ~oje~anstva, ~ovje~anstva u usporedbi sa svemirom, beskrjnim prostranstvom. U po~etku pjesme Kranj~evi} spominje zvijezdu koja negdje trepti i koju samo srce sluti.

“Ima vje~na zvijezda zlatna - za oblacima negdje trepti,

Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom klepti.

Srece samo zvijezdu sluti - ideja je vje~na, sama,

Adamovo te`i pleme k njoj krvlju i suzama.”

Zvijezda predstavlja savr{enstvo, besmrtnost, predstavlja ostvarenja svih `elja, ona je ustvari misao svijeta. U nastavku pjesme pjesnik poziva se na povijesne epohe koriste}i se simbolima koji odre|uju svaku epohu. Kre}e od Krista, uzimaju}u kao simbol Getsematsku ba{tu gdje je po~ela Kristova muka i potok Kedeon gdje je po bibliji Krist provodio posljednje trenutke prije uhi~enja.

“Sveta ba{to Getsemantska, sveta vodo od Kedeona,

Recite mi gdje je ona tajna zvijezda variona?”

Pjesnik nastavlja pjesmu pozivaju}i se na Staru Gr~ku i Rim, a ako simbole uzima Akropolu i Kapitol da bi zavr{io sa franciskom revolucijom ~ije je simbol giljotina. Na kraju prvog djela pjesme Kranj~evi} izri~e misao kojom iskazuje zasljepljenost ~ovje~anstva:

“Il su la`ni ideali, ili la`e ovo doba, “

U drugom djelu pjesme Kranj~evi} spominje radni~ku klasu, siroma{an sloj dru{tva.

“Smrdilo im ~elo uljem, smolom, lojom, jalovinom,

Starim gvo`|em i jo{ nekim izmetninom...

Upravo u tom drugom djelu dolazi do izra`aja pjesnikov odnos prema radni{tvu i radu, a i njegova nada da }e proletarijat pobijediti:

Page 190: Djela i Pisci

“Nasmija se ~udni junak i sva zemlja porumenje

Takva rumen tele se vidi kad se smje{i zora rana,

Pa nvijesta milim stidom osvit novog, ljep{eg dana.

Di`e desnu junak dobar, preko neba noktom manu,

Obla~ine s neba zgna ko hartiju tan - tanaem!

A oblaci to su bili osni, te{ki, ledni, gusti.

Sa zemljice vjkovi ih isparili mu~ni, pusti!

Pa su krili onu zvijezdu {to je ljudsko srce sluti.”

Misao svijeta (1896)

Krajn~evi} radnike po{tuje i vjeruje da }e oni promjeniti svijet i upravo ovom pjesmom sam daje doprinos za bolje sutra.

Najzna~ajnija Kranj~evi}eva rodoljubna pjesma je zasigurno pjesma “Moj Dom” koja se ujedno smatra jedna od najboljih Kranj~evi}evih pjesama uop}e. Ve} je prije pjesnik u nekom svojim pjesmama, poput Utjehe i Pla}e pravde, najvio motive koje je kasnije vje{to unio u pjesmu “Moj Dom”.

Pjesnik ovom pjesmomIskazuje svoju ljubav prema domovini, ljubav koja ga boli i koju sakriva u srcu:

“Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,

I brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I...gutam svoju bol!”

On je nosi u svom srcu i ponosan je na nju:

“O gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,

To moj je, moj je dom!”

Prije Kranj~evi}a pisane su tako|er rodoljubne pjesme, naro~ito u kni`evnosti ilirizma. Najpoznatija pjesma tog razdoblja je “Hrvatska domovina” Antuna Mihanovi}a. Mihanovi} pro{lost svoje domovine slavi stihovima:

Page 191: Djela i Pisci

”Oj juna~ka zemljo mila

Stare slave djedovino.”

Za razliku od Mihanovi}a Kranj~evi} hrvatsku povijest prikazuje ovako:

“I kralje iznijeh njene i velike joj bane,

Svih pradjedova prah,

Nepoga`ene gore i {aren - |ulistane

I morske vile dah”

Daljnim uspore|ivanjem Mihanovi}eve Hrvatske domovine i Kranj~evi}eva Doma pronalazimo razlike u opisivanju krajolika. Dok Mihanovi} slavi hrvatske ravnice, planine i nebo :

“Mila, kuda si nam ravna

Mila, kuda si planina

Vedro nebo, vedro ~elo”

Kranj~evi} opisuje jedro koje nad {umom strmi pjenu i cvjetno kopno i veliko more koje mu posve}uje grud.

“I jedro gdje joj bojno nad {umnu strmi pjenu

U pola mora {ir!”

“Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more

Posve}uje mi grud;”

Svi ovi stihovi dokazuju Kranj~evi}evu ljubav prema domovini i snagu stihova i snagu stihova kroz koje je on tu svoju ljubav izrekao.

EDGAR ALLAN POE:CRNI MAČAK

Bilješke o piscu:Edgar Allan Poe je rođen 1809. godine u Bostonu. Posvajaju ga gospodin i gospođa Allan iz Richmonda. Pohađao je University of Virginia, i, West Point, ali ih nije dovršio. Nakon što je između 1827. i 1831. godine objavio tri sveska pjesama, Poe se bavio kritikom,

Page 192: Djela i Pisci

uredništvom i pisanjem kratkih priča za magazine. Jedna od njih je bila i Maska crvene smrti. Zbog svojih Ubojica u Rue Morgue, smatra se ocem moderne detektivske priče. Njegova druga velika djela su: Zvona, Annabel Lee, Arhur Gordon Pim, Priče groteske i arabeske, te Gavran i druge pjesme.Umro je 1849. godine od posljedica alkoholizma.

Kratki sadržaj:Priča se o čovjeku, koji je od rane mladosti privržen životinjama, te ih je uvijek držao u kući, mazio… Kasnije se oženio sličnom takvom osobom. Držali su mnogo ljubimaca, među kojim i crnog mačka Plutona. Čovjek se jedne noći vratio pijan i iskopao mačku oko. Jednog dana, ne mogavši više gledati životinju, objesi je na drvo. Te noći bukne mu vatra u kući i jedva se sa ženom spasi, a na zidu iznad njegovog kreveta, na zgarištu pojavi se slika velikog mačka. Presele se u trušnu staru zgradu radi besparice, ačovjek dovodi kući drugog crnog mačka iz neke krčme. Tako žive neko vrijeme, a onda čovjek zapazi mrlju na mačkovim prsima, koja ima oblik vješala. Tako redom, čovjek digne sjekiru na mačka, žena ga zaustavi, on digne sjekiru na ženu, ubije ju i zazida ju u podrumu. Nakon toga mačak nestaje, i on konačno mirno spava. Dolazi policija i ne otkriva nikakvog traga, ali čovjek lupi o zid, koji je nedavno sagradio, a iznutra se javi cviljenje. Policajci sruše zid, te nađu ženu i mačka.

Analiza glavnog lika:On je čovjek pomalo nestalne psihe, vjerojatno pod utjecajem alkoholizma, čovjek koji je naglo postao siromašan i razdražljiv.Malo po malo se se utapa u svojem vlastitom sve nebuloznijem shvaćanjui razmišljanju. Ne mogu reći niti da ga krivim niti da ga opravdavam.

IVAN GUNDULIĆ:DUBRAVKA

Bilješke o piscu:Ivan Gundulić, rodio se 1589. godine u Dubrovniku, gdje je i umro 1638. godine. Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku. Školovao se isključivo u svojem rodnom gradu, tj. u Dubrovniku, jer su u to vrijeme u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, koji su bili borbeni nosioci ideja katoličke obnove. Obavljao je različite dužnosti u državnoj upravi, i to kao član Velikog vijeća, Vijeća umoljenih (senat) i Malog vijeća (vlada). Književnim radom Gundulić se bavio tijekom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “ozrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija dijela: Dubravka (1628.) - pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.) - refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) - ep.Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Kratki sadržaj:Radnje ovog djela događa se u Dubravi na dan svetog Vlaha, 4. veljače. Na taj dan se slavi sloboda jednim pradavnim običajem kojim se najljepša pastirica - Dubravka udaje za najljepšeg pastira - Miljenka. Sve bi bilo dobro kad se u dramu ne bi umiješali suci, koji su dodijelili Dubravku jednom ružnom starcu. Taj starac je bio jako bogat pa je potkupio suce.Na sreću, tada se u dramu upleo i bog Lero koji je Dubravku vratio Miljenku.

Sloboda i piščevo rodoljublje:Dubravka započinje i završava stihovima o slobodi. Nakon svakog lika skup pjeva jednu od himni o Dubrovniku (slobodi, ljepoti,...). Gundulić kroz lik ribara pokušava otpjevati Dubrovačku slobodu i sve što ide uz nju: pravdu, blagoslov, mir... Ribar u kratkim

Page 193: Djela i Pisci

osmercima, jednom himnom započinje “Dubravku”. Također i čitavo djelo završava himnom slobodi koje izgovara skup:

“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,uzroče istini od naše sve slave,uresu jedini od ove Dubrave,sva srebra, sva zlata, svi ljudski životine mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!”

U ovim se stihovima očituje doživljaj slobode kao doživljaj ljepote.Sloboda koja je uzrok dubrovačkoj slavi, ne može se platiti materijalnim dobrima, ona je u ljudima i u životima.

Analiza djela:Dubravka je alegorijsko-pastirska drama, jer ima sve elemente pastorale tj. arkadije (događa se u prirodi, likovi su vile, a motiv je ljubav).U Dubravci ribar, osim što iskazuje slobodu, suprostavlja opis Dubrovnika sa Dalmacijom i primorjem:

Dalmacija i primorje Dubrovniknesloboda slobodanemir mirsiromaštvo bogatstvozvjer slavujpohlepa častlicemjerje poštenjenepravda pravda

“Dubravka” je odraz dubrovačke stvarnosti. Ono se sastoji od tri razine:

1. Pastirska razina - Gundulić ismijava starost koja pokušava narušiti prirodni tok, ljubav mladih i lijepih, kojih u tome sprečava viša sila; veličanje ljepote, mladosti, ljubavi i ismijavanja starosti.

2. Alegorijska razina - Sloboda je božanska, nemjenjiva s ničim. Neslobodan čovjek nema ono što je preduvjet da bude čovjek. Sloboda je ono što čovjek treba imati samim svojim postojanjem. Starac predstavlja jačajuću građansku klasu. Kroz njegov lik Gundulić progovara o unutarnjim proturječnostima u samom Dubrovniku. Dubravka je simbol političke vlasti, a Miljenko označava dubrovačku vlastelu.

3. Razina sukoba - sukob između tradicionalnog i novog

Sadržaj:I činRadmio, jedan od pastira uvodi nas u radnju. On se ujutro budi i moli zvijezdu Danicu da brzo dođe dan jer je danas u Dubravi veliko slavlje. On šalje svoje pastire da naprave veliku gozbu, jer dana kakav će biti današnji, Dubrava još nije vidjela. Radmio pjeva i o Dubravi kako bi objasnio vjenčanje koje će se odviti između najljepše pastirice i najljepšeg pastira. Po njegovu izboru to su pastirica Dubravka i pastir Miljenko. Ubrzo Radmio susreće jednog ribara, te ga upita zašto je došao u Dubravu. Ribar mu odgovara kako je došao u miru provesti ostatak svog života. U tom razgovoru ribar govori kako Dubrava vlada sama dobom i druge stvari koje navode da je Dubrava zapravo Dubrovnik. Ribar sretan što je napokon našao mjesto u kojem će biti sretan zapjeva:

"O Dubravo slavna svima u uresu slobodnomu lijepa ti si u mojijem očima draga ti si u srcu momu."

Page 194: Djela i Pisci

Zora pomalo sviće i budi se Miljenko koji pjeva o Dubravci i uspoređuje njenu ljepotu s prirodom koja ga okružuje. Uto dolazi Ljubomir. Miljenko je žalostan jer smatra da se Dubravka neće udati za njega, no Ljubomir ga tješi i uvjeruje kako je on jedan od najljepših pastira i kako će biti izabran za najljepšeg pastira, te se tako oženiti Dubravkom. Nakon toga Dubravka se budi sa pastiricama, te one hitaju sve zajedno da se umiju da danas budu što ljepše. Pastirice tada govore Dubravki da je ona najljepša:

"...ti najljepša, ti najdraža bez cvijeta si cvijet od vila..."

Satir Divjak govori o ljubavi prema Dubravci, govori kako je ona najljepša od sviju vila o čemu govore sljedeći stihovi:

"O Dubravko, ljepša vele od svijeh vila u Dubravi, tebe misli moje žele, ma se ljubav tobom slavi."

Ubrzo nailazi Gorštak Satir i dolazi do prepirke između njih tko je ljepši. Gorštak se tada pohvali kako pastiri i pastirice odmah zaplešu kad on zasvira. Divjak kaže da kad on zasvira na svoje dipli da se slavuji natječu s njima. Nakon prepiranja Divjak odlučuje da će ukrasti robu vili na jezeru i da će se tako privući. Zatim dolazi scena gdje Zagorko tjera stoku i traži neku vilu, a Ljubdrag dolazi i pita ga za nevolje. On mu govori o tome kako mu je vinograd zapušten, vukovi mu jedu ovce, a psi loču mlijeko. Ljudbrag govori kako što više svijet stari, to je gori. Također govori da bi se svi željeli obogatiti, da mladi ne slušaju savjet otaca svojih, da ni Dubrava više nije lijepa i zelena, nego porušena zbog nebrige i nepažnje. Zatim se javlja Jeljenka satirica koja je tužna jer ju je Divjak napustio i želi Dubravku. Ona tu govori kako je on otišao za drugim vilama. Također kaže da te vile nemaju prirodnu ljepotu i na kraju veliča samu sebe.

Page 195: Djela i Pisci

II činTu se govori o tome kako Brštenko kaže da je to lijepo kad se žene najljepši pastir i pastirica i da tu dolazi do slavljenja slobode, no tada Ljubmir govori kako to nije uvijek lijepo i da postoje iskorištavanja u braku, da neki brakovi nisu dobri i čisti, a na kraju Tratorko govori kako ne bi smjeli govoriti o tome tako crno na ovaj lijepi i svečan dan. Oni tada odlaze tražiti družinu. Zatim se javlja Vuk satir koji govori kako će Zagorku pričuvati stoku dok se on bude smucao. On ovdje govori kako taj dan nije posvećen svetkovini slobode već da svatko radi što hoće (jede, pije) tj. on zagovara hedonizam. Stojna je uhvatila Vuka kako joj krade ovcu i ona mu govori kako će ga vješati narod. On se predstavlja kao onaj kojem je obećana Dubravka, a ona mu govori da su mu obećana vješala. Oni se natežu i na kraju Vuk proklinje Stojnu što ga nije pustila da pojede nešto. Tada se susreću Gorštak i Vuk te ga Gorštak pita zašto je tužan. On mu govori kako je gladan i da mu je to jedino važno u životu. Gorštak mu govori kako je ljepše služiti vilinu ljepotu, a Vuk ga uvjerava u drugo. Gorštak kaže Vuku da će se najesti te da idu na pir jer je on glumac a on neka bude bubnjar. Miljenko slavi Dubravku lijepim riječima, a onda mu Pelinka govori da mu to neće uspjeti te da mu prizna da li je pomno gledao na nju. Ona mu govori kako joj treba pokloniti dar, a on se ne slaže s tim jer misli da se vilu ne smije smatrati lakom ženom. On se čudi njezinim savjetima. Divjak se preobukao u vilu i hvalisa se da je lijep i da je ljepši od bilo koje vile. tu opisuje kako se dotjerao. Zagorko je tužan i govori kako je imanje vukovo a mlijeko od pasa, da čuje vila njegov plač. Stojna, Zagorkova majka saznaje da je Zagorko tužan i da želi pustiti sve i da ode tražiti vilu. Ona kaže da će ona prije njemu naći očuha nego on njoj nevjestu. Onda pastjerići izražavaju želju da krenu njegovim stopama međutim majka ih sprečava. Jeljenka čezne za Divjakom i govori kako ga vile drže za zvijer, a da ga ona voli. Ona opet govori kako vile nemaju prirodnu ljepotu.

Page 196: Djela i Pisci

III činTu su Divjaka htjeli pastiri istući jer je htio na prijevaru ući među vile i poljubiti Dubravku, a tada Jeljenka govori kako ne bi voljela da njen nevjernik pogine. Gorštak govori da Divjače bježi i smije mu se što je na taj način mislio poljubiti Dubravku, i odmah mu prigovara za izgled. Ljubdrag kritizira skup kojeg je Grdan potplatio zlatom da kažu da on ode za Dubravku. On govori kako je Miljenko nju i ona njega željela od djetinjstva, a da je sada zlato umiješalo prste. Miljenko žali za Dubravkom i govori kako ju je najgrđi pastir u okolici mogao uzeti i kaže da treba poduzeti nešto. Divjak ne prepoznaje Jeljenku, obučenu u pastira i želi mu se zahvaliti. Ona mu govori da se okani vila i pokaže mu se. Na kraju su krenuli tamo gdje svi idu slaviti boga Lera. Brštanko i Ljubdrag govore kako Dubravka mora poći za Grdana, a ne za Miljenka. Dolazi glasnik te govori da se na vjenčanju Lerov kip počeo tresti i tako sve dok nije došao Miljenko. Kad je došao bio je obasjan zrakom, a to je bio znak da je on taj za koga se treba udati Dubravka. Ljubdrag govori da ipak bogovi paze na ljude. Glasnik ih poziva na gozbu. Gorštak, Vuk, Divjak, Jeljenka i skup pastira pjevaju o tome kako će biti na gozbi, a nakon svake strofe zazivaju bogove: “Hoja, Lero, Dolenije” te im na neki način tako zahvaljuju. Redovnik govori da je ova veza po zakonima vjere, tj. od neba potvrđena, a onda Miljenko govori Dubravki da je ona najljepša, samo da nju voli, a ona nešto slično. Kroz njihov razgovor se vidi da se stvarno vole. Redovnik govori pastirima da je njihov posao završen. Govori kako će večeras pustiti ptice iz kaveza, pa bi želio da se i Dubravom prostre sloboda. Nakon što redovnik završi svaki svoj govor ponavlja stihove:

“O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”.

Redovnik traži od boga da usliši prijašnje molitve i zahvaljuje što je opet u Dubravi sloboda i što ima svega i svačega. Govori da se danas slavi ne samo vjenčanje već i sloboda.

Page 197: Djela i Pisci

Analiza likova:MiljenkoDobar i pobožan. Brine se o svome stadu, ali isto tako spreman je i Dubravi pružiti svu ljubav koja joj je potrebna. Nekim čudom dospio je za njene gozbe na sav glas, ali to je kasnije ispravljeno i proglašen je najboljim pastirom. Uza ove njegove vrline on je i pošten i osjećajan a to možemo zaključiti iz petog prizora drugog čina u kojemu starica Pelinka savjetuje Miljenku da se Dubravci približi darovima, ali on to odbija i ističe da se do ljepote i ljubavi ide čistim srcem, a ne punom vrećicom.

DubravkaDobra pastirica, vodi ostale vile, njezina je prirodna ljepota, a dobrota uzor ostalima, simbolizira Dubrovačku republiku.

GrdanRužan, nepošten, bogat starac. Piščev stav već se vidi iz imena kojemu je dao. Negativan je lik, a njegova negativnost najviše dolazi do izražaja kad podmićuje Vijeće. Grdan simbolizira nepoštene ljude koji prevarom žele doći na vlast.

Starac ribarBjegunac iz primorja koje nije slobodno. Dolazi u slobodnu Dubravu.

Divjak i GorštakOni su satiri (mitološka bića). Ružni, nespretni, nerealni, izazivaju smijeh.

LjubdragStarac, pastir. Lik kojem je glavni zadatak podsjećati na stara dobra vremena kada se u Dubravi živjelo pošteno i radosno.

Dojam o djelu:Djelo mi se nije svidjelo jer ima previše sporednih i nevažnih likova koji samo zakompliciraju radnju i veoma je teško shvatiti o čemu se zapravo radi. Cjela priča je idilizirana i stoga je pomalo dosadna, dijelovi koji ju trebaju osvježiti komikom samo ju produžuju i nimalo ne pomažu uživanju u djelu.

MARKO MARULIĆ:JUDITA

Bilješke o piscu:Marko Marulić, potomak starinske splitske patricijske porodice, rodio se uSplitu 18. kolovoza 1450. Otac mu se zvao Nikola i sa Dobricom Albertije imao šestoro sinova. Prvu školu Marko Marulić završio je u Splitu, akasnije je otišao u Padovu, gdje mu je uz druge bio učitelj glasovitiPicentini. Životopisac Franjo Natali, vršnjak Markov, kaže da je bio čudan,poslušan i vrlo prijateljski mladić, pa da su ga poštovali svi koji su gapoznali. Preminuo je 5. siječnja 1524. u Splitu, a bio je zakopan u crkvisvetog Frana “izvan zidina” (“extra muros”). Marulić je učenikpadovanskog sveučilišta, pa po tome i talijanskog preporoda, kojemu je uono doba Padova bila čvrsto utočište. Njegov način pisanja i oštroumnostuzrokuju da se njegovo ime proširi širom zapada, i upravo zbog toga u todoba Toma Niger kaže da je najslavniji među učenim ljudima. Pisao je nahrvatskom i na latinskom jeziku. Njegova najznačajnija djela su:Epski spjev: “Istoria svete udovice”, Judita (1521.), Pjesme (1569.), a na latinskome: “De institutione bene vivendi” (1506.)

O djelu:Judita je književno djelo u prozi. Sastoji se od šest pjevanja (Prvo libro, Drugo libro, Treto libro, Četvrto libro, Peto libro, Šesto libro). Judita je bila

Page 198: Djela i Pisci

napisana “od rojen’ja Isukrstova u puti godišće prvo nakon tisuća i pet satna dvadeset i dva dni misca aprila u Splitu gradu”. Marulić je ovdjeobradio poznatu biblijsku priču tako tako da je 16 glava starozavjetnepriče pripovijedio u šest knjiga, i to, kako sam kaže u posveti “Poštovanomu u Isukrstu popu i primanciru splitskomu, gospodinu donuDujmu Balistriću, kumu svomu da ju stumači našim jezikom, neka ju budurazumiti i oni, ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke.” Kako se radi oepskoj pjesmi biblijske građe nameće se po sebi pomisao da je predMarulićem u naš jezik pokušati protumačiti biblijsku povijest ali ne na istinačin kao Marulić, jer u Marulićevoj “Juditi” nema ukrasnih epiteta kojimaobiluje narodna epika. Iako Judita ne daje literarnog uživanja, zanimljivaje već kao kulturni spomenik, a još više zbog načina, kako je nastala. Jernije slučajno što je Marulić odabrao baš Juditinu povijest da je obradi.Njegov je rad potekao iz plemenite zamisli, da dade štiva i onima, kojiđačke knjige ne razumiju, a štivo je izabrao baš gledajući žalosno stanjesvoje domovine, koju su tuđinci bili pokrili. On narodu izvodi primjerJudite, da vidi što može pouzdanje u Boga i vječnu pravdu. To je temeljnaideja Markove pjesme. Tako je Marulić prvi pjesnik koji je pjevao zanarod, da ga osokoli u mukotrpnoj borbi s “istočnim zmajem” - Turcima.

Prvo libroU prvom pjevanju Marulić opisuje babilonskog vladara Nabukodonosora(koji je osvojio Siriju i Palestinu), te način na koji ubija Arfaksata. Pjesnikopisuje i njegovu želju da zavlada svjetom te šalje svog vojskovođuOloferna da zauzme što više zemalja.

Drugo libroU drugom pjevanju Marulić opisuje ratne pohode Oloferna te naposljetkunjegov dolazak u Izrael. Pjesnik opisuje i strah tih domaćih ljudi, njihovemolitve Bogu da im pomogne (da ih spasi).

Treto libroU trećem pjevanju Marulić opisuje Oloferna koji je opkolio Betuliu,zatvorio dotok vode u grad i sve zdence (tako da bi se Židovi što prijepredali). Potom su se vođe grada htjele predati ali Ozija (gradski knez)moli Židove da se strpe još pet dana u čekanju božje pomoći.

Četvrto libroU četvrtom pjevanju pisac opisuje Juditu koja se moli Bogu i koja zatimiste noći odlazi iz grada sa svojom robinjom Abrom. Potom joj Bog jošdaruje posebnu ljepotu kojom ona osvaja strašnog vojskovođu Oloferna.

Peto libroU petom pjevanju pjesnik opisuje kako Olofern poziva Juditu na večeruu njegov šator. Kada je nakon četvrtog dana pijani Olofern zaspao,Judita mu se približi i odreza glavu. Potom je Olefernovu glavu postavilana gradske zidine, da je vide njegovi podanici. Kad su njegovi podanicividjeli glavu, odmah su se razbježali, a one koji su ostali rastjerali su samigrađani.

Šesto libroU šestom pjevanju pjesnik opisuje događaje u Jeruzalemu poslije odlaskaOlofernove voiske. Opisuje i dolazak pape Elijakima sa svojim papovimakoji su došli vidjeti Juditu. Ona odlazi u Jeruzalem na tri mjeseca te sepotom vraća kući. U svom daljnjem životu, ona se poslije prvog mužaManasesa nije više vjenčala, a nakon njezine smrti narod ju je žaliosedam dana jer zahvaljujući njoj nije bilo nikakvih ratova.

Page 199: Djela i Pisci

IVAN GUNDULIĆ:OSMAN

Bilješke o piscu:Ivan Gundulić rodio se 1589. godine u Dubrovniku, gdje je i umro 1638.godine. Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obiteljiu Dubrovniku. Školovao se isključivo u svojem rodnom gradu, tj. uDubrovniku, jer su u to vrijeme u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, kojisu bili borbeni nosioci ideja katoličke obnove. Obavljao je različite dužnostiu državnoj upravi, i to kao član Velikog vijeća, Vijeća umoljenih (senat) iMalog vijeća (vlada). Književnim radom Gundulić se bavio tijekom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “ozrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija dijela: Dubravka (1628.) - pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.) - refleksivna poema, te Osman (1621. - 1638.) - ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Kratki sadržaj:Pod vodstvom Osmana 1621. godine bila je poražena turska vojska u bicikod Hoćima. Za tu je pobjedu bio zaslužan kraljević Vladislav. Nakon togporaza Osman je pobjegao natrag na Istok, da bi prikupio snažnu vojskuda ponovo osvoji Zapad.

Kada se vrato kući, dogovara se sa savjetnicima o potrebi nasljednika(o ženidbi) te o sklopi mir sa Poljskom u svrhu skupljanja nove vojske.Na pregovore je u Poljsku poslao Ali-pašu. Kazlar-aga je dobio zadatak daide tražiti Osmanu žene, te je tako otišao u Smederevo i oteo lijepuSunčanicu ocu.

Sokolica je bila turska junakinja koja je obećala da se više neće boritiprotiv kršćana te se vratila u Carigrad kod Osmana, jer je bila jakozaljubljena u njega i tako spriječila brak Osman s Sunčanicom.

Na kraju je u Carigradu izbila pobuna, koju su vješti iskoristili zasvrgavanje Osmana i ponovnog dolaska na vlast sultana Mustafe.Osman je na kraju bio zadavljen.

Page 200: Djela i Pisci

Analiza djela:Osman je barokni ep u dvadeset pjevanja od kojih je četrnaesto ipetnaesto pjevanje izgubljeno. U 19. st. Ivan Mažuranić je vrlo dobronadomjestio ova dva pjevanja, tako da je danas ono cijelo.Mažuranić je odlično nadopunio Gundulićevo dijelo zbog njegovog dobrogpoznavanja Gundulićeva načina pisanja. Gotovo je nemoguće prepoznatida su djelo pisala dva različita autora. Osman je ponegdje lirski oblikovanosjećajima likova, ali ipak najveću težnju daje na epski stil.

Pri nastanku ovog djela Gundulić je zapravo htio prevesti Tassov“Oslobođeni Jeruzalem”, ali je potaknut stvarnim događajima,bitkom kod Hoćina 1621. godine, napisao povijesni ep. Odstupao je od povijesne teme uvodeći i druge likove koji ne pripadaju tom događaju.

Sljedećim stihovima Gundulić prikazuje ljudsku oholost i promjenjivostsreće. S napomenom da što se više uzdižemo, to ćemo i dublje pasti.

“...Ah, čijem si se zahvalila, tašta ljudska oholosti? Sve što više stereš krila, sve ćeš paka niže pasti.“

Gundulićev način izražavanja je aforističan i za sva vremena istinit,jer piše paralelama. Stih je pisan u osmercu, rimovan parnomrimom - abab rimom. Djelo je pisano dubrovačkom štokavštinom s nekimelementima čakavštine; pretežno prevladava ijekavica, ali i malo ikavice.

Po uzoru na Tassa Gundulić je u djelo ubacio iromantično – viteške epizode. Otmica Sunčanice pisana je lirskim iemotivnim tonovima - ljubav oca prema kćerci i bol za njenim gubitkom.

Ideja:U djelu se ističu ideje o relativnosti i prolaznosti života. Djelo je napisanou kontrastima (lijepo-ružno - Europa-Turci, Kršćanstvo-Islam - dobro-zlo).

Strah za Dubrovnik:U djelu “Osman” Ivan Gundulić prikazuje opasnost za svoj Dubrovnik odTuaraka i Mlečana, a to možemo viditi kroz suprotnosti između kršćanstvai islama. Pošto se otkrićem Amerike konkurencija za prevlast nadmorskom trgovinom u mediteranskom moru povećala, Gundulić strahujeza Dubrovnik zbog konkurencije Venecije u tom pogledu.

Zaključak:Gundulić u svom djelu vješto isprepleće formu i sadržaj, bira izraze koji miponekad nisu bili i najrazumljiviji. Teme njegovih djela su stvarne,životne, a autor je inspiriran izrazom narodne poezije.Bilješke o djelu:Kada je 1621 g. u Dubrovnik stigla vijest o bitci kod Hoćima, gdje jeturska vojska bila poražena od strane poljske vojske, Gundulić prestaje sprijevodom Tassovog Oslobođenog Jeruzalema i počinje pisati svoj epOsman. Uzrok poraza turske vojske bio je pobuna janjičara. 1622. g. janjičari su ubili Osmana u Carigradu. Djelo koje se sastoji od 20pjevanja, opisuje ne samo te događaje, već i najavljuje propast turskogcarstva.

Pod utjecajem protureformacije (Tridenski koncil 1545. - 1563. ) Gunduliću djelu prikazuje sukob Istoka i Zapada tj. zla i dobra:

“S istoka mu do zapada

Page 201: Djela i Pisci

sunce upisa zlatnim zracim ime kojim slava vlada. ”

Da bi prikazao još bolje dekadenciju turskog carstva, Osmana prikazujekao hrabrog i časnog vladara: “Osman car čestiti” kojega ubija vlastitavojska:

“Nu sve rane srca moga i muke su i žalosti s neposluha viteškoga i s vojničke nevjernosti. ”

Dubrovnik u Gundulićevo doba:U 17. st. Dubrovnik slabi zbog gubitka monopola nad trgovinom izmeđuIstoka i Zapada, javljaju se novi konkurenti: Francuzi, Židovi, Armeni…Mlečani sve više i više istiskuju Dubrovnik sa svjetske scene. Sredozemljem je sve opasnije ploviti zbog gusara, a i kopnom trgovatizbog čestih ratova s Turcima. Svjetski se trgovački putovi pomiču saSredozemlja na Atlanski ocean i javljaju se nove pomorske sile. Građanstvo, relativni mlad sloj društva koje nije imalo nikakvihograničenja, bavilo se trgovinom, manufakturom i drugim unosnimposlovima, te se sve više bogatilo i težilo prema vlasti. Kako su uDubrovniku vladali plemići, građanstvo je težilo da postane plemstvo i daima udjela u vlasti. Plemkinje se zbog strogih, konzervativnih normi nisumogle udavati za građane, ma koliko god da je iznosilo njihovo bogastvo.Protiv građanstva koje je svojim novcem kupovalo plemićke titule oštro jeistupio Gunduliuć blateći ih i iznoseći svoja mišljenja u Dubravci i Osmanu.

I. pjevanjePrvo pjevanje, koje je pisano u duhu protureformacije i baroka,obiluje obiljem metafora. U njemu Gundulić opisuje prolaznost svegaupotrebljavajući simbol kola:

“Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko je gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje.”

Motiv prolaznosti karakterističan je za sve barokne stvaraoce. Svjesni teprolaznosti, barokni ljudi shvaćaju da trebaju uživati u životu, ali tu sejavlja problem grijeha, time ljudi postaju podvojeni, rastrgnuti između dvadijela svoje osobnosti što često dovodi do šizofreničnosti, kao što je slučajbio s Tassom.

U ovom pjevanju Gundulić nam u grubim crtama opisuje radnju svogdjela:

“Barecite sad i meni kao istočnome caru mladu smrt vitezi nesmiljeni daše u svom Carigradu.”

To se odnosi na Osmana kojega su Janjičari ubili u Carigradu. Pad Osmananam najavljuje još na početku pjevanja zamršenom metaforom:

“A u visocijeh gora vrhe najprije ognjen trijes udari”

Page 202: Djela i Pisci

tj. u vrhove najviših stabala najprije udara grom.Time Gundulić aludira na Osmana, koji se nalazi na vrhuncu moći,a kojega će udariti grom (janjičari).

Dalje u pjevanju Gundulić nam govori kako turska sila slabi,hvaleći nekadašnje turske vojnike:

“Lasno dobit krunu od scita bi s vitezim tač hrabrenim.”

te koreći kasnije turske vojnike:

“Ljudska obličja, ženske ćudi”!

II. pjevanje

“O mladosti tašta i plaha koja srneš s nerazbora bez bojazni i bez straha gdi poguba tva se otvora”

Mladi i nerazboriti Osman srlja u opasnosti ne razmišljajući,što je svojstveno mladosti. On ima volju ali je kratkog vida:

“U sve volje samoj sili ka nadlek ne podlega”

te on poziva svoje savjetnike da ga savjetuju, što mu je najboljenapraviti. Oni ga obavještavaju o uroti koju kuje žena njegova strica da gasvrgne s prijestolja i na njegovo mjesto postavi njezina sina.Savjetuju ga da ih se riješi po kratkome postupku. Savjetnici mu govoreda si nađe ženu plemenita podrijetla i da ostavi potomka koji će ganasljediti na prijestolju. Rekli su mu da si ne uzme ženu neplemenita roda,da ne bi oslabio dinastiju. Tu progovara Gundulić sa svojimkonzervativnim, plemićkim shvaćanjima svijeta.

Zaključak:Djelo spada među najveća dostignuća hrvatskog baroka. Ono što izdižeGundulića iznad suvremenika je iskonska, živahna i narodu bliskastruja, koja u njegovom Osmanu izbija na površinu, udaljujući ga odtalijanskog sečentizma i daje mu vlastiti hrvatski pečat, jer Osman nijenikakva romantička, fantastična literarna figura, već je živ, psihološki sapuno realizma izgrađen lik.

FRANZ KAFKA:PREOBRAŽAJ

Bilješke o piscu:Franz Kafka (Prag, 3.7.1883. - Beč, 3.6.1924), austrijski književnik. Podrijetlom iz imućne obitelji praškog Jevreja. Radi liječenja putovao u Njemačku, Italiju, Francusku, Švicarsku. Umro od tuberkuloze grla.Kafka je odredio da se njegova književna ostavština nakon smrti spali,

Page 203: Djela i Pisci

ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio. Neprestano pod pritiskom i u tjeskobi, poslušan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka već u svojim prvijencima otkriva motive i ideje koje će ga mučiti cijeloga života. Neki se početnčki fragmenti ili prvobitne pripovijesti javljaju kasnije kao dijelovi romana ili kao nove, prerađene cjeline pokazujući tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogaćuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforističkim izrazom. Kafkin svijet nije više onajklasičnog realističkog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov čovjek je usamljen i uplašen, dio mehanizma čiji mu je sastav nepoznat, a sustav nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoć pred višim silama i u nihilizam, često prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforističan izraz, dotjerane realističke pojedinosti, elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforička proza ostavlja dojam složene alegorije, za koju nema određenog racionalnog ključa, i svijet koji ona sadržava gubi se u beskonačnoj perspektivi alogičnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konačne odgonetke.

Page 204: Djela i Pisci

Analiza likova:OtacOdnos oca prema svom sinu Gregoru je grub, on ga mrzi i ne smatraga sinom. Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu.Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak niiz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodiou leđa, a poslije umire zbog toga.

MajkaMajka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi vidjeti.Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on biosretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.

GretaGreta je jedina u obitelji koja stvarno voli Grogora, ona se brine za njega,hrani ga i pomaže mu kad god može. Grogor je isto volio nju i stoga mu jebilo žao što joj nije rekao o namjerama da ju upiše u konzervatoriji,budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati...Tematika:Kafka u ovom djelu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovjek, ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cijela obitelj ga mrzi i hoće ga se riješiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoč svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje nesmije izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je učiniti bilo šta da bi ga se riješio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leđa. Mama ga je također voljela, ali upravo zbog toga ga njie željela vidjeti jer nije podnijela sve to.

Zaljučak:Kafkin je svijet apstraktan i abnormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Međutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umjesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat. Svijet u kome je Kafka vođen i u kome je on živio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije riješio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je učinio bezvremenskim. Posebna značajka svijeta Starog zavjeta jest apsolutni suverenitet božji. On je slobodan na strašan besprigovoran način.

SAMUEL BECKETT:U OČEKIVANJU GODOTA

I.Čekaju Godota pod stablom na cesti i razmišljaju o smrti, rješenju, razbojnicima koji su ih istukli do smrti, vješanju, Estragon traži mrkvu, razmišlja naglo dok je jede i onda dolazi Pozzo koji vodi Luckyja na konopu. S njim postupa kao sa životinjom. Kad se najede njegove su kosti koje u ovom času prepušta Estragonu. Na vratu ima ranu od konopa. Vodi Luckyja na sajam gdje će ga prodati. Pozzo im objašnjava pjesnički kako izgleda sumrak, pa im je pokazivao kako Lucky pleše, misli. Tada se oproste, Pozzo i Lucky odlaze. Tada Pozzo zaostane, jer je zaboravio stolicu, Vladimir mu je donese, pa je Pozzo baci Luckyju. Nakon toga dolazi dječak da poruči da će Godot sutra doći.

II.Sutradan, isto vrijeme, isto mjesto. Estragon je isprebijan, a Vladimir je sretan, pjevuši. Estragon se i ne sjeća baš jučerašnjeg dana. Estragon je mrzovoljan zbog batina što je jutros dobio iz čista mira. Raspredaju o sinoćnjim događajima, zamjećuju da je netko zamijenio cipele i one sada pristaju Estragonu, tj. nisu mu tijesne kao one što je sinoć ostavio na zidiću. Lišće se pojavilo na drvetu, a noć ranije je bilo ogoljeno. Estragon zaspe pa se trgne i počne pričati što je sanjao. Vladimir ga podsjeti da ne voli kad mu priča svoje snove. Kad Vladimir nađe šešir Luckyja oni se malo poigravaju “Pozza i Luckyja”.

Page 205: Djela i Pisci

Tada Estragonu dosadi, prošeta se i ubrzo se vrati i kaže da netko dolazi. Nastane panika među njima, a kad utvrde da nikoga nema nastave pričati međusobno. Tada dolaze Pozzo i Lucky, samo što je Pozzo oslijepio, a Lucky ima novi šešir i konop je kraći da bi Pozzo mogao lakše slijediti Luckyja. Pozzo se spleo o Luckyja i pao na pod. Traži pomoć. Estragon mu ne želi pomoći, a Vladimir želi da Pozzo ustane. Lucky je zaspao. I tako se neko vrijeme prepiru, da bi mu na kraju pomogli. Kad su se odmakli on je pao, pa su ga morali pridržavati. Estragon ode istući Luckyja, jer se on tako, naime, budi pa se oni upute dalje. Estragon je zaspao dok je Vladimir pričao s Pozzom. Uskoro naiđe dječak. Vladimir mu kaže isto što i onome dječaku koji je jučer došao - kaže da će Godot doći sutra. U to se i Estragon probudi i oni se probaju objesiti o drvo s pomoć Estragonovog pojasa za hlače. Ne uspijevaju jer je konop preslab, pa obećaju sebi da će se sutra objesiti ako Godot ne dođe.

Page 206: Djela i Pisci