Anne Frank

Anne Frank

DNEVNIK

Prevela sa engleskog Giga Graan

PREDGOVOR

Ovo je jedinstvena knjiga. Autor joj je jedna mlada djevojka - a mladi se ne boje govoriti istinu; to je jedan od najumnijih i najpotresnijih komentara o ratu i njegovu djelovanju na ljudska bia to sam ga ikad proitala. Anin prikaz promjena to su se zbile u osmoro ljudi koji su se u okupiranoj Nizozemskoj dvije godine skrivali pred nacistima, ivei u neprestanom strahu i izoliranosti, zarobljeni ne samo strahovitim prilikama ve i zbivanjima u njima samima, uinio me intimno grozno svjesnom najveeg od ratnih zala - degradacije ljudskog duha.Istodobno, Anin dnevnik dojmljivo osvjetljava krajnju plemenitost toga duha. Unato svakodnevnim uasima i poniavanjima, ovi se ljudi nikad nisu predali. Sama Ana - a uglavnom se iz ove knjige vrlo ivo i dojmljivo daje njen portret - u te je dvije godine vrlo naglo sazrela. Bile su to kljune godine, izmeu trinaest i petnaest, kada su za svaku djevojku promjene vrlo nagle i vrlo teke. Podravana toplinom i duhovitou, bistrinom i bogatim izvorima unutarnjeg ivota, Ana je pisala i puno razmiljala o temama o kojima bi vrlo osjeajni i talentirani adolescenti kojima ne prijeti smrt takoer pisali - njeni odnosi s roditeljima, razvoj njene svijesti o sebi samoj, problemi odrastanja.Ovo su misli i izraz mlade djevojke koja je ivjela u nadasve neuobiajenim uvjetima; stoga nam njen dnevnik puno kazuje o nama samima i o naoj djeci. I zbog toga sam takoer osjetila koliko nam je svima blisko Anino iskustvo, koliko smo i sami ukljueni u njen kratk i ivot i u itav svijet.Anin je dnevnik primjeren spomenik njenom profinjenom duhu i duhu onih koji su radili i rade u slubi mira. itanje ovoga dnevnika znai bogato i korisno iskustvo.Eleanor Roosvelt

Djelo je prvi put objavljeno u Nizozemskoj 1947. (Contact, Amsterdam) pod naslovom HetAchterhuis.Het Achterhuis, holandski naslov ove knjige, odnosi se na dio kue koji je sluio kao skrovite dvjema obiteljima koje su se ondje skrivale od 1942. do 1944. godine. Achter na holandskom znai "iza" ili u "pozadini" a huisje "kua". U starim zgradama u Amsterdamu prostorije okrenute prema vrtu ili dvoritu mogu se odijeliti od onih koje gledaju na ulicu i na taj nain stvoriti dvije odvojene cjeline unutar istoga stana. Het Achterhuis ili, doslovce, "stranja kua" nalazi se na Prinsengrachtu, jednom od gradskih kanala.Da bismo pojednostavili engleski tekst, nazvali smo taj dio kue tajnim dodatkom odnosno sklonitem (Secret Annexe), premda to nije dodatak u pravom smislu rijei.

DNEVNIK

Nadam se da u ti se moi potpuno povjeriti,to do sada nisam mogla nikome,i nadam se da e mi biti velika podrka i utjeha.

nedjelja, 14. lipnja 1942.

U petak, 12. lipnja, probudila sam se u est sati; nikakvo udo: to je moj roendan. Ali, naravno, nisu mi dopustili da tako rano ustanem, stoga sam morala zadravati znatielju sve do etvrt do sedam. Onda vie nisam mogla izdrati i otila sam u blagovaonicu, gdje me toplo pozdravio Moortje (maak).Ubrzo poslije sedam otila sam do mame i tate a potom u dnevnu sobu da vidim poklone. Prvi pozdrav doao je od tebe, zacijelo najdrai od svih. Na stolu su jo bili kita rua, nekakva biljka i nekoliko boura, a stiglo ih je i vie tijekom dana.Dobila sam gomile stvari od mame i tate, a razni prijatelji posve su me pokvarili. Izmeu ostaloga, dobila sam jednu drutvenu igru koja se zove Camera obscura, mnotvo bombona i okolade, jednu igru zagonetki, jedan bro, Nizozemske prie i legende Josepha Cohena, Daisyno ljetovanje u planinama (silna knjiga) i neto novaca. Sada mogu kupiti Grke i rimske mitove - sjajno!Onda je Lies dola po mene i otile smo u kolu. Za vrijeme odmora svakoga sam ponudila keksima, a onda smo se morali vratiti na nastavu.Sada moram prekinuti. Do vienja, bit emo veliki prijatelji!

ponedjeljak, 15. lipnja 1942.

U nedjelju popodne imala sam proslavu roendana. Vrtjeli smo film uvar svjetionika s Rin-Tin-Tinom1 koji se strano svidio mojim prijateljima iz kole. Zgodno smo se proveli. Bilo je mnogo djevojica i djeaka. Mama stalno hoe znati za koga u se udati. Poneto nasluuje da se radi o Peteru Wesselu; jednoga mi je dana polo za rukom, ne trepnuvi okom niti pocrvenjevi, da joj tu misao izbijem iz glave. Lies Goosens i Sanne Houtman godinama su bile moje najbolje prijateljice. Onda sam upoznala Jopie de Waal u idovskoj gimnaziji. Mnogo vremena provodimo zajedno i sada je ona moja najbolja prijateljica. Lies se vie drui s jednom drugom djevojicom, a Sanne ide u drugaiju kolu i ondje je nala nove prijateljice.

subota, 20. lipnja 1942.

Nekoliko dana nisam pisala jer sam prije svega eljela razmisliti o svom dnevniku. udno je pomisliti da bi netko poput mene mogao voditi dnevnik, a ne samo zbog toga to to nikad do sada nisam inila, ve zato to mi se ini da ni mene - ni bilo koga, uostalom - nee zanimati povjeravanja trinaestogodinje uenice. Pa to onda? elim pisati, ali vie od toga elim iznijeti na vidjelo razne stvari koje lee zakopane duboko u mom srcu.Postoji poslovica "Papir podnosi vie nego ovjek"; sjetila sam je se jednoga od svojih poneto sjetnih dana dok sam sjedila brade naslonjene na ruku dosaujui se i osjeajui se tromom ak i za donoenje odluke hou li izai ili ostati kod kue. Da, papir nedvojbeno mnogo podnosi, a kako ne namjeravam ovu tvrdo ukorienu biljenicu, ponosno nazvanu "dnevnik", ikomu pokazati sve dok ne naem pravoga prijatelja, djeaka ili djevojicu, vjerojatno nikomu nije stalo do toga. A sada dolazim do sri stvari, do razloga to sam poela voditi dnevnik: zato to nemam takvoga pravog prijatelja.Izrazit u se jasnije jer nitko nee povjerovati da se trinaestogodinja djevojica osjea posve samom na svijetu, niti je to ba tako. Imam drage roditelje i sestru od esnaest godina. Poznajem tridesetak osoba koje bi se mogle nazvati prijateljima - imam cijele niske dekiju koji jedva ekaju da me vide, a kad ne uspiju, virkaju u ogledalcima u razredu. Imam roake, tete i ujake, koji su takoer dragi, imam dobar dom - ne, ne ini se da mi ita nedostaje. Ali sa svim mojim prijateljima je jednako: samo ala i zabava, nita vie.Nikad ne mogu progovoriti o neemu izvan uobiajenih tema. ini se da se ne moemo zbliiti, to je korijen nevolje. Moda mi nedostaje pouzdanje, ali to je tako, neumitna injenica koju, izgleda, ne mogu izmijeniti.I stoga ovaj dnevnik. Da bih u svom duhu uveala sliku prijateljice koju toliko dugo iekujem, ne elim u dnevnik zapisivati niz velikih injenica kao to veina ljudi ini, ve elim da sam taj dnevnik bude moja prijateljica a zvat u je Kitty. Nitko nee shvatiti o emu govorim ako ovako iznebuha ponem pisati Kitty, stoga u - premda nevoljko - zapoeti kratkim opisom svoga ivota.Moj otac se oenio mojom majkom kad mu je bilo trideset est godina a njoj dvadeset dvije. Moja sestra Margot roena je 1926., u Frankfurtu na Maini; onda sam dola ja, 12. lipnja 1929, a kako smo idovi, emigrirali smo 1933. u Nizozemsku, gdje je moj otac postao direktor tvrtke "Travies". Ova tvrtka je tijesno povezana s tvrtkom "Kolen i kompanija", u istoj zgradi; moj otac je njen partner.Meutim, ostatak nae obitelji osjetio je djelovanje Hitlerovih antiidovskih zakona te je ivot bio ispunjen brigom. Godine 1938, nakon pogroma, moja dva ujaka pobjegli su u Sjedinjene Drave. Bakica je dola k nama; tada je imala sedamdeset tri godine. Nakon svibnja 1940. naglo je nestalo dobrih vremena: najprije rat, a onda kapitulacija iza koje je slijedio dolazak Nijemaca, i onda su doista poele patnje nas idova. Antiidovski proglasi hitro su slijedili jedan za drugim. idovi moraju nositi utu zvijezdu, idovi moraju predati bicikle, idovi su protjerani iz vlakova i zabranjeno im je voziti auto. idovima se doputa kupovanje jedino izmeu tri i pet sati, i to samo u radnjama s natpisom "idovski duan". idovi moraju biti u kui do osam sati i ak ne smiju sjediti u vlastitom vrtu poslije toga sata. idovima je zabranjeno posjeivati kazalita, kina i ostala mjesta za razonodu. idovi ne smiju sudjelovati u javnim sportovima. Zabranjen im je pristup na plivalita, igralita za tenis i hokej te ostale sportske terene. idovi ne smiju posjeivati krane. idovi moraju ii u idovske kole... i jo mnoge sline zabrane.I tako, ovo nismo mogli raditi, a ono nam je bilo zabranjeno. Ali unato svemu tomu ivot je tekao dalje. Jopie mi je obiavala govoriti: "Boji se bilo to uiniti jer je to moda zabranjeno." Naa sloboda bila je strogo ograniena. Ipak su stvari bile jo uvijek snoljive.Bakica je umrla u sijenju 1942; nitko nee saznati koliko je ona jo uvijek u mojim mislima i koliko je volim.Godine 1934. pola sam u kolu u Montessori Kindergarten i stalno ila onamo. Na kraju kolske godine, bila sam u estom B razredu, morala sam se oprostiti s gospoom K. Obje smo plakale, bilo je vrlo alosno. Sa sestrom Margot pola sam 1941. u idovsku gimnaziju, ona u etvrti razred, a ja u prvi.Za sada je sve u redu za nas etvero; dola sam do dananjega dana.

subota, 20. lipnja 1942.

Draga Kitty,

odmah zapoinjem. U ovom trenutku sve je tako tiho, mama i tata su izali a Margot je otila igrati ping-pong s nekim prijateljima.I ja u zadnje vrijeme dosta igram ping-pong. Mi koji igramo jako volimo sladoled, osobito ljeti kad se ovjek zagrije igrajui, pa obino zavravamo u najblioj slastiarnici, "Delphi" ili "Oasis", kamo idovi smiju ii. "Oasis" je obino puna i u svom velikom krugu prijatelja uvijek uspijevamo pronai nekog velikodunog gospodina ili momka koji nas obdari s vie sladoleda no to bismo mogle prodrijeti za tjedan dana.Zacijelo e te prilino iznenaditi to u svojim godinama govorim o momcima. Na alost, ini se da je to u naoj koli neizbjeno. im neki djeak zapita moemo li zajedno kui biciklom i im ponemo razgovarati, u devet od deset sluajeva mogu biti sigurna da e se smjesta zaljubiti preko uiju i da me naprosto nee putati iz svoje blizine. Naravno, nakon nekog vremena stvar se ohladi, osobito ako poklanjam malo panje plamenim pogledima i samo veselo okreem pedale.Ako pak doe tako daleko da ponu spominjati "razgovor s ocem", lagano se okrenem na biciklu, padne mi torba, mladi je prisiljen sii i dodati mi je, a tada ve zapoinjem razgovor o novoj temi.Ovo su najneviniji tipovi; ima i onih koji dobacuju poljupce ili te pokuavaju uhvatiti za ruku, ali takvi kucaju na posve kriva vrata. Ja silazim s bicikla i odbijam nastaviti u njihovu drutvu, ili se pak pretvaram da sam uvrijeena i jasno i glasno im kaem neka se iste.Evo, temelj naega prijateljstva je poloen, do vienja sutra!

Tvoja Ana

nedjelja, 21. lipnja 1942.

Draga Kitty,

na cijeli razred, prvi B, drhti: uskoro e sjednica. Mnogo se nagaa tko e proi, a tko pasti. Miep de Jong i ja silno se zabavljamo na raun Wima i Jacqursa, dvojice djeaka iza nas. Nee im ostati ni pare za ljetovanje, sve e otii na oklade "Proi e", "Neu", "Hoe", i tako od jutra do mraka. ak i Miep moli tiinu, a moji izljevi gnjeva ne mogu ih umiriti.Prema mojoj procjeni etvrtina razreda trebala bi ostati ondje gdje jest; ima nekoliko apsolutnih blesana, ali uitelji su najmuiavije osobe na svijetu, pa e moda jedanput biti muiavi na pravi nain.Ne bojim se za svoje prijateljice i za sebe, mi emo se nekako provui premda ba nisam sigurna u matematici. Preostaje nam samo strpljivo ekanje. Do tada se meusobno uveseljavamo.Ja sam u dosta dobrim odnosima sa svim svojim uiteljima, devet sve u svemu, sedam uitelja i dvije uiteljice. Gospodin Keptor, stari profesor matematike, dugo se ljutio na mene to toliko brbljam. Zbog toga sam morala napisati sastav na temu Brbljavica. Brbljavac! to li se moe napisati o tomu? Meutim, odluivi da to kasnije odgonetnem, zabiljeila sam temu u biljenicu i pokuala biti mirna. Te veeri, kad sam zavrila sve zadae, pogled mi je pao na naslov u biljenici. Grickajui kraj naliv-pera, mozgala sam kako svatko moe nadrljati nekakvu besmislicu velikim slovima i s valjano razmaknutim rijeima, ali je teko nedvojbeno dokazati potrebu prianja. Razmiljala sam i razmiljala i zatim, nakon to mi je iznenada sinula ideja, ispunila tri zadane stranice i bila posve zadovoljna. Moji su dokazi bili da je prianje svojstveno enama i da u dati sve od sebe kako bih se kontrolirala ali se nikad neu izlijeiti, jer moja majka pria koliko i ja, vjerojatno i vie, a to se moe poduzeti protiv naslijeenih osobina? Gospodin Keptor morao se nasmijati mojim dokazima, ali kad sam i dalje brbljala, uslijedio je novi sastav. Ovaj put bio je to Neizljeiva brbljavica; predala sam ga i Keptor se cijela dva sata nije alio. Ali na treem satu ponovno mu je bilo dosta. "Ana, kao kazna zbog brbljanja posluit e sastavak pod naslovom Kva, kva, kva, ree gospa kvakalica. Razred je prasnuo u smijeh, ja sam se takoer morala smijati premda sam osjeala da je moja inventivnost u toj temi iscrpljena. Morala sam se sjetiti neega drugoga, smisliti neto posve originalno. Imala sam sree jer moja prijateljica Sanne dobro pie pjesme i ponudila mi je pomo da cijeli sastavak napiemo u stihu. Skakala sam od veselja. Tom besmislenom temom Keptor je htio napraviti od mene budalu: snai u se i nainiti od njega predmet smijeha za itav razred. Pjesma je bila gotova; bila je savrena. Govorila je o majci patki i ocu labudu koji su imali tri mala paia. Paie je otac nasmrt isprebijao zato to su previe gakali. Sreom, Keptor je shvatio alu, glasno je u razredu proitao pjesmu uz vlastite komentare, a proitao ju je i u drugim razredima. Od tada mi je doputeno brbljati, nikad ne dobivam posebne zadae, a Keptor stalno zbija ale o tomu.

Tvoja Ana

srijeda, 24. lipnja 1942.

Draga Kitty,

strano je vrue, svi se doslovce topimo a po toj vruini moram svuda ii pjeice. Sada posve shvaam kako je tramvaj zgodna stvar; ali to je za idove zabranjen luksuz - za nas je pjeaenje sasvim dobro. Juer sam morala otii zubaru u Jan Luvkenstraat za vrijeme kolskog podnevnog odmora. To je daleko od nae kole u Stadstimmertuinenu; popodne sam u koli skoro zaspala. Sreom je zubareva pomonica bila vrlo ljubazna i dala mi nekakvo pie - ba je dobra.Smijemo se voziti skelom i to je gotovo sve. Od Josef Israelskade vozi jedan mali amac i voza nas je odmah primio im smo ga zamolili. Nisu Nizozemci krivi to su nama dola tako bijedna vremena.Doista elim da ne moram ii u kolu jer su moj bicikl ukrali za vrijeme uskrnjih praznika a mamin je tata dao na uvanje kod jedne kranske obitelji. Ali hvala bogu, skoro e praznici, jo jedan tjedan i gotovo je s muenjem. Juer se dogodilo neto zabavno. Prolazila sam pored spremita za bicikle i netko me je zovnuo. Okrenula sam se: bio je to jedan zgodan deko koga sam upoznala prole veeri kod svoje prijateljice Eve. Stidljivo mi je priao i predstavio se kao Harry Goldberg. Prilino sam se iznenadila i nisam znala to eli, ali nisam morala dugo ekati. Pitao je hou li mu dopustiti da me prati u kolu. - Poto u svakom sluaju ide mojim putem, hou - odgovorila sam, i tako smo ili zajedno. Harry ima esnaest godina i umije priati svakakve zabavne prie. Ovoga jutra opet me je ekao i oekujem da e to od sada redovno initi.

Tvoja Ana

utorak, 30. lipnja 1942.

Draga Kitty,

do danas nisam imala ni trenutka vremena da ti piem. U etvrtak sam bila cijeli dan s prijateljicama. U petak su nam doli gosti i tako je ilo sve do danas. Harry i ja smo se dosta dobro upoznali za tjedan dana i on mi je mnogo pripovijedao o svom ivotu; sam je doao u Nizozemsku i ivi s djedom i bakom. Roditelji su mu u Belgiji.Harry je imao djevojku koja se zove Fanny. I ja je poznam: tiho i dosadno stvorenje. Kad je upoznao mene, shvatio je da u Fannynom drutvu samo sanjari. ini se da sam sredstvo koje ga odrava budnim. Vidi, svi sluimo nekakvoj svrsi, ponekad ak neobinoj!U subotu je Jopie spavala kod mene, ali je u nedjelju otila kod Lies i bilo mi je smrtno dosadno. Harry je trebao doi uveer, ali je pozvao u est popodne. Otila sam do telefona; on je rekao:- Ovdje Harry Goldberg. Mogu li, molim vas, razgovarati s Anom?- Da, Harry, ovdje Ana.- Halo, Ana, kako si?- Hvala, dobro.- Strano mi je ao to veeras neu moi doi ali volio bih makar popriati s tobom; mogu li doi za deset minuta?- Moe, sjajno, do vienja.- Do vienja, odmah sam kod tebe.Slualica se sputa.Brzo sam presvukla haljinu i malo uredila kosu. Onda sam nervozno stala na prozor i ekala ga. Napokon sam Ga vidjela kako dolazi. Bilo je pravo udo to nisam jurnula dolje: umjesto toga, strpljivo sam ekala dok nije pozvonio. Onda sam sila i on je doslovce upao im sam otvorila vrata.- Ana, moja baka misli da si premlada da bi redovno hodala sa mnom i da bih trebao otii do Leurovih, ali moda zna da s Fanny vie ne hodam.- Ne znam, zato: jeste li se posvaali?- Nismo, uope. Rekao sam Fanny da se ba ne slaemo i da je bolje da vie ne hodamo ali da je ona u naoj kui uvijek dobrodola i da se jednako nadam za sebe u njenoj. Zna, mislio sam da Fanny hoda s drugim momkom i tako sam se ponaao prema njoj. Ali to nije istina. Sada moj ujak kae da se trebam Fanny ispriati, ali to naravno nisam htio uiniti i prekinuo sam cijelu tu stvar. Baka bi vie voljela da idem s Fanny nego s tobom, ali neu: stari ljudi ponekad imaju takve staromodne ideje, ali se s njima naprosto ne mogu sloiti. Trebam baku i djeda, ali i oni mene trebaju na neki nain. Od sada u biti slobodan srijedom uveer. Slubeno odlazim na vjebe iz rezbarenja kako bih ugodio djedu i baki; zapravo odlazim na cionistike sastanke. To ne bih smio jer su moji jako protiv cionizma. Nipoto nisam fanatik, ali sam sklon tomu i zanimljivo mi je. Ali nedavno je ondje nastala takva guva da u se povui i idue srijede posljednji put otii onamo. Onda u te moi viati srijedom uveer, subotom popodne, nedjeljom popodne a moda i vie.- Ali tvoji djed i baka su protiv: ne moe to initi iza njihovih lea!- Ljubav nalazi naine.Tada smo proli pored knjiare na uglu; ondje je stajao Peter Wessel s dva deka i rekao "Zdravo" - prvi put mi se obratio nakon duljeg vremena i bilo mi je zbilja drago.Harry i ja smo etali i etali i na kraju je ispalo da u ga slijedee veeri vidjeti ispred njegove kue u pet minuta do sedam.

Tvoja Ana

petak, 3. srpnja 1942.

Draga Kitty,

juer je Harry doao k nama da bi se upoznao s mojima. Donijela sam kremu, kolae, aj i tortu, pravu gomilu, ali ni Harryu ni meni nije se svialo ukoeno sjediti jedno pored drugoga pa smo izali proetati i ve je bilo osam i deset kad me je doveo kui. Tata se jako ljutio i kazao je da je to jako loe jer je za idove opasno biti izvan kue poslije osam sati: morala sam obeati da u ubudue biti kod kue u deset do osam.Sutra sam pozvana njemu. Moja prijateljica Jopie stalno me zadirkuje zbog Harrya. asna rije, uope nisam zaljubljena, zbilja nisam, i valjda mogu imati momke - nitko nema nita protiv - ali jedan momak, ili dragi, kako ga mama zove, kao da je sasvim neto drugo.Jedne veeri Harry je posjetio Evu i ona mi je rekla da ga je pitala: - Koga vie voli, Fanny ili Anu? - A on je rekao: - To se tebe ne tie! - A kad je odlazio (cijele veeri nisu vie progovorili ni rijei): - uj, Anu, a sada bog i nikom ni rijei. - I otiao je poput munje.Lako se vidi da je Harry zaljubljen u mene, to je za promjenu dosta veselo. Margot bi rekla: - Harry je pristojan momak. Slaem se, ali on je i vie od toga. Mama je puna pohvala: dobro izgleda, lijepo se ponaa, zgodan deko. Drago mi je to se svia cijeloj obitelji. I on njih voli, ali misli da su moje prijateljice jako djetinjaste i sasvim je u pravu.

Tvoja Ana

nedjelja ujutro, 5. srpnja 1942.

Draga Kitty,

prolog petka su u idovskom kazalitu bili objavljeni rezultati naih ispita. Boljemu se nisam mogla nadati. Moja svjedodba uope nije loa, imam jedan vix satis, pet iz algebre, dvije estice a sve ostalo sedmice i osmice. Kod kue su bili zadovoljni, premda se u pitanju ocjena moji roditelji posve razlikuju od veine. Nije im nimalo stalo jesu li moje svjedodbe dobre ili loe dokle god sam zdrava i sretna i ne previe drska: ostalo e doi samo po sebi. Kod mene je upravo obratno. Ne elim biti lo uenik; doista sam trebala ostati u sedmom razredu u koli Montessori, ali su me primili u idovsku gimnaziju. Kad su sva idovska djeca morala ii u idovske kole, razrednik je uvjetno primio Lies i mene nakon kraeg uvjeravanja. Pouzdao se u nas da emo dati sve od sebe i ne elim ga razoarati. I moja sestra Margot ima svjedodbu, sjajnu kao obino. Ona bi prola s ocjenom cum laude kad bi u koli toga bilo, toliko je pametna. Tata je u zadnje vrijeme mnogo kod kue jer u uredu nema za njega posla: gospodin Koophuis je preuzeo Travies a gospodin Kraler tvrtku Kolen i kompanija. Kad smo prije nekoliko dana ili preko naeg malog trga, tata je poeo govoriti kako se trebamo sakriti. Pitala sam ga zato ve sada poinje o tomu govoriti. - Da, Ana - rekao je - zna da ve vie od godinu dana prenosimo hranu, odjeu i namjetaj kod drugih ljudi. Ne elimo da se Nijemci dokopaju nae svojine, ali jo manje elimo da im sami padnemo u ake. Zato emo svojom voljom nestati i neemo ekati da dou i pokupe nas.- Ali, tata, kad e to biti? - govorio je tako ozbiljno da sam postala radoznala.- Ne brini zbog toga, sve emo urediti. Uivaj u svom bezbrinom mladom ivotu dok moe. - To je bilo sve. Oh, neka se ove sumorne rijei to kasnije obistine!

Tvoja Ana

srijeda, 8. srpnja 1942.

Draga Kitty,

kao da su izmeu nedjelje i danas prole godine. Dogodilo se toliko toga, kao da se itav svijet okrenuo naglavce. Ali jo sam iva, Kitty, a to je najvanije, kae tata.Da, zaista sam jo iva, ali ne pitaj gdje ni kako. Ne bi razumjela nijednu rije i zato u ti poeti priati to se dogodilo u nedjelju popodne.U tri sata (Harry je upravo otiao, ali se trebao vratiti kasnije) netko je zazvonio na ulaznim vratima. Leala sam na suncu na verandi i lijeno itala nekakvu knjigu te zato nisam ula zvono. Neto kasnije Margot se pojavila na kuhinjskim vratima i izgledala je vrlo uzrujano. - SS alje tati poziv za vojsku apnula je. - Mama je odmah otila do gospodina Van Daana. - (Van Daan je jedan prijatelj koji radi s tatom.) Za mene je to bio veliki udarac, taj poziv: svatko zna to on znai. Predoavam si koncentracione logore i samice - zar emo dopustiti da bude na to osuen? - Naravno, nee se javiti - izjavi Margot dok smo ekale.- Mama je otila da se s Van Daanovima dogovori trebamo li ve sutra preseliti u sklonite. Van Daanovi idu s nama, bit e nas sedmoro. - Tiina. Nismo mogle vie govoriti: mislile smo na tatu koji je, ne slutei to se dogaa, u posjeti kod nekih staraca u domu Joodse; iekivanje mame, vruina i napetost, sve to silno nas je prestrailo i utialo.Iznenada se ponovno zaulo zvono. - To je Harry - rekoh.- Ne otvaraj vrata. - Margot me je zadravala, ali to nije bilo potrebno jer smo uli mamu i gospodina Van Daana kako razgovaraju s Harryem, onda su uli i zatvorili vrata. Kad god bi zazvonilo, Margot ili ja morale smo se tiho oduljati da vidimo je li to tata, ne otvarajui vrata nikomu drugomu.Mene i Margot su poslali iz sobe. Van Daan je htio nasamo razgovarati s mamom. Kad smo se nale same u naoj spavaonici, Margot mi je rekla da poziv nije bio za tatu, ve za nju. Jo sam se vie uplaila i poela sam plakati. Margot ima esnaest godina: zar e doista odvesti i djevojke tih godina? Ali hvala bogu, ona nee ii, tako je rekla sama mama; mora da je tata na to mislio kada je govorio o naem skrivanju.Sakriti se - kamo emo otii, u neki grad ili na selo, u kuu ili kolibu, kada, kako, gdje...?Ova pitanja nisam smjela postavljati ali ih nisam mogla odagnati iz glave. Margot i ja poele smo stavljati neke najpotrebnije stvari u kolsku torbu. Prvo to sam stavila bio je ovaj dnevnik, pa uvijae za kosu, maramice, kolske knjige, ealj, stara pisma; stavila sam najlue stvari a znala sam da idemo u skrovite. Ali nije mi ao, uspomene mi znae vie negoli odjea.U pet sati tata je napokon stigao i telefonirali smo gospodinu Koophuisu da li moe doi k nama te veeri. Van Daan je otiao i doveo Miep. Miep radi s tatom od 1933. i postala je blizak prijatelj, kao i njen suprug Henk za koga se nedavno udala. Miep je dola i u torbi odnijela neto cipela, haljina, kaputa, rublja i arapa obeavi da e se uveer vratiti. Onda se na kuu spustila tiina; nikomu od nas nije bilo do djela, jo je bilo vrue i sve se inilo posve udnovatim. Naa velika soba na katu iznajmljena je nekom gospodinu Goudsmitu, razvedenom ovjeku tridesetih godina, koji ba te veeri kao da nije imao nikakva posla; naprosto ga se nismo mogli osloboditi a da ne budemo grubi; muvao se naokolo do deset sati. U jedanaest su stigli Miep i Henk Van Santen. Opet su cipele, arape, knjige i rublje nestali u Miepinoj torbi i Henkovim dubokim depovima i u pola dvanaest su se njih dvoje izgubili. Bila sam umorna kao pas i premda sam znala da e to biti posljednja no u mom vlastitom krevetu, isti as sam zaspala i nisam se budila sve dok me mama nije pozvala u pola est ujutro. Sreom nije bilo tako vrue kao u nedjelju: cijeli dan padala je topla kia. Obukli smo gomile odjee kao da idemo na Sjeverni pol, s jednim jedinim razlogom: iznijeti to vie odjee. Nijedan idov u naem poloaju ne bi ni sanjao o izlasku na ulicu s kovegom punim odjee. Imala sam dvije potkoulje, troje gae, haljinu, iznad toga suknju, kaputi, ljetni kaput, dvoje arape, cipele s vezicama, vunenu kapu, al i jo neke stvari; gotovo sam se uguila prije no to smo krenuli, ali nitko nije pitao za to.Margot je knjigama napunila svoju kolsku torbu, uzela bicikl i odvezla se iza Miep u nepoznatom smjeru, barem koliko sam ja znala. Vidi, jo uvijek nisam znala gdje je trebalo biti nae tajno sklonite. U pola osam za nama su se zatvorila vrata. Jedino bie kojemu sam rekla zbogom bio je Moortje, moj maak. Bit e mu dobro kod susjeda. Tako je i pisalo u pismu naslovljenom na gospodina Groudsmita.U kuhinji je bila funta mesa za maka, stvari od doruka leale su na stolu, kreveti su bili raspremljeni, sve je davalo dojam da smo otili navrat-nanos. Ali nismo marili za dojmove, jedino smo eljeli otii, pobjei i nesmetano stii, nita drugo. Nastavak sutra.

Tvoja Ana

etvrtak, 9. srpnja 1942.

Draga Kitty,

tako smo hodali na kii, tata, mama i ja, svatko sa kolskom torbom i torbom za namirnice, do vrha ispunjenima najrazliitijim nabacanim stvarima.Ljudi koji su ili na posao, saalno su nas gledali. Na njihovim se licima moglo vidjeti koliko im je ao to nam ne mogu pomoi; sjajna uta zvijezda sve je govorila.Tek kad smo bili na cesti poeli su mi mama i tata priati djelie plana. Mjesecima se slalo to je mogue vie nae pokretne imovine i stvari nunih za ivot; sve je to bilo dovoljno spremno da nas doeka u sklonitu kamo smo po dogovoru trebali doi 16. srpnja. Plan se morao ubrzati za deset dana zbog poziva: stoga na stan nee biti do kraja dobro ureen, ali se moramo snai to bolje moemo. Samo skrovite nalazi se u zgradi gdje je tatin ured. To e neupueni teko razumjeti, ali u objasniti kasnije. Za tatu nije radilo mnogo ljudi: gospodin Kraler, Koophuis, Miep i Elli Vossen, dvadesettrogodinja tipkaica, svi su znali o naem dolasku. U skladitu su radili gospodin Vossen, Ellin tata, i dva deka; njima nisu rekli.Opisat u zgradu: u prizemlju je veliki magazin koji se ne koristi kao skladite. Ulazna vrata u kuu nalaze se pored ulaznih vrata magazina, a unutar glavnog ulaza su druga vrata koja vode do stubita (A). Na vrhu stubita su druga vrata, s mlijenim staklom na kojemu crnim slovima pie "Ured". To je veliki glavni ured, vrlo svijetao i vrlo pun. Ondje rade Elli, Miep i gospodin Koophuis. Mala mrana soba u kojoj su sef, garderoba i veliki ormar za posue vodi u poneto mraan drugi ured. Ondje su sjedili gospodin Kraler i gospodin Van Daan: sada je gospodin Kraler sam. Do Kralerova ureda moe se doi iz hodnika, ali samo kroz staklena vrata koja se iznutra mogu otvoriti, ali izvana ne ba lako.Iz Kralerova ureda dugaak hodnik prolazi pored spremita za ugljen i preko etiri stepenice vodi do najbolje sobe u cijeloj zgradi: direktorovog kabineta. Tamni dostojanstveni namjetaj, linoleum i ilimi na podu, radio, lijepa svjetiljka, sve prvoklasno. Pored te prostorije je prostrana kuhinja s bojlerom i plinskim tednjakom. Onda dolazi WC. To je prvi kat.Drveno stubite vodi iz donjeg hodnika na slijedei kat (B). Na vrhu se nalazi malo odmorite. Na svakom kraju odmorita su vrata, lijeva vode u skladite koje je s prednje strane kue i na mansardu. Jedno od onih doista strmih nizozemskih stubita vodi sa strane do sporednih ulinih vrata (C).Desna vrata vode u nae Tajno sklonite. Nitko ne bi pogodio da se iza tih jednostavnih sivih vrata moe nalaziti toliko prostorija. Ima jedna niska stepenica ispred vrata i ve si unutra.Tono preko puta ulaza nalazi se strmo stubite (D). Uskim hodnikom s lijeve strane dolazi se u sobu koja treba biti spavaa i dnevna soba obitelji Frank; do nje je manja soba koja mladim damama slui kao radna i spavaa soba. S desne strane je mala soba bez prozora u kojoj su umivaonik i mali odjeljak za WC, kao i jo jedan ulaz u Margotinu i moju sobu. Ako se popne slijedeim nizom stepenica i otvori vrata, naprosto e te zapanjiti kako se u takvoj staroj kui na kanalu moe nai jedna toliko velika svijetla prostorija. U toj se prostoriji nalaze plinski tednjak (zahvaljujui injenici to se ona koristila kao laboratorij) i slivnik. Sada je to kuhinja Van Daanovih, kao i zajednika dnevna soba, blagovaonica i praonica.Uska mala soba u hodniku bit e stan Petera Van Daana. Zatim, kao i na donjem odmoritu, tu je velika mansarda. Evo, dakle, predstavila sam ti itavo nae lijepo Tajno sklonite.

Tvoja Ana

petak, 10. srpnja 1942.

Draga Kitty,

vjerujem da sam ti temeljito dosadila svojim opsenim opisivanjem nae nastambe. Ipak, mislim da treba znati gdje smo se smjestili.Ali pria se nastavlja - jo nisam zavrila - kad smo stigli na Prinsengracht, Miep nas je hitro odvela u Tajno sklonite. Zatvorila je vrata za nama i bili smo sami. Margot nas je ve ekala, jer je biciklom stigla kudikamo ranije. Naa dnevna soba i sve ostale sobe bile su neopisivo natrpane svim i svaim. Sve kartonske kutije to su ranijih mjeseci bile slane u ured leale su u gomilama na podu i krevetima. Mala soba bila je do stropa ispunjena krevetninom. Morali smo smjesta poeti raiavati ako smo htjeli te noi spavati u pristojnim krevetima. Mama i Margot nisu bile u stanju sudjelovati: umorile su se i legle na krevet, osjeale su se bijedno i jo gore. Ali dvoje obiteljskih "istaa" - tata i ja - eljelo je smjesta krenuti na posao.Cijeli boji dan spremali smo kutije, punili ormare, kuckali i redili sve dok nismo pali s nogu. Te noi smo utonuli u iste krevete. Cijeli dan nismo okusili ni komadi neeg toplog, ali nismo marili; mama i Margot bile su suvie umorne i uzrujane a da bi jele, a tata i ja suvie zaposleni.U utorak ujutro nastavili smo ondje gdje smo stali prethodnog dana. Elli i Miep skupile su nae ivene namirnice, tata je popravio zastore za zamraenje, oribali smo kuhinjski pod i ponovno cijeli dan bili u poslu. Do srijede sam jedva imala, otkako smo stigli, prvu priliku da ti ispriam o svemu i da istodobno sama shvatim to mi se zapravo bilo dogodilo i to e se dogoditi.

Tvoja Ana

subota, 11. srpnja 1942.

Draga Kitty,

tata, mama i Margot jo se ne mogu priviknuti na zvuk sata s Westertorena koji otkucava svakih etvrt sata. Ja mogu. Otpoetka sam ga zavoljela, a osobito je nou poput vjerna prijatelja. Vjerujem da e te zanimati kakav je osjeaj "ieznua": dakle, mogu jedino rei da jo ni sama ne znam. Ne mislim da u se u ovoj kui ikad osjeati doista kod kue, ali to ne znai da mi je ovdje mrsko: to je vie kao ljetovanje u nekom vrlo neobinom pansionu. Moda je to suluda pomisao, ali tako mi se ini. Tajno sklonite je idealno sakrivalite. Premda je nagnuto na jednu stranu i vlano, ne bih nala tako udobno mjesto za sakrivanje nigdje u Amsterdamu, moda ak ni u cijeloj Nizozemskoj. Naa mala soba isprva je izgledala vrlo gola zbog praznih zidova; ali zahvaljujui tati koji je donio moju zbirku slika filmskih glumaca i razglednica i s pomou lonia ljepila i etke, preobrazila sam zidove u jednu divovsku sliku. Tako izgledaju mnogo veselije, a kad dou Van Daanovi, dobit emo s mansarde malo drveta i napraviti nekoliko zidnih ormaria i druge sitnice da bi izgledalo jo ivahnije.Margot i mama sada se osjeaju malo bolje. Juer je mami bilo dovoljno dobro da prvi put uzmogne skuhati juhu, ali je zaboravila na nju dok je dolje razgovarala te je graak izgorio poput ugljena i naprosto se nije dao iz posude. Gospodin Koophuis mi je donio knjigu Godinjak mladih. Juer uveer svi etvoro smo sili u direktorov kabinet i otvorili radio. Toliko sam se strano bojala da bi netko mogao uti da sam preklinjala tatu neka poe sa mnom gore. Mama je razumjela kako mi je pa je i ona dola. I inae se vrlo uzrujavamo da nas susjedi ne bi uli ili vidjeli da se neto zbiva. Ve prvoga dana odmah smo napravili zavjese. Zapravo ih se jedva moe nazvati zavjesama: to su samo lagane leprave krpice, svaka drugaijeg oblika, vrste i uzorka, koje smo tata i ja posve nestruno saili. Ove umjetnine privrene su pribadaama i nee biti skinute sve dok ne odemo odavde.Desno od nas nalaze se nekakve velike poslovne prostorije, a lijevo trgovina namjetajem; poslije radnih sati ondje nema nikoga, ali i tada zvuci mogu prolaziti kroza zid. Zabranili smo Margoti da nou kalje, premda je jako prehlaena, i prisiljavamo je da guta ogromne koliine kodeina. Iekujem utorak kada stiu Van Daanovi: bit e veselije i ne toliko tiho. Uveer i nou upravo ta tiina me plai. eljela bih kao nita na svijetu da jedan od naih zatitnika moe ovdje spavati. Ne mogu ti rei koliko je muno ba nikad ne moi izai; takoer jako se bojim da e nas otkriti i ubiti. Takva budunost nije ba ugodna. Preko dana moramo aptati i hodati na prstima, inae bi nas ljudi iz magazina mogli uti.Netko me zove.

Tvoja Ana

petak, 14. kolovoza 1942.

Draga Kitty,

napustila sam te cijeli mjesec, ali potena rije, ovdje ima toliko malo novica da ne umijem svakoga dana nalaziti zabavne stvari za tebe. Van Daanovi su stigli 13. srpnja. Mislili smo da e doi etrnaestoga, ali izmeu trinaestog i esnaestog Nijemci su na sve strane pozivali ljude, to je stvaralo sve vei nemir, te su se oni odluili za sigurnost: bolje dan ranije nego dan prekasno. U pola deset ujutro (jo smo bili za dorukom) stigao je Peter, sin Van Daanovih, prilino tih, stidljiv i nespretan mladi; ne oekujem mnogo od njegova drutva. Donio je svog maka Mouschia. Gospodin i Gospoa Van Daan stigli su pola sata kasnije i, to nas je silno razveselilo, ona je donijela veliku nonu posudu u kutiji za eire. - Nigdje se ne osjeam kod kue bez svoje kahlice - izjavila je, stoga joj je kao prvo trebalo nai poivalite ispod njena leaja. Gospodin Van Daan nije ponio svoju, ali je zato nosio ispod ruke ajni stoli za rasklapanje.Od dana kad su stigli sve smo obroke ugodno zajedniki dijelili i nakon tri dana inilo se kao da smo jedna velika obitelj.Naravno, Van Daanovi su nam mogli mnogo ispriati o onom tjednu to su ga bili proveli meu ljudima. Izmeu ostaloga jako nas je zanimalo to je s naom kuom i gospodinom Goudsmitom. Gospodin Van Daan je rekao:- Gospodin Goudsmit je telefonirao u devet sati u ponedjeljak ujutro i pitao mogu li doi do njega. Smjesta sam otiao i naao ga silno uznemirena. Dao mi je proitati pismo koje su Frankovi ostavili i u kojemu pie neka maku uzmu susjedi, to mi se svidjelo. Gospodin G. se bojao da e biti izvren pretres kue, stoga smo proli kroz sve sobe, malo pospremili i raistili stvari od doruka. Iznenada sam otkrio na stolu gospoe Frank jedan notes s nekakvom adresom u Maastrichtu. Premda sam znao da je to namjerno ostavljeno, hinio sam veliko iznenaenje i zaprepatenost i natjerao gospodina G-a da smjesta podere taj nesretni komadi papira.I dalje sam se pretvarao kako nita ne znam o vaem nestanku, ali videi papir, dobio sam nadahnue. - Gospodine Goudsmit - rekao sam - ovoga mi asa pada na um na to se moda odnosi ova adresa. Sada se svega sjeam: prije est mjeseci bio je u uredu neki asnik na visokom poloaju, ini se da je u vrlo prijateljskim odnosima s gospodinom Frankom, i ponudio mu je pomo ako ustreba. Bio je na slubi u Maastrichtu. Mora da je odrao rije i na neki nain ih uspio prebaciti u Belgiju a potom u vicarsku. Ovo bih rekao svim prijateljima koji e se moda raspitivati. Naravno, nemojte spominjati Maastricht.Nakon ovih rijei izaao sam iz kue. Veina vaih prijatelja ve zna, jer su to i meni samom nekoliko puta ispriali razliiti ljudi.Ta nas je pria silno zabavila i, kad nam je gospodin Van Daan rekao jo neke pojedinosti, jo vie smo se smijali kako ljudi daju maha svojoj mati. Jedna obitelj je vidjela dvoje od nas kako rano ujutro prolazimo na biciklima, a druga gospoa je posve sigurno znala da su nas usred noi odvela vojna kola.

Tvoja Ana

petak, 21. kolovoza 1942.

Draga Kitty,

ulaz u nae skrovite sada je valjano sakriven. Gospodin Kraler je mislio da je bolje staviti ispred naih vrata jedan ormar (jer pretresaju mnoge kue zbog skrivenih bicikla), ali je to, naravno, morao biti pokretni ormar koji se moe otvarati kao vrata.Stvar je uredio gospodin Vossen. Ve smo ga bili uputili u nau tajnu i on ini sve da bi nam pomogao. Ako hoemo sii dolje, najprije se moramo sagnuti a onda skoiti jer je nestalo stepenice. Prva tri dana svi smo hodali naokolo s obiljem voruga na elu jer smo se udarali o niski dovratnik. Sada smo onamo privrstili komad tkanine ispunjen drvenom vunom. Da vidimo hoe li pomoi!Za sada ne radim mnogo: dala sam si praznike do rujna. Onda e me tata uiti; jezivo sam mnogo ve sada zaboravila. Malo je promjena u naem ivotu. Gospodin Van Daan i ja obino uspijevamo naljutiti jedno drugo, dok je s Margot, koja mu se jako svia, obratno. Ponekad mama postupa sa mnom kao s bebom, to ne mogu podnijeti. Inae je bolje. Jo uvijek mi se Peter nimalo ne svia, toliko je dosadan: pola dana se izleava u krevetu, onda neto rezucka, a onda opet drijema. Budala!Vrijeme je krasno i, unato svemu, uivamo u njemu to vie moemo leei na poljskom leaju na mansardi, gdje sunce sja kroz otvoren prozor.

Tvoja Ana

srijeda, 2. rujna 1942.

Draga Kitty,

gospodin i gospoa Vari Daan imali su strahovitu svau, nikad nisam vidjela nita slino. Mami i tati nikad ne bi palo na um da se toliko deru jedno na drugo. Povod je bio toliko beznaajan da je cijela stvar obino rasipanje daha. Ali neka svatko ini to mu drago.Naravno, to je vrlo neugodno za Petera koji mora sluati. Njega nitko ne shvaa ozbiljno, silno je osjetljiv i lijen. Juer je bio silno uznemiren jer je otkrio da mu je jezik plav, a ne crven; ova neobina prirodna pojava iezla je brzo kao to je dola. Danas hoda naokolo sa alom, kao da mu se ukoio vrat; k tomu, "Njegova milost" se ali na lumbago. Bolovi u predjelu srca, bubrezima i pluima takoer nisu neuobiajeni: on je pravi hipohondar (to je rije za takve ljude, zar ne?). Izmeu mame i gospoe Van Daan nije sve med i mlijeko; ima mnogo razloga za neugodnost. Kao mali primjer rei u ti da je gospoa Van Daan izvukla iz zajednikog ormara za rublje sve tri svoje plahte. Ona je uvjerena da e mamine plahte dostajati za sve nas. Bit e neugodno iznenaena kad otkrije da je mama slijedila njen dobar primjer.Takoer je strano smeta to se rabi njen pribor za jelo, a ne na. Stalno pokuava otkriti kamo smo sakrili nae tanjure; blie su no to misli, u kartonskoj kutiji iza gomile kra na tavanu. Do naih se tanjura ne moe doi dokle god smo ovdje, to je dobro. Stalno sam zle sree: juer sam razbila jedan tanjur gospoe Van Daan na komadie. - Oh! - viknula je ljutito. - Zar barem jedanput ne moe paziti - ovo mi je posljednji. - Gospodin Van Daan je ovih dana sa mnom gladak i sladak. Neka to potraje to dulje. Mama mi je jutros odrala jednu groznu prodiku; ne mogu ih podnijeti. Naa su shvaanja posve suprotna. Tata je srce; premda se ponekad moe na mene ljutiti cijelih pet minuta. Proli tjedan smo imali mali prekid u naem jednolinom ivotu: radilo se o nekakvoj knjizi o enama - i Peteru. Najprije ti moram rei da je Margoti i Peteru doputeno itati gotovo sve knjige to nam ih posuuje gospodin Koophuis, ali su tu knjigu o enama odrasli zadrali za sebe. Smjesta je bila probuena Peterova znatielja. to njih dvoje ne smiju itati u ovoj knjizi? Potajice se doepao knjige dok je njegova majka dolje pripovijedala i nestao sa svojim plijenom na tavan. Nekoliko dana sve je ilo dobro. Njegova majka je znala to on radi, ali nije prepriavala sve dok ga otac nije otkrio. Jako se naljutio, oduzeo mu knjigu i mislio da je time stvar zavrena. Meutim, nije raunao s radoznalou svoga sina koja je, zbog njegova dranja, vie rasla no to se smanjivala. Odluivi da je proita, Peter je razmiljao kako e se dokopati te uzbudljive knjige. U meuvremenu je gospoa Van Daan pitala mamu to misli o svemu tomu. Mama je drala da ta knjiga nije ba prikladna za Margot, ali nije vidjela nita loe u veini drugih knjiga.- Gospoo Van Daan, postoji velika razlika - rekla je mama - izmeu Margot i Petera. Prvo, Margot je djevojka, a djevojke su uvijek odraslije od djeaka; drugo, Margot ita mnogo ozbiljnih knjiga i ne traga za stvarima koje su joj zabranjene; i tree, Margot je kudikamo razvijenija i inteligentnija, to dokazuje injenica da ide u etvrti razred. - Gospoa Van Daan se sloila, ali je ipak mislila da je u naelu pogreno doputati djeci da itaju knjige napisane za odrasle.U meuvremenu je Peter pronaao doba dana kada nitko ne haje ni za njega ni za knjigu: pola osam uveer - tada svi u direktorovom kabinetu sluaju radio. Tada je ponovno odnio svoje blago na tavan. Trebao se vratiti u pola devet, ali je knjiga bila toliko uzbudljiva da je zaboravio na vrijeme i upravo je silazio kada je njegov otac uao u sobu. Moe zamisliti posljedice! Uz amar i otimanje knjiga je pala na stol, a Peter je otiao na tavan. To je bilo stanje stvari kad smo sjeli za stol. Peter je ostao gore - nitko se nije obazirao na nj i morao je ii u krevet bez veere. Nastavili smo jesti i veselo avrljati kadli odjednom zausmo prodoran zviduk: svi smo prestali jesti problijedjevi, zgledali se. Onda smo uli Peterov glas iz dimnjaka: - Kaem ti da nipoto neu sii! - Gospodin Van Daan je skoio na noge, ubrus mu je pao na pod, i jarkocrvena lica povikao: - Dosta mi je toga! - Tata ga je uhvatio za ruku, bojei se da neto ne uini, i obojica su se uputili na tavan. Nakon dosta opiranja i toptanja nogama Peter se naao u svojoj sobi iza zakljuanih vrata i nastavili smo veerati. Gospoa Van Daan je htjela sauvati kriku kruha za svoga dragoga deka ali je njegov otac ostao vrst. - Ako se uskoro ne bude ispriao, morat e spavati na tavanu. - Mi ostali glasno prosvjedujemo jer mislimo da je dovoljno kanjen time to ostaje bez veere. Osim toga, Peter se moe prehladiti, a mi ne moemo pozvati lijenika.Peter se nije ispriao: ve je bio na tavanu. Gospodin Van Daan nije vie nita uinio, ali sam slijedee jutro primijetila da se u Peterovom krevetu spavalo. Peter se u sedam sati vratio na tavan, ali ga je tata uspio s nekoliko prijateljskih rijei privoljeti da ponovno sie. Kisela lica i tvrdoglava utnja trajala su tri dana, a onda se sve izgladilo kao i ranije.

Tvoja Ana

ponedjeljak, 21. rujna 1942.

Draga Kitty,

danas u ti ispriati ope novosti.Gospoa Van Daan je nesnoljiva. Od nje dobivam samo "bombice"... zbog neprestanog brbljanja. Stalno nas na ovaj ili onaj nain gnjavi. Najnovije je ovo: nee prati lonce ako u njima ostane komadi hrane; umjesto da ga stavi u staklenu posudu, kao to smo sve do sada radili, ostavlja ga u loncu da se pokvari.Kad zavri slijedei obrok, Margot ponekad mora oprati sedam lonaca, a Gospa kae: - Margot, Margot, ba ima mnogo posla!S tatom izraujem njegovo obiteljsko stablo: usput mi o svakomu neto pria. To je strano zanimljivo. Gospodin Koophuis mi svaki drugi tjedan donese nekoliko osobitih knjiga. Serija Joop ter Hool jako je uzbudljiva. Silno sam uivala u cijeloj Cissy van Marxveldt. Een Zomerzotheid sam proitala etiri puta i jo uvijek se mogu smijati smijenim situacijama.Poelo je vrijeme nastave, puno uim francuski i uspijevam nabubati pet nepravilnih glagola dnevno. Peter uzdie i guna nad svojim engleskim. Upravo je stiglo nekoliko kolskih knjiga; imam dobru zalihu biljenica, olovaka, gumica i ravnala jer sam to sama donijela. Ponekad sluam vijesti na flamanskom iz Londona; nedavno sam ula princa Bernharda. Rekao je da princeza Julijana oekuje bebu slijedeeg sijenja. Mislim da je to krasno. Ostali su iznenaeni to se toliko zanimam za kraljevsku obitelj.Raspravljalo se o meni i zakljueno je da nisam ba posve glupa, to je slijedeeg dana urodilo dodatnim zadaama za mene. Sasvim sigurno ne elim ostati u prvom razredu kad mi bude etrnaest ili petnaest godina.Takoer je spomenuta injenica da mi je jedva doputeno itati neku pristojnu knjigu. Mama sada ita Heeren, Vrowwen en Knechten, to ja ne smijem (Margot smije). Najprije se moram razviti, kao moja nadarena sestra. Onda razgovaramo o mom neznanju filozofije i psihologije, o kojima nemam pojma. Moda u slijedee godine biti mudrija! (Brzo sam u Koenenu potraila to znae ove teke rijei.)Upravo sam otkrila uznemirujuu injenicu da za zimu imam jednu haljinu s dugakim rukavima i tri prsluka. Od tate sam dobila doputenje da mogu isplesti demper od bijele domae vune; vuna nije ba lijepa, ali dokle god grije nita drugo nije vano. Kod prijatelja smo pohranili neto odjee, ali ih na alost neemo vidjeti do kraja rata, to e rei ako tada uope budu ondje. Upravo sam bila napisala neto o gospoi Van Daan kadli ona ue. Bum! Zatvorila sam knjigu.- Ana, mogu li samo zaviriti?- Bojim se da ne moete.- Makar samo na zadnju stranicu?- Ne, ao mi je.Naravno, to me je strano prepalo jer se na toj strani nalazio jedan njen nimalo laskav opis.

Tvoja Ana

petak, 25. rujna 1942.

Draga Kitty,

juer uveer sam se popela i "posjetila" Van Daanove. To ponekad inim da bih avrljala. Ponekad znade biti posve veselo. Onda jedemo kekse s moljcima (kutija s keksima uva se u ormaru koji je pun kuglica protiv moljaca) i pijemo limunadu. Razgovarali smo o Peteru. Rekla sam kako me Peter esto tape po obrazu i kako ne elim da on to ini jer ne volim da me deki pipkaju apama.Tipino roditeljski pitali su me zar ne bih mogla zavoljeti Petera, jer njemu se sigurno jako sviam. Pomislila sam: "Oh, boe!", a rekla: - Oh, ne! - Zamisli tako neto! Rekla sam da Petera smatram prilino bojaljivim, ali to je zacijelo stidljivost, jer su mnogi deki koji nemaju puno veze s djevojkama upravo takvi.Moram rei da je Izbjegliki komitet Tajnog sklonita (muka sekcija) vrlo domiljat. Rei u ti to su smislili da bi dostavili vijesti o nama gospodinu Van Dijku, glavnom predstavniku Traviesa a i prijatelju koji je potajno sklonio neke nae stvari. Natipkali su pismo za nekog kemiara u Junom Zeelandu koji radi za nau tvrtku, i to tako da on mora vratiti priloeni odgovor u adresiranoj omotnici. Tata je omotnicu naslovio na ured. Kad ta omotnica stigne iz Zeelanda, priloeno pismo biva izvaeno i zamijenjeno jednom porukom napisanom tatinim rukopisom kao znak da smo ivi. Na taj nain Van Dijk nee posumnjati kad bude proitao poruku. Izabrali su upravo Zeeland zato to je blizu Belgije pa se pismo moe lako prokrijumariti preko granice, a osim toga, nitko ne smije u Zeeland bez posebnog doputenja; stoga ako budu mislili da smo ondje, ne mogu nas otii potraiti.

Tvoja Ana

nedjelja, 27. rujna 1942.

Draga Kitty,

upravo sam imala veliku svau s mamom po milijuniti put; ovih se dana naprosto ne podnosimo, kao ni Margot i ja. U pravilu se naa obitelj ne bavi ovakvim izljevima. To mi nipoto ne pada ugodno. Margot i mama imaju narav koja mi je posve nepoznata. Bolje mogu shvatiti svoje prijatelje negoli roenu majku - ugavo!esto raspravljamo o poslijeratnim problemima, primjerice, kako valja oslovljavati poslugu.Gospoa Van Daan imala je jo jedan napadaj gnjeva. Strano je udljiva. Nastavlja sakrivati sve vie svojih predmeta. Mama bi trebala na svaki "nestanak" kod Van Daanovih odgovoriti "nestankom" kod Frankovih. Neki ljudi doista oboavaju odgajati tuu djecu kao dodatak svojoj. Van Daanovi pripadaju takvima. Margot to nije potrebno, ona je suta dobrota, samo savrenstvo, ali ja kao da imam dovoljno nedostataka za nas obje. Trebala bi nas ponekad uti za objedom, sve one ukore i drske odgovore koji lete tamo-amo. Mama i tata me uvijek odluno brane. Da nije njih, morala bih se predati. Premda mi govore da ne smijem toliko brbljati, da moram biti skromnija i ne zabadati nos u sve, ini se da sam osuena na promaaje. Da tata nije toliko strpljiv, bojala bih se da u postati strano razoaranje za svoje roditelje, a oni su toliko popustljivi spram mene.Ako uzmem malo povra koje ne volim jesti a manjak nadoknadim krumpirom, Van Daanovi - naroito Mevrouw - ne mogu prijei preko toga: kako jedno dijete moe biti toliko zloesto!- Hajde, Ana, uzmi jo malo povra - kae ona kao iz puke.- Ne, hvala, gospoo Van Daan - odgovaram - imam dosta krumpira.- Povre je dobro za tebe, to kae i tvoja majka. Uzmi jo malo - kae ona navaljujui na mene sve dok mi tata ne pritekne u pomo.Zatim dobivamo od gospoe Van Daan:- Trebalo bi da bude u naoj kui, nas su ispravno odgajali. Besmisleno je to je Ana tako strano zloesta. Ja to ne bih podnosila da je Ana moja kerka.To su uvijek njene prve i zadnje rijei: "da je Ana moja kerka". Bogu hvala to nisam!Ali vratimo se tom "odgajanju". Nakon to je gospoa Van Daan juer zavrila svoj govor, zavladala je mrtva tiina. Onda je tata rekao:- Mislim da je Ana krajnje dobro odgojena; ona je nauila barem jedno: ne odgovarati vaim dugotrajnim prodikama. to se tie povra, pogledajte u vlastiti tanjur. - Gospoa Van Daan je bila potuena, valjano i do kraja potuena. Bila je uzela zbilja siunu koliinu povra. Ali ona nije zloesta! Oh, ne, kad uveer jede previe povra, dobiva zatvorenu stolicu. Zato, zaboga, ne moe utjeti o meni: tada ne bi trebalo da izmilja takve bijedne isprike. Sjajno je kako gospoa Van Daan crveni. Ja ne crvenim, a ona ba to ne podnosi.

Tvoja Ana

ponedjeljak, 28. rujna 1942.

Draga Kitty,

juer sam morala prekinuti kudikamo prije no to sam zavrila. Naprosto ti moram ispriati o jo jednoj svai, ali prije no to ponem o tomu, evo jo neto.Zato se odrasli svaaju toliko lako, toliko mnogo i zbog najidiotskijih stvari? Do sada sam mislila da se samo djeca prepiru, a kad odrastu, toga nestaje. Naravno, ponekad postoji pravi razlog za svau, ali ovo je najobinije natezanje. Predmnijevam da bih se trebala priviknuti na to. Ali niti mogu niti mislim da hou dokle god sam predmet gotovo svake rasprave (oni kau "rasprava" umjesto svae). Nita, ponavljam, nita u meni nije dobro: o mojoj vanjtini, mojoj naravi, mom ponaanju raspravlja se od A do . Oekuje se (po zapovijedi) da jednostavno u tiini progutam sve otre rijei i povike, a na to nisam navikla. Zapravo, ne mogu! Ne namjeravam ponizno primiti sve te uvrede, pokazat u im da se Ana Frank nije rodila tek juer! Onda e se iznenaditi i moda e drati jezik za zubima kad im budem pokazala da ih namjeravam odgajati. Hou li zauzeti ovo stajalite? Obina neotesanost! Uvijek me iznova zapanjuje njihovo jezivo ponaanje i osobito... glupost (gospoe Van Daan), ali im se budem na to privikla - a nee trebati dugo - vratit u im milo za drago na njihov nain, i to punom mjerom. Onda e promijeniti pjesmu!Jesam li doista toliko loeg ponaanja, uobraena, tvrdoglava, nametljiva, glupa, lijena, itd, itd, kao to svi oni tvrde? Oh, nisam, naravno. Znam, imam nedostatke kao svatko drugi, ali oni temeljito pretjeruju u svemu.Kitty, kad bi samo znala kako ponekad u meni kipi od svih tih bockanja i cerekanja. I ne znam koliko u dugo moi stiavati svoju srdbu. Jednoga u dana samo eksplodirati.Neu vie o tomu, dovoljno sam te dugo gnjavila svim tim svaama. Ali naprosto ti moram ispriati jednu silno zanimljivu raspravu za stolom. Nekako smo doli na temu Pimove (tatin nadimak) krajnje skromnosti, ak i oni najgluplji moraju to priznati kada je rije o tati. Odjednom gospoa Van Daan izjavljuje:- Ja takoer imam skromnu narav, ak skromniju od moga mua.Jesi li ula! Sama ova reenica posve jasno pokazuje kolika je njena nametljivost i preuzetnost! Gospodinu Van Daanu se inilo da bi trebalo da da nekakvo objanjenje onoga to se odnosilo na njega.- Ne elim biti skroman - iskusio sam da se to ne isplati. - A onda meni: - Primi moj savjet, Ana, ne budi suvie skromna, time nee dospjeti daleko.I mama se s tim sloila. Ali gospoa Van Daan je, kao uvijek, morala dodati svoje miljenje. Njena slijedea primjedba bila je upuena mami i tati:- Vi imate udne poglede na ivot. Tko bi tako neto rekao Ani; u mojoj mladosti bilo je posve drukije. I sigurna sam da je jo uvijek, osim u vaoj modernoj kui. - Ovo je bio izravan pogodak u mamin nain odgajanja svojih keri.U tom trenutku gospoa Van Daan ve je bila grimizne boje. Mama, pak, mirna i hladna kao krastavac. Ljudima koji se crvene, biva jako vrue i uzbuuju se, to je u takvoj situaciji velika prepreka. Mama posve neuznemirena ali hotei to prije zakljuiti razgovor, jedan je asak razmiljala a onda rekla:- I ja drim, gospoo Van Daan, da ovjek bolje prolazi u ivotu ako nije preskroman. Evo, moj mu, Margot i Peter su iznimno skromni, dok va mu, Ana, vi i ja, premda nismo ba doslovce opreni, sebi ne doputamo da nas posve odgurnu u stranu.Gospoa Van Daan:- Ali gospoo Frank, ja vas ne razumijem; ja sam toliko skromna i nenametljiva, kako moete pomiljati da me nazivate drukijom?Mama:- Nisam rekla da ste doslovce nametljivi, ali nitko ne bi mogao rei da ste skloni povuenosti. Gospoa Van Daan:- Hajdemo jedanput zauvijek raistiti to pitanje. eljela bih znati na koji sam to nain nametljiva? Znam samo jedno, kad se ne bih brinula za sebe, ubrzo bih umrla od gladi.Ova besmislena primjedba izreena u samoobrani natjerala je mamu da jednostavno prasne u smijeh. To je gospou Van Daan uzrujalo, uslijedio je niz njemako-flamanskih i flamansko-njemakih izraza, sve dok joj se jezik nije posve zavezao, onda je ustala sa stolice i spremala se da izae iz sobe.Odjednom joj je pogled pao na mene. Trebala si je vidjeti. Na nesreu, istoga trenutka kad se okrenula, tuno sam odmahivala glavom - ne namjerice ve posve nesvjesno, jer sam vrlo pozorno pratila cijeli razgovor.Gospoa Van Daan se okrenula i poela sipati bujicu grubih njemakih rijei, prosto i neuljudno kao gruba prodavaica ribe crvena lica. Bio je to izvanredan prizor. Da umijem crtati, voljela bih je ovakvu ovjekovjeiti; bilo je da pukne od smijeha, takva glupa, budalasta, sitna dua!U svakom sluaju, sada sam nauila jednu stvar. Ljude uistinu upozna tek kad se s njima poteno posvaa. Tada i samo tada moe prosuditi njihovu pravu narav!

Tvoja Ana

utorak, 29. rujna 1942.

Draga Kitty,

ljudima koji ive u skrovitu mogu se dogoditi udne stvari. Zamisli samo ovo: kako nema kupaonice, kupamo se u koritu, a kako u uredu ima tople vode ("ured" uvijek znai cijeli donji kat), nas sedmoro redom se smjenjujemo u korienju ove velike raskoi.Ali kako je svatko od nas toliko drugaiji a neki su, povueniji od drugih, svaki lan obitelji trai vlastiti prostor za izvoenje te predstave. Peter koristi kuhinju, unato staklenim vratima. Kad se namjerava okupati, odlazi svakomu od nas i javlja da pola sata ne smijemo prolaziti pored kuhinje. ini se da to smatra dovoljnim. Gospodin Van Daan odlazi ravno gore: njemu nije teko nositi toplu vodu ak onamo, kako bi bio izdvojen u vlastitoj sobi. Gospoa Van Daan za sada se naprosto ne kupa: eka dok ne pronae najbolje mjesto. Tata se kupa u direktorovom kabinetu, mama iza zaklona ispred tednjaka u kuhinji; Margot i ja izabrale smo za nae rifljanje prednji ured. Subotom popodne ondje su sputene zavjese te se peremo u polutami.Meutim, ovo mi se mjesto vie ne svia i od prologa tjedna sam u potrazi za udobnijim prostorom. Peter mi je dao ideju: pokuati u velikom uredskom WC-u. Ondje mogu sjesti, upaliti svjetlo, baciti prljavu vodu i biti zatiena od znatieljnih pogleda.U nedjelju sam prvi put iskuala svoju krasnu kupaonicu i premda zvui aavo, mislim da je to najbolje mjesto. Prologa tjedna vodoinstalater je premjetao vodovodne cijevi i pipe iz uredskog WC-a u hodnik. Ova izmjena znai mjeru opreza zbog smrzavanja ako zima bude hladna. Za nas je vodoinstalaterova posjeta bila daleko od ugodna dogaaja. Ne samo to cijeli dan nismo mogli uzimati vodu: nismo mogli ni ii u WC. Nije ba pristojno pripovijedati emu smo se sve dovijali zbog toga; ipak, nisam tolika stidljivica a da ne bih mogla i o tomu govoriti.Onoga dana kad smo stigli ovamo, tata i ja sklepali smo za nas kahlicu; nemajui bolju posudu, rtvovali smo za tu svrhu jednu staklenku. Za vrijeme vodoinstalaterove posjete prirodni ostaci danju su se smjetali u takve staklenke u dnevnoj sobi. Ne mislim da je to ni upola toliko loe kao to je kad se mora mirno sjediti i ne priati cijeli dan. Ne moe zamisliti kakvo je to iskuenje bilo za "gospoicu kva-kva". I inae moram aptati, ali ne moi govoriti i kretati se deset puta je tee. Nakon trodnevnog neprestanog sjedenja ukoila sam se i zaboljela me stranjica. Pomogle su neke vjebe prije spavanja.

Tvoja Ana

etvrtak, 1. listopada 1942.

Draga Kitty,

juer sam doivjela strahovit ok. Oko osam sati iznenada je glasno zazvonilo zvono. Naravno, pomislila sam da je netko doao, pogodit e na koga mislim. Ali malo sam se smirila kad su rekli da je to zacijelo nekakav fakin, ili moda potar.Ovdje dani postaju vrlo tihi. Lewin, mali idov kemiar i apotekar, radi u kuhinji za gospodina Kralera. On dobro poznaje itavu zgradu i zato se neprestance bojimo da e mu pasti na um da zaviri u stari laboratorij. Mirni smo kao mievi. Tko bi, prije tri mjeseca, naslutio da e ono ivo srebro od Ane satima morati nepomino sjediti - i, tovie, to moi?29. rujna bio je roendan gospoe Van Daan. Premda nije mogao biti proslavljen u velikom stilu, priredili smo malu zabavu u njenu ast, s posebno zgodnim jelom, i dobila je sitne poklone i cvijee. Crveni karanfili od supruga: to je, izgleda, obiteljska tradicija. Zaustavivi se jedan trenutak na temi gospoe Van Daan moram ti rei da su njeni pokuaji koketiranja s tatom izvor moje stalne ljutnje. Gladi ga po licu i kosi, povlai suknju prema gore i pravi takozvane duhovite primjedbe pokuavajui na taj nain privui Pimovu pozornost. Hvala bogu, Pim ne nalazi ni da je privlana ni duhovita i stoga ne uzvraa lopte. Mama se tako ne ponaa spram gospodina Van Daana, to mogu rei u lice gospoi Van Daan.Ponekad Peter izae iz svoje ljuture i umije biti posve zabavan. Zajednika nam je jedna osobina koja obino sve silno zabavlja: oboje se volimo preodijevati. On se pojavio u jednoj vrlo tijesnoj haljini gospoe Van Daan, a ja sam obukla njegovo odijelo. On je imao eir, ja kapu. Odrasli su pucali od smijeha a mi smo uivali koliko i oni. Elli je kod "Bijenkorfa" kupila nove suknje za Margot i za mene. Sukno je trulo, kao prava vrea, jedna stoji 24.000 florina, a druga 7.50. Kakva razlika prema onima prije rata!U rukavu uvam jo jednu zgodnu vijest. Elli je iz nekakve kole za tajnice naruila teaj stenografije za Margot, Petera i mene. ekaj i vidjet e kakvi emo savreni strunjaci biti slijedee godine. U svakom sluaju, neobino je vano znati pisati ifrom.

Tvoja Ana

subota, 3. listopada 1942.

Draga Kitty,

juer je bio jo jedan lom. Mama je poela groznu svau i rekla tati sve to misli o meni. Onda je imala straan napad plaa i, naravno, rasplakala sam se i ja; u svakom sluaju ne gine mi jeziva glavobolja. Naposljetku sam rekla tati da ga volim vie nego mamu, na to mi je odgovorio da e me to proi. Ali ne vjerujem. Naprosto moram se prisiljavati da spram nje budem mirna. Tata bi htio da s vremena na vrijeme dragovoljno pomognem mami kad joj nije dobro ili je boli glava, ali neu. Puno uim francuski i sada itam La Belle Nivernaise.

Tvoja Ana

petak, 9. listopada 1942.

Draga Kitty,

danas imam samo tmurne i teke vijesti. Mnoge nae idovske prijatelje masovno odvode. S tim ljudima Gestapo postupa bez trunke obzirnosti: trpaju ih u kamione za stoku i alju u Westerbork, veliki idovski logor u Drenteu. U Westerborku je strano: samo jedna prostorija za pranje za stotinu ljudi i ni izdaleka dovoljno nunika. Nema odvojenih odjeljenja. Mukarci, ene, djeca, svi spavaju zajedno. Zbog toga je smrtnost strahovita; a mnoge ene, ak i djevojke, koje neko vrijeme ostanu ondje oekuju dijete.Bijeg je nemogu; veini ljudi u logoru je obrijana glava, a mnoge i idovska vanjtina obiljeava kao zatvorenike.Ako je ovako loe u Nizozemskoj, kako li je tek u dalekim i barbarskim predjelima, kamo ih alju? Predmnijevamo da veinu ubijaju. Engleski radio kae da ih truju plinom.Moda je to najbri nain umiranja. Osjeam uasan nemir. Nisam se mogla pokrenuti s mjesta dok je Miep govorila o ovim strahotama, a i ona je bila jednako vezana za tu temu. Tako je nedavno neka stara sakata idovka sjedila ispred njenih vrata; gestapovac koji je otiao po auto to e je odvesti rekao joj je neka ondje eka. Stara sirotica bojala se topova to su pucali na engleske avione i blistave svjetlosti reflektora. Ali Miep se nije usudila uvesti je u kuu; nitko se na to ne bi odvaio. Nijemci udaraju bez ikakve milosti. I Elli je bila vrlo tiha: njen momak mora u Njemaku. Ona se boji da e zrakoplovci koji lete iznad njene kue baciti bombe, esto teke milijun kilograma, na Dirkovu glavu. ale poput "nije vjerojatno da e on dobiti milijun", ili "stane u samo jednu bombu" prilino su neukusne. Dirk svakako nije jedini koji mora otii; danomice odlaze vlakovi puni mladia. Ako zastanu na nekoj maloj usputnoj stanici, neki se ponekad neopaeno iskradu i pobjegnu; uspiju moda tek malobrojni. Ali ovo nije zavretak mojih loih novosti. Jesi li ikad ula za taoce? To je najnovije u odmazdama zbog sabotaa. Moe li zamisliti neto stranije?Ugledni graani - nevini ljudi - bivaju baeni u tamnicu i ondje ekaju svoju sudbinu. Ako se ne moe ui u trag saboteru, Gestapo jednostavno izvodi petoro ljudi pred zid. U novinama esto izlaze objave njihove smrti. Ova umorstva nazivaju se "nesretni sluajevi". Krasni ljudi, ti Nijemci! Kad samo pomislim da sam i ja neko bila jedna od njih! Ne, Hitler nam je odavno oduzeo nacionalnost. Zapravo, Njemci i idovi su najvei neprijatelji na svijetu.

Tvoja Ana

petak, 16. listopada 1942.

Draga Kitty,

imam gomilu posla. Upravo sam prevela jedno poglavlje iz La Belle Nivernaise i zabiljeila nove rijei. Slijedi beskrajno zamren matematiki zadatak; onda tri stranice francuske gramatike. Odluno odbijam rjeavanje ovih problema svakog dana. Tata se slae da su grozni. Gotovo mi bolje polaze za rukom nego njemu, premda nijedno od nas dvoje nije ba sjajno i esto moramo zvati Margot. U stenografiji sam stigla najdalje od nas troje.Juer sam zavrila Juri. Dosta zabavna knjiga, ali ni blizu Joop ter Heul. Doista, mislim da je Cissy van Marxweldt prvorazredan pisac. Svakako u svojoj djeci davati da itaju njene knjige. Mama, Margot i ja ponovno smo u vjenom prijateljstvu. Tako je zbilja mnogo bolje. Noas smo Margot i ja spavale u istom krevetu; bilo je vraki tijesno, ali ba to je pravo veselje. Pitala je da li moe proitati moj dnevnik. Rekla sam: - Moe - to jest, ulomke. Onda sam upitala mogu li ja proitati njen i rekla je: Moe. Onda smo prele na razgovor o budunosti. Pitala sam je to eli postati. Ali nije htjela odgovoriti i od toga je napravila veliku tajnu. Naslutila sam neto o poduavanju; nisam sigurna imam li pravo, ali mi se ini da imam. Zbilja, ne bi trebalo da budem toliko znatieljna!Jutros sam leala na Peterovom krevetu, najprije otjeravi njega. Razbjesnio se na mene; kao da mi je do toga! Mogao bi barem jedanput biti malo prijazniji sa mnom; juer sam mu uostalom dala jabuku.Pitala sam Margot da li misli da sam jako runa. Rekla je da sam sasvim zgodna i da imam lijepe oi. Dosta neodreeno, ne ini li ti se?Do slijedeeg puta.

Tvoja Ana

utorak, 20. listopada 1942.

Draga Kitty,

jo uvijek mi drhti ruka premda su prola dva sata otkako smo doivjeli ok. Treba rei da u zgradi ima pet naprava za gaenje poara. Znali smo da ih netko dolazi puniti, ali nas nitko nije upozorio kad e taj majstor, ili kako se ve zove, zapravo doi.Stoga nismo ni pomiljali da budemo tihi sve dok nisam zaula udaranje ekia na odmoritu preko puta naeg ormara odnosno vrata. Smjesta sam se sjetila majstora i upozorila Elli, koja je kod nas jela, neka ne silazi. Tata i ja zalijepili smo se za vrata da bismo uli kad ovjek ode. Nakon to je radio etvrt sata, odloio je eki i ostali pribor na vrh naega ormara (kako nam se priinilo) i pokucao na naa vrata. Problijedili smo kao krpa. Moda je ipak neto uo i zaelio ispitati nau tajnu spilju. inilo se da je tako. Nastavilo se kucanje, povlaenje, guranje i trganje. Gotovo sam se onesvijestila pri pomisli da bi ta posve nepoznata osoba mogla otkriti nae krasno tajno sklonite. I upravo kad sam pomislila da se blii moj posljednji sat, zaula sam gospodina Koophuisa: - Otvorite vrata, to sam ja. - Smjesta smo otvorili. Kuka kojom je uvren ormar, a kojom mogu baratati osobe upuene u tajnu, bila se zaglavila. Zbog toga nas nije nitko mogao upozoriti na majstora. ovjek je bio siao, a Koophuis doao po Elli, ali nije mogao otvoriti ormar. Mogu ti rei, bilo je to za mene veliko olakanje. ovjek koji je, kako sam mislila, pokuavao provaliti unutra, u mojoj je mati sve vie i vie rastao, sve dok nije izgledao kao div i najvei faist koji je ikad hodao svijetom.No dobro! Dobro! Ovaj put je, sreom, sve u redu. U meuvremenu smo se u ponedjeljak sjajno zabavljali. Miep i Henk ovdje su proveli no. Margot i ja ile smo spavati u maminu i tatinu sobu kako bi Van Santenovi mogli biti u naoj. Veera je bila boanska. Dogodila se samo jedna mala nezgoda. Pregorjela je tatina svjetiljka i odjednom smo se nali u mraku. to da se radi? U kui je bilo ice za osigurae, ali kutija s osiguraima nalazi se na samom kraju mranog skladita - ne ba lijep posao za none sate. Mukarci su se ipak uputili onamo i nakon deset minuta mogli smo ukloniti svijee.Jutros sam rano ustala. Henk je morao otputovati u pola devet. Nakon topla doruka Miep je sila. Kaa je lijevala i bilo joj je drago to ne mora biciklom u ured. Slijedei tjedan dolazi Elli na jednu no.

Tvoja Ana

etvrtak, 29. listopada 1942.

Draga Kitty,

strano sam zabrinuta. Tata je bolestan. Ima visoku temperaturu i crveni osip, kao da su ospice. Pomisli, ak ne moemo pozvati ni lijenika! Mama mu daje da se dobro oznoji. Moda e se tako spustiti temperatura.Jutros nam je Miep rekla da je iz kue Van Daanovih odnesen sav namjetaj. Jo to nismo javili gospoi Van Daan. ivci su joj suvie napeti, a nismo ba orni za sluanje jo jedne alopojke o svem onom draesnom porculanu i prekrasnim stolicama to su ostali kod kue. Mi smo morali ostaviti gotovo sve nae lijepe predmete; emu sada koristi gunati o tomu?Odnedavno mi je doputeno itati knjige za odraslije. Sada itam Evinu mladost Nicoa van Suchtelena. Ne vidim odve razlike izmeu ove prie i onih o ljubavima uenica. Istina, ima neto i o enama koje se prodaju nepoznatim ljudima u mranim ulicama. Za to trae novac. Umrla bih od stida kad bi mi se dogodilo neto poput toga. Takoer pie da Eva ima mjeseno pranje. Oh, jedva ekam da ga i ja imam; ini se da je jako vano.Tata je iz velikog ormara donio Goetheove i Schillerove drame. Svake e mi veeri itati. Poeli smo s Don Carlosom.Slijedei tatin dobar primjer, mama mi je u ruke utisnula svoj molitvenik. Zbog pristojnosti itam neke molitve na njemakom; zacijelo su lijepe, ali mi puno ne kazuju. emu me prisiljava na pobonost samo da bih joj ugodila?Sutra emo prvi put zapaliti vatru. Oekujem da e nas dim uguiti. Dimnjak nije ien stoljeima, nadajmo se da vue.

Tvoja Ana

subota, 7. studenoga 1942.

Draga Kitty,

mama je silno razdraljiva, a to mi uvijek navjeuje neugodnosti. Je li ba sluajno tata i mama nikad ne grde Margot i uvijek se zbog svega obaraju na mene? Primjerice, juer uveer: Margot je itala neku knjigu s divnim crteima; ustala je, otila gore i odloila knjigu hotei kasnije nastaviti. Nisam imala nikakvog posla pa sam uzela knjigu i poela gledati slike. Margot se vratila, ugledala "njenu" knjigu u mojim rukama, namrtila se i zatraila neka vratim knjigu. Margot se sve vie ljutila, samo zato to sam htjela jo malo gledati. Onda se pridruila mama: Daj knjigu Margoti, ona ju je itala. - U sobu je uao tata. Nije ni znao o emu je rije, ali je vidio povrijeen izraz Margotina lica i smjesta se oborio na mene: - Ba me zanima to bi ti rekla da Margot ikad baci pogled na jednu od tvojih knjiga! - Odmah sam odustala, odloila knjigu i izala iz sobe - uvrijeena, mislili su oni. Dogodilo se da se nisam ni uvrijedila ni razljutila, samo sam se osjeala bijedno. Tata nije smio presuivati ne znajui o emu radi. Sama bih dala Margoti knjigu, ak bre, da se mama i tata nisu umijeali. Smjesta su stali na njenu stranu, kao da je rtva neke velike nepravde.Oito je da e mama biti uz Margot; ona i Margot uvijek se meusobno podravaju. Toliko sam navikla na to da sam posve ravnoduna i spram maminih grdnji i spram Margotinih muica.Volim ih, ali samo zato jer su mama i Margot. S tatom je drukije. Kad on istie Margot kao primjer, odobrava njene postupke, hvali je i miluje, iznutra me neto grize jer tatu oboavam. Ugledam se jedino u njega. Ne volim nikoga na svijetu osim njega. On ne zamjeuje da s Margot postupa drukije negoli sa mnom. Margot je naprosto najzgodnija, najdraesnija, najljepa djevojka na svijetu. Ali ipak osjeam da i ja imam pravo da budem ozbiljno shvaena. Oduvijek sam obiteljski glupak i crna ovca, oduvijek dvostruko plaam za svoje postupke, najprije grdnjama a potom svojim povrijeenim osjeajima. Vie ne mogu biti zadovoljna ovom oitom pristranou. Od tate elim neto to mi on ne moe dati.Nisam ljubomorna na Margot, nikad nisam ni bila. Ne zavidim joj zbog ugodne vanjtine ili ljepote. Jedino eznem za pravom tatinom ljubavlju: ne samo spram mene kao njegova djeteta, ve spram mene kao Ane, spram mene same.Vezana sam za tatu, jer samo preko njega mogu zadrati preostatak osjeaja za obitelj. Tata ne shvaa da ponekad elim dati oduka svemu to mislim o mami. On ne eli o tomu razgovarati, naprosto izbjegava sve to bi moglo dovesti do opaski o maminim pogrekama. Ipak, tee mi je podnijeti mamu i njene pogreke no bilo to drugo. Ne znam kako bih sve ovo zadrala za sebe. Ne mogu vjeno ukazivati na njenu neurednost, njen sarkazam i njeno pomanjkanje njenosti, a ne mogu ni vjerovati da uvijek imam krivo.U svemu smo posve suprotne: stoga se, naravno, moramo jedna drugoj protiviti. Ne izriem osudu mamina karaktera jer to je neto to ja ne mogu prosuditi. Samo je gledam kao majku a ona naprosto ne uspijeva da mi to bude; moram biti vlastita majka. Povukla sam se od svih njih; svoj sam brod i tek u vidjeti gdje u pristati. Sve ovo govorim osobito zato to u duhu imam predodbu o savrenoj majci i supruzi; a u onoj koju moram zvati "Majka" ne nalazim ni traga te slike.Neprestance odluujem ne zamjeivati mamin lo primjer, elim vidjeti samo njene dobre strane i u sebi potraiti ono to u njoj ne mogu nai. Ali ne ide; a najgore je od svega to ni tata ni mama ne shvaaju ovu prazninu u mom ivotu i zbog toga ih okrivljujem. Pitam se moe li itko ikad uspjeti uiniti svoju djecu apsolutno zadovoljnom.Ponekad vjerujem da me Bog eli iskuati, i sada i kasnije; moram postati dobra s pomou vlastitih napora, bez primjera i bez dobrih savjeta. Onda u kasnije biti sve jaa. Tko e, osim mene, ikad proitati ova pisma? Od koga u, osim od sebe, dobiti utjehu? Kako mi esto treba utjeha, esto se osjeam slaba i nezadovoljna samom sobom; prevelike su moje mane. To znadem i svaki dan se iznova pokuavam popraviti.Sa mnom postupaju vrlo raznoliko. Jedan dan je Ana silno razumna i sve smije saznati; a slijedei dan ujem da je Ana samo glupa mala koza koja nita na svijetu ne zna i zamilja da je iz knjiga nauila gomilu stvari. Nisam vie ni beba ni zloesta ljubimica kojoj se treba smijati ma koliko joj se to svialo. Imam svoja miljenja, planove i ideje, premda ih jo ne umijem izrei. Oh, tolike stvari kljuaju u meni dok leim u krevetu i moram podnositi ljude kojih mi je preko glave i koji uvijek krivo tumae moje nakane. Zbog toga se na kraju uvijek vraam svom dnevniku. Ondje zapoinjem i zavravam, jer Kitty je uvijek strpljiva. Obeat u joj da u, unato svemu, ustrajati i nai vlastiti put u svemu tomu, i progutati suze. Jedino bih htjela ubrzo vidjeti rezultate i primiti ohrabrenje od nekoga tko me voli.Ne osuuj me; radije se sjeti da ponekad i iz mene moe provaliti.

Tvoja Ana

ponedjeljak, 9. studenoga 1942.

Draga Kitty,

juer je bio Peterov roendan, navrio je esnaest godina. Dobio je lijepe poklone. Izmeu ostaloga igru "Monopoly", aparat za brijanje i upalja. Ne zato to bi bio osobit pua: to je zbilja samo zbog pokazivanja.Najvee iznenaenje priredio je gospodin Van Daan kad je, u jedan sat, objavio da su se Englezi iskrcali u Tunisu, Aliru, Casablanki i Oranu. To je poetak kraja, govorili su svi, ali Churchill, britanski ministar-predsjednik koji je vjerojatno to isto sluao u Engleskoj, rekao je: Ovo nije kraj. Nije ak ni poetak kraja. Ali je, moda, kraj poetka. Vidi li razliku? Zacijelo ima razloga optimizmu. Staljingrad, ruski grad koji brane ve tri mjeseca jo uvijek nije pao u ruke Nijemaca.Ali vratimo se zbivanjima u naem tajnom brlogu. Moram ti ispriati o naoj zalihi hrane. Kao to zna, na gornjem katu ima nekoliko pravih pohlepnih prasaca. Kruh dobivamo od nekog dobrog pekara, Koophuisova prijatelja. Naravno, ne dobivamo onoliko koliko smo imali kod kue. Ali ipak je dovoljno. Takoer su ilegalno kupljene etiri karte za snabdijevanje. Cijena im neprestance raste; sada je od dvadeset sedam dola na trideset tri florina. A sve to za listi tampana papira! Da bismo imali u kui neto to se moe dulje drati, kupili smo, pored 150 konzervi povra, 130 kilograma suhoga graka i graha. Nije sve za nas, neto od toga pripada ljudima iz ureda. Nalazi se u vreama koje vise na kukama u naem malom hodniku (unutar tajnih vrata). Zbog teine sadraja rasporilo se nekoliko avova na vreama. Stoga smo odluili da bi bilo bolje pohraniti zimske zalihe na tavan i Peteru je povjerena dunost da ih onamo odvue.Uspio je pet vrea (od est) neoteene prenijeti uza stube i upravo je vukao vreu broj est, kadli se raspue dno vree i tune, pravi pljusak smeeg graha poe curiti i tropotati niza stube. U vrei je bilo oko 25 kilograma graha, a buka bi probudila i mrtve. Oni dolje mislili su da im se na glavu rui stara kua i sve to je u njoj. (Hvala bogu to dolje nije bilo nepoznatih ljudi.) Peter se na trenutak prepao. Ali uskoro je urlao od smijeha, osobito kad me je vidio kako stojim na poetku stuba poput otoia usred mora graha! Sve do lanaka bila sam okruena grahom. Brzo smo ga poeli skupljati. Ali grah je toliko sitan i klizak da izgleda kao da se kotrlja u sve mogue i nemogue zakutke i rupe. Svaki put kad netko silazi, saginje se jedanput ili dvaput da bi sakupio aku graha za poklon gospoi Van Daan.Gotovo sam zaboravila spomenuti da je tata opet zdrav.

Tvoja AnaP. S. Radio je upravo javio da je pao Alir. Maroko, Casablanca i Oran ve su nekoliko dana u rukama Engleza. Sada ekamo Tunis.

utorak, 10. studenoga 1942.

Draga Kitty,

velika novost - elimo primiti osmu osobu. Da, zbilja! Uvijek smo mislili da ima sasvim dosta prostora i hrane za jo jednu osobu. Jedino smo se bojali da Koophuisu i Kraleru ne zadamo jo vie brige. Ali kako zastraujue prie koje ujemo o idovima bivaju sve gore tata je uhvatio tu dvojicu koji su trebali da odlue, a njima se plan uinio izvrsnim. "Jednako je opasno i za sedam i za osam ljudi", rekli su i imali su pravo. Kad je to dogovoreno, pretraili smo krug prijatelja razmiljajui o osobi koja e se dobro uklopiti u nau "obitelj". Nije bilo teko odabrati. Nakon to je tata odbio sve pripadnike obitelji Van Daana, izabrali smo zubara Alberta Dussela, ija je ena imala sreu i zatekla se izvan zemlje kad je izbio rat. On je poznat kao mirna osoba, a koliko mi i gospodin Van Daan moemo prosuditi prema povrnom poznanstvu, obje obitelji ga smatraju simpatinim. Miep ga takoer poznaje pa e moi pripremiti njegov dolazak. Ako doe, morat e spavati u mojoj sobi namjesto Margot, koja e koristiti poljski krevet.

Tvoja Ana

etvrtak, 12. studenoga 1942.

Draga Kitty,

Dussel se strano obradovao kad mu je Miep rekla da za njega ima sklonite. Pourila ga je neka doe to prije. Najbolje u subotu. On je to smatrao prilino nemoguim jer najprije mora srediti kartoteku, pobrinuti se za nekoliko pacijenata i srediti svoje raune. Miep je jutros dola k nama s tom vijeu. Uinilo nam se da nije pametno to odgaa dolazak. Sve ove pripreme poveavaju objanjavanja stanovitom broju ljudi koje radije nee uvlaili u to; Miep e ga pitati hoe li ipak uspjeti doi u subotu.Dussel je rekao "ne"; sada dolazi u ponedjeljak. Moram rei da mi se ini prilino udnim to ne skae od sree zbog toga prijedloga - ma kakav bio. Kad bi doli po njega, zar bi mogao srediti kartoteku, novane poslove i pobrinuti se za pacijente? emu onda odlaganje? Mislim da je glupo to je tata popustio. Drugih novosti nema...

Tvoja Ana

utorak, 17. studenoga 1942.

Draga Kitty,

stigao je Dussel. Sve je ilo dobro. Miep mu je rekla da u jedanaest sati mora doi na posebno mjesto ispred pote, gdje e ga susresti jedan ovjek. Dussel je stigao na rendez-vous tono u sekundu. Gospodin Koophuis, koji takoer poznaje Dussela, priao mu je i rekao da gospodin s kojim ima sastanak ne moe doi ali moli neka on samo ode do Miep u ured. Koophuis je uao u tramvaj i vratio se u ured, dok je Dussel pjeice iao u istom smjeru. U jedanaest i dvadeset Dussel je pokucao na vrata ureda. Miep mu je skinula ogrta, kako se ne bi vidjela uta zvijezda, i uvela ga u kabinet gdje ga je Koophuis zadrao u razgovoru sve dok istaica nije otila. Onda se Miep popela s Dusselom uza stube, pod izlikom da netko treba kabinet, otvorila pokretni ormar i ula unutra pred oima zbunjenoga Dussela.Svi smo sjedili za stolom i ekali pridolicu s kavom i konjakom. Miep ga je najprije uvela u dnevnu sobu. Smjesta je prepoznao na namjetaj, a nije mu bilo ni na kraj pameti da smo ovdje, iznad njegove glave. Kad mu je to Miep rekla, gotovo je umro od iznenaenja; ali mu, sreom, Miep nije dala suvie vremena i odmah ga je povela gore.Dussel je pao na stolicu, bez rijei, i sve nas gledao neko vrijeme, kao da najprije treba sve shvatiti. Onda je promucao:Ali... aber, sind niste vi u Belgiji? Ist der Militr nicht doao, das Auto, bijeg je sie nicht uspio?Sve smo mu objasnili: da smo namjerno rairili priu o vojnicima i autu kako bismo ljude, a naroito Nijemce, naveli na pogrean trag ako bi nas pokuavali pronai.Dussel je ponovno zanijemio zbog ovolike domiljatosti i, nakon to je istraio nae superpraktino sjajno malo Tajno sklonite, jedino je mogao zaprepateno buljiti oko sebe.Ruali smo svi zajedno. Onda je malo odrijemao i pridruio nam se za ajem, malo sredio svoje stvari (Miep ih je ranije bila donijela) i poeo se osjeati kao kod kue. Osobito kada je primio Pravilnik Tajnog sklonita (Van Daanovo djelo).

PROSPEKT I VODI KROZ "TAJNO SKLONITE"

Posebna ustanova kao privremeno prebivalite za idove i njima sline.Otvoreno tijekom cijele godine. Prekrasno, tiho, bez umovite okolice, u srcu Amsterdama. Dolazi se tramvajem br. 13. i 17., automobilom i biciklom. U posebnim sluajevima pjeice, ako Nijemci zabrane uporabu prijevoznih sredstava.Stan i hrana: Besplatni.Specijalna nemasna dijeta.Tekua voda u kupaonici (na alost, bez kade) i na raznim unutranjim i vanjskim zidovima.Vlastiti radio-centar, izravna veza s Londonom, New Yorkom, Tel Avivom i brojnim ostalim stanicama. Za korienje jedino stanarima, nakon est sati uveer. Nema zabranjenih stanica; podrazumijeva se da se njemake stanice sluaju jedino u posebnim sluajevima kao to su programi klasine glazbe i slino.Vrijeme poinka: Od 10 uveer do 7.30 ujutro, nedjeljom od 10.15. Stanari se mogu odmarati preko dana, ako su prilike povoljne, prema kunom redu. Zbog javne sigurnosti vrijeme poinka mora se strogo potivati.Praznici (izvan kue): odgoeni na neodreeno vrijeme.Jezik: Govorite u svako doba tiho i po redu! Doputeni su svi civilizirani jezici, stoga nema njemakoga!Nastava: Jedna pismena zadaa iz stenografije tjedno. Engleski, francuski, matematika, povijest u svako doba!Sitni ljubimci - Poseban odjel (potrebna dozvola): Mogua dobra njega (bube iskljuene).Obroci: doruak, svakoga dana osim nedjelje i praznika u 9 sati ujutro. Nedjeljom i praznikom oko 11.30 sati.Ruak (ne jako obilan): od 1.15 -1.45 sati.Veera hladna ili topla: nema utvrenog vremena (ovisno o emisijama vijesti).Dunosti: Stanari uvijek moraju biti spremni pomoi u uredskom poslu.Kupanje: Kada je dostupna svim stanarima nedjeljom od 9 sati ujutro. Dostupni su zahod, kuhinja, kabinet i glavna uredska prostorija, prema izboru.Alkoholna pia: samo ako lijenik prepie.

Tvoja Ana

etvrtak, 19. studenoga 1942.

Draga Kitty,

Dussel je vrlo zgodan, upravo kao to smo zamiljali. Naravno, misli da je posve u redu to sa mnom dijeli moj sobiak.Poteno govorei, nisam ba oduevljena to jedan neznanac rabi moje stvari, ali valja biti spreman na stanovite rtve za valjan razlog, stoga u drage volje ponuditi svoje sitnice. "Ako moemo nekoga spasiti, sve ostalo je sporedno", kae tata i apsolutno je u pravu.Prvi dan kada je doao, Dussel mi je smjesta postavio svakakva pitanja: Kada dolazi istaica? Kada se moe rabiti kupaonica? Kad se smije ii u nunik? Moe se smijati, ali ove stvari nisu ba jednostavne u sklonitu. Danju ne smijemo praviti nikakvu buku koja bi se dolje ula; a ako je ondje neka nepoznata osoba - primjerice, istaica - moramo biti posebno oprezni. Sve sam to briljivo objasnila Dusselu, ali jedno me zapanjilo: on vrlo polagano shvaa. Sve pita po dva puta i jo uvijek kao da ne razumije. Moda e toga vremenom nestati i moda ga jedino ova iznenadna promjena toliko zbunjuje.Osim ovoga sve je u redu. Dussel nam mnogo pria o vanjskom svijetu koji nam ve dugo nedostaje. Donio je vrlo alosne novosti. Bezbroj prijatelja i poznanika doivjelo je strahovitu sudbinu. Veer za veeri tutnje zeleni i sivi vojni kamioni. Nijemci zvone na svakim vratima ispitujui ima li u kui idova. Ako ih ima, cijela obitelj mora smjesta otii. Ako nikoga ne nau, odlaze u slijedeu kuu. Nitko nema prilike izmaknuti ako se ne sakrije u sklonite, esto idu naokolo sa spiskovima i zvone jedino ako znaju da ih eka dobar ulov. Ponekad ih putaju za novac toliko i toliko po glavi. To je nalik lovu na robove iz starih vremena. Ali nipoto nije aljivo: odve je tragino. Uveer, kad padne mrak, esto vidim redove dobrih mirnih ljudi i zaplakane djece kako idu i idu u pratnji takve dvojice koji ih guraju i udaraju dok se gotovo ne srue. Nitko nije poteen - starci, djeca, trudnice, bolesnici - svi se zdruuju u povorci smrti.Koliko smo sretni mi ovdje, tako paeni i neuznemiravani! Ne bi trebalo mariti za svu ovu bijedu da nismo toliko zabrinuti za sve koji su nam bliski, a kojima vie ne moemo pomoi.Osjeam da sam zloesta zato to spavam u toplom krevetu dok moje najdrae prijatelje udaraju ili su u hladnoj noi pali negdje u jarak. Bojim se pri pomisli na najbolje prijatelje koji se sada nalaze u rukama najokrutnijih zvijeri to kroe zemljom. I sve to zato to su idovi.

Tvoja Ana

petak, 20. studenoga 1942.

Draga Kitty,

nitko od nas zbilja ne zna kako bi sve ovo shvatio. Sve do sada vijesti o idovima nisu prodirale do nas i mislili smo da je najbolje biti to veseliji. Svaki as, kad Miep izusti o neemu to se dogodilo nekom prijatelju, mama i Gospoa Van Daan uvijek ponu plakati; stoga nam Miep radije o tomu ne pripovijeda. Ali Dussel je odmah bio sa svih strana opsjednut pitanjima, a prie to ih je ispriao bile su toliko okrutne i strane da nam naprosto ne izlaze iz glave.Ipak emo se aliti i zadirkivati im nam ovi uasi malo izblijede u sjeanju. Nee nam initi dobro, niti e pomoi onima vani, ako ustrajemo u sadanjem tmurnom raspoloenju. A kakva je svrha pretvaranje naega Tajnog sklonita u Tajno sklonite potitenosti? Moram li misliti o svim onim ljudima u svakom trenutku? I ako se zaelim neemu nasmijati, moram li hitro prestati i zastidjeti se zbog svoje veselosti? - Treba li, dakle, da plaem cijele dane? Ne, to ne mogu. Osim toga, vremenom e nestati ove turobnosti.Kao dodatak ovoj bijedi ima jo jedna ali posve osobna; ona je beznaajna pored svih ovih jada koje sam ti upravo ispriala. Ipak, ne mogu se suzdrati a da ti ne kaem da se od nedavno poinjem osjeati naputenom. Okruena sam suvie velikom prazninom. Nikad se nisam ovako osjeala, smijeh i veselje i prijateljice posve su mi ispunjavali misli. Sada razmiljam ili o nesreama, ili o sebi. I nakon dugo vremena otkrila sam da tata, premda je pravo srce, ne moe nadomjestiti itav moj mali svijet minulih dana. Ali zato te gnjavim ovakvim glupostima? Vrlo sam nezahvalna, Kitty, znam. Ali esto mi se vrti u glavi kad se sve srui na mene, a povrh svega, moram misliti na sve one druge nevolje!

Tvoja Ana

subota, 28. studenoga 1942.

Draga Kitty,

troili smo previe struje, vie no to smijemo. Rezultat: krajnja tednja i mogunost da nam je iskljue. Dva tjedna bez svjetla: zbilja ugodna pomisao, ali tko zna, moda se to ipak nee dogoditi! Suvie je mrano za itanje poslije etiri ili pola pet popodne. Provodimo vrijeme na sto ludih naina: postavljanje pitalica, tjelesne vjebe u mraku, engleska i francuska konverzacija, kritiki razgovor o knjigama. Ali na kraju sve dodija. Juer uveer otkrila sam neto novo: zuriti kroz jaki poljski dalekozor u rasvijetljene sobe kua sa stranje strane. Danju ne smijemo dopustiti ni centimetar razmaka meu naim zavjesama, ali kad se smrkne, ne moe biti tete. Nikad ranije nisam znala da susjedi mogu biti toliko zanimljivi. U svakom sluaju, nai jesu. Jedan par je upravo jeo; jedna obitelj je pripremala obiteljski prijem; zubar u kui preko puta upravo je popravljao zube nekoj staroj dami koja se strano bojala.Uvijek se govorilo da gospodin Dussel sjajno umije s djecom i da ih voli. Sada se pokazuje u pravom svjetlu: kruti staromodni puritanac, propovjednik dugakih razvuenih propovijedi o ponaanju.Kako sam te sree (!) da dijelim spavau sobu - avaj, malenu! - s Njegovom Visosti, i kako me openito dre osobom najloijega ponaanja izmeu nas troje mladih, moram mnogo progutati i pretvarati se da sam gluha kako bih izmakla starakim, esto ponavljanim upozorenjima i opomenama. Sve to ne bi bilo toliko loe da on nije strana tuibaba i da nije izmeu svih ljudi izabrao ba mamu kojoj svaki put tuaka. Tek to sam dobila jednu dozu od njega, mama sve jo jedanput ponovi tako da imam po jednu buru prije i poslije. A onda, ako doista imam sree, pozivaju me da poloim raun gospoi Van Daan i tada se dogaa istinski uragan.Potena rije, nemoj misliti da je lako biti "loe odgojen" sredinji lik jedne superkritine obitelji u sklonitu! Kad nou leim u krevetu i razmiljam o svim grijesima i prijestupima to mi ih pripisuju, toliko me sve to zbuni da se poelim ili smijati ili plakati; sve ovisi o vrsti moga raspoloenja.Onda zaspim s glupim osjeajem elje da budem drukija od onoga to jesam; da se moda ponaam drukije no to se ponaam ili elim ponaati. Oh, Boe, sad i tebe uvlaim u guvu. Oprosti, ali ne volim kriati stvari, a u ovom vremenu nestaice papira nije nam doputeno razbacivanje. Stoga ti mogu jedino savjetovati neka ne proita zadnju reenicu i da je nipoto ne pokua razumjeti jer ionako nee uspjeti.

Tvoja Ana

ponedjeljak, 7. prosinca 1942.

Draga Kitty,

ove su godine Hanuka i sv. Nikola doli gotovo zajedno - samo jedan dan razlike. Nismo pravili mnogo guve za Hanuku: samo smo dali poklone jedan drugomu i zapalili svijee. Zbog nestaice svijea gorjele su svega deset minuta, ali je sve u redu im se moe pjevati. Gospodin Van Daan je napravio drveni svijenjak, tako da je i to bilo prema pravilima.Subota, veer uoi sv. Nikole, bila je mnogo veselija. Miep i Elli uinile su nas vrlo znatieljnima neprestano apui s tatom; stoga smo, naravno, pogodili da se neto dogaa.I dogodilo se. U osam sati svi smo jurnuli drvenim stubitem kroz prolaz u mrklom mraku (zadrhtala sam i zaeljela da sam gore u sigurnosti) u malu mranu sobu. Ondje smo, jer nema prozora, mogli zapaliti svjetlo. Nakon toga je tata otvorio veliki ormar. "Oh, kako je to krasno!", povikali smo. Velika koara ukraena arenim papirom stajala je u kutu a na vrhu je bila maska Crnog Petra. Brzo smo ponijeli koaru gore. Ondje se za svakoga naao mali zgodni poklon s prikladnom pjesmicom. Dobila sam lutku sa suknjom u obliku torbe za razne sitnice; tata je dobio stalak za knjige, i tako dalje. U svakom sluaju, ideja je bila sjajna i kako nitko od nas nikad nije slavio svetog Nikolu, poetak je bio dobar.

Tvoja Ana

etvrtak 10. prosinca 1942.

Draga Kitty,

gospodin Van Daan se bavio trgovinom mesa, kobasicama i zainima. Zbog poznavanja ovih podruja bio je ukljuen u tatin posao. Sada pokazuje svoju kobasiarsku vjetinu koja nam nipoto nije neprihvatljiva.Naruili smo mnogo mesa (ispod ruke, naravno) da bismo ga spremili za sluaj tekih vremena. Bilo je zgodno promatrati, najprije kako komadi mesa dva-tri puta prolaze kroz stroj za mljevenje, onda kako se dodatni sastojci mijeaju s mesom, a potom kako se crijeva pune trcaljkom i nastaju kobasice. Isprili smo meso od kobasice i jeli ga za veeru s kiselim zeljem, ali je kobasice na gelderlandki nain valjalo najprije osuiti pa smo ih objesili preko tapa privrenoga uzetom za strop. Tko god bi uao u sobu poeo bi se smijati videi izloeni red kobasica. Izgledale su strano smijeno!Soba se nalazila u velianstvenom neredu. Gospodin Van Daan imao je jednu pregau svoje ene obavljenu oko svoje omane osobe (izgledao je deblji no to jest!) i bio je zaposlen oko mesa. Ruke umrljane krvlju, crveno lice i zamazana pregaa davali su mu izgled mesara. Gospoa Van Daan pokuavala je raditi sve u isti as: uiti holandski, mijeati juhu, gledati kako se priprema meso, uzdisati i vajkati se zbog svog ozlijeenog rebra. Evo to sedogaa starijim damama (!) koje rade one idiotske vjebe ne bi l