DOBA FRANCUSKE REVOLUCIJEUzroci i reformni pokušaji

Uzroci i opći značaj Francuske revolucije. - Uzroci su revolucije:zlouporabe uprave i sudova, nejednaka srazmera posjeda i državnih tereta,kupovanje službe, plemićske povlastice, rđavo stanje građana i seljaka,bezumno rasipanje državnih dohodaka i dobara, raskošnost na dvoru,prosvjećenost XVIII stoljeća i naročito rđave financije ili kraće: uzroci sugospodarski, društveni, državni i sudar težnja i ustanova. francuskarevolucija - ustanak, buna, prevrat - otvara novo doba u povesnici. rušenjestaroga poretka u Francuskoj izaziva čitav niz povijesnih promjena u cijelojzapadnoj Europi, a cjelokupna je povijest devetnaestoga stoljeća bila pod jakim utjecajem izvršenih prevrata pri kraju osamnaestoga stoljeća. Prijašnje surevolucije europske imale mesni značaj. Vjerska se reformacija šesnaestogastoljeća iz Njemačke raširi po cijeloj zapadnoj Europi, ali revolucija, koja setada desi u Njemačkoj, osta kao mesni pojav. To se isto može reći za revolucijuu Niderlandiji iu obje engleske revolucije; one nisu imale neposrednogutjecaja na unutarnji život drugih naroda. Drukčija je osobina francuskerevolucije. Ona je veoma utjecala na sve zapadne narode i to iz ovih uzroka:što su svi ti narodi imali podjednake nedostatke, za čiju se popravak zauzmuFrancuzi (1789), i što fracuske ideje prosvijećene književnosti već bijahuraširene po svim krajevima. Još prosvijećeni apsolutizam učini pokušaj spreuređenjem društvenoga života na osnovici novih ideja. To je bilareforma ozgo, od vlade, i ona se raširi gotovo po cijeloj Europi. U Francuskojje početa reforma ozdo, od naroda, a zatim Francuzi počnu širiti svojereforme i po susjedstvu, laćajući se pritom i oružja za utvrđivanje novihnačela. Kako je Filip II ratovao za čuvanje katoličanstva a Luj XIV za prevlasti održavanje apsolutizma, tako je Francuska, u doba revolucije, vojevala radiobrane od vanjskih i unutarnjih neprijatelja, širenja svojih novihreforama i potom zbog Napoleonove sebičnosti, samovolje i slavoljublja,što je odobravao i francuski narod.Stanje Francuske u XVIII stoljeću. - Za vlade je Luja XV (1715-1774) i Luja XVI.(1774-1793) bilo doba razvića prosvijećene književnosti, ali je to ujedno idoba francuskoga opadanja iu politici međunarodnoj iu životu unutarnjempod teretom velikih pristojbi, ogromnoga državnoga duga i postojanogdeficita. Ovo se pak tako moralo dogoditi, jer reakcionarno katoličanstvo,koje je održalo pobjedu nad protestanstvom poslije ukidanja Nantskog zakona, ikraljevski apsolutizam, koji je bio pod utjecajem dvorskoga plemstva, produžesvoju rđavu vladu u Francuskoj iu ono vrijeme kada je ona bila ognjište novihtežnja i kada su vladari i ministri drugih zemalja radili u duhuprosvijećenog apsolutizma. Stoga i Luj XV i Louis XVI, budući još i ljudinemarni i ne poznavajući drugoga života do onoga u Versalju, uopće ništa neučine na poboljšanju stanja u svojoj zemlji, Do sredine su osamnaestogastoljeća svi Francuzi željeli preporođajem i jasno poimaju njegovu potrebu,

polažući pri tom svoju nadu na kraljevsku vlast kao na jednu silu, koja je u stanju izvršiti reforme; tako je mislio i Volter i fiziokrati. Kada,međutim, društvo uvide da se u svojim očekivanjima vara, posta protivnikomte vlasti i poče širiti misli o političkim slobodama, koje su izražavaliMontenskije i Ruso. Ovo je dovelo francusku vladu u još teži položaj I dok jepo drugim državama vlada za prosvijećenog apsolutizma imala protiv sebečuvare staroga poretka - duhovnistva i plemstvo, dotle u Francuskoj, poredovake protivnosti, izazva i nezadovoljnu a bogatu i prosvijećeni buržoaziju.Isprva je buržoazija težila samo za reformama, ne dotičući se kraljevskevlasti; ali se kasnije kod nje razvi i želja za političkim slobodama.Čuvanjem staroga poretka vlada Luja XV i Luja XVI. već izazva nezadovoljstvo uogromne većine stanovništva, a ako bi se desilo da nekim mjerama okrnjikorist povlaštenih staleža, stupala je s njima u borbu i pribjegavalaoštrijim sredstvima, što izazva nezadovoljstvo ne samo kod tih staleža,nego i kod ostaloga naroda, koji je to osuđivao kao povredu opće slobode.Regenstvo. - Za mladoletstva je Luja XV, praunuka Luja XIV, Francuskomupravljao njegov rođak vojvoda Filip Orleanski (1715-23), za čijega jeregenstva vladala lakomislenost i razvrat kod predstavnika vlasti i višegadruštva. Francuska u to vrijeme, pored inače rđava stanja, pretrpi i velikigospodarski potres. U Pariz tada dođe Scott John Low, koji se bijaše obogatiorazličnim novčanim poslovima, i predloži regentu popraviti fracuskefinancije. Njegov se način sastajao u ovom: da država, koristeći se narodnimpovjerenjem, pusti u promet papirni novac u većoj količini i tim da oživitrgovinu i proizvodnju. Regent primi ovaj (1716-20) čisto merkantilni način,i Lou počne ostvarivati svoj prijedlog, koji je sve bolje i bolje napredovao.Dobiv ogromnu količinu novca kao podlogu za puštene u promet novčanepapire (dionice), on osnova banku, koja stade izdavati novčanice u vrijednostikovanoga novca. Potom Lou raširi radnju ove banke različnim poduzećima:trgovanjem, zakupljivanje monopola itd. Prema veličini su raširene radnjeizdavane nove akcije i puštana je u promet sve veća i veća količinabančinih novčanica. Isprva akcije imađahu veliki uspjeh i prvobitna im sevrijednost veoma poveća. Cijelim društvom, osobito višim staležima, ovladavelika žudnja za bogaćenjem, te su prodavane i zalagan zemlje i pojedinedragocjenosti, samo da se dobije veći broj dionica, koje su preprodavane. Mnogise ovako i obogate, ali nasta trenutak kada ogromno poduzeće pokaza svu svojutrošnost; jer čim vlada zbog nedostatka kovanoga novca ograničiti razmjenubančinih novčanica, odmah u društvu nasta uzbuđenost, i svi požuriše sprodajom svojih dionica samo za kovani novac. Ovo ubrzo povuče za sobompropast samoga poduzeća i mnogo uglednih ljudi, što je uostalomlakomislenog i razvratnog regenta malo uznemirilo.Favoritkinje i ministri Luja XV. Kada Luj podorastu primi vladu, malo sebrinuo za državne poslove: on se zanimao uživanjima i dvorskim spletkama, aposlove je ostavio ministrima, koje je postavljao i smjenjivao prema voljisvojih favoritkinja. Od favoritkinja se svojim utjecajem na kralja i svojimbezumnim trošenjem osobito proslavila markiza Pompadour, koja se zanimalai višom politikom. U ratu je za austrijsko nasljeđe Francuska bila protiv

Marije Terezije, ali kada carica napisa silnoj markizi pismo, nazvavši jeljubaznom rođakom, Luj XV stade na stranicu Austrije i zaštićavaše njenekoristi u sedmogodišnjem ratu. Pompadur je održavala ministra Šoazela,koji stupi u borbu s jezuitima, te je jezuitski red i uništen u Francuskojnjenom pomoći. Ministar Fleri ipak održi mir štednjom i pomaganjemradinosti, trgovine i zemljoradnje, što Francusku nešto oporavi. Luj XV injegova vlada najbolje se pokazuju ovim dvjema izrekama, koje se njemupripisuju: "Poslije nas - potop" i "Da sam ja mjesto svojih podanika, ja bih sebunio ".Borba s parlamentima. - Kraj je vlade Luja XV označen borbom sparlamentima. Luj XIV je držao parlamente u potpunoj pokornosti, ali zaregenstva oni počnu zadobivati neovisnost i čak stupati u raspravu s vladomi pretresati njene postupke. U stvari, članovi tih sudova, koji su kupovanjemili nasljeđem dolazili na ta mjesta, bijahu vatreni zaštitnici staroga poretkai neprijatelji novih ideja, što su dokazali spaljivanjem mnogih književnihproizvoda osamnaestoga stoljeća; ali ipak njih neovisnost i smjelost naspramvlade učiniti omiljenim u narodu. Najzad poslije osude jednog mesnogstarješine, koga htjede zaštititi dvor, i slaganjem s tom osudom svihpokrajinskih parlamenata pa i pariskog, ministar pravde ukide sveparlamente i zavede nove sudove ("mopovi parlamenti" 1771). Međutim jerazdraženje zbog toga bilo veliko, i kada umre Luj XV, njegov poslednik vratistare parlamente.Luj XVI. i Tirgu reforme. - U dvadesetoj godini stupi na prijestolje Luj XVI.,unuk Luja XV, on je po prirodi bio dobar i želio je svu snagu svoju posvetitiotadžbini; ali nije imao ni odlučnosti, ni radljivosti, ni spreme, a pritombijaše pod utjecajem svoje okoline: žene Marije Antoanete, kćeri MarijeTerezije, braće - barona od Provaisa i grofa od Artois i dvorskih plemića,koji ga svojim postupcima sve više omalovažavaju u narodu. Ipak mladi kraljisprva steče narodnu ljubav povraćenjem parlamenata i postavljanjem Tirguza ministra financija. Tirgo je bio fiziokrati, ugledan književnik i iskusanupravljač, a pritom se odlikovao rodoljubljem, točnim ispunjavanjemdužnosti i velikim reformatorskim idejama. Njegov je rad bio po načelimaprosvijećenog apsolutizma, i stoga se protivio umnožavanju kraljevske vlasti,pa i povraćanju parlamenta, govoreći uz to: kako bi Francusku sretnom učinio,da mu se za pet godina da despotska vlast. Budući nekoliko godina intendant,znao je dobro sve nedostatke državne uprave i bio je mimo ostale radnikeprosvijećenog apsolutizma protivnik centralizaciji, a kao filosofosamnaestoga stoljeća i protivnik svih staleških povlastica. Stoga je on radiona zavođenju seoske, gradske i oblasne samouprave, na opterećivanju dankomplemstva i duhovnistva i na ukidanju svih feudalnih prava i cehova,monopola i unutarnjih carina. On je čak pomišljao io povraćanjuravnopravnosti protestantima io poboljšanju narodnoga prosvjećivanja. Nuministar - reformator uzbudi protiv sebe sve pristalice staroga poretka: idvorane (naročito zbog štednje), i plemstvo, i duhovnistva, i parlamente.Pristalice staroga poretka različnim spletkama pobune protiv njega i samnarod, te dođe i do oružja. I ako je Luj XVI uviđao potrebu Tirgovih reforama,

ipak nije imao odlučnosti da ga zadrži, te on poslije nepune dvije godineministrovanja (1774-76) odstupi, a sve što je uradio, bi uništeno.Neker. - Poslije Tirgu ostavke vlada se Luja XVI potčini utjecajupovlaštenih činilaca; ali se ipak potreba reforama osjećala, te su nekiTirgu poslednici činili nove pokušaje na preuređenju. Nu ovi se njegoviposlednici nisu odlikovali ni umom, ni odlučnošću, ni iskrenošću.Najviđeniji među njima bijaše Neker, pređašnji bankar ženevski i premaekonomskom pravcu protivnik Tirgov-merkantilisti. On je bio dobarfinansist, ali nije imao širokih pogleda i čvrstine Tirgu, a pritom jevolio omiljenost u narodu. Neker za četiri godine svojega prvogaministrovanja (1777-81) pokuša izvesti nešto u duhu Tirgovu, ali bezstvarnoga uspjeha; a bio je udaljen zbog objavljivanja državnoga proračuna, u kojiunose i ogromne rashode dvorske. U to je vrijeme pogoršano financijsko stanje uFrancuskoj i njenim miješanjem u rat za amerikansku slobodu, as druge stranesudjelovanje u osnivanju nove republike ojačalo težnju Francuzima građanskojslobodi. Za poslednik se Nekerovih opet mislilo o financijskim i upravnimpopravcima, a da bi se zato imalo i oslonca u narodu, dva puta su sazivani nasavjetovanje viđeniji ljudi iz sva tri staleža (notable), koje je sam kraljbirao. Nu i ovi su ljudi oštro napadali neumesnosti vladina rada. Vladapotom dođe ponovo u sukob i s parlamentima, koji su bili protivni novinama,ali ih po ukidanju, morade nanovo ustanoviti. Uskoro se tada (1787) javi misaoo potrebi sazivanja državnih staleža, koji se nisu odavno sastajali (od 1614).Prvu misao o tom iznese junak u amerikanskom ratu Lafayette, koji je bio u prvomsazivu onih viđenijih ljudi, a ta je misao potom prihvaćena i od ostalih.Neker se tada primi po drugi put ministarstva samo pod pogodbom: da sesazovu državni staleži, na što prista i Luj XVI..

Ustavotvorna i zakonodavna skupština

Saziv državnih staleža. - Cjelokupno je javno mnijenje osjećalo kao neminovnupotrebu sazivanje državnih staleža. I povlašteni staleži i građani bijahu zato da se kraljevska vlast ograniči narodnim predstavnicima, ali samo oninisu imali isti pojam o narodu. Plemstvo je i više duhovnistva pod narodomrazumijevali samo skup od sva tri samostalna staleža, a građani sveravnopravno građanstvo. Zbog nametanja danka i na povlaštene staleže,vlada se riješi da bude veći broj predstavnika trećega staleža; ali ona ipaknaiđe na velike teškoće, jer nije odlučila kako će se staleži sastajati i kakoće rješavati. Dvorska je okolina željela staleži rade po starom načinu(Glasovanje po staležima a ne pojedinačno), treći je stalež u svima pitanjimabio u velikoj protivnosti, a Neker nije spremio nikakva nacrta za rad staleškim predstavnicima. Međutim su birači svoje predstavnike opskrbiliupustvima (cahiers des doléances), u kojima iskažu sve svoje želje. I uplemićskim, iu duhovničkim, iu građanskim upustvima stajaše: da seskupština državnih staleža pretvori u stalnu ustanovu. Osim toga, treći jestalež tražio ukidanje svih feudalnih prava i povlastica višim staležima,koji uostalom pristaja na danak, ali su čvrsto čuvali druga prava svoja. Uz

ovo, u svima je upustvima izjavljena želja za upravnim, sudskim ifinansiskim reformama; za vjerskim trpljenjem, osobnom slobodom, slobodnomštampom itd.. Pred izbore iu samih izbora iziđe nekoliko političkih spisa,od kojih je najznatniji bio arhimandrita Sija, u kojem se dokazivalo da jeupravo treći stalež narod. Skoro su svi izabrani predstavnici bilislobodoumniji ljudi, od kojih je: duhovnika 291, plemića 270, i predstavnikatrećega staleža 557, među kojima se Sije i grof Mirabo bijahu pročuli svojimprotivničkim spisima.Sastav narodne skupštine. - Skupština je državnih staleža otvorena uVersalju (5 svibnja 1789), ali nekoliko sedmica prođe u prepirci između staležao načinu rješavanja. Najzad (17 lipnja) treći stalež izda znamenitu odluku, kojomsebe oglasi za narodnu skupštinu, kao predstavnika devedeset i šest od stocjelokupnog naroda, čime izgubi značaj skupljanje srednjovjekovnih državnihstaleža. Uskoro poslije ove odluke trećem staležu priđe niže svećenstvo inekoji plemići, ali je dvor bio tim veoma nezadovoljan, i kralj naredi da sezatvori skupštinska Dvornica. Tada se poslanici iskupe u jednom manežu (Jeude paume) i zakunu se jedan drugom: da se ne razilaze dokle Francuska nedobije stalno državno uređenje, pa se sastajali ma gdje. I drugi je sastanak većdržan u jednoj crkvi, jer je manež bio zatvoren. Međutim dvor uskoro (23 lipnja)zakaže kraljevsku sjednicu državnih staleža, u kojoj Luj XVI. naredi da unaprijedstaleži podvojeno rješavaju. Kada kralj napusti dvornici i predstavnicidvaju prvih staleža iziđu za njim, treći stalež produži sjednicu. Na zapovijedjednoga dvoranina da se razilaze, Mirabo odgovori znamenitim riječima: da suse zastupnici sastali po volji narodnoj i da ih je mogućno samo bajonetimaudaljiti. Poslije nekoliko dana kralj popusti, i gotovo svi poslanici uđu usastav narodne skupštine.Zauzimanje Bastia i ukidanje staroga poretka. - Dvor u stvari nije misliopopustiti. Stoga u okolici Pariza i Versalja stade skupljati veliku vojsku,što veoma uznemiri skupštinu i narod. Kada se uz ovo prenese glas da je odtada omiljenoga Nekera uzeta ostavka s naredbom da napusti Francusku, Parizse pobuni, kojom su prilikom glavnu ulogu igrali gladni radnici zbog nemanjaposla i skupoće kruha. Gomila svijeta razgrabi oružnici i puškarski radnje, panapadne državnu kulu Bastia (nekadašnji dvorac i potom zatvor i političkih-krivaca) i ovlada tom tvrđavom (14 srpnja). Da bi stalo na put već započetompljačkanju ai napadanju kraljevske vojske, pariski se građani također naoružajui obrazuju narodnu gardu, izabravši za njena starešinu Lafajeta,plemićskoga zastupnika. Ovim je narodna skupština spasena od dvorskihnamjera, a Luj XVI. opet je popustio. On čak siđe u Pariz, gdje se pokazivao narods trobojnom narodnom značkom na šeširu (crvena i plava - pariška, a bijelakraljeva; 1792 usvojena je i trobojna zastava).Uzimanje i rušenje Bastia posluži kao znak za ustanak po svima pokrajinama.Osobito se uzbune seljaci, koji odrekoše plaćanje feudalnih dažbina,crkvenoga desetka i državnoga poreza. Oni su napali na zamkove, rušili ih ipalili, pri čem je ubijeno nekoliko plemića i oblasnih upravitelja. Kad o ovimdogađajima počnu stizati glasovi u Versalj, dva su slabodoumna plemićaiznijela u skupštini prijedlog: da se ukinu feudalna prava - nekoja prostim

oduzimanjem, a nekoja otkupom. Tada je održana znamenita noćna sjednica (4kolovoza), u kojoj se poslanici viših staleža natjecanjem branili svojihpovlastica, a skupština donese odluke o ukidanju staleške nadmoćnosti,feudalnih i vlasničkih prava, crkvene desetine, povlastica pojedinihpodručja, gradova i udruga, i objavi jednakost svega naroda pred zakonom uglede suđenja, plaćanja danka i zanimanja građanskim, vojnim i crkvenimdužnostima. Na taj se način za jednu noć sruši u Francuskoj cijelisrednjovjekovni društveni sklop i zamijeni se nestaleškim građanstvom.Izbjeglice; nova buna; klubovi. - U ovo je vrijeme narodna skupština većradila na novom uređenju francuske države. Ona se još na nekoliko dana prijezauzimanja Bastia nazvala Ustavotvornom (Assemclée nationale constituant),uzimajući pravo za državu propiše novo uređenje. U dvoru se pak nijemislilo ni na kakva popuštanja, a međutim za onih nereda prilikom zauzimanja Bastia, nasta begstvo plemića, u čijem je broju prvi bio mlađibrat kraljev D'Artoa. Otišavši za granicu, izbjeglice su radile kod tuđihdvorova da ih i vojskom pomognu protiv Ustavotvorne skupštine i naroda. Usamom Versalju nisu gubili nadu na vojnički prevrat, i premda Luj XVI., poslijezauzimanja Bastia, obeća da neće skupljati vojsku u Pariz, ipak u Versaljstizahu novi pukovnije. Kada pak u Parizu, na jednoj oficirskoj zabavi, unazočnosti kralja i njegove obitelji, časnici Zbaciše sa sebe trobojneznačke, pariski se građani po drugi put uzbune, a ogromna se gomila svijeta, ukojoj je bilo mnogo žena iu prvim redovima s oružjem i vikom: "Kruha! kruha! "uputi na Versalj, prodre u sam dvor i zahte od kralja da se preseli u Pariz (5i 6 listopada). Ovo zahtijevanje Luj XVI. izvrši, a zbog toga se i Ustavotvornaskupština preseli u Pariz. Prvom je bunom (14 srpnja) skupština sačuvana odvojne sile, a drugom je (5 i 6 listopada) lišene slobode u sredini uzbuđenogstanovništva pariskog, koje je svoju volju nametalo predstavnicima cijeloganaroda. Nu, u svakom je slučaju sada Ustavotvorna skupština bila najmoćnijetijelo u Francuskoj, čije su naredbe slušane. Međutim uz skupštinu ponićijedna druga snaga.Pariz, kao prijestolnica onako ujedinjene Francuske, zadobi gotovoneograničeni utjecaj na pokrajine preko osnovanih političkih klubova, koji setakođer zanimahu pitanjima o novom uređenju i suvremenim događajima. jedanod takvih klubova, koji dobi naziv Jakobinski (prvo le club des Amis de laConstitution; nastanili ce u starom manastiru Jakobinaca, po čemu su odprotivnika nazvani i čije je ime odjekivalo kroz cijelu revoluciju), stečenajveći značaj, i to iz ovoga razloga: u njemu bijahu najomiljeniji poslanici,mnogi su članovi njegovi imali veliku moć kod pariškog stanovništva i onotvori svoje klubove po svima znatnijim gradovima francuskim. Po ovimklubovima zavladaju krajnja mišljenja koja obuhvate i političke novine. Štose pak ranije osjećao jači pritisak, tim se sada oštrije i drskije izražavajuprotivnici staroga poretka.Mirabo i narodna skupština. - Za ovoga se vremena u Ustavotvornojskupštini počnu osnivati političke stranke. O čuvanju staroga poretkamišljaše mali broj predstavnika viših staleža, a ogromna je većinaskupštinska bila za ustavnu monarhiju, pa čak i kasniji republikanci, ne slažući se samo u

glavnim točkama pitanja o sastavu i pravima narodnogapredstavništva. Nitko pak nije jasnije i trezvenije pojmio tadašnje događajekao Mirabo. Među zastupnicima se on u jedan mah izdigao na prvo mjesto.Mirabo je imao um pravoga državnika: vladao je dobrim teoriskim iistoriskim znanjem u politici; imao je veliku podobnost da se brzo nađe unajsloženijim predmetima i da u isti mah radi pa rješavanju različnihpitanja, a ujedno je bio i prvi govornik u skupštini, u kojoj bijaše cvijet tadašnjeprosvjećenosti francuske, te je umio potčiniti svojem raspoloženju čak i takeljude, koji nisu dijelili njegovo mišljenje. Osetiv sam vlasničku samovolju idopav jedno vrijeme zatvora, Mirabo posta vatreni zaštitnik osobne slobode. Iako je bio porijeklom plemić i ponosio se svojim precima, on ipak priđenarodnom pokretu tadašnjem, tražeći zaštitu narodnih prava i građanskujednakost. Nu Mirabo postavi sebi zadatak da utvrdi ono što se revolucijomdo tada zadobilo, jer ga za ove tekovine s jedne strane plašam dvorske iplemićske spletke, as druge strane narodno uzbuđenje, koje je moglo prijeći ubezvlašće. Stoga htjede da oslobodi kralja od utjecaja njegove okoline i danarodnu skupštinu učini nezavisnom od pariškog stanovništva, koje jerukovođeno klupskim demagozima. Po njegovu mišljenju, kralj je moraopristati na izvršene promjene i ne pokušavati na povratak staroga poretka, aslogu između njega i narodnoga predstavništva trebalo je izvestisastavljanjem ministarstva od najviđenijih članova narodne skupštine poprimjeru engleske parlamentarne vlade. On je bio protivan dijeljenjuzakonodavne skupštine na dva doma i želio je da kralj ima veto zaskupštinske odluke, da se ne bi skupština učinila neograničenom i opasnomza vladaočevu slobodu. Mirabo ne privede u život ove svoje zamisli, jer jeprotiv njegovih savjeta bio i dvor i narodna skupština, koja se razložnobojala da ve se kralj moći koristiti svojim veto i pri zaštićavanju starogastanja.Uskoro poslije druge pobune pariške (oktobarske) Mirabo stupi u tajne odnose sdvorom, savjetujući kralju da se izmiri s tadašnjim stanjem i da premjestinarodnu skupštinu u mirnije mjesto. Luj XVI i Marija Antoaneta čitahu njegovesastave, u kojima on izlagaše svoje misli, i čak ga nagrađivahu za te savjete,ali ga nisu ni mislili slušati, jer su dobro pamtili njegov postupak u početku revolucije, a nisu ni poimali suštinu njegovih ideja. I narodna Skupštinanije poimala Mirabo težnje a nije mu ni vjerovala, naročito od kada se čuda je u tajnim odnosima s dvorom, koji mu također nije vjerovao i nagrađivaše gauostalom samo zato da mu ne bude neprijatelj. U svom je domaćem životuMirabo imao gotovo neugledan primjer čovjeka od prekomjerna uživanja, koji sesputavao dugovima i nije birao sredstva za dobivanje novaca. Stoga suposlanici mislili da se on toliko zauzimao za kralja, što je od neprijateljarevolucije potkupljen velikim novcem, au klubovima i po novinama počnu gaza to čak i okrivljavati. Nu usred svojih planova umre poslije kratke bolesti (2travnja 1791). Veliki je tribun svečano sahranjen, kojom prilikom učestvovašedvor, više duhovnistva, narodna skupština, narodna garda, klubovi i mnogonaroda. Svi su tada osjećali da je s Mirabo sišla u grob velika političkasnaga.

Narodno raspoloženje i blagdan federacije. - Kada je umro Mirabo, već jedruga godina revolucije bila na izmaku, ali se ipak onaj zatalasali pokret odprvih dana revoluciskih produžio za sve ovo vrijeme, i ogromna je većinanarodna bila raspoložena i oduševljena. Još o jeseni prve godinerevoluciske počeše ustanovljavati praznike u čast slobodi po mnogimmjestima u zemlji, a od osobitoga je značaja bio blagdan federacije, koji je kaopočetan nove budućnosti narodnoga jedinstva proslavljen na Marsovom poljupariškom po navršetka godine od zauzimanja Bastia (14 srpnja 1790). U proslavije sudjelovao kralj, narodna skupština, narodna garda iz cijele Francuske i nastotine tisuća naroda. Nu ovo se raspoloženje narodno poče već mijenjati utrećoj godini (1791) i narod se već stade plašiti za sudbinu učinjenihpromjena. Najveća je plašnje bila od izbjegličkih spletaka kod tuđih dvorova,naročito kada se doznalo da izbjeglice čak skupljaju vojsku u pograničnimpodručjima njemačkim.Odnosi s drugim državama. - U isto vrijeme ponikoše nesporazumi i sukobi stuđim državama. Uništavanje feudalnih prava nekim njemačkim knezovima uElzasu, Lotaringije i Franškontiji izazva nezadovoljstvo u Njemačkoj, aizgnanje papskih činovnika iz njegova Avignona, koji je pridružen Francuskojveoma razdraži papu. Austrija je pak bila nezadovoljna tim, što su Francuzipomagali belgiski ustanak, koji je izazvao Josip II svojim reformama. Među Francuzima je opet sve više rasla misao: da se revolucija ne možeograničiti samo na njihovu domovinu, već da se mora širiti i po ostalimzemljama. Sve je ovo spremalo sukob revolucionarne Francuske s Europom,ali za ovaj mah (u 1791) Francuzi još nisu mislili o napadanju susjednihzemalja i više su se bojali tuđinačkoga miješanja u njihove unutarnje stvari au korist staroga pokreta. Međutim, prvih godina revoluciskih Austrija,Pruska i Rusija bijahu zauzete diobom Poljske, a osim toga Austrija i Rusijaratovahu s Turcima, Rusija vojevaše sa Švedskom i Austrija umirivašeBelgiju i Mađarsku. Ovo je i zadržalo miješanje europskih država u francuskeposlove, što, razumije se, nije bilo po volji izbjeglicama i okolici Luja XVI..Begstvo Luja XVI. i posljedice. - Mirabo je za života odvraćao kralja od vezas emigrantima i pozivanja u pomoć vojne sile tuđih država. Nakon smrtiMirabo Luj XVI. s obitelji tajno ostavi Pariz (u lipnju 1791) u namjeri: da sedohvati istočne granice, gdje je bilo više vojske, i da pomoću Leopolda II,brata Marije Antoanete, povrati stari poredak. Ovaj mu pokušaj ne ispade zarukom, jer bude zadržan na putu (u Varenu) i brzo vraćen u Pariz. Skupština gastavi pod stražu i odluči od vlade do primanja novoga ustava. U taj se mahustav dovršavao, a begstvo Luja XVI učini da se kraljevska vlast višeograniči od stranke koja je to željela i da se među stanovnicima pariskimpočne raditi o zbacivanju njegovu. U ovom je smislu bila sastavljena peticijaskupštini i izložena na potpis narodu na Marsovu polju (na "Oltarudomovine "). Pariški mer Baji i Lafayette dođu s narodnom gardom, da to spriječe,ali iz gomile skupljenog naroda polete kamenje na njih, na što narodnagarda odgovori oružjem, te mnogi budu ubijeni i ranjeni (17 srpnja 1791). U istose vrijeme u jakobinskom klubu stanu iskazivati republikanske misli i od njegase odvoji (16 srpnja) ustavno-monarhiski klub fejanski (Lafayette, Baji, Sije i

dr..). Stanje pak Luja XVI izazva Leopolda II predložiti svima vladaocimazajednički rad u korist francuskoga kralja, iu tom je smislu sastavljenproglas, koji je potpisao Leopold II i pruski kralj Friedrich Wilhelm II. Ovo jetako pogoršalo položaj Luja XVI. da ga tek sada počnu okrivljavati za dogovor stuđincima protiv otadžbine.Svršetak i nedostatci rada skupštinskog. - Pri ovakvim okolnostimaUstavotvorna skupština završi svoj posao. Novi je ustav iznesen Luju XVI., kome je ostavljeno: ili ga primi ili da se odreče krune. On prista na prvoi zakle se ustav, te bude oslobođen straže. Međutim Luj XVI. izvan zemljepriopći da je njegov pristanak na ustav iznuđen. Ovo već nije obećavalostalnosti novom uređenju državnom. Novom pak ustavu nije dugovječnostujamčeni ni odlukom Ustavotvorne skupštine, kojom ustavovci spriječe sebiizbor za Zakonodavnu skupštinu, koja se morala sastati po ustavu. Ova jeodluka bila velikodušna, ali je nju savjetovalo netočno poimanje demokratskejednakosti i ona se u primjeni pokazala kao nerazumna. Članovi suUstavotvorne skupštine pogrešno mislili da je dugo bavljenje u sastavunarodnoga predstavništva protivno građanskoj jednakosti i nisu mogliunaprijed vidjeti da novi ljudi u Zakonodavnoj skupštini neće imati dovoljnoiskustva i da neće s voljom čuvati njihovo svršeno djelo.Za skoro dvije godine Ustavotvorna skupština svrši ogromni posao preuređenjasvega državnoga i društvenoga života u Francuskoj. Može se reći da se stariporedak, koji je odavno trebalo preurediti, odmah srušio čim je dodirnut, iUstavotvorna skupština morade sve iznova stvarati. U svojem neraspoloženjunaspram pređašnjega poretka, ona se trudila da uništi sve ostatke starine,ne razmišljajući suviše o tome, šta je sasvim rđavo i šta bi se moglopopraviti ili zadržati. Pogreške su se u ovako složenom poslu mogleuvećati i zbog toga, što radnici, koji staviše sebi zadatak da preuredeFrancusku, u primjeni bijahu malo poznati s prijašnjim stanjem, što nisu imaliiskustva u državnim poslovima i što se suviše povedu za neostvarljivimmišljenjima, koja se nisu slagala s načelnim pogodbama stvarnosti. Sama jepolitička filosofija osamnaestoga stoljeća bila više posljedica čistoneostvarljivoga razmišljanja, nego zaključak iz promatranja društvenogživota. Uopće, rad je Ustavotvorne skupštine: pokušaj preuređenja države idruštava na osnovi učenja filosofije prirodnoga prava a po načelimaslobode i jednakosti. Ogroman se pak značaj rada Ustavotvorne skupštineogleda u tom, što se tadašnje francuske težnje raširiše i izvan Francuske.Deklaracija prava. - Prvi je znatniji posao Ustavotvorne skupštineDeklaracija čovječjih prava, koja je na prijedlog Lafajetov objavljena poslijedužeg pretresanja (12-VII-1789) i koja sadrži glavna načela o uređenju novogadruštva i države. U deklaraciji je najbolje istaknuto načelo o slobodi ličnosti i o vrhovnoj vlasti narodnoj. Ona je glasila da se ljudi rađaju i dažive slobodni i jednaki u pravima, a prava su: sloboda, vlasništvo, sigurnost iotpor ugnjetavanju. Načelo se cijele vrhovne vlasti nalazi u narodu. Zakon jeizraz opće volje, i svi građani imaju prava učesestvovati u izdavanju zakonaiu određivanju poreza, pred čim su svi jednaki. Društvena je ili državnavlast za sreću svih članova, a ne za osobnu korist onih kojima je povjerena, a

društvo ima prava tražiti računa od svakoga javnoga i odgovornoga vršiteljasvoje uprave. Država u kojoj nema jamstva za prava i podijeljene vlasti, nemaustava. Osim toga, Deklaracija osigurava vršenje državnih i društvenihdužnosti svima podobnim ličnostima, a ujedno objavljuje slobodu ličnosti odsamovoljnog zatvaranja, slobodu vjerskog mnijenja, slobodu riječi, tiska isigurnost privatne svojine. U svima se ovim izjavama Deklaracije pravapojavljuju samo težnje političkih pisaca osamnaestoga stoljeća, poglavitoMonteskije i Rusa, a sve se mogu ukratko izraziti revoluciskom lozinkom:sloboda, jednakost, bratstvo, što je poslužilo za osnovicu pri izradi novogustava.Novo uređenje po novom ustavu. - Novi je ustav (od 1791) bio osnovan nanačelu narodne prevlasti (Ruso) ali s vladaocem i diobom vlasti(Montesquieu). Vladalac je predstavnik narodni, a sve druge vlasti ovise onarodnoga izbora. Zakonodavnu vlast i opće upravljanje državnimposlovima vrši zakonodavno tijelo, čiji su članovi (750) birani na dvije godine.Narod se dijeli na aktivne i pasivne građane; političkim se pravima koristitisamo aktivni građani, čiji je najmanji porez morao biti jednak trodnevnojzaradi, što se kosilo s Deklaracijom prava. Prema zakonodavnom tijelu kraljima veto, ali ako neka odluka, koju kralj ne odobri, prođe kroz trinaizmjenična zakonodavna tijela, ona dobiva zakonsku silu i bez kraljevesuglasnosti. Prema ovome je glavni značaj kraljev bio u izvršivanju vlasti.Kraljeva se ličnost priznaje za svetu i neprikosnovenu, ali se ukidanje imijenjanje ustava smatra odricanjem prijestolja. Kralj vrši vlast samo prekoodgovornih ministara pred skupštinom, a ministri ne mogu biti skupštinskičlanovi. U stvari, ni kralj ni njime imenovani ministri nisu imalimogućnosti upravljati državom, jer činovnici nisu ovisili od njih.Ustavotvorna je skupština ukinula dijeljenje Francuske na provincije, koje su istoriski i geografski postale, i razdijelila zemlju na osamdeset tridepartmana, koji su izdeljeni na distrikte i komune, pri čem se rukovodiločisto neprimenjenim načelima geometrijske i artimetičke jednakosti. Premanačelu narodne vrhovne vlasti, uprava je komuna (seoskih i gradskih),distrikata i departmana morala biti izborna, što je činilo potpunoneovisnom od središnje vlasti. Departmanska je uprava bila od trideset išest članova, čija je polovina obnavljana poslije dvije godine, a dijeljena je nasavjet, koji zasedava mjesec dana u godini, i stalnu direktoriju od osamčlanova. Distriktska uprava bijaše od dvanaest članova, koji zasedavapetnaest dana u godini i od kojih četvorica čine distriktsku direktoriju. Pojedan je izabrani prokurator generalni pridavan na četiri godine svakojdirektoriji. Općinska (komunska) je uprava bila od savjeta i mjera. Za starogaporetka Francuska nije bila vična samoupravi čak ni u poslovima mesnim, asada su i državni poslovi došli u ruke izabranih organa mjesne samouprave.Osim uprave i sudovi su bili izborni,, a prema ugledu je na Engleskuuvedena i porota.Isto je načelo narodne vlasti uvedeno iu ovako nazvano građansko uređenjeduhovnistva, čemu je prethodila izmjena njegova položaja. Duhovničke supovlastice bile ukinute a tako isto i desetina. Zemlja je crkvena oduzeta i

zajedno je s kraljevskim posjedom činila narodno imanje, kojim je osigurandržavni dug, a kaluđerstvu objavljeno kao protivnost osobnoj slobodi.Duhovnistva je osigurano državnom plaćom kao i činovništvo. Sve je ovoizmijenilo vanjski položaj duhovnistva u društvu, ali nije diralo unutarnjeuređenje crkveno. Načelo je vjerske slobode tražilo da se svjetovna vlast nemiješa u unutarnji život crkveni, ali je Ustavotvorna skupština gledala nacrkvu kao na državnu ustanovu i stade je prilagođavati novim načelima. Pograđanskom uređenju duhovnistva, francuska se crkva učini nezavisnom odpape; granice se pojedinih episkopija moradoše poklapati s departmanskimgranicama, a ukinu se nazivi arhiepiskopa, abata, kanonika i dr.. Isvećenici su i episkopi birani, a pri njihovu su odabiru mogli sudjelovati inekatolici. Donošenjem ovakvoga uređenja skupština učini dosta neprilika,jer isprva pri oduzimanju crkvenih imanja i ukidanju desetine, čim se ranijekoristilo uglavnom više duhovnistva, gotovo je sve niže svećenstvo bilo na strani skupštinskoj; ali sada većina toga svećenstva bijašenezadovoljna novim uređenjem, koje je diralo vjerska uvjerenja, a po mnogim semjestima i pastva povede za duhovnim vođama svojim. Ovo proizvede uFrancuskoj vjerski raskol i izazva tadašnju državnu vlast na progon ljudi,koji se ne htjedoše potčiniti novom uređenju vjerskom.Novi se ustav i građansko uređenje crkveno nije održalo u Francuskoj.Međutim postanu stalnim odluke skupštinske s one noćne sjednice (4 kolovoza)o ukidanju staleških, pokrajinskih, feudalnih i vlasničkih prava. Ukidanjepak ovih prava donese građansku jednakost, te su se svi Francuzi dužni bilinazivati građanima, jer su uništeni svi plemićski činovi s njihovimnazivima i grbovima. U pravima su izjednačene i sve vjeroispovijesti.Ukidanjem cehova objavljena je sloboda proizvodnje i rada, pri čem serukovodilo Fiziokratski učenjem.Produženje revolucije. - Uopće, ova je francuska revolucija imalademokratsko obilježje, ali je buržoazija u njoj glavnu ulogu igrala i glavnekoristi od nje dobila. Dijeljenje je građana na aktivne i pasivne oduzelopolitička prava skoro trećini odraslih Francuza, koji tim, razumije se, nisubili zadovoljni. Koliko su oduzeta politička prava siromašnijim građanima,vidi se po tom, što se i za sudjelovanje u departmanskim skupštinamatražilo prilično bogatstvo. Na ovaj se način buržoazija učini prvim redomdruštvenim, a, pored toga, ona se i obogati kupovanjem crkvenog imanja, za kojeje skupština odlučila da se prodaje u korist otplate državnoga duga.Revolucija se pak ne svrši uvođenjem u život novoga ustava. Rđavo je imovnostanje narodno bilo stalan izvor za nerede, ali je i glavni uzrok i daljnjempokretu bio u glasovima o dvorskim namjerama, izbjegličkim spletkama,namjerama tuđih dvorova, u nezadovoljstvu gotovo većine građanstva zbogoduzimanja političkih prava siromašnijim redovima i zbog teških pogodabaza otkup feudalnog prava, kao io miješanju vlasti u vjerske poslove. Nemirnoje raspoloženje i razdraženje narodno osiguravalo uspjeh jakobinci, kojisu imali jako uređenje u cijeloj zemlji i odlikovali se dobrim stranačkimredom. Oni su nalazili da revolucija još nije svršena i težili da se potpunoostvare načela Rusova.

Zakonodavna skupština. - Čim Ustavotvorna skupština presta, njeno mjestozauze Zakonodavna skupština (od 1 listopada 1791 do 21 rujna 1792), za kojusu izabrani novi i još manje iskusni ljudi. U ovoj se skupštini osnuju ovakestranke: desnu stranu u skupštinskoj dvornici zauzeše ustavni monarhisti(Fejanci), sredinu ljudi bez jasno opredijeljenih pogleda, a lijevu su stranučinile dvije stranke: žirodinci i montanjari. Prva je od ovih dviju ("ljevica")bila sastavljena od vrlo prihvatljivih ljudi i imala nekoliko odličnihgovornika, a dobi ime po žirondskom departmanu, odakle joj bijahu vođe.Najznatniji su njeni predstavnici: Vernjo, Briso i Kondorse, matematičar ifilozof. Njihov utjecaj na skupštinu i narod sprečavaju montanjari, kojidobiju ime zauzimanjem gornjih klupa u amfiteatralnoj dvornici skupštinskoj("Brežuljak") i čija glavna snaga bijaše u jakobinskom klubu. Glavni su montanjarskipredstavnici, koji i ne bijahu u skupštini, ovi: vlastoljubivi i jednostraniRobespier, najžustrije član jakobinskog kluba, daroviti ali poročni Danton,osnivač kordelierskoga kluba demokratskog; i pomamni Marat, koji dobi nazivPrijatelj narodni po svojim novinama i koji propovijedaše potpunoistrebljenje revoluciskih neprijatelja. Natjecanje se između žirondinaca ijakobinaca poče u prvim mjesecima Zakonodavne skupštine i posta jednim odglavnih čimbenika unutarnje povesnice ustaničke.Žirondinsko ministarstvo i početak ratova. - Ustavotvorna skupštinaostavi u nasljeđe Zakonodavnoj borbu s najvećim neprijateljima revolucije: sizbjeglicama, koji su u tuđini radili protiv Francuske, i s duhovnicima, kojinisu priznali crkvene reforme (nezakleti svećenici). Zakonodavnaskupština odluči da se oduzmu izbjeglicama imanja a da se nepokorniduhovnici liše građanskih prava i. da se čak i zatvore. Luj XVI. ne htjepotvrditi skupštinske odluke o izbjeglicama i nezakletom svećenstvu, štoproizvede veliko nezadovoljstvo kod naroda. Ujedno s ovim, na kralja se sveviše sumnjalo da ima tajne odnose s tuđim dvorovima. Žirondinci iuskupštini, iu klubovima, i po novinama, na izazivačko ponašanje tuđihvlada, propovijedahu potrebu da se odgovori ratom naroda protiv kraljeva iokrivljavaju ministre za izdajstvo. Luj XVI. najzad uze ostavku od ministarstvai imenuje novo ministarstvo od žirondinskih jednomislenika("Ministarstvo g-đe Rolan": jer ova žena ministra unutarnjih poslova iz svoga salona, kao političkog središta, imađaše veliki utjecaj). Žirondinskoministarstvo objavi rat Austriji (u travnju 1792), gdje tada vladaše sinLeopolda II Franja II (1792-1835). U savez s Austrijom stupi i Pruska, i to bipočetak revoluciskih ratova, koji imađahu velikoga utjecaja na cijelu Europu.Uskoro, međutim, Luj XVI. uze ostavku i od ovoga ministarstva, što izazvanarodni ustanak u Parizu (20 lipnja 1792). Gomila ustanka ovlada kraljevimdvorcem i gonjaše Luja XVI. potvrditi skupštinske odluke o izbjeglicama iduhovnicima i da povrati žirondinsko ministarstvo. Tek pred večer kraljaoslobodi od ove gomile pariški mer Petion.

Konvenat i prva republika

Pad monarhije. - Međutim, glavni zapovjednik savezne austrisko-pruske vojskevojvoda od Braunschweiga dogovorno s izbjeglicama izda proglas, u kojem zaprijetiFrancuzima kaznama, spaljivanjem domova i rušenjem Pariza, ako se kraljuučini štogod. Ovo izazva u prijestolnici studenog ustanak (10 kolovoza 1792), kojomprilikom bude pogubljena kraljeva straža od Švicaraca i nekoliko dvorana,a kralj se s obitelji s spase begstvom u dvornici Zakonodavne skupštine.Tada skupština u kraljevu prisustvu donese odluku: da se on razriješi odvlasti i da se stavi pod stražu, a za rješenje pitanja o novom uređenjuFrancuske sazvana je nova skupština pod nazivom Narodni konvenat (od 21rujna 1792 do 26 listopada 1795). Tada se ukide novi ustav (od 1791), aZakonodavna skupština ustupi izvršnu vlast novom ministarstvu, u kojemministar pravde posta Danton, jedan od glavnih pokretača posljednjega ustanka(Od 10 kolovoza). Cijela je Francuska u to vrijeme prezivljala burne dane: unutrabijahu neredi, izvana je nastupao neprijatelj, vojska nepodobna, a vojskovođenepouzdane. Poslije ovoga prevrata u Parizu, Lafayette, koji zapovijedaše jednimodjelom vojske, htjede poći na prijestolnicu da uguši nered, ali ga vojnici neposlušaše i on pobježe u Njemačku. U Parizu se samo govorilo o zavjeri iizdajstvu, a razdraženje narodno prijeđe svaku granicu. Grad je bio u vlastinovoga općinskog savjeta (komuna), koji zauze općinsku zgradu prilikomposljednje pobune (noću 10 avgusta). Danton dobije od Zakonodavne skupštinedopuštenje da se mogu istraživati izbjeglički rođaci, nezakleti svećenici i druga sumnjiva lica. Agenti novih vlasti i najrevnosnije pristalice njezinepočnu tada hvatati sve na koje se moglo posumnjati, i kada se zatvorinapuniše ljudima i ženama, starcima i djecom, počnu ih prosto ubijati: uzatvor su ušle pijane čete ubojica, sastavljene od društvenoga taloga, i tu suvršile svoju divlju presudu prvih dana mjeseca rujna ("rujanskipokolj "). Izbori su za konvenat svršeni pod dojmovima ovih užasa ineugodnih vijesti s istočne granice, koju prijeđe austrisko-pruska vojska, aliova najezda neprijateljska na zemlju izazva burno oduševljenje kodfrancuskoga naroda i na granicu potrče gomile dobrovoljaca. Baš pred samdan sastanka narodnoga konventa Dimurije odbi napad pruski kod Valmija (20rujna 1792), poslije čega Francuzi prijeđu u nastupanje i počnu osvajati.Stranke konventu. - U narodnom su konventu Žirondinci zauzeli desnustranu, lijevu - jakobinci - montanjari, a središte - nerešljivi ljudi("Ravnica") koji su se neprestano kolebali između prvih dviju stranaka. Ižirodinici su i jakobinici bili demokrati i republikanci, poklonici Rusovi obožavatelji starih republika; alu su se pak razlikovali u svima važnijimtočkama. Žirondinci bijahu vatreni zaštitnici osobne slobode i plašili su sesvemoćnosti državne ma iu republikanskom obliku, a ujedno s tim nisuvoljeli nasilje narodne gomile. Prema ovom oni stupe u borbu s novimgradskim savjetom i s Danton, koji su izvršili rujanski pokolj. Naprotiv, montanjari bijahu za politiku straha ("teror"), za neposredno djelovanje

narodne gomile protiv svih nejednomislenika, za državnu vlast sneograničenim punomoć i za ugušivanje težnje osobnoj slobodi, u kojoj sugledali izvor svakom društvenom zlu. U stvari jakobinci u oblikurepublikanske diktature obnavljaju svu vlasničku primjenu stare monarhije ito s većom odlučnošću i jačinom. I dok žirondici bijahu rastureni, jakobinskastranka bijaše odlično ujedinjena i uređena. Uostalom, sam francuski narod,starim poretkom spremljen, više je za potčinjavanje sili no za korištenjeslobodom, te najzad jakobinci i odnesu pobjedu.Proglašenje republike i suđenje kralju. - Konventov je prvi posao bioproglašenje francuske republike (11 rujna 1792). Stoga Žirondincistave pitanje o suđenju kralju. Jakobinci se čvrsto uhvatiše za tu misao, pričem Robespier izjavi da kraljevo djelo nije za sud, nego će se protiv njega upotrijebiti politička mjera, i da Luj mora umrijeti, da bi živjela republika. Usamoj stvari, s pravnoga gledišta, nije bilo osnove za suđenje kralju, koji je ponovom ustavu (od 1791) bio neodgovoran i s kojim se moglo razračunati samoodricanjem prijestolja. Žirondinci je uplašila otvorena izjava jakobinska daLuj XVI. mora umrijeti radi učvršćivanja republike, te su izmišljali sredstvaza kraljevo spasenje i predlože da se konventska presuda narodu predati napotvrdu, čega se opet bojali jakobinci. Najzad otpoče suđenje, pri čem se LujXVI. držao prilično dostojanstveno; ali Žirondinci nisu imali dovoljnosnage da ga spasu od kazne. Ogromnom je većinom glasova Luj Kapetproglašenza krivca kao zaverenik protiv narodne slobode i opće sigurnostidržavne. Pozivanje je na narod odbijeno također ogromnom većinom, pri čemglasuju i mnogi Žirondinci. Međutim, za smrtnu kaznu glasa neznačajna većina.U broju, koji glasaše za ovakvu kaznu, bio je i kraljev rođak vojvoda Orleanski,koji se poče nazivati građanin Filip Egalite, hoteći s tim da spase ododuzimanja svoje veliko imanje. Presuda je nad kraljem uskoro izvršena (21siječnja 1793). Ovaj je događaj proizveo strašan dojam za cijelu Europu i protivse revolucije sastavi veliki savez (ili prva koalicija 1799-95) sa zadatkom dase povrati u Francuskoj monarhija i prijašnji poredak.Početak terora i napad na Žirondinci. - U ovo vrijeme, kada Francuskojzaprijeti nova najezda tuđinska i narod bijaše gotov dići se kao jedan čovjekprotiv vanjskog neprijatelja, bila je borba između žirondinaca imontanjari. Prvi htedne stati na put teroru, a njima je gotov bio prići iDanton, koji se pokazao kao darovit izvođač, ali ga Žirondinci odbiju, nehoteći imati udjela sa rujanskim ubicem.Naprotiv, montanjari, kojim seza glavnoga vođu istače Robespier, htedne produženje terora, imajući uza sejakobinski klub i niže slojeve pariškog stanovništva ("sankiloti").Montanjari su prosto tražili uzroka za svađu sa Žirondincima. Uskoro je (uproljeće 1793) Dimurije bio razbijen u jednom sukobu, i pobjegao je prekogranice sa sinom Filipa Egalite, koga je htio pomoću vojske dovesti nafrancuski presto. Ovo je stavljeno u grijeh Žirondincima, jer se Dimurijeračunao kao njihov đeneral. S ovom pak vanjskom opasnošću udruži se iunutarnja buna, jer Vendée i Bretanja, rukovođene nezakletim svećenstvomi plemićima, ustanu protiv konventa. Za spasenje domovine konvenat odluči se skupi trista tisuća boraca i da se način terora uvede u cijeloj upravi. Na

uređenju se francuske vojske osobito odlikova Karno. Izvršna je vlast sneograničenim punomoć predana značajnom Odboru društvenogaspacenja, koji je slao po provincijama svoje komesare (povjerenike) odkonventovskih članova. Glavnim se oruđem terora načini Revolucionsud, koji je rješavao djelo skoro bez ikakvih propisa i osuđivao nagilotinovanje samo po sumnji. Sve je ovo bilo uglavnom djelo Dantonovo, kojise, odbijen od žirondinaca, približi montanjari. Na poticanje su ovestranke dva puta (pri kraju svibnja iu početku lipnja) gomile narodne upadale ukonvetovsku dvornici i tražile isključenje žirondinaca i predavanjeRevolucion sudu, kao izdajnika. Konvenat ustupi tom nasilju i isključinajvidnije Žirondinci, od kojih neki poslije pobjegoše iz Pariza, neki bišezatvoreni, a neki predani Revolucion sudu. Još se više osili teror kadajedna prijateljica žirondinska, mlada djevojka Šarlota Korde, nožem usmrtiMarata, koji je najviše raspaljivao na pokolj, i kada se diže ustanak uNormandiji i nekim većim gradovima (Bordeaux, Lyon, Marseille, Toulon), u kojemučestvovahu i odbjegli Žirondinci. Ovaj pokret i učini da se Žirondinciokrive za federaciju, t. j. težnju da se Francuska razdijeli na nekolikosaveznih republika, što bi bilo opasno zbog tuđinske najezde. Međutim sujakubinci odlučno tražili jaku centralizaciju - jednu nerazdeljenurepubliku.Jakobinska diktatura. - Poslije pada žirondinaca, od kojih mnogi bišegilitinovani (među njima i gđa Rolan), a neki završiše samoubojstvom(Kondorse), gospodari položaja postanu jakobinski teroristi s robespierna čelu. U ovo je vrijeme Francuskom upravljao Odbor društvenoga spasenja,koji je zapovijedao pomoću Komiteta opće bezbednostii konventskihpovjerenika po pokrajinama, koji su od jakobinaca sastavili revolucionkomitete. Najznatniji je pomoćnik Robispierov bio mladi pjesnik SenŽist, koji je maštao o uvođenju spartanskog državnoga i društvenoga poretkakod Francuza. Sam je Ribespier bio uskih pogleda, krajnji zanesenjak inemilostiv; glava mu je bila napunjena stavovima iz društvenogugovoraRusova, a služio se nerazumljivim izrazima u oholom govoru o vrlinii sreći čovečanskoj. On je potpuno bio uvjeren u točnost svojih težnja i sve nejednomislenike smatrao za neprijatelje čovječjeg roda. Ljudi iz njegovestranke sastave nov ustav ("Ustav od 1793") na širokoj osnovi vrhovne vlastinarodne; ali i ako je primljen općim glasovanjem narodnim, jakobinska strankariješi da se ne uvodi u život dok se ne uklone svi neprijatelji republički.Jakobinci se uglavnom oslanjaju na male zanatlije i prestoničke radenika, ukorist čiju konvenat izda zakon o najvišoj cijeni za proizvode.Konventsko ugušivanje ustanka i gilotinovanje. - Konvenat s velikomodlučnošću i brzinom uguši ustanak po pokrajinama Umirivanje je ustanka izavjera, često i zamišljenih, svršeno s najvećom surovošću. Pohvatani suustanici u Lionu ubijani kartečima, i sam su grad htjeli sravniti sa zemljom,au Nantu su gomile svijeta topljene u Loire. U Parizu je Revolucion sudgilotinovao svakoga mjeseca na stotine sumnjivih lica ili konventskihprotivnika. Osim žirondinaca, tada su gilotinovani: Marija Antoaneta,Filip Egalite, Malerba, ministar i odvjetnik Luja XVI., kemičar Lavoazije,

pjesnik Šenijei mnoga druga viđena lica. Nu i među samim pobedioce počerazdor, te se stanu slati na gilotina svi koji se bez pogodbe ne potčinjavajuRobespier. .Ukidanje katoličanstva i gilotinovanje glavnih terorista. - U doba seterora pojavi u pobjedničkoj stranci neprijateljska gomila kršćanstvu. Onauspije konvenat (u jesen 1793) zamijeni kršćanski kalendar republikanskim,po kojem su godine brojane od proglašenja republike i po kojem su izmenjanaimena mjeseca. Jesenji: vandemier, brimer i frimer; zimski: Nivoz, plivoz ivantoz; proletnji: Žerminal, florial i prerial, ljetni: mesidor, termidorafriktidor. Svaki je mjesec imao trideset dana i dijelio se dekade, a višakje prijestupne godine praznovan, kao i deseti dan (década) mjesto tjedna. Ovaj jekalendar važio do 1806. Uz ovo se javi težnja da se u Francuskoj mjestokatoličanstva uvede kult razuma, što usvoji opštinski savjet u Parizu i što poprovincijama širiš konventski povjerenici. Katoličke crkve stanuzatvarati, au Bogorodičinoj crkvi pariškoj u čast razuma ustanove blagdan,što se potom činilo i po drugim mjestima. Držeći se deističkih nazoraRusovih, Ribespier je bio protivan tom i govorio u konventu iu klubu protivateista, ai Danton usta protiv religioznih maskarada, nazivajući takopraznovanje u čast razumu. Na čelu je ove vjerske gomile bio cinički Eber, kojije težio za uništenjem svega staroga. Međutim Danton zatraži da se prekratiteror, bez kojega bi se francuska republika mogla spasiti i od vanjskihneprijatelja i od unutarnjih protivnika. Za robespier ebertistibehusuviše pretjerani, a dantonisti, na protiv, odviše umjereni, te povede borbu iprotiv jednih i protiv drugih u konventu. Posljedica je ove borbe bila da seprvo Eber sa svojim pristašama, pa zatim Danton sa svojimjednomislenicima zatvore, predadu Revolucion sudu i gilotiniraju (uproljeće 1794). Danton htjede prije izvršenja zagrliti svoga druga Seseli, aliga izvršitelj zaustavi. "Ti hoćeš dakle da budeš suroviji od smrti", rečemoćni tribun; "odlazi, nećeš spriječiti da se naše glave zagrle u dnukotarice ". Poslije ovoga Robespier nije imao suparnika, i prvi mu posao bikonventskim dekretom ustanovi u Francuskoj poštovanje Vrhovnoga bićapremagrađanskoj veriRusovoj. Novi je kult svečano obavljen naročitom ceremonijom,koju je izveo sam Robespier, pri čem je igrao ulogu prvosveštenika građanskevjere.Preko očekivanja se potom osili teror. Revolucioni sud dobi pravo ispitivanje ikonventskim članovima bez konventskoga rješenja. Najzad suvišnim teroromRobespier zaplaši i same teroriste, osobito kada se poče govoriti o njegovojdiktaturi, te se među njima sklopi zavjera protiv, njega i njegovih najbližihpomagača i oni budu zatvoreni (9 termidora II godine - 27 srpnja 1794).Općinski ih savjet oslobodi silom, ali Odbor društvenoga spasenja ikonvenat pošlju vojnike i narodnu gardu, te iznova budu zatvoreni. Drugogadana gilotiniraju robespier sa Sen-Žist i drugima. Broj je žrtavarevolucionoga suda pariškoga bio 2763.Svršetak konventa. - Ljudi koji obore robespier dobiše naziv termidorci,a poslije ovoga događaja revolucija poče opadati. Sve što je bilo ugnjetavani zaterora podiže glavu i stade pomagati termidorce. Najzad jakobinski klub bi predlaže

zakone, i Vijeće starijih (Anciens od 250 članova), koji odobravazakone. Za članove je savjeta određen veliki cens, a izvršna je vlast datapetorici direktora ("Direktorija"), koji su naimenovali ministre i drugečinovnike. Bojeći se da novi izbori ne dadu većinu protivnicima republike,konvenat riješi da je prvi put obavezno izabrati za oba doma dvije trećinekonventovaca. U narodu se tada zaista počela javljati reakcija protivrepublike, što su poticali rojalisti, i kada konvenat objavi svoje rješenje,rojalisti u samom Parizu dignu ustanak protiv njega, pri čem najvećega utjecajauze buržoazija, koja se bojala od povratka jakobinske vlade. Konvenat je ovogaputa spasio Napoleon Bonaparte, koji buntovnike rastera kartečima (13vandemiera - 5 listopada 1795). Uskoro se po ovom konvenat raziđe (26 listopada)i ustupi svoje mjesto direktoriji i dvama zakonodavnim tijelima (sastala se 28listopada 1795).Konvent poslovi. - Za konventske su vlade ustanovljeni: Institut sdiobom na stručne akademije, mjesto stare akademije, normalna, politehnička,medecinska, pravna i veterinarska škola, muzej istorisko-prirodnjački,Konservatorija umjetnost i obrt, glazbena Konservatorija; preuređena jenarodna nastava, pripreman je građanski zakonik, uređen je narodni dug,usvojen je metarski sustav na osnovici znanstvenoj i upotrijebljen je telegraf izračni balon u ratu, te je konvenat, vele Francuzi, bio i veliki i strašan.Direktorija. - Novi je ustav (II godine) trajao četiri godine (1795-99), za kojeje vrijeme državom upravljala direktorija. Od pada robespier u Francuskojnasta malaksalost i razočarenje. Politička su načela s općim koristimazapostavljena, a na prvo su mjesto stavljene osobne koristi i težnja zaživotnim nasladama. Uz ovo je novi ustav stalno povređivan baš od onihljudi koji bijahu najpozvaniji da ga štite, a rojalisti su međutim sve višenapredovali. Drugi su izbori (1797) dali rojalistima većinu u oba doma štonagna republikanske ravnatelje da pomoću vojske očiste savjet od rojalista iupotrijebiti čitav niz terorskih mjera ("18 friktidor"). Jednom direktori,pomoću savjeta, nasilno istisnu iz sastava direktorije svoja dva druga. Ovakimse općim povredama ustavnim nisu mogla utvrditi ošećenje zakonitosti kodnaroda. Pristaše jakobinske nisu također mirovale i ranije se (1796) unjihovoj sredini stvori zavjera jednakih, na čelu koje je stajao Grah Babef, kojizatvoren (pri kraju 1794), a zaostali se Žirondinci vrate u konvenat (upočetku 1795). Pristaše oborenih terorista dva puta uzbune pariskostanovništvo protiv konventa (12 Žerminala i 1 preriala 1795); ali konvenatobje pobune vojskom uguši i kazni nekoliko prijašnjih terorista ("posljednjimontanjari "). Konvenat izradi nov ustav ("Ustav II godine", 1795), po kojem jezakonodavno tijelo dijeljeno na dva doma: Savjet od pet stotina (Cinq-Cents), koji je maštao o uvođenju komunizma. Zavera bude otkrivena, a Babef osuđen nasmrt (sam se probo 1797). Uopće, nitko nije vjerovao u stalnost ovoga stanja,koje je stvoreno novim ustavom (II godine), a zemaljska je uprava bila unajvećem rastrojstvu i zbog nesloge u direktoriji.Revoluciska vojska. - Za ovoga je direktorskog doba od ovakoga unutrašnjegastanja sasvim drukčije stajala revolucijska vojska i vanjski poslovirepublikanske uprave. Kada je Francuska ratovala (1793) s prvim savezom

europskim, konvenat je pokazao neobičnu odlučnost u zaštićavanju zemlje.Karno je za kratko vrijeme skupio i uredio nekolike vojske, u kojima se istakošeza vojskovođe predu-zimljive i odlučni ljudi iz svih redova društvenih. Uvojsku su stupali: koji su željeli svojim grudima zaštiti otadžbinu, koji sumaštali o širenju republikanskoga uređenja i demokratskoga poretka po cijelojEuropi, koji su željeli za Francusku vojne slave i zavojevanja, koji su silomstjerana zbog neslaganja s republikom i koji su u vojnoj službi gledali boljesredstvo za osobno odlikovanje i napredovanje. U novoj je demokratskoj vojscibio otvoren put do najviših činova svakom podobnom čovjeku, i tada nije maloznamenitih vojskovođa postalo od običnih vojnika. Međutim, malo po malorevolucionarni žar republikanske vojske ustupi mjesto čisto vojničkomoduševljenju i rodoljublju, i njoj slava Francuske posta milijom od njeneslobode, a konvenat se i direktorija držahu oslanjanjem na ovaku vojsku (13vandemiera i 18 friktidora). Direktorija je imala naročitih pobuda da kodnaroda pojača vojni duh; ona je tim odvlačila pozornost s unutrašnjegarastrojstva i imovno zemlju popravljala. Revolucija nije popravila rđavostanje finansisko, jer su stalni neredi unazadili proizvodnju i trgovinu. Jošje Ustavotvorna skupština pustila u saobraćaj papirni novac (asignat),osiguran crkvenim imanjima; ali tom novcu tako pade cijena, da se njim ništanije pomoglo. Direktorija je za popravak financijskoga stanja izumila drugosredstvo: udari veći danak na sve zavojevanim zemlje, i tada se u Francuskustekoše novci i nizozemski, i njemački, i talijanski u tolikoj količini, da jenjima bilo mogućno produžiti i ratovanje.Mladost Napoleonova. - U doba se direktorije istače i onaj čovjek, kome jebilo suđeno da postane vladaocem u Francuskoj. Bio je to NapoleonBonaparta.On se rodio na Korzici (1769), koja je tek bila pripala Francuskoj(1768), a porijeklom je od nižega plemstva. U desetoj ga godini roditelji dadnuu Briensku školu a potom svrši vojnu školu u Parizu, gdje je naimenovan cadetgentil-hommes (1784), a koju je završio kao artiljeriski potporučnik. Kada jeotpočela revolucija, bilo mu je tek dvadeset godina i odmah je pristao uz novipokret, a za terora je stajao u vrlo bliskim odnosima s Robespierovomstrankom, zašto u malo ne postrada poslije njena pada (poslije 9 termidorazatvoren i izgnan iz službe). Prvi je put svoju vojnu darovitost pokazao kodTulona (1793), koji se pobunio protiv konventa i koji se bio predao Englezima,a potom sačuva konvenat od jedne pariške pobune (13 vandemiera 1795) zaštodobi nanovo službu i generalski čin. U doba se direktorije Bonapartesprijatelji s direktorom Barom, i dvadesetsedmogodišnji đeneral postaglavnim zapovjednikom vojske, koja je određena na vojnu u Italiji (1796). U ovoje vrijeme on još jednom pomogao republikansku stranku u Parizu preko jednogasvoga đenerala (18 friktidora).Značaj revoluciskog ratovanja. - Francuska je revolucija planula poslijesmrti Fridriha II a za života Josipa II i Katarine II, koji su najvidniju uloguigrali u međunarodnim odnosima. U osamnaestom stoljeću europske vladehotimično pomagahu i čak potiče unutarnje smutnje kod susjeda kada je tobilo korisno za njih, pa tako smatrahu i ove događaje u Francuskoj dok nepojmiš da su oni uopće naperenim protiv monarhiske uprave i tadašnjega

poretka. Što se tiče prosvećenih ljudi, koji bijahu pod utjecajem idejaosamnaestoga stoljeća, oni su bili oduševljeni revolucijom do početkaterora, koji mnoge od nje odvrati. Francuzi sami objave rat staroj Europi ulicu Austrije (1792), a po tom konvenat svečano oglasi: da republika vodi ratza slobodu svih naroda. S druge strane, demokrati i uopće stanovnicisusjednih zemalja pozdravljahu pojav francuske vojske kao izbavitelja odapsolutizma i feudalstva, te je sasvim pojmljivo što se tada protivFrancuske diže gotovo cijela Europa staroga poretka. Međutim u saveznika nijebilo jednodušnosti, jer je svaki gledao da ostvari svoje želje. Između. Ostaloga, Austrija i Pruska, koje prve povedoše rat s Francuskom, bijahuzauzete događajima u Poljskoj, čija je baš tada druga (1893) i treća (1795)dioba izvršivana. I zbog revolucionarnoga žara samih Francuza isuosjećanja pojedinih stanovnika u susjednim zemljama, a tako isto i zboguzajamnoga nepovjerenja savezničkog i njihova zanimanja i poljskim pitanjem,Francuska republika ne samo što odbi tuđu najezdu, nego izvrši čitav nizzavojevanja.Revoluciski ratovi prvih godina. - Revoluciski su ratovi (1792-99)povratili Francuskoj njenu prijašnju vojnu slavu. U samom početku Francuziodbiju Pruse kod Valmija i pobjede Austrijance kod Žemape, poslije čega brzozauzmu Belgiju (Dimurije), u kojoj je bio ustanak zbog reforama Josipa II. TadaFrancuzi zavladaju lijevom obalom rajnskom i prisajedine Francuskoj Savoju iNicu. Porajnski Nijemci i Savojci sami pristanu uz Francusku (1792). Nakonkažnjena Luja XVI., osim Austrije i Pruske, protiv Francuza se diže Engleska,Nizozemska, Španjolska, Sardinija, talijanski i ostali njemački vladaoci (prvavelika koalicija), te Francuskoj opet zagrozi najezda tuđe vojske. Nu nakonmalih nedaća (poraz Dimurijev), republikanska vojska odbi saveznike, kojom seprilikom istače nekoliko znamenitih vojskovođa, kao: Hoš, Moro, Pišegrije idr.. Pišegrije zauze Nizozemsku, koja bude od federativne republikearistokratske pretvorena u jednu i nerazdeljenu Batavskurepublikudemokratsku, kao saveznicu francusku. Uz ratni uspjeh ove godine(1795) dođe i diplomatska pobjeda. Pruska izađe iz saveza i zaključi u Baselumir s Francuskom. Ove je godine (1795) umirena i pobunjena Vendée s drugimkrajevima, a za Pruskom ostave savez Toskana i Španjolska, te u narednim dvjemagodinama Francuzi održe niz sjajnih pobjeda nad Austrijancima i drugimsaveznicima.Ratovanje u Italiji i drugi savez. - Republikanska vojska pređe preko Rajne uNjemačku i preko Alpa u Italiju. S vojskom, koja je određena za Italiju i kojanije bila najbolja ni po odijelu ni po oružju, Bonaparta pokaza svu darovitostsvoje vojničke podobnosti (1796-97). Za nekoliko mjeseca on primora Sardinijuda se odreče Savoje, zauze Lombardiju i nametne danak na Parmu, Modenu,Papinsku državu i Veneciju, a neke papinske oblasti prisajedini Lombardiji, kojabi pretvorena u Cisalpsku republiku. U borbi je s Bonapartom Austrija trpjelaporaz za porazom i zamoli za mir, koji se zaključi u Campo-Formiju (1797). Onase tada odrekla Belgije, vladavina na lijevoj obali rajnskoj i Lombardije, azadobi dio mletačkih vladavina (Istru i Dalmaciju). Mletačku republikuBonaparte uništi zbog pomaganja talijanskim ustanicima, au njoj je baš tada bio narodni

ustanak. Drugi su krajevi mletački prisajedinjeni Cisalpskojrepublici, a Jonski su otoci pridružena Francuskoj. Narodni je ustanakizvršen iu Genovi, koja je ovom prigodom pretvorena u Liguriskurepubliku.Ugovoriv mir s Austrijom, Bonaparta poduze Misirsku ekspediciju,a Francuska pretvori papske države, Švicarsku i Napuljsku kraljevinu udemokratske republike: Rimsku, Helvetskui Partenopsku. Pijemont i Toskanapridruženi su Francuskoj, pri čem se sardinski kralj sasvim odrekaoPijemonta. Na ovaj je način Francuska zavladala Belgijom, lijevom obalomrajnskom, Savoje i nekim područjima u Italiji, a bila je okružena nizom"Republika - kćeri" (Batavska, Helvetske, Liguriska, Cisalpska, Rimska iPartenopska).Nu tada se protiv Francuske sastavi novi (drugi) savezod Austrije, Rusije,Sardinije i Turske (1798-1802). Car Pavao I (1796-1801), sin i nasljednikKatarine II, posla u Italiju Šuvarova, koji nad Francuzima održa čitav nizpobjeda i očisti Italiju od njih (1799). Šuvarov potom prijeđe preko Sv.Gotharda u Švicarsku, ali došav ovdje kada je već jedna austrisko-ruska vojskabila potučena, morade se vratiti u Rusiju. Nezadovoljan tim, Pavao I istupiiz saveza. Englezi pak nisu mogli Nizozemsku oteti od Francuza. Francuske suuspjehe saosećali oni narodi koji bijahu nezadovoljni svojim položajem.Irci, nadajući se oslobođenju od Engleza, pomoću francuske mornarice čak supodigli ustanak, a Poljaci, koji su tek bili konačno pobijeđeni, gomilama suizbjegli preko granice i stupali u francusku vojsku.Misirska ekspedicija. - U ovo vrijeme kada je Francuska ratovala s drugimsavezom, njezin se najbolji vojskovođa Bonaparta nalazio u Misiru. Engleskaodlučno produži rat s republikom i poslije toga kada su druge države jedna zadrugom počele istupati iz saveza. Zahvaljujući svojem otočnom položaju idobroj mornarici, ona je bila nepobedljiv i imala je nadmoćnost na morima,nanoseći poraz i francuskim i saveznim španjolskim i nizozemskim eskadra iotimajući od svojih protivnika pomorske naseobine. Uz ovo, kada Irci dignuustanak i obrate se za pomoć Francuzima, bura razbi francuske lađe, kojebijahu spremljene za prijevoz pomoćne vojske. Tada Bonaparta predložidirektoriji zavojevanje Misira, čime bi se nanio udar engleskoj trgovini naSredozemnom moru i dovela u pitanje Indija. Direktorija dade svoj pristanak, i Misirska je ekspedicija izvršena (1798-99). Na pokrenutoj mornarici izTulona od četrnaest lađa Bonaparta uspije doći do Egipta i iskrcatisuvozemnu vojsku, ali francusku mornaricu kod Abukira uništi engleskiadmiral Nelson.Ipak je Misir osvojen poslije bitke kod piramida ("Vojnici! svisine ovih piramida četrdeset stoljeća gleda na vas ") i Bonaparta počenastupati u Siriju, da bi spriječio dolazak Turaka, koji su bili pošli zaMisir. Međutim glasovi iz Europe nagnaju Bonapartu napustiti započetiposao i da se potajno vrati u Francusku i pored engleskih krstarica. Nakonnjegova odlaska Francuzi u Egiptu naiđoše na ogromne prepreke i najzad subili primorani ostaviti zemlju po zaključenoj (1801) predaji Englezima(Ekspedicija na mornarici od znanstvenika i umjetnika; začetak proučavanjakolijevke stare prosvjećenosti). Uskoro Bonaparta postade gospodarom uFrancuskoj i dade studenog obrt ratovima, vođenim s Europom.

Osamnaesti brimer. - Dok je Bonaparta pobjeđivao Italiju i ratovao poMisiru, unutarnje je stanje u Francuskoj bilo vrlo rđavo. Već poslijetalijanskoga pohoda direktorija se počela plašiti slavoljubivoga đenerala,koji posta uzorom vojničkim i najomiljenijim čovjekom u zemlji. Da bi gaudaljila iz Francuske, vlada je pristala na Misirsku ekspediciju. Kada se pakunutarnjim nezgodama pridružiše i vanjske nedaće (1799) u narodu sepoče prekorevati direktorija što je tako daleko poslala najiskusnijegvojskovođu republikanskoga. Doznav za ovo i ostale događaje, Bonaparta dođe uFrancusku. Njegov neočekivani dolazak narod dočeka s ushićenjem. U to jevrijeme jedan od direktora, Sije, već bio sastavio nacrt za nov ustav, samo nijeznao kako će ga ostvariti. Bonaparte stupi s njim u sporazum, a uz njih pristajoš jedan direktor. Osamnaestoga Brimer (9 studenoga 1799), pod izgovoromopasne zavjere jakobinske, Savjet starijih riješi da se predstavnička zasjedanjaprenesu u Sen-Klu (blizu Pariza) i naimenuju Bonapartu za vojnogazapovjednika u prijestolnici. U isti mah dva direktora dadu ostavku, od jednogabi iznuđena, a drugu dvojicu zatvore. Drugoga dana Bonaparta raspusti u Sen-Klu-u Savjet starijih a vojnicima rastera Savjet od pet stotina. Nekolikočlanova posljednjega savjeta, koji bijahu posvećeni u zavjeru, prime ovaj Sijevustav, po kojem vrhovna vlast u Francuskoj posta Konsulstvo, sastavljeno od Bonaparte i od ona dva ravnatelja, koja su pomogla da se izvrši državni udarosamnaestoga Brimer, kako se i naziva ovaj događaj.Konzulstvo i carstvoRevolucija i Napoleon. - Stvarno u Francuskoj revoluciju zamijenigospodarstvo Napoleonovo. Po nekim osobinama Napoleonovo je doba i zaFrancusku i za ostalu Europu bilo produženje revolucije a po nekim -reakcija protiv nje. Napoleon nije ni mislio povraćati stare povlasticestaleške i feudalna prava, a po mnogim ih europskim mjestima i uništi. Istotako on ne povrati ni duhovnistva imanja i povlastice, već i po drugimmjestima to oduze od svećenstva. Osim toga, on je od katoličke crkve gledaoda načini prosto oruđe za državnu vlast. Po svima ovim stvarima, Napoleonproduži revoluciju, koja je sada samo išla stopama prosvijećenogapsolutizma; ali s pogledom na državne poslove, Napoleon ustanovi uFrancuskoj apsolutizam, ali samo u drugom obliku - u obliku vojničko-demokratske diktature (cezarizam). Premda je on s prenebregavanja govorio oideologiji, kako je nazivao prosvijećene i revoluciske težnje, u samoj je stvarinjegova vlada samo nešto izmijenjen prosvijećeni apsolutizam. S ove točkegledišta, prosvijećeni apsolutizam, francuska revolucija i Napoleonpredstavljaju jedno povesničko vrijeme: ukidanje staroga poretka, biloustancima narodnim bilo vladarskim udarima.Uređenje za konsulstva i carstva. - Nakon osamnaestoga Brimer Francuskadobi novo državno uređenje prema novom ustavu (VIII godine), koji je primljenopćim narodnim glasovanjem (kao i ustavi od 1793 i II godine). Prvi je ustav(1791) bio samo po nazivu monarhiski, au stvari republikanski; sada,naprotiv, Francuska dobi ustav samo po imenu republikanski, koji je ustvarnosti bio monarhiski. Na čelu je državnom bio prvi konsul, "građaninBonaparte ", i ma da su mu za drugove data još dva konsula, sva je upravna vlast

bila sjedinjena u njegove ruke. Njemu je bila potčinjena sva državna uprava isva vojna snaga zemljina, a od njegove je volje ovisio rat i mir. Zakonodavnaje vlast oslabljena do krajnih granica, jer je narod birao samo ogroman brojkandidita za članove zakonodavnih tijela, a pravi je izbor ostavljen prvom konsulu i njegovim potčinjenim organima. Osim toga je pitanje o novimzakonima pokretao samo prvi konsul, i kada se oni riješe, bez njegova odobrenjane vrijede. Zakonodavna je vlast bila razdijeljena na: 1. Državni Savjet, koji jeradio zakonske prijedloge i potpuno ovisio od prvoga konsula 0,2) Tribunat, kojije rješavao o zakonskim prijedlozima stavljanjem svojih napomena 0,3)Zakonodavno tijelo, koje je samo primalo (za) ili odbijalo ("protiv") zakonskeprijedloge i 4) Senat, koji je mogao obustaviti nov zakon objavljivanjem njegovaneslaganja sa ustavom, ali je potpuno ovisio od prvoga konsula. Osim toga,Senat je imao prava i zavoditi nove zakone pod nazivom senatskih odluka(Senatus consultés). Ovim se oruđem Napoleon obilato koristio: dvjemasenatskim odlukama (X i XII godina) on još bolje učvrstiti svoju vlast, potraživauostalom njihovo potvrđenje općim glasovanjem narodnim. Po jednoj senatskojodluci on dobi doživotno konzulstvo (1802), a po drugoj - naziv francuskogaimperatora - cara (1804). Uz ovo je samo doveden u sklad novi ustav (VIIIgodine - ustav imperijski), na koji Napoleon nije mnogo ni pazio. Kako se njemunajviše nije dopadao Tribunat, koji je ocjenjivao zakonske prijedloge, on prvosuzi njegova prava (1802), pa ga po tom sasvim uništi (1807). Zakonodavnotijelo, koje je rješavalo io danku, moralo se sastajati svake godine, ali kad gajednom (1809) ne sazva, na to nitko i ne obrati pažnje. Pored ostaloga, kada jegod trebalo, Napoleon je bez nasilja obilazio i druge odredbe ustavne.Centralizacija. - Pri starom se poretku francuski narod više naučioslušanju, nego samostalnosti, te je cijelom zemljom vladala centralizacija.Decentralizacija Ustavotvorne skupštine nije ostvarena i jakobinci suupravljali zemljom po starom. Upravna je centralizacija odgovarala ipogledima samoga Napoleona. U prvoj godini svoga konsulovanja on naimenovanad depertmanima prefekte, nad diskritima - potprefekte, a nad općinama(Gradskim i seoskim) - merove, pri čem su ovi činovnici stavljeni podneposrednu ovisnost od središnje uprave i pod opću disciplinu. Čak je ičlanove savjeta, koji pomagahu svojim objašnjenjima ovim činovnicima,postavljala vlada, te o nekoj samouravi nije moglo biti ni riječi. Novi senačin odlikovaše prostom brzinom, skladnošću i silom. Takve su uopćebile i ostale reforme Napoleonove: sudska, finansiska i druge, koje suvećinom izvršene za njegova konsulovanja. On je imao uređivačkog dara i svuda je unosio jasnost, prostotu i složnost, ali je uvijek težio za tim, da vladasve zna i sve rukovodi a da se narod samo odano pokorava. U svima jeznatnijim poslovima Napoleon osobno uzimao učešća, iznenađujući svojesuradnike neumornim radom, podobnošću i bistrim rasuđivanjem unajsloženijim pitanjima.Konkordat s papom. - Za prvih godina svojega konsulovanja Napoleon uredi icrkvene poslove u Francuskoj. On osobno nije bio ravnodušan spram vjere već ipo tom, što je smatraše kao političko sredstvo. Građansko uređenjeduhovnistva Ustavotvorne skupštine i jakobinske gonjenje katoličanstva

sasvim su razorili crkveni život u Francuskoj i stvorili među Francuzimavjerski raskol i smutnju. Direktorija je zaustavila vjerska gonjenja i povratilakatoličko bogoslužje u nekih četrdeset crkava; ali se za njene vlade pojačarazdor između zakletih i nezakletih svećenika, pri čem se jači pokažunezakleti svećenici, pošto bijahu u vezi s Rimom. Napoleon prekide tu borbui zaključi konkordat s papom Pijom VII (1801). Katoličanstvo je priznato zavjeru ogromne većine Francuskih građana, ali ne i državnom crkvom. Vršenjeje javnoga bogoslužja stavljeno pod policiski nadzor, radi održavanjapotrebnog reda. Episkope je imenovao prvi konsul, i tek poslije dobivašekonačno postavljenje. Svećenike naimenovahu episkopi, ali u dogovoru svladom. Crkvena su imanja objavljena kao svojina novih gospodara.Konkordatom je duhovnistva potčinjeno svjetovnoj vlasti, i sa zahvalnosti jeza povraćanje vjere svećenstvo revnosno pomagalo Napoleona svojim utjecajemna narod.Napoleonov kodeksi umirenje izbjeglica. - Napoleon je u mladosti biorevolucionar, ali je rano napustio revolucion ideologiju i narodni pokret.Za njega je politička sloboda bila nepojmljiva, ali je dobro uvidio kakoFrancuzi cijene građansku jednakost. Izvršive državni udar (18 Brimer), on gaopravda kao potrebu da se spasu načela prve godine revolucije (1789) i glavnidobici revoluciski. Ovim u isto vrijeme objasni i potrebu nasljedne monarhijeza Francusku, koja je, po njegovu mišljenju, jedina mogla učvrstiti noviporedak. Uspjeh se Napoleonov u unutarnjim stvarima francuskim objašnjavane samo umorom narodnim od revolucije, nego i ustanovljenjem stalne ičvrste vlasti, koja je uzela na se čuvanje novoga društvenoga reda. Napoleon ostavi u punoj neprikosnovenosti jednakost svih građana pred zakonom, vjerskuravnopravnost, ukidanje desetine i feudalnih prava, izvršen rasporedcrkvenih imanja itd.. On čak svrši jedan posao, koji revolucija samo poče.Ustavotvorna skupština svojim reformama sasvim pokoleba staro građanskopravo u Francuskoj, a revolucija nije uspjela izradi studenog kodeks zakonski, očem su mislili još ustavovci. Napoleon prvih godina svoga konsulovanja uzena se taj zadatak i stavi ga u dužnost iskusnim pravnicima, sudjelujući kadkadi sam u njihovom radu. Na taj je način izrađen građanski zakonik (1804), koji senaziva Napoleonov kodeks. Po obliku se zakonik odlikovao prostotom,jasnošću i zaokrugljenošću, a sadržinom je uglavnom zaštićavao jednakostsvih građana pred zakonom i poštovanje slobode pojedinih osoba u njihovimuzajamnim odnosima.Napoleon se u samom početku riješio da izmiri s novim poretkom i sveizbjeglice. Prvo je zaustavio njihovo gonjenje, a zatim dopusti povratak udomovinu onima koji su to željeli, ne vraćajući im međutim oduzeta imanja.Napoleonova vlada. - Čuvajući revoluciski poredak, Napoleon je malomislio o tom, da Francuzima da unutarnju slobodu. On nije trpio nikakvenezavisne sile u društvu. Novinarstvo, kazališne predstave, znanstvenapredavanja, riječju svi prosvjetni poslovi bijahu do sitnica potčinjeni oštrinicenzure, policiskom nadzoru i miješanju državnih činovnika. Napoleonosobito mnogo truda potroši na uređenje državne policije, koja je bila dužnasve iznaći, sve znati io svemu izvijestiti. S najvećom je obazrivošću pazio na

uporne rojaliste i nepomirljive republikance; ali je, uostalom, rado primaou službu i stare monarhiste i prijašnje revolucionare, koji su mu obećalivjernost. Od mnogih jakobinaca čak postanu najrevnosnije sluge njegovadespotizma. Takav je, primjerice, bio njegov ministar policije Fuše. Protivupornih upotrebljavane su najoštrije mjere. Jednom je bila namještenapaklena mašina protiv prvoga konsula (1800), i Napoleon se koristio tim iposla na zatočenje mnoge jakobince, premda je zavjera bila udešena odrojalista, koji u Napoleonu gledahu smetnju za povraćanje zakonite monarhije.Poslije nekolike godine policija otkri drugu rojalistički zavjeru, u koju su biliumiješani i neki đenerali (Moro poslan u Ameriku), i Napoleon, da bi seosvetio, naredi svojim žandarmima da na tuđem zemljištu, u Njemačkoj, uhvate francuskoga princa hercega Angijenskoga i dovedu u Francusku, gdje jestrijeljan. Uopće se Napoleon u slučaju potrebe nije ustručavao pribjeći iteroru.Skoro se odmah poslije državnoga udara prvi konsul okruži dvorskimčasnicima. Njemu je darovano doživotno konsulstvo, kao nagrada za velikadjela u ratu iu miru, kao prvi korak ustanovljavanju carevine (ustanovljena1804, ali je Francuska službeno računati kao republika do 1806, što jeoznačavano i na novcima). Na veličanstveno krunisanje novoga cara, koji seuzdiže na prijestolje voljom narodnom, dođe u Pariz i sam papa. S monarhijom jezaveden i raskošan dvor, u kojem je blistala imperatorica Jozefina (udovicađenerala Boharna). Ujedno s ovim bijahu ustanovljeni, bez povlastica,plemićski nazivi baruna, grofova, vojvoda i knezova, kojima je Napoleonnagrađivao viđenije državne poslanike i vojskovođe. Za vojskovođe ustanovinaziv maršala (vojvode). Osim toga zaveo je i orden počasne legije. Novoplemstvo, međutim, nije poštovalo staro plemstvo, koje je Napoleon unižavao.Što se Napoleon više uzdizao, tim je oholiji i suroviji bio prema ljudima,ne trpeći ni najmanji odgovor i držeći sve u strahu od gnjeva. Vrlo je bioizdašan u zvanjima za svoje prijašnje drugove, ali svakom stavi do znanja daza unapređivanja treba zahvaliti jedino njegovoj milosti. Napoleon naročitozaželi da se orodi sa starim dinastijama. Stoga oženi svoga pastorkaEvgenija Boharna i svojega brata Jeronima njemačkim princezama, a jednusrodnici Jozefininu uda za jednog njemačkog princa, pa potom i sam stupiti ubrak s kćerju austriskog vladaoca. Svojoj je braći, najbližim rođacima inajboljim pomagačima razdavao zavojevanim kraljevstva i vojvodstva. Uopće jeNapoleon htio sjajem svoje imperije da zasjeni sva prijašnja carstva, što seogledalo iu zavođenju veće raskošnosti, starih običaja, skupocjenom iraznobojnom odijelu, naročitim ceremonijama i sjajnim zabavama.Napoleon i vojska. - Glavna je sila na koju se oslanjao Napoleon bila vojska.Naslediv od revolucije rat s cijelom Europom, on produži tu borbu kaonajbolji znalac vojnih poslova i najdarovitiji vojskovođa. Boreći se podnjegovom zastavom u Italiji, vojnici više misliše o slavi i dobiti, nego oslobodi narodnoj. Napoleon veoma razvi nametanja danka za bogaćenjefrancuske blagajnice i razdavaše bogate poklone đeneral i časnicima. Vojnici koje on smatraše kao topovsku hranu, njega obožavahu. Po svom sastavui po svom uređenju i disciplini, njegova je vojska bila najbolja u Europi, iu

njoj je bio veliki broj znamenitih talenata, koji su izišli iz narodnihredaka. Nitko pak nije znao kao Napoleon oduševiti svoju vojsku kratkim,jasnim, brzim i uvjerljivim govorima i proglasima.Napoleonovi ratovi. - Napoleonovi ratovi, t. j. ratovi za konsulstva icarstva (1800-15), neposredno su produženje revoluciskih ratova. Kada seNapoleon vrati iz Egipta, Francuska je bila u ratu s Engleskom, Austrijom idrugim njemačkim državama. Osim jednoga maloga prekida (1802-1803),Engleska je neprestano ratovala s Francuskom do konačna pada Napoleonova,sastavljajući protiv nje nove saveze i novčano pomažući svoje saveznike. Nu iove je saveze dugo postizala sudbina prijašnjih: savezi su raskidani, ajučerašnji neprijatelji francuski postoje prijatelji, starajući se da nataj način dobiju kakve koristi. S druge strave, Francuska produži širenjesvojih granica na račun susjeda i ustanovljavanja novih država ilipreuređenja starih, ali koje su morale biti u njenoj ovisnosti. Razlika jeizmeđu pređašnjega ratovanja i ovoga, što sada nisu oslobođavani narodi,nego je stvarano svjetsko gospodarstvo, i što se Francuska nije okružavalarepublikama - kćerima, već kraljevstvima, koja su ustupana braći i rođacimanovoga zapovjednika. Ujedno računajući, revoluciski su i Napoleonovi ratovivođeni gotovo četvrt stoljeća (1792-1815), za koje se vrijeme mapa europskihdržava mijenjala nekoliko puta.Ratovanje u Italiji i treća koalicija. - Čim Napoleon posta prvim konsulom,odmah se krene u Italiju da popravi što je Šuvarov uništio. On pobijediAustrijance kod Marenga i oduzme im Lombardiju (1800) baš u ono vrijeme kadamu druga vojska uđe u Njemačku i poče krčiti put za samu Austriju. Car Franjo IIzatraži mir i prista (u Linevilju 1801) na ustupanje lijeve obale rajnske i naosnivanje Lombardiske republike, čiji predsjednik posta prvi konsul.Napoleon tada u Italiji i Njemačkoj izvrši niz promjena, poloziv tim temeljukako svojem gospodarstvu u objema zemljama tako iu rušenju Svete rimskeimperije. Uskoro je potom zaključen mir s Engleskom u Amijenu (1802), koji jebio kratka vijeka. Kada Napoleon posta francuskim imperatorom (1804) i kadaodmah po tom Lombardisku republiku preobrati u Talijansku kraljevinu, METNUV na glavu i željeznu krunu u Milanu, između Engleske i Francuskeponovno otpoče rat. Imperator stade spremati vojsku i mornaricu za napadanjeEngleske, ali engleski ministar Pit sastavi protiv njega nov savez odAustrije, Rusije, Švedske i Napulja (treća koalicija). U početku borbeengleski admiral Nelson uništi francusku mornaricu kod Trafalgara(1805), te pohod na Englesku posta nemogućnim i ona na moru više nije imalasuparnica.Bitka kod Austerlitza. - Suvozemni je rat prvih pet godina Napoleonovakraljevanja (1805-9) bio veoma uspješan za Francusku i skoro je uvijek praćenneprekidnim promjenama granica i to poglavito u Njemačkoj i Italiji. OdmahNapoleon, uz pomoć južnonemačkih vladalaca, pobijedi Austriju (1805), pri čemnagna na predaju jednu austrijsku vojsku u Bavarskoj (kod Ulma), zauze Bečrazbi austro-rusku vojsku kod Austerlitza (2-XII-1805; "borba triju careva"), gdjese nalažahu i Franja II i Aleksandar I (1801-25), nasljednik i sin Pavla I,kojega udaviše zavjerenici zbog nasilja u zemlji i prema ženi i sinu

Aleksandru, poglavito s utjecaja francuske revolucije. Austrija nije moglaviše voditi rata i zaključi s Napoleonom mir u Požunu (1805), izgubivšinešto od svojih vladavina i davši pristanak za nove promjene u Italiji iNjemačkoj. U drugoj godini još gora sudbina snađe Prusku.Na Austerlica. - Nakon predaje Ulma, Napoleon nastavi put i ništa ga nespriječi do ulaska u Beč (13 studenog 1805). Pošto se ruska i austrijska vojskanalazaše u Moravskoj, on se ne zaustavi u Beču. Generali Lan i Mirat bijahudrskim lukavstvom zauzeli dunavske mostove, te Napoleon mogaše prijeći rijeku.On se uputi na Brno i stiže prema saveznicima nedaleko od sela Austerlitza.Oko 100.000 Austrijanaca i Rusa, pod zapovjedništvom Franje II i Aleksandra Ibijaše raspoređeno na jednoj visoravni. Napoleon s jedva 80.000 ljudinamisli da ih zavara; istače malo vojske na svoju desnu stranu, da tu privučecijeli napor saveznicima, i sačuva pod svojom rukom moćan ostatak. Na početku jebitke video kretanje savezničke vojske i napuštanje visoravni, ključa odpoložaja, gdje je računao baciti svoju glavnu silu. ,, Ova je vojska moja "rečesvojoj okolini. Dekembra 2 sjajno sunce izjutra rastjera maglu i obasja smrznutozemljište od ciče. On protrča redove, koji mu pred bitku uzvicima obećašepobjedu na godišnjicu njegova krunisanja, i ponavljaše: "Treba borbu svršiti jednim gromovitim pucnjem ". Rusi neobazrivo napuste visoravan i sAustrijancima počnu napadati malobrojno francusko desno krilo, koje seneustrašivo odupiraše u jednom selu; ali se trajno povlačilo i tako lažnomborbom uvlačilo sve više savezničke vojske na udubljeno zemljište, kao uneka kliješta.Napoleon tada prebaci središna odjela pod maršalom Sulta na onuvisoravan, koja zatvaraše dolinu. Opkoljena saveznička odjela uzaludpokušavaju da povrate Francuze. Videći kako su se francuski bojneuzanim nagibima uspjeli na visoravan, đeneral Kutuzov i car Aleksandarrazumjeli su da od ovoga položaja ovisi sudbina ove bitke. Ali njihovepričuve bijahu već borbom zauzete, jer Lan i Mirat prema putu za Olmucbijahu na lijevom krilu otpočeli pravu borbu i zauzeli veći dio savezničkihsila. Kutuzov posla zapovijed odjelima u dolini da se povuku, te se upornospremahu da otmu visoravan. Među tima gomila pod Sulta pred sobomrastera sve. Časnici, đenerali i sam car Aleksandar uzalud povraćajuvojnike. Pošto Francuzi plahovito jurnuše, najhladnijom neustrašivošćuodupru se napadu ruske carske garde. Pješačka garda, konjička garda odcvijeta ruskoga plemstva, lovci, kozaci, oklopnici naizmjence vršiše slavnejuriše protiv francuskih oklopnika, granadir i Mameluka - i visoravan ostau moći francuskoj.Francuzi zatim siđoše s visoravni i s uspjehom opkoliše u dolini ruskaodjela u napornoj borbi. Nesretni se zgomilana Rusi u ovom tjesnacunađoše između dvije vatre. Artiljerija u njihovim zbunjenim redovima otvoriužasne brazde. Preko 4000 Rusa na zaleđenoj bari potraži spasenja, alitopovskim zrnima bijaše razlupan led i većine bjegunaca propadajućinestade. Pobjeda u sredini i na desnoj strani dopusti Lanu i Mirat da s lijevestrane dovrše bitku potiskivanjem i odsjecanjem neprijateljskoga desnogakrila, čime je zauzet put za Olmuc i presječena odstupnica pobijeđenim, koji se

preko borišta kolebaju u neopisanoj zabuni.Saveznici su u borbi izgubili 15.000 ljudi ,20.000 zarobljenika i 189 topova.Jedan je saveznički general rekao: "Dobro sam vidio izgubljenu bitku, ali nemogu zamisliti sličan poraz ", a Napoleon u proglasu veli:" Vojnici, ja sam zadovoljan s vama. Kada se vratite na ognjište, biće vam dovoljno reći: biosam na Austerlica, pa da vam se odgovori: "Evo junaka!"Poraz Pruske. - Od Bazelskog mira (1795) Pruska nije sudjelovala uratovima protiv Francuske, za što je Francuzi, uz nova obećanja, nisuzaboravljali pri delenju zemljišta. Pruska je naročito željela da zavladaHanoveranskom, vladavinom engleskoga kralja, i u tom bijaše suglasnostiizmeđu Napoleona i Fridriha Vilhema II (1797-1840). Međutim kad Napoleonpobijedi Austriju, više se nije obazirao na Prusku, a pruski kralj čim ču da onnešto pregovara s Engleskom o vraćanju Hanoveranske, odmah priđefrancuskim neprijateljima (1806). Nu prije no što Pruska dobi pomoći odRusije (s kojom je po prijedlogu engleskom sastavila četvrtu koaliciju),Napoleon je strašno porazi kod Jene i poslije dvije sedmice zauze Berlin.Potom pokori sjeverne njemačke knezove (1806), koji bijahu uz Prusku, i stupi uprusku Poljsku, pri čem zauze i Varšavu (1807). Ruska pomoć Prusima odocni,te Francuzi zauzeše Dancig, a kada Rusi pretrpeše poraz kod Fridland,pade i Kenigzberg.Tilzitski mir i nove promjene. - Aleksandar I uvide da je bolje prekratitiborbu i zaključi s Napoleonom mir u Tilzitu (1807). Ovdje se sastanu oba carai dogovore se da pomažu jedan drugoga, podijelivši među sobom Europu. Na ovomje sastanku Aleksandar I spasio Prusku od konačne propasti, ali ipak onaizgubi polovicu svojih vladavina, opterećena je velikim dancima i primilafrancuske posade. Od poljskih zemalja, koje Pruska dobi pri drugoj i trećojdiobi, Napoleon stvori Varšavsko veliko hercegstvo, a od pruskih oblastiizmeđu Elbe i Rajne sa susjednim dijelovima Hanoveranske i drugih kneževina,otetih od pruskih saveznika, osnova Vestfalski kraljevinu za svoga brataJeronima.Porazom Austrije i Pruske i savezom s Rusijom Napoleon dostiže nečuvenumoć .. Oduzev od Austrije Veneciju, on je prisajedini svojoj Talijanskojkraljevini, u kojoj za namjesnika postavi svoga pastorka Evgenija Boharna.Toskana je neposredno pridružena Francuskoj. Na drugi dan poslije požunskogmira Napoleon objavi: da dinastija burbonska prestaje vladati u Napulju, iNapuljsku kraljevinu dade bratu Josipu. U isto vrijeme Holandsku kraljevinu(Batavsku republiku) ustupi bratu Luju. Osobito su se pak njegovom naklonošćukoristile Bavarska, Virtemberška i Saksonska, koje podiže na stupanjkraljevina, i to prve dvije poslije austriskog poraza, a posljednju, čijem kraljuustupi i Varšavsko hercegstvo, poslije pruskoga poraza. Ranije Napoleonustanovi, pod svojom zaštitom, Rajnski savez od jugozapadnih i porajnskihkneževina njemačkih, a poslije pruskoga poraza tom savezu priđu i ostalekneževine, kao i Vestfalski i Saksonska.Kontinentalna sustava. - Po tilzitskom je miru europski istok ostavljenRusiji, te ona od Švedske uzme Finsku (1809) a od Turske Besarabiju (1812). Naeuropskom je pak zapadu gospodarila Francuska. Potkrijepivši svoj savez

carskim sastankom u Erfurtu, ove se dvije prijateljske države obavezaše,izmeću ostaloga, da nanesu udar Engleskoj pomoću tako nazvane kontinentalnesustave (blokade). O ovoj mjeri: da se europska pristaništa zatvore zatrgovinu englesku i da brodovi kontinentalnim država ne idu u engleske luke,Napoleon je mislio još prije tilzitskoga mira, ali je ona tek sada primijenjena.Mjera se nije pokazala korisnom. Napoleon nije bio u snazi da je točno ostvarii samo je pomogao razvijanju krijumčarske trgovine s naseobinske robom.Engleska međutim zapovedajući na moru, zadobi novih naseobina i savršenouništi pomorsku trgovinu francusku i nizozemsku. Istina kontinentalnablokada pomože nešto razvijanju kopnene proizvodnje, ali posluži za izvornovih međunarodnih zapleta i izazva Napoleona na nova poduzeća na kopnu.Švedska, Danska, Portugal i Španjolska. - Poslije je tilzitskoga mira uzEnglesku bila Švedska, Danska i Portugal, i Napoleon je, u savezu sAleksandrom I, morao nagnati i ove države na primanje kontinentalnesustave. Za švedsko-ruskoga rata u Stockholmu se desi prevrat: državni saborGustafa IV zamijeni njegovim stricem Karlom XIII, koji, kao nemoćan, usine inaimenuje sebi za nasljednika francuskoga maršala Bernadota (1810), posliječega i Švedska priđe Francuskoj i odreče se Finske u korist rusku. Danska jebila namjerna ostati mirna, ali nakon engleskih napada i ona prijeđe nafrancusku stranu. Zaključiv tajni savez sa Španjolskom (1807), Napoleon objavida i Braganačka dinastija prestaje vladati u Portugalu, čemu je poglavitiuzrok njeno neprimanje blokade. Početkom rata Braganačka dinastija pobježe uBraziliju, a francuska vojska uđe u Lisabon. Sad dođe red i na samu Španjolsku.Ovom je državom tada upravljao Manuel Godoy, ministar Karla IV (1788-1808)i ljubimac njegove žene, i ona se već više od deset godina nalazila podpotpunim utjecajem francuskim. Napoleon obeća Španjolskoj diobu portugalskihvladavina s naseobinama i koristi se njenom pomoću pri zauzimanjuPortugala. Zatim se umješno koristio svađom i neuviđavnošćučastoljubivoga Godoja, koji posluži kao posrednik. Godoj je umio sklonitiKarla IV da se odreče prijestolja u korist francuskoga cara, kao jedinogagospodara, koji je podoban da uredi unutarnje stvari u zemlji. Ovaj novidobitak Napoleon ustupi bratu Josipu, napuljskom kralju, a napuljskukraljevinu dade svojem zetu po sestri Joakimu Mirat, koji dotle upravljašejednom njemačkom kneževinom (1808). U isto je vrijeme francuska vojska ušla uRim.Vrhunac Napoleonove moći. - Svoju moć Napoleon pokaza Europi na sastanku sAleksandrom I u Erfurtu (1808), gdje se skupi veliki broj kraljeva, knezova,nasljednih prinčeva, diplomat i vojskovođa. Pred svojim se zaštitnikomovdje naročito odlikovahu ulizavanjem vladari Rajnskog saveza. Engleskatada odbi nuđeni joj mir i pomagaše ustanak koji se javi u Španjolskoj protivFrancuza i koji Napoleonu učini dosta muke. Uostalom, on je potom olakosavladao taj ustanak i osobno je zauzeo Madrid. Austrija se također ne htjeizmiriti s ovakim položajem, te i ona po španjolskom ustanku otpoče nov rat sNapoleonom (1809 u savezu s Engleskom - peta koalicija). Ona u isti mahposla vojsku na Bavarsku, Italiju i Varšavsko hercegstvo; ali ubrzo pretrpeniz poraza. Napoleon ponovno zauze Beč, a kod Vagrama poslije manjih uspjeha

Austrijanci pretrpe savršen poraz. Po bečkom (šenbrunskom) miru Austrijaizgubi nekoliko znatnih pokrajina, koje biše podijeljene između Napoleona,Bavarske, Talijanskoga kraljevstva i Varšavskog hercegstva, kojem pripadeveći dio prijašnjih poljskih zemalja s krakovima - Nova Galicija, a istočna- Stara Galicija pripade Rusiji. Napoleon tada dobi sjeveroistočnu obaluJadranskoga mora, što Francuzi urede kao Ilirsku oblast. U isto vrijemeprostim dekretom ukine svjetsku vlast papsku, pridruži Papski oblast svojojimperiji i oglasi Rim za drugu prijestolnicu. Ova pobjeda nad Austrijomzavršena je tim, što car Franjo II morade dati za Napoleona svoju kćer MarijuLujzu (1810), pošto se Napoleon u to vrijeme razveo s Jozefinom. Kad mu se odovoga braka rodi (1811) sin, dade mu naziv rimskoga kralja.Poslije pobjede nad Austrijom Francuska se nalazila na vrhuncu svoje moći.Njezina se granica ponovno raširi kada se prijašnjim dobicima revoluciskim iNapoleonovim (Belgija, lijeva obala rajnska, neki krajevi švicarski, Savoja,Piemonat s Genovom, Toskana i Papska oblast) prisajedini još i Nizozemska ikraj sjeverne Njemačke s ušćima svih rijeka od Rajne do Elbe. NapoleonNizozemsku oduze od svoga brata Luja (1810), što je rđavo pazio na blokadu, azauzimanje ga Nizozemske pobudi pridružiti Francuskoj i onaj kraj sjeverneNjemačke od zakonitih vladalaca. među kojima je bio i oldenburški herceg. Naovaj način Francuska za Napoleona dosta prekorači svoje prirodne granice(Rajnu i Alpe). I kada se ovem doda: da su Talijanska kraljevina, Ilirija,Napuljska kraljevina, Španjolska i Vestfalski bile u stvari samo provincijefrancuske, da su Švicarska i Rajnski savez priznavali francuskoga kralja zazaštitnika, da Austrija i Pruska bijahu sasvim unižene i smanjene i da je izaAustrije i Pruske Varšavsko hercegstvo stajalo kao predstraža za Rusiju, -onda se tek može uvidjeti vrhunac Napoleonove moći.Promjene u Njemačkoj. - Poslije mirova u Linevilju (1801), Požunu (1805),Tilzitu (1807), i Šenbrunu (1809) velike se promjene desiše u Njemačkoj iposebno u Austriji. Na prvom mjestu tada Nemačka izgubi dosta svojihpokrajina, a potom su mnoge manje vladavine prisajedinjen većimkneževinama, te se tako broj njemačkih država veoma smanji, što kasnije ipomože ujedinjenju Njemačke. U isto su vrijeme iščezle duhovne vladavine, i tesu sekularizirana zemlje pridružene svjetovnim gospodarima. Osim togaveliki broj malih kneževina i gotovo svi carski gradovi (45 od 51) bijahumedijatisovani, tj.. i ovo je razdijeljeno između većih kneževa, a dotle je bilo,kao samoupravno, pod neposrednom vlašću carskom (immediata). Sve pak ovoučini kraj srednjovjekovnoj Svetoj rimskoj imperiji njemačkoj, jer odmah zaNapoleonova proglašenja imperatorom, Franja II objavi carsku krununasljednom u svojoj porodici (1804), a kasnije izdvoji svoju monarhiju izsastava njemačke carevine i poče se nazivati: Franja I, imperator austriski.Tako se Njemačka za Napoleona raspala na četiri dijela: 1) krajeve podfrancuskom od lijeve obale rajnske i primorja Njemačkog mora 0,2) Rajnski savezod dvadeset i dvije srednje njemačke vladavine 0,3) Austriju i 4) Prusku. Umnogim su ovim njemačkim zemljama, osobito u zapadnim, ukinute duhovničke i plemićske povlastice, sekularizirana su crkvena imanja, uništeno jefeudalno pravo, uveden je Napoleonova kodeks i po francuskom su načinu

zavedene upravne, sudske, financiske i druge reforme. Jedina, međutim,Austrija sačuva za ovo vrijeme nedirnut stari poredak, dok su, na protiv, iuPruskoj zaokretne velike reforme.Reforme u Pruskoj. - Nasljednik i sinovac Fridriha II Friedrich Wilhelm II(1786-97) uveliča Prusku drugom i trećom diobom Poljske, ali nije ni mislioo kakvim reformama. Čak je bio i neprijatelj onoga što je u prosvijećenom duhuradio njegov stric. Njegov pak poslednik i sin Fridrih Vilhelm II (1797-1840)osobno ne poduzme nikakvih popravaka. Međutim, bitka kod Jene (1706)razruši i onu staru slavu vojničku, a dalje su borbe s Napoleonom pokazaleda je i sva unutarnja uprava rastrojena. Napoleon njemu ostavi samopolovicu vladavine i to iz milosti. Ovako stanje nagna prusku vladu dapristupi reformama.Pri samom se početku francuske revolucije u Pruskoj javi stranka, koja jezahtijevala ukidanje staleških povlastica i ustanovljenje građanskejednakosti. Ova je stranka u isto vrijeme htjela Napoleonovu upravnucentralizaciju, ali s narodnim predstavništvom. Za ovakve se težnje najvišeistaknuo Hardenberg. U ovo se vrijeme u pruskoj službi nalazio barun Stein, kojije bio neprijatelj i revoluciji i Napoleonu, ma da je uviđao svu valjanostnovoga poretka. Kralj ga postavi za glavnoga ministra i on smjelo pristupitireformama. Štajn ukine ovisnost seljaka od vlasnika (1807) i dopusti dagrađani mogu kupiti plemićska imanja, ostavljajući za vrijeme vlasnicimaprijašnja sudska i upravna prava na njihovim imanjima. On je bio neprijateljbirokratske centralizacije i težio je da se u društvu razvije samoradnja.Dalje je htio uvesti gradsku i oblasnu samoupravu i uspije izdati uredbusamo za gradsku samoupravu. Doznav da mu je Štajn neprijatelj, Napoleonzatraži odstupanje ministra-reformatora. Friedrich Vilhem II moradeispuniti to traženje i za ministra postaviti Hardenberg. I ako je Hardenbergbio protivnik samouprave a prijatelj centralizacije, ipak je on radio nazavođenju narodnog predstavništva i na produženju drugih Štajnovihreforama, kao na ukidanju cehova, unapređenju narodne prosvjete itd.. Pruskaje vlada u to vrijeme naročito radila na podizanju narodne prosvjete u čem dosta pomože znameniti mislilac i znanstvenik Wilhelm Humboldt (1767-1831),brat čuvenoga prirodnjaka ("Aristotela XIX st..") Aleksandra Humbolta (1769 -1853). On se u mladosti oduševljavao francuskim reformama, i njemu trebanajviše pripasti u zaslugu podizanje berlinskoga universiteta (1809), za čijesu nastavnike postavljani najbolji profesori njemački. U sredini se njihovojnaročito istakao filozof Fichte (1762-1814), zaštitnik francuskoga poretka,koji je najviše utjecao na rodoljublje svojih sunarodnjaka znamenitim Riječimanjemačkom narodu. Tada se radilo i na uređenju vojske. Po tilzitskom je miruPruska mogla držati pod oružjem samo određen broj vojnika (42.000). Međutimđeneral Šarnhorst doskoči tom na ovaj način: uzimani su mladi ljudi u vojskuza kraće vrijeme i puštani kućama s vojničkom obavezom u slučaju rata. Tako jespremljena rezervna vojska (landver) i narodna vojska (landšturm), a ujedno jezavedena i opća vojnička obaveza.Reforme Štajna, Handerberga i Šarnhorsta ne samo što ojačaju Prusku, no jeučine takom državom, na koju su njemački rodoljubi polagali svu svoju nadu u

borbi protiv Napoleona. Pruska je ovu nadu opravdala, ali su za borbereforme obustavljene, a poslije je borbe Friedrich Vilhem II bio reakcionar.Pohod na Rusiju. - Početak je Napoleonove propasti - njegov pohod na Rusiju(1812). Zbog vlastoljublja su Napoleonova tizlitski saveznici došli dosukoba; jer Napoleon zavlada jednom polovicom Europe i htjede biti gospodari druge polovice. Blokada nanese štete ruskoj trgovini a Napoleon nađe da seruski car rđavo brine o njoj i da je jednim ukazom o povećanju carine zadaotežak udar francuskoj trgovini. S druge strane Aleksandar I bijašenezadovoljan oduzimanjem Oldenburške od zakonitoga hercega, njegovasrodnika, au isto je vrijeme s nezadovoljstvom promatrao uveličavanjeVaršavskoga hercegstva, u čem je gledao obnavljanje Poljske na račun Rusije.Sve ovo učini da se Napoleon (1812) krene protiv Rusije na čelu velikearmije - vojske (oko 600.000 Francuza i druge narodnosti), koja je sastavljenaiz dvanaest jezika, računajući na potporu obaju krila od pruskih i ausrijskihodjela. Vojska je Napoleonova imala preko pola milijuna ljudi, a ruska jebila tri put manja, i stoga su Rusi morali odstupiti. Poslije sukoba kodSmolenska i najkrvavije bitke Napoleonove između Borodina i Moskve, velikaarmija (14-IX) zauze Moskvu. Po cijelom putu do Moskve narod popali i napusti sela ("francusko opustošavanje"). Moskva je također ostavljena od većinestanovništva i gotovo (noću od 14 do 16-IX) sva spaljena. Ne docekav traženimir od cara, a želeći prijeći u neopustošene južne gubernije, Napoleon sekrene iz Moskve južnim gubernijama, ali bude od Rusa odbijen i prisiljenvratiti istim putom preko Smolenska. Potom otpoče gonjenje Francuza odruske vojske pod Kutuzov i od samoga naroda ruskoga, a oštra zima dovršiistrebljivanje velike armije. Poslije nesrećnoga prijelaza preko Berezina, gdjesam Napoleon umalo ne bi zarobljen, granice se dočepa žalostan ostatak ovearmije. Napoleon ostavi vojsku još u Litvi i pohita u Francusku, da bi skupionovu armiju od vojne snage, koja se nalazila u zemlji iu podvlašćenipodručjima.Narodni ustanci. - Glavna je sila, koja sruši Napoleonovu vladavinu,probuđeni duh narodni u potčinjenim zemljama. Španjolci su i Portugalci daliprvi primjer narodnoga protivljenja tuđem zavojevanju i odmah suneprijateljski susreli Francuze (1808), sastavljajući protiv njih gerilskuvojnu i primajući pomoć od Engleza pod vodstvom lorda Wellingtona. Docnije (uKadiksu 1812) španjolski Kortes izrade za Španjolsku vrlo slobodouman ustav, zakoji je riješeno da se uvede u život po izgnanju Francuza. Za Španjolcima iPortugalcima ustanu i Nijemci u raznim mjestima (osobito u Tirolskoj 1809;Andrija Hoffer streljan), što je sve nasilno ugušivani. Nesretan je paksvršetak pohoda na Rusiju bio znak za opći ustanak u Njemačkoj radioslobođenja od Napoleona. Tada se narodna težnja probudi iu Talijana: međuprosvećeniji se redovima na Apeninskom poluotoku javi misao o ujedinjenucijele Italije u jednu narodnu državu. Za ovu se misao u vrijeme padanjaimperije uhvatio i sam Mirat. Od svih naroda europskih samo jedino Poljacibijahu napoleonovci, jer su još od pada svoje države svu nadu polagali naFrancusku. Oni su u gomilama išli u njenu vojsku iu republike iu imperije.Osnivanje Varšavskog velikoga hercegstva od zemljišta koje Pruska bijaše

zauzela, uveličavanje njegovo od onih dijelova pod Austrijom i Napoleonovaobjava rata Rusiji - sve je to smatrano od Poljaka kao početak obnavljanjanjihove države.Ova gotovo opća mržnja prema Francuzima posljedica je imovne iscrpnosti inarodnoga ugnjetavanja. Povećanje poreza, izazvano neprestanim ratovanje plaćanje velikih danaka, traženih i od saveznika i od pobijeđenih, štetnastrana kontinentalne sustave, novačenje vojske, ponižavanje i nasilja nadpokorenim narodima - sve to stvori taku silu koja najzad odnese pobjedu. Sdruge strane, izmjeni se i politika europskih vladalaca. Po njima pređašnjipokreti njihovih naroda imađahu revolucion osobinu i oni su se zarepubličkog i Napoleonova ratovanja oslanjali samo na svoju vojsku. Stoga,čim bijahu pobijeđeni, morali su se smiriti. Međutim, oni se sada nisu bojalinarodnoga pokreta iu posljednjoj su borbi protiv Napoleona (1812-15) radiliu savezu sa svojim narodom. Uz ovo se Francuzi, i za republike iuNapoleona, starahu da rastave pojedine vladaoce, koji tek sada uvide da jesamo u njihovu zajedničkom radu mogućan otpor pobediocu cijele Europe. S ovihje razloga novi savez i postigao svoj smjer.Napoleonov pad. - Čim se nesretno svrši Napoleonov pohod na Rusiju, uNjemačkoj otpoče rat za oslobođenje (1813). Aleksandar I riješi da preneseborbu s Napoleonom izvan Rusije i Nijemci pozdrave ruske vojnike kaoizbavitelje. Istina, njemački vladaoci odmah ne priđu savezu, kojiAleksandar I sklopi s Pruskom; neki su od njih čak pomagali Napoleona, u komgledahu oslonac svoje vlasti. Na narodno su pak oduševljenje silno utjecaliproglasi pruskoga kralja, u kojima je govoreno o pravu da narod slobodnoraspolaže svojom sudbinom. Nijemci ne klonu duhom čak i nakon nekolikoizgubljenih bitaka s Francuzima (primirje u Plezvicu 4-VI -1813 i neuspjelikongres u Pragu u kolovozu iste godine posredovanjem austrijskoga cara, jerNapoleon ne prista na pogodbe kao ni pa novembarske ponude savezničke izFrankfurta); ali poslije trodnevne bitke kod Leipziga (u jesen 1813), u kojojSaksonska vojska izdade Francuze, Napoleon morade odstupati. Tada vladaociRajnskog saveza počnu jedan za drugim prelaziti na stranu Rusije, Pruske iAustrije, koja se ranije bijaše pridružila koaliciji. Pri ovom su, međutim, onitražili osiguranje svojih zemljišta i vladalačkih prava. U isto se vrijemestanu vraćati u svoje vladavine knezovi, koje je Napoleon lišio vlasti.Kada (1 siječnja 1814) jedan dio pruske vojske pod Bliher prijeđe Rajnu,ratištem posta sama Francuska. Zemlja je bila suviše iscrpljena iobesnažen, da bi se moglo usprotiviti saveznicima, koji ne naiđoše ni nakakav otpor od narodne strane. Na protiv, kod francuskoga se naroda već objelodanilo neraspoloženje naspram Napoleona. Imperator još nekolikoputa pokaza svoje vojno iskustvo, dok najzad jedan poraz nije otvorio saveznimput za Pariz. Nakon nekoliko dana oni zauzeše visove iznad francuskeglavnog grada, a potom uđu iu grad. Francuski su đenerali, veoma bliskiNapoleonu, prešli na stranu njegovih neprijatelja. Napoleonu ne osta ništadrugo, nego da se odreče prijestolja i da otide s nešto garde na talijanskootok Elbu, koje mu je dano u vladavinu. U Francusku se povrate Burbonci ulicu Luja XVIII, brata Luja XVI. (rojalisti su nazivali Lujem XVII maloga sina

Luja XVI., koji je umro za revolucije). Sama je Francuska lišena svihzavojevanja dotadašnjih (granice od 1792) a tako isto srušeno i sve ono što jeNapoleon uradio van zemlje.Vlada od sto dana. - Kada saveznici obore Napoleona, iskupe se kongres uBeču (1814), da riješe politička pitanja, koja su izazvana novim stanjem, alikongres nije još bio ni dovršio svoj zapleteni posao, a Napoleon se vrati uFrancusku i ponovo zauze prijestolje. U tuđini Burbonci i emigranti ništa nisuzaboravili i ničem se nisu naučili. Oni su htjeli povratiti stari poredak,što veoma razdraži narod .. Napoleon sazna za ovo i javi se u Francuskoj (uožujku 1815), a narod ga dočeka kao spasioca revoluciskih tekovina. Luj XVIIIposla protiv Napoleona maršala Neja, ali on pređe na stranu svogapređašnjega gospodara, i Napoleon uđe u Pariz uz veličanstveno klicanjenarodno. Obećava Francuzima veće slobode i saglasiv se na nov ustav,Napoleon se riješi spriječiti saveznike u poslu i krene se na Belgiju. Ovdje seveć skupljala engleska i pruska vojska pod vojskovođama Wellington iBliher. Napoleon prvo potuče Pruse, pa potom napadne Engleze kodVaterloa, ali Wellingtonu stigne u pomoć Bliher, i bitka se svrši potpunimporazom Napoleonovim (18 lipnja 1815). Uskoro se zatim saveznička vojska podrugi put javi pred Parizom. Ovoga puta Napoleon bi poslat na otok Sv.Jelenu, gdje osta do smrti (1821). Tako se svrši ova Napoleonova vlada od stodana. Saveznici opet povrate u Francusku Burbonce i zaključe s Lujem XVIIInov (drugi pariški) mir, po kojem Francuska bi ograničena, obvezujući se daplati veliku oštetu i da pet godina drži u sebi brojne tisuće vojske.Francuzi sami kažu da su skupo platili jednodušnom vojskom po svijetu raznesenu slavu, koja bi bila trajnija da Napoleon bijaše manje sebičan,manje slavoljubiv i manje samovoljan.Prosvećenost za Napoleonove vlade. - I ako je Napoleon ograničio sloboduosobnu, tiska i trgovine, ipak je za njegove vlade bilo i prosvjetnog iprivrednoga napretka. Obraćena je pozornost na bolju nastavu i uređen je pariškiuniversitet. Bilo je dosta znanstvenika (Laplace, Kivije i dr..) I umjetnika (David,Gerard i dr..). Htio je imati oko sebe darovitih pisaca kao i Luj XIV, čiju jedvorsku etikeciju i usvojio; ali su mu bili neprijatelji najčuveniji piscinjegova doba: Šatobrijan i gospođa Stajel. Poduzeti su mnogi javni radovi:uljepšavanje Pariza, izrada bolje tkanine svilene, šećera od repe i dr..