Dostojevski Braca Karamazovi

BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA Najveda djela 1 Fjodor M. Dostojevski BRADA K ARAMAZOVI Naslov izvornika: Brat'ja Karamazovv Prijevod: Zlatko Crnkovid Zlatko Crnkovid Izdava: Globus media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb Tiskara: Vjesnik d.d. Uvez: Grafiki zavod Hrvatske Dizajn knjige: Halid Malla Fjodor M. Dostojevski BRADA KARAMAZOVI Roman u etiri dijela, s epilogom S ruskoga preveo Zlatko Crnkovid Posvedeno Ani Grigorjevoj Dostojevski Zaista, zaista, kaem vam, ako penino zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod. Evanelje po Ivanu, gl. XII, 24. Autorova napomena Zapoinjudi ivotopis svoga junaka Alekseja Fjodorovia Karamazova, naao sam se u stanovitoj nedoumici. A evo zato: premda sam Alekseja Fjodorovia nazvao svojim junakom, znam i sam da on nipoto nije velik ovjek pa oekujem da de me mnogi pitati: Po emu je znamenit taj va Aleksej Fjodorovi da ste ga izabrali za svoga junaka? to je on to uradio? Tko zna za njega, i po emu? Zato ja, itatelj, moram tratiti vrijeme na prouavanje podataka o njegovu ivotu? Ovo mi je posljednje pitanje najmunije jer na njega mogu odgovoriti jedino ovako: Moda dete to sami razabrati iz romana. E, ali ako proitaju roman i to ne razaberu, pa se ne sloe sa mnom da je moj Aleksej Fjodorovi vrijedan panje? Govorim to zato to, na alost, predviam da de biti tako. Za mene je on vrijedan panje, ali ozbiljno dvojim da du to uspjeti dokazati itatelju. Stvar je u tome to je on moda i nekakav djelatnik, ali na neki neodreen, nejasan nain. Uostalom, bilo bi udno u ovo nae doba traiti od ljudi da budu jasni. Jedno je ipak prilino nedvojbeno: to je neobian ovjek, pa ak i udan. Ali neobinost i udatvo vie kode ovjeku nego to mu daju pravo na pozornost, pogotovo kad svi tee za tim da ujedine pojedince i otkriju bar kakav-takav smisao u opdem besmislu. A udak je poglavito poseban sluaj i iznimka. Nije li tako?

Ako se i ne sloite s ovom mojom posljednjom tezom i odgovorite mi: Nije tako, ili Nije uvijek tako, moda dete me i osokoliti to se tie znaenja mog junaka Alekseja Fjodorovia. Jer ne samo to udak nije uvijek poseban sluaj i iznimka, nego se, naprotiv, moe dogoditi da upravo on nosi u sebi sr cjeline, a da je sve ostale ljude njegova doba kanda na neko vrijeme, tko zna zato, otkinuo snaan vjetar od te iste sri... Uostalom, radije se ne bih uputao u ova sasvim nezanimljiva i mutna tumaenja nego bih jednostavno zapoeo bez ikakva uvoda: ako se li...

Brada Karamazovi ljudima svidi, ionako de proitati, samo to je nevolja u tome to ja imam jedan ivotopis a dva romana. Glavni je roman onaj drugi djelatnost mog junaka u ovo nae doba, upravo u sadanjem trenutku. Prvi se roman odigrao jo prije trinaest godina i gotovo da i nije roman nego samo jedan moment iz prve mladosti mog junaka. Bez tog prvog romana nikako nisam mogao jer bi inae tota u drugom romanu bilo nerazumljivo. Ali na taj nain jo se vie produbljuje moja osnovna potekoda: kad ved ja, to jest sam ivotopisac, drim da bi i jedan roman o tako skromnom i neodreenom junaku bio moda suvian, kako onda mogu objaviti o njemu dva romana, i ime da objasnim tu svoju preuzetnost? Bududi da ne znam odgovoriti na ta pitanja, radije du ih ostaviti bez odgovora. Dakako da se pronicavi itatelj ved dosjetio kako ja od samog poetka upravo na to smjeram, pa se samo ljutio na mene to uludo rasipam puste rijei i dragocjeno vrijeme. Na ovo ipak mogu tono odgovoriti: rasipao sam puste rijei i dragocjeno vrijeme, prvo, iz pristojnosti, a drugo, iz lukavstva: ipak sam toboe unaprijed upozorio itatelja. Uostalom, ak mi je i drago to mi se roman sam od sebe, usprkos bitnom jedinstvu cjeline, raspao na dvije pripovijesti: kad se upozna s prvom od njih, itatelj de sam modi prosuditi: vrijedi li truda da se prihvati i druge? Dakako da nitko nije niim obvezan, da svak moe ostaviti knjigu ved nakon druge stranice prve pripovijesti i da je vie poslije i ne otvara. E, ali ima i tako savjesnih itatelja koji de poto-poto htjeti proitati sve do kraja kako se ne bi pri svojoj prosudbi ogrijeili o nepristranost, a takvi su, primjerice, svi ruski kritiari. Eto, pred takvima mi je ipak lake pri srcu: bez obzira na svu njihovu urednost i savjesnost, dajem im ipak lijepu priliku da se okane itanja ved nakon prve epizode. I eto, ovo vam je sav moj predgovor. Potpuno se slaem da je bio suvian, ali kad sam ga ved napisao, neka ostane! A sad da prijeemo na stvar. PRVI DIO

Knjiga prva POVIJEST JEDNE MALE 0B1TEU1 1. Fjodor Pavlovi Karamazov

Aleksej Fjodorovi Karamazov bijae tredi sin Fjodora Pavlovia Ka-ramazova, vlastelina u naem kotaru, vrlo poznatog u svoje doba (pa i sad ga se jo mnogi sjedaju) zbog njegove tragine i zagonetne smrti, od koje je proteklo ravno trinaest godina, i o kojoj du prozboriti neto vie kada tome doe vrijeme. Zasad du redi o tom vlastelinu (kako su ga kod nas zvali, iako za sveg svog vijeka nije gotovo uopde ivio na svom vlastelinstvu) tek toliko da je to bio udan tip, koji se ipak u nas poesto susrede, to jest tip ovjeka ne samo nitavnog i razvratnog nego ujedno i nerazumnog od onih bezumnika koji umiju izvrsno voditi svoje sitne imovinske poslove, ali, ini se, nita drugo. Fjodor Pavlovi, primjerice, poeo je gotovo ni od ega, bio je sasvim sitan posjednik, koji je esto blagovao za tuim stolovima i ivio na tui raun, a kad je skonao, nalo se ipak u njega oko sto tisuda rubalja u gotovini. Pa ipak je za sve to vrijeme bio i ostao jedan od najsmueni-jih budalaa u naem kotaru. Jo du jednom ponoviti da nije posrijedi bila glupost; vedina je tih budalaa prilino pametna i lukava, nego upravo smuenost, i to jo neka posebna, nacionalna. enio se dva puta i imao tri sina najstarijega, Dmitrija Fjodorovia, od prve ene, a ostalu dvojicu, Ivana i Alekseja, od druge. Prva su11 Brada Karamazovi pruga Fjodora Pavlovia bijae iz prilino imudne i ugledne plemidke! obitelji Miusovih, koji su takoer bili vlastela u naem kotaru. Kako se't uopde dogodilo da se bogata udavaa, pa jo k tome i lijepa i, nadasve, okretna i pametna djevojka, kakvih ima poprilino u dananjem narataju, ali ih je bilo ved i u prethodnom, udala za takvu bijednu uu, kako su ga tada svi zvali, nedu ovdje nadugo i nairoko raspredati. Ta poznavao sam jednu djevojku jo iz pretprolog romantinog narataja, koja je nakon nekoliko godina zagonetne ljubavi prema jednom gospodinu, za koga se, uostalom, mogla uvijek bez po muke udati, na kraju uvrtjela sebi u glavu da su pred njima nesavladive zapreke pa je jedne burne nodi skoila s visoke obale nalik na liticu u prilino duboku i brzu rijeku i utopila se u njoj samo zbog svojih kaprica, ne bi li nalikovala na Shakespeareovu Ofeliju, a da sluajno tu liticu nije bila ved poodavno zapazila i zavoljela te da litica nije bila toliko slikovita, nego da je na tom mjestu bila samo prozaina ravna obala, moda i ne bi bila poinila samoubojstvo. Rije je o istinitom sluaju pa valja pretpostaviti da je kod nas u Rusiji, u dva-tri posljednja narataja, bilo podosta takvih ili slinih dogaaja. Isto je tako po svoj prilici i postupak Adelaide Ivanovne Miusove bio posljedica tuih utjecaja, pa i gnjeva zatoene misli1. Moda je ona htjela iskazati ensku neovisnost, didi glas protiv drutvenih prilika, protiv despotizma svoje rodbine i obitelji, a usluna ju je mata, recimo, samo na trenutak uvjerila da je Fjodor Pavlovi, koliko god bio ankoliz, ipak jedan od najsmionijih i najduhovitijih ljudi tog prijelaznog, sve boljeg razdoblja, a zapravo je bio samo pakostan lakrdija i nita vie. Stvar je bila jo pikantnija zato to je zavrila otmicom, to je Adelaidi Ivanovnoj silno polaskalo. Fjodor Pavlovi bio je tada i po svom drutvenom poloaju spreman na takve vratolomije, jer je arko elio potopoto napraviti svojevrsnu karijeru; prikrpiti se dobroj obitelji i uzeti miraz bilo je vrlo primamljivo. Sto se tie uzajamne ljubavi, ini se da nje nije ni bilo ni u

mladojke ni u njega, uza svu ljepotu Adelaide Ivanovne. Stoga je taj sluaj bio moda jedinstven u ivotu Fjodora Pavlovia, koji je do kraja ivota ostao razvratnik, spreman da se u hipu prilijepi za svaku suknju im ga zovne. A upravo ta ena nije u njega izazivala, to se strasti tie, nikakav osobit dojam. 1. Ove su posljednje tri rijei iz Ljermontovljeve pjesme Ne vjeruj, ne vjeruj, sanjaru mladi... (1839.) Odmah nakon otmice Adelaida Ivanovna uvidjela je da mua samo prezire i nita vie. Stoga su se i posljedice tog braka neobino brzo oitovale. Iako se njena obitelj prilino brzo pomirila s tim dogaajem i dala miraz bjegunici, zapoeo je meu suprunicima nesreen ivot s vjeitim scenama. Prialo se da je u tome mlada ena iskazivala kudikamo vie plemenitosti i uzvienosti od Fjodora Pavlovia, koji je, kao to je sad poznato, jo onda prigrabio sav njen novac, oko dvadeset pet tisuda, im ih je primila od svojih, tako da te tisude odonda kao da su za nju u zemlju propale. Seoce i prilino lijepu kudu u gradu, koje je takoer dobila u miraz, nastojao je dugo vremena svim silama prepisati na sebe pomodu nekakve tobonje darovnice, i vjerojatno bi bio uspio u svom naumu zahvaljujudi jedino preziru i gaenju koje je on izazivao u suprunice svojim neprestanim besramnim ucjenjivanjem i moljakanjem, iz njene puke duevne klonulosti, samo da ga se otrese. Ali, na svu sredu, uplela se obitelj Adelaide Ivanovne i sprijeila prevaranta u njegovu naumu. Pouzdano se zna da je meu suprunicima esto dolazilo do tunjave, ali kau da nije Fjodor Pavlovi tukao enu, nego da je Adelaida Ivanovna, dama vatrena, smiona, crnomanjasta, plahovita i tjelesno neobino snana, mlatila mua. Naposljetku je digla ruke od kude i pobjegla od Fjodora Pavlovia s jednim sjemeni-tarcem i uiteljem, pukim siromahom, i ostavila Fjodoru Pavloviu na brizi trogodinjeg Mitju. Fjodor Pavlovi uas je okupio u kudi itav harem i poeo prireivati raskalaene pijanke, a u meuvremenu je putovao gotovo po svoj guberniji i alio se plaudi svima i svakome na Adelaidu Ivanovnu to ga je ostavila, a usput je iznosio pojedinosti kojih bi se svaki suprug stidio kazivati o svom branom ivotu. Najvanije je to je njemu kanda godilo, pa ak i laskalo, da pred svima igra svoju smijenu ulogu uvrijeena mua i da svoju uvrijeenost ak i kiti kojekakvim potankostima. ovjek bi jo rekao, Fjodore Pavloviu, da ste napredovali u slubi, toliko ste zadovoljni, uza sve svoje jade, govorili su mu podrugljiva. Mnogi su, tovie, dodavali da on vrlo rado ponovo igra ulogu lakrdijaa, samo da izazove to vedi smijeh, te da se pravi da ne primjeduje svoj smijeni poloaj. Tko zna, uostalom, moda se on tako ponaao i zato to je ipak bio naivan? Napokon je uspio udi u trag bjegunici. Pokazalo se da je sirotica otila sa svojim seminaristom u Peterburg, gdje se strastveno odala potpuno emancipiranom ivotu. Fjodor Pavlovi odmah se uurbano poeo spremati na put u Peterburg a zato? to on, naravno, nije ni sam znao. Moda bi doista i otputovao, ali im je donio tu odluku, pomislio je da ima puno pravo da se iznova, radi ohrabrenja sama sebe, oda neobuI

12

13 Brada Karamazovi zdanom pijanevanju. I eto, upravo u to vrijeme obitelj njegove ene dobila je obavijest da je ona umrla u Peterburgu. Umrla je nekako naprasno, negdje na tavanu, jedni su tvrdili od tifusa, a drugi navodno od gladi. Fjodor Pavlovi doznao je za smrt svoje ene pijan; kau da je istrao na ulicu viudi iz sveg glasa i diudi ruke put neba od radosti: Sad moe otpustiti slugu svojega!' a drugi su opet tvrdili da je plakao jecajudi kao malo dijete, da je toliko ridao da ga je bilo ak teko gledati, koliko se god gadio ljudima. Vrlo je vjerojatno da imaju pravo i jedni i drugi, da se i radovao svom izbavljenju i da je plakao za svojom izbaviteljicom u isti mah. Vedinom su ljudi, ak i zlikovci, kudikamo naivniji i prostoduniji nego to mislimo da jesu. Pa i mi smo sami takvi. 11.

1. Evanelje po Luki, II, 29. Prvog je sina otjerao Dakako da nije teko zamisliti kakav je odgojitelj i otac mogao biti takav ovjek. Njemu se kao ocu dogodilo upravo ono to se moralo dogoditi, a to je da je potpuno i konano digao ruke od djeteta to ga je imao s Adelaidom Ivanovnom, ne zato to ga je mrzio niti zato to se osjedao povrijeen kao mu, nego jednostavno zato to je posve zaboravio na nj. Dok je on svima dodijavao svojim suzama i jadikov-kama a svoju kudu pretvorio u bludilite, o trogodinjem Mitji brinuo se vjerni sluga u toj kudi, Grigorij. Da se on nije tada pobrinuo za nj, moda se ne bi naao nitko da djetetu promijeni kouljicu. Uz to je jo i rodbina djeteta po majci kanda zaboravila u prvi mah na nj. Djeda njegova, to jest gospodina Miusova, oca Adelaide Ivanovne, nije tada vie bilo meu ivima; njegova obudovjela supruga, Mitjina baka, preselila se u Moskvu i teko razboljela, a majine se sestre po-udavale, tako da je Mitja morao gotovo punu godinu dana ostati kod sluge Grigorija, u sluinskoj kudi u dvoritu. Uostalom, kad bi ga se tatica i sjetio (jer ipak nije mogao ne znati da on postoji), poslao bi ga i sam opet u tu istu kudu jer bi mu dijete ipak smetalo u orgijama. Sluilo se, meutim, da se iz Pariza vratio bratid pokojne Adelaide Ivanovne, Petar Aleksandrovi Miusov, koji je poslije poivio vie godina bez prekida u tuini. Tada je jo bio mlad ovjek, ali se isticao meu Miusovima kao prosvijeden Peterburanin koji je navikao ivjeti u inozemstvu i ostao do kraja ivota Europejac, a pod stare dane, u etrdesetim i pedesetim godinama, postao je ak i liberal. Tijekom svoje karijere odravao je vezu s mnogim najliberalnijim ljudima svoga doba, i u Rusiji i u inozemstvu, osobno je poznavao i Brada Karamazovi

Proudhona1 i Bakunjina2, a osobito je volio prisjedati se i pripovijedati, ved potkraj svojih putovanja, o tri dana Februarske revolucije u Parizu etrdeset osme, dajudi na znanje da se i sam takoredi borio na barikadama. Bijae to jedna od njegovih najdraih uspomena iz mladosti. Bio je nezavisan i imao je svoje imanje, s oko tisudu dua, prema starom raunu. Njegovo lijepo imanje nalazilo se na samom izlazu iz grada i graniilo je sa zemljom naeg znamenitog manastira, s kojim je Petar Aleksandrovi, jo u mladosti, im je naslijedio veleposjed, zapoeo beskrajnu parnicu zbog prava na nekakav ribolov na rijeci ili na sjeu ume, ne znam pravo to je bilo posrijedi, ali je smatrao ak i svojom graanskom dunodu prosvijedena ovjeka da povede parnicu s klerikalcima. Kad je uo to je sve bilo s Adelaidom Ivanovnom, koje se, dakako, sjedao i koja mu je ak i za oko bila zapela, i kad je doznao da je za njom ostao Mitja, upleo se u taj sluaj, unato svom mladenakom negodovanju i preziru prema Fj odoru Pavloviu. Tad se i upoznao s Fj odorom Pavloviem. Otvoreno mu je rekao da bi htio preuzeti brigu o odgoju djeteta. Jo je dugo nakon toga priao, kao o karakternoj crti Fjodora Pavlovia, da se ovaj, kad je zapodjeo s njim razgovor o Mitji, neko vrijeme drao kao da uopde ne razumije o kakvom je djetetu rije, pa ak se kanda i zaudio to negdje u kudi ima sina. Premda je Petar Aleksandrovi moda malo i pretjerivao u svom kazivanju, mora da je u tome bilo i zrnce istine. Jer, doista, Fjodor Pavlovi se cijelog ivota volio prenemagati, iznenada odigrati pred ovjekom kakvu neoekivanu ulogu i to, to je najvanije, katkad bez ikakve potrebe, ak i na svoju direktnu tetu, kao to je, primjerice, bilo i ovaj put. Ta znaajka, uostalom, nije bila svojstvena samo Fjodoru Pavloviu nego i mnogim drugim ljudima, pa i vrlo pametnima. Petar Aleksandrovi svojski se prihvatio tog posla te je ak imenovan (uz Fjodora Pavlovia) i za skrbnika djetetu, jer je ipak za majkom ostalo neko malo imanje, kuda i posjed. I Mitja se doista preselio k svom ujaku, ali kako ujak nije imao svoje obitelji i kako je odmah, poto je sredio i osigurao novane prihode od svojih imanja, pohitao opet u Pariz na dulje vrijeme, ostavio je dijete na brizi jednoj svojoj daljnjoj tetki, u Moskvi. Tako se sluilo da je i on, poto se nastanio u Parizu, zaboravio na dijete, pogotovo kad je izbila ona Februarska revolucija koja ga je toliko zaokupila i koju nije mogao zaboraviti do kraja ivota. Ona mu je tetka u Moskvi umrla pa se 1. Pierre Joseph Proudhon (1809.1865.), jedan od osnivaa anarhizma, napadao komunizam. 2. Mihail Aleksandrovi Bakunjin (1814.1876.), ruski anarhist, prijaj knjievnika Bjelinskoga, Hercena i Turgenjeva. Mitja preselio k jednoj od njenih udatih kderi. ini se da je Mitja nakon toga jo dva puta mijenjao gnijezdo. O tome nedu sad ovdje raspredati, pogotovo to du jo mnogo toga morati ispripovjediti o prvencu Fjodora Pavlovia, nego du se zasad ograniiti tek na najnunije podatke o njemu, bez kojih ne mogu ni zapoeti roman. Prvo, taj je Dmitrij Fjodorovi bio jedini od trojice sinova Fjodora Pavlovia koji je rastao u uvjerenju da ipak ima kakav-takav imutak i da de biti nezavisan kad postane punoljetan. Djeatvo i mladenatvo proveo je u nesreenim prilikama: nije zavrio gimnaziju pa je dospio u neku vojnu kolu, te se naao na Kavkazu, stekao asniki in, borio se u dvoboju, bio degradiran i opet

stekao in, uvelike banio i prorajtao poprilino novca. Od oca je poeo dobivati novac tek kad je postao punoljetan, a dotle se bio zaduio. Oca svoga, Fjodora Pavlovia, upoznao je i prvi put vidio tek kad je postao punoljetan, kad je doao u nae mjesto samo radi toga da preisti s njim raune oko svoga nasljedstva. ini se da mu se ved tada otac zamjerio; nije dugo ostao kod njega, i ubrzo je otputovao; uspio je samo dobiti od njega stanovitu svotu novca i nagoditi se s njim o tome kako de ubudude primati prihode od svoga imanja, o kojem ovoga puta od Fjodora Pavlovia nije uspio doznati (znaajan podatak!) ni koliko prihoda donosi ni koliko vrijedi. Ved je tada, od samog poetka, Fjodor Pavlovi uoio (i to valja upamtiti1.) da Mitja ima o svom imutku pretjeranu i netonu predodbu. Fjodor Pavlovi bio je time vrlo zadovoljan imajudi na umu neke svoje raune. Samo je zakljuio da je mladid lakouman, prijek, plahovit, nestrpljiv, pijanica koji treba samo povremeno dobiti neto novca pa da se zaas smiri, iako, naravno, tek na krade vrijeme. I eto, upravo je to poeo iskoritavati Fjodor Pavlovi, to' jest umirivati ga aljudi mu povremeno sitne svote, pa je na kraju ispalo tako da je Mitja, izgubivi nakon etiri godine strpljenje, drugi put doao u na gradid da napokon preisti raune s ocem i, na svoje veliko udo, iznenada doznao da nema vie ni prebite pare, da je ak teko izraunati tko kome duguje, da je navodno dobio vie novca nego to mu vrijedi sva imovina kod Fjodora Pavlovia, pa da mu moda i sam jo duguje; da prema tim i tim pogodbama, koje je tada i tada izvolio sklopiti s njim, vie nema prava da ita trai, i tako dalje, i tome slino. Mladid je bio preneraen, posumnjao je da je posrijedi la, prevara, posve se izbezumio i samo to nije enuo pamedu. I eto, upravo je ta okolnost i dovela do katastrofe, koja de biti predmet mog prvog, uvodnog romana ili, bolje redi, njegova vanjska strana. Ali, prije nego to prijeem na taj roman, treba redi koju i o ostaloj dvojici sinova Fjodora Pavlovia, Mitjinoj bradi, i objasniti njihovo porijeklo. Brada Karamazovi 111 Drugi brak i druga djeca Oslobodivi se etverogodinjeg Mitje, Fjodor Pavlovi se ubrzo oe-| nio drugi put. Taj je drugi brak potrajao osam godina. Tu svoju drugu| enu, koja je takoer bila vrlo mlada, Sofju Ivanovnu, doveo je iz druge gubernije, u koju je bio svratio s nekim idovom radi nekog sitnog poduzetnikog posla. Premda je banio, pio i ivio raskalaeno, Fjodor Pavlovi neprestano je vodio brigu o tome u to de uloiti svoj kapital i uvijek je sklapao uspjene poslove, dakako, gotovo uvijek nepotene. Sofja Ivanovna bila je siroe, od malih nogu bez igdje ikog, kdi nekog bijednog akona, odrasla u bogatoj kudi svoje dobrotvorke, odgojiteljice i muiteljice, ugledne stare generalice, udove generala Vorohova. Ne znam tono, ali uo sam tek toliko da su njenu usvojenicu, krotko, blago i bezazleno eljade, jednom ak skinuli s konopca o koji se bila objesila za avao u smonici toliko joj je bilo teko podnositi samovolju i vjeite prijekore te starice, koja oito nije bila zla, ali je od puke besposlice postala nepodnoljiva despotkinja. Fjodor Pavlovi ju je zaprosio, ali poto su se raspitali o njemu, pokazali su mu vrata, a on je opet, kao i u prvom sluaju, predloio sirotici da pobjegne s njim. Vrlo je, vrlo vjerojatno da ne bi ni ona

bila pola za nj da je na vrijeme neto vie doznala o njemu. Ali on je bio iz druge gubernije, a i to je drugo mogla znati esnaestogodinjakinja doli da je bolje i u vodu skoiti nego ostati kod dobrotvorke. I tako je jadnica zamijenila dobrotvorku za dobrotvora. Fjodor Pavlovi nije ovaj put dobio ni groa zato to se generalica rasrdila i ne samo to mu nita nije dala, nego ih je jo oboje i proklela; ali on se ovaj put nije ni nadao da de togod dobiti jer se zanio rijetkom ljepotom nevine djevojke i, to je najvanije, njenom nevinom vanjtinom, koja je opinila tog bludnika, do tada poronog ljubitelja samo grube enske ljepote. Mene su tada one njezine nevine oi reznule po dui ko britva, govorio je poslije cerekajudi se odvratno, po svom obiaju. Uostalom, moda je u razvratnika i tu bila posrijedi tek bludna pohota. Ne dobivi uz enu nikakva miraza, Fjodor Pavlovi nije se cifrao pred njom i, koristedi se time to je ona prema njemu bila takoredi kriva i to ju je malne skinuo s konopca, koristedi se, osim toga, njenom iznimnom poni-znodu i pokornodu, prekrio je ak i najobiniju branu pristojnost. U kudu je, uz zakonitu enu, dovodio nemoralne ene i prireivao prave orgije. Spomenut du kao znaajan podatak da je sluga Grigo-rij, sumoran, glup i tvrdoglav moralist, koji je mrzio prvu gospodu, Adelaidu Ivanovnu, ovaj put stao na stranu nove gospoe, titio je i svaao se zbog nje s Fjodorom Pavloviem na nain gotovo nedopustiv za slugu, a jednom je ak i silom rastjerao okupljene bestidnice i stao na kraj orgiji. Poslije se nesretnica, onako zastraena od malih nogu, razboljela od neke ivane enske bolesti koja se esto javlja u puku, meu seljakim enama, koje zbog te bolesti zovu vikaice1. Od te bolesti, koju prate strani histerini napadaji, bolesnica je na mahove ak i gubila pamet. Ipak je Fjodoru Pavloviu rodila dva sina, Ivana i Alekseja, prvoga u prvoj godini braka a drugoga nakon tri godine. Kad je umrla, malom je Alekseju bilo etiri godine i, ma koliko to udno zvualo, znam da je majku upamtio za sav ivot dakako, kao kroz san. Nakon njene smrti obojica su djeaka doivjela gotovo navlas isto ono to i prvi sin, Mitja: otac ih je posve zaboravio i zapostavio pa su doli u ruke onom istom Grigoriju, u sluinsku kudu u dvoritu. U toj ih je kudi i nala ona stara samovoljna generalica, dobrotvorka i odgojiteljica njihove majke. Jo je bila iva a za sve ono vrijeme, svih osam godina, nije mogla zaboraviti nanesenu joj uvredu. O tome kako je ivjela njena Sofi dobivala je svih tih osam godina tajom pouzdane obavijesti, pa kad je ula kako se razboljela i kakvim je gadostima okruena, dva-tri puta je doviknula svojim gotovankama: Tako joj i treba, to ju je Bog pokarao zbog nezahvalnosti. Tono tri mjeseca nakon smrti Sofje Ivanovne banula je sama generalica u na grad i dola ravno u kudu Fjodora Pavlovia, ostala je u gradu svega oko pola sata, ali je mnogo uradila. Bilo je to uveer. Fjodor 1. U izvorniku klikue ene koje viu u napadaju histerije. Brada Karamazovi Pavlovi, koga nije vidjela punih osam godina, pojavio se pred njom podnapit. Pria se da ga je ona umah, im ga je ugledala, bez rijei objanjenja, dva puta poteno dunula da se sve orilo, i da ga je tri puta povukla za kosu, a zatim se bez rijei otputila ravno u dvorinu kudu, do dvojice djeaka. Na prvi

pogled zapazila je da su obojica neumi-veni i da je rublje na njima prljavo, pa je umalo prilijepila zaunicu i samom Grigoriju i rekla mu da de obojicu djeaka odvesti sa sobom, te ih izvela onakve kakvi su bili, umotala u velik rubac, smjestila u koiju i odvezla u svoj grad. Grigorij je podnio pljusku kao pokoran rob, nije ni pisnuo, a dok je ispradao staru gospodu do koije, duboko joj se poklonio i rekao uvjerenim glasom da de joj za siroad Bog platiti. A ti si ipak mazgovl dobacila mu je generalica na odlasku. Porazmislivi dobro o svemu, Fjodor Pavlovi je zakljuio da je sve to u redu, i pristao na sve uvjete to se tie odgoja njegove djece kod generalice. A o dukama koje je dobio priao je sam na sva usta po cijelom gradu. Sluilo se tako da je i generalica uskoro nakon toga umrla, ali je u oporuci svakom malianu ostavila po tisudu rubalja, za njihovo kolovanje, i da se sav taj novac bezuvjetno potroi na njih, i to tako da dotekne do njihove punoljetnosti zato to je za takvu djecu i ovako mala svota sasvim dovoljna, a ako tko eli dati vie, neka sam razdri-jei kesu, i tako dalje. Ja osobno nisam itao tu oporuku, ali sam uo da je doista bilo u njoj neto otprilike tako udnovato i vrlo originalno. Meutim, glavni je stariin nasljednik bio ipak poten ovjek, predstavnik plemstva te gubernije Jefim Petrovi Poljenov. im se on poeo dopisivati s Fjodorom Pavloviem, dokuio je da od njega nede izvudi novce za odgoj njegove djece (iako ovaj nije nikad otvoreno odbio nijedan zahtjev, nego je samo sve neto odugovlaio, a ponekad se ak i topio od njenosti), pa je sam preuzeo brigu za siroad i posebice zavolio mlaega od njih, Alekseja, tako da je ovaj dugo ak i ivio u njegovoj obitelji. Molim itatelja da ovo upamti na samom poetku. Pa ako su ti mlaci imali komu biti doivotno zahvalni za svoj odgoj i naobrazbu, onda je to bilo upravo Jefimu Petroviu, neobino plemenitu i humanu ovjeku, kakav se malokad moe nadi. On je sauvao svakom malianu netaknutu tisudu rubalja koje im je ostavila generalica, tako da su te svote do njihove punoljetnosti porasle s kamatama svaka do dvije tisude, a othranio ih je svojim novcem i, dakako, potroio kudikamo vie od tisudu rubalja na svakoga. Ipak, nedu se ni sad uputati u potanko opisivanje njihova djetinjstva i mla-denatva, nego du samo naznaiti najvanije okolnosti. Uostalom, o starijemu, Ivanu, redi du tek toliko da je bio nekako neveselo i zatvoreno dijete, nipoto nije bio plaljiv, ali reklo bi se da je ved u svojoj desetoj godini shvatio da obojica ive u tuoj kudi i od tue milosti, a da im je otac takav nekakav ovjek o kome je ak sramota i govoriti, i tako dalje. Taj je djeak vrlo rano, gotovo od malih nogu (tako se bar prialo), poeo pokazivati neobinu i izvanrednu sposobnost uenja. Ne znam pravo kako se sluilo da je napustio obitelj Jefima Petrovia ved u svojoj trinaestoj godini, da je preao u gimnaziju u Moskvi i nastanio se kod nekog iskusnog i tada glasovitog pedagoga, prijatelja Jefima Petrovia od malih nogu. Sam je Ivan poslije pripovijedao da je sve to Jefim Petrovi uinio takoredi od prevelike revnosti da ini dobra djela, i da se zanio idejom da se djeak genijalnih sposobnosti koluje kod genijalnog odgojitelja. Uostalom, ni Jefima Petrovia ni genijalnog odgojitelja nije vie bilo meu ivima kad je taj mladac zavrio gimnaziju i upisao se na fakultet. Ali kako Jefim Petrovi nije za ivota uredio sve kako treba, i kako se novac koji je djeci ostavila samovoljna generalica, to je s kamatama bio narastao od jedne tisude na dvije, nije mogao odmah isplatiti

zbog kojekakvih, kod nas posve neizbjenih formalnosti i zatezanja, mladid je vrlo teko ivio prve dvije godine na fakultetu jer se morao za sve to vrijeme, uz uenje, sam uzdravati i prehranjivati. Valja napomenuti da nije tada ni pokuao uspostaviti vezu s ocem moda iz ponosa i prezira prema njemu, a moda i zato to mu je hladan i zdrav razum govorio da od tatice nede dobiti nikakvu ozbil jniju potporu. Bilo kako mu drago, mladid se nije nimalo smeo nego je naao posao, isprva davao instrukcije za dvadeset kopjejaka na sat, a poslije je obijao pragove urednitava i nudio lani-de od desetak redaka o ulinim dogaanjima, to ih je potpisivao kao Oevidac. Kau da su ti lanidi bili uvijek zanimljivo i dopadljivo sroeni, te da su uskoro postali vrlo traeni. Ved je samim time taj mladid iskazao svu svoju praktinu i intelektualnu nadmod nad onim mnogobrojnim, vjeito siromanim i nesretnim dijelom nae studentarije obaju spolova, koja u prijestolnicama obino od zore do mraka obija pragove kojekakvih novina i asopisa ne znajudi nita bolje smisliti nego vjeito ponavljati jednu te istu molbu da prevode s francuskoga ili prepisuju tue tekstove. Poto je sklopio poznanstva u urednitvima, Ivan Fjodorovi nije poslije nikad prekidao veze s njima te je posljednjih godina svojeg studija poeo objavljivati vrlo darovito pisane prikaze knjiga razliitih struka, tako da se prouo ak i u knjievnim krugovima. Istinabog, tek je na samom kraju uspio iznenada privudi posebnu pozornost znatno ireg itateljstva tako da Brada Karamazovi su ga odjednom mnogi zapazili i zapamtili. Bijae to prilino zanimljiv sluaj. Kad je ved zavrio studij i spremao se sa svoje dvije tisude ru-balja otputovati u inozemstvo, Ivan Fjodorovi je najednom u jednom : velikom listu objavio neobian napis kojim je privukao pozornost ak I i nestrunjaka, a to je najvanije, o predmetu koji je njemu oito bio- i sasvim nepoznat zato to je zavrio studij prirodnih znanosti. U lan-; f ku se raspredalo o crkvenom sudu1, o emu se tada raspravljalo na sve i strane. Analizirajudi neka ved iznesena miljenja o tom problemu, on \ je izloio i svoje osobno stajalite. Najvedu je panju izazvao sam ton izlaganja i posve neoekivan zakljuak. Mnogi su teolozi procijenili da je autor neosporno njihov ovjek, a istodobno su mu iznenada poeli odobravati ne samo svjetovnjaci nego i sami ateisti. Naposljetku su neki pronicavi ljudi zakljuili da je sav taj njegov napis samo drska farsa i izrugivanje. Spominjem ovaj sluaj najvie zato to je taj na- ! pis svojedobno dopro i do naega znamenitog prigradskog manastira, ! gdje su se posebice zanimali za pokrenuto pitanje crkvenih sudova i dopro je i izazvao posvemanju nedoumicu. Kad su saznali tko je lankopisac, zainteresirali su se i za injenicu da je rodom iz naega grada i sin upravo onog istog Fjodora Pavlovia. A tad se odjednom pojavio u nas i sam lankopisac. Zato je tada doao k nama Ivan Fjodorovi sjedam se da sam i tada postavljao sam sebi to pitanje, gotovo pomalo uznemiren. Taj tako sudbonosni dolazak, koji je prouzroio mnoge teke posljedice, ostao mi je jo dugo nakon toga, gotovo zauvijek, nejasan. Opdenito govoredi, bilo je udno to se tako uen mladid, naoko ponosit i obziran, odjednom pojavio u onakvoj rasputenoj kudi, kod onakva oca koji se nikad nije obazirao na nj, koji ga nije poznavao niti ga se sjedao, i koji se, premda, naravno, nipoto i ni u kom sluaju ne bi

sinu dao novac kad bi ga zatraio od njega, ipak oduvijek pribojavao da de mu jednom dodi i sinovi Ivan i Aleksej i zatraiti od njega novac. I eto, taj se mladid nastanio u kudi takva oca, ivi s njim mjesec-dva i slau se jedan s drugim da je milina. Ovo je potonje posebice iznenadilo ne samo mene nego i mnoge druge. Petar Aleksandrovi Miusov, koga sam ved ovdje spominjao, daljnji roak Fjodora Pavlovia po prvoj eni, zatekao se tad opet kod nas, na svom prigradskom posjedu, do-putovavi iz Pariza u kojem se ved bio stalno nastanio. Sjedam se kako se upravo on tome najvie udio kad se upoznao s mladidem koji je u njemu probudio neobino zanimanje i s kojim se gdjekad, s bolom u dui, nadmetao u uenosti. Ponosit je govorio nam je tada o njemu uvijek de taj skucati koju kopjejku, pa i sad ima novca da otputuje u inozemstvo a to radi ovdje? Svima je jasno da nije doao k ocu radi novca jer mu ga otac nipoto ne bi dao. Nije mu ni do pida ni razvrata, a stari vie i ne moe bez njega, toliko su se srepilil Bila je to iva istina; mladid je ak imao i oit utjecaj na starca; reklo bi se da ga ovaj na mahove i slua, iako je inae bio neobino i kadikad pakosno svojeglav; ak se poeo i pristojnije ponaati... Tek se poslije pokazalo daje Ivan Fjodorovi doao dijelom i na molbu i radi poslova svoga starijeg brata, Dmitrija Fjodorovia, koga je prvi put u ivotu vidio i upoznao ba nekako u to vrijeme, za boravka u naem gradu, ali s kojim se ipak, zbog jednog vanog sluaja to se vie ticao Dmitrija Fjodorovia, bio poeo dopisivati jo prije svoga dolaska iz Moskve. O emu je bila rije, itatelj de potanko doznati kada tome doe vrijeme. Pa ipak, ak i onda kad sam ved znao za tu posebnu okolnost, inio mi se Ivan Fjodorovi zagonetan, a njegov dolazak k nama zapravo neobjanjiv. Napomenut du jo i to da se Ivan Fjodorovi tada drao kao posrednik i pomiritelj izmeu oca i starijeg brata Dmitrija Fjodorovia, koji je tada zametnuo s ocem grdnu svau, pa ak poveo i formalnu parnicu protiv njega. Ova se obitelj, ponavljam, tad prvi put u ivotu okupila sva, a neki . su se njeni lanovi prvi put u ivotu vidjeli. Jedino je najmlai sin, Aleksej Fjodorovi, ved nepunu godinu dana boravio u naem gradu jer je bio doao prije ostale brade. Eto, upravo mi je o tom Alekseju najtee govoriti u ovom uvodnom kazivanju, prije nego to ga izve-dem na scenu romana. Ali morat du i o njemu napisati uvod, da bar prethodno objasnim jedan vrlo udan moment, naime: svoga bududeg junaka moram predstaviti itateljima od prvog prizora u romanu u iskuenikoj mantiji. Jest, tada je on ved gotovo godinu dana boravio u naem manastiru i inilo se da se sprema cijeli ivot provesti meu njegovim zidinama. 1. Godine 1864. zapoela je u Rusiji provedba reforme crkvenih sudova, to je izazvalo burne reakcije u tisku, uperene uglavnom protiv upletanja drave u crkvene poslove. Brada Karamazovi

IV. Tredi sin Aljoa Bilo mu je tada svega dvadeset godina *brat mu je Ivan bio u dvadeset etvrtoj, a stariji brat Dmitrij u dvadeset osmoj). Najprije valja redi da taj mladac Aljoa nije uopde bio fanatik, pa ak ni mistik, bar po mom miljenju. Unaprijed du iznijeti svoje konano miljenje: bio je jednostavno mlad ovjekoljubac, a stupio je na put to vodi u manastir samo zato to ga se u to vrijeme taj put snano dojmio i to mu se uinilo da je to idealan izlaz za njegovu duu, koja se otimala iz mraka svjetovne mrnje put svjetla ljubavi. A taj ga se put snano dojmio samo zato to je tada na njemu susreo neobino bide, po njegovu miljenju naega znamenitog manastirskog stareca starog monaha Zosimu, koga je zavolio svom arkom prvom ljubavlju svoga neutaivog srca. Uostalom, nedu zanijekati da je mladac ved i tada bio vrlo udan, tovie, da je bio takav od malih nogu. Usput budi reeno, spomenuo sam ved da je ostao bez majke u svojoj etvrtoj godini, ali da ju je upamtio za sav ivot, njeno lice, njeno milovanje, ba kao da stoji iva preda mnom. Takve se uspomene mogu pamtiti (kao to je svima poznato) i iz najranijeg djetinjstva, ak i iz druge godine ivota, ali dovijeka trepere samo kao svijetle toke u mraku, kao istrgnut krajiak goleme slike to se posve izgubila i nestala osim tog djelida. Upravo je tako i s njim bilo: upamtio je jednu veer, ljetnu, tihu, otvoren prozor, kose zrake sunca na zalasku (ba je te kose zrake najbolje upamtio), u sobi u kutu ikona, pred njom gori kandilo, a pred ikonom klei majka i histerino jeca, cvili i vriti dredi ga u naruju, stide ga snano da ga sve boli, i moli se za nj Bogorodici, prua ga objema rukama iz svoga naruja prema ikoni kao da ga eli staviti pod okrilje Majke Boje... kad odjednom utri dadilja i sva prestravljena otima joj ga iz ruku. Eto, to je ta slika! Aljoa je upamtio i kakvo je bilo majino lice u tom trenu: govorio je da je bilo izbezumljeno ali prelijepo, koliko se sjedao. Ipak, malo je kome volio raspredati o toj uspomeni. U djetinjstvu i mladosti bio je povuen, pa ak i prilino utljiv, ali ne iz nepovjerljivosti, bojalji-vosti ili mrzovoljne nedrutvenosti, nego, naprotiv, zbog neega drugog, zbog neke duevne brige, posve osobne, koja se nije ticala drugih, ali koja je njemu bila toliko vana da je zbog nje nekako zaboravljao na druge ljude. Ali ljude je volio: reklo bi se da je sav ivot vjerovao u ljude, a da ga nitko nikad nije smatrao priprostim ni naivnim mladidem. Bilo je neto u njemu to je govorilo i davalo na znanje (pa i sve do kraja ivota) da on ne eli suditi ljudima, da nede preuzeti odgovornost za osudu i da nikad nikog nede osuditi. Reklo bi se, tovie, da sve doputa i da nikog nimalo ne osuuje, ali da esto duboko tuguje. Dapae, u tom je pogledu iao tako daleko da ga nitko nije mogao iznenaditi ni uplaiti, ak ni dok je bio dijete. Kad je u svojoj dvadesetoj godini doao k ocu, u onu jazbinu prljava razvrata, on bi se, onako nevin i edan, im ne bi vie mogao gledati tu sramotu, bez rijei udaljio, ne pokazujudi ni najmanje prezira ili osude bilo koga. A otac, koji je nekad bio ankoliz a poslije osjetljiv i vrlo uvredljiv, doekivao ga je isprva nepovjerljivo i odbojno (neto mnogo, veli, uti i mnogo neto za se razmilja), ali se uskoro promijenio i ved ga nakon otprilike etiri tjedna poeo uvelike grliti i ljubiti, dodue rone-di suze od pijanstva, raznjeen alkoholom, ali se vidjelo da ga je zavolio iskreno i duboko,

kao to, naravno, taj ovjek nikad nikog nije volio... Pa i svi su voljeli tog mlaca, gdje bi se god pojavio, i to jo od njegova najranijeg djetinjstva. U kudi njegova dobrotvora i odgojitelja Jefima Pe-trovia svi su ga odreda tako zamilovali da su ga doista smatrali svojim roenim. A on je u tu kudu doao u onim djetinjim godinama u kojima se od maliana nikako ne moe oekivati proraunatost i lukavstvo, prefriganost ili umijede da se dodvorava i ulaguje, umjenost da se zadobije tuda naklonost. Prema tome, on je nosio taj dar u sebi, u svojoj naravi, da tako kaemo, iskreno i neposredno. Isto je tako bilo i u koli, iako bi se reklo da je bio od one djece koja pobuuju nepovjerenje svojih drugova, ponekad i izrugivanje, pa i kivnost. Zanosio se svojim mislima i kanda izdvajao od ostalih. Od malih je nogu volio zavudi se u kut i itati knjige, ali su ga drugovi ipak toliko zavoljeli da se za sve vrijeme kolovanja slobodno mogao smatrati opdim ljubimcem. Malokad je bio nestaan, rijetko je bio i veseo, ali im bi ga pogledali, svi bi vidjeli da nije neveseo zbog neke zlovolje nego daje, naprotiv, otvoren i vedar. Meu vrnjacima se nikad nije elio isticati. Moda se ba i zato nikad nikog nije bojao, ali su djeaci ubrzo shvatili da se nimalo ne razmede svojom neustraivodu

Brada Karamazovi svoje druge ene otputovao je na jug Rusije i na kraju se obreo u Odesi, gdje je proboravio nekoliko godina. U poetku se, prema vlastitim rijeima, upoznao s mnogim Cifutima, Cifuticama, Cifutidima i Cifuadi, ali na kraju ga nisu primali samo Cifuti nego i Zidovi. Vjerojatno je ba u to vrijeme razvio posebnu umjenost da mlati i zgrde pare. U na se gradid zauvijek vratio tek negdje tri godine prije Aljoina dolaska. Njegovi su stari znanci zapazili da se poruio, iako jo nije bio starac u pravom smislu te rijei. Nije se drao nimalo dostojanstvenije nego tek nekako drskije. U nekadanjeg lakrdijaa probudila se, primjerice, bezobrazna potreba da od drugih pravi budale. Ne samo da je orgijao sa enama kao nekad, nego je to inio jo nekako odvratnije. Uskoro je otvorio vie novih krmi u kotaru. Bilo je oito da posjeduje moda i sto tisuda rubalja, ili moda tek neto manje. Mnogi su se graani i stanovnici naeg kotara uskoro kod njega zaduili, dakako uz pouzdana jamstva. U posljednje je vrijeme bio nekako podbuo, poeo je gubiti strpljenje, nije vie dobro vladao samim sobom, postao je i nekako lakouman, poinjao jedno a zavravao drugo, sve se vie razmetao i sve ede opijao do besvijesti, a da mu nije bilo onog istog sluge Grigorija, koji je takoer dotle bio propisno ostario i pazio ponekad na njega takoredi kao guvernanta, moda Fjodor Pavlovi ne bi bio proao bez vedih neprilika. Reklo bi se da je Aljoin dolazak djelovao na nj ak i u moralnom smislu, kao da se u tom prerano ostarjelom ovjeku probudilo neto to mu je ved davno bilo zamrlo u dui: A zna li ti, govorio je on esto Aljoi zagledajudi u njega, da si joj ti zapravo slian, vikaici, mislim?. Tako je nazivao pokojnu svoju enu, AJjoinu majku. Napokon je sluga Grigorij pokazao Aljoi grob vikaice. Odveo ga je na nae gradsko groblje i ondje mu pokazao, u dalekom kutku, eljeznu, jeftinu ali istu i urednu plou na kojoj je bilo ispisano ak i ime, stale, godina pokojniina roenja i smrti, a ispod toga je bio urezan i nekakav etverostih iz starinske grobljanske pjesme

kakvi se obino mogu nadi na grobovima ljudi srednjega stalea. Pokazalo se da je ta ploa, zaudo, Grigorijevo djelo. On ju je sam podigao na grobu sirote vikaice o svom troku, poto je Fjodor Pavlovi, kojem je vie puta dodijavao podsjedanjem na taj grob, otputovao napokon u Odesu, digavi ruke ne samo od toga groba nego i od svih svojih uspomena. Aljo-a nije na majinu grobu iskazao nikakvu posebnu osjedajnost; samo je sasluao Grigorijevo ozbiljno i pouno kazivanje o podizanju nadgrobne ploe, postajao asak oborene glave i otiao s groblja bez rijei. Otada, pa moda i punu godinu dana, nije vie dolazio na groblje. Ali ta je sitna epizoda i na Fjodora Pavlovia ostavila snaan dojam, i to vrlo neobian. Najednom je uzeo tisudu rubalja i odnio ih u na manastir za pomen due svoje supruge, ali ne druge, Aljoine majke, nego Adelaide Ivanovne koja ga je devetala. Naveer se toga dana napio kao majka i pred Aljoom grdio monahe. Sam on nije nipoto bio poboan ovjek; moda nikad nije ni najjeftiniju svijedu zapalio pred ikonom. Iz takvih tipova gdjekad izbiju udni izljevi nenadanih osjedaja i neoekivanih misli. Ved sam rekao da je bio sav podbuo. Oblije mu je tada odavalo neto to je jasno svjedoilo o znaaju i biti ivota koji je proivio. Uz duge i mlohave podonjake pod sitnim oima, vjeito drzovitim, sumnjiavim i podrugljivim, uz svu silu bora na sitnom ali gojaznom licu, strio mu je ispod iljasta podbratka jo vedi podvoljak, debeo i duguljast, kao kesa, to mu je pridavalo nekakav odvratan razvratniki izraz. Pridodajte tome putena, iroka usta punih usana iz kojih su virili sitni krnjaci crnih, gotovo trulih zubi. Kad god bi progovorio, prskao je oko sebe pljuvakom. Uostalom, i sam se volio aliti na raun svoga lica, iako se inilo da je zadovoljan njime. Posebno je upozoravao na svoj nos, ne osobito velik ali vrlo tanak i izrazito kukast: Pravi rimski nos, govorio je, skupa s podvoljkom prava pravcata fizionomija rimskog patricija iz doba propasti carstval. Reklo bi se da se time ak i ponosi. I tako, uskoro poto je posjetio majin grob, Aljoa mu je odjednom obznanio da eli stupiti u manastir i da su monasi voljni da ga prime za iskuenika. Usput je kazao da je to njegova arka elja i da ga moli za roditeljski pristanak. Stari je Karamazov ved znao da je starec Zosima, koji isposniki ivi u manastirskoj deliji, ostavio snaan dojam na njegova mirnog djeaka. Taj je starac kod njih, svakako, najpoteniji monah rekao je poto je utke i zamiljeno sasluao Aljou a da se nije gotovo ni zaudio njegovoj molbi. Hm, tamo bi ti dakle htio, mirni moj deko! Bio je pripit pa se odjednom osmjehnuo svojim irokim, supijanim osmijehom u kojem je ipak bilo podmuklosti i pijane lukavosti. Hm, a ja sam sve neto predosjedao da de ti tako nekako i zavriti, zamisli! Zapravo si tamo stalno i teio. Pa dobro, molim lijepo, ima svoje dvije tisude, to ti je miraz, a ja te, anele moj, nikad nedu ostaviti, pa i sad du uplatiti tamo za tebe sve to treba, ako zatrae. A ako ne zatrae, to da se sami guramo, nije li tako? Jer ti ionako troi novac ko kanarinac, po dva zrna na tjedan... Hm. A zna li ti da jedan manastir ima svoje prigradsko naselje, prnjavor, i da svi tamo znaju da u njemu ive samo manastirske ene, mislim da ih ima oko trideset... Bio sam ti ja tamo, i zna da je to zanimljivo, na svoj nain, naravno, u smislu raznolikosti. Ne valja samo to to ti tamo ipak prevladava rusko rodoljublje, pa uopde nema

Francuskinja, a moglo bi "i biti, bogati su. Doznat de ved pa de dodi. E, a ovdje nita, ovdje nema

Brada Karamazovi manastirskih ena, a monaha ima oko dvije stotine. Poteno. Isposnici. Svaka ast... Hm. I tako, ti bi u monahe? A meni te je ao, Aljoa, zbilja, vjeruj mi da sam te zavolio... Uostalom, eto zgodne prilike da se pomoli i za nas, grenike, to smo puno zgrijeili ivedi ovdje. esto sam pomi ljao: tko de se uopde pomoliti za mene Bogu? Postoji li takav ovjek? Dragi moj deko, ja sam ti, to se toga tie, strano glup, moda mi nede vjerovati? Strano. A vidi, ma koliko bio glup, stalno mislim na to, stalno mislim, rijetko dodue, ali opet mislim. Jer nije mogude, ipak, mislim, da de vragovi zaboraviti da me kukama odvuku tamo dolje kad umrem? I eto, tako si mislim: kukama. A otkud njima kuke? Od ega su im? Gdje ih samo kuju? Nije vrag da imaju tamo svoju fabriku? Oni kalueri tamo u manastiru sigurno vjeruju da u paklu ima, recimo, i strop. A ja sam, vidi, spreman povjerovati u pakao samo ako nema stropa; onda ispada ipak nekako profinjenije, prosvjedenije, to jest nekako vie luteranski. A u stvari, zar nije svejedno: sa stropom ili bez stropa? Pa ipak, sve ti ba o tome ovisi! E, a ako nema stropa, onda nema valjda ni kuka. A ako nema kuka, onda je opet sve bez veze, opet je dakle nevjerojatno: tko de me onda kukama odvudi, jer ako me ne odvuku, to de onda biti, gdje j^f onda pravda na svijetu? II faudrait les inventer1, te kuke, upravo za meneJM samo za mene, jer da zna, Aljoa, kakav sam ti ja bestidnik! *i Nema tamo kuka tiho i ozbiljno izusti Aljoa motredi oca. *' i Da, da, ima samo sjene od kuka. Znam, znam. Ko to je jedan Fran-|' cuz opisao pakao: J'ai vu l'ombre d'un cocher, qui avec l'ombre d'un^j brosse frottait l'ombre d'une carosse2. A otkud ti, golube, zna da nemi ? kuka? Kad poivi malo kod monaha, drukije de ti meni gukati. Mi-'', uostalom, idi i prokljuvi tamo istinu, pa mi doi javiti: ipak de biti lake?' otidi na onaj svijet ako tono zna to te tamo eka. A i pristojnije de* ivjeti kod monaha nego kod mene, pijanog starkelje, i s tim djevojurama... iako se tebe, kao i anela, nita ne prima. Moda te se ni tamo nede1 nita primiti, pa ti zato i dajem svoj pristanak to se uzdam u ovo zadnje. Tebi nisu vrane mozak popile. Malo de gorjeti a onda de se ugasiti/ izlijeiti se i vratiti se. A ja du te dotle ekati: jer osjedam da si ti jedini! ovjek na svijetu koji me nije osudio, deko moj dragi, ma osjedam ja to, I kako ne bih osjedao!... ak se i rasplakao. Bio je sentimentalan. Bio je opak i sentimentalan. 1. Trebalo bi ih izmisliti (franc.) 2. Vidio sam sjenu koijaa koji je sjenom etke istio sjenu koije. Slobodna interpretacija etverostiha iz parodije Charlesa Perraulta (1628.-1703.) i njegove brade Nicholasa i Claudea - izopdena Eneida. V.

Starci Moda de jo tko od itatelja pomisliti da je moj mladi junak bio bo-leljiva, zanesenjaka, slabo razvijena narav, bljedunjav sanjar, suiav i ispijen ovuljak. Naprotiv, Aljoa je u to vrijeme bio stasit, rumen devetnaestogodinjak vedra pogleda, zdrav kao drijen. Bio je, tovie, u to vrijeme i vrlo lijep, skladno razvijen, srednjeg rasta, tamnosmee kose, pravilna iako poneto izduena ovalna lica, sjajnih tamnosivih, iroko razmaknutih oiju, pomalo zamiljen i oito neobino miran. Moda de netko redi da rumeni obrazi ne smetaju ni fanatizmu ni mistici, ali ja bih ipak rekao da je Aljoa bio vie nego itko realist. O, dakako da je u manastiru vrsto vjerovao u uda, ali uda nede nikad, po mom miljenju, zbuniti realista. uda ne privlae realista vjeri. Pravi realist, ako ne vjeruje u Boga, uvijek de nadi u sebi snage i sposobnosti da ne povjeruje u udo, a javi li se pred njim udo kao neoboriva injenica, prije de posumnjati u svoje osjedaje nego priznati injenicu. A ako je i prizna, priznat de je kao prirodnu pojavu koja mu samo do tada nije bila poznata. U realista ne nastaje vjera od uda, nego udo od vjere. Ako realist jednom povjeruje, onda upravo zbog svoga realizma bezuvjetno mora priznati i udo. Apostol je Toma kazao da nede povjerovati dok ne vidi svojim oima, a kad je vidio, rekao je: Gospodin moj i Bog moj!. Je li ga udo nagnalo da povjeruje? Po svoj prilici nije, nego je povjerovao samo zato to je elio vjerovati, i to je moda ved vrsto vjerovao, u dnu due, i onda dok je govorio: Nedu povjerovati dok ne vidim. Moda de netko redi da je Aljoa bio priglup, zatucan, da nije zavrio gimnaziju, i tako dalje. Da nije zavrio gimnaziju, to je istina, ali redi

Brada Karamazovi da je bio priglup ili zatucan bila bi velika nepravda. Naprosto du ponoviti ono to sam ved rekao: on je poao tim putem jedino zato to je taj put ostavio na njega snaan dojam i odjednom mu pokazao idealan izlaz za njegovu duu to se otimala iz mraka put svjetla. Pridodajte tomu da je bio mladac koji je ved donekle pripadao naem vremenu, to jest poten po svojoj naravi, i da je teio za istinom i vjerovao u nju, a kad je ved povjerovao, teio je za tim da umah osobno sudjeluje u njoj svom snagom svoje due, teio je za skorim pothvatom i bezuvjetno elio da makar i sve rtvuje za taj pothvat, pa ak i ivot. Iako ti mlaci, na alost, ne shvadaju da je u vedini sluajeva rtvovanje ivota moda i najlaka od svih rtava i da, primjerice, rtvovati pet-est godina svoje vatrene mladosti za mukotrpno, tegobno uenje, za znanost, makar samo zato da udeseterostrui svoje snage radi sluenja toj istoj istini i tom istom pothvatu, koji je zavolio i koji je nakanio izvriti takva rtva ponajede gotovo sasvim premauje snagu mnogih od njih. Aljoa je samo izabrao suprotan put od ostalih, ali je isto tako udio za skorim pothvatom. Tek to se, nakon ozbiljna razmiljanja, potpuno uvjerio da besmrtnost i Bog postoje, odmah je, naravno, rekao sam sebi: elim ivjeti radi besmrtnosti, a polovini kompromis ne prihvadam. Isto bi tako, da je zakljuio da

besmrtnosti i Boga nema, umah otiao u ateiste i u socijaliste (jer socijalizam nije samo radniko pitanje ili pitanje takozvanog etvrtog stalea, nego je to nadasve ateistiko pitanje, pitanje suvremenog utjelovljenja ateizma, pitanje Babilonske kule koja se podie upravo bez Boga, ne radi toga da se sa zemlje dosegne nebo, nego da se nebo spusti na zemlju). Aljoi se ak inilo neobinim i nemogudim ivjeti kao prije. Jer reeno je: Ako eli biti savren, prodaj to ima i slijedi me! Aljoa je doista rekao sam sebi: Ne mogu ja umjesto svega dati dva rublja, a umjesto 'slijedi me', idi samo na slubu Boju. Od njegovih uspomena iz djetinjstva moda se i sauvalo neto od naeg prigradskog manastira, kamo ga je majka zacijelo vodila na slubu Boju. Moda su djelovale i kose zrake sunca na zalasku pred ikonom kojoj ga je prinosila majka vikaica. Moda je tada doao k nama zamiljen samo zato da pogleda: je li tu sve, ili su i tu tek dva rublja, pa se u manastiru namjerio na tog stareca. Taj je starec, kako ved rekoh, bio stari monah Zosima. Ali ovdje bi trebalo redi koju i o tome to su uopde stareci u naim manastirima; ao mi je to se ne osjedam dovoljno mjerodavnim i pouzdanim u tim stvarima. Pokuat du ipak ukratko i povrno izloiti to je posrijedi. Ponajprije, struni i mjerodavni ljudi tvrde da su se stareci i staratvo pojavili u nas, u naim ruskim manastirima, tek nedavno, da nema tome ni sto godina, a da na cijelom pravoslavnom Istoku, poglavito na Sinaju i na Atosu1, postoje ved i mnogo dulje od tisudu godina. Tvrde nadalje da je staratvo i kod nas u Rusiji postojalo jo u davno doba, ili da je bar moralo postojati, ali se zbog nevolja koje su snale Rusiju, zbog tatarskih najezdi, pobuna, prekida prijanjih veza s Istokom nakon pada Carigrada2, ta ustanova u nas zatrla i stareca je nestalo. Obnovio je pak u nas staratvo potkraj prolog stoljeda jedan od velikih isposnika (kako su ga zvali) Pajsije Velikovski3 sa svojim uenicima, ali i dan-danas, nakon gotovo sto godina, postoje stareci tek u malobrojnim manastirima, ak ih gdjekad i progone kao nekakvu neuvenu novotariju u Rusiji. Ta se institucija posebice razvila kod nas u Rusiji u znamenitom manastiru Kozeljskoj Optini4. Kada ih je i tko uveo u naem prigradskom manastiru, ne bih znao redi, ali se ved smatralo da je to treda generacija stareca i da je Zosima posljednji od njih. A i on je ved tako redi umirao od slabosti i bolesti, i nitko jo nije znao tko de ga naslijediti. To je pitanje bilo vano za na manastir zato to on do tada nije bio ni po emu znamenit: nije u njemu bilo ni modi svetih ugodnika, ni udotvornih ikona, nije bilo ak ni slavnih predaja vezanih uz nau povijest, ni povijesnih pothvata i zasluga za domovinu. Razvio se i proslavio po svoj Rusiji upravo zahvaljujudi svojim starecima, pa su se iz cijele Rusije, iz udaljenosti od preko tisudu vrsta, jatili u na grad hodoasnici da ih vide i uju. Pa to je onda starec? Starec je monah koji vam prenosi duu i volju u svoju duu i volju. Kad izaberete stareca, odriete se svoje volje i predajete je njemu pristajudi na slijepu poslunost, na posvemanje odricanje sama sebe. Tu kunju, tu stranu ivotnu kolu prihvada onaj koji se zavjetovao dobrovoljno i koji se ufa da de nakon duge kunje pobijediti sam sebe, zagospodariti sobom toliko da de napokon modi dosegnuti, poslunodu do kraja ivota, potpunu slobodu, to jest slobodu od sama sebe, i izbjedi sudbini onih koji su proivjeli

sav svoj ivot a da nisu u sebi nali sebe. To iznaade, to jest staratvo, nije 1- Sveta Gora na poluotoku Halkidici u Grkoj. 2-Turski sultan Mehmed zauzeo je 1453. Carigrad. Po miljenju Dostojevskoga, Carigrad je bio sveti grad za sve Ruse jer su iz njega Rusi u X. stoljedu primili krdanstvo. 3- Pajsije Velikovski (1722.-1794.) bio je istaknuti ruski starec koji je ivio kao monah na Atosu, u Moldaviji i Vlakoj. 4- Poznati manastir u Kalukoj guberniji. 3L.r- v'*iC$t?, Brada Karamazovi teoretske naravi, nego je nastalo na Istoku iz tisudgodinje prakse. Dunost prema starecu nije isto to i obina poslunost koja je oduvijek postojala i u naim ruskim manastirima. Tu se podrazumijeva vjeito ispovijedanje starecu svih onih koji se trape, i neraskidiva veza onih koji su vezani s onim to ih je vezao. Pria se, na primjer, da je jednom u davno krdansko doba takav jedan poslunik koji nije izvrio pokoru koju mu je zadao starec, otiao od njega iz manastira i doao u drugu zemlju, iz Sirije u Egipat. Tu se napokon, nakon silnih i velikih pothvata, udostojio pretrpjeti muenje i mueniku smrt za vjeru. Kad je crkva pokapala njegovo tijelo astedi ga ved kao sveca, iznenada je na uzvik akonov: Oglaeni, izaite!1 lijes s muenikovim tijelom poskoio s mjesta i izletio iz hrama, i tako tri puta zaredom. Tek se tada napokon saznalo da je taj svetac, koji je pretrpio strane muke, bio prekrio zavjet poslunosti i otiao od svog stareca, pa da stoga bez njegove suglasnosti ne moe biti odrijeen grijeha, bez obzira na svoje velike zasluge. Tek kada ga je starec, koga su dozvali, oslobodio zavjeta, mogao se obaviti ukop. Dakako da je sve to tek drevna legenda, ali evo to se nedavno zbilo: jedan od naih dananjih monaha ivio je kao isposnik na Atosu, ali mu je njegov starec iznenada zapovjedio da napusti Atos, koji je zavolio svom duom kao svetinju, kao mimo utoite, i da najprije ode u Jeruzalem pokloniti se svetim mjestima, a potom da se vrati u Rusiju, na sjever, u Sibir: Tamo je tebi mjesto, a ne ovdje. Preneraen i ojaen, monah je otiao u Carigrad do vaseljenskog patrijarha i zamolio ga da ga oslobodi zavjeta, a vaseljenski mu vladika odgovori da ne samo to ga on, patrijarh vaseljenski, ne moe osloboditi zavjeta, nego da ni na cijelom svijetu nema te vlasti koja bi ga mogla osloboditi zavjeta koji je primio od stareca, osim tog istog stareca od koga je zavjet primio. Na taj nain stareci imaju u stanovitim sluajevima neogranienu i nepojmljivu vlast. Eto zato su staratvo isprva u mnogim naim manastirima malne progonili. Meutim, narod je starece umah poeo duboko potivati. Starecima u na manastir dolazili su, primjerice, i obini ljudi i veliki uglednici, da bi pali niice pred njih i ispovjedili im svoje dvojbe, svoje grijehe, svoje patnje i izmolili od njih savjete i pouke. Vidjevi to, protivnici stareca digli su na njih kuku i motiku, optuujudi ih, izmeu ostalog, i da se kod njih samovoljno i lakou1. Crkvenoslavenski: neka se oglaeni spremi kako bi mogao primiti krdanstvo.

mno poniava tajna svete ispovijedi, iako se neprekidno ispovijedanje due iskuenika ili svjetovnjaka nipoto ne obavlja kao tajna. Na kraju se staratvo ipak odralo pa se malo-pomalo uvodi i u druge ruske manastire. Istina je, dodue, i to da se ovo prokuano i tisudgodinje sredstvo za moralno uzdizanje ovjekovo od ropstva do slobode i moralnog usavravanja moe prometnuti u dvosjekli ma, tako te ponekog nede dovesti do poniznosti i potpunog vladanja sobom, nego, naprotiv, do sotonske oholosti, to jest do okova, a ne do slobode. Starec Zosima bio je ezdesetpetogodinjak, porijeklom vlastelin, a nekod je, u ranoj mladosti, bio vojnik i sluio na Kavkazu kao vii asnik. Nedvojbeno je zadivio Aljou nekom posebnom odlikom svoje due. Aljoa je stanovao u samoj starecovoj deliji jer ga je starec zavolio i primio k sebi. Valja napomenuti da Aljoa tada, iako je boravio u manastiru, nije bio jo niim vezan, mogao je odlaziti kamo hode, pa i po cijele dane, a nosio je mantiju od svoje volje, da se ne razlikuje ni od koga u manastiru. Ali dakako da mu je to i samom bilo po volji. Moda su na Aljoinu mladenaku matu snano utjecale ona mod i slava koje su neprestano okruivale njegova stareca. O starecu Zosimi govorilo se da je, primajudi mnogo godina sve one koji su mu dolazili ispovjediti svoje srce i udjeli za njegovim savjetom i ljekovitom rijeju primio u svoju duu toliko otkrida, skruenosti, priznanja da je na kraju stekao tako iznimnu pronicavost te je ved od prvog pogleda na lice neznanca koji mu je doao mogao pogoditi: zbog ega je doao, to mu treba, pa ak i kakva mu muka mori savjest, te je iznenaivao, zbunjivao i malone plaio pokatkad doljaka izvanrednim poznavanjem njegove tajne jo prije nego to bi ovaj i progovorio. Ipak je Aljoa gotovo svagda primjedivao kako mnogi, koji su prvi put dolazili starecu na prisan razgovor, dolaze obuzeti strahom i nemirom, a odlaze od njega gotovo uvijek vedri i radosni i najsumornije lice preobraavalo se u blaeno. Aljou je silno iznenaivalo i to to starec nije bio ni najmanje strog; naprotiv, gotovo je uvijek u razgovoru bio dobre volje. Monasi su o njemu govorili da pokazuje vedu duevnu naklonost upravo onima koji su vedi grenici, i da de najvie zavoljeti ba onoga tko je najgreniji. ak i pod sam kraj Zosimina ivota bilo je meu monasima onih koji su ga mrzili i zavidjeli mu, ali je takvih bivalo sve manje i na kraju su uutjeli, iako je meu njima bilo i nekoliko vrlo uglednih i cijenjenih osoba u manastiru, kao recimo jedan od najstarijih kaluera, velik utljivac i neobian isposnik. Ipak je ved golema vedina nedvojbeno stala na stranu stareca Zosime, a mnogi su ga od njih ved i zavoljeli svim srcem, vatreno i iskreno; neki su mu Brada Karamazovi bili gotovo fanatino odani. Takvi su otvoreno govorili, ne dodue na sav glas, da je on svetac, da o tom nema vie ni najmanje dvojbe, i predviajudi da de uskoro umrijeti, oekivali su umah ak i uda i veliku slavu manastira u najskorijoj bududnosti. U starecovu udotvornu mod vjerovao je vrsto i Aljoa, ba kao to je vrsto vjerovao i u priu 0 lijesu to je izletio iz crkve. Vidio je kako su se mnogi od onih to su dolazili s bolesnom djecom ili odraslim roacima i molili stareca da stavi na njih ruke i izmoli nad njima molitvu, uskoro vradali, neki ved 1 sutradan, padali uplakani preda nj na koljena i zahvaljivali mu to je

izlijeio njihove bolesnike. Jesu li oni doista ozdravili ili im je bolest samo prirodnim putem krenula nabolje to se pitanje nije Aljoi ni postavljalo, jer je on ved duboko vjerovao u duhovnu mod svoga uitelja, a starecova slava kao da je bila i njegova. Osobito bi mu zadrhtalo srce i sav bi nekako sinuo kad bi starec izaao pred gomilu hodoasnika iz puka to su se sjatili iz svih krajeva Rusije pred vratima njegove delije da ga vide i prime od njega blagoslov. Padali su niice pred njim, plakali, ljubili mu noge, ljubili zemlju na kojoj stoji, vapili, ene su mu pruale svoju djecu, dovodili su mu bolesne vikaice. Starec je razgovarao s njima, zakratko se molio nad njima, blago slivljao ih i otputao. U posljednje je vrijeme bio toliko iznemogao od bolesti da je katkad jedva izlazio iz delije, pa su bogomoljci ekali gdjekad u manastiru i po nekoliko dana da se pojavi. Za Aljou se nije postavljalo pitanje zato ga oni toliko vole, zato padaju niice pred njim i plau od ganuda im ga spaze. Ah, on je i te kako dobro znao da za poniznu duu ruskoga seljaka izmuenu radom i jadom, a to je najvanije, vjeitom nepravdom i vjeitim grijehom, i svojim i tuim, nema vede potrebe i utjehe nego pronadi svetinju ili sveca, pasti pred njima na koljena i pokloniti im se: Ako u nas ima grijeha, nepravde i napasti, ipak ima tamo negdje na svijetu netko svet i uzvieniji od nas; u njega je istina, taj zna to je istina; ona dakle nije zatrta na svijetu nego de valjda jednom i do nas dodi i zavladat de na cijelom svijetu kao to je obedano. Znao je Aljoa da upravo tako osjeda, pa i prosuuje, to mu je bilo jasno, ali nije ni najmanje dvojio da je upravo starec taj svetac, taj uvar istine Boje u oima puka kao to nisu dvojili ni svi oni uplakani seljaci i njihove bolesne ene to su pruale starecu svoju djecu. Uvjerenje da de starec, kad umre, donijeti veliku slavu manastiru bilo je u Aljoinoj dui moda jo snanije nego u bilo koga drugoga u manastiru. Uopde, u posljednje mu se vrijeme nekakav du bok, vatren duhovni zanos sve jae i jae razbuktavao u srcu. Nimalo ga nije bunilo to to taj starec stoji pred njim kao osamljen primjer: Svejedno je on svet, u njegovu se srcu krije tajna preporoda svih ljudi, ona mod koja de napokon uspostaviti istinu na svijetu, pa de svi biti sveci, i ljubit de jedni druge, i nede biti ni bogatih ni siromanih, ni oholih ni ponienih, nego de svi biti kao djeca Boja i nastat de pravo kraljevstvo Kristovo. Eto o emu je Aljoa matao u srcu. ini se da se Aljoe neobino snano dojmio dolazak obojice brade koje do tada nije poznavao. S polubratom Dmitrijem Fjodoroviem zbliio se bre i prisnije, iako je on stigao kasnije, nego s drugim, roenim bratom Ivanom Fjodoroviem. Silno je elio upoznati brata Ivana, ali premda je ovaj bio ovdje ved dva mjeseca i premda su se prilino esto viali, jo se nipoto nisu zbliili: Aljoa je bio i sam utljiv i kao da je ekao neto, kao da se neeg stidio, a brat Ivan, iako je Aljoa osjedao u prvi mah na sebi njegove duge i radoznale poglede, inilo se da je uskoro prestao ak i misliti na nj. Aljoa se pomalo zbunio kad je to zamijetio. Bratovu je ravnodunost pripisivao razlici u godinama i posebice u naobrazbi. Ali pomislio je Aljoa i neto drugo: da takvo Ivanovo pomanjkanje radoznalosti i suosjedanja s njim moda i ima i neki drugi, Aljoi posve nepoznat uzrok. Neprestano mu se inilo, tko zna zato, da je Ivan neim zaokupljen, neim intimnim i vanim, da tei

za nekim ciljem, moda i vrlo tekim, tako da mu nije stalo do njega, i da je to zapravo jedini razlog zato ga onako rastreseno gleda. Pomiljao je Aljoa jo na neto: da nema u tome i nekakva prezira uenog ateista prema njemu, priglupu iskueniku? Pouzdano je znao da mu je brat ateist. Taj prezir, ako ga je i bilo, nije ga mogao povrijediti, ali je ipak ekao, obuzet nekakvom uznemirenom, neshvatljivom i njemu samom, zbunjenodu, kad de mu brat poeljeti da mu se priblii. Brat Dmitrij Fjodorovi govorio je o bratu Ivanu s najdubljim potovanjem i s nekom posebnom toplinom. Upravo je od njega Aljoa saznao sve potankosti onoga vanog posla koji je u posljednje vrijeme povezao oba starija brata posebnom i tijesnom vezom. Dmitrijevo ushideno kazivanje o bratu Ivanu bilo je jo znaajnije u Aljoinim oima zato to je brat Dmitrij bio prema Ivanu gotovo posve neuk. Njih su dvojica, kad bi ih ovjek postavio jednog do drugog, bili kao linosti i karakteri u takvoj otroj suprotnosti da je moda bilo nemogude i zamisliti dva razliitija ovjeka. I eto, ba u to vrijeme dolo je do sastanka ili, bolje redi, obiteljskog skupa svih lanova te neslone obitelji u starecovoj deliji, stoje ostalo snaan dojam na Aljou. Povod tom sastanku bio je zapravo izmiljen. Oito su ba tada nesuglasice oko nasljedstva i imovinskih rauna izmeu Dmitrija Fjodorovia i njegova oca Fjodora Pavlovia bile Brada Karamazovi dostigle vrhunac. Odnosi su se meu njima toliko zaotrili da su postali nepodnoljivi. ini se da je Fjodor Pavlovi prvi, i to vie onako u ali, predloio da se svi skupa sastanu u deliji stareca Zosime, pa da se, ne oekujudi dodue od njega da otvoreno posreduje, ipak nekako pristojnije sporazumiju, pri emu bi dostojanstvo i sama starecova osobnost mogli djelovati pomirljivo i snano na sve nazone. Dmitrij Fjodorovi, koji nikad prije toga nije bio kod stareca i.nije ga ak ni vidio, pomislio je, naravno, da ga starecom ele uplaiti; ali kako je i sam sebi potajno zamjerao mnoge neobino grube ispade u sporenju s ocem u posljednje vrijeme, prihvatio je taj izazov. Usput budi reeno, on nije boravio u oevoj kudi kao Ivan Fjodorovi, nego je ivio sam za se, na drugom kraju grada. A sluilo se i da je Petar Aleksandrovi Miusov, koji je u to vrijeme boravio kod nas, objeruke prihvatio taj prijedlog Fjodora Pavlovia. Liberal iz etrdesetih i pedesetih godina, slobodouman ovjek i ateist, on je moda iz dosade, a moda i radi lakoumne zabave, djelatno sudjelovao u svemu tome. Odjednom mu se prohtjelo pogledati manastir i sveca. Kako je jo vodio onaj svoj stari spor s manastirom i kako se silno bila otegnula parnica oko mea njegova veleposjeda, o nekakvu pravu na ribolov i na sjeu ume i tako dalje, pourio se iskoristiti ovu prigodu, pod izgovorom da toboe eli porazgovarati s ocem igumanom: ne bi li okonali spor nagodbom. Posjetitelj s takvim dobrim namjerama mogao je, naravno, oekivati da de ga u manastiru primiti paljivije i susretljivije nego obina znatieljnika. S obzirom na sve ove razloge, uprava je manastira zacijelo utjecala na bolesnoga stareca, koji u posljednje vrijeme gotovo vie nije ni izlazio iz delije i zbog bolesti uskradivao posjete ak i obinim posjetiteljima. Na kraju je starec dao svoj pristanak i utanaen je dan posjeta. Samo je Aljoi rekao smijeedi se: Tko je mene postavio da im sudim?

Kad je saznao za taj dogovoreni sastanak, Aljoa se silno zbunio. Ako je tko od svih tih parniara i pravdaa mogao taj sastanak smatrati ozbiljnim, onda je to svakako bio samo njegov brat Dmitrij; ostali de svi dodi radi nekih svojih lakoumnih ciljeva, moda ak i uvredljivih za stareca tako je bar mislio Aljoa. Brat Ivan i Miusov dodi de iz radoznalosti, moda i najgrublje vrste, a otac opet moda radi kakve lakrdijake i teatralne scene. O, premda je Aljoa utio, ved je bio dobro i temeljito upoznao oca. Ponavljam da taj mladac nipoto nije bio onako prostoduan kakvim su ga svi smatrali. Teka srca oekivao je ureeni dan. Nedvojbeno je u sebi, u srcu, jedva ekao da ved jednom doe kraj svim tim obiteljskim nesuglasicama. Ipak ga je najvie zabrinjavao starec: strepio je za njega, za njegovu slavu, bojao se da ga ne povrijede, osobito se bojao Miusovljevih rafiniranih, uljudnih podsmijeha i uznositih aluzija uenog Ivana. Tako je on bar nekako sve to zamiljao. ak je pomiljao da se odvai upozoriti unaprijed stareca, natuknuti mu togod o tim gostima koji de mu dodi, ali se predomislio i preutio to je kanio redi. Samo je uoi tog dana poruio po jednom svom znancu bratu Dmitriju da ga jako voli i da oekuje od njega da de odrati rije. Dmitrij se na tu poruku zamislio jer se nije mogao sjetiti kakvu je to rije bio zadao, pa mu je samo pismeno odgovorio da de se svim silama suzdravati od gadarija, a premda duboko potuje stareca i brata Ivana, uvjeren je da se tu krije ili neka zamka za njega ili nekakva nedostojna komedija. Ipak bih radije pregrizao jezik nego to bih uskratio potovanje svetom muu koga ti toliko cijeni, tim je rijeima Dmitrij zavrio svoje pisamce. Ono ipak nije Aljou osobito ohrabrilo. Brada Karamazovi Knjiga druga NEPRILIAN SKUP 1. Stigoe u manastir Osvanuo je divan, topao i vedar dan, potkraj mjeseca kolovoza. Sastanak je sa starecom utanaen odmah poslije kasne slube Boje, oko jedanaest i pol. Nai posjetitelji manastira ipak nisu doli na slubu Boju nego su stigli upravo kad su se vjernici razilazili. Stigli su u dvije koije; u prvoj, raskonoj, koju je vukao par rasnih konja, dovezao se Petar Aleksandrovi Miusov sa svojim daljnjim roakom, vrlo mladim, dvadesetogodinjim Petrom Fomiem Kalganovom. Mladid se spremao upisati na fakultet. Miusov, kod koga je, tko zna zato, privremeno boravio, nagovarao ga je da pode s njim u inozemstvo, u Zurich ili u Jenu, pa da se ondje upie na fakultet i svri nauke. Mladid se jo nije bio nakanio. Bio je zamiljen i nekako rastresen. Imao je privlano lice, bio je snano graen i prilino visok. Pogled mu je ponekad bivao neobino ukoen: kao i svi rastreseni ljudi, gledao bi vas katkad dugo i netremice a da vas uopde nije vidio. Bio je mualjiv i pomalo nespretan, ali je na mahove bivao dodue, samo kad bi se naao s nekim nasamo odjednom vrlo razgovorljiv, ustar, sklon smijehu, smijao bi se katkad bilo emu. Ali oduevljenje bi mu odjednom isto tako naglo splasnulo kao to je i nabujalo. Bio je svagda lije-Po i, pae, otmjeno odjeven; imao je ved neto svog vlastitog imutka, a nadao se jo i mnogo vedem. S Aljoom je prijateljevao.

Brada Karamazovi U vrlo staroj, kripavoj ali prostranoj najamnoj koiji koju su vukla dva stara dorata to su bila daleko zaostala za Miusovljevom koijom, stigao je Fjodor Pavlovi sa svojim sinom Ivanom Fjodoroviem. Dmitrija Fjodorovia obavijestili su bili jo dan ranije o tonom satu sastanka, ali je on zakasnio. Gosti su ostavili koije pokraj ograde svra-tita i uli pjeice kroz vratnice manastira. Izuzev Fjodora Pavlovia, ini se da ostala trojica nisu nikad vidjela nijedan manastir, a Miusov nije moda tridesetak godina ni u crkvi bio. Obzirao se oko sebe nekako radoznalo, ali se ujedno drao toboe neusiljeno. Uza sav svoj dar zapaanja, nije imao bogzna to vidjeti unutar manastirske ograde, osim crkvenih i gospodarskih zgrada, uostalom sasvim obinih. Posljednji su vjernici izlazili iz crkve, skidali kape i kriali se. Meu obinim svijetom bilo je i pripadnika vieg drutva, dvije-tri dame i jedan vrlo stari general; svi su oni bili odsjeli u svratitu. Nae su posjetitelje odmah saletjeli prosjaci, ali im nitko nita nije dao. Samo je Petrua Kalganov izvadio iz novarke novid od deset kopjejaka pa se uurbao i ueprtljio, tko zna zato, i bre-bolje tutnuo novid u ruku jednoj eni i izustio brzoreicom: Podijelite na jednake dijelove!. Nitko mu od suputnika nije na to nita rekao tako da se nije imao zbog ega snebivati, ali kad je to primijetio, jo se vie snebio. Bilo je tu ipak neto udno; zapravo ih je netko morao doekati, i moda im ak iskazati nekakvo potovanje: jedan je od njih nedavno podario manastiru tisudu rubalja, a drugi je bio vrlo bogat vlastelin i vrlo naobraen ovjek, o komu svi u manastiru djelomice ovise zbog spora oko ribolova na rijeci, s obzirom na obrat do kojeg bi moglo dodi u parnici. A eto, ipak ih nitko od slubenog osoblja ne doekuje. Miusov je rastreseno razgledao nadgrobne ploe oko crkve i ved je htio napomenuti kako su jamano za te grobove morali skupo platiti oni koji su eljeli biti pokopani na tako svetom mjestu, ali je odustao od toga: obina liberalna ironija pretvarala se u njemu gotovo u gnjev. K vragu, kod koga da se uopde u ovoj zbrci raspitamo?... Treba ipak neto poduzeti jer vrijeme prolazi progovori iznenada kao da govori za se. Odjednom im prie postariji, prodelav gospodin, slatkastog pogleda, u irokom ljetnom ogrtau. Podigne eir i, sladedi medenim glasom, predstavi se svima kao vlastelin iz Tule Maksimov. Odmah se potrudi da pomogne naim putnicima: Starec Zosima ivi u isposnici, sam za sebe, oko etiristo koraka od manastira, iza one umice, iza one umice... To i ja znam, molim lijepo, da je iza umice odvrati Fjodor Pavlovi ali se ne sjedam dobro kako se tamo ide, odavno nismo ovdje biliPa evo, kroz ova vrata pa onda ravno kroz umicu... kroz umicu. Hajdemo. Ako vam je po volji... i ja du... i ja du s vama... Evo ovuda/ ovuda... Proli su kroz vrata i zaputili se kroz umicu. Vlastelin Maksimov, ovjek ezdesetih godina, nije hodao nego je, bolje redi, gotovo pocupkivao sa strane i sve ih redom motrio odajudi grozniavu, upravo nevjerojatnu radoznalost. Oi mu bijahu izbuljene. Mi vam, znate, idemo k tom starecu svojim poslom strogo

pripomene Miusov. Nas de ta linost primiti u audijenciju, da tako kaem, pa smo vam zahvalni svakako na pomodi, ali vas nedemo zamoliti da poete s nama. Ja sam ved bio, bio, bio sam ved ja... Un chevalier parfait!: i vlastelin pucne prstima. Tko vam je to chevalier2? priupita ga Miusov. Starec, divni starec, starec... ast i slava manastira. Zosima. To vam je takav starec... Ali ovaj njegov smueni govor prekine monah koji je sustigao putnike, u kamilavci3, onieg rasta, vrlo blijed i izmoden. Fjodor Pavlovi i Miusov zastanu. Poklonivi se neobino uljudno, gotovo do pasa, izusti: Gospodo, otac iguman lijepo vas sve moli da poslije posjeta ispo snici doete k njemu na ruak. Kod njega se rua u jedan sat, ne kasnije. I vi ste pozvani obrati se on Maksimovu. Ja du svakako dodi! uzvikne Fjodor Pavlovi, koji se silno obra dovao tom pozivu. Svakako! I da znate, svi smo se ovdje zarekli da demo se pristojno ponaati... Hodete li i vi, Petre Aleksandroviu? Pa nego ta? Zato sam najvie i doao, da vidim sve njihove ovdanje obiaje. Jedino mi je nezgodno to sam ovdje s vama, Fjodore Pavloviu... Ah, Dmitrija Fjodorovia jo nema. Ba bi bilo dobro da i ne doe, mislite li moda da ja uivam, to "\ u tom vaem natezanju, pogotovo u vaem drutvu? Dodi demo dakle na ruak, zahvalite ocu igumanu u nae ime obrati se Miusov monahu. ! Pravi vitez (franc.) 2- Vitez (franc.) ? Visoka, tvrda kapa pravoslavnih monaha (novogr.) Brada Karamazovi Ja vas moram odvesti i do stareca otpovrne monah. E, kad je tako, ja du onda k ocu igumanu, ja idem odmah k ocu igumanu procvrkude vlastelin Maksimov. Otac lguman je trenutno zauzet, ali kako hodete... neodluno de monah. Uasno dosadan starkelja naglas de Miusov poto je vlastelin Maksimov pohitao natrag u manastir. Slian je fon Zonu1 pripomene odjednom Fjodor Pavlovi. Ma vi nita drugo i ne znate... Po emu je on to slian fon Zonu? Jeste li moda vidjeli fon Zona? Vidio sam ga na slici. Ako nije po licu, slian mu je po neemu to se ne da objasniti. Cisti duplikat fon Zona. Ja vam to uvijek prepoznam po samoj fizionomiji. Hja, moda ste vi strunjak za te stvari. Nego, znate ta, Fjodore Pavloviu, sami ste maloprije izvoljeli spomenuti da smo se zarekli da demo se svi pristojno ponaati, sjedate se? Upozoravam va da se suzdravate! A ako ponete praviti od sebe budalu, ja ne elim da me ovdje trpaju u isti ko s vama... Vidite kakav je ovo ovjek obrati se on monahu bojim se idi s njim k pristojnim ljudima. Na blijedim, beskrvnim monahovim usnama ocrta se jedva primjetan, nijem osmijeh, lukav na svoj nain, ali monah ne odgovori ni crne ni bijele bilo je

vie nego jasno da uti iz osjedaja vlastita dostojanstva. Ma nek idu svi skupa do vraga, samo stoljedima izgraivana fasada, a u biti arlatanstvo i glupost!, mine monahu kroz glavu. Evo i isposnice, tu smo! vikne Fjodor Pavlovi. Ali vrata su zatvorena. I on se uzme irokim zamasima kriati pred svecima naslikanim iznad ulaza i sa strane. U tuoj se kudi ne zapovijeda pripomene. U ovoj se isposnici trape svih dvadeset pet svetaca, gledaju jedan drugoga i kusaju kupus. A posebno je vrijedno to nijedna ena ne smije udi na ova vrata. I da znate, stvarno je tako. Ipak, uo sam da starec prima dame? obra ti se on iznenada mladom monahu. enskinja iz puka ima i sad ovdje, eno ih tamo, lee kraj drvene ve rande i ekaju. A za dame iz vieg drutva izgraene su ovdje, ali izvan ograde, dvije sobice, evo vidite one prozore tamo, pa starec odlazi 1. Fon Zon, stari razvratnik, ubijen sedamdesetih godina u nekoj jazbini, isjeen na komade pa poslan u paketu u Moskvu. do njih unutarnjim hodnikom, kad je zdrav, ali je to ipak iza ograde. Pa i sad ga eka tamo jedna dama, vlastelinka iz Harkova, gospoa Hohlakova, sa svojom bolesnom kderkom. Vjerojatno je obedao da de dodi do njih, iako je u zadnje vrijeme toliko malaksao da se i pred pukom jedva pokazuje. Ipak je dakle izgraen tajni hodnik koji vodi iz isposnice do gospo ja? Nemojte misliti, sveti oe, da ja to loe mislim, ja to samo onako. A znate da su na Atosu, to ste valjda uli, ne samo zabranjeni enski posjeti nego da i nema nikakvih enskinja, pa ak i nikakvih stvorenja enskog roda, recimo kokoi, purica, junica... Fjodore Pavloviu, ja du se radije vratiti i ostaviti vas ovdje, a vas de ovdje bez mene istjerati, pazite to vam kaem! A to vam ja to smetam, Petre Aleksandroviu? Gledajte samo odjednom uzvikne im se naao unutar ograde gledajte samo u kakvoj dolini rua ovdje ive! I doista, premda trenutno nije bilo rua, bilo je mnogo rijetkog i divnog jesenskog cvijeda na sve strane, gdje se god moglo posaditi. Oito ga je odnjegovala iskusna ruka. Gredica sa cvijedem bilo je i oko ograde i izmeu grobova. Kudica u kojoj je bila starecova delija, drvena prizemnica, s verandom pred ulazom, bila je takoer okruena cvijedem. A je li bilo ovako i za prijanjeg stareca Varsonofija? Kau da on uopde nije volio lijepe stvari, da je skakao na noge i tapom ak tukao dame? priupita Fjodor Pavlovi penjudi se uz ulazne stube. Starec Varsonofije se stvarno ponekad ponaao kao jurodivi, alt priaju o njemu i kojekakve gluposti. tapom nije nikad nikog tukao odgovori monah. A sad se, gospodo, malo strpite, idem vas najaviti. Fjodore Pavloviu, posljednji put vas podsjedam na ono to ste obedali, ujete li? Ponaajte se pristojno jer du vam inae vratiti milo za drago dospio je jo jednom promrsiti Miusov. Nikako mi nije jasno to se toliko uzrujavate podrugljivo de Fjodor Pavlovi. Da se moda ne bojite zbog svojih grijeha? Kau da starec po

oima vidi tko mu zato dolazi. I kako to da je vama, takvom Parianinu i naprednom gospodinu, toliko stalo do njihova miljenja, to mi zbilja ne ide u glavu, da znate! Ali Miusov nije stigao odgovoriti na ovaj sarkazam jer su ih pozvali da uu. Uao je pomalo razdraen... t, sad ved znam to de biti, ovako razdraen, jo du se i posvaati... azestit du se i ponizit du i sebe i svoje ideje, sune mu kroz glavu. Brada Karamazovi 11. Stari lakrdija Uli su u sobu gotovo istodobno sa starecom, koji je doao iz svoje spavade sobe im ih je ugledao. U deliji su jo otprije ekali da sta-rec izae dva jeromonaha1 iz manastira, jedan je bio otac knjiniar a drugi otac Pajsije, bolestan ovjek. Iako nije bio star, o njemu su govorili i da je vrlo uen. Osim toga, u kutu je stajao (i poslije ostao stajati za sve vrijeme na istom mjestu) mlad momak, od svoje dvadeset dvije godine, u redengotu, seminarist i bududi bogoslov, kojem su manastir i monaka bratija bili, tko zna zato, pokrovitelji. Bio je prilino visok, svjeeg lica, irokih jagodica, pametnih i pozornih, uskih, smeih oiju. Lice mu odavalo krajnju smjernost, ali uljudnu, bez upadljiva dodvoravanja. Goste nije ak ni pozdravio, kao osoba koja im nije ravna ved, naprotiv, zavisna i podreena manastiru. Starec Zosima pojavio se u pratnji Aljoe i manastirskog iskuenika. Jeromonasi su ustali i pozdravili ga dubokim poklonom dodirujudi prstima pod, a zatim su mu, primivi od njega blagoslov, poljubili ruku. Blagoslovivi ih, starec obojici uzvrati takoer dubokim poklonom dodirujudi prstima pod, i obojicu zamoli da ga blagoslove. Sva je ta ceremonija obavljena vrlo ozbiljno, ni nalik na neki svakidanji obred, nego ak i nekako osjedajno. Miusovu se ipak uinilo da sve to rade navlas tako, da nazonima uliju potovanje. On je stajao ispred svih gostiju koji su s njim uli. Trebalo bi on je jo sinod na to pomiljao bez obzira na sve njegove nazore, iz puke uljudnosti (kad su ved ovdje takvi obiaji), pridi starecu i zamoliti blagoslov od njega, te primiti blagoslov ako mu ne i poljubiti ruku. Ali kad je sad vidio kako se jeromonasi klanjaju i ljube starecu ruku, predomislio se u tili as: dostojanstveno i ozbiljno naklonio se prilino duboko, ali na svjetovni nain, i priao stolici. Isto je tako postupio i Fjodor Pavlovi oponaajudi ovaj put Miusova poput majmuna. Ivan Fjodorovi naklonio se takoer dostojanstveno i pristojno, ali je i on drao ruke na avovima hlaa, a Kalganov se toliko zbunio da se nije ni naklonio. Starec je spustio ruku koju je bio podigao da ga blagoslovi i, poklonivi se po drugi put gostima, zamolio ih sve da sjednu. Aljoi je krv udarila u glavu; posramio se. Obistinjivala su se njegova najgora predvianja. Starec je sjeo na mali divan od mahagonija, presvuen koom, u starinskom stilu, a gostima je, osim dvojice jeromonaha, ponudio da sjednu uz suprotni zid, sva etvorica jedan do drugoga, na etiri stolice od mahagonija, presvuene crnom, posve izlizanom koom. Jeromonasi su sjeli sa strane, jedan uz vrata a drugi uz prozor. Seminarist, Aljoa i iskuenik ostali su stajati.

Delija je bila prilino tijesna i nekako ofucana. Pokudstvo i stvari bijahu grubo izraeni i sirotinjski, bilo je tu samo ono najnunije. Na prozoru su bila dva lonca sa cvijedem, a u kutu vie ikona jedna od njih, Bogorodiina, bijae vrlo velika i naslikana zacijelo mnogo prije crkvenog raskola. Pred njom je gorjelo kandilo. Uz nju su bile jo dvije ikone u sjajnim rizama1, a oko njih izrezbareni anelci, porculanska jaja, katoliki kri od bjelokosti koji grli Mater dolorosa2 i nekoliko starih gravira izraenih prema slikama velikih talijanskih majstora iz minulih stoljeda. Uz te lijepe i skupocjene gravire virilo je i nekoliko obinih pukih ruskih litografija svetaca, muenika, svetitelja i drugih, to se prodaju za koju kopjejku po sajmovima. Bilo je i nekoliko litografskih portreta ruskih suvremenih i davnanjih arhijereja, ali na drugim zidovima. Miusov je letimice pogledao svu tu crkvenu formalistiku i zapiljio se u stareca. On je mnogo drao do svog otrog pogleda, patio je od te slabosti, koja mu se svakako mogla oprostiti kad se uzme u obzir da mu je bilo ved pedeset godina da je dakle bio u dobi kad pametan svjetski ovjek, materijalno osiguran, vazda sve vie potuje sebe, ponekad ak i mimo svoje volje.

1. U pravoslavnoj crkvi kaluer koji moe obavljati sve svedenike poslove kao i svedenik. 1- Zlatan srebrn okvir ikone l- alosna Majka Boja Brada Karamazovi Starec mu se ved na prvi pogled nije svidio. I doista, bilo je neto na starecovu licu to se ne bi svidjelo i mnogima drugima, a ne samo Miusovu. Bijae to onizak, pogrbljen ovjek, vrlo slab na nogama, od svega ezdeset pet godina, ali se zbog bolesti doimao kudikamo starije, najmanje za deset godina. Cijelo mu je lice, inae vrlo mravo, bilo izbrazdano sitnim borama, a osobito ih je mnogo bilo okp oiju. Oi mu bijahu sitne, svijetle, hitre i sjajne, kao dvije svijetle toke. Sijede vlasi imao je jo samo na sljepooicama, bradica mu bijae majuna, rijetka i klinasta, a usne, esto nasmijeene, tanke kao dvije niti. Nos mu nije bio ba dugaak, ali je zato bio iljast, kao kljun u ptice. Po svim znacima sudedi, pakosna i naduta sitna dua, sijevne Miusovu kroz glavu. Uopde je bio vrlo nezadovoljan sobom. Izbio je sat i pomogao da se zapodjene razgovor. Mala jeftina zidna ura s utezima otkucala je ravno dvanaest puta. Upravo dogovoreno vrijeme uzvikne Fjodor Pavlovi a sina moga Dmitrija Fjodorovia jo nema. Ispriavam se umjesto njega, sveti starel (Aljoa je zadrhtao na rijei sveti starce.) Ja sam vam uvijek toan, na minutu, jer imam na umu da je tonost kraljevska uljudnost...1 Samo to vi u najmanju ruku niste kralj promrsi Miusov ne mogavi se svladati od samog poetka. Da, to je istina da nisam kralj. Zamislite, Petre Aleksandroviu, ja sam to, bogme, i sam znao! I eto, uvijek tako neto neumjesno bu bnem! Vaa svetosti! uzvikne odjednom patetino. Pred vama

je, evo, pravi lakrdija! Upravo se tako i predstavljam. Stara navika, na alost! A to to katkad neto bubnem, to vam ja sve namjerno, u na mjeri da ljude nasmijem i ugodim im. Jer ljudima treba ugaati, nije li tako? Tako vam ja prije nekih sedam godina doem u jedan gradid, imao sam tamo neka posla, udruio sam se s nekim tamonjim trgov cima, i odem tako do ispravnika2 jerbo ga je trebalo neto zamoliti i pozvati na objed. Izlazi ispravnik, visok, debeo, plavokos, namrgoen ovjek takvi su vam najopasniji: boluju na jetri, na jetri. Ja ravno do njega i, znate, onako leerno kao svjetski ovjek: Gospodine ispravnie, velim, budite nam, da tako kaem, Napravnik3! Kakav 1. Geslo francuskoga kralja Luja XVIII. (1814.-1824.). 2. Upravitelj kotarske policije. (Ovdje je ostavljena ruska rije ispravnik zbog igre rijei, a inae je upravitelj kotarske policije.) 3. E. F. Napravnik (1836.-1916.), porijeklom eh, bio je vie godina dirigent carske ruske opere. to, veli on, Napravnik? Vidim ja ved otprve da stvar nije upalila, uozbiljio se ovjek i uzjogunio, pa mu velim: Ma htio sam se samo naaliti, da zabavim drutvo, jerbo gospodin je Napravnik na poznati ruski kapelnik, a nama ba treba, radi harmonije naeg poduzeda, neto ko kapelnik... Razlono sam mu to objasnio i usporedio, zar ne? A on de meni: Oprostite, ja sam ispravnik i ne doputam da se prave vicevi na raun moga zvanja. Pa se okrene i ode. A ja za njim viem: Da, da, vi ste ispravnik, a ne Napravnik! A ne, veli on, kad ste ved tako rekli, onda sam, znai, Napravnik!. I zamislite, propao nam posao! I eto, ja sve tako, uvijek tako. Uvijek naudim sam sebi svojom ljubaznodu! Jednod tako, prije vie godina, velim ja jednoj ak utjecajnoj osobi: Vaa je supruga, gospodine, kakljiva enska misledi naime na njezinu ast, na njezine moralne kvalitete, da tako kaem, a on de meni: Da je niste moda pokakljali? A ja nisam odolio, hajde, mislim, da budem ljubazan, pa mu velim: Jesam, gospodine, pokakljao sam je ali onda je on mene pokakljao... Samo to je to davno bilo pa me nije vie ni sram o tome govoriti; uvijek ja tako naudim sam sebi! Pa i sad ste naudili gadljivo promrsi Miusov. Starec je utke motrio i jednoga i drugoga. Ma nemojte! A zamislite, Petre Aleksandroviu, ja sam i to znao, dapae, znate, predosjedao sam da du nauditi sam sebi im sam pro govorio, i znate da sam ak predosjedao da dete me vi prvi na to upo zoriti. Onog asa kad vidim da mi ala nije uspjela, meni vam se, vaa svetosti, oba obraza ponu lijepiti za donje desni i ko da me uhvati gr; to mi je ostalo jo iz mladih dana, kad sam ivio od milosti kod plemida i zaraivao kruh dodvoravanjem. Ja sam vam roeni lakrdi ja, vaa svetosti, a to vam je isto to i jurodivi; ne poriem da je u meni moda i neisti duh, dodue malog kalibra, jer da je malo vedi, izabrao bi drugo stanite, samo ne vas, Petre Aleksandroviu, jer ni vi niste bogzna kakvo stanite. Ali zato vjerujem, u Boga vjerujem. Tek sam u zadnje vrijeme poeo neto malo sumnjati, ali zato sad sjedim i oekujem velike rijei. Ja sam vam, vaa svetosti, ko filozof Diderot1. Znate li moda, presveti oe, kako je filozof Diderot doao k mitro

politu Platonu za vladavine carice Katarine? im je uao, veli mu: Nema Boga. A veliki svetitelj nato digne prst i odgovori mu: Ree ! Denis Diderot (1713.-1784.), francuski filozof i knjievnik, posjetio je 1/73. godine Rusiju i nagovarao Katarinu Veliku da provede neke reforme. Brada Karamazovi bezumnik u srcu svojem da nema Boga!. A onaj padne niice pred njim i povie: Vjerujem, i odmah bih da se pokrstim!. I pokrstili ga. Kuma mu bila kneginja Dakova1, a Potemkin kum... Fjodore Pavloviu, ovo je zbilja nepodnoljivo! Pa znate i sami da lupetate kojeta i da ta glupa anegdota nije istinita, to se sad tu prenemaete? ree mu drhtavim glasom Miusov koji se vie nije mo gao svladavati. Cijelog sam ivota slutio da to nije istina! zanosno uzvikne Fjodor Pavlovi. Ali zato du vam, gospodo, redi svu istinu. Veliki starecu! Oprostite mi, ovo sam zadnje, o pokrtavanju Diderota, ovaj as stvarno izmislio, evo ovog trenutka dok sam vam priao, a prije mi nikad nije ni na pamet palo. Izmislio sam radi pikantnosti same stvari. Zato se i prenemaem, Petre Aleksandroviu, da se umilim. Istinabog, ponekad ni sam ne znam zato to radim. A to se tie Diderota, ono ree bezumnik uo sam dvadesetak puta od ovdanjih vlastelina, jo u mladim danima, kad sam kod njih ivio; uo sam, izmeu ostalog, i od vae tetide, Petre Aleksandroviu, Mavre Fominine. Svi su oni i dan-danas uvjereni da je bezbonik Diderot dolazio k mitropolitu Platonu da se prepire s njim oko Boga... Miusov je ustao jer ne samo to je izgubio strpljenje nego se kanda i zaboravio. Bio je bijesan i znao je da je zbog toga i smijean. I doista, u deliji se zbivalo neto sasvim nevjerojatno. U toj istoj deliji okupljali su se gosti moda ved etrdeset ili pedeset godina, jo za prijanjih stareca, ali uvijek obuzeti najdubljim strahopotovanjem i nikako drukije. Gotovo svi koje su primali shvadali su, ulazedi u deliju, da im se iskazuje velika milost. Mnogi su padali na koljena i kleali za sve vrijeme posjeta. Mnoge od visokih linosti, ak i uenjaka, pa i neke slobodoumnije osobe koje su dolazile bilo iz radoznalosti, bilo iz nekih drugih razloga, kad su ulazili u deliju s ostalima ili na razgovor u etiri oka, smatrali su svi odreda svojom najpreom dunodu da iskau najdublje potovanje i taktinost za sve vrijeme posjeta, pogotovo to se ovdje nisu traili novci nego je, s jedne strane, bila ljubav i milost, a s druge pokajanje i elja da se rijei neko teko duevno pitanje ili prebrodi u srcu neki teki trenutak. Stoga je nenadano lakrdijanje Fjodora Pavlovia, nedostojno mjesta na kojem se nalazio, izazvalo u svjedoka, bar u nekih od njih, nedoumicu i uenje. Jeromonasi su, 1. Kneginja Dakova (1743.-1810.) bila je drubenica Katarine Velike i predstojnica Ruske akademije. dodue bez ikakve promjene na licu, ozbiljno i pozorno ekali to de redi starec, ali se inilo da su ved spremni ustati, kao i Miusov. Aljo-a samo to nije zaplakao, stajao je oborene glave. Najudnije mu je bilo to to mu je brat Ivan Fjodorovi, jedini u koga se uzdao i koji je jedini imao toliko utjecaja na

oca da ga je mogao obuzdati, sjedio sad sasvim nepomino na svojoj stolici, oborenih oiju, i oito ak i pomalo radoznalo oekivao kako de to sve zavriti, ba kao da ga se sve skupa nita ne tie. Na Rakitina (seminarista), koji je takoer bio Aljoin znanac i u neku ruku prijatelj, nije se Aljoa usudio ni zirnuti: znao je to on misli (iako to u cijelom manastiru nitko drugi nije znao). Oprostite mi... poe Miusov obr