Dr Čedomir Bogićević - Sula Radov i crnogorski moralni kodeks i običajno pravo

265Dr Čedomir Bogićević: SULA RADOV I CRNOGORSKI MORALNI KODEKS I OBIČAJNO PRAVO

Kostadin – Sula Radov Radulović u narodu poznat kao Sula Radov, bio je pozna crnogorski mudrac, pravednik, e čar, sudija, kapetan, gvardi-jan, kulugdžija (član Kuluka - crnogorskog centralnog putujućeg pomiriteljnog suda), senator, slobodar, rodoljub i junak. Svojim izrekama postavio je teme-lje učenja umne – racionalne orijentacije crnogorske prirodnopravne škole. Riznicu narodnoga blaga oboga o je umnom riječju i visprenim duhom, što je nadživjelo svoje vrijeme i vječno se utkalo u narodno pamćenje. Rođen je u Komanima, 1790. god. a umro na Ce nju s proljeća 1872. godine i sahranjen pred Vlaškom crkvom na Ce nju, đe mu se i danas grob nalazi sa skromnim spomen obilježjem.

Snaga riječi Sule Radova je sublimacija svega onoga što je najbolje u crnogorskome narodnome duhu, čija je on simbolika, a to je ljudskost, pamet i mudrost, rekao je najbolji poznavalac i tumač Suline misli, socijalni teore -čar, e čar i socijalni fi lozof Vukota B. Radulović (Sula Radov u svom vremenu, 2003).

Sula Radov i evropska racionalistička misao

Poznate su njegove fi lozofeme o moralu, pravdi i pravu kojima je an- cipirao evropsku racionalis čku misao, iako sholas čki i ortografski za nju

nije znao. On je emanirao i an picirao misao najvećeg njemačkog i fi lozofa čovječanstva Kanta (Immanuel Kant, 1724-1894), koji se proslavio fi lozofskom tezom: Prava se otkrivaju, dok je Sula, u isto vrijeme, kazao: Prava postoje, ona se ne propisuju, ona se š te. Sula je is cao: Zakon koji ne čuva pravdu, nije zakon. To je moderni koncept vladavine pravednog prava i pravde kao njegovog rodnog mjesta. Time je on postao preteča misli slavnog njemačkog

Dr Čedomir Bogićević

SULA RADOV I CRNOGORSKI MORALNI KODEKS I OBIČAJNO PRAVO (Povodom 140 godina od smrti i 222 godine od rođenja)

266 Crnogorski anali, br. 1/2013

fi lozofa prava Gustava Rabduha koji je rekao: Pravo je volja za pravdom. Nad zakonskim nepravom bdi nadzakonsko pravo. Pravnici treba da smognu sna-ge da odbiju primjenu nepravičnih propisa i nepravednog prava (Filozofi ja prava, 1978). Sula je potvrdio i misao srednjovjekovnog fi lozofa Tome Akvin-skog (1225-1274), koji je govorio: Ljudski zakon ima svojstvo zakona ukoliko je u skladu sa zdravim razumom, a u suprotnom pro vurječi pravdi (Summa theologiae).

Vrela crnogorskog etosa

Crnogorska istorija, njen e čki kodeks i vrline etosa, osobena je i jedinstvena heroika života, samorodna žila njenog društvenog stabla što je rodila najljepše i najuzvišenije plodove socijalnog i kulturnog nasljeđa, a hra-nila se na vrlinama ljudskovine što je, kao sublimacija sveukupnih struktur-nih elemenata njihovog agona, uslovilo da se nerastočeno blagorođe i do-brodušnost, uz viteške postulate čojskih zakona, razlije kroz moralnu plazmu do grandioznih i zadivljujućih oblika i primjera duševne veličine, gdje su sve osobine duha i ljudskog karaktera bile u dokazivanju i neprekidnoj igri nad-metanja kroz utakmicu karakternih osobina čovjeka, ali i kolek vnih atribucija zajednice, u kojoj su vladali strogi zakoni hijerarhije zasnovani isključivo na vrijednos ma i vrlinama. Dramaturgija života iskovala je i sistema zovala poj-move, kategorije i ustanove socijalnog etosa čiji temelji počivaju na slobodi, pravdi i jednakos i gdje je sve bilo okrenuto čovjeku i čojskim zakonima i mjerilima života.

Crnogorski moralni kodeks

Čovjek je subjekt moralnog zakona, Što obavezuje da treba poštova čovjeka kao reprezenta čovječanstva. Ovaj postulat označava dužnost čovje-kovu da djeluje po principu sveopšteg zakona, tj. da čini dobro. Crnogorski moralni kodeks je an pacija Kantovog kategoričkog impera va: Čovjek je su-bjekt moralnog zakona, što obavezuje da treba poštova čovjeka kao repre-zenta čovječanstva. Ovaj postulat označava dužnost čovjekovu da djeluje po principu sveopšteg zakona, tj. da čini dobro. Crnogorski moralni kodeks je an pacija Kantovog kategoričkog impera va: Djeluj tako da maksima tvoje volje može da vrijedi kao princip opšteg zakonodavstva, ili: Djeluj tako da čo-vječanstvo kako u tvojoj osobi, tako i u osobi drugog lica svagda uzimaš kao svrhu a nikad kao sredstvo. Moralni zakon je nepovrjediv, jer je čovječnost i čovječanstvo opšta svrha kao univerzalna vrijednost. Ličnost je moralna ka-


tegorija. Da bi čovjek, kao osoba bio ličnost, potrebna mu je sloboda. Samo je slobodna ličnost samosvjesna, autonomna, nezavisna i samodjelatna. Slo-boda je uslov opstojnos ljudskog bića. Sloboda nije stanje nego djelatnost. Sloboda nije data nego se uspostavlja. Život je borba pa se sloboda ne s če nego osvaja. Ljepša je i draža borba za slobodu od same slobode. Svijet ne postoji, on postaje. Djelovanje postoji samo kao samodjelatnost. Samodjelat-nost je samosvijest o ljudskoj potrebi koja se ostvaruje samosviješću bez koje nema svijes . Bi u svijes znači bi slobodan. Bi u interakciji sa drugim, znači bi samostvaralačko biće jer je svijet duhovna i moralna zajednica slo-bodnih ljudi. Otuda crnogorski moralni kodeks koji izvire iz ontološke potrebe za slobodom ovaploćenje je strukturnih moralnih vrijednos zasnovanih na slobodi i dostojanstvu, kao univerzalnim ljudskim vrijednos ma što izviru iz opšte čovječnih vrlina individue i čovječanstva kao ljudske zajednice.

Crnogorsko običajno pravo

Običaj kao pravilo društvenog života je druga priroda čovjekova. Ta-kva druga priroda se uspostavlja kao novi čovjekov svijet koji se podređuje ljudskim navikama i tradiciji koje se nalaze kao svrha u ostvarenju opšteljud-skih vrijednos – slobode i dostojanstva. Običaj je socijalni medijum koji se ostvaruje kao nepisani zakon. Taj nepisani zakon je realni, objek vni i stvarni način života pojedinaca i društva podignut na nivo principa ili norme, dakle, realne i postojeće opštenitos kao uslov čovječnos . Običaj je čovjekovo dje-latno – misaono – duhovno i voljno privikavanje ljudi na zajednički život u socijabilitetu, što je sačinjen od legi mnog i moralnog, u kojem čovjek posta-je stvarno, samotvorno i samosvjesno djelatno biće. U običaju se čovjek uči drugoj – ljudskoj i društvenoj prirodi.

Običaj je izraz ljudske autonomije kojom se uspostavlja proces dje-latnih formi opstojnos , a on je nemoguć bez ak viteta strukturnih vrlina su-bjek vne strane ličnos , u kojoj se afi rmiše vlas svijet i samosvijest o po-trebi ne samo sebe, nego i o potrebi drugog čovjeka i svih članova zajednice za svojom suš nom, što je izraz ljudske solidarnos . Otuda nijedno moralno činjenje nije moguće bez samosvijes o sopstvenim i drugim svrhama, a nju je nemoguće kons tuisa bez ljudske slobode koja počiva na poštovanju do-stojanstva drugog bića.

Za razliku od autonomije (auto – sam; nomos – pravilo), heteronomi-ja (heteros – drugi, nomos – zakon), je suprotnost autonomiji i kao takav izvor moralnih izopačenja. Ako volja izvan ili iznad sebe traži predmet svoga djelo-vanja, onda to nije samo određenje ljudske ličnos , nego podređenost dru-


gome, kao negaciji autonomije i autonomnog htjenja. Čovjek postaje središte samodjelatnos samo ako može da podnese teret moralnih zakona – odgo-vornost za svoje činidbe pred drugim i pred društvom. Pod heteronomijom, čovjek je sveden na pokornost. Izraz heteronomije su pisani zakoni za koje je grčki stoik Hipija govorio da su grobnica ljudske slobode.

Vlast čuva zakon a vrijeme običaje – zato ovi dulje traju, govorio je Sula Radov.

Sula Radov i narodni duh i tradicija

Sula Radov, iskazivao je, aforizmom i anegdotom, kredo egzistencije ne samo vlas tog uma već i narodnog kodeksa pravde zasnovanim na čojskim zakonima što su ih iznjedrili: zdrav razum, bistra pamet, pošteno srce i zada-ta riječ, a klesali ih najbolji i najmudriji sinovi crnogorskog naroda, kroz koje danas otkrivamo geneologiju fenomena crnogorske tradicije, ali i sponu sa noumenom njene kulture, kao pokretačkim impulsima njene savremenos i budućnos .

Sulina misao, iskričava i lucidna, pravedna i hrabra, mudra i pouč-na, što silazi do dubina stoičke škole starih Helena, do sofi sta Hipije i Kalika-la, do Hesoida i An fona, do Diogena iz Apolonije i Protagore iz Efesa, kao prvobitnih ljubitelja mudros i umovanja što su postali temeljeme grandio-znog fi lozofskog učenja stare Helade, a koja, da je egzis rala (Sulina misao) u njihovo vrijeme, bila bi jednako poznata i trajna, kao što je trajno helensko kulturno nasljeđe. Ali, bez obzira što „u velikim narodima geniju se gnijezdo vije“, raznolike interakcije među narodima i državama savremenog čovječan-stva učiniće da misao Sule Radova, kao veličanstveni produkt crnogorskog etosa zasnovan na postula ma čojstva, bude univerzalno nasljeđe svekolikog kulturnog čovječanstva.

Sulina mudrost prevazilazi iskustvo ljudi svoga vremena pa čak i sveukupni moralni kodeks. On je jedan od onih ljudi koji je sjedinio hrabrost pravednika, viteško junaštvo i neprikosnoveni postulat slobode (u riječi i dje-lu), sa interesima svoje zajednice, jer: „krv i mač brane slobodu, ali je pravda čuva“. „Što misliš“, pitao je knjaz Nikola serdara Jola Pile ća – „Ko je ova dva dobra u naš vakat sastavio?“ „Sula, gospodaru. Đe je sablja sijevala i džefer-dar grmio, bio je među prvima, a đe se pravda čuvala i riječ carovala, prvi su bili do njega“.

Epohe ljudske istorije razlikuju se po tome da li je i u kojoj mjeri do-minantna snaga slobodnog stvaralaštva ljudi ili snaga tradicije (ali ne i tra-dicionalizma), ali ne u smislu koliko je ovaj prvi činilac uspio da izrazi svoj


fenomen nezavisno od drugog, već koliko mu je pošlo za rukom da svjesnom upotrebom kulturnog nasljeđa prošlos i sveukupne tradicije slobodno stvori energiju za oslobađanje novog, višeg, boljeg i naprednijeg. Ali, o vrijednos -ma jedne kulturne tradicije ne odlučuje sud jednog jedinog istorijskog nara-štaja, ma koliko ovaj bio sposoban da ga obrazloži, već sud istorije kao cjeline, dakle, sud svih naraštaja uze h zajedno. Kada je u pitanju Sula Radov, ovdje je istorijski pečat nesumnjiv, a e čki kodeks jednog društva, kao dio kultur-nog nasljeđa koga je Gerhard Gezeman (Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca) defi nisao kao: honestas heroica Montenegrina i savremeni trendovi u razvoju društva – robo čka civilizacija, internet mreža i tehnološke inovacije, mogu naći srećnu sintezu, jer je i sam Sula govorio: „Novi vakat rađa novi nauk“, „Novi put stari bataljuje“.

Sula je ostavio brojne izreke o pravdi, sudijama i suđenju: Pravdu će-raj, ma je ćeranjem ne ubi: Ne idi zagonom, no zakonom; Čojek treba manje da uzima, a više da daje, da umjesto sile razum prihva i da stane u red ljudi, a ne ispred ljudi. Ako imaš čojeka ispred sebe slobodno idi.

Sudija ne može bi bolećiv čojek – on mora bi is nit i pravičan. Bo-lećiv čojek je koš i za žito i oklasine, a sudija, ako pravdu ljubi, mora činjet da ovo dvoje razdvoji.

Samo is nit čojek može bi sudija i to ako je vješt da na malome pro-nikne u veliko, a da iz velikog ne zakloni malo – iza kojeg, počesto, is na čami.

Pravda nije uže da se siječe na dvoje.Vlas čuva zakon, a vrijeme običaje – zato ovi dulje traju.Na pitanje: Kad se sudi, što se prvo gleda? Sula odgovara: Zakon. – A

onda? Običaj! – A iza običaja? – Čast. – A kad se presuda donosi? – Sve troje.Jedan od najznameni jih narodnih mudraca, Sula Radov, je čovjek

koji je vladici Radu (Njegošu) rekao da se od njega razlikuje samo po tome što nije gospodar, što nije putovao u druge zemlje i što knjige nije čitao. On je jedan od onih ljudi koji je svoju umnu i smjelu riječ, tešku kao malj, slikovito oblikovao pa je ona dobijala u snazi i sijala kao plemenita kov, zalazila u narod u čije se pamćenje utkala duže od njegovog vijeka (B. Vujačić).

Crnogorski etos i Helensko kulturno nasljeđe

Između Crne Gore i grčke kulture, između Sule Radova i grčkih stoika i sofi sta i njihove fi lozofi je, bez obzira što Sula nije poznavao ni čuo za nji-hovo učenje, postoji zajednička nit koja povezuje ove dvije duhovne kulture:

- slična konfi guracija zemljišta;


- princip mjere i harmonije Aristotelov „metron“ (princip mjere „zlat-na sredina“) i crnogorsko samosavlađivanje i viteška skromnost;

- princip čojstva u crnogorskoj i postulat „Homo mensura“ grčko so-fi ste Protagore da je „čovjek mjera svih stvari“. Na Apolonovom hramu u Del-fi ma jedan od sedam grčkih mudraca ostavio je nasljeđu poruku: „Što više čovjek, to bliži Bogu“;

- princip racionalnos (um i razum kao zakonodavci prirodnog prava, odnosno pravde). Postoji prirodno pravo koje važi nezavisno od toga da li ga neka zajednica priznaje kao takvo. „Zakon je rjanin ljudi koji vrši nasilje nad ljudima suprotno prirodi“ (Kalikala);

- materijalno siromaštvo koje se pokazalo kao najblagotvorniji miraz koji je grčkoj kulturi i crnogorskom moralnom kodeksu mogla da ostavi u ko-lijevci neka dobra vila;

- principi jednakos (Hipijin stav: „Jednako je s jednakim po prirodi srodno“) i slobode;

- autonomija ličnos i pravda, kao stožerna ljudska vrlina;- skladno pomirenje ljudske slobode i suprema je bogova;- moralni (e čki) kodeks;- agon (takmičenje, životni dinamizam), kao slobodarski duh i nad-

metanje, koji je kod Grka značio utakmicu sa svakim i na svim poljima duha i tvorbe, a kod Crnogoraca bio je nadmetanje samo sa sobom (čojstvo), a pro- v drugog nadmetalo se samo kada je u pitanju odbrana slobode i ljudskog

dostojanstva (junaštvo). Svako je takmičenje negacija drugog pa i različita. Treba pobijedi sebe. Zato je crnogorski agon humaniji: Više dava nego uzi-ma , umjesto sile razlog izabra , glavu za obraz da i nikad ispred ljudi nego u red ljudi sta – Sula;

- kosmopoli zam, kao fi lozofsko gledište o jednakos svih ljudskih bića bez obzira na nacionalnu, vjersku, rasnu, socijalnu i drugu pripadnost;

- i jedna i druga (stara Grčka i stara Crna Gora) pravdu su stavljale u središte života i u njoj otkrile najviše mjerilo ljudske ostvarenos – kod Grka u obliku „arete“ (skup svih vrlina, a kod Crnogoraca u sintezi svih vrlina – „ljudskovine“). Pravda je kod obje kulture, ne samo ljudska kategorija nego i kosmičko načelo, kvin sencija svih vrlina i simbol reda i harmonije.

Čojski zakoni života

Kod Crnogoraca ljudskovina predstavlja prak čno ponašanje i pošto-vanje lične egzistencije, fi zičke i moralne, prema drugim ljudima, a u skladu sa konkretnom životnom situacijom. Sama čovječnost je dostojanstvo koje uzdi-


že čovjeka nad svim drugim bićima (Kant) i koje predstavlja skup ljudskih vrli-na usađenih u ljudsku svijest spontano, a izniklih iz primjera i uzora, tradicije, morala i običaja kojim se unapređuje život ljudi, njihov mir, pravda, socijalno blagostanje i uzajamna tolerancija. Ono je zapovijest da se gnjev, mržnja, stra-s i nepravda po snu velikodušnošću koja, izrastanjem iz slobodne volje, kroz moralnu zapovijest oblikuje kulturu volje, čije je iskonsko načelo: u spokojstvu drugih ljudi vidi sebe spokojnog.

„Život zaslužuje opstanak samo ako mu je putokaz čojstvo“ (Stevan Perkov Vuko ć).

Čojstvo se može izrazi kao sublimacija čovjekove svijes o vrs koja je dosegla do uma i koja se uzdigla do visine njihovog istorijskog zadatka, gdje zakoni humanos treba da smijene niže zakone prirode (mržnju, biološ-ke i čulne pods caje). Njime se iznuđivalo poštovanje osnovnih društvenih i moralnih vrijednos . Strukturu ove e čke vrline kod Crnogoraca čine: zada-ta riječ, dostojanstvo, hrabrost, ponos, nesebičnost, dobročinstvo, velikoduš-nost, skromnost, umjerenost, pravičnost, čovjekoljublje i gostoprimstvo. Ovo su samo osnovne vrijednos njihovog etosa, a postoje i druge brojne kojim se odlikuje njihov viteški moral. Svako, bez obzira na društveni rang ili ime-tak, ima mogućnost da osmisli svoju fi zičku egzistenciju na osnovu moralnog ponašanja. Moralno savršenstvo čovjeka sastoji se u vršenju dužnos prema drugim, a naročito prema ugroženim i nemoćnim, čiji izraz predstavlja aksi-ološko načelo njihove fi lozofi je morala: Svaki pojedinac treba da služi čovje-čanstvu kao svojoj ličnoj svrsi. Zbog toga je borba Crnogoraca za slobodu bila borba za slobodu sveukupnog čovječanstva.

Pojavu pisanih zakona (nakon donošenja Zakonika obščeg crnogor-skog i brdskog – 1798), Sula je shva o kao akt moralne i pravne kulture, kojom društvo preuzima na svoje organe mehanizme zaš te prava i sloboda njego-vih članova, kojim se uspostavljaju temelji pravne države. „Kapetane, od kako je svijeta i vijeka ljudi su se čuvali od opasne riječi, brane i čast – krv gazili i domove rasturali“. „Jes“, kaže Sula, „vais nu je tako. To je bilo vrijeme beza-konja. Kad niko ne čuva obraz, život i imanje, majku i sestru, ženu i đecu, niko sem i bratstva tvojega, onda je čojek imao pravo i dužnost da mane što bolje umije, da bi umro ka čojek i da ne bi živio kao nečojek. Sad je drugo vrije-me“, kaže Sula. „Pravo da sudimo prenijeli smo sa sebe na sudove – Gvardiju i Senat – oni vrše i dijele pravdu. „

Ali, osveta, kao krajnji čin kompozicije, nije bio i krajnji cilj pravde. Prema moralnom kodeksu crnogorskog etosa, čovjek je stajao na većem pi-jadestalu ako je putem samosavlađivanja znao da je opros . Ali to nije imao pravo svako, nego samo onaj koji je istovremeno sjedinio sve ljudske vrline.


Takvi su primjeri velikodušnog opraštanja – majke Veka Ilinčića, Ćor Sulja, Muja Vujadinovića i dr.

„Ubi zlu riječ znači ubi slobodu“, kaže Sula.„Slaba riječ je teška kao malj, opaka kao prečanica ljudska, no koliko

god bila teška i opaka sama od sebe ne siječe po čas čovjekovoj. Kad ljudi vide da je pogan od laži načinjena, izvrgnu ga ruglu kao nešto nečisto i naka-zno“.

„Kazni čovjeka zbog pogane riječi znači skoči u oganj i ludo gazi po ugljevlju“.

Kažnjavanje za zločin misli je kažnjavanje slobode misli, povreda slo-bode izražavanja. Ako demokra ja hoće da funkcioniše, treba ukloni pre-preke koje smetaju da ljudi slobodno misle i presuđuju. Borba za čovjeka je borba za is nsku komunikaciju među ljudima. Jer, ne mogu ljudi bi ni srećni ni zadovoljni sve dok zbog svojih mišljenja moraju drhta (Holbah). Dekrimi-nalizacija klevete i uvrede u crnogorskom krivičnom zakonodavstvu na tragu je refl eksija Suline slobodarske i prosvje teljske misli.

„U gomile nema suda“, govorio je Sula.Ovdje se može napravi komparacija sa Aristotelovim stavom da je

onaj ko je izmislio državu učinio najveće dobro i Platonovim apodik čkim su-dom: „I kad bi se svi A njani skupili na jedno mjesto i bili svi pametni kao Sokrat, to je opet samo jedna rulja“ – (Platon, „Država“).

Sula je živio na prelazu iz patrijarhalnog u građansko, iz predržav-nog u državno stanje, u vrijeme u kome je neobuzdani karakter Crnogoraca, Njegoš slikao: „Vi ne date sedla ni uzda , pravda vi je što je vama drago“, u vrijeme u kome je bio najbolji onaj koji nije h o nikome da se potčini (jedan je Crnogorac rekao gospodaru: „Poštujem te kao gospodara, ali me tvoje na-redbe ne obavezuju“).

„To što se čovjek opire vlas nije razlog da joj pleći obrne. Bolje rđava vlast nego bezvlašće. Bez krmaroša, lađa se o bregove lomi“ (Sula).

Sula je proniknuo u dubinu ideje pravde za koju je smatrao, za razliku od Moneskjea, da sudija pored mača mora da ima i srce. Otuda je poznavao oba fenomena: i psihologiju vinovnika, ali i socijalnu sredinu u kojoj je živio i u kojoj je došlo do kršenja kuštuma zemaljskog. Zato poručuje: „Jedna je nevolja koja vodi u Spuž (tada pod Otomanskom vlašću – Č. B.), a druga kako joj se oduprije . Sa jednim koji ište koru hljeba lako je izići na kraj, sa drugim koji svakog proljeća mami, kad kaduči bez brašna ostanu, mnogo je teže. Zato opros mo Radu, jer i Bog jednom oprašta. Ali ako bi stalno opraštali grešnici-ma, ogriješili bi se prema onima koji ne griješe. „


Čojstvo se temelji na samoj ljudskoj prirodi. Ono je sastavni dio ljud-ske psihe. Nije bilo drugih društvenih klasifi kacija među ljudima, osim prema moralnim vrijednos ma: čojstvu i junaštvu. Kod Crnogoraca ta podjela bila je na ljude i neljude. Nije bilo čojstva bez junaštva ni junaštva bez čojstva. Ju-naštvo je moralo odisa velikodušnošću. Sve što je izbijalo izvan okvira junač-ke velikodušnos , bilo je razbojništvo. Plašljiv čovjek se nije mogao odlikova čojstvom iako je mogao bi čovječan. Čojstvo je kad braniš drugoga od sebe, a junaštvo kad braniš sebe od drugoga (Marko Miljanov). Na dilemu što je viša vrlina, čojstvo ili junaštvo, Marko Miljanov, odgovara: „Junak čojku konja vodi“.

Veličanstveni e čki supstrat crnogorskog naroda, iznikao je iz njiho-ve vjekovne borbe za slobodu. Za vrijeme pokroviteljstva Mletačke Republike prema Crnoj Gori, Crnogorci su preuzeli zavjet da nikada neće ići u ratnu ak-ciju izvan Crne Gore. Ciljevi borbe bili su: sloboda, pravda i ljudsko dostojan-stvo, koji su bili zasnovani na iskonskom uvjerenju o opravdanos te borbe, pa u sveukupnoj istoriji čovječanstva ne postoji primjer, kao kod Crnogoraca, da su se njihovi ciljevi borbe poklapali sa pravilima (viteškim) po kojima je vođena. Nikada kod Crnogoraca nije bila izražena isključivost ili netolerancija. Oni nijesu oboljeli ni od vjerskog fana zma. Njihova je autokefalna crkva – narodna i ekumenska, a samo je po dogmi pravoslavna. Kod Crnogoraca vjera nije bila ni ideja, ni cilj žrtvovanja, nego su učenja hrišćanstva služila samo kao provjera i potvrda njihove opravdanos borbe za voljnost i slobodu, odnosno, koliko su ljudske akcije u skladu sa hrišćanskim načelima božanske pravde. Oni koji drugačije misle i postupaju za njih nijesu neprijatelji nego samo pro- vnici. Vjerski fana zam je jednoumlje koje ne odgovara pogledu na svijet i

psihi Crnogoraca. Za Crnogorce, najveća vrijednost je čovjek, a najviši princip socijalne interakcije: „Svi su ljudi jednaki“ i „Čovjek je čovjeku Bog“.

Vječni sjaj agona crnogorskog

Crnogorski e čki kodeks nije istorija i prošlost. On je opšteljudski, univerzalan i svevremenski. On je vječita mladost kojom i sadašnjost i bu-dućnost svih naroda treba da se nahadnjuje. Po svemu sudeći, is nita je teza njemačkog fi lozofa Fihtea (inače Kantovog najboljeg đaka): Ako trebanje pret-hodi bitku, onda je na početku ljudske istorije stajala budućnost, a mi preko sadašnjos putujemo u prošlost.

***


Autor ovih skromnih redova ima slobodu da sugeriše da crnogorske centralne i lokalne, prosvjetne i administra vne vlas učine napor da se na studijama juris čkih znanos revandicira i studioznije izučava crnogorska dr-žavnopravna istorija i crnogorsko običajno pravo, arbanaško običajno pravo i šerijatska pravna kultura, e ka i civilizacija. Jedan od amfi teatara Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore treba da ponese ime Sule Radova, kao što jedan nosi ime Valtazara Bogišića, jer je crnogorsku pravnu samorodicu stvo-rio crnogorski narod i njegovi duhovni gorostasi, kakav je bio i Sula Radov. Bilo bi u skladu sa tradicijom ali i izraz njenog poštovanja da crnogorske sudije, na svojim svečanim zborovima, polože izraze sjećanja na spomenik Suli Radova pred Vlaškom crkvom, na Ce nju. Potrebno je da savremeni zakonopisci, cr-nogorski zakonodavni i pravni sistem utemelje na e čkoj i pravnoj doktrini cr-nogorskoga narodnoga duha, kao mul kulturalnog, jer njihova načela mogu služi osnovom kulture i znanos većih i boga jih civilizacija, a ignorisanjem takvih originalnih tvoračkih formi znači negaciju subjek viteta i iden teta pred kojim se Crna Gora zori na pozornici plodova ljudskoga duha, sveuku-pnog čovječanstva.

Narod koji gubi pamćenje, gubi život (an čka mudrost).

Literatura:

Boro Vujačić: Sula Radov – izreke i anegdote, 1974.Vukota B. Radulović: Sula Radov u svom vremenu, 2003.Dr Niko S. Mar nović: Valtazar Bogišić – Istorija kodifi kacije crnogor-

skog imovinskog prava, 1958.Imanuel Kant: Kri ka prak čnog uma, 1978.Platon, Država, 1982.Dr Čedomir Bogićević: Sula Radov i prirodno pravo – Heroida crno-

gorska, 2005.

Documents

Dr Čedomir Bogićević - Sula Radov i crnogorski moralni kodeks i običajno pravo