Dr uro Batrievi i mr Cvetko Pavlovi:

Dr uro Batrievi i mr Cvetko Pavlovi: VLASI U CRNOJ GORI

Prvi itelji drevnog Cetinja. Vojvoda Ivan Borojev i njegovi sinovi. Uloga vojvode Radula Vlaha. Morlaci na obali Jadrana. Vlaka plemena u Kuima. Vlaki toponimi.

Podlovenski dolac

Predgovor za knjigu: Vlasi u Crnoj Gori, napisala je dr Biljana Sikimi, lan Balkanolokog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti u kome, pored ostalog, kae: Koautorska studija koja je pred nama, Vlasi u Crnoj Gori, rezultat je dugogodinje uspjene saradnje uglednih crnogorskih istoriara ura Batrievia i Cvetka Pavlovia sa Rumunskim drutvom za etnografiju i folklor, iz Vojvodine, konkretnije, sa predsjednikom ovog drutva, publicistom i folkloristom Kostom Rou. U predgovoru se dalje kae: Dvojezika studija, Vlasi u Crnoj Gori, svi radovi su prevedeni na rumunski jezik, donosi nam u savremenom svijetlu neke manje poznate istorijske podatke o balkanskim Vlasima. I dalje: Nauna interesovanja za ovu temu poinju jo sredinom devetnaestog vijeka i kontinuirano se nastavljaju sve do danas, tako da se zbog postojee obimne, prije svega istorijske i lingvistike literature, balkanski Vlasi u nauci smatraju za dobro istraenu temu.

Zapis Joa Ivanievia

Poznati publicista i istaknuti diplomatski slubenik na dvoru knjaza Nikole Prvog Petrovia Njegoa, Jovan - Joo Filipov Ivanievi roen je 1868. godine u Donjem Kraju, predgrau Cetinja, u onom istom mjestu koje su njegovi preci nastanili prije ravno 430 godina. Osnovnu kolu i niu gimnaziju svrio je u rodnom Cetinju, a 1886. postao je uitelj. U Stanojevievoj Enciklopediji srpsko - hrvatsko - slovenakoj za Jovana - Joa Filipova Ivanievia se kae: Neko vrijeme radio je na dvoru knjaza Nikole, kao diplomatski slubenik. Godine 1893, kao slobodouman i izuzetno obrazovan doao je u sukob sa knjazom Nikolom, zbog ega je pao u nemilost, pa je bio prinuen da napusti Crnu Goru i prelazi u Bosnu. Od 1897. godine stalno je u redakciji slubenog Sarajevskog lista, a od 1918. godine urednik je novog slubenog lista Narodno Jedinstvo. Neko vrijeme je radio u Novom Sadu, gdje se posvetio naunom radu. Istakao se publicistikim radovima, a bavio se i folklorom. Umro je 20. juna 1944. godine u Sarajevu. Jovan - Joo Ivanievi od najranije mladosti se interesovao o porijeklu svojih davnih predaka, koji su tridesetih godina 15. vijeka doselili u Podlovenski dolac, kasnije Cetinje, i tu se nastanili. Doznao je, sluajui svoje pretke, da su to bila hrabra vlaka plemena, porijeklom iz Starog Vlaha, sa Zlatibora, koje je predvodio njihov mudri, daroviti i proslavljeni vojvoda Ivan Borojevi sa sinovima. Ivanievi je, u nedostatku pouzdanih istorijskih izvora i arhivske grae, koristio narodno predanje, sauvane legende i prie svojih predaka, koje su se paljivo prenosile sa pokoljenja na pokoljenje. Poznato je da je narodno predanje u Crnoj Gori, od najranijih vremena, uglavnom vjerno prenoeno, pa je ono kao takvo najblie ostalo istini. To je Ivanieviu bilo dobro poznato, pa je mnoga predanja koristio, od kojih je neka sa rezervom prihvatao, a neka od njih znalaki u svoj rad ukomponovao. U svakom sluaju, autor se ovim prilogom na najbolji nain oduio svojim precima, cetinjskim Vlasima, koji su bili neustraivi junaci, mudraci, pa ak i savjetnici onovremenom gospodaru Crne Gore, Ivanu Crnojeviu. Primjera radi navodimo sluaj vojvode Ivana Borojevia, koji je Ivana Crnojevia nagovorio da se, pored njega, naseli u Podlovenskom docu, to je Ivan Crnojevi rado prihvatio. Tom prilikom je Ivan Borojevi Ivanu Crnojeviu ustupio dio svojega imanja, a cetinjskom manastiru je priloio, kao zavjet, dobar dio svojih posjeda. Opirna studija Jovana - Joa Ivanievia, pod naslovom: Podlovensko Cetinje, objavljena je u novosadskom Javoru za 1892. godinu, predstavlja jedinstven spomenik u rijeima i najljepi vijenac sapleten u slavu i ast svojim slavnim precima, vojvodi Ivanu Borojeviu i njegovim potomcima, koji, bjeei ispred turske najezde, naoe utoite u podlovenskoj egzotici, koju oplemenie i od nje stvorie pitomo naselje, iz kojega e kasnije izrasti crnogorska prijestonica, istorijsko i slavom ovjenano Cetinje.

ive i tampane knjige

Ivanieviev prilog Podlovensko Cetinje objavljen je u etiri nastavka. U Predgovoru Ivanievi posebno naglaava: Danas je - a i odavno - glasita prestonica najmanje, slobodne i nezavisne evropske dravice Crne Gore bilo Cetinje. Oglaena je ova u loenskoj planini prijestonica, koja je zapamtila ima vie od etiristo godina toliko slavnih Gospodara svoga trona i u kojoj neprekidno vlada evo dvjesta godina slavnovladajua kua Petrovia - Njegoa. Ivanievi zatim posebno podvlai: Mnogo se o tome srcu gortakove otadbine govori i pie, a malo mi je dolazilo pred oi i malo mi je dolazilo do uiju, da je ko govorio, pisao i svijetu na vidik iznosio to - god o stanovnicima ove oglaene prijestonice i o stanovnicima njezine okoline. Autor ali to je tako bilo, pa nastavlja: I zaista opet velim - malo je ko govorio i iznosio pred svijetom: ko su i okle su i e ive? Malo ete o tome nai u tampanim knjigama, to je zabiljeeno u ivim knjigama, kojih s dana u dan sve manje biva, im svijetu ostaje nepoznat mnogi dragocjeni biser i u zemlju se zatrpava istinito predanje njegova porekla. Ivanievi zatim, sa sjetom, nastavlja. To vidim ja i svak, ko ima dobre oi i zdrav razum, da je danas mnogo manje tijeh ivijeh knjiga; mnogo manje nego nazad nekoliko godina. Zatim naglaava: Mnogo ti stari ljudi bi priali i objanjavali, ali: dok dijete ne zaplae, majka ga se ne sjea. Sa smru staraca mnogo to - ta izgubismo to sami ne znamo, a to ni - kod nekijeh - i ne treba. Autor, sa aljenjem, posebno konstatuje: Mnogi nas ima, koji se smijemo i rugamo prianju staraca, neki pak i poslua, no ne umije sastavit i napisat ono, to je uo, drugi se boji da mu se svijet ne naruga kakve besposlice pie, trei se boji, da e mu se narugat: nije lijepo, etvrti ostavlja za opet, peti eka, dok ko drugi pone, estome je teko o tome radit, sedmi se boji, bit e a Petru i Pavlu, Janku i Marku, da se kauje ko je i okle je, osmi strahuje, nee biti istina sve ono, to je napisao. Pa u tome razgaanju i prebaivanju mnogo neto propane, to bi narataji skupo platili. Ivanievi je unaprijed svjestan da pojedinac ne moe nogo uraditi, pa napominje: Dodue - jadno je jednome ovjeku sve o tome raditi, ali nam treba svijem skoiti, pa to ko moe, amo da pomae kaplja po kaplja, pa eto Moraa. Kad bi svaki o svom rodnom mjestu, ili o onom mjestu, e ivi, tako poeo radit i pisat, pa i pomalo, ali jezgrovito, jasno, bistro srpski, pa bilo i lakoniki, bi se sastavila velika istorija, rad koje nas bi nai potomci blagosiljali i s nas i naijeh predaka pregled imali. lankopisac, u najboljoj i najplemenitoj namjeri, na ovaj nain podstie i sokoli iole pismene stvaraoce da neto na tom planu urade, pa nastavlja: Elamo, ljudi boi, pregnimo, s pregaocu Bog daje mahove; ne stidimo se, s u stid gine ojstvo i junatvo; ponimo, e je poetak temelj svakoj stvari. I ja u progovorit nekoliko onako i onoliko, kako sam uo i to mi se uinilo istinitije. to vam budem kaevao, nijesam uo od jednog ili dvojice, no - to se ono u pjesmi pjeva - od trideset i trojice, pa sam uzeo jezgru od svega toga. Autor u svom predgovoru posebno istie da se postarao da, prema svojim mogunostima, neto vie napie o vlakim plemenima, kao o svojim precima, koji su svojevremeno naselili Podlovenski dolac. On je takoe bio svjestan injenice da ne moe dokuiti itavu istinu, ali se zato potrudio da, pored narodne tradicije i narodnog predanja, porui sva dokumenta, kao i povelje, do kojih je mogao doi. Pored ostalog, autor je u pomenutom novinarskom tekstu uspostavio dobar hronoloki red, pa poslije predgovora, u podnaslovu navodi Cetinje, za koje kae da se tako zove od kad se na njoj doseli Ivanbeg Crnojevi, a do tada se ono zvae Podlovenski dolac ili Podlovensko poljice.

Prolost kroz predanja

Ozbirom na vrijeme nastanka ovog Ivanievievog rukopisa, on nije imao iri izbor pouzdanih istorijskih izvora, pa se sluio legendama, koje su do tada kruile kroz narod, za koje je i on bio siguran da nemaju sasvim pouzdane istorijske podloge, ali su neke od njih interesantne vie kao plod bujne ljudske mate, pa kae: Pored poljica vrela je reica Cetinja, koja se sastavljala iz dva kraka: jedan je krak izvirao izvie Suhodola (iznad Cetinja), iz Vranja stijene, a drugi iz Baljukova potoka, pa - malo dalje od izvora - oba su se kraka sastajala, a na njihovom sastavku u docnije vrijeme je ograena kua za mline, pa je do skoro bila kuitina te kue, pa i kamenje od mlina. Na ovoj reici bilo je vie mostova, to nam svjedoe i Ivanbegovi hrisovulji; jedan od tijeh mostova bio je pred dananjom Vlakom crkvom. Ivanievi u ono vrijeme, oigledno, nije bio upuen u tektonske poremeaje, niti je znao da je Cetinje, od najstarijih vremena, bilo poznato kao trusno podruje, pa se u daljem pisanju posluio narodnim predanjima, u koje ni on nije vjerovao, ali ga je naveo kao plod neznanja, ljudske mate i narodnog vjerovanja. Jedno od tih predanja glasi: a) Majka je imala jedinca sina, pa se utopio u rijeku i majka ga dugo traila, pa ga ne moga nai, te uzme runo crne vune i baci ga u rijeku, a triput je zakumi nebom i zemljom da prestane tei, da bi nala sina; rijeka prestane tei, majka nae mrtva sina, ali se rijeka vie ne vraa svojijem koritima. b) Reica Cetinja pomjerila je izvorom, te danas ne tee pravcem, koji je prije tekla, no suprotnim pravcem, pa izvire tamo nee u svijet, a jekom vode pri izvoru kao da zbori: Cetinj, Cetinj; ali za Cetinjem. Ovo je drugo narodno predanje. Tree predanje glasi: Rijeka Cetinja tecijae niz Podlovenski dolac i kad dobjea Ivan Crnojevi sa abljaka, a kad ne bjee Obodske rijeke, pa otide Ivan sa bizinima (lovakim kerovima - primjedba autora) u lov iznad gradia Oboda, a kroz gustu alugu oko Obodske peine. No jedan bizin (ker-primjedba autora) ne izae na dugo, a u tome izae bizin iz peine sav mokar, te se Ivan naljuti, ubije ga i prokune: Mutna te rijeka odnijela! Tada presui rijeka Cetinja, a iz peine provri rijeka, koja se po Ivanu Crnojeviu i prozove - Crnojevia. Autor i sam zakljuuje da je trea legenda posebno plod bujne ljudske mate, u koju ni on ne vjeruje, pa kae: Ja se ne slaem s ovijem treijem predanjem: da nije bilo Obodske rijeke i prije, to ne tvrdim, a da se nije zvala Crnojevia - istina je. Autor za Cetinje kae: Podlovensko poljice, Cetinje, sve je ravnica, te izgleda kao dio kakvog jezera; a i pria se da je bilo u neko vrijeme to jezero, pa se i danas mogu nai okamenjeni ostaci koljka. Ivanievi je do detalja prouio cetinjsko polje i njegovu okolinu, iz ega izdvajamo samo ovaj najzanimljiviji dio, koji glasi: Lik cetinjskog polja je kriva sablja, kojoj je na balaku varo, na otrici pleme Donji Kraj, na vrh pleme Bajice, a prema ugnutoj tupoj strani, podalje od polja, iznad glavica - Konak. Cetinjsko polje sa svake strane opkoljeno je glavicama i brdima kao kakvim velianstvenim zidom. Zapadno do same varoi je Orlov kr, pod kojim je Manastir, a blizu njega izvor Ivan-begov, na kojemu bjee Mara Ivan-begova, kada joj doe glas da se Stania, sin joj poturio. Ovaj izvori vri samo u proljee i kiovito doba... Ovim je autor elio da istakne prirodnu odbrambenu mo Cetinja, koje je oivieno sa svih strana brdima i planinama.

Prie o prvom naselju

U poglavlju o prvom naselju Cetinja Ivanievi istie da je ovo mjesto u dalekoj prolosti bilo naseljeno. Tu svoju tezu temelji na osnovu sauvanih legendi i predanja, pa kae: Govori se, da je Podlovenski dolac bio naseljen jo u prastara doba, pa da su ti prvi naseljenici Doca - ili kako ih narod naziva - Matarugi - izumrli. A veli se, da su ovuda i Grci ivjeli. Pa ima spomenika, tragova i predanja, koja mi daju misliti, zbilja da je bilo i prije naselja na Cetinju.Pria se da su pod Sandin vrh ivjeli Sankovii, koji izumiru od kuge i budu svi ukopani u glavicu nasred polja, koja se od tada naziva Sankova gomila. Ivanievi dalje kae: Na vrh brda Velje kovaice vidi se u naokolo kao ograda u razvale velika gomila kamenja, za koju govore, da je bila rtvenik prvim naseljenicima cetinjskim. Najnovija arheoloka iskopavanja su utvrdila da je na podruju dananjeg Cetinja bilo ilirskih naseobina. To se najbolje vidi iz lokaliteta otkrivenog na Orlovom kru, iznad Cetinja. O tome dokle moe dosei ljudska mata i narodno praznovjerje, govori sljedei primjer: Jednom Radanoviu padijeru u Carigradu kae jedan ifut (Jevrej - primjedba autora) na vjeru novce u Tijesno drijelo (periferija Cetinja - primjedba autora) na vjeru novce u Tijesno drijelo (pereiferija Cetinja - primjedba autora) u jednu plou na kraju samog puta i zdogovore se, da poalje Radanovi polu para ifutu, a polu sebe; to Radanovi obea, pa doe i nae zlatne novce pod jedan bus trave, nasred stane ploe, kako mu je i kazao. Pa poto mu nita ne poalje - stane ga kleti, pa kao da ga ukle: Radanovi u starosti osiromai, a polje se istrai, te od njega danas nema niko. Ivanievi, na osnovu narodnog predanja, koje je blie istini, i ovo kae: U Otaru su naodili ljudi - a i danas naode - razbijajui i krei rupe, zemljanijeh lonaca i raznijeh komada srebrnijeh i mjedenijeh novaca. To su isto naodili i po cetinjskom polju ispod gomila, koje su razbaevali ili prenosili. U Tretenici je bilo po gredama starog pisma, koje su u novije vrijeme obani svojijem aranjem izmrsili, a i liaj ga je pokrio. Ovo ve nije predanje, ve potvrda arheolokih istraivanja, na osnovu kojih se utvrdilo da su na podruju Podlovenskog doca, u davna vremena, ivjele druge civilizacije, a u prvom redu Iliri, zatim Grci, a moda i druge skupine, prije doseljavanja slovenskih plemena i njihovog naseljavanja na ovim prostorima.

Dolazak Vlaha

U poglavlju Drugo naselje Cetinja, iji je podnaslov: Vojvoda Ivan Borojev, Ivanievi posebno obrauje doseljavanje vlakih plemena u Podlovenski dolac, pa istie: Predanje kae, da nije bio nastanjen Podlovenski dolac u poetku 15. vijeka, pa tek pri kraju prve polovine 15. vijeka doseli se na nj vojvoda Ivan Borojev iz Starog Vlaha (Zlatibora). Vojvoda Ivan ivljae s fameljom u Niu u vrijeme turskog nasilja, pa se ataka (sukobi - primjedba autora) u jednom boju s Turcima, te mu pogine najstariji sin Dragoljub, on preprati familiju u Rau, a on s etom pribjee planini Starog Vlaha, u svoje rodno mjesto, zadravi oko sebe dva starija sina, Boroja i Vladislava. Poto je prepratio familiju u Rau, Ivan je ivio dvije godine u planinama Starog Vlaha, borei se s Turcima, a u tome rane mu se oba sina, te bude prinuen voditi ranjene sinove kod famelje, a i s druge strane bio je prinuen ostaviti drutvo, budui vojvoda, arambaa eti, Turci su gledali da bi ga kako dokuili u ruke, da ga izgube, pa - poto ga nijesu mogli sami doepat - gledali su, da bi to izvrili mitom. U njegovoj druini nau se neki, koji prime od Turaka mito, da ga ubiju. Jedan dan pokua jedan od podmiene druine izvriti to i - tobo nehotice - navlatito (naroito - primjefba autora) se bai orujem na vojvodu Ivana, ali ga sreom promai. eta se oviza (dosjeti - primjedba autora) to je, pa se udare na partije, a Ivan skoi izmeu njih, da se ne pokolju, i umiri ih. Ivan Borojev bio je ne samo glasoviti junak i sposoban harambaa, ve i izuzetno mudar i dalekovid ovjek, pa je, zahvaljujui njegovom velikom autoritetu, sprijeeno krvoprolie meu zavaenom druinom.

Skaui po drveu

Kad je Ivan doao do zakljuka da je besmislen svaki dalji otpor Turcima, sa ovakvim snagama, odluio je da potrai izlaz na drugoj strani. Njegovu takvu odluku jo vie je ubrzalo razoarenje u svoju etu, u kojoj je dolo do tekog sukoba i meusobnog nepovjerenja. Evo to o tome Ivanievi dalje kae: Za sve to je Ivan znao iako se injae nevjet tome, pa okupi etu i naredi, da izaberu privremenog arambau, dok povede kod famelje ranjene sinove i opet se vrati. Poslua ga eta i on povede u Rau kod famelje ranjene sinove, pa poto proe nekoliko dana, doe mu glas, da se eta izmeu se posvaala, pobila i razmetnula se, te mu nije trebalo - i da je mislio - opet se vraati eti. O daljim planovima Ivana Borojeva, poslije tekog razoarenja u svoju etu, Ivanievi kae: Poto mu preboljee sinovi, namisli ponovo traiti sklonite, pa krene s fameljom iz Rae i na sadanji Mali Gospoin-dan doe na Podlovenski dolac i poine pod dananje selo Ivanievie, u Gomile, e su do skora bile razvaline kuita, koja je Ivan gradio sa sinovima. O tome u kakvom je stanju Ivan Borojev, sa sinovima, zatekao Podlovenski dolac, Ivanievi kae: U prvo vrijeme bilo je Podlovensko poljice obraslo gustom umom mnogogodinjeg drvea: brijesta, javora, cera, lipe, duba, jasena, graba, grabovine, lijeske, jabuke, kruke, ljeskovine i drugije, te je i do skoro bilo ivijeh ljudi, koji su bili zapazili oko poljica takvu zdru (gusti - primjedba autora) krupne umske gore, da je ovjek, prekraui s drveta na drvo, mogao dva sahata odii od poljica. A to se ivotinjskog svijeta tie, Ivanievi kae: Po toj pustoi blagovale su u hladu zvjerke: meedi, vukovi, lisice, divlje make, kunice, jeleni, divokoze, srne i druge. Po dolasku na Podlovenski dolac, Ivan Borojev sa sinovima, bio je prinuen da kri umu i stvara ziratno zemljite, a divlja mu je viestruko koristila. Posebnu panju posvetili su stoarstvu, za koje su imali povoljne uslove. O novim planovima, koje je Ivan stvarao, Ivanievi kae: Ivan se naselio na Dolac oko 30 do 40 godina prije dolaska Ivana Crnojevia na Cetinje, a doveo je sobom enu Jelicu i sinove: Boroja, Vladislava, Vuura i Dragoslava. Rjeica Cetinja kao da je bila prije toga ostavila tok cetinjskim poljem - te je bilo malo vode, kao obina potoina. Obie i pregleda Ivan sa sinovima poljice i okolinu mu. Lovenskom planinom nau katune Crmniana, Zeana i Ljenjana; Ivanova korita bila su katun Boljevia iz Crmnice, voda Siljevik i meteh oko njega bili su ljeanski, a Ljenjani su imali i bistijernu (bunar - primjedba autora) u Donjem Polju, e je danas optinska bistijerna varoi Cetinja. Ljenjani su docnije dali sve katune svoje to su imali ispod Lovena Cetinjanima za jedan njihov dio kod Gornjeg Blata. Po tome to su bili katuni ispod Lovena i nazvala se cijela ova nahija Katunska. Kao to se iz navedenog da zakljuiti, Ivan Borojev je vodio mudru politiku. On je nastojao da se na bezbolan nain, pogodbom, ili dogovorom, oslobodi neeljenih susjeda, pa je, zahvaljujui u prvom redu novodobijenim katunima, stvorio uslove za umnoavanje stonog fonda. Tako je uspio da uspostavi trgovinske odnose sa Mletakom Republikom, isporuujui joj kastradinu i poznati lovenski sir, za one potrebe u kojima su oni oskudijevali.

Osvajanje Poljica

Poto u Podlovenskom poljicu onda nije bilo kua za s tanovanje, Ivan sa sinovima pristupi ovom poslu i uskoro zatim podigoe najnunije kue za stanovanje. Ivanievi zatim kae: Ivanu se veoma dopadne ovo mjesto jo i stoga to je blizu more, a blizu i Skadarsko jezero, pa se stalno nastani ovdje i posvoji prostor od Bjelikog Stavora do cetinjskog Huma i koliko je polje iroko (uprav dugako), pa ak je imao od nekud dio i na Ljubotinju, e dananji abani ive. Povie su imali stoke, koja im je ljetovala na Podlovenskom Poljicu; na jasenove to su ih stekli u Tomie, e ima dosta zanovijeti, od koje stoka dobro pretlja (goji se - primjedba autora), a na zimnicu, dok traje snijeg, vie Ljubotinja, e malo pada i manje traje snijeg. Ivan Borojev je o svemu vodio rauna, pa je sinove savjetovao o svakoj stvari, to se vidi iz sljedeeg navoda: Ivan savjetova sinove, da to prije podignu crkvicu na najpogodnije mjesto i da je posvete roenju sv. Bogorodice, poto toga dana dooe na Podlovenski dolac. Jo im je savjetovao da njega i enu mu Jelicu ukopaju one, e uzmisle crkvu graditi - ako bi umrli prije podignua crkve; da paze Dolac i da ga dobro rade; da im je najljepe mjesto kuama ispod prisoja sjevernijem krajem Doca; da se ljube, sluaju i slono ive; da lijepo primaju gonjenu brau Srbe i da im daju mjesto kod sebe; a da se ne uznose od siromaha; da budu uvari narodnijeh obiaja, svojih svetinja, branioca slobode, branioca vjere i zakona i da budu pokorni zetskijem gospodarima. Ovaj mudri starac im, na kraju, poruuje: Budete li izvrili moje amanete, biete dostojni zvat se sinovima vojvode Ivana, imaete pristupa i mjesta kod ljudi i imaete ovo prvijenstvo, koje od starine ima naa kua. Ivan Borojevi bio je u dubokoj starosti i proivio je u novoj postojbini pet-est godina, pa umre, a naskoro po njegovoj smrti umre i ena mu Jelica. Sinovi ih ukopaju na Velju Gomilu, e odrede graditi crkvu, a na grobove navale dva velika kamena, koji se i danas mogu vidjeti pred Vlakom crkvom. Ivanovi sinovi poitaju (poure - primjedba autora) to prije izvriti oev amanet i oko trideset godina prije dolaksa Ivan-begova na Cetinje na Velju Gomilu, koje je mjesto - e je danas Vlaka crkva - oito svakom kutu cetinjskog polja, opletu od prua, a pokriju slamom crkvicu i posvete je roenju sv. Bogorodice, a u isto vrijeme odrede: ko god bi se naselio na Podlovenski dolac mora slaviti ili prisluivati Malu Gospou, pa je i oni uzmu za poslugu. Taj njihov dogovor, ta njihova odredba i zbilja izvravata je kod svijeh stanovnika Cetinja, to je jaki nepobitan svjedok, da su Cetinjani bili prvi naseljenici Podlovenskog doca - drugog naselja. Pod pojmom Cetinjani podrazumijevali su se Vlasi, to se vidi iz sljedeeg navoda: Stanovnici iz okola nazvae ovu crkvicu Vlaka crkva s toga, to su je podigli dodigaoci iz Starog Vlaha, pa joj to ime ostade za vazda. Dalje se kae: Podlovenski dolac prozvat je Cetinjem po rijeci Cetinji, no poto je ona itava presuila, a poto je Ivan-beg ogradio manastir i dvorac na uvoru (uu - primjedba autora) rjeice Cetinje, pa stanovnici izokola i sinovi vojvode Ivana Borojeva ne ee se polje zvati Starovlaanima, no Cetinjani, tako ih nazvahu i docniji naseljenici na Cetinje, pa docnije to ime Cetinjani primie svi naseljenici Podlovenskog doca.

Tri Ivanova sina

U poglavlju Podjela sinova Ivana Borojevia se kae: Naskoro po Ivanovoj smrti razdijele mu se sinovi na troje: Boroje i Vladislav ostanu zajedno na oevo ognjite, a Vuur i Dragoslav odijele se. Dalje se kae: Vuur uzme dio oevine pod brdo Stavor i Tomie, pa se tu nastani i namnoi. Od njega su Vuurovii. Docnije jedan njegov potomak, imenom piro, pobjee iz Tomia zbog ubistva, pa se nastani kod grada Kotora, tu se namnoi - od njega su danas piljari. Dragoslav je bio najmlai Ivanov sin. On uze dio oevine na Ljubotinj, e se namnoi. O tome kako su se Dragoslavovi potomci, Dragoslavljevii, prozvali abanima, navodi se: Kad ono 1702. godine ierae Crnogorci poturenjake, Nikola Dragoslavljevi ufati obodskog kavaz-bau aban bega, posjee ga, pa skine s njega tursko odijelo i sam ga na se obue i doe u to aban-begovo odijelo na Ljubotinj, te mu se uzrugaju Ljubotinjani: abane, abane! - pa mu to ime i ostane, te se i njegovi potomci prozvae abani. No kao da se od sve brae najmanje namnoio Dragoslav.

Potomci Ivana Borojeva

Za Boroja i Vladislava se kae da su do duboke starosti zajedno ivjeli, pa se i oni podijele. I dalje: Boroje kao najstariji Ivanov sin ostane na oevo ognjite i uzme Niebatinu, pa ogradi kuu pri kraju, Vladislav uzme Viebatinu. Od kue jednoga do drugoga prokosie i prokrie bracki put, koji se i danas vidi ispod Donjeg Kaja i tako zove. Oni su bili posvojili lovensku planinu, pa je u docnije vrijeme pripala ta planina Bajicama i Njeguima. O treem sinu Ivana Borojeva su Borojevii: Ivanievii i Dapevii, za koje se navodi: Boroje imae dva sina Ivania i Dapca. Ivani je imao sina Vukca, iji su bili sinovi uro i Radule. Radule je imao samo jednog sina Pera, a nije Radulovih potomaka ni bilo na Cetinju nigda vie no po jedna kua. Po Radulu prozivaju se njegovi potomci Radulovii - Ivanievii. Za Borojeva praunuka, ura Vukeva, govorilo se da je bio, za ono vrijeme, bogat ovjek, koji je imao preko hiljadu brava, koji su mu pasli u Sozini, vie Patrovia, pa je - po obiaju - odagonio ono to je preko hiljade imao, ali su se bravi opet vraali krdu. uro Vukev imao je dva sina: Staniu i epana. Staniini sinovi bili su: Andrija, Vuko i Milo, a epanovi: Damjan, Jovica i Nikac. O njima se dalje kae: Ovi est bratueda svade se na Poljicu Bokovskom usred zime oko pie (stone hrane - primjedba autora) s Borozanima; Borozani s ove svae dobiju jednu ranu, za koju su do skoro traili pet cekina, ali im se zatraivanje nije izdalo. Potomstvo Ivana Borojevia se razmnoavalo, pa su oni sklapali mnoga prijateljstva sa susjednim plemenima. Tako je er Stanie urova bila udata u Crmnici, a urovijem potomcima isto je stoka stajala u Sozini, pa otiu nekoliko Ivanievia na ast u Crmnicu u prijatelja, te uz put plijene neto stoke i doeraju u Sozinu, e se posvade s Patroviima, te sedam od njih posijeku Patrovii, a oni polje dignu etu, osvete one sedam i odvie posijeku Patroviima glavu jednog Raenovia, za koju glavu i do dana dananjega Patrovii tue Ivanievie. O ovome ima i pjesma.

Mnoenje i diobe

Poverite cenu za svaki slucaj na http://www.faceyubook.com

Kao to se iz navedenog primjera vidi, potomci vlakog vojvode Ivana nijesu iznevjerili svoje slavne pretke, pa su bili spremni i u novodolim krajevima da se svete, brane i odbrane. Zato Ivanievi s ponosom istie: Ivanievo potomstvo istina ivo se je - tako rei iz dana u dan - mnoilo, ali se njegovo potomstvo, zbog krvi i raznijeh sluajeva, u razna doba, raseljavalo s Cetinja, te ih ima i danas: Ivanievia na Cetinju, u Crnoj Gori; Ivanievia i Radulovia u Popovom Polju, u Ercegovini; Radulovia u Gacku; Ivania u Budvi; Ivania na Koruli; Ivanievia u Beogradu i u Petrovom Selu u umadiji. Sudei po analogiji, namee se logian zakljuak da su se i drugi ogranci vojvode Ivana Borojeva brzo mnoili. Meutim, za njih nema detaljnijih podataka, kao to je to pisac ovih redova, Joo Ivanievi, uradio za svoje bratstvo. Zato on dalje kae: Prije 200 godina jedan Ivaniev potomak digne zbog krvi s Cetinja, pa se nastani u upu Nikiku. upljanima je bilo krsno ime - kao to je i danas - sv. Luka, a onda se je slavilo i prijatelji stojali po sedam - osam dana, te ovaj Ivaniev potomak - kako je slavio urev dan on sam, a drugi uljani sv. Luku, promijeni svoje krsno ime sv. orju, a zamijeni ga krsnim imenom upljana, sv. Lukom, poto on nije mogao izdrati toliki troak samac krnjak u tuem plemenu, a novajlija. Polje pree iz upe u Ercegovinu, pa neki od novijeh potomaka mjesto svoga pravog prezimena Ivanievii, prime nove nadimke, nova prezimena, kao Ljepave, Mauge, Glavati itd, a neki pak zadrae svoje pravo prezime - to nek im slui na ast - to su Ivanievii u Mostaru. Jovan Ivanievi o Dapeviima pie: Potomci Dapa Borojeva nijesu se - da se zna - nikad dijelili, te ih je bila jaka (brojnost - primjedba autora) i u jedno isto doba o jednome uklinu (vjeaoniku - primjedba autora) u kui Dapevia, ijoj se kui temelj i danas dobro poznaje u selu Ivanieviima, pod imenom Velje Mee - visilo je sedamnaest maeva, koje su nosili ljudi toga doma.

Junaci i graani

Navedeni podatak dovoljno govori o ovom hrabrom bratstvu, za koje Ivanievi dodaje: Dapevii su bili ljudi poznati, silni, samovoljni, napasni, opaki, a junaci. Evo i za to primjera: Jednom pozove Sv. Petar sve glavare na dogovor na Kuinsku glavicu, a Dapevii ostanu i ne ednu doi a ta ih prokune Sv. Petar, te uskoro potom umru, a ostanu samo dvojica, te se i oni podijele. Kako je bio omrznuo na njih Sv. Petar, to ih pomrze i svi Cetinjani, te oni - videi da im nema stana na Cetinje - dignu u Crmnicu, na Trnovo, ali su ih i tu poprijeko gledali, te i otole dignu: jedan pree preko Sutormana i naseli se u Mrkojevie, e se i poturi; pa i tamo nijesu najbolje prosperirali (proli - primjedba autora), jer su Turci dvojicu potomaka novog predigaoca, zbog njihove samovolje, odmah pogubili. Drugi pree na ostrvo Vranjinu, u Skadarsko blato, e se nastani, te ih ima danas tamo 4-5 kua, pa su se do skoro prozivali i potpisivali Ivanievii, i sad kao da su se poeli potpisivat Dapevii, kao to se potpisuju i oni u Mrkojeviima. Dok su Dapevii bili na jeku (snazi - primjedba autora) imali su vie staja okolo Cetinja, e su im eljad i stoka stajala. Za bratstvo Vladisavljevie Ivanievi navodi: Vladislav uze dio oevine Viebatinu, pa esto dolazie na Batu (zborno mjesto bratstva - primjedba autora), te se oko domaije poslova razgovarae s Borojem, od tada i ostade Bata zborno mjesto Donjokrajaca. Za Vladislava se govorilo: Vladislav bjee ozbiljan ovjek, junak i umiljat, veoma mio Mari Ivan-begovoj (eni Ivana Crnojevia - primjedba autora), te esto i dolazie Mara etnjom u Viebatinu, pa joj bjehu proistili i lad nainjeli na jednoj glavici, e poivae, kad ae do, pa se ta glavica i dan-danji zove Marina Glavica. Od Vladislava su tri bratstva: Ivanovii, Marinovii i Bokovii. O Ivanoviima Joo Ivanievi pie: Ivanovii su se skoro tijem prezimenom prozvali: po Ivanu, edu onoga glasovitoga i poznatoga junaka, koji se u Cetinjskom manastiru, s 30 Donjokrajaca, zatvara po naredbi S. Petra, kad ovaj bjee poao u Brda, po edu Markie Ilina. Poznata je u Crnoj Gori ta junaka kua od postanka njena; suvino bi bilo nabrajati vam junake, ljute guje i pripoznate ljude te kue, pa i one, koji su danas ve pokojni; istina ne budi pritvorna; i danas ta kua ne zaostaje u tome, no ih ima i danas ne samu u Crnoj Gori, no i van nje viijeh inovnika i graana, koji ive kao plemii. Iz navedenih rijei Joa Ivanievia, o porodici Ivanovia, namee se logian zakljuak da su potomci starih cetinjskih Vlaha ljubomorno uvali svijetlu tradiciju svojih slavnih predaka, koju su donijeli iz starog zaviaja, Zlatibora. Zato su Ivanovii i do danas ostali ugledno bratstvo u cetinjskom plemenu. Ivanievi dalje kae da nije mogao doi do detaljnijih podataka kada su u pitanju Marinovii, pa navodi: Marinovii se prozivaju po Marinu, sinu Vladisavljevu, koji je ostavio nakon sebe vie sinova, ali, koji se za mnogo - kao ni stari Dapevii - nijesu dijelili, te je u njihovoj kui u jedno doba o jednom uklju visilo osamnaest meeva. To su bili ljudi vjeti, mudri i pametni, umjeli su se u svakoj prilici snai; a jo u staro vrijeme putovali su mnogo izvan svoje otadzbine Crne Gore. U vrijeme Mleia bilo je Marinovia uvaenijeh ljudi i zapovjednika pojedinih mjesta, oblasti; iz toga vremena imamo ve i nekih pisama pisatijeh od istijeh Marinovia - najvie iz Kotora.

Vlaki gospodin

Jovan Erdeljanovi, koji je puno pisao o vlakim plemenima, kae da Marinovia ima i u Trstu, za koje kau da su bogatai. Meutim, danas je malo toga bratstva, zakljuuje Jovan Erdeljanovi. Najmalobrojnije bratstvo, od roda vojvode Ivana Borojeva, su Bokovii, za koje Ivanievi kae: To je bratstvo od treeg Vladisavljevia, sina Boka. Vazda je bilo malo toga bratstva, pa i danas. Nema od njih no jedna kua, vrijedna ovdje spomenuti radi reda. Sele donjokrajsko, u kome danas ive Vladisavljevii, zove se Vlaisavii.

Legat Boroja

U poglavlju Doseljenje Ivana Crnojevia se kae: Poto se podijele Boroje i Vladislav, dobjea Ivan Crnojevi iz abljaka u Obod, a potom poe graditi gradi Soko u inoviima. To douju Boroje i Vladislav, te otidu - po oevu amanetu - da ukau svoju pokornost zetskom gospodaru i da mu pokau mjesto njihova naselja: nau Ivana kod Obodske, docnije nazvate Crnojevia rijeke, pa mu se prikau: ko su, odakle su, iji su i e su se naselili. Ivan ih lijepo primi, pa ree, da e otii i on s njima, da vidi, e su im kue, kakvo je to mjesto. Oni to jedva doekaju i sjutra-dan iziu zajedno s Ivanom na Podlovenski dolac. Vidi Ivan e su im kue, pregleda dolac, mnogo mu se dopadne ovo mjesto, pa ree, da e se i on doseliti na dolac i odmah porui da se prekine graenje Sokola, a da majstori dou u Podlovenski dolac. Njegova zapovijed bi izvrena, a majstori dou na dolac. Ivan namisli graditi manastir i pone ga, ali, iako je bio zetski gospodar, prvi naseljenici i vlasnici doca bili su Boroje i Vladislav, s toga im naredi, da obiljee, to e od Doca priloiti manastiru, te i oni obiljee; pa - poto je premjetena mitropolitova stolica iz Vranjine na Cetinje - u dva put su popridavali i proirili crkovinu. Te granice crkovine, koje su odreivali Boroje i Vladislav, zabiljeene su u Ivan-begovim hrisovuljama, u kojima je imenovato vie mjesta, od kojijeh imena su nam danas neka poznata, a neka nepoznata. Iz navedenog citata se jasno vidi da su Vlasi naselili Podlovenski dolac, prije Ivana Crnojevia, nekih 30 do 40 godina. Takoe je nesporno da su Boroje i Vladislav bili prvi darodavci imanja Cetinjskom manastiru. Oni su bili vrlo plemeniti, pa su Ivana Crnojevia praktino doveli i naselili na svojim posjedima u Podlovenskom docu. Na osnovu priloenih djelova imanja Cetinjskom manastiru, da se zakljuiti da su Boroje i Vladislav bili poboni ljudi. Oni su manastiru poklonili: Vitinu ulicu, mramore preko polja, Vignjite, vodu Andrijinu, dio brda, Kr zagulinski pri potoku, potok mimo Vlake crkve, ponor pod brdo, potok do ograde, Kleti, Zagrblje, Kremene njive, Boriinu kamenicu, Vrtijeljku, Bjeloe, Liajemi kamen, Stare lazine, vrh Prisoja, vrh kra Kamivalom, Zlu skalu, Crnu plou, kraj Obodine, Procijep, Rasohati kamen u upljoj strani, Vukotino jagnjilo, Debveli kr, Velji brijeg, Goli brijeg, evrlju, put na Ploi, Rudu glavicu, Mali kr, Marin studenac, inovo brdo. Na osnovu nabrojenih mjesta, koja su Boroje i Vladislav poklonili Cetinjskom manastiru, namee se logian zakljuak da su njih dva brata, za ono vrijeme, bili veliki posjednici zemlje, vode i bogatih umskih kompleksa. Poto je Ivan Crnojevi od strane vlakih prvaka, koji su do tada bili apsolutni gospodari Podlovenskog doca, dobio dobar dio imanja, poeo je graditi manastir blizu uvora (ua - primjedba autora) junog kraka reice Cetinje, koja prije toga bjee voljom bojom presuila, a po kojoj se do tada dolac i prozva Cetinjem. Manastir posveti, kao to je i Vlaka crkva bila posveena roenju sv. Bogorodice, a u nj smjesti stolicu i zetskom mitropolitu Visarionu, te Vlaka crkva ostane kao plemenska, a njena crkovina pripadne manastiru, osim malenog ispred i okolo crkve prostora. Ovaj manastir bio je kao saborna crkva Cetinjanima (Donjokrajcima) pa se u nj skupljali o svim veim praznicima - kad su eli da krste nose i drugim crkvenim svjetkovinama; poto je stari Ivan - begov manastir razoren, imali su Donjokrajci to pravo skupljati se u novi, dananji, koji je ograen u ast pobjede nad Turcima, na Trnjine. Donjokrajska Vlaka crkva je i do danas ouvana, kao uspomena na vlaka plemena, koja se prvo naselie u cetinjskom Donjem Kraju, iji je potomak i Jovan - Joo Ivanievi, autor ovog priloga. O tome koliko su cijenjeni vojvoda Ivan Borojevi i njegovi potomci, govori i sljedei navod: Boroje i Vladislav bili su ljudi krupni, ponosni, zgodni, bogati i junani, a od starine kuii, stoga ih Ivan-beg uzme uza se, te su mu bili orunici, pratioci i savjetnici - Boroje je nosio koplje i ma, a Vladislav ma i topuz. Do duboke starosti bili su uz Ivana, pa ubrzo jedan za drugijem umru, a ukopani su pred Vlaku crkvu u roditeljske rake; pa se i danas na jednom nadgrobnom spomeniku moe vidjet ovjeja slika na konju, s kopljem u ruci, ali je to vremenom tako izlizano, da se velikom panjom oka moe nazreti. O ugledu cetinjskih Vlaha kroz istoriju, Ivanievi zakljuuje: I njihovi potomci imali su kod svojih gospodara - budui vazda vjerni i uzdani - vieg pristupa no drugi, a i Gospodari su imali u njih povjerenja vie no u drugijeh.

Put ka jugu

Vlasi su se, kao i ostala nomadska plemena, pomjerali u potrazi za boljim ivotom. Poto je u srednjem vijeku jedno od glavnih zanimanja bilo stoarstvo, to su se i vlaka plemena, sa svojim stadima, pomjerala prema jugu u potrazi za bogatim panjacima. Tako Vlasi, poetkom 15. vijeka stigoe i do dananjeg Cetinja, gdje se nastane. Bogati panjaci na obodu lovenskih katuna i blaga klima su im omoguavali da se, na podruju Cetinjskog polja i njegove okoline, nastane i osnuju prvo naselje. Jer, po miljenju mnogih naunika, koji su se bavili prouavanjem vlakog stanovnitva na ovim prostorima, oni su bii prvi itelji Cetinja i njegove okoline. Bogati katunski panjaci su im omoguavali uveanje stonog fonda, pa su suvo meso, poznatije kao kastradina, i jo poznatiji sir, kao kazus Dokleatus, izvozili u primorske krajeve, a u prvom redu na kotorski pazar, da bi za dobijeni novac kupovali robu i neophodne prehrambene artikle. Tako se, vremenom, izdvaja jedan sloj bogatijih Vlaha, koji stupaju u direktne veze sa plemstvom Mletake republike. Jedan od najistaknutijih Vlaha s kraja 15. vijeka bio je Radule Vlah. Bio je to neustraivi junak i ugledni predvodnik jednog hrabrog nomadskog plemena, kakvi su bili cetinjski Vlasi, koji su se, prije dolaska Ivana Crnojevia u Cetinjsko polje, nastanili u ovo podlovensko podruje. Ivan Crnojevi je, po dolasku na Cetinje, uvaavao Radula Vlaha, o emu pie dr Boidar ekularac, u svojoj studiji: Dukljansko-crnogorski istorijski obzori, objavljenoj 2.000 godine. Dr Boidar ekularac, na 38. strani pomenute studije, kae: Ivan Crnojevi se dva puta enio: prva ena mu me bila Gojislava, ki ora Arijanita Komnina, a druga Mara, ki Stefana Vukia, od 1469. godine. S Marom rodi tri sina i jednu kerku zvanu Jekatarinu, koja je bila udata za Radula Vlaha, vlakog gospodina (vojvodu). Kad zamo kome su se takve titule dodjeljivale, onda je sasvim jasno da je Radule Vlah u to doba uivao veliki ugled od strane Ivana Crnojevia i njegova dvora. U Cetinjskom ljetopisu, nastalom u 16. vijeku, kae se da je Ivan Crnojevi kerku Jekatarinu dao za enu Radulu begu valahinskomu. Budui da je Cetinjski ljetopis pisan poetkom 16. vijeka, sasvim je normalno to njegov autor Radula Vlaha titulie kao bega, jer su u to vrijeme Turci bili apsolutni gospodari najveeg dijela nekadanje Zetske, a kasnije i Crnogorske drave.

Prijatelji pa rivali

to dr ekularac Radulu Vlahu, u navedenoj knjizi, daje titulu gospodina, odnosno vojvode, sasvim je razumljivo, jer su se tim imenom titulisali poglavari i najuglednije linosti u onovremenom Cetinju. Primjera radi, navodimo da su Ivan i sin mu ura Crnojevi titulisani sa gospodin i vojvoda. U svakom sluaju, Radule Vlah bio je ugledna linost, a uz to, kako je zabiljeeno u narodnom predanju, i vrlo snaan i odvaan ovjek. Dolaskom Ivana Crnojevia na Cetinje, to periodino plavljeno polje postaje isuvie tijesno za dva gospodara, pa je, i pored oroavanja izmeu Ivana Crnojevia i Radula Vlaha, izmeu njih povremeno dolazilo do razmirica, koje su se, kasnije, pretvorile u otvoreni sukob. Ivan Crnojevi je u linosti Radula Vlaha dobio opasnog rivala, od kojega se plaio da ga u pogodnoj prilici i fiziki ne likvidira. Zato je poeo kovati planove kako da doe glave svome zetu, a uskoro zatim, svom ljutom protivniku. Na drugom mjestu pomenute knjige, dr ekularac potencira kako je Ivan, po povratku u domovinu, na Cetinju sagradio manastir, koji je sada mitropolija zetska, skenderijska i primorska. Zatim nastavlja: Imade za suprugu erku Hercega Stefana, gospou Mariju. S njim rodi tri sina i jednu ki zvanu Jekaterina, koja bi data za enu Radul Vlahu begu vlahinskom gospodinu.

Sukob Ivana Crnojevia i Radula Vlaha

Iz navedenog citata se namee logian zakljuak da je Radule Vlah u to vrijeme bio istaknuta linost, pa je Ivanu Crnojeviu bilo mnogo stalo da ga, kao starosjedioca i uglednu linost, krvnim vezama pridobije za sebe. Meutim, kako je vrijeme odmicalo, sve vie su se sukobljavali interesi izmeu Ivana Crnojevia i Radula Vlaha, koji su, na kraju, zavrili Radulovom likvidacijom. Zna se da to nije bio ni prvi, ni posljednji sluaj da se najblii srodnici, na takav i slian nain obraunavaju, kada im se sukobe interesi. Za vlaka plemena se moe rei da su ona imala organizovanu plemensku vlast, olienu u linosti kneza, ili vojvode, gospodina Radula Vlaha i njegovih najbliih saradnika i tjelesne garde, koju neki istoriari nazivaju tevabijom. To znai da su se vlaka plemena na ovim prostorima ve bila organizovala u Cetinjskom polju. To je najbolje osjetio Ivan Crnojevi, koji je, po dolasku na Cetinje, 1482. godine, osjetio direktnu opasnost od Radula Vlaha, kojega je, enidbenim vezama, elio pridobiti i privoljeti na dobrosusjedske odnose i meusobnu saradnju. Kad se zna da je Ivan Crnojevi u ono vrijeme visoko cijenjen od strane Mletake republike, koja mu je dodijelila laskavu titulu gospodina, kao svom pouzdanom savezniku u borbi protiv Turaka, onda je, sudei po analogiji, tu istu titulu od Mleana dobio i Radule Vlah, kako se navodi u nekim studijama novjeg datuma. Pouzdano se zna da je Radule Vlah esto zimovao u Boki Kotorskoj, a nije iskljueno da je u Kotoru imao i svoj zamak, jer je, vjerovatno, i u Mletakoj republici imao odreena priznanja, slina onima koja su dodjeljivana Ivanu Crnojeviu. Kad je Radul Vlah poeo direktno ugroavati imovinu, pa ak i ivot Ivana Crnojevia, ovaj smisli plan, kako e se, preko svojih ljudi, osloboditi ovog opasnog protivnika. O pogibiji Radula Vlaha ima vie verzija, od kojih emo navesti najkarakteristinije.

Ubistvo i nagrada

Poznati crnogorski etnograf Andrija Jovievi prvi je pisao o istrebljenju Vlaha iz Cetinja, nakon pogibije njihovog starjeine Radula Vlaha. To predanje glasi: Stareina Vlaha, zvao se Radule Vlah; on je bio silan junak; ljetovao je na Cetinju, a zimovao je u Primorju. Kad je Ivan Crnojevi htio da se seli na Cetinje, trebalo mu je prognati Vlahe i samog Radula Vlaha; zato se stane domiljati, kao e Radula ubiti. Nae se jedan Zeanin iz Grla koji uzme sobom 30 Crnogoraca od raznih plemena, zapadne pod Bjelokim Sokolom (izvorskom vodom - primjedba autora) i tu ga, kad je iao sa svojom tevabijom (pratnjom - primjedba autora), o urevu dne iz Primorja na Cetinje, ubije sa svojom pratnjom. Ostavi Vlasi bez stareine povukoe se iz ovog mjesta. Kad je u pitanju Zeanin iz Grla, tu je Jovievi nainio greku, jer su Bjeloi, bjeei ispred Turaka, iz zetskog sela Grlo, doli u podlovensko selo Bjeloe i tu se nastanili, a taj Zeanin iz Grla, bio je Vuko Jovanov Bjelo, o kome e kasnije biti vie rijei. Jovievi dalje kae kako je Ivan Crnojevi, u znak zahvalnosti za likvidaciju Radula Vlaha, nagradio uesnike, koje je naselio u okolini Cetinja, dajui im imanja. Ceklinjanima je dao Zabre i Obzovicu, Crmnianima ogromni umski kompleks Njegalicu, Dobrljanima Krstako polje, inoviima inovo brdo iznad Cetinja, Ljenjanima Ubao u dnu Zabra i neto planine. Ivan Crnojevi je posebno nagradio Vuka Jovanova Bjeloa, kao glavnog aktera ove uspjeno izvedene akcije, pa mu je dao vodopoj (bunar - primjedba autora) u cetinjskom Donjem polju i dobar dio Cetinjskoga polja, ak i dio manastirskog imanja, dio imanja u Primorju, koje je Vuko Jovanov koristio u zimskom periodu za ispau stoke i dio ribolova na Skadarskom jezeru, sa bogatim lovitem ribe na mjestu Vola. Ivan-beg je Vuku Jovanovu dodijelio i titulu kneza, na osnovu ega se moe zakljuiti da je Ivan Crnojevi u Vuku Jovanovu, rodonaelniku bjelokog bratstva Jovanovia, imao jednog od najpouzdanijih i najodanijih ljudi za vrijeme uvrivanja svoje vlasti na Cetinju. Andrija Jovievi se ponovo vraa na pitanje starih Vlaha, pa kae da su se oni na ovim prostorima u potpunosti aklimatizovali. Ljeti su napasali stoku po lovenskim panjacima, a za vrijeme zime, kad napada veliki snijeg, oni su stoku zagonili u upu oko Rijeke Crnojevia, gdje je rijetko padao snijeg, a i ako bi pao, malo bi se zadrao. U nedostatku pouzdanih istorijskih izvora, i do dananjih dana su ouvane legende o likvidaciji Radula Vlaha, koje se meu sobom po mnogo emu razlikuju. Pored verzije Andrije Jovievia, koju smo ve naveli, navodimo i verziju Jovana Erdeljanovia, kao i tjelohranitelja kralja Nikoke, Ilije F. Jovanovia, Bjeloa, potomka Vuka Jovanova. Dr Jovan Erdeljanovi, u knjizi Stara Crna Gora o pogibiji Radula Vlaha pie, pa kae da su Bjeloevii u Bjeloima, na domak Cetinja, jedno od najstarijih bratstava u Crnoj Gori. Zatim natavlja: I Rovinski saoptava, da su po narodnm miljenju Bjeloi najstariji stanovnici u visokome dijelu cetinjske ravnice i ne moe da pokae neposrednu vezu sa precima iz doba Ivana Crnojevia. Erdeljanovi posebno istie: Jedno od tih optih predanja: o Vuku Bjeloeviu, koji je, po elji Ivana Crnojevia, ubio nekakva silnika Vuka Zoevia sa Cetinja. Po drugom, takvom predanju, koje su mi kazali u Bjeloima, Vuk (ili Vuko) Jovanov Bjelo ubio je, po elji Ivana Crnojevia, silnoga Radula Vlaha iz Boke, koji je izlazio sa svojima na Cetinje, te je Ivan htio da ga se oslobodi. U nagradu za to djelo Ivan je dao Vuku vodopoj u cetinjskom Donjem polju i ogromno imanje, radi kojega se davijaju (svaaju - primjedba autora) sa manastirom, jer manastir smatra da je to crkvena imovina, a oni tvrde da je to bila stari margina, kojom su obiljeavali njihovu zemlju, i zimnicu u Primorju i dio od ribolova na Vola na Blatu.

Od Cetinja ka primorju

Erdeljanovi ide dalje u svom istraivanju i korienju narodnog predanja, pa kae: Glavno je u svim tim kazivanjima, da su Vlasi izlazili iz Primorja na Cetinje, odnosno najprije na Bjeloe i oko njih o urevu-dne i da je u vrijeme Ivana Crnojevia njihov stareina bio Radule Vlah, koga je Ivan elio da se oslobodi. Uzrok je tome, po jednom kazivanju, to je Radula Vlah na krpljama (specijalnoj napravi za uspjeno hodanje po snijegu - primjedba autora), dohodio preko snijega na Cetinje i krao Cetinjski manastir, a po drugom kazivanju, to je Ivan Crnojevi htio da se seli na Cetinje, te mu je trebalo prognati Vlahe i samog Radula Vlaha. I zato Ivan zadobije Vuka Bjeloevia, odnosno Vuka Jovanova, ili ranije pominjanog Zeanina iz Grla, te sa druinom doeka Radula Vlaha kod Velje Bukve (ogromnog bukovog stabla - primjedba autora), na sjevernoj strani Bjeloa, odnosno pod Bjelokim Sokolom (izvorskom vodom - primjedba autora), i ubije ga sa svom njegovom druinom. I od tada Vlasi nijesu vie izlazili na Cetinje. O Radulu Vlahu Erdeljanoviu kae: Da je zaista Radule Vlah sa svojima kantunovao po Bjeloima, svjedoe i topografski nazivi po njegovu imenu: kod Velje Bukve ima Radulova Glavica, Radulov brijeg, Radulovi dolovi, Radulova jama, u koju ga je, vele, Vuk Bjeloevi baio. Osim toga ima na raznim mjestima po bjelokom zemljitu topografskih imena, koja nijesu srpskog porijekla i ponajprije se mogu smatrati uspomenama na te negdanje vlake stoare.

Jedna neubjedljiva verzija

I Ilija F. Jovanovi - Bjelo, daleki potomak Vuka Jovanova i tjelohranitelj kralja Nikole Prvog Petrovia Njegoa, u svojoj knjizi: Na dvoru kralja Nikole - uspomene iz mog ivota, objavljenoj 1998. godine, piui o porijeklu bratstva Jovanovia, uzgred pominje i Radula Lava, kako ga on oslovljava, umjesto Radula Vlaha. Kad ovu primjedbu dajemo treba rei da je Ilija F. Jovanovi, iako estit ovjek, bio polupismen, pa nije nikakvo udo to u njegovom pisanju ima puno kardinalnih greaka. Mnogo je vanije to su za nas interesantna i neka njegova vienja itavog ovog dogaaja, koja se odnose na Radula Vlaha. Jovanovi kae: Za vrijeme stanovanja Ivanbegova na Cetinje, pojavi se neki ovjek koga su zvali Radule Lav. Ovaj ovjek prelazio je esto puta od Rijeke Crnojevia ka Lovenu ljeti. Ivan Begu ovo nije bilo prijatno i objavi meu svojim sluiteljima: Ko ubije Radula Lava, dau mu to god zaeli. Istakne se Vuko i kae: Gospodaru, ja u ga pogubiti. Uvijek prolazi pokraj moje kue. Iza ovoga nekoliko dana nailazi Radule Lav. Bilo je lijepo vrijeme. Vuko odma(h) pripae ma i drugo oruje, pojae konja i uz borovik pristigne Radula Lava. Nazove mu Boga i produi s njim put. Radul Lav je iao preko Lovena planine na Primorje, a Vuko mu je rekao da ide za Loven, te tako dou do u Velju Bukvu vie Bjeloa. Ova bukva je bila debeli lad, a kako su ljetne vruine, oba sjednu pod bukvu da se ohlade. Vuku se ukazala dobra prilika da Radula Lava ubije i tako skree svojim deferdarom i ubije Radula Lava. Maem posijee mu glavu i stavi je u konjsku zobnicu, a njegov lje baci u jednu provaliju, malo dalje od Velje Bukve i ta provalija nazove se Radulova jama. Vuko uzme Radulova konja, oruje i glavu, pojae konja i sie na Cetinje. Ue kod Ivana bega i baci pred njega glavu Radula Lava. Poslije ove neubjedljive prie, Jovanovi dalje pripovijeda o nagradi, koju je, za ovu izuzetno znaajnu uslugu Vuko dobio od Ivana Crnojevia, pa kae: Gospodar mi ree: Aferim ti, moja vjerna slugo. Biraj to god hoe da ti dadnem. Vuko odgovara: Gospodare, elim da mi dadne zemljite u Donje Polje, e mogu iskopati bistijernu i put kojim moe proi hiljadu ovaca od granice Bjeloa niz Borovik, Borovike njive i poljem do bistijerne. Ilija Jovanovi i ovo kae: Gospodar dao je Vuku to njegovo potraivanje, sa rijeima: Ja sam mislio da e mi traiti neto mnogo vie, jer za takvu hrabrost i uslugu svome Gospodaru daju se velike nagrade. Ovo predanje koje je Jovanovi zapisao, vrlo je povrno, konfuzno i nevjeto sroeno. Meutim, i iz takvog kazivanja moe se zakljuiti da je Radule Vlah bio izuzetna linost svojega vremena. Jovanovi je neubjedljiv kad kae da je Radula Vlaha Vuko Jovanovi sam ubio, jer Radule Vlah nikada, tako opasnim putem, nije sam putovao. Prema tome najblia je istini ona pria gdje se kae da su Radula Vlaha i njegovu tevabiju, napali i likvidirali Vuko Jovanov, sa svojih 30 biranih Crnogoraca, i to u tvrdom klancu, ispod Sokola bjelokog. Treba rei i to da Ivan Crnojevi nije uspio da preko svojih ljudi, na prevaru, likvidira opasnog protivnika, Radula Vlaha, pitanje je kako bi se dalje odvijali njihovi meusobni odnosi. Ovako, obezglavljeni Vlasi dolaze do zakljuka da ni njihovi ivoti nijesu bezbjedni, pa su neujno napustili Cetinje i lovenske katune, a zatim se uputili u pravcu Primorja, traei novo, bezbjednije boravite.

Fortisov komentar

U zaleu dalmatinskih gradova Zadra, ibenika, Trogira, Splita, Makarske, Metkovia, du rjenih tokova i pitomih dolina rijeka Krke, Cetine i Neretve, kao i na ostrvima Visu, Hvaru, Brau i Pagu ivjelo je stanovnitvo pod nazivom Morovlasi ili Morlaci. Porijeklo ovog stanovnitva nije potpuno nauno osvijetljeno, ali se pretpostavlja da su na istonu obalu Jadrana dospjeli sa obala Crnog mora. Znameniti italijanski prirodnjak i putopisac Alberto Fortis (Padova, 1741 - Bolonja, 1803), u periodu od 1765. do 1783. godine, 12 puta je obilazio Dalmaciju i u svojim istraivanjima ostavio dragocjene zapise i poznato djelo Put po Dalmaciji, Venecija, 1774. godine. Fortis istie da u dokumentima starijim od 13. stoljea nema pisanih tragova o Morovlasima ili Morlacima u Dalmaciji, pa navodi: Seobe razliitih plemena i naroda koji su preplavili rimske provincije, a posebno Ilirik u doba propadanja carstva, morale su udnovato zamrsiti genealogije naroda koji su tu stanovali doavi moda na isti nain u ranijim stoljeima. Doseljavanje Morlaka na obale Jadrana moe se povezati i sa najezdom i provalom Turaka u ove krajeve, koji su poetkom 15. vijeka potjerali ugarskog kralja Belu etvrtog, koji se tom prilikom sklonio na dalmatinska ostrva. Interesantno je miljenje geografa Maginija, po kojem Morlaci potiu iz Egipta i da im narjeje mnogo vie nalikuje rakome i bugarskome nego albanskom. Fortis navodi: U Vlakoj govore jezikom koji veoma mnogo vue na latinski, pa kada ih pitaju zato, odgovaraju da su porijeklom Rimljani. Te Vlahe potekle iz latinskih kolonija poslije su pokorili Sloveni. Ne moe se porei da mnogih rijei latinskog porijekla ima u narejima ilirskih stanovnika u unutranjosti. Ali iz njih, ali i mnogih drugih od kojh bi se lako mogao nainiti dugi popis, vjerujem da se ne moe sa valjanim razlogom zakljuiti kako Morlaci naega doba vuku direktnu lozu od Rimljana naseljenih u Dalmaciji. Veoma sam uvjeren da ispitivanje jezika moe da vodi do otkria porijekla naroda koji ih govore, ali takoe sam uvjeren da se pri tom zahtijeva veoma otar kriterijum za razlikovanje usvojenih rijei od prvobitnih, kako bi se izbjegle goleme greke. Trebalo bi mnogo dugog i napornog prouavanja da se rasvijetle takve starine, a moda bi pri tom svaki trud bio uzaludan. Istraiva Fortis zapaa da stanovnici primorskih gradova, pravi potomci rimskih kolonija prema Morlacima gaje prezir, to ga ovi zauzvrat iskazuju prema njima. On uoava i konstatuje velike razlike u narjejima, nonjama, udima i navikama i vezuje ih za razliita vremena i prilike koje mijenjaju ak i narodne osobine. Neosporna su mnogostruka miljenja stanovnitva provalama, najezdama i ratovima.

Na obroncima Rumije

Morlaci naseljeni u Kotarima su plavi, modrih oiju, iroka lica, spljotena nosa, blagog su ponaanja, puni potovanja i prilagodljivi. Morlaci iz Zagorja i Vrgorca imaju kestenastu kosu, duguljasto lice, maslinastu boju, lijep stas, ponosni su, preduzetni, otri i i smioni. Turci su kod Morlaka veoma omraeni, jer su njihovi preci u te predjele doseljeni pod pritiskom najezde Turaka. Morlak je gostoljubiv i dareljiv po roenju, otvara svoju ubogu kolibicu, strancu, sav se pretrgne da ga dobro poslui, ne traei i esto uporno odbijajui svaku zahvalnost, kae Fortis. Istraiva Fortis bio je srdano doekan i ugoen od vojvode Prvana u Kokoriu, koji mu je obezbijedio ruho i naredio sinu i svojim momcima da ga otprate do Neretvljanskog polja. Gostoljublje kod Marlaka vrlina je kako imunih, tako i siromaha, o emu Fortis posebno istie: Kad Morlak na putu padne na konak svome domainu ili roaku, najstarija djevojka u porodici, doeka ga i poljubi kad sjae s konja, na ulazu u kuu. Putnik druge narodnosti ne uiva lako te enske ljubaznosti, naprotiv, kriju se ako su mlade i dre se povueno. Nijedan se Morlak ne poniava toliko da trai milostinju od namjernika. Morlaci ne dre mnogo do domaih dobara: U toj su pojedinosti slini Hotentotima, jer za nedjelju raspu ono to bi im moralo biti dovoljno za nekoliko mjeseci, samo ako se prui prilika za veselje. U vrijeme svadbe, za svetaki dan zatitnika porodice, o dolasku roaka ili prijatelja, i bilo kom povodu za radost, neumjereno se pije i jede sve to ima u kui. Poslije je Morlak tedljiv i vie no to treba. Fortis istie da su Morlaci veoma tani, pa kae: Dogodi li se da ne mogne da u odreeno i ugovoreno vrijeme vrati pozajmicu, on doe s kakvim darom svome povjeriocu da zamoli za dui rok. esto se dogodi da od roka do roka i od dara do dara plati dvostruko vie nego to je trebalo.

Pravda i osveta

Kod Morlaka je prijateljstvo veoma postojano. Evo i za to primjera: Oni su od prijateljstva stvorili gotovo vjerski zakon i ta se sveta spona sklapa pred oltarima. Slovenski obred ima poseban blagoslov da bi se sveano vezala dva prijatelja, ili dvije prijateljice. Tako sveano sjedinjeni prijatelji zovu se pobratimi, a ene posestrime. Dunosti su obredom povezanih prijatelja da jedan drugome pomae u kakvoj nevolji i pogibelji, da osveuju nepravde nanesene drugu itd. Prijateljstvo moe da see dotle da se stavi na kocku i izgubi ivot za pobratima i nijesu rijetki primjeri takvih rtava. Kada bi se dogodilo da meu pobratimima izbije nesloga, itav bi oblinji kraj o tome govorio kao o sablanjivoj sramoti. Prijateljstva su kod Morlaka veoma esta, jaka i sveta. Njihova neprijateljstva se veoma teko zaboravljaju. Ona se prenose sa oca na sina, a majke ne proputaju podsjetiti nejake djeake na obavezu da ih eka in osvete roditelja, ako je na nesreu ubijen i esto im pokazuju okrvavljenu koulju, ili oruje pokojnika. Morlak po prirodi naginje initi dobro svome blinjemu; on je silno zahvalan i za najneznatnija dobroinstva, ali jao onome ko mu nanese zlo ili ga uvrijedi. Osveta i pravda meu tim ljudima odgovaraju istom pojmu. Stara porodina neprijateljstva i line osvete mogu izazvati krvoprolie poslije mnogo i mnogo godina. Ubica nekog Morlaka, koji ima jaku rodbinu, obino se mora potucati od sela do sela, krijui se po vie godina. Ako je bio dovoljno vjet i spretan i umakao potrazi svojih gonitelja, a uz to i zgrnuo neto novca, poslije izvjesnog vremena nastoji da dobije oprotaj i pomilovanje, kao i pomirenje, a za pregovaranje o uslovima moli i dobija zajamen prolaz, koji se vjerno potuje na rije. On nalazi posrednike, koji odreenog dana sastavljaju dva neprijateljska roda. Poslije uvoda u pregovore, krivac se priputa na mjesto sastanka, i on se vue etvoronoke po zemlji, dok mu o vratu visi puka, samokres, pitolj koji se pali pomou kremena, ili no kojim je izvreno ubistvo. Dok on stoji u tako pokornom poloaju, jedan ili vie roaka nabrajaju o pokojniku, koji esto podiu duhove na osvetu i etvoronono presamienog krivca izvrgavaju tekoj opasnosti. U ponekim mjestima, mukarci oteene strane meu pod grlo krivca vatreno, ili hladno oruje i poslije dugog opiranja pristaju da prime krvarinu u novcu. Takva izmirenja mogu mnogo da kotaju meu Albancima, a meu Morlacima ponekad se uglave bez velikog troka, a svugdje se zakljuuju uz obilje jela i pia na raun krivca. Na osnovu, dodue, oskudnih zapisa, toponima, patronima, dokumenata, predmeta, legendi, sjeanja i sauvanih eksponata, doznajemo i o prisustvu vlakih plemena na irem podruju Boke Kotorske i Crnogorskog primorja. Blaga primorska klima i uveni panjaci na obroncima Rumije, bili su izuzetno povoljni za stoare i njihova stada i sa drugih podruja, o emu posebno saoptava, u svom radu, mr Cvetko Pavlovi. On kae da su sauvana predanja o prisustvu Rumuna, ili, kako se u narodu kae, Vlaha u Crnoj Gori i na Crnogorskom primorju, pa nastavlja: Blaga primorska klima i uveni rumijski panjaci vjekovima su predstavljali idealno mjesto za stoare i njihova brojna stada. Pavlovi posebno potencira da se jugoistono od Bara, na obroncima planine Rumije, nalazi selo Meure, bogato planinskim izvorima i panjacima. Prouavanjem vlakih stoara na irem podruju Bara, bavio se i poznati etnolog Andrija Jovievi, koji je zapisao da su selo Meure naseljavala bratstva: Skorjan, Ivakovii, Slakovii, Kukalj i Koliii, pa zakljuuje: Ivakovii ili Robeli su iz Rumunije. Po Jovieviu je najvjerovatnija pretpostavka da su ova stoarska vlaka plemena dola iz Banata, iz Deliblata, jer je poznato da su u ovom mjestu postojale i ivjele porodice sa prezimenom Ivakovi. Na osnovu izloenog da se zakljuiti da su se Vlasi u srednjem vijeku bavili stoarstvom, kao osnovnim izvorom egzistencije, pa je sasvim normalno to su prirodni uslovi ovih prostora pogodovali njihovom naseljavanju.

Izmeu pravoslavlja i islama

Koliki su prostor zauzimala i gdje su se sve naseljavala vlaka plemena u srednjem vijeku, teko je sveobuhvatno utvrditi. Meutim, zna se da ih je bilo svuda tamo gdje su im prirodni uslovi omoguavali da se nasele. Ilustracije radi navodimo podatak da se na sjeveru Crne Gore, u optini Pljevlja, nalazi jedno naselje, iji se itelji prezivaju imenom Vlah. Mnoga vlaka plemena su kasnije prelazila u pravoslavnu vjeru, kao to je bio sluaj sa onim plemenima koja su se nalazila na irem podruju podlovenske Crne Gore. Dolaskom Turaka i uvrivanjem njihove vlasti u ravniarskim predjelima Crne Gore i Primorja, vlaka plemena su prelazila u islam. Za primjer navodimo selo Meure, koje etnografski pripada Mrkojeviima, a koje je, prije dolaska Turaka i osvajanja Bara, pripadalo Mletakoj republici. Ona vlaka plemena koja su gravitirala prema Boki Kotorskoj i Crnogorskom primorju, primala su katoliku vjeru. Isto tako i sva ona vlaka plemena koja su naseljavala Cetinje i njegovu iru okolinu, vremenom su slovenizirana.

to kazuju toponimi

Pleme Kui su jedno od najstarijih i najslavnijih crnogorskih plemena, koje se prostire istono od Podgorice, a granii se sa Albanijom. Njegovo prirodno utvrenje Medun, odolijevalo je zubu vremena, od vremena Ilira, Traana, Grka i Rimljana, pa sve do dolaska Slovena i sve tako do dananjih dana. Na njemu je roen legendarni, samouki crnogorski knjievnik i pametar, vojvoda Marko Miljanov, iji su zapisi o ovom plemenu bili polazite za dalja nauna istraivanja. Poetkom decembra 2000. godine izala je iz tampe knjiga: "Saga o Kuima", iz pera novinara i publicista Miodraga-Malie Marovia. Knjiga je izazvala znaajnu panju crnogorske javnosti, zbog poleminosti, kojom je autor propratio dosadanje pisanje o ovom uvenom istorijskom plemenu i posebnog ugla iz kojeg pokuava da odgonetne onaj dio Kua, o kome se pisalo na osnovu predanja i o kome nema pisanih dokumenata, ali ima podosta naunih istraivanja objavljenih u ovom vijeku. Prouavanjem daleke istorijske prolosti Kua bavili su se mnogi nai i strani naunici. Meutim, i pored uloenog truda, njihovi rezultati su bili veoma povrni, a u veini sluajeva i pogreni. Ovu knjigu, njen recenzent, akademik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, prof. dr Boina Ivanovi, nazvao je "nesporno neobinom knjigom, knjigom izazova", dok je sam autor za nju napisao "da ona ne anatemie-nego polemie, ne presuuje-nego istrauje" i da ona itaoca navodi na razmiljanje, jer postavlja pitanje i upuuje ga da na njih sam potrai odgovore". Autore ovog rada iz ove knjige najvie interesuju podaci vezani za vlaka plemena na prostorima Kua u srednjem vijeku, koje je Marovi makar fragmentarno obuhvatio. Koristei nove podatke, na koje nailazimo u pomenutoj knjizi, kao i druge do kojih smo, duim istraivakim radom doli, evo ta moemo saoptiti. O istoriji Kua malo se to znalo prije nego to je Marko Miljanov, krajem 19. i na poetku 20. vijeka, zapisao narodna predanja o postanku i razvoju ovog plemena. O njegovom postojanju svjedoili su jedino izvjetaji katolikih misionara, koji su Kue posjeivali, jo od poetka 16. stoljea. Pronaeni su i turski popisi stanovnitva kukih krajeva decenijama kasnije, u kojima se registruju i pripadnici plemena pod tim imenom. I, tek nekoliko vjekova kasnije, poela su da se pojavljuju potpisana djela njemakih, francuskih i ruskih pustolova i pisaca, u kojima je opisivan nain ivota Kua, kao nomadskog brdskog plemena, karakteristinih obiaja i etikih normi. Takvi spisi postajali su brojniji krajem 19. vijeka, nakon to su se Kui prikljuili, za svijet isto tako egzotinoj, Crnoj Gori. Marko Miljanov je, ve u poodmaklim godinama, odluio da za sobom ostavi i pisani trag o nastanku i stasavanju svoga plemena. Svoja istraivanja, s kraja 19. vijeka, zasnivae na narodnim predanjima, sauvanim i prenoenim s koljena na koljeno. On e, svjestan ogranienosti sopstvenih mogunosti da dosegne do bliih saznanja, razignirano zakljuiti da je "o porijeklu Kua teko doznati istinu, jer se o tome razliito pria". No, i pored toga, on je svojim ivopisnim prianjem o rodovskom i plemenskom ustrojstvu, obiajima i nainu ivljenja, i posebno o ratnoj epopeji Kua, zainteresovao istoriare i druge istraivae da zavire u istoriji njegovog plemena.

Erdeljanovieva istraivanja

Dr Jovan Erdeljanovi je prvi objavio neku vrstu "istorijskog katihizisa" o Kuima. U zbirnoj knjizi, izdatoj u okviru naune edicije "Naselja srpskih zemalja", iji je urednik bio dr Jovan Cviji, a izdava Srpska akademija nauke, Erdeljanovi je, 1907. godine, opisao prirodu i nain ivota tri brdska plemena: Kua, Bratonoia i Pipera. Tako je etnolog i antropogeograf, dr Jovan Erdeljanovi, prokrstario Kuima u prvim godinama 20. vijeka. On se na svom koraku susrijetao sa tragovima odreenih oblika ivota ljudskih zajednica na ondanjim i dananjim kukim prostorima. O tome su svjedoili, kako toponimi, ijih znaenja nema ni u junoslovenskim, ni u srpskom jeziku, tako i arheoloki nalazi neega to su mogle biti i grobnice starosjedelaca. Traganje za toponimima Kua bilo je od ogromnog znaaja za identifikaciju starog stanovnitva. Tako Erdeljanovi za naziv Ku navodi adekvatan izraz: crven, a zatim dozvoljava i mogunost da ta rije istovremeno znai: osobito veliki, nenadmaan, junaan. Za sami naziv Ku Erdeljanovi konstatuje da nije ni junoslovenskog, niti srpskog porijekla. Zatim, poslije dueg istraivanja, rezignirano zakljuuje kako "ne samo za Kue, nego i za cijelo Balkansko poluostrvo, s tim stoji vrlo ravo". Erdeljanovi je posumnjao u istotu bilo kojeg naroda na Balkanskom poluostrvu, imajui u vidu veliki broj osvajakih i ratova na Balkanu, nakon kojih su nastupala masovna doseljavanja i raseljavanja, pa time i normalna mijeanja starosjedelaca sa doljacima. Iz Erdeljanovievih istraivanja vidljivo je da su u svim pobrojanim naseljima ivjeli neki stariji narodi od poznije pridolih u ove krajeve. Tako Erdeljanovi potencira: "Na Donjem Medunu i sad stoji stara, kako vele, najstarija crkva u Kuima, koja je obnovljena".

Vlaka rudina

Dalju Erdeljanovievu panju privlai "iroka rudina", dolje na sjeveru, naspram grada, koja se zove "Vlaka rudina". O njoj je Erdeljanovi zapisao: "Na nju su, vele, dolazili nekad Vlasi. Ova je uspomena vrlo znaajna, jer nam prvo, pokazuje da je za doba srpske drave u okolnim plemenima bilo Vlaha, a drugo, utvruje nas u miljenju da je Medun bio znatnije trite, jer su na njegovoj "Vlakoj rudini" vlaki pastiri svakako dogonili svoje stoarske proizvode i prodavali". Erdeljanovi dalje kae: "Vremenom, ti Vlasi su stupali u trgovinske odnose sa doseljenicima, razmjenjujui i stoku i stone proizvode, za njima neophodne druge potreptine. Kasnije bi se, vjerovatno, stvarale i druge veze i miljenja sa pridolicama". Na ovaj nain Erdeljanovi tvrdi da su i u plemenu Kui svojevremeno ivjeli Vlasi, to e on, kasnije, na osnovu toponima, i potvrditi. Devet decenija poznije, poznati crnogorski lingvista eljko Musovi, bavei se ovom temom i davno izreenim tezama o istorijatu Vlaha i Arbanasa, sa osloncem na brojne istorijske izvore, konstatuje: "Vlasi predstavljaju djelove romanskih i potpuno romanizovanih starosjedelaca, koji su u srednjem vijeku preteno ivjeli u primorskim gradovima ili u planinskim podrujima. Oni u planinama su se odravali na raznim mjestima u manjim ili veim grupama, izolovani od preostalih centara antike civilizacije".[u]O samom imenu Vlaha Tihomir Vukanovi, u knjizi: "Etnogeneza Junih Slovena", objavljenoj u Vranju 1971. godine, kae: "Inae, rije Vlah je prvo oznaavala ovjeka romanskog, neslovenskog porijekla. Potekla je od keltskog plemena Volcae, zatim su naziv primili Germani i njime su oznaavali svoje promijenjene susjede". Vukadinovi dalje kae: "Kod nas, krajem srednjeg vijeka, naziv Vlah postaje sinonim za stoara, pastira, a dolaskom Turaka naziv Vlah se ustaljuje kao oznaka za pripadnika pravoslavne vjere". Musovi, meutim, kae da je intenzitet slovenizacije Vlaha i Arbanasa od 10. do 19. vijeka "bio veoma mali, ako ga je uopte i bilo, i da se, moda, deavao obrnuti proces". Musovi posebno istie: "Romani iz gradova, a i Vlasi i Arbanasi, imali su sve preduslove za bar djeliminu romanizaciju Slovena na: pismo, vjeru, kulturu i bolji nain privreivanja, a nije ih bilo tako malo. Meutim, njihov je uticaj ostao ogranien samo na uski primorski pojas, a izlovani Vlasi u unutranjosti nijesu mogli dugo odolijevati brojnijem slovenskom ivlju i novoj slovenskoj kulturi u nastajanju". Musovi vjeruje da e slovenizacija Vlaha dobiti zamah u 13. vijeku, pa nastavlja". "Neto drugaija situacija bie u takozvanom Pomorju, predjelu od Neretve do Bojane i juno od Pive i Tare, gdje su Vlasi uspijevali da odre svoje specifino ureenje, u kome su sauvani relikti jednog daleko starijeg vremena i daleko starijih odnosa i koji se teko uklapalo u ve razvijeni feudalni sistem".

Tragovi slobodnih ljudi

Proces slovenizacije Vlaha na tlu dananje Crne Gore je definitivno zavren u 17. vijeku. Na pitanje: kako su Vlasi uspijevali da se odre pod rigoroznim zakonima srpske drave, Musovi daje sljedei odgovor: Za razliku od veine zavisnog stanovnitva, i to uglavnom zemljoradnikog, Vlasi su bili prilino autonomni i slobodni, u skladu sa svojim nainom ivota. Planine u to doba nijesu predstavljanje neiju odreenu teritoriju. Dr Sima irkovi, u svom djelu: Stefan Vuki Kosaa, navodi da Vlah 1436. godine izjavljuje: ovjek slobodan i nikome obavezan. irkovi, zatim, u Enciklopediji Jugoslavije kae: Dosljedno razlikovanje Vlaha od Srba u izvorima, posljedica je realne odvojenosti Vlaha kao grupe drugaijeg porijekla , naina privreivanja i statusa.Musovi kao dokaz razlike navodi i [u]zakonske odredbe iz Duanova zakona, iz kojih se vidi da Srbi i Vlasi nijesu isto, odnosno da Vlah nije Srbin - stoar. Na podvajanje se ilo ak i svjesno. Postojao je Zakon Srbljem i Zakon Vlahom, a odredbe da se Srbin ne eni iz Vlasah, dovoljno govori sam za sebe.[u]U zakljuku ovog tiva Musovi kae: Vlasi i Arbanasi uspjeli su da se brojno ouvaju i u 15. vijeku dolazi do prave ekspanzije vlakog i arbanakog stanovnitva. Tada se Arbanasi masovno sputaju u zetsku ravnicu i gornjozetska brda.

Bunova jama u Kuima

Prouavajui istorijsku prolost Kua, dr Jovan Erdeljanovi je doao do zakljuka da su u ovom dijelu Crne Gore ivjeli Vlasi. U vezi s tim, on kae: Na narod u Kuima ima termin gropa, koji mu oznaava isto to i dolac, do, dolina i rupa. Erdeljanovi zatim nastavlja: U Rumuniji ima veliki broj topografskih naziva, koji glase Gropa, Gropi, i u raznim drugim oblicima, koji su od ova dva imena izvedeni. Komentariui rije grope, Majer kae: Ako bi pak arbanaka rije bila slovenskog porijekla, onda bi rumunska bila porijeklom od arbanake. A Erdeljanovi zakljuuje: U svakom sluaju nazivi Gropeza i Gropa ostali su u naem narodu od Vlaha, kao to je sluaj ovdje u Bjeloima. Objanjavajui porijeklo prezimena Delja, Erdeljnovi kae da je u Kuima naziv Delja po svoj prilici skraeno od cijelog imena Deljan ili Dejan. Tako se npr. predak bratstva Deljana u Kuima zvao Delja, a bio je porijekom iz Hercegovine. U jednom od rijetkih saoptenja o Vlasima u Cetinjskom polju, bilo je rijei o bratstvu Delje, kao potomcima vlakog kneza Ivana Borojevia. ak jedan od potomaka bratstva Delja iz Cetinjskog polja, tvrdio je da su njegovi preci Delje doselili na Cetinjski dolac prije Ivanovia i Ivanievia. Navedeni primjeri govore da je Vlaha bilo i u plemenu Kua, to emo potkrijepiti novim dokazima. Tako Erdeljanovi, u poglavlju Uspomene na Vlahe, govori o dva topografska naziva, koji su vjerovatno uspomene na negdanje Vlahe. Jedan je od njih Bunova Jama, a drugi je Brina. Bunova Jama je oigledno nazvana po ovjeku, kome je bilo ime Bun. uro Danii, u Rjeniku zagrebake Akademije, kae: Bun, muko ime moglo bi biti rumunsko bun, dobar; ali kako ima Bunislav, moglo je postati od toga. Na osnovu toga, Erdeljanovi zakljuuje: Koliko mi je poznato, u naim starim spomenicima ime Bun nose samo Vlasi, a jedno staro selo u Branievu, koje se pominje u povelji kneza Lazara i patrijarha Spiridona, 1382. godine, zove se vlakim imenom Bounei. Erdeljanovi ide jo dalje, pa kae: Na osnovi navedenih podataka ini mi se vjerovatnije da je ime Bun samo sobom bilo vlako i da se Bunova Jama svakako nazvala po nekom Vlahu. Prednjem tvrenju Erdeljanovi dodaje: Jo jedan je razlog i u tome to je nedaleko od Bunove Jame i drugo ime vlakog porijekla Brina. Brina je poveliko stjenovito brdo. Erdeljanovi je u Kuima zabiljeio est topografskih naziva, u kojima dolaze imena Brinja, ili Brinje, koje su tamonji Srbi preveli rijeima: strana, stjenoviti bok i stijena, koje su vlakog porijekla. Nastavljajui ovu priu, Erdeljanovi kae: Prema svemu je jasno da su rije brinje i slini joj oblici odavno postali terminima za razne vrste uzvienja i da su od njih postali i mnogi topografski nazivi kod Vlaha i kod Arbanasa. Kako u ekliima nema nikakvih uspomena ni tragova od Arbanasa, a ima ih prilian broj od Vlaha, svakako je naziv Brinja ostao od Vlaha.

Surdupi i surduci

Topografski naziv Surdupi i Surdup vrlo je rasprostranjen na irem podruju Kua. I na piperskoj planini Lukavici, sjeveroistono od planine ijeva, u Kuima, ima naziv Surdup, ije ime, po narodnom tumaenju znai Provalija. Jugozapadno od Lukavice nalazi se vrlo strmi vrh Surdup. Jovan Cviji je, u svojim istraivanjima, naveo i ove rijei: Vrtae, koje se kanalom produuju u peine i zovu se: vigledi, zvekare, bezdane, propasti, stromori, surdupi i surdupine. Prema tome, iz ovih navoda vidimo da surdup ima znaenje: rupna, provalija, propast i sl. Vuk Karadi i uro Danii smatraju da je rije surduk tua rije. I od rijei surduk ima prilian broj topografskih naziva po naem narodu, a tako isto i u Rumuniji. I, to je vano istai, po Vuku i Daniiu sa ovom naom rijei oigledno je u vezi i maarska rije szurduk, provalija. Neki topografski nazivi, koji su bez sumnje vlakog porijekla, svjedoe da su se vlaki pastiri bavili i na podruju Kua. Tako se i topografski naziv tek smatra vlakim, mada ga i Arbanasi upotrebljavaju sa znaenjem: drijelo, preslo. Poto u Cucama, na irem podruju cetinjske optine, nema nikakvih uspomena na Arbanase, i poto su sva ostala nesrpska topografska imena vlakog porijekla, Erdeljanovi zakljuuje: I naziv tek ostao je od Vlaha, a ne od Arbanasa. I topografski naziv Kabasi se ponajprije moe dovesti u vezu sa rumunskom rijei cabaz, koja, oznaava katun. Erdeljanovi napominje: Vlasi su, ivei meu Srbima, znali dobro srpski. Otuda se namee logian zakljuak da je i planina Vlahina ima naziv vlakog porijekla. Erdeljanovi je u Kuima zabiljeio vie topografskih naziva vlakog porijekla, kao to su abica i aljeza. aljeza je jedno presedlasto pasite u predjelu sela Orahova. U vezi s tim Erdeljanovi kae: Svakako je rije aljiza i u jeziku negdanjih Vlaha bila geografski termin sa znaenjem sedlo, presedlina, presedlasto zemljite. Iz razloga koje smo naveli, mislimo da je ovaj naziv aljeza mogao biti jedino vlakog porijekla, a ne od Arbanasa. Tu su jo: Mali i Veliki Lipovac, Jeseni, Zagorac, Slamnica i Lipovaki vrh. Erdeljanovi u knjizi: Stara Crna Gora i ovo kae: O negdanjim Vlasima i o njihovom stoarskom nomadizmu ima skoro u svakom plemenu Katunske nahije raznih uspomena i tragova. A najznatniji su i najmnogobrojniji oni u Bjelicama. Erdeljanovi zatim nabraja toponimske nazive, kao to su Vlaki Do, za koji se pripovijeda da mu je ime dolo otud, to su Vlasi dohodili iz Hercegovine i u tome dolu poijevali, tj. privremeno stanovali! Sudei po analogiji nije iskljuena mogunost da su se Vlasi iz Katunske nahije mijeali sa Vlasima iz Kua, budui da su jedni na zapadnom, a drugi na istonom dijelu stare Crne Gore, koju je dobar pjeak za jedan dan, sa kraja na kraj, mogao prepjeaiti. Otuda mnogo toponima koji se nalaze i na jednoj i na drugoj strani stare Crne Gore.

Ime uva uspomenu

Dr Jovan Erdeljanovi i njegov bliski saradnik i poznati crnogorski etnograf Andrija Jovievi, najvie su radili na rasvjetljavanju romanizovanih Vlaha, njihovom doseljavanju u staru Crnu Goru i njihovim toponimima, kao jedinim uspomenama na njihov boravak na ovim prostorima, sauvanim do dananjih dana. Po dolasku Ivana Borojevia, sa svoja etiri sina, u Podlovenski Dolac, kasnije Cetinje, oni podigoe Vlaku crkvu 1450. godine, kao najstariji sakralni objekat na ovim prostorima. Vlaka plemena su, po rijeima Andrije Jovievia, bila mnogobrojna i dok su se oni ovuda kretali i napasali stoku nije bilo u ovijem krajevima drugog naselja osim Vlakog. Vlasi su se brzo razmnoavali, pa je bilo logino to su postepeno naseljavali ire podruje onovremene stare Crne Gore, koja se prostirala na prostoru Katunske i Rijeke nahije, ondanjih teritorija, koje danas, sa Cetinjem, ine optinu Cetinje. Vlaka plemena su svoja stada, za vrijeme ljeta, napasali na zapadnim i sjevernim stranama Cetinja, gdje su se nalazili bogati panjaci, na podruju eklia, Cuca i Tomia. Kada bi nastupila hladna jesen, vlaki nomadi bi se sputali, sa svojim stadima, u toplije predjele, a to su bili Primorje i ire podruje Skadarskog jezera.

Mnogi tragovi

Vlasi su iza sebe ostavili mnoge tragove. To su u prvom redu toponimi na podruju stare Crne Gore, koji su se, kao davna uspomena na stara vlaka plemena, sauvali do dananjih dana. U vezi s tim, dr Jovan Erdeljanovi pie: O negdanjim Vlasima i njihovom stoarskom nomadizmu ima skoro u svakom plemenu Katunske nahije uspomena i tragova. A najznatniji su i najmnogobrojniji oni u Bjelicama. Tako na pr. u selu Ublicama nalazimo Vlaki do, za koji se pria da mu je ime dolo otud, to su Vlasi dohodili iz Hercegovine i u tome dolu poijevali (tj. privremeno stanovali). Nabreg ovoga dola ima glavica Pandurica, na kojoj je, vele, stojala straa tih Vlaha. Oni su sahranjivali svoje mrtve kod crkve Sv. Jovana, u susjednom selu Dubu. Erdeljanovi zatim nastavlja: Na sjevernoj strani istog sela su Katunita, mjesto na kojem su stajali katuni nekad, u staro doba, po svoj prilici tih Vlaha. U selu Tomii se grupa prostranih dolova zove optim imenom Vlake rupe, s nedaleko od njih je Grokopetska rupa, nesumnjivo nazvana po nekom imenu ili nazivu iz jezika onih Vlaha, koji su tada na tom podruju katunovali. Takvih toponima iz vlakog jezika ima osobito po srednjim i junim Bjelicama. Tako na podruju Tomia ima, pored pomenutih, jo Lunji i Ljug, zatim u Mikuliima: Verna, Ljug i Rijen, a u selu Dub su: Trokujev do, Juin do, Lucinj itd. O toponimima vezanim za ime Radula Vlaha i njegovu pogibiju Erdeljanovi kae: Da je zaista Radule Vlah sa svojima katunovao po Bjeloima (selu nadomak Cetinja - primjedba autora) svjedoe i topografski nazivi po njegovu imenu: kod Velje Bukve ima Radulova glavica, Radulov brijeg, Radulovi dolovi i Radulova jama. Osim navedenih, po raznim mjestima bjelokog zemljita ima puno toponima, koji se mogu pouzdano smatrati kao uspomena na te nekadanje vlake nomade. Takva su imena: Laor, Gropeza, ura, Buenela, urim i Leverinski brijeg. Laor je stajaa voda, koje pod tim imenom ima na vie mjesta irom Katunske nahije, u blioj i daljoj okolini Cetinja. Tako kod bajikog zaseoka ulica postoji mrtva voda, koja u vrijeme kie pomalo midi, pod imenom Laor. Osim na ovom mjestu, u Cetinjskom plemenu jo ima na tri mjesta mrtve vode, s imenom Laor. U Dobrskom Selu postoji Laor, mrtva voda koja slui za napajanje stoke. Voda Laor nalazi se i u Cucama, katunskom plemenu, kao i Laorski vrh u Ozriniima, na evu. Erdeljanovi zakljuuje: Oigledno je, da naziv Laor nije srpskog porijekla i svakako je ostao od nedomorodakih, nesrpskih starosjedelaca, i to najprije od Vlaha, jer ga nalazimo i u predjelima u kojima se ne zna za druge starosjedioce osim Vlaha. Gropeza je duboka udolina, kao to je oznaeno u listini Ivana Crnojevia, iz 1489. godine, povodom spora izmeu Bjeloevia i Oinia (dva sela nadomak Cetinja-primjedba autora). Takav naziv je Erdeljanovi naao i u selu Rvai, u Rijekoj nahiji. Jedan zaseok ovoga sela zove se Gropeza.

Na Lovenu i u okolini

Na Vlaha podsjeaju jo i sada mnogobrojne uspomene u topografskim, nazivima, kao to su: Krusa glavica, Krusi dolovi u Bajicama, ura i Buenila u Bjeloima, Udai i Lagatori u Ugnjima, Andran, voda kod Humaca, na periferiji Cetinja, ojki u Donjem Polju, Pritet u Bajicama, orovo drijelo i Bokerinski do u Ugnjima. O tome da su, prije Zeana, na Lovenu ljetovali, sa svojim stadima, vlaki pastiri, svjedoi ogroman broj topografskih naziva, kao to su planina Loven i ime jednog polja u toj planini, koje se takoe zove Loven, zatim Velji i Mali Bostur, prostrana katunita na irem podruju Lovena; ava, visoravan u Lovenu; Kunj, umski kompleks u Dugom dolu; Pitet, izvorska voda u Dugom dolu i drugi Pitet, izvorska voda u selu Vrbi. Topografskih imena vlakog porijekla ima vie, od kojih izdvajamo: Kolounj i unjeve njive, na prostoru sela Mirca; Murakovac, brdo na junom dijelu Lovena, na zemljitu sela Majstori; Krimalj u Mircu; Tujkovi doci, u rejonu sela Vrbe; selo anjev Do i nazivi njegove okoline: Longova rupa i Bialjevac. To je itava grupa naziva, porijeklom od vlakih imena u sjeverozapadnoj podgorini Lovena i na podruju samog Lovena. U Njeguima su, sve do sredine 19. vijeka, ivjeli ostaci od negda jakog bratstva s imenom vlakog porijekla, Pime. U vezi tog bratstva i njegovog porijekla, Erdeljanovi kae: Da se vjeruje u njihovo prvobitno vlako porijeklo, jo je vrlo jak razlog i to, to je negda cio Mali Bostur - dakle lovensko katunite s vlakim imenom - bio njihova svojina. U eklikom selu Vui Do postoje i dva topografska naziva koji su vjerovatno uspomene na nekadanje Vlahe. Jedna od njih je Bunova jama, a druga je Brina. Oba ova toponima su u zapadnom dijelu sela, pod planinom Vranjem, u Njeguima. Naziv Bun je bio sporan kod nekih naunika, koji su se bavili prouavanjem toponima na ovim prostorima. Meutim, Erdeljanovi se pobrinuo da utvrdi porijeklo ovog imena, pa kae: Koliko mi je poznato, u naim starim spomenicima ime Bun nose samo Vlasi, a jedno staro selo u Branievu, koje se pominje u povelji kneza Lazara i patrijarha Spiridona, 1382. godine, zove se vlakim imenom Bounei. Jo da dodamo da se jedan rumunski pisac zove dr A. Bunea. Bacule u Petrovom Dolu, ako im je to bilo prezime, mogli su najprije biti vlako bratstvo, koje se poslije posrbilo. Topografski naziv Kaer u petrodoljskom ataru, koji smo protumaili kao uspomenu na negdanje vlake stoarske zgrade ili torove, bio bi u tom sluaju ostatak od tih Bacula, odnosno od njihovih nomadskih predaka, zakljuuje Erdeljanovi. Jedan dolac u eklikom selu Dragomidolu, s imenom Ljek, upuuje na nekog Vlaha. Sa Vlasima se mogu dovesti u vezu i nazivi na zapadnoj strani od sela: Srpski Vlah, Srpski do, Srpska lama i Srpska voda, kojima su Vlasi dali imena. U ekliima postoji planina Vlahinja, koja je oigledno dobila ime po Vlasima, U ekliima se nalazi i brdo Vlahinja, koje je ve samim svojim imenom pouzdana uspomena na negdanje vlake pastire, koji su po njemu katunovali.

Legende o vlakoj crkvi

Jo se, kao uspomena na Vlahe mogu razmatrati nazivi inina i Trojana. Ti topografski nazivi su vlakog porijekla, jer i u Rumuniji "nalazimo topografske nazive koji su vjerovatno srodni s onim naim iz Cuca" Topografski nazivi u selu Kuita, na junoj njegovoj strani su: Krajita, Mioeva Rupa, Cerovi do, Cerova glava i Gnjilavo drijelo. Erdeljanovi zatim nastavlja: "Takva su topografska imena: Antera, bunar u Grabu; po njemu i Antersko prisoje i Anterske doline; Sora ili Sore, zemlja u Gradini: do njega i sorska greda; Dos veliko brdo u Ranom dolu; Kutlueva rupa i niz drugih lokaliteta, na podruju Katunske nahije".

Najstariji spomenik

Vlaka crkva nalazi se u centralnom dijelu Cetinja sa spomenikom lovenska vila i Vojnim stanom, koji su u njenoj neposrednoj blizini, ini znaajan segment istorijskog jezgra grada. Vlaka crkva je podignuta polovinom 15. vijeka, kao usamljeni objekat u tadanjem Lovenskom docu, kuda je proticala rijeka Cetinja, po kojoj je nekadanji Lovenski Dolac dobio ime Cetinje. Pitanjem nastanka ovog sakraog objekta bavili su se: Jovan Erdeljanovi, Andrija Jovievi, Lazar Popovi, Jovan Rao Ivanievi, Pavle Rovinski, Mihailo Gazivoda , Ilija Zori, Nikolaj Dorjamedov, oko Popovi, Duan Martinovi, Ljubomir Kapisoda, Ljubomir Nenadovi i Vladimir Lekovi. Dr Jovan Erdeljanovi kao najstariji dokumenat o vlakoj crkvi navodi povelju Ivana Crnojevia, cetinjskom manastiru. U povelji pored ostalog pie: "... i nie Vlake crkve" i ..."mimo Vlaku crkvu". Crkva je danas poznata pod imenom "Vlaka crkva". Ona je prvobitno bila opletena pruem i oblijepljena blatom, a bila je sagraena od "plota" i "koeva". Vlaka crkva je tri puta prepravljana: prvo kao suvomea, zatim od "klanog zida", da bi najzad 1864., dobila svoj dananji izgled. O tome svjedoi i natpis utisnut iznad crkvenih vrata, koji glasi: "Hram ovi Rodestva presvete Bogorodice sagradie Donjokrajci prvi put 1450. godine, poslije prepravie ga tri puta, posljednji put podigoe ga 1864. godine". Erdeljanovi kae da o postanku Vlake crkve "ima narodno predanje koje sam ja sluao na vie mjesta u cetinjskom plemenu, a najtanije od bratstava Ivanovia i Ivanievia u Donjem Kraju. Zatim u plemenu Bjelica u selu Tomii". To predanje gotovo u cjelosti ouvano je i kod bratstva aban, koje ima zajednike pretke sa pomenutim donjokrajskim bratstvima. Po predanju predak donjokrajskih bratstava, Ivanovia i Ivanievia, bio je Ivan Borojevi koji "utee sa svoja etiri sina, iz Starog Vlaha sa Zlatibora u Zetu, i doe na Cetinje". Erdeljanovi dalje kae: "Poslije nekoliko godina, pred smrt, Ivan preporui sinovima da se ne pomijeraju dalje, nego da se tu zadre, da ga sahrane kod crkve na Obodu, kod Rijeke Crnojevia, ili da mu, tu gdje su se naselili, podignu crkvicu". Kad im je otac umro, sinovi se dogovore da ga sahrane na najvioj gomili u blizini. Potom ogradie pred gomilom crkvicu od plota i posvetie je Maloj Gospoi jer su na taj dan stigli na Cetinje. Pored oca, kasnije, sahranili su i majku Jelicu. "Na taj nain, uz pomo narodnog predanja, saznajemo da ona dva i dan-danas sauvana nadgrobna spomenika u obliku sarkofaga ispred Vlake crkve pripadaju Ivanu Borojeviu i njegovoj eni Jelici". Erdeljanovi dalje kae: "Potomci Ivana Borojevia, Ivanievii i Ivanovii, nastavili su da sahranjuju svoje mrtve ispred vlake crkve, tako da zakljuujemo logiki da su Ivanovii i Ivanievii direktni potomci Starovlaha". Meutim jedno narodno predanje, koje postoji u bratstvu Delje iz Donjeg Kraja, kae da su vlaku crkvu podigli Vlasi sa Starog Vlaha, po kome je crkva dobila ime i da je bratstvo Delje dolo u Donji Kraj prije Borojevia, odnosno da su se tu nastanili zajedno sa njihovim pretkom Stevanom Deljom, koji je bio Ivan-begov ratnik".

Dva steka

Za dvije jo i danas sauvane velike grobnice u obliku sarkofaga, pred Vlakom crkvom, predanje navodi da su to bili grobovi Ivana Borojevia i njegove ene Jelice. Dva pomenuta steka su bili povod da se pomenu i drugi steci, kojih vie nema. Naime prema legendi, sauvani nadgrobni spomenici pripadali su Ivanu Borojeviu i njegovoj eni Jelici. Prema Erdeljanovievoj zabiljeci, dva sauvana nadgrobna kamena bila su najprije okrenuta uzglavljem jedan prema drugom, pa su u "novije vrijeme" stavljeni naporedo. Ljubomir Nenadovi bio je prvi koji je zapisao da su pomenuti nadgrobni kamenovi pripadali istaknutom hajdukom harambai Baju Nikoliu Pivljaninu i njegovoj supruzi. Ostali komentatori su se razliito odnosili prema dvjema verzijama o sauvanim nadgrobnim kamenovima. Najvei dbio je onih istraivaa koji su prihvatili gledite da su steci obiljeavali humke Ivana Borojevia i njegove ene Jelice. Ova dva zanimljiva nadgrobna spomenika danas su postavljeni s lijeva i s desna, uz spoljnu gvozdenu kapiju. To su monolitni kamenovi, odnosno kameni blokovi u obliku paralopipeda. Na kamenom bloku koji stoji lijevo od ulaza urezan je reljef jahaa na konju s kopljem u ruci. Reljef je utisnut u desnu bonu stranu. Na gornjoj ravnoj povrini je ma, takoe u reljefu. Nesumnjivo je da su oba kamena bila mnogo ranije na grobovima, prije Baja Pivljanina, koji je poginuo na Vrtijeljci kod Cetinja, 1685. godine. Poznati istraiva, rodom iz Donjeg Kraja, Jova Ivanievi, pokuao je da nae kompromisno rjeenje pretpostavkom " da su u pomenuta dva groba najprije bili sahranjeni Ivan Borojevi i njegova ena, a potom Bajo Pivljanin sa svojim barjaktarom Limom". Meutim ta Ivanievieva tvrdnja nema nikakvog naunog utemeljenja, "jer se pouzdani zna da se grob barjaktara Lima nalazi na planini Mali Javorak, kraj puta koji vodi od Nikia prema Brezi i Pivi". Erdeljanovi u svojim radovima pie da su potomci Ivana Borojevia, Ivanievii i Ivanovii, nastavili da sahranjuju svoje mrtve ispred Vlake crkve, tako da zakljuujemo logiki da su Ivanovii i Ivanievii potomci Starovlaha". Crnogorski etnograf Andrija Jovievi, kao Erdeljanoviev bliski saradnik, u svojim radovima kae da su "Vlasi imali sopstvenu crkvu u Cetinjskom Polju, a koja se i danas zove vlaka crkva" i da se tu na Cetinju i u njegovoj okolini nalazilo sjedite Vlaha.Odavde su "Vlasi" krenuli sa svojim stadimana ispau na "planini Loven i u upi, u blizini Rijeke Crnojevia". Jovievi napominje da su Vlasi u ovom kraju ivjeli u velikom broju i da sve dok su napasali svoja stada u ovim krajevima nije postojala druga naseobina osim one "vlake". Poznati na etnolog Ljubomir Kapisoda, dao je detaljan opis Vlake crkve na sljedei nain: "Vlaka crkva je jednobrodna kamena graevina sa oltarom i polukrunom apsidom na istoku i glavnim portalom na zapadu. Iznad lunog portala nalazi se kamena ploa sa zapisom; iznad je jednostavna, osmokraka rozeta krunog oblika, koju su klesali nepoznati majstori. Zapadna fasada se zavrava sa visokim zvonikom na preslicu, sa tri otvora. Na sjevernoj i junoj fasadisu po dva prozora sa kamenim okovratnicima koji se luno zavravaju.

Groblje junaka i pregalaca

Unutranjost Crkve je podijeljena s etiri para pilastera na pet traveja. Pilasteri formiraju polukruno zavedene nie iznad kojih je horizontalni vijenac kao osnovica polukrunog svoda. Oltarski prostor i haos odvojeni su ikonostasom, na kojem je natpis: Izvolenijem oca, pospjenijem sina i sovrenijem svetoga duha, izobrazi se ovaj sveti hram rodestva presvete Bogorodice, dozvoljenjem blagovjernoga Gospodara i knjaza Nikole I, Blagoslovom visoko presveenog mitropolita Ilariona, trudom i trokom pravoslavne parohije donjokrajske 1878, godine. Ikonostas je radio Vasilije inovski, zograf iz Makedonije, koji je slikarsku vjetinu izuio u Rusiji. Tokom svoje istorije, Vlaka crkva bila je veoma cijenjeno vjersko mjesto, cijenjeno i od strane samih crnogorskih gospodara, tako da su, na primjer, godine 1860, 27. oktobra, u Vlakoj crkvi vjenani Nikola Prvi Petrovi Njego, gospodar Knjaevine Crne Gore, i Milena Vukoti, erka uvenog crnogorskog vojvode Petra Vukotia. Pedeset godina kasnije, prilikom sveanosti pedesetogodinjice vladavine i krunisanja kralja Nikole Prvog, 10. avgusta 1910. u Vlakoj crkvi je obavljeno blagodarenje kraljevskog para. Dolaskom na vlast, knjaz Nikola je punu panju posvetio revitalizaciji kulturno-istorijskih spomenika, meu kojima je na prvom mjestu bila Vlaka crkva. U vezi s tim Glas Crnogoracaod 2. aprila 1897. godine, donosi napis pod naslovom: UREENjE GROBLjA OKO VLAKE CRKVE, u kome pie: Napredovanje varoi Cetinja za ovo posljednjih nekoliko godina, toliko je veliko, da je groblje Vlake crkve, koje nekad bjee na kraju, dolo sada u sredinu iste varoi. Ureenje varoi samo zahtijeva ureenje i nivelisanje groblja. Dalje se kae: Njegovo Velianstvo Gospodar, pored ostalih briga, vazda oinski starajui se o ureenju varoi i ukraavanju crkava, blagoizvolio je narediti, da se ovo o njegovom troku uradi, a ureenje to pone 12. maja ove godine. Iz posebnog pijeteta prema Vlakoj crkvi, kao jedinstvenom i najstarijem sakralnom objektu, uslijedila je akcija podizanja novog groblja, na periferiji grada, za Donjokrajce. Odluka o odreivanju lokacije za novo groblje donesena je 1894. godine. To je istovremeno bila odluka kojom se zabranjuje dalje sahranjivanje pred Vlakom crkvom. O ovoj Odluci izvjetava i Glas Crnogorca u broju 29, za 1894. godinu. Odluka