Drugi gradljevak.hr/flipbook/drugi-grad/FLIP.pdfili ih nije bilo briga. Nešto dalje među stupovima stajali su muškarac i žena: muškarac je širokom gestom po kazivao preko praznog

Zagreb, studeni 2015.

Michal Ajvaz

Drugi grad

S češkoga prevela Katica Ivanković

Drugi grad FIN.indd 3 11/17/15 10:05 AM

Kad je prije dvanaest godina bio gotov prijelom Dru goga grada, upravo sam bio na redovitom jednotjednom terenu u kontejneru Vodnih resursa; nakladnik nije htio čekati moj povratak tako da tekst uopće nisam dobio na korekturu i nisam imao priliku načiniti definitivnu verziju. Stoga su u njemu ostale brojne pogreške daktilografkinje, a neke od njih posve su promijenile smisao rečenica. Tek sad izlazi ispravljen i revidiran tekst; zato ovo izdanje smatram prvim izdanjem knjige koju sam tada napisao.

M. A.


Sadržaj

1. poglavlje Knjiga u ljubičastom uvezu 7 2. poglavlje U sveučilišnoj knjižnici 14 3. poglavlje Petrín 25 4. poglavlje Malostranska kavana 36 5. poglavlje Vrtovi 46 6. poglavlje Noćno predavanje 53 7. poglavlje Svečanost 64 8. poglavlje Bistro na Pohorelecu 74 9. poglavlje Na tornju 83 10. poglavlje Hladnoća stakala 89 11. poglavlje Prodavaonica u Maiselovoj ulici 94 12. poglavlje Let 109 13. poglavlje Karlov most 120 14. poglavlje Vinarija U hada 125 15. poglavlje Plahte 130 16. poglavlje Raža 140 17. poglavlje U ustavi brane 147 18. poglavlje Kolodvor 157 19. poglavlje Stube 167 20. poglavlje Džungla 177 21. poglavlje Hram u stijeni 189 22. poglavlje Odlazak 198



7

1. POGLAVLJE

Knjiga u ljubičastom uvezu

U antikvarijatu u Karlovoj ulici šetao sam duž niza knjižnih hrbata, s vremena na vrijeme pogledao

bih van kroz stakleni izlog: počeo je padati gust snijeg, s knjigom u ruci kroz staklo sam promatrao snježne vrtloge koji su vijorili ispred zida crkve Najsvetijeg Salvadora, ponovo sam se vraćao knjizi, udisao njezin miris, pogledom sam prelijetao preko stranica te tu i tamo pročitao fragment rečenice, koji bi tajanstveno i zasljepljujuće zasjao istrgnut iz cjeline. Nisam se nikamo žurio, bilo mi je drago što sam u prostoriji, gdje se osjeća ugodan miris starih knjiga i gdje je toplo i tiho, a u toj se tišini čuje šuštanje okretanja stranica poput uzdaha knjiga u snu, bilo mi je drago što ne moram u sumrak i u snježnu vijavicu.

Polako sam prstom prelazio po valovima hrbata knjiga na polici; odjednom je prst upao u tamnu rupu između debelog francuskog sveska o nacionalnom gospodarstvu i knjige na čijem je potrganom hrptu bio natpis Gebursthilfe bei Rind und Pferd, na dnu rupe dodirnuo sam neobično mekan hrbat. Silom sam iz dubine police izvukao knjigu u uvezu od tamnoljubičasta baršuna, na


8

kojem nije bilo ni naslova ni imena autora, i otvorio sam je: na stranicama je bilo utisnuto neko nepoznato pismo; listao sam knjigu bez ikakvih misli, časak sam promatrao izvijene arabeske na prvom dvolistu prilijepljenom za korice, koje su me podsjećale na snježnu vijavicu, pa sam zatvorio knjigu i umetnuo je natrag između one dvije učene rasprave koje su u međuvremenu udahnule zrak i zatvorile rupu od izvučenog sveska među njima. Krenuo sam dalje niz policu, a onda sam zastao i vratio se, ponovo sam posegnuo za knjigom u ljubičastom baršunu, kratko sam je držao ukoso izvučenu iz niza knjižnih hrbata. Bilo bi posve lako ponovo je izravnati i razgledavati druge knjige, onako kako sam inače činio, izići van u snježnu vijavicu, nastaviti svoje putovanje ulicama i vratiti se kući. Ta ništa se nije dogodilo, niti se imam čega sjećati niti što zaboraviti. Ali ja sam shvatio da slova, kojima je knjiga tiskana, ne pripadaju ni jednom pismu našega svijeta. Još uvijek bi bilo lako proći kraj rupe iz koje me je zapuhnuo uznemirujući i zamaman dašak, ostaviti pukotinu da zaraste u mreži obnavljajućeg spleta. Nije to bilo prvi put da je došlo do takva susreta, kao i svatko drugi puno sam puta u životu prošao kraj odškrinutih vrata otišavši, u hladnim hodnicima tuđih kuća, u dvorištima, na krajevima gradova. Granica našeg svijeta nije udaljena, ne proteže se na obzoru ili u dubinama; blijedo svjetluca u najvećoj blizini, u polutami ruba našega tijesnog prostora, ne osvijestivši si to, krajičkom oka uvijek gle


... s knjigom u ruci kroz staklo sam promatrao snježne vrtloge...


10

damo u drugi svijet. Neprestano idemo uz obalu i uz rubove prašume, čini se kao da se naše geste uzdižu iznad cjeline kojoj pripadaju ti zatvoreni prostori i da se njihov mračni život očituje na čudan način, ali pri tome ne opažamo hukanje valova i glasanje životinja, uznemirujuću pratnju naših riječi (a valjda i njihovo tajno mjesto rođenja), ne zamjećujemo svjetlucanje blaga u nepoznatoj zemlji kutova, obično tijekom čitavog života nijednom ne siđemo s puta. Do kakvih bismo zlatnih hramova došli u džungli? S kakvim bismo se životinjama i nemanima pohrvali, na kakvim bismo otocima zaboravljali svoje planove i ciljeve? Možda je to bio samo fascinantan ples snježnih utvara na prozoru, možda je ironična ljubav prema sudbini, rođena iz poraza posljednjih godina, prouzročila da se stari strah od prekoračenja granice samo slabašno javio, samo tako iz navike, a onda uskoro zašutio. Izvukao sam knjigu i ponovo je otvorio, gledao sam u beznačajna slova, obla, ali pritom s oštrim šiljcima na rubovima, bili su to zatvoreni oblici, ili su se u sebe zatvarali, grčevito zategnuti, a pritom su stršili prema van, ali isto tako često kao da su nasilno probijani špicastim klinovima koji su u njihov unutarnji prostor prodirali izvana, ali onda je pak izgledalo da se nabubrena slova rastvaraju pod pritiskom širenja nekih unutarnjih sila. Platio sam knjigu na blagajni, stavio je u džep i izišao iz trgovine. U međuvremenu se vani posve zamračilo, snijeg je vijorio na svjetlu uličnih lampi.


11

Kod kuće sam upalio lampu na stolu kraj prozora, sjeo i pažljivo počeo razgledati knjigu. Polako sam okretao listove, u svjetlosnom krugu lampe izranjala je jedna stranica za drugom kao da izviru iz tamnog vrtloga; na stranicama su poput niski magičnih ogrlica stajali nizovi oblih i bodljikavih slova. U dahu slova, koji je lebdio iznad stranica, drhturile su neke mračne priče što su se odigravale u džunglama i u labirintima golemih gradova, na trenutke mi se činilo kao da je bljesnula slika iz tih priča, zločesto lice zadrtog pripadnika fantastične hereze, tihi korak zvijeri u dubini noćne palače, uznemirujuća gesta ruke u širokoj svili, komad otpale kamene ograde u grmlju vrta. Otkrio sam da je u knjizi nekoliko bakroreza. Prva ilustracija prikazivala je prostran i prazan trg u kojem je vladala neka nestvarna simetrija s melankolično strmom perspektivom ceste s kockama u obliku šahovnice; usred trga uzdizao se obelisk čije je postolje činio pravilan poliedar od izglačana kamena, na objema stranama obeliska stajale su trorazinske fontane, gdje je voda, padajući iz posude u posudu, na slici pobuđivala dojam čvrstoga i nepokretnog tijela. Trg je s triju vidljivih strana bio zatvoren pročeljima palača s monotonim visokim stupovljima iznad pravilnih stupnjeva stubišta. Prema kratkim i oštrim sjenama moglo se pretpostaviti da je u pitanju podne vrućega ljetnog dana negdje na jugu. Najprije sam mislio da je trg posve pust, tek malo poslije zamijetio sam nekoliko sitnih figura koje su bile u nerazmje


12

ru s gigantskim građevinama i čiji su se obrisi gubili u gusto šrafiranom prikazu sjene u kolonadama dviju suprotnih palača. Na lijevoj strani na mramornom popločenju pokraj zida palače na leđima je ležao mlad čovjek raširenih ruku, nad njim je bio nagnut tigar koji ga je pridržavao golemom šapom i zarivao mu zube u vrat. Nevješto naslikana tamna krv što je brizgala iz rane izgledala je poput rastvorene lepeze. Uz dno jednoga od stupova palače, na suprotnoj strani trga, ugodno se zavalilo nekoliko muškaraca koji su pušili lule i kartali; ono što se događa na drugoj strani trga ili nisu vidjeli ili ih nije bilo briga. Nešto dalje među stupovima stajali su muškarac i žena: muškarac je širokom gestom pokazivao preko praznog prostora suncem užarena trga prema tigru koji je ubijao čovjeka, a žena je grčevito lomila ruke uzdižući ih prema udaljenom kazetnom svodu kolonade. Na drugom bakrorezu bio je anatomski presjek školjke bisernice koja leži na blatnjavu dnu, treća ilustracija prikazivala je neki stroj čiji su dijelovi bili spojeni složenim remenskim prijenosnicima i mnogim nazubljenim kotačima s brižljivo osjenčanim zupcima koji su zapadali jedan u drugi.

Ostavio sam knjigu otvorenu na stolu pokraj prozora i otišao leći. Kad sam zatvorio oči, u mraku su se miješala obla i bodljikava slova čiji su se nizovi vitlali i povijali, pretvarali su se u snježne vrtloge što su se kovitlali u svjetlu ulične lampe. Osjećao sam zebnju zbog nepoznate i nedokučive stvari koju sam donio u


13

svoj stan kao jaje crne kokoši. Ali govorio sam si da je moj nemir možda suvišan, da će knjiga, kao i toliko uznemirujućih stvari koje su upale u naš svijet, tiho i nenapadno urasti u dobro poznat prostor i namočiti se njegovim sokovima.

Probudio sam se usred noći; kad sam otvorio oči, vidio sam da nad stranicama knjige podrhtava slab zelenkast sjaj. Ustao sam i prišao stolu: slova iz knjige svjetlucala su; u njihovom blijedom svjetlu zelenkasto su sjajile pahulje snijega koje su polako lebdjele iza stakla padajući na prozorsku klupicu.


14

2. POGLAVLJE

U sveučilišnoj knjižnici

Odlučio sam otići u sveučilišnu knjižnicu i zatražiti knjigu nekog stručnjaka. Znanstveni djelatnik

kojem su me poslali bio je smješten u potkrovlju, u duguljastoj niskoj prostoriji, gdje su se u kosim prugama svjetla kovitlala zrnca prašine, a na stolovima i podu stršali su nakrivljeni i nestabilni stupovi naslaganih knjiga. Provukao sam se kroz prolaz koji je vijugao među gomilama knjiga što su podrhtavale u ritmu mojih koraka, iznad knjiga na pisaćem stolu izronilo je glatko debeljuškasto lice otprilike četrdesetogodišnjeg muškarca.

Kad sam mu pokazao knjigu iz antikvarijata, dugo ju je zamišljeno proučavao, onda mi ju je vratio i rekao: „Nažalost ne znam pročitati to pismo, a ne znam ni koji se narod njime koristi. Ali već sam se jednom u životu susreo s tim slovima. Kad sam nakon završetka fakulteta počeo raditi u sveučilišnoj knjižnici, preuzeo sam knjige koje potječu iz poklonjenih knjižnica i ostavštine. Jednoga proljeća poslali su me da pregledam veliku knjižnicu u stanu čiji je vlasnik umro i nije imao nasljednike. Rekli su mi kućni broj u ulici Smetanovo nábřeží i ime koje sam trebao naći na vratima. Otišao sam tamo


15

navečer poslije posla. Otključao sam vrata ključem koji sam dobio i ušao u prazan stan, već u predvorju me zapuhnuo nekakav miris ustajale raskoši; prolazio sam kroz velike prostorije, sve je bilo prepuno bezvrijednih metalnih kipića nagih žena, hrtova i konja, posvuda su se valjali pohabani jastuci, mlohavo visjeli volani i rese, nabirale se istegnute presvlake. Zid jedne sobe bio je od poda do stropa obložen ostakljenim policama za knjige. Kroz otvoreni prozor vidjela se potamnjela padina Petřína s bijelim procvalim drvećem, pokraj vidikovca upravo je zalazilo sunce, na staklima polica razlijevalo se već pomalo ljubičasto svjetlo večernjeg neba. U polici, koja je stajala uza zid nasuprot prozoru, bila je neostakljena tamna niša u koju je netko stavio secesijsko ogledalo s osobitim figurativnim metalnim postoljem: oval ogledala u ispruženim je rukama držala nasmijana erotično izvijena žena metalne kose koja je vijorila stršeći u prostor, žena je sjedila jašući na pognutim leđima dupina koji je iskakao iz tvrdoga metalnog vala. Pored ogledala na tronošcu je stajala staklena okrugla bočica napunjena prozirnom tekućinom.“

Znanstveni djelatnik svoju je priču pratio prilično širokom gestikulacijom koja je opasno uzdrmavala knjižne dine na stolu. Kad je govorio o ženi na dupinu, pokušao je približno odglumiti njezin položaj, ali pritom je krajevima prstiju zapinjao za naslage knjiga: naslaga se zaljuljala, lagano je dotakla susjedne i u njima također probudila slabašno ljuljanje; na sreću znan


16

stvenik je nakon nekog vremena uspio smiriti oživljeni stol. „U posljednjim zrakama sunca u polutamu sobe zasjali su rubini usađeni u hrpte kožnoga uveza knjige ispod stakla. Kad sam dotaknuo staklo, sunce je zašlo za Petřín, blijedi sjaj knjižnice najednom je potamnio. Gurnuo sam staklo niz plitku vodilicu i izvadio knjigu optočenu rubinima. U stanu je bila isključena struja pa sam knjigu okrenuo prema otvorenom prozoru da uhvatim posljednju svjetlost dana. Knjiga je bila zatvorena iskovanom metalnom kopčom u obliku svinute zmije očiju od dragoga kamenja. Točno u trenutku kad sam rastvorio kopču, na tamnoj padini Petřína između drveća se pojavilo jasno zeleno svjetlo. To je zasigurno slučajnost, pomislio sam, ali čim sam kopču zatvorio, svjetlo se odmah ugasilo. Ponovo sam otvorio kopču i svjetlo je opet zasjalo. Njegova zelena zraka sjajila je u polutami sobe kao sjajno upereno koplje, u staklima na policama, koja su stajala jedno nasuprot drugom, beskonačno se odražavala u ukočenim i zbunjujućim nizovima kosih zelenih linija, u dubini prostorije dopirala je do sredine ovala ogledala koje je držala metalna ljepotica na dupinu, odražavala se i prolazila izravno kroz sredinu staklene bočice koja je zasjala otrovnim metalnim sjajem. Učinilo mi se da se iz posude čuje tiho ključanje, ali knjiga koju sam držao u ruci toliko me fascinirala da me nije bilo briga što se događa u bočici. Da, gledao sam ista slova kao što su u knjizi koju ste donijeli. Začuđeno sam okretao stranice s nepozna


17

tim znakovima i nisam obraćao pozornost na to da se prostorijom širi sladunjavi miris. Uskoro se sa slovima počela događati neka čudna preobrazba. U njihovim je crtama sve jače pulsirala neka struja, slova bi u njezinu ritmu zasjala pa bi se gasila kao užareni ugljen u koji netko puše u pravilnom ritmu. Svaki put kad bi zasjala, osjetio bih nepoznati i sve jači i jači užitak, pulsiranje se vrtoglavo ubrzavalo, ali onda se sve brzo ugasilo, na stranicama knjige stajala su crna slova kao odvratne mrtve bube, osjećaj užitka smijenilo je gađenje i užas. Začuo sam mračno tutnjanje. Pogledao sam kroz prozor i iza Petřína vidio plimni val tsunami, koji je bio visok valjda kilometar. Polako se približavao, prešao je preko petřínske padine i pritom srušio vidikovac. Zatvorio sam oči i očekivao strašan udar vode. Tutnjanje je bilo sve jače, ali odjednom je utihnulo. Časak sam stajao zatvorenih očiju i slušao čudnu mrtvu tišinu, onda sam otvorio oči i vidio: mračni vodeni zid uzdizao se, nepokretan, na doseg ruke, iza prozora. Nagnuo sam se kroz prozor i umočio prste u hladnu vodu.“

Znanstveni djelatnik opet je pokazao kako je ispružio ruku kroz prozor i pritom ponovo uzdrmao jednu kupu knjiga, taj put knjige su glatko kliznule jedna preko druge, neke su u dugačkom luku sletjele sa stola, u letu su poput priviđenja zavijorile bijelim stranicama i onda tupo pljesnule na pod. Znanstvenik ih je tako ostavio i nastavio sa svojom pričom. „Iz vodenog zida glavu je izvukla velika crna riba, dugo se hripavo


18

smijala pa rekla podsmješljivim glasom: ,Čitav si život nastojao zaboraviti to kako si sjedio sam usred redova sklopljenih sjedala u prljavom kinu u zabačenoj ulici u Radlicama i gledao žurnal u kojem su prikazivali neke snimke s morskog dna, u kojima je iznad sitnog pijeska plivalo jato sjajnih ribica: ribice su se najednom skupile i načinile pokretnu skulpturu koja je prikazivala kako se u kolodvorskom restoranu ljubiš s umjetnom djevojkom (uvijek su te više privlačile umjetne žene, raznježilo bi te kuckanje njihovih kotačića, dok su pokraj tebe ležale u tišini noći), s djevojkom koja je živjela – iako je u dugim pismima svojemu tvorcu pisala da je na putu za Isthmos1 – u neudobnim pansionima s đavlima koji su grickali kekse i kimali glavom, kad im je nevino pričala o ružičastim lampama koje su svijetlile pod ledom jezera među noćnim poljima za buduće sjećanje na udaljenim tamnim zvijezdama, ali pritom su se tajno dogovarali da je rastave i od njezinih dijelova sastave kip svoje Majke, ili još bolje samu svoju Majku. Iz predvorja kina čulo se kašljanje. Bilo je to još gore nego kad si jednoga oblačnog dana u studenom prolazio preko napuštena trga nekoga sela kraj Praga i odjednom iz zvučnika na stupu začuo glas koji je ironično čitao tvoju studiju o gralu seoskih pošta, koja je bila na dnu ladice tvoga pisaćeg stola i koju nikad nikome nisi dao da pročita, jer je to bio tvoj jedini rad u kojem

1 Korintski kanal (nap. prev.).


19

si otvoreno pravim imenom (i s onim najodvratnijim suglasnicima koji se rađaju iz lijenih i poročnih pokreta jezika u velikom mraku usta) nazvao ono, što mljackavo izlazi iz duboke jame usred tvoga stana. Neka crkva svetoga Víta, još veća od one na Hradčanyma, kreće se po području Soběslava brzinom 270 km/h, Isthmos se uzdiže nad sjajnim površinama dvaju mora. Klavir se pretvorio u rakove i razišao se po sobi, još nije došao pravi trenutak za to da započne glazba, još ne, božice u srebrnim kutijama još uvijek nisu propale kroz strop u parlament nemani. Piktogram sa spiralom u sredini, koji je naslikan tušem na leđima živahnih klavirskih rakova, izražava se zvukom koji podsjeća na kihanje u betonskom bunkeru i znači: zaborav gipkih pokreta ruke sa zelenim prstenima u ugasloj sobi u kući iznad jezera. (Mnogo je raznih Kina na čijem rubu živimo; u svim sobama susjednog stana su rižina polja.) Htio si pobjeći iz kinodvorane, ali sva su vrata bila zaključana; kad si po njima počeo udarati šakom, prišuljala se stara biljetarka, kroz prorez između krila vrata rekla ti je, jedva susprežući smijeh, da ćeš u prljavoj staroj dvorani sjediti tisuću godina i stalno iznova gledati najmučnije scene iz svoga života, koje će na platnu prikazivati pokretna skupina ribica.’

Sad se ne sjećam što je još rekla. Probudio sam se tek u bolnici; pokazalo se da je u staklenoj bočici bila kemijska tvar koja je pod utjecajem svjetla određene valne duljine ispuštala plin koji je jaka halucinogena


20

droga. Imao sam sreće što su susjedi osjetili čudan miris i upali u stan; našli su me kako bez svijesti ležim na tepihu. Liječnici su mi rekli kako se, da sam nešto duže udisao taj plin, više nikad ne bih probudio iz strašnog sna, živio bih u Pragu koji bi neprestano bio ugrožen valovima tsunamija, koji se uzdižu iza Hradčana, stalno bi mi rogoborile crne ribe. Knjiga optočena rubinima nestala je iz sobe i nikad nije nađena. Sve do danas nisam se susreo s knjigom koja je tiskana istim slovima. Ali slova sam vidio još jednom: bila su urezana u zid pisoara u gostionici u Starém Městu ispod Landštejna pored crteža hobotnice koja kracima davi tigra.“

Obojica smo neko vrijeme šutjeli; nemirnim je rukama pokušao stišati talasanje knjiga na stolu, ali njegovi su dodiri sve više uznemiravali knjige, naposljetku je odustao, sjedio je šutke za stolom i kroz prozor gledao dolje u snijegom pokriveno dvorište. „Jeste li pokušali istražiti tajnu knjige?“ upitao sam ga.

„Ma jasno, u početku sam se na sve strane raspitivao o knjizi, svima sam crtao slova onako kako sam ih upamtio. Nitko nije znao ništa ni o knjizi ni o nepoznatom pismu, ali gotovo svatko se prisjetio nekog zaboravljenog događaja, čudnog susreta koji mu je neočekivano otkrio drugi prostor, počeo bi o tome pričati, ali obično bi na pola priče najednom zastao i brzo prebacio razgovor na drugu temu. Netko je ujutro na vlažnom tepihu u dnevnom boravku otkrio živu morsku zvijezdu koja se uvijala, netko drugi je noću na malom


21

kolodvoru čekao vlak i onda ušao u vagon čiju je unutrašnjost činila hladna gotička kapela. To što sam čuo u meni je potaknulo osjećaj da se u našoj neposrednoj blizini prostire neki čudan svijet. Ne znam kako izgleda i tko u njemu živi, ne znam kakav odnos prema nama imaju njegovi stanovnici, jesmo li samo ravnodušni susjedi, je li naš ograničeni prostor nečija kolonija ili se iza zidova priprema rat. U to vrijeme počeo sam pozornije slušati priče koje su u našoj menzi pričali knjižničari iz službe za posudbu, koje prije toga nisam baš ozbiljno shvaćao; bili su to jezivi događaji o susretima s čudnim bićima u neistraženim zabačenim zakutcima knjižnice. Tad sam se prvi put prepustio i krenuo prema rubovima tih mračnih krajeva, gledao sam u hodnike koji su vodili u tamu i govorio si: odmah sutra krećem na put, doći ću do kraja hodnika i nastaviti još dalje, ali stalno sam odgađao odlazak, svaki dan sam si govorio: ostavit ću to za sutra, dok nisam prestao misliti na tajne knjižnice, jednako kao što sam prestao misliti na knjigu optočenu rubinima i na zlokobni smijeh crne ribe. Sad već skoro svakodnevno hodam pokraj rubova mračnih područja knjižnice, a i ne pogledam u zloslutna ušća hodnika, ne zamjećujem otegnuto zavijanje koje odzvanja iz njihovih dubina. Više ne osjećam potrebu da prijeđem granicu, već je kasno za kretanje u istraživačke pohode.“

Ali ja sam još uvijek bio pun čežnje za spoznajom tajne svijeta iz kojeg je izronila knjiga u ljubičastom


22

uvezu i priča znanstvenog djelatnika samo je poticala moju nestrpljivost, uhvatio sam ga za rukav ogrtača i uvjeravao ga: „Ne, nije kasno, upravo je sad pravo vrijeme, doba je poraza i mirenja sa sudbinom, iz kojeg se rađa odlučnost, a snijeg, koji je posvuda, već je gotovo početak nestvarnog, on nas također poziva na odlazak, sigurno ćemo u njemu naći puno tragova fantastičnih bića, tragova koji će nas odvesti do tajnih skrovišta u dubinama grada, ostavite sve i pođite sa mnom, zajedno ćemo krenuti u ekspediciju. Vidjet ćete da ćemo otkriti rijetko blago i sjajne nemani. I što je najvažnije: slutim da je ondje iza granice skrivena tajna našega svijeta, moći ćemo uistinu živjeti tek nakon što se vratimo s druge strane. Već prije sam često imao osjećaj da je nacrt običaja, koji tvori naš svijet, poput ornamenta mozaika na podu Knososa, čije ukočene crte navodno zahvaćaju putanje pokreta ritualnih plesača, maskiranih figura koje su već davno otišle: možemo se nadati da ćemo tamo iza granice napokon vidjeti prvotni ples kojeg je naš svijet trag.“

„Ne, mislim da nema smisla otići“, tiho je rekao. „Blago ni nemani više me ne privlače. Možda se iza granice doista krije izvor oblika našeg svijeta, ali ionako ga nikad ne bismo mogli razumjeti, ne bi za nas mogao imati nikakva smisla. Za nas je smisleno i shvatljivo samo ono što se kreće po putovima našega svijeta, što prati crte našega knososkog ornamenta, bilo da su to tragovi plesa uzvišenih bogova, ili zapis bjesomučnog


23

poskakivanja pijanog demona. O prvotnom plesu ne bismo mogli ništa reći, jer jezik zatajuje pred onim što je tu bilo prije nastanka ornamenta, prvotni ples čak ne bismo mogli ni vidjeti, jer je viđenje toliko uraslo u mrežu poznatoga smisla da bi ono što se ne hrani tim smislom za nas bilo nevidljivo.“

„Ali što je s morskom zvijezdom na tepihu, vagonomkapelom, što s knjigama s tajanstvenim slovima?“ primijetio sam. „Pa s tim su se ljudi našega svijeta ipak susreli.“

„To su samo stvari slučajno izbačene na našu obalu, koje smo na temelju krivih sličnosti s našim iskustvima umotali u neko dopunsko značenje. Nad nama drži zaštitničku ruku brižljivo i lukavo božanstvo gramatike koja zakriva lica nemani; reći ćemo ‘ta je stvar zagonetna’ i ‘taj je događaj tajanstven’, ali već time strašnu prisutnost stvari i događaja, njihov crni bitak koji ni s čim nema veze i opire se pogledu, nenapadno odijevamo u adjektive kao u stara iznošena odijela i tako im dodjeljujemo mjesto u svijetu. Ništa se tu ne može učiniti, tko god da je nacrtao obrazac na podu, on ostaje naše zatočeništvo i naš dom. Posve je moguće da je to trag odvratnoga i zastrašujućeg plesa nekoga suludog boga, ali kad bismo to i mogli nekako doznati, morali bismo prihvatiti to ludilo: vjerodostojno i smisleno za nas ni tada ne bi moglo biti ništa drugo nego ono što je suvislo u svijetu tog ludila. Nemojte voditi računa o čudnim knjigama koje vam sliče na granicu našega


24

svijeta, one vas ne mogu izvesti van, samo mogu iznutra početi nagrizati njegovu strukturu. Granica našeg svijeta je crta koja ima jednu stranu, nema puta iznutra van i ne može ga biti.“


Documents

Drugi gradljevak.hr/flipbook/drugi-grad/FLIP.pdfili ih nije bilo briga. Nešto dalje među stupovima stajali su muškarac i žena: muškarac je širokom gestom po kazivao preko praznog