Dud

Opis biljke: Iz dudinja crnog duda, naročito onog koji ima

više kiseo ukus, cijedi se sok i od njega kuhaju sirup i pekmez, koji služe kao hrana, poslastica i blag lijek protiv zapaljenja grla i

usta. Sirup se upotrebljava slično kao sirup od malina. Sveže dudanje su slatko-kiselkastog ukusa. Sadrže oko 10% invertnog

šećera, oko 2% slobodnih organskih kiselina (limunove i jabučne), vitamina C, sluzi, mnogo pektinskih materija i drugih korisnih

sastojaka. Dudinje su zdrava hrana kako za čovjeka tako i za domaće životinje.

Stanište: raširen je po cijeloj Evropi, a nalazi se i u svijetlim prozračnim šumama.

Ljekoviti dio biljke: za lijek se koristi list i plod.

Ljekovito djelovanje: Listom od duda narod liječi šećernu bolest i oboljele organe za mokrenje. Zbog velike količine

šećera dudinje su izvrsna hrana. Dudinje sadrže oko 10% invertnog šećera, oko 2% slobodnih organskih kiselina (limunske i

jabučne), vitamin C, sluz, pektinske i druge korisne materije.

Zrele, vrlo slatke bijele i aromatične kiselkasto-slatke tamnoljubičaste ili potpuno crne dudinje jedu se svježe, prerađene ili

osušene. Osušene dudinje mogu da zamjenu šećer i zbog toga ih melju i dodaju tijestu pri izradi slatkiša. Od dudinja izrađuju

sokove, kompote, slatka, žele, sirupe i drugo. Od iscijeđenog soka uparivanjem dobiva se sirup koji podsjeća na med (i sadrži u

koncentriranom obliku hranljive sastojke svježeg soka dudinja).

U narodnoj medicini svježe nedozrele dudinje se daju protiv proljeva, a zrele kao blag laksans. Sok dudinja daju i za lakše

iskašljavanje, znojenje i mokrenje, za ispiranje kod zapaljenja grla i usta, naročito sok crnih dudinja, koji djeluje i antiseptično.

U korejskoj tradicionalnoj medicini od lisnih pupoljaka duda koje sakupljaju preko zime i suše spravljaju čaj protiv gojaznosti i

oboljenja kardiovaskularnog sistema.

Prašak od kore duda upotrebljava se spolja u obliku melema za brže zarašćivanje rana, a odvari kore pije se kod povišenog

krvnog pritiska. U Kini je kora duda sastojak biljnih smeša za liječenje šećerne bolesti. U zapadnoj Evropi i na Balkanu u iste

svrhe koriste osušeno dudovo lišće koje se ponegdje kao prašak posipa po hrani (npr. varivu). Anti dijabetično djelovanje se

djelomično pripisuje prisustvu vitamina B2 i ima značaj kao dopunska terapija. U Japanu se iz cvjetova duda izrađuje

kozmetička krema za odstranjivanje pjega i drugih nečistoća na koži.

Od fermentiranih zrelih dudinja se u narodu peče rakija dudovaca.

Mladi, zdravi i potpuno razvijeni listovi beru se tokom leta i suše u tankom sloju na promaji u hladu.

Još od vremena Dioskorida preporučuje se gorka kora korijena duda kao lijek protiv crvenih parazita (naročito protiv tenie

odnosno trakavice – pantljičare).

Na našim ulicama, pogotovo gradskim, sve rjeđe se može naići na stablo duda. Porijeklom iz Kine, a nekada gajen radi proizvodnje svile, odnosno, za ishranu svilenih buba, u jednom periodu je masovno iskorjenjivan, navodno radi suzbijanja dudovca. Koliko se u tome uspjelo, znaju voćari…

U svakom slučaju, ako naiđete na dud (murva), bilo bijeli ili crni, nemojte ga zaobići. Pojedite ga svježeg (nikako zelenog, jer je

onda otrovan i može da izazove halucinacije i grčeve u stomaku, doduše, blage), ili naberite za sirup ili pekmez. Od njega se

može napraviti i vino, ali i vrlo cijenjena rakija dudara…

Plodovi duda, iako se zove bijeli i crni, mogu biti i ružičasti ili purpurni, dugi su od jednog do pet centimetara, cilindričnog oblika i

podsjećaju na minijaturni grozd, a ukus im je slatko-nakiseo. Sadrže oko deset posto invertnog šećera, oko dva procenta

slobodnih organskih kiselina (limunove i jabučne), sluz, pektine i druge korisne materije. Pretežno su sastavljeni od vode (87,5

grama) te nisu kalorični: svega 70 kcal, odnosno 295 kJ u 100 grama, ali imaju i bjelančevina (gram i po), 14 grama ugljenih

hidrata i 1,4 gram vlakana. Zbog toga imaju laksativno dejstvo, ali i osvježavajuće u febrilnim stanjima. Dudinje sadrže i 190

miligrama kalijuma u 100 grama, a svega miligram natrijuma, kao i 20 miligrama fosfora, 29 miligrama magnezijuma, 1,9

miligrama željeza, 0,59 miligrama cinka.

Od vitamina, ima 63 miligrama vitamina C u 100 grama, nešto vitamina iz grupe B, ali i 900 miligrama beta-karotina (koji se u

organizmu pretvara u vitamin A). Za lijek se koriste plod i list (u kojem takođe ima C vitamina – 2–3 miligrama po gramu,

karotina, vitamina B1, folata i vitamina D, brojnih minerala, tanina i bjelančevina, pa se preporučuje kao dodatak ishrani, a

esencija napravljena od njega – i za ispiranje grla, dok narod njime liječi i bolesti organa za mokrenje), a i kora i korijen imaju

ljekovita svojstva: pročišćavaju crijeva, djeluju protiv glista, a mogu i da zaustave proliv. Smatra se da plod može da pomogne

kod upale grla, poboljšava varenje, a u narodnoj medicini se preporučuje i kao protivotrov, sredstvo protiv upala, kašlja, za

izazivanje znojenja, iskašljavanje, kao fungicid i baktericid, sedativ, ali i tonik. Bijeli dud se koristi i za liječenje afti i drugih upala

u ustima, za bolove u rukama, astmu, bronhitis, za ublažavanje ujeda insekata, opštu slabost, prehladu, zatvor, kašalj, proliv,

edeme, epilepsiju, groznicu, glavobolju, povišen šećer u krvi, povišen pritisak, nesanicu, bolne menstruacije, protiv tumora, rana

i zmijskih ujeda.

Dud je voćka i listopadno drvo sa oko 100 vrsta širom svijeta. Među njima je rašireno desetak vrsta u toplim i umjerenim područjima.

Drvo je do 20 metara visoko sa okruglastom, bogatom krošnjom. Kora je duboko ispucala. List je širokojajast, nazubljenog

oboda. Složeni plod je cvat srasla u jedno plodište, dudinju (nalik kupini), slatkog ukusa, bez izražene arome i kiselosti te široke

palete boja – od bijele, ružičaste, crvene, crvenocrne, crnoljubičaste do crne u zavisnosti od vrste.

Sadi se duž puteva, po parkovima, ivicama parcela, oko vinograda, po dvorištima. Ovo drvo je zaštitni znak vojvođanskih salaša

i tradicionalnih seoskih dvorišta. Doživi do 250 godina starosti.