ĐURIĆ: HISTORIJA HELENSKE ETIKE

MISTERIJSKE RELIGIJE I NJIHOV ETIČKI ZNAČAJ

Čovjek je u njima nalazio prisno sjedinjenje s božanstvom i time podizao svoje postojanje i povišavao svoj osjećaj života. To se sjedinjenje postizalo silom, različitim nasilnim ritualima u kojima se gubila pojedinačna svijest, ili pak sjedinjenjem po znamenjima ili tajnama. Najpoznatiji od tih kultova su eleusinski, samotrački i orfički, svi su ono za cilj imali jačanje i osposobljavanje čovjeka za svakodnevno dužnosti i za život poslije smrti, a zajedničko im je to što je u svima tajna života i smrti zauvijek ostala tajna. U elezuinskim misterijima te su tajne vezane za kult boginje Demetre i njezine kćeri Persefone (Kore), u samotračkim za boga Kabira i njegova sina Kadmila, dok su orfičke vezane za Orfejeve tajne koje se osnivaju na štovanju Dioniza.

Mit o Demetri i Kori osnova je eleusinskih misterija. Demetra je u isto vrijeme i božica plodnosti koja daje svoj blagoslov na usjeve i čuva ih do žetve i ožalošćena majka koja je izgubila svoje dijete. I kao takva Demetra je najveći simbol materinstva koji su heleni imali. Cilj samih misterija bilo je obraćanje pažnje na zagrobni život i oživljavanje i utvrđivanje «slatkih nada» koje su za taj život vezivane. Stoga je razumljivo što se kod Helena umjesto izraza «smrt» upotrebljava izraz «okretanje», umjesto «umiranja» upotrebljava se «okretanje života». Kora koju je ugrabio Pluton (Had), da bi je učinio gospodaricom donjega svijeta, svako se proljeće vraća kao božica prolaznog cvjetanja i rasta da bi ponovno oživjela prirodu (bila zajedno sa svojom majkom), da bi se u posljednjoj trećini godine ponovno vratila u Had.

Mit o Demetri i Kori zapravo prikazuje sudbinu čovjekove duše. On prikazuje isčezavanje bogova iz ljudske duše, i odlazak tih kosmotvornih snaga u fizičku tjelesnost čovjeka, a eleusinske misterije su imale svrhu da ponovno pokažu put do bogova, do vječne biti čovjekova Ja. Za razliku od racionalno-naučnog mišljenja u misterijama se ono zove mitsko-mistički doživljaj sebe i svijeta, u kojem je svijet jedan organizam kojega je on samo član.

Na čelu kulta je bilo «savršenstvo», koje su sačinjavali članovi šest velikih porodica, nakon što su eleusinske misterije postale državni kult Atene, na čelu je bio arhont kralj. U misterije su mogli biti uvođeni i muškarci i žene, čak i robovi, svi međutim pod uvjetom da su bili heleni i da su bili neokaljani krvlju, u misterije je mogao biti uveden i adoptirani stranac. Uvođenje u Male misterije je trajalo tri dana, i bilo je uvjet za uvođenje u Velike misterije. Nakon obavljanja potrebnih obreda kroz sedam dana, osmi i deveti dan bi se vršile u Telesterionu (hramu Demetre i Kore) inicijacije prvog i drugog stupnja, gdje bi se upoznavale tajne eleusinske sakralne institucije. Sadržaj tih institucija su veliki mitovi o životu, djelima i sudbinama božanstava kulta, pouke o životu i smrti. Centralni obred toga je bilo otkrivanje tajne koja se nalazila sakrivena u mističnom kovčegu, a ona se sastojala u predmetu koji je podržavao, tj. majčino krilo. Smisao svega toga je oslobađanje od straha od kraja zemaljskoga života, prezaići svoju smrtnu slabost i ograničenost, preporoditi se, ući u novi život. Religiozna ideja koja je služila kao podloga tim radnjama bila je trostruka: tajna rađanja, preporođaj i bogodjetstvo: prva se otkriva, druga simbolično doživljuje i treća se time dobiva.

Posvećivanje u misterije imalo je tri stupnja: prvi stupanj bio je očišćenje ili katarza i stjecao se u Malim misterijima. Druga dva stupnja stjecala su se u Velikim misterijama, prvi se zvao posvećivanje, a drugi gledanje tajne. Cilj je posvećivanja bio postizanje vedrine u duši i nade u buduću sreću na onome svijetu, ali i na ovome. Glavni moment bio je iznenadan prelazak iz tame u jaku svjetlost. Sve što se u misterijama vidjelo i čulo bila je tajna i o tome se moralo šutjeti. Ali smisao posvećivanja u eleusinske misterije nije bio nikakva tajna, tj. nije bilo zabranjeno govoriti o nadama što ih one ulijevaju posvećenima, ali se strogo vodilo računa o tome da se ne govori o znamenjima kojima su te nade hranjene, zatim da se radnje i svećenički rituali mističkog kulta ne izvrgnu ruglu, ili da se nešto neposvećenima ne priopći na nedostojan način. Tko se ogriješio o zavjet šutnje bio je osuđen na smrt.

Za razliku od homerskih tamnih slika Hada, eleuzinskim posvećenicima se obećava blaženstvo na onome svijetu. Njihova moralna funkcija nije u potpunosti razjašnjena, ali pošto su vršile znantnu socijalno-kulturnu funkciju, pretpostavlja se da su imale i bitnu moralnu funkciju. Ksenokrat kaže da su usađivale u posvećene tri vrline: poštovanje bogova, poštovanje roditelja i zaštićivanje životinja. Može se reći da je humanizacija života bio cilj misterija, kao uostalom i buđenje

nade. One su imale ogromnu važnost u Grčkoj, jer je večina helenskih filozofa, znanstvenika, pjesnika, umjetnika i državnika bila upućena u njih.

Da bi razumjeli koju ulogu mit uopće ima kod Grka ne smijemo na njih gledati našim racionalističkim pogledom. Dok mi promatramo «glavnu struju» ono bitno se događa ispod površine, u centru mitskog poimanja svijeta nije ono individualno, pojedinačno, nego baš suprotno ono opće, kolektivno, bitan je sloj duše koji govori o onome što možemo nazvati -kolektivno nesvijesno. Čovjek nije mislio kao individum, kao Ja, nije to Ja stavio u refleksiju spram stvaralačkih snaga, nego su stvaralačke božje snage tu mislile u njemu. Pa je tako mit projekcija kolektivnog nesvjesnog. On govori o promjenjenom odnosu čovjeka prema stvaralačkim snagama (bogovima). Pa mit služi da se to Ja, koje se u čovjeku obrazovalo, nanovo vrati na put k bogovima. Biti posvećen znači doživjeti (neposvećeni su mrtvi i za života). Doživljavanje postaje cilj misterija, doći do neposrednog uvida mitskom integracijom, doživjeti, osjetiti... Ljudi u mitovima u bogove proiciraju svoje ideje, svoje nesvjesno te je to predmet štovanja.

Sama šutnja o misterijama ima svoje dublje značenje: mističko negovorenje o svetim obredima uzdiže veličanstvo i carstvo božje, i njime se čovjek najviše približuje tajnovitoj i pojmovno nedokučivoj prirodi božanstva, i samo se u njemu i sastoji njegov najdublji kult. Sve božansko toliko premašuje ljudsku inteligenciju da čovjek to nikako ne može izraziti riječima, i zato čovjek o njemu i ne govori. Moralni utjecaj eleusinskih misterija je u tome što su one na svoje vjernike utjecale na taj način da su oni bili duboko predani poštovanju osnovnih životodavnih svetinja, nepristupačnih racionalnom saznanju, i da su strogo vodili računa o tome da se te svetinje ne unize raznim tumačenjima neobavješćenih, a to ih je sve zajedno vezivalo jakim osjećajem moralne solidarnosti.

Jedna od najvažnijih misterijskih religija su bile orfičke misterije (osnivanje se pripisuje pjevaču Orfeju, i ako nije sa sigurnošću razjašnjeno da li je on povijena osoba ili ne), koje su u Vll i Vl stoljeću prešle iz Trakije u Grčku. Najveći utjecaj su imale u Južnoj Italiji i na Siciliji, pa je Herodot čak mislio da ga je iz Egipta donio Pitagora. Orfička religija dio je dionizma, odnosno štovanja kulta boga Dioniza. Duhovno porijeklo Dionizovu kultu leži u osjećaju prolaznosti ljudske individualne egzistencije, u osjećaju zebnje od mračnog uništenja ili utvarnog postojanja u Hadu. Tu se je pojavio Dionizov kult koji je nudio rješenje. Dioniz, bog prirode koji se neprestano pomlađuje, koji se svake godine iznova izdiže u nov život, služio je za oslobođenje. U tom religioznom orgijazmu i toj religioznoj ekstazi duša se izbavljala iz tamnice individualnog tijela i sjedinjavala se sa božanstvom kao vječnom-stvaralačkom snagom prirode, i na taj način svoje zemaljsko Ja zamjenila sa višim božanskim. O samom sadržaju tih misterija ništa nije poznato, Nietzsche npr. kaže da u njima izbija osnovna činjenica helenskog instinkta – njegova volja za život. Dakle, cilj Dionizovih orgija bila je ekstaza, nova oblast iskustva. To iskustvo nije ništa drugo nego subjektivan doživljaj beskonačnosti i apsolutnosti, subjektiviziranje beskonačnog životnog procesa, sa ciljem da se trajna ekstaza duše nastavi i nakon smrti tijela koje je sposobno samo za trenutačnu ekstazu. U orgijastici i mistici Dionizova kulta pojavljuje se, dakle, jasna predstava o moći žive duše, o njenu utjecaju na život, i tu leži njegov značaj za orfizam. Pa će se tako stvoriti uvjerenje da duša nije vezana za prolazno tijelo, nego da može svoj život produžiti i neprestano stvarati. Dioniza je primila i Apolonska religija, ali nije primila i orfički oblik njegova kulta.

Orfičko učenje se od drugih religija i vjerskih zajednica razlikovalo po tome što sadržavalo teologiju. Orfička religija nije bila vezana ni za kakva svečana mjesta ili hramove, nego je uvijek ostala samo doktrinarna sekta dioniske religije. Glavna crta se sastoji u tome da se došlo do pojma individualne duše, čiji je zemaljski život samo faza u razvitku koji je beskonačan i premašuje život i smrt. Dok po homersko-epskoj filozofiji duša nije ništa drugo nego slabiji odsjaj tijela, orfička duša nije beskrvna sjena, nego se tijelo i cjelokupna stvarnost za koju se duša vezana shvaća kao odsjaj više stvarnosti. Duša je čistija i jača nego tijelo. Ako je takav odnos duše i tijela poremećen, on se ponovno može uspostaviti ekstazom ili kultičkim očišćenjima, stoga je središnja ideja orfizma ispaštanje krivice i pripremanje za blaženi život na onome svijetu.

Za orfičare zlo je kazna za nekakav grijeh. Duša koja je božanskog podrijetla za kaznu ide u tijelo, koje nije drugo nego tamnica i grob duše. U samoj duši tako postoji dobar i zao dio, a ovaj posljednji i čini bezakonja i nepravde u životu. Dioniz ovdje nije, onaj od životne radosti pijani bog, nego Dioniz Spasitelj, koji izbavlja griješna čovjeka od njegova grijeha. Orfičko učenje obraća se svojim vjernicima da im objasni porijeklo dobra i zla i otkrije im njihovu sudbinu, njihove dužnosti i

2

zadatak njihova života (u čovjeku je opreka između nečistog titanskog i čistog božanskog). Cilj orfičkog vjernika je da se oslobodi titanskog pragrijeha i da se sjedini sa božanskim (dioniskim) elementom u sebi. Da se oslobodi robovanja tijelu i nagonima. To oslobođenje je samo kratkotrajno moguće u ekstazi gdje se duša oslobađa tijela, pa čak ni smrt nije potpuno oslobođenje od tijela, jer duša prelazi u nova stvorenja (biljke, životinje...), tek nakon mnogih stadija moralnog očišćanja, duša se oslobađa kružnog kretanja i ulazi u blaženo stanje.

Učenje o seobi duše imalo je veliki etički značaj, a on se sastoji u buđenju odgovornosti za osobno spasenje u budućem životu. Da bi se duša oslobodila, mora dok je na zemlji živjeti po strogim Orfejevim pravilima, čovjek mora očuvati u sebi dionizovo nasljedstvo, tj. božanski i neprolazni element u duši. Glavni uvjet takvog života jesu askeza i subliman moral, odbacivanje svega onoga čime se robuje tjelesnom životu, čuvati se od proljevanja krvi. To je za posljedicu imalo da vjernici nisu bili željni ratnih podviga, nisu bogovima žrtvovali životinje, nisu se hranili mesom, nisu nosili vunu, nisu jeli bob, ni jaja. Orfičko učenje je imalo utjecaja na Pitagoru i Empedokla, a prerađeni orfičko-antropološki dualizam dobio je svoj najveći izraz u filozofiji Platona. Kasnije je imao presudan utjecaj i na neoplatonizam. Od svih helenskih kultova čini se da su orfičari imali najviše utjecaja na kršćanstvo, i to zato što su se patnje Dioniza Zagreja, njegova smrt i njegovo ponovno rođenje, gledale kao analogija mukama Isusa Krista, njegovoj smrti i njegovu uskrsenju.

U samotračkim misterijama se štovao kult Kabira (vegetativna i htonska božanstva frigijskog porijekla). O samim misterijima se zna malo. Smatra se da je u kultu Kabira stožerna stvar bila poštovanje božanskog oca i njegova sina Kadmila. Uvjet za primanje u misterije bio je ne samo osobno očišćenje, nego i moralno dostojanstvo onih koji su htjeli biti u misterije posvećeni. Kao i u eleuzinskim i orfičkim misterijama težilo se ka višoj moralnosti.

POČECI ETIKE U KNJIŽEVNOSTI

HOMER

Sav materijal koji je stoljećima stvaran i razvijan, homer je humanizirao i spojio sa stvarnošću svoga vremena. U njegovo vrijeme helenska su plemena već ujedinjena, rodovski poredak je pri kraju, stanovništvo živi u rastućim gradovima, pa je jasno da se javlja pitanje odnosa među stanovništvom i sistema vlasti. Homer se zalaže za društvenu ravnopravnost i protivi se kaotičnoj oligarhiji. Homerski čovjek je okrenut zemaljskom životu, na snazi je herojsko shvaćanje života koje za cilj ima prevladati pesimizam. Homerski čovjek voli život i svijetlost, a boji se smrti i mraka. On ne vjeruje da je život loš, ne razmišlja o poretku zla, bogovi za njega nisu moralni autoritet, on se ne kaje, a u njemu prevladava psihologija afekta. Dva najveća motiva njegova djelovanja su žudanja za slavom i erotika, i oni se pokazuju u moralnoj oblagorođenosti, tj. u savlađivanju čisto egoističkog i nagonskog života. Slava kojoj se teži se stječe odlikom, međutim u ovom smislu ona nema moralni kontekst, tu se podrazumijevaju različite sposobnosti, kao što su spretnost ratnika i hrabrost. S odlikom je usko vezana i čast, na kojoj se formira cijeli društveni poredak. Homersko društvo se odlikovalo i socijalnim vrlinama, na što je utjecalo priznavanje veza na osnovi ugovora, zakletve, davanja uzdarja, vraćanja dočeka i na osnovi pijeteta.

HESIOD

Poezija tu pretstavlja unutrašnje oslobođenje od duha herojske epopeje. U njegovoj poeziji se otvara nova socijalna sfera, načela na kojima se osniva društveni poredak su načela pravde i stroge pravičnosti. Pravda je ono što čovjeka čini čovjekom, i onaj tko radi po pravdi postiže sreću. Pravo jačega Hesiod u potpunosti odbacuje. Tu se prvi put nazire potreba za kodificiranim pravom. Uz osjećaj pravičnosti još se ističu kao bitni osjećaji stida i časti. Pravda i stid jesu dva osnovna stuba cijelog društvenog života i državnog poretka. Hesiod kao bitnu vrlinu ističe i radljivost, jer rad čovjeku omogućuje moralni napredak.

Za njega čovjek je u stalnom procesu moralne degeneracije, ali taj proces se može prekinuti ili herojskim rodom ili pak nadom u bolja vremena. I ako je pesimist, i ako prezire ljudsku kulturu, on ipak svojim slavljenjem rada prevladava taj pesimizam. Hesiod prepoznaje jednu od

3

najkarakterističnijih crta grka – agonističnost, tj. nagon za nadmetanjem i borbom, koji je jedan od glavnih pokretača Grčke. Hesiod zahtijeva i poštovanje načela mjere. Ne podnositi neodređenost, odbacivati sve što je grdno i preveliko, sumnjati u potpunu sreću, uvijek imati na umu nerazriješivu povezanost činjenica i neratriješivu ograničenost stvari, to je savjet koji odjekuje kroz svu helensku poeziju i filozofiju. U njemu je zbijena cijela helenska etika, koja neće biti drugo nego postojano prebacivanje iracionalnog u racionalno, tj. podvrgavanje mahnitosti pameti, savlađivanje mase artikulacijom, strasti umom, čuda zakonom. U Hesiodovom djelu je sadržan cijeli razvitak helenske prosvjete.

JAMBOGRAFI

Najstariji je Arhiloh (Vll st, oko 650.god.), on je prvi u kojega se pojavljuje ponosno osjećanje duhovnog samouobličavanja i samopotvrđivanja. Bio je pjesnik i kopljanik. Arhiloh nije bio pobornik ispunjavanja tradicionalnih normi, dok homerski junaci gubitak svog štita osjećaju kao smrt svoje časti, i radije bi se žtrvovali nego doživjeli tu sramotu, s druge strane on je bacio svoj štit i pobjegao iz borbe da sačuva glavu, i sam je potpuno ravnodušan na taj svoj čin, te tako ratu oduzima epsku veličanstvenost, međutim krivo bi bilo misliti da je on kukavica, samo u izgubljenoj situaciji besmisleno se junačiti i poginuti. Za razliku od Homera kod Arhiloha je prisutna suprotnost privida i bića, vanjskog sjaja i unutrašnje vrijednosti, gdje on stavlja naglasak da je puno bitnije ovo drugo.

Arhilohu prvom nije važno javno mnijenje, za njega ono ne može prosuditi je li neki postupak dobar ili zao. Sve je u životu za njega posljedica sreće i sudbine. Drugi predstavnik jambografa je Hiponakt.

ELEGIČARI

Jedan od najznačajnijih je bio Tirtej (druga polovica Vll stoljeća). On osuđuje kukavičluk i smatra ga izvorom zla i sramote, a ističe ratničku slavu kao najveću slavu na svijetu. Hrabar ratnik ne donosi slavu samo sebi nego i državi. Tako da on tu donosi herojsku ili ratničku etiku i razvija etos rodoljublja. On objavljuje novo mjerilo za svaku pravu vrlinu: zajedničko dobro (za državu i za narod). Nagrada za takvo ponašanje je slava. On nadopunjuje homerski viteški pojam junaštva sa općim dobrom, te time politizira herojstvo.

Drugi elegičar je Mimnermo (kraj Vll stoljeća), on ima potpuno drugo gledište na život, za njega je najveća sreća – uživanje slasti ovoga svijeta, on slavi mladost i plaši se teške starosti, te smatra da kad čovjek prođe doba ljubavi više nema smisla živjeti. On je prvi glasnik hedonističkog individualizma.

Sljedeći je atenjanin Solon (kraj Vll i prva polovica Vl stoljeća), koji je poznat kao veliki zakonodavac, na položaj arhonta izabran je 594. godine, ukinuo je dužničko ropstvo, proveo sisahtiju (otpisao dugove), uveo u Atenu timokratsko-demokratski sustav, u kojem je dao svim građanima politička prava, ali ne sva nego svakom prema njegovoj imovini, proširio je krug atenskih građana time što je i stanovnike Atike proglasio građanima... Solon smatra da životom upravlja pravedno božanstvo. Svim dobrima (bogatstvo, zdravlje, radost...) osnova mora biti pravda i sva se moraju uživati umjereno. Gaženje načela Pravde donosi nesreću. Solon, jednako kao što pretpostavlja uzročnost i posljedičnost u životu prirode, tako ju pretpostavlja i u etičko-političkoj djelatnosti. Bogatstvo lako prelazi iz ruke u ruku, ali vrlina je vječna i za njom treba težiti cijeloga života.

Teogonid iz Megare živio je u drugoj polovici Vl stoljeća. Kao plemić protjeran od strane demokrata, ali kada su ovi pali vraća se u Megaru. Vrlo je pesimističan, za razliku od Solona koji je bio vrlo kritičan prema svom staležu, Teogonid za sve optužuje drugu stranku. On etičku antitezu p l e m e n i t, d o b a r – p o k v a r e n, l o š, sasvim poistovjećuje s klasnom antitezom r o d o v s k a v l a s t e l a – p u č a n i. Jedini su plemići ti koji mogu imati vrlinu, jedini oni imaju stalno isti karakter, samo su oni sposobni vladati. Protivi se brakovima plemića sa pučankama, jer se na taj način samo potamljuje aristokratska krv, prelaz u viši stalež nikako za Teogonida nije moguć. Međutim, pošto njegov stalež nije imao snage preuzeti vlast, on svom mladom prijatelju savjetuje odisejsko

4

prilagođavanje političkom stanju onakvom kakvo je: «udaraj srednjim putem Kirno». To je moral mimikrije, moral okretne i lukave borbe za održanje egzistencije.

MELIČARI

Alkej iz Mitilene živio je u drugoj polovici Vll i prvoj polovici Vl stoljeća, a pripadao je plemičkoj porodici. Za njega je država najveći oblik socijalnog jedinstva, ona ima socijalno-etičku funkciju, što za posljedicu ima jačanje moralnog osjećaja uopće.

Jedna od najznamenitijih pjesnikinja i žena svih vremena je bila Sapfa iz Mitilene. Ona je imala u obliku zatvorenog ženskog društva, svoju žensku školu u kojoj je kao svećenica njegovala kult Muza, Afrodite i Erosa. Izrazitu važnost pridavala je osjećaju prijateljstva. Smatra da je umiranje ružno, jer da nije i bogovi bi umirali, izrazito cijeni umjetnost, jer je ono spasenje od zaborava. Izrazito se cijeni ljepota, koja se vezuje za bogatstvo, ali se ne podcjenjuje ni vrlina.

Jonjanin Anakreont je iz Vl stoljeća. Njegova životna mudrost nije drugo nego filozofija dioniske religije i sastoji se u lakom i bezbrižnom uživanju zemaljskih radosti, a na to ga uživanje potiče još više pomisao na starost i smrt.

HORSKI LIRIČARI

Simonid (Vl i V stoljeće) je sa Ijuide na otoku Keju. Okvir koji on ispunjava svojim radom jest mit. Ističe razliku između savršenih bogova i nesavršenih ljudi. U svojim etičkim shvaćanjima Simonid je skeptičar i oportunist. Iako su istina i vrlina najviši ciljevi čovjekove težnje, ni jednu od njih čovjek ne može postići potpuno. Pošto nema savršene vrline on traži – srednje poštenje. Čovjek pred sebe ne treba postavljati prevelike moralne zahtijeve, životu treba prići bez strasti i iluzija i ne shvatiti ga suviše ozbiljno, nego više kao igru. Čovjek treba težiti zdravlju, zadovoljstvu i slavi.

Bakhilid je Simonidov rođak, na čijem je tragu i njegovo učenje. On je moralist, ističe razliku između bogova i ljudi, najveći je dobitak činiti sveta djela, hvali skroman život i ističe vječnu nagradu vrline. Najviši ideal ljudskoga života je postizanje moralne odlike. Svojim shvaćanjem mudrosti i odlike još se više približuje sofistici nego njegov ujak: one za njega nisu urođene, nego ih jedan uči od drugoga, a mudrost je vještina poznavanja stvari.

Najveći horski liričar bio je Pindar (V stoljeće), koji se rodio u Kinoskefali kod Tebe, a umro u Argu. Svoje shvaćanje svijeta i života on zasniva na svom stavu prema religiji, prvi je koji bogovima i herojima pridaje kultni epitet. Njegovi bogovi svojom moralnom čistoćom odudaraju od Homerovih bogova. O bogovima treba govoriti samo lijepo, pa tako on vrši korekture mitova i predanja, i to ne samo bogova nego i heroja, koji postaju obrasci ljudskih vrlina i mana. Pošto čovjek liči na bogove njegova je dužnost da se što više približi božanskom obrascu, pa je pobožnost glavna vrlina iz koje zrače sve ostale, kao što su razboritost, obazrivost (umjest nade koju odbacuje), mudrost i pravednost. U centru njegove etike je činjenje lijepih djela, koja blistaju u božanskoj svijetlosti. Što se čovjek više namučio u činjenju takvog djela, to je ono veće.

DRAMATIČARI

Tragedija je za Helene imala paradigmatski značaj, ona je zavirivala u ljudsko srce, gdje je gledala kako nastaju sukobi: sa samim sobom, sa društvom i državom, s prirodnim i ljudskim zakonima. Tako se Grk upoznao ne samo sa svojom prošlošću, nego i sa tajnama i zakonima ljudske prirode uopće. A ljudska priroda, njeni nagoni i mudrošću neobasjani putevi strasti, to je izvor ljudske tragičnosti. Tragička umjetnost izoštrava sposobnosti za bolje i potpunije upoznavanje zakona koji upravljaju ljudskim životom. Na završetku tragedije gledatelj dolazi do saznanja pravednog razmjera između krivice i stradanja, stječe punije poznavanje života i pročišćuje svoje shvaćanje ljudskog života i ljudske sudbine, a u tome se i sastoji ono etičko-saznajno zadovoljstvo koje izvire iz osjećaja što ih tragedija izaziva. Tragedija je dobila izvanredan etički značaj, jer je postala škola morala u najširem

5

smislu te riječi, umjetnik je u tragediji išao za tim da primarno pokaže duhovnu stranu radnje i duhovne događaje koji izazivaju vanjsku radnju, a samu radnju kao sekundarnu.

Kao i svi tragičari Eshil (525-456) je za svoje drame građu uzimao iz mita. Teodikeja (opravdanje bogova nasuprot postojećem zlu) je osnovna pretpostavka njegova shvaćanja života i svijeta. Bogove i njihov karakter očistio je od suvišnih legendi i suviše ljudskih crta i pomaknuo ih je u sferu moralne savršenosti. Eshil se bavi prikazivanjem krivice i okajanja. Krivica se osniva na čovjekovoj teomahiji, tj. pobuni protiv božjih normi i zakona, objašnjavanje te krivice i pokazivanje nužnosti njena ispaštanja glavna je tema Eshilovih tragedija (primjer za to mit o Prometeju). Za teomahiju ne ispaštaju samo krivci nego i njihovi potomci. Eshil propovijeda staro etičko-religiozno načelo helenskog morala: ničega previše, ništa preko mjere. Ta etika mjere, kao jezgra helenske mudrosti odjekuje kroz sve proizvode helenske misli. Krivicu je moguće otkloniti samo patnjom.

Kad je riječ o političko socijalnim idealima i državi, Eshil je odan atenskoj demokraciji kakvu je uredio Klisten. On je tim poretkom toliko oduševljen da ga prenosi u prošlost, u stare vladarske porodice i njihov politički rad. Drevni mitski vladari postaju u njega atički narodni prijatelji, zaštitnici i vrhovni rukovodioci. Osnovna načela političke mudrosti su odbacivanje tiranide i oligargije i odbacivanje hedonističkog individualizma, ne treba ići na ruku ni anarhiji ni despociji, jer bog daje snagu sredini, tj sredini između slobode i zavisnosti. Sam moral za Eshila nije privatna stvar, nego stvar narodne cjeline.

Sofoklovo (495-407) shvaćanje života također ima svoje podrijetlo u mitu, međutim za razliku od Eshilovog shvaćanja života, njegovo je puno svijetlije. Smatra da se ljudi ne smiju suprotstavljati božijim naređenjima, a u njegovoj religioznosti nema stvaralačke snage, pa tako ostaje tradicionalist. Ono što Sofokla odlikuje kao religioznog čovjeka je nemilosrdna moralna strogost, bogovi ne grješe. Kad je bog Orestu naredio ubojstvo svoje majke, za Sofokla je opravdanje takva čina izvan svake sumnje. Tim apsolutiziranjem božje volje odriče se samostalnost ljudskom mišljenju, i moralnost se mjeri religijom, ili drugim riječima: čovjekova autonomija podređuje se teonomiji, božijim zakonima. Biti čovjek za Sofokla znači biti sačovjek, društveno odnosno socijalno biće. Oni kojima je povjereno čuvanje i unapređivanje zajednice moraju strogo voditi računa o socijalnim imperativima zajednice kao i o državnim naredbama, ali istovremeno moraju paziti da ti socijalni imperativi i državne naredbe ne sadrže u sebi ništa što bi vrijeđalo ljudsko dostojanstvo i što bi se protivilo socijalno-etičkim imperativima čovječanstva. Zakoni se moraju poštovati, ali treba uvijek imati na umu da oni mogu i zastariti. Jedan od problema u koje pjesnik ulazi je i bračni problem kao prvi problem ljudske zajednice. Muškarac mora u interse održanja te bračne zajednice ograničavati svoje spolne nagone i ne ulaziti u odnose sa drugim ženama. Odanost i predanost bogovima, pravednost i plemenitost u saobraćanju s ljudima i razboritost u svemu – to je čvrsta osnova na kojoj počivaju napredak i sreća kako pojedinca tako i ljudske zajednice. Kulturu čovjek može graditi samo ako je njegovo stvaranje produžuje stvaranje prirode, ne gradeći od prirode neprirodu i protuprirodu.

Euripid (485/480-407) je ispunjavao svoje drame aktualnom filozofijskom, teorijsko-političkom i socijalno-etičkom problematikom. Ali zbog svoje nepostojanosti i kolebljivosti nije mogao dati neko postojano etičko učenje koje bi ga zadovoljavalo (pa je tako Helena jednom žena postojane vjernosti, kao neka druga Penelopa, a drugi put odvratna, bezdušna koketa). I ako se iz njegova djela ne može izvući stalan etički sistem, ono, kao i sofistika, prska od etičke psihologije. Ipak se može reći da Eshil ima mnogo simpatija za pritješnjene i podređene slojeve kao što su: žene, dadilje, robovi, izvanbračna djeca itd. On cijeni prirodnu obdarenost i sposobnost, a samu prirodu i njene nepromjenjive zakone suprotstavlja kratkoročnim ljudskim. Ideal političkog uređenja države je za njega demokratska republika i izrazito se protivi bilo kakvoj nasilničkoj vladavini. Rat je nužno zlo i treba ga izbjegavati, ali ako je u pitanju pravda i religiozna načela, nužno ga je voditi. Rat se može voditi isključivo radi obrane, nikako radi napada. Najviše je dobro vrlina, koja je ili dana od prirode ili se može naučiti. I ako se bogatstvo smatra za najviše dobro, ono ne donosi sreću i vezano je za različite negativnosti, a veća i postojanija dobra jesu vrlina, sposobnost, plemenitost, prijateljstvo, zdravo potomstvo, slava, domovina. Kao zadatak života ističu se trud, napor i muka koji nisu ni u kakvoj vezi s bogatstvom. Prirodnu obdarenost treba obrazovanjem izgraditi u mudrost i vrlinu. Najvišu nagradu za napor i žrtve čovjeku predstavlja slava, koja je jedini oblik relativne besmrtnosti.

6

Aristofan (445-385) je htio od komedije učiniti sredstvo za narodno obrazovanje. Želio je ujediniti sistem stare umjerene demokracije sa starom religijom i starim običajima. Po svojim političkim idejama i etičkim shvaćanjima, Aristofan je konzervativan i brani nekadašnji život prema sadašnjici, on više voli stari sistem, gdje je, kako on misli, moral bio viši, obrazovanost solidnija, politika čistija i ljudi bolji i pametniji. Međutim, on se ne želi vratiti prošlosti samo kako bi srušio sadašnj poredak, nego kako bi stvorio nešto novo i zaista bolje.

POČECI NAUČNE ETIKE U HELENA

SEDMORICA MUDRACA

U prvoj polovici Vl stoljeća javljaju se sedam mudraca, i ako se u različitim izvorima spominje čak dvadeset i dva imena, njihov se broj ipak ograničio na sljedeća imena: Tales iz Mileta, Solon iz Atene, Hilon iz Lakedemona, Pitak iz Mitilene, Bijant iz Prijene, Kleobul iz Linda na Rodu i Perijandar iz Korinta. Sedmorica mudraca bijahu odlični, ugledni i utjecajni građani, koji su u kritičkim trenutcima, oslanjajući se na poznavanje života i svoje bogato praktičko iskustvo, savjetima ili opomenama ukazivali na potrebu njegovanja duše i tijela, na potrebu trezvenosti, umjerenosti, uviđavnosti, poštovanja roditelja, društvenosti i , uopće, postavljali etička pravila za snalaženje u životu. Oni nisu bili toliko teoretičari koliko obazrivi praktičari i zakonodavci. U njih se pojavljuju dvije novine, prva je ukazivanje na vrijednost obrazovanosti, a druga je isticanje potrebe samosaznanja. Neke od izreka: mjera je najbolja (Kleobul); ništa suviše (Solon); upoznaj samoga sebe (Hilon); jamči se – već je nesreća tu (Tales); ne čini sam ono zbog čega koriš bližnjega (Pitak); govori u pravi čas (Bijant); zadovoljstva su smrtna, a vrline besmrtne (Perijandar).

MILETSKI HILOZOIZAM

Tales (623-545) je bio jedan od sedmorice mudraca, međutim njih je prezaišao mnogostrukoću svoje djelatnosti, bio je političar, trgovac, astronom, matematičar, nautički inžinjer, hidrotehničar i filozof. Jedini je od sedmorice koji se uzdigao u svome razmišljanji iznad sfere obične koristi i tako postao ne samo neposredan osnivač jonske znanosti i filozofije, nego i posredan tvorac znanosti i filozofije uopće. On je prvi koji je prirodu pokušao objasniti prirodnim putem, pa je tako promatrajući ju našao on jedino nepromjenjivo u njoj – vodu koje je uzeo kao prasupstanciju. Tales je tim presudno utjecao na prvu fazu razvoja helenske filozofije: ona je tzv. hilozoizam (tvar = život), tj. materija se smatra kao živa i zato sposobna za kretanje i mijenjanje. I ako nije razvio neki etički sustav, kao najopćije njegovo etičko načelo može se uzeti odgovor na pitanje kako se može najbolje i najpravednije živjeti: «Kada sami ne činimo ono što u drugih korimo», to je ujedno i anticipacija Konfucijeva, Isusovog i Kantovog stava (kategorički imperativ). Zalagao se za političko jedinstvo maloazijskih jonjana.

U sposobnosti apstrahiranja i uvezanosti konstruiranja, Talesa je daleko nadmašio matematičar, astronom, geograf, meterolog i filozof Anaksimandar (610-545), također Milećanin. On je smatrao da prasupstancija nije istovrsna ni s jednom pozitivnom materijom, nego je to neka najviša moguća apstrakcija, jer je jedino tako moguć beskonačan svijet. Ta materija (apeiron) je po kvaliteti neodređena, a po kvantitetu beskonačna. Njegova filozofija je prvi pokušaj da se prirodni poredak shvati kao etički poredak. On je u primjeru poretka ljudskog društva našao ključa za tumačenje prirode. Stvari za njega su u stalnom agonskom odnosu jedna prema drugoj, i svaka od njih zavlađivanjem svojim nad drugom čini nepravičnost, i stoga one moraju uzajamno davati naknadu.

Racionaliziranje slike svijeta, tj. objašnjavanje prirode prirodom, produžio je, još jedan milećanin Anaksimen (588-528/525). On je promatranjem prirode zaključio, da se sva živa bića održavaju disanjem, te da je osnovni element života onda zrak. U kojem je vidio nešto srodno duši. On također smatra kao i Anaksimandar da je ta prasupstancija neograničena, ali ju on nalazi u iskustvenoj prirodi. O njegovim etičkim shvaćanjima ništa nije poznato, a jedino što se zna je da je odbacivao mitske bogove, pa je prema tome, i na etičke fenomene primjenjivao prirodnu uzročnost i posljedičnost.

7

PITAGORA I PITAGOROVCI

Pitagorovci su više etičari nego filozofi, i ako se Pitagori pripisuje da je za sebe prvi upotrijebio izraz filozof. Pitagora (568-493) se rodio na otoku Samu, bio je mnogoznalac i upoznao se sa različitim vidovima znanja, između ostalog putovao je i u Egipat. Pošto se sukobio sa tiraninom Polikratom napustio je Sam i preseli se u Kroton u južnoj Italiji. On je tražeći prasupstanciju došao do zaključka da to nije materija, nego oblik koji je neuništiv, jer promjenimo li položaj jednog oblika nastaje drugi itd. A taj jedan, nepromjenjivi oblik je – broj. Taj oblik je nađen u muzici, iz nje se rodila matematika, formulirani su geometrijski zakoni, razvila se astronomija. U Krotonu je Pitagora osnovao religiozno-moralno i naučno bratstvo, koje je za cilj imalo harmoniziranje etičkog i političkog života. U Krotonu je proveo dvadeset godina, utvrđujući svoje učenje kao sintezu znanstvenog mišljenja i pročišćenoga orfizma, dok nije bio prisiljen da se 509. godine preseli u Metapontiju, gdje je i umro. I ako je ostavio svojim učenicima sistem životnih pravila kojih se i sam asketski pridržavao, teško je reći koja potječu direktno od njega, a koja su kasnije formulirali njegovi učenici s obzirom na to, da od njega nije ostao nikakav zapis.

Središte pitagorovačkog saveza bilo je u Krotonu, koji je bio jedan od najslavnijih i najrazvijenijih gradova Velike Grčke, što se u velikoj mjeri pripisuje upravo pitagorovačkom savezu. Sam savez je imao stroga pravila: učenici su morali čuvati tajnu pred profanima, kao i tajne znakove za prepoznavanje, slušati predavanja, koja su održavana noću i bezuvjetno se pridržavati etičkih propisa, i tek ako su sve ispunili mogli su direktno doći pred učitelja, što se smatralo najvećom srećom. Sami pripadnici zajednice su bili podjeljeni u nekoliko stupnjeva, a pred pripadnike najvišeg stupnja su se stavljali i najveći zahtjevi: uzdržavanje od jedenja mesa i boba, pridržavanje dijalektičkih i higijenskih pravila, zajednička imovina, solidarnost sa članovima saveza. Prvi u helenskom svijetu pitagorovci su priznali ženama ravnopravnost i primali ih u članstvo saveza, poznato je i da su čovječno postupali prema robovima. Bavili su se i politikom te su zastupali organizaciju države na konzervativno-aristokratskoj osnovi. To je dovelo do čestih sukoba s demokratima i nekoliko progona, što je za posljedicu imalo smanjivanje njihove političke aktivnosti, a kao filozofijska sekta živjeli su do oko 300. godine. Neki od poznatijih pitagorovaca su Demoked, Lisid, Filolaj, Arhita, Hiket, Ekfant i drugi.

Pitagorovci su od principa matematičkih proporcija napravili i princip bića, pa su poopćenjem toga i sve drugo pretvorili u mrežu brojeva, pa su tako i etički pojmovi imali matematički oblik. Neparne brojeve su smatrali boljim nego parne jer su smatrali da su oni ograničeni i prema tome određeni i savršeni. Smatrali su da su sljedećih deset pojmova osnovni i da iz njih proizlazi sve ostalo, a to su: 1. ograničeno – neograničeno, 2. tako – liho, 3. jedno – mnogo, 4. desno – lijevo, 5. muško – žensko, 6. mirno – pokretno, 7. ravno – savijeno, 8. svijetlo – tamno, 9. dobro – zlo, 10. kvadrat – pravokutnik. U etičkom pogledu drugi važan pojam je pojam harmonije. Pitagorovci su vrline svodili na brojeve, i različite vrline nisu ništa drugo nego harmonije sui generis (npr. pravednost je definirana ili brojem četiri ili brojem devet, jer je kvadrat parnoga broja 2 = 4, a drugog neparnog 3 = 9, jer se jednako vraća jednakim; brak su označavali brojem pet, jer je to veza prvog muškog s prvim ženskim (prvog parnog s prvim neparnim, dok jedan nije broj, nego osnova brojeva). Pitagorovska etika je prvi etički sistem u Helena. Za pitagorejce glazba ima važan etički značaj, ona oblagorođuje dušu i unapređuje vrlinu, i kao takva služi pedagoškim ciljevima, među instrumentim se posebno ističe poliforna lira.

U bitne crte pitagorejskog etičkog učenja spadaju i učenje o seobi duše i povratku svih stvari, asketski način života, puritanski fanatizam moralne strogosti, a sve to ima porijeklo u Orfizmu i misterijskim religijama. Kod pitagorejaca je izrazito naglašeno političko djelovanje, koje su često stavljali ispred znanstvenog, tako da su se proširili po cijeloj Velikoj Grčkoj, a u mnogim su gradovima jedno vrijeme bili na vlasti. Vjerovali su u svemirski sklad i harmoniju sfera, te su smatrali da takva univerzalna koegzistencija i koordinacija trbaju biti ostvarene i u ljudskom društvu. Svugdje su nalazili univerzalnu simbiozu i simfoniju suprotnosti, pa su težili da etički život stave na objektivnu kozmičku osnovu, pa bi se, na taj način, harmonija svemira preslikala u harmoniju obitelji i države.

KSENOFAN

8

Ksenofan (565-473) je osnivač elejske škole i ako zapravo nije rođen u Eleji, nego u Kolofonu u Lidiji, od kuda je otišao nakon Krezovog osvajanja. Pjevanje od kojega je živio, mu je omogućilo da se bavi filozofijom. Često je dolazio na svojim putovanjima (Grčka, Italija, Sicilija, možda i Egipat) u kontakt sa vladarima i brzo je uvidio da njima nije previše stalo do istine. Kao njegov učenik se spominje Empedoklo, koji mu je jednom prilikom rekao da se mudrac ne može lako naći, na što mu je ovaj odgovorio: «Sasvim prirodno, jer tko hoće da prepozna i razumije mudraca i sam mora biti mudar». Kritizirao je Talesa, Pitagoru i Epimenida, dok je njega kritizirao Heraklit. Za razliku od jonskih kozmologa koji su pisali u prozi, on se služio pjesništvom u izražavanju svojih filozofskih stajališta, uglavnom etičkih. Pjevao je elegije i rugalice.

Za njega je najvažnija vrlina mudrost, i ona ima prvenstvo nad tjelesnom snagom. Prava vrlina je ona koja se užljebljuje u društvenu cjelinu. Ksenofan kritizira rasipnost, ne vjeruje u tradicionalne bogove. Cijeli antropomorfni i antropopatski politeističi sustav smatra lažnim. Kaže da su ljudi napravili bogove na svoju sliku i da su im dali ljudske karakteristike, bogovi se po njemu ne rađaju i ne umiru. Njegov sustav je panteistički monoteizam, bog je «jedno i sve». Ksenofan je značajan etičko-religiozni reformator, a to je mogao biti zato što je bio oštrouman promatrač i ispitivač. Bio je praktički orjentiran realist i racionalan kritičar filozof, zanimao se i za astronomiju, meterologiju, geografiju, paleontologiju. Tvrdi da je sve postalo iz zemlje i vode i da se u zemlju sve vraća. Kulturu ne stvaraju i ne unapređuju bogovi, nego ljudi, koji su jednako tako zaslužni i za znanje o obrađivanju zemlje, tehnici itd. Time jasno formulira ideju napretka.

HERAKLIT

Rodom iz Efesa, Heraklit (535-475) je bio prvi mislilac koji je filozofiju s puta kosmologije skrenuo na stvari koje više imaju veze sa životom na zemlji, ne samo da se on bavio uglavnom čovjekom, on je i krenuo od čovjeka. Bio je plemićkog podrijetla, i radikalan aristokrat. U početku je intezivno sudjelovao u političkom životu grada, ali se ubrzo razočarao demokratskom vladavinom, te se povukao u samoću i napustio grad. Prezirao je masu i razuzdanost. Njegova doktrina može se podijeliti na ontologiju, kosmologiju, i antropologiju, a s ovom su u vezi njegova psihologija i etika.

Promatranjem je uvidio da u svijetu nema ničeg postojanog, i da je jedino što je trajno promjena sama («čovjek ne može dvaput ući u istu rijeku»). Stvar se besprekidno mijenja i svaka promjena predstavlja sredinu između dvaju suprotnih stanja, svugdje su suprotnosti. Posljedica tog antitetičkog postupka je ta da, pošto se sve događa pod uzajamnim utjecajem suprotnosti, one se međusobno sukobljavaju, nadbijaju i naposlijetku prelaze u sklad. Pa je tako načelo života borba. Stvari se javljaju da same sebe poreknu, biće stvara nebiće, život smrt. Zakon borbe suprotnosti omogućio je razvitak, «rat je roditelj svemu» i bogovima i ljudima. Rat je opća pojava, ali i pravda sama, kako u zemaljskom tako i u nebeskom poretku. Kao supstrat tog neprekidnog nastajanja i nestajanja Heraklit je vidio vatru, ali ne običnu, koja je samo jedan oblik, one eterne i fluidne prasupstancije. Cjelokupna priroda, i organska i anorganska, nije ništa drugo nego neprekidno mijenjanje prauzroka – vatre, koja iz jednog stanja prelazi u drugo. Sve nastaje njenim zgušnjavanjem i razrjeđivanjem. Osnovne su tako misli Heraklitova pogleda na svijet i život: 1) sve se mijenja time što iz jednog stanja prelazi u drugo, iz mirovanja u kretanje, iz života u smrt i obrnuto; 2) sve je podvrgnuto zakonu jedinstva i neprestane borbe suprotnosti; 3) najpodesniji simbol toga je vatra, ali ne kao materija, nego kao izgaranje; 4) cijeli svemir prožima opća zakonitost kojom se održava njegovo jedinstvo.

Čovjeka Heraklit promatra kao moralno biće, on i dušu uzima kao vatru. Razvitak duše i razvitak svijeta uvijek idu paralelno, psihičkim stupnjevima kao što su um, san, smrt odgovaraju fizički vatra, voda i zemlja. Da bi se održala kao životno načelo, duša se posredstvom disanja i osjetilnog opažanja hrani nebeskim umom. Ukoliko je duša u manjem doticaju sa tijelom utoliko je umnija i bolja jer je suša. Ako je duša jače vezana sa tijelo, dalje je od božanske vatre i vlažnija je, pa i lošija.

Izvor pravog znanja za Heraklita nalazi se samo u razumu, a odbacuje osjetilno opažanje kao nedostatno. Time se on pita: što je mjerilo istine, gdje je izvor tog mjerila, gdje je izvor istine, što je isina?

Postavlja se i pitanje etičkog mjerila. Mjera božanske vatre u duši jest i mjera čovjekove moralnosti i sreće, tj. ukoliko čovjek podređuje svoj život općem zakonu, utoliko je moralniji i sretniji.

9

Ukoliko je duša vlažnija utoliko lakše uzimaju maha neznanje, požude i strasti. Smisao etičkog djelovanja je podvrgavanje općem zakonu. Pa tako i država ima važnu ulogu zaštitnice zakona, jer prisiljava građane da im se podvrgnu. Državom trebaju upravljati najbolji, aristokracija uma i karaktera. Zakoni za njega nisu, i ne smiju biti izraz većine, nego izljev najvišega saznanja. Predanost općem zakonu i samorezailaženje najviši su principi Heraklitove etike.

Jedan od sastavnih dijelova Heraklitove dijalektike i etike jest i učenje o relativnosti osobina i etičkih sudova, nema morala koji bi bio apsolutno postojan. Moral u jedno vrijeme i u jednom kraju je drukčiji, nego u drugo vrijeme i drugom kraju. Pa etičke norme mogu uvijek imati samo relativno obilježje, nikad apsolutno. On je jedan od najžešćih kritičara helenske kulture, kritizira Homera i Hesioda, Pitagoru, Ksenofana. Pohvaljuje Talesa i Bijanta. Kritizira misterije i različite žrtve («ne može se krvlju očistiti - kad se krvlju okalja, to je kao kad bi se netko htio od blata očistiti, gazeći po blatu»).

Svojom filozofijom utjecao je na svu kasniju filozofiju, a prvi odražaj njegova učenja o logosu je Anaksagorino učenje o umu. Nije imao učenika, ali je imao pristalica, jedan od poznatijih je Kratil. Utjecao je i na Sokrata, Platona, sofiste Protagoru i Antifonta, na Demokrita, a njegovi su utjecaji išli sve do Hegela i Nietzschea.

ELEJSKA FILOZOFSKA ŠKOLA

Učenik Ksenofana i njegov nasljednik bio je Parmenid (544/541-?). I ako u njegovim spisima nema ničega što bi se neposredno odnosilo na etička pitanja, njegov je sistem u stvari projekcija njegove jake etičke volje. Parmenid polazi od suprotnosti svijetla i tame, koja je, u isti mah, i suprotnost dobra i zla, i razlikuje dva puta: put istine i put svijetlosti i put varke i tame. Istina i svijetlost nalaze se u saznanju uma da postoji biće, a nebiće ne postoji; a varka i tama leže u osjetilnom saznanju da postoji i nebiće i da mora postojati. Dvije osnovne osobine koje on pripisuje biću i na koje se neprestano vraća, jesu jedinstvo i nepromjenjivost. Isticanje stroge Pravde, koja biće drži na okupu, pokazuje da je Parmenid u biće unio etičke momente, i tako svoju ontologiju pretvorio u etiku i aksiologiju. Pojam pravde je u njega pravni zahtjev statusa, nepropadljivosti i neprekidnosti bića. Istina u Parmenidovoj spekulativnoj ontologiji postaje pravda, i ona imperatorski vlada nad principima. U svom zahtjevu Elejcima da poštuju zakone koje su od njega tražili da ih sastavi, Parmenid zahtjeva da se poštuje jedinstvo i nepromjenjivost politike, a to je samo specijalan slučaj jedinstva i nepromjenjivosti bića. Jer sve je biće jedno, vječno i nepromjenjivo. Parmenid traži od ljudi da žive dostojnim životom, njegovo učenje je upravljeno na moralnu obnovu, koja se treba ostvariti pravilnim mišljenjem i utvrđivanjem pravih vrijednosti. On je poricanjem naivnog senzualizma i empirizma jonskih kozmologa ozbiljno postavio problem znanstvene teorije spoznaje, a time i problem znanstvenog zasnivanja etike.

Parmenidov učenik bio je Zenon (živio polovicom V stoljeća), on je napustio metafizičku tendenciju svoga učitelja. Branio je Parmenidovo učenje svojim oštroumnim dokazima protiv mnoštva i kretanja, kao i protiv pouzdanosti osjetilnog opažanja. Aristotel ga je smatrao osnivačem dijalektike, Platon ga je isticao kao jednog od najistaknutijih prestavnika sofistike, a on se kao radikalan skeptičar doista i pojavio kao predhodnik sofista. Slušali su ga Periklo, Sokrat i mnogi drugi. I kao etičko-politički praktičar Zenon je sljedbenik Parmenidov. Poginuo je kada je digao bunu protiv elejskog tiranina Nearha, a tu je pokazao izraziti heroizam. Naime kada je bio uhvaćen i stavljen na muke, nije pokazao strah, niti se uplašio bola. Postoji nekoliko verzija njegove smrti i u svakoj je Zenon prikazan kao heroj (u jednoj si je odgrizao jezik da ne bi odao urotnike, u drugoj je tiraninu odgrizao uho, u trećoj je bačen u neko korito i u njemu smrvljen).

Parmenidov učenik bio je Melis, on je produžio učiteljevu ontologiju, ali je i dopunjuje jonskim elementima materijalne neograničenosti u vremenu i prostoru. Polazna točka mu je Parmenidov stav da postoji biće koje nema ni početka ni svršetka; to je vremenska beskonačnost. Novi Melisov stav je da ako je biće beskonačno u vremenu, beskonačno je i u prostoru. Biće sve ispunjava, ono se ne mijenja, pa ga ne obuzima ni žalost ni bol, ono je blaženo. Stoga je i Melis etički reformaror.

EMPEDOKLO

10

Empedoklo (490-430) se rodio u Akragantu na Siciliji. Dolazio je iz ugledne porodice i bio je izrazito obrazovan. Bio je pjesnik, filozof, prirodnjak, inžinjer i liječnik. Empedoklo i njegova škola čovjeka promatraju u vezi s prirodom kao cjelinom. Između čovjeka i kozmosa postoji unutrašnja veza. Bavio se politikom i pomogao u rušenju oligarhije, a svoju moralnost je pokazao tako što je odbio ponuđeni položaj tirana. Pratio ga je i glas mistika, naime tvrdio je da ima vlast vjetrovima i kišom, nad bolešću i starošću, pa čak i nad smrću. I sama njegova smrt je obavijena velom tajne, navodno je skočio u Etnu, ne bi li se učinilo da ga je bog uzeo u nebo.

On je polazio od Parmenidova načela da iz ničega ne može postati nešto, i da nešto ne može preći u ništa, dakle postajanja i nestajanja u stvari nema, Empedoklo uči da je postajanje u stvari miješanje, a prestajanje razdvajanje četiriju pratvari: zemlje, vode, zraka i vatre. Međutim, mora postojati nešto što ih povezuje i razdvaja, neka pokretna sila koja je izvan njih. Dvije su sile, prva, etički pozitivna – Ljubav, po kojoj se sve spaja, i druga etički negativna, po kojoj se sve rastavlja – Mržnja.

Čovjek je najsavršenija mješavina svih elemenata. Nije jedino čovjek taj koji misli, sve misli, samo je razlika u stupnju savršenosti. Osjetila ne varaju čovjeka, kada smo i zavarani njihovim djelovanjem to je zato što smo gledali dio, a ne cjelinu. Čovjek se ne smije zadovoljiti samo osjetilnim opažanjem, nego treba pokušati što bolje shvatiti svijet. Osjećaji se proizvode jednako kao i mišljenje. Osjećaj boli se javlja kao posljedica nesklada između našeg tijela i vanjskih podražaja. Poredak države se osniva na priređenosti i simetriji samostalnih i istovrijednih elemenata.

U etičkom smislu filozofiranje nema teorijski nego praktički cilj, a to je savlađivanje prirode i stjecanje moći nad njom. Sam čovjekov život je život mržnje. I mržnja se sve više rasprostire svijetom. Empedoklo je bio pod utjecajem orfičkog učenja o seobi duše, te je govorio da je bio i mladić, i djevojka, i biljka, i ptica. Nije vjerovao u antropomorfne bogove i govorio je da se samo Ljubav smije štovati. Bio je protiv ubijanja životinja, jer su to duše naših djedova, roditelja... Glavni cilj njegove asketske etike je uzdržavanje od zla, a zlo se sastoji u prolijevanju krvi i uništavanju života. Težio je za političkom jednakošću i želio je zasnovati opći zakon pravde.

ANAKSAGORA

Anaksagora (500/497-428) je iz Klazomene. Oko 460. godine dolazi u Atenu, gdje je i ako se nije bavio politikom stekao bitan društveni položaj. Poznato je da je imao velik utjecaj na Perikla čiji je bio učitelj. U Ateni je bio optužen za ateizam, radi čega je i prognan. Posljednje godine života je proveo u Lampasku, gdje je i nakon smrti bio iznimno štovan. Kad su ga atenjani osudili vijest je primio posve spokojno, rekavši da je sve njih priroda već davno prije osudila i zaključivši «da ne gubi on Atenu, nego ona njega». Veliko štovanje su mu iskazivali i građani rodne mu Klazomene.

Nema nastajanja ni nestajanja, osnovu stvari čini spajanje i razdvajanje prvobitnih stvari, a sastavljene su od mnogo sitnih, osjetilima neopažljivih istovrsnih čestica, koje uvijek imaju istu kvalitetu. Kao što vidimo, za razliku od Empedokla, koji je za osnovu uzeo četiri elementa, Anaksagora ih uzima nebrojeno mnogo, a oni svi izlaze iz jedne zajedničke prasupstancije, bezgranične i po množini i po malini. Iz te se su se prasupstancije u jednom trenutku počele izdvajati rotacionim kretanjem homeomerije, koje su se izdvojile na manje hrpe i formirale predmete, koji su dobili ime i osobine po onim homeomerijama kojih je u njima bilo najviše. A onaj koji je sve to pokrenu je nus (um, duh).

U promatranju kosmosa i proučavanju prirode i Anaksagora se približio problemu čovjeka. On primjećuje da su životinje snažnije i brže od čovjeka, ali ono što čovjeka izdvaja iznad njih je njegovo iskustvo, pamćenje, mudrost i sposobnost proizvođenja. Tu su mu sposobnost omogućile ruke, radi kojih je čovjek najinteligentniji od svih živih bića.

Svojim duhom čovjek postaje i etičko biće, koje zrači pravednošću, jer pravednost jest duh za Anaksagoru. Pravednost je osnovna vrlina, što znamo po njegovom tumačenju Homera. Ipak teško je reći išta više o etičkoj poziciji čovjeka u njegovom promišljanju, s obzirom na to da sačuvani spisi govore o čovjeku kao prirodnom biću. Ipak neke njegove sačuvane izjave nam govore da je smisao života nalazio u promatranju i unutrašnjoj slobodi koja se njim da steći. Sretan je onaj koji uživa, a blažen samo onaj koji nema što da izgubi i koga život ne može omahnuti, jer od njega ništa ne zahtijeva. Anaksagora je imao kozmopolitski životni svjetonazor, pa ga je tako netko jednom prigodom pitao «zar ti nije stalo do tvoje domovine»? Na što je ovaj odgovorio: «Itekako mi je stalo»,

11

i pokazao na nebo. Od njegovih učenika treba izdvojiti Sokratovog učitelja Arhelaja koji je utro put sofistici, i bio njen prethodnik. On je filozofirao o zakonima, ljepoti i pravednosti, te je prvi razlikovao pojmove priroda i ustanova (ljudska).

DEMOKRIT

Demokrit (460/457-360) je rođen u Abderi na otoku Teju, puno je putovao, po Grčkoj, Egiptu i dalje na Istok. Na tim putovanjima je puno toga vidio i stekao je velika znanja. Po učenosti u cijelom starom vijeku ravan mu je bio jedino Aristotel. Zvali su ga Mudrost, imao je i nadimak Nasmijani, jer se navodno, smijao svojim sugrađanima što se raduju prolaznim ugodnostima života. On je prvi mislilac koji nije napisao samo jedan spis O prirodi, nego je napisao mnoštvo znanstvenih spisa. Od sačuvanih djela najvažniji je spis O eutimiji.

Kao primarnu pramateriju Demokrit uzima beskonačno mnogo nepostalih, neprolaznih, nepromjenjivih, nedjeljivih i osjetilima neopažljivih čestica – atoma, koji se međusobno ne razlikuju kvalitativno, nego kvantitativno, tj. po obliku, veličini, položaju i poretku od kojih zavise primarne osobine predmeta. Pored atoma postoji i praznina, koju on izjednačuje s nebićem i u kojoj se atomi kreću. Praznina je ta koja je omogućila kretanje, a atomi se kreću sami od sebe i od iskona. I tako kretanjem atoma sve nastaje i prestaje. Najsavršenija stvar je vatra jer je napravljena od najsavršenijih atoma (glatkih i okruglih), i od nje je napravljena duša, a kad ona pobjegne iz tijela život se gasi. Postoje dvije vrste saznanja: osjetilno, koje on naziva mračno i razumsko koje tove pravo.

Postoji pitanje da li Demokritova etika predstavlja sistem ili samo niz pojedinačnih opažanja, isto kao što je i pitanje da li ima sistemske povezanosti između njegove etike i fizike.

Kao što postoje dvije vrste saznanja, osjetilno i razumsko, tako postoje i dvije vrste zadovoljstva: osjetilna, koja nas varaju, i duhovna, koja su prava. Ali, kako je osjećanje treperenje duševnih atoma, dobra su samo ona duševna zadovoljstva koja ne remete i ne uznemiruju to treperenje. Zato Demokrit ne traži sreću i cilj života u vanjskim dobrima, nego u težnji za saznanjem i harmoničnom životu, koji se postiže umjerenošću i samosvlađivanjem. Najviše dobro jest blaženstvo, i ono se sastoji u trajnoj duhovnoj vedrini, eutimiji, koju on još naziva i blagostanjem, harmonijom, ravnotežom. Ona se osniva na saznanju i razlikovanju zadovoljstva. Ljudi se trebaju više brinuti za dušu, nego za tijelo. I ako on u načelu traži zadovoljstvo, ali samo ono kome je izvor nešto lijepo i neprolazno. Demokritova etika jest eudemonizam, u kome ima i zametaka hedonizma i utilitarizma, isto kao što ima i elemenata asketizma, ali on se ne gubi ni u jednoj krajnosti.

Glavni uvjet za postizanje blaženstva, odnosno eutimije je održavanje mjere. I oskudica i prekomjernost ometaju duhovne vedrine: «Duhovna vedrina dolazi ljudima od umjerenosti u nasladama i prave mjere života». Čovjek ne treba juriti za zadovoljenjem, nego se treba usporediti sa onim kojem je teže nego njemu, pa sebe smatrati sretnim uzimajući u obzir što oni podnose. Drugi uvjet je ispunjavanje dužnosti, čovjek se od grijeha ne treba uzdržavati zbog straha, nego osjećaja dužnosti. Pravičnost se sastoji u ispunjavanju svoje dužnosti, a nepravičnost u zanemarivanju. Ispunjavanje donosi vedrinu, mir i spokojstvo, a zanemarivanje nemir, nezadovoljstvo i mučenje samoga sebe. Naročita dužnost je govorenje istine. Treći uvjet za postizanje blaženstva su rad i napor. Dobro se nalazi samo radom, plemenite stvari stječu se napornim učenjem. Osjećaj u kojem ima najviše vrline je – stid. S njim je u vezi čistoća srca i razborito uvjerenje, na osnovu kojih se mjerilo morala ne vezuje na vanjski uspjeh, nego za čovjekovo srce. Dobar nije onaj koji ne čini nepravdu, nego onaj koji je uopće neće da čini. Ocjenjivanje moralne vrijednosti nekog dijela ne ovisi toliko o vanjskom uspjehu, koliko o motivu koji ga je izazvao. Demokrit je prvi kod koga je savijest vrhovna moralna instancija. Veliku vrijednost pripisuje i prijateljstvu, koje ima visok socijalni smisao.

Demokrit se kao i njegovi suvremenici bavio i državnim životom. Država je najvažnija ustanova u ljudskom životu, «od svih dužnosti ona prema državi je najvažnija». Ako se državom pravilno upravlja ona je najveća zaštita, a ako ne sve propada. Demokrit je demokrat, državništvo ističe kao najveću vještinu, a zakone smatra zaštitom od individualnog egoizma. Zakoni omogućuju slogu u društvu, koja pak omogućuje vršenje velikih djela. One koji ne poštuju zakone treba kazniti, pa čak ako to zakon ne zabranjuje i smrtnom kaznom. Državom trebaju upravljati najmudriji i najbolji. Veliku važnost pridaje i obrazovanju, ali uviđa da uz vježbu i urođene sklonosti imaju utjecaja na razvoj (pa savjetuje prijateljima, da ako žele djecu bolje ih je usvojiti, nego sam imati, jer se u tom slučaju može odabrati dijete kakvo se želi).

12

Čistu antropocentričku sliku svijeta, bez ikakvih mitoloških i teoloških primjesa, produžuje Demokrit u svojoj materijalističkoj-ateističkoj teoriji o razvitku kulture. Čovjek je progovorio radi socioloških, a ne fizioloških razloga. On je postepeno izlazio iz animalnog stanja i pećinskog načina života, a civilizacija se javila iz potrebitosti i težnje za korisnim. One su ljude nagnale da pronađu različite vještine, pronašli su vatru, od pauka su naučili tkanje, od ptica pjevanje itd. Na razvitak ljudske kulture i ljudskog društva nije dakle, utjecala nikakva viša sila.

Najistaknutiji predstavnici Demokritove škole su Anaksarh, koji je prati Aleksandra Velikog, i učio da su blaženstvo i unutarnje spokojstvo cilj života, pa mu je i nadimak bio «Blaženi»; Hekatej, Nausifan, Metrodor, Nes, Apolodor i drugi. Atomistika predstavlja vrhunac kosmocentričnog perioda stare helenske filozofije, ali i njegov kraj. Demokrit je prvi koji je u eutimiji postavio etičko načelo. U osnovi njegove etike ne nalazi se ni moć, ni imovina, ni slava, ni uživanje, ni očekivanje bolje sudbine na drugom svijetu, nego trezvenost koja obuzdava nagonske impulse i osjetilne požude i podvrgava ih razumu.

SOFISTI

Sofisti se javljaju u doba Perikla, u vrijeme punog cvata Atene, oni šire znanje i poučavaju po gradskim trgovima, putuju po gradovima i populariziraju znanje uopće. Svoj puni uspjeh doživljavaju u Ateni, u prvom se redu bave retorikom i jezikom, obrazuju mlade političare koji od te vještine imaju posebnu korist, pa tako Protagora kaže da može retorikom «slabiji razlog učiniti jačim». Ime sofist ima tri značenja, ono znači učen čovjek, učitelj nauke i političke vještine i plaćeni učitelj govorništva. To je ono što ih spaja, ali oni se ne mogu po ničem drugom trpati u isti koš, njihova su naučavanja bila posve različita i svaki od njih je imao svoja vlastita načela. Isprva naziv sofist nije bio pogrdan, ali je to s vremenom postao, i to iz dva razloga. Prvi je u pogrdnom kontekstu sofiste prikazivao Aristofan u svojim komedijama, jednako tako kritični u svojim polemikama spram sofista su bili Sokrat, Platon i Aristotel. Drugi je razlog bio taj što su sofisti za svoj rad uzimali novac. Grci su uopće privređivanje smatrali sramotom jer je to bio ropski posao, a podučavanje ili obavljanje bilo kakvog duhovnog rada za novac, bila je posebna sramota. Smatralo se da se na taj način prodaje vlastita sloboda. Sofisti su bili učitelji ekonomije, retorike i politike, a sami nisu bili ni državnici, ni skupštinski govornici, ni privrednici, čak ni građani, nego učitelji lutalice iz malih gradova, i ta proturječnost između teorije i prakse dovela ih je na zao glas, jer u Grka su teorija i praksa činile cjelinu života.

Kako je sofistici glavni zadatak bio praktično-politički, tj. da upućuje ljude kako govorom utjecati na druge i zadobiti ih za sebe, trebalo je da se ona više nego dotadašnja filozofija bavi čovjekom, kao pojedinačnim bićem i kao članom društva. Bavili su se pitanjima psihologije i individualne i socijalne etike. Filozofija postaje filozofija kulture, etika i politika. Od cijele dotadašnje filozofije sofistika se razlikuje u predmetu, metodi i cilju. Proučavanje jezičkih, logičkih, gnoseoloških i etičkih pitanja potisnulo je gotovo sva druga proučavanja. Pitanje koje si oni postavljaju je da li je čovjek sposoban da spozna stvarni svijet? U središtu razmišljanja je čovjek, dok je priroda na periferiji razmišljanja. Metoda sofistike polazi od iskustva, dakle ona je empirijsko-induktivna. Za razliku od ranije filozofije koja ima teorijski cilj, cilj sofistike je praktički. Znanje koje se stječe je o čovjeku i za čovjeka, dok je raniji princip bio stjecanje znanja radi znanja.

PROTAGORA

Osnivač starije faze sofistike, i ujedno najveći sofist je Protagora (481-410) iz Abdere. Sam je bio pod utjecajem Heraklita i Anaksagore, koje je također smatrao sofistima. Od svoje tridesete godine se bavio poučavanjem, poučavao je sve koji su mu to platili od Grčke, Sicilije do Južne Italije. Bio je u kontaktima sa mnogim slavnim Grcima, kao što su Periklo, Empedoklo, Herodot. Kad je pri kraju života 411. izdao djelo O bogovima, optužen je za bezboštvo, protjeran je iz Atene, a spis mu je javno spaljen na atenskom trgu. Bježeći, umro je na putu za Siciliju.

Za Protagoru je izvor svih čovjekovih saznanja u osjetilnim osjećajima i u opažanjima, te su oni mjerilo istine. Spis Istina započinje ovim riječima: «mjerilo svih stvari je čovjek, onih koji postoje da postoje, a onih koji ne postoje da ne postoje». U razvijanju svoje teorije saznanja od polazi od atomističkog učenja o subjektivnosti naših osjetilnih osjećaja i od Heraklitova stava po kojem se nikad ni o jednoj stvari ne može kazati što je ona, nego samo što ona prema drugoj stvari postaje, jer je sve u

13

procesu neprestanog kretanja. Sve što postoji i postaje, ne postoji za sebe, nezavisno od naše svijesti, nego samo uvijek u odnosu prema svijesti koja to opaža. Dakle, stvari postoje samo relativno, odnosno samo u odnosu prema subjektu koji ih opaža. Time on ne poriče vanjski svijet, nego samo tvrdi da ga ne spoznajemo kakav on uistinu je, nego onako kako ga opažamo. Osjećaji se mogu podijeliti na normalne i nenormalne. Tko upoređuje više osjećaja, bogatiji je iskustvom i bliži istini no onaj koji se drži samo jednoga, i to je razlog zašto nastaju razlike u mišljenju. Protagora je svoje učenike učio da o svakoj stvari imaju dva govora, međusobno suprotnih. Radi čega je i došao na zao glas, ali to se ne mora shvatiti moralno negativno, to učenje je posebno bilo korisno govornicima i odvjetnicima.

Za Protagoru nema apsolutnih etičkih istina i vrijednosti, jer je u njima uvijek izražen odnos onoga koji vrši etičku radnju i onoga na čemu se vrši ta radnja. Etičke norme su prostorno i vremenski ograničene na pojedine društvene zajednice, a čovjek je mjerilo etičkih kvaliteta, koje se razvitkom života i ljudskog iskustva mijenjaju. Nužan uvjet razvitka čovjekovog života je postojanje države, čije pak postojanje omogućuju pravda i stid, koji ograničavaju ljudski individualizam i egoizam. Mjerilo za kvalitetu samih zakona je kolektiv; pleme, društvo, država. Ono što se državi čini dobrim i pravednim, to za nju i je tako, sve dok ona ne odluči drugačije.

Kod Protagore ne postoji sistemska etika niti najviše dobro, pojedinac se treba naučiti građanskoj vrlini, koja će mu omogućiti da unapređuje i održava državu zasnovanu na pravdi i stidu. Vrhovni pojam za političku i privatnu vrlinu jest eubulija, tj. razboritost u domaćim i državnim poslovima. Pet je vrlina: pravednost, razboritost, hrabrost, pobožnost i mudrost. Moguće ih je naučiti, ako je pojedinac prirodno nadaren. Protagorina etika je u osnovi antropocentrička, etičke radnje nemaju transcendentni izvor, nego je izvor sam čovjek i njegove potrebe, koje izviru iz odnosa prema svijetu. O bogovima kaže da ne može znati, niti da jesu, niti da nisu. Jedino dobro državno uređenje je demokracija. Protagorina glavna zasluga je u tome što je kao središnju temu filozofskog promatranja uzeo čovjeka, a ne kosmos, i time je postao jedan od osnivača drugog perioda u povijesti grčke filozofije.

PRODIK

Prodik (V stoljeće) je bio iz grada Ijulide na otoku Keju. O njegovom životu nema pouzdanih podataka. Sofista definira kao posrednika između filozofa i političara. I sam se bavio diplomacijom i zastupao svoj grad u atenskom vijeću. Za svoja predavanja je, kao i srugi sofisti uzimao honorar, ali u manjoj mjeri. Bio je izrazito cijenjen, pa se tako među njegove učenike ubrajaju Antisten, Isokrat, pjesnik Euripid pa čak i sam Sokrat. Na publiku je većinom utjecao usmenim predavanjima, njegov predmet i cilj bila je sinonimika, tj. proučavanje riječi sličnog značenja, koja se koristila u sudskom i političkom govorništvu. Spominju ga Aristofan i Platon, a njegovi spisi, osim kroz nekoliko izvještaja i imitacija nisu sačuvani. Spis o kojem senajviše zna bile su Hore (= godišnja vremena).

Imajući za predmet racionalističku rekonstrukciju najranijeg čovjekova položaja u prirodi, Prodik je zemljoradnju slavio kao osnovu cijele kulture. Samo je obrada zemlje učinila da ljudi napuste nomadski život i da se udružuju i osnivaju zajednička boravišta, a ova su ih primorala da zakonima reguliraju svoj društveni i državni život. Religija pak nie ništa drugo nego apoteza pronalazača kulturnih vrijednosti. Stoga se Prodika kao i Protagoru, Kritiju i Teodora smatra ateistom. Prodik je religiju izvodio iz personifikacije predmeta koji su služili za podmirivanje ljudskih potreba. Imao je pesimističko shvaćanje o vrijednosti ljudskog života, cijeli je život po njemu opterećen različitim mukama, od najranije mladosti do starosti. Svoje etičko shvaćanje izvodi iz politike, i podešava ga prema čovjekovu radu. Stvari same po sebi nisu ni dobre ni zle, već to ovisi o tome kako se njima koristi. Zemljoradnja u čovjeku budi moralnu snagu, jer iziskuje trud, rad i krajnji napor, pa su stoga i zemljoradnici najbolji sloj u državi (brane mir, a sposobni su za ratni napor).

Posebno je zanimljiva Prodikova Pohvala Heraklu, u kojoj on Herakla stavlja na raskrižje. S jedne strane mu prilazi Nevaljalšina, koja mu obećaje lak i lagodan život, bez ikakvih muka i napora; a s druge strane Vrlina koja mu obećaje sreću tek nakon velikog napora i teška rada. Heraklo se odlučuje za vrlinu, jer nije moguća sreća bez vrline, a vrlina bez napora. To je etika volje, koju će učiti i kiničari, posebno Antisten. Prodik kroz Herakla slavi napor, trud i uspjeh.

HIPIJA

14

Hipija (druga polovica V stoljeća) je rođen u Elidi, bio je tipičan polihistor i predstavnik mnogoznalštva među sofistima. Uživao je veliko povjerenje svog rodnog grada koji ga je kao svog poslanika slao u druge gradove, najviše u Spartu i na Peloponez, ali i u Atenu. Posjećivao je i Siciliju gdje se upoznao sa Protagorom. Bio je sofist koji je svojim predavanjima zarađivao najveći novac i stekao veliku slavu. Neprestano je isticao svoju obrazovanost, i odlikovao se samopouzdanjem. Ubijen je najvjerojatnije zbog sudjeovanja u zavjeri protiv državne vlasti. Hipija nije bio posebno orginalan, ali je bio upućen u sve vidove znanja: nadovezujući se na studije svojih prethodnika; bavio se astronomijom, geometrijom i aritmetikom, gramatikom, retorikom i dijalektikom, ritmikom i harmonikom, teorijom književnosti i likovnih umjetnosti, poviješću naseljavanja i osnivanja naseobina.

Njegovi spisi nisu sačuvani, iz nekoliko malih fragmenata spisa O trojanskom razgovoru, da je imao etičko-obrazovni cilj. Bio je neka vrsta knjige s poukama o ponašanju knezova ili vladara. Slava se ističe kao najviši cilj za mladog junaka. Iz istog su spisa možda i zapisi o opasnosti klevete i zavisti. Hipijina etike ne uzdiže se iznad ideala prosječna čovjeka, najljepše je biti bogat, zdrav i poštovan i biti dostojno sahranjen od svojih potomaka. Cilj obrazovanja je moralno usavršavanje, a vrijednosni sudovi osnivaju se na pojmu koristi. Dok je Protagora vrlinu htio usaditi školovanjem mišljenja i govorenja, Prodik isticanjem moralnih obrazaca, Hipija taj cilj želi postići predavanjima najrazličitijeg sadržaja. Napadao je učenje o načelnoj suprotnosti između prirode i zakona. Svi su ljudi pripadnici jedne zajednice i srodnici, i to po prirodi, a ne po zakonu. Ako se dvjema zajednicama neki običaj čini različit, jednima dobar, a drugima loš, treba ga odbaciti, jer je on protiv prirode. Hipija ismijava tezu o istovjetnosti pravednosti sa zakonima, jer se ovi drugi stalno mijenjaju, pa ni nemogu biti norma za pravednost. Ljudski zakon nije izraz božanskog zakonodavstva, nego promjenjivo djelo ljudskog dogovora, on ne dopunjuje prirodu, nego ju sputava i ometa, a poslušnost prema njemu je samo znak straha, nesamostalnosti i slabosti. Postojan i za sve obvezan je samo božanski zakon.

GORGIJA

Možda i najveći sofist je Gorgija (483-370) iz Leontina na Siciliji, prije njegova dolaska u Atenu o njegovu životu gotovo ništa nije poznato, zna se da je bio Empedoklov učenik. U Atenu kao poslanik dolazi 427. da izmoli pomoć protiv Sirakuze, i odmah stječe veliku slavu. Od onda putuje Grčkom i poučava za veliki novac. Stekao je toliku slavu i bogatstvo da je Apolonu u Delfima dao vlastitu pozlaćenu statuu.

I ako kao i drugi sofisti, za svoj zadatak postavlja obrazovanje ljudi, svrha i metoda su mu drugčiji. Svojim učenicima ne obećava političku vrlinu, nego magijsku moć riječi, kojom će bez problema postići svoj cilj. Stoga i nije htio da ga zovu sofist, nego retor. I tako riječ, koja je veliki vlastodržac, zamjenjuje protagorske državotvorne snage: poštenje i pravdu. U cijelosti su sačuvani njegovi spisi; Pohvala Heleni i Odbrana Palamedova. Svojom stilističkom tehnikom Gorgija je postao otac književne atičke proze. On slavi pobjede Helena, a poraze žali, te se predstavlja kao najraniji zastavnik panhelenske ideje. On poziva Helene na ujedinjenje, i na otpor Perzijancima.

Gorgijin filozofski spis, koji nije sačuvan, a zvao se O onom što ne postoji ili o prirodi, polazio je od elejskoga učenja, a dokazivao je ove tri nihilističko-skeptičke teze: 1) ne postoji ništa; 2) ako i postoji, čovjek to ne može znati; i 3) ako se što i može znati, ne može se to priopćiti i razjasniti drugome. Međutim, mnogi misle da on tu samo ismijava elejsku školu, pokazujući kuda vodi njena dijalektika.

Na osnovu svog gnoseološkog agnosticizma ili, bolje, nihilizma Gorgija dolazi do zaključka da se čovjek ne treba zanimati za znanstveno saznanje, nego se mora ograničiti na praktičko polje rada. Tu on zasniva etički nihilizam, te kaže: ako već nismo znali što je ono što tražimo, ne možemo ni težiti da ga saznamo, jer ne znamo da postoji; ako bi smo ga slučajno saznali, ne možemo znati da smo ga našli, jer ga nismo ni tražili. Pa tako ne možemo tražiti ni ono što je dobro ni vrlinu. Vrlina je dana od boga. Političku vrlinu on razbija u mnoštvo pojedinih vrlina, tako da je svaki pojedinac na svoj način moralan (etički solipsizam). Vrlina je za Gorgiju sposobnost vladanja ljudima. Moralne ideale određuju zakoni i običaji s kojima pojedinac srasta i usklađuje svoje etičko shvaćanje. To za posljedicu ima da na scenu stupa pravo jačega, jer se slabiji uvijk treba pokoriti jakom. Gorgija je etički oportunist i s tim u svezi je njego učenje o «opravdanoj obmani». Pa tako u umjetnosti u kojoj nije cilj istina, nego zadovoljstvo, dopušteno je služiti se obmanama, a to vrijedi i za politiku. Tako on

15

postaje osnivač estetike. I ako je sam imao visoke moralne norme kojih se držao cijeli život, njegova filozofija vodi u filozofski indeterminizam i individualističko-etički oportunizam.

GORGIJINA ŠKOLA

Dvije su grupe njegovih učenika, jedni su bili sofisti, a drugi praktički političari. U prvu grupu idu Pol, Likimnije, Protarh, Agaton, Isokrat, Likofon, a u drugu Proksen, Menon, Kritija, Trasimah. Gorgijin učenik je bio i Antisten, ali se on kasnije pridružio Sokratu i protiv Gorgije uperio svoga Arhelaja.

Gorgija je učio dvije vrste govora, jednu koja iziskuje pripremu i drugu koja se temelji na improvizaciji. Isokrat (436-?) iz sela Erhije u Atici je bio pristalica one prve. Prihvati je ideju općeg obrazovanja, i ako se više bavio kulturom, nego prirodnim znanostima. U svom djelu Protiv sofista on obećaje da svoje učenike neće učiti samo govorništvu, nego i praktičkoj mudrosti za život. Od Gorgije je prihvatio i panhelensku ideju, te je tražio da Grke vodi jedan vođa, a tu je ulogu najprije namjenio Ateni.

Od učenika koji su voljeli drugu vrstu govora, temeljenog na improvizaciji, posebno su se isticali Alkidamant i Likofron, koji su i tvorci učenja o pravu slabijega. Alkidamantov ideal je bio filozofski obrazovan državnik, on je želio političku moć ujediniti sa filozofskom obrazovanošću. Bio je veliki protivnik ropstva, te je znamenita njegova rečenica: «Slobodne je sve pustio bog; nikoga robom nije priroda učinila». Likofron priznaje mogućnost objektivnoga saznanja, a porijeklo države vidi on u ugovoru. Država, prema tome, nema nikakvih moralnih zadataka, nego samo da mu zajamči njegovu slobodu i sigurnost. Ali sloboda i sigurnost ne služe da se njima koriste samo jači, nego slabiji. Tako on ustaje protiv plemstva. Iz gorgijinog učenja se formuliralo i učenje o pravu jačega, čiji su pristaše bili jaki individualc, koji su se nadahnjivali Gorgijinom definicijom cilja govorništva: vladavina nad drugima. Filozofsko obrazloženje toga učenja je dao Kaliklo iz Aharne, koji nije bio sofist, nego političar. Pravednost i moralni zakoni su nešto što je primjereno robovima, a ne vladarima. Etika sile, samovolja, snaga i moć je ono što mora biti odlika vladara. Filozofiju treba odbaciti, čovjek se nesmije samoograničavati, nego se treba prepustiti svojim požudama. Kaliklo indentificira osjetilna zadovoljstva i dobro. I tako hrani svoj imoralistički nagon i hedonizam.

U praksi su dvojca učenika provodila učenje o pravu jačega u političkoj praksi, to su Proksen iz Beocije koji se pridružio pohodu Kira Mlađeg protiv svog brata Artakserksa, ali i ako je težio za slavom uvijek je smatrao da to mora steći pravednim i poštenim načinom; a drugi je bio Menon iz Larise koji je bio posve suprotan Proksenu. On je uživao u lažima, spletkama i zločinstvima svih mogućih vrsta. I na njegovu se primjeru najbolje vidi utjecaj Gorgijinog etičkog indiferentizma. Na liniji Atičkih aristokrata bio je i Trasimah iz Halkedona u Bitiniji. Živio je obavljajući odvjetničke poslove i poučavajući govorništvo. U politici je za njega moć važnija no pravo, a najviši ideal je sila. Pod pravednošću podrazumijeva on korist jačega. «Život nepravednika bolji je od života pravednika». Pravednost je dobroćudna glupost, a nepravda razumnost. Trasimah je odbacivao svaku etičku normu i svaki pozitivni zakon i kao ideal postavio etiku sile. Svoj život je skončao samoubojstvom.

ATENSKI SOFISTI

Najstariji Atenski sofist, koji je bio ujedno i značajan političar bio je glazbenik Damon, učenik Prodikov, a učitelj Sokratov. Bio je pored Anaksagore glavni savjetnik Periklov, radi čega je i prognan ostrakizmom iz Atene. Neki su govorili da mu je glazba samo izgovor, a da je imao velike političke planove. Glavna odlika njegovog glazbenog rada sastojala se u tome što je kretanje ritma i melodije dovodio u vezu s podudarnim pokretima u slušaočevoj duši.

Sofist Antifont, kojeg treba razlikovati od govornika Antifonta, drugi je sofist kojega je dala Atena. Platon ga ne spominje, ali ga zato spominje Ksenofont. Bio je hedonist i poznavao je samo materijalnu sreću. Nije bio samo teoretičar, nego i praktičar, te je vjerovatno i on svojom vještinom zarađivao novac. Uz klasične sofističke teme kao što su gnoseologija, teorija kulture, etika i politika bavio se i kosmologijom, fizikom i matematikom. Kao gnoseolog nadovezuje se na elejsku školu: «sve je za razum jedno». Za pojmove je tvrdio da nisu stvari nego pomisli, kao npr. vrijeme, bavio se i izračunavanjem kvadrature kruga. Glavni motiv ljudskog djelovanja je korisnost, a ono što ometa postizanje korisnog jesu zakon i običaj koji nad prirodom vrše nasilje. Ljudskim zakonima treba se

16

pokoravati samo pred očima onih koji su ih donjeli. Ljudski zakoni su ograničenje slobode i stoga su samo privid, dok istina i nužnost postoje samo u odnosu između čovjeka i prirode. Međutim, pod prirodom se ne razumijeva povođenje za nagonima, nego moralna autonomija jedinke. Čovjek mora paziti da ne škodi bližnjemu, jer tako zapravo škodi samome sebi, i za njega je dobro da se boji posljedica. Treba se čuvati pretjerane zaposlenosti kao i lijenosti, jer život je čovjeku samo jedanput dan. Za život su sretan život su važni i brak, obitelj i prijateljstvo. Što se tiče odnosa prema državi, Antifont smatra da nema ništa goreg od anarhije, zato je iznimno važna uloga obrazovanja, jer ako se stvar pravilno počne, vjerovatno će i svršetak biti pravilan.

KRITIJA

Još jedan atičanin bio je Kritija, srodnik Platonov i pripadnik jedne od najstarijih atenskih obitelji. Po Ksenofontu bio je razuzdan čovjek i nasilnik, najgori član u vladi Tridesetorice. Bio je spartanofil i mrzio je demokraciju. Ipak, bio je obrazovan i sklon filozofiranju, nazivan je laikom među filozofima i filozofom među laicima. Nazivan je sofistom, ne zbog toga što je primao novac za podučavanje, jer se time kao atenski plemić nije bavio, nego zbog smjera njegova mišljenja. Mrzio je demokraciju i radio protiv nje, pa je čak jedno vrijeme bio i prognan iz Atene. Prije toga je bio poznat kao zaštitnik Alkibijada, kojem je omogućio rehabilitaciju. Kada je Atena pala, u njoj se instalira oligarhijska vlast, vlada Tridesetorice, koje je Kritija istaknuti član. Vrše se progoni pristaša demokratske stranke, i svih nepodobnih koji ne žele zakrvariti ruke zločinstvima, a među njima Kritija napada i bivšeg učitelja Sokrata. Kojemu se zabranjuje javno govoriti. Kritija je poginuo u sukobu s pristašama demokratske stranke 403. godine.

Po sadržaju Kritijini se spisi mogu podijeliti u četiri skupine, u političke, kulturno-povijene, filozofijske i drame. u svojim političkim spisima on raspravlja o državnom uređenju i daje pregled tesalskog, spartanskog i atenskog ustava. Kritizira tesalce zbog pretjerane raskoši; divi se spartancima, hvali njihovu umjerenost, odanost vježbanju i lakonsku disciplinu; atenski ustav nije sačuvan, ali u jednom sačuvanom fragmentu kritizira nezakonito bogaćenje demokratskih državnika Temistokla i Kleonta.

Do razvitka po njemu dolazi zbog tehničkih pronalazaka, za koje su zaslužne različite zemlje. Smatra da je vježbanje važnije za čovjeka od prirodne obdarenosti. Za Kritiju su religija i moral ljudski izum. Pravda i zakon nisu dovoljni da se osigura socijalan poredak, jer oni sprečavaju nepravdu da se javno čini, a da bi se spriječila nepravda koja se čini tajno, neka mudra glava je izmislila bogove koji sve znaju, sve vide i daju ljudima blagodat i štetu. Za Kritiju bogovi su tu da vrijede kao norme za podanike, ali ne i za one koji obnašaju vlast.

Neki manje poznati sofisti koji su pohodili Atenu su: Stesimbrot s otoka Tasa, koji je kritizirao Perikla, Temistokla i Tukidida, a hvalio lakonofila Kimona. Također, poučavao je za novac; tu je i Euen s otoka Para, suvremenik Sokratov, bio je pjesnik, govornik i učitelj «ljudske i političke vrline»; dalje slijedi Teodor iz Bizantije, koji je bio odličan retoričar; tu su Eutidem i Dionisodor, braća sa otoka Hija, koji su bili erističari; prijatelj Sokratov je bio sofist Miko; tu je i Poliksen; pa Brison; Polikrat iz Atene koji je 393. napisao Optužbu protiv Sokrata, u kojem ga prikazije kao neprijatelja atenske demokracije i posljednji, Ksenijad iz Korinta.

Postoje sofistička djela kojima se ne može utvrditi autor, jedan takav pisac ostao je u povijesti filozofije pod imenom Anonim Ijamblihov. Izvodi iz njegova spisa počinju raspravljanjem o sposobnosti. Za njega su to mudrost, hrabrost, govornička vještina i tjelesna snaga. One se sve mogu izgrađivati obrazovanjem do svoje savršenosti, ali još nemaju apsolutnu moralnu snagu, jer se mogu upotrijebiti i za dobro i za zlo. Ako onaj koji se obrazuje, teži dobru, on može imajući sve odlike postati savršeno dobar. Osobina savršeno dobra čovjeka je da koristi općem dobru, odnosno ako pomaže zakonima i pravdi. On se mora ustezati od naslada i bogatstva, ne smije se bojati smrti. A nagrada će za njega biti časno ime i vječna posmrtna slava.

Čovjek može živjeti samo u zajednici, on time savladava sofističku suprotnost između zakona i ustanove. Zakon nije tiranin ili okov nego zakonit kralj. Demokracija je najbolje uređenje, a tiranin može dobro vladati samo ako se stavi na stranu zakona i pravde. Najgora je mogućnost bezakonost, jer od tuda proizlazi najveća nevolja. Posljedice zakonitog poretka jesu: javno povjerenje; slučajni odnosi, bilo da se tiču novca ili čega drugog svršavaju povoljno; ljudi ne troše vrijeme na stranačke borbe, nego ga iskorištavaju za svoje životne poslove; ljudi su oslobođeni najtežih briga, a to su one sa

17

stranačkim poslovima; nema straha od promjene političkog uređenja i ljudi se mirno mogu posvetiti svojim poslovima; manji je broj ratova koji se vodi kad je na snazi zakonito stanje. Zla koja proizlaze iz bezakonitosti jesu ova: ljudi ponajprije nemaju nikakva vremena za svoj rad, troše se u međusobnim borbama, a novac se nagomilava i ne stavlja u funkciju općeg dobra; privatna imovina ne uživa nikakvu zaštitu; zbog toga se povećava mogućnost rata; kod ljudi se javlja strah; a iz stanja bezakonitosti proizlazi i tiranida, veliko i strašno zlo. Tako je on na srednjem putu, protiv je ekstremne demokracije, koja vodi u samovolju gomile i protivnik je tiranide.

Postoji još jedan spis kojem se ne zna autor, a govori o Protagorinom učenju, i predstavlja slab pokušaj da ga se pobije. Riječ je o Dvostrukim govorima. Djelo je vrednije radi prikazivanja Protagorina učenja, nego radi misli samog autora. U prvoj se glavi govori o relativnosti dobra i zla, u drugoj o ljepoti i ružnoći, u trećoj o pravdi i nepravdi, u četvrtoj o istini i laži, peta o ludima i pametnima, šesta glava je protiv tvrdnje da se vrlina i mudrost ne mogu naučiti, u sedmoj se argumentira protiv biranja vladara kockom, u osmoj se glavi zahtijeva od govornika hipijsko dveznalaštvo i sokratsko poznavanje stvari, u devetoj se glavi slavi vrijednost mnemotehnike. Glavno obilježje ovog nepoznatog sofista je elekticizam. U njegovu spisu se s jedne strane nalaze shvaćanja velikih sofista, a s druge strane misli koje su sasvim ili bitno sokratske. Tako da on predstavlja most između sofistike i sokratskog učenja.

U grčkoj su se pojavili i teoretičari države, koje upoznajemo preko Aristotela. Prvi je bio Hipodam (V stoljeće) koji je u Atenu došao za vrijeme Perikla. On je zamislio državu od 10 tisuća stanovnika sa tri staleža, obrtnicima, zemljradnicima i vojnicima. Zemlju je također podjelio na tri dijela, na hramski, na vojnički i na zemljoposjednički dio. Tri su vrste zakona, jedni brane čast, drugi imovinu, a treći život. Suci prilikom presude, ne donose presudu glasovanjem, nego moraju dati obrazloženje u pismenom obliku, na što je moguća žalba najvišem sudu sastavljenom od najuglednijih staraca. Činovnike bira građanstvo, a ne kocka. I posljednje, potrebno je da država nagradi i odlikuje svoje najzaslužnije ljude, a ne one koji su pobjedili na atletskim natjecanjima. Drugi je teoretičar bio Faleja. Tvrdio je da glavni uzrok u nemirima i bunama leži u nejednakom rasporedu imovine. Stoga bi imovina svih građana trebala biti jednaka, kao i obrazovanje. A industrijski poslovi trebaju preći u državnu upravu, radi kolektivne privrede.

Značaj sofistike za grčku filozofiju je u sljedećem. Prvo ona je svojom skepsom srušila cijelu dotadašnju filozofiju, koja se pouzdala u snagu ljudskog duha da dokuči suštinu prirode. Sofistika je to povjerenje prema duhu odbacila. I ako su svojim skepticizmom kako gnoseološkim, tako i etičkim srušili principe dotadašnje filozofije, posebice etike, omogućili su svojim refleksijama prema subjektivnim stranama života jednu novu, višu filozofiju i višu etiku. Čovjek, odnosno subjekt je za njih izvor gnoseoloških i etičkih istina, pa objektivno saznanje nije moguće, kao ni objektivno dobro. Problem je u tome što kod sofista subjekt sam sebe nije još našao. To je otvorilo put Sokratu, Platonu, Aristotelu i drugim velikim misliocima da postave novi idealni pojam objektiviteta. Druga bitna sofistička zasluga je razvitak kritičkog duha. Oni u središte svog etičkog umovanja stavljaju suprotnost zakona kao ljudske uredbe s jedne, i prirode s druge strane. Zakoni nisu postavljeni od bogova nego od ljudi, i zato da bi imali vrijednost, moraju ih život i razum opravdati. Vrhunac civilizacije i kulture nije slavna prošlost, nego sadašnjost. Treća bitna zasluga sofistike je razvitak znanstvenog duha. Utrli su put dijalektici, gramatici, pedagogiji, teoriji obrazovanja, zalužni su za razvitak retorike. Svojim shvaćanjem o stalnom napretku, racionalnim ispitivanjem stvari. Otvorili su put i za razvoj znanstvene etike. Imaju zasluga i za razvoj umjetnosti, historiografije.

SOKRAT

Sokrat (469-399) iza sebe nije ostavio nikakvih zapisa, ali je unatoč tome svojim etičkim pojmovima postao i ostao zakonodavac naučnog proučavanja na području etike i svojim radom izazvao razvitak cijelog niza filozofijsko-etičkih škola, a razmišljanje ovih o ljudskom životu i njegovu cilju nije bilo drugo nego produžavanje i razvijanje Sokratovih misli. Samog Sokrata se u povijesti filozofije vidjelo na mnogo različitih načina, što u prvom redu možemo zahvaliti različitosti shvaćanja Sokratovog lika u njegovih učenika koji su bilježili njegov rad i opisivali njegov život. Prvi izvor koji govori o Sokratu je Atička komedija, odnosno Aristofanova komedija Oblaci. I drugi komediografi su pisali o Sokratu ali njihova djela nisu sačuvana. Aristofan Sokratu pripisuje sve najgore sofističke osobine, Sokrat je erističar, koji ljude uči da slabiji govor učine jačim, on odbacuje

18

bogove i tradiciju. Općenito Sokrat je kao lik u Aristofanovom djelu karikatura filozofa i taj njegov prikaz se ne treba uzeti kao vjerodostojan. Drugi izvor su odlomci iz dijaloga Eshina iz Sfeta Sokratovog učenika, iz kojih se samo vidi da se Eshinov Sokrat bavio sličnim problemima kao i Platonov i Ksenofontov. Najbolji izvor jesu Platonovi spisi, pogotovo Odbrana Sokratova, Kriton i drugi rani spisi. Četvrti izvor su Ksenofontovi spisi, posebno Odbrana Sokratova i Uspomene o Sokratu. Peti izvor, ali samo za Sokratovu doktrinu, ne i za sam njego život je Aristotel. Mnogi su se bavili pitanjem Sokratove smrti, neki su ga kao sofist Polikrat napadali, dok su ga drugi kao što su Platon i Ksenofont branili. Pitanje je i koji je od dva učenika Platona i Ksenofonta dao vjerniji prikaz učitelja? Uglavnom je tendencija u razmišljanjima ta, da je to bio Platon.

Sokrat je rođen u Ateni, dolazio je iz ugledne obitelji koja je pripadala trećem staležu, zeugitima, i kao takav je služio u redovima hoplitske vojske. Zanimanje mu je u mladosti bilo kiparstvo, koje je vjerovatno naslijedio od oca, ali ga je s vremenom napustio. Još kao mladić pridružio se Arhelaju iz Mileta, od koga je dobio poticaj da se bavi filozofskim pitanjima, posebno onim etičkim. Početkom Peloponeskog rata Sokrat je u potpunosti zapustio i kuću i domaću privredu, te se u potpunsti okrenuo filozofiji. Samu Atenu nikada nije napustio, izuzev kada je kao vojnik sudjelovao u vojnim pohodima. Cijele svoje dane je provodio na ulicama Atene, posebno na trgu, koji je bio centar obrazovanja i razgovarao sa svima koji su to htijeli, uvijek sa ciljem da stekne znanje o vrlini i o dobru. Imovinu koju je imao je do kraja života potrošio, između ostalog i na razne gozbe, tako da je umro kao siromah. Učenika, kako sam kaže nije imao, ali je imao cijeli niz prijatelja i slušaoca koji su ga pratili, od Alkibijada i Kritije, Ksenofonta, Platona, Simije, Kebeta, Eshina, Euklida, Fedona, do Antistena i Aristipa. Svi oni su Sokrata doživljavali kao oca ili starijeg brata.

Sam se državnim poslovima nikada nije bavio, što su mu često uzimali za zlo. Međutim, kada je trebalo braniti pravdu Sokrat se nije bojao opasnosti i ustajao je protiv onih koji su donosili nepravedna rješenja. Tako je jednom prilikom nakon bitke kod Arguinskih otoka, velik broj atenskih vojnika, nakon što su im brodovi potonuli ostao u moru, a preživjeli vojnici im nisu priskočili u pomoć zbog oluje. Rodbina poginulih je izvršila pritisak na vlast, te su generali koji nisu pomogli utopljnicima osuđeni na smrt. Sokrat, koji je u to vrijeme bio među onim koji su donosili odluku o krivnji, bio jedini koji se usprotivio njihovoj osudi, ali nije pomoglo, osuda je donešena. Kasnije su se atenjani pokajali i osudili one koji su ih naveli na optužbe protiv generala. Drugom prilikom, kada je Atenom vladala Tridesetorica, pošalje vlast Sokrata i još četvoricu da na Salamini ubiju jednog od demokratskih vođa. Međutim, Sokrat, koji inače nije bio pristalica demokracije odbije naređenje i samo ga je pad Tridesetorice spasio od osvete. I ako je sudjelovao na raznim gozbama, ipak je bio poznat po svojo uzdržljivosti i autarkičnosti. Sokrat je znao satima nepomično stajati na jednom mjestu i razmišljati, kada je bio u takvom stanju potpuno se isključio iz svijeta, govorio je da ga je obuzeo demon, koji mu govori što ne smije činiti, ali nikada što da čini.

Glavni Sokratov cilj bilo je dovođenje do samospoznaje, ne samo sebe nego i drugih, i za to je razvio posebnu vrstu dijalektike. On je u razgovorima sa drugim ljudima ukazivao na nedostatke u njihovom znanju, otkrivao proturječnosti i pogreške u njihovim shvaćanjima i tvrdnjama, a uvijek je polazio od tvrdnje da sam ništa ne zna. I na taj su se način zajednički, on i sugovornik približili istini. Za razliku od sofista koji su u svom skepticizmu vidjeli krajnju točku, tj. tvrdili da znanje ni nije moguće, za Sokrata je njegova sumnja bila polazna točka, metodičko ishodište koje otvara put ka novom znanju. Tako su ironija i majeutička vještina dvije metode Sokratove dijalektike.

Ironija koja je negativna metoda ne dovodi Sokrata uvijek do rješenja. Sokrat postavlja pitanja kao da sam ništa ne zna, želeći pokazati da ni njegov sugovornik o temi nema pojma. Sokrat uvijek pita, nikad ne odgovara. A rezultat nije rješenje problema, nego više put koji pokazuje smjer istine. S druge strane majeutika je pozitivna metoda. Sokrat u razgovoru služi samo kao pomoć sugovorniku da spozna svoje znanje, da kritički razdvoji istinito od lažnog. Sokrat kaže: «Ja nikako nisam posebno mudar, niti imam što pokazati što bi moglo vrijediti kao porod moje duše; međutim, čini se da oni koji samnom razgovaraju isprva ništa ne znaju, ali svi, ukoliko im je bog milostiv, pokazuju u toku našeg razgovora izvanredan uspjeh, a očito je da ništa nisu mogli naučiti od mene, nego su, naprotiv, mnogo i lijepa saznanja našli sami u sebi, i ona su njihova imovina» (Theetet). Ovim vanjskim postupcima, ironiji i majeutici, odgovara induktivno-definitorna metoda kao znanstvena metoda Sokratova. Sofistika je isticala relativnu vrijednost mnijenja, dok je Sokrat težio za pouzdanim znanjem, tj. onim koje će morati svi priznati. Takvo znanje daje dijalektika, tj. vještina raspravljanja. Njome je Sokrat

19

tražio pojam do kojega je ispitivajući dolazio indukcijom, znači krenuo je od pojedinačnog da bi stigao do općeg i postavio opći pojam o nekoj stvari.

Tri glavna rezultata proizašla iz Sokratovog dijalektičkog postupka, tj formuliranja pojma, definicije su: prvo, Sokrat je napustio puku metafizičku spekulaciju i uopće dogmatičke teze i odredio mišljenju stalan postupak za postizanje cilja, a to je metodičko-znanstveni rad; drugo, uzeo je pojmove kao nepromjenjive i trajne regulativne principe mišljenja, i oni su mjera čovjeku, njegovu životu i radu, a ne kako je to tvrdio Protagora, čovjek njima; i treće, u Sokratovu učenju početak je Platonove dijalektike i Aristotelove logike, kao i znanstvene etike. Sokrat nije imao namjeru postaviti logičku znanost o pojmovima ni pronaći pravila za njihov pronalazak, nego je htio svoje suvremenike uvjeriti da su pojmovi nepromjenjiva i općeobavezna norma i moralne svijesti. Znanje je Sokratu etički ideal, a zajedničko traženje znanja etički odnos uzajamnog nadopunjavanja i podupiranja, kome je on dao ima ljubav. Pitanje koje si Sokrat postavlja je: kako trebam da živim? Ostala pitanja napušta kako bi dao odgovor na ovo, i tu dobiva značenje Kikeronova izreka da je Sokrat spustio filozofiju s neba na zemlju, i primorao je da se bavi ispitivanjem života i morala, dobra i zla. Sokrat je znanstvenu etiku odvojio od religije i postavio je kao autonomnu.

Teorijsko znanje i praktička djelatnost čini nerazdvojivo jedinstvo. Vrlina je ne samo znanjem uvjetovana nego i sa znanjem istovjetna. Vrlina je, dakle, znanje. To je prvi formalni princip Sokratove etike. Za Sokrata znanje je obilježje i svih drugih vrlina, jer sve se vrline sastoje u znanju, a razlikuju se po predmetu znanja, pa zapravo i nema drugih vrlina, vrlina je jedna. Drugi formalno etički princip je: sve vrline, ukoliko su znanje, čine jedinstvo. U svih ljudi postoji sklonost vrlini, i nju treba samo razviti dobrom poukom. Tako tu dolazimo do trećeg formalno-etičkog principa: vrlina je postižna, jer se može naučiti.

Požude ne mogu savladati um jer ništa nije jače od uma. Kada netko i ne čini dobro, to radi iz neznanja. Nitko ne griješi namjerno, nego svatko griješi zato što ne zna što je dobro, a ne zato što neće dobro (to je samo preformuliran prvi formalni princip). Kad čovjek čini zlo predajući se požudama i strastima, to znači da mu nedostaje mjerilačka vještina, da u njega nema jasnog saznanja dobra, jer se ne upravlja prema objektivnom saznanju, koje je jače od svega, nego prema subjektivnom koje ga obmanjuje.

Svođenje vrline na saznanje predstavlja prvi formalni, a svođenje saznanja na saznanje dobra predstavlja prvi materijalni princip Sokratove etike. Činjenje dobra prema tome nije ništa drugo, nego samo saznanje o njegovoj praktičkoj primjeni. Dobro je sve što ima određenu svrhu, a u isto vrijeme ono je uvijek istovjetno s lijepim i s korisnim. Tako je očito da nitko ne želi namjerno raditi zlo, jer nitko ne želi raditi protiv svoje koristi. Međutim dobro nije vezano samo sa korisnim, nego i sa ugodnim. Sreća se sastoji u ugodnom, bezbolnom i bezbrižnom životu (Platon, dij. Protagora). Ostvarivanje dobra mora biti najviši cilj života; jer dobro je svagda ugodno, ali ugodno nije uvijek dobro. Drugi materijalni princip Sokratove etike je samousavršavanje. Zlo nije apsolutni realitet, nego posljedica neusavršavanja ljudske prirode. Čovjek se učenjem i samousavršavanjem brine za svoju dušu. Princip samousavršavanja vodi najvišem cilju života, onom koji daje pravac svim pokretima volje i predstavlja cilj svih radnji, a to je individualno blaženstvo kao najneospornije dobro. Blaženstvo je treći materijalni princip Sokratove etike. Ali za razliku od sofista koji su ga temeljili na hedonizmu, Sokrat u potpunosti odbacuje hedonizam i utemeljuje ga na uzdržljivosti, tj. obuzdavanju nagona i strasti kao osnovi vrline.

Postoje četiri sfere u kojima dolaze do izražaja socijalne osobine helenskog čovjeka: obitelj, krug prijatelja, država i religiozna zajednica i kroz njih ćemo prikazati Sokratova socijalno-etička shvaćanja. Brak nema veliki etički značaj za Sokrata i osnova mu ne mora biti ljubav. Njegova svrha je produljenje ljudske vrste. Ipak obitelj ima veliki značaj, i potrebno je pridržavanje «nepisanih zakona», posebno ističe odnos poštovanja djece spram roditelja. Od pojedinih socijalnih oblika najveću etičku važnost Sokrat pridaje prijateljstvu, jer ono služi kako moralnom, tako i duhovnom obogaćivanju osobe. Država je za Sokrata najviša i najuzvišenija zajednica. Pojedinac se u uvijek mora pokoravati zakonima, čak i onda kad mu se čini nepravda; zakoni se mogu mijenjati, ali ne silom, nego odlukom građana. Državom trebaju upravljati najbolji, odnosno duhovna i moralna elita. Sokrat je za vladavinu aristokracije uma i karaktera (takvo shvaćanje imali su i pitagorejci). Sokrat se sam ipak nije bavio državnim poslovima, od toga su ga odvraćale dvije stvari: atenske političke prilike i unutrašnji glas. On promjenu nije želio postići promjenom zakona ili time da vlada, nego je želio promjeniti ljude, pa tako na kritike da druge uči vladanju, a sam ne želi vladati odgovara: «Zar bih

20

bolje vršio državne poslove da ih vršim samo ja nego da se trudim da ih što više dobro vrši»? I ako se čini da nije previše mario za gradske bogove, Sokrat je bio iznimno pobožan. Samu religioznost je ubrajao među vrline zajedno s pravednošću, mudrošću, hrabrošću. Iznimno je cijenio Apolona (na ulazu u hram natpis «Upoznaj sebe»). Bogovi su za njega predstavnici, uzori i zaštitnici moralnih sila.

Sokrat je 399. optužen da ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država i da kvari mladež. Sokrat unatoč tome što je pobio navode iz optužnice i ismijao tužitelje biva osuđen na smrt. Za cijelog suđenja se držao iznimno dostojanstveno, kao što se držao i u posljednjim trenutcima života kada je ispijao otrov i pokazao iznimno spokojstvo u tim trenutcima. Njegovi tužitlji su kasnije optuženi za nepravednu optužbu i doživjeli su istu sudbinu kao i Sokrat. On sam je prva žrtva čovjekove fanatične težnje za istinom. Kada je osuđen, on nije molio za milost, nije pokušao pobjeći jer bi time porekao svoju dotadašnju misiju, i prestao biti ono što je htio da bude i što je uostalom i bio: savjest Atene.

Ipak, svojim principom vrline kao znanja Sokrat jednostrano precjenjuje utjecaj uma na moralno djelovanje, a o drugoj polovici čovjekove svijesti, o volji, ne vodi računa, što mu zamjera već Aristotel. Čineći vrline znanjima on u obzir ne uzima nerazumski dio duše, a kad tako postupa zanemaruje osjetilno i način osjetilnosti. Samo um nije dovoljan za moralno djelovanje. Do svog pogrešnog precjenjivanja znanja u izgrađivanju moralne svijesti, kao i do intelektualiziranja života, Sokrat je došao otud što je on svoje umne odlike i svoju vrlinu i unutrašnju sreću sastavio u uzročno-posljedičnu vezu. Sam on bio je moralan i sretan, jer nije bio igračka neobuzdanih i slijepih strasti kao drugi, ali što je vrijedilo za njega, nije vrijedilo i za sve druge. Ipak, tvrdnjom da je vrlina znanje Sokrat je u oblasti morala pronašao specifičnu snagu kojom se uzdiže nad prirodu, i kojom on, kao moralno biće, može prirodu usavršiti novim višim oblikom.

SOKRATOVCI

Pod sokratovcima podrazumijevamo osobne poštovatelje Sokratove i pristalice nekih filozofskih škola koje su osnovali Sokratovi učenici. Možemo ih podijeliti u tri skupine. U prvu skupinu idu oni koji su stajali na učiteljevu stajalištu i ograničili se samo na to da u svojim spisima na popularan način obrade ono što je iz učiteljeva života i filozofije ostavilo u njima posebno dubok dojam. Takvi su sokratovci Ksenofont i Eshin. U drugu skupinu ubrajamo one koji su Sokratovo učenje podržavali samo djelomično, pa su tako jedni na osnovi Sokratovog principa znanja unapređivali dijelektiku, a drugi na osnovu principa vrline etiku. Od prvih su se razvile 1) Megarska i 2) Elidsko-eretrijska škola. A od drugih, 1) Kinička i 2) Kirenska škola. Ove škole imaju više zajedničkih crta sa sofistikom, nego sa Sokratom, pa se mogu shvatiti i kao ogranci sofistike. I u treću skupinu idu oni koji su odlučno stajali na učiteljevu gledištu, te su njegovo učenje ne samo produžili, nego i prevazišli, a takav je bio jedino Platon. Sokratovci su izvršili najveći utjecaj na razvitak grčke filozofije.

KSENOFONT

Ksenofont (430/427-355) se rodio u atičkom selu Erhiji. Već kao mlad počeo se družiti sa Sokratom, i uspomena na to prijateljstvo ga je pratila cijeli život. Sudjelovao je kao vitez u vojsci Tridesetorice, a kasnije je išao kao grčki plaćenik boriti se u Malu Aziju na strani Kira Mlađeg protiv njegovog brata Artakserksa ll Mnemona. Pošto je Kir ubijen, a vođe grčke vojske na prevaru pogubljene, Ksenofont se našao na čelu preostalih 10 tisuća vojnika i uspješno ih doveo natrag do Grčke. U Atenu se ne vraća nakon što je čuo da je Sokrat pogubljen. 394. godine došlo je do sukoba između Atene i Sparte, pa kako je Ksenofont bio na strani Sparte biva prognan iz Atene. Sparta mu daje zemljište u Skiluntu blizu Olimpije gdje je mirno živio, sa ženom i dva sina, obrađujući polja, čitajući knjige i družeći se s prijateljima sljedećih 17 godina. Kad je Sparta izgubila te posjede od Tebanaca morao se preseliti u Korint.

Ksenofon je pisao povijesna, filozofijska, politička i didaktička djela. S etikom imaju veze spisi Kirupedija, Uspomene o Sokratu, Razgovor o ekonomiji, Gozba i Hijeron. Kirupedija crta u osam knjiga život Kira ll. Spis je samp prividno historijski. To je u stvari, etičko-politički roman, u kome je pisac ispisao svoje misli kako državu treba najbolje urediti i njome upravljati. Kir je slika Sokratove misli o kralju koji vlada ne zato što je izabran kockom, ne zato što je tiranin, nego zato što zna kako treba vladati. On je samo po imenu perzijanac, on ima spartansko obrazovanje, Sokratova načela i

21

helenske osobine. Ksenofont je kao što su to učinili Platon, Polikrat, Isokrat i Lisijan osjetio potrebu da napiše nešto o Sokratovoj smrti. Stoga je napisao Uspomene o Sokratu, a taj je spis postao izvor za poznavanje života i učenja Sokratova. U njemu su osnovne Sokratove osobine umjerenost i pobožnost. U spisu O ekonomiji Ksenofont stavlja svoja razmišljanja u usta Sokratu. Tema spisa je ekonomija kao znanje kojim čovjek upravlja kućom bilo svojom ili tuđom. U spisu Gozba pisac prikazuje Sokrata u veselom društvu na gozbi. Tematski je djelo slično Platonovoj Gozbi, ali bez one filozofijske dubine i visokog etičkog poleta kojim se odlikuje Platonov spis. Hijeron ili Tiranin obrađuje etičko-psihološkom argumentacijom pitanje tiraninove sreće. Uvjet da se tiranin održi na vlasti je da vlada tako da služi dobru i napretku svih građana. Ksenofont se nije interesirao za znanost, ali je ostao očaran Sokratovim etičkim učenjem, a donekle i samom dijalektičkom metodom kojom se služio, ali koju nije obogatio ni velikom smjelošću ni dubokom filozofskom produktivnošću, nego običnom lakoćom da svoje ideje podijeli, osvijetli i dobro uredi.

Eshin iz Sfeta bio je isprva odan učenik Sokratov, a kasnije pisac govora za obranu nevino optuženih i govornik. Zbog svog siromaštva otputovao je na Sirakuzu k Dionizu Mlađem i ostao tamo sve do njegova izgnanstva. Sokrat ga je iznimno cijenio. Osim nekoliko članaka, nijedan od njegovih spisa nije sačuvan, a neki od njih su Kalija, Alkibijad, Rinon i drugi, bilo ih je sedam autentičnih i još sedam spornih.

MEGARSKA ŠKOLA

Megarsku školu je osnovao Euklid (450-380) iz Megare koji je pripadao najstarijim i najodanijim učenicima Sokratovim. Nakon Sokratove smrti pružio je utočište Sokratovim prijateljima koji su se bojali ostati u Ateni. Karakterizirala ga je iznimna blagost i pomirljivost. Pripisuje mu se šest dijaloga od kojih je sačuvan samo jedan odlomak, neki od dijaloga su Alkibijad, Kriton, Razgovor o ljubavi itd. Prije nego što se upoznao sa Sokratovim učenjem Euklida je osvojila filozofija Elejske škole, posebno Parmenidova i Zenonova. Prozvali su ga erističarom. To ime ima svoje pozitivne i negativne konotacije, dok su protivnici govorili da je eristika vještina prepiranja i mudrovanja bez ozbiljne znanstvene namjere, Sokrat ju je upotrebljavao tako da je iz nje razvijao svoju metodu istraživanja pojmova. Časnije ime za Megarane je bilo dijalektičari. Elejski pojam bića Euklid je poistovjetio s vrijednošću koju je Sokrat obilježio kao najviši predmet znanja: ima samo jedno nepromjenjivo dobro. Tako je Sokratova misao da je vrlina znanje u Megarskoj školi dobila značenje: vrlina je viće. Prema tome ima samo jedan moralni cilj, a to je saznanje dobra kao najviše vrijednosti, i zato je vrlina samo jedna. Ali sada nastaje pitanje: što je s onim što je dobru suprotno sa zlim? Pošto je dobro poistovjetio sa bićem, a zlo s nebićem i Euklid je, kao svi strogi racionalisti, na primjer Spinoza i Leibniz, tvrdio da zlo ne postoji. Postoji dakle, samo dobro a izvan njega ništa ne postoji. Pošto je to proturječilo iskustvu, Megarska škola je morala pobijati iskustvo da obrani i opravda svoje pretpostavke. Pri tome su prostornost i mnoštvenost bili posebni predmeti njenog dijalektičkog pobijanja. Euklid u svojoj dijalektici se služi metodom u kojoj ne pobija premise, nego završne stavove. Ta se škola izmetnula u forsiranje jalove formalne eristike. I na taj način nije nimalo unaprijedila etiku, jednako kao što ni nije unaprijedila teoriju saznanja. Euklidovi učenici su bili Ihtija i Klinomah, Trasimah, Dioklid, Eubulid i drugi.

Najugledniji predstavnik Megarske škole bio je Stilpon (380-300) iz Megare. Učitelji su mu bili Trasimah i Pasikle. Spominje se devet njegovih dijaloga (Kalija, Aristotel, Anaksimen...), ali osim nekoliko odlomaka, nijedan nije sačuvan. Bio je na glasu kao izrazito pronikljiv i dovitljiv erističar. Povremeno je dolazio u Atenu, ali je prognan zbog svog slobodoumnog izražavanja o religiji. Izdigao se iznad tradicionalnog grčkog shvaćanja života, i iznimno je cijenio svoju individualnost i slobodu. Kad je jednom prilikom opljačkan, i kad su mu htijeli vratiti ukradene stvari, izjavio je da ništa nije izgubio, jer mu nitko ne može oduzeti njegovo obrazovanje, pamet i znanje. Odlikovao se jednostavnim, blagim, spokojnim, otvorenim i nekoristoljubljivim karakterom. I ako se o njemu piše da je pijančevao i ludovao za ženama, njegovi prijatelji ga hvale i ističu da ga nitko nikad nije vidio pijana i da je on uspio svojim učenjem obuzdati svoje nagone. To pokazuje da je on zračio više kao etička ličnost, nego kao etički teoretičar, te je za sobom ostavio sliku idealna mudraca. Najviši cilj moralne težnje i najviše dobro on je nalazio u autarkiji, tj. u stanju u kojem je mudrac sam sebi dovoljan, i u bezstrasnosti. Smatrao je da je čovjeku potrebna unutarnja nezavisnost od svih utjecaja koji mogu da mu poremete ravnotežu i spokojstvo (aohlesija), tu se njegovo učenje približava

22

kiničarskoj filozofiji, etička načela Megarske škole pripremaju i prelazak stoičkoj etici, a njen osnivač Zenon bio je Stilponov učenik. I ako je Megarska škola u odnosu na Sokrata bezživotna, njene vrijednost je što oblikuje lik autarkičnog mudraca, čije je glavno obilježje apatija, odnosno oslobođenje od afekata, međutim tom autarkizmu nedostaje smisao za živu socijalnu vezanost, kao što uostalom cijelom megarskom učenju nedostaje smisao za akcidenciju i funkciju.

ELIDSKO-ERETRIJSKA ŠKOLA

Škola je dobila ime po domovini dvojce najistaknutijih predstavnika, Fedona iz Elide i Menedema iz Eretrije. Fedon je vukao porijeklo iz ugledne obitelji. U ratu između Elide i Sparte biva zarobljen i prodan kao rob u bludilište u Ateni. Upoznaje se sa Sokratom s kojim postaje veliki prijatelj, i na čiji intervenciju bude otkuplje os strane Kritona. Nakon Sokratove smrti vraća se u Elidu i oko sebe okuplja učenike, koji su poznati kao elidski filozofi, a to su Pliston, koji ga je i naslijedio, te Anhipil i Mosho. U svom filozofiranju Fedon se ograničavao na etiku ali o njegovom etičkom učenju zna se vrlo malo. Od šest dijaloga koji mu se pripisuju Zopir i Simon se smatraju autentičnima, međutim iz njih nije gotovo ništa sačuvano. Čini se da je Fedon bio više dijalektičar, nego etičar.

Mendem (339/337-265) je iz Eritreje, u elidsku filozofiju ga je uveo prijatelj Asklepijad, a njih su dvojca elidsku školu preselili iz Elide u Eritreju. Potjecao je iz ugleden, ali siromašne obitelji, zanimala ga je poezija, a bavio se i političkim životom. Slavljen je kao postojan i plemenit karakter, a umro je nakon sedmodnevnog gladovanja, kojem se predao jer nije mogao osigurati slobodu svojoj domovini. Kao i Sokrat ništa nije zapisivao, nego je u razgovorima, svojom jakom etičkom ličnošću utjecao na okolinu. I ako je bio izvrstan dijalektičar on je okolinu obrazovao više svojim primjerom, nego svojim učenjem. Za njega se sve dobro sastoji u razumu i njegovoj oštrini kojom se saznaje istina. Kao i za Euklida, i za njega je vrlina jedna. Trezvenost, hrabrost i pravednost sve je to jedna te ista stvar: kao smrtno stvorenje i čovjek. Na nečiju opasku da se najviše dobro sastoji u tome da se postigne ono što se želi. Odgovorio je: »Ali mnogo veće u tome da se želi samo ono što je potrebno». Učenici su mu bili Pasifont i Ktesibije, nakon kojih se čini da se škola ugasila. I ako nije imal veliko povijesno značenje Elidsko-eretrijska škola utjecala je na postanak stare Skeptičke škole.

STARIJA KINIČKA ŠKOLA

Osnivač škole je Antisten iz Atene, a popularnom ju je učinio njegov učenik Diogen. Antisten (450-) pošto mu je majka bila robinja nije imao puno građansko pravo. Učitelj mu je bio Gorgija, a poznavao se i sa Prodikom i Hipijom. Poznavao je i Protagorino učenje, a kao i sofisti uzimao je za predavanja honorar. Filozofijom se počeo baviti dosta kasno, kada se upoznao sa Sokratom, jednom je izjavio da filozofiju treba učiti onaj koji hoće da živi sa bogovima, a onaj koji hoće s ljudima retoriku. Sa Platonom i Isokratom je bio u zategnutim odnosima. Sokratu se divio, a u ravnodušnosti prema odjevanju i u jednostavnosti života ga je i nadmašio. Nakon Sokratove smrti osniva vlastitu školu, nisu ga zanimali metafizički problemi, pa se nije slagao s Platonom, odbacivao je i Aristipov hedonizam. Mada se bavio i teorijsko-filozofskim pitanjima, posebno gnoseološkim, Antisten je bio uglavnom moralist, te je tako najveću važnost pridavao obrazovanju, u neposrednom razgovoru s učenicima.

Napisao je 74 spisa od kojih su sačuvana samo dva Ajant i Odiseja. Iz nekih spisa moguće je međutim vidjeti njihovu tendenciju. Pa je tako jasno da je Heraklo smatran kiničkim svecem, i da je uzet kao simbol razvitka kinička mudraca. Neki spisi imaju za predmet etičko-alegorijslo tumačenje mita i najozbiljnije propovjedanje vrline. Hvali Kira kao uzornog vladara, osuđuje Alkibijadov hedonizam, ali hvali njegovo preziranje konvencionalnog morala.

Težište Antistenove doktrine jest etika, kojoj osnovna načela nose sokratsko obilježje. U središtu njegovih etičkih refleksija je jaka volja, ona vodi k vrlini i autarkiji vrline. Vrlina je dovoljna za blaženstvo, a sama se sastoji u djelovanju i ne treba joj mnogo riječi ni znanja. Teorijskom je znanju pridavao važnost samo ako je ono služilo ispunjenju etičkih ciljeva. Kao i Sokrat ima intelektualističko shvaćanje vrline, samo on još odlučnije naglašava praktičku stranu. Vrlina je dakle, dovoljna za blaženstvo, ona je jedna, uvijek ista, može se naučiti i ne može se izgubiti. Najveći neprijatelj vrline je osjetilno uživanje i prepuštanje tjelesnim nagonima. Da bi čovjek duhom očvrsnu potreban je napor i rad (trud). Najveća odlika mudraca jest autarkija = samostalnost, i kao njen plod, apsolutna unutrašnja sloboda i autonomija samoopredjeljivanja. It toga proizlazi i načelo

23

bespotrebnosti. Kiničar prekida vezu sa državom i religijom, «mudrac se politikom ne bavi prema postojećim zakonima, nego prema zakonu vrline». Tradicionalnu religiju također odbacuje, «po prirodi je jedan bog». Uz politeizam odbacuje i antropomorfizam «bog ni na koga ne liči». Homerovo pjesništvo razumije kao alegoriju, i u stihovima traži skriveno značenje, traži moralne poruke i uz njih vezuje svoja etička razmatranja.

Dok je Antisten bio osnivač kiničke škole, Diogen iz Sinope je bio osnivač kiničkog života. Učinio je da kinička škola bude popularna. Još kao mladić ulovljen je, zajedno s ocem, u krivotvorenju novca. Zbog toga je morao pobjeći iz Sinope i tako je stigao u Atenu, gdje se upoznao s Antistenom i postao njegov učenik. pošto nije imao novca za stanovanje, živio je u bačvi, a prehranjivao se prosjačenjem. Nije se zadržavao samo u Ateni nego je putovao i po drugim krajevima Grčke. Tako je pao i u zarobljeništvo, i prodan je kao rob na Korint, kad su ga prilikom prodaje upitali što zna raditi, rekao je «Vladati ljudima». Tako da je bio učitelj djece svog gospodara, a kad su ova odrasla vratio se starom načinu života. Po predaji umro je istoga dana kao i Aleksandar Makedonski godine 323. Korinćani su ga sahranili o državnom trošku i podigli mu spomenik: psa od parskog mramora. Za Diogena misao i djelo idu zajedno, slabo je mario za knjige, prezirao je i teorijsku filozofiju i pozitivne znanosti smatrajući i beskorisnim i nepotrebnim, ipak poznavao je Homera, bavio se pisanjem tragedija i filozofskih dijaloga.

Njegov kinizam nije teorijska nauka ili kakav etički sistem, nego poseban način življenja i pojavljivanja u javnosti. On ustaje protiv cijele tradicionalne religije, protiv mantike, tumačenja snova, misterija, prinošenja žrtava, pogrebnih običaja, vjerovanja u besmrtnost duše. Bio je izrazito sarkastičan prema ondašnjem društvu, on nije htio biti samo liječnik bolesnog društva, nego i pas koji mu svojim ugrizima ne da mira. Želi je preurediti društvene vrijednosti, sve što je od prirode proglasio je za dobro, a sve što je odstupalo od nje osuđivao. Askeza za njega nije mučenje i napor tijela, nego najveći rezultat bespotrebnosti. Mnogo više nego kod Antistena kod njega izbija naglašavanje voluntarističkoga momenta i ostvarivanje etičke volje djelom. To se ostvarivanje pojavljuje u dva vida: u odnosima prema sebi i svojim nagonima vrlina je apatija, tj. nezavisnost od afekata i strasti, a u odnosu prema vanjskom svijetu vrlina je autarkija, tj. krajnja bespotrebnost u odjevanju, hrani i stanovanju.

Osobine koje su ga izdvojile od Antistena i po kojima je postao slavan su sljedeće: Diogen je tražio da umjesto braka i obitelji žene i djeca budu zajednički; treba po njemu, ukinuti privatnu imovinu i ropstvo, a kao novac koristiti simbolički napravljen od kosti; imao je kosmopolitsko shvaćanje svijeta; osnovao je kiničku askezu; prakticiranjem kiničke bestidnosti, kiničar se odmeće od svih konvencija i sve svoje potrebe zakovoljava javno, Diogen je time izvršio krajnje radikaliziranje kinizma.

Jedan od najpoznatijih Diogenovih učenika bio je Kratet iz Tebe. Bio je iznimno bogat, ali je sav svoj novac podijelio narodu i krenuo u svijet da Diogenovo učenje propovijeda primjerom. Dok je Antisten bio teoretičar, Diogen rigorozan praktičar, duhovit zajedljivac i gorak podrugljivac, Kratet je bio drugačija priroda: bio je blag savjetnik, ljubazan opominjač, dobar prijatelj i liječnik duše. Radi svog blagog ponašanja dobio je nadimak «otvarač vrata». Pisao je pjesme i u njima je slavio kinička načela i kinički život i parodirao druge pjesnike. Pisao je i pisma i tragedije u parodičnom duhu, kao i Diogen i Kratet je bio kosmopolit, građanin svijeta. Učenici su mu bili Metroklo i Hiparhija, brat i sestra. Hiparhija je bila iznimno lijepa žena i kao takvu obletali su je mnogi prosci, ali ona se je, nakon što ju je brat upoznao sa Kratilom zaljubila u njega i udala se za njega, unatoč negodovanju obitelji, čak ju je i sam Kratet pokušao odvratiti od toga. Metroklo je osnivač hrije, duhovite anegdote. Ostali učenici Diogenovi su bili Onesikrit i njegova dva sina Androsten i Filisk, Monim iz Sirakuze i drugi manje bitni.

Antisten je dao osnovna učenja kiničke etike. Diogen je dodao sociologiju i politiku. Kiničari su sokratovci utoliko što: 1) polaze od Sokratova stava da je razum podloga vrline, s tom razlikom što oni vrlini daju praktički karakter, za nju je potrebno manje znanje, a više sokratovski karakter; 2) uče da treba biti slobodan od tjelesnih požuda i strasti; 3) uče da je vrlina uvjet blaženstva i dovoljna za blaženstvo, mudrac je onaj tko je pošao putem vrline, a svi ostali su budale, mudrac ništa ne treba, on niti voli niti mrzi, njegova osobina je ravnodušnost.

U negativnom djelu svog učenja kiničari podsjećaju na sofiste, odbacuju društvene običaje i predrasude, ali su često i radikalniji, negiraju obitelj, državu i patriotizam, ali i ropstvo. Modificirano produženje kiničke etike predstavlja etika stoičke škole.

24

KIRENSKA ŠKOLA

Punu suprotnost prema kiničarskom strogom shvaćanju vrline čini vedra praktička mudrost Kirenske škole. Osnivač škole je Aristip (435-355) iz Kirene, on 416. dolazi u Atenu, upoznaje se sa Sokratom te postaje njegov prijatelj i učenik. drugi Sokratovi učenici nisu ga smatrali kao bliskog pripadnika učiteljeva. Bio je i pod utjecajem sofista, primao je honorar za svoja predavanja, i bio prvi sokratovac koji je to radio, a odbacivao je i Sokratovo učenje o napuštanju životnih uživanja. Nije se zadržavao na jednom mjestu nego je stalno putovao iz grada u grad. Aristipova mudrost snalaženja i vještina življenja sastoje se u tome što je on bio sposoban zadržati svoju slobodu i prema vanjskom svijetu i prema okolini, a ovu je znao podrediti svojim željama i ciljevima. Čovjek se može služiti naslado, a ipak joj ne biti rob, za to služi pamet i vježbanje. I ako je živio na visokoj nozi i odavao se užicima i nasladi, ipak je uvjek pokazivao razvijen ukus i održavao mjeru jer je zadovoljstva pažljivo odmjeravao i vodio računa o posljedicama uživanja. Pred kraj života se vratio u rodnu Kirenu i tamo osnovao svoju filozofsku školu. Odlikovao se ne samo kao praktičar, nego i kao teoretičar uživanja, kao i Heraklit prezirao je mnogoznalštvo. Nije bitno čitati mnogo, nego korisno. Predmet njegova interesa bila je etika u smislu praktičke mudrosti, i ona je za njega istovjetna filozofiji. Velik je popis njegovih djela, ali ništa od svega toga nije sačuvano.

Njegova je filozofija srodna sa sofistikom, on odbacuje mogućnost objektivna znanja, odbacuje dijalektiku i fiziku, kao i sva moralna mjerila. Njegovo etičko učenje nije zasnovano na saznanju suštine etičkog fenomena, nego je praktička životna mudrost. Mi možemo spoznati samo osjećaje, i samo oni faktički postoje. Zato su naši osjećaji jedino mjerilo, i ništa izvan njih ne možemo spoznati. Ali oni ne mogu biti zajedničko mjerilo, jer različiti subjekti različito osjećaju zadovoljstvo i bol, odnosno osjećaji su posve individualni. Kirenska etika ima pet dijelova: 1) o onom za čim treba težiti i čega se treba kloniti; 2) o afektima; 3) o radnjama; 4) o (prirodnim) uzrocima; i 5) o jamstvima istine.

Ako su naši osjećaji jedino mjerilo naše spoznaje, onda moraju biti i jedino mjerilo našega djelovanja. Stoga jedino zadovoljstvo može biti cilj našega etičkog života, jer ono je jedino dobro, kao što je bol jedino zlo. Zadovoljstvo je jedino dobro po prirodi za Aristipa, ono samo sebe opravdava, stoga on postaje osnivač hedonizma. Zadovoljstvo je blago kretanje, a bol uzburkano kretanje duše, između njih pojavljuje se srednje stanje, odnosno odsustvo i zadovoljstva i boli. Očito je da Aristip ne uzima zadovoljstvo na negativan način, npr. kao bezbolnost, nego ga uzima u punoj njegovoj pozitivnosti, jer ono nije prazno stanje, nego ugodno kretanje. Ono što ne izaziva ni zadovoljstvo ni bol, ne može se zvati ni dobrim ni lošim. Zadovoljstvo se osjeća samo u sadašnjosti, jer je stvarno samo sadašnje stanje, pa treba uživati sada. Zadovoljstvo je uglavnom tjelesne prirode, jer je ono u suštini tjelesno stanje. Aristip se ne obazire na duh, nego u obzir uzima samo tijelo. Tjelesno zadovoljstvo postaje apsolutni motiv djelovanja i osnovni etički princip. Međutim, ipak Aristip ističe da treba imati mjeru u zadovoljstvu, jer čovjek treba biti gospodar svojih nagona, a ne njihov rob.

Aristipovi nasljednici su u velikoj mjeri modificirali učenje svoga učitelja, i to pod utjecajem Epikurova filozofskog sistema i sistema Stoičke škole. Najpoznatiji nasljednik je Teodor (340-) iz Kirene, iz koje je prognan, putovao je i u Atenu, Aleksandriju a naposlijetku se vratio u Kirenu gdje je proveo ostatak života. Bio je svađalica i dijalektičar po prirodi, izrazito otvoren i podrugljiv, pred svima uvijek ističući svoju duhovnu nadmoć. On odbacuje teoriju o trenutnosti i pojedinačnosti zadovoljstva i umjesto toga postavlja radost ili vedrinu kao trajno duševno stanje i kao cilj za kojim treba težiti, nezavisno od zadovoljstva ili bola. Suprotnost više nisu zadovoljstvo i bol, nego radost i turobnost. Najviše dobro je radost i ono se sastoji u uviđanosti, a najveće zlo je turobnost i ono se sastoji u nerazumnosti. Ipak individualistički karakter hedonizma je kod njega izraženiji nego kog Aristipa, za njega je prijateljstvo bez ikakve vrijednosti, mudrac je sam sebi dovoljan, požrtvovnost i domovine nemaju također nikakvu vrijednost, jer je filozof građanin svemira, bogovi ne postoje.

Hegesija je također iz Kirene, on isto stoji na hedonističkom zemljištu, samo on odbacuje svako pozitivno zadovoljstvo i uči potpunu ravnodušnost prema trenutnom uživanju, on se od Aristipa najviše udaljuje i svojim negativnim idealom života dostiže punu načelnost jednog pesimizma, sasvim suprotnog prvobitnom hedonizmu. Za njega ne postoji nikakvo pozitivno zadovoljstvo. Zbog svog pesimizma i preporučivanja samoubojstva dobio je nadimak «poticač na smrt».

25

Anikerid je tvrdio da cilj života i svih radnji jest zadovoljstvo, ali se ono ne može svesti samo na osjetilno uživanje i egoistično uživanje, nego se tu trebaju uključiti i duhovne radosti. On u izvore zadovoljstva uključuje i socijalne momente života: prijateljstvo, obitelj, ljubav prema domovini. Ponekad se s Teodorom povezuje i Euhemer koji je značajan po svom povijesnom objašnjenju mitova, po kojem su ne samo heroji nego i bogovi bili ljudi, što se naziva euhemerizam. To se gledište kasnije raširilo među Rimljanima.

I kirenjani i kiničari odbacuju konvencionalni moral. Za kirenjane ne vrijedi kiničarski negativan stav prema kulturi i idealu prirodnog stanja. Ni jedni ni drugi nemaju osjećaj važnosti domovine, kiničari zato što preziru kulturna dobra, kireničari su ravnodušni iz egoizma uživanja. I jedni i drugi teže za blaženstvom kojeg zovu vrlinom, samo dok je ona za kiničare vještina u odricanju potreba, za kireničare je ona vještina u uživanju.

Dok je zadovoljstvo u Sokrata pratilac i nužna posljedica moralnog života, u Aristipa je ono cilj za kojim treba težiti: zadovoljstvo nije vrlina, nego je vrlina u zadovoljstvu. Hedonistička će se miso produžiti u Epikurovoj školi, gdje će i dobiti mnogo znanstveniji oblik.

PLATON

Platon (427-349) je pripadao jednoj od socijalno i politički najuglednijih atenskih obitelji. Već od malena je bio sustavno obrazovan, čitanje i pisanje je učio od Dionisija, a gimnastiku od Aristona iz Arga, koji mu je i dao ime Platon (Široki), inače pravo mu je ime bilo Aristoklo. Bavio se i muzikom i slikarstvom, kojega je odbacio, baš kao što je odbacio pjesništvo pod utjecajem Sokrata. Poznato je da je napisao ditirambe i tragedije, ali ih je kad se posvetio filozofiji spalio. U filozofiji bio je Platonu prvi učitelj Kratil, koji je bio pak pripadnik Heraklitove škole. Posebno je volio aritmetiku i geometriju, pa je tako na ulaz svoje Akademije stavio natpis: Neka ne ulazi nitko tko ne zna geometriju. Na Platona je utjecao i Kritija koji je odbacivao ekstremno-demokratski društveni poredak.

Ipak, najtrajniji i najdublji utjecaj na Platona izvršio je Sokrat s kojim se upoznao u dvadesetoj godini. Koliki je to poznanstvo utjecalo na njega najbolje pokazuje izjava koju je dao pod kraj života u kojoj kaže da će kao najvišu milost sudbine slaviti to što se, prvo, rodio kao čovjek, drugo, što se rodio kao Grk i treće što je njegovo rođenje palo u doba Sokratovo. Kad su 404. godine aristokrati došli na vlast u Ateni Platon je ozbiljno razmišljo da se preda političkom radu, ali je od toga odustao kad je vidio zločinački karakter Tridesetorice i njihovu namjeru da u to uključe i Sokrata, čije ga se ponašanje u tim trenutcima izrazito dojmilo. Nakon uspostavljanja starog demokratskog poretka opet se poželio uključiti u politiku, ali od toga ga je konačno odvratila optužba protiv Sokrata i njegova smrt, nakon koje napušta Atenu. Odlazi na kratko u Megaru k Euklidu, ali se ubrzo vraća u Atenu i piše Odbranu Sokratovu. Željan je upoznati se sa svijetom i odlazi iz Megare u Egipat da proučava matematiku i astronomiju. Iz Egipta odlazi u Kirenu, k matematičaru Teodoru kojega je upoznao u Ateni, a iz Kirene u Veliku Grčku da se pobliže upozna s pitagorejskim učenjima, u Tarantu upoznaje vođu pitagorovaca Arhitu s kojim se sprijateljuje. Tada ga na svoj dvor zove Dionizije Stariji tiranin sa Sirakuze. Platon je poziv prihvatio nadajući se da će pridobiti Dioniza za svoje ideale, ali odmah dolazi u sukob sa Dionizom jer ovaj ne želi prihvatiti nikakva Platonova učenja. Kad ga je Dion, inače Dionizijev suradnik, koji je iznimno cijenio Platona htio poslati u Grčku da mu spasi život, Dioniz je ipak dao naređenje da ga se ubije ili proda kao roba. Srećom za Platona otkupio ga je njegov prijatelj Anikerid iz Kirene i pustio ga na slobodu.

Kad se Platon vratio u Atenu otvorio je svoju školu a Akademiji, vježbalištu koje je to ime dobilo po heroju Akademu, zaštitniku dubrave u kojoj se vježbalište nalazilo. Platon je unutar prostora Akademije i živio, a ona se održavala prilozima učenika. Cilj je bio obrazovanjem stvoriti aristokraciju duha i karaktera. Ideali koje je Akakdemija usađivala su vladanje uma i vrline kako u životu pojedinca tako i u životu države. Svoj rad u Akademiji Platon je dva puta prekidao: 366/5, kad je drugi put, i god. 361/60, kad je treći put, putovao u Sirakusu.

Nakon smti Dioniza Starijeg, vladavinu nad Sirakuzom je preuzeo njegov sin Dioniz Mlađi, i ovaj Platona na poticaj Dionov, pozove u Sirakuzu. Platon se neko vrijeme premišljao, ali ipak na kraju prihvati poziv, nadajući se da će uspjeti sada ono što nije uspio prvi put: zadobiti tiranina za svoj etičko-politički ideal, tj. za ostvarivanje uzorne države. U početku je sve išlo dobro, te se tiranin zainteresirao za Platonovo učenje, ali to je dovelo do nezadovoljstva konzervativne stranke, koja je

26

iskoristila jednu priliku da okleveta kod Dioniza Diona, tvrdeći da ovaj hoće napraviti prevrat. Dioniz ga je prognao iz Sirakuze. Platon je unatoč nagovaranjima Dionizovim, nakon što je izbio rat između Sirakuze i Lukanaca, iskoristio priliku i otputovao u Atenu obećavši da će se vratiti kad rat završi. Nakon šest godina Dioniz se zaželio Platona te ga stao saljetati da se vrati, i Dion koji se nalazio u Ateni, je također želio da se on vrati u Sirakuzu, jer će u tom slučaju Dioniz i njemu dopustiti povratak. Platon je popustio pritiscima i otputovao u pratnji sa nećakom Speusipom, Ksenokratom iz Halkedona i astronomom Helikonom u Sirakuzu. Međutim, Platon je vrlo brzo uvidio da opet od toga neće biti ništa, jer Dioniz nije bio spreman ni na kakve promjene ni na kakva odricanja, a uz to je i Dionu oduzeo njegova imanja. Platon je pisao Arhiti da se zauzme za njega, što je ovaj i učinio te je Platonu dopušten povratak u Atenu. U to vrijeme Dion je odlučio povesti vojnu na Sirakuzu s ciljem rušenja tiranide, Platon sam nije želio sudjelovati, ali je dopustio svojim učenicima da sudjeluju. Dion pogiba od strane Kalipa, jednog od svojih najbližih suradnika, koji se proglašava tiraninom. To je iznimno jako pogodilo Platona, koji je u njemu izgubio najvoljenijeg učenika. Platon je umro u Ateni u osamdesetoj godini života.

U Platonovu zborniku nalazi se 46 sačuvanih spisa, a kao autentične se uzima njih 36. novopitagorički filozof Trasil se poslužio podjelom dijaloga po karakteru, pa se tako oni dijele na poučne i ispitivačke. Trasil im je svima dao podnaslove, npr. uz naziv Gorgija on je dodao ili o retorici, Lahet ili o hrabrosti itd. Uz problem autentičnosti, javio se i problem kronologije Platonovih spisa, odnosno pitanje kojim su redom napisani, ta dva problema su poznata pod zajednički nazivom «platonsko pitanje». Što se tiče autentičnosti spisa, oni se dijele na tri kategorije: 1) pravi razgovori; 2) očevidno lažni; i 3) sumnjivi. Od 36 spisa sumnjivi su sljedeći: Alkibijad ll, Dodatak Zakonima, Erasti ili Anterasti i Hiparh. Moderna kritika dodala je ovima još i Alkibijada l, Klitofonta, Minoja i Teaga. Međutim, u novije vrijeme Alkibijad l i ll smatraju se za autentične. Platonovi se spisi mogu podijeliti u četiri skupine, koje odgovaraju fazama u njegovu filozofskom razvitku. U prvu skupinu idu njegovi mladenački spisi: Ijon, Odbrana Sokratova, Kriton, Hipija manji, Lahet, Trasimah (nacrt iz kojega će postati prva knjiga države), Harmid, Eutifron, Lisid. Ovi su spisi pisani pod jakim utjecajem Sokratova nauka. Opisuje se Sokratov život i njegovo učenje i metoda, a cilj Platonova filozofiranja u ovoj fazi je određivanje etičkih pojmova. U drugoj su skupini tzv. prijelazni spisi: Protagora, Hipija veći, Eutidem, Kratil, Meneksen, Alkibijad l, Gorgija, Menon. U njima Platon izražava svoj stav prema krupnim etičko-političkim pitanjima svog vremena, sa većim stupnjem svog mišljenja, on u njima ustaje i protiv sofista. U treću skupinu idu spisi pune zrelosti koji predstavljaju vrhunac Platonova stvaranja: Gozba, Fedon, Država (knjiga ll-X) i Fedar. Središte njegova filozofiranja ovdje je učenje o idejama. I konačno u četvrtu skupinu idu spisi Platonove starosti: Parmenid, Teetet, Sofist, Državnik, Fileb, Timej, Kritija (nedovršen), Zakoni i Dodatak Zakonima. Obilježja ove faze su sljedeća: umjesto ontološke strane učenja o idejama, naglašava se logička strana, tj. dijalektika; metafiziku zamjenjuje matematika i astronomija; i ako načelno i dalje vrijedi superiornost nadosjetilnog svijeta nad osjetilnim, dolazi do obrata na ovaj svijet i usklađivanja sa povijesnim konkretnostima; težnju za umjetničkim uobličavanjem zamjenjuje veća refleksija.

Osim Odbrane Sokratove, Pisama, Definicija, Podjela i Epigrama svi su ostali spisi u Platonovu zborniku imali dijaloški oblik. Platon je najvjerojatnije pisao u dijaloškom obliku zato što dijalog u kojem dva ili više lica postavljuju neki problem, svestrano ga pretresaju, i na kraju nalaze neko više ili manje prihvatljivo rješenje, najbolje odgovara logičkim dokazima diskurzivnog mišljenja.

Metoda kojom se koristi Platon je dijalektika. Za njega je dijalektičar onaj koji postavlja dobra pitanja i daje dobre odgovore. Dijalektika ima tri zadatka kod Platona: 1) da induktivnom metodom nađe pojedine pojmove; 2) da djelidbom pojmova utvrdi logičke odnose među njima; 3) da od dobivenih općih pojmova izvodi pojedinačne pojmove (dedukcija). Osnova Platonove filozofije je idealizam. Ideje su nešto suprotno materijalnom svijetu, one su jedinstvene i nedjeljive, nepromjenjive i uvijek jednake. Ideje su jedina prava stvarnost. One u njega imaju trostruki značaj: 1) značaj pojmova (dakle, logički značaj); 2) značaj realnih principa stvari (ontološki) i 3) značaj nečeg savršenog u etičkom smislu (etički značaj). Platonova se filozofija može podijeliti na tri dijela, na dijalektiku (zajedno sa teorijom spoznaje i metafizikom), fiziku i etiku. Etika obuhvaća tri učenja: 1) učenje o najvišem dobru kao najvišem cilju moralne aktivnosti; 2) učenje o vrlini kao dobru ostvarenom u čovjeku pojedincu; 3) učenje o državi kao dobru ostvarenom u socijalnom životu.

Učenje o najvišem dobru prošlo je kroz tri faze, u prvoj se slaže sa Sokratom i zato je za njega dobro isto što i korisno, i zadovoljstvo. Princip korisnosti i zadovoljstva je osnova i izvor ljudskog

27

djelovanja. Međutim s dobrim on poistovjećuje i lijepo, pa tako dobro, lijepo i korisno postaju istovjetni pojmovi. Dok je u Protagori razvijena oblagorođena i s intelektualizmom spojena hedonistička teorija, u Gorgiji jezgru čini pobijanje hedonističkog principa i uzdizanje dobra kao cilja života. Tu za Platona zadovoljstvo i dobro nisu istovjetni, i dobro se ne smije željeti radi zadovoljstva, nego radi dobra. Pravda, a ne moć je najviše dobro, i bolje je nepravdu trpjeti nego činiti. Odbacuje se u potpunosti filozofija uživanja.

U drugoj fazi Platon napušta Sokratovo shvaćanje i izgrađuje vlastito učenje o idejama. A motiv tog učenja je individualno-etička i socijalno-etička potreba da se pravim znanjem steknu opće istine, opća pravila i prave vrline. Osjetilima saznajem promjenjive i relativne proizvode bivanja, a pojmovima saznajemo pravi bitak stvari. Taj objektivni sadržaj pojma za Platona je ideja. Ako nam pojmovi daju pravo znanje, to znanje mora biti znanje nečega što jest, tj. ideje koje saznajemo pojmovima moraju biti pravo biće koje ne zavisi ni od kakve promjene. Tako postoje dva svijeta. Svijet relativne stvarnosti, svijet stvari koje nastaju i nestaju i svijet prave realnosti, svijet ideja koji uvijek ostaje sam sebi jednak. Ideja se za Platona nikada ne nalazi u potpunosti u stvari, ideja je uzor, a pojedina pojavna stvar je slika ili sjena ideje. Ideje su vječne, a pojavne stvari propadaju, i to zato što gube učešće ideje u sebi, npr, neka jestvar lijepa dok u sebi ima dio ideje ljepote, a kad ga izgubi prestaje biti lijepa. U Fedru i Gozbi najviše mjesto zauzima ideja Ljepote, u Sofistu ideja Bića, a u Državi ideja Dobra. Tako Platonova filozofija dostiže svoj vrhunac u etici, jer sve treba služiti ostvarivanju dobra, nad prirodne zakone diže se teološki momenat; nad bićem prirode stoji «biće» dobra, tj. objektivno važenje moralnog zakona. Ideja Dobra je uzrok svake pravde i ljepote, u ovom vidljivom svijetu rađa svijetlost, a u onom svijetu koji se samo mišlju poima i u kojem je ona gospodar daje nam istinu i um (metafora o pećini, koja je vidljivi svijet, sjene su pojavne stvari, a sunce koje ulazi dio ideje dobra). Pod dobrim Platon razumije stvaralačku snagu svijeta. Ideja Dobra je posljednji uzrok i najviša svrha svega postojanja. Ona je ideja ideja. Platon stavlja vrijednost iznad činjenica, jer smatra da se najdublja suština stvarnosti ne objavljuje u vanjskoj prirodi, u materiji ili tijelu, nego u etičkom fenomenu, u ostvarivanju vrijednosti ideje dobra. Dva su moguća puta, jedan se put sastoji u bježanju iz pojavnog svijeta i traženje utočišta u svijetu nepromjenjivih ideja, na taj put Platon ukazuje u Gorgiji, Fedru, Teetetu i Fedonu. Drugi put se sastoji u težnji da se nesavršeni pojavni svijet koliko je god moguće približi ideji Dobra, koja je njegov uzor. Na taj put ukazuje on u Državi i Gozbi. Jedan je put okretanja od pojavnog svijeta i njegove prolaznosti, drugi put je predanost svijetu i životu i njihovu podizanju na više linije.

U Fedru Platon govori o tome kako duša pripada nadosjetilnom svijetu, pa se blaženstvo može postići samo tako da se čovjek trudi uzdići u nadosjetilni svijet. U Gorgiji i Fedonu Platon ide još dalje pa kaže kako je tijelo tamnica i grob duše. Pa se zato filozofi raduju smrti, raduju se oslobođenju od tijela koje je izvor bolest, požuda, straha i varljivih slika. A razlog radosnom umiranju filozofa leži u tome što je duša besmrtna. Učenje o bježanju iz pojavnog svijeta dao je Platon i u Teetetu, gdje govori o tome kako je nemoguće da zlo propadne jer uvijek mora postojati neka suprotnost dobru, a nemoguće je i to da se ono nastani kod bogova, stoga ono mora biti na zemlji, i stoga treba težiti da se što prije otiđe iz ovoga svijeta.

U svojim poznim spisima on napušta asketske jednostranosti svog idealističkog apsolutizma, pa i zadovoljstvo smatra kao sastavni dio najvišega dobra. U trećoj fazi svog etičkog učenja pokazuje da se prava vrijednost života ne sastoji ni u zadovoljstvu, ni u umnoj djelatnosti, nego u takvoj pomiješanosti i jednog i drugog da umna djelatnost ima vlast nad zadovoljstvom. Ono što toj pomiješanosti daje najvišu vrijednost i draž jest spoj mjere, srazmjernosti (ljepote) i istine. Momenti koji svojim mješanjem čine najviše dobro jesu: mjera; srazmjernost, ljepota i svrhovitost; um i umna djelatnost; znanosti, umijeća i pravilne predstave; zadovoljstva ukoliko su prava i čista. Pomiješanom životu kao idealu ipak je umna djelatnost tisuću puta bliža nego zadovoljstvo.

Drugi dio Platonove etike bavi se učenjem o vrlinama. U ranim dijalozima on se interesira za problem vrline i znanja i za pitanje o suštini vrline. Vrlina je jedna i osniva se na znanju. Sokratov stav da se vrlina može naučiti Platon udružuje sa svojim stavom da se sve vrline sastoje samo u jednoj vrlini. Učenje o vrlini kao znanju se ne može održati, jer za vrlinu treba i volje, a ne samo znanje. U prijelaznom razdoblju Platon modificira svoje učenje, u obzir uzima i dosokratske filozofeme i svoje filozofske vidike proširuje orfički-pitagorejskim shvaćanjima, koje će pripremiti tlo za njegovo učenje o idejama i besmrtnosti duše. U Gorgiji dokazuje da je vrlina bitan uvjet blaženstva. Nepravdu činiti gore je nego nepravdu trpjeti i podnositi kaznu za grijehe bolje je nego bez kazne ostati. Vrlina je

28

prevlast onoga božanskog nad onim životinjskim u čovjeku. Ona nam daje trajno zadovoljstvo i spokojstvo duše. Da bi čovjek činio dobro, više nije dovoljno imati vrlinu iz znanja, nego i vrlinu koja proizlazi iz pravog mnijenja. Čovjek mora probuditi urođene predstave pravilnih praktičkih postupaka u sebi i uzdići ih na razinu znanja.

U kasnijim spisima, Platon učenje o vrlinama osniva na svojoj psigologiji. Ljudska duša je besmrtna, dakle srodna s idejama, ali im nije jednaka. Prema učenju u Državi duša ima tri dijela: umni, voljni i požudni dio. Umni dio je smješten u mozgu, voljni u grudima gdje srce omogućuje da se uzbuni cijelo tijelo, i požudni u donjem dijelu tijela između prepona i pupka. Prema dominaciji nekog od tih dijelova razlikuju se karakteri različitih naroda. Biljke imaju samo požudni dio duše, a životinje požudni i voljni. Dok u Fedonu smatra da su sva tri dijela duše besmrtna, u Timeju je samo umni dio duše besmrtan. A sudbina duše u postegzistenciji ovisi od mjere u kojoj se duša klonila požudnosti i težila svom višem odrđenju za zemaljskoga života. Četiri su vrline duše. Vrlina umnog dijela je mudrost, voljnog dijela hrabrost, požudnog dijela umjerenost. Kad se skupe sve ove vrline duše u jednu harmoniju, onda se kao opća vrlina pojavljuje pravednost. Duša bez vrline mora zlo upravljati i vladati, a s vrlinom sve to dobro radi. Vrlina je kao zdravlje, ljepota i dobro stanje duše, a nevaljalstvo je kao bolest, rugoba i nemoć. Platonova etika nije toliko individualna koliko socijalna etika.

Država je najsnažniji i najvažniji izvor za poznavanje Platonove filozofije, jer se u njoj pored teorijsko-političkog, nalazi i njegovo gnoseološko, psihološko, etičko, estetičko i pedagoško učenje. Prva knjiga čini uvod i bavi se određenjem pojma pravde. Ali dana određenja nose konvencionalno obilježje i nemaju filozofskog značaja. U knjigama ll do lV čine se novi pokušaji u traženju pravih pojmova za definiranje pravde, a u knjigama V – Vll raspravlja se o uvjetima za moguće uređenje pravne države. Radi lakšeg nalaženja suštine pravednosti Sokrat predlaže da je se ne ispituje u životu pojedinca, nego u životu države kao uvećanog pojedinca. Tako tu dolazi do uspoređivanja države sa pojedinačnom dušom, što je i glavna misao cijelog spisa. Zadatak države je da zajednički život ljudi uredi tako da svi budu sretni, a cijeli život pojedinca podvrgnut je zadatku države. Individualni život treba podrediti svrsi cjeline. Zbog toga što Platon socijalni princip izriče nad individualnim on se može smatrati i osnivačem univerzalizma, tj. socijalne teorije koja predstavlja sintezu individualnog i kolektivizma.

Posljednji razlog stvaranja države leži u uzajamnom potpomaganju ljudi radi zadovoljenja osnovnih životnih potreba, i to na osnovi podjele rada, jer se ljudi ne rađaju jednaki, netko se rodi sa ovim, a netko s onim sposobnostima. A onaj tko je za neki posao sposobniji bolje će ga i obavljati. Platon u svojoj državi polazi od dva principa: od prirodne nejednakosti ljudi i od podjele rada prema prirodnoj sposobnosti. Cijeli državni posao se dijeli na tri dijela, na privredu, obranu i na upravu, i svakome od tih dijelova pripada poseban stalež sa svojim funkcijama i vrlinama. Kako u Timeju stvaranje svjetske duše prethodi individualnoj, tako u Državi socijalna etika prethodi individualnoj. Kako se duša čovjekova dijeli na tri funkcije, prava se država tako dijeli na tri staleža. Mjerilo pripadnosti staležu nije porijeklo, nego prirodna obdarenost i sposobnost. Prvi stalež čine vladari, oni se brinu za upravljanje državom, a dio duše koji kod njih prevladava je um, za koji je karakteristična težnja za znanjem i mudrošću, a vrlina koja prevladava jest mudrost. Drugi stalež predstavljaju čuvari ili vojnici, funkcija duše koja kod njih prevladava jest srce, i oni se odlikuju plemenitim ambicijama, kao što su žudnja za pobjedom i slavom, a vrlina im je hrabrost ili srčanost. Treći stalež jesu seljaci, radnici, obrtnici, trgovci, funkcija duše koja im odgovara je požudnost, a vrlina im je trezvenost i poslušnost. Četvrta i najvažnija vrlina je pravednost, a ona se pokazuje u tome što svaki od staleža vrši samo svoj zadatak, a ne nikakav drugi.

Kako u državi, tako i u individualnom životu pravedan je onaj koji je sposoban da održava punu harmoniju između uma, afekata i požuda i koji u socijalnome životu nalazi svoje mjesto. Državom trebaju upravljati najbolji i najsposobniji, dakle filozofi. Ljudi koji su se oslobodili svojih osobnih ambicija i apetita, sebičnih strasti i svake osobne zainteresiranosti. A da bi se spriječilo razvijanje požuda kod najboljih, zabranjuje se industrijsko i trgovačko poslovanje i svaka privatna imovina bar za prva dva staleža. Ukidaju se brak i obitelj, djeca ne pripadaju roditeljima nego državi i ne smiju im se znati roditelji. Puno je bitnije za državu obrazovanje, nego li zakoni. Djeca se obrazuju na sljedeći način: od prve do treće godine pažnja se obraća na tjelesnu njegu, od 3 do 6 na pripovjedanje mitova, od 7 do 10 gimnastika, od 10 do 13 čitanje i pisanje, od 14 do 16 pjesništvo i muzika, od 16 do 18 matematika, astronomija i harmonika, od 18 do 20 vojničko vježbanje. Tko nije sposoban za nauku, ali je hrabar ostaje u vojničkom staležu. Drugi nastavljaju obrazovanje do tridesete

29

kad se radi drugi izbor, manje sposobni idu na činovnička mjesta, a sposobniji nastavljaju obrazovanje dijalektikom do 35. godine, onda postaju komandanti do 50. godine, tek tada mogu postati vladari. Tako se Platonova država zasniva na ideji dužnosti.

U suprotnosti prema Državi i njenim genetičkim konstrukcijama Platon je u svojim političkim shvaćanjima napuštao filozofijsko-politički doktrinarizam, postajao realist i obraćao pažnju na empirijsku stvarnost. On u Državniku ističe jednog ili dva kralja, i umjesto isticanja zakona, postavlja državnika kao nezavisna vladara. On tu razvija teoriju «kraljevskog državnika», koji, kad to zahtijeva državni opstanak, može lošeg i opasnog građanina pogubiti, osuditi na smrt ili kazniti progonstvom ili oduzimanje građanske časti. Pisajući ovaj dijalog Platon je na umu imao Diona i kraljevsku monarhiju kao najbolji oblik vlasti. Odbacuje se homersko shvaćanje po kojemu bi se državnička vještina sastojala u odgajanju i čuvanju naroda, jer mnoštvo stručnih ljudi s državnikom sudjeluje u tim poslovima. Dobar državnik se odlikuje poznavanjem kraljevske vještine, a u nju ulazi poznavanje njenih pravila, izražen osjećaj stvarnosti, iskustvo, poznavanje opće situacije, osjećaj zavisnosti različitih državničkih poslova, sposobnost odmjeravanja svih činjenica, planiranje poslova koje će obaviti stručnjaci i osjećaj mjere. Državnik, kralj i filozof jesu jedno. Kad nema kraljevskih državnika, na djelu je jedno od šest nepravih oblika vladanja, i to tri bolja u kojima se poštuju zakoni: 1. monarhija, 2. aristokracija, 3. demokracija sa zakonima, i tri lošija, u kojima se vlada nasilnički: 4. demokracija bez zakona, 5. oligargija i 6. tiranida. Najbolji primjer za određivanje državničke vještine jest tkalačka vještina. Jer državnik od heteronomnih elemenata treba složiti skladnu cjelinu. Tako sretnu kombinaciju karakternih osobina se može postići ženidbama, kojima se izjednačuju socijlalne i etičke razlike. Trebaju se sklapati eugenički brakovi: hrabri se trebaju ženiti sa smotrenim ženama, njegovati osobine junaštva i obazrivosti.

Zakoni zaostaju u umjetničkom pogledu za Državom, ali je svojom životnom mudrošću i poznavanjem ljudske prirode nadmašuju. Dijalog se odvija na otoku Kreti, a sudjeluju gost iz Atene (Platon), Klinija i Megil. Povod razgovoru je namjera Krećana da umjesto napuštene Magnesije osnuju novo naselje. Dok se u Državi bavio državom kakva bi ona trebala biti, u Državniku političkom vještinom, u Zakonima se bavi državom kakva se u njegovu vremenu može ostvariti. On ovdje pridaje puno veću važnost vrsnoći državnih ustanova, koje trebaju odgojiti bolji sloj ljudi, i strogosti pojedinih zakona da se obuzda egoizam građanina. On ovdje neće postaviti državu mudrosti, koja bi se zasnivala na filozofiji, nego državu mjere. Od prve do treće knjige raspravlja se o cilju i biti države i o obrazovanju za vrlinu kao prvoj brizi zakonodavstva. U četvrtoj knjizi govori se o obliku države i o obliku zakona. U petoj o agrarnom sustavu, o vrstama građana i o podjeli imovine. U šestoj o kultu, braku, činovnicima i robovima. U sedmoj o fizičkom i duhovnom obrazovanju mladih. U osmoj i devetoj o zakonima u njoj. Stubovi države nisu čuvari, filozofi i vladari, nego zakoni, koje svi u društvu moraju poštivati. Najbolji oblik države je onaj koji ujedinjuje dobre strane monarhijskog načela vlasti i demokratskog načela slobode. Zemlja se dijeli na jednake dijelove, pokretna imovina se ograničuje na najvišu dopuštenu mjeru, od koje višak pripada državi. Obitelj se ne ukida, ali država vrši strogi nadzor obrazovanja djece. Najviša vlast pripada skupštini, čovjek je imovina bogova i demona, i svi su zakoni pod njihovom zaštitom.

PLATONOVA ŠKOLA

Platonova škola, Akademija održala se sve do 529. godine kada ju je zatvorio car Justinijan. Povijest filozofije razlikuje tri faze platonizma. U prvoj fazi, starijem platonizmu, razlikuju se tri podfaze i pet perioda razvitka: starija, srednja (drugi i treći period) i mlađa akademija (četvrti i peti period). Ostale dvije faze srednji platonizam i neoplatonizam, pripadaju oblasti helenističko-rimske filozofije.

Starija akademija – suprotno skepticizmu srednje i novije – ostala je vjerna dogmatizmu osnivača, i to onom iz njegove posljednje faze. Njoj pripada uglavnom krug ljudi koji su neposredni učenici i prijatelji Platonovi, a posebno se ističu: Speusip iz Atene, Ksenokrat iz Halkedona, Heraklid iz Herakleje, Eudokso, Filip, Hermodor i drugi. Najznačajnij učenik Platonov je Aristotel, ali on je osnovao vlastitu školu i nije ostao u okviru Akademije.

Speusip je bio Platonov nećak, u mladosti je bio tvrdoglav i osoran, ali ga je Platon uspio pridobiti za duhovni život. Pratio je Platona na njegovom trećem putovanju u Sirakuzu i pomogao je Dionu da digne ustanak protiv Dioniza Mlađeg. Već u teoriji spoznaje je odstupio od Platonovog

30

dualizma, jer je uz valjanost mišljenja, priznao i valjanost opažanja. Dijalektiku je zamjenio matematikom, stoga stvarnost nije nalazio u idejama nego u brojevima. Za razliku od Platona koji najviše jedinstvo (ideju Dobra) stavlja na početak, Speusip ga stavlja na kraj genetičkog procesa. Najviše dobro je blaženstvo koje se postiže vrlinom i usklađenosti čovjeka s prirodom. Odbacivao je zadovoljstvo kao cilj života, a isticao duševnu neuznemirenost, koja leži u sredini između zadovoljstva i bola.

Ksenokrat (396-314) je nakon što je došao u Atenu najprije slušao Eshina, ali je ubrzo prešao Platonu, kojeg je i pratio na treće putovanju u Sirakuzu. Nakon Platonove smrti odlazi s Aristotelom u As, gdje osnivaju filijalu Akademije. Pri kraju života Speusip ga zove da ga naslijedi na čelu Akademije, ovaj pristaje i vodi Akademiju sljedećih 25 godina. Odlikovao ga je vrlo čvrst karakter, tako da je stekao velik ugled, a posebno je bio cijenjen na makedonskom dvoru, od kud ga je Aleksandar tražio upute za svoje vladanje. U svom učenju bio je blizak Platonu, a gotovo polovica njegovih spisa ima etički karakter, međutim sačuvani su samo naslovi. Zna se da je posljednji motiv života nalazio u izdizanju iznad huke života, a blaženstvo je vezivao za prirodu i život prema prirodi. Tri su vrste dobra: duhovna dobra, tjelesna i vanjskoga života i najvažnije, vrlina. Blaženstvo je najviše dobro, središte mu je duša, a vrlina je uzrok, a sve što je lijepo i plemenito sastavni dijelovi, ali su njegov uvjet i neke tjelesne i vanjske stvari. Njegov etičko-politički stav najbolje ocrtava njegov odgovor na pitanje kakvu bi korist imali njegovi učenici od njega, on je odgovorio: «Da dragovoljno čine ono što bi ih zakoni primoravali da čine». Prvi je podijelio filozofiju na dijalektiku, etiku i fiziku.

Heraklid (390-310) je bio jedan od najboljih Platonovih učenika. Za svog trećeg boravka u Sirakuzi Platon ga je ostavio za svog učenika u Akademiji. Kad je poslje smrti Speusipove Ksenokrat izabran na čelo Akademije, vratio se u rodnu Herakleju i tamo osnovao svoju školu. Uz Platonovo i pitagorejsko poznavao je i Aristotelovo učenje, općenito bio je jedan od najučenijih ljudi. Njegovi dijalozi su bili iznimno cijenjeni, a bavio se i astronomijom. Bavio se i etikom što se vidi iz naziva nekih njegovih spisa, kritizirao je one koji za cilj života uzimaju zadovoljstvo.

Eudokso nije bio Platonov učenik u punom smislu te riječi. U Italiji su mu učitelji bili filozof Arhita i liječnik Filistion. Po svom obrazovanju bio je univerzalan čovjek, bio je matematičar, astronom, liječnik, geograf, filozof, književnik i zakonodavac. Od Platona se razlikovao po tome što je transcendenciji protivstavljao imanenciju, a u etici se držao hedonističkog stajališta, koje najviše dobro nalazi u zadovoljstvu. A to je smatrao jer je primjetio da sva živa bića teže zadovoljstvu, a klone se boli.

Filip iz Opunta je bio ugledan matematičar i astronom. Izdao je Platonove Zakone, a neki smatraju da je i autor Dodatka zakonima, gdje je predmet ispitivanja, u čemu se sastoji mudrost. Odgovor je u poznavanju broja, koji stvara pravednost, ljepoti i dobrotu, pomoćno sredstvo obrazovanja je dijalektika, a vrhunac tog obrazovanja čini astronomija koja omogućuje najveću vrlinu, pobožnost. Kao i Hermodor iz Sirakuze i on je pisao o Platonovu životu i učenju.

Kasniji naraštaji su se više bavili etičkim pitanjima, nego dijalektikom i matematikom. Kesenokrata je naslijedio Polemon, njega Kratet iz Atene jer je Polemonov slavniji učenik Krantor iz Sola (hijerarhija dobara: vrlina, zdravlje, zadovoljstvo, bogatstvo) umro prije učitelja. Svi su oni isticali vrlinu, kao uvjet blaženstva. Krateta je naslijedio Arkesilaj iz Pitane, a on pripada srednjoj Akademiji.

ARISTOTEL

Aristotel (384-322) je bio tračkoga porijekla, rodio se u Stagiru na Halkidici. Otac mu je bio osobni liječnik i prijatelj makedonskoga kralja Amnite, Filipova oca. Isprva je Aristotel živio u Peli, makedonskoj prijestolnici, ali se nakon smrti roditelja seli u Stagiru. Za njegovo se obrazovanje brinuo Proksen iz Atarneja, vjerovatno njegov srodnik. U 18. godini Aristotel dolazi u Atenu i pristupa Akademiji, kojoj je tad na čelu bio Eudokso, jer je Platon bio na drugom putovanju u Sirakuzu. U Akademiji je ostao 20 godina sve do smrti Platonove. Na njoj je stekao veliki ugled, te je od slušaoca postao i predavač. Kao član Akademije sukobljavao se i s Isokratom, te je stvorio osnovu za naučno obrađivanje retorike. Pošto se nije slagao sa Speusipom, nakon Platonove smrti odlazi s Ksenokratom na As gdje njih dvoje, zajedno sa Erastom i Koriskom, prijateljima sa Akademije, osnivaju filijalu Akademije. Nakon tri godine Aristotel se na poziv svog učenika Teofrasta seli u Mitilenu, nakon dvije godine na poziv Filipa odlazi u Pelu da bude učitelj trinaestogodišnjem Aleksandru. Nakon što je

31

završio posao sa Aleksandrom, vraća se u Atenu i tamo zajedno sa Teofrastom 335. godine osniva vlastitu školu. U njoj su se držale dvije vrste predavanja: jutarnja, za one koji su se posvetili filozofiji i znanosti, dakle za uži krug ljudi, i večernja, za one koje su zanimale i druge discipline izvan filozofije, posebno govorništvo, dakle, za širu publiku. Na čelu škole Aristotel je bio 12 godina, i to je vrhunac njegova razvitka, doba njegove zrelosti i samostalnosti. Od Akademije se škola razlikovala u prvom redu po novom tipu znanosti: znanstveni tip egzaktnog proučavanja stvarnoga svijeta. Nakon smrti Aleksandra, u Ateni su jačale protumakedonske snage, koje su u Aristotelovoj školi vidjele špijune. Aristotel je optužen za bezboštvo, nakon čega se povukao na majčino imanje na Halkidi, rakavši '' da ne želi da se Atenjani i po drugi puta ogriješe o Filozofiju''. Tamo je uskoro i umro od bolesti na želudcu.

Aristotel je bio istinoljubiv čovjek, umio je obuzdati svoje strasti i bio je veoma umjeren i plemenit čovjek. Što se vidi i po njegovoj oporuci, u kojoj dopušta ženi da se ponovno uda, oslobađa svoje robove i dr. aristote se bavio i književnošću i govorništvom, a pored filozofijskih predavanja u svojoj školi je predavao i retoriku. Bio je iznimno plodan pisac, napisao je oko pola miljuna redova, što je oko deset velikih tomova.

Peripatetičari su podijelili spise na tri vrste. Prva su eksoterički spisi, koji su pisani u dijaloškom obliku, i koji su bili namjenjeni širem krugu obrazovanih čitatelja, tzv. popularni spisi. Od njih su sačuvani samo odlomci, a pripadaju ranoj fazi njegova stvaranja. Drugi su hipomnematički spisi, tj. bilješke i kritički izvodi iz znanstvenih spisa, i sinagogički spisi, tj. različiti zbornici u kojima je bilo sabrano različito gradivo za znanstveno proučavanje, primjer tog spisa je Atenski ustav. Treće su esoterički spisi, to su učiteljski spisi namjenjeni samo za uži krug organiziranih slušatelja. Oni su proizašli iz učiteljeva predavanja namjenjenih samo učenicima filozofije. Oni pripadaju posljednjoj fazi Aristotelova stvaranja. Najveći broj tih spisa je sačuvan, a oni se mogu podijeliti na pet skupina. Prvu skupinu čine logički spisi, drugu prirodnjački i matematički spisi, treću metafizički, četvrtu skupinu čine etički, politički i ekonomski spisi, a petu estetički spisi.

Kao Platon, i Aristotel smatra da se čovjek kao moralno biće može izražavati samo u državi. Zato on sva izučavanja vrline veoma često zove dijelovima Politike, tj. znanosti o državi. Međutim, on i neovisno od toga piše etičke spise u kojima proučava čovjekove osobine. Četri su takva spisa: Nikomahova etika, Etika Eudemova, Etika velika (sumnjiva autentičnost) i spis O vrlinama i prorocima. Centralna misao Eudemove etike se sastoji u tvrdnji da je moralno djelovanje težnja bogu. Eudomonia je ujedinjenje svih vrlina i moralni-lijepih dobara. Najviše mjerilo za ono što je dobro i lijepo nije ljudski um nego bog. Ovaj spis se pripisuje mladenačkom razdoblju Aristotela, kad je još bio pod jakim utjecajem Platona. Nikomahova etika polazi sa sasvim drugčijeg stajališta, i glavno je etičko djelo iz posljednje faze Aristotelova rada. Ona predstavlja studiju helenske etike, a u isti je mah dio Aristotelova univerzalnoga sistema. Učenje o državi Aristotel izlaže u spisu Politika. Spis nije završen, a sastoji se od osam knjiga, koje govore o kućnoj zajednici, odnosu zajednice prema državi i odnosu među članovima zajednice, o različitim teorijama države, o osnovnim pojmovima politike, opisuju se različiti državni oblici i izlaže relativno najbolja država, iznose se uzroci propasti različitih političkih oblika i savjeti za sprečavanje propasti istih i na kraju o najboljoj mogućoj državi i svim njenim bitnim pitanjima. Etičkih elemenata ima i u Retorici, gdje se razvija teorija blaženstva.

Glavne osobine u kojima se Aristotelovo etičko gledište razlikuje od Platonovog jesu: 1) realizam, 2) racionalizam, 3) imanentizam i 4) energizam. Realizam Nikomahove etike se sastoji u tome što Aristotel ne prihvaća Platonovo učenje o idejama i zamjera mu što se ideje shvaćaju kao bića odvojena od pojedinačnih stvari, jer se tako ne može objasniti problem postajanja i bića stvari. Ideja i stvarnost padaju u jedno. Između njih ne postoji samo harmonija nego i istovjetnost. Ideja se ne može odvojiti od pojedinačne stvari. Duša je prva entelehija organskog tijela. On je i oblik tijela i to ne samo vanjski, nego i unutrašnji funkcionalni oblik. Tek duša u vezi s tijelom pravi od njega ono što je tijelo u stvari. Dušom organska stvar postaje živo tijelo. Tijelo ne može postojati bez duše, jednako kao što duša ne može postojati bez tijela. Tako tu otpada besmrtnost. Aristotel se vratio ovozemaljskom životu i on je za njega prava stvarnost. On poriče platonsku ideju dobra kao principa etike i na iskustvenom svijetu zasniva svoju misao, i u tome se sastoji njegov etički realizam.

Racionalizam Nikomahove etike sastoji se u tome što Aristotel svoje etičko učenje osniva na biološkom iskustvu i na obilju zapažanja iz bogate stvarnosti moralnoga života. Kako spoznaja općenito, tako i etička spoznaja ima svoj izvor i u razumu i u iskustvu. Aristotel se orjentira na prosječnog čovjeka. On ne postavlja moralne postulate, nego se predaje širokom i brižljivom

32

posmatranju fenomena, da ih potom podvrgne svojoj znanstveno-metodičkoj obradi i tako se probije do zakona života koji vladaju ljudskom prirodom.

Iz shvaćanja da je težište stvarnosti u ovom svijetu, slijedi imanentizam. Aristotel, naime, sa cjelokupnom helenskom filozofijom dijeli uvjerenje da od čovjeka samog zavisi da li će postati sretan, tj. blažen ili ne. Jer samo od njega zavisi da li će postići vrlinu ili ne. U Aristotelovoj etici nije riječ o dobru po sebi, nego o ljudskom dobru, koje je dobro za ljudski život i koje je za ljudsko djelovanje posljednji i najviši cilj. Zato etika i je filozofija o čovjeku. Vrline i dobra nisu apsolutne, vječne praslike, nego mogućnosti koje se same ostvaruju u različitim individualnim oblicima. Tako etika nema transcendentnu normu, kao kod Platona, nego je u okviru ovozemaljske stvarnosti, posebno u okviru čovjekova političkog života. Sreća je za Aristotela u najvišem smislu istovjetna s najvišom vrijednošću čovjeka kao člana stvarnosti koji ga okružuje. Blaženstvo je izvan etičkih radnji. U tvrdnji da težište čovjekove sreće leži u samome čovjeku i da je moralna ličnost sama sebi zakon, pravio i mjera za istinu, sastoji se imanentizam Aristotelove etike.

Četvrto glavno obilježje Nikomahove etike, energizam, jest shvaćanje da za etiku nije glavna stvar saznanje vrline, nego moralno djelovanje, moralno djelo, moralan život. Nije saznanje nego djelovanje krajnji cilj etike, i predmet njena proučavanja jesu ljudske radnje.

BLAŽENSTVOGlavna misao Nikomahove etike bliska je entelehiji, nasljednici učenja o idejama. Cilj

čovjekovih radnji je neko dobro, i to ono dobro koje se postiže tim radnjama. Pitanje je u čemu je najveće dobro, tj. ono za kojim se ne teži radi nekog drugog dobra nego samo radi njega samoga, i koje je samo sebi dovoljno da životu da najvišu vrijednost. Aristotel na to odgovara da se svi slažu da se ono sastoji u blaženstvu, ali što je to blaženstvo? Tu se razna mišljenja razilaze. Svatko ima svoju definiciju, a često se dogodi da i isti čovjek daje različite odgovore, pa pod blaženstvom podrazumijeva npr. u bolesti zdravlje, u siromaštvu bogatstvo, u ropstvu slobodu. Oni koji najvišu sreću stavljaju u zadovoljstvo jesu ljudi gomile, oni žive ropskim životom. Bogatstvo ne može biti najviše dobro, jer njega ne želimo radi njega samog nego kao sredstvo za drugi cilj. Najviše dobro je čast, za kojom teže politički ljudi, ali ona se nalazi više u ljudima koji je odaju nego u ljudima kojima se iskazuje. Pa ostaje pitanje o najvišem dobru. Blaženstvo kao najveće dobro, koje je samo sebi dovoljno nema relativnu nego apsolutnu vrijednost.

Utvrđeno je da je blaženstvo najviše dobro i krajnji cilj ljudskog teženja, ali ostaje pitanje u čemu je sadržaj blaženstva kao najvišeg dobra. Aristotel polazi od stava da cilj kome sve teži nije mirovanje, nego puna neometena djelatnost. Da bi biće bilo blaženo ono mora imati um, djeca i životinje tako nemogu biti blaženi, životinje ga nemaju, a u djece nije u potpunosti razvijen. Blaženstvo se sastoji u djelatnosti duše prema vrlini, a vrlina nije ni afekat, ni moć, nego način ponašanja kojim čovjek postaje dobar i kojim će svoje djelo dobro izvršiti. I druga životna dobra su potrebna za postizanje potpunog blaženstva, kao što su zdravlje, ljepota, bogatstvo, prijateljstvo, ali ipak su podređena. Završni rezultat u kome se smiruje djelatnost prema vrlini jest zadovoljstvo. Blaženstvo je, prema tome, ono što je najbolje, najljepše i najugodnije u isti mah.

DIJELOVI DUŠE I PODJELA VRLINAU podjeli vrlina Aristotel polazi od podjele duše na dvije oblasti, jedna razumska, a druga

nerazumska. Nerazumski dio duše je svim stvorenjima zajednički, on uzrokuje razvoj, odnosno uzrok je ishrani i rastu. Ta vegetativna moć dakle, nema učešća u ljudskoj vrlini. Nerazumski dio duše je dvojak: vegetativni nema ništa zajedničko s razumom, a požudni i uopće koji teži na nešto, sudjeluje u njemu na izvjestan način, ukoliko ga sluša i pokorava mu se. Prema toj razlici i vrlina se dijeli, na one koje zovemo dianoetičke i na one etičke. Dianoetičke vrline zovu se još i logičke, i upravljane su na saznavanje (Vl knjiga), a etičke vrline upravljene su na volju (lll, lV i V knjiga Nikomahove etike).

Dianoetičke vrline razvijaju se i stječu poučavanjem s jedne, i učenjem i vježbanjem s druge strane. Izvor etičkih vrlina je volja, a bitna osobina volje je sloboda. Sloboda volje je uvjet moralnog djelovanja. Dakle moralno djelovanje ne osniva se samo na znanju kako to misli Sokrat. Predmet izbora volje kao i sam izbor volje stoje u našoj moći, te od samih nas zavisi da li smo dobri ili loši. Čovjek je porijeklo i uzročnik svojih djela. Etička vrlina, nije ni od prirode ni protiv prirode, a ni dio slučaja, nego je trajna osobina volje, slobodnim vježbanjem stečena navika. Stupanj vrline i lakoća ili teškoća njezina postizanja ovise od prirodne obdarenosti, ali je nitko ne postiže bez napora. Stalna

33

naklonost volje ka dobru ne nastaje, dakle, samo golim saznanjem onoga što je dobro nego i postojanom navikom na dobro djelovanje, na koje čovjeka potiče i urođena sklonost. Vrlovito htijenje i djelovanje, dakle, nastaje i razvija se trima činiocima: urođenom sklonošću, saznanjem i navikom.

ETIČKE VRLINEJedan od općih principa kojima Aristotel objašnjava prirodu je princip svrhovitosti. Sva

prirodna bića imaju određenu mjeru i veličine, pa prema tome i etički organizmi. Gdje god postoji opasnost od pojavljivanja prekomjernosti kao smetnja ostvarenju nekog cilja, priroda se brine da postigne sredinu. Izbjegavanje ekstrema i postizanje mjere pojavljuje se i kao zadatak ljudske djelatnosti. Tako se princip svrhovitosti pojavljuje kao princip mjere i sredine, a na ovom principu osniva se i Aristotelovo učenje o etičkoj vrlini kao eminentnoj vrlini, tj. vrlini u užem smislu. Etička vrlina ima tri dijela. Vrlina je odabiračka naklonost volje, koja se drži sredine podesne za osobnu prirodu, a određene razmišljanjem, ili drugim riječima, vrlina je sredina među dvjema suprotnim osobinama volje, od kojih jedna prevršuje srednju i pravu mjeru, a druga je ne dostiže . Netko za svoje djelo može biti odgovoran samo onda ako je njegova odluka bila slobodna. Slobodno vršenje radnje vezano je još za izbor volje, a izbor volje vrši se razumom i umom. Sredina je kako je određuje pravilan um, a pravilan um je um, koji leži u pojedinoj situaciji, a konstituiraju ga kategorije onoga što treba da bude. Hrabrost je sredina između plašljivosti kao nedostatka i neustrašivosti kao pretjeranosti. Aristotel je analizirao 14 vrlina. Hrabrost i umjerenost su vrline alogičkog, tj. nerazumskog dijela duše. Darežljivost (škrtost – rasipnost), plemenitost, ponos (poniznost – oholost), obraz i blagost (najmanje osjećaja časti – oholost) jesu vrline kojima građani osiguravaju svoj položaj u državi. Ostale etičke vrline, tj. ugodljivost, pravost (samopotcjenjivanje – hvalisavost), ophodljivost, stidljivost, negodovanje, pravičnost i prijateljstvo (nemanje prijatelja – velik broj prijatelja) čine skupinu socijalnih vrlina. Vrlina je i umjerenost. Sveobuhvatna vrlina je ponos.

Među vrlinama naročito mjesto zauzima pravičnost (tvorenje nepravednosti – trpljenje nepravednosti) kojoj Aristotel posvećuje cijelu V knjigu. Pravičnost je vrlina koja kao moralna dispozicija ujedinjuje u sebi sve druge vrline. Tu se Aristotel podudara s Platonom, za koga je pravičnost najviša od četriju tzv. stožernih vrlina, ali se od njega razlikuje utoliko ukoliko ovu vrlinu ograničava na naše ponašanje prema drugima. U užem smislu pravičnost je vrlina pored drugih, i to u dvostrukom smislu: kao pravičnost koja članovima zajednice dijeli dobra i časti prema njihovoj vrijednosti ili zasluzi i kao pravičnost koja djelomično dragovoljnim a djelomično nedragovoljnim izjednačavanjem dobra i časti održava ravnotežu socijalnih dobara. Prva vodi računa o dostojanstvu članova zajednice i o njihovim individualnim zaslugama za državu, i upravlja se prema geometrijskoj proporciji, tj. ukoliko je tko dostojniji i zaslužniji utoliko mu više pripada. Druga koja se zove korektivna ili regulativna ne uzima u obzir ugled i vrijednost ličnosti, nego samo stečenu korist ili pretrpljenu štetu, tu se podjela vrši po aritmetičkoj proporciji: onome tko ima previše se oduzima onoliko koliko iznosi šteta ili gubitak onog koji je pretrpio nepravdu. U širem smislu pravičnost je zakonitost. Pravičnost nije dio vrline, nego cijela vrlina, i njoj suprotna nepravednost nije dio nevaljalstva, nego cijelo nevaljalstvo. Ova vrlina nije stanje volje između dva ekstrema strasti, nego srednja mjera u predmetu, sredina između tvorenja i podnošenja nepravde. Tvoriti nepravdu znači svojevoljno činiti štetu nekome protiv zakona, kako državnog, tako i nepisanog. Ljudi čine zlo zato što su nemoralni i radi nedostatka samosvlađivanja. A razloga je sedam: slučaj, prirodna nužnost, vanjska sila, navika, rješenje, ljutnja, požuda. Pravičnost dopunjuje pravednost, kao pravičnost više vrste, kao izraz općeg nepisanog zakona, kao korektura zakona tamo gdje je on sam nedovoljan. Ona se na upravlja prema slovu zakona nego prema njegovu duhu.

Sredina ili srednjomjernost je osnovni princip ne samo Aristotelove etike nego i cjelokupnog njegovog filozofskog sistema. Vrlina je sredina, a po onome što je najbolje i što je dobro vrlina je vrhunac. Odnosno hrabrost nije samo smjelost ni hladna obazrivost – jer obazrivost plašljivca jednako je bezvrijedna kao i smjelost pomamnika – nego je sinteza jednog i drugog. Tako Aristotelov princip sredine nije osrednjost, sredina kao sintetička struktura predstavlja punu mjeru onoga što cilj zahtijeva.

DIANOETIČKE ILI INTELEKTUALNE VRLINEDok se etičke vrline tiču osjećaja, namjere i djelovanja, dianoetičke se tiču samo nalaženja

istine., čistog saznanja, dakle razumskog dijela čovjekove duše. One nisu u pravom smislu moralne vrline, jer se osnivaju na razumskoj obdarenosti i stječu se učenjem i iskustvom, ali ih Aristotel računa

34

pod vrline jer su i one činitelji moralne valjanosti kako samog čovjeka tako i njegova rada. Također se sastoji od dviju funkcija: 1) saznavalačke, koje su okrenute saznavanju nepromjenjivog bića i 2) rasuđivačke ili procjenjivačke, okrenute području mogućnosti u vidljivom i nepromjenjivom svijetu.

S obzirom na saznavanje onoga što ne može biti drukčije nego što je Aristotel razlikuje dvije vrline: znanje i um. Dok znanje omogućuje saznanje istina koje se iz principa dobivaju silogističkom indukcijom, um kao vrlina indukcije omogućuje saznanje najviših i najopćijih principa, tj. kategorija zakona i mišljenja kao pretpostavki sve znanja. Kad se intuitivni um i diskurzivno znanje udruže, nastaje mudrost, vrhunac ljudskog znanja. Predmeti njena saznanja nisu u oblasti ljudskog života i njegovih ciljeva, nego su to prvi i najosnovniji principi.

S obzirom na saznavanje onoga što može biti i drukčije nego što je, Aristotel razlikuje također dvije vrline: umješnost i pamet. Umješnost se tiče valjanog i svrhovitog umjetničkog obrađivanja i stvaranja, kojega cilj i vrijednost ne leže u njemu samom nego u djelu što ga umješnost ima da proizvede. Pamet se tiče praktičkog rada, kojega cilj i vrijednost ne leže, kao kod stvaralačkog uma, u djelu izvan njega nego u njemu samom, u pravilno radu, u eupraksiji. Pamet u obzir uzima zemaljske i ljudske stvari, tj. praktičke ciljeve i primjenu općih stavova na konkretne životne situacije. Svijet pameti je svijet ljudskog rada, gdje ona upravlja ljudskim afektima i požudama. Pametan čovjek određuje sredinu kao pravilno moralno stanje između krajnosti, i bez pameti etička vrlina uopće ne može doći do izražaja, kao što ni pamet nije moguća bez etičke vrline. Pameti pripadaju razboritost, pronikljivost, rasudljivost i dovitljivost. Razboritost se sastoji u razabiranju postupaka za neki cilj, o kome pamet ima pravilno mišljenje. Pronicljivost se sastoji u obrazovanju pravilnog suda o onome što je razboritost tražila i našla. Rasudljivost je pravilno procjenjivanje onoga što je pravo i pošteno. Dovitljivost je moć koja se sastoji u nalaženju i primjenjivanju podesnih sredstava za dostizanje postavljenoga cilja. Uvjet za utjecaj pameti na djelovanje čini uzdržljivost i samosavladljivost. Gdje nema uzdržljivosti pojavljuje se provalija između pameti i djelovanja. A najteža je borba čovjeka protiv sebe samog.

Kao što um nadmašuje volju tako i dianoetičke vrline nadmašuju etičke; stoga je umovanje kruna svih vrlina. Umovanje je zračenje onoga što je u čovjeku najbolje, i njime se čovjek uzdiže iznad svoje prolazne prirode i najviše približuje božanstvu. Ideal umovanja stoji izvan etike, i po tome što je božanski, on prevazilazi ljudsku prirodu i prelazi u oblast metafizike.

PRIJATELJSTVOAristotel toj temi posvećuje veliku pažnju u Vlll i lX knjizi Nikomahove etike. On tu ne govori

samo kao filozof etičar, nego veoma često i kao čovjek, prijatelj svojih prijatelja, muž svoje žene, tu Aristotel govori o čovjeku. On pojam prijateljstva proširuje i na vanjske veze političke i pravne prirode. Prijateljstvo za predmet etike uzima s obrazloženjem da je i ono neka vrlina ili odnos vezan za vrlinu i da je za život veoma nužno, jer bez prijateljstva nitko ne bi htio živjeti. Po Aristotelu prijateljstvo je trostruko, već prema predmetima ljubavi ili žuđenja: ono ima za cilj zajedničku korist, ili zajedničko uživanje ili ostvarivanje moralnog dobra. A najbolje i najplemenitije prijateljstvo i jest samo ono koje se osniva na realizaciji moralnog dobra. Prijatelj je drugo ja, idealna ljubav prema sebi je mjerilo za ljubav prema prijatelju, jer tko nije prijatelj samom sebi taj ne može biti prijatelj ni drugome. U prijateljstvo ulaze i brak, srodničke veze, državna zajednica, roditeljska i dječija ljubav itd. Od prijateljstva Aristotel razlikuje dobronamjernost, koja predstavlja početak prijateljstva. Uz zajedničke političke ciljeve vezana je složnost ili jednodušnost, koja može postojati i među ljudima koji se ne poznaju. Politička sloga je je posljednje i najviše zračenje prijateljstva, a ovo stoji iznad socijalne vrline pravičnosti. Govori i o dobročinstvu, koje ne samo da koristi onome kome se čini nego je u isti mah i lijepo djelo, i zato je radost dobročinstva dvostruka.

UČENJE O DRŽAVI I NJENOM ETIČKOM ZADATKUKao teoretičar države, Aristotel napušta platonsku apsolutnu političku normu, tj. ideju

spekulativno-konstruktivnog izgrađivanja države i ulazi u analizu realno-konkretnog svijeta država, da bi takvim iskustvenim putem svojoj teoriji države dao pozitivnu osnovu, tj. osnovao je i utvrdio na činjenicama iskustva. Društveni nagon koji se izražava u prijateljstvu još se potpunije i u većoj mjeri pokazuje u državi, i tek u njoj dolazi do svojega ostvarenja. To nas dovodi do odnosa politike prema etici i etike prema politici. Aristotel obje discipline obuhvaća zajedničkim imenom politike u širem smislu, i već to pokazuje da mu je kao Grku politika važnija od etike. Što je etika pojedincu, to je

35

politika udruženju pojedinaca. Razvijanje cijele i pune ljudske prirode, ispunjavanje moralnog zadatka i postizanje potpunog života i blaženstva, moguće je tek u zajednici, kojoj je osnovni oblik obitelj a najpotpuniji država, jer «tko ne može živjeti u zajednici, ili je čak i ne treba, jer je sam sebi dovoljan, taj nije član države i prema tome je zvijer ili bog. Najraniji čovjekov politički smisao ogleda se u stvaranju obitelji. Već iz obitelji i domaćinstva razvija se četverostruki odnos: gospodara prema robu, muža prema ženi, oca prema djeci i posjednika prema posjedu i privređivanju. Sastavljanjem i udruživanjem više obitelji obrazuje se seoska općina, a od mnogih općina postaje grad (država). Pomatrana analitičko-genetički, država ide poslije pojedinca, obitelji i seoske općine. Međutim, socijalni nagon usađen je, po Aristotelu, u ljudskoj prirodi tako duboko da je država po prirodi, tj. po cilju, prvobitnija nego obitelj i pojedinac («cjelina nužnim načinom ide prije njenih dijelova»). «Država je ono savršeno ljudsko društvo koje je postiglo cilj pune autarkije (samodovoljnosti) i koje, doduše, postaje iz životnih potreba, ali postoji da omogućuje najbolji život». Otuda je najviši zadatak države moralno obrazovanje građana, jer je život u vrlini jedino moguć u državi.

Ropstvo je za Aristotela nužna pojava. Ljudi su po prirodi ili slobodni ili robovi. Čak se i priroda za to pobrinulo, jer su tijela robova jača od tijela slobodnih ljudi, pa su oni tako podesni za vršenje fizičkih poslova, dok su slobodni ljudi podesni za politički život u ratu i miru. Rob je živi dio imanja, on je nužan za funkcioniranje imanja, što omogućuje slobodnom čovjeku da se više posvet vrlini i političkom životu. Osim po prirodi robovi mogu biti i po zakonu, a to su ratni zarobljenici.

Težnja za imovinom i za stjecanjem ekonomskih dobara kao osnovnih materijalnih činitelja etičkog, političkog i opće kulturnog života opravdana je samo do one mjere gdje pozitivno služi etičkom životu i napretku. Pribavljanje materijalnih dobara je moguće prirodnim načinom (njegovanje stoke, obrađivanjem zemlje itd) i neprirodnim načinom. Koji se od prvog razlikuje po tome što je prvi istovjetan s prirodnim postupcima, a ovaj je plod iskustva i umješnosti, te služi za pribavljanje bogatstva (hremastika). Sve većom razmjenom dobara razvio se novac, koji je kod neki postao cilj razmjene, a ne zadovoljenje potreba, što dovodi do razvoja hremastike, odnosno žudnje za obogaćivanjem. Aristotel zapravo osuđuje novac, jer dok domaća privreda ide do granica zadovoljenja svoje potrebe, hremastika nema granica, jer novac želi uvećati do beskonačnosti.

Kao i Platon i Aristotel osuđuje pohlepnost za dobitkom, i po njemu građanin ne pripada samo sebi nego državi, koja je organizam u velikom. Međutim postoje i razlike. Platon zahtijeva od građana jedinstvenost mišljenja, osjećanja i htijenja, Aristotel to odbacuje kao nemoguće. Aristotel odbacuje jedinstvo cilja na kojemu inzistira Platon, i daje pojedincu izvjesnu samostalnost da razvije svoje sposobnosti koje će biti na dobrobit zajednice. Aristotel odbacuje ideju o neimanju privatnog vlasništva, jer se pojedinac jedino za svoje vlastito i brine. Isto tako smatra da zajednički poslovi ne stvaraju jedinstvo, nego razdore među građanima. Ako se ukine brak prestat će postojati i vrline kao što su: darežljivost, gostoljublje i stidljivost.

Za Aristotela građanin je čovjek koji ima pravo sudjelovanja u savjetodavnoj ili sudskoj vlasti, a država je skup svih takvih građana. Državni oblik može biti trostran: vlast ili državnu upravu ima ili jedan građanin, ili nekolicina, ili množina; svaka ta vrsta ima dvije podvrste: jednu valjanu, tj. takav oblik u kojem je cilj opće dobro, a drugu lošu, tj. takav oblik u kojem je cilj samo korist onih koji drže vlast. Dakle dobri oblici jesu: 1) kraljevstvo, vladavina najboljega, 2) aristokracija, vladavina onih koji se odlikuju intelektualnim i etičkim vrlinama, 3) republika, narodna vladavina. Loši oblici su: 4) tiranida, samovolja jednoga, 5) oligarhija, izrođenje aristokracije, vladavina najbogatijih i 6) demokracija, vladavina širokih narodnih masa, izvrgnuće republike. Spajanjem različitih karakteristika ovih tipova vlasti mogući su i mješoviti državni oblici.

U Retorici daje malo drugačiju podjelu, te pokazuje 4 oblika vlasti. Demokraciju koja je državni oblik u kojem se službe dijele kockom, a cilj joj je sloboda. Oligarhija u kojoj se državne službe dijele prema porezima, a cilj joj je bogatstvo. Aristokracija u kojoj vladaju oni koji se odlikuju obrazovanošću, a cilj joj je obrazovanost i održavanje zakonitosti. I monarhija u kojoj jedan stoji iznad sviju, a cilj joj je sigurnost. Vrijednost različitih državnih oblika ocjenjuje se prema: 1) apsolutno najboljem ili idealnom mjerilu, 2) relativnom najboljem, 3) s obzirom na već dane političke prilike najboljem i 4) prosječno najboljem.

Apsolutno najbolja vladavina moguća je samo ondje gdje osnivaču države stoji na raspolaganju najbolji dio zemljišta, ljudski materijal i materijalna pomoćna sredstva u neograničenoj mjeri. Relativno najbolji oblik vladavine postoji ondje gdje broj građana koji ga usvajaju i žele da on i dalje traje veći nego broj onih koji ga ne žele. Najbolji oblik vladavine s obzirom na dane

36

političke odnose jest onaj koji omogućava trajanje. Oblici vladavine obično propadaju zbog pretjerivanja u načelu na kome se osnivaju. Prosječno najbolji oblik vladavine jest onaj koji je najpodesniji za sve države.

Motiv koji pokreće revolucije jest velika razlika u podjeli dobara, položaja i prava. Predmet svake revolucije čini težnja revolucionara da dođu do imovine i položaja ili da se oslobode od pritiska i beščašća. Povod za revoluciju često je strah od kazne za učinjenu nepravdu ili strah od nepravde koja prijeti. Da bi se spriječile revolucije ni jednom se građaninu ne smije dopustiti prevelika politička moć, i što je još važnije građane se treba obrazovati u skladu s političkom ustanovom.

Idealan oblik vlasti je kraljevstvo, ali od ostvarivih oblika države najbolji je oblik republika, koja čini sredinu između demokracije i oligarhije. I u kojoj srednji stalež ima dominantan položaj. Kao takva ona čini mjerilo po kojem se ocjenjuju svi drugi oblici vlasti. Takav oblik Aristotel naziva politija.

Aristotel je bio najuniverzalniji genije staroga vijeka, jer je filozofija za njega cjelokupnost znanja, cjelokupnost koja obuhvaća i znanost. Uz filozofiju, Aristotel se bavio i biologijom, anatomijom, psihologijom, estetikom, političkom ekonomijom, a smatra se i osnivačem logike. Platonov idealizam i Aristotelovim realizmom otvorena su čovječanstvu dva puta: put ideje i spekulacije, i put iskustva, činjenice i trezvene presude razuma.

PERIPATETIČARI, SKEPTIČARI, EPIKUROVA ŠKOLA

PERIPATETIČKA ŠKOLA

Peripatetičari, odnosno Aristotelovi nasljednici nadovezuju se na posljednju fazu Aristotelovog naučne metode. Uz znanstvena pitanja, puno se bave i onim etičkim. Smiso za etičku karakteristiku posebno se pojavljuje u biografiji, koja se u Peripatetičkoj školi posebno njeguje, i koju će razvijati Aristoksen, Hermip, Satir, Hameleont i dr. Raniji predstavnici škole učiteljevo učenje nadopunjuju, prerađuju i ispravljaju, dok se kasniji zadovoljavaju samo komentarima Aristotelovog djela. U njihovom radu empirijski smjer je pretežniji od filozofskog. Od neposrednih učenika posebno se ističu Teofrast, Eudem, Aristoksen, Dikearh, a od posrednih Demitrije iz Falera i Straton.

Teofrast (372-287) je rođen u Eresu na otoku Lezbu, najprije je bio Platonov, a kasnije Aristotelov učenik. Odlikovao se iznimnom govorničkom sposobnošću. Nakon Aristotelove smrti dolazi na čelo Peripatetičke škole i na njemu ostaje 35 godina. Škola je stekla veliku slavu i ugled u Helenskom svijetu. Bavio se fizikom, meterologijok, kemijom, mineralogijom, medicinom, botanikom (koje se smatra osnivačem) i naravno, filozofijom i etikom. Što se tiče etičkog stajališta, tu se drži Aristotela, samo s tom ratlikom što veću važnost pripisuje vanjskim dobrima. Vrlina je također sredina između dvije krajnosti, veliku vrijednost pripisuje i prijateljstvu. Vanjska dobra nemaju vrijednost bez vrline. Učio je srodništvo svih živih bića, pa je odbacivao žrtvovanje životinja. Od njegovih etičkih spisa sačuvani su Karakteri. To više ne opisuje normativnu nego deskriptivnu nauku o moralu. Tu on opisuje trideset smiješnih ili pokudnih karaktera prema njihovom ponašanju u životu. Bavio se opisivanjem različitih stupnjeva starosti, opisivanjem bogataša, plemića i vlastodržaca. Veliku važnost je Teofrast pridavao odnosu između politike i morala. Teofrast je navodno i dva puta oslobodio zavičaj od tiranide.

Eudem Rođanin u svojim je spisima prikazao peripatetičko učenje i povijest pojedinih znanosti, posebno matematike i astronomije, nije bio samostalan te je učiteljeve spise, posebno etičke, prerađivao ih i dopunjavao.

Aristoksen iz Taranta odlikovao se kao teoretičar i povijesničar muzike, pa je za to i dobio nadimak Muzičar. I ako je došao iz Pitagorovačke škole svoja etička i muzikalna shvaćanja bila su u suglasnosti s Peripatetičkom školom. Muziku je smatrao važnom u obrazovanju. Pripisivao joj je s jedne strane etičko-pedagoški, a s druge strane katartičko-terapeutski utjecaj. Smatra se osnivačem biografije, napisao je Život Pitagorin, u dobronamjernom duhu, i Život Platonov, u zlonamjernom duhu.

Dikearh iz Mesane na Siciliji razlikovao se od Aristotela i Teofrasta time što je veću važnost pripisivao praktičkom, posebno političkom, negoli teorijskom životu. Bavio se geografijom, filozofijom, poviješću književnosti, znanosti o državi i poviješću kulture. Kao i Aristotel poricao je

37

samostalno postojanje i besmrtnost duše i smatrao ju je samo kao harmoniju elemenata u živom tijelu. On zahtijeva da cijeli ljudski život bude zračenje moralne snage, te je u tom smislu na Sokratovu tragu. Dikearh vidi tri stupnja u razvoju kulture: prastanje u kojem nema kulture, drugi stupanj predstavlja nomadski i lovački život, i treći stupanj koji karakteriziraju zemljoradnja i nastanjenost. Uz razvitak kulture postepeno se razvijaju i zla koja su uz nju neminovna.

Od Teofrastovih učenika isticao se kao izvanredno plodan filozofski pisac i državnik Demetrije iz Falera. Znatan dio njegovih spisa obrađivao je teoriju države i aktualna politička pitanja. Deset je godina kao guverner upravljao Atenom gdje se dakle bavio praktično političkim radom. U skladu sa Aristotelovom političkom teorijom radio je na jačanju srednjeg staleža, unaprijedio državne financije, i općenito unaprijedio Atenu. Nakon promjenjenih političkih prilika u Ateni morao se odseliti u Tebu. Međutim, na poziv Ptolomeja l Sotera koji mu je dao ugledan položaj odselio se u Aleksandriju.

Najpoznatiji peripatetičar je bio Straton iz Lampsaka koji je oko 288. naslijedio Teofrasta. On je napustio svaku transcendenciju i svaki imaterijalizam i samo materiju imanentne sile uzeo kao činioce sveg postojanja i prestajanja. Priroda je uzrok sveg stvaranja, ali ona nema nikakve svijesti, ni ljudskog oblika. Sva živa bića imaju razum i um. Od etičkog učenja sačuvana je ostala samo ova definicija dobra: dobro je ono što potpunom čini moć kojom postižemo energiju. I on je vjerovatno na Demetrijev poticaj pozvan u Aleksandriju.

SKEPTIČARI

Helensko-rimski skepticizam bavio se pitanjem da li je spoznaja uopće moguća, da li visoke svrhe ne prevazilaze granice ljudskih sposobnosti, i može li se čovjek osloboditi od svih varljivih mišljenja da dođe do postojanih i nesumnjivih istina. On ne znači neposredno poricanje mogućnosti spoznaje, nego traženje nečega pozitivnog što bi zamjenilo sumnje. Već pri kraju lV stoljeća javljaju se pokušaji sistematiziranja skeptičkih misli. To sistematiziranje razvilo se u četiri pravca: 1. stariji skepticizam (Piron, Timon), 2. i 3. Skepticizam Srednje i Nove Akademije i 4. Kasni skepticizam ili dijalektički skepticizam. Značaj skeptičara osniva se na njihovoj kritici kategoričkih tvrđenja i dogmatičkih shvaćanja, tj. onih koji razultatima opažanja ili mišljenja poklanjaju puno povjerenje.

Prvi koji je skepsu izgrađivao kao metodu vođenja života bio je Piron (365-275) iz Elide. Isprva se bavio slikarstvom, pratio je i Aleksandrovu vojsku na pohodu u Indiju i tamo se upoznao sa indijskim filozofima. Kasnije se vratio u svoj zavičaj i ondje osnovao školu koja čini se, nije imala velikog uspjeha. Sam ništa nije napisao nego se služio usmenim poučavanjem. Učio je «da ništa nije ni lijepo ni ružno, ni pravo ni nepravično; i za sve važi stav da nema ničega istinitog, i da sve što ljudi čine događa se na osnovu pretpostavke i navike, jer ni jedna stvar nije više ovakva negoli onakva». Iz teorijske sumnje proizlazi dakle i praktička, jer da bi nešto bilo dobro ili zlo, ono bi takvo moralo biti za sve, ali život pokazuje da što jedan smatra dobrim drugi smatra zlim, i obrnuto, dakle dobro po sebi se ne može saznati. Stoga se moramo uzdržavati od svakog suda, ono je dobro što donosi i duhovnu neuzbudljivost, odnosno unutrašnje spokojstvo. Mudracu ne dolikuje ni da dobro hvali ni da zlo kudi, jer ne zna pouzdano da li je dobro zaista dobro ili zlo zaista zlo, nego prema svemu treba biti ravnodušan. Kao Pironovi učenici spominju se Nausifan iz Teja, Filon, Hekatej i Timon.

Timon (320-230) iz Flijunta je najprije bio kazališni umjetnik, ali kad mu je to dojadilo otišao je u Megaru i tu slušao Stilpona, zatim se vratio u domovinu, oženio se i otišao u Elidu da sluša Pirona. Preselio se radi oskudnoga života u Halkedon gdje je predavao filozofiju, a kad si je popravio imovno stanje odlazi u Atenu. Bio je plodan pjesnik i pisac, a ismijavao je sve grčke dogmatičare. Onaj koji želi biti sretan mora obraćati pažnju, prema Timonu, na ovo troje: prvo, kakve su stvari; drugo, kako treba da se prema njima ponašamo; i na poslijetku što proizlazi iz toga ponašanja. Pošto su stvari nerješljive, neodmjerljive i neocjenjene, ni naša mišljenja ni naša opažanja ne treba uzimati ni za istinita ni za lažna. Stoga se u pogledu svega treba uzdržati od svakoga tvrđenja i zadržati unutarnje spokojstvo (neuzbudljivost duše). Njegovi učenici su bili Dioskorid, Nikoloh, Eufranor i Prail. Sa Pironom i njegovim neposrednim učenicima pironska skepsa se ugasila.

SKEPTIČARI SREDNJE I NOVIJE AKADEMIJE

38

Mislilac kojem skepsa nije bila cilj nego borbeno sredstvo protiv stoičkog dogmatizma i gnoseološlih slabosti drugih škola bio je Arkesilaj (315-240), koji je uveo kritičko-skeptički pravac u Akademiju. Isprva je slušao Teofrasta, a kasnije prešao u Akademiju. Uporno je polemizirao protiv dogmatskih filozofskih škola, posebno protiv Zenona. Odbacio je stoičko učenje o mjerilu istine i obnovio Pironovo tvrđenje da se moramo kloniti svake teorije i ograničiti se na život i svako praktičko djelovanje. I naravno uzdržavati se od iznošenja sudova. On se ne drži načela sumnje samo radi sumnje, nego poriče postojanje pouzdanih mjerila istine i ukazuje na razumno odmjeravanje kao normu za praktičko ponašanje. Tako se pravilnom može smatrati ona radnja koja se po svome izvršenju može braniti dobrim razlozima. Arkesilajev agnosticizam stoičari su odbijali tvredeći da poništava svako moralno djelovanje. Na što je on odgovorio da čovjekova žudnja sama vodi djelovanju, bez nekog unutrašnjeg odobravanja ili usaglašavanja. Kao upravnik škole naslijedio ga je Lakid iz Kirene, njega su pak naslijedili redom Telekle, Euandar, Hegesin i Karnead.

Najugledniji predstavnik kritičko-skeptičkog pravca u Akademiji bio je Karnead (214-129) iz Kirene i koji je osnivač Treće ili Novije Akademije. Bio je veoma slavan i utjecajan, a posebno se hvali njegova govornička vještina. Sam nije ostavio nikakvih zapisa, a njegovo shvaćanje zabilježili su njegovi učenici, kao šro je bio Hazdrubal, Zenon iz Aleksandrije i Hagnon. Kad je došao kao član atenskog izaslanstva 156. u Rim, počeo je predavati filozofiju. U Rimu je svojom duhovitošću, rječitošću, slobodoumnošću i oštrinom svoje dijalektike ostavio dubok dojam. Raspravljajući o pojmu pravednosti, jedan bi dan pokazivao rimljnima da bi sva osvojena područja morali vratiti i vratiti se na život u svojim kolibama, a drugi bi dan dokazivao da po pravu jačega imaju pravo vladati svim osvojenim područjima. N je ustrajao ne samo protiv epikurskog nego i protiv stoičkog dogmatizma. Tvrdio je da je sve varljivo, i osjetila, i predstave, i razum, i da nema mjerila istine, jer se lažne predstave ne mogu razlikovati od istinitih. Pobija stoičke dokaze o postojanju boga i antropomorfni politeizam. Pouzdano saznanje o bilo čemu je nemoguće i zato nam ostaje samo vjerovatnost, kao zamjena teorijske pouzdanosti. Tri su glavna stupnja vjerovatnosti: na prvom su stupnju predstave koje ne ostavljaju nikakvog razloga za sumnju, na drugom su vjerovatne i neosporene, a na trećem su vjerovatne, neosporene i stvarno ispitane. Svoj teorijski skepticizam proširio je i na etiku. Pobijao je pojmove prava (pravde) i morala, oni imaju relativno i uvjetno obilježje; njih utvrđuju ljudi rukovođeni svojim osobnim interesima, a oni se mijenjaju. To isto vrijedi i za pojmove dobra i zla, nema apsolutnog dobra, ni apsolutnog zla. Stoga je on dopuštao probablitetsku etiku sa različitim stupnjevima vjerovatnosti prema određenim mjerilima. I ako je u svojoj dijalektici ustajao protiv svakog dogmatizma, ipak je napustio apsolutno uzdržavanje od suda i svojim učenjem o vjerovatnosti suzio svoje skeptičko shvaćanje.

KASNI SKEPTICIZAM

Predstavnici su mu Enesidem iz Knosa na Kreti, Agripa i Sekst Empiričar. Enesidem je živio u prvom stoljeću pr. Kr. u Aleksandriji. nezadovoljan akademijskom teorijom vjerovatnosti vratio se na radikalan oblik skepticizma i osnovao neopironsku skeptičku školu. On je prvi dijalektičar skepticizma jer je sve skeptičke načine za osnivanje sumnje sistemski prikazao. Tih načina ili tropa ima deset, a to su: 1) različitost živih bića uopće, zbog koje ona imaju i različit način spoznavanja; 2) različitost među ljudima; 3) različito uređenje osjetilnih organa u jednog te istog čovjeka; 4) različita stanja u kojem se nalazi jedno te isto lice: hrabrost, strah, godine života itd.; 5) različitost položaja, rastojanja i mjesto onoga koji iskazuje svoj sud, pa se ista stvar jednom čini velika, drugi put mala; 6) pomiješanost predmeta sa različitim stranim elementima; 7) različitost kvalitetnih i kvantitetnih odnosa; 8) relativnost (svih pojava i opažanja); 9) učestalo i rijetko pojavljivanje; 10) različitost u obrazovanju, navikama, običajima itd, nema ničega što bi važilo za sve. Od drugih filozofa Enesidem se potpuno intersirao za Heraklita, te je smatrao da skeptičke pretpostavke nisu drugo nego uvjet heraklitizma. Prema tome, i ova skepsa je samo pravac mišljenja, nije nikakvo učenje, jer se ne može popuzdano odrediti što je dobro i zlo, i zato nema morala kao učenja kako treba živjeti. Ostaje samo orjentacija čovjeku na običaje, zakone, znanstvene istraživanja itd.

O Agripi se ne zna pouzdano kako je živio, Enesidemovih deste tropa djelom je spojio, a djelo upotpunio novim.

Sekst Empiričar je bio učenik Herodota iz Tarsa, živio je najvjerovatnije na kraju drugog stoljeća. Napisao je Pironske osnove u kojim je iznio skeptičko učenje. Pisao je spise protiv logičara,

39

fizičara, etičara, gramatičara, retora i učitelja znanosti. I za njega je najviša etička svrha postizanje duhovnog spokojstva koje se postiže sumnjom, jer se oslobađanjem od suda duh oslobađa zabluda koje donose pometnju, nered i nemir. Potrebno se suzdržavati od bilo kakvog tvrđenja. Sumnja je sposobnost da ono što se pojavljuje i ono o čemu se misli stavi u suprotnost. Postoje pojave koje ne treba poricati, nego se prema njima treba upravljati u svome djelovanju. To su podmirivanje prirodnih potreba, zakoni, običaji i učenje znanosti, od kojih su najdragocjenije medicina i filozofija. Skepticizam on ne primjenjuje samo na teorijsku, nego i na praktičku oblast. Tako se ne smije vršiti ni etičke procjene, jer su običaji jednih ljudi drugačiji od običaja drugih. Kakva je koja stvar po prirodi ne možemo reći, nego samo kakva se čini prema određenom načinu života ili određenom zakonu ili određenom običaju. Skeptičari kao put koji vodi blaženstvu vide duhovno spokojstvo i metriopatiju, tj. održavanje mjere u afektima.

Ne prihvaćajući ni jedno tvrđenje kao apsolutno istinito, skepticizam postaje izvorište sveg umovanja bez predrasuda i obmana. Težnja za duhovnim spokojstvom, u kome su skeptičari nalazili svrhu života odaje ravnodušnost prema sebi i drugome, prema državnoj organizaciji, političkom životu i razvitku društveno privrednih odnosa. Međutim, dok su se stariji skeptičari klonili javne djelatnosti, kasniji skeptičari izričito ističu nužnost svake vrste životne djelatnosti, posebno etičke, jer se ne može biti sasvim bez rada.

EPIKUROVA ŠKOLA

Epikur (341-270) je rođen na otoku Samu. Bio je iznimno nadaren za filozofiju, a pošto je bio često bolestan imao se vremena baviti razmišljanjima o svom životu. Prvi mu je učitelj bio Pamfil, ali on nije bio na Epikurovoj razini, tako da je prave hrane za svoj duh našao nakon što je stigao u Tej gdje se upopznao sa demokritskim učenjem. Kao efeb dolazi u Atenu i sluša Atenske filozofe, ali već ima izgrađeno svoje mišljenje. Nakon odsluženja vojnog roka vraća se u Teju gdje mu je sad učitelj demokritovac Nausifan, ali se od svog učitelja nakon nekog vremena razišao. U 31. godini počinje predavati prvo u Mitileni na Lezbu, a zatim u Lampsaku na Helespontu. 307. odlazi u Atenu gdje osniva školu. Školskoj zajednici pripadali su ne samo robovi, nego i žene. Učenici su u njemu gledali prije više biće nego učitelja i svi su ga bezrezervno slijedili, svi osim Timokrata koji mu je postao najžešći protivnik. U školi, i u Ateni je ostao do kraja života. Napisao je mnogobrojne spise, kojih je bilo oko 300 svitaka. Svoju je filozofiju je podijelio na kanoniku, fiziku i etiku.

Epikur definira filozofiju kao djelatnost koja razmišljanjima i istraživanjima ostvaruje blažen život. Navodi tri mjerila za istinu: osjetilno poažanje; antecipacija, tj. slika kojoj je prethodilo opažanje; i osjećaje. Osjetilno opažanje kao fine materijalne otiske ili sličice koje se otkidaju od predmeta, izvanrednom lakoćom ili brzino lete po zraku i lroz praznine ulaze u naše osjetilne organe, i tu izazivaju odražaje vanjskog svijeta. O istini i neistini ne odlučuje um, nego osjetilna opažanja. Svim varkam i zabludama ne leži porijeklo u osjetilima, nego u tome što mi, kad sudimo o stvarima, iskaze osjetila nepravilno tumačimo, ne osnivajući svoj suđenje na osjetilnim podacima. Spoznaja je za Epikura a postriorna. Polazište spoznaje je objektivna stvarnost. Istina se sastoji u slaganju naših misli s objektivnom stvarnošću, koja se u nama odražava posredstvom osjetila. Osjećaj je suglasan s prirodom.

Za sistemsko učenje o prirodi Epikur je preuzeo Demokritov materijalistički atomizam, kao najpodesniji da bude osnova njegovoj etici. Naravno, uz bitne izmjene. Iz ničega ne može nastati nešto. Sve se sastoji od nevidljivih atoma i praznine. Nepravilnosti u kretanju atoma omogućuju odstupanje od strogog kauzaliteta, pa stoga omogućuju i slobodu. Atomi nisu najmanji sastojci materije, postoje i manji minimi iz kojih se sastoji atom. On ne poriče bogove, ali ih ne miješa ni sa ljudima ni sa prirodnim zakonima. Duša čovjekova se sastoji od najfinijih čestica koje su raspoređene po cijelom tijelu. I dok je duša u tijelu, ono je živo. S obzirom da se duša rađa s tijelom, kada tijelo umre, zauvijek se gubi i duša.

Etičko učenje Epikutovo ne nosi sistematsko obilježje, nego je više skup misli koje su jedna do druge nanizane bez jače unutrašnje veze. Kao kirenska, i ona je individualna etika, jer kao svoje polazište Epikur izričito obilježava zadovoljstvo pojedinca, a kao svrhu blažen život. Epikur priznaje samo jednu očevidnu vrijednost, na koju čovjek po svojoj prirodi teži , a to su osjećaji zadovoljstva, i samo jedno pravo zlo, kojega se kloni, a to su osjećaji bola. On svoje etičko učenje ni ne pokušava

40

zasnovati logički, ni uz pomoć razuma, jer težnja za zadovoljstvo se u čovjeka naprosto osjeća. Glavni etički spis u kojem je izložio svoje etičke teze jest Poslanica Menekeju.

Epikur se i u etici oslanja na Eudoksovu tezu o zadovoljstvu kao vrijednosti, i na kirenski senzualistički hedonizam, te izvjesno pravo odaje i nagonskom životu, jer pod «životom prema prirodi» razumije život prema zadovoljstvu. Razlikovao je zadovoljstvo u mirovanju (nepotresenost i bezbolnost) i zadovoljstvo u kretanju (radost i veselost). Kao vrhunac zadovoljstva ističe se uklanjanje svega što izaziva bol. Razlikovao je i tjelesna i duhovna zadovoljstva, ali i duhovne radosti da bi bile pravo zadovoljstvo, moraju imati svoje porijeklo u osjetilnim zadovoljstvima, odnosno moraju biti posredovane osjetilima. Izvor svih dobara leži u tijelu, to je osnovni zakon i pravilo. Dobro i vrlinu treba poštovati samo onda kad nam donose zadovoljstvo. Duhovna zadovoljstva su veća od tjelesnih, i to zato što duhom možemo osjetiti uz sadašnjost i prošlost i budućnost. Nosilac tjelesnog zadovoljstva je neko unutrašnje opažanje, dok je nosilac duhovnih zadovoljstava organ mišljenja koji Epikur stavlja u srce. Svrha života za čovjeka je da se oslobodi svih tjelesnih i duhovnih bolova. Tako da filozofija za njega postaje tehnika uživanja. Najviši oblik sreće i blaženstva čini nepomućenost duha, ataraksija, a ova se postiže oslobađanjem ne samo od utjecaja vanjskoga svijeta nego i od vlastitih prohtjeva i strasti, bolova i požuda. Stvar sa zadovoljstvom stoji kao sa bićem, unutar njega se pojavljuju mali dijelovi nezadovoljstva, ali ono je po sebi homogeno.

Vrline se njeguju radi zadovoljstva, a ne radi njih samih, kao što s i ljekovi uzimaju radi zdravlja. Četiri su osnovne vrline: prva, na kojoj se osnivaju sve ostale je uviđavnost, koja se sastoji u pravom odmjeravanju sredstava kojim se postiže zadovoljstvo (ukloniti požude); samosavlađivanje, koje nas opominje da se pridržavamo razuma; hrabrost, koja nam omogućuje da živimo bez straha; i pravičnost, koja donosi najveću mjeru zadovoljstva.

Ne postoji čovjek radi države, nego država radi čovjeka, po tome se njegovo stajalište razlikuje od Platonovog, pa i Aristotelovog. Čovjek treba po Epikuru, naći svoj put nezavisno od države. On ne poriče državu, ali poriče platonsko-aristotelsku tezu da država treba kultivirati i moralno unaprijediti čovjeka. Državni procesi ne trebaju ostvarivati etička načela, jer su proizašli iz ugovora među ljudima da jedan drugom neće činiti zla. Taj ugovor nije nametnula moralna dužnost, nego ljudska slabost. Od političkog života treba bježati, jer ono samo donosi nemir i ometa postizanje blaženstva. Koje se postiže u tihoj povučenosti od buke javnog života.

Prijateljstvo cijeni, a objašnjava ga potrebom i korišću. Ali nužnost tu prelazi u slobodu. Svako prijateljstvo treba birati radi njega samoga, korjen mu je u koristi, ali skokom u visinu ono postaje vrlina koja svoju vrijednost nosi u sebi. Prijateljstva su zaštitnici zadovoljstva, kako za sebe tako i za prijatelje. Radosti prijatelja se radujemo kao i svojoj, jednako kao što patimo kada i oni pate. Ono je unutrnja nužnost, i najvažnija je tekovina mudrosti.

Idealnom mudracu spoznaja omogućuju da savlada tjelesnu bol i da ga oslobodi od svakog duhovnog nemira, osigurava mu ataraksiju, trajno duhovno spokojstvo i zadovoljstvo. Neće se baviti politikom, neće se ženiti, neće ni prositi, veselit će se znanstvenom proučavanju. Rad Epikurove škole ograničavao se na obranu učiteljeva sistema. Neki od njegovih učenika i naljednika su Metrodor, Polijen oba iz Lampsaka, Hermarh iz Mitilene, Karneisk, Polistrat i drugi. Najznačajnij epikurovac u Rimu je bio Tit Lukrecije Kar.

STOIČKA ŠKOLA

U povijesti stoičke škole, koja je izgradila najznamenitiji sistem stoičkog vremena, razlikuju se tri razdoblja: staro razdoblje od god. 300. do 130. pr. Kr., srednje ili helensko rimsko od 130. do 50. pr. Kr., i kasno razdoblje od god. 50. do lll stoljeća.

Stoičku školu osnovao je Zenon sa Kitije na Cipru. Bavio se trgovinom ali je nakon brodoloma izgubio svu svoju imovinu. Oko 320. god. dolazi u Atenu i pridružuje se kiničaru Kratetu, poslje je slušao Stilpona, nakon toga je ostavio kiničare i počeo slušati dijalektičara Diodora, Ksenokrata, člana Akademije i Polemona. 301. godine sam počinje predavati filozofiju i osniva vlastitu školu. U Ateni je ubrzo stekao velik ugled. Ostatak života proživio je u Ateni, skončavši u 99. godini kad si je gušenjem prikratio život. Sve u skladu sa stoičkim načelo da život gubi vrijednost kad se čovjek od njega ne može nadati sreći ni za sebe ni za druge. Neki njegovi učenici su Kleant, Ariston, Persej, Heril, Arat i dr.

41

Zenonov nasljednik u školi bio je Kleant, koji se odlikovao jakom tjelesnom građom tako da je isprva bio atlet. Odmah nakon dolaska u Atenu pridružio se Zenonu. Pošto je bio spora duha, drugi su ga učenici nazivali magarcem. Ubio se u 80. godini nakon što je školom upravljao trideset godina. Učenici su mu bili Sfer i Hrisip.

Treći i najutjecajniji upravitelj škole bio je Hrisip (281/279-208/205). Odlikovao se izvanrednom dijalektičarskom snagom. Prije nego se pridružio stoicima, bio je u Akademiji gdje je slušao Arkesilaja i Lakida i izučio vještinu pisanja pro et contra. On je nadopunio svoje prethodnike i sistematizirao stoičko učenje i tako postao drugi osnivač škole. Napisao je više od 705 spisa, više čak i od Epikura. Nasljednici su mu bili Zenon iz Tarsa, njegov je pak nasljednik bio Diogen iz Seleukije. Alje su slijedili Antipatar, Arhedem, Boet, Apolodor i dr.

Prvi stoičar helensko-rimskog razdoblja je Antipatrov učenik Panetije (185/180-početak l stoljeća) iz Linda sa Roda. Ključan je za njega bio dolazak u Rim, gdje se upoznao sa Scipionom Afričkim Mlađim s kojim se proputovao Egipat, Siriju, Pergam Grčku i Rod. U Rimu je proširio svoje vidike, a rimska aristokracija ga je kao filozofa iznimno štovala. Posljednje godine života provodio je djelomično u Rimu, a djelomično u Stoi u Ateni gdje je i umro. Najpoznatiji spis mu je O onome što dolikuje. Najpoznatiji mu je učenik Posidonije.

Posidonije (135-51) je rođen u Apameji u Siriji. Poslje putovanja po Italiji, Španjolskoj, Sj. Africi nastanio se na Rodu, gdje je i osnovao školu. U sebi je udružio državnika i filzofa, bio je izrazito široka pogleda, on ponovno obraća pažnju na prirodne znanosti i uvodi ih u Stou, bavi se Aristotelom. Bavio se matematikom, fizikom, astronomijom, geografijom, povijesti, gramatikom i filozofijom. Na čelu škole ga je zamjenio unuk Jason. Najveći broj stoičara dolazi iz Tarsa u Kilikiji. U kasnom periodu poznato je oko pedeset stoika, od koji su tri najznamenitija Lucije Anej Seneka, Epiktet i Marko Aurelije.

Seneka (4-65) se rodio u Cordobi u Španjolskoj. Za carovanja Kaligulina postao je član senata, međutim pošto je bio u vezi s njegovom sestrom, Klaudije ga nakon dolaska na prijestolje progna na Korziku. Međutim na molbu svoje žene Agripine Mlađe, pozvao ga je nakon osam godina natrag, imenovao pretorom i postavio ga za učitelja sinu Neronu. A ovaj ga nakon što je došao na prijestolje jedne godine imenuje i za konzula, tako da je jedno vrijeme i vladao Rimom, bilo je to 57. godine. 65. godine Neron ga osuđuje kao urotnika na smrt, te si Seneka sam, prema zakonima uzima život. Seneka se stoičkih načela baš i nje držao, nagomilao je silno bogatstvo, bio zelenaš i često se prepuštao različitim strastima. Kao umjetnik bio je jedan od najvećih stilista u svjetskoj književnosti, a od stoičkih spisa sačuvani su Dijalozi u dvanaest knjiga.

Epiktet (50/60-) je rođen kao rob u Hijerapolju u Frigiji, odmah dolazi u Rim u kuću Neronovog gardista Epafrodita. U mladosti je izgubio jednu nogu te je cijeli život hramao, izazivao je poštovanje svog gospodara te ga je ovaj i oslobodio. Učitelj mu je bio stoičar Musonije Ruf kojeg je slušao još kao rob. Nakon oslobođenja živi u Rimu kao učitelj filozofije. Nakon što je Domicijan naredio da svi filozofi odu iz Rima, preselio se u Nikopolj u Epiru gdje je osnovao svoju školu. Ništa nije zapisao, a njegovo učenje je zabilježio njegov učenik Flavije Arijan.

Posljednji veliki stoičar je rimski car Marko Aurelije (121-180), rođen je u Rimu, a pošto je bio iz ugledne porodice imao je najbolje obrazovanje. U dvadeset petoj godini se upoznaje sa Epiktetovim radom, te odbacuje retoriku kojom se do tada bavio. Sluša i razne druge stoičare koji su se nalazili u Rimu. 161. godine stupa na rimsko prijestolje, i ostvaruje Platonov ideal o kraljevstvu filozofa. I ako je carstvo već bilo u padu, Marko Aurelije je bio jedan od najvećih rimskih careva. Držao se stoičkih ideala, ali sreća ga nije slijedila, imao je razvratnu ženu Faustinu i raspusnog sina Komoda kojeg je suprotno praksi postavio za svog nasljednika.

ZADATAK I PODJELA FILOZOFIJE STOIČARAStoičari usvajaju Ksenokratovu podjelu filozofije na tri discipline: fiziku, logiku i etiku, ali oni

te discipline dovode u unutarnji odnos i time im određuju vrijednosni položaj. Mudrost su nazivali znanjem o božanskim stvarima, a filozofiju vježbom korisne vještine. Fizički dio filozofije ispituje svemir i događaje u njemu; etički ispituje ljudski život, a logički koji se zove i dijalektički ispituje pojam. Težište filozofije su stavljali na etiku, koja je za Epikteta početak i završetak filozofije. Logikom se moramo baviti da bi za svoj rad stvorili pravilne sudove i zaključke, a fizikom, tj. proučavanjem prirode da bi smo prema prirodi mogli živjeti.

42

FIZIKAZenon postavlja kao osnovu materijalistički monizam. Sve je materijalno, čak i bog, i duša,

duhovne osobine itd. Nematerijalni su samo vrijeme i prostor. Prasupstancija je vatra, koja se dijeli na običnu, koja samo razara i stvaralačku, koja stvari stvara. Od četiri elementa samo je vara aktivan, i to samo njen stvaralački dio. Stoici su učili i vječno vraćanje svih stvari i događaja. Tim učenjem o periodičkom sagorjevanju i obnavljanju svijeta uklanja se dualistička alternativa vječnosti i prolaznosti. Kao kosmologija, i psihologija nosi materijalističko obilježje, duša je materijalna. A sastoji se od osam dijelova, od pet osjetila: vid, sluh, miris, okus, dodir; zatim govorne moći kao šestog, rasplodne moći kao sedmog i uma kao osmog dijela. Druga stoička podjela duše govori da je središte upravnog dijela duše u mozgu, i da ta upravna funkcija ima četiri moći: predstavu, saglašavanje, nagon i mišljenje.

LOGIKAZenon logiku dijeli na dijalektiku i retoriku, a dijalektiku na logiku u užem smislu, koja

ispituje pojam i na gramatiku. Glavni stoički prilog logici sastoji se u učenju o zaključku i o onim logičkim pojmovima koji su u nužnoj vezi sa zaključkom. Uz već postojeće kategoričke sudove, koje je iznio Aristotel, oni su dodali hipotetičke i dijunktivne. Time što su pri zaključivanju najviše obraćali pažnju na oblik suda oni su postali osnivači formalne logike. I ako se bazira na Aristotelovoj logici od nje se razlikuje učenjem o kategorijama, jer umjesto Aristotelovih deset, oni ih postavljaju četiri: 1) supstanciju, 2) kvalitet, 3) modalitet i 4) relaciju. Stoičari su tražili mjerilo istine, i izvorište sveg znanja i nauke, a to mjerilo je kataleptička predstava, dakle sva saznanja imaju porijeklo u osjetilnim opažanjima.

ETIKA U STARIJEM PERIODUSvrhu života Zenon je definirao kao skladan život, što je značilo život u suglasnosti sa

razumom. Njegovi nasljednici Kleant i Hrisip su nadopunili tu definiciju, i postavili novu: za njih je skladan život onaj koji je u skladu sa prirodom. Život u skladu sa prirodom znači u stvari život u skladu sa vrlinom, jer nas priroda vodi tome životu, a vrlina se ne razlikuje od života koji se osniva na iskustvenom poznavanju prirodnog toka stvari. Kod svakog bića vrlina kao njegovo najbolje stanje nije drugo nego usavršenost njegove prirode. Kod čovjeka vrlina je puni razvitak razuma. Svi ljudi od prirode nose u sebi sklonost vrlini, a nju treba izgrađivati, što nije lako, jer je čovjek poslje rođenja izložen različitim štetnim utjecajima. Dakle, ne prirodom, nego učenjem čovjek postaje moralna ličnost. Pa i ako nisu svi ljudi od prirode dobili jednaku sklonost vrlini, nju je moguće naučiti. A sama vrlina je dovoljna za blaženstvo. U podjeli vrlina slažu se s Platonom, tako postoje četiri osnovne vrline: uviđavnost, koja se pokazuje u pravilno odabiranju; razboritost, koja se sastoji u održavanju mjere, hrabrost, u strpljivom podnošenju i pravednost u pravičnom raspoređivanju.

Afekti su prekomjerni nagoni ili nerazumni i protuprirodni duševni pokreti koji se opiru umu. Tu nerazumnost i protuprirodnost izaziva sila kojom nas zaokuplja vanjski utjecaj ili predstava o nekom suviše velikom dobru ili zlu. Nagona ima uglavnom četiri: ojađenost, koja je nerazumna pritješnjenost duše u nevolji; strah, nerazumna pritješnjenost od buduće nevolje; naslada, nerazborito uzdizanje ili rastapanje duše; i požuda, koja je neobuzdana težnja za budućim dobrom, tj. ona koja se ne podvrgava razlozima razuma. Oni nastaju iz lažna suda, a to patalogijsko stanje može biti prolazno ili trajno, u prvom su to slučaju poremećaji, a u drugom bolesti. Jaki afekti uvijek su vezani za slabu volju, a jaka volja znači slobodu od svih nerazumnih poticaja, pravu apatiju, ali ova nije isto što i bezosjećajnost, jer postoje i plemeniti afekti, koji su suprotnost od ranije navedenih: strahu odgovara obazrivost, požudi prava volja, a nasladi radost. Ti afekti se temelje na vrlini. Ne postoji jedino suprotnost nerazumnoj ojađenosti, i to zato što stoički optimistički pogled na svijet ne dopušta razumnu ojađenost. Čovjek treba analizirati ono što ulazi u njegov duhovni život kako bi što više smanjio snagu afekata u sebi.

Prave vrijednosti leže u čovjeku. Vrijednost je u najopćenitijem smislu ono što donosi korist, a s obzirom da bit čovjeka čini um, onda se i vrijednost mora ograničiti na oblast uma. Jedina i apsolutna vrijednost je moralno dobro. Stoičari tjelesna dobra ne priznaju, a vanjska ograničavaju na ono što sudjeluje u vrlini (djeca, domovina itd.). Sve što postoji ili je dobro ili zlo ili ni jedno od toga. Sve što nije dobro i što nije zlo nema značaja za pravi zadatak čovjekov, ono je indiferentno, jer ne pomaže ni blaženstvu ni nevolji. I ako neka od indiferentnih dobara imaju veću vrijednost i

43

prvenstvo nad drugima. Npr. ljepota i ružnoća, bogatstvo i siromaštvo, zdravlje i bolest niti koriste niti štete. Odnosno mogu jedanput koristiti, a drugi put štetiti, pa imaju samo relativnu vrijednost. Ono što čovjeku dolikuje da čini je dužnost i ona se zasniva na vrlini. Sama radnja nije ispravna ni neispravna, o tome kakva je ovisi da li je volja bila ispravna, jer od nje sve polazi, a volja je povezana sa držanjem duha, jer od njega zavisi volja. Kako je život jedna od indiferentnih stvari, stoičari dopuštaju samoubojstvo kao racionalan rastanak sa životom. Pojam dužnosti bio je nešto novo za helensku filozofijsku etiku. Više nije dovoljno da čovjek samo slijedi svoje od prirode dane podobnosti, nego da se podvrgne višoj instanci uma.

Mudrac u sebi ujedinjuje sve vrline, on je slobodan, jer sve afekte i strasti podređuje zakonima uma. Oni nisu samo slobodni, oni su i kraljevi, jer ovi nikom ne moraju polagati račune. Vanjska dobra ne pomažu u postizanju blaženstva, osobine duše su ljepše od osobina tijela, pa je mudrac i pored eventualnog siromaštva zapravo bogat, i to iznutra. A ako i ima materijalna bogatstva on će razmišljati o siromaštvu i dobro njime upravljati, za razliku od luđaka koji će se odati svojim strastima i požudama. Život mudraca je uvijek pun blaženstva, ništa ga ne ometa, ništa mu ne smeta; ne traži i ništa mu ne treba. Jedino među mudracima može biti prijateljstava. Prema prilikama on će se i oženiti, prema potrebi će se baviti i politikom, a ako treba dati i život za domovinu.

Svakom živom biću od prirode je ugrađen nagon za samoodržanjem, i sva imaju svijest o sebi, i nagon da se održavaju, razvijaju i unapređuju, u čovjeka je priroda stavila i težnju za određivanje vrijednosti, dok je ona kod životinja instinktivna. Tako čovjek vidi da je za njega razvijanje uma ono istinski prirodno i dobro. Svi su ljudi prirodno povezani. A pojam čovječanstva je osnovni pojam stoičke socijalne etike. Čovjeka se promatra u kosmičkoj perspektivi, on je organski dio kosmosa i kao takav pokorava se, ne državnim, nego zakonima svijeta. Nitko nije od prirode rob. Nitko ne postaje robom time što je prodan ili kupljen za novac nego samo neslobodom svoga mišljenja i osjećaja.

ETIKA U HELENSKO-RIMSKOM RAZDOBLJU

Panetije se u svom traganju za istinom, nije nužno pokoravao dogmama škole. Njegovo shvaćanje svijeta je zapravo prerađivanje i preuobličavanje stoičkog filozofijskog nasljeđa u helenskom duhu. On smatra da se duša sastoji od šest dijelova i vidi njenu dvostruku prirodu, nagonski i umni dio. Um je ono što čovjeka u najvećom mjeri čini čovjekom. Bol za čovjeka je zlo, ali čovjek treba održati vlast uma i u najvećim bolovima. Zadovoljstvo jest dobro, ali ne smije biti svrha djelovanja jer je to u suprotnosti sa ljudskim dostojanstvom. Vrline dijeli na teorijske i praktičke, ali one nisu posve odvojene jedne od drugih. Četri stožerne vrline su: mudrost, hrabrost, razboritost i pravednost. U učenj u državi ističe da je najbolji oblik spoj demokratskog, aristokratskog i monarhijskog uređenja.u državi treba vladati mir, red i vlast zakona. Odbacivao je intelektualizam, antropocentrizam, učenje o besmrtnosti duše, učenje o jednakosti svih ljudi. Ali je zadržao ono najbitnije, ideju humanosti.

Dok se Panetije više bavio praktičkom filozofijom, njegov učenik Posidonije je više njegovao teorijsko saznanje. Filozofija je poznavanje božanskih i ljudskih stvari, ali i njihovih uzroka. Fizika je tijelo i krv znanosti, logika njen kostur, a etika duša. On je najznamenitiji mislilac i znanstvenik helenističke epohe. Čovjeka od drugih stvorenja odvaja stupanj razvitka prirode, koja ne dopušta skokove. Razlika je dakle samo u stupnju razvitka. Cijeli raznovrsni svijet života prožima životna snaga, kojoj je izvot sunce. Afektima nije korjen u razumu nego u metalogičkim duševnim moćima koje razum iznenada napadaju i potiskuju iz uobičajenih sudova, mjerila i norma. Svrha obrazovanja nije apatija, tj. potiskivanje nagonskog i osjećajnog života, nego duhovno držanje u kojem nagoni ne postaju suviše jaki da um onesposobe za vođenje, ali ni suviše slabi da slušaju njegova naređenja. Za puno blaženstvo osim vrline, potrebno je i tjelesno zdravlje i povoljne vanjske prilike, ali najviša svrha života je razvitak uma. Svojim umom čovjek pripada u sferu svijesti i savjesti, slobode, dužnosti, pravde, stvaralaštva, kulture i odgovornosti za svoje postupke. Tako se čovjek uzdiže nad svoje nagone i kreće novim putem.

ETIKA U KASNOM RAZDOBLJU

Seneka traži da filozofija uči radu, a ne sitnom raspravljanju, zahtjeva da svako živi prema svom načelu, da život ne proturječi riječima. Filozofija je lijek, a ne poslastica, ona je u isti mah i nauka i djelo. Bavio se etikom i fizikom, dok ga logika nije previše zanimala. Etikom se ne bavi da bi

44

vidio u čemu se sastoji vrlina nego da bi poticao na vrlinu. Time je on isticao praktičku stranu filozofije. I ako je materijalist, ipak smatra tijelo za okov i tamnicu duše. U tijelu je porijeklo svega zla, i život ljudski sastoji se u borbi s njime. Tijelo ne treba zanemarivati, ali mu ne treba robovati. Seneka pridaje vrijednost vanjskim dobrima, od četiri stožerne vrline najdraža mu je pravednost. Prvi je etičar koji naglašava vrijednost savjesti kao živoj moći, kao neupitnom sucu kome smo odgovorni za svaku misao, riječ i djelo. Vrlinu snabdjeva odlikama konkretnih stvari. Kao vrijednosti vidi proslavljenost ili čuvenost (to je za razliku od obične zaslužena slava) i bogatstvo. Blaženost se sastoji u odricanju od naslada, u životu prema prirodi, kad se bogatstvo, zdravlje i snaga ne računaju ni u dobra ni u zla. Čovjek mora biti moralno čist i strpljiv, prilagoditi se situaciji, koristiti se darovima sreće, a ne robovati im. Ističe kao bitnu ideju čovještva «homo sacra res homini» = «čovjek je svetinja čovjeku». Iz toga proizlazi da je najveća vrlina ljubav prema svima. «Moja domovina je svijet». I on slika idealnog mudraca, koji je veoma rijedak i kojeg idiže gotovo iznad razine boga. Glavna njegova odlika je eupatija, tj. sklad u duši koji čini da on živi mirno i bez afekata, bez straha, srdžbe i strasti, samo je on sposoban za pravu ljubav i samo on može biti pravi prijatelj.

Epiktet se vraća ortodoksiji osnivača Stoičke škole, ali je oslobađa od njenog pojmovnog shematizma, te se u obliku i stilu oslanja na sokratsku dijalektiku i na kiničko-stoičku dijatribu. Dijatriba je popularna obrada jedne filozofijske, većinom etičke teme, bez velikog sistematskog aparata, u obliku lakog razgovora, začinjenog anegdotama, duhovitim obradama i antitezama. Logiku i kosmologiju on podređuje etici. Svrha života nakoju čovjeka upućuje njegova priroda je sloboda. I to je pranagon svakog živog bića, da živi kako hoće. Luđak koji živi u mnogim zabludama nije slobodan. Filozofska obrazovanost sastoji se u tome da da naučimo razlikovati svoje od tuđeg. Tuđe je sve ono što ne zavisi od nas ni da imamo ni da nemamo, tuđe nam je i vlastito tijelo, i imovina. A ako bilo koju od tih stvari uzmemo kao svoju bit ćemo robovi. Svi su ljudi po prirodi jednaki, i stoga je važna ljubav prema svima. Epiktet je imao izrazito jak karakter, koji se ogledavao u savladavanju zemaljskih nagona i požuda, afekata i strasti, iz njegova djelovanja zrači heroizam patnje. On stvarnost ne želi mjenjati, nego joj se prilagođava. Tako da slobodu svodi na slobodu misli i volje.

U usporedbi sa prethodnim predstavnicima Stoičke škole, učenje Marka Aurelija, posljednjeg velikog stoičara, dobilo je pesimističko, religijsko-idealističko i fatalističko obilježje. Što se najbolje očituje u njegovom djelu Razmatranja o samom sebi, koje je zapravo dnevnik njegovih intimnih osjećaja. U svojim etičkim shvaćanjima pod utjecajem je Epiktetovih Dijatriba. Od Epikteta se razlikuje što mu nedostaje ona vedra nadmoćnost nad stvarima, i što je izgubio vjeru u napore stoičkih filozofa da se postignu sloboda i spokojstvo, kao i socijalna pravda. Ipak, smatrao je da je um jedini izvor iz kojeg se crpi snaga za život, i stekao je uvjerenje da čovjek u svim prilikama i pored svih gorkih doživljaja treba očuvati duhovnu ravnotežu. Za stjecanje pravilnog suda o životu i događajima, kao i za prevladavanje teškoća, najjaču pomoć daje filozofija. Ispravan život je onaj koji je u skladu s prirodom. Duh je za njega princip života, i on ga izdiže iznad duše, stoga on ni nije materijalan. Čovjek se sastoji od tijela, duše i duha – tijelu pripadaju osjetilna opažanja, duši nagonski život, a duhu spoznaja načela. Duh je Demon kojeg je bog dao svakom čovjeku da ga vodi. Afekti su najveća opasnost za čovjeka, duh može sačuvati svoju slobodu u odnosu na nagone ako se služi datom mu snagom. Osnovna misao njegovog shvaćanja svijeta je misao o neprestanom toku stvari i nepostojanosti svega postojanja. I pord svih tih promjena i nepostojanosti života treba sačuvati unutarnju slobodu. I u njegovom učenju je jasna kosmopolitska crta. On ne zamjera lošima jer u njihovom ponašanju vidi neobavještenost, a i oni su svi dio prirode, kao savršenog i sveobuhvatnog organizma.

Epikurova i Stoička škola, imaju za cilj da dva ideala Sokratovih nasljednika, hedonistički i asketički, postave na osnove što ih je podigla jonska kosmologija. Ove škole imaju i znatnih zajedničkih crta, obje škole u središte razmišljanja stavljaju etiku i tako praktički ljudski interes nosi pobjedu nad logičkim i kosmološkim teorijama. I jedna i druga škola stoje na materijalističko-monističkom stajalištu. Dva glavna termina, koja pokazuju bit stvari, su za obje škole naslada i vrlina. Samo što se jedni odaju nagonima, a drugi vrlini. Epikurovci uče politeizam, a stoičari monoteizam. Epikurejci naučavaju individualističku etiku, a stoici univezalističku. Epikurov i stoički sistem dva su posljednja velika filozofska sistema u povijesti helenske misli, i s njima je u stvari iscrpljena helenska stvaralačka djelatnost u prostoru etike.

45