Ramazanski post, između ostalog, služi i tome da se oni koji imaju više, uzdržavanjem, sjete i

onih koji imaju manje, i ne mogu jesti nekoliko puta dnevno. Narednih mjesec dana – a bilo je,

da se, ne lažemo i u “komunizmu”, samo bez topovske pucnjave – Sarajevo i drugi bosanski

gradovi, ući će u jedan, blaži sporiji, i kontemplativniji ritam. Za koji se slobodno može reći da

više odgovara ovoj sredini, nego jurnjava, previsoki neboderi i preveliko blještavilo. Ropski karnevali

Posvemašnja festivalizacija društva donijela je praksu da, valjda sve, mora imati svoj

festival. To, osim što je banalno, ima, čini se, i jednu sa suštinom vjere nespojivu

karakteristiku: svaka je vjera tišina, duboko čišćenje i raščišćavanje samoga sebe. Vjera je

u srcu, reklo bi se, a ne u plakatnom oglašavanju i vanjskom zaklinjanju u nju. O ramazanu se

desi i to da se neke bogomolje, koje duh naroda zove “kadrovskima”, ispune novim, “podobnim”

kadrova za daljnje napredovanje, pa se relativizira i stvarna namjera posjete i molitve. 

No, to je kod nas najčešće tako: kod nas, uglavnom, vlada mentalitet fukare, a on je ponizan,

skoro ropski. On vrlo rijetko ljude gleda u oči i saopćava im svoje mišljenje, djeluje zakulisno, i

nema iskrenu otvorenost prema drugom. Tom mentalitetu vanjski sjaj služi samo za

pokazivanje. Nikako ne za harmonizaciju ili eventualno zato da se osvijetli put. Svijetle mogu biti

samo njihove kuće, zgrade, objekti, a narod valja držati u mraku, zatvorenog u predrasude,

siromašnog i ropski obespravljenog.     

Ramazan je i vrijeme u kojem se pričaju poučne priče, i u kojem se u kontemplaciji nešto

i nauči.

Mi imamo nesreću da živimo u vrijeme u kojem država, vlast, privreda, i na kraju pojedinac nisu

uspješni. Imamo najmanje zaposlenih mladih u regionu, najmanji indeks privrednog rasta,

najmanju stopu rasta stranih investicija, i najsiromašniji smo u Evropi. 

Za to isto vrijeme gledamo povećanje obima gradova i nastajanja velikih objekata u njima. Sve

to, još uvijek spada u onu osnovnu fazu kapitala, brutalnog i neumoljivog, kojeg nikakva

metafizika – pa bila ona i vjera – suštinski ne zanima, jer mu oduzima vrijeme. Jedino što kapital

zaista zanima je profit, a nejednakost njegovog raspoređivanja u tzv. tranzicijskim zemljama

poput naše je apsolutno vidljiva. 

Cijena, prava sitnica!?

Jednostavno, narodski kazano: voziti se u najskupljim automobilima, dizati velike objekte,

putovati po svijetu, koristiti sve pogodnosti (kapitalističkog) svijeta, a pozivati se na religijske

vrijednosti i zaštitu nacionalnog pitanja je – licemjerje. I u religiji se smatra velikim grijehom.

Nad nama se vlada u ime zaštite religije, ali su oni koji vladaju temeljne principe, u ovom slučaju

vjere – izdali. To je, dakle, ona vrsta paradoksa koju smatramo ekskluzivnom kad je u pitanju

Bosna i Hercegovina. I to je ono licemjerje koje prelazi sve granice.

To licemjerje plaćamo svi, posljedicama koje smo već nabrojali, ali ima tu još nešto: ova je

zemlja učninila još jedan korak “naprijed” u odumiranju države. Još prije 150 godina  Karl Marx,

za kojeg moderniji teolozi tvrde da nije imao druge motive i namjere od Isusa Krista ili Ise a.s.,

kako vam drago, proročanski je pisao: “Vlasnici kapitala kod radnika će poticati kupnju skupe

robe, stanova i tehnologije, obvezujući ih pritom na skupe kredite do razine

neizdrživosti. Neplaćeni dugovi izazvat će bankrot banaka, koje će se morati

nacionalizirati, pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam.” 

No, dok se to ne dogodi, čini se država će prvo samu sebe dati pod kiriju. Ima neki osjećaj, i

sigurno me ne vara, da će za jedno šest mjeseci, kad konačno sve propadne, MMF i Svjetska

banka još malo zavrnu slavinu, okosnica naše sadašnje vlasti smisliti genijalno rješenje. Da

nekome “izda” državu. Jer, nakon što je izdata u suštinskom smislu, trebalo mi je nekome

tušnuti pod zakup, da upravlja, a da se uzima kirija.    Ide k’o halva

I to u skladu s viješću od prije dva dana da. Desetak državnih institucija, među kojima

su, Agencija za državnu službu i Agencija za javne nabavke odbilo useliti u prostore koji

su kupljeni za njihov smještaj. U te svrhe je potrošeno oko 20 miliona maraka, ali je prvo Sud

osporio pravo kupnje, a službenici i službe se drže za tarabe tuđih kuća, a neće u svoju. Kako i

ne bi? Svaka se vjernost nagrađuje: kuloari već odjekuju od licitacije “šta je ko dobio od vlasnika

zgrada da ostane pod njegovim krovom?” Hja, svaka se vjernost nagrađuje. Osim valjda one

koju biračka stoka sitnog zuba u BiH pokazuje prema “svojim” gospodarima. Koji sad ne znaju

kako će riješiti krizu vlasti i začepiti rupe u budžetu. Rekli smo lijepo: neka povoljno iznajme

državu nekome ko bi to možda znao raditi. Bez šale: ova zemlja može krenuti naprijed kad se

s njezinog kormila skinu oni koji bi je držali u mraku, a sebe na vlasti, čak i kad ne bi ostao

nijedan pojedinac iz naroda za koji se zalažu. Jer, uvijek će postojati neki resursi koji se mogu

isisati. Ili će se jednostavno stati u red za novi kredit, u kojem će se skupi novci Svjetske

banke, davati za “jeftinu” radnu snagu u državnim aparatima. Koja će održavati glasačku

mašinu.   

Ima jedan vic, možda ga i znate: Suljo i Mujo okokuzili, velike porodice, valja hraniti, školovati,

oblačiti, svekoliko deverati. Suljo radi, tri posla istovremeno, ne diže glavu, od jutra do sutra, a

Mujo polako sejri, sjedi i razmišlja, ili samo sjedi vrag bi ga znao. Pita ga Suljo: 

- Bogati, buraz, da te nešto pitam. Znam da si u teškoj situaciji, ali vidim ti to nekako opušteno.

Šta radiš, majke ti, kako si tako spokojan, je l’ imaš neku jaku kombinaciju, ili plan? 

- Vidi, kaže Mujo, imam savršen biznis. Kupio sam šleper olovaka po dvije marke. Idu po

marku, k’o halva. 

I još poučna priča, ramazanska. 

Tako je i s državom. Pitali tako novoizabranog predsjednika najveće bošnjačke partije: 

- Šta ćemo? Nemamo partnere za vlast, država ne radi, mladi odlaze… On, nakon kraće šutnje

kaže: 

- Izdat ćemo. 

Saradnici se počnu snebivati, tobejarabi, tobestakvirula, šta ovo govori, šta ćemo sad. A on se

šeretski nasmije: 

- Po marku kvadrat. Ide k’o halva. 

I svi se ponovo uvjeriše u njegovu mudrost i blagost. 

"Poezija, ako je dobra, svoj put pronalazi na razne načine, a meni je najdraži put srca."

"Kad smo već kod narodnih umotvorina, narod često priča i bira svašta, ali ona da „ne pada

snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerina trag pokaže”, u ovaj vakat i ne pada tako

pogrešno. No, tragovi koji će ostati za neke će biti pomalo i razočaravajući, jer su pileći, sa one

tri male kandže; kao i u nekim drugim segmentima, kad je ova zemlja u pitanju, naš fudbalnije

bio u rukama nekih ozbiljnih kriminalaca od formata (osim možda u dva slučaja). Tu su carevali

uglavnom kokošari spremni prevariti i za sitne kafanske račune, za najmanje privilegije, za

građevinski materijal... Istina, neki su se ozbiljno “ogrebali“, ali protiv njih (još) nema optužnica.

Stoga, ako negdje vidite kokošije tragove u snijegu, sjetite se NS/FS BiH. Ti tragovi vam mogu

doći i kao olakšanje nakon teške godine i kao nada da bi se ubuduće nešto ozbiljno moglo

desiti, pa i kad je bubamara u pitanju." (Oslobođenje, 26. dec. 2007.)

Nemam srca odbiti pisanje dnevnika za Radio Free Europe (Radio Slobodna Evropa), iako

se zadnjih petnaestak godina trudim slijediti princip da nema  besplatnog pisanja, osim kad

ja odlučim drugačije. Prijatelj koji drži moj omiljeni kafić u sarajevskoj ulici Kulovića me pita:

"Zašto vikendom Radio Sarajevo ne prenosi Radio Free Europe? Ja sam se navikao na taj

termin od 18.00 do 18.30 sati. To mi savršeno odgovara i odatle dobijam glavninu

informacija, tako da se vikendom osjećam uskraćen. Ako možeš išta učiniti po tom planu,

molim te da nekako urgiraš, da ima i vikendom."

Ne pitam se druže moj, a ni pozicija mi nije baš idealna: sad bi ja svojoj raji i tamo i ovamo

trebao "raditi o glavi", odnosno o slobodnom vikendu. Istina, svog druga mogu uputiti na,

recimo, Radio Stari Grad, pa da vikendom sluša na njihovom program od 15.00 sati, emisiju

za BiH, ali on je sarajevski "ters".

Hoće od šest do pola sedam. I to na Radio Sarajevu. Pa ti gledaj. Odnosno slušaj: na

svijetu je malo toliko dirljivih stvari kao što je radio. Prvi zvuk koji nije bio glas ukućana

stigao je upravo s njega, neke od najvažnijih stvari u životu saznao sam s radija, srce me je

boljelo kad su ukidali jednu po jednu redakciju na našem jeziku - kome smeta formulacija,

neka molim odmah prestane čitati - BBC, pa RFI, pa...

Teško mi je dakle odbiti radio, iako se onaj bivši veliki "državni" Radio kojem smo dali

godine života i rada, nekako nije majčinski odnosio prema većini nas.

Ali, preživjeli smo: čudni su putevi radijski. Danas, eto, kao i moja majka, i kao i prije rata,

opet radim za Radio Sarajevo. U drugom ruhu, čak i u drugom mediju, ali, ipak: "Smrt

Fašizmu, ovdje Radio Sarajevo."

Lijepo je to čuti svaki dan. Nisam religiozan, ali, u tom smislu jesam neka vrsta svećenika:

svaki je radio moja kuća.  

Nedjelja, 15. mart

Nedjelja. Često mislim o toj pjesmi. Bijela nedjelja. Gloomy Sunday. Szomoru vasarnap

(Tužna nedjelja) je njezin originalni naziv, a poznata je kao "Mađarska pjesma samoubica".

Napisao ju je u Parizu pijanist i kompozitorReszo Seress, a pjesnik Laszlo Javor je

napisao tekst u kojem glavni junak želi počiniti samoubojstvo zbog smrti svoje drage. Prvi

put je na mađarskom snimljena 1935., a onda doživjela je veliki broj izvedbi i

prijevoda: Sam M. Lewis je napisao englesku verziju, a postala je slavna kad je 1941.

snimila besmrtna Billie Holliday.

Postoji urbana legenda da je uz ovu pjesmu počinjen najveći broj samoubojstava, iako je to

nemoguće dokazati. Nastala je u vremenu Velike Depresije, i narastanja fašističkih ideja u

Mađarskoj, iako se izvori oslanjaju na to se pjesma više bavi ličnom melanholijom, nego što

je zabrinuta za budućnost svijeta. Na početku je bilo teško naći izdavača,  zahvaljujući općoj

mračnoj atmosferi. Baš kao što je rekao jedan potencijalni izdavač:

"Ne radi se o tome da je pjesma tužna, nego se radi o uvjerljivom očaju koji je svud oko nje i

u njoj."

Ipak, to je ljubavna pjesma, koja na kraju pogađa u srž (i političkih) emocija velikog broja

ljudi.

Plakat predstave Divlje meso

U sarajevskom Narodnom pozorištu uprizoren je tekst "Divlje meso", makedonskog

pisca Gorana Stefanovskog, u režiji Dine Mustafića. Tog, nekada iznimno popularnog,

teksta relativno dugo nije u našim pozorištima, a Mustafić je neke od glumaca koji su igrali u

ovoj predstavi - Vesnu Mašić, Branka Ličena, pa iJosipa Pejakovića doslovno, "vratio" u

(glumački) život. A Zijah Sokolović je u ovoj predstavi - razigran do razine najvišeg

majstorstva.

Muzika igra "uživo" na bini: svira je i pjeva Raisa Bužimkić, a koncept je djeloDamira

Imamovića, gitariste, pjevača i kompozitora, koji je dramu o osipanju društva obojio Bijelom

nedjeljom.

Pjesma je, inače, doživjela veliki broj inkarnacija, od kojih su najpoznatije one Billie Holliday

i Elvisa Costella. Pjevali su je i Ray Charles, Sarah Vaughan.

Ja, osobno, lično & personalno volim dvije verzije. Jednu pjeva Mile Bogdanović, pjevač iz

onoga vakta, gospodin crooner balkanskih standarda: taj prijevod teksta vjerno slijedi

original. 

Drugu sjajnu verziju pjeva moj drug Vlado Kreslin. Zove se Bela nedelja. Sam je napisao

tekst. Ima u toj pjesmi nešto što jedva čeka da prođe uvjerljivi očaj nedjelje.

Ponedjeljak, 16. mart

Bogat si onoliko koliko prijatelja imaš, a ja se sve češće prisjećam koliko zaista blaga ima u

ljudima koji me okružuju i s kojima sam provodio neko vrijeme u životu. Nekih, istina, više

nema ovo je vrijeme prema našoj generaciji bilo nemilosrdno, ali od nekih koji su ostali tu i

tamo stigne nekiaber, nešto lijepo i dobro, kao recimo pitanje Jovice Ivanovskog,

makedonskog pjesnika - "Bure, legendo, kad dolaziš u Skopje?"

"Uskoro, legendo, nadam se."

Skoro su tri sata ujutro i čitam poruku Vinka Radovanija iz Splita. On, skupa s ocem, u

Splitu drži konobu "Kod Hvaranina", okupljalište raznolikog svijeta: kao viđeniji redikul, kad

sam tamo, gostujem utorkom u ekipi sličnog svjetonazora, u kojoj "nastupaju" književne

zvijezde, znani kolumnisti, gastro-velemajstori i oni koji pišu o tome, mladi doktori nauka,

prevodioci, fotografi… Divan jedan svijet u kojem se, na neki način, izdvaja Ivica

Ivanišević.

Puno je onih kojima ću priznati majstorstvo, čak i javno, ali nema previše onih o kojima,

zaista, mislim tako. S druge strane, on ni na koji način nije trebao biti moj favorit: iz Splita je,

a ne zna voziti bicikl, niti je ikada naučio dobro plivati.

Politički ga je teško svrstati bilo gdje, ali čini mi se da je jedina njegova ideja - da podjebava.

Doduše, naivan sam ja, naivniji od njega, ali na neke ljude moraš biti slab. Kako i ne bih?

Nedavno je objavio knjigu "Ulaz za djecu i vojnike". Vinkić šalje dijelove objavljene u

Slobodnoj Dalmaciji. Ne možeš mrziti ponedjeljak koji tako počne: kliberim se Ivičinim

zapisima. Njegov je humor britak, "češki", pitak, splitski, "fakinski". On kao da je

"dijete"Škvoreckog, Smoje i Duška Radovića.

Pa kaže Ivica, u svojim draguljima/aforizmima:

Dan Republike

Tko je držao prasce, 29. je novembra klao. Da smo se na vrijeme zamislili nad tom

činjenicom, ništa nas ne bi iznenadilo.

Ili:

Na čvoru crne smrče

Negdje sam pročitao da cvrčak cvrči jer tako doziva ženku. Noć je odavno pala, kasna je

ura, pospan sam, razdražljiv... Malo mi fali da izađem na prozor i zaurlam: "Pa dobro,

nevista, nije ti valjda od zlata! Daj malome, pa da svi lipo moremo poć leć!"

Intenzivna njega

Prije se stvari nisu bacale kao danas. Krpili smo, prekrajali, lijepili, lemili, varili, zakucavali,

brusili, blanjali, ravnali, bojali, dodavali, oduzimali…

Svijet se tada mogao popraviti.

Tako piše Ivica.

Kad tako počinje dan, ne možete ga mrziti. Pa, makar bio i ponedjeljak.

Bogat sam, dakle. Imam prijatelje.

Utorak, 17. mart

Još jedan prođe dan, uzburkan k’o more/ duž pustih ulica/svetiljke već gore. Tako je, u

odjavnoj špici serije Pozorište u kući pjevao Vlastimir Đuza Stojiljković, koji je u seriji

igrao glavni lik - glavu porodice Rodoljuba Petrovića, pripadnika jugoslovenske srednje

klase koji ima posao u nekoj firmi, a u kući živi sa sinom, suprugom, taštom (kakva riječ,

dugo nisam čuo da je neko upotrebljava, a ovdje ne stoji nijedna druga) i ima, odnosno

imao je sasvim određene probleme.

Doista, kako danas izgleda pripadnik srednje klase u ovom društvu? Ima li posao? S kim

živi? Šta su njegove stvarne potrebe?

Tranzicija, osim što je odnijela temeljno dostojanstvo većine stanovništva, odnijela je i

temeljnu mogućnost postavljanja pitanja zašto je to tako. U emisiji televizije TV1 "Ja biram

goste", dobio sam ulogu domaćina, a tema je zapošljavanje. Odnosno sporazum za rast i

zapošljavanje, za koji bi se moglo reći da je ekonomska pritoka Sporazuma o stabilizaciji i

pridruživanju: fokusiran je na šest tačaka, a najviše se bavi zakonskim i poreskim

olakšicama.

Pokretanje biznisa u Bosni sizifovski je posao: u tom smislu se bojim da će i moj nastup na

televiziji biti isti takav, ali sve polako ide. S gostima, Samrom Lučkin iz Markenting

Agencije BORAM, firme koja se, pored ostalog, bavi socijalnim i ekonomskim

osvještavanjem ljudi u BiH, Benjaminom Kadićemiz Posao.ba, najvećeg poslovnog

posrednika i oglašivača, Majom Todorović, iz Inovacionog centra Banja Luka,

pokušavamo doći do odgovora na neka pitanja.

Renzo Daviddi

Tu je i Renzo Daviddi, otpravnik poslova Kancelarije EU u BiH, gospodin koji je u dobroj

mjeri i pokrenuo ovaj dio priče o zapošljavanju. Bavio se ruskom ekonomijom, živio na

Kosovu, svašta zna, što bi se reklo, pa sam ga na kraju morao "naivno" pitati:

- Gospodine Daviddi, šta će uopće biti s nama u Bosni i Hercegovini?             

Osmijehnuo se i rekao: "Bosna i Hercegovina će ući u Evropsku uniju. Ne sutra i ne

prekosutra."

Nisam imao snage da kažem:

"Vala, to sam znao i bez tebe."

A to sam mislio. S jedne strane znam da bi bilo nužno da nas prime u EU. Jer, to bi ukinulo

mogućnost da dobar dio ovih koji su dobili prošle izbore i "formiraju" vlast, amnestiraju svoj

kriminal.

Što bi se reklo, vodite nas bilo gdje. "Nauči letjeti", da opet citiramo velikog Gorana

Stefanovskog, kad je već pri ruci. "Ako letiš u mjestu, nikud nećeš poletjeti. Ali ako imaš

malo sreće i strasti mjesto će poletjeti sa tobom."

Stvarno, predugo "letimo" u mjestu.

Ako ikada budemo trebali negdje poletjeti, hoćemo li znati?

Srijeda, 18. mart

Životna bijeda se vidi na ulici, a bijeda naše profesije u medijima. Svake vijesti tri sata

dosta: tu i tamo se spominje "Veliki Gatsby", gostovanje predstave Mestnog gledališča

Ljubljana. Taj događaj kao da je apsolutno sondirao sav provincijski i lažni duh u kojem

trenutno živimo.

Čuveni tekst F.S. Fitzgeralda, kanonski monument i veličanstvena kritika novobogataškog i

skorojevićkog mentaliteta na scenu je postavio Ivica Buljan, kojeg se po medijima svako

malo zove "kraljem provokacije u hrvatskom teatru."

To može značiti svašta, ali u ovom slučaju znači da su osnovni elementi kojim operira ovaj

rođeni Sinjanin - eksplicitne scene seksa u predstavama. Glumci u njima su najčešće goli, a

budući da se u posljednje vrijeme, pogotovo u mađarskom teatru gaji taj kult "oslobođenja"

tijela kroz reality show, tako je, čini se, i Buljan pribjegao tome. Zašto da ne, reklo bi se,

čitanje Gatsbyja u današnjem vremenu može biti i takvo.

No, problem je iskrsao kad je jedan užasno loše napisan tekst, objavljen na portalu jedne

nove televizije - koja baš nema neke značajne programske sadržaje, ali očigledno ima

visoko mišljenje o sebi - pokrenuo lavinu.

Tekst, naime, tvrdi da je "sarajevska publika napuštala predstavu zbog erotskih scena".

Istina je, da je dobar dio publike uredno pobjegao iz pozorišta, ali kako tvrde ovdašnji

kazalištarci, ne zbog erotike, nego zbog javašluka.

Predstava koja se igra na slovenačkom nije imala titlove, niti afišu, niti je sadržaj najavljen

sinopsisom, veli Dino Mustafić, najagilnija i najznačajnija teatarska ličnost u Sarajevu u

posljednjih 20-ak godina. I treba mu vjerovati.

Infinity, plakat 31. Sarajevske zime

Dokle se može: "Sarajevska zima" je festival koji je, očigledno, potrošio i sebe i svoje

resurse, on se odvija pukom inercijom, što mi je, osobno, žao jer su neki od najljepših

događaja koje sam vidio u Sarajevu gostovali u okviru ove manifestacije koja ove godine

ima svoje 31. izdanje.

Kao festival svih umjetnosti, "Zima" se nije uspjela profilirati u formu u kojoj je program

najvažniji i najrespektabilniji faktor, kao što je, recimo, slučaj sa teatarskim festivalom

MESS, Jazz Festom ili u jednu ruku i Filmskim festivalom.

"Zima" je, jednostavno, došla u svoju zimu, svaštarenjem, nedostatkom sredstava za

kulturu, amaterizmom. U tom smislu ljubljanskom Gatsbyju se, izgleda, nije moglo ni

dogoditi ništa drugo, nego da ga, nakon pauze, napuste one Sarajlije koja su ga došle

vidjeti. Dakle, umjesto glamura i skandala, sablazan i bježanija s predstave.

U cijeloj toj stvari najgrotesknije je gledati one koji pokušavaju publiku proglasiti modernom,

a svoje poslovne akcije i predstave - ultimativno bitnim.

Dvadeset godina nakon rata, Sarajevo kao da živi u nekoj vrsti informacijske blokade. Ili je

posrijedi to da ratna historija i epopeja kod nekih ljudi po svijetu, još izazivaju poštovanje i

nekakav osjećaj krivice?

Iz toga se ne rađa ništa dobro: bilo bi sjajno kad bi se jednom svemu pogledalo u oči. Kad

već nema snage da se pogledamo u ogledalo.

Tranzicija je izrodila "idealan" kulturni model ponašanja unutar granica relativno nedavno nastalih država. To je model Mutanta Kulturne Politike. Budžetski potrošač koji figurira kao opozicija, ali vješto stoji uz vlast. Križanac između Naci Kapitala i globalizacijskih ideja.

Tranzicija je izrodila "idealan" kulturni model ponašanja unutar granica relativno nedavno

nastalih država. To je model Mutanta Kulturne Politike. Budžetski potrošač koji figurira kao

opozicija, ali vješto stoji uz vlast. Križanac između Naci Kapitala i globalizacijskih ideja.

Izvan Sarajeva, u vlastitoj percepciji sebe taj se "duh" predstavlja kao apsolutno otvoren,

intelektualno liberan. I tako biva dočekani prepoznat. Taj Mutant ovdje rijetko podržava

nešto alternativno i pametno se drži uz vlast. Svoj opstanak isključivo veže za strukture koje

trebaju obezbijediti dovoljno novaca da svoje - uglavnom nerazumljive i često besmislene

"projekte" vozi po svijetu, od Malezije do Venecije, predstavljajući tako "našu" kulturu. I

hvaleći pritom našu publiku. I nikad se ne zaboravlja usporediti s nekim velikim, iz neke

druge kulture - zaboravljajući da takvi nemaju vremena sjediti po kabinetima ministara i

ambasadama, nego do perfekcije moraju dovoditi to što rade. Mutant Kulturne Politike je,

uglavnom, na budžetu, ali hvali tržište i zaklinje se u njega.

Muka je sve to skupa gledati, a znati što se krije iza takvog prenemaganja: naša "kultura" su

zatvoreni Zemaljski muzej, rasprodate dvorane s petparačkim populističkim predstavama,

lijeni pozorišni repertoar, i nekakav konsenzus bulevarskih medija i lažnih korifeja

(predstavljačkih) umjetnosti.

Naša kultura u ovom trenutku, zapravo, Gatsby u selu Mrduša Donja. Velika praznina

između Istoka i Zapada.

Četvrtak, 19. mart

Odlazim kod uličnog prodavača: to je jedna od navika koja mi je ostala iz prošlog života, da

na ulici, kupim tjednik Slobodna Bosna. Imam mogućnost čitanja na internetu, kao saradnik

imam pravo na besplatan primjerak, ali još uvijek zadržavam građanski običaj da dam tri

marke za novine.

Domaće dnevne već odavno ne kupujem - besmisleno je - a kad sam na putu, volim

prelistati neke od novina, uglavnom one koje me na nešto podsjećaju: Dnevnik u Ljubljani,

Slobodnu Dalmaciju u Splitu, Pobjedu u Podgorici, Standard u Beču...  U skorijoj budućnosti

će čitaoci novina, čini se, biti kao danas fanovi stripa ili jazza, mala skupina vjernika neke,

opet, duboko privatne religije.

Urednik mi šalje sms da mi je tekst o premijeri "Divljeg mesa" dobar. Priznajem, godi mi, ali

nalazim i grešku u njemu dok ga ponovo čitam: još uvijek nisam dovoljno uvjeren u vlastito

znanje.

Petak, 20. mart

Okrugli sto "Ko otima likovnu umjetnost umjetnicima?"

Čitam saopštenje s jučerašnjeg okruglog stola "Ko otima umjetnost umjetnicima", koji su

organizirali  Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH, Udruženje

likovnih umjetnika BiH, Grupa Zvono, Charlama Depot i neki od profesora Akademije

likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Bio sam pozvan za uvodničara na taj skup, i počastvovan sam time, ali prosto, nije bilo

vremena da pripremim išta suvislo što bih mogao reći.  Pisao sam, između ostalog i

ovajDnevnik.

Načelno, slažem se sa većinom zaključaka, ali imam i duboku sumnju. I dosad su

nekompetentni ljudi bivali postavljani na ministarska i ostala odgovorna mjesta, ili se o tome

ko će reprezentirati našu kulturu ili umjetnost, odlučivalo u internim (političkim) krugovima,

ali nije bilo nikakvih sistemskih prigovora ili akcija.

Znači li to da je dosad bilo dobro, pa se, eto sad odlučilo da se krene u drugom smjeru, ili je

nekolicini zasmetalo ono što je već odavno očigledno!?

A što se otimanja tiče, otimaju svi oni koji mogu. U takvim je stvarima najbolje poći od sebe.

Što rekao Isus: "Ko je bez grijeha, neka prvi baci kamen."

Rukomet je još uvijek valjda jedini sport u kojem sudija određuje sve: od toga koliko će trajati napad, preko toga kad odbrambeni igrač, a kad napadač pravi faul, i kad je faul za isključenje, a kad ne. To ostavlja milione “pljačkaških” kombinacija, nakon kojih se čovjek pita šta je, općenito, svrha sportskih igara. Da se narod, zabavi ili da mastodontske institucije poput Svjetske rukometne federacije idu utrtim stazama mafijaškog konzervativizma i sistematske korupcije.

Stolac

Ovaj tekst trebao je biti posvećen nečemu sasvim drugom od onoga o čemu će, zapravo, govoriti. Naime, ima već neko vrijeme kako se komandant EUFOR-a, kontraadmiral Hans Jochen Witthauer, tako nabacuje izjavama koje se namještaju za

ozbiljnu humorističko-sociopatološku analizu. Kontraadmiralove izjave „…i ako oni (građani BiHop. a.) imaju novca, hrane na stolu i školuju djecu, onda oni gledaju u budućnost i vide budućnost za sebe – ako vide budućnost za sebe, znači da gledaju naprijed“ spadaju u onu vrstu budalaština koje je nekada izbacivao Miljan Miljanić, legendarni jugoslavenski selektor i demagog.Ali, u demagogiji danas dobrog i časnog Starine Miljana ležala je isključivo želja da se javnost obmane, dok u jeziku kontraadmirala leži nešto od onog suštinskog, a kolonijalnog, nerazumijevanja mjesta i vremena u kojem se nalazi, što je opterećujuće i za imidž zemlje iz koje dolazi.  Ono što mi nije dalo misliti o glupostima je Stolac. U tom gradiću, jednom od najbitnijih toponima naše novije povijesti, u toku je prvi Festival Kratkog Filma koji je grupa zanesenjaka zamislila početkom ove godine. Jedini cilj ovog Festivala bio je da se mjestu, koje je biser Orijentalnog Mediterana, barem tokom ljetnih dana vrati malo duše, života koji volimo zvati urbanim. Stolac je u tom smislu, toliko tačna i toliko označujuća priča za BiH , da se čovjek, naprosto, mora zamisliti. Gradić je preko godine spor i zaboravljen, u njemu se događa vrlo malo stvari i iz te more ga pokušava dići nekolicina ljudi danas okupljena oko Festivala. U Stocu nema novih radnih mjesta, gradić zatvorenim drži lokalna vlast Samo četrdeset kilometara od obala s fantastičnim potencijalom za turizam Stolac leži zaboravljen. Zato je nekoliko stotina ljudi na otvorenju Festivala, i kasnije na koncertu grupa Zoster, Skroz i Dubioza kolektiv, svih nacionalnosti i uvjerenja – velika pobjeda. Kako nad lokalnim okoštalim strukturama, tako i nad onim što sebe voli nazivati međunardna zajednica.  Festival vrlo skromnog budžeta u najvećoj su mjeri finansirale domaće firme  – istina malo su pomogla i dva „sarajevska“ ministarstva. Nigdje sponzora, nigdje evropskih novaca kojima se promovira suživot, nigdje velikih priča, a praznih rečenica. Nigdje jezika admirala Witthauera. Samo nekolicina entuzijasta i ljudi koji su došli pomoći. BiH ako misli opstajati, valja tako početi razmišljati. Prvo se na lokalnom nivou mora pojaviti zdrava energija koja neće trpjeti recidive fažizma i feudalnu svijest. Onda oni moraju potražiti nekog saveznika u Centru – u našoj priči, Sarajevu – i tako pokušati izgurati stvar. Filmski festival, naravno, nije konačno rješenje, on je samo karika u lancu razbijanja okova oko mjesta kakav je Stolac, a kakvih je u zemlji napretek. Pisanje ovoga teksta ne bi bilo valjano ako ne bi zahvatilo bjelinu stolačkog kamena i zrikavce koji neumorno sviraju. Pokušavam se sjetiti svih značajnih ljudi iz Stoca i već na početku spisak biva impresivan: Mustafa Golubić, Alija Isaković, Esad Ćimić, Nijaz Duraković, Lazo Goluža, Džafer Obradović, Alija Behmen… Svi su potekli odavdje i samo djelić njihove pameti bi u svakoj normalnoj zemlji bio dovoljan da ovo prelijepo mjesto spasi propadanja. Ali, naše je prokletstvo dvostruko: ono stoji između neupotrijebljenih pameti s gore navedenog spiska i nametnutih autoriteta, kakav je onaj s početka ovoga teksta. Zato, pobijediti u Stocu, znači pobijediti u BiH. Pobijediti glupost.

Džafer Obradović (Stolac, 1947 - 3. juli 2005), bosanskohercegovački književni kritičar, esejist i

publicist, član Izvršnog odbora Bošnjačke zajednice kulture "Preporod". Džafer Obradović rođen je

1947. godine u Borojevicima kod Stoca, gdje završava Osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1974.

završava Filozofski fakultet u Sarajevu, a na istom fakultetu i magistrira 1989. Nakon toga je radio u

Institutu zaštite na radu Sarajevo na poslovima izdavačke djelatnosti.

Bio je pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine od aprila 1992. do maja 1996, a

ostatak rata član Generalštaba.

Objavio je nekoliko stručnih knjiga i velik broj priloga u časopisima. "Bosna u ogledalu" je njegova

prva knjiga eseja, a neki od eseja zastupljenih u knjizi su ranije objavljivani u časopisima Kabes,

Blagaj, Afost i dr.

Djela[uredi | uredi izvor]

"Bosna u ogledalu", zbirka eseja, Sarajevo, 2000.

"Borojevići selo uzvjetar", 2001.

"Dubravske kukrice – fenomenologija sarkastičnog duha", 2004.

1.

Jedan od najzanimljivijih, najomiljenijih, pa možda i najznamenitijih Dubravaca dvadesetog stoljeća, nezaboravni Salko Filandra, znao je često pripovidjeti kako je Bog dragi, kada je stvarao svijet, za svaki njegov kutak odredio po neku biljku u kojem bi ona nicala, rasla i bila ljudima od kakve koristi. Tako je za neki kraj odredio jabuku, za drugi trešnju, za treći bor, za četvrti bukvu i tako redom, a za područje od Vidova polja na istoku do kotline rijeke Neretve na zapadu, te od rijeke Bregave na jugu do Rotimlje na sjeveru, odredio je čudnovatu, tvrdokornu i nimalo ljupku biljku dub, koja osim nešto kržljava hlada za dugih i prevrućih ljetnih dana, pregršti hrapavog i suhoparnog lišća za hajvan, i kvrgave i herave sohe za serđene ili plast sijena, i nije pružala neku drugu blagodat.

Ali se ta žilava i kočoperna biljka brzo prilagodila posnoj hercegovačkoj zemlji, crpila iz nje ono malo životnih sokova i spasonosne tečnosti, te se naskoro proširila svuda uokolo.

Džafer Obradović: Dubravske kukrice

Po načelu: daj šta daš, ili: bolje i dub nego glog, prastari stanovnici ovih krajeva prihvatili su dub kao dobrodošao dar

Sveznajućeg, pa je vremenom on zadobio značenje blagoslovljenog drveta pod čijom su se krošnjom održavali važni skupovi i čak priređivale vjerske svetkovine. Kao što je Francuski kralj Louis IX dijelio narodu pravdu sjedeći pod velikim hrastom – dakle, prvim dubovim rođakom –, tako su i stari ilirski žreci pod dubom narodu proricali sudbinu, a bogumilski svećenici pod njim upriličavali najznačajnije rituale svoje vjere.

Pod dubom su se, isto tako, često okupljali i obični ljudi. Nešto ih je magično privlačilo pod njegove guste modrozelene grane, pa bi se tu odmarali, izležavali, zanovijetali i pjevali. Bezbroj je pjesama narod ispjevao o dubu ili u vezi sa dubom, a sve donedavno su se u ovim krajevima, u obliku bećarca ili gange, mogle čuti pjesme:

Mala moja čuvaj svoju šubudok se pentraš po zelenu dubu,

ili

Curica se na zelen dub pela,drvo krivo, ja se podvirivo.

Dubrave su i dobile ime po dubu, a dub nigdje tako dobro i ustrajno ne raste kao u Dubravama. U tom smislu, dub je, da se poslužimo književno-stilističkom terminologijom, tvarna personifikacija Dubrava, njihov zaštitni znak i arhetipski simbol.

I zaista, duhovnom biću i životnom usudu ljudi koji odvajkada naseljavaju ove krajeve ništa nije sličnije i prispodobnije od mukotrpnog, ustrajnog i gordog napora ove čudnovate biljke za opstankom. Tvrdokorna vezanost Dubravaca za svoju zavičajnu zemlju umnogome je nalik slijepom porivu duba da svojim korijenjem uraste što dublje u utrobu zemlje. Čak i etimološki riječ dub asocira na dubinu a, s druge strane, dubina je pojam koji opčinjava ovdašnjeg čovjeka: duboka zemlja, duboka čatrnja, duboka jama, duboka misao, duboka duša...

2.

Ako, pak, Dubravci oduvijek kubure s vodom, sa suncem nemaju takvih problema jer njega ima u izobilju, i to tokom cijele godine. Ljeti, dakako, ponajviše, ali i zimi kada ga obično prati jak i hladan sjeverni vjetar od kojeg se Dubravcima pamet razbistruje, a kosti lede, pa je tako više od štete nego li od koristi, budući da njima pameti nikada nije nedostajalo, a zdravih i hornih kostiju jeste.

U 20 sela, koliko ih ima u Dubravama (Gubavica, Rotimlja, Trijebanj, Hodovo, Lokve, Pijesci, Stanojevići, Bivolje Brdo, Sevać-Njive, Počitelj, Hotanj, Domanovići, Rečice, Opličići, Prenj, Aladinići, Jasoč, Crnići, Pješivac i Borojevići), do posljednjeg rata je živjelo 30-tak hiljada što velikih, što malih, što muških, što

ženskih Dubravaca i Dubravki, i to pripadnika sva tri ”konstitutivna naroda”, kako se to danas uobičajeno kaže. Koliko ih sada ima, teško je procijeniti; mnogi su otišli u privremeno ili trajno iseljeništvo, ali su mnogi i došli kao rezultat tzv. ”humanog preseljenja naroda”. Ono što je sasvim izvjesno jest činjenica da je preostao sasvim mali broj pripadnika srpskog naroda, i to opet ponajprije zahvaljujući ”etničkom inženjeringu” koji je vrijedne i radišne dubravske Srbe otpuhao sa svojih pradjedovskih ognjišta i bogatih imanja na dabarske, bilećke i nevesinjske čuke i betine. Za tu blagodat oni ponajviše mogu zahvaliti svojim mudrim i dalekovidnim vođama, bjelosvjetskim ublehašima, ali i svojoj isključivosti i naivnosti. Dubravski Bošnjaci su se u velikoj mjeri iz izbjeglištva vratili svojim kućama pa se multietnička tronožna sinija ovoga kraja ponovo počela uspravljati, doduše, još uvijek na svoje dvije koliko-toliko zdrave noge i treću klimavu. Kada će, i da li će uopće, ponovo tri zavađena brata sa nje kusati svoju mukotrpno stečenu čorbu, ovoga puta svaki svojom kašikom i iz svoje ćase kada već više ne žele iz zajedničke, vjerovatno ne bi umio kazati ni na početku spomenuti Salko Filandra.

Ali bi on, da je još živ i da sa svojom čuvenom crnom tašnom pod mišicom još obilazi dubravske mahale i posjećuje nezaboravna i bajkovita zimska sijela, o tome, svakako, smislio kakvu sarkastičnu šalu. Jer ovo je vrijeme kao naručeno za takvu vrstu ”narodnog stvaralaštva”. Nikad učenijih, pametnijih i imućnijih ljudi, a nikad većih mahnitluka, moralnih sunovrata i duhovne bijede! U svojoj dugoj historiji Dubrave, zasigurno, nisu zapamtile apsurdnijeg, bespotrebnijeg i surovijeg međunacionalnog sukoba nego što je to bio nedavni rat. Pa makar je svaki rat, u suštini, apsurdan, bespotreban i surov, ovaj posljednji je, dodatno, bio i krajnje sramotan, pa će trebati mnogo vremena da se zaborave suludi i divljački nasrtaji komšije na komšiju, domaćina na domaćina, čovjeka na čovjeka. Bilo bi dobro što prije izbrisati tu grozomornu ljagu sa svijetlog i časnog dubravskog obraza.

A historija Dubrava je i duga i zanimljiva i burna. Dubrave se spominju još u Ljetopisu popa Dukljanina, u vrijeme prije 1177., a poslije u jednoj povelji hercega Stjepana iz 1444. godine...

Poljoprivreda i trgovina su u Dubravama naročito cvjetale u vrijeme Ali-paše Rizvanbegovića koji je pomagao, poticao i unapređivao uzgoj maslina, vinove loze, murava, bajama, oraha itd.

Vrijedni dubravski domaćini nisu nikada zapostavljali ni jedno od spomenutih zanimanja, niti su odustajali ni od jedne tradicionalne poljoprivredne kulture, ali su, uz stare, prihvatali i razvijali nove i rentabilnije. Tako je u posljednjem kvartalu proteklog stoljeća naglo porastao uzgoj voća (breskva, kajsija, trešnja, višnja) i povrća (paprika, kavada, pipun, lubenica). Orijentacija na ove profitabilne kulture i modernizaciju proizvodnje, ali i sve izrazitije

uključivanje Dubravaca u tzv. ”udruženi rad” u obližnjim gradovima, za kratko su vrijeme pretvorili Dubrave u ”hercegovačku Kaliforniju”, a životni standard ovdašnjeg stanovništva digli na razinu razvijenih evropskih regija.

Nužno je, međutim, kazati, podvući i nikada ne zaboraviti kako su za sve blagodati svoga pristojnog i prosperitetnog života Dubravci ponajviše dugovali svome predanom, upornom i mukotrpnom radu i svojoj velikoj predanosti zemlji koja ih je rađala, hranila i činila sretnima. Više nego iko drugi oni su znali da zemlja traži motiku, a ne molitvu, i da svoje obilne darove uzvraća samo onima koji u nju ulažu svoj trud, muku, znoj, svoje povjerenje i ljubav. Zemlja voli one koji je pohode u svježe praskozorje i koji je prepuštaju njezinom blaženom počinku u tiho sumračje. Voli i one koji svaku njezinu grudu, svaki pedalj i svaki trun otimaju od vrletnih pustoši i koji svoj opstanak vežu uz njezino beskrajno blagodušje. Takve ona nikad ne ostavlja gladnim, napuštenim i tužnim.

Niko kao Dubravci ne zna da je zemlja majka i hraniteljica, kolijevka i braniteljica, ljubavnica i darodavateljica. Niko to nije ljepše kazao od dubravskog pjesnika Alije Kebe koji u pjesmi ”Kad vazdan ljubismo zemlju” pjeva:

... Ljubismo vazdan zemlju u liceIz njene utrobe silno žežeMliječni vulkan lude ljepoticeKojoj udvarači povijest bilježeČim je dotaknu u žarkoj obljubiGlavu joj drobe i prsi gnječeU slatkoj plodnji i pogubiIz njedara joj dukati zveče.

3.

Možda je Dubravcima od zemlje i tegobnog rada miliji još samo njihov opori, sarkastični humor. To gordo i cinično ruganje muci i okrutnosti životnog usuda, to smijanje u brk nerazumljivoj, nerazmrsivoj i nedokučivoj tajni ljudske sudbine, to buntovničko i izazivačko provociranje smislenosti života, jedno je od najosobenijih, najprepoznatljivijih i najpostojanijih obilježja dubravskog duha i teško se može podvesti pod pojam klasičnog humora, a pogotovo ne onog njegovog oblika koji se imenuje kao ”crni humor”.

Naime, sva određenja humornog odnosa čovjeka prema pukoj stvarnosti - komičnost, šaljivost, dosjetljivost, angedotičnost, duhovitost itd. – ne mogu sva zajedno, a pogotovo ne pojedinačno, obuhvatiti taj specifični način suprotstavljanja Dubravaca veličanstvenoj zagonetnosti životne tragike. Za Dubravca je život poput tvrde, suhe ledine, prepune kamenih plodoroda. Njegovo, pak, poimanje životnog usuda ili, kako bi to kazao Miguel de Unamuno, ”tragično osjećanje života”, ili, kako bi se izrazili filozofi, ”teleološko transponiranje stvarnosti”, ogleda se u spoznaji posve razumljivih prirodnih zakonitosti po kojima će

plodove njegovog truda sažeći vatra ili progutati nečastiva neman. A onaj sarkastični i paradoksalni ”kontrapunkt” sadržan je u činjenici što će Dubravac na tu ”prirodnu zakonitost” po kojoj su on i njegova porodica lišeni osnovnih pretpostavki života, samo slegnuti ramenima i oporo izustiti: ”Šta ćeš, viša sila! Ali, dobro je; moglo je biti i gore”.

Dubravcu cinizam, ta nadrealistička forma humora, služi kao jedino preostalo oružje u odbrani svoga prava na postojanje i svoga ljudskog dostojanstva. Zato je taj cinizam tako tvrdokoran, opor i često grub. I zato je sveobuhvatan i višedimenzionalan. On je sastavni dio života Dubravaca i, štaviše, posve je živ i životan, dinamičan i otriježnjujući, nepatvoren i ljekovit.

Samo ljudi zdrava, neiskvarena i neistrošena duha, vitalni, samosvojni i samosvjesni, mogu se šaliti na svoj račun i izrugivati se svojim mahanama. A Dubravci upravo to čine. Njihova vedra i dostojanstvena ”samokritika” ponekad poprima oblike pukog šegačenja i karikiranja, ali nikad ne prelazi onu nužnu granicu pristojnosti i uljudnosti, i nikad nije usmjerena na vrijeđanje drugog, a pogotovo ne slabijeg. Da je život prema njima bivao milostiviji i izdašniji, i njihove bi sarkastične žaoke bile manje oštre i manje otrovne. Stoga je njihov odgovor na ćudljivost i bezobzirnost života, bivao istog tog značaja i iste mjere.

Josip Ušaj: Umjetnička fotografija

Dubravci se životu smiju ponajviše i ponajslađe dok on još traje, dok teče i dok nesmiljeno priređuje svoja obilna iznenađenja. Oni se otvoreno rugaju i njegovom početku i njegovom kraju, ne štedeći pritom ni one još nerođene, niti one koji su već splastili svaku slamku svog životnog guvna.

Kako Dubravci dočekuju svoje potomstvo u ovaj izoglavljeni svijet

može nam pokazati sljedeći primjer.

Mešan Šuta, zvani Puh, pošao s ukućanima brati duhan. Kako se u berbu duhana polazi još zamraka da bi se posao okončao prije nego što sunce grane, ne vidje odmah da mu svi berači nisu na broju. Kad se malo razdani, primijeti da mu nedostaje najmlađa nevjesta, te priupita sina Adema, zvanog Kikilo:

– Što to nema snahe Munte?

– Ona, babo, ne može. Čuva trudnoću – snishodljivo će Adem.

– A što je čuva, nije zar bijesno tele pa da joj pobjegne? – u čudu će Mešan.

– Nije tele, nego pantljike. Doktor rekao da su joj slabe pantljike, pa do porođaja mora mirovati – ljutnu se Adem.

– Jebale te i pantljike i doktor! – zgranu se Mešan. – Tebe je tvoja mater rodila na ovoj istoj njivi dok je duhan kopala, ispao si joj iz prkna pravo na zemlju, i nije se na te ni okrenula dok nije uskopala red dokraja! Pa eto te kolik dub!

A kako, pak, sa tog istog svijeta ispraćaju svoje najmilije, može posvjedočiti sljedeća ”zgodica”.

Načupao Meho Razić, zvani Gungula, tri hiljade struka paprika da posadi u Lukama kraj Bregave. Taman počeo saditi, kad ga s Grabove ljuti zazva mali Semir:

– Ooo, babo! Hajde odmah doma, umro adže!

Meho se nelagodno štrecnu, žao mu brata, a žao mu i načupana rasada, obehnuće ako se ne posadi još istog dana, te će ljutito, više onako za sebe:

– Ama, kud nađe da umre baš danas!? Zar nije mogao sačekati dok paprike posadim!? Do sutra će mi se osušiti. Ne bi na ovoj vrućini ni kukrice izdajanisale.

4.

Kukrice! Šta su kukrice?

Svaki Dubravac, čak i onaj koji se zdušno trudi da nepovratno zaboravi svoj dom i svoje korijene, zna šta su kukrice. Ta, ko još od njih nije pod kukricom tražio mrvu hlada kada bi po ljetnom zvizdanu čuvao hajvan ili sijekao kuke za duhanske kanafe? Ko od njih nije počesto iza kukrice obavio kakav važan posao koji nije za tuđe gledanje? Ili, ko od njih nije čuo onu tužnu pjesmu:

U Jasoču medu kukricamaovce čuva Filandrina Ćama,ovce čuva, žalovito pjeva,sve suzama kukrice zalijeva.

Zarad onih koji, pak, stvarno ne znaju šta su kukrice, treba kazati da su to omanji, kržljavi žbunići ponajčešće trna, drače, kakvog skromnog i slabašnog grabića ili dubića, kruške trnovače, šipurka

ili smrijeka, koji su, pored svih drugih – ljepših, pitomijih i pogodnijih mjesta na zemaljskoj kugli, našli da rastu baš na suhom, pustom i bezvodnom kamenjaru. Rijetko je to raslinje samo jedne biljne vrste, nego se obično udruži njih nekoliko, te se međusobno isprepletu i obaviju jedna oko druge, načine ”uzajamno potpomažuću zajednicu” i, što bi kazao Meho Gungula, dajanišu u nerazumljivom klupku života, prkoseći svim zakonima teorije ”održivog opstanka”. I koliko god je teško proniknuti u smisao takve životne zajednice, još je teže otkriti od čega živi taj čudnovati životni ansambl? Korijenje mu je više u kamenu nego li u zemlji, koju kap vode čalabrcne tek urijetko i nabrzinu, biju ga vjetrovi i sa istoka i sa zapada, sa sjevera mu dolazi suhomrazica a sa juga gnjilohvatica, brste ga vječito gladne koze i magarad dubravska, sasijecaju ga dubravske žene kosorom i kosjeračom, a on odolijeva svim udarcima svoje nesmiljene sudbine i istrajava u svom odmetništvu od svih pravila i zakona života. Suši se i vehne stasito i granato drveće uokolo, od žege i žeđi umiru dubovi, grabovi, trešnje i smokve, nestaju gajevi, šume i voćnjaci, a kukrice duraju, opstaju i nadživljavaju sve nedaće, zla i pošasti.

Dubravskom duhu ništa nije primjerenije od dubravske kukrice. Tajna hiljadugodišnjeg bitisanja i opstanka ljudi na ovim bezvodnim i žarkim prostorima krije se upravo u ”konceptu” života svojstvenog tvrdokornoj i kočopernoj kukrici. Ali, tvrdokornost i kočopernost s mjerom i s razlogom uvijek imaju i svoju drugu stranu i drugačije naličje, čega su svjesni samo oni koji istinski poznaju život, njegova pravila i njegove različite modalitete. Kao što se tvrdokornost i ”neprijaznost” kukrice manifestiraju njezinom tobožnjom odbojnošću prema okolini, što je samo po sebi apsurd jer kukrica žudi za dodirom ljudske ruke i toplinom životinjskog daha, tako se i dubravski duh izražava kao žudnja za prisnošću. U toj je prisnosti, međutim, uvijek sadržana opreznost, jer Dubravac zna da je najopasnije ono što je najbliže. Zato on i pjeva:

Otrova me tvoj poljubac mala,nisi mi ga sa halalom dala.Sjetit ćeš se mala mog imenai zaplakat imat ćeš vremena.

U sintagmi ”i zaplakat imat ćeš vremena” nema kletve niti mržnje, nego tek blage opomene kako će vrijeme namiriti sve pravde i nepravde, kako će kazniti nevjerne i ohole koji svojim vrelim poljupcima truju pošten svijet. Ali, izricanje blage opomene zbog učinjenog nevjerstva začas se pretvara u opasnu prijetnju:

Curo Hajro, ne varaj momaka,ubit će te munja iz oblaka.

Pa ti hajde prevari i ostavi svog ”dragana” i rizikuj da te strefi jal’ munja, jal’ grom pravedni i osvetoljubivi iz mračna oblaka!

No, Dubravac ide još dalje pa se šegači i ”baleči” sa svojom

”malom”:

U male mi noge k’o u zecaženit ću je, bit će hitra djeca!

Međutim, ovdje već sarkazam prelazi u samosarkazam, pa se ironična žaoka usmjerava ka samom sebi, a pod breme općeg životnog usuda podmeću se vlastita leđa.

Stoga smo ”zgode” iz života Dubravaca imenovali ”kukricama”. Prikladnijeg izraza nismo uspjeli naći. Uostalom, nisu bez razloga lajavi Gabelci znali često zapjevati:

Dubravcima nasmijano lice,rodile im drače i kukrice!

Teško bi se ova zbirka crtica iz života Dubravaca mogla smatrati autorskim djelom. Ne bi to, možda, bilo ni pravično jer ”nelicemjerni kroničar” (kako bi to kazao Evlija Čelebija) koji ih je sakupio i uvrstio u ovu knjigu, samo je ”prepisao” neke od sočnih i sarkastičnih narodnih umotvorina koje se prepričavaju na dubravskim sijelima, u kafanama i prigodom sve rjeđih druženja dubravskih smjeholjubaca.

Ali, ako se već mora potpisati kao njihov autor, onda je neizostavno dužan odati zahvalnost svojim dragim dubravskim prijateljima koji mu neštedimice uljepšavaju i osmišljavaju tegobnu muku života toplim i ljekovitim proplamsajima vedrine dubravske duše. I dakako, kazivanjem i ”umjetničkim” uobličavanjem neiscrpnog ”kukričarskog” blaga. Njihov zdravi, jedri, iscjeljujući i nepatvoreni smijeh, uz koji su razmotavali i ispredali svoja već pomalo zaboravljena ”kazivanja”, zavrijedio je makar jednu ovakvu knjigu.

Ti ”kazivači” – Džemal Bašić, Alija Pirić, Enes Razić, Halko, Fadil i Osmo Obradović, Enes Ratkušić, Šaćir Filandra i drugi – najbolji su dokaz da arhetipski, mudri, promućurni, vedri, samosvojni, gordi i blagodarni dubravski duh još živi i da mu je još dugo i dugo živjeti. I oplemenjivati ovaj izokrenuti i izobličeni svijet toplinom i prijatnošću ljudske duše.

U nedostatku nekog opipljivijeg i praktičnijeg oblika zahvalnosti, poručujem im da ih očekujem na Klokunu 27. jula naredne godine, kojom ćemo prilikom evocirati uspomene na svijetle dane naše herojske prošlosti i zapjevati tri-četiri ”numere” pravog bećarca. Prisjetit ćemo se i nezaboravnog lika i djela rahmetli Salke Filandre.

Kahvu, limunadu i ostalo ”šta ko pije” – ja plaćam.

Ako, kao ono jednom Hajdar Penava, budemo imali za čim piti!

(Iz knjige Dubravske kukrice)

udsi-hadis 

Neizmjerna je ljubav Allaha, dželle šanuhu, prema poslaniku Muhammedu, alejhi-s-

selam. Uzvišeni Allah u Knjizi Svojoj govori o Svojoj ljubavi prema Svom posljednjem,

najodabranijem Poslaniku. Poslan je on - kazuje nam Kur'an kao - milost svjetovima.

Allah i meleki Njegovi donose salavat na Muhammeda, a. s. - također kazuje Kur’an i

poziva i njegov ummet da donosi na njega salavat i gaji najplemenitija osjećanja prema

njemu i prema njegovoj porodici, Ehli-bejtu. O svojoj ljubavi i odanosti prema svome

Poslaniku govore sljedbenici njegovog ummeta u neprebrojivim usmenim i pisanim

predajama, svjedočanstvima, književnim djelima u četrnaest stoljeća dugoj povijesti

islama i muslimana.

Život i djelo posljednjeg Božijeg Poslanika rasvijetljeni su do najsitnijih detalja. U

hiljadama vjerodostojnih hadisa zabilježeni su ti detalji. Učeni i talentirani pojedinci život

i djelo Božijeg Poslanika uobličili su u književna djela. Najpopularnije i najcjenjenije bile

su poetske forme u kojima su opjevani najvažniji događaji i najljepši detalji iz

Poslanikovog života, ali i najplemenitija i najuzvišenija osjećanja prema voljenome

uzoru i učitelju. Još za Poslanikova života čuveni pjesnik Hassan ibn Sabit spjevao je

kasidu u slavu Muhammeda, a.s., pa ga je Poslanik ogrunuo svojom džubbom u znak

odobravanja i zahvalnosti. Najbrojnija i najpopularnija poetska djela napisana su o

Poslanikovom rođenju - Mevludu.

“Karakter Vjerovjesnikov, njegova misija i htijenje vjernih da mu se približe, te želja onih

koji znaju da svoju spoznaju ili meditaciju, svoje iskustvo nenametljivo prenesu drugima,

bili su motivi iz kojih su brojni pjesnici iskazivali svoju ljubav prema vjerovjesniku

Muhammedu, mir s njim. Ili, kazano stihovima iz tesavvufsko-tarikatskog traktata

Abdullaha Bošnjaka, Vjerovjesnik je Ogledalo pojava iz Skupa bića, Prva pojava

savršenstva i Drugi cilj.”[1]

Dan rođenja poslanika Muhammeda, Božijeg miljenika, obilježavao se i u tradiciji većine

muslimanskih naroda. Prve proslave datuma i mjesta Poslanikovog rođenja zabilježene

su u vrijeme halife Haruna er-Rašida. Njegova majka obnovila je kuću u kojoj se rodio

Poslanik i učinila je mjestom ibadeta. Fatimije, šiijska dinastija u Egiptu, osmislile su

obilježavanje dana Poslanikovog rođenja priređujući svečanost učenja mevluda. I u

zemljama Šama priređivale su se mevludske svečanosti. Sultan Murat III uveo je

proslavljanje mevluda na svome dvoru u Stambolu 1588. godine. Do 1910. u

Osmanskom carstvu Mevlud je proslavljan kao zvanični blagdan.

 

Značenja mevluda

Riječ mevlud dolazi od arapske riječi mawlid koja znači mjesto ili vrijeme rođenja.

Vremenom je riječ mawlid, odnosno mevlid dobila značenje rođendana Muhammeda,

a.s., 12. rebiu-l-evvela, i svečanosti vezane za taj datum. U turskome jeziku riječ mevlid

je zamijenila riječ mevlud. U nas se udomaćio izraz mevlud sa značenjem “rođen,

novorođen” [2] a odnosi se na rođenja posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.

Mevlud kao specifična poetska forma razvio se u poeziji brojnih muslimanskih naroda a

bio je namijenjen širokim narodnim masama. Po precizno utvrđenoj formi i unaprijed

zadanom sadržaju mevlude su sastavljali pjesnici i alimi. Nastojali su iskazati svoj

doživljaj i svoju neizmjernu ljubav prema Allahu, dž.š., i Njegovome miljeniku,

Muhammedu, a.s., najodabranijem i najsavršenijem čovjeku i pečatu svih poslanika.

Sastavljači mevluda iznosili su i svoje viđenje najvažnijih događaja iz njegovog života.

Islamski učenjaci preporučavali su običaj učenja mevluda kao efikasnu odgojno-poučnu

metodu jačanja vjerske svijesti i osjećanja. “Mevludska načela su kodeks poželjnog,

dobročiniteljskog i lijepog ponašanja i otuda blagost, milosrđe i spokoj na licima

prisutnih tokom slušanja mevluda. Štaviše, poznato je da prilikom masovnog okupljanja

ljudi na mevludskim svečanostima, u pravilu, ne dolazi do međusobnih razmirica niti

ispoljavanja netrpeljivosti.”[3]

Posebno poznat, omiljen i često učen je mevlud Sulejmana Čelebija Bursalija Vesiletu-

n-nedžat - Sredstvo spasa. Spjevan je na turskome jeziku 1409. godine. Uči se

stoljećima ovaj mevlud u Turskoj i u zemljama u koje su islam donijele Osmanlije.

Prijevod ovog mevluda na bosanski jezik načinio je hafiz Salih Gašević. Čelebijev

mevlud preveli su na engleski jezik F. Lyman i Mac Callum pod naslovom The Mevlidi

Sharif, London, 1943. god. Slični mevludi spjevani su i na perzijskom, bengali, urdu i

drugim svjetskim i lokalnim jezicima. Na arapskome jeziku popularan je mevlud Džafera

ibn Hasana el-Birzanđija.[4]

Obilježavanje dana i mjeseca rođenja Božijeg Poslanika, rebiu-l-evvela, u Bošnjaka je

dio višestoljetne vjerske tradicije. U Ilmihalu za svakog muslimana i muslimanku,

objavljenom u Sarajevu 1942. god., navodi se: “Rođenje našeg dragog pejgambera

Muhammeda, a.s., ili Mevlud po svojoj važnosti dolazi odmah poslije Ramazanskog i

Kurbanskog bajrama.”

Sama riječ mevlud ima u bošnjačkomuslimanskoj tradiciji nekoliko značenja. Koristi se u

značenju:

Spjeva - poeme o rođenju i najvažnijim detaljima iz poslaničkog života Muhammeda,

a.s.

Svečanosti kojom se obilježava rođendan Muhammeda, a.s., 12. rebiu-l-evvel.

Svečanosti kojom se obilježava neki značajan događaj u životu muslimana - rođenje

djeteta, sunetluk, ženidba, useljenje u kuću ili stan i sl.

Centralni dio svečanosti mevluda je učenje ili recitiranje mevluda - spjeva posvećenog

rođenju i najvažnijim trenucima i događajima iz Poslanikovog života. Mevlud slavi

rođenje Muhammeda, a.s., opisuje njegov život i rad. U mevludskim spjevovima

posebno se akcentira Isra' - putovanje Poslanikovo iz Mesdžidu-l-harama u Mesdžidu-l-

aksa i potom Mi'radž - uspeće na nebo, te prva objava, širenje islama, Hidžra -

preseljenje muslimana iz Mekke u Medinu, stvaranje islamske države u Medini, te

Poslanikova smrt. Mevludom je nazivan i spjev u kome je opisano samo rođenje

Muhammeda, a.s.

 

Mevludi na bosanskome jeziku

Cijele generacije Bošnjaka muslimana su svoju ljubav prema poslaniku Muhammedu,

a.s., njegovale učeći mevludske spjevove, posebice hafiza Saliha Gaševića, Safvet-

bega Bašagića i Rešada Kadića.

 

Mevlud hafiza Saliha Gaševića je prvi mevlud na bosanskome jeziku. Prepoznatljivi i

pamtljivi su stihovi na početku Mevluda:

Od Allaha koji traži pomoći,

neka mevlud Pejgamberu prouči!

Karakterističan je refren u dijelu Gaševićevog Mevluda Mevludu-n-Nebijji ala lisani

bosnevi o rođenju Božijeg Poslanika:

Koji traži da ga vatra ne gori,

neka srce salavatom popuni.

Mevlud hafiza Gaševića bio je zapravo “upjevani prijevod” Mevluda Sulejmana

Čelebija. Napisan je arapskim pismom na bosanskome jeziku. Štampan je 1296. godine

po Hidžri, odnosno 1878/79. godine po Miladu. Do naših dana dospio u redigiranoj

formi. Redakciju su radili Džemaluddin ef. Čaušević i Mehmed ef. Handžić. Štampana

su brojna izdanja Gaševićevog Mevluda jer je bio popularan i rado izvođen u narodu.

“Ono što osobito plijeni, jeste njegova sposobnost pjesničkog prilagođavanja jeziku i

mentalitetu čovjeka za koga piše, zatim vrlo osoben osjećaj za ritam, za ritmičko

kazivanje i postizanje muzikalnosti djela, bez koga ne bi bilo ono što jeste.”[5]

Muharem Dizdarević Rušdi, jedan od posljednjih alhamijado pjesnika, spjevao je dva

mevluda. I njegovi mevludski spjevovi na tragu su Čelebijevog i Gaševićevog mevluda

kojima je Rušdi dao svoj osobni pjesnički doprinos. Osobenost njegovog drugog

mevluda, naslovljenog Mevlud šerif bi lisani bosnevi - Časni mevlud bosanskim jezikom

napisan je izdvajanje Miradža kao posebne idejno-poetske cjeline.

Musa Ćazim Ćatić autor je mevludskog spjeva Lejlei-mevlud objavljenog 1904. godine.

Ćatićev Mevlud opjevao je samo rođenje Muhammeda, a.s. Kraći je od ostalih,

originalan je, umjetnički vrijedan, ali nije imao osobitu popularnost u narodu.

Mevlud Safvet-bega Bašagića je prvi originalni mevlud na bosanskome jeziku.

Spjevan je srcem iskrenog vjernika, dušom istinskog pjesnika i vrsnog poznavaoca

bosanskoga jezika. Objavljen je 1924. godine. Književnik i publicista Alija Nametak

ističe da smo Bašagićevim Mevludom “dobili pravo originalno književno djelo o

najvećem događaju i najvećem čovjeku u povijesti svijeta.”[6]

Svoj Mevlud Bašagić otvara Predgovorom:

Najprije Božje spomenimo ime –

svako dobro djelo počima se s njime.

onda se sjetimo Božjeg poslanika

Muhammeda, zadnjeg vjerovjesnika,

koga dobar dio čovječanstva slavi

kao začetnika islamske ljubavi.

Poslije uvodnih stihova pobožnosti i veličanja Gospodara i Njegovoga Poslanika,

karakterističnih za svaki mevludski spjev, Bašagić otvara svoje srce i prepušta se

istinskom zanosu pjesnika, tragača za ljepotama i tajnama rođenja i uzdignuća u

nebeske sfere najodabranijeg, najboljeg, najustrajnijeg insana i poslanika.

Proljetno veče na zemlju pade

po nebu zviježđe blistati stade,

između zviježđa mjesec se šeće,

i blijeskom svojim posipa cvijeće.

Nebesa trepte u moru sjaja,

Zemlja izlaže sliku od raja.

Opis ambijenta i atmosfere neposredno prije i tokom Poslanikovog rođenja, koji slijede u

stihovoma, otkrivaju nam pjesnikovu saosjećajnost, odanost, zadivljenost:

Kad popi čašu blažena mati,

iz njene kuće započe sjati

svjetlo, poput božanskog nura,

kakono sjaše sa Sina Tura.

U tome času hazret Amina

rodi ko zlatnu jabuku sina.

(Ovdje svi prisutni ustanu na noge u počast rođenja, a zbor ili više prisutnih zapjeva:)

Dobro nam došo, najviši sine,

arapskog roda i domovine!

Dobro nam došo, stari plemiću,

Hašimovići, Kurejševiću!

koji će slabe dići na noge –

i lišit ropstva narode mnoge!...

Stihovi Bašagićeve dobrodošlice uče se na mevludskim svečanostima i kad se uči

mevlud nekog drugog autora.

I početak Bašagićevog Miradža je osoben i prepoznatljiv:

Mi slavimo Boga, Koji je Svog roba

Muhammeda pozv'o u najljepše doba,

jedne ljetne noći, na nebesa gori,

da s njim ko sa Svojim miljenikom zbori.

Stihovi Miradža nižu se u raskošnoj ljepoti i punoći Poslanikove bogobojaznosti,

odanosti ummetu, zanesenosti tajnama i otkrićima Božije svemilosti, ljubavi i

sveumijeća. Susret s Gospodarom vrhunac je Miradža:

Tu je Kabi-Kavsejn. Iza njeg se stere

Harmonija Vječna - izvor naše vjere.

Tude je Muhammed izvan sebe stao -

i Bogu na sedždu u zanosu pao,

i dušom slušao riječi bez glasa,

i dušom gledao u ideal spasa...

Poslije Miradža nižu se poglavlja Nat-i šerif, Hasbihal, Munadžati. Završni stihovi su u

znaku slavljenja Uzvišenog:

Slava Tebi, Vječni Bože

Koji Svojim glasom zbori

Koji Svojom moći može

da od ništa svemir stvori!

 

Mevlud Rešada Kadića jedan je od najpopularnijih mevluda spjevanih na bosanskome

jeziku. Prvi put je štampan 1963. godine. Recitira se i uči po prepoznatljivoj ugodnoj

kombinaciji recitiranja i melodičnog učenja. Sadrži poglavlja: Prolog, Arabija prije

islama, Rođenje, Djetinjstvo, Muževno doba, Razmišljanje, Prva objava, Širenje islama,

Miradž, Hidžra, Oprosni hadž, Islam i Smrt. Prvi stihovi mevluda su stihovi Prologa koji

se obično recitiraju:

Bože vječni, Bože blagi - Jedini.

Što nas ovdje u islamu sjedini,

Ti si Allah i Stvoritelj sviju nas...

Na kraju Prologa pjesnik nas poziva:

Proučimo Muhammedu mevlud mi,

Zahvalimo punim srcem njemu svi,

nek to bude topla hvala sviju nas

Pejgamberu što pokaza put i spas.

Prvi stihovi Rođenja obično se uče lagahnom melodijom koja upotpunjuje plemenite i

uzvišene emocije:

Amina se blago javi, uzdahnu,

suza joj se alem-kamen otisnu,

donesenog vidje sina Amina,

k'o na sedždu da je pao po tlima!

Poslije ovih stihova donosi se tekbir i nastavak Rođenja se obično recitira:

Podiže se rajska ptica, kliknu glas:

"Bog je jedan, Bog je vječan, On je spas!

Veseli se, ljudski rode, sviće dan,

rođeni je za Vjesnika odabran!

...

Selam alejk, Miljeniče, merhaba,

Ljepšeg dara ljudskom rodu ne treba,

odabran si međ' ljudima, pred Bogom,

s odanošću ustajemo pred Tobom!

Ovdje izvođači i slušatelji ustaju i obično uče stihove Čelebijeve ili Bašagićeve

dobrodošlice.

Posebno dirljiv dio Kadićevog Mevluda je Smrt. Malo ko može savladati emocije i ne

pustiti suzu dok sluša stihove:

Mimberu je priš'o jecajima praćen,

o kako je bio bolešću ispaćen!

A onda je Ime Boga spomenuo,

i vaz dirljiv vjernim o smrti držao.

Okren'o se zatim pa vjerne pitao,

je l' ikome išta krivo učinio

il' je možda nekom šta dužan ostao?

..... 

Tad se Ukaš diže pa ovako zbori: 

“Poslaniče Božji, tvoj bič me još boli,

kod Tafe si mene s deve udario,

nehotice bješe, al' me zaboljelo,

pravedno bi bilo kad bih ti vratio

udarac udarcem kad bih naplatio!”

Džamija zabruja, gnjevan žagor ču se:

Sram te bilo, Ukaš, vječno stidio se,

...

Pejgamber ih smiri i sa tugom reče:

...

“Bičuj, bičuj, Ukaš - nek i mene boli!”

U trenu se onda ovo dogodilo:

Ukaš zajecao, Vjernog zagrlio,

pa ozaren srećom kroz suze grcao:

“Posalniče Božji, uv'jek sam žudio

da naslonim glavu na mubareć grudi

da osluhnem srce koje tol'ko ljubi!”

 

Ešref Kovačević autor je najpotpunijeg i umjetnički najvrednijeg mevluda spjevanog na

bosanskome jeziku naslovljenog Muhammed Resulullah. Objavljen je 1981. god. u

Sarajevu.

Autor ističe da je mevlud nastajao punih sedamnaest godina, da je dotjerivan s pažnjom

i da je tek “sićušni znak neizrecive zahvalnosti za vječnu sreću što pripadam Njegovom

ummetu i što Ga ovako volim”.

Kovačevićev mevlud sadrži bitne pojedinosti Poslanikovog života i rada, afirmira

uzvišene islamske principe vjerodostojno a zadovoljava i zahtjevne umjetničke kriterije-

što je osobito važno istaknuti.

“Prvi dojam, koji se nameće čitaocu ovog poetskog djela, je da je autor vrlo inventivno,

sugestibilno i, prije svega, originalno uspio da stihom uobliči život Poslanika. Ovaj spjev

je lirski intoniran i dat s puno duše i suptilnosti.”[7]

Autoru najmiliji stihovi, izuzetno topli i podsticajni su:

Muhammede, miljeniče

Stvoritelja Jedinoga

Pozdravljam Te svakim dahom

i kucajem srca svoga!

Nema sreće kao Tebi

posvetiti vrijeme, zdravlje

a gorjeti Tvojim aškom

nad svakim je slavljem slavlje!

 

Link textSpomenuti treba još Mevlud hafiza Seida Zenunovića koji je napisan - kako

kaže pjesnik - u kratko da vam, braćo, bude učit baš slatko; potom rukopisni mevlud

Šemsudina Sarajlića napisan 1958. godine.

 

Arif Sarajlija - Brkanić, Mahmud Džaferović i Vehbija Hodžić autori su manje

poznatih mevludskih spjevova.

Tradicija učenja mevluda u bošnjačkim kućama i džamijama živi stoljećima. Mevludi se

uče u mjesecu Poslanikovog rođenja ali i u drugim mjesecima uz svečane i važne

događaje i prilike. U pojedinim krajevima njegovana je tradicija učenja mevluda srčanije

i s više originalnosti, u pojedinim tek povremeno, ali skoro da nema naseljenog mjesta u

Bosni i Hercegovini u kojem se barem jednom godišnje ne prouči mevlud.

 

 

 

[1] Amina Šiljak-Jesenković, Ljubav prema vjerovjesniku Muhammedu, a.s., u

književno-umjetničkom tekstu, Mevlud u kulturi Bošnjaka, Zbornik radova - Izbor

mevluda - Bibliografija, BZK Preporod, Sarajevo, 2000. god., str. 91.

[2] Fehim Nametak, Tradicija mevluda u Bosni i Hercegovini, nav. dj. str. 41.

[3] Džafer Obradović, Odgojno-poučno značenje mevluda, nav. dj., str. 110.

[4] Enes Kujundžić, Mevlud kao jedan od simbola bošnjačkog identiteta, nav. dj. str. 32.

[5] Aziz Kadribegović, Naši mevludski spjevovi, Islamska misao, br. 59-60, 1983. god.

str. 64.

[6] Safvet-beg Bašagić, Mevlud, Po muteber ćitabima spjevao: Mirza Safvet, nav. dj. str.

173.

[7] Prof.dr. Lamija Hadžiosmanović, Znalački način slikanja jednog vremena, nav. dj. str.

260.

10 bozijih zapovjesti

Svi su zauzeti papinim dočekom, što nije tako loše. Nešto mu poručuju, pišu pisma,

upozoravaju, skreću pažnju: pišem ovo uz iskrenu sumnju da će ova poslanica negdje naći

skromnog 266. nasljednika sv. Petra, inače vatrenoga navijača San Lorenza (sv. Lovre), tek

petog kluba po veličini i važnosti u Buenos Airesu. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ali, svejedno, on će na stadionu Asim Ferhatović Hase održati misu. Za sve nas. Red je onda

da zna kako se njegova pastva, a i oni što žive s njom, odnose prema Božijim zapovijestima,

odnosno setu usmenih zakona koje je Mojsije/Musa uspio sačuvati nakon oslobođenja iz

egipatskog ropstva. Neki tumači povijesti, poput Montyja Pythona, tvrde da je Moses imao

dvije ploče, s dvadeset zapovijesti, ali da mu je jedna ispala pa se razbila, pa čovječanstvo i

dan-danas devera s onih pola što je ostalo. 

Pa krenimo redom, da vidimo kako se kod nas u zemlju, gdje stiže veliki i časni Jorge Mario

Bergoglio, razumije ovaj dio duhovne zaostavštine. Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene!

Vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini se ponašaju tako kao da imaju najmanje tri boga u

Bosni i Hercegovini, ali da je “pravi” samo onaj njihov. Mnogo je razloga za to, ali najčešći je

taj da se najviše ima i najbolje stoji kad (crkvenu i džamijsku) kasu kontrolira Nevidljivi, a

Svemogući. Neki od vjerskih velikodostojnika su se pokazali fantastičnim sljedbenicima toga

nauka: izgradili su sebi dvorce, palače, voze najskuplje automobile, imaju skupu pratnju. I

propovijedaju siromaštvo. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se, niti im služi. 

Papa Franjo sigurno zna da je Bosna i Hercegovina zemlja čuda. Ljudi im se klanjaju na svaki

način, i uvjereni su da postoje međugorska Gospa ili visočke piramide, a problem se obično javi

kad se službenici i sljedbenici Božiji podijele po tom pitanju. Ime koje je papa uzeo tokom svog

pontifikata, pripada sv. Franji, osnivaču reda franjevaca, od kojih kod nas postoje dvije vrste:

čije su interpretacije Božijeg nauka, i života ovog velikog sveca, blago rečeno – različite. Zasad,

valja reći da se jedni time koriste, a da drugi trpe, ali nadati se da će dobri Bog, direktni

nadređeni našeg gosta, znati koji su njegovi. A koji su “pravi”. Jedini bog kojeg iskreno štuje

skoro cijela populacija je – novac. A njega, kažu, nema. Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga. 

E, to teško. Ovdje se bog poteže za najmanju sitnicu, zove ga se da arbitrira u svim

segmentima društva, od sigurnosnih studija do privatizacije. Djeca se njime kolokvijalno kunu, a

stariji, uglavnom kad sakrivaju svoje laži. Božije se ime izlizalo, baš kao imena pobijenih u

Drugom svjetskom ratu na spomen-parku na Vracama. Institut i komisija za zaštitu Božijeg

imena bila bi super inicijativa, kad bi je dobripapež mogao pokrenuti prilikom svog dolaska u

Sarajevo. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji! 

Ma, hajde, bogati!? Svijet danas, uglavnom funkcionira na principu da roditelje treba tući dok su

mladi, a ako se ovo društvo prema čemu ogriješilo, onda jeste prema starim ljudima,

penzionerima, onima koji su životni i radni vijek ostavili (na) ovoj zemlji. Kopaju po kontejnerima,

beskrajno čekaju na penziju, a kad ih snađe nekakvih ekstra 100 maraka, raduju se kao

spojenom ukazanju u Međugorju i Lurdu. Ne bi bilo čudo da ovdašnje vlasti objave

osnivanje udruženja za eutanaziju očeva i majki, “jer ko će hraniti tolika usta od kojih se više

nema šta opljačkati”.  Ne ubij! 

Ih, sad! Papa Franjo sigurno zna da smo u ratu od 1992. – 1995., a i ranije, kad god je (nekom)

trebalo pokazali zavidan nivo bratoubilačkog krvoločnog klanja – znali odgovoriti na pravi

način. Trenutno, omiljeni sport starije omladine na sarajevskim ulicama je ubijanje, i to u

dvije kategorije. Klasa “Vršnjak” podrazumijeva ubistva istog godišta, ili obračune između grupa

i pojedinaca slične starosne dobi, uglavnom vatrenim naoružanjem. S druge strane, klasa

“Optimist” za ciljnu grupu ima starije i iznemogle osobe čija se eksterminacija vrši tupim

predmetima, skulpturama, avanima, toljagama… Akcija “bejzbol palica za svakog penzionera”

živi punim plućima. Ne sagriješi bludno! 

Ne bludno, nego nikako, reklo bi se. Dobar dio društva zbog ukorijenjenog siromaštva, živi u

nekoj vrsti celibata. Natalitet je u stalnom padu, u porastu je broj brakorazvodnih parnica, pa

puk uglavnom bludno ne griješi, jer nema s kim, a i nema gdje. Što se tiče odnosa između

klasa, tu je ova zapovijest prošlo svršeno vrijeme: je*’o nas je koje stig’o. S tendencijom daljeg

nastavka bluda.        Ne ukradi!

A, joj. Vjerovatno najviše puta prekršena zapovijest na današnjem vaktu bi trebala imati

amandman. “Ne ukradi, ako nisi na položaju”. Ili “Ne ukradi, ako nije od poreskih

obveznika”. Jer, drumska je pljačka (još uvijek) krivično djelo, a institucionalna krađa –

socijalni trend. Dakle, bitno je samo biti u trendu i krasti dok vas uredno biraju na vodeća

mjesta. Oni koji se ne bave politikom, ne mogu krasti. Moraju raditi. A i nemaju više šta. Od

naroda se više, jednostavno, nema šta odvaliti.    Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga!

Standard nam je takav, a pravosuđe radi tako ažurno da će uskoro pred sudovima

postojati šalteri za različite oblike davanja lažnih iskaza. Pa lijepo imaju obrasci: “nisam vidio

ubistvo” – 100 KM, “šta ja znam nešto su se naguravali – 80 KM”, “nije bilo silovanje, ona ga je

zvala da izađu - 70 km”, “nije ga ni pipnuo – 50 KM”, “ja ne znam ko je ovaj frajer – 30 KM”, “on

je sirotinja, zvao sam ga da zaradi – 20 KM”. I tako dalje. Poznati smo kao vrlo dovitljiv svijet

kad je u pitanju laganje, zašto onda od toga ne napraviti profitabilnu društvenu granu? Kad već

ništa drugo ne znamo raditi. Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca, niti išta što je bližnjega tvoga!

E, sad, dosta je onih koji su se uselili u tuđe kuće tijekom nemilih povijesnih događaja, i ne pada

im na pamet da se sad zbog pravnih ili Božijih zapovijesti odatle sele. Za ženu, manje-više, i za

sluškinje, a za volove i magarce – e, to ne treba da brine nikoga, pa ni papu Franju.Niko ih

neće poželjeti, jer ih ima na svakom koraku. Nezgodno je samo što su, nekako,

uljuđeni. Izgledaju baš tako, kao pravi ljudi. I prevarili bi svakoga na svijetu. Pa i papu. Koji ih

dolazi posjetiti, i prenijeti poruke mira i blagosti. Na osnovu 10 Božijih zapovijesti.

iše: Hasan Eminović

Četiri godine, tri puta u hefti, jedna te ista serija, bez imena, bez sadržaja, bez konkretne radnje u

programu javnog emitera i bez ikakve pozitivne stručne kritike.  Ne vidjeti ovu seriju, izbjegavati  je

prebacajući tv prijemnik na drugi kanal skoro je slično kao izbjegavati proći kroz ulicu u kojoj

stanujete, kao izbjegavati ulaziti u vlastiti dnevni boravak, jer to je moj i tvoj, naš javni servis. A da je

prevršila svaku mjeru ukusa odavno je jasno svima. Postavlja se logično pitanje šta je onda u toj

seriji i kome ona treba. Kulturna zajednica uglavnom je ignorira, ne osvrće se na nju jer bi je u tom

slučaju, kad bi je ocjenjivala, prokazala kao činjenicu. Šutnjom je ignorišu kao i svaku drugu

katastrofu. Sliježu ramenima i posvećuju se svojim poslovima. U njoj imaju urnek kako ne treba

praviti umjetnička djela. A kome onda treba!? Osnovcima i srednjoškolcima koji na malim odmorima,

u dokonim igrama parafraziraju odgledanu scenu? Da, da, to osnovci rade. I na časovima pred

mlađahnim učiteljicama. Djeca su bezgrješna. Nemaju kritičkog stava ni prema čemu. Ona

prihvaćaju ono što im se ponudi (tri puta u hefti) dajući upamćenim replikama potpuno novo

značenje i identificirajući svog prijatelja s likovima iz te serije. Druge serije i ne mogu pamtiti. Nemaju

prilike... Sudeći prema refleksijama gledanosti te serije ispade da je namijenjena djeci i omladini, što

upućuje na zaključak da osnovci i srednjoškolci potrebu čitanja ozbiljne literature, bilo da je riječ o

obaveznoj ili slobodno odabranoj literaturi, nadoknađuju gledanjem „domaćih" filmova i serija.

Književnost zamijenjena filmom!?

Zamjena dobre literature filmom i nije izum postdejtonskih demokratskih promjena u BiH, ona je

dobro oprobani recept smišljen u Holivudu: Preko filmske industrije normirati etička pravila

ponašanja i načine života. Tamo je tačno precizirano koliko koja scena može trajati i kakav će efekt

izazavati kod gledateljstva itd... Mnogo više od rečenog poznato je svim radnicima filmske industrije.

Tako je i u Bosni i Hercegovini književnost  u velikoj mjeri zamijenjena jednom drugom umjetnosti;

filmskom, iako se ove dvije vrste umjetnosti ni po čemu ne mogu porediti. Za književnost treba

mnogo talenta, mnogo rada, dara  i iskustva. Za film treba mnogo više novca od pameti, „dobar"?

producent. I to je sve.  

Koja je onda uloga četverogodišnjeg maltretiranja BH građana i naroda serijom Lud, zbunjen,

normalan!?  Prije već odgovorimo na to pitanje pokušajmo odgovoriti na pitanje ko su protagonisti te

serije. Direktor producentske kuće „ F.I.S.T." je Dario Pušić, prosječan sarajevski kamerman koji se

naglo našao u filmskim-producentskim vodama. Scenaristu u ovoj seriji glumi ateizirani Trebinjac

Feđa Isović, nečlan društva pisaca BiH i simpatizer „producenta" Pušića. Reklo bi se da su njih

obojica amateri u svom poslu. Prema onome što piše na službenoj stranici ove producentske kuće

da se zaključiti kako je jedini profesionalac u toj ekipi Angelina Duraković, supruga dugogodišnjeg

direktora Federalne televizije Jasmina Durakovića. Dalje se sve samo od sebe da naslutiti. No,

postavlja se logično pitanje kako je moguće da Javna Federalna kuća bez neke vrste Javnog poziva

sklapa ugovore sa privatnim (filmskim) preduzećima. S duge strane čini se sasvim logičnim potražiti

odgovore kako je moguće da se u tom javnom poslu potpuno bezočno, beskrupulozno zaobiđu

provjereni kinematografski radnici za koje svi stručnjaci u svijetu kažu, a i mi to primjećujemo, da su

najbolji  u Jugo-istočnoj Evropi. Ovdje mislim na režisere, scenariste, glumce koji u svojim vitrinama

imaju međunarodna priznanja i nagrade, filmske radnike koji svojim umjetničkim radom Sarajevo

čine centrom Evrope u vrijeme Sarajevskog filmskog festivala. Kako je onda moguće da se Javni

RTV servis pri tom nije rukovodio potrebom da otkupi njihove usluge kako bi i građani BiH pomogli

dobru filmsku produkciju. Tako je, eto, moguće da na desetine i desetine pisaca organiziranih u

Društvo pisaca BiH ne može preživjeti od svog pisanja. Sve je to javna sramota i javni šamar

građanima (i narodima) BiH. Da se u ovom slučaju radi o privatnoj RTV kući tu ne bi bilo mjesta

prigovoru, ili je Federalna TV odavno privatna, a da nam to niko javno nije rekao!?

Pisce, književnike i respektabilnu kinematografiju pominjem zbog činjenice da su nam više nego ikad

potrebni kako bismo očuvali dostojanstvo i naroda i građana i države. Pa svaki sistem i svaka država

je trebala njihovu uslugu, osim, izgleda ove naše. Naučnici, književnici i pjesnici su ustvari

zastavnici historije, civilizacije i kulture svake zemlje, a književnost kao najvažniji medij za

predstavljanje identiteta, kulturnog nasljeđa, historije i kulture jednog naroda zauzima

uzvišeno mjesto i posebnu vrijednost na tom planu. Ova notorna činjenica je poznata i političkim

početnicima a kamoli ozbiljnim političarima. Da u svijetu, ali ne i u BiH. Očigledno naši političari sebe

smatraju najpametnijim pa tako ovlaš prelaze preko činjenice da im televizija, čiji su oni vlasnici,

ubija mentalitet generacija za koje se oni, navodno, bore. Ili bezočno, kad kažu da će se boriti za

budućnost „naše djece" pri tom samo misle na svoju? Estagfiruallah!

Mit o glupim Bosancima!

Danas možete proći uzduž i poprijeko našom zemljom i pitati ko je Dževad Karahasan i pitati ko je

Izet Fazlinović. Zašto Karahasan ne može živjeti i raditi u Bosni, a Izet Fazlinović može? Da,

rezultati su drastični. O čemu piše Karahasan? Ko je Izet Fazlinović, šta voli, šta ne voli itd...

Odgovore na pojavu namjernog idiotiziranja likova iz bošnjačkog nacionalnog korpusa davno su dali

naši književni kritičari. Danas se ta kritika posigurno može odnositi i na likove koje gledamo u „našim

TV serijama". Treba li ponavljati činjenicu da sličnih likova niti je bilo niti će biti u srpskoj ili hrvatskoj

književnosti ili filmovima.  

„Ćorkanizacija" svijetlih likova naše povijesti počela je još davno. Od Budaline Tale i Alije Đerzeleza,

preko Husein-kapetana, Ali-paše i Omer-paše do Juke i Cace; sve nam se izopačilo i izokrenulo. Što

njihova „neadaptilnost" i nedoraslost povijesnim zahtjevima, što dušmanske smicalice i objede, a što

naša podbadanja, hakanja, podsmijavanja, ogovaranja i kenjčijanja, a što opet „umjetnička" obrada

njihovih nesretnih sudbina, učinili su od njih nakaze, hablećine i cirkuzante.  Davno je rečeno kako je

svaka naša čaršija imala svog „Ćorkana" s kojim se šegačila i na kojem se iživljavala. Telal Mujo,

Mašo cjepar, Mešan Ćoro, Ibriš, Mašo, Mehmed Hindo, Baban i hadžija, a oni u toj galeriji

predstavljaju tek Fojnicu, Sarajevo, Mostar, Zenicu, Gradačac, Bihać, Stolac... Ti likovi izražavaju

tragičnost „vitezova tužnog lika" i našu hinjsku i pehlivansku bezdušnost. Sad kad više nema ni

hadžija ni čaršija kakve smo čitali u našoj književnosti, kad je zlo prešlo sve crte i zapreke, kad

umjesto dokonih i lijenih čaršinlija grohotom hihoće šejtanska spodoba, kada više nema hadžijinog

drvenog mača da nas brani od zla, shvatamo valjda da smo pogriješili i da smo se svi trebali

pridružiti hadžiji. Uzeti u ruke drvene mačeve i vitlati njima do iznemoglosti ne bi li šejtan ostao s onu

stranu crte. Ta, šta je on sam mogao učiniti.  Umjesto toga ispade da smo svi mi iz Federacije

zamolili Feđu kao rođenog Trebinjca da u stroj tih umjetničkih nakaza uvrsti i Izeta Fazlonovića,

odnosno Trebinje. Glumeći i pisca i scenaristu Isović je za razliku od pravih pisaca svu energiju

usmjerio u rušenje ne sistema i uređenja društva već jedino onog što u ovoj BiH postoji, porodicu.

Sve što se dešava u toj nakaradi od scenarija Lud, zbunjen, normalan, dešava se u porodici s tri

odrasla muškarca, bez žene. Dakle, majku odnosno ulogu majke treba potpuno izbrisati iz naših

porodica, a ženu jedino vidjeti kao seksualnu pohotnost karakteriziranih poluidiota.

Ma briga je Isoviću što će lik Muhameda Rušdija, Trebinjca, čiji mezar stoljećima samuje u Trebinju i

dalje ostati nepoznat domaćoj i svjetskoj javnosti. Isović posigurno ne zna da se Muhamed Rušdi

mogao porediti i sa Danteom, da su u našoj literaturi objavljene kritike s tim premisama i da je Rušdi

pjevajući o hazreti Fatimi odgajao brojne generacije trebinjskih plemenitih majki. Ilustracije radi

prisjetimo se da je Branko Ćopić u romanu „Orlovi rano lete" na vrlo simpatičan i dopadljiv način

karakterizirao lik Lazara Mačka. Reklo bi se da je to ime izmišljeno. No, nije! Lazar Mačak je čovjek

koji je u Kifinom selu kod Nevesinja sredinom XIX stoljeća na ruševinama džamije izgradio „svoj"

han. Ćopić je na taj način učinio trajnim i djelo i ime i prezime Lazara Mačka i „osigurao" mu pomen

kroz minule i nadolazeće generacije.  

Rahmet duši Džaferovoj

Da postoje ozbiljne kritike, onakve kakve su bile u doba socijalizma, za koje se Isović, navodno,

zaklanja, u seriji Lud, zbunjen, normalan štošta bi vidjeli kao inkriminaciju razaranja društveno

političkog sistema. Ali!???  Ko će se usuditi izreći kritiku, ko će je potpisati. Pisci, jer ih se to

indirektno dotiče, neće. Neće stati na mjesto mete Javnog odstrjela na ovoj ukletoj vjetrometini. Ipak,

postavlja se pitanje kako pred vlastitom savješću mogu otrpiti sramotu da je ta serija jedini „kulturni

izvoz" u naše susjedstvo, kad znaju da se jedino „Bosanci" u susjedstvu mogu „prodati" kao Ćorkani,

hadžije s drvenim mačevima, ublehe i primitivci, pothranjujući na taj način mit o glupim „Bosancima".

Zahvaljujući njihovoj šutnji danas se Isović i F.I.S.T. prodaju hrvatskoj TV Novoj sa još većom

blamažom, novom serijom o glupim Bosancima „Dva smo svijeta različita". Čak su iz F.I.S.T.-a

insistirali (ko biva TV Nova) da bosansku hablećinu umjesto Bajrovića igra ministar

Hadžihafizbegović. Nevjerovatno, dokle to samoprostiranje ili snishodljivost može ići.

Bilo bi sasvim prirodno da na ove zlehude pojave reagira B.Z.K. „Preporod". Nažalost, sudeći prema

onome što možete vidjeti na njihovoj službenoj stranici, kao i po zbiru vijesti objavljenih u našim

medijima tamo su vrata od 2007.g. čvrsto zaključana. Preciznije rečeno otkako je s ovog svijeta

otišao Džafer Obradović, čije smo dijelove eseja koristili i u ovom tekstu. Neka je veliki rahmet

zaboravljenoj duši Džaferovoj.  Iako godinama mrtav, ipak se oživljen u nama, još bori za ono malo

ljudskog bosanskog dostojanstva: „  Ne smijemo se zavaravati: ono malo insanskog što je u nama

još preostalo tanji se i nestaje, a svijet koji nam je povjeren na čuvanje sve se više obezljuđuje,

ukrućuje i hladi. 'Srce je kuća bitka', veli mudri sufija; ako u ljudskom srcu nema ljubavi i brige za

svijet, svijet će onda brzo nestati. Jer, čemu njegova ljepota ako nikome ne treba!?" (Esej „Lahko je

biti čovjek, teško je biti insan"; Bosna u ogledalu, Sarajevo 2000.g.)

(Preporod, 01. februar 2010. godine)

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba1. Art kvart

Veliki broj gradova u novijoj evropskoj povijesti imao je prostore “s kojima baš i ne zna šta bi”.

To su bivše zgrade, nekad razrušene, nekad napuštene, do čijih vlasnika nije moguće doći, ili ih

jednostavno ima previše da bi mogli ostvariti ikakvo značajnije pravo, pretvoreno u materijalnu

dobit. U tom slučaju, grad, općina ili nadležna institucija preuzmu odgovornost, i logikom

iznajmljivanja po najnižoj cijeni ili ustupanja, pokušava kultivirati odnosno iznova

urbanizirati te prostore. 

Nakon ujedinjenja Njemačke, u Berlinu je ostalo jako mnogo prostora, koji se uz simboličnu

rentu davao umjetnicima. Iz te inicijative su nastala neka od današnjih berlinskih kultnih mjesta:

posjeta ili izlazak u neko od njih spada u društveni prestiž ili turistički nezaobilaznu

činjenicu. Idealan prostor za to u Sarajevu je nekadašnja električna centrala, odnosno

kompleks poduzeća Valter Perić.

Postoji i drugi način socijalizacije prostora: nekadašnje vlasništvo JNA u Ljubljani,

kompleks Metelkova, prvo je služio kao skvot, da bi postao glavni alternativni kulturni centar.

Logikom okupljanja kulturnih institucija na jednom mjestu, danas su tamo najvažnije kulturne

institucije – Muzej savremene umjetnosti ili Javna agencija za knjigu. Dobar primjer narastanja

malog “art kvarta” mogao bi biti Abrašević u Mostaru, a Sarajevo, i ostali naši gradovi puni su

takvih mjesta, koja jedva čekaju da se oplemene.2. Dječiji grad

Nedostatak adekvatnih prostora i sadržaja za djecu su značajka svih društava, pogotovo onih

tranzicijskih. Smanjen interes za sve vrste humane socijalizacije i ubrzanje životnih tokova

doveli su dotle da roditelji nemaju drugog izbora nego da djeci omoguće igranje

videoigara iako su duboko nesretni zbog toga. Jer - “bolje je dijete za kompjuterom, nego na

ulici”, na kojoj ga ne vreba virtualna nego stvarna opasnost. 

Vješto i u skladu sa strukom i vremenom iskomuniciran dječiji grad, sa sadržajima koji ne bi bili

nekakvo ispunjenje zamišljenih političkih koncepata, nego napravljeno prema stvarnim

potrebama i u skladu s vremenom u kojem djeca žive je neosporna potreba. Time bi se počeo

rješavati jedan od osnovnih problema ove zajednice – učenje od malih nogu da mogućnost

izbora postoji. Apatija i neaktivnost na koju se žalimo izvire iz činjenice da nismo mnogo toga ni

ponudili mladim generacijama. Nije ni čudo da su izabrali loše, jer im ništa bolje često nije ni

ponuđeno.    

3. Gradska pozornica 

Nakon nekih pokušaja s promjenljivim uspjehom postalo je jasno daSarajevo – a i većina

gradova u BiH - još uvijek nema mjesto koje bi funkcioniralo po sistemu antičkog

amfiteatra. Javnu pozornicu koja bi svojim urbanističkim i arhitektonskim rješenjem okupljanju

ljudi dala poseban pravac i ton. Osim kulturnih manifestacija, tu je moguće organizirati skupove,

parlamente na otvorenom, sve vrste javnog zagovaranja i nastupanja, tako da bi život i

budućnost tog prostora, praktično, bili zagarantirani. Lokacija koja se skoro bezrezervno nudi

je prostor preko puta Narodnog pozorišta, koji zjapi kao rupa u samom centru grada: oko

toga prostora prije nekoliko godina vodila se borba u kojoj su pobijedile snage regresije. Pod

izlikom da je tu nekada bilo groblje, spriječena je gradnja parka. Sada bi moglo biti vrijeme da

se ta greška, konačno, ispravi.    4. Jedinstveni grafički izgled grada 

Važni gradovi na svijetu prepoznaju se po velikim građevinama, ali ono što im daje posebnost

su, takozvane, male stvari: natpisi na tablama ulica, oznake za gradski prijevoz, željeznicu ili

metro, ortografija na kulturnim institucijama. Insistiranje na apsolutnoj uniformiranosti vizualnog

identiteta bilo bi pogrešno – ono u jednom smislu nije ni moguće, i najbolje je tako, ali jedan grb,

jedan logo, jedan način obilježavanja ulica učinile bi dosta na prepoznatljivosti grada, kako od

njegovih žitelja, tako i onih koji dolaze u njega. Londonski metro, berlinski U i S bahn, natpisi

ulica u Beču su jedinstveno naslijeđe. I odmah vas “obavijeste” gdje ste. Neka i Sarajevo bude

takvo.5. Ujedinjeni muzeji  

Rad muzeja je već dugo pitanje oko kojeg se “razbijaju glave” i “spotiče” javnost. Čarobnog

štapića nema: bespoštedno individualno zalaganje i koncept kojeg se neki muzej u svom radu

treba držati, mogli bi biti recept za uspješan rad. No cjelokupnu sliku muzeoloških aktivnosti nije

moguće dobiti bez centra. Ujedinjeni muzeji pružili bi bolji uvid u potrebe nekih muzeja, kao i u

način njihovog rada. S druge strane, uvijek postoje materijalno atraktivni i manje atraktivni

sadržaji:najpoznatiji svjetski muzeji već dugo nisu mjesta na koje posjetilac dođe, vidi,

recimo Posljednju večeru ili ode, već mu se kao potencijalnom investitoru otvaraju sva

vrata. Da se malo našalimo, banalizirajući stvar: na svijetu postoje i oni koji bi večerali sMona

Lisom, i pred njom iznijeli svoje poslovne planove. Zašto ne bi bilo tako i kod nas, da se

socijalni događaji odvijaju u prisustvu nadvojvode Ferdinanda, gospođe Sofije i Gavrila

Principa? Sve je to naše naslijeđe. ”Rješenje” da se neki muzeji priključe na budžet, a da se

drugi ostave na milost i nemilost “tržišnoj” ekonomiji se pokazalo neproduktivnim. A

uvijek postoji da mogućnost da veći pomogne manjem. U našem slučaju obrnute stvarnosti

manji bi, za početak, pomogli većem.6. Sarajevo 24/7  

Ono što se pokazuje kao zakonomjerno kad je u pitanju turistička ponuda jeste da se najbolji

rezultati u tom smislu ostvaruju kad se unutar plana posjete ponudi odgovarajući program: već

godinama,Sarajevo je najposjećenije u vrijeme Filmskog festivala, a očigledno je da postoji

prostor u kojem bi se stalno mogla održavati atmosfera da grad, uze ono što ima, uvijek nudi

nešto više. Na taj način uvijek ostajete u fokusu: nije velika investicija ni izrada vodiča za neke

od najpopularnijih franšiznih kuća takve vrste Lonely Planeta ili Time Outa. Što više ljudi zna,

više ih želi doći, i više je onih koji ih mogu dočekati. Život i kultura ne trebaju prestajati na nekim

tačkama, nego prostor treba otvoriti. Sarajevo nije samo centar, nego postoji i preko Darive

i bivše Maršalke.7. Česme 

Svaki grad iz prošlosti vuče neku posebnost, neku nit kolektivnog sjećanja koja se izdvaja u

antropološkom i estetskom smislu. U slučaju Sarajeva to je bio kult vode, odnosno česme,

iz kojih je voda tekla na svakom koraku, i na kojima ste uvijek mogli naći mali skriveni kutak za

kontemplaciju ili osvježenje. Nebriga o javnom, koju liberalni kapitalizam inspirira, pogotovo u

našem mentalitetu, kao da je cijeli jedan način razmišljanja gurnula ustranu i stoga česme treba

oživjeti. Idejna rješenja mogu raditi domaći ili poznati svjetski umjetnici koji su posjetili

Sarajevo, ili s kojima imamo veze. Česme su, zapravo, ideja oživljavanja kulture sjećanja, i

blago poboljšanje čistoće javnog prostora.8. Inicijativa Siguran grad

Nije potrebno objašnjavati: odnos između građana i policije se mora urediti na neki drugi način

osim onoga da građani mole da ih policija zaštiti, a policija se svako “štiti” objašnjenjima tipa –

nema glavnoga grada bez kriminala, i mi nemamo kapaciteta i ovlasti da radimo svoj posao. U

tom smislu građanski pritisak i inicijativa mogu odigrati presudnu ulogu. Kultura odnosa prema

drugome osnova je svakog društva i civilizacije. Treba je prenijeti u organe reda i insistirati

da policija prihvati odgovornost za svoj dio učešća u društvu. U tome, svakako, treba pomoći

zajedničkim akcijama kulturnih subjekata i ostalih segmenata društva, prvenstveno policije. Dva

štanda među navijačima, ili razgovor s PR službom MUP-a, nekada su mnogo djelotvorniji od

pendreka i suzavaca. 9. Oživimo mostove

Mostovi su jedan od najčešćih i najboljih motiva naše umjetnosti: BiH je zemlja rijeka, a

osnovne poruke gradnje mostova su dijalog. U evropskim gradovima mostovi više nisu

samo tačke na kojim se prelazi rijeka, nego mali centri na kojima se odvija život. Mostar,

Sarajevo, Banja Luka su idealne tačke na čijim bi se mostovima započeo i nastavio dijalog za

budućnost, uz naravno pažljivo odabran izgled i način prezentiranja stvari koji bi estetski

upućivao na poruku kojoj težimo: mostovi spajaju.  10. Nedelja, sajamski dan

Ulice važnijih evropskih gradova služe kao prometnice, ponekad kao pozornice, a često kao

tržnica svakodnevice. Hackesher markt u Berlinu, Flochtmarkt u Grazu, Riva u Kopru,

oplemenili su te gradove u kojima te ulične tržnice postaju mjesta dijaloga, susreta i razmjene u

kojima lukrativni, ekonomski nivo, zapravo, ustupa primat komunikacijsko-kulturološkoj ravni u

kojoj se taj, uvjetno rečeno “buvljak” pretvara u malu prodajnu izložbu kulturnog naslijeđa. 11. Street Sport

Neka od iskustava zemlje koja je propala, a za koju se može reći da je u nekim segmentima

kulture i sporta bila sila govore da je to bilo tako kad se sport igrao na ulicama, u dvorištima, u

parkovima. Banja Luka je imala evropskog prvaka u rukometu kada su svuda unaokolo u

Doboju ili Zavidovićima, stotine djevojčica i dječaka igrale rukomet, ponekad i na

neobilježenim terenima. Tako je bilo i sa Sarajevom i evropskim prvakom u košarci. Bili smo na

krovu Evrope kad je na garažama visilo hiljadu koševa. Druga su vremena, ali tako je svugdje

gdje možete osjetiti da dolazite u sredinu koja sportom podiže svoj nivo kulture. Svaka nova

biciklistička ili skateboard staza, svaki novi kutak kultiviran u smislu gradnje sportskog sadržaja

korak je naprijed u novom promišljanju kulture i društva uopće.    12.  X tačka Sarajeva

“Ono”, između dva prsta, zbog čega se svaki grad razlikuje od nekog drugog, i što ga čini

posebnim. U Sarajevu je toliko tačaka koje mogu biti potencijalni nukleusi dijaloga ili toponimi

koje treba obilježiti, možda i zbog toga što tako mali prostor proizvodi višak povijesti. I

manjak kulture. Ovaj prijedlog, Kultura 2.0, može biti jedna od mogućih polaznih tačaka da se

taj odnos promijeni u korist kulture. Ako ne trajno, onda barem do 2020. koja je i poslužila kao

granica za promišljanje jednog mogućeg pravca kulturne politike.  

Ovih dvanaest tačaka, naš kolumnista Ahmed Burić iznio je na konferenciji "Dijalog za

budućnost" u organizaciji UN ureda u BiH, koja je 22. aprila 2015. održana u zgradi PSBiH.

Dojahavši u džipovima kroz kovitlace pijeska i dima,

vojnici „islamske države“, prkosni u glavi i pokorni u srcu, ili obrnuto, pokorni u glavi i prkosni

u srcu, zaustaviše se pred „impozantnim arheološkim nalazištima“ Iraka i Šama, i, poput nekada

braće Talibana pred ogromnim stijenama u Bamiyanu, sjetiše se praoca Ibrahima, a.s., iz njegove

eksplozivne mladosti te odlučiše ćuskijama, dinamitom, macolama, tenkovima još jednom

temeljito obnoviti univerzalne poruke tewhida.

S mjesta gdje je nekada miroljubiva bjelosvjetska omladina provodila noći u pušenju nargile,

mršavi vojnik u jakni američke vojske ispalio je 2001. godine granatu u stomak legendarnog

askete čija je statua, istina, bila deblja od svih Talibana koji su tog vjetrovitog dana čistili ostatke

širka s bamijanskih razvalina. Ovih mjeseci pratim po portalima kako IDIL intenzivno ruši

drevne „kipove“ po drevnim gradovima Hatri, Mosulu u pokrajini Niniva, Nimrudu, a sada evo

hoće-neće i Palmiru očistiti, pa šapćem da me niko ne čuje: „Može li hajvan biti neko drugi osim

musliman!?“

Šta im islam nalaže?

Srbi su rušili džamije iz genocidnih namjera, a to znači vrlo racionalno. Željeli su izbrisati

tragove „neprijateljske“ kulture na ciljanom prostoru i nisu vodili računa ni o Božijim

zapovijedima, ni o Isusovim propovijedima, ni o jevanđeoskoj ljubavi, ni o UNESCO-u, ni o

toleranciji, ni o Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. Nisu gledali na važnost kulture kad su

bagerima ravnali džamijske hareme. Hrvati srušiše nešto manje džamija i Stari most… Ali, zašto

su Talibani uništili najvećeg vertikalnog Budhu na svijetu? Zašto ga rušiti u stoprocentno

muslimanskoj zemlji? Da mi neko odgovori kako su u zemljama devastiranih porodica i života

nekakva arheološka nalazišta najmanje važna – prihvatio bih objašnjenje. Da čujem kako estetski

uživaju u uzvišenom činu razvaljivanja i eksplozija, poput Nerona u moćnom rimskom požaru, i

to bih svario. Da se prave ludi poput Srba kad im se pomene Ferhadija i Aladža – nije ni to toliko

glupo. Ali oni ruše jer im islam to nalaže!

Šta im islam nalaže? Spašavanje Živog Svemogućeg Boga od kamenih kipova mrtvih religija?

Vulgaran sam, znam, ali iz huje. Drevna arheološka nalazišta o kojima pišu „medijski Mongoli“,

kako već Akbar S. Ahmed naziva zapadnu medijsku mašineriju, pretrajala su na muslimanskoj

teritoriji četrnaest stoljeća i niko, od halife Omera, preko emevijskih, abbasijskih, a kasnije

raznih lokalnih vladara, nije ni pomislio uništiti ih. Da ne govorima o Muhammedu, a.s., koji je

eksplicitno (u ta „barbarska“ vremena) zabranio rušenje crkava, sinagoga.

Današnji idoli nisu od kamena

Nisu današnji idoli od kamena, ali ko će to objasniti IDIL-ovoj publici? Onoj publici koja misli

da se stoljeća lijenosti mogu nadoknaditi nekakvim omasovljivanjem gerile. Onoj publici koja

igra povijest po drugi put, malo kao komediju, malo kao tragediju. Onoj publici koja inaugurira

mimikriju (kao najniži, elementarni oblik ponašanja) u etički ideal i životni stil. Onoj publici

koja pomaže medijsko konstruiranje danteovske slike muslimana. Onoj publici koja povijest kao

ukupnost svjetskih događanja reducira na jedno davno prohujalo stoljeće. Onoj publici koja nije

čitala Francisa Bacona, tog ćafira s kraja renesanse što je uočio da su najgori idoli, teatarski,

zabetonirani u ljudskim glavama.

(Još od Hegela znamo da je idol fenomen u kojem se čovjek klanja djelu ruku svojih, odnosno

samom sebi. Psihoanaliza je preskočila tradicionalne simbole idolatrije prepoznajući idole kao

obogotvorenje konačnih segmenata svijeta. Nema više starih arabljanskih bogova i boginja, ali

postoje konzumerizam, luksuz, korporacije, države, novac, nekontrolirana tehnologija. Bit

idolatrije nije obožavanje pojedinog idola, kaže Fromm, već onaj stav kojim se čovjek podvrgava

prolaznoj stvari lišavajući se ostvarivanja najviših principa života: ljubavi i uma.)

Ali, kad razmišljam o ISIL-u, uvijek se vraćam na Talibane, jahače iz zemlje veličanstvene

pustoši i divljine. Ista matrica, isti scenarij, ista kleta sudbina. I ko je imao koristi od

afganistanske kataklizme osim imperijalnih sila, proizvođača opijuma i Khaleda Hosseinija? Kad

se prašina s razvalina slegne, neko će je morati pomesti. “Neko mora odgurnuti ruševine na ivice

puta”, kaže Simborska, “da bi mogla proći vozila puna leševa.” Za razliku od destrukcije,

pospremanje i uspostavljanje kakvog-takvog reda nije fotogenično i zahtijevat će godine i

godine. Kamere će otići na druga ratišta. Neko će nekim drugim atrakcijama morati primamiti

turiste.

Sjećam se kako je ondašnji gradonačelnik Sarajeva uputio zahtjev svjetskoj javnosti da se

kamenje srušenog Budhe donese u Sarajevo, gdje ima mjesta za svaku religiju i svaki kip. Ludi

su oni koji ruše, a još luđi oni koji prenose dijelove devastiranih statua s kontinenta na kontinent

da dokažu svijetu svoju toleranciju. Usred ovog planetarnog ludila treba se sjetiti one hipi-

omladine što je dokasno u noć tandarala u gitare i pjevala podno Budhinih statua u Bamijanu.

Jedan takav hipik, Zulfikar Džumhur, zapisao je: „Neizostavno otiđi u Bamijan, dolinu velikih

Buda, u sjevernom Afganistanu. Bamijan stari Afgani zovu: Dolina suza. Budisti kažu: Klanac

jecaja. Jeremci: Moabdik – prokleti kraj.“

(Faktor.ba / STAV br. 14)