Dževad Karahan

NOĆNO VIJEĆE

ARSbosnia2006

2

3

1. SVIJET JE KAO ŠLJIVA

- Svijet je kao šljiva, kao lijepa zrela šljiva - glasno je izgovorio Simon Mihailovi , silaze i niz brdo Tabija prema gradu što je ležao predć ć njim u dolini. Zapravo se sama od sebe izgovorila njegova radost, izrazilo se, bez njegove namjere i volje, osje anje da je svijet doć posljednjeg djeli a ispunjen dobrim sadržajem, plodan i dovršen, so an ić č zaobljen, gotovo savršeno okrugao i radostan zbog te svoje zaokruženosti. To se osje anje pojavilo u njemu vjerovatno još jutros,ć kad je po eo obilaziti svoju rodnu ku u koju nije vidio dvadesetipetč ć godina, ali on to valjda nije primijetio, tako da se sada zaustavio u pola koraka od vala radosti što ga je zapljusnuo i oduzeo mu dah. Nenamjerno je izgovorio da je svijet kao šljiva, a sve u njemu je govorilo “Živjeti! Živjeti!” i tim kliktanjem davalo oblik strasnoj žudnji za životom što ga je ispunjavala do posljednje žilice. Kao da mu je i srce, svojim otkucajima, vikalo “Živjeti! Živjeti!”, preplavljala ga je vjera da vrijedi živjeti, da bi on itekako mogao imati budu nost i da bi ta budu nostć ć mogla, da bi morala, biti dobra i lijepa. Kao šljiva - zrela, puna i obla.

Pod nogama mu je, u dolini, ležala Fo a. Priljubljena uz svoječ dvije rijeke, okupljena oko uš a ehotine u Drinu kao šljiva oko koštice,ć Ć prostire se oko uš a kao svoga geometrijskog središta u sve širimć krugovima, dok ne ispuni cijelu kotlinu i ne zaposjedne rubnim mahalama i okolna brda. Kao gotovo sve bosanske kasabe, Fo a ječ izgra ena u kotlini koja, onako okružena oblim pitomim brdima, izgledađ kao gnijezdo. Valjda zbog kotlina u kojima su izgra eni i iji osnovniđ č oblik slijede, bosanski gradovi u osnovi imaju ili formu uske i jako izdužene elipse ili formu kruga, ovisno o tome je li se kotlina u kojoj su izgra eni rastegla duž rijeke i priljubila uz nju, ili je župa, kotlina šira odđ uskog pojasa uz rijeku i u osnovi najbliža formi kruga. Fo anska kotlinač je jedna velika župa, gotovo pravilan krug, a centar kruga je uš eć

ehotine u Drinu, koje su mještani zvali Sastavci. Za Sastavke je vezanĆ ili se prema njima odre uje sav život grada kako ga se Simon sje ao: nađ ć desnoj strani Sastavaka prostirao se Pijesak, kupalište i cirkus-plac, mjesto na kojem su se smještali luna-parkovi i ringišpili kad su dolazili ovamo, mjesto na kojem se jelo evape umjesto ku ne hrane, na kojem seć ć vidjelo prve žene s obojenom kosom i stranim izgledom, mjesto na

4

kojem se zabavljalo, dangubilo, uživalo i sanjarilo, a na lijevoj strani Sastavaka leži Me urije je na kojem su smještene škole i uredske zgrade,đ č dakle dio grada u kojem se red i zakon svakodnevice uspostavljaju i utvr uju, mjesto ispunjeno trijeznim trudom i obavezama. Za Sastavke jeđ vezan i prema njima se odre uje i vanjski oblik grada, jer se okođ Me urije ja, Sastavaka i Pijeska, u sve širim krugovima, nižu mahale:đ č Centar, Šukovac, Budimlje i Musluk, pa Prijeka aršija, Donje Polje,Č Štovi i i Gradac, pa erezluk, Livade, Gornje Polje i Tabaci, pa... Najširić Ć krug ine rubne gradske mahale, izgra ene ve na padinama okolnih brdač đ ć kao što su elovina, Grada ka stijena, Dub i Tabija, brdo na kojem suĆ č Simonova mahala i ku a.ć

Dok je živio u Fo i, Simon je vjerovao da je njegov grad zapravoč zbrka sokaka i ku a, s ponekom prazninom koja bi se uz mnogoć pristrasnosti mogla nazvati trgom, bez plana i reda, bez jasnog oblika i vidljivog razloga za bilo koju od odluka koje su odredile izgled grada. Kad bi se dogodilo, tokom svih ovih godina odsutnosti, da se prisje ać svoga grada, primijetio bi da ga Fo a podsje a na mrežu bora rasutih poč ć stara kom licu. Ali sada, kad gleda grad nakon duge odsutnosti i nakonč svega što je nau io i iskusio tokom te odsutnosti, rekao bi da prepoznaječ ili makar sluti plan prema kojem je sve to sagra eno i raspore eno. Nijeđ đ to ljudski plan, toliko se vidi na prvi pogled, ljudski je doprinos ovdje, kao i kod svih drugih bosanskih gradova, samo odluka da se gradnja prilagodi terenu i podredi njegovoj logici, tako da se na prvi pogled pomisli kako grad nisu izgradili ljudi, nego su ga iz sebe istisnula brda za koja se on drži. Ali neki plan postoji, možda skriven poput onoga plana prema kojem su raspore ena ova brda i izme u njih usje ena rije nađ đ č č korita, možda zatrpan manje duboko od njega ali ipak skriven dovoljno da ga ljudsko oko ne vidi sve dok mu se on sam ne otkrije. Izgleda da se taj plan odlu io otkriti Simonu danas, na pravoslavnu Veliku Gospojinu,č 28. 8. 1991. godine, jer on ga nesumnjivo sluti, gotovo prepoznaje i razumije, sada, dok gleda svoj grad sa svog brda, desetak koraka udaljen od svoje ku e.ć

- I Fo a je kao šljiva - viknu Simon i nasmija se od radosti kojomč ga je ispunjavala tamnozelena boja grada i njegovih brda, ponegdje provi ena s isto tako tamnom plavom bojom zrele šljive. A onda seđ nastavi spuštati prema gradu, ozaren dobrim slutnjama i vezan za svijet

5

kako ve odavno nije bio, bez onog osje anja osamljenosti kojeg se neć ć uspijeva osloboditi ve blizu dvije godine.ć

Nije to zapravo osamljenost, to je prije izmaknutost od svijeta, osje anje da ne pripadaš svijetu i da nemaš pravog kontakta s njim. To seć osje anje pojavilo malo nakon što je njihov sin Sascha dobio posao ić odselio od njih. U prvo vrijeme nakon Saschinog odlaska Simona je zbunjivao odre eni višak vremena, emocija, energije, koji se pojaviođ tada, kad se familija svela na njegovu ženu Barbaru i njega. Nadao se da e svo to vrijeme mo i posvetiti Barbari, nadao se da e joj takore ić ć ć ć

vratiti sve ono što je do tada davao Saschi, a što bi trebalo pripadati njoj jer je upravo ona u njemu oslobodila osje anja kojih je nakon Saschinogć odlaska bilo tako mnogo. Nadao se da e se s obiljem osje anja ić ć vremena obnoviti intenzitet i mnogostrukost njihove me usobneđ vezanosti, kojih kao da odavno nisu svjesni, nadao se da e se moždać obnoviti i onaj zanos koji ih je godinama, dok su ga nosili u sebi, osloba ao od svih pitanja.đ

Sve je me u njima bilo nenormalno i prekrasno, bar u po etku.đ č Simon je bio u Berlinu tek malo duže od godinu dana, upravo je bio uredio sve formalnosti oko upisa na fakultet i valjda zato se pridružio jednoj grupi studenata koji su demonstrirali, iako nije znao zašto demonstriraju. Bilo je dobro osje ati se studentom, bilo je dobro za neštoć se boriti ili bar vjerovati da se za nešto boriš, bilo je ugodno vjerovati da, nakon teške samo e što je trajala od odlaska od ku e, kona no pripadašć ć č negdje, i to upravo ovima s kojima ideš ulicom i vi eš. Išao je ulicom, neč znaju i zašto, i povremeno dizao ruku, ne znaju i za šta je diže, uvjerenć ć da mu je tu mjesto i da je u redu sve što radi. A onda je registrirao prisutnost o koju se nije mogao oglušiti, osjetio je nekoga ko samim svojim postojanjem oslovljava upravo njega, nekoga s kim se vjerovatno morao na i. Njegovo je tijelo prepoznalo blizinu tijela koje mu je su enoć đ i okrenulo se, a onda su o i vidjele i prepoznale Barbaru. Doslovno tako:č njegov potiljak i bubrezi, ramena i potkoljenice, cijelo njegovo tijelo zabilježilo je Barbarinu prisutnost i okrenulo se prema njoj, a onda su je o i i duh prepoznali kao njegovu su enicu. Nije primijetio kad je i kakoč đ prešao onih nekoliko koraka što su ga dijelili od nje, naprosto se našao uz nju u tre em redu iza onoga u kojem je do tada išao.ć

6

- Jesi li udata? - pitao je Barbaru, kad je izravnao korak s njezinim.

- Ne znam - nasmijala se Barbara koja je u to vrijeme imala stalnu vezu i bila ponosna na to što se ne namjerava vjen avati.č

- Sretno? - pitao je Simon dalje.- Nisam sigurna, mislim da da - odgovorila je. - A zašto pitaš?- Zato što me je grom udario od tvoje blizine. Pogledali su se i bilo je jasno ono što on nije mogao izgovoriti,

naime da ono što je Barbarina blizina izazvala u njemu ne trpi odga anje,đ ne dozvoljava ni udvaranje, da ono grmi i puca, da gori i da e spržitić ovjeka mnogo prije nego što on uspije saznati koje cvije e žu ena ženač ć đ

voli i kako joj ga treba poklanjati.Tako je po elo i tako je trajalo godinama. Njezini dodiri su samoč

produbljivali i poja avali njegovu potrebu za njezinim tijelom, a pri tomč su otklanjali svaku sumnju u razlog i opravdanost njegovog prisustva na svijetu, barem dok je prisutan u njezinoj blizini. Desetine stvari koje može i mora re i jedino njoj, prekrasno osje anje koje ga je stalno pratiloć ć u tim godinama, osje anje da re enice koje oni jedno drugom izgovarajuć č nisu ni mogu e drugdje, me u drugim ljudima ili bilo gdje drugdje izvanć đ njihove ljubavi. Mahnita glad za njezinim tijelom i dodirima, koja je njegovom tijelu, to jest cijelom njegovom bi u, donijela potpuno sigurnoć saznanje o neponovljivosti svega pod kapom nebeskom - ako je ne zagrli sad, ovog trenutka u kojem je to poželio, izgubio je nešto prelijepo i nenadoknadivo, jer je nikad više, ni do kraja vremena, ni u svim vje nostima, ni ako bi u svim životima što im predstoje na ovom i nač onom svijetu bili su eni jedno drugom - sigurno je nikada više ne eđ ć željeti i dodirnuti upravo ovako, njezino tijelo sigurno nikad više ne eć biti upravo ovakvo kakvo je sada i njegovim se dodirima ne e odazvatić upravo ovako kako to sada ini... Sutra e njezina žudnja za njim bitič ć malo ja a ili malo slabija nego danas, ju er je on bio malo nježniji i maloč č zaljubljeniji nego danas, prekosutra e ona biti malo umornija ili maloć pospanija... Zna on, naravno, da oni ne mogu izgubiti jedno drugo, njegova ruka zna da se oni i sutra mogu i moraju grliti, ali ona zna i to da e to biti zagrljaj koji je mogu jedino sutra, kao što je ovo zagrljaj kojić ć

je mogu jedino sada, ruka zna i sve njegovo zna da se ta dva zagrljaja neć mogu me usobno zamijeniti ili nadoknaditi, zna da svoju Barbaru morađ

7

zagrliti onda kad to poželi, jer e u protivnom izgubiti nešto prelijepo ić nenadoknadivo, zna da je bolno i dobro što je to tako.

Zahvaljuju i ljubavi s Barbarom, mogao je bezbroj puta ponovitić pacijentima ili kolegama da “kod dragog Boga nema serija i nema me usobno zamjenljivih komada, jer On stvara a ne proizvodi”, a da seđ ni jednom ne postidi što izgovara takvu frazetinu. Istina je dobra i lijepa, ma koliko puta ponovljena, ako se njezina istinitost stvarno osje a. A onć osje a istinitost ove re enice, zahvaljuju i Barbari, on vjeruje da ljubav ić č ć jeste, prije svega, prepoznavanje jedinstvenosti jedne osobe. Voljeti jednu ženu onako kako on voli Barbaru, zna i saznati sve ono ime seč č ona razlikuje od svih drugih ljudi na svijetu, dakle znati onaj višak koji je izdvaja izme u svih lijepih žena, plavuša, novinarki, nervoznih ljudiđ krvne grupe A, ljubitelja sira, žena koje ne uzgajaju i ne vole cvije e uć saksijama, ali ne misle loše o onima koje to ine, svih ljudi koji voleč jugovinu i ptice, onih što nerado šetaju, onih što pla aju karticom, onihć što malo i nerado govore o roditeljima, onih što se bolesno boje insekata, onih što tonu u san od mirisa lavande, onih što rado razgovaraju s prodava ima... Kad bi se napravio spisak svih njezinih osobina, kad bi seč negdje zabilježili svi njezini genski i ostali kodovi, kad bi se negdje popisalo sve što se o njoj uop e može re i, ostalo bi nezapisano ić ć nere eno ono što se ne može re i, ali se može znati ljubavlju, ono štoč ć jedino on o njoj zna, ono po emu je ona njegova Barbara.č

Ne bi se moglo re i kad se to njihovo izgubilo. Ono se, ustvari,ć nije izgubilo, nego se izlizalo poput zlatnika, ili se preto ilo u naviku,č brigu, znanje, trud, u sve ono iz ega se sastoji svakodnevica pristojnihč ljudi. Sigurno se izlizalo dugim trajanjem, jer oni nisu ni primijetili da im se ono njihovo udo više ne objavljuje dok se Saschinim odlaskom niječ pojavio višak vremena što su ga mogli posvetiti sebi i jedno drugome, a time i višak prilika da izostane ono što se me u njima u po etkuđ č doga alo. Tek mjesecima nakon Saschinog odlaska primijetili su da je uđ njihovom dodiru mnogo više blagosti nego nužnosti i više namjere nego sudbine, pa su sebi morali priznati i to da ne znaju šta bi s viškom vremena i osje anja. Trudili su se svako oko sebe i jedno oko drugog,ć nastojali obnoviti onaj svoj intenzitet ili se makar sjetiti puta koji vodi do njega, posve uzalud, jer se ljudskim trudom ne postiže ono što su oni dobili na dar i što su godinama imali. A trudili su se upravo zato što su

8

znali kako je to rijetko i koliko vrijedi.. Izbjegavali su razgovor o onome što se dešava, odnosno ne dešava, me u njima, valjda boje i se da e seđ ć ć sve definitivno pokvariti ako izgovore da nešto nije u redu, ali su prešu enim re enicama, prekinutim pokretima i drugim znakovima kojić č se ovjeku omaknu, svakodnevno odavali svoju brigu.č

Nekih godinu dana nakon Saschinog odlaska, ipak su progovorili o tome. “Znam ja da danas ljubav, kao i ljudi, nema sudbinu, nego rok trajanja”, rekla mu je jednom Barbara, povrije ena njegovom zbunjenomđ šutnjom, “ali sam bila sigurna da s našom ne e biti tako, ona ipak pripadać nekom drugom vremenu.” Njega su u to vrijeme po ele salijetati slike iz djetinjstva, sje anja kojač ć su isplivala iz Bog zna kojih dubina duha ili tijela, stvari koje onda, u djetinjstvu i mladosti, nije ni primijetio ali ih je o igledno zapamtio.č Onog dana, naprimjer, kad je Barbara po ela razgovor o njihovomč odnosu, njega je od samog jutra progonilo sje anje na liniju po sredinić desnog dlana, koju je osje ao sasvim konkretno i jako, gotovo kaoć posjekotinu. Kad je krenuo na posao, zamahnuo je na izlaznim vratima desnom rukom, kao da želi udariti po gornjem okviru vrata, iako je o igledno da ne može dohvatiti gornji dovratak na visokim ulaznimč vratima berlinskih stanova. Nije ga ni dohvatio, ali je od trenutka u kojem je dlan pao po vratima nosio u njemu osje anje kakvo bi imao dać je njime udario po dovratku, i to tako da se gornja ivica dovratka otisne po sredini dlana. Nosio je to osje anje na ulici i u autobusu, provjeravaoć ga gledaju i dlan i pritiskaju i njime ivicu stola, ali nije uspijevaoć ć odgonetnuti otkud mu ono i šta sve to treba da zna i. Sjetio se kojuč minutu prije nego što ga je Barbara oslovila, sjetio se Bog sami zna zašto i kako. U sedmom razredu osnovne škole, ve u prvom polugodištu,ć primijetio je da može dohvatiti gornji dovratak ulaznih vrata i to shvatio kao dokaz svoje odraslosti, pa je svaki dan, kre u i u školu, udarao poć ć zidu iznad ulaznih vrata, i to uvijek tako da gornji dio dlana i prsti udare po zidu, a donji dio po dovratku. Valjda mu se zato rub dovratka urezao u dlan dublje nego što bi to mogla ikakva posjekotina, uronio u meso i kost kao svojevrstan tajni znak kojim ga je rodna ku a obilježila ili kao znakć raspoznavanja kojega se ne e osloboditi ma kako daleko otišao.ć Buljio je u dlan, kao da e se tajni znak svaki as pojaviti na koži ić č otkriti šta mu njegova rodna ku a poru uje. A poru uje nešto, ne bi seć č č

9

ovakva sje anja javljala bez razloga i sama od sebe, nakon godinać mirovanja u zaboravu, ako su ikad i bila prava sje anja. Tada je Barbara,ć povrije ena time što je on šutio i odsutno buljio u nju, po ela razgovor uđ č kojem su sebi najzad priznali da je me u njima više navike nego strasti.đ

Ali je bilo i strasti, lijepe i zrele, samo što su i u nju prodirali fragmenti slika iz djetinjstva, zapravo detalji koje je tijelo upamtilo i pohranilo u dubinu o kojoj on ne može ništa znati. Nekoliko mjeseci nakon onog razgovora vodili su ljubav, bolje nego u najboljim danima, s onom dubinom osje anja i doživljaja za koju mladost nije sposobna,ć daju i jedno drugome ono ega u mladosti nisu ni imali. Barbara se, kaoć č uvijek nakon toga, priljubila uz njega i položila glavu na njegovo rame, tonu i u stanje koje je istovremeno san, snatrenje i produžetak ljubavnogć dodira, ono prekrasno stanje u kojem su se razmjenjivali kao i u ljubavnom inu, samo druga ije - sigurno mirnije i tiše, ali moždač č potpunije i dublje. Bez ovih asova vlažne priljubljenosti, s njezinomč glavom na ramenu, ljubav ne bi bila potpuna jer iz njih ne bi moglo iscuriti ono što se ljubavlju pobje uje, valjda smrt, jeza i studen što ihđ nosimo u sebi od ro enja jer smo ih upoznali izlaskom u svijet. Kad seđ Barbara privila uz njega i spustila mu glavu na rame, Simon je osjetio kako ga zapljuskuje i obliva svježa voda rijeke. U brzom kovitlacu osjeta isplivaše vreli dan kasnog fo anskog ljeta, tijelo umoreno suncem ič ovlaženo znojem, kratki let kroz topli zrak koji ne donosi osvježenje tijelu što leti kroz njega, a onda blaga voda ehotine koja ga primi u sebeĆ i obgrli, preplavljaju i ga iznutra radoš u kakvu ovjeku može donijetić ć č samo osje anje da je potpuno prihva en.ć ć Nema glasova drugih kupa a, nema mirisa evapa koji je u ljetnimč ć popodnevima uvijek dolazio od Pijeska, nema lica Simonovog najboljeg prijatelja Envera Pilava, bez kojeg se dolazak na Sastavke i kupanje nisu mogli zamisliti, nema ak ni pljuska koji se mora uti kad tijelo udari uč č vodu, nema ni ega osim sje anja njegovog tijela na vodu ehotine, topluč ć Ć i svježu, koja ga je primala, i radosti, koju je to prihvatanje u njemu izazivalo. Nema ni vrba, nema ak ni panja s kojeg je skakao, tu je samoč ono što je tijelo doživjelo i upamtilo. - Gluposti, vrbe se nisu ni odražavale u vodi - izgovorio je Simon glasno, na šta se Barbara uspravila i sjela, naslonivši se le ima na zidđ pored kreveta.

10

- Molim? - upitala je Barbara. - Objasni mi to, molim te. Osje ao se prili no glupo. Upravo su doživjeli najpotpunije prožimanjeć č koje dvoje ljudi mogu upoznati, duše su im još uvijek prepletene u zagrljaju, iako su im se tijela, evo, razdvojila, a on bi sad trebao brbljati o tome kako je voda na Sastavcima zelena, pa se vrbe ne odražavaju u vodi zbog boje, a možda i zato što stalno neko pliva, pa je voda nemirna, ne može odražavati jer nema ogledala gdje ima života. Kako izgovoriti sve to u ovom trenutku? Ali on je izgovorio onu besmislicu s vrbama, iz njega je isplivalo sje anje na vodu ehotine, koja se negdje u njemu slilać Ć s Barbarom, on je uvukao vanjski svijet me u njih dvoje.đ - Do i, pusti besmislice - pokušao je Simon zataškati stvar i privu iđ ć Barbaru nazad na svoje rame. - Nisu besmislice, ne može se besmislica uvu i me u nas, i to kad smoć đ goli i priljubljeni - bila je uporna Barbara. Tada mu je predložila da on “ipak ode u tu svoju Fo u” i provjeri sveč što se u njemu pokrenulo i zaustavilo u posljednje vrijeme. Nek ostane koliko mu bude trebalo, nek je pozove ako mu zatreba i neka joj se uop eć ne javlja ako mu tako bude više prijalo, odvojenost i samo a moguć oboma jedino koristiti. A onda, nakon svega, nek do e po nju da zajednođ odu u Fo u, kako odavno žele, jer e na kraju, naravno, kod njih oboječ ć njihova ljubav pobijediti sve umore i navike, isplivati iz ove krize obnovljena i ja a nego ikad. Ona e mu pomo i da organizira ovo kao ič ć ć sva dosadašnja putovanja, samo neka se pokrene. Pokazalo se da nema razloga strahovati od posljedica što je svojevremeno izbjegao služiti vojsku, Jugoslavija se raspada i ve polać zemlje ne priznaje tu vojsku kao svoju. Pokazalo se da mu je i ku a uć redu, iako nakon maj ine smrti prije tri godine niko u njoj ne živi, jer seč za nju brine njihov komšija Ibrahim Pleh, a ni odnosa ljudi prema njemu ne treba se bojati, uvjeravao ga je Ibrahim, jer ono malo ljudi u Fo i štoč ga se sje aju ne govore o njemu loše. Na poslu je bez problema dobioć slobodnih šest mjeseci i uvjeravanja da je dovoljno pismo od njega, od Barbare ili od advokata, da bi se dodalo još šest mjeseci, ako bi mu to produženje zatrebalo. U ponedjeljak, 26. augusta 1991., s jednim nevelikim koferom u prtljažniku, krenuo je za Fo u. Iz Budimpešte seč javio Ibrahimu Plehu da se dogovore oko klju a, nemirno odspavaoč nekoliko sati, pa u utorak ujutru nastavio put. Na jugoslavenskoj granici

11

je policajac nekoliko puta naizmjeni no zagledao njega i pasoš, pa gač najzad nesigurno upitao: - Vi ste... govorite...? - Naravno da govorim, kako ne bih govorio - susretljivo ga je prekinuo Simon, ne sasvim bez radosti u glasu. - udni su se turisti po eli okupljati u ovoj zemlji, daj Bože da na dobroČ č izi e - primijetio je policajac, naglašeno zagledaju i njegov njema kiđ ć č pasoš prije nego što e mu ga vratiti.ć Simon je nastavio put bez problema, s jednim kratkim zastojem negdje blizu Šida, kad je morao propustiti kolonu vojnih kamiona i oklopnih vozila, ali je on sam usporavao kako se približavao cilju. Valjda mu je trebalo da prvi susret s gradom i ku om protekne bez svjedoka. Bila jeć prošla pono kad je stigao u Fo u. Bez zastoja je vozio do svoje ku e, uć č ć saksiji s oleandrom desno od ulaznih vrata Ibrahimove ku e našao je,ć umotan u jednu krpu, klju i otišao ravno u svoju sobu pa u krevet. Niječ se htio ni raspakovati, ni umiti, znao je da se mora dobro pripremiti za prvi susret sa starim svijetom koji ga je prije više od godinu dana našao i ne pušta ga, a bolje pripreme od mirovanja nije se mogao sjetiti. Gase ić svjetlo, pomislio je da je jedan sigurno ve prošlo, ali nije htioć provjeravati. Brzo, mnogo brže nego što se smio nadati, po eo je tonuti u san. Nač samom rubu sna, ali sigurno prije nego što je zaspao, uo je zavijanječ velike grupe pasa. Nešto krajnje udno, nepoznato i ne uveno, kao da ječ č jauknuo dobro uvježban ogromni hor pasa koji se, na dogovoreni znak, oglasio dugim krikom. “Svašta. Pa uopšte nema mjeseca”, pomislio je Simon tonu i u san kad i njegov grad u tišinu, nakon onog krika. ć Probudio se rano i odmah krenuo u obilazak ku e, kao da ga jeć nekoliko sati sna dovoljno okrijepilo za ispit kojeg se pribojavao od dana kad je odlu io do i ovamo. Izišao je u poplo anu avliju s ružomč ć č penja icom lijevo od kapije i lijehom zemlje uz desni avlijski zid, gdje ječ majka sadila kadifice, turske karanfile i sabah i e. Ku na ulazna vrata suč ć ć stajala direktno prema avlijskoj kapiji, a dva-tri koraka od njih bila su vrata prizemnog dijela ku e u kojem su stanovali preko ljeta i koji suć zvali magaza, valjda zato što su tu držali zalihe. Klju od tih vrata visioč je, kao uvijek, na malom ekseru u dovratku ku nih vrata, tako da se uć magazu moglo i bez ulaska u gornji dio ku e. Ljetna kuhinja; velika sobać

12

sa se ijom uza zid s prozorima i lijepim pogledom niz brdo Tabija premač gradu, puna jastuka i stare prostirke; mala poplo ana prostorija s tušem, uč kojoj su se kupali prije nego što su izgradili moderno kupatilo, koju su zvali izba - sve je upravo onakvo kako pamti. Simon zaklju a magazu,č vrati klju na njegovo mjesto na dovratku i zaputi se u ku u. Lijevo odč ć ulaznih vrata strme stepenice su vodile u gornji dio, koji su oni, kako i nazivi pokazuju, uvijek smatrali jedinom pravom ku om i zvali gać naprosto ku a, a direktno prema tim stepenicama stajala su vrata što vodeć u podrum. Znao je da su iza tih vrata tri kamena stepenika što vode nadolje, pa onda podrum pun sanduka i starih stvari, teškog mirisa ustajale vlage i sivkastog svjetla što zaobljava stvari, ine i oblikeč ć nejasnim i granice nesigurnim. Pokušao je otvoriti podrumska vrata, valjda je mislio da je prolazak kroz podrum sastavni dio obreda kojim se vra a nekadašnjem svijetu i životu, kao što je podrum sastavni dioć pristojne doma inske ku e. Tek kad je dohvatio kvaku, primijetio je dać ć kroz masivna drvena vrata probija oštra suha studen kakvu u njihovom podrumu nikad nije osjetio, kakva u podrumu zapravo nije mogu a. Toć ga je na trenutak zbunilo i zaustavilo u pokretu kojim je htio otvoriti vrata. On je ve dva puta prošao ovuda, kako je mogu e da ne registrirać ć ovako prodornu i neobi nu studen? Recimo da je sino bio suvišeč ć umoran i napet, u stanju u kojem se ne bi mogle primijetiti ni mnogo udnije a upadljivije stvari. Ali zašto maloprije? Prošao je ovuda i izišaoč

u avliju, ne primijetivši ni vrata a kamo li studen koja kroz njih bije. A maloprije nije bio umoran, samo napet, kao i sada. Pokušao je sebe umiriti mislima kako je sasvim mogu e da jeć podrumska studen uvijek bila ovakva, ali je on druga ije pamti ili je neč pamti. Možda je u podrum, otkako se u ku i ne živi, prodrla velikać vanjska vlaga koja se izgubila i ostavila studen, možda je i nešto drugo, sve e se bez sumnje razjasniti ve na prvi pogled. Samo treba u i uć ć ć podrum i vidjeti o emu se radi. Ali nije mogao u i jer se vrata nisuč ć otvarala, ak se ni kvaka nije pokretala. Zbunjen, Simon je odustao odč cimanja kvake i stao da razmisli. Vrata ne mogu biti zaklju ana, ako seč ogromna prastara brava nekad i mogla zaklju ati, to se nije dogodiloč otkako Simon zna za sebe, jer klju a nikad nije vidio i niko za njega niječ znao. Iz podruma nema drugog izlaza, dakle nije mogu e ni to da je nekoć iznutra vrata podupro gredom ili ne im sli nim, što sad ne dozvoljava dač č

13

se otvore. Nije ni urušavanje zida ili ne ega drugog, to bi se moraloč vidjeti na ku i. Ponovo je pokušao, uvjerivši sebe da nije mogu e ovo štoć ć se doga a, posve uzalud. Ne samo da se nisu otvorila, ne samo da seđ kvaka nije pomjerila, nego nije mogao osjetiti ni ono, vjerovatno prividno, uvijanje vrata na koja se navaljuje cijelim tijelom. Doslovno ništa, kao da navaljuje na betonski zid. Simon odustane od ulaska u podrum i krene, zbunjen, uz stepenice, u gornji dio ku e, umiruju i se da e se misterija s podrumskim vratimać ć ć razjasniti ve danas, jer e Ibrahim Pleh sigurno imati neko objašnjenje.ć ć Vjerovatno je on zakovao vrata ili uradio nešto sli no da ih blokira, a ič ako nije, njih dvojica e provaliti i razjasniti obje misterije s kojima seć suo io pred podrumom. Stepenice su vodile do verande, okruženeč se ijom prepunom jastuka, na kojoj se sjedilo od kasnog prolje a doč ć duboko u jesen, a sa zadnjeg stepenika se nadesno ulazilo u predsoblje okruženo vijencem vrata. Sasvim lijevo špajz iz kojeg se ulazilo u novo kupatilo, pa njegova soba, pa roditeljska soba, a onda, na desnoj strani, kuhinja. Sve kako pamti, sve kako je bilo i u ono vrijeme, samo bez mirisa. Ali ina e isto, sasvim poznato i sasvim njegovo. ak je u kuhinji,č Č na šporetu, našao pristavljenu džezvu s vodom, u frižideru nešto hrane i u kupatilu uklju en bojler. Ku a ga je prepoznala i prihvatila, toliko je biloč ć sigurno. Jasno je da džezvu, hranu i bojler duguje Ibrahimu i njegovima, ali sve to ne bi bilo ovako normalno da i ku aćnije ostala ona stara, njegova. Istuširao se, doru kovao i popio kafu, punč lijepe, tihe radosti. “Dobro je”, mislio je, “ ovjek je stvaran i živ dok gač pamti i prepoznaje par ljudi i par stvari, recimo bar jedan ovjek i barč jedno mjesto pod kapom nebeskom. A ja toliko imam, sada mogu biti siguran da toliko imam.” Nakon kafe je krenuo u grad, nesposoban za ozbiljne razgovore i poslove koje ne bi mogao izbje i da je najprije posjetio Ibrahima Pleha,ć ohrabren susretom s ku om, koji ga je uvjeravao da ga i grad pamti i dać e ga prihvatiti. Prvi pogled na grad i prvi koraci prema njemu uvjerili suć

ga da e biti tako. Rijetka jutarnja magla se pod ranim suncem ve posveć ć razišla, ali je sve u dolini pred njim još uvijek imalo blagu jutarnju zaobljenost, bez oštrih i jasnih granica. Kao jaje i njegova utroba. Kao šljiva. Pun samopouzdanja i radosti, spuštao se niz brdo Tabija, siguran

14

da e ga grad prepoznati i prihvatiti jer je u prirodi jajeta da sve prihvati ić obuhvati. Tada se nasmijao i uzviknuo da je i Fo a kao šljiva.č Nepunih stotinjak koraka od ku e sreo je dva psa koja su, im su seć č mimoišla s njim, skrenula s puta i otišla u brdo, prema rasadniku s mladim stablima. To ga je podsjetilo na onaj udni, previše skladni urlik,č što ga je uo sino . Šta je to moglo biti? Sigurno ništa normalno. Ali niječ ć imao volje baviti se time niti bilo im drugim što ne doprinosi njegovojč radosti. Nadomak Granovskog sokaka došla mu je ususret grupa žena natovarenih zavežljajima, korpama i vre ama. Bile su oznojene ić zapuhane od tereta koji su vukle uzbrdo, ali i zbunjene, možda uplašene. Ne idu žene tako, bez razgovora i me usobnog kontakta, pogleda uprtogđ u put pred sobom, grabe i bez predaha uzbrdo kao da ih neko ili neštoć tjera. Niti se seoske žene vra aju iz grada ovako rano, ne može se doć ovog ranog sata obaviti posao radi kojeg se sišlo, niti se može nauživati drugoga, gradskog, svijeta i života dovoljno da se u svome izdrži do idu eg silaska. Pozdravio ih je, ali mu niti jedna od njih nije uzvratilać pozdrav, nego su prošle pored njega kao da ga ne vide, iako je kod bosanskog seoskog svijeta bilo uobi ajeno pozdravljati i nepoznate ljudeč koje se sretne. Simon ih zbunjeno isprati pogledom, slegne ramenima i krene dalje niz Granovski sokak, gdje se gotovo sudari s jednim debelim elavim ovjekom, koji je lijevom rukom brisao oznojeno tjeme ać č

desnom doslovno vukao za sobom kravicu vezanu konopcem. - Kud ranije, doma ine? - dobaci mu Simon prijateljski.ć - Ama pusti, brate slatki - viknu debeljko i pro e, a onda dobaci unazad:đ - Da Bog sa uva! č Ili se to Simonu samo u inilo? U svakom slu aju, nastavio je spuštatič č se prema gradu, a usput je sretao sve više ljudi sa stokom, kolima, raznim teretima, a nadomak Prijeke aršije upao je u pravu mo nu rijeku ljudič ć koji o igledno bježe od ne ega, uplašenih ljudi koji kao da u bijegu tražeč č spasa. Simon pri e jednom ogromnom ovjeku s vijencem kose i brade okođ č lica, koji je u kartonske kutije dopola napunjene stranim cigaretama bez reda trpao stvari napravljene od drveta, razne cigarluke i ibuke, vaze ič podmeta e, ukrasne tanjure i kutije od tamnog, lijepo rezbarenog drveta.č - Kud svi odoše, doma ine? Šta je to bilo?ć

15

- Pro i me se, svega ti na svijetu! - riknu kosmati džin, dok mu se strahđ slivao niz lice. - Samo pitam šta je bilo - povrije eno mu Simon uzvrati vikom.đ - Ubilo, bolan, eto šta je bilo. Ubilo, pa onda osramotilo - objasni kosmati, pa onda još užurbanije uze pakovati svoju robu, kao da time nastoji prikriti ili opravdati to što je izdao, što je možda prvi izgovorio doga aj koji svi znaju i prešu uju. đ ć Simona neko kucnu po ramenu. - Li nu kartu - zatraži policajac, kojeg je o igledno privukla vika.č č Simon mu pruži pasoš. - Jeste li Vi naš ili Nijemac - upita pomalo zbunjeno, ne otvaraju ić pasoš, policajac koji je morao uti kako Simon razgovara s kosmatim.č - Jesam - odgovori Simon susretljivo. - Šta radite Vi ovdje, s ovim pasošem? - Pitam ovjeka šta se dogodilo.č - Je li to Vaš posao? - Jeste, brate. A ako i nije posao, jeste moja stvar, ti e me se, a to je opetč moje - pobuni se Simon i ne htiju i, brane i valjda svoju pripadnostć ć ovom gradu i ovom svijetu. - Šta radite Vi uopšte u Fo i? Kad ste došli?č - Došao ku i.ć - Kada? - Sino kasno, nisam se još stigao prijaviti u policiji.ć Policajac kona no otvori pasoš.č - Simon Mihailovi ? - pro ita i pogleda upitno svog sugovornika, kojić č potvrdi kratkim klimanjem glave. - Dobro došao ku i, brate - potapša gać policajac i vrati mu pasoš.

16

2. DAN TEŠKIH DROGA

Bilo bi glupo bez otpora izgubiti svoju radost, mislio je Simon. Još uvijek je osje ao da ga je njegov grad prihvatio, još uvijek je sve njegovoć znalo da je ovdje kod ku e i na svome mjestu, ne smije tek tako dozvolitić da se to raspe. Zato je odustao od namjere da ode do Me urije ja i obi eđ č đ gimnaziju u koju je išao, nego se odmah zaputio u kafanu Sulejmanage Kukavice, uvjeren da e tamo zate i nekog poznatog i od njega saznatić ć šta se to u gradu doga a.đ

17

Kao gimnazijalci svakodnevno su zalazili u tu kafanu jer se tu nisu morali bojati susreta s profesorima. Društvo u provinciji je strogo hijerarhizirano ili, ta nije, izdijeljeno u precizno razdvojene grupe koje seč miješaju samo po izuzetku; možda provincija, ako ne i ljudsko društvo uop e, i po iva na toj jasnoj razdvojenosti i njezinom poštivanju. Kodć č Sulejmanage Kukavice, u najstariju gradsku kafanu, zalazili su zanatlije i fizi ki radnici, raja iz transportnog poduze a, ljudi koji su se kroz životč ć prometali švercom i rade i povremeno, od prilike do prilike, ono što seć na e, te stražari i osu enici iz obližnjeg Kazneno-popravnog doma.đ đ Zalazili su dosta redovno i ljudi koji sanjaju da naprave karijeru kao pjeva i narodne muzike i ekaju (prave se da ekaju) susret s pravimč č č menadžerom koji e tu stvar pokrenuti s mrtve ta ke i usmjeriti kakoć č treba, a i ljudi koji su pokušali napraviti veliku lovu kao gastarbajteri, pa odustali od te namjere kad su uvidjeli da bogatstvo ste eno pod tu cijenuč i nije neka dobit. Okupljali su se i ljudi koji su nekada negdje upoznali nekoga ko ima neke veze s nogometom, pa od tada brižno prate transfere igra a, ozbiljno ih i stru no komentiraju i ekaju priliku da i sami neštoč č č urade u tom pravcu. Ponekad su dolazili i ljudi koji nisu bili stalni gosti, ali su imali dovoljno novca da ih doma i ozbiljno uzimaju kad seć predstavljaju kao privatni ugostitelji ili gra evinski poduzetnici. A me uđ đ redovnim gostima bilo je dosta onih koji su namjeravali postati gra evinski poduzetnici, kao što je bilo onih koji su uporno praviliđ planove i mjerkali situaciju. A dolazili su i gimnazijalci, barem u Simonovo vrijeme, i to svakodnevno, kao da su imali obavezu ovdje navratiti poslije nastave ili za vrijeme nastave, ako se bježalo s nekog asa.č

Kafana je bila onakva kakvu je pamtio, kao da je posljednji put ovdje bio ju er, a ne prije dvadesetpet godina. Isti karirani stolnjaci, prozori sč razmaknutim zavjesama na zidu prema vratima, se ija pokrivena tepihomč duž cijelog tog zida, rasklimane drvene stolice i tamni drveni pod premazan mašinskim uljem ili ne im sli nim. Lijevo od ulaznih vratač č šank, iza njega polica s bocama industrijskih pi a, a desno od police, nać istom zidu, prastari elektri ni šporet “EKA - Sistem AEG” i desno odč njega šporet na tvrdo gorivo “Plamen”. Isti je ugodni polumrak koji vlada usprkos razmaknutim zavjesama, isti je oblak dima što nepomi no visič izme u glava gostiju i stropa, isti su, reklo bi se, i gosti koji sjede nađ

18

istim mjestima, u istim položajima, s istim izrazom odsutnosti. Vjerovatno izgovaraju iste re enice i šute isto kao onda, ispunjavajuč listi e sportske prognoze s istim parovima i istim olovkama, s istimć komentarima i istim nadama, isto se onako prave da ekaju veliki dobitakč koji e im donijeti preokret u životu.ć Ve s vrata je Simon prepoznao Saliha Avdi a, vlasnika kafane, koji je,ć ć kao u ono vrijeme, sjedio sam za stolom uz šank i po cijeli dan pio jednu kafu, ekaju i narudžbe i uglavnom šute i. Prepoznao je i Milanač ć ć Veljovi a, omiljenog fo anskog poštara, za stolom uz lijevi prozor.ć č Ostale nije ni zagledao, dvojica su dovoljna da se osjeti kod ku e.ć - Jesi li me zaboravio? - upitao je Saliha kad je prišao njegovom stolu. - Ko si mi ti, da bih te zaboravljao? - odgovori Salih mrzovoljno, ali je Simonovu ruku stegao srda no. - Ho eš li šta?č ć - Dvije, za mene i za Milana - naru i Simon, znaju i da Salih još nikadč ć nije prihvatio pi e od gosta. - Ako ne eš i ti nešto od mene, bar danas?ć ć - Imam ja - odgovori Salih teško ustaju i, a tek po tome se moglo vidjetić koliko je vremena stvarno prošlo od njihovog prethodnog susreta. Simon ode do Milanovog stola, osje aju i na sebi poglede ostalihć ć gostiju i pitaju i se bi li nekoga od njih prepoznao kad bi podigao pogledć i njime prešao po licima prisutnih. - Otkud ovoliki narod u gradu? - upitao je poštara Milana nakon pozdrava. - To samo kulja sa svih strana, kao poplava. - Uvijek je tako za dernek. Gospojina je. - Ali sve ode iz grada, kao da bježe. - Pa i bježe - kratko odgovori Milan Veljovi i odmahnu rukom uz težakć uzdah. - Od ega bježe? Zašto?č - Od dobra, brate, od ega bi drugog, zna se od ega se bježi - podrugneč č se Milan, ali se onda valjda prisjetio da je Simon ovdje nov, pa se opet javi: - Ili ti stvarno ne znaš? Ubilo, burazeru! Ubilo Zuhru, pa je osramotilo. Ma pusti, bolan! Iz duge i zbrkane Milanove pri e, prekidane uzvicima, uzdasima ič psovkama, moglo se razumjeti da je neko jutros našao leš Zuhre engi ,Č ć obješen na jednoj topoli blizu stadiona, na strani prema ohodar mahali.Č Bila je obješena za noge, s glavom prema zemlji, a onda su joj o glavu, njezinom kosom, bile obješene dvije ma ke. Ispod haljine koja seč

19

posuvratila i spuzla gotovo do ramena, otkrivaju i suho mršavo tijelo,ć nije bilo rublja, pa su se na donjem dijelu stomaka vidjele bijele mrlje koje su ukazivale na to da je sirotica silovana neposredno prije ili nakon ubistva. Po završetku izvještaja, Milan je neko vrijeme otpuhivao, a onda naru io dupli vinjak.č - Ne bih smio, ako su došle penzije valja mi cijeli raditi s parama - objasnio je Simonu nakon što je ispio u jednom gutljaju. - Ali moram, burazeru, ne može se ovo bez otrova podnijeti. Ne može ovjek dušuč izgovoriti, samo izdahnuti - zaklju i na kraju i naru i još jedan.č č - Ali ko? - upita Simon nakon duže pauze. - Ko bi mogao imati nešto protiv Zuhre? - Niko, burazeru, valjda zato ljudi i bježe. A možda je ono baš zato nju? Ma pusti, tako ti Boga, pusti me. Zuhra je ro ena u jednome od brojnih ogranaka ugledne i nekad veomađ bogate begovske porodice engi . Kao svi balkanski muslimani, engi iČ ć Č ć su nakon osnivanja Prve Jugoslavije proglašeni “ostatkom turske okupacije”, kao svi begovi ekonomski su uništeni agrarnom reformom koja je uslijedila odmah nakon toga. Tako su se, kratko nakon nastanka prve države koju su smatrali svojom, našli kao teška sirotinja bez ikakva prihoda u prelijepim i preskupim ku ama, s teretom raskošnih sje anja,ć ć skupih navika i sa žigom “ostataka okupacije” na vratu. Imali su dakle priliku temeljito iskusiti staru kletvu “dabogda imao, pa nemao”. S prvim i drugim teretom, s raskošnim sje anjima i skupim navikama, gotovo sveć takve porodice nosile su se na isti na in - prodajom poneke preostaleč dragocjenosti, u pravilu posebno vrijednog komada nakita, namaklo bi se povremeno dovoljno novca da se dostojno, u skladu s navikama i sje anjem, obilježi neki doga aj do kojeg je glavi porodice posebnoć đ stalo, recimo ro enje sina ili odlazak na hadždž. A od ostatka novca i odđ sje anja na tu proslavu trajalo bi se onda jedno vrijeme dalje, dovoljnoć sito da se ne umre i dovoljno gladno da se ne raduje novome danu. S tre im teretom, sa žigom ostataka okupacije, nisu se mogli nositi nikakoć jer niti je od njih dolazio niti im je pripadao. Mnogi su se iz toga i takvog trajanja sklanjali u alkoholizam, depresije i preranu smrt koja je donosila oslobo enje od sje anja i od nerješivog pitanja da li iseliti nekamo gdjeđ ć

20

možda ima života ili ostati ovdje, u svojoj ku i i u svojoj zemlji, gdje eć ć života i za njih možda jednom biti. Zuhrina šira porodica do ekala je Drugi svjetski rat i raspad Prveč Jugoslavije u velikoj, prelijepoj ku i u Prijekoj aršiji, sigurno najljepšojć č ku i u cijelom gradu, s ponekim preostalim dukatom i s nešto nakita kojić su žene sakrivale i od sebe samih, ne bi li ga tako sa uvale od muževa ič od prodaje. Krajem 1941. godine sklonili su se kod nekih daljih ro aka uđ Sarajevo i tako izbjegli veliki pokolj fo anskih muslimana 1942. godine.č Nakon rata su se u Fo u i u ku u od cijele porodice vratili jedino Zuhrinič ć roditelji, da nastave živjeti kao i prije rata, bez prihoda i u sirotinji, s jedinom razlikom u tome što više nisu bili “ostatak turske okupacije” nego “ostatak feudalnog doba”. I s jednim teretom više - sa mnogo znanja, mnogo pri a i mnogo strahova vezanih za višednevno klanječ muslimana na drinskome mostu, koje se ne može zaboraviti iako se o njemu ne smije govoriti “radi mira me u našim narodima” jer ga nisuđ izveli okupatori nego etnici.č Bi li se sirotinjom koja pamti bogatstvo i tihim, skrovitim životom kojim je bila okružena od ro enja (jer je ro ena u svojoj ku i, nakon rata)đ đ ć mogla objasniti Zuhrina posebnost ili je ona ipak ležala u njezinoj prirodi, mimo naših razumskih objašnjenja? Ne može se znati, sigurno je jedino da je Zuhra bila posebna, druga ija od svega što se u to doba uč Fo i moglo vidjeti i upoznati. Po evši od odje e, krojene mimo svihč č ć moda i svega onoga što je fo anska omladina mogla vidjeti u stvarnostič ili u kinu, sašivene od materijala koji nisu odgovarali ni životnom dobu djevojke koja ih nosi niti svijetu u kojem to ini, naime od kadife i ohe,č č sa mnogo svilenih volana i šalova, Zuhra je na prvi pogled odudarala od društva i ambijenta u kojem se kretala. A prirodnost s kojom je ona nosila svoju kompliciranu tešku odje u, kao da je samo poja avala tuć č izdvojenost, iako ju je istovremeno inila simpati nom i podnošljivomč č kako Zuhri, tako i njezinoj okolini. Kao da za nju nema i ne bi moglo biti druge odje e, tako je ona nosila svoje duge haljine napravljeneć vjerovatno od onoga što su ona i majka joj imale u ku i, naslije eno odć đ ko zna koje generacije predaka. I kao da nema ništa normalnije od toga da se tako odjeven sjeda u zajedni ku školsku klupu s vršnjakinjomč odjevenom u hla e i džemper iz obližnje trgovine. Sigurno je ta mirnač prirodnost s kojom je Zuhra primala i nosila svoju izdvojenost pomogla

21

njezinim drugovima da je prihvate i tako ne dozvole da se izdvojenost i posebnost pretvore u puku obilježenost. Svaka izdvojenost je istovremeno obilježenost, i ona najbolja ima nešto od obilježenosti, a to je pogotovo o igledno u malim zatvorenimč sredinama poput bosanske kasabe i me u mladim ljudima. Tako jeđ nekako moralo biti i sa Zuhrom, vjerovatno je tako i bilo, ali se Simon nije mogao sjetiti ne ega što bi Zuhrin boravak me u njima iniloč đ č mu nim ili bolnim - ni jednog incidenta, uvrede ili napada, ak nič č podrugljivog komentara ili pogleda koji bi upozorili na njezinu spektakularnu odje u ili mahnitu bujnu kosu koja se teško moglać povezati s nastavom fiskulture i svakodnevicom gimnazijalke. Nije ona bila omiljena u razredu ili u školi, ne može biti omiljen neko ko se tako potpuno izdvaja, ali nije bila ni odba ena ili žigosana. Naprosto je bila tu,č možda ne kao neko koga se stvarno prihvatilo, ali sigurno kao neko na koga se bez rezervi pristalo. Možda se Simon ne uspijeva sjetiti ni ega neugodnog što su oni uradilič Zuhri zato što ni onda, u vrijeme kad su to možda uradili, takvo nešto nije htio i nije mogao vidjeti. Jer Simon je bio zaljubljen u Zuhru, kao i svi drugi momci iz gimnazije. U godinama odrastanja ljubav je mnogo više bijeg od stvarnog svijeta i života, nego vezivanje ili priprema za njih. U tom bolnom periodu našeg života, kad smo zbunjeni i uplašeni i od svoga vlastitog tijela u kojem se zbivaju nama posve nerazumljive i strašne stvari o kojima nešto slutimo zbog isto toliko nerazumljivih ali bolno jakih potreba kojima nas naše tijelo zbunjuje, u tom dijelu života u kojem nas i po nekoliko puta dnevno preplavi žudnja za nepoznatim stvarima kojih se bojimo, kao što su daleki krajevi i osobe drugog spola, u tom dijelu života zaljubljujemo se uglavnom u ono što bi nas moglo odvesti u neki drugi svijet i tako spasiti od svega neshvatljivog i prijete eg što nam se doga a u ovom svijetu, u nama i oko nas, svegać đ onoga ega se bojimo i za im žudimo jednakim intenzitetom ič č istovremeno. Ne možemo se u tim godinama zaljubiti u nekoga kod koga na prvi pogled vidimo da živi u našem svijetu i ima naše probleme, ne možemo jer nam taj li i na nas, a sebe u tim godinama ne volimo, u timč je godinama ak i ljubav bijeg od sebe pa se zaljubljujemo u one koji suč nam najmanje nalik. A Zuhra je, od svega što se u to vrijeme u Fo ič moglo vidjeti, svojim drugovima bila najmanje nalik. Sa svojom divljom

22

i kao zift crnom kosom, s ogromnim svijetlim o ima koje su progutaleč pola lica i kao da su prijetile da e progutati i ostatak, sa svojimć haljinama koje su izišle iz nekog filma i sa svojim krhkim vretenastim tijelom, Zuhra je djelovala kao da nije od ovog svijeta i dozvoljavala da oko nje mlada zbunjena duša splete onoliko divljih sanjarija koliko se u njoj taj dan moglo stvoriti. Nije bilo i nije moglo biti podesnijeg objekta poludje a ke zaljubljenosti, valjda su zato i bili zaljubljeni svi odreda ič č tako normalno da to nisu ni krili pred drugima. Simona za Zuhru nije vezivala samo zaljubljenost, u toj je vezanosti bilo više razli itih osje anja koja su se me usobno preplitala, miješala,č ć đ prelivala jedno u drugo. Njegovo najtrajnije sje anje i najsnažniji dojamć u vezi s njom, ono što u njemu oživi i sada, nakon tolikih godina, kad pomisli na Zuhru ili je spomene, jeste u sebi proturje na slika krhkostič kojoj ne treba zaštita. Kao što ne pamti niti jednu uvredu upu enu Zuhrić svih onih godina, ne pamti isto tako ni jednu situaciju u kojoj je neko zaštitni ki ovio ruku oko nje ili joj pomagao. ak ni na asovimač Č č fiskulture ili tehni koga, gdje Zuhra, ruku na srce, nije blistala, nije seč dogodilo da neko prisko i i pomogne joj, pridrži je ili pogura, pokaže jojč kako treba ili uradi s njom ono što treba uraditi. Vjerovatno je toga bilo, teško je povjerovati da joj tokom etiri godine niko od kolega neč pomogne makar jednom, ali se Simon ne sje a niti jednog slu aja.ć č Sigurno zato što je u njegovom sje anju i osje anju Zuhra bila i ostalać ć neko kome pomo i zaštita naprosto ne trebaju, toliko da svaki pokušajć da je se zaštiti otpada od nje kao nepotrebno dugme. Lomna kao porculanska figura ali nekako dovršena, slabost kojoj ne treba zaštita - to je bila Zuhra kako ju je Simon doživio i onda pamtio sve ove godine. Nedavno se, u Berlinu, sjetio jednog razgovora i s njim povezanog dojma koji nije znao, ni onda ni kasnije, jasno razložiti, možda upravo zato što je bio snažniji od svih drugih osje anja, mišljenja i dojmova štoć ih je imao u vezi sa Zuhrom. Jednom je, kad su bili u tre em gimnazije,ć objašnjavao Zuhri kako joj zavidi na tome što je ona “na ti” sa svim oko sebe, što ona osje a i ponaša se u skladu s tim osje anjem, da je svakoć ć drvo pored kojeg prolazi i svaka ptica što iznad nje leti s njom “na ti”; kao da se s njom poznaju, kao da bi ona mogla drvo i pticu osloviti po imenu i kao da drvo i ptica znaju njezino ime i poznaju nju. Govorio je o tome Barbari, ispri ao joj cijeli slu aj i ponovo se udio zašto ga je Zuhrač č č

23

onda saslušala i otišla od njega, ne pokazavši da ga razumije i da nešto misli o tome što joj je ispri ao. Na to mu je Barbara pri ala o jednomč č isto nja kom vjerovanju o kojem nije uspjela mnogo saznati, ali je dobroč č upamtila ono malo što je saznala. Po tome vjerovanju je proklet onaj ovjek za kojega ne raste ni jedno drvo, za kojeg ne zna ni jedna ptica,č

radi kojeg ne puše ni jedan vjetar i ne te e ni jedan potok... On vidič drve e i ptice, on osje a vjetrove i pije vodu, on lomi grane i sladi seć ć mesom, ali pouzdano zna i sve vrijeme osje a da je sve to naprostoć objektivno ili radi nekog drugog, a ne radi njega i za njega. Kao da živi od tu ih blagoslova, kao da troši tu e dane. “Trebati a ne imati je kazna”,đ đ završila je Barbara tada. “Imati a osje ati da to što imaš nije tvoje jer nijeć radi tebe - to je prokletstvo”. Simon je radosno i zbunjeno gledao svoju ženu u tišini koja je nastupila. Po ko zna koji put Barbara je bolje od njega znala objasniti šta je on u nekim situacijama osje ao i bolje odć njega razumjela šta mu je pravilo probleme u odnosu s nekim ljudima, iako ona te ljude nije poznavala. Dobro se i glupo osje a ovjek koji se sć č nekim razumije tako savršeno kao on s Barbarom. Bili su u etvrtom gimnazije kad je Zuhra, nakon priredbe za Danč Republike, otišla s Mustafom Tirom zvanim Feslija, a da niko od gimnazijalaca nije pokazao ljubomoru ili pokazao da osje a kako seć nešto promijenilo sada, kad Zuhra ima momka, kao da su svi oni, od Bog zna kada, ekali upravo na to da njihova Zuhra ode sa Feslijom. Mnogoč više uzbu enja bilo je u gradu, me u odraslima. Feslija je bio odli anđ đ č u enik od kojeg se o ekivalo nešto veliko, za kojeg se podrazumijevaloč č da e studirati i školovati se možda još dalje, za kojeg se vjerovalo da seć ne e ni vratiti u Fo u kad pozavršava sve škole koje bi mogao i trebaoć č posvršavati. Valjda su se zato sada svi s pravom pitali kako on namjerava pomiriti ženu i školu, jer se podrazumijevalo da ne e Zuhru osramotiti ić prevariti ali da ne e ni odustati od velikih izgleda koje su mu u kasabić pripisivali. Pa se o tome i svim pitanjima u vezi s tim raspravljalo živo i strasno u cijelom gradu, gdje god su se ljudi sastajali, jer je problem valjalo riješiti na vrijeme, a vremena je bilo malo s obzirom na to da su oboje, i Zuhra i Feslija, ve bili maturanti.ć Reklo bi se da uzbu enje njihovih sugra ana nije dopiralo dođ đ zaljubljenih koji su živjeli kao i prije onog Dana Republike. Jedina je vidljiva razlika bila u tome što ih se sada moglo svaki dan vidjeti zajedno

24

jer je Feslija pri povratku iz škole uvijek pratio Zuhru, nose i joj tašnu sć knjigama, do njezine avlijske kapije i tu je par minuta zadržavao tihim razgovorom, prije nego joj vrati tašnu i ode svojoj ku i ili u kafanu kodć Sulejmanage Kukavice. Da se s njima nešto posebno doga a moglo seđ vidjeti jedino po onom posebnom sjaju u o ima što ga imaju mladi ljudič kad sretno vole, ina e je sve bilo kao uvijek - Zuhra je živjela svojimč tihim životom skrivenim iza avlijske ograde, a Feslija svojim životom provincijskog mladi a koji ide u školu, mudruje s drugovima u kafanić kod Sulejmanage Kukavice, izlazi na korzo u Prijeku aršiju kad je lijepoč vrijeme i nedjeljom navija na stadionu. A onda je, polovinom marta, nastupila katastrofa koju, kako ina e biva s katastrofama, niko niječ naslutio jer je ništa nije najavljivalo. Jednog je dana, u vrijeme kad je trebao biti u školi, u kasnim prijepodnevnim satima, Feslija došao u kafe Bor na Sastavcima, sjeo za posljednji stol desno od ulaza, pored samog zida, i jako glasno, tako da ga sigurno uje svaki od etiri-pet gostiju što su sjedili u sali, naru ioč č č dupli ajer-konjak, jedno odvratno pi e koje se upravo u to vrijeme kodć nas pojavilo, za koje su fo anski gimnazijalci vjerovali da popravljač potenciju i o tome u povjerenju obavještavali jedan drugoga. Jednim je trzajem Feslija iskapio poveliku ašu ajer-konjaka i odmah naru io jošč č jedan, pa još jedan dupli. - Šta e ti toliki ajer-konjak, kao da jašeš tri magarice? - pitao ga jeć konobar Strajo kad mu je donio tre u ašu.ć č - Misliš da je sa Zuhrom lakše nego s tri magarice? - odgovorio je Feslija pitanjem. Na to mu je Strajo izlio ašu u krilo, uhvatio ga za ramena i izbacio izč kafane, napomenuvši da tako ne govore oni koji zaslužuju pi e. Ali seć ništa više nije moglo spasiti. Zuhra je saznala za doga aj iz kafea Bor, pađ prestala i i u školu i uop e izlaziti iz ku e, Feslija je nakon kratkogć ć ć vremena i sam prestao i i u školu i po eo se opijati kad god je imaoć č novca za to, pri aju i svakome ko ga je htio slušati kako je on prokletnikč ć koji je uništio svoju ljubav i s njom svoj život. Tako su gra ani Fo eđ č dobili odgovor na pitanje kako Feslija misli pomiriti školu i ženu, pa su se prestali baviti njime i Zuhrom, kao da su zaboravili na njih, ali su njih dvoje ostali zato eni u onom Feslijinom ispadu, kao da su se zaustavili ič zamrznuli u onom stanju, s onim mislima i u onoj stvarnosti u kojima su

25

se zatekli onog dana kad je Feslija po nesre i navratio u kafe Bor.ć Stvarno vrijeme je teklo i ostavljalo trag i na njima dvoma, ali oni u tom vremenu nisu stvarno živjeli, oni su samo u njemu trajali i gasili se, stvarno borave i još uvijek u onom danu, užasnuti valjda besmislenim ić neshvatljivim postupkom koji im je oduzeo živote prije nego su ih i po eli živjeti.č Je li Feslija ikad uspio doprijeti do Zuhre i makar pokušati da se opravda za onu glupost koju sigurno ni on nije razumio i mogao objasniti? Jesu li uop e još nekad razgovarali? Je li on sam ikad shvatioć zašto je i šta onda uradio? Nepunu godinu nakon nedovršenog opijanja u kafeu Bor radio je u Komunalnom preduze u i bio na najboljem putu dać postane alkoholi ar, i to jedan od one odvratne sorte alkoholi ara štoč č razviju nekakav tašti užitak u svojoj propasti, pa svakog oko sebe gnjave pri om o “svom prokletstvu”, a svakom rije ju i svakim pokretomč č pokazuju uvjerenje da su izabrani, jer samo rijetke, samo izabrane, može sti i tako strašna sudbina. U svim gradskim birtijama se ve u to vrijeme,ć ć još prije Simonovog odlaska, moglo naletjeti na njega u sva zamisliva doba dana, i postati žrtvom njegovog samoljubivog plakanja nad sobom, osim u kafeu Bor u koji više nikada nije ušao i o kojem je ve tadać govorio kao o mjestu svoje propasti. Sa Zuhrom je bilo nekako sli no. Ne zna se da ju je iko vidio izvanč ku e sve do o eve smrti, blizu dvije godine nakon što je prestala izlaziti.ć č Kratko nakon što joj je umro otac, neki su se dobri ljudi pobrinuli da je prime u poštu, da razvrstava pošiljke po mahalama i prigradskim naseljima, to jest prema poštarima koji e ih raznositi. Tada je po elać č izlaziti iz ku e, ali samo do posla i nazad, suše i se tiho i nevidljivo uć ć svojoj oronuloj ku i. Ne zna se kako, zašto i kada, po ela se brinuti oć č psima lutalicama kojih je u svim bosanskim kasabama uvijek bilo previše, ali i to nekako nevidljivo i ne ujno, sasvim na svoj na in. Otkrilač č je mjesta na kojima se oni okupljaju ili je sama izabrala pogodna mjesta na rubovima grada pa pse navikla da se tu okupljaju, a onda uredno dolazila na ta mjesta donose i im hranu i lije e i one koji su bilić č ć ozlije eni. Kako je ona dospijevala na ta okupljališta a da je niko ne vidiđ i ne uje, kako se vra ala ku i i kako je nabavljala hranu i ostalo što joj ječ ć ć trebalo za njezine ljubimce, nikom nije jasno, ali je bilo tako. Možda niko ne bi ni primijetio njezinu brigu za pse besku nike da je ponekad doć

26

posla ili do ku e nije kroz grad pratilo neko razigrano ku e i da je parć č puta nisu prolaznici vidjeli kako u šumarcima na rubu grada hrani oporeč pasa. Ne zna se da je sve ove godine nekom ušla u ku u ili s nekim dužeć porazgovarala. Jednom je hodžinica Karovi , dobra svijetla žena koju suć sva djeca u Fo i, bez obzira na vjeru, zvala majkom, otišla kod nje uč posjetu i pokušala je nagovoriti da se vrati me u ljude, da se možda i udađ “jer se uvijek na e dobar momak za dobru curu”, da se “ne baca kletvomđ na sebe samu jer se ne može itav jedan ženski život posvetiti paš adič č bez gospodara”. “Ne znam, draga majka”, govorilo se da joj je Zuhra odgovorila, “možda sam ja previše plašljiva, ali mi treba karakter malo pouzdaniji od ljudskog da bih se s nekim mogla družiti.” I na tome je, koliko se zna, sve ostalo. Niti se ko više brinuo za Zuhru, niti ju je primje ivao do ovog slu aja.ć č Vrata na kafani Sulejmanage Kukavice naglo se otvoriše da propuste ogromnog ovjeka koji se morao duboko sagnuti da bi mogao pro i ispodč ć dovratka. Simon je prepoznao Idriza, voza a smetljarskog kamiona uč Komunalnom preduze u, u ono vrijeme tamnoputog lijepog momka ać sada potpuno sijedog ovjeka. U tri duga koraka Idriz je došao do šanka ič nestrpljivo po eo udarati po njegovoj plo i, kao da time može požuritič č Saliha koji je po eo ustajati od svog stola im se Idriz pojavio u vratima.č č - Vinjak. Dupli - govorio je Idriz dok je Salih prolazio pored njega. - Radi mirisa? - upita ga Simon. - Radi duše - odgovori Idriz i odmjeri ga, ne baš prijateljski. Simonu je ono pitanje izletjelo sasvim slu ajno, valjda zato što ječ prepoznao Idriza i što se nešto u njemu ponadalo da bi se ono jutrošnje osje anje prihva enosti moglo obnoviti ako bi i Idriz prepoznao njega.ć ć Zato mu se omaklo pitanje naru uje li Idriz dupli vinjak ovako rano dač lakše podnese mirise koji ovijaju smetljarski auto, zato se to pitanje izgovorilo onim prisnim i uzgrednim tonom, kao da su on i Idriz još ju erč zajedno sjedili. - Zar ti nisi na poslu? - upita Salih Idriza, livaju i mu pi e, ali ovajć ć samo odmahnu rukom i huknu, kao da se bori s nekom velikom tegobom koja mora napolje. - Ti još uvijek voziš kod Komunalnog? - pokuša Simon još jednom, više radi svoje jutrošnje sre e nego zato što bi mu bilo do razgovora sć

27

Idrizom, ali ovaj samo odmahnu rukom i opet ne pokaza da ga prepoznaje, nego ispi pi e i pokaza Salihu da mu još jednom nalije.ć - Ma koji ti je moj? - upita ga Salih netrpeljivo, oklijevaju i s livanjem.ć - Ona budala se opet drogira - odgovori Idriz. - Da mu nije prvi put? - podrugne se Salih. - Ovaj put su teške droge - ustrajavao je Idriz. - Pa ni to mu nije prvi put. - Ali je sada u kafeu Bor. - Uh, majku mu! - uzviknu Salih i spusti flašu na plo u šanka.č Simon je potpuno razumio ovaj razgovor, iako ni sam sebi ne bi mogao objasniti kako. Sve je razumio i to je osjetio kao znak, kao poziv i obavezu. Ostavi na stolu nov anicu od deset maraka i odjuri premač Sastavcima, a neki glas je u njemu, posve razgovijetno, govorio da mora biti prisutan, kona no prisutan, makar ovaj jedan put. Žurio je i nije seč pitao kakav je to glas, otkud on i šta ho e.ć

28

3. SVIRAJ, SAM!

Još u ono vrijeme, prije Simonovog odlaska, Feslija je ponekad svoja opijanja pretvarao u male spektakle, naprimjer tako da nakon petog-šestog piva po ne sebi o glavu razbijati bocu koju je upravo ispio.č Ili bi nakon što dostigne jedan stupanj pijanstva po eo naru ivati po dvač č piva, pa jedno piti a drugo razbijati sebi o glavu neotvoreno. Ve tada suć Fo aci ova Feslijina opijanja nazvali drogiranjem, ve tada su razbijanječ ć praznih boca sebi o glavu nazivali lahkim a razbijanje punih boca teškim drogama. Sve je to Simon znao ili bar mogao znati još onda, prije odlaska, ali je ipak udno da danas iz Idrizovih kratkih iskaza odmahč shvati šta se doga a. Ipak je prošlo dvadesetpet godina u kojima onđ Fesliju nije ni vidio ni uo, danas je prvi dan ovdje nakon svih tih silnihč godina, zbunjen susretom s gradom i onim što se zbiva u njemu. A ipak je odmah razumio, možda prije nego mnogi drugi u kafani kod Sulejmanage Kukavice. Je li mu to razumijevanje donio ovaj glas što ga uje u sebi, koji ga upozorava da požuri ne bi li makar sada, makar samoč

ovaj put, bio prisutan? Nije se to pitao, žurio je pored ehotine premaĆ Sastavcima i ne primje uju i strani glas u sebi.ć ć U baš i kafea Bor dimili su kao da se gase roštilj i ražanj na kojem seč vrtjelo janje, bijeli metalni stolovi i stolice bili su raspore eni po zaravniđ nasutoj šljunkom i spremni za goste, u velikom limenom koritu u koje je tekla voda iz esme hladilo se pivo za istinske znalce koji ne piju previšeč

29

ohla eno pivo iz frižidera. Ali ni za jednim stolom nije bilo gosta, ak seđ č ni ma ke i psi nisu motali rubom baš e i ekali da im neko nešto baci,č č č samo je desno od roštilja, u sjeni drveta, pored gomile pripremljenih evapa i ražnji a, sjedio uveni Gojko, nadaleko poznati majstor roštilja ić ć č

pe enja na ražnju, izgubljeno bulje i ravno preda se, bez volje i snage dač ć podigne pogled i prepozna onoga ko prolazi, vjerovatno se pitaju i kakavć je to svijet u kojem više nema interesa za njegove specijalitete. Ni unutra nije bilo mnogo bolje, u svakom slu aju nije bilo gostiju zač tri konobara koliko ih je stajalo pored šanka, jer su bila zauzeta samo dva stola. Za prvim stolom, desno od ulaza, sjedila su dvojica muškaraca srednjih godina, potpuno izdvojena iz svijeta oko sebe. Jedan je zabacio glavu unazad i njihao je lijevo-desno, o igledno u ritmu pjesme koju je uč sebi pjevao i koja mu je potpuno zaposjela dušu. Njegova se pjesma nije ula, kao što mu se ne bi uo ni govor, o emu je svjedo ila bijela gazač č č č

na njegovom vratu kakvu nose svi oni koji su operirali rak grla, a koju je položaj njegove glave doslovno gurao promatra u u o i. Njegov drug zač č stolom, nimalo zbunjen njegovim zanosom od pjesme koju uje jedino onč svojim unutrašnjim uhom, mirno pripovijeda, kao da govori najpažljivijem slušaocu. Govori onako kako govore mnogi pijanci po našim kafanama, ispovijeda se najpažljivijem uhu koje bi mogao na i -ć svome vlastitom, govori da bi sebi posvjedo io vlastito postojanje, ač prividni sugovornik, drug za stolom, samo je sli an o ajnik kojega onč č koristi kao opravdanje za svoju pripovijest sebi o sebi. - A što ne do e prije tri godine, Bog te ubio, tada se još nešto moglo iđ uraditi - veli mi doktor. -Valjda je tada još bilo maligno, šta li? “Ama kakve tri godine, jadan ti ne bio”, mislim se ja u sebi, “nisam ja guzonja nego obi ni radnik, ko e mene prije tri godine poslati na VMA, ne bi meč ć ni sada poslalo da je ono maligno. A sada, kad je ovoliko izraslo, poslalo me ovamo da me ti pogledaš i vratiš ku i da umrem bez troškova zać državu”. Njegov raspjevani drug je nastavljao njihati glavu i udarati takt rukom koju je spuštao do iznad samog stola, on je nastavljao svoju ispovijest, a Simon je nastavio put prema drugom zauzetom stolu, onom u dubini sale, pored samog zida desno od ulaza, za kojim je sjedio Feslija. Usput se Simon predomislio i odlu io da ne sjedne odmah za Feslijin nego zač susjedni stol, ne bi li dobio vremena da se sabere i pripremi za susret.

30

Oko Feslije je ve ležala mala gomila krhotina od pivskih boca, stolnjakć je ve bio mokar od prolivenog piva, a Feslijino lice ve okrvavljeno odć ć boca koje je razbio sebi o glavu. Prvi pogled na to lice uvjerio je Simona da je bio sretan as u kojem je odlu io sjesti za susjedni stol. Nije to višeč č bilo ljudsko lice, a nije ni posmrtna maska, to je bilo nešto s onu stranu života i smrti što ljudsko oko i pogotovo stomak ne mogu podnijeti. Tako bi mogla izgledati lica neumrlih iz davnih legendi punih strave, tako izgledaju stara ka lica nakon estetskih operacija koja je Simon imaoč prilike vidjeti, tako izgledaju lica nesretnika koji su se izmakli iz života i tako se sklonili od smrti, pa borave u nekom me uprostoru iđ me uvremenu, ni živi ni mrtvi, ni stvarni ni fiktivni, ni ljudi ni neštođ drugo. Nepokretno i uko eno, s gotovo prozirnom kožom koja zbogč svoje neprirodne boje i uko enosti više li i na dobro napravljenuč č vješta ku kožu navu enu direktno na kosti lubanje nego na pravu ljudskuč č kožu, to je lice imalo nešto od automata i istovremeno nešto od mrtvaca, pa je navodilo na pomisao da je i par curaka krvi na elu zapravo bojač koja treba oponašati krv. Nije bilo teško prepoznati onog Fesliju s kojim je Simon išao u školu, sve su osnovne crte ostale gotovo nepromijenjene, ali su upravo ti upadljivi ostaci mladi kog lica na ovom oronulomć pedesetogodišnjaku inili dojam ovako mu nim.č č Dok je sjedao, Simon s u enjem primijeti da od Feslije dolazič đ prodoran i jak miris oraha, toliko jak da gotovo presijeca dah. Ne miris prolivenog piva, ne mješavina znoja i alkohola po kojoj se pijanci raspoznaju na dva metra udaljenosti, ni jedan od mirisa koje bi se moralo o ekivati i koji se uop e ne osjete, nego upravo opojni i gusti miris oraha.č ć Ali se nije imao prilike o tome pitati jer se, im je sjeo, prema njemuč zaputio jedan od troje konobara što su stajali pored šanka. Simon je odmah prepoznao jako ostarjeloga Straju, koji je još u ono vrijeme posluživao u kafeu Bor i uvijek radio u smjeni sa šankerom Ibrom s kojim je i prijateljevao. - Gdje je Ibro? - upita Simon kad mu je Strajo prišao i pokaza glavom prema šanku. - Tu je - odgovori Strajo vade i iz džepa konobarski blok, kao dać o ekuje Bog zna kakvu narudžbu. č - Gdje? - upita Simon i ponovo pokaza na šank pored kojega su stajali njemu nepoznati konobar i šankerica.

31

- Kako kad - odgovori Strajo i službeno se namjesti pored stola, s blokom u uzdignutoj lijevoj i olovkom u desnoj ruci. - Šta dakle smijem donijeti? - Jedan aj, molim - odgovori Simon povrije en što ga Strajo odbijač đ prepoznati. - Treba li i aspirin? - upita Strajo kao usput, marljivo pišu i po blokuć kao da stvarno bilježi narudžbu, a onda se okrete na peti ne sa ekavšič odgovor i vrati se na svoje mjesto pored šanka. Simon se najprije udio što ga je Strajino demonstrativno odbijanje dač ga prepozna tako duboko povrijedilo, a onda je, nakon par trenutaka razmišljanja, sebi priznao da to nije povrije enost od Strajinogđ neprepoznavanja koliko mu nina od prepoznavanja samoga sebe. Niječ Strajo njega povrijedio nego ga je upozorio na ono što on, Simon, radi i na to kako stvari s njim ovdje stoje. Ljudima i stvarima ovdje on se obra a s emocijom iz onog vremena i tonom koji bi pripadao u onoć vrijeme, ne vode i ra una o tome da je od onda do danas prošlo etvrtć č č stolje a, zaboravljaju i da su te mnoge godine ispisane na njegovom licu,ć ć te na utrobi i u sje anju onih kojima se on obra a. Ton i emocija s kojimać ć govori pripadaju ondašnjem mladi u, a rije i, glas i lice što ih sugovornikć č vidi i uje pripadaju tu inu na pragu starosti. A i taj sugovornik je več đ ć star, i on se mora glupo osje ati kad mu se neko obrati ovako kako to inić č Simon, jer onoga kome se Simon obra a ve odavno nema, on postojić ć samo u Simonovom sje anju koje je punih dvadesetpet godina mirovaloć kao da je bilo pohranjeno u formalinu. Možda ga je zato pogled na Fesliju onako porazio? U ovom su momentu njih dvojica upadljivo sli ni,č gledaju i Fesliju on kao da gleda sebe u nekom posebnom ogledalu:ć Feslija je neumrli starac s licem, iskustvom i dušom gimnazijalca, a Simon umorni stranac sa sje anjima i osje anjima mladi a. Njih obojicać ć ć pori u prošlost, to jest - kao da je pori u, i on i Feslija kao da nenamjernoč č govore ljudima kako nisu proživjeli vrijeme koje ih je obilježilo i koje im se jasno ita na licima. Valjda su na to reagirali Idriz i Strajo onakoč mu no, oni su reagirali na njega onako kako je on reagirao na Feslijinoč lice koje se pretvorilo u masku. Upravo je Strajo, uz jedno nesviklo “Izvolte”, spuštao pred Simona aj,č kad se Feslija pokrenuo iz svoje obamrlosti. Podigao je desnu ruku iznad glave, viknuo “Sviraj, Sam!”, a onda tresnuo dlanom po stolu, zapravo

32

pustio ruku da glasno padne na plo u stola. Nakon toga se okrenuo,č zagledao u Straju i ponovio: “Sviraj, Sam! Sviraj onu moju.” Kad se on pokrenuo, miris oraha se poja ao toliko da se Simonu u inilo kako muč č o i suze.č - Otkud ovaj miris oraha, nije valjda stvarno od njega? - upita Simon Straju, trude i se da zvu i službeno.ć č - Koji miris oraha? - odgovori Strajo pitanjem, sasvim ozbiljno, ne parodiraju i Simona.ć - Vi ne osjetite? - Ne. - Možda se meni samo ini.č - Bi e da je tako - složi se Strajo i ponovo se okrenu na peti.ć “Sviraj, Sam!”, viknu Feslija za njim i ponovo udari dlanom po stolu, a miris oraha preplavi salu. Ona žena ode za šank, dohvati dva piva i položi ih na tepsiju koju je Strajo koristio kao poslužavnik. - Neka još malo - zaustavi je Strajo kad je posegnula za otvara em.č - Pa kad traži. - Opet e on tražiti - odmahnu Strajo i nastavi ne ujni razgovor sć č drugim konobarom. U salu u e jedan visoki neobrijani tip koji jednim pogledom pre eđ đ cijelu prostoriju, odmjeravaju i svakog od prisutnih ponaosob, a ondać sjede za drugi stol od Simonovog. Kratkim pokretom pokaza Straji da mu ne treba prilaziti jer ne namjerava ništa naru iti, pa se zagleda u strop,č povremeno spuštaju i pogled na Simona i Fesliju i zadržavaju i ga tadać ć na njima jako dugo, kao da ih nadgleda ili provocira. - Gledaj mi u o i, mala! - viknu mu Feslija, a onda nastavi mrmljatič preda se kao da je izgubio svaki interes za neobrijanog dugajliju. - Gledaj mi u o i, mala! Gluposti su to i nepravda. Što eš mi gledati u o i, šta toč ć č imaš vidjeti u mrtvim o ima?! Ma i u živim, ne treba gledati u o i. Neč č treba ljudima. To je kriva re enica, a mi smo uz nju rasli. Gledaj mi uč o i, mala. Mi smo kriva generacija jer smo rasli s krivom re enicom.č č “Sviraj, Sam!”, to je ono pravo, to je jedino važno. S tim smo mi trebali rasti. “Sviraj, Sam! Sviraj onu moju.” Feslija je buljio preda se i mrmljao sve tiše, tonu i u sebe, dok nijeć sasvim zašutio i smirio se. “Je li se onda kad smo ovo govorili odlu iloč kakav e ko od nas biti danas?”, pitao se Simon slušaju i Fesliju kakoć ć

33

mrmlja re enice uz koje su odrastali, reklo bi se upravo onim tonomč kojim su ih oni izgovarali u ono vrijeme, upravo ovdje, na Sastavcima i okolini. Ovdje su odrastali, ovdje su nau ili pripadati kolektivima kojič nisu njihova porodica, ovdje su otkrivali svijet. Ovdje su se, još kao djeca, suo ili s prvom podjelom unutar svoga dje ijeg kolektiva, s onomč č što ih je razdvojila na dje ake i na djevoj ice, zadaju i svakom od njihč č ć forme ponašanja i na in opho enja prema lanovima onog drugog dijelač đ č podijeljenog kolektiva. Nakon toga su, opet ovdje, upoznali prvu hijerarhijsku podjelu s kojom su se u životu sreli, kao i osnovnu, najrašireniju tehniku podrugivanja i vrije anja. Naime upravo su se ovdjeđ oni, dje aci, podijelili na one koji su sko ili s velikog panja na glavu ič č one koji to nisu mogli, te su upravo ovdje one druge, one što nisu imali hrabrosti da sko e, po eli nazivati curicama i tako upoznali ugodnoč č osje anje mo i utemeljeno na mogu nosti da drugoga namjerno zovešć ć ć krivim imenom, onim imenom koje si mu ti dao. Ovdje su, u ono davno doba djetinjstva, shvatili da je temeljno prokletstvo ljudskog postojanja vezano za svjedoka: podnio bi ti nekako to što nisi sko io kad ne bi biloč svjedoka koji te samim svojim postojanjem podsje aju da nisi, a svjedokać nažalost mora biti, jer bez njih ne bi bilo svijesti o tvom skakanju, ako si sko io, a to je kao da i nisi sko io, makar skakao po sto puta svaki dan.č č Bez svjedoka se briše razlika izme u onih koji jesu i onih koji nisuđ sko ili jer bez njih, to jest bez svijesti koju oni utemeljuju, nije mogu eč ć zna enje koje razlikuje dogo eno od nedogo enoga. Ovdje su osjetilič đ đ ugodnu jezu od žena s izbijeljenom kosom i udnim akcentom, za koje suč vezali svoje slike svega stranoga i dalekog što zbunjuje i privla i. Ovdje,č upravo u ovom kafeu Bor, vjerovatno su svi oni prvi put jeli evape, kaoć prvo što uop e jedu izvan maj ine kuhinje, i ovdje su, na Sastavcima,ć č uvjeravali jedan drugoga da je najbolje raditi kao mehani ar na ringišpiluč jer se tako može proputovati cijeli svijet, a pri tom sve vrijeme udisati miris izgorjelog benzina, najljepši i najuzbudljiviji miris što može postojati. Gdje je sad sve ono što su ovdje sanjali, govorili i radili? Gdje su zanosi i rije i, podvale i udarci, zakletve i želje, bijes, prijateljstvo ič mržnja, gdje je sve ono dobro i loše što su ovdje jedni drugima nanijeli, što je svaki od njih ponio u sebi ili ostavio u drugome? Je li ono što su ovdje radili jedni drugima i sebi samima sadržano u svakome od njih, je

34

li im to odredilo životne puteve i u kojoj mjeri, ako jeste? Gdje je sad sve to, šta je bilo s njim ako nije prisutno u njima sadašnjim? Je li nešto od onoga što se onda zbivalo u ovom dijelu grada odredilo da on i Feslija sjede danas ovdje i gledaju se jedan u drugome kao u nekome mahnitom ogledalu? Ovdje je, kratko pred polazak u gimnaziju, Simon shvatio da želi biti kao Isak Samokovlija, lije nik i pisac, ovdje se po eo takoč č zamišljati i osje ati. Šta je u to vrijeme shvatio i o emu je sanjarioć č Feslija? Je li se ve tada moglo naslutiti sve ono što ih danas razlikuje? Jeć li se tada sve to za elo? Je li ono što su oni o sebi shvatili ovdje i u onoč vrijeme odredilo puteve kojima su došli do svojih stolova u kafeu Bor? “Ako su kreacionisti u pravu”, mislio je Simon, “mogu e je da neštoć nastane iz ništa, naprimjer Božijom odlukom. Ali nije mogu e da nestaneć nešto što je jednom bilo, nije mogu e da nešto naprosto nestane bezć traga. Zato nije istina, ne može biti istina, da mi sadašnji nemamo ništa s onima koji smo bili ovdje, sa slikama i snovima kojima smo se ovdje predavali, s onim što smo jedni drugima govorili i radili, sa svim onim što je ovdje bilo u ono vrijeme.” I dok je tako mudrovao, sinu mu da je možda to skriveni razlog njegovog boravka ovdje. Uvijek se može pasti u svoju prošlost, kao u zamku koju nam je vrijeme razapelo; upam ena ilić zaboravljena, vidljiva ili nevidljiva, prošlost je uvijek tu, neizbježna i neumoljiva, kao klopka koju ne možemo izbje i koliko ni strane svijeta.ć Kako god da se okreneš, ti se nekako odnosiš prema sjeveru i jugu, i šta god da radiš, ma kako da živiš, ti ne možeš pobje i od svoje prošlosti.ć Jedan njezin dio nosiš u sebi, a drugi te negdje eka, pa se ta dva dijelač me usobno dozivaju kao dvije antene i dogovaraju se da te dovedu tamođ gdje treba da bi se oni našli i sastavili. Možda se upravo to njemu dogodilo. A možda je morao do i da bi se kona no dogodilo nešto što seć č mora dogoditi i što bez njega nije mogu e? Nau no je dokazivo da mić č svakim svojim postupkom, svakim pokretom naprimjer, ostvarujemo neki doga aj koji bi bez tog našeg postupka bio nemogu . Vibracije kojeđ ć ti proizvodiš idu i ulicom oborile su saksiju koja ti je pala na glavu.ć Osim ako su je oborile vibracije što ih je proizveo neki drugi ovjek idu ič ć susjednom ulicom. Šta se i kako za elo ovdje u nekoj od bezbrojč prošlosti što se motaju ovuda, što se mora dogoditi a ne može bez njegove prisutnosti, tako da je on morao ostaviti svoju ženu i svoju kliniku i do i ovamo?ć

35

- Sviraj, Sam! Tako je trebalo živjeti - javi se opet Feslija i podiže desnu ruku iznad glave, pa je pusti da padne na stol. Na to žena s one strane šanka raširi ruke kao da se pravda, pa posegnu za tepsijom s dvije boce piva, što je stajala pred njom na šanku, ali Strajo stavi prst na rub tepsije i tako je sprije i u namjeri.č - Neka, bona - umiri je Strajo, - kad god se ubije, u pravi je as.č - Nije to samo moja pamet - upozori ga žena gledaju i u neobrijanogć dugajliju što je ušao posljednji. A on, kao da bi time mogao presudno podržati ženu, odrecitira sve anim glasom: “On je ljubi, ona sugeriše -č ljubi, dragi, ljubi uvek više”, pokazuju i o ima od šanka do Feslije i timeć č nalažu i da žena ili Strajo odnesu naru eno pi e. Strajo odmakne ruku odć č ć tepsije i okrene se kolegi s kojim je razgovarao, a žena slegne ramenima i ode s tepsijom do Feslijinog stola. Najprije premjesti sa stola na tepsiju prazne boce, onda stavi pred Fesliju dvije pune koje je donijela i otvori jednu od njih. “Gledaj mi u o i, mala!”, promuca Feslija i pokuša ječ uhvatiti za ruku kojom je otvorila bocu, ali ona bez napora izbježe njegove ruke i vrati se do šanka. Neko vrijeme je vladala tišina, samo poja ana monotonim šuštanjemč što ga je proizvodila ispovijest onoga što je bio na VMA pa ga otamo vratilo da umre kod ku e. U jednome momentu Feslija opet viknuć “Sviraj, Sam!”, ali kao da nije imao snage da podigne ruku i udari njome po stolu, na šta mu šankerica dobaci: “Pred tobom je, avo te odniođ zajedno s njim”, a onda opet zavlada mir. Kratko nakon toga Feslija, kao da je prikupio snagu, pokrenu ruku i dohvati bocu sa stola, o igledno sč namjerom da se njome udari po glavi, ali se poli pivom kad ju je podigao, jer je greškom uzeo otvorenu bocu. Od toga se toliko zbunio da je stao u pola pokreta, tako da se i mlaz što je curio po njemu prekinuo sam od sebe, kad se iz boce odlilo dovoljno. To je dalo vremena Straji, koji je sve to pratio od šanka, jer nije skidao pogleda sa Feslije otkako je onaj dobio posljednju narudžbu, da u tri koraka, s jednom glasnom psovkom koja je ispunila dvoranu, prisko i i istrgne mu bocu iz ruke. č - E ne eš, jebem te luda, ne eš preda mnom pa šta bilo - zaurla Strajo ić ć tresnu bocom po stolu. A onda se, posve nesvjesno, okrenu prema neobrijanome i kratko ga pogleda, na šta on samo zanjiha glavom govore i “C, c, c”.ć

36

- Tako je, Strajo, svaka ti ast - sko i i Simon kao da je prepoznaoč č ugovoreni znak, pa pre e za susjedni stol i sjede nasuprot Fesliji. -đ Feslija, jarane! Pusti, bolan, sve e biti. Znamo mi šta je bilo sa Zuhrom,ć ali nemoj ovako, nemoj pred nama. Feslija je, širom otvorenih usta, buljio u Simonovo lice kao u sablast, blje i nego što je bio, ako je to mogu e. Nakon cijele vje nosti u kojoj jeđ ć č tako buljio, bore i se za dah, viknu “Ti!” neprirodno duboko, glasomć mnogo dubljim od svoga normalnog, pa po e odmahivati glavom kao dač ne može vjerovati onome što vidi, grcaju i i teško, s glasnim šumom,ć uvla e i zrak u plu a.č ć ć - Hajde, hajde, saberi se - drmao ga je Strajo blago za rame za koje ga je uhvatio kad mu je istrgnuo bocu. - Jesi... Jesi ti Zuhru... Ti Azrail? - propenta Feslija kad mu se dah malo ustalio. - Smiri se, molim te, samo se sad smiri - uvjeravao ga je Simon, ali je Feslija i dalje mahao glavom i izgovarao svoja pitanja kao da izdiše. - Ja sam ljekar - napomenu Simon u jednom trenutku Straji, a po tonu se nije moglo odgonetnuti da li se pravda ili umiruje njega i sebe. Kao da se naljutio na sebe zbog te napomene, odmahnu rukom, okrenu se od Straje i nastavi govoriti Fesliji umiruju e rije i mirnim tonom.ć č - Ti si! Ti! - kriknu Feslija i krenu da ustane, hvataju i se za Strajinuć ruku i obori obje boce što su još stajale na stolu. - Budalo pijana! - izdera se Simon, zaliven pivom, valjda posti en zbogđ svoga totalnog neuspjeha. - Luda ku a - uzdahnu Strajo, guraju i prema njihovim stolicamać ć jednom rukom Feslijom a drugom Simona. Neobrijani pri e Straji s le a i položi mu ruku na slabinu kao da ga grliđ đ ili umiruje, a drugom rukom izvadi iz džepa nešto što brzim pokretom pokaza Simonu pa vrati u džep. - Po ite, molim, sa mnom - obrati se neobrijani Simonu.đ - Zašto? Pa ništa se nije dogodilo? - A vala i da jeste... - odmahnu neobrijani prezrivo rukom, kao da pori e vrijednost svemu što bi se ovdje moglo dogoditi. - Nisu kafanskeč tu e moj resor.č - Pa o emu se radi?č

37

- Nisam ovlašten - mirno je objasnio neobrijani dugajlija i slegnuo ramenima kao da tim pokretom potcrtava svoju neovlaštenost. - To mora biti neki nesporazum - uporno se branio Simon. - Mi smo tu da otklanjamo nesporazume - umiri neobrijani Simona i pokretom ruke ga zamoli da krene. - Ja gluposti! - za u eno doviknu Simon Straji prolaze i pored njega.č đ ć - Izvini, stari - doviknu Strajo za njim. - Mislio sam da si i ti jedan od ovih novih junaka. Kod vrata se neobrijani skloni u stranu da Simon može pro i naprijed,ć ali ga onda svojom pruženom rukom zaustavi prije nego je izišao. - Dokument, molim. - Kakav dokument? - za udi se Simon.č - Vaš, svoj ve imam - ljubazno mu objasni neobrijani.ć Simon mu pruži pasoš, a onaj ga jednom rukom spremi u džep i drugom zamoli Simona da krene prvi. Prolaze i pored njega, Simonć osjeti blagi miris duhana. “Negdje se on dobro nakadio”, pomisli Simon izlaze i pred kafe Bor pred kojim je Gojko još uvijek sjedio pokazuju ić ć svakom svoju izgubljenost, a onda kre u i dobro poznatim putem premać ć policiji, par koraka ispred neobrijanog dugajlije, sasvim u skladu s propisima.

4. SVOM NARODU NA RADOST

38

Neobrijani dugajlija je Simonu dao znak da sa eka u hodniku, a sam seč izgubio u jednoj od kancelarija. Simon je samo jednom bio u ovoj zgradi, pred kraj školske godine u etvrtom gimnazije, kad je uzimao pasoš, i toč u prizemlju, tako da mu je ovdje, na prvom katu, sve bilo nepoznato. Nije znao šta je bilo iza kojih vrata, a nije mogao odgonetnuti ni šta je sada jer su, o igledno nedavno, sa svih vrata uklonjene plo ice s imenimač č službenika i nazivima službi. Nadesno od stepenica kojima su se popeli bila su troja, nalijevo dvoja vrata. Simon pro e nekoliko puta nedugimđ hodnikom, koji se na desnoj strani završavao prozorom a na lijevoj slijepim zidom, i iskreno zažali što ne može u ovom tijesnom prostoru hodanjem ublažiti ili makar u initi podnošljivijom nervozu koja seč poja avala. U klopci bijelih zidova i bijelih anonimnih vrata, u gradu ič zemlji koji su o igledno upravo isko ili iz zgloba, bez dokumenata i sč č nejasnom optužbom za vratom, osjetio je da gubi sigurnost, poimaju i dać je u njegovoj situaciji mogu e doslovno sve.ć uo je da iza drugih vrata lijevo od stepeništa curi voda. Po tome, a iČ po tome što su ta vrata bila bez brave, samo prislonjena uz dovratak, bilo je jasno da je iza njih klozet. Valjda su mu otkri e klozeta i šum vodeć osvijestili potrebu da mokri koja ga je, sude i po tome što je odmahć postala gotovo nepodnošljiva, ve dosta dugo mu ila a da on to nijeć č primijetio. Ipak se predomislio i ponovo prislonio uz dovratak vrata što ih je ve bio odgurnuo, misle i kako bi bilo glupo i neprili no ako ga neć ć č bi zatekli u hodniku kad ga prozovu, a još gluplje i neprili nije ako bi seč u nadležnu kancelariju on sjurio direktno iz klozeta, zakop avaju i usputč ć šlic. “Ne treba im olakšavati posao time što u sebe praviti smiješnim”,ć mislio je idu i od kolozetskih vrata prema suprotnom zidu, ali se, prijeć nego je prešao desetak koraka kratkog hodnika, vrati do klozeta i u e uđ njega jako gurnuvši vrata. Primijetio je, naime, koliko je ve podlegao nevidljivom ić neuhvatljivom pritisku policijske logike, pa se nešto u njemu pobunilo. Iz njega je svako povjerenje ve iscurilo kao iz probušene posude, on evoć ve svoje postupke i odnos prema sasvim elementarnim potrebamać podre uje njima, to jest onome što oni, po njegovome mišljenju, od njegađ o ekuju, on je ve nesiguran i spreman da se podredi, on je u sebič ć ponizan i ponižen, ma koliko toga ne bio svjestan. A samo su ga ostavili da eka malo duže nego što je pristojno, nakon što su mu nagovijestili dač

39

je sumnjiv i oduzeli dokumente. Radi se valjda o tome da policija poznaje ovjeka koliko i stari mitotvorci i u itelji religija, pa seč č majstorski koristi praroditeljskim grijehom da bi ovladala živim ovjekom. Neki praroditeljski grijeh nesumnjivo postoji, on ječ

neporeciva injenica i najdublja ljudska stvarnost, ma koliko se mi protivč toga bunili i nastojali povjerovati da nije tako. A to se najbolje vidi po ovjekovoj spremnosti da pristane na krivnju im ga neko autoritativnoč č

optuži. Crkve i policije, vo e i propovjednici, svi koji su stvarno i dugođ vladali ljudima, temeljili su svoju mo na ovjekovoj spremnosti ić č sposobnosti da pristane na krivnju, da se ak osjeti krivim kad ga se zač nešto optuži. ovjek zna da je za nešto, za bilo šta, uvijek i neporecivoČ kriv. Makar znao s potpunom sigurnoš u da nije kriv za ono za šta ga seć optužuje, makar bio pred policijom nevin kao novoro en e, ovjekđ č č postaje nesiguran i slab ako ga znala ki optužiš. To policijski um zna i sč tim ra una, na tome se temelji njegova mo i iz toga se izvode principič ć njegovog djelovanja otkako je policija i otkako je ljudi. Bilo mu je drago što se vratio do klozeta i ušao, u tome je vidio malu pobjedu svoje slobode i kakvu -takvu odbranu dostojanstva, makar pokušaj da odbrani svoje ljudsko dostojanstvo. Ako ikome, dostojanstvo i mir su potrebni onome ko je osumnji en i tako prisiljen da se pravda, ač ako su ikome potpuno oduzeti ili bar ugroženi, onda onome na koga je pala sumnja. Ali mu ova pobjeda nije uklonila nemir i nije ga oslobodila strepnje, naprotiv - ona mu je samo osvijestila koliko je uznemiren i spreman da se osjeti krivim. Sve vrijeme je osluškivao šta se zbiva vani, napeto slušao i naprezao se da mu ne promakne nikakav zvuk, pogotovo eventualno otvaranje vrata i prozivanje njegovog imena, jednom je akč uz dosta muke prekinuo mlaz jer mu se u inilo da nešto uje, a taj ječ č nemir najzad toliko narastao da se po eo spremati prije nego je iscurioč onaj posljednji mlaz na koji stariji muškarci moraju ekati, pa mu se tajč mlaz razlio po ga ama i ruci, umjesto da iscuri u školjku. Nije ni pokušaoć oprati ruke na umivaoniku bez sapuna i peškira, samo je prislonio za sobom vrata i otišao do prozora na suprotnom kraju hodnika, manje slobodan i manje sposoban za odbranu svog dostojanstva nego što je bio prije poduhvata u klozetu. Buljio je kroz prozor na nekakvo dvorište s velikim drvetom ukraju, ne prepoznaju i drvo jer nije istinski vidio ništa,ć sav sabran na nadu da e se smiriti zbrka osje anja što ga je preplavila uć ć

40

klozetu, nakon neslavne propasti njegove pobune. Tako nije uoč otvaranje vrata i prozivanje svog imena, pa ga je sivkasta žena što je stajala u vratima morala dozivati izišavši sasvim u hodnik. - Hej, vi! - vikala je. - U ite, komandir vas eka.đ č Simon se odlijepi od prozora i gotovo pojuri prema otvorenim vratima, ali mu se njegova žurba u ini malo previše uslužnom pa sebe, uz dostač napora, prisili da malo uspori. Iza vrata kod kojih je žena stajala bila je omanja soba s pisa im i daktilografskim stolom, velikim ormarom ić dvojim vratima. Jedna od vrata bila su poluotvorena, što je Simon shvatio kao znak da treba u i na njih. Nasred sobe u koju je stupio, na pola putać izme u pisa eg stola i vrata, stajao je povisok ovjek s kosomđ ć č za ešljanom unazad. Simon se zbuni i stade u vratima jer mu je ovjekč č bio poznat, suviše poznat, ali mu ime nije htjelo pasti na um. A onda mu sinu, prije nego što je njegovo zurenje u doma ina proizvelo nelagodu.ć - Profesore! - Kako, molim? - upita zalizani ovjek i vrati se par koraka do svogč stola. - Oprostite, molim Vas, mislio sam... Niste li Vi predavali fizi ko uč gimnaziji? - mucao je Simon kojeg nije ostavljala nada da je zalizani njegov gimnazijski profesor, što bi, bez sumnje, njegovu stvar jako ubrzalo i pojednostavilo. - Priznajem, predavao sam. - Profesor Landeka, Mirko Landeka? - Ipak si ti, dakle, onaj Mihailovi - nasmija se doma in. - Odmah mi seć ć ime u inilo odnekud poznato, ali lice u pasošu... Nikad vidio, ni nalik.č Ali jesi, dakle, ti. Naš Mihailovi .ć - Jesam. Naš - slagao se Simon iskreno obradovan sretnim tokom kojim su stvari krenule. - E pa dobro došao ku i, Mihailovi u - raširi ruke doma in. - Dobroć ć ć došao me u svoje, brate.đ Kako je Simon samo stajao i mucao “Hvala. Hvala.”, doma in se maloć zbunio, pa vratio ruke u normalan položaj, obišao stol i sjeo na svoje mjesto, pokazuju i Simonu stolicu s druge strane stola. ć - Sjedi, brate, sjedi - nudio je. - Ma mnogo si me obradovao, Mihailovi u. Iznenadio si me, burazeru, nek znaš, iznenadio ali ić

41

obradovao, mnogo obradovao. Nisam to, dakle, od tebe o ekivao, ni uč snu to ne bih o ekivao od tebe.č - Zašto ne? - upita Simon sjedaju i i pitaju i se šta to zapravo Landekać ć nije o ekivao. Nije uspijevao suzbiti neugodno osje anje da u Landekinojč ć srda nosti, u razgovoru, u njegovom boravku ovdje, da u temelju svegač toga leži neki golemi nesporazum koji bi se na kraju njemu, Simonu, mogao razbiti o glavu. - Nisi mi ti taj tip, da ti pravo kažem, ti si mi više onako mekušac, zapadnjak. Ti ni sport nisi volio, kad se dobro prisjetim. Ja se nisam nimalo iznenadio onda kad si ti pobjegao iz otadžbine, dok su svi profesori pravili derneke i opravdavali te, ja sam imao osje anje da samć to o ekivao. Zato ni maloprije nisam pomislio na tebe dok sam gledaoč tvoj pasoš, sve bih povjerovao prije nego da eš se ti pojaviti ovdje uć ovom trenutku. - Zato što nisam volio sport? - pitao je Simon tek toliko da održi razgovor, a ustvari pani no nastoje i da shvati gdje i koji nesporazumč ć leži me u njima.đ - Znam da je nepošteno, ne ljuti se. Tu ina pravi najbolje patriote, zaštođ dakle i u tvom slu aju ne bi bilo tako? Ali u tvom slu aju nije samo sportč č u pitanju, to je nešto kompleksno. Vi ste sve prepustili specijalistima, niste vi više od poduhvata i žrtve, vi ste i kod sebe samih u gostima. Kod vas atleti ari tr e, kuhari kuhaju, kroja i kroje, pjeva i pjevaju, porno -č č č č glumci rade one stvari, a vi sjedite kod sebe u gostima i gledate sve to na televiziji. Eto takav si ti meni bio još onda, u gimnaziji. - Zato što nisam volio igrati fudbal!? - Nemoj mi se sad praviti nevješt, nikakav ti sport nisi volio, ak sič izbjegavanje nastave kod mene pravdao time da svak treba raditi svoj posao. Simon je morao priznati da je to istina. Landeka mu je predavao u tre em i u etvrtom gimnazije, kao mladi oduševljeni nastavnik koji jeć č upravo diplomirao i sve ideale pedagoške poeme uzimao nasmrt ozbiljno. U enike nije kažnjavao nego uvjeravao, tako je i sa Simonom satimač raspravljao o njegovom manjku interesa za nastavu i trudio se da pobije njegov argument kako svak treba raditi ono što najbolje zna. Sasvim si u pravu, govorio mu je profesor Landeka tada, jasno je da svak treba raditi ono što najbolje zna kao svoj stru ni posao, ali niko ne smije raditi samoč

42

to, jer u tom slu aju postaje rob svoga jednog znanja. Ovo što mi radimoč je fiskultura, dakle kultura tijela, jedna disciplina dakle koja vam pomaže da razvijete sve sposobnosti svog tijela u mjeri koja vam prija. Ja ni u snu ne pomišljam da od vas pravim sportiste, robove jedne sposobnosti tijela i jednog jedinog znanja. Ali si i ti, Mihailovi u, jedne vrste sportista akoć se sav predaš matematici ili biologiji, dakle jednoj sposobnosti uma, a prezreš svoje tijelo i njegove sposobnosti. - Dozvoljavate li jedno privatno pitanje, profesore? - javi se Simon, vra aju i se iz gimnazijskog vremena u policijsku stanicu.ć ć - Pitaj, Mihailovi u, rode moj, pitaj dakle šta te volja.ć - Otkud Vi ovdje? ŠtaVas je navelo da ostavite školu i pre ete uđ miliciju? - U policiju, u policiju, policija se to sada zove - nasmija se Landeka. - Iako si ti u pravu, ja sam prešao u miliciju. - Zašto? - Zbog filosofije - nasmija se opet Landeka. - Sad ti sigurno misliš da te zafrkavam, zar ne Mihailovi u? Profesor fiskulture prelazi u policiju, pać sve to zbog filosofije! A ipak je tako. Dobro, naravno da je tu bilo i onih normalnih razloga kao što su bolja plata i manje posla, ali je presudni razlog stvarno bila filosofija. Uslijedio je dugi monolog, prepun rije i “dakle” bez koje Landekač izgleda nije mogao izgovoriti ni jednu re enicu, o filozofskim razlozimač koji su Mirka Landeku odveli iz gimnazije u policiju. Ti su se razlozi uglavnom svodili na obnovu morala, to jest neminovnost te obnove ako se želi spasiti ljudski rod. Moralna propast je, po Landeki, po ela sč krš anstvom i njegovom “kelnerskom filosofijom ljubavi i blagosti” kojać ne odgaja ljude u disciplini i slobodi, nego u poniznosti i nelagodi. Krš anstvo nudi ponizne i neslobodne ljude kao uzor, ono ih proglašavać idealom kojem se jaki i slobodni moraju prilagoditi, tako da svi ljudi na kraju postanu kelneri, a ovje anstvo postane ono ime ih crkvač č č proglašava - stado. “Sjeti se samo onog zahtjeva da ponudiš i drugi obraz onome ko te je udario po jednome”, govorio je Landeka. “Šta ti ostaje ako to stvarno uradiš? Zamoli ga da te nakon toga pljune i udari nogom u guzicu, eto to ti ostane. A onda eš vidjeti šta je postalo od tebe, koji sić nekad možda bio ovjek”. Uzroke svemu tome Landeka je vidio uč obrtanju temeljne pretpostavke svakog morala po kojoj ovjek trebač

43

zahtijevati od sebe, a ne od drugih. Ti žrtvuješ sebe, ako si ovjek i ako sič moralan. Bog može žrtvovati Sina, ako je On tako odlu io, ali ovjekč č može žrtvovati samo sebe. Ali je prava propast došla kasnije, s ovom modernom ideologijom sre eć i užitka koja nas sve pretvara u pubertetlije, mislio je Landeka. Krš anstvo je pretvaralo ovjeka u dosadnu zadušnu babu, ali ga jeć č tjeralo da odraste i upozoravalo ga je na druge ljude, na njegovu odgovornost za njih i za svijet, pomagalo mu da postane malo više od sebe samoga. A ovo je ista propast, ovo nam ne da ni da odrastemo.č “Pubertetlija ima pravo misliti da je svijet u redu ako su njegove žlijezde mirne, jer je pubertetlija budala i ima samo dvanaest godina”, vikao je Landeka. Ali je strašno kad tako misle ljudi od pedeset i od sedamdeset godina, kad tako misle mesari i profesori, majke i k eri, šoferi ić državnici. A nama se to dogodilo, mi smo svi pubertetlije, mi smo postali podudarni sa svojim tijelom, od cijelog svijeta nama smo još ostali jedino mi, a od unutrašnjeg bi a ostala nam je još jedino utroba. Ne može to nać dobro iza i, iz toga stanja nema izlaza bez temeljite moralne obnove,ć valjda je i tebi sada to jasno, zaklju i Landeka. A onda ustade, dohvati izč ormara bocu i dvije aše, nali i postavi aše na dva kraja stola.č č - De, Mihailovi u, rode moj - ponudi Landeka rije ima a onda i rukom,ć č pokazuju i kratkim pokretom na ašicu pred njim. - Ja filosofiram, ać č zaboravio na najvažnije stvari, naprimjer da se kucnem za dobrodošlicu sa saborcem. - Hvala, ja ne bih mogao - branio se Simon. - Moja vlastita, ja pekao, to se ne odbija osim ako si me naumio vrije ati - objasni Landeka dižu i svoju ašu i kucaju i njome uđ ć č ć Simonovu. - Hajde, rode, do dna, kao bra a. ć - Nastavite, molim Vas - prekide Simon dugu šutnju što je nastupila nakon što su ispili, još uvijek nesigurnim glasom i kratkog daha zbog Landekine prejake rakije. - Šta? - Izložite mi do kraja Vašu filozofiju. - Izložio sam. Šta si to ti o ekivao, predavanje? Nema toga kod mene,č Mihailovi u, ja sam ti lijen za duga predavanja, sve je kod mene kratko ić jasno, tako je bilo i na nastavi ako se sje aš. Jasno je meni zašto si tić o ekivao mnoge sate pri e, drugi bi ovjek knjižurinu napravio od ovogač č č

44

što sam ti ja rekao u par minuta. A ja nisam ni zapisao, ni bilješkicu. Ne da mi se. Ja mislim da nam je to i kao narodu glavni problem, to što su nam talentovani ljudi lijeni, a marljivi netalentovani. - To su, zna i, bili Vaši razlozi da pre ete iz gimnazije u policiju? -č đ pitao je Simon nesigurno. - Upravo to. Život je timska igra, Mihailovi u, i mi moramo obnovitić smisao za timsku igru ako ne emo da sve ode u materinu. Jasno je dać svaki pojedinac mora imati dovoljno prostora da se i u timu iskaže kao pojedinac, ali svakome mora biti jasno da je tim važniji od njega. Možeš ti biti deset puta Pele, ne možeš ni nastupiti ako nemaš deset saigra a.č Razumiješ? Nema igre bez tima, ti si nula bez tima jer ne možeš ni nastupiti ni zaigrati. - Postoje i pojedina ni sportovi - primijeti Simon bez neke namjere, tekč toliko da nešto kaže i održi razgovor. - Ma idi, Mihailovi u, molim te, kakvi pojedina ni sportovi kakvić č bakra i. Samo peder i psihopata može igrati ono za šta mu niko drugi neč treba. Pa igra i jeste tu da se sretneš s drugim ljudima, da se s jednima udružiš protiv drugih, da se nadmudrujete i nadigravate, jedni drugima podvaljujete i pomažete, a tako se upoznajete i kao da razgovarate. Ma kakav ti je to ovjek koji sjedne pred ogledalo da se porazgovara?!č - Ne znam je li baš tako - slabo se pobuni Simon. - Vraga ne znaš, ako si ikad gledao te pojedina ne sportove vidio si dač je to sve go peder i psihopata. A sve je to ova vaša ideologija sre e kojać samoživost uzdiže u najviši ideal. Užitak je jedino što oni još znaju, a i uživati mogu još jedino u sebi. Pa vidio si da ono i tenis igra sve više samo sa sobom! - Nikad se nije radilo koliko se danas radi i nikad se nije živjelo javno kao danas - primijeti Simon. - I o najintimnijim stvarima ljudi danas govore javno, ak na televiziji, slikaju se i hodaju goli, raspravljaju predč publikom o svom seksualnom životu i porodi nim tajnama.č - Pa šta? - Stvarnost pobija Vaše tvrdnje. Bar ih dovodi u pitanje - ispravi se Simon brzo, sjetivši se da je za njega mnogo važnije zadržati Landekinu naklonost nego utvrditi istinu o pitanjima koja je on otvorio. - Baš ih potvr uje, moj Mihailovi u, samo treba gledati otvorenihđ ć o iju. Slikaju se i pri aju o seksu, jer to više ne rade, dakle viškom slikač č

45

nastoje i od sebe samih sakriti manjak stvarnosti. Raspravljaju o porodi nim tajnama i mukama jer nemaju više porodice. Zar bi ina e toč č radili pred publikom, kad bi bilo druga ije? Zar bi onaj ko stvarno imač mater mogao povjerovati da e tek u razgovoru s nepoznatim ovjekomć č razumjeti kakvi su se problemi pojavili izme u njega i njegove matere?đ Ne bi, Mihailovi u, vjere mi, makar taj nepoznati sto puta bio specijalistać za materinstvo. Ali ja razumijem njegovu logiku. Ako on, dakle, izmisli neki porodi ni problem i o njemu dovoljno dugo govori, pojavi e se uč ć neko doba i porodica, ra una on. To je provjereni psihološki trik, svakič trener bi ti mogao o tome govoriti satima. Na tome su zasnovani i svi moji uspjesi sa ženskom rukometnom ekipom naše škole. A šta si ti po profesiji, Mihailovi u?ć - Ljekar. - Pa i ti bi, dakle, morao nešto znati o tome, majku mu, i vi ljekari steknete nešto pojma o psihologiji. Ili je to druga ije kod vas na Zapadu?č - Isto je to, ja bar pretpostavljam da je isto ili sli no. Ali mi je ovo štoč govorite ipak novo, kao da je i to Vaša originalna teorija. Vidljivo obradovan Simonovom pretpostavkom da je i psihološka teorija koju je izložio njegovo djelo, Landeka je nalio obje aše, svojomč kucnuo u Simonovu, pa prisilio gosta da popije zajedno s njim u jednom gutljaju. A onda se, nakon dubokog uzdaha, dao na to da svoju teoriju široko izloži i objasni. Osnovu Landekinom u enju davali su novijič ameri ki filmovi i televizijske serije u kojima se vide desetine i stotineč luksuznih bogataških ureda sa ogromnim pisa im stolovima, a na svakomć od tih stolova vidi se po jedna ili dvije fotografije koje prikazuju porodicu ovjeka što rezidira u tom raskošnom uredu. Po Landekinimč rije ima, postoje dva mogu a objašnjenja za bizarnu potrebu uspješnihč ć Amerikanaca da svoje pisa e stolove ukrašavaju fotografijama porodice:ć ili oni toliko rade da bi porodicu sasvim zaboravili, kad ih fotografije na stolu ne bi podsje ale na to da imaju ženu i djecu, ili su te fotografije (toć je drugo mogu e objašnjenje) dio njegovog imidža, jedno od sredstavać kojima uspješni ovjek iz raskošnog ureda o sebi gradi sliku solidnog,č ozbiljnog i pouzdanog ovjeka. A ne zna se je li gore zaboraviti porodicuč ili njome dekorisati svoju sliku u o ima nepoznatih ili jedva poznatihč ljudi (Landeka je zbog ne ega rekao upravo “dekorisati” a ne ukrasiti ilič nešto sli no). Najgora je, u svakom slu aju, kombinacija toga dvoga, ač č

46

mnogo je razloga za uvjerenje da je upravo to slu aj u današnjem svijetu,č jer je jedina stvarnost današnjeg ovjeka puka služba firmi, a od svegač ostaloga što je nekad inilo ljudsku stvarnost i život on dobija samo slike,č i to obilje slika. Možda on oksuz stvarno ima porodicu, kako tvrdi fotografija na stolu, ali on od te porodice ima samo sliku, a porodica od njega ima samo ono što firma nije htjela ili nije mogla upotrijebiti. Današnji je ovjek ostao bez porodice i vjere, bez naroda i otadžbine,č njemu je od svijeta ostala firma i od života služba firmi. Danas više nema prirodnih zajednica (Landeka ih je u retori kom zanosu nazvaoč zajednicama krvi), postoje samo radne zajednice, koje su proizvoljne i zato ih ovjek ne može osje ati kao obavezu i kao sigurnost. Samo suč ć prirodne zajednice nužne jer ih niko ne bira, a bez nužnosti nema sigurnosti. Na tom je mjestu Simon prekinuo svog bivšeg profesora primjedbom da je Isus pozvao u enike da krenu za njim, ostavljaju i oca i majku, štoč ć bi zna ilo da je upravo on objavio kraj zajednice krvi, na što se Landekač razbjesnio i objasnio da nije na predavanju i ne može paziti na svaku rije . Pa je ponovo nalio ašice, ali ovaj put nije ispio odjednom nego ječ č dozvolio da pijuckaju. - Zovi je kako te volja - govorio je kad se malo smirio. - Nije zajednica krvi, slažem se, ali jeste tvoj tim, jeste zajednica u kojoj si prisutan znanjem i srcem, dušom i tijelom, sje anjem i osje anjima. To jeć ć zajednica ljudi a ne zajednica profesionalaca, o tom se radi. I onda je ponovo govorio o porobljenosti današnjih ljudi radom i profesijom, a Simon se, napola ga slušaju i, zabavljao odgonetaju i štać ć od onoga što njegov bivši profesor izgovara, jeste njegova misao, a šta je manje ili više vjerno ponavljanje tu ih rije i. Ve ranije je on primijetiođ č ć da Landeka neke re enice i itave nizove re enica izgovara neprirodno,č č č kao tu im glasom, brzo i nau eno, a to ga je onda upozorilo na to kolikođ č konstrukcija i ritam tih re enica odudaraju od Landekinog normalnogč govora. Bilo je o igledno da profesor ponavlja dijelove onoga što je uo ič č u emu je vjerovatno prepoznao vlastite misli, osje anja, slutnje. Sada seč ć Simon, opušten i ohrabren rakijom koju je popio i bore i se protivć pijanstva, zabavljao odgonetaju i šta je od onoga što uje stvarnoć č Landekina misao a šta je manje ili više vjerno upamtio od nekoga kome vjeruje.

47

Današnji ljudi biraju jezik i grad, zemlju i vjeru u kojima žive, govorio je Landeka. Oni se tome raduju jer je to za njih sloboda, a zaboravljaju da je svaka sloboda nužno povezana s nekim gubitkom. Tako im se i dogodi da se na kraju, nakon niza svojih slobodnih izbora, na u u praznomđ prostoru kao zrno prašine, bez težine i vlastite mase, bez i ega što bi ihč za nešto vezalo i tako ih koliko-toliko štitilo. Njihova ih sloboda, dakle, izru i profesiji na milost i nemilost, vama profesija tako postane zamjenač za sudbinu jer je profesija jedino donekle stabilno što u vašim životima može postojati (nije se moglo odgonetnuti zašto je Landeka u jednom trenutku prešao na drugo umjesto tre eg lica, na direktno umjestoć indirektnog oslovljavanja kojim je Simona svrstao u “današnje ljude” o kojima je sve vrijeme govorio). Tako vi prestajete biti ne ija djeca,č hriš ani, Srbi, ljudi, a postajete mesari, novinari, službenici neke firme.ć Vi gubite komšiluk, prijatelje, drugove iz raznih životnih doba, a jedino vam društvo postaju ljudi vaše profesije i drugi službenici vaše firme. Vi dakle niste ljudi, nego profesionalci. Zato vi svoje zlo ine i podlostič pravdate profesijom, kao što profesijom objašnjavate sretne slu ajeve uč svojim životima. On širi laži kojima ovjeka otjera u smrt, a onda toč pravda time da je on profesionalac. Ona mu i ljude i ponižava ih predč njihovom djecom, ali u tome ne vidi ništa loše jer ona samo izvršava nare enja. Nema tog užasa koji današnji ovjek ne e smatrati dobrim iđ č ć opravdanim, ako ga je uradio kao profesionalac, vama profesija i interesi firme stoje iznad svega i mjera su svih stvari. - Možda su ljudi naprosto takvi, profesore - uzviknu Simon netrpeljivo, kao da je Landeka optuživao li no njega opisuju i mu žalosnu sudbinuč ć “današnjih ljudi”. - Ima li razlike izme u ovoga što ubija u ime profesijeđ i onoga što je ubijao u ime naroda, vjere, nacije? Mi ubijamo, mi smo biološka vrsta ubica, to je konstanta. - Ne zajebavaj, Mihailovi u, svega ti, kako nema razlike!? - posko ić č Landeka, ali se brzo pribra i osmjehnu se na Simona. - Dobro si me, dakle, nasamario, svaka ast. Zar bi se ti vratio u ovom sudbinskom asuč č kad bi mislio da nema razlike. - Zašto sudbinskom? Dešava li se to nešto posebno u ovom asu?č Landeka je zaustio da nešto kaže, vjerovatno da podsjeti Simona kako svaka šala ima granice, ali je odustao i pažljivo se zagledao u svog bivšeg u enika kao da nešto provjerava. Dugo je gledao i odmjeravao, sč

48

nevjericom upitao “Je l ti to ozbiljno?”, a onda se uspravio u stolici, sve uradio kao da se sprema da nešto kaže, pa opet odustao. Na kraju je, kad se o igledno posve pribrao, upitao kao uzgred, poluglasno:č - Pa dobro, jesi ti došao ovamo da budeš s nama? - S kim? - Jasno je da nisi, im pitaš - zaklju i Landeka. - Ja gluposti!č č Nalio je sebi novu ašicu i malo otpio, dugo listao Simonov pasoš ič pravio se da ga razgleda, pripremaju i zapravo ovom dugom šutnjomć duboki zaokret u svom odnosu prema gostu. - Kad ti, dakle, do e ovamo, Mihailovi u? Kako si ono rekao?đ ć - Sino . Kasno, mislim da je bilo oko jedan. Sigurno je bilo prošloć pono - mucao je Simon zbunjen naglim preokretom situacije.ć - Je li te ko vidio? uo? Može li to ko potvrditi?Č - Ne, Ibrahim Pleh mi je ostavio klju eve na dogovorenom mjestu.č - I ti si odmah otišao spavati i spavao si do jutros kao jagnje bijelo, zar ne? - Upravo tako. - Znam, iskusan sam ja ovjek, znam kako stvari na svijetu idu. A za toč vrijeme je neko ubio Zuhru engi , sigurno je se sje aš. Dok si ti spavao,Č ć ć ili dok si ulazio u ku u, ili možda dok si svojim autom ulazio u grad,ć neko je ubio našu Zuhru. Šta misliš, kad je to moglo biti? Simonu je u unutrašnjem uhu odjeknuo onaj nezamislivi urlik hora pasa što ga je uo sino , as prije nego e potonuti u san, pa je ve htio re i dač ć č ć ć ć je to moglo biti upravo kad je on odlazio na spavanje, ali je na vrijeme shvatio koliko bi besmisleno, možda i opasno, bilo re i takvo neštoć Landeki, kojem je nešto, Simonu skriveno, jako pokvarilo raspoloženje. A onda je, nevjerovatno brzo, zaboravio i vrisak pasa i svoju namjeru da o tome govori. - Jutros je gospodin Tiro, zaru nik ubijene, imao s tobom ozbiljanč sukob pred svjedocima. Je li to u nekoj vezi s ubistvom? Išli ste zajedno u školu, bili drugovi, kakav je to na in da se sukobite im ste se vidjelič č nakon tolikih godina? Jedini zamisliv razlog je ubistvo? Ili nije? - Ne mislite valjda... Budimo razumni, profesore, molim Vas! - uzviknu Simon, zapanjen kombinatorikom, zapravo jasno pokazanom sumnjom, svog bivšeg profesora.

49

- Budimo, dakle, kad ve moliš, Mihailovi u. Žrtva je u ovom graduć ć živjela mirno i u dobrim odnosima s komšijama od svog ro enja, a ju eđ č je, to jest sino , ubijena bez svjedoka i bez poznatog razloga. Jedino štoć se u tom vremenu dogodilo, osim tog ubistva, jeste tvoj dolazak, opet bez svjedoka i bez poznatog razloga. Nekoliko sati nakon ubistva s tobom se, pred svjedocima, sukobio zaru nik ubijene. Zna se da si ti bio zaljubljenč u ubijenu i zna se da je njihova vjeridba nesre no završila. Jesu li ovoć injenice, Mihailovi u?č ć

- Priznajem da jesu, ali tako poslagane... - Razumno, Mihailovi u, razumno poslagane, kako si izvolio zamoliti.ć Je li svaki gra anin ovoga grada vidio pokojnu engi svaki dan uđ Č ć posljednjih hiljadu dana? Jeste. Je li je, dakle, svaki gra anin ovogađ grada mogao hiljadu puta ubiti u posljednjih hiljadu dana? Jeste. Ali je niko nije dirao jer ni muha ni mrav protiv nje nisu imali ništa. Jedino nejasno mjesto u njezinom kristalno jasnom životu jeste raskid njenih zaruka koji se vremenski gotovo poklapa s tvojim bijegom iz otadžbine. Drugo nejasno mjesto u njezinom životu jeste njena smrt koja se savršeno poklapa s tvojim neobjašnjivim dolaskom. Simon je zurio u svog bivšeg profesora i povremeno zijevao kao riba na suhom. Lice mu se krivilo kao da se pokušava osmjehnuti, rukama je poricao rije i koje kao da su padale na stol izme u njih dvojice, skupljaoč đ se na stolici, o igledno užasnut i samom mogu noš u da neko pomislič ć ć kako bi on mogao biti Zuhrin ubica. - Šta je, Mihailovi u? Moliš me da budemo razumni, a onda ti se neć dopada kad smo takvi? Svi ste vi isti - gadljivo zaklju i Landeka.č - Ne mislite valjda ... - procijedi Simon, ne uspijevaju i ni da izgovorić strašnu rije .č - Ne mislim, naravno da ne mislim, ja utvr ujem injenice i ostavljamđ č mišljenje onima koji su za to nadležni. Ti si naravno došao autom? - Da. - Gore je, kod ku e tvojih roditelja?ć - Da. - Daj mi klju eve. Pasoš i klju evi ostaju kod mene, da se ti ne bi tajnoč č udaljio prije kraja istrage, to jest prije nego što istraga pokaže koliko si nevin. Sad možeš i i, pozva emo te ako komandant poželi da s tobomć ć razgovara.

50

Simon je kao ošamu en ustao i krenuo prema vratima. Kad je pružioć ruku prema kvaki, Landeka ga zovnu i pokretom prstiju na desnoj ruci pokaza mu da pri e.đ - Ti eš se, naravno, svako dva dana javljati kod mene, bez obzira nać ono što komandant kaže u vezi s tobom - povjerljivo saop i Landeka ić pokretom ruke ponovo otpusti Simona koji se kao automat okrete i zaputi prema vratima. - Mihailovi u! - viknu Landeka iznova, kad je Simon dohvatio kvakuć na vratima i pokretom kažiprsta ga pozva prema sebi. Micao je kažiprstom i pozivao ga bliže sebi, sve dok se Simon nije našao uza sami stol, duboko nagnut prema Landeki koji je sjedio na drugoj strani stola. -Me u nama re eno, žao mi je što je ovako ispalo. Sasvim malo, mal ice,đ č č ali ipak žao. Jebo ti svoj život, ako u njemu nisi našao nešto za šta si ga spreman dati, to ti je moje prijateljsko mišljenje, Mihailovi u.ć Nakon toga se Landeka okrenuo od Simona i po eo pospremati stol, štoč je ovaj shvatio kao znak da je kona no stvarno otpušten. č

5. VRIJEME JE

Nusreta i Ibrahim Pleh do ekali su ga kao da je ju er sjedio kod njih, sč č onom vrstom tihe radosti s kojom su uvijek do ekivali ljude što su imč ulazili u ku u, uvijek punu i uvijek otklju anih vrata. Ibrahim je ustao ić č krenuo mu ususret s rije ima “Jallah, doktore! Bujrum, bujrum, dobroč nam došao”, a Nusreta ga je zamolila, sjede i na svom mjestu desno odć šporeta, s kojeg kao da se nije pomakla od onog vremena, da joj pri eđ bliže i govorila, pažljivo ga zagledaju i, “Mašala, doktore, što si lijep, mać ljepši si nego dok si bio momak”. Pri tom su oboje pokazivali istu onu ozarenost koju je Simon upoznao i zavolio još kao dijete, a koju je kod njih, inilo mu se, uvijek izazivao ulazak drugog ovjeka u njihovu ku u.č č ć Nusreta je, njemu u ast, napravila sjecani burek i hurmašice, ali ječ morao jesti sam jer se za ru ak, koji su oni odga ali koliko se moglo,č đ ekaju i ga, nije pojavio. Dok je on jeo, Ibrahim mu je ispri ao, koliko ječ ć č

on mislio da treba, o smrti njegovih roditelja i o stanju stvari oko ku e, ać onda ušutio. Simon je znao da bi sada, kad on završi objed, trebao po etič pravi razgovor, pa je razvla io s jelom koliko je mogao jer se on togč

51

razgovora malo pribojavao, znaju i da nije usitinu sposoban za njega. Štać bi on njima mogao re i? Šta bi ih mogao pitati? On se ne sje a ni kolikoć ć su djece oni imali, ne zna šta je u me uvremenu bilo s tom djecom, neđ zna šta je danas makar s jednim od njihove djece da se uhvati za njega i usput se, govore i o njemu, raspita za ostale. Pretpostavlja se da on, kaoć prvi komšija i prijatelj, zna dobar dio onoga što se doga alo u porodiciđ Pleh, bez obzira na to što nije živio ovdje, a on ne zna ak ni to koliko bič to njegovo znanje trebalo biti. On vidi da su dvoje starih sami u ku i kojać je nekada stalno bila puna, ali ne zna je li to dobar ili loš znak i ne vidi kako bi makar to mogao saznati. Zna i li to da su im djeca uspješni ljudič rasuti sa svojim porodicama po svijetu, ili da su propalice koje su se s roditeljima razišle u bijesu, ili da ima jednih i drugih, kao što je slu aj uč svakoj pristojnoj porodici? Ibrahim i Nusreta znaju da je on prili noč redovno telefonirao sa svojima i vjerovatno pretpostavljaju da je obaviješten o najvažnijim doga ajima u gradu, pogotovo u bliskim iđ prijateljskim porodicama. Njega otac, istini za volju, jeste uredno obavještavao o svemu tome, ali Simon nije upamtio niti jednu promjenu u porodici Pleh, kao da te promjene nije htio (nije smio?) stvarno primiti k znanju. Njih je on sve ovo vrijeme emigracije podrazumijevao, onako kako je podrazumijevao Drinu i brdo Tabija, sumrake i svoju vlastitu ku u. A upravo to ga je održavalo, prije nego je našao uto ište u ljubavi sć č Barbarom, jer ovjeku sigurnost dolazi iz onoga što podrazumijeva, ač ono što se podrazumijeva je konstanta i zato u tome nema i ne može biti promjena kao ni u postojanju samom. Neki mehanizam, recimo lukavstvo opstanka, nije dozvoljavao sve ovo vrijeme da on shvati i prihvati bilo kakvu promjenu u porodici Pleh, kao što ne bi dozvolio da shvati i prihvati nestanak Drine, svoje ku e ili sebe samoga. Nema sumnje da gać je otac uredno obavještavao ko se od Ibrahimove djece oženio, zaposlio, preselio, nema sumnje da mu je svaku takvu promjenu ispri ao ič prokomentirao jer ni otac drugih i važnijih tema nije imao, ali je on, Simon, uspijevao zaboraviti (potisnuti iz svijesti) sve te novosti imč završi razgovor s ocem. Sve mu je to u magnovenju proletjelo kroz glavu, dok je u ustima rastapao komadi e hurmašice i tako odga ao završetak ve ere koja jeć đ č njemu, zbog burnog dana i dugog boravka kod Landeke, ujedno i ru ak.č Nije bilo znakova da je doma inima ova šutnja neugodna, oni nikad ić

52

nisu bili jako razgovorljivi ili od onih ljudi koji insistiraju na razgovoru ako su s nekim u društvu, kao da šutnja me u ljudima mora bitiđ neugodna, ali sve to nije umanjivalo Simonovu nelagodu koja je stalno rasla. On mora idu eg trenutka re i nešto lijepo i prijateljsko, nešto što eć ć ć pokazati svu onu prisnost i zahvalnost što ih on duboko u sebi osje a zać ovo dvoje staraca koji ga vra aju u ona vremena, koji u njemu obnavljajuć onaj mir i radost što ih je jutros bio ponovo našao, oni mu sve to vra ajuć dok sjede ovako pred njim upravo onakvi kakve ih je on pamtio i nosio u sebi, bezvremeni i nepromjenljivi - ona na svom mjestu desno od šporeta i on na svome, na kraju se ije. On mora izgovoriti nešto što e i njimač ć jasno pokazati koliko ih on voli i zahvaljuje se za ovo što mu daju, koliko mu zna i to što su ostali ovakvi i što ga primaju onako kako su ga primalič u ono vrijeme, a ne pada mu na um ni jedna suvisla re enica jer on oč njima ne zna ništa i njegov svijet se s njihovim gotovo i ne dodiruje u sadašnjosti. To mu je palo u o i maloprije, kad se nastojao sjetiti biloč ega u vezi s njihovom djecom ili bilo kakvog pitanja u vezi s tomč

djecom koje bi i njima dvoma bilo znak prijateljstva i bliskosti. Bi li stari smatrali dobrim ako bi imali uspješnu djecu rasutu po svijetu ili bi rasipanje po svijetu za njih bio samo drugi na in da se djeca izgube?č Manje bolan od smrti i manje sramotan od zatvora ili razilaska u bijesu, ali po u inku jednak jer oni u svakom slu aju ostaju sami. Cijeli je njihovč č život bio posve en tome da se osigura trajanje na svome, na su enome,ć đ mjestu, tako da je za njih dvoje rasipanje svijetom vjerovatno puko osvajanje prostora koji nije tvoj i ne treba ti, besmisleno i nepotrebno bez obzira na gomilanje dobara kojim ono može biti pra eno. Za njih jeć vjerovatno osvajanje cijelog svijeta jednako porazu i gubitku, ako je pra eno gubitkom vremena, a nužno je pra eno gubitkom vremena ako jeć ć povezano s prekidom trajanja na jedinome mjestu koje je stvarno tvoje jer te pamti, jer si preko njega upoznavao svijet i u io jezik, jer si tu prvič put zaplakao. A možda on samo pretpostavlja da bi oni trebali ili mogli tako misliti, možda im pripisuje misli koje njega samoga danas sve dublje uznemiravaju? U svakom slu aju, on ne zna šta bi mogao re i a dač ć ih ne povrijedi, šta bi mogao pitati a da ih time ne ubode u ranu, kako bi po eo razgovor koji bi olakšao i njegovo srce, preplavljeno ljubavlju ič zahvalnoš u.ć

53

- Ho eš li šerbe od zohinog cvijeta ili hladnog aja od šapurina? - upitać č Nusreta, dok je on pani no tražio svoju prvu re enicu, bulje i u tanjir nač č ć kojem više nije bilo ni mrve od hurmašice. - Otkud ti šapurine u ovo doba, pobogu? - Lanjske, možda i preklanjske. Ko e mi ih potrošiti?ć - Volio bih aja - odgovori Simon, obradovan što se razgovor pokrenuoč sam od sebe. - Bez še era, molim te.ć Nusreta je ustajala dugo i teško, uz glasne uzdahe, i to je bio prvi jasan znak da njih dvoje ipak nisu slika iz Simonovih lijepih uspomena. Drugi, još jasniji znak, bilo je Nusretino kretanje, teško i nesigurno, kao da joj svaki korak nanosi bol i kao da e joj neki od zglobova ovaj as otkazati.ć č Mala vje nost joj je trebala da pre e onih nekoliko koraka od šporeta doč đ špajza i vrati se s bokalom. - Neka ti je u slast - pružila mu je Nusreta bokal s ašom nač poslužavniku, a onda se opet zagledala u njega. - Doktor naš, Bog te pomogao. I onda dugi, komplicirani postupak sjedanja, pra en uzdasima od kojihć je poneki li io na suspregnuti jauk.č - Jeste li uli za Zuhru? - upita Simon odlažu i ašu.č ć č - Ah, brate! - othuknu Ibrahim. Simon se sjeti da su oni još u ono vrijeme bili obaviješteni o svemu što se doga alo u gradu, i to uvijek i gotovo u vrijeme dok se doga alo, iakođ đ naizgled nisu izlazili iz ku e. U to vrijeme su im novosti vjerovatnoć donosila djeca i bezbrojni gosti koji su stalno prolazili kroz ku u, ali jeć tako izgleda i sada, kad oni o igledno ne izlaze i kad im u ku u, poč ć svemu sude i, rijetko poneko navrati.ć - Dragi Allah najbolje zna kad je neko dovoljno trpio - javi se Nusreta. - Kad neko ispuni svoju mjeru patnje, On ga milostivo uzme sebi. - Kasno ti je sad za kahvu - primijeti Ibrahim nakon duže šutnje što je zavladala nakon Nusretinog zaklju ka. Po navici iz djetinjstva, Simonč podiže pogled na sat što je visio na zidu nasuprot se ije, koji su svi zvalič hadžijskim, iako se radilo o tipi nom švarcvaldskom satu, jer ga ječ nekom od Ibrahimovih predaka donio na dar neki ro ak kad se vratio sađ hadža. - Pa i nije, vala - odvrati Simon - tek je malo prošlo sedam.

54

- To je malo prošlo osam, samo se to kod nje ne vidi, kod nje sahat ne ide kao kod normalnog svijeta. - Kod mene ide kako je red, kod njih ide naizvrat - pobuni se Nusreta. - Na svoju ti je to ruku, ne da ona da se podešava ono zimsko i ljetno vrijeme što su izmodali neke godine - objasni Ibrahim zbunjenome Simonu. - Svem svijetu valja, samo njoj ne valja. - Ne valja nikome, ni svijetu ne bi valjalo da je svijet ostao kako treba - prkosila je Nusreta. -Nije vrijeme kapa pa da biraš koju eš za ljeto, kojuć za zimu, a koju onako. - Ne bira ni ono, nego štedi struju, Bog te pomogao - objašnjavao je uporno Ibrahim, koji je izgleda odlu io iskoristiti Simonovo prisustvo dač okon a Nusretinu pobunu ili je barem temeljito dovede u pitanje. Tek ječ Ibrahimov gotovo mole ivi glas upozorio Simona na nešto tvrdo ić ogor eno što se moglo primijetiti kod Nusrete.č - Ma nemoj! On štedi struju ako je njemu sedam kad je cjelom svijetu šest sati? Ja dobre mu uštede, zamisli koliko bi tek uštedio da mu je devet ili deset! - podrugnu se Nusreta. - On štedi struju ako natjera cijeli svijet da mu bude sedam, jer tada niko ne mora uklju ivati svjetlo da se sna e u ku i ili na poslu - strpljivoč đ ć je objašnjavao Ibrahim, ali onda ipak odmahnu rukom kao da odustaje i obrati se Simonu. - Ona je uvrtila u glavu da je to nešto protiv nas i ne bi popustila da je ubiješ. - Nije ona uvrtila u glavu, nego je to tako - ostajala je nepomirljiva Nusreta koju je Simon pamtio kao blagu i izrazito mirnu ženu. - Jesam li ostarila kao Nacionalno Neopredijeljena, iako smo i mi muslimani imali svoje ime u ratu, kad smo se svi zajedno borili za slobodu? Jesam, objasnilo mi da imam vjeru, a nemam naciju i ja se bez pobune pomirila s tim. Jesam li se pomirila kad je odredilo da se meso i krmetina prodaju u istoj mesnici i sijeku na istom panju? Jesam, objasnilo mi da nema para za odvojene mesnice i ja se pomirila. Jesam li se svaki put pomirila kad je po deset i po petnaest puta poskupljivalo ulje dok jednom poskupi mast? Jesam, objasnilo mi je da ono brine za sirotinju i da mast jede samo ljuta sirotinja, pa se ja pomirila. Ali ovo... Šta je njemu sahat radio, Bog ga smeo? Zašto je ono na sahat udarilo i šta ono kome može o tome objasniti? Pa valjda sunce i zvijezde odre uju koliko je sati, pobogu siđ brate?!

55

- Pa i to ti je objasnilo, nije ono udarilo na sahat nego štedi - još jednom objasni Ibrahim, a onda umorno zamoli Simona. - Kaži joj ti, Simone, molim te, školovan si ovjek, a i svijeta si prošao.č - Priznajem da ni meni nije jasno to sa satovima - izjavi Simon - kao što mi ina e nije jasno ništa u vezi s našim odnosom prema vremenu. Neč znam ni sam otkad mi smeta to što deveti mjesec moram zvati “septembar”, dakle sedmi, a jedanaesti mjesec “novembar”, dakle deveti, ali znam da mi smeta ve jako dugo, i to sve više što sam stariji. Vrije ać đ me što moram govoriti protiv jezika i logike, protiv o igledne istine ič smisla, a moram tako govoriti ako ho u da moj sagovornik shvati oć kojem mjesecu ja govorim. A zašto ja moram devetome mjesecu tepati da mi je sedmi, zašto moram tvrditi o igledne besmislice ako želimč opstati u svome svijetu? Moram, da bi se i u tome pokazala naša arogancija, bahato uvjerenje moje kulture da je istina ono što se mi dogovorimo. Ako smo se mi dogovorili da se deveto zove sedmo a deseto osmo, ono ima da se tako zove i to mora biti jedina istina. Ma k vragu! - opsova na kraju Simon, kojeg je izgleda stvarno ljutila zbrka s imenima mjeseci. A onda se, kao da se želi opravdati za svoj bijes, obrati Ibrahimu: - Ili bi ti to druga ije objasnio? č - Ne bih ja to, brate, objašnjavao, imam ja dovoljno svojih problema - gotovo uplašeno uzviknu Ibrahim, a njegove rije i kao da još dugoč ostadoše visiti u zraku, kao krpa pau ine.č Bilo je jasno da dvoje starih imaju neki svoj problem i da taj problem ima malo veze sa satom i kalendarom, pa i s njim, Simonom, samim. Možda oni izbjegavaju da taj svoj problem spomenu pred njim, koji je ipak stranac, možda ga ak ni u svojim razgovorima nisu izgovorili negoč samo podrazumijevali i o njemu raspravljali prave i se da govore oć satovima ili ne emu tre em (to se esto doga a me u ljudima koji suč ć č đ đ dugo i prisno živjeli zajedno, oni znaju o emu se radi bez obzira na onoč što izgovaraju u svojim razgovorima), u svakom slu aju neka je mukač pritiskala njegove doma ine i nije dozvoljavala da je zaborave ni nać trenutak. Simon je znao da se u tim uvjetima ne može dobro razgovarati jer se ovjek pritisnut tajnom mukom ne može radovati bližnjemu svome,č znao je da je dobronamjeran posrednik najmanje što mogu trebati dvoje ljudi povezanih godinama zajedni kog života i optere enih zajedni komč ć č

56

nevoljom, a pretpostavljao je da im pretvaranje pred njim i skrivanje briga može jedino teško padati. - Mogao bih i ja pomalo, rano sam ustao a još se ni od putovanja nisam odmorio - objavi Simon ali ostade sjediti, sje aju i se da se u Bosni neć ć odlazi s nekog mjesta odmah nakon najave. - Ne u vas ja gnjaviti akoć ponekad navratim dok sam ovdje? - Bože sa uvaj! Do i kao u svoju ku u, kad god ho eš - viknu Nusretač đ ć ć zaprepašteno, gotovo uplašena pitanjem. - Kako gnjaviti, pobogu brate!? Pa ko mi u nju ulazi? - nadoveza se Ibrahim. - Pa i ako ne ulazi, moja je. A tamo gdje nije moje, ne u postatić doma in makar mi se ulazilo dan i no - prkosno ubaci Nusreta.ć ć - Ne bih se htio miješati i ne bih raspirivao sukob ako ve postoji,ć oprostite ako sam nešto krivo rekao - izvinjavao se Simon. - Nisi ništa, ne brini. Naš stari problem. - Mogu li ja šta pomo i?ć - Niko, nema tu pomo i. Ja bih da odemo kod nekoga od djece, dać umremo me u svojima, a ona ne e ni da uje, ona ho e da umre u svojojđ ć č ć ku i. Kako god uradimo, pogrešno smo uradili i to oboje znamo. Zato tić kažem da tu nema pomo i - objasni Ibrahim umorno.ć - Možda neki kompromis, mogu recimo djeca malo eš e dolazitič ć ovamo i to tako da uglavnom neko bude kod vas - predloži Simon. - Mogu još uvijek, ali ne još dugo - odgovori Ibrahim. Simon nije razumio njegov odgovor, ali mu je bilo nezgodno da pita jer je Ibrahim o igledno podrazumijevao nešto što bi i Simon po njegovom mišljenjuč morao znati. - Ima Allah dragi mnogo svjetova - javi se Nusreta, a po tonu bi se reklo da je odlu ila kona no progovoriti i opravdati svoju tvrdoglavost,č č svoje pobune, probleme koje pravi i postupke koji naprosto ne li e nač nju. - Mnogo, možda bezbroj, a mnogi su bolji od ovoga koji više ne valja, bar za nas. Znam da je svako mjesto dobro za oti i iz svijeta koji seć pokvario - obrati se Nusreta samo Ibrahimu, sa mnogo nježnosti u glasu, po prvi put ve eras - ali sam sigurna da je svoja ku a najbolje od tihč ć mjesta. Tada mi duša sigurno ne e zalutati odlaze i, nego e na ić ć ć ć najkra i i najsigurniji put odavde, nadam se u neki bolji svijet. Nadam se,ć opet s tvojom. Jesam li itav život radila najbolje što sam mogla - obratič

57

se Nusreta sada Simonu - jesam li svakome bila dobra koliko sam mogla? I sada odjednom ja ne valjam i sa mnom se ne može živjeti. Kako? Ne znam, nije to... Ma pusti! - Nisam siguran da nešto razumijem - gledao je Simon zbunjeno, kao da se izvinjava. - Sve e ti se samo kazati, ostaneš li dovoljno dugo - umiri ga Ibrahim.ć - Ja ne znam zašto si ti došao, Simone, vjerujem da si po dobru jer si iz dobre familije, ali bih volio da što prije odeš. Radi tebe. Nema ovdje više razloga i opstanka za dobre ljude, nema nade, nema... Ibrahim je ispri ao kako ga je umnožavanje loših znakova koji sveč jasnije pokazuju da je skora katastrofa neizbježna, podsjetilo na jedno upozorenje koje mu je otac dvaput ispri ao i ostavio u amanet. Drugi putč je to bilo 1942. godine, kad su u Fo i, dolje na velikome drinskom mostu,č poklani svi muslimani koji nisu uspjeli pobje i iz grada. Mnogi su tadać razmišljali o iseljenju u neku drugu zemlju, gotovo svi su planirali seliti u neki drugi grad, a Ibrahimov otac je nešto ra unao i odlu io da sč č porodicom ostane u obližnjem planinskom zbijegu u kojem su se zatekli nakon pani nog bijega iz grada, tvrde i da ne treba seliti iz svoga gradač ć jer 1942. godina nije sudbinska za Fo u i narod ovoga kraja. Kasnije je,č dugo nakon što su se vratili ku i, ispri ao Ibrahimu šta je ra unao i kakoć č č je mogao biti onako siguran u ispravnost svojih ra una.č Kad je neimar Ramadan, u enik velikog mimara Sinana i graditeljč Aladže džamije, priveo završetku zidove džamije, pozvao ga je sebi utemeljitelj gradnje, vakif Hasan Nazir, i obe ao mu veliku nagradu akoć uskoro završi i ostale radove, mole i ga da požuri i objašnjavaju i svojeć ć zahtjeve time da ga u posljednje vrijeme progone nemir i crne slutnje. Neimar Ramadan je na to odšutio, ali je uskoro posjetio svog poslodavca, predao mu veliki list papira objasnivši da su na njemu zabilježene mjere džamijskih zidova i zamolio da taj list uva kao dragocjenost, pokazao dač i on ima identi an list s mjerama zidova i otišao. Zapravo nestao,č naprosto nestao bez traga i glasa. Par mjeseci nakon toga su vakifu Hasanu Naziru donijeli mrtvo tijelo njegovog sina Ibrahima, koje je on sahranio u dvorištu svoje nedovršene džamije koja je ve dugo, odć neobjašnjivog nestanka neimara Ramadana, stajala bez kupole, bez vrata i prozora, bez ukrasa. Sinovljeva smrt mu je objasnila onaj nemir i crne slutnje što su ga progonile u posljednje vrijeme, ali nije umanjila nego

58

samo poja ala njegovu želju za dovršenjem džamije i nije ublažila negoč samo poja ala njegov bijes na vjetropira Ramadana koji pobježe bezč nagrade, ostavljaju i nedovršeni posao u fazi u kojoj se on više ne možeć povjeriti nekome drugom. Punu godinu dana nakon one posjete neimar Ramadan se nenajavljeno i neo ekivano pojavio pred svojim poslodavcem i pozvao ga da posjeteč nedovršenu gra evinu. Jedva je umolio Hasana Nazira da suspregne bijesđ i vrati u korice sablju kojom ga je htio pogubiti, a onda ga na gra eviniđ zamolio da izvadi list papira koji mu je za prošle posjete dao na uvanje.č Izvadio je i on svoj list, koji je onda pokazao vakifu, usporedili su ih i utvrdili da su identi ni, a onda je neimar Ramadan, pod nadzoromč Hasana Nazira izmjerio zidove džamije. Pokazalo se da su se zidovi svuda slegli, na jednome mjestu itav aršin, na drugom pola aršina ilič nešto manje, na tre em samo malo manje od cijelog aršina ili jedva kojić palac. “Eto zato sam pobjegao i ostavio sve da godinu dana miruje”, objasnio je Ramadan, kad su završili mjerenje. “Da sam onda postavio kupolu, danas bismo je morali popravljati i krpiti, ako bi i izdržala do današnjeg dana.” Objasnio je da pojedina mjesta imaju svoju prirodu i da nije svako mjesto pogodno za ostvarenje svakoga ljudskog plana i nauma. Zato ni jednu gra evinu, ni najmanju ku u a kamo li velikeđ ć gra evine, ne valja odmah završiti, nego treba ostaviti probno vrijeme uđ kojem se provjeri je li mjesto prihvatilo gra evinu podignutu na njemu iliđ nije, a to probno vrijeme bi trebalo iznositi najmanje godinu dana. Sada, kad je jasno da je ovo mjesto prihvatilo džamiju, on e se sada dati nać podizanje kupole i može se zakleti da e ta kupola stajati vje no, što seć č ti e njezine vlastite vrstine, stabilnosti zidova i dobrohotnosti terena. Ač č treba se nadati da e prije potpunog završetka radova do ekati i neki znakć č koji e potvrditi da je Allah dragi primio plemenitu namjeru Hasanać Nazira onako milostivo kako je ovaj teren primio zidove gra evine. đ Do ekali su uskoro i taj znak. Kad su se ujutru skupili na rad, danč nakon što su dovršili stubove trijema, zatekli su u džamijskom dvorištu, desno od ulaza, veliki crni kamen koji tamo i sada stoji i na kojem poneka žena i dan -danas prou i dovu kad joj je na srcu neka velikač neostvarena želja. Po težini i dimenzijama kamena bilo je jasno da ga ljudi nisu ovamo dopremili jer ga ne bi mogli dopremiti ni u vremenu mnogo dužem od jedne no i, a po boji je bilo jasno da kamen nije odć

59

ovog svijeta jer se u ovom svijetu ne javljaju stvari tako crne boje. Po svemu je bilo jasno da su kamen u dvorište džamije spustili meleki i da je to znak o kojem je govorio Ramadan. A on, Ramadan, bezmjerno obradovan dobrim znakom, objasnio je da sada može u minber džamije ugraditi svijetle i zeleni kamen koji je njegov u itelj, mimar Sinan, dobioć č od nekog velikog šejha iz Hindukuša i darovao ga njemu, Ramadanu, jednom od u enika koji su mu posebno prirasli za srce, kad ga je otpustioč iz škole i proglasio neimarom. Taj kamen je zaista svijetlio, on je cijelu prostoriju ispunjavao, ta nije ozarivao, blagim zelenim svjetlom koje ječ bilo dovoljno jako da se i usred no i kre eš po džamiji bez ikakveć ć svjetiljke, bez straha da eš u nešto udariti. Mnogi su se stari ljudi sje alić ć njegovog svjetla, i otac ovog Ibrahima koji Simonu pripovijeda vidio je i pamtio svjetlo zelenog kamena koji je svijetlio još u njegovoj mladi kojć dobi, sve do 1882. godine. Te godine je, za vrijeme jedne hajdu ke pobune, iz Crne Gore akč č dovde prodrla grupa od dvadesetak ljudi, koji su plja kali, ubijali i sijalič stravu. Jedan od njih je ušao i u Aladžu džamiju, pomislio vjerovatno da bi se svijetle i zeleni kamen mogao prodati za velike pare jer mora bitić neka rijetka dragocjenost, pa posegnuo za njim da ga otkine s minbera. (“Mislio sam da e mi srce stati”, pri ao je tadašnji mujezin Aladžeć č džamije Sulejman, koji je sve to gledao sakriven, “Boga mi više od tuge i bola zbog kamena, nego od straha za moj život. Iako je i strah bio golem, preko svake mjere golem.”) Kako ga je hajduk dohvatio rukom, zeleni kamen se ugasio. Ali prije toga su iz njega sinule, možda bi bolje bilo re i šiknule, nekolike zrake svjetla koje su na crnom kamenu u dvorištuć osvijetlile (na njemu zapisale?) broj 1412. Danima se taj broj mogao vidjeti zlatno-zelen na crnom kamenu, vidio ga je svojim o ima i otacč ovog Ibrahima što pripovijeda Simonu, koji u to vrijeme nije više bio ludo dijete. Vidio i odmah shvatio kao upozorenje da e godina 1412. bitić sudbonosna, pa to upozorenje pamtio da ga prenese svojoj djeci. A hidžretska 1412. odgovara, kako god ra unaš, 1991. godini ovogč kalendara koji sad vlada svijetom. I onda upravo sada toliki loši znakovi, toliki strah, toliko razloga za brigu... S ovom pri om u ušima, Simon je kona no ostavio dvoje starih same, sč č njihovim strahom, pitanjima i sa sigurnim znanjem da su krivo uradili šta god da urade, kao jedinom utjehom koju im njihova situacija nudi. Vani

60

je vladao mrkli mrak. Ina e tamno fo ansko nebo siromašno zvijezdamač č sada je bilo crno kao zift. Kasaba u dolini šutjela je nekakvom teškom mrtva kom tišinom, koju je samo poja avao usamljeni glas psa što ječ č negdje zavijao, reklo bi se u predjelu oko stadiona. Simon požuri da pre e onih desetak koraka do svoje ku e, pitaju i se zašto mu jeđ ć ć usamljeni glas psa izazvao jezu po koži. Nikad nije uo da pas zavijač ovako, bez odgovora, psi se zavijanjem dozivaju, ohrabruju, razgovaraju, na zavijanje jednog psa odgovara uvijek neki drugi, pa na njegovo opet jedan drugi. A ovome niko ne odgovara, kao da ne zavija u gradu nego u pustinji. Ali se Simon nije naježio od toga, u svakom slu aju ne samo odč toga, nego od ne ega u glasu, ne uvenog i nepodnošljivog, što ga ječ č natjeralo da požuri. Kroz podrumska vrata je i dalje zobala ona suha studen od jutros, samo što se u nju sada miješao jedva osjetan, ali prepoznatljiv, miris oraha, onaj isti miris što mu je jutros presjekao dah kad se približio Fesliji. Stomak mu se zgr i od pomisli na Fesliju. Zašto je i kako on od sebe onoč uradio? Je li to moralo biti? Moralo ili ne moralo, to je toliko strašno i tužno da se ovjek protiv toga mora pobuniti, barem ako je ljekar. “Moguč urlati, ako ne mogu ništa više”, mislio je, “a i urlik je nešto”. Odlu io je ponoviti lukavstvo od prošle no i koje mu je donijeloč ć nekoliko sati dobrog sna, pa se zaputio ravno u svoju sobu. Treba misliti na Barbaru, treba ežnju za njom udjenuti izme u ovog dana, punogč đ iskušenja, i no i koja je pred njim. Kad bi se Barbara nekako uselila uć ovu sobu i tako se povezala s njegovim djetinjstvom, s njegove bi kože otpali strahovi koji su se za nju zalijepili tokom ovoga dugog dana. Nevjerovatno, koliko je straha u ovoj kasabi! Moglo bi ga se mijesiti. Doslovno se cijedio niz poštara Veljovi a, njemu se, Simonu, lijepio nać kožu u kafeu Bor i maloprije kod Ibrahima. A kako da ne bude i više straha tamo gdje je mogu e sve, pa i to da neko njega, Simona, ozbiljnoć optuži za Zuhru. Ne, treba misliti na Barbaru, eznuti za njom, dozivatič je. Treba joj pisati. Dok se muhao po sobi raspremaju i se i traže i blok za pisma, snažnoć ć je osje ao ne iju prisutnost. Kao da još neko boravi u sobi i pažljivo gać č motri. Kradom je preletio pogledom po sobi, a onda se sam sebi podrugnuo. Od koga to krije da pogledom ispituje sobu? Kakvu bi mu prednost donijelo to što neželjeni gost ne zna da ga je on otkrio, kad bi

61

toga gosta bilo? Ali je osje anje da je neko prisutan bilo toliko jako, ać mogu nost da nekoga ugleda toliko mala, da je jedino razumno biloć osmotriti sobu tajno i uvjeriti se da mu je osje anje krivo, prije negoć razum pristane na njega. Ili je ipak nelagoda, ne strah ali zazor, pred nevidljivim o ima? Neka ga, samo e se otkriti i objasniti, kako ga ječ ć maloprije podu io Ibrahim.č “Draga Barbara, šteta što te ovdje ništa ne pamti. Da si bar jednom bila ovdje, sve bi te pamtilo i željelo, kao što te pamtim i želim ja, a tada bi mi bilo mnogo lakše jer ne bih više bio sam. U opštoj ežnji za tobom,č moja izdvojenost i moja samo a bi se naprosto izbrisale i ja bih bioć normalan dio svijeta koji te želi i ezne za tobom jer te pamti. (Je lič mogu e jedno bez drugoga? Tebe pamtiti, zna i za tobom eznuti i željetić č č te, zar ne?) Nemoj sada složiti lukavu facu i u sebi me nazvati dijalekti arom, kako iniš svaki put kad misliš da nešto mutim. Neč č mutim, vraški te trebam. A osim toga, jeo sam maloprije sjecani burek.” Simon odloži olovku i pogledom pažljivo pre e cijelu sobu. Nije seđ mogao osloboditi osje anja da ga napeto motre nevidljive o i, upravo muć č to osje anje nije dalo da dalje piše. Naravno, nema nikog u sobi, dakle nić o iju koje bi njega motrile, ali se osje anje da je motren nije gubilo, akč ć č ni ublažavalo, ni sada kad se uvjerio da je sam, ni dok je pogledom kružio po sobi. Kao da je svaka pojedina na stvar svojoj nijemojč prisutnosti dodala svijest i tako se pretvorila u svjedoka, zapravo kao da je neka tajna sila nijemom postojanju kreveta i stolice u njegovoj sobi dodala svijest koja od kreveta i stolice, od svake krupne i sitne stvari u sobi, pravi svjedoka. Upravo to osje anje je imao dok je prelazioć pogledom po sobi - da mu svaka stvar nijemo poru uje da ga vidi i dač potvr uje, da svjedo i, njegovu prisutnost u ovoj sobi. Jedno sumanuto iđ č sasvim novo iskustvo, jedno osje anje kojeg bi normalan ovjek moraoć č biti pošte en. To ini nemogu im svaki rad, vjerovatno i sam životđ č ć postaje nepodnošljiv s tim osje anjem. Kako sjediti na stolici koja kao dać te gleda i koja bi možda mogla i progovoriti, samo kad bi htjela. Ili kad bi htjela ona sila koja je prisutnosti stolice dala ovaj strahoviti intenzitet i svijest, tako da je ovjek naprosto ne može podrazumijevati.č Bilo je jasno da ne može nastaviti pismo dok ga svaka stvar oko njega gleda, bez nesklonosti i bez naklonosti, onako kako gleda pravi svjedok, ali ipak gleda, pa je odlu io spremiti blok u prvu ladicu stola i sutrač

62

završiti pismo. Ali se ladica nije mogla otvoriti. Izmakne stolicu i nagne se da provjeri je li nešto mijenjano na njegovom stolu otkako ga on ne koristi. Nije se na tom prastarom stolu, najmanje iz austrijskog vremena a možda još starijem, ništa moglo zaklju avati ni onda kad mu ga je otacč kupio, ali je htio provjeriti jesu li nakon njegovog odlaska popravljali ili mijenjali brave. “Gluposti, naravno da nisu”, zaklju i nakon pažljivogč pregleda, posti en što je to uop e radio. Sve je bilo kako je ostavio, dakleđ ć bez i najmanje mogu nosti da se nešto zaklju a. Ko bi, uostalom, i zaštoć č bi nešto mijenjao i popravljao na starom stolu koji se ne koristi i sigurno ne e koristiti? Ali se opet nije htjela otvoriti ni prva ni bilo koja drugać ladica. Kao da je ku a oživjela i pobunila se protiv njega ili odlu ila zabavljatić č se na njegov ra un, mislio je Simon nastoje i da umiri napad bijesa kojič ć ga je odjednom preplavio. Kao da su se sve zbunjenosti, strahovi i razo arenja što mu ih je donio današnji dan u jedan mah pretvorili u bijesč kakav kod sebe nije poznavao. Ni strahovita žestina, od koje se gr i cijelač utroba, ni vrsta bijesa koji ga je preplavio, pjenušavi bijes pravednika kojem se ini da ga je svijet nevinog izbacio iz sebe, nisu mu bili poznatič u dosadašnjem iskustvu. Njegovo se pjenušanje, sre om, po elo stišavatić č prije nego je iscijepao stol, razvalio ku u ili nekom sli nom akcijom daoć č maha svom pravednom ogor enju, pa se i bijes po eo umirivati i umirioč č isto onako naglo kako je buknuo. “U krevet, odmah u krevet, makar ne mogao zaspati”, mislio je. Po svemu je jasno da je ovo bio jedan od onih dana koji nisu morali ni svanuti, koji sve, ali baš sve, okrenu protiv ovjeka koji se u njih naivnoč otisnuo, u kojima ne treba pokušavati ništa, pogotovo ništa dobro i korisno. Svukao se, isklju io svjetlo i legao. Kad se umirio, osjetio je kako muč preko lica prelije e dašak, kao da mu je neko tiho, blago, jedva osjetno,ć huknuo prema licu. Ali je bio previše umoran i trom da bi ustajao i provjeravao, bio je pospan i tonuo je.

63

6. VRIJEME JE, VRIJEME JE!

Iz previsokog berlinskog neba pljuštala je na svijet svjetlost koja je svemu pomi nom i nepomi nom, malom i velikom, davala zlatnu auru.č č On i Barbara su išli prema pristaništu kod zamka Charlottenburg da se ukrcaju na jedan od brodova-restorana na kojima se može uživati u dobroj hrani, izvrsnoj muzici i vožnji po kanalima koja promatra u nudič sliku grada kakvu pješak ne bi mogao ni zamisliti, ma koliko mnogo mašte i znanja o gradovima imao. Ulice su sumnjivo prazne i po rubovima obrasle sa mnogo žbunja koje sakriva trotoare. Njih dvoje idu sredinom ulice, zapravo ne idu nego se naprosto kre u velikom brzinom,ć iako nemaju razloga da se žure jer se niko ne buni i ne brine zbog pješaka na cesti. Sve je druga ije nego ina e, ali oni naravno sve poznaju ič č pouzdano znaju, pa je njemu udno to znanje i njihova sigurnost. udnoč Č mu je i to što Barbara ide uz njega, a on je ipak vidi kao da ide korak- dva ispred njega. Vidi je i zna da bi je gledao satima, danima, do kraja života i duže. Ima na sebi šorc od džinsa, napravljen od farmerica kojima je odrezala nogavice, bijelu košulju vezanih skutova koja otkriva plavu bluzicu, i na nogama bijele platnene patike koje u poplavi svjetla blješte gotovo kao njezina koža. Gleda je onako bijelu i gipku, tjelesnu i jedinstvenu koliko je uop e mogu e, tešku i stvarnu, gleda je kakoć ć svijetom nosi svoju neusporedivu ženstvenost kao junak zastavu, gleda je i pita se je li ona morala odrezati nogavice baš onako visoko, je li se u svojim godinama baš morala odjenuti ovako drsko, makar i u ovom danu koji je jedna jedina poplava svjetla i u kojem je zato sve druga ije, pita seč je li on normalan što je to dozvolio i što sada u pogledu na nju ovoliko uživa, iako mu ljubomora sužava grlo i presijeca dah, pita se kako je

64

mogu e ovoliko uživati u tome što mu se srce gr i i što se taj gr spuštać č č duž njegova tijela. Zašto li su oni izmislili nekakvu krizu u njihovom odnosu, udi se Simon i ovako usnuo. Pa on je želi koliko ju je želio i nač samom po etku, kad su bili mladi, samo sada ljepše i dublje. Ni uč mladosti, ni u pubertetu, nije upoznao ovako jako i intenzivno uzbu enje,đ kao ovo što ga sada Barbara u njemu budi, ali je ovo sada uz to dobro i zrelo, kona no i sigurno, ono ga obuhvata cijeloga i svaku mu žilicu,č svaku mu koš icu uzdiže i napinje kao da se sprema letjeti. O kakvoj toč krizi govori ovaj zanos što ga je cijelog uzdigao i ispunio, pa se sada izliva iz njega i tako daje oduška mahnitoj napetosti od koje raste, i raste i na kraju bi se sigurno rasprsnuo da ona nije našla sebi ovaj put da se odlije. Odjednom primijeti da je svijet nijem i da bi to moralo zna iti nekuč opasnost. Ne uje se ljudski glas ni šum automobila, ne uje se ptica, nič č avion, ni vjetar, ne uje se struganje, ni radio, ni pištanje... To morač zna iti nevolju, to je svijet koji je izgubio jednu osobinu. Prekasno je toč primijetio jer je Barbara ve sko ila na barku što se ljuljuškala nać č tamnozelenoj vodi. Posegnuo je rukom za njom, ali je nije stigao zaustaviti, ve je bila izmakla izvan njegovog dosega. Zaustio je da jojć vikne nek se odmah vrati, ali iz njega nije izlazio glas, iako je dobro vidio kako mu usta zijevaju i šire se. Nema mu druge nego sko iti zač njom, ma šta da kasnije bude, lakše e se podnijeti ako su zajedno. Alić nije stigao sko iti jer je sa svih strana odjeknula strahovita buka. To ječ udaralo i vikalo, larmalo i tutnjalo da se cijeli svijet trese, to bi zaustavilo rijeku u toku, a kamo li njega na nekakvom drvenom molu, kojeg uostalom nikad ranije nije bilo na ovom pristaništu. A upravo se od toga drvenog mola trebala svaki as odlijepiti barka s njegovom ženom nač palubi. Vrisnuo je, ali mu se vrisak okrenuo unutra, u njega, i proburazio ga kao ledenica, tako da se sav stresao od siline bola i struje kroz utrobu. Dugo mu je trebalo da do e do sebe. U svom je krevetu, u Fo i, sanjaođ č je, a buka koja je uzdrmala svijet zapravo je mahnito udaranje po vratima i vika u njegovoj avliji. Teško se prisili da ustane, još uvijek zgr eneč utrobe i pustog srca zbog onoga što se desilo u snu iz kojeg je upravo iš upan. Posti eno primijeti da su mu ga e mokre, pa samo navu eč đ ć č ogrta i krenu prema verandi, zaklju ivši da nema vremena mijenjatič č

65

rublje i odijevati se, dok mu neko ruši ku u bjesomu nim udaranjem poć č vratima. - Halo! Ima li koga?! Mihailovi ! Simon Mihailovi ! - je alo jeć ć č odozdo. Simon otvori prozor i ugleda Milorada Kordu, u njegovo vrijeme najstrožeg fo anskog milicionera, koji bi u me uvremenu morao bitič đ penzioniran. - Otvoreno je, ne morate razvaliti vrata da u ete - dobaci mu Simon.đ - Šta je s tobom, dobar ovje e, je si li ti zaspo ili umro? - viknu muč č odozdo Kordo veselo. -Oderah se dok te dozvah. A ve je otvorio vrata i ulazio u ku u, pa Simon krenu ispred njega uć ć kuhinju, pitaju i se kako da izdrži dobro raspoloženog gosta koji ga jeć probudio iz onakvog sna i to u onom trenutku, ne dozvolivši mu da sko ič za Barbarom. Pogotovo ovako - u ogrta u i mokrim ga ama, kao dač ć do ekuje ljubavnicu a ne policajca. Na rubu svijesti mu sinu da on sč policajcima ovdje uglavnom razgovara s mokrim ga ama na sebi, ać odmah zatim sinu pitanje treba li to shvatiti kao neki znak. Nema dostojanstva u mokrim ga ama, ne može se kao slobodan gra aninć đ osje ati ovjek koji na sebi ima mokre ga e, sve deklaracije o ljudskimć č ć pravima i sva ljudska prava, svi ustavi na svijetu i sve gra anske slobode,đ sve to pada u vodu pred mokrom tkaninom ako je ovjek osje a svojomč ć kožom na stidnim mjestima. Kako mogu završiti i kamo vode razgovori u kojima on redovno sudjeluje s mokrom krpom oko svojih stidnih predjela? - Pozdravlja te komandir - obavijesti ga Kordo koji je sjeo im je ušaoč u kuhinju, ne ekaju i da bude ponu en stolicom i ne obaziru i se nač ć đ ć Simona, koji je u svome svijetloplavom ogrta u stajao pored kredenca.č - Kakav komandir? - Gospodin Landeka, Mirko Landeka. Ja sam sada u penziji, ali sam opet aktivan, nešto kao kurir ili tako štogod, recimo izme u policajca iđ kurira. - On Vas je poslao k meni - demonstrativno je Simon naglasio oslovljavanje u množini, a onda pitao šta Landeka ho e, nakon što jeć Kordo klimanjem glave potvrdno odgovorio na prvo pitanje.

66

- Pozdravlja, onako ljudski. A osim toga je rekao da pitam jesi li spavao prošle no i - objasni Kordo sliježu i ramenima, kao da mu jeć ć malo neugodno prenijeti takvu poruku. - Naravno da sam spavao, šta sam drugo trebao!? - Rekao je da te pitam jesi li dobro spavao, kad mi ti kažeš da si naravno spavao. - Jesam, hvala na pitanju, dobro sam spavao. - A kad ti kažeš da si dobro spavao, ja te trebam pitati jesi li svu noć samo spavao ili si još nešto radio. - Pa dobro, šta zna i cijela ova igra?! - planu Simon, usprkos svimč naporima da se suzdrži i ostavi dojam mirnog, pristojnog i u sebe sigurnog ovjeka. - Ho ete li vi meni kona no re i šta vi zapravo ho ete.č ć č ć ć - Rekao bih ti, dobar ovje e, govorim ti koliko i sam znam. Pozvao meč č je komandir, rekao da do em ovamo, rekao mi šta u te pitati, rekao miđ ć šta eš ti meni odgovoriti na koje pitanje i uputio me šta u te dalje pitati.ć ć I na kraju mi rekao da se vratim k njemu i sve mu opširno ispri am,č naro ito kako si se ti ponašao, šta te je ljutilo a šta smetalo, kako eš meč ć do ekati i u kakvom raspoloženju. Eto, to je sve što ti ja mogu re i.č ć Hajde, ne komplikuj mi posao, života ti, nego daj da mi to uradimo, pa da idem. Kaži ti meni, jesi li još šta radio ili si samo spavao? - Šta u raditi, pobogu!? Naravno da sam svu no proveo u krevetu ić ć spavao. Pokušavao sam prije odlaska u krevet pisati pisma, ali to se ipak nikoga ne ti e - objasni Simon, posti en što je izgubio nerve i po eoč đ č vikati na ovjeka koji samo prenosi poruke.č - Znao je on da eš to re i, pa me zadužio da te ja, kad mi to kažeš,ć ć zamolim da spavaš malo manje i malo slabije. “Reci mu da je njegov san izgleda smrtonosan za neke ljude u ovom gradu, ako ti on kaže da je svu no mirno spavao. A re i e, upravo tako e ti re i”, rekao mi jeć ć ć ć ć komandir. “I onda ga zamoli da spava malo manje i malo slabije, ne bi li neko preživio njegovo spavanje.” - Ne razumijem šta bi to trebalo zna iti.č - A kad ti kaže da ne razumije šta bi to trebalo zna iti, ti mu reci da je ič sino , dok je on spavao, ubijen jedan mirni stanovnik ovoga grada, ovajć put Mustafa Tiro zvani Feslija, rekao mi je komandir. Rekao mi je da ti kažem da je tvoj školski drug stru no zaklan grli em flaše, možda jednimč ć

67

od onih što su ju e ležali oko njegovog stola, kad ste se vas dvojicač sukobili u kafeu Bor. -Kako, pobogu!? - jedva procijedi Simon kroz stegnuto grlo. - Stru no, upravo majstorski. Po inilac je udario grli em flaše u njegovč č ć grkljan, polomio ga, a onda za par santimetara okrenuo grli flaše udesnoć i tako žrtvu zaklao. ist i dobar posao - objašnjavao je Kordo, ne bezČ izvjesnog užitka. - Ma ne, nisam to pitao - prostenjao je Simon, a onda se teško spustio na stolicu koju je malo privukao sebi i istovremeno joj se približio za nekih pola koraka, tako da je sada stajala na najglupljem mogu em mjestu - nać pola puta izme u stola i kredenca. Zgromljen i zanijemio, nesposoban dađ nešto kaže i da se smjesti malo udobnije. - A kad on bude tužan i potresen od tvog izvještaja, rekao mi je komandir, ti mu reci da je kasno sada tugovati, nego treba manje spavati. Dvije no i si ovdje prespavao i dva su stanovnika ovoga grada ubijena.ć - Napolje! - vrisnu Simon i sko i, pokazuju i kažiprstom na vrata. - Jač ć to ne moram trpiti, ja to ne u trpiti, ma koliko me to koštalo.ć - A kad se on razbjesni i po ne se izdirati na tebe kao na svoga slugu,č ostani obavezno miran, rekao mi je komandir kad me je upu ivao na ovajć zadatak - mirno objasni Kordo. - Napomeni mu da si ti organ reda, rekao mi je, napomeni mu da ga možeš privesti kad te volja, ali ga nemoj danas privoditi i obavezno ostani do kraja fino s njim. Ali mi je naglasio da ti napomenem da su oboje ubijenih imali posla s tobom, ako ti budeš vikao da naše razgovore s tobom više ne eš trpiti. A eto vikao si, uradio si sveć kako je on predvidio. I mi svejedno tebe trpimo, a ti nas ne eš. ć Kordo ustane i ode bez pozdrava, ali se uskoro, vjerovatno s pola stepenica, vrati u kuhinju, gdje je Simon, potpuno izgubljen, ponovo sjedio na svojoj stolici. - Nemoj ti meni šta zamjeriti, ako ti štogod u svemu ovome nije bilo pravo, ja samo radim svoj posao. A ako ti nešto smeta, reci to komandiru, sutra ti je ionako rok da mu se javiš - dobro udno objasni Kordo s vrata.ć - Lijepo od Vas, ali se niste zato morali vra ati.ć - Pa i nisam zato, nego sam zaboravio dvije važne stvari. Ono dvoje eć biti sahranjeni danas u etiri na njihovom novom groblju. Komandir ječ siguran da e te to zanimati i da eš i i na sahranu, ipak su tvoji, zar ne.ć ć ć

68

A nakon sahrane bi trebao navratiti u hotel, tamo e vjerovatno bitić komandant, pa da se na eš pri ruci ako te poželi vidjeti.đ Nakon ovog obavještenja Kordo stvarno ode, ostavljaju i iza sebe uć kuhinji miris duhana, iako nije pušio, i ostavljaju i Simona, koji ga nić pogledom nije ispratio, preplavljenog nerazmrsivom zbrkom prejakih osje anja. Bijes i strah, ogor enje i osje aj duboke poniženosti, tuga ić č ć strah, inat i zbunjenost, miješali su se u njemu i razdirali ga, paraliziraju ić mu tijelo i duh, blokiraju i svaki pokret i svaku radnju, a preko svegać toga se prelivala nekakva pla ljivost, potekla iz žalosnog osje anjač ć napuštenosti i nemo i. Ni izgubljeno dijete na ulici, ni muha u vjetru nisuć ovoliko izmješteni iz sebe samih, možda bi se jedino kap kiše koja je dospjela nadomak zemlje mogla usporediti s njim po mjeri nemo i ić prepuštenosti silama izvan sebe. On je bez dokumenata i bez zaštite, igra ka u rukama lokalnih policajaca koji ga suludo, ali po nekojč perverznoj logici s pravom, optužuju za ubistva u gradu u kojem neka mra na sila ubija drage mu ljude kako joj se prohtije. Da zove njema kuč č ambasadu u Beogradu? Kakva korist? I da zna broj, i da porazgovara s nekim iz ambasade, ne bi se u njegovoj situaciji promijenilo ništa. Šta bi on uop e mogao tražiti od ambasade i šta bi ambasada mogla uraditi zać njega? Nema smisla tražiti pravnu zaštitu jer njegova prava još nisu ugrožena. Ne treba mu novac, ne treba mu pravna pomo jer on još nijeć ni optužen, ne treba mu ništa konkretno jer ni ega konkretnog nema.č Nema smisla ak ni zamoliti policajce da budu korektni prema njemu, jerč oni to formalno gledano jesu. Jedina neugodnost koju mu policija prire uje je to što ga prisiljavaju da ostane ovdje u ovoj fazi istrage, a tođ bi uradio i sam sebi ako bi vodio ovakvu istragu i ako bi stvari stajale kako stoje. Ali je stvarno stanje stvari potpuno suprotno formalnome, samo što on to ne može nikome re i i što ambasade, kao i pravnici,ć moraju ra unati samo sa injenicama i formalnim stanjem. Kako i komeč č re i da se oni o igledno s njim poigravaju, da oni možda i ne sumnjajuć č stvarno na njega ali mu nabijaju injenice na nos i zabavljaju se nač njegov ra un? Kako i kome re i da je to jedna mra na zabava od koje gač ć č podilazi jeza? Kako i kome re i da se iza te zabave sluti nešto mnogoć mra nije od poigravanja jednim ovjekom? I šta može neki pravnikč č uraditi, ak i ako mu povjeruje? Zamoliti policiju da bude nježna premač

69

njemu? Ne može on od neke institucije zatražiti bilo kakvu pomo , a dać pri tom sam sebe ne izvrgne podsmijehu. Te je i sli ne misli Simon prebirao par sati po Kordinom odlasku, uč istom ogrta u i na istoj stolici, samo sada primaknutoj do stola, uz prvuč jutarnju kafu koju je s teškom mukom napravio kad se u neko doba ipak smirila ona bura osje anja u kojoj ga je Kordo ostavio. Ali mu toć razmišljanje nije mnogo pomoglo. Ni kad se smirio i bio u stanju misliti gotovo normalno, u svakom slu aju prisebno i prakti no, nije uspioč č smisliti ništa pametnije od onoga što je znao i prije bilo kakvog razmišljanja, naime da ni u kojem slu aju ne smije dozvoliti da i dalječ bude pasivna žrtva zbivanja, odnosno njihov nijemi predmet. On mora sutra pokušati da od Landeke izvu e svoj pasoš i dozvolu da se vrati uč Berlin, on mu mora ponuditi svaku garanciju kojom bi se Landeka mogao zadovoljiti i u initi sve što se od njega bude tražilo, samo neka gač pusti nazad. Bilo je jako glupo do i ovamo, on i Barbara su preko svakeć mjere požurili da proglase krizu u svom braku, povode i se valjda zać modom koja zahtijeva da se bez prestanka brblja o krizi u kojoj mora biti sve što se spomene. (Još je samo trebalo da potraže nekog bra nogč savjetnika, ko bi mogao razumjeti njihovu ljubav i znati nešto o njoj, ako ne neki nepoznati tip koji se nagutao psihologije?!) Znao je on da su izgledi na uspjeh ovog plana vrlo mali, gotovo nikakvi, ali je znao i to da mora pokušati jer je važnije od svega da se aktivira, preuzme inicijativu, izvu e se iz pozicije predmeta. Uostalom, imao je i rezervne varijanteč koje nisu tako beznadežne. Kad bude sasvim jasno da ga ne e pustiti dać se vrati, namjeravao je ponuditi Landeki suradnju u istrazi i tako bar malo ubrzati rješenje slu aja i svoj povratak. On je ovdje istovremenoč stranac i doma i, ima sasvim drugu poziciju i time sasvim drugeć mogu nosti istraživanja od onih koje stoje na raspolaganju Landeki ić njegovim ljudima. Vjerovao je da ovaj plan ima izgleda na uspjeh, bio je gotovo siguran da Landeka u njega ne sumnja ozbiljno, ma koliko injenice mogle biti neugodne kad ih se poslaže na odre eni na in, a toč đ č

zna i da ne bi trebao imati ništa protiv njegove prikrivene suradnje. Kadč se sjeti kako ga je bivši profesor primio i kako je s njim razgovarao u po etku, prije nego što ga je nešto naljutilo, mora vjerovati u uspjeh. Uč krajnjem slu aju može ga otvoreno pitati šta je to onda njegov prijateljskič ton preokrenulo u jedva prikriveno neprijateljtsvo i stvar popraviti. A ako

70

bi se izjalovilo i to, on e pokrenuti istragu na svoju ruku, valjda jošć uvijek može u ovom gradu na i dovoljno ljudi koji e mu pomo i dać ć ć spasi svoju ast i razum. Važno je samo ubrzati stvari i što prije se vratitič svojoj ženi, ve sada je više nego jasno da me u njima nema krize i da gać đ sve boli od ežnje za Barbarom.č Ne baš ohrabren, ali ipak oporavljen, ustao je kona no od stola, uvjerenč da može podnijeti dan koji se više nije dalo izbje i, pogotovo ako seć obrije, dobro istušira i navu e isto rublje. Zato je krenuo u kupatilo, neč č pospremivši ni posu e od jutarnje kafe.đ Prolaze i pored umivaonika automatski je podigao pogled premać ogledalu i stao zbunjen, sa psovkom na usnama. Umjesto svog lica i bojlera u pozadini, u ogledalu je vidio dim, gust bijeli dim koji kulja iz dubine, diže se do vrha ogledala ili još više, do neke ta ke koju on neč može vidjeti jer se nalazi iznad okvira ogledala, digne se dokle treba ili dokle može i onda se u gustim mlazovima vra a dolje. Simon mehani kić č dograbi peškir i po e brisati hladnu plohu, naravno bez rezultata jer su seč bijeli mlazovi i oblaci i dalje gužvali, prelivali jedan u drugoga, valjali prema gore ili prema dolje. Ali gdje se sve to doga alo? Je li mogu e dađ ć ogledalo ipak ima neku svoju dubinu koja izmi e našem razumijevanju ič opažanju? Ili i u praznini ipak može biti nešto? To jest mora, da bi praznina mogla postojati? Ogledalo je za njega uvijek bilo savršena slika praznine, njegovom prazninom je i objašnjavao magi nu mo ič ć privla nost ogledala. Ko to može pro i pored ogledala, a da ne pogleda uč ć njega? emu je iz ljudske svakodnevice posve eno više mitova, legendi,Č ć pripovjedaka, pjesama i razgovora, nego ogledalu? Praznina fascinira najja e, a u ljudskom svijetu nema ne ega što fascinira tako jako kaoč č ogledalo, sve ljude podjednako. A sada on u svom ogledalu gleda dim koji se u njemu sigurno ne odražava, jer ga nema u kupatilu, i kroz njega sigurno ne prodire iz pozadine, jer bi to zna ilo da mu se zid ku eč ć propušio. Simon otkine pogled od ogledala i krene u kadu, napominju i sebi dać treba sa uvati razum. Nije njegov stvarni problem zadimljeno ogledalo,č nego Landekino neraspoloženje prema njemu, a želi li u poludjelom svijetu sa uvati zdrav razum, on se mora držati samo stvarnih problema.č Pokazalo se da ima pravo jer je ogledalo bilo bistro i prazno kad mu je prišao nakon tuširanja. Je li mu se samo u inilo da je u dubini ogledalač

71

nešto planulo ili se to stvarno dogodilo? Dok se tuširao, pogled mu je pao na ogledalo upravo u trenutku kad je u njegovoj dubini nekoliko plamenova suknulo prema gore i ugasilo se, zapravo nestalo, ostavljaju ić ogledalo mirno, kakvo je uvijek bilo. Je li se to stvarno dogodilo, ili je on to samo tako vidio, ili nije ni vidio nego tako objasnio ono što se prikazalo o ima iritiranim vodom i sapunom? Uspio je potisnuti ne samoč to pitanje, nego cijelu epizodu s ogledalom i na miru se obrijati, uživaju ić u tome što tako mirno i sabrano obavlja jednu sasvim normalnu svakodnevnu radnju. Sišao je u grad da kupi nešto hrane i u centru, pred samom samoposlugom, sreo Branka Krsmanovi a, par godina starijeg druga izć osnovne škole. Kako je i Branko namjeravao i i na sahranu, dogovorilić su se da on otprati Simona do njegove ku e, pa da onda zajedno odu doć novog harema. Usput su jedan drugome ispri ali svoje životne puteve ič trenutno stanje stvari u svojim životima, opširno se podsjetili na djetinjstvo, porazgovarali o hobijima i interesima, ali se istinska bliskost nije htjela pojaviti. Branko je uporno ostajao uko en, distanciran, nekakoč nepovjerljiv, kao da nastoji doku iti skriveni smisao koji bi trebaoč postojati iza svake Simonove re enice. Radost zbog susreta s drugom izč djetinjstva, kojeg se nije vidjelo tridesetak godina, mnogo je više stvar odluke nego stvarnog osje anja, ali se Simon zaista i radovao ovomć susretu, ne samo zbog mogu nosti da na Zuhrinu i Feslijinu sahranu ide uć društvu. Jasno je da je sli nu mrvu radosti osje ao i Branko Krsmanovi ,č ć ć ina e ne bi krenuo s njim na njegovo brdo pa onda opet u grad, ali toč malo radosti nije moglo otkraviti atmosferu. U jednom trenutku Simon upita otkad je ovdje ušlo u modu nositi bradu. Od centra grada do podnožja brda Tabija sreli su pet-šest mladih ljudi s bradama, previše da ne bi palo u o i i ovjeku bez radoznalosti, pa mu je pitanje izletjelo priječ č nego je primijetio da i njegov sugovornik nosi jednu, to jest prije nego je shvatio da bi Branko njegovo pitanje mogao povezati sa svojom bradom, a ne s onima koje su vidjeli na ulici. - Razne su brade i razne su mode, moj gospodine - odgovori Branko prili no netrpeljivo. - Bilo je vremena u kojima je moda zahtijevala odč svakog zrelog muškarca da nosi bradu upravo kao dokaz da je on zreo muškarac. Bez brade se nisi mogao oženiti, maj in sine! Bilo je vremenač i moda kad je brada, pogotovo sijeda brada, bila znak skromnosti i

72

iskrenosti, jer on eto pokazuje da je star. Bilo je vremena i bilo je moda koliko mi i ne slutimo, a svako vrijeme i svaka moda imali su svoje brade. ak su i u modi koju ja znam, u ovo malo zemljice Jugoslavije i uČ kratkom vremenu mog života, bile mnoge, vrlo mnoge brade. Podsjetio je Simona na poslovi nu klasifikaciju brada u Bosni, kaoč neporeciv dokaz za svoje tvrdnje, ali je taj dokaz morao potanko objasniti jer Simon nije poznavao klasifikaciju brada na koju se njegov sugovornik pozivao. Tri su vrste brada po tom u enju. Prva je brada znanja, onač brada koju nose proroci i mistici, veliki mudraci i svi oni koji su istinski saznali, koji su bi em shvatili, da je na ovom svijetu sve taština i ništać osim taštine. Ta brada nije ukras na licu ovjeka koji je nosi, ona ne trebač sakriti neku nepravilnost na tom licu, ona nije ni znak, recimo znak njegove skromnosti ili ne ega sli nog, ona je prirodni dio njegovog bi a,č č ć poput njegovog bubrega ili slezene. On po Božijem davanju ima bubreg i ima bradu koja raste, te ih on oboje mirno i bez roptanja podnosi, kako i prili i pravome mudracu. Kako ne uljepšava bubreg i ne maže gač miomirisima, on ne uljepšava ni lice i ne maže ga, nego pušta da ga brada sakrije. On ne bi brijanju brade i promatranju svog lica posve ivaoć vrijeme koje može posvetiti, koje po stvarnoj potrebi svog bi a morać posvetiti, razmišljanju i promatranju dubljih zakona svijeta. I samo o tome govori brada znanja - da njezin nosilac pretpostavlja unutrašnje i vje no vanjskome i prolaznom. Takav ovjek zna da lijepo lice, ak i kadč č č bi ga on imao, može donijeti jedino užitke što traju kra e ak i od našeć č tjelesne ljepote koja, kao što je poznato, traje koliko treptaj oka. Utoliko je brada znanja ipak nešto više od ostalih prirodnih dijelova mudra evač bi a, jer je ona i svojevrsna zaštita. Kako je brada znanja uglavnomć zapuštena (kad bi je njegovao i ure ivao, mogao bi se mirno i brijati),đ ona odvra a od lica njezinog nosioca sve one poglede koji traže ić prepoznaju samo vanjsku ljepotu, tako da on ne mora gubiti vrijeme na te tašte leptirove, slušaju i njihove rije i i odbijaju i njih, kao što je jednomć č ć odbio njihov svijet. Tako svo njegovo vrijeme može biti posve enoć trajnim istinama, unutrašnjem svijetu, neprolaznim ljepotama, a od stvari i pojava ovoga svijeta, samo onima koji imaju pogled sposoban da prodre dublje i vidi kroz bradu, da prodre unutra i domogne se unutrašnje ljepote. Valjda zato istinski mudraci pro u ovim svijetom poput dobrođ

73

odgojenih gostiju, ne ostvaljaju i za sobom tragove svog prisustva, kaoć da ovdje nisu ni bili. Bradu zvanja propisuje profesija, ona je, takore i, sastavni dioć uniforme, i ovjek je, kad se opredijelio za neku profesiju, izabrao ič nošenje brade, ma koliko on li no bio sklon ili nesklon bradatosti.č Jednom su brada i profesija naprosto povezane tradicijom, drugi put su vrsta posla i okolnosti u kojima se radi razlog da profesionalni kodeks propisuje nošenje brade, nekad je u pitanju kombinacija tradicije i vrste posla, ili tradicija koja je nekada davno bila utemeljena na okolnostima u kojima se radi ali se sve svelo na puku tradiciju jer su se okolnosti promijenile i ne opravdavaju baš o igledno nošenje brade, u svakomč slu aju razne profesije iz raznih razloga su povezane s nošenjem brade ič zato se ta brada zove brada zvanja. Pomorski kapetani su, naprimjer, nosili bradu zato što su okolnosti u kojima oni rade to preporu ivale, dač ne kažem kako su to inile nužnim. Njegovo bi lice, izloženo vjetru,č suncu i morskoj vodi izgledalo gore od ona, ako ga ne bi štitila brada, ađ ni brijanje brtivom na nemirnom moru nije baš preporu ljivo. Uč me uvremenu su ti razlozi nestali jer brodski kapetani zara uju sasvimđ đ dovoljno da sebi kupe zaštitne kreme i spasu lice od pretvaranja u on, neđ mora se bojati ni da e se zaklati kod brijanja jer su se pojavili aparati nać struju, ali se brodski kapetan ni danas ne može zamisliti bez brade. Možda bi se i našla neka brodska posada spremna da prihvati obrijanog kapetana, ali u teatru, na filmu ili u šarenim novinama takav kapetan sigurno ne bi prošao. Pa ni na brodu se on ne bi dobro proveo, pobuna protiv obrijanog kapetana je mnogo vjerovatnija nego protiv bradonje, iako statistika to ne potvr uje. A i kako bi potvrdila, naravno da nijeđ zabilježena nijedna pobuna protiv obrijanog kapetana jer obrijanih kapetana nije ni bilo. Ali je jasno da razuman ovjek ne bi bez brade išaoč na brod ni za brodskog kuhara, a kamo li za kapetana. Sli no je sč pravoslavnim popovima koji su brade nekada vjerovatno nosili kao znak svoje odvra enosti od ovog svijeta. Ali to ve dugo nije tako, pop je već ć ć dugo po životnim okolnostima jednak svojim vjernicima, prevoslavna crkva ne bi mogla postati toliko narodna da njezin nauk narodu prenose ljudi koji nisu u svemu jednaki bilo kome od vjernika. Nema, dakle, vidljivih razloga da pravoslavni pop nosi bradu, ali je svejedno pop bez brade naprosto nezamisliv. S glumcem koji nosi bradu zvanja druga iječ

74

je, jer njemu brada treba da ga približi liku koji igra, ili da mu prikrije neki nedostatak na licu, ili da izrazu njegovog lica doda nešto ega bezč brade ne bi bilo, ali u svakom slu aju on nosi bradu po nalogu posla, a neč zbog tradicije. I tako dalje, ima još mnogo profesija koje su s bradom povezane tako neraskidivo da bi osavom ovjeku trebalo savjetovati dać č dobro ispita svoje talente i profesionalne sklonosti, ako se po svojoj nesre i opredijelio za neku od tih profesija. Može on bez brade, pogotovoć u vremenima velikog nereda kakvo je ovo naše, možda i upasti u tu profesiju, ali daleko dogurati ne e. ć Tre i tip brade u bosanskoj klasifikaciji je takozvana brada sranja ilić dijalekti ka brada. Nju u pravilu nose oprezni i iskreni ljudi, svjesni togač da pristojan ovjek vrlo esto svojom pojavom nervira svoje bližnje,č č poznate i nepoznate u jednakoj mjeri, dovoljno jako da pomisle ili izgovore poneku psovku na njegov ra un. U tim psovkama, kao što ječ poznato, stradavaju duša ili karakter, srce ili neki drugi unutrašnji organ, neki predak ili drugi bliski srodnik opsovanoga. Jedini na in da ovjekč č izbjegne psovke na svoj ra un, izgovorene i neizgovorene, od poznatih ič od nepoznatih ljudi, jeste da postane ne ujan i nevidljiv, ili da se prestaneč pojavljivati me u ljudima, jer je potpuno svejedno kako ovjek izgleda iđ č kako se ponaša - im on izgleda i ponaša se, na i e se neko koga toč ć ć nervira. Tako je, naprimjer, sasvim mogu e da se neki dobri ovjek uć č svojoj kafani trudi danas, kao i svih drugih dana, da bude neprimjetan koliko je to živom ovjeku mogu e, i da upravo danas tim svojim trudomč ć gosta za susjednim stolom navede na misao ili izjavu: “Pogledaj onog šonje što se pravi fin, to mora da je neki beskarakterni gad, poserem mu se u karakter!” Upravo zbog takvih misli i izjava mnogi oprezan i svoje ljudske prirode svjestan ovjek nosi bradu sranja ili dijalekti ku bradu -č č on zna sebe i prema tome zna koliko je puta on tako mislio o bližnjim i daljnjim ljudima, pa na osnovu toga zna koliko ljudi o njemu mora misliti isto to ili nešto sli no, a iz toga onda zna da je neki upe atljiv detalj nač č licu jedini na in da se od takvih misli i izjava zaštite duša i karakter, srceč i drugi unutrašnji organi, preci i dragi srodnici. Sigurno niko ne e re i dać ć se posere u karakter ovjeku koji na licu ima dobru, markantnu bradu.č Zato se taj tip brade naziva i dijalekti kom bradom, jer njezin nosilacč dijalekti kom operacijom prevo enja unutrašnjega u vanjsko pretvarač đ

75

kvalitet u kvantitet jer on sve psovke na svoj ra un, psovke svih vrsta i odč svih ljudi, vezuje samo za bradu. - Ali u pravu si ti, kod nas se jeste pojavila neka nova moda - zaklju ič Branko Krsmanovi . - Kod nas sada sve vrvi od brada koje imaju samoć jednu osobinu i jednu funkciju - da sakriju kako ispod njih nema obraza. - Zato si se ti ljutnuo kad sam te ono upitao za brade? - Recimo da je zato - odmahnu Branko Krsmanovi , otklanjaju ić ć pokretom ruke dalji razgovor o tome.

76

7. PRI A O PUTOVANJUČ

Teško je zamisliti mu niji prolazak kroz grad. Tišina je legla prekoč svijeta kao prekriva , ili kao da se veliko stakleno zvono spustilo nač fo ansku kotlinu pa je, zajedno sa svim u njoj, prenijelo u neki drugič svijet u kojem pokret i zvuk nisu mogu i. Ulice su prazne, bez ovjeka ić č ma ke, bez psa i ptice, ak se ni vjetar ili bar muha ne javljaju dač č pokrenu sebe ili bilo šta drugo u gradu u kojem je sve stalo. Svi du ani ić sva ku na vrata su zatvoreni, kao da se ne sahranjuje dvoje nesretnikać nego se o ekuje pobuna ili poplava. Poneki ovjek, koji se prokradeč č ulicom, pribijaju i se uza same zidove i vrata, trude i se da bude štoć ć manje vidljiv, ili par bradonja i jedan neobrijani tip u uniformi, koji su se šuljali po Prijekoj aršiji i zagledali sve oko sebe, bili su jedino živo štoč se dalo vidjeti, ali ni oni nisu ublažavali nego poja avali osje anje da ječ ć svijet gluh i zale en. Takva atmosfera bi udavila i najživlji razgovorđ me u ljudima koji imaju šta re i jedan drugome, utoliko prije ne eđ ć ć dozvoliti da se razvije pravi razgovor izme u Simona i Brankađ Krsmanovi a koji jedan s drugim idu više iz duga prema zajedni komć č sje anju nego iz stvarne želje ili potrebe. Iako je Brankovo šaljivoć razmišljanje o bradama malo otopilo led me u njima dvojicom, razgovorđ nije htio krenuti i završio se tim razmišljanjem jer se ovjeku naprostoč nije dalo govoriti u mrtvu tišinu kroz koju su se kretali. Simon je htio u šali pitati Branka kojoj vrsti pripada brada koja krasi njegovo lice, vjerovao je da bi ta šala, dobro izgovorena, potpuno raskravila atmosferu u kojoj se odvija njihovo druženje, ali je na vrijeme odustao shvativši da ni duhovitije pitanje ne bi moglo zvu ati šaljivo u atmosferi kroz koju seč oni kre u. Pa i Brankove posljednje misli o bradama kao da nisuć izgovorene, kao da su pale onako kako pada kamen u mirnu vodu, istisnute iz ovjeka obavezom da se završi zapo eti posao, a ne njegovomč č željom da zabavi i nasmije sebe i društvo. Tako su se vukli kroz grad u mukloj tišini, jedva ekaju i brdo Tekija i uspon prema haremu, koji eč ć ć svojom strminom opravdati šutnju.

77

Na maloj zaravni ispred harema bila se ve okupila grupica ljudi, ać unutra, u haremu, na zaravni oko ulaza nešto ve a grupa. U toj grupi je,ć odmah iza ulaza u harem, stajao Musa Selimbegovi , prijatelj Simonovogć oca Uroša, jedan od zanimljivijih ljudi iz njegove mladosti, Simonu jako važan po tome što mu je ve u djetinjstvu uznemiravao mašto snovima oć drugim zemljama i budio želju da te zemlje i njihove ljude upozna. Jako se obradovao ponovnom vi enju, vjerovao je da e razgovor utrojeđ ć krenuti sam od sebe, mnogo jednostavnije nego razgovor izme u dvojeđ ljudi, pa se okrenuo da Branka upita poznaje li se sa starim, ali je njegov drug ve bio otišao, tako da se Simon sam zaputio prema Musić Selimbegovi u. Na par koraka od njega zaustio je da vikne “ ika Musa”,ć Č kako je o evog prijatelja po navici oslovljavao i kao gimnazijalac, ali seč na vrijeme sjetio da ljudi njegovih godina nikoga više ne bi trebali nazivati ikom. Ali kako onda da ga oslovi? Može li ovjeku koji je zač č njega uvijek bio samo “ ika Musa” sada odjednom re i “gospodineč ć Selimbegovi u” ili “gospodine Musa”? Ili samo Musa? Na svakomć koraku se sudara s tim apsurdom svoje situacije u Fo i: njemu nedostaječ dvadesetpet godina njegovog, subjektivnog, vremena u ovom okruženju, ali je objektivno to vrijeme naravno proteklo i ostavilo itekako vidljive tragove na ljudima i stvarima s kojima se on susre e; on, Simon, mora seć nadovezati na ono stanje stvari koje nosi u sebi i pamti, jer je ono njegova jedina realnost, tako da on govori, misli i osje a iz onog stanjać stvari, dok njegovi sugovornici govore, misle i osje aju iz aktualnogć stanja stvari koje je proizvedeno djelovanjem onih silnih godina što Simonu nedostaju u subjektivnom vremenu i u njegovom iskustvu Fo e.č Zbog ove zbrke s vremenom ili sa vremenima, javlja se uvijek iznova i zbrka s njegovim identitetima jer on, govore i iz stanja stvari koje nosi uć sebi i koje je staro etvrt stolje a, oživljava naravno onog Simona koji ječ ć u tom stanju stvari boravio i bio stvaran, tako da iz tijela ovjeka nač pragu starosti progovara gimnazijalac. Taj gimnazijalac se naravno obra a ovjeku kojeg on pamti jer on poznaje (poznavao je) samo njega,ć č jasno vide i da pred njim ne stoji njegov poznanik od prije dvadesetpetć godina nego ovjek na kojem su te godine ostavile svoje tragove; a i tajč sugovornik, koji pred sobom vidi ovjeka na pragu starosti, uje rije ič č č mladi a, gotovo dje aka, i vjerovatno se ispunjava jezom kakva preplavić č Simona svaki put kad se suo i s ovim apsurdom. č

78

Musa, sre om, nije imao njegovih problema, nego mu je prijateljskić mahnuo kad ga je ugledao. - Vidim da još uvijek biraš društvo, Simone. Dobar je ovaj dobrunski pop, daj Bože da je više takvih. - Misliš na Branka? - Mislim na ovog ovjeka s kojim si došao, može se zvati i Branko, štoč se mene ti e. č Uvijek je Musa govorio ovako, kao da ni sam ne zna govori li ozbiljno ili se šali, govori li šaljivo da bi ozbiljnu misao lakše izgovorio i u inioč dopadljivom ili govore i provjerava koliko ozbiljno i u kojoj mjerić stvarno misli to što govori. Vjerovatno zato ga je Simonov otac nazivao salonskim revolucionarom, salonskim muslimanom, salonskim humanistom i tako dalje (ovisno o tome oko ega su se upravo sva ali), ač đ iz tona i konteksta je bilo jasno da oznaka “salonski” oduzima dio vrijednosti imenu koje dolazi iza nje, to jest zna i da govornik ne mislič sasvim ozbiljno ono što govori i ne stoji potpuno iza svojih rije i.č Njihovo se prijateljstvo za elo i u vrstilo u ratu, u partizanima, a onda ječ č trajalo, stabilno i nesumnjivo kakvo može biti samo prijateljstvo izme uđ dvojice ljudi koji su jedan drugome ista suprotnost. Neposredno nakonč rata je Musa, po mišljenju svog prijatelja Uroša, prestao biti pravi revolucionar jer je po eo izbjegavati ne samo politi ku, nego i svakuč č drugu karijeru, ponovo se po eo odijevati kao prije rata, dakle prili noč č elegantno po mjerilima boljih krugova me uratnog gra anstva, iskoristiođ đ svoje ratne zasluge da dobije pasoš i pravo da slobodno putuje, tako da se prakti no isklju io iz izgradnje novog društva. Njegova putovanja nač č Zapad za Uroša su bila služba buržoaziji i izdaja revolucije, a Musa je u njima vidio ostvarenje jednog od temeljnih revolucionarnih ideala, naime ideala slobode, jer je slobodan jedino ovjek koji ne mora raditi, a on zač tri mjeseca na Zapadu zaradi dovoljno da ostatak godine ne mora raditi. Sli no je bilo s njegovim izbjegavanjem karijere, koje je za Uroša biloč bijeg od odgovornosti, s njegovom odje om koja odudara od duhać vremena, s mišljenjem o predrevolucionarnoj prošlosti koju je Musa hvalio jer je, kako je govorio, on sebi upravo u toj prošlosti priuštio dva luksuza koja se u Bosni rijetko sastavljaju - solidno obrazovanje i slobodu (treba li napominjati da je to za njegovog prijatelja Uroša bio slijepi subjektivizam i gnjili individualizam?), tako je bilo sa svim o

79

emu su razgovarali i što su spominjali. O svemu je Uroš govorio uč kratkim i jasnim formulama, koje ne dopuštaju sumnju i ne trpe nijanse, a Musa polušaljivo i “salonski”, bez strasti i uvjerenja, kao da mu je više stalo do toga da sugovornika raspali nego da ga uvjeri. A ako bi u svojoj igri suprotstavljanja pretjerao, pa ga Uroš upozorio da proturije ič samome sebi, odgovorio bi smiju i se: “Ma pusti to sad, važno je dać razgovaramo, priznaj da nema ljepše umjetnosti i plemenitijeg posla od razgovora koji nema razloga i cilja.” Jedan jedini put je Musa u njihovoj ku i govorio druga ije - mirno alić č rezolutno, nekako tvrdo, ni nalik na njega. Valjda je zato Simon tako dobro upamtio i ono što je govorio, ni jednu njegovu posjetu nije upamtio tako dobro kao ovu, iako je prisustvovao vjerovatno svima i želio upamtiti sve, jer mu je Musa, sa svim onim što je govorio i radio, tako beskrajno razli it od svega što se u Fo i moglo sresti, bio naravno jakoč č zanimljiv. “Uvijek više volim umrijeti po svome, nego živjeti po tvome”, rekao je Musa tada, u razgovoru koji se razlikovao od svih drugih njegovih razgovora s Urošem. A prije toga je govorio dugo, strasno i s dubokom vjerom, o tome kako je najvažnije biti spreman za put. “Slobodnom ovjeku niko ne može ništa, a slobodan je, potpuno slobodan, onaj koč

nema strahova i ko je zato uvijek spreman da krene. E trakav sam ti, jarane, po celom telu - u svakom trenutku spreman da krenem na koji god ho eš put.” Obrazovanje je, naprimjer, dobro, govorio je tada Musa, prijeć svega zato što ovjeka priprema za slobodu i pomaže mu da je prona e uč đ sebi. Ono uvjerava ovjeka da su znanje i sposobnosti, a ne materijalnač bogatstva, njegov glavni posjed, jer e s onim što zna i što može dobroć raditi uvijek i svugdje ste i hljeba. Tako mu obrazovanje pomaže da seć oslobodi straha za materijalni posjed i postane spreman za put, ako treba preko svijeta, bez straha za ono što e ostaviti. Najviše u svom bogatstvuć uživa onaj ko ga može ovog trenutka ostaviti i smjesta krenuti na put preko svijeta, on uživa najviše i najbolje, jer on uživa kao gazda a ne kao rob. A najviše i najbolje je ono obrazovanje koje ovjeka priprema zač kona ni put, jer se ni ega više ne može bojati onaj ko je spreman za tajč č put. ovjek zato en u najdubljoj tamnici, koji je spreman krenuti na tajČ č put, slobodniji je od vladara svijeta koji se tog puta boji. “Ja sam spreman, ja uvijek imam bo icu uza se”, rekao je Musa i pokazao uč

80

ispruženoj ruci ampulu koju je izvadio iz nekog džepa na grudima. A u životu najviše i najbolje uživa onaj ko ga je spreman sad napustiti, opet zato što on uživa kao ovjek a ne kao rob. “Istina je da sam ja bonvivan,č ja stvarno uživam u životu kao niko, samo zato što sam spreman. Ja se ne u raspadati, mene niko ne e krpiti i prepravljati kao rasušeno bure, jać ć u oti i cijel i radostan.” Na to mu je Uroš nešto govorio, mekše i mirnijeć ć

nego što je ina e inio u njihovim razgovorima, a u odgovoru je Musač č rekao da više voli umrijeti po svome nego živjeti po tu em. Simon nikadđ nije saznao šta je izazvalo onaj razgovor, zašto je Musa bio onako uzbu en i druga iji, ali se upravo taj razgovor, sa svim onim smjelimđ č mislima o slobodi i smrti, najdublje urezao u Simonovo pam enje ić dovršio u njegovom duhu sliku o evog prijatelja kao ovjeka na kojegač č želi li iti.č - Selam alejkum, druže Musa - vrati Simona u stvarnost jedan hrapav glas. - Vo vijeke vjekov, druže Miloše - odgovori Musa, rukuju i se srda noć č s jednim oniskim, debeljuškastim ovjekom. - Drago mi je što te vidimč na ovome mjestu. - Zar je udno što sam ja na ovom mjestu? Iznena en si?č đ - Ne budi na kraj srca, nisam iznena en što si ovdje, iznena en sam štođ đ si u Fo i.č - Ni to ne bi trebalo da te udi - primijeti novopridošli. - Ako poznaješč mene i vidiš šta se doga a, moraš me o ekivati, ipak sam ja ovdje ro en.đ č đ - A ti zna i došao mahsuz? - upita Musa na svoj na in, izme u šale ič č đ ozbiljnog pitanja. - Smije li se znati šta te je dovelo? - Smije, brate, nema kod mene tajni. Ne trpim da mi se vrije a pretke,đ eto to me je dovelo. Ova nedonoš ad što je zajahala na vlast uporno tvrdič da smo svi mi djeca izdajnika iz 1389. godine, a ja se svojim precima ponosim i ne osje am se tako. ć - Pa ti došao da to raspravite? - Moglo bi se i tako re i.ć - A šta eš sa injenicom da oni uporno tamburaju o slavnoj prošlosti,ć č svetoj tradiciji i šta ja znam emu sve?č - Mogu oni tamburati šta ho e, ja znam šta njihovo tamburanje zna i, ać č ono zna i da smo svi mi potomci izdajnika. Oni tvrde da je izdaja ilič ravno izdaji živjeti s drugima, pogotovo s Turcima. Šta su, dakle, oni koji

81

su nakon Kosovske bitke ostali živjeti u svojim ku ama, s Turcima ilić pod Turcima, kako ovi novi kažu, umjesto da se ubiju, isele ili urade ne znam kojega vraga? Izdajnici, brate, ništa drugo nego izdajnici, sve sami go izdajnik. A svi smo mi njihovi potomci, nema nas iz drugih izvora. Pogrebna povorka je upravo ulazila u harem, pa se grupa što se formirala kod ulaza unutar harema morala raspršiti da propusti dugu povorku s dva tabuta na elu što su ih dobri ljudi pronijeli prema svježeč iskopanim mezarima koji su stajali pored samog zida nasuprot ulazu, neposredno jedan uz drugi. Neki od ljudi koji su stajali u njihovoj grupi pomjeriše se naprijed i priklju iše onima što e klanjati džennazu, drugič ć se, Musa i Simon me u njima, povukoše ustranu da ne stoje na putu i dađ bolje vide, neki od onih koji su stajali pred haremom u oše i priklju išeđ č se onima što klanjaju ili ovima što gledaju, neki se opet povukoše prema ku ama i skloniše u njihovu sjenu od sunca koje je još uvijek jako peklo.ć A naprijed je, uza zid na onoj strani harema, obred ve trajao. Digli suć pokrove s tabuta i podigli s njih dva u bijelo umotana tijela koja su spustili u mezare. Onda su onoj dvojici što su sišli u mezare da spuste u njih tijela, ovi odozgo dodavali daske koje su oni stavljali u mezar ukoso, s jednom stranom na dnu i drugom pri samom vrhu rake, prave i iznadć mrtvog tijela nešto kao krov koji ne e dopustiti da zemlja, kad buduć zatrpavali grob, pada direktno na mrtvo tijelo. Samo što ovaj krov nije na dvije nego na jednu vodu. Simon je znao da mrtvo tijelo u zemlju spuštaju najbliži ro aci i znao je da Zuhra nije više imala ro aka, njezinođ đ su mrtvo tijelo dakle spustili ili dobri ljudi iz komšiluka ili Feslijini ro aci. Nije se ulo da li imam nešto govori ili se znakovimađ č sporazumijeva s ljudima koji rade, ako je govorio to je inio sasvim tiho.č Onda je suha zemlja po ela sipati po daskama ispod kojih su ležala mrtvač tijela, a sipkavi zvuk koji je tako nastajao prostirao se po haremu, prekrivao mezare i ljude od kojih su mnogi ve u ali, a onda se osipaoć č č niz brdo Tekija i kotrljao prema gradu. Zašto se ovaj zvuk ne diže, pitao se Simon, slušaju i kako se sipkavi zvuk udaljava niz brijeg, zašto seć kre e samo u širinu i kao da naliježe na ljude i stvari umjesto da prolazić pored njih? Nakon toga su svi ljudi oko mezara u nuli, kao da ne želeč č stajati pred smr u ili pred Bogom, kojemu su ono dvoje ve položilić ć ra un, tako da su još samo bijeli kamenovi oko njih stajali uspravno.č Molitva koja je uslijedila skladno se nadovezala na zvuk sipanja zemlje

82

po daskama, toliko je bila tiha i sabrana. Ljudi su, tiho izgovaraju ić molitvu, gledali u dlanove koje su povremeno prinosili licu i pravili pokret kao da se umivaju, kao da dlanovima brišu lice ili uklanjaju auru koja se oko njega formira. Simon je odmah razumio o emu se radi i jako mu se dopalo to što ječ razumio. Oni rukama prave pokret kao da skidaju auru s lica i tako zapravo uklanjaju ono po emu ih drugi ljudi prepoznaju, skrivaju onoč što ini njihov, drugima prepoznatljivi, izvana vidljivi, li ni identitet.č č Uklanjaju i auru s lica, oni otkrivaju svoju puku ljudskost, oni iskazujuć svoj pristanak na to da je otkriju, priznaju i da smo pred smr u, kao ić ć pred Bogom, svi jednaki. To jest, vjerovatno nismo jednaki, vjerovatno nas i smrt i Bog razlikuju jednoga od drugog, ali nas razlikuju po unutrašnjim znakovima, po osobinama koje nisu forma lica i aura oko njega, nego su dublje unutra pa su zato ljudskom oku nevidljive. Prelijepa je i puna smisla igra koja se tokom molitve razvija izme uđ dlanova i lica. Dok se molitva izgovara, dlanovi su otvoreni i okrenuti prema licu kao ogledalo. Kao da ovjeku njegovi dlanovi, kao da mu onoč što vidi u njima, kazuju da je smrtan, kao da mu pokazuju i njegovu smrt. Jer ovjek nosi svoju smrt u sebi, kao bubreg, a gdje bi se ta njegova smrtč mogla pokazati bolje nego u dlanovima, u kojima se ovjek dovršavač odvra aju i se od svijeta? U dlanovima se ovjek dovršava kao bi e zać ć č ć sebe, kao cjelina koja se donekle može izdvojiti iz svijeta, zato su oni okrenuti prema tijelu, prema unutra, kao da ovjeka zatvaraju i okre uč ć prema njemu samome. Dlanove se ne može maskirati, da izgledaju kao neki drugi, ili u initi neprepoznatljivim, da izgledaju kao bilo kojič dlanovi na svijetu, oni su zalog i uvar ovjekove neponovljiveč č pojedina nosti. Onog momenta kad su mu se u maj inoj utrobi formiralič č dlanovi, u ovjeka je pohranjena smrt jer se on u tom trenutku dovršioč kao jedan, neusporediv i neponovljiv, a živ ovjek. Zato ovjek tokomč č molitve gleda u dlanove kao u ogledalo - da bi vidio svoju smrt i podsjetio se na nju. A onda dlanovima, koji su ga dovršili kao bi e zać sebe, prekrije lice i ukloni s njega auru, koji su ga dovršili u odnosu prema drugim ljudima. Kad se ovjeku u maj inoj utrobi formira lice, onč č je dovršen kao bi e otvoreno drugima i razli ito od njih. Po licu drugić č ljudi prepoznaju i pamte jednog ovjeka, na osnovu lica grade o njemuč neko mišljenje i preko lica sti u osje anja prema njemu, itaju i njegovoč ć č ć

83

lice upoznaju ga i razumijevaju šta se u njemu doga a. Zato je liceđ otvoreno i okrenuto prema drugima, a dlanovi okrenuti unutra - na licu itaju svi, na dlanovima samo oni koji su obdareni dubljim znanjima, biloč

da su ta znanja dobili od Boga, bilo da ih je ljubav prema doti nomč ovjeku njima obdarila. I zato su ruke i lice otkriveni, pokazani, zato suč

oni jedini dijelovi ljudske kože koje nikada i nigdje nije bilo sramotno pokazivati. Mora biti tako, jer su lice i dlanovi knjiga u kojoj je ispisano bi e jednog ovjeka, oni su pismo u kojem je on sadržan i u kojem ga seć č može na i. A u odre enim trenucima molitve o i se sklapaju i dlanović đ č liježu preko lica, prekrivaju ga i sklanjaju od svih o iju, pa tako zatvarajuč knjige u kojima je ovjek ispisan, u kojima je sadržan, kao bi e od ovogač ć svijeta. Kraji kom oka Simon primijeti kako i Musa Selimbegovi , onakoč ć mršav i visok, u svome svijetlom odijelu predratnog kroja i sa svijetlim panama šeširom na glavi, prelazi dlanovima preko lica, kao da i on potajno, samo za sebe, moli. Ali se nije stigao upitati ni šta misli o tome, jer je u tom trenutku odjeknuo gromki duboki zvuk ogromne trube i pokli i iz nekoliko grla koji se brzo složiše u pjesmu “Oj svijetla majskač zoro...” Mnogi se ljudi okrenuše u pravcu iz kojeg je došao ovaj mo nić zvuk. Mogli su vidjeti grupu dugokosih bradatih mladi a, koji su na maluć zaravan kod harema o igledno izišli iz nekog od sokaka iz pravca Careveč mahale, od kojih je jedan puhao u ogromnu trubu dok su drugi poskakivali ukrug oko njega u ritmu crnogorskog narodnog kola i pjevali što ih grlo nosi. - Magarci! - odjeknu jedan bijesni uzvik, koji se probio ak i kroz larmuč što su je mladi i proizvodili.ć Oni što su u ali, mole i se, istrajavali su u svom položaju, ra unaju ič č ć č ć valjda da buka ne smeta molitvi da dospije tamo kamo je upu ena. Ali suć zato iz grupe što je stajala u uglu harema, lijevo od ulaza, prema pjeva ima poletjele kamenice. Kao da je to davno dogovoreni znak, izč okolnih su sokaka nagrnuli ljudi koji su se rasporedili po zaravni u nekoliko redova, kao da se spremaju za borbu. A iz tih redova su dolazili povici koji su nadja avali i pjeva e i ljude koji su iz harema vikali nač č njih. - Ovo je teror! Kamenjem na djecu, samo zato što se malo vesele! - Zar ne smijemo više ni zaigrati i zapjevati u svojoj zemlji!?

84

- Ne eš ti uskoro smjeti ni ime Slobodan dati djetetu, kako je krenulo.ć - Kome to smeta ako se mi radujemo?! Iz grupe ljudi što su stajali pred haremom izdvojiše se njih petorica-šestorica, me u njima konobar Strajo, kako je Simon dobro vidio, u ošeđ đ u harem i pridružiše se onima što su stajali unutra, demonstrativno se okre u i licem prema novopridošlim, kao da se i oni spremaju za sukob,ć ć to jest kao da poru uju kako su oni spremni, pa šta bude. Kad su seč formirale dvije linije koje stoje jedna prema drugoj, pjeva i su prestalič skakati i vikati, postepeno se utišala vika i me u ogor enim ljudima izđ č harema, a onda su i novopridošli prestali izvikivati svoje proteste. Na sve je legla tišina u kojoj se opet uo tihi mrmor molitve, samo što je sadač napetost izme u dviju grupa, jedne u haremu i druge na zaravni ispredđ harema, napetost puna gnjeva koja se mogla opipati rukama, bila mnogo ja a od mirne sabranosti koju je molitva do maloprije stvarala. Sada seč više nije pitalo o spokoju, sada se pitalo kad e puknuti, koji e pokret ilić ć rije pokrenuti jednu grupu na drugu. Sve je stajalo napeto i uzdrhtalo uč bijesu i o ekivanju.č Je li imam skratio molitvu (smije li on to u initi?) ili se ona stvarnoč završila, trebala završiti, u trenutku kad je napregnuto ekanje svima več ć postajalo nepodnošljivo, u svakom slu aju ljudi koji su sve ovo vrijemeč u ali i molili se kao da ne primje uju gužvu oko sebe, po eše seč č ć č

uspravljati i bez rije i odlaziti sa harema. Bez onog kratkog zadržavanja ič ogledanja oko sebe, kojim se traži dobar sugovornik u ijem se društvuč može provesti dovoljno vremena da se povu e granica izme u sahrane ič đ svog svakodnevnog života, bez onih uzgred razmijenjenih re enicač kojima se ustvrdi da je bila lijepa džennaza ili se prisjeti kako su preminuli bili dobri ljudi, ak i bez prirodnog osvrtanja kojim se tražič onoga s kojim se došlo ovamo, ljudi su se naprosto uspravljali i užurbano, svaki za se, odlazili, gotovo bježali, ku ama, prolaze i ispredć ć špalira onih koji su se maloprije bunili što se ne smiju malo proveseliti u svojoj zemlji. Upravo su prvi od njih zamicali u sokake što vode prema Gornjem polju, kad se odnekud pojavi Milorad Kordo s trojicom policajaca i po e zahtijevati od ljudi da se razi u u miru. “Valja zasvirati,č đ ali valja i za pojas zadjenuti, moja gospodo”, govorio je Kordo i rukama pokazivao ljudima da se razi u. A onda dodavao da “sve ima svojeđ vrijeme”, da “nije svaka zgoda za svakog majstora” i sli ne mudreč

85

dosjetke kojima je ukrašavao suhoparni policijski zahtjev da se gomila razi e. Je li se Kordo pri tome smješkao, ili se to Simonu samo u inilođ č zbog kosog sunca kojem se više nije moglo vjerovati? On je, Simon, krenuo me u posljednjima jer mu se nije dalo gurati. Uzđ njega je išao Musa Selimbegovi na kojem se sada odjednom vidjelo dać je starac, teški starac. Korak mu je bio nesiguran, ruke su mu vidno podrhtavale, kad ga je obgrlio kod silaska niz stepenik prema zaravni, Simonu se u inilo da mu i tijelo podrhtava. Umor i odustajanje zra ili suč č s lica koje je sada bilo nekako opušteno i bez traga one vedre podrugljivosti. Je li mogu e da ovjeka ovako pokosi jedan incident zać č vrijeme sahrane? Simon je nekoliko puta posegnuo da ga uhvati podruku i pomogne mu kod silaska niz brijeg, ali je svaki put odustao jer teško je nuditi pomo ljudima koji je stvarno trebaju a vraški su ponosni. ć

8. MIRIS LIPE JE SLAVENSKA DUŠA

U predvorju fo anskog hotela “Zelengora” Simon je ugledao svogč bivšeg profesora Landeku i tome se gotovo obradovao. Zašto mu ne bi odmah rekao ono što je smislio danas, nakon Kordine posjete ili bar najavio da mu ima nešto važno re i? Ali je Landeka izgleda naslutioć njegovu namjeru, pa ga je pokretom ruke zaustavio i jednom ovjeku štoč je stajao nedaleko od njega dao znak da ga odvede na mjesto koje mu je o igledno ve bilo poznato. “Mi se ionako sutra vidimo, zar sič ć zaboravio?”, viknuo je Landeka za njima. Nepoznati ovjek ga je proveoč pored ulaza u kafanu, pa kroz restoran i onda mu, skrenuvši iza restorana nadesno, pokazao jedna zatvorena dvokrilna vrata. “Tamo, ono ti je separe”, rekao je nepoznati i izgubio se. Nevelikom prostorijom dominirao je ogromni stol pretrpan hranom i pi em, za kojim je sjedilo desetak ljudi. Jedan od njih je bio Miloradć Kordo koji je Simonu dao znak da mu pri e i sjedne na jednu slobodnuđ

86

stolicu. “Ovo je Jovan”, rekao je dok je Simon sjedao, vjerovatno misle ić na ovjeka lijevo od njega. “A ovo je tvoj”, dodao je, govore i ovjekuč ć č kojeg je predstavio kao Jovana. U vratima se pojavio Landeka i krenuo prema njima. “Vrijeme je”, rekao je Landeka Kordi kad su se mimoilazili. - Znam, dobar ovje e, idem - odgovorio je Kordo.č č - Uzmi par strogih momaka, za svaki slu aj - dobacio je za njimč Landeka, idu i prema svome mjestu za stolom, pri vrhu, blizu ovjekać č koji je sjedio u elu stola i kojeg je Simonov profesor gledao sa sjajem uč o ima.č Sve se ovo doga alo dok je onaj debeli ovjek što ga je Musađ č Selimbegovi nazvao drugom Milošem uporno govorio i, po svemuć sude i, nastojao prisutne u nešto uvjeriti.ć - Mi Srbi imamo sve razloge da budemo ponosni na svoje stare - govorio je Miloš kad ga je Simon po eo slušati - i imamo sve razloge dač od njih u imo. Ono što su naši stari postigli u drugoj polovinič devetnaestog vijeka grani i sa udom, malo koji narod na svijetu može seč č pohvaliti da je ikada u tako kratkom vremenu postigao tako mnogo. Mi smo u pedeset godina udvostru ili, možda ak utrostru ili državnuč č č teritoriju, ne izgubivši prakti no ni jednog ovjeka i ne zavadivši se ni sč č jednim narodom. Bili smo omiljeni, bili smo jedan od najpopularnijih naroda, najve i ljudi tadašnje Evrope, prva imena politike, filosofije ić umjetnosti, javno su iskazivala svoje simpatije prema Srbima. I sve to polazi za rukom jednom malom narodu, koji nije mogao imati neku veliku politi ku kulturu jer nije imao ozbiljnije politi ke tradicije ič č iskustava pošto je vjekovima živio bez sopstvenih politi kih institucija.č Postigli smo sve to jer smo bili razumni. Vodili smo svoju državu kako mudar doma in vodi ku u: s brigom za sebe i svoj interes na prvomć ć mjestu, ali i s brigom za prijatelja na drugom i za komšiju na tre emć mjestu. Uvijek spremni nabaviti nešto novo i proširiti imanje, ali samo onda kad nam cijena ne ugrožava ku u i familiju. U politici i u državić poštovali smo vrijednosti koje smo nau ili u familiji i u ku i, poštovalič ć smo iskrenost i komšiluk, vjernost i poštenje, nismo se prepuštali ni rasipništvu ni sebi nosti, nego smo kao razumni ljudi gledali i na sebe ič na svog bližnjeg, nastojali i zasvirati i za pojas zadjenuti kad do eđ vrijeme za to. Zato smo mogli u tako kratkom vremenu ste i državu ić

87

škole, nauku i bogatstvo, oporaviti narod i izgraditi zemlju, što rijetkima polazi za rukom u isto vrijeme, ste i u ene ljude i svjetske putnike,ć č naseliti gradove ne raselivši sela, uve ati državnu teritoriju i pri tom ste ić ć prijatelje. .. Pratim kako se u posljednje vrijeme kod nas slavi po etakč dvadesetog vijeka, herojstvo balkanskih i Prvog svjetskog rata, slušam kako se ugledne glave trude da taj period proglase presudnim u našoj istoriji i tvrde da nam je on donio veli inu i slavu. Ne sporim, mora seč priznati da u tome ima istine, ti su nam ratovi uve ali državu i proslavilić oružje. Ali mi smo još uvijek mali, mi moramo ostati dobri doma ini ić kod svakog posla pitati za cijenu. Po koju cijenu, bra o moja?! Po kojuć cijenu smo mi dobili tu slavu i teritorije, šta su nam donijela a šta odnijela tri rata u tri godine? Mudar doma in uvijek pita za cijenu i slušać zdrav razum. Koliko smo mi ljudi izgubili za ono teritorija što smo dobili? Koliko smo iscrpili narod, za koliko smo smanjili nacionalno bogatstvo, koliko smo unazadili ekonomiju i gradove, koliko smo usporili napredak obrazovanja i opšteg podizanja naroda na selu? Koliko smo izgubili time što smo se u tim ratovima zavadili s pola komšija? Pametni narodi ne vode ratove nego politiku, to mi moramo nau iti odč svojih starih. Koliko nas je koštao rast u devetnaestom a koliko slava u dvadesetom vijeku? Šta su nam donijeli politi ari a šta ratnici? I jedno ič drugo imamo u svojoj istoriji i moramo dobro odvagnuti prije nego što izaberemo, jer nam je izgleda uskoro birati. Blago narodu koji umjesto heroja ima dobre doma ine, a dobri doma ini nisu hrabri nego razumni,ć ć bra o moja. Nikad u istoriji nisu herojski skon ali oni koji su narodć č pozivali na heroizam, oni su se uvijek bogatili i umirali u krevetu, a narod slali u smrt ili u zlo in. Ili u oboje. Heroizam je stvar dobra zač epske pjesme i za sijela, a ne za život, državu i napredak naroda. Zato sre ne države vode doma ini i trgovci, a ne epski pjesnici i heroji, vodeć ć ih ljudi koji slušaju zdrav razum a ne svoje snove o slavi. I zato me brine retorika koja kod nas postaje popularna, brine me put kojim smo krenuli, svi ovi talambasi i zadjevice sa svim komšijama, želja da nas se drugi boje umjesto da nas vole. Sjetimo se najplodnijeg i najsre nijeg periodać srpske istorije i u imo od doma ina koji su nas u tom periodu vodili.č ć ovjek koji je sjedio u elu stola, profesor sarajevskog univerzitetaČ č Vojin Stanimirovi , koji je valjda po potrebi dolazio u Fo u na sastanke sć č lokalnim vlastima, a kojeg su zbog ne ega svi ovdje zvali komandantom,č

88

pratio je Milošev govor šutke, ali je sve vrijeme svoje komentare, reakcije, mišljenje o pojedinim izjavama i tvrdnjama govornika jasno pokazivao grimasama, izrazima lica, širenjem o iju ili rje itim pokretomč č ruke, tako da je sve mnogo više li ilo na razgovor njih dvojice nego nač govor debelog Miloša. A prilog komandanta Vojina razgovoru nije baš doprinosio tome da prisutni prihvate Miloševe misli i pokažu poštovanje prema njemu ili bar spremnost da ozbiljno razmisle o njegovim prijedlozima. Jednom se ak uo kratki tihi smijeh kad je Vojin složioč č podrugljivu grimasu kao svoj komentar neke Miloševe tvrdnje, ali je on sam presjekao taj smijeh, strogo pogledavši onoga što se nasmijao. Kad je Miloš završio, on je spustio bradu na grudi, zamišljeno se zagledao u stol pred sobom i dugo šutio. - Gospodin Ljubi i nesumnjivo ima pravo kad hvali razum - kona noč ć č se oglasi Vojin previsokim, gotovo ženskim glasom, ne dižu i pogled -ć mislim da se to mora priznati. Je li tako? - Tako je - potvrdi jedan glas iz sredine stola. - Gdje ima pravo, tu ima pravo - potvrdi i krupna žena unazad za ešljane kose što je sjedila prekoputa Simona, ina e jedina žena zač č stolom. - Ali bi od hvaljenog razuma bilo vrlo razumno kad bi bio manje sebi an, manje samoljubiv i manje nerazuman, pa priznao da nije jedini,č da nije ak ni najvažniji dio ovjekovog bi a - javi se opet Vojin. -č č ć Razum je lijep i dobar dok se ograni ava i kontroliše, za njega važi onoč što su naši stari govorili za vodu, tvrde i da je voda dobar sluga i strašanć gospodar. Razum koji se otrgne kontroli postaje opasan, možda opasniji od svega drugoga, postaje razorniji od poplave i požara. Evo ja sam, naprimjer, izgubio ljubav svog života zbog prevelike koli ine zdravogč razuma kojim sam bio okružen i nisam ga više mogao podnositi - doda Vojin sa smijehom, nakon kratke pauze. - To moramo uti, to moramo uti! - zavika krupna žena. - Ho emoč č ć pri u o ljubavi.č - Ne emo sad o epizodama iz mladosti, koga to još danas zanima -ć branio se Vojin. - Svakog zanima, ho emo ljubavnu pri u! - nije se dala žena.ć č

89

- Zanima, kako ne e zanimati Vaša pri a - javi se i ovjek kojeg jeć č č Kordo Simonu predstavio kao Jovana i koji se Simonu sada u inič odnekud poznat. - Kratko je to, nema se tu šta vele pri ati. Krajem pedesetih mom ječ bratu pošlo za rukom da za mene organizuje stipendiju u Velikoj Britaniji. Ne moram vam govoriti o svojoj radosti, znate i sami šta je u to vrijeme zna ilo godinu dana provesti u inostranstvu, pogotovo za nasč Srbe. Mjesecima sam bio u pravom zanosu, mislio sam da mi se ostvaruju svi životni snovi dok sam sjedio u biblioteci u kojoj možete dobiti sve, ama baš sve, što je ikada odštampano bilo gdje na svijetu. U toj biblioteci sam upoznao i djevojku s kojom sam najprije razgovarao, pa se zaljubio, pa se s njom po eo družiti, sve bliže i bliže, akoč razumijete šta time ho u da kažem. To se razvilo u veliku ljubav, ali ni tać ljubav nije mogla da me sa uva od zdravog razuma koji je pritisnuo sveč oko mene, obilježio sve ljude s kojima sam mogao razgovarati, odredio svaku misao i svaki postupak svakog prolaznika na ulici. To je u neko doba po elo postajati nepodnošljivo, ta koncentracija i ta sveprisutnostč zdravog razuma ovjeka sputavaju i navode ga na sulude misli. Kod nasč ovjek poželi i i ispravno u redu i ostati u njemu, zato što svi oko njegač ć

iska u iz reda, trude se da nadmudre i red i sve one koji u njemu stoje,č nastoje da se prošvercuju preko reda, a tamo poželiš bar jednu nogu isturiti iz reda jer svi disciplinovano i ispravno stoje u redu. Ma šta poželiš!? Moraš se bar praviti da imaš problema s jednom nogom i nju izbacivati ustranu, da ne bi itav stao u red i ostao u njemu. Sa ovjekomč č nešto nije u redu ako ne želi red i ne trudi se da ga stvori, ali isto tako nešto s njim nije u redu ako ne poželi isko iti iz svog vlastitog reda onogč trenutka kad se on uspostavio, jer ovjek ne može bez reda i ne može dač ne bude protiv reda, ovjek je bi e koje govori “Da” i koje govori “Ne”.č ć Onaj koji govori samo jedno, pola je ovjeka ili nešto manje od pola. Alič da se mi ne udaljimo od naše pri e. Kad se približio kraj moje stipendiječ pitao sam je ho e li sa mnom. Ona je htjela da i ja ostanem bar do krajać njenog studija, mislila je da nema smisla prekidati, da nam je oboma bolje da završimo u Britaniji pa onda idemo u Jugoslaviju ako baš moram, ubje ivala me da e nam i u Jugoslaviji šanse biti ve e akođ ć ć diplomiramo tamo. Kao da ja to nisam znao! Ali se meni valjalo spašavati iz svijeta ispunjenog samo zdravim razumom. Nisam je

90

nagovorio da krene sa mnom, a kako za mene ostanka nije bilo, pobjegao sam prije isteka moje stipendije. I danas se pitam da li bih uspio da je nagovorim, da sam ostao do samog kraja stipendije i uporno je nagovarao. Sve mi se ini, barem sada, da bih uspio, vjerujem da bihč uspio, ali nisam ostao jer nisam više mogao da podnosim uzbudljivi engleski duh koji se u trenucima mahnitog zanosa pita kako zakucati ekser a da se on pri tome ne iskrivi. I tako se završila ljubav mog života, stradala zbog ili stradala od razuma. Vojin je ispri ao svoju anegdotu izrazito rutinirano, s dobroč raspore enim akcentima i majstorski plasiranim poantama, što jeđ govorilo da ovo nije prvi put kako je pri a, ali se ipak na kraju nasmijaoč od srca i svojim smijehom najavio glasni smijeh ostalih. Najglasnije se smijala krupna žena, koja je ljude oko sebe uvjeravala da je pri a sjajna ič da se isplatilo navaljivati na komandanta da je ispri a. Jedino se Milošč nije smijao, nego je sa ekao da se smijeh smiri, da se zdravice i pohvaleč pri i utišaju, aše po drugi put ispiju u slavu prve ljubavi, pa upitao šta ječ č ispri ana anegdota trebala zna iti.č č - Ništa, ona samo ilustruje koliko je razum opasan - odgovorio je Vojin smiju i se i dalje. -Možda je on toliko štetan samo za mene, ne znam, alić to je moje iskustvo sa istim razumom, ja ne mogu druga ije, a narod ječ č eto mene izabrao, pa smijem pomisliti da ni naš narod ne bi mogao ili ne bi htio druga ije.č Opet smijeh i opet zdravice kojima su se pridružili svi osim Miloša. - Bogami je krivo izabrao, gospodine Stanimirovi u - uzvrati Miloš kadć se opet moglo govoriti. - U politici govoriti protiv razuma, a raspaljivati strahove, emocije i strasti, nije ništa drugo nego porobljivati narod i voditi ga protiv njegovih interesa radi sopstvenog bogatstva i mo i.ć - Ma nemoj! - sko i Vojin udarivši šakom po stolu i po e hodati gore-č čdolje duž zida paralelnog sa stolom, na strani suprotnoj od one na kojoj je Simon sjedio. Nesklad izme u njegovog izgleda i komandantske tituleđ kojom su ga ovdje svi oslovljavali bio je više nego upadljiv, bio je zapravo komi an. Onizak, mnogo niži od prosjeka, a prili no debeo,č č djelovao je kao burence na koje je neko postavio savršeno okruglu glavu s okruglim licem ukrašenim okruglim nao alama. Naglašena zaobljenostč tijela, lica i svega drugog na njemu davala je njegovom izgledu nešto dobro udno, a istovremeno mu no, jer tolika zaobljenost više prili ić č č

91

pajacu, lutki, ne em vješta kom, nego ovjeku, pa je njegovojč č č dobro udnosti dodavala nešto mehani ko, groteskno, neprirodno.ć č Pomisao na nešto mehani ko posebno se nametala kad ga se gledalo kakoč hoda na svojim kratkim nogama koje su se završavale velikim cipelama, njemu sigurno prevelikim bar dva-tri broja. Zabacivanje nogu ustranu, nastojanje da gazi teško i široko, kao jaha i, planinari i drugi muškar ine,č č cupkanje dok je stajao u mjestu, na široko raskre enim nogama, sve je toč u kombinaciji s okruglim tijelom i kratkim nogama djelovalo kao radnje navijenog lutka koji treba parodirati vojni inu.č Govorio je da nikada u historiji ni jedna crkva i ni jedna partija, ni jedna ideologija i ni jedna politika, ni jedna država i ni jedna diktatura, nije ljude porobila tako potpuno i tako strašno kao danas vladaju ać religija razuma utemeljena na takozvanim egzaktnim naukama. Sve što su poznavali prije religije razuma obe avalo je ljudima koliko-tolikoć podnošljivu vje nost i neke duhovne vrijednosti kao što su pravda,č pouzdan kona ni sud utemeljen na istini, dostojanstvo, duhovni integritetč i sli no, a tim obe anjima su ih njihove religije, mitologije ili šta več ć ć uzdizale iz pukog postojanja do duha, a time i do slobode. Ako vjeruješ u istinu sigurniju od tvoje ljudske i ako vjeruješ u vje nost koja ti ječ obe ana kao duhovnom bi u, ti si slobodan i sposoban da se oduprešć ć ugnjetavanju, poniženju i zlu. Ti se ne možeš bojati smrti ako te ona vodi u vje ni život, ti ne pristaješ na neka krajnja poniženja nego se protiv njihč buniš makar te to koštalo života jer smrt nije kraj, ona samo osloba ađ suštastveni dio tebe i vodi ga na pouzdani i nepotkupljivi sud. Ti se dakle buniš i nadaš, a to su temeljne pretpostavke slobode i dostojanstva. Mi ne možemo znati je li ono što su ljudi vjerovali takozvana objektivna istina ili nije, ali znamo da su njihova nada i sloboda bile stvarne, makar onako kako je stvaran strah ovjeka koji je od vješalice u svom mra nomč č predsoblju mislio da je provalnik. Njegov strah je istinit iako su ga o ič prevarile; tako su sloboda i nada starih bile su stvarne, ak i ako suč njihova uvjerenja bila pogrešna. A ova religija egzaktnih nauka je ljudima oduzela nadu i dostojanstvo u ime nesigurne istine da njima vje nost nije data i da za njih nema pouzdanog, nepotkupljivog ič pravednog suda (kako li su ta gospoda izmjerila vje nost da bi utvrdilač kako i nije baš vje na ona u koju su ljudi vjerovali?, kako su onič eksperimentalno dokazali da nema Boga koji bi pravdu inioč

92

mogu om?), ime je ljude izru ila na milost i nemilost mo nima ovogć č č ć svijeta. Govorio je da je religija egzaktnih nauka najpoganija ideologija koja se do danas pojavila, ideologija mrtve materije i ekonomskog totalitarizma, neograni ene mo i bogatih i apsolutne nemo i, poniženostič ć ć i bezna a za ostale. Jer ta religija razuma, zasnovana na egzaktnimđ naukama, objasnila je ljudima da za njih nema vje nosti nego samo smrtič koja je nestanak, nema pravde nego samo prava koje brani interese mo nih, da nema istine osim one koju utvrde ljudi sa skupljimć instrumentom u rukama. Kad se sutra pojavi još skuplji instrument, on eć utvrditi novu istinu, ali e ta istina biti jednako neporeciva, nesumnjiva ić obavezuju a kao i ona što više ne važi jer ju je utvrdio stari, jeftinijić instrument. Jedini život i stvarnost, jedino što postoji je ovo ovdje. Zato je ovjek kojeg se do epala ova nova religija manje od roba, jer klasi nič č č rob je bar imao nadu. Taj ovjek je mnogo manje od crva jer crv ne znač da nema vje nosti i pravde, ne zna da ga eka smrt u kojoj e naprostoč č ć nestati i nije prisiljen tražiti istinu kod drugih crva ili kod ljudi sa skupim instrumentima u rukama. Taj ovjek je govno ili još manje od govna jerč on, siromah, i ne smrdi dovoljno. To je ovjek u religiji razuma. Tač hrpica straha i jada ponizno puzi pred ljekarima jer vjeruje njihovim obmanama da je u njihovim rukama njegov život, puzi pred fiškalima jer vjeruje da je u njihovoj ruci pravda, puzi pred bogatašima jer vjeruje da mu je u njihovoj ruci opstanak. On je jadni idolopoklonik koji malo lukavije ljude pretvara u svoje idole. Za mrvu mo i, za šaku vlasti,ć nau ni ovjek e silovati dijete, ubiti staricu, lagati, krasti i ponižavati se,č č ć spaliti grad i razoriti pola svijeta, uraditi sve što mu se kaže i sve što on misli da treba, jer on vjeruje da nema ni ega osim onoga što on zgrabič ovdje i sada, on vjeruje da izvan ovog zvjerinjaka u kojem boravimo nema života i nema ni ega. On to zapravo ne vjeruje, on to zna jer su muč tako rekli nauka, nau nici i razum, a oni ne vjeruju nego znaju apsolutnoč pouzdano, svako deset godina nešto novo. - Ipak su nauka i nau nici iskorijenili glad i nahranili ljude - ubaci Milošč kad je Vojin napravio pauzu da udahne. - Samo su prelili bogatstva iz jednog dijela svijeta u drugi. U takozvanom tre em svijetu oni nisu iskorijenili glad nego narode, cijeleć narode, i uništili itave kulture. Otkako na Zapadu vlada religija razuma,č u tre em svijetu je gladi, nevolje i bolesti više nego ikad jer su njihovać

93

bogatstva prelivena na Zapad - odgovori Vojin upiru i prstom u Miloša,ć kao da njega namjerava proglasiti odgovornim za to. - A ima tu još nešto, što Vi kao ateist ne možete razumjeti, gospodine Ljubi i u. Pitanje hljebač ć je prvo pitanje koje Satana postavlja Hristosu u pustinji. “Ako si stvarno onaj za koga se izdaješ, naredi ovom kamenu da postane hljeb”, kaže Satana Hristosu koji etrdeset dana nije jeo. A Hristos mu na to kaže dač ovjek ne živi samo od hljeba. Ako živiš samo od hljeba, ako su ti svač

dobra samo od ovog svijeta, ti možda jesi živ, ali nisi ovjek nego neštoč manje - to je njemu Hristos rekao, gospodine Ljubi i u.č ć Ne živimo samo od hljeba i nismo samo razum, govorio je dalje Vojin, hodaju i gore-dolje paralelno sa stolom, staju i povremeno, širokoć ć raskre enih nogu i upiru i prstom u nekoga od prisutnih kao da se obra ač ć ć njemu li no. Sve što je dobro u nama potpuno je nerazumno, sve što nasč uzdiže iznad crva i iznad jadnog idolopoklonika mo i potpuno jeć nerazumno. ast i dostojanstvo su nerazumni, dobrota i inat suČ nerazumni, ljubav i želja za ljepotom, bijes i erotski zanos - sve je to nerazumno i sve je to grijeh po katehizmu religije razuma, ali bez svega toga život ne bi bio vrijedan pola lule duhana. - Ali mi govorimo o politici, gospodine Stanimirovi u - prekine Milošć novi monolog. - Ja samo od politike o ekujem i tražim da bude razumnač jer politika ure uje odnose me u ljudima koji se me usobno ne poznaju,đ đ đ koji jedan drugom nisu ni rod ni pomoz Bog, me u takvima nema štađ tražiti ono što nije razumno, kao što su ljubav i erotski zanos. Šta e menić erotski zanos s onim koga nisam ni vidio, a s njim me politika treba izmiriti. Tvrdim da je pogubna po narod politika koja nije razumna, a Vi upravo takvu vodite. Eto o tome bih ja da malo porazgovaramo. - Politika je od ljudi i za ljude - odgovori Vojin kratko. - Prave je ljudi za druge ljude, prave je ljudi jedni s drugima, zato je ne možete osloboditi od ljudskih osobina. Samo razumna politika bila bi ona koju vodi dio ovjeka za djelimi ne ljude, jer je razum samo jedna od ljudskihč č osobina. Mi to ne emo, tu ste sasvim u pravu, mi ho emo politiku kojać ć dolazi od cijelog ovjeka i obra a se cijelom ovjeku. Pa zamislite Vič ć č srpsku politiku bez inata! Bi li to bila srpska politika, bi li ona imala išta sa Srbima? A šta e nam, ako nije srpska? Narodi se razlikuju jedan odć drugoga i po tome kakve politike vode i kako to rade, možda najviše upravo po tome. Bi li bilo naše slave i pobjeda u Prvom svjetskom ratu

94

bez srpskog inata i srpske politike? Politika koju mi vodimo mora biti srpska, ona mora voditi ra una ne samo o srpskim interesima nego i oč srpskom karakteru, ona mora dolaziti iz duše srpskog naroda i voditi ra una o komplikovanoj složenosti te duše.č - Nemojte o duši naroda, pobogu! - viknu Miloš. - Zašto ne? Zovite to kako ho ete, ali ne ete valjda ni Vi pore i da imać ć ć nešto što pripadnike jednog naroda drži na okupu i povezuje ih me usobno, nešto što je iznutra oblikovalo i proizvelo narodne obi aje iđ č legende, vjeru i pam enje. Ne ete pore i da se narodi razlikuju jedan odć ć ć drugog i da se te razlike jasno prepoznaju. Ne morate Vi to zvati duša naroda, zovite ga turboskop, ako Vam je to milije i nau nije, ali priznajteč da ono postoji. Ili se možda ja varam? - obrati se Vojin svima i pre eđ pogledom po licima oko stola. - Miris lipe je slovenska duša Slovenska je duša boja breze, Ili frula, kad je ljubav sluša. Slovenska je duša ukus jeze - odrecitira gromko krupna žena, a Vojin je temeljito odmjeri pogledom, klimaju i glavom s odobravanjem.ć - Ona je pjesnikinja, ali je dobra i za druge stvari - objasni Simonu susjed s kojim ga je Kordo povezao. - Milijana ti je živa vatra. - Ona se zove Milijana? - upita Simon tek da nešto kaže, sve vrijeme se pitaju i da li on svog susjeda stvarno poznaje ili ga on samo na nekogć podsje a.ć - Milijana. Ponovo su dizali aše i ispijali za pjesnikinju Milijanu, pa u slavuč srpskog inata, pa u slavu srpskog oružja. Simonu se ve ozbiljno mutilo uć glavi, iako je izbjegao da popije nekoliko aša koje mu je Jovo dodavaoč kad su ostali pili. Nekoliko ljudi za stolom je ve pijano buncalo, stolnjakć je bio ispolivan i prekriven otpacima i ostacima jela, a ipak je svako malo neko od prisutnih udarao u vrata i tako davao znak visokom suhom konobaru da unese novi bokal rakije i nove poslužavnike s mezom. - Gdje se pastir oglašava frulom, tu je Srbinova ku a - govorila jeć Milijana poluglasno, zure i uko enim pogledom ravno preda se. - Gdjeć č miriše lipa, Srbin diže lice prema nebu i zahvaljuje se što je lijepo sku enć na svijetu. Namjerno lipa lije i plu a, ništa nije slu ajno pod kapomč ć č nebeskom.

95

- Ljudi, bra o, dajte molim vas da razumno razgovaramo - javi se Milošć pla nim glasom, i on ve pripit sude i po naporu s kojim je izgovaraoč ć ć pojedine rije i. - Ne može to na dobro iza i, mi idemo u propast, ne smiječ ć se i i protiv razuma i protiv komšiluka.ć - Ti mora da si dobro tvrd na ušima, ako nisi uo da se ve davnoč ć oglasila i tre a truba - viknu Simonov susjed Jovo, obra aju i se Milošu.ć ć ć - Šta ti meni više sliniš o razumu, kao da ne vidiš da sve ide svome kraju s nama ili bez nas.!? - Tako je Jovo, objasni mu sve - viknu Vojin i udari dlanom po stolu, pri emu se nije moglo pouzdano ocijeniti je li njegov uzvik šaljiv,č

podrugljiv ili ozbiljan. - Trebao sam ja odmah na po etku tebe pustiti,č umjesto da se ja kilavim. - Znaš li ti uopšte šta je Apokalipsa, jesi li ti to itao? Znaš li ti da ječ tamo opisan kraj svijeta i da pametan ovjek u tom opisu morač prepoznati ta no ovo što se sada doga a? Oglasi e se, kaže tamo, sedamč đ ć truba prije nego što sve propadne, a tri su se, dragovi u moj, ve oglasileć ć za onoga koji ima uši da uje. Je li prva truba najavila da e na zemljuč ć padati grad od vatre koji e se miješati s krvlju? Je li svakome ko znać gledati i ima ime jasno da su to bombe koje su polovinom ovog vijekač kao grad po ele padati s neba na zemlju, jesu li one vatreni grad koji seč na zemlji miješa s krvlju? Je li nakon druge trube na zemlju pao goru ić brijeg, opisan tako da i budala prepozna atomsku bombu ba enu nač Hirošimu? Nakon tre e trube e, kaže, na zemlju pasti zvijezda Pelin kojać ć e otrovati vodu i tla. A to je ernobilj, Milijana mi je pokazivala novineć Č

u kojima je crno na bijelo pisalo da ernobilj zna i Pelin, da se tako pelinČ č zove na ukrajinskom, i da je ona eksplozija atomske centrale, koja je otrovala vodu i tla hiljade kilometara okolo, ustvari pad zvijezde Pelin na zemlju. Nisu problem ljudi pobijeni i ozra eni onom eksplozijom,č problem su ozra ene vode i tla koji e još hiljadu godina trovati i zra itič ć č ljude, biljke i životinje. Ako sedma truba bude ekala hiljadu godina ič ako se tada bude imalo šta ozra iti. A ti mi ovdje udario o razumu, pa koč o emu ti o razumu!č Jovo je govorio jako glasno i bez imalo problema s izgovorom, iako nije izbjegao ni jednu zdravicu, a znao je popiti i izme u pojedinihđ zdravica. Ve pripiti Simon slušao ga je, ne razumijevaju i dobro nić ć rije i, a kamo li njihov smisao, i osje ao kako u njemu raste mutnoč ć

96

divljenje prema Jovinom podvigu. To mora biti nat ovjek, mislio je nekič pijani glas u Simonovoj uzburkanoj glavi, on sigurno nije obi an smrtnikč ako je u stanju onoliku rakiju saliti u sebe i nakon toga govoriti ovako jasno i sabrano. A drugi glas je uporno ponavljao da on Jovu odnekud poznaje i da je od njega, Simona, izrazito neljubazno što se nije s Jovom lijepo pozdravio i upitao. ak i za njegovu stvar ovdje može bitiČ nepovoljno ako se Jovo, o igledno ugledan i omiljen ovjek, o njemuč č loše izjasni, a mora se loše izjasniti ako ga Simon nije ni pozdravio ni za zdravlje upitao, kao da se nikad nisu sreli. Taj oprezni i uporni glas uvjeravao ga je da nije još sve propalo, da se ponešto još uvijek može popraviti ako se on prestane ponašati kao seoska mlada i pokaže malo ljudske neposrednosti. Taj oprezni i uporni glas na kraju ga je nagovorio da srda no udari Jovu po ramenu i objasni mu, ljudski i neposredno, dač se evo tek sad sjetio otkud se poznaju. Sigurno ga ne bi uspio nagovoriti da nije bio pijan, jer se uostalom nije sjetio otkud se poznaju, nije odgonetnuo ni da li se poznaju, ali pijanu glavu nije teško nagovoriti pa je Simon izmahnuo lijevom rukom i zaustio da kaže ono što je smislio, ali se zadebljali jezik nije htio pokrenuti, ak nije dozvoljavao da iz ustač izi e bilo kakav glas, a ruka je promašila cijelog nat ovjeka Jovu iđ č oborila na stolu pred njim par aša i flašu s vodom.č - Evo se i u njemu probudio ovjek - objavi Vojin sve ano. - Napravitič č ašu može i rob, može i mašina kad se dobro navije, a razbiti ašu ondač č

kad je zabranjeno može jedino pravi ovjek.č Svi su oduševljeno odobravali, pljeskali Simonu što je kona no postaoč ovjek i onda popili u to ime, bacaju i svako svoju ašu na pod poredč ć č

sebe. Jedino je Miloš Ljubi i zurio u Simona, nastoje i vjerovatno dač ć ć na e odgovor na isto ono pitanje koje je mu ilo Simona u vezi s Jovom.đ č Ali je, po svemu sude i, imao više uspjeha od Simona jer je u jednomć trenutku jako klimnuo glavom, dok je nadlanicom desne udarao u dlan lijeve ruke. Bilo je jasno da se sjetio otkud zna ono lice i da mu ni otprilike nije jasno šta ovdje traži ovjek s kojim je Musa Selimbegovič ć razgovarao kao s prijateljem. - Ovo je luda ku a! - viknu Miloš glasno, vjerovatno daju i maha svojojć ć zbunjenosti nad ovim otkri em.ć - Jeste! - viknu neko i razbi ašu o zid. č

97

- Kud sve ovo ide, pobogu brate, kud ovo vodi? - pitao je Miloš dalje, potpuno izgubljeno. - Prema Antihristu vodi, znao bi da si pravi Srbin - objasni mu Jovo spremno. - Tri je sveti srpski broj, svega presudnog mora biti troje. Tako su Sveta Trojica na nebu i tri Rima na zemlji. Ne može biti etvrtogč Rima, kao što ne može biti etvrtog lica na nebu. Vizant ili Carigrad ječ bio drugi Rim, a udaljen je od prvog Rima na istok otprilike onoliko koliko je Moskva, kao tre i Rim, udaljena na istok od Vizanta. Uć ravnomjernim koracima, zna i, ide gospodstvo nad ovim svijetom premač istoku. A to zna i prema kraju, pravi Srbin zna da je istok isto što i iskon,č ishod, izvor, i da se sve završava povratkom u svoj izvor. Pravi Srbin zna da nakon Moskve ne može više biti Rima, jer bi to bio etvrti, a toga neč može biti. Kad tre i Rim izgubi sjaj i vlast nad svijetom, mnogi e gradć ć dignuti glavu i za sebe tvrditi da je novi Rim, a onaj koji u tome bude najglasniji i najuspješniji samo e biti lažni Rim i sjedište Antihrista.ć Zapisano je da e gašenje sjaja u tre em Rimu najaviti Antihristovć ć dolazak, a da e sjaj tre ega Rima ugasiti ovjek sa znakom na elu. Koć ć č č ima o i vidio je da je Gorba ov obilježen znakom na elu, a ko imač č č pameti vidi da e on Sovjetski Savez u crno zaviti i njegovom krajuć odvesti. Upravo on, dobar ti stojim. Zapisano je da e se sjedište svijetać tada pomjeriti dalje na istok, ak iza le a krajnjem istoku. Iza samogč đ istoka, zna i, sasvim s onu stranu, javi e se grad koji e za sebe tvrditi dač ć ć je novi Rim i koji e vladati svijetom, a u njemu e vlast imati dje ak sć ć č trubom u rukama. Taj dje ak e svima obe ati sve, a mnogo e odč ć ć ć obe anja i ispuniti. On e nahraniti gladne, kao da stijene pretvara uć ć hljeb. On e obe ati vje nu mladost i zaista, mnogom e starcu njegović ć č ć ljudi zategnuti kožu i mnogoj starici uspraviti sise. On e obe ati da e seć ć ć glasom ili pokretom prsta u sobu dozivati najljepše žene i najdalje zemlje, i vidi - njegovi e ljudi zaista to omogu iti svakome ko budeć ć imao potrebne aparate. Ali to e biti lažni Rim i on e biti Antihristovć ć izaslanik, zato e sva njegova ispunjena obe anja biti prevara i privid.ć ć Nikome ne e žena dozvana pritiskom na dugme roditi dijete ili ga makarć gricnuti za uho, jer ona e biti samo slika koja nestaje kao što nestajeć struje, ona e uostalom nestajati upravo zbog nestanka struje. Niko seć ne e nahraniti na uspravljenim sisama starice, jer e one biti bez mlijeka ić ć iznutra suhe, kao što e zategnuta stara ka koža biti bez bora jer e bitić č ć

98

bez života. Ali e se ljudi radovati lažnim udima Antihristovogć č izaslanika, jer e ljudi biti bez pameti, vjere i potrebe za istinom uć srcima. Starci e zatezati kožu i uditi se što su im srca ostala hladna, alić č e tu hladno u u srcima kriti jer e ih biti stid da je otkriju, pa e tako ić ć ć ć

druge na krivi put zavoditi. Starice e ubadati svijet uspravnim sisama,ć ali e im utroba biti mrtva, pa e u tajnosti naru ivati djecu od drugihć ć č žena, da sakriju svoju jalovost i zavedu na krivi put i druge starice. Jao svijetu koji se preda lukavstvima Antihristovog izaslanika! A malo e seć na i onih koji su proniknuli lukavstva Lukavoga i ostali uz istinu i vjeru.ć Njih e Lukavi i njegove sluge progoniti i na stub srama stavljati, u gladić ostavljati i na krst razapinjati, u ludnicu zatvarati i s okuženima izdvajati. Ako vjerni sve to izdrže i ostanu s vjerom, možda e im po i za rukom dać ć odgode Antihristov dolazak i privremeno spasu svijet. Zapisano je da eć se ti vjerni okupljati pod lipom i pod šljivom, a iz toga nije teško razumjeti da smo to mi Srbi. Nema više svijeta, ako ga mi ne spasimo, bra o.ć - Lijepo li ovaj Jovo zbori, ko da su ga u Mletke šiljali - podviknu Vojin kad je Jovo ušutio i podiže ašu prema njemu. Vojin je sada sjedio uč fotelji koja je u separe dopremljena tokom ve eri, razvezane kravate ič raskop ane košulje, s kapljicama znoja na licu, s potpuno mokromč bradom i podbratkom, koje se i nije moglo jasno razlikovati jedno od drugoga. Svi prisutni su slijedili primjer svog komandanta, podigli aše ič ispili. Nakon toga zavlada šutnja, prekinuta tek ponekim teškim uzdahom ili podrigivanjem. - Živio bol! - vrisnu Milijana, kojoj su ve neko vrijeme suze tekle nizć lice. - Bolom emo da spasemo svijet, bolom ga je Hristos spasio pać emo valjda i mi. Neka vlada bol, makar mu ja bila prva žrtva.ć

- A pogotovo ako mu žrtva uopšte ne eš biti ti, nego tvoji komšije -ć primijeti Miloš, zapli u i jezikom. ć ć - Ne seri, ako niko ne nanosi bol meni, moram ja nekome - obrecnu se Milijana i dalje neutješno pla u i.č ć Ako je namjeravao odgovoriti Milijani, Miloš to nije mogao u initi jerč se od za elja stola za u zvuk gusala. Jedan omanji mršav ovjekč č č spe enog lica prelazio je gudalom preko žica kao da provjeravač instrument i svoju sposobnost da iz njega oslobodi pravi zvuk, ili kao da se predstavlja instrumentu i upoznaje se s njim. Svi su ušutjeli i okrenuli

99

se malom ovjeku u dnu stola koji je, nakon kratkog ispitivanja gusala ič uga anja njihovog zvuka, po eo guslati snažnim zamasima. Jak i ist tonđ č č je osvajao prostoriju ispunjenu dimom i isparenjima, o i su napregnutoč pratile mo ne pokrete malog ovjeka sa spe enim licem, koji jeć č č nao igled postajao jedno sa svojim instrumentom iz kojega je osloba aoč đ sve ja i i sve istiji zvuk, rastu i, reklo bi se, zajedno s tim zvukom i sč č ć uzbu enjem što ga je on budio u prisutnima. O i su se sijale i grudiđ č nadimale, sje anja oživljavala i mutne slutnje isplivavale iz dubina bi a,ć ć a herojski zvuk zaposjedao je najtamnije uglove sobe i duše podjednako. Onda odjeknu glas, za udo dubok i snažan: “Boga moli Jugovi a majka č ć Da joj Bog da o i sokolove...” Glas ovjeka i glas gusalač č nadmetali su se i preplitali, slivali se jedan u drugi pa se onda opet razdvajali izazivaju i jedan drugoga da se još jednom uzdignu i još maloć narastu, ponovo postajali jedno i prijetili da rastvore zidove i uznesu se prema nebu zajedno sa stolom, prevrnutim i razbijenim ašama, zajednoč sa ljudima okupljenim oko stola... “Ona leti na Kosovo ravno Mrtvih na e devet Jugovi ađ ć I desetog starog Jug Bogdana.” ovjekov glas se jako uzdiže, pisnu iČ pretvori se u jecaj. Gusle ušutiše jer su se ruke raširile, gudalo u desnoj a instrument u lijevoj ruci, a iz ovjekovih usta je uporno izlazio mu an,č č piskav glas nalik na jecaj. Onda krkljanje, pa dubok uzdah kojim kao da se jezik izvla i iz grla i onda jauk, koji kao da je oslobodio suze štoč pljusnuše iz o iju.č - Ne mogu, ne mogu - govorio je mali ovjek izme u dva jecaja - neč đ mogu ja podnijeti smrt starog Jug Bogdana, sve mogu samo njega ne mogu. Niko nije primijetio kad su se vrata separea ne ujno otvorila i visokič suhi konobar ne ujno ušao s velikim poslužavnikom prekrivenimč zdjelama sa vrelom orbom. Dok se konobar oprezno prikradao stolu,č guslar je plakao i izme u dva jecaja protiskivao jedva razumljiveđ polure enice.č - Majku im balijsku, njega im ne u oprostiti. Sve mogu, ali starog Jugć Bogdana ne mogu, majku im balijsku! Konobar je upravo stao kod Vojina Stanimirovi a na elu stola, velikić č poslužavnik na lijevoj ruci i zdjela vrele orbe u desnoj. Je li se prekoč

100

ne ega sapleo, je li izgubio ravnotežu zato što je stao na polomljenu ašuč č ili zato što ga je staklo ubolo u nogu kroz gumu zepa što ih je imao na nogama, je li nešto nevidljivo skrivilo njegov pad, uglavnom konobar se, upravo dok je guslar izgovarao jednu od svojih polure enica, prostro dužč stola koliko je dug, prolivaju i orbu s poslužavnika po podu i onu izć č svoje desne ruke ravno po guslaru. Strahovit prasak od razbijenog stakla i porculana odjeknuo je i rasprostro se po cijelom usnulom hotelu. Kroz vrata koja je konobar ostavio otvorena usko iše trojica nabildanih momaka s obrijanimč glavama, vjerovatno uvari Vojina Stanimirovi a, s pištoljima u rukama.č ć Preletjevši pogledom prostoriju, shvatili su šta se dogodilo, a onda po elič nogama udarati konobara koji je upravo bio krenuo da ustane, valjda bijesni zbog šoka koji im je priredio. Jedno-dvoje od onih što su sjedili za stolom pridružiše im se, ali ne stigoše na nesretnika istresti svoj bijes. - Razlaz! - dreknu Vojin Stanimirovi i zamaha rukama.ć Dvojica uvara prisko iše, pomogoše mu da ustane i krenuše s njimč č prema vratima. Ostali se, jedan po jedan, podigoše od stola i zaputiše za njima, ostavljaju i na podu separea konobara natopljenog orbom.ć č

101

9. DOBA NASMIJEŠENIH TIGROVA

- Znaš li ti ko je Valerij Brumelj? - pitao je Mirko Landeka, pa nakon Simonovog odri nog pokreta glavom nastavio: - To je, dakle,č neprevazi eni skaka uvis, ovjek je mislio da on leti kad ga je gledao uđ č č skoku, kao da je dobivao krila od pogleda na letvicu. Njegov trener je imao starijeg brata koji je uzimao asove solo pjevanja, iako nije imaoč sluha koliko ni bure rasola, i taj brat je predavao fizi ko vaspitanje uč gimnaziji. Ali ga je solo pjevanje spasilo od ludila, možda i od samoubistva. Dok su sje anja na staljinski teror još bila svježa, taj brat je pozvan dać se odre enog dana javi u odre enu policijsku stanicu u deset satiđ đ prijepodne. Javio se kako je bilo odre eno i bio odveden do nadležnogđ službenika koji ga je korektno primio i zamolio da sjedne na stolicu u uglu dok ne do e na red. Brat je sjedio i ekao do dvanaest, kad mu jeđ č službenik rekao da toga dana ne e imati vremena za njega, tako da eć ć morati do i sutradan u isto vrijeme. Idu eg dana se brat javio ta no uć ć č deset, kako je bilo re eno, a službenik ga je korektno pozdravio i uputioč na stolicu u uglu, zamolivši da sjedne i sa eka svoj red. Brat je sjeo nač pokazanu stolicu i ekao do dvanaest. U dvanaest mu je službenik rekaoč da danas o igledno ne e do i na red, zato neka do e sutra u deset.č ć ć đ

102

Sutradan se brat ta no u deset prijavio kod službenika koji ga je več ć poznavao, te ga je kao starog znanca pozdravio i uputio na njegovu stolicu u uglu gdje može sjesti i sa ekati da do e na red. Brat je sjedio ič đ ekao do dvanaest sati, a tada mu je službenik rekao da može i i jerč ć

danas više nema nade da do e na red, ali neka do e sutra u deset.đ đ Narednog dana je brat došao u deset sati, a nadležni službenik ga je uputio da sjedne na stolicu u uglu, gdje može sa ekati da do e na red, alič đ ni toga dana nije došao na red jer ga je u dvanaest sati nadležni službenik otpustio i naru io za deset sati sutradan. Sutradan je brat došao u desetč sati u dobro poznatu kancelariju i zaputio se prema stolici u uglu im ječ vidio dobro poznatog službenika, ali mu je službenik ipak rekao neka sa eka na toj stolici dok do e na red, jer je valjda služba od njegač đ zahtijevala da mu to kaže. U dvanaest sati je, kao svaki put do tada, službenik rekao bratu da danas ne e imati vremena za njega i da zatoć može i i, ali ga on o ekuje u deset sati narednog dana. Narednog dana jeć č brat u deset sati bio kod službenika, ali je ovaj put sa ekao pored stola dač mu službenik kaže neka na stolici u uglu sa eka dok do e na red,č đ poštedjevši tako službenika neugodnosti da vi e za njim kako treba sjestič i ekati na stolici na kojoj je on ve sjedio, kako se dogodilo prethodnogč ć dana. ekao je do dvanaest sati, a u dvanaest mu je službenik rekao kakoČ je jasno da danas više ne e do i na red i da može i i, ali da sutra u desetć ć ć sati treba biti ovdje. Idu eg dana je došao u deset sati, ali je njegovć službenik upravo bio zauzet telefonskim razgovorom, pa je brat sa ekaoč do kraja razgovora da bi mu službenik rekao kako na stolici u uglu može sjesti i sa ekati svoj red. Bio je radostan što je službeniku pomogao dač sasvim korektno odgovori službenim obavezama, pa je zadovoljan sobom ekao do dvanaest sati, kad mu je službenik rekao da za sada može i i,č ć

jer danas sigurno ne e do i na red i da sutra u deset sati bude ovdje.ć ć Sutradan u deset brat je, kao što je bilo re eno, došao u kancelariju i uoč č od službenika da na stolici u uglu sa eka dok do e na red, a onda uč đ dvanaest uo od istog službenika da sada može i i i da se prijavi sutra uč ć deset. Ali je ovaj put službenik zvu ao nekako zabrinuto i bratu je biloč iskreno žao što ga ne može pitati za uzroke njegove zabrinutosti, a bilo je jasno da ne može jer bi takvo pitanje razorilo službenu formu njihovog odnosa. S druge strane, bilo mu je jasno da se službenikova zabrinutost i njega ti e, ne samo ljudski, kao zabrinutost njegovog bližnjeg kogač

103

poznaje i redovno vi a, nego i sasvim konkretno i prakti no, jer sudbinađ č nadležnog službenika direktno uti e i na njegovu sudbinu, tolikoč odraslom ovjeku mora biti jasno. Ali je morao sakriti svoju brigu i uč dvanaest sati oti i, kako mu je bilo re eno. Sutradan je u deset satić č osvanuo na svome mjestu pred stolom dobro poznatog službenika, a on mu je umornim i primjetno zabrinutim glasom rekao neka sjedne na stolicu u uglu i sa eka dok do e na red. Brat je sjeo i ekao, kao svakič đ č put do sada, ali je danas, pošto mu se žurilo, po eo iš ekivati trenutakč č kad e mu se službenik okrenuti im mu je njegov uvježbani unutrašnjić č sat rekao da je dvanaest sati blizu. I kad se službenik okrenuo prema njemu, kratko nakon što je on u sebi rekao da uskoro mora biti dvanaest, on je nestrpljivo ustao sa stolice i istog trenutka duboko zažalio što je to uradio. Zar je morao ovo prirediti sirotom službeniku, koji je ionako zabrinut? Zar je ugodno nekome objašnjavati da sad može i i jer se zać njega nema vremena, ako taj neko ve stoji spreman da ode i timeć pokazuje da zna ono što mu se objašnjava?! A službeniku je o igledno uč opisu radnog mjesta da kaže sve što se mora re i jer mu je i danas, iako jeć on ve stajao, objasnio da danas za njega ne e imati vremena, ali da gać ć sutra o ekuje u deset sati. Sutradan je brat došao u deset sati, još uvijekč optere en osje anjem krivnje zbog ju erašnjeg ispada, ali svjestan, kaoć ć č uvijek, da ne smije otvoriti usta kako bi se izvinjavao jer bi tek to sve pokvarilo, saslušao uputstvo da sjedne na stolicu u uglu i sa eka dokč do e na red, a onda se zaputio u ugao i sjeo na stolicu. ekao je dođ Č dvanaest sati, kad mu je službenik rekao da dans sigurno više ne e do ić ć na red i zato može i i, ali neka do e sutra u deset. Brat je to saslušao,ć đ mirno i sabrano sjede i na stolici, tako da je zgradu policije mogaoć napustiti zadovoljan sobom, kao ovjek koji poštuje zakone i službu,č spreman da službenim licima izi e ususret.đ To je tako trajalo preko dvije godine. On je svaki dan dolazio u deset sati u istu sobu, sjedao na istu stolicu u istom uglu, sjedio do dvanaest sati i onda odlazio u svoj život. Tokom te dvije godine razvio se izme uđ njega i službenika jedan poseban odnos, neko bi možda rekao ak jednač vrsta prijateljstva, u svakom slu aju jedna bliskost kakva se mora pojavitič me u ljudima koji su sudbinski povezani i koji odre eno vrijemeđ đ provedu zajedno, bila ta bliskost pozitivna ili negativna. Kako je radio u školi i kako njegova zauzetost od deset do dvanaest nije bila privatni hir

104

nego državna stvar, mogao je podesiti raspored tako da posjete policiji i nastava ne smetaju jedno drugome. Sve se, dakle, uredilo sasvim dobro, tako da su svakodnevne dvosatne posjete policiji ušle u njegov život i postale mu navika. A navika je nama, ljudima, drugi karakter, mnogima ak prvi ili jedini koji imaju.č

Jednog dana mu je, kad je došao u deset sati, službenik rekao da sjedne na stolicu u uglu i sa eka dok do e na red. On je sjedio na svojoj stolici ič đ ekao do dvanaest sati, a u dvanaest mu je službenik rekao da se njegovač

stvar uredila i da više ne mora dolaziti. To je djelovalo na njega kao jak udarac, možda bi se i zateturao od siline šoka da nije sjedio na svojoj stolici. Zbunjeno je pitao službenika šta bi trebao raditi sutra u deset, a službenik mu je odgovorio da to nije ni njegova niti stvar policije, jer je brat slobodan ovjek koji može raditi šta ga volja. U svakom slu ajuč č ovamo, u policiju, ne mora više dolaziti i to je jedino što mu on još može re i.ć Bilo bi pretjerano re i da se brat osje ao kao ovjek kojem je nekoć ć č njegov bez razloga i obrazloženja otkazao ljubav, toliko se s policijom i sa svojim službenikom ipak nije zbližio, ali bi se njegovo osje anjeć smjelo usporediti s osje anjem otpuštenog ljubavnika, pogotovo zato štoć on, poput pravog ljubavnika, nije saznao razloge ni za po etak ni za kraj.č I u prvi mah ga je, poput pravog ljubavnika koji je upravo raskinuo vezu, preplavilo olakšanje i radost. Ali je ve sutradan, u vrijeme kad je kretaoć u policiju, upoznao negativnu stranu ovog olakšanja: on je bio odjeven i potpuno spreman, s trolejbuskom kartom u džepu i rukavicama u lijevoj ruci, samo bez prava da krene na mjesto prema kojem je u ovaj as doč sada hitao. On se morao pripremiti za odlazak, to se njegovo tijelo, potpuno neovisno o njegovoj volji i svijesti, pripremilo, jer se preko dvije godine u ovo vrijeme ono ovako pripremalo. Naše tijelo je, kao i osje anja, mnogo sporije od naše svijesti, svijest pre esto svojomć č lepršavom praznom brzinom zlostavlja tijelo, osje anja i druge teškeć dijelove ljudskog bi a. Dva sata sjedenja u policiji i blizu sat vremena,ć koliko je provodio na putu od škole do policije i nazad, postali su odjednom višak u njegovom životu, praznina koju on nije imao imeč ispuniti. U tijelu su bile upisane radnje vezane za odlazak do policije i povratak u školu ili ku i, u emotivnom životu su bili upisani i dubokoć pohranjeni strepnja, iš ekivanje, pitanja vezana za službenikov odnosč

105

prema njemu i temeljno pitanje koje se ni na trenutak nije moglo zaboraviti - zašto je on pozvan ovamo. Njegova strepnja i službenikov ton, radnja njegove ruke i položaj tijela, sve što je inio i osje ao uč ć odre enom dijelu dana tokom dvije godine, jesu oblici, neki od njihđ nejasni, kao naprimjer strepnja, ali ipak stvarni oblici, koje se ne može zamijeniti pukim zaklju kom svijesti da sve to više nije potrebno. Svijestč kaže da se danas ne mora na policiju i noga se umiruje, utroba prestaje drhturiti, le a brišu otisak naslona koji se duboko urezao posred ki me,đ č iš ekivanje se gubi... Ma nemoj! Ne ide to s ljudima tako jednostavno, jerč sve ljudsko pamti. To je brat shvatio ve u prvim danima svojeć novodobivene slobode. Ljudi se uglavnom žale na nedostatak vremena, on je imao prilike uvjeriti se da je višak mnogo ve i problem. Tri satać viška što su se pojavila u njegovom danu po eo je ve nakon par danač ć osje ati kao izraslinu na tijelu koju niko osim njega ne vidi, tako dać stalno prijeti opasnost da njome zaka i drugog ovjeka, sruši stolicu,č č zaglavi se u vratima, jer se niko i ništa ne uklanja ispred njegove izrasline, koja me utim stalno raste.đ Nakon desetak dana, kad je višak od tri sata u njegovom danu već po eo ozbiljno prijetiti njegovom razumu, uo je, prisluškuju i jedanč č ć razgovor u školskoj zbornici, za pjeva icu koju su otpustili iz opere i kojač se sada nastoji prometnuti daju i asove pjevanja. Raspitao se za nju, neć č brinu i se što e kolege shvatiti da je prisluškivao, i ve sutradan bio kodć ć ć otpuštene operske pjeva ice koja je bila spremna davati mu asoveč č svakog dana izme u deset i dvanaest.đ - Ne vjerujem da su daleko dogurali, s obzirom na njegov sluh - završio je Landeka svoju pripovijest - ali vjerujem da eš teško na i nastavuć ć kojoj su se i u itelj i u enik predavali tako radosno i potpuno. Eto vidišč č šta se sve živom ovjeku može dogoditi s policijom. Ne znamo mi šta ječ za nas dobro, mi uvijek mislimo da je zlo im je od policije, a ne morač biti tako. Simonu nije bilo teško zamisliti kako se osje ao, kako se moraoć osje ati, brat s nevidljivom izraslinom na tijelu, jer je i on svoju glavuć osje ao kao ogromnu neprirodnu izraslinu koja je nekim udom prošlać č kroz vrata, iako je šira od njih i ve a od cijele sobe. Nije mogao znati je lić za njegovo katastrofalno stanje krivo jedino pijanstvo od prošle no i, alić je mogao biti siguran da ono nosi dobar dio krivice za tu katastrofu.

106

Možda je ak cijela košmarna no , od koje se nije uspio oporaviti evo doč ć ranog popodneva, sa svim onim što ga je mu ilo tokom te no i, samoč ć posljedica pijanstva? Jedna od muka prethodne no i bili su uzdasi, teškić duboki uzdasi prepuni bola, koji kao da su prodirali u njega i ispunjavali ga tjeskobom, možda i dijelom onog bola što su ga nosili u sebi. Je li sasvim mogu e da je to on uzdisao, onako mrtav pijan, ali to nije shvatioć nego je mislio da sluša tu e uzdahe? ije uzdahe u ku i u kojoj je onđ Č ć jedini stanovnik? inilo mu se da oni dolaze odasvud, sa svih strana i izČ svega što ga okružuje, a istovremeno i iz njega samoga. Kako bi jedan zvuk, makar bio i uzdah, mogao dolaziti istovremeno iz njega i izvana, s lijeve i desne strane, odozgo i odozdo, iz zida pored njega i iz kreveta na kojem leži? To, naravno, može biti jedino njegov vlastiti uzdah, natopljen rakijom koju je ispio, samo što on to, onako pijan i nesvjestan sebe, nije mogao razumjeti. Vjerovatno je tako i sa glavoboljom koja se pojavila u neko doba, u onom bunilu u kojem je proveo svu no , u stanju koje nijeć san i nije budno stanje. Od ega bi mogao nastati i otkuda bi mogaoč poticati onaj strašni bol od kojega kao da se rascvjetava mozak? Nije li najlogi nije da je glavobolja prouzrokovana pijanstvom i da su uzdasič bili reakcija njegovog ošamu enog tijela na glavobolju? Jeste, to bi bilo ić pravo objašnjenje, kad bi život bio logi an. Ali nije. Niti je život logi an,č č niti je pijanstvo dovoljno kao objašnjenje svega onoga što se s njim i oko njega, u njegovoj ku i, doga alo prethodne no i. Rakija ne miriše nać đ ć orahe, a njega je svu no mu io teški, opojni miris oraha koji mu jeć č skra ivao dah i izazivao tjeskobu, kao da mu steže plu a i vu e ga zać ć č diafragmu. Nema sumnje da je taj miris bar malo doprinio njegovoj glavobolji, a on nema veze s pijanstvom i rakijom, on je preplavio njegovu poludjelu ku u i jutros se još uvijek osje ao u svakom uglu, neć ć onako jak kao sino , niti gust toliko da se lijepi po ovjeku, ali upravoć č onaj miris. Ni rakija, ni pijanstvo nisu mogli prekriti iznutra njegovo ogledalo slojem prašine, pepela ili ne ega sli nog, a ono je izgledaloč č upravo tako kad se htio obrijati i uporno je ostajalo takvo, pa je on nakon mnogo godina iz ku e izišao neobrijan. Bilo bi dobro sav onaj košmarć pripisati pijanstvu, u njegovoj situaciji mu najmanje treba nešto neshvatljivo i iracionalno, ali život eto ne e da bude razuman. Treba gać prihvatiti onakvoga kakav je i s njim se nekako dogovoriti.

107

Najprije se vrelim tušem dugo nagovarao na još jedan dan i uvjeravao sebe da živ ovjek podnosi dane i onda kad o i ne e da se otvore, glavač č ć neprestano raste i otežava, želudac uporno ostaje u grlu iako mu je tamo još gore nego na njegovom mjestu, a ostali organi i svi udovi razilaze se kao da svaki od njih namjerava krenuti svojim putem. Tuš je, kao svaki put do tada, bio uvjerljiv, tako da je umivaoniku prišao kao živ ovjekč spreman da podnese i dan i život, ali je jutarnje rituale ponovnog oživljavanja morao svesti na pranje zuba jer je ogledalo opet ludovalo, samo što ovaj put nije bilo zadimljeno nego iznutra prekriveno ne imč sivkastim, što je najviše li ilo na pepeo ili na prašinu. To se nije daloč o istiti trljanjem, niti se htjelo ukloniti samo, pa je Simon izišao u svijetč nakon umivanja i pranja zuba, unaprijed tuguju i zbog svega onoga štoć e ga sna i tako neobrijanog. ć ć

S pravom je tugovao, jer se tokom dana sve samo pogoršavalo. Glavobolja se poja ala, raspoloženje se spustilo u podrum zbog niskogč neba, koje kao da e mu se svakog trenutka srušiti na glavu (kako je,ć pobogu, mogao tako potpuno zaboraviti strašne fo anske jeseni u kojimač vlaga prodire ovjeku do kostiju, a memla mu napada i samu dušu?!),č Landeka je njegove prijedloge i ideje saslušao s posprdnim izrazom na licu i nije ih udostojio ni jedne re enice komentara. Samo je rekao da nač njega, Simona, niko naravno ne sumnja ozbiljno, ali mu dokumente i klju eve auta ne može vratiti jer se zakon mora poštovati. A Simonovuč ponudu da sura uje s njim tokom istrage odbio je jednim kratkimđ prezirnim pokretom, rekavši samo da ni posljednja budala ne bi osumnji enoga uklju ila u istragu. Kao da ga ho e utješiti ili pokazatič č ć dobru volju nakon tolikih odbijanja, Landeka mu je odlu io ispri atič č slu aj koji primjerom pokazuje da se s policijom mogu doživjetič najrazli itije stvari i ste i razli ita iskustva, pa mu je ispri ao pri u oč ć č č č bratu i službeniku. Ne bi li jednom mra nom danu izmamio bar maloč svjetla, Simon je pokušao sebe uvjeriti da Landeka nije njegove prijedloge odbio zato što su oni neprihvatljivi ili loši, nego samo zato što ih je on, Simon, neuvjerljivo izložio, a on danas sigurno jeste neuvjerljiv, kad bi on danas nekoga pokušao uvjeriti da je korisno bar ponekad disati, taj bi sigurno zauvijek odustao od besmislene radnje uvla enja zraka uč sebe. Zato odlu i pokušati još jednom.č

108

- Vama naravno ne e smetati ako ja budem istraživao na svoju ruku, jać bih Vas obavijestio ako nešto saznam. - Ti si danas baš na svoju ruku, Mihailovi u. Šta si zapeo za prokletuć istragu, šta se to tebe uopšte ti e?č - I meni je u interesu da se što prije riješi, moram u neko doba nazad. Žena eka, posao, obaveze. A i lakše e mi biti kad se riješi, ipak sam i jač ć osumnji en.č - I to jedini osumnji eni koji pokazuje nervozu, Mihailovi u. A to mi se,č ć dakle, ne dopada, to mi se nimalo ne dopada. Rekao sam ti da se na tebe ne sumnja ozbiljno i da su preduzete mjere samo zakonske formalnosti, a ti si i dalje nervozan, uplašen, nepovjerljiv, htio bi istraživati. To je nezdravo, Mihailovi u, idi mi s o iju da te ne bih uhapsio. I prijavi se uć č ponedjeljak. Nebo je palo toliko nisko da je izgledalo kao poklopac na kotlu u kojem je Fo a izgra ena. Promicala je poneka kap kiše, premalo da bi seč đ reklo kako stvarno pada i da bi se u skladu s tim otvorilo kišobran, ali dovoljno da ovjek nakon nekog vremena bude mokar. O igledno je ič č kiša pala u depresiju, pa se samo ponekad malo oklizne umjesto da stvarno pada, mislilo je nešto u Simonu. A on se pitao kako preživjeti ako s ovom kišom po ne prava fo anska jesen, koja u pravilu po inje sč č č prvom velikom kišom u septembru. Prva velika kiša u augustu zna ila ječ kraj kupanja na ehotini i dolazak lubenica, prva kiša u septembruĆ zna ila je duge rukave, cipele i strah od novembra u kojem se cijeli svijetč razmekša od vlage i sve na njemu izgubi oblik. “Bože, kako preživjeti fo ansku jesen bez Barbare i bez mogu nosti da se makne odavde, sč ć poludjelim policajcima na vratu i u poludjeloj ku i u kojoj se doga ać đ nešto neprirodno”, pitao se Simon dok se od policije vukao prema malom trgu kod sahatkule. Kako je upravo prolazio pored pošte, pomislio je da bi mogao nazvati Barbaru i tako imati bar jedan lijep trenutak u ovoj poplavi nevolja. U prvi mah mu se ta pomisao dopala i ve je krenuo uć poštu, ali se sjetio da e Barbara po njegovom glasu sigurno prepoznatić kako mu je, pa se pokolebao. Kako da joj ne kaže koliko ezne za njom ič kako da joj nakon toga ne kaže da su mu oduzeli pasoš pa joj zato ne može do i? Ona bi naravno smjesta krenula ovamo, a on to ne smijeć dozvoliti jer bi se tada oboje našli u istoj klopci. A kako Barbaru sprije iti da uradi ono što je naumila? Iz zbrke želja, pitanja i strahovač

109

pomjerio ga je, iako ga nije izvukao, ovjek koji je htio izi i kroz vrata uč ć kojima je Simon stajao, a time je ubrzao i njegovu odluku. Ne e onć nazvati Barbaru, razgovor bi do nepodnošljivosti poja ao ežnju za njom,č č pa njemu ne bi pomogao, a nju bi uvukao u ovaj avolji krug u koji onađ naprosto ne spada. Musa Selimbegovi je stanovao u neposrednoj blizini, u jednoj lijepojć staroj ku i pored sahatkule, pa Simon odlu i navratiti do njega da vidi jeć č li se oporavio od ju erašnjih doga aja na haremu. Zatekao je grozni avogč đ č starca koji je podrhtavao od studeni, iako mu je lice bilo ovlaženo znojem. Na ovom ovjeku nije bilo traga onoj eleganciji koja je uč Simonovom doživljaju bila neraskidivo vezana uz o evog prijatelja,č gotovo jednako onako neposredno i neraskidivo kao njegovo ime, i valjda je zato Simona bolno kosnulo ono što je vidio pred sobom. U debelom ku nom ogrta u neodre ene boje i iznošenoj pidžami, Musać č đ nije izgledao ni kao karikatura onog ovjeka kojeg je Simon poznavao,č nego kao neko ko za onog ovjeka nije ni uo.č č - Ah, ti si - rekao mu je Musa umjesto pozdrava, a iz tona se, kao ni iz rije i, nije moglo razabrati je li to izraz radosti što ga vidi ili prigovor štoč uznemirava svoje bližnje. Ali se nakon te izjave Musa okrenuo i pošao u ku u, što se svakako moglo shvatiti kao poziv.ć Velika soba u prizemlju, u koju ga je Musa uveo, imala je, valjda zbog tepiha, ilima i obilja rezbarenog drveta, nešto toplo i opušteno uć atmosferi, iako je, vjerovatno iz istog razloga, imala i onu koketno naglašenu otmjenost kojom je Musa rado paradirao. Na sredini sobe Musa se okrenuo prema svom gostu i bez rije i mu pokazao se ijuč č prekrivenu tepihom, a sam sjeo na niski otoman od rezbarenog drveta okružen tvrdim jastucima što je stajao uza zid nasuprot vratima. Dok su tako stajali nasred sobe, nadohvat ruke jedan prema drugome, Simon je registrirao miris oraha koji je dolazio od njegovog doma ina. Nije tajć miris bio onako gust i jak kao onaj što je prošle no i ispunio njegovuć ku u i svu no ga gušio u snu, lijepe i mu se po cijeloj utrobi, ovaj je bioć ć ć mnogo blaži i gotovo ugodan, kao da je Musa ovijen oblakom orahova mirisa ili kao da je sa znojem što mu je izbio po licu iz njega izišao i taj miris. Kako je udahnuo i prepoznao miris, Simon je postao siguran da je njegova glavobolja dolazila mnogo više od njega nego od rakije. Jeste on bio pijan, u to nema sumnje, ali ni izbliza toliko da bi se pijanstvom

110

mogla objasniti njegova agonija duga cijelu no , svi oni uzdasi, gušenje,ć glavobolja, tjeskoba od koje se ludi... Nije mu ovo prvo pijanstvo u životu, zna on kako su stvari izgledale kad je popio mnogo više, sad kad je iznova osjetio i prepoznao miris može biti potpuno siguran da su sve ono od sino skrivili ovaj miris i poludjela ku a u koju su prodrli mirisi ić ć svašta drugo. A u toj ku i mu valja opet spavati.ć Musa ga nije ni im ponudio i nije ga ništa pitao, tako da se Simonč po eo prili no glupo osje ati, povrije en odsustvom bilo kakvogč č ć đ doma inovog interesa za njega. Tek ga je pogled na star evo blijedoć č oznojeno lice, na vlažnu kosu koju jutros nije ni po ešljao i nepomi neč č o i, koje o igledno ne vide ono u šta zure, tek to što je vidio pred sobomč č podsjetilo ga je da mu je doma in starac koji je svakog trenutka sve daljeć i od svog vlastitog tijela, a kamo li od pravila gostoprimstva. Musa naprosto nije ovdje, to jest ovdje je jednim malim dijelom sebe. Simon se malo postidi svoje prvotne reakcije i po e govoriti kao da nastojič opravdati i tu reakciju i svoj nenajavljeni dolazak. Ispri ao je kako je ič gdje sino vidio Miloša Ljubi i a, s kojim se Musa pozdravljao nać č ć dženazi, šta je i kako Miloš govorio, šta se sve dogodilo u hotelu, pa završio zaklju kom da mu se upravo ono što je Miloš govorio dopaloč više od svega drugoga. - Dobar je Miloš - složi se Musa. - Ali si ti na haremu bio gotovo podrugljiv prema njemu - primijeti Simon. - Nisam, ne daj Bože, mi se volimo našaliti jedan s drugim, nije to bila podrugljivost. - Možda je bila šala, ali je bilo i ne eg drugog, žestokog, sigurno, jasnoč sam osjetio - bio je uporan Simon. - Ne rije i, to ne tvrdim, nego nešto uč tonu, recimo u glasu, izrazu. - Drago mi je što si tako osjetljiv - osmjehnu se Musa - ali teško tebi takvome u ovom svijetu. Naravno da je bilo, najviše bijesa i zavisti, ako baš ho eš. On je stariji od mene, skoro tri godine, a još uvijek se nada,ć bori, vjeruje. Moraš to smatrati glupim, ako si normalan ovjek, i morašč mu zavidjeti na toj gluposti ako si živ. - Zašto bi to bilo glupo? Nada nije pitanje pameti, u svakom slu aju neč samo pameti. - Nemoj sad o tome, života ti!

111

- Zašto ne? Je li tvoja nespremnost da govoriš o tome u vezi s tvojom reakcijom na ju erašnje doga aje?č đ - A kakva je to moja reakcija? - upita Musa malo zbunjen. - Pretjerana, preko svake mjere, u dva sata si ostario, kao da si se slomio. Na to je Musa progovorio kao da je provalilo iz njega. Govorio je da ga je vjerovatno prejako pogodilo saznanje, koje mu se ju er sasvimč konkretno podastrlo pred o ima, da su oni, cijela generacija Miloševa,č Simonovog oca, Musina generacija dakle, doslovno sve uradili krivo. Oni su povjerovali da je revolucija završena onda kad je ona stvarno trebala po eti, oni su zabranjivali ono što je trebalo ismijavati i silom su nametalič ono što se nije smjelo kompromitirati ni im, pa ni silom. Istina je da seč on, Musa, nije dao uvu i u vlast i zarana se udaljio od svega, jer mu je uć postupcima revolucionarne vlasti odmah nakon rata bilo previše bronce i države a premalo humora i živog ovjeka. Volio je on svoj život i bioč jako zadovoljan distancom koju je postavio izme u sebe i države, a ipakđ je sve vrijeme zavidio svojim ratnim drugovima koji su ostali na poslu i mogli dalje raditi jer nisu vidjeli ono što je on vidio ve prvih dana nakonć rata. Naravno da je tu bilo i malo prezira zbog njihove sljepo e ić vlastoljubivosti, ali je sigurno bilo i zavisti što i dalje rade ono što su jednom po cijenu života zapo eli, što imaju snage da se dalje bore ič nadaju, što i dalje vjeruju ili se bar mogu praviti da vjeruju. “Glupost je veliki blagoslov, ako ovjeka pogodi gdje treba”, objasnio je Musa.č “Neko sa strane bi me sad tješio da sam ja u velikoj prednosti nad svojim drugovima, jer ja kao sebi bar nemam šta prigovoriti. Ali ja znam da stvari stoje upravo suprotno, da su oni u mnogo boljoj situaciji jer meni nije ostala ak ni mogu nost da sebi nešto prigovorim. Nemam snage,č ć nemam nade i nemam ak ni promašaja jer nisam bio budala kad je toč trebalo. Eto, to je valjda ono žestoko što si osjetio u mom odnosu prema Milošu: on je još uvijek budala, blago njemu.” Oni su, njegova generacija, kompromitirali uzvišenu ideju solidarnosti me u ljudima, jer su je nametali silom, pa u zemlji koju su htjeli usre itiđ ć žive samo ekstremni egoisti i pripadnici stada, jedni i drugi podjednako nesposobni za pravu solidarnost. Dok se ekstremni egoisti prilago avaju iđ jure na Zapad, me u nasmiješene tigrove, pripadnici stada ostaju ovdje,đ traže u mineralima svoje nacionalno porijeklo i spremaju se da zakrenu

112

vrat svojim bližnjima iz drugog stada. To je bilans cijele njegove generacije, svega što su oni uradili, a zaista se ne može re i da nisu radilić i trudili se. A on, Musa, nije ak ni to, on se pravio da se zabavlja i trudioč se da mu ruke ostanu iste, tako da sebe ne može ak ni prokleti što ječ č jadnoj djeci najgluplje ropstvo u inio slatkim. Ni to! Ništa, samo isteč č ruke. Premalo za tolike godine na svijetu. Musa je govorio sve brže i sve tiše, kao da se ne radi o razgovoru s drugim ovjekom nego o svo enju ra una sa samim sobom. Groznica muč đ č se vidno poja ala, o i zamutile i lice planulo, kaplje znoja po licu i eluč č č se uve ale i udari studeni, koji su povremeno potresali tijelo, postajali sveć ja i. Ponekad mu se glas utišavao, postajao gotovo ne ujan, a onda se,č č bez vidljiva razloga, poja avao i Musa bi po injao vikati. Veza me uč č đ pojedinim re enicama i mislima bila je sve manje jasna, na momente seč potpuno gubila, jednom se nerazumljivu re enicu moglo naknadnoč razumjeti jer se ona odnosila na iskaz koji je uslijedio nakon par minuta, drugi put se itav dio ispovijesti nije mogao razumjeti nikako jer se sveč o igledno odnosilo na neku neizgovorenu misao ili na raspravu koju ječ on vodio Bog zna kad Bog zna s kim. Musa se o igledno gubio i kao dač je u jednom sve konfuznijem monologu htio dovršiti i do nekog zaklju ka dovesti sve svoje razgovore, od rasprava s prijateljima ič suborcima, kakvima je i Simon prisustvovao, do onih razgovora sa samim sobom u kojima svaka misao i ne mora biti izgovorena jasno jer su oba sugovornika dijelovi jednog ovjeka, tako da obojica znaju sve štoč njihov “protivnik” misli, želi i ho e. ć Simon je napregnuto slušao i trudio se da upamti što više od onoga što Musa govori, znaju i dobro da se o ev prijatelj i jedan od najvažnijihć č ljudi iz njegovog vlastitog djetinjstva i mladosti ovim monologom nastoji ne ega otresti, osloba a iz sebe nešto što možda ni sam sa sobom nije doč đ kraja domislio i uobli io. Ovim što sada govori, Musa se otkriva,č vjerovatno potpunije nego što bi želio i u inio u normalnom stanju,č kazuje o sebi i ono što bi možda rado sakrio i od sebe samoga, zato je važno da ga pažljivo sluša i nastoji što više shvatiti i upamtiti. Simonu je bilo jasno da je to manje trud oko o evog prijatelja i svog mladena kogč č uzora, a mnogo više trud oko važnog dijela vlastite prošlosti. Kao da bi obnovio i sa uvao dio sebe ondašnjeg, ako bi sada upoznao i shvatioč

113

svog doma ina kojeg e mu rasulo, što je ve nastupilo i nezadrživoć ć ć napreduje, vrlo brzo oduzeti. Musa je dugo dokazivao da njihov sukob s nacizmom nije bio rat protiv jednog režima i nije se smio na to svesti, jer se kod tog sukoba radilo o sudaru dvaju nepomirljivo suprotstavljenih pogleda na svijet i na ovjeka, na njegovu prirodu i njegovo mjesto u svijetu. To je u krajnjojč

liniji bio sukob izme u ljudske odluke za nužnost i odluke za slobodu.đ Temeljna ideja nacizma bila je da ovjek nije odgovoran za bratač svojega, jer se on, ovjek, kao i svaka druga živa životinja bori za sunce,č hranu, zrak i vodu, vjeruju i (osje aju i!) da je njemu oduzeto sve štoć ć ć neko drugi, makar i njegov ro eni brat, pojede ili udahne. Kad se u tojđ borbi umori, kad stane ili bude poražen, on prestaje biti ovjek i postaječ leš. Tada ga njegova bra a sahrane i ostave na miru, ako imaju šta jesti,ć ili ubiju dok još diše pa ga pojedu, ako nemaju ništa bolje, kao i kod drugih životinja. Nema duha i Boga, nema morala i solidarnosti, nema ljubavi i srodstva, jedina stvarnost i istina je slijepo grabljenje i želja da se bližnjemu svome pregrize grkljan kako ne bi trošio zrak, vodu, hranu i svjetlo što ih ja mogu potrošiti. Ono što se ini da je prijateljstvo ilič ljubav samo je privremeno savezništvo s bratom kojeg zasad ne mogu ubiti ili s onim bratom koji me malo manje ugrožava od nekog drugog, a ono što izgleda kao moralnost ili dobrota samo je strah od kazne ili ne egč drugog. Nema ni misterije za e a i ra anja, to je samo proizvodnja novihč ć đ organizama po uvijek istoj jeftinoj tehnologiji koja se svodi na to da u ženu ubaciš sirovinu da bi iz nje dobio sirotinju. Utoliko je nacizam nesumnjivo bio revolucija i nova rije u ljudskoj historiji jer je bio prvič politi ki sistem koji je ljudsko društvo proglasio zvjerinjakom i htio gač oblikovati u skladu s tom svojom slikom. Bilo je, naravno, takvih ideja i prakse i ranije, ali nikada niko nije tu sliku ovjeka i života izgovorioč tako jasno, sistematizirao tako otvoreno, sve to proglasio svojom ideologijom i razglasio da e ljudsko društvo oblikovati prema tojć ideologiji. Mi smo, upravo suprotno od nacista, vidjeli solidarnost kao ovjekovuč najvažniju osobinu i utemeljili društvo na odgovornosti svakog od nas za druge ljude. (Simon je nešto kasnije shvatio da to njegov doma in mislić na komuniste i tako saznao da je Musa ostao komunist i nakon što se distancirao od poratnih vlasti, da je bio komunist sve ono vrijeme u

114

kojem je posje ivao njihovu ku u i sva ao se s njegovim ocem.) Mić ć đ nismo nosili revoluciju i nismo proglašavali novu rije , ne znam ko namč je to podvalio i zašto smo mi pristali da se nazovemo revolucionarima. Naprotiv, mi smo samo branili duh u ovjeku i slobodu koju nam je tajč duh donio, mi smo branili hiljade godina kulturnog naslje a od noveđ rije i što su je nosili slavitelji zvijeri. Mi smo radili ono što je radilač gr ka tragedija koja je slavila gubitnike jer je znala da je za odluku da seč izgubi potrebno mnogo hrabrosti i slobode, ono što je radila Biblija, što su radile hiljade ljudskih generacija i milioni knjiga: mi smo govorili da ovjek možda i jeste zvijer, ali zvijer koja je otkrila svjedo enje i shvatilač č

da je neko gleda. Jesam ja zvijer, u to nema sumnje, ali ja vidim brata svojega i znam da on mene vidi, ja svjedo im o njemu i on svjedo i oč č meni, ja znam za njega i on zna za mene. To ini da smo i odgovornič jedan za drugoga, jer ne mogu svjedo iti o onome što mi je potpunoč strano. A silna je razlika izme u zvijeri naprosto i one koja zna da jeđ neko gleda i da e o njoj svjedo iti, to je razlika izme u epoha i eona uć č đ životu univerzuma, to je granica izme u dvaju na ina postojanja. Zbog teđ č razlike izme u nas i nacista nema i ne može biti mira.đ Sve što su nacisti dodali svojoj osnovnoj ideji samo je posljedica te ideje, logi an izvod iz nje ili ideološki dekor kojim se oduševljava rulja.č Tako je, naprimjer, njihova odluka da uzgajaju ljude samo posljedica njihove temeljne ideje: ako nema razlike izme u mene, kruške i psa, teđ ako je sistematski uzgoj krušaka i pasa dao sasvim dobre rezultate i donio mnogo novih sorti, zašto ne bismo krenuli sistematski i u uzgoj ljudi? Zašto ne bismo uzgojili izrazito plodne ljude, one sa jako naglašenom dobrotom i brigom za druge, ljude sa osjetljivim sluhom i one koji su ludo hrabri? Zašto ne bismo uzgojili upravlja e i robove, one koji su poč svojoj prirodi jedno ili drugo? Zašto da ne uzgojimo snagatore i ljepotice, radnike i mom ine koji e služiti samo za rasplod? č ć Nemoj me, molim te, sada matirati s Platonom i Isusom. Znam da se, otkako je svijeta i ljudi na njemu, uvijek ponovo pojavljuju zahtjevi da se popravimo, da usavršimo svoje bi e, da postanemo bolji, znam da je prvić znak naše slobode upravo potreba da sebe usavršimo. Ali niko prije nacista nije razradio plan da ljude popravlja biološki, kao organizme, bez ikakva obzira na ljudski duh, i to da ih popravlja sistematskim uzgajanjem. Nisu to htjeli ni Platon, ni Isus, niti bilo ko od starih

115

mudraca, svi su oni htjeli ljude odgajati a ne uzgajati. To je ona nova rije u nacizmu - to što nacizam u ovjeku pori e duh i u svijetu pori eč č č č Boga, to što nacizam uzgaja a ne odgaja, to što nacizam ne želi popravljati nego iz temelja nanovo stvarati. Bilo je mnogo onih koji bi ovjeka popravljali, ali nije bilo onih koji bi ga nau no uzgajali za strogoč č

odre enu namjenu. Isto je tako i prije nacizma bilo politi kih sistema iđ č filozofskih u enja u kojima se ovjeka gledalo kao zvijer a društvo kaoč č zvjerinjak, ali nikad ranije to nije izgovoreno do posljednje konzekvence i niko ranije nije obznanio namjeru da društvo potpuno podredi toj predodžbi. Tu su po ele naše kobne greške. Mi smo, opijeni pobjedom uč oružanom sukobu, zaboravili na pravu prirodu našeg sukoba, pa smo povjerovali da je nacizam gotov kad smo ubili Hitlera. Kao da možeš zaustaviti svitanje time što eš ubiti pijetla koji je prvi kukuriknuo i kaoć da si ukinuo jednu kobnu ideju kad si ubio njezinog najglupljeg i najglasnijeg zagovornika! Onda kad je trebalo po eti stvarni obra un sč č nacizmom, kad ga je trebalo napasti u sferi duha i svijesti, mi smo po elič osvajati vlast i zaboravili na njega. A onda su zaredale dalje greške. Mi smo se obrušili na crkve, iako je krš anstvo bilo i ostalo duša našegć pokreta, taj pokret je u krajnjoj liniji i bio pokušaj da se spase krš anstvoć i njegov doprinos ovjekovom bi u. Mi smo ljudima nametali solidarnostč ć silom, iako smo morali znati da e pravi ljudi prestati da dišu ako imć neko po ne silom ugra ivati plu a. Mi smo uradili sve što smo mogli dač đ ć svom pokretu zakrenemo šiju, a pri tom smo znali, morali smo znati, da je to posljednja velika ideja koju je naša kultura u stanju stvoriti i da ljudi ne mogu živjeti, ne mogu ostati ljudi, bez velike ideje. A nacizam je živio dalje, ne više kao ideologija nego kao praksa, oja an prividnim porazom, raspršen u bezbroj svakodnevnih potreba ič ugra en u bezbroj prakti nih ciljeva, nevidljiv i neuhvatljiv, svugdjeđ č prisutan i zato neuništiv. Da li u skladu s nekom namjerom ili po volji procesa koji su jednom krenuli i više se ne mogu zaustaviti osim silom, ljudski se svijet oblikovao tako da je bilo sve teže opstati bez uske specijalizacije na jednu funkciju, tako da je ovjek sve više ostajao bezč smisla i svodio se na namjenu, poput mašine. ovjeka se sve ozbiljnijeČ uvjeravalo da je on dostigao svoj maksimum kad je u stanju opslužiti jednu ili dvije mašine, jer to je, opsluživanje mašina naime, jedino

116

istinski važno u njegovom životu. Društvo se oblikovalo u skladu s tim - kao mašina u kojoj su pojedine društvene grupe jasno razdvojene jedna od druge i odre ene svojim uskim namjenama, tako da se jasno razlikujuđ oni koji služe uveseljavanju, oni koji upravljaju, oni koji proizvode, oni koji služe za rasplod, oni koji udovoljavaju tjelesnim potrebama... Kratka epizoda s prividnom demokratijom u kojoj se upravlja i biraju, približavač se svom kraju, jer su ljudi ve usvojili osje anje da su i svi onić ć pojedina no, a ne samo pojedine socijalne grupe, samo dijelovi jedneč mašine ili organi u jednom organizmu i da se tu ništa više ne može promijeniti. I ne treba se mijenjati. Tom ovjeku se više ne možeč objasniti da je on i bubreg, i želudac, i jetra, i plu a, i splet njihovihć me usobnih uticaja, i još mnogo onoga neuhvatljivog i neshvatljivog, onđ se siromah ve pomirio s tim da je on bubreg i da je urinokultura njegovć svijet kao što je bavljenje urinom jedini razlog njegovog postojanja. On vjeruje da e umrijeti ili nestati poput lijepog sna, ako ga makneš izć mokra e, zato ne bi ništa mijenjao. ć To je, naravno, uzgojeno, ovjek od sebe nije takav, ljudi su se uvijekč bunili protiv svega, ovjek prestaje biti ono što jeste kad se prestaneč buniti. Jesmo li mi po eli ljudima nametati solidarnost, koja im ječ uro ena kao i bubreg, pa su se oni pobunili i okrenuli nam le a? A ovi seđ đ sada ne bune, oni mirno pristaju biti stražari, zabavlja i, trka i ili pukič č ljudski materijal koji služi za rasplod ili, ako tako ho eš, za proizvodnjuć radne snage, rezervnih organa, hormona za podmla ivanje bogatih, krvneđ plazme i ostalog materijala, oni na to pristaju kao da je to od Boga dato i zato nepromjenljivo. Niko danas ne misli na to da treba napraviti ku u,ć posaditi drvo i roditi sina da bi se bilo itav ovjek, današnjim ljudima ječ č dovoljno da budu miši avi, ako im je namjena da budu takvi, odnosno dać budu plodni ako služe rasplodu. Jer oni su uzgojeni da imaju jednu osobinu - da budu brzi ili mršavi, da izgledaju u skladu sa zadanim idealom ili dobro znaju matematiku. A svim tim upravlja jedna posve nova ljudska pasmina koju sam ja za sebe nazvao sortom nasmiješenih tigrova. To je nešto posve novo u ljudskoj vrsti, to su hibridne sorte koje vjerovatno ne bi uspijevale u prirodnim uvjetima, ali su se u ovim vješta kim pokazale jako dobro. Oni su uvijek nasmiješeni i dobroč raspoloženi, oni su odmjereni i takti ni u opho enju, oni su elegantni ič đ izvrsno utrenirani, oni su stru ni i imaju dobro držanje, oni su ugodni uč

117

društvu i dobro izgledaju, oni su pouzdani jer uvijek sigurno stižu na cilj. Probaj jednog takvoga bocnuti iglom dok izlaže svoje poglede na neki važni problem - kladim se da ne e posko iti niti se trznuti, nego mirnoć č zaklju iti šta se dogodilo, dati znak svojim gorilama da te uklone,č nasmiješeno te ispratiti pogledom i možda ak u sebi poželjeti da te neč mu e dugo, a sve to vrijeme e govoriti ono što je po eo, ne prekidaju i ič ć č ć ne zbunjuju i se, jer on uostalom i ne govori svoje misli u svoje ime. Onić su ugodni jer nemaju ljudskih problema, a ljudskih problema nemaju jer nemaju ni ljudskih osobina. Oni rado i dobro govore o osje anjima, onić ih rado i pokazuju, a to rade izvanredno vješto jer osje anja naravnoć nemaju. Uostalom, oni koji stvarno osje aju to pokazuju krajnje nevještoć i neskladno. Oni imaju jednu osobinu i jedan program: ostvariti zadani cilj. To postižu pošteno ili nepošteno, dozvoljenim ili nedozvoljenim sredstvima, asno ili ne asno. (Ove staromodne rije i oni rado koriste jerč č č im one dobro zvu e, a ni na šta ih ne obavezuju jer oni ne znaju ak ni štač č one zna e.) Ako im se na putu do cilja na e prepreka, oni je ukloneč đ mirno i ravnodušno, svejedno radi li se o kamenu, djetetu, hrpi snijega, staroj ženi ili milionu ljudi. Oni djeluju kao alge i vjetar, ravnodušno i anonimno, tako da se ini kako u tom djelovanju ima i nešto od nužnosti.č A sve to rade nasmiješeno i nevino, onako kako tigrovi ubijaju. Ovo ili otprilike ovo je izgovorio Musa Selimbegovi u jednom dugom,ć grozni avom monologu koji je trajao nekoliko sati, tako da je u sobič vladao mrak kad je on ušutio. U svakom slu aju, ovako je Simon shvatioč i sklopio njegovu ispovijest punu uzvika, prekida, digresija, primjera.

esto je spominjao imena od kojih je Simon neka poznavao a neka nikadČ nije uo, ponekad je bez vidljivog razloga pripovijedao sudbinu Simonuč nepoznatog ovjeka, umetao anegdote, vlastite doživljaje i iskustva,č dobivao prave napade bijesa iz kojih je bilo jasno da se spori s nekim odsutnim ko mu je mnogo zna io... A kako je izlaganje odmicalo,č govorio je sve zbrkanije i strasnije, sve slabije artikuliraju i misli i sveć ja e bjesne i ili o ajavaju i. Pri kraju monologa je postalo jasno da teškoč ć č ć diše i bori se za dah, jer je prekidao u pola re enice a onda nastavljao,č nakon preduge pauze, neku posve drugu misao. Kad je Simon uklju ioč svjetlo, vidio je da mu se kosa ve ulijepila od znoja, a poć sljepoo nicama i po gornjoj usni izbile krupne kaplje znoja. Vidljivo seč tresao od groznice, znojio se od visoke temperature a istovremeno drhtao

118

i cvokotao od žestoke studeni. Kad je sinulo svjetlo, zbunjeno se zagledao u Simona i oslovio ga sa “druže”, a onda nastavio buncati i izvikivati neke kratke re enice koje su zvu ale kao parole. Bilo je jasnoč č da Simon ovdje ima više posla kao lije nik nego kao sugovornik, pa ječ namjestio starca da leži na otomanu udobno koliko je mogu e, a onda seć zaputio pretraživati ku u da na e pokriva e, aj i aspirin.ć đ č č Iznenadila ga je i neugodno pogodila oskudica u kojoj je Musa o igledno živio, jer u ostalim prostorijama nije bilo ni traga onomč ugodnom opuštenom bogatstvu do kojeg je on li no uvijek mnogo držao ič pokazivao ga i koje se moglo vidjeti i u dnevnoj sobi. Sve je bilo krajnje oskudno namješteno ili prazno, golih podova i sa zavjesama koje su najviše li ile na ovješene krpe, a ono posteljine i odje e što se moglo na ič ć ć bilo je izlizano, nakinuto, potrebito ženske ruke i zakrpe. Je li on rasprodavao stvari iz ku e da sebi omogu i život bez posla i vidljivihć ć briga? Je li naslijedio ovako hladnu i praznu ku u? Je li mogu e da mu jeć ć sva odje a, osim onog jednog odijela u kojem se pokazuje pred svijetom,ć izlizana kao ogrta u kojem ga je do ekao? Kako su izgledali njegovič č sama ki dani u velikoj praznoj ku i tokom svih ovih godina? Mora da ječ ć bilo strašno teško podnositi život koji se ovdje odvijao, me u idejama ađ bez ljudi, mislio je Simon vuku i u dnevnu sobu dvije iskrzane deke.ć Onda je od nešto suhih trava što je našao u kredencu napravio aj ič pomogao Musi da popije, podupiru i ga da bi mogao piti u polusjede emć ć položaju. Pod dvjema dekama, nakon tri šolje vrelog aja, starac ječ prestao drhtati, a onda se potpuno pribrao. Zahvalno se nasmiješio Simonu, a onda ga rukom pozvao da sjedne kod njega na otoman. - Eto se jednom neko i za mene brine - izgovori slabim glasom, kad je Simon sjeo do njega i uhvatio ga za ruku. - Drago mi je što si to upravo ti, možda si upravo zato i došao. Mora i mene neko ispratiti, makar ne ostavljam traga za sobom. Ipak sam i ja neki ovjek, majka mu stara.č Nije postigao da mu posljednja re enica zvu i šaljivo, naprotiv.č č - Ne treba žuriti, ima ovdje za vas još posla - odgovori Simon mehani ki, pola miluju i a pola masiraju i star evu oznojenu ruku.č ć ć č - Okani se toga, ne treba mene tješiti - osmjehnu se Musa samo usnama, kao da više nema snage da pokrene cijelo lice. - Hvala ti što si se pojavio, prijatelju moj.

119

Nakon toga Musa zatvori o i i po e ujedna eno disati, kao da tone uč č č san. - Možete li sada spavati - upita ga Simon tiho, na šta Musa potvrdno odgovori pokretom o nih kapaka. - Dobro, ja sad idem, a sutra u opetč ć navratiti. Je li u redu tako? Musa ponovo potvrdi pokretom o nih kapaka, pa mu Simon blagoč pre e vrhovima prstiju preko sklopljenih o iju i niz lice, kao da se timeđ č oprašta od njega. Tiho se kre u i, pospremi stvari u kuhinji, isklju ić ć č svjetlo, zatvori vrata i zaputi se ku i.ć Vani su vladali mrak i kiša. “Samo mi je to još trebalo”, pomisli Simon stoje i u vratima i oklijevaju i da bez zaštite izi e na kišu, istovremenoć ć đ znaju i da e to uraditi, jer ne bi mogao bez jakog razloga ostati u ovojć ć ku i koja kao da svoju tugu i prazninu lijepi za njega. Samo je kratko,ć nekih dvadesetak koraka, osje ao nelagodu od hladne vode koja ga jeć zapljusnula kad se otisnuo u mrak, a onda se, možda upravo pod uticajem kiše njegov unutrašnji gr razmrsio i po njemu se razlila tuga. “Bože,č kako je svijet žalosno mjesto!”, mislio je neki glas u njemu. Kako je pust, kako je tužan život morao otrpiti Musa Selimbegovi , onaj bezbrižni,ć gospodstveni i duhoviti ovjek koji je bio jedna od svijetlih pojavač njegovog, Simonovog, djetinjstva i mladosti. Je li mogu e da je izać njegovog sjaja vladalo ono što je on danas vidio u ku i? Je li taj sjaj bioć samo privid, samo slika okrenuta prema vani? Je li tako sa svim ljudskim sjajem? U Fo i je sa svakim sjajem sigurno tako kad po nu kiše, ali je lič č tako i drugdje, tamo gdje je kiša podnošljiva? Ne e Musa još dugo, to jeć sigurno. Ali zašto mora, Bože moj, skon ati ovako žalosno?! A moždač mora biti tako - ili strašno, kao Zuhra i Feslija, ili pusto i žalosno, kao Musa. Svi emo za njima, ovako ili onako, možda i Barbara jednog dana.ć Simon podigne lice prema nebu, duboko udišu i, i tek tada shvati da muć iz o iju teku suze i na njegovom se licu miješaju s kišnim kapima, kao dač ih je kiša i dozvala. Dobro je što pada, mislio je, ovjek se može isplakatič bez stida i bez straha da e ga drugi vidjeti, pa ak je i njegova nelagodać č pred sobom manja ako pla e na kiši.č U daljini se javi pas, a onda mu kao uvježbani hor odgovoriše mnogi. A onda opet onaj jedan, dugim, otegnutim i žalosnim, kao ljudskim glasom. I onda opet grupa, jakim i brzim vriskom, koji mora da je ovio cijeli svijet. Možda i nije, možda je samo ispunio mra nu fo ansku kotlinu, ač č

120

ovjeku se ini da je svijet jer se svaka rupa doima kao cijeli svijet ako ječ č dovoljno mra na. Ali je ovaj koncert pasa ipak jeziv, valjda zato što ječ neprirodan, zapravo nemogu ? Zašto li se on ovako raskvasio od jednogć bolesnog ovjeka, pa makar to bio i njegov djetinji uzor? Bar on se togač nagledao, bolest i smrt su njegov posao. Bez razmišljanja je ušao u ku u Ibrahima Pleha, zapravo su noge sameć ušle znaju i da ovu no ne bi mogao sam preživjeti u svojoj poludjelojć ć ku i. Ibrahim i Nusreta su se odmah uzvrtili oko njega kao da im Simonć svakodnevno upada u ku u ovako mokar, izmožden i izbezumljen.ć Donijeli su mu peškir da se obriše i pidžamu svog sina da se presvu e uč suho, umotali ga u deku i posadili na se iju, potakli vatru u šporetu ić nahranili ga. Onda je Nusreta, ne pitaju i ništa, donijela dušek, namjestilać mu postelju u kuhinji, a onda i sama otišla spavati, ostavljaju i njihć dvojicu da još malo porazgovaraju. Razgaljen toplinom i hranom, osokoljen svijetlom i ušuškanom kuhinjom, oporavljen društvom ovih dragih ljudi, Simon se odvažio upitati Ibrahima šta on misli o njegovoj ku i.ć - Ku a ko ku a, nema se tu šta misliti - odgovorio je Ibrahim. - Dok se uć ć njoj ra a i umire, dobra je i živa, a kad se prestane s tim, i ona zamire iđ prestaje biti ku a.ć - Znaš li nešto posebno o našoj ku i? Izdvaja li se ona i im od drugihć č ku a, ima li nešto što bih možda i ja trebao znati? - varirao je Simonć uporno stalno isto pitanje, reagiraju i tako na Ibrahimove upitne, odri neć č i druge grimase. - To mi je važno, sutra eš shvatiti zašto te to pitam.ć - Jedino posebno što ja znam je to da je ona pet-šest puta prelazila od jedne familije drugoj, a da nijednoj od tih familija nije dobra donijela - po eo se Ibrahim prisje ati. - Tu su bile etiri ku e jedna uz drugu, pravoč ć č ć imanje za velike familije, tu su i živjele uvijek velike i bogate familije, kojima se, kao po nekom zakonu, doga alo da ih u tim njihovim ku amađ ć pobiju sve do posljednjega, tako da se tim pokoljem familija iskorijeni. Pet-šest puta, i svaki put isto. Ja znam tri takva slu aja, iz pri e znam zač č još dva, govorilo se da je bio ak i tre i, ali za njega nije bilo svjedoka.č ć Prvi za koji ja znam zbio se 1919. godine, kratko nakon Prvog svjetskog rata. Ovamo su upali neki uniformisani ljudi od Nikši a, predstavljali suć se kao vojska nove države. Terorizirali su narod, opijali se i jeli po gradu a nisu pla ali, galamili i pucali, otimali iz ku a zlato i skuplje stvari. Ić ć

121

tako etiri-pet dana. Tada su u vašoj ku i živjeli Begovi i, velika i bogatač ć ć starosjedila ka familija. Ne znam šta je bilo i kako se to dogodilo, znamč samo da su ovi kao vojnici etvrtog ili petog dana upali u Begovi a ku e,č ć ć dva dana šenlu ili, a onda nestali, ostavljaju i iza sebe ku e u krvi i uč ć ć ku ama dvadestosam mejtova. Cijelu familiju su pobili, najmla em jeć đ bilo tri godine. Prošla je i godina i po prije nego su se u prazne ku eć uselili Rusovi i, koji su s Begovi ima možda i bili u nekom daljemć ć srodstvu. Njih su 1924. godine pobili oni što su iz Bijelog Polja krenuli ubijati i protjerivati muslimane po Sandžaku i ovuda. A onda je trajalo preko dvije godine prije nego su se u uklete ku e uselili Redžovi i koji suć ć ovamo odnekud došli. Jesu li oni te ku e i imanje od nekog kupili ilić naslijedili, ne bih ti znao re i, ali im nije bilo na sre u kako god da su gać ć dobili. Njih su sve, tridesetsedmero eljadi na broju, istrijebili etnicič č Pavla uriši a 1942. godine. Valjda su 1945. godine nove vlasti htjeleĐ ć nekako riješiti problem ukletih ku a, pa su tri ve e bile porušene, ać ć najmanja dodijeljena tvojima. To je ono što ja sigurno znam jer se desilo za mog života. Babo rahmetli mi je pri ao da je godinu -dvije priječ dolaska Austrije u tim ku ama do posljednjega pobijena familija koja jeć tada u njima živjela, njih su pobili hajduci koji su upali iz Stare Hercegovine. A od pouzdanih ljudi i svjedoka znao je za još jedan slu ajč koji se desio tridesetak godina prije odlaska Turske. Govorilo se da je i ranije bila familija koja je u samoj ku i pobijena i iskorijenjena, ali za toć nije bilo svjedoka u vrijeme kad je babo o tome slušao. - Ti, zna i, misliš da bi stvar mogla biti u tome što smo mi ku u dobilič ć bez blagoslova? - oprezno upita Simon kad je Ibrahim završio. - Ne mislim. Musa Selimbegovi je u Turskoj sreo jednog ro akać đ Redžovi a, posljednjih vlasnika imanja i ku e, i on vam je ovjek halalioć ć č sve što je do njega. - Pa šta je onda? - Eh, šta je!? - obrecne se Ibrahim. - Dobra vremena, eto šta je. Hajde ti spavaj, blago meni, pa emo sutra i o tome, ako Bog da. ć

122

10. BALADA O LOŠEM DRUŠTVU

Stajali su pred avlijskom kapijom, gledaju i niz brdo Tabija premać gradu što je ležao pred njima u dolini, i tu razgovarali jer im se nije dalo da u u. Iz neba je svjetlo u mlazovima pljuštalo po svijetu, zrak je, ispranđ ju erašnjom kišom, bio ist kao kristal koji oku primi e i uve ava sve štoč č č ć se stere pred njim, sve što postoji na svijetu pokazalo je svoju boju onoliko istu i jaku koliko je mogu e, pretvaraju i kotlinu pod njihovimč ć ć nogama u raskošan tepih, tako da nisu uspijevali otkinuti pogled od te ljepote i krenuti u ku u. Simon je pri ao Ibrahimu o problemima koje muć č pravi ku a i nije osje ao nikakvu nelagodu izgovaraju i pred drugimć ć ć ovjekom stvari koje koliko ju er ne bi mogao izgovoriti ni pred sobomč č

samim. Valjda su ga suze na kiši i blaženo sušenje u Ibrahimovoj ku i,ć koje je uslijedilo, oslobodili nekih strahova, pragova, nekih vrsta stida.

123

Govorio je o podrumskim vratima i ladici na pisa em stolu, zadimljenomć ogledalu i prodornoj studeni, onako kako bi govorio o branju šljiva i lijepom vremenu. Posebno dugo je govorio o tjeskobi koju u ovjekuč izazivaju nekakvi valjda duhovi i glasovi što su zaposjeli ku u, oć pla ljivoj osjetljivosti kojom oni ispune ovjeka dovoljno ludog ili samoč č neopreznog da boravi me u njima, o krajnjem bezna u i osje anju da suđ đ ć mu tijelo i duša jedna jedina rana, o tome da se, recimo ju er, probudioč upravo s takvim osje anjem koje se, dakle, nije moglo pojaviti tokomć lošeg dana nego je nastalo od ku e, u snu.ć - Ima, ima, kako ne - slagao se Ibrahim susretljivo. - Nai e to nađ ovjeka ponekad, pa ga i tu i pogled boli ako nije nježan i pun ljubavi,č đ

ma boljelo bi ga, ini mi se, kad bi neko drugi samo grubo mislio nač njega. - Ali ja tvrdim da to nije naišlo na mene, nego mi to ku a radi - bio jeć uporan Simon kojeg nije smetalo što mu Ibrahim ne vjeruje, jer ni on sam sebi ne bi mogao povjerovati da može biti ne eg strašnog na ovomč prelijepom svijetu, kad ne bi imao sasvim stvarno iskustvo sa svojom rodnom ku om.ć - Kažu da je Poslanik alejhi selam govorio da e ovjek jednog danać č malo zaspati, pa kad se probudi ne e na i povjerenja u svome srcu, osimć ć njegov trag u obliku jedne bezbojne ta ke. Tada e se, kaže, ljudič ć udaljavati jedan od drugoga jer niko od njih ne e biti u stanju da izvršić amanet. A to ti je ovo vrijeme, vidiš i sam da niko nema povjerenja u drugog ovjeka, u svijet, u Boga dragoga, u život... Nema familije, nemač ljubavi, nema prijateljstva, svaki od nas je sam ko panj u pustinji. Nije to toliko zato što smo se pokvarili i postali samoživi, nego mnogo više zato što smo izgubili povjerenje u srcu, pa se svako drži noktima i zubima za postojanje, jer o ekuje da mu se ono svaki as izmakne. Kao da stojiš nač č ponjavi, a znaš da joj neko drugi, tebi nepoznat, drži krajeve u rukama i može ti je kad god ho e izvu i ispod nogu. ć ć - Ma otkad si to ti postao takav? - upita Simon. - Da te ovjek udari poč le ima, kroz usta bi ti isko ilo neko crno proro anstvo, da te ugrize zađ č č ruku desilo bi se isto, gdje god da te se dohvati i šta god da ti se uradi, naleti se na dokaz da sve ide k vragu. Da te ovjek ne prepozna, takav sič postao.

124

- Ne ide zbog mene k vragu, dragi Simone, ja samo kažem ono što vidim. Ne sporim da ja možda vidim krivo, ali ono što vidim takvo je kako kažeš. Ne znam, možda drugi druga ije vide, mla i sigurnoč đ druga ije i bolje. A i kako bi se moglo vidjeti u mojim godinama, osimč crno?! - Moj problem nema veze ni s tvojim godinama, ni sa zlim vremenom, nego s mojom ku om, ja ti samo to objašnjavam. Zašto sam kod tebeć spavao kao dijete, ni okrenuo se nisam? Zašto sam ustao odmoran i vedar kao ptica? Radi se samo o mojoj ku i, ništa drugo - bio je uporan Simonć koji je, ohrabren sun anim danom i dugim snom, htio imati svjedoka sč kojim e zajedno ustanoviti je li poludio on ili ku a.ć ć ovjek kojeg su ve davno vidjeli kako se penje uz brdo Tabija došaoČ ć je dovoljno blizu da mu se moglo prepoznati lice. To lice je Simonu bilo dobro poznato, ali se nije mogao sjetiti otkuda, pa mu nije bilo jasno o kome bi se moglo raditi. Ali je Ibrahimu o igledno sve bilo i poznato ič jasno jer se on, im je ovjek prišao dovoljno blizu da ga se prepozna,č č zaputio prema svojoj ku i, dobacivši Simonu preko ramena da e drugić ć put provjeriti to oko njegove ku e.ć - Hajde, do i, ekaju te u gradu - pozva pridošlica Simona kad je bio nađ č par koraka od njega, podvla e i poziv i pokretom ruke.č ć - Ko me eka?č - Svi. Na elnik, šef, svi. č Kad je pridošlica progovorio, Simon se sjetio da se radi o Jovi, onome s kojim je pio u hotelu “Zelengora” i koji mu se tada u inio jako poznatim,č ali se svu no uzalud trudio da se sjeti otkuda. Krenuo je s Jovom nizć brijeg, pretpostavljaju i da su ljudi koji ga ekaju važni, iako nije znaoć č ko bi mogli biti na elnik i šef o kojima je Jovo govorio.č - Mogu li znati šta je u pitanju? - Kako misliš to? - Mogu li znati zašto me ekaju?č - Naravno da možeš, ko bi drugi trebao znati ako tebe ekaju?! -č odbrusio je Jovo i ubrzao korak. - Da ovjeku duša izi e dok se popne uzč đ ovo brdo. A onda niz njega još gore. Jovo opsuje i još malo ubrza, tako da je Simon jedva držao korak s njim. Vidio je da je Jovo bijesan, možda zato što ga je naporni uspon umorio a možda i zato što ga šalju okolo kao obi nog kurira, pa nije nič

125

pomišljao dalje se raspitivati. Ali to sada ne bi mogao, ni da je htio, jer ovaj tempo ne bi dozvolio ni mla im ljudima da istovremeno idu iđ govore. To je vjerovatno primijetio i Jovo, koji je negdje oko Granovskog sokaka usporio, dva-tri puta glasno othuknuo, potpuno se zaustavio i okrenuo licem prema Simonu, kratko vrijeme ga gledao stoje i na široko raskre enim nogama i prijekorno vrte i glavom, a ondać č ć otegnuto izgovorio “Eeeh!” i nastavio i i mnogo sporije nego do tada.ć O igledno je bio zadovoljan na inom na koji je izrazio svoječ č nezadovoljstvo, jer mu se korak ustalio, lice umirilo i razvedrilo, razgovorljivost mu se vratila. - Ne bih se ja nikome miješao - progovorio je Jovo nakon desetak koraka - ali loše društvo je po etak svakog zla, kao što je dobro društvoč po etak svakog dobra za nas ljude. Ja znam da je, naprimjer, sveti Josifč Temišvarski godinama kao isposnik okajavao grijehe koje je u mladosti po inio zbog lošeg društva, on je i rekao svojim mla ima da je lošeč đ društvo po etak svake nevolje. Ja to dobro znam, ne bi ni mene bilo dač ne bi svetog Josifa Temišvarskog, jer mi djed ne bi preživio jednu nevolju bez njegovog blagotvornog dejanija. Ja sam ga ak htio uzeti zač krsnu slavu, ali sam ipak uzeo svetog Jovana, po njemu sam, ra unam, ič ime dobio, pa je red da njega uzmem, je li tako. Ja mislim da je sveti Jovan omiljena krsna slava kod nas Srba, valjda zato što je tako nekako naš. Ali je i sveti Josif za nas važan, meni je on pogotovo na srcu, ali bi i ti trebao znati štogod o njemu, makar malo, ako si pravi Srbin. Ja u tebić pri ati, ako bude prilike, a bi e, što ne bi bilo.č ć Išli su par koraka šutke, a onda se Jovo opet javi toplim blagim glasom. - Samo društvo... Društvo biraj, kao brata te molim, pazi s kim se družiš, doktor si, majka mu stara. Šta eš ti s njim, naprimjer? Nije onć društvo za tebe, ni po ne emu nije, kakva ti je škola i provi enje kodč đ njega? Mi se ina e ne bi trebali družiti s njima, ne bi ni s kim stranim alič s njima pogotovo. A ti s njim na bijelu danu, kao da ti je on ne znam ko! Simonu je dugo trebalo da shvati kako mu Jovo prigovara druženje s Ibrahimom. Možda je zato i bio onako bijesan kad smo krenuli niz brijeg, mislio je Simon. A to objašnjava i Ibrahimov nagli odlazak, bez vidljivog razloga i bez objašnjenja, im je prepoznao Jovu. Najneugodniji dioč života me u provincijalcima je to što oni misle da prijateljstvo s njimađ ovjeka obavezuje da dijeli njihove mržnje i ljubavi. Pogotovo mržnje.č

126

Jovo, eto, misli, da on, Simon, mora izbjegavati svog prvog komšiju Ibrahima zato što je Jovo s njim u sva i. A pri tom se mržnje i ljubavi,đ neprijateljstva i savezi, u provinciji mijenjaju brže nego vrijeme, tako da ovjek nikad ne bi znao koga smije a koga ne smije pozdraviti, ako bič

htio voditi ra una o zahtjevima njihove solidarnosti. Možda e ve sutrač ć ć Jovo i Ibrahim uvjeravati jedan drugoga u duboko prijateljstvo, ali se konobara Straju pred njima ne e smjeti ni spomenuti. Jovo sigurno sadć o ekuje da se on po ne raspitivati o razlozima njegovog sukoba sč č Ibrahimom, ali je Simon znao da se u to ne smije uvu i, ak ni pukimć č raspitivanjem. Mnogo više ga je, uostalom, zanimalo zašto od Jove bije tako oštar i jak miris duhana, iako nije puša , to jest nije pušio za vrijemeč one pijanke, ako se Simon dobro sje ao. Uostalom, to nije mirisć duhanskog dima, koji je odje a mogla upiti i zadržati, to je miris duhana,ć dovoljno jak da se osjeti i vani, na dva koraka udaljenosti. A onda ga je prestao zanimati i Jovin miris jer su u centru grada skrenuli prema pošti, umjesto prema policiji, gdje su po Simonovom mišljenju išli. - Gdje to mi idemo? - upita Simon za svaki slu aj.č - Tamo gdje te ekaju, gdje bi drugo.č - A gdje to me ekaju?č - Pa tebe ekaju, pobogu brate, ti bi to morao znati - odgovori Jovo, a poč tonu se nije moglo odrediti da li se šali ili govori ozbiljno. Prije nego su stigli, Simon je shvatio da idu prema Musinoj ku i i uć tom trenutku ga je preplavilo loše predosje anje, koje se potvrdilo kad jeć vidio kako pred ku om stoje jedan ambulantni i dva policijskać automobila. Tjeran svojim lošim slutnjama, požurio je i isprednja ioč ispred Jove dobrih desetak koraka, kao da e zlo biti utoliko manjeć ukoliko prije on za njega sazna. Policajci na vratima su ga za udo pustilič bez kontrole, ak mu je jedan od njih pokretom ruke pokazao da ide dalječ kad se zaustavio s namjerom da im objasni ko je on i kamo ide. U dnevnoj sobi, u kojoj je ju er sjedio, zatekao je dvojicu ljudi u bijelom,č trojicu civila koji su pretraživali sobu i svog bivšeg profesora Landeku koji je, stoje i nasred sobe, nešto živo raspravljao s Miloradom Kordom.ć Kad je ugledao Simona u vratima, Landeka je prekinuo raspravu i, umjesto bilo kakvog pozdrava, rekao: - Šta misliš o ovome? - O emu?č - Pogledaj - rekao je Landeka i pokazao glavom prema otomanu.

127

Simon se zaputi prema otomanu na kojem je Musa Selimbegović spavao kad je on sino napustio njegovu ku u, a jedan od ljudi u bijelomć ć skloni s njega veliku plahtu, otkrivaju i prizor od kojeg se Simonuć zgr ila utroba usprkos svem njegovom iskustvu. Musa je ležao uč položaju u kojem ga je on ostavio, opružen i blago iskrenut na desnu stranu, kao da još uvijek spava radostan što se kona no neko brine oč njemu. ak mu je izraz radosti još uvijek bio vidljiv na licu, iako mu jeČ glava na potiljku bila potpuno smrskana. “Ko je, zaboga, mogao ovo uraditi”, htio je viknuti Simon, ali iz njega glas nije izlazio, ak mu je po elo ponestajati daha. Osjetio je kako muč č jezik naglo nati e i zatvara sve otvore kroz koje bi mogao udahnuti,č ispunjava cijela usta i raste dalje, kao da namjerava razbiti glavu. Uporno je mislio kako je to besmisleno, ponavljao sebi da se to naravno ne doga a i ne može dogoditi, ali je ipak stajao kao uzet par koraka odđ otomana, borio se za dah, osje ao kako mu jezik raste i trudio se dać vrisne, kao da bi ga vrisak spasio. - Ha, šta kažeš na to? - upita ga Kordo koji mu je prišao i prijateljski ga pljesnuo po le ima. - Dobar posao, je li?đ I Kordo se osjetio na duhan. Ili je to Simon samo uobrazio, ne bi li našao kakvo-takvo objašnjenje za svoje nevjerovatne nevolje s dahom? Naravno da ovo ne može biti, jasno je da on diše jer bi dosad morao pasti u nesvijest kad ne bi disao, ali zašto ne osjeti i ne zna da diše, zašto ga ovako bolno razdire od potrebe za zrakom? Zašto osje a kako mu jezikć raste i zašto se ovako napreže da proguta ili ispljune svoj ogromni jezik? Zašto traje ovako beskrajno dugo da pogled skrene s otomana i okrene ga prema Kordi? - Bio bi red da nešto kažeš, ti si posljednji koji je izišao iz ove ku e.ć Sino , kratko iza devet, ako se ne varam, to jest ako me ne varaju -ć srda no je navaljivao Kordo, kao da ga nastoji ohrabriti ili barem maloč popraviti atmosferu. Simon se i dalje mu io s jezikom koji je uporno rastao i gušio ga. Več ć više nije bio u stanju sebi govoriti da se to što on osje a ne doga ać đ objektivno, sada se ve udio kako je mogu e da njegov ogromni jezikć č ć nije pokuljao vani i zašto se Kordo uporno pravi da bi razgovarao s njim, kao da ne vidi da on od jezika ne može ni disati, a kamo li govoriti. Okrenuo se cijelim tijelom prema Kordi, napregao sve snage koje je

128

mogao sakupiti da udahne ili bar da vrisne, ali je sve ostalo po starome - strahovita tjeskoba, nepodnošljiv pritisak iznutra u grudima, ogromna guta jezika u ustima i gušenje, nijemost, totalna napuštenost i o ajanje.č - Reci mi bar, dobar ovje e, je li ovdje sve onako kako si sino ostavioč č ć - ohrabrivao ga je Kordo i dalje, sada ve malo nervozno, kao da Simonć šuti po svojoj odluci. A on se, siromah, upinjao koliko je mogao, naprezao se i gr io da provali dahom ili vriskom, da bilo kako provalič vani ako želi ostati pri razumu i na životu. Samo iz sebe, makar malo i bilo kako, ak bi i izdahnuti bilo ravno spasu jer je ovo mnogo gore odč smrti. - Nagovori ga, Milo, otkravi ga, mi se moramo boriti za svakog ovjekač - javi se Landeka, još uvijek stoje i nasred sobe. - A od njega bi mogaoć biti ovjek, preksino je sasvim dobro lumpovao, i komandant je bioč ć zadovoljan njime. - Ne boj se, dobar ovje e, me u svojima si - još srda nije je Kordoč č đ č tješio i nagovarao Simona. - Reci ti slobodno šta je i kako bilo, reci sve što ti je na srcu. Svome govoriš, ne brini se i ne stidi se ni za šta, pa svoga bližnjeg imamo zato da nas oslobodi stida. Simonu se mra ila svijest. Preostali svijetli kraji ak svijesti govori muč č da jezik ve pritiska o i iznutra i prijeti da ih istjera iz duplji, da je već č ć nalegao na plu a koja gura prema dijafragmi i potiskuje je prema dolje,ć da u cijelom tijelu on nema više ni jedan otvor koji nije za epljen, takoč da nema ni ulaza ni izlaza, ni unutra ni vani. Sve je pod strahovitim pritiskom, a zaustavljeno, zatvoreno, bez oduška. Kao da se sav pretvorio u stakleni kliker u kojem je onaj cvijet odjednom po eo rasti tjeranč nekom demonskom silom, tako da se stakleno tijelo mora rasprsnuti ako cvijet bude dalje rastao. “Bože, da je barem ruku pomjeriti, da je bar zalijepiti šamar na srda ni i podrugljivi obraz Milorada Korde... Valjda bič pucao u mene ili me probo nožem, uglavnom otvorio bi neki put i donio mi odušak”, mislio je onaj svijetli kraji ak Simonove svijesti. Iako bič možda bilo ta nije re i da je nešto mislilo u Simonu, neka svijest, nekoč ć osje anje, u svakom slu aju nešto samostalno, odvojeno od njega, svoje.ć č Možda vrisak koji nije izišao iz njega nego se zakrenuo i prodro u dubinu bi a gdje se osamostalio onako kako se osamostali kad izi e vani ić đ pretvori se u glas. A onda je, negdje duboko u njemu, dobar pedalj ispod dijafragme, nešto puklo, onako kako bi pukao mjehur ili opna, i kroz

129

njega je, duž idealne ose njegovog tijela, prostrujao jedan bolni žig, kao bljesak. Ona muka od koje mu je jezik natekao i mahnito rastao razlila se po njemu i on je po eo gr evito gutati, hvatati dah, treptati - kao da seč č bori sa suzama ili s jakim bolom. Stajao je i nijemo mahao glavom poput ovjeka koji se ne emu udi. č č č

- Mihailovi dolazi sutra kod tebe na krsnu slavu, je li tako, Jovo - javić se opet Landeka sa svog mjesta u sredini sobe. - Razumijem, na elni e! Jeste, dolazi, naravno da dolazi. uo si dač č Č dolaziš kod mene na slavu? - trtljao je Jovo zbunjeno, kao da do maloprije nije znao ni da postoji krsna slava, ni da on ima svoju, ni da je slavi, a pogotovo nije znao da to ini sutra.č - Sutra eš ga saslušati, Milo, pusti ovjeka sada, vidiš da mu nije ni doć č ega.č

- Kako ti kažeš, na elni e - složi se Kordo. - uo si, Mihailovi u, možešč č Č ć i i, ali da si mi se sutra nacrtao kod Jovana. Treba li ga pratiti, na elni e?ć č č - Zašto bi? - odgovori Landeka pitanjem i ode iz Musine dnevne sobe, ne pozdravivši se ni s kim od prisutnih. I Kordo se udalji, odlaze i prema kuhinji, tako da je Simon sada stajaoć sam, na korak udaljenosti od otomana s Musinim lešom, smetaju ić ljudima koji su pregledali sobu onoliko koliko se može smetati. Oni su ga strpljivo gurkali, zaobilazili, saplitali se o njega i pomjerali ga, sve to vrijeme mu se ne obrativši ni jednom rije ju, a on je sve to isto takoč strpljivo trpio, nesposoban da se pomjeri svojom voljom. Najgore je što mu je sve to vrijeme svijest normalno radila, sve primala i sve razumijevala, samo što nije mogla pokrenuti ni jedan miši . Ali se u nekoć doba i to dogodilo. Kad su htjeli iznijeti leš, ona dvojica bijelih su ga naprosto izgurala pred ku u, a on je onda nastavio kora ati, svjestanć č svega ali nesposoban da tu svijest poveže s voljom, osje anjem, s nekimć postupkom tijela. Ve je bio blizu pošte, kad je uo viku za sobom.ć č - Hej, Mihailovi u! Stani, dobar ovje e, pri ekaj me! A jesi pojurio,ć č č č kao da ti gori pod nogama! - dahtao je Kordo kad mu je prišao, kao da je morao uložiti Bog zna kakav napor da pre e ovih par stotina koraka. - Ađ ne gori ti pod nogama, stvari za tebe naprotiv dobro stoje, ja sam ti zaboravio re i za tebe najvažniju stvar. Ovo je komandant za tebe ostavioć kod na elnika, poželio je da ti to pro itaš. To ti je velika ast, valjda ti ječ č č

130

to jasno. A meni je jasno koliko to popravlja tvoju situaciju, jer niko ne eć prstom dirnuti onoga o kome je on rekao neku dobru rije . O tebi,č doduše, nije rekao, ali je nama svima jasno da je mislio, kad ti je ostavio ovo da pro itaš.č Simon uzme kovertu koju mu je Kordo pružio i okrene se da nastavi put. - Mihailovi u!ć Simon stane i ponovo se okrene prema Kordi. - Ako bi sutra kod Klepeli a bio na elnik i poveo razgovor o tome -ć č Kordo ušuti na trenutak, pokazuju i na kovertu u Simonovim rukama, alić onda produži svoju šutnju duže nego što je trebalo, vjerovatno zbunjen Simonovim pogledom u kojem nije bilo traga razumijevanju. Zato je, kad je nastavio govoriti, najprije utvrdio ve dogovoreno: - Ti sutra dolazišć kod Jove Klepeli a, to nisi još zaboravio, je li tako. Moglo bi se dogoditić da tu bude i na elnik, tvoj profesor, jer mi mnogo držimo do jedneč ljudske strane i nastojimo da se me usobno družimo, da razvijamođ odnose i toplinu me u ljudima. I to ti je, nadam se, jasno. E vidiš, sadđ dolazi moj savjet i preporuka. Kad je na elnik to pro itao, rekao nam ječ č prilikom jednog druženja: “Mi Srbi smo sada u fazi mržnje, mi moramo pro i kroz tu fazu, kao i svi drugi koji su dostigli odre eni stepen, a kadć đ to pro emo, možda emo za pedeset, za sto godina, dospjeti u fazuđ ć sebi ne ravnodušnosti i tako se uvrstiti u red velikih naroda.” To samč dobro upamtio, a bilo bi dobro da i ti upamtiš i sutra vješto proturiš u razgovoru to ili nešto sli no, jer ljudi vole uti svoje misli iz usta drugih.č č Ne bi za tebe bilo loše ako bi na elnik zaklju io da si pametan, a sigurnoč č e zaklju iti ako uje kako izgovaraš njegovu misao. Zato ti i sam navedić č č

razgovor na to, ako na elnik to ne uradi, moraš i ti napraviti nešto zač svoje dobro. A sada idi, ni ro eni brat ne bi za tebe uradio više nego štođ sam ja, Mihailovi u.ć Kordo se, ne sa ekavši odgovor, vratio prema Musinoj ku i, a Simonč ć nastavio put prema svojoj. Prešao je taj put zahvaljuju i pouzdanomć pam enju tijela, zahvaljuju i tome što su noge pamtile kako se kora a ić ć č o i kako se gleda, a sve zajedno pamtilo put od pošte do ku e, ina e muč ć č to sigurno ne bi uspjelo. Ne zato što bi on bio izvan sebe, nesposoban misliti ili nešto sli no, naprotiv, nakon onog pucanja se sve u njemuč složilo kako je uvijek bilo i sve je radilo potpuno normalno. A

131

istovremeno je ipak sve bilo druga ije, kao da su se veze me u pojedinimč đ dijelovima njegovog bi a pokidale, tako da on sada nije mogao okupiti uć jedno sve dijelove sebe, koordinirati i povezivati želje i misli, potrebe i osje anja... Kako se Kordo okrenuo od njega, pred njegove je unutrašnjeć o i odnekud isplivala slika koju je nosio u sebi još od nekog pradavnogč ljetovanja u Italiji: kratko iza pet popodne, kad se ljudi vra aju s posla ić kad se svim gradskim ulicama valja rijeka automobila, vidio je u jednoj od najprometnijih ulica ovjeka na malom motoru, možda na Vespi,č široko otvorenih usta. Sigurno se nikad do sada nije sjetio tog ovjeka ič nije uop e znao da ga je vidio, upamtio, osjetio nešto u vezi s njim. Ać sada, ptice znaju zašto, on je isplivao pred njegove o i, zgrbljen nač motoru, kose prošarane sjedinama, usred rijeke automobila, u talasu njihove buke koji ne dozvoljava da se registrira bilo koji drugi zvuk, kratko pred semaforom, dok je Simon stajao u sjeni velikog drveta. Samo je projurio, širom otvorenih usta, dovoljno brzo da se ne može odgonetnuti je li pjevao ili je vrištao. A s njim je isplivalo sve što ga je okruživalo - miris sagorjelog benzina, tamna, gotovo crna boja kore drveta kod kojeg je Simon stajao, ve žu kasta boja listova nagriženihć ć sušom, ravnomjerna buka bezbrojnih motora. I bizarno osje anjeć bliskosti, gotovo ljubavi, s malim prosijedim ovjekom zgrbljenim nač motoru. Evo i sada, dok odmi e od centra i penje se uz svoje brdo,č zapljuskuju ga ljubav i zavist, zapljuskuje ga razumijevanje i radost koja ide s njim. Je li onaj ovjek pjevao ili je urlao? Je li samo jednom vrisnuo od srca,č u trenutku kad je Simonov pogled pao na njega? Gdje je to bilo i gdje se u njemu, Simonu, do danas sa uvala ta slika? Zašto je sad isplivala?č Zašto ga evo sad, desetak koraka od podnožja brda Tabija, preplavljuje osje anje da se on ve onda potpuno razumio s malim motordžijom?ć ć Kako je on to genijalno smislio! Vrišti, a ni on sam to ne uje. Urla, a svič misle da pjeva ili bar ne mogu tvrditi da ne pjeva. Ali zašto mu se mali motordžija objavio sada, ako ga on nije primijetio i upamtio ni onda kad ga je stvarno vidio? I kako je mogao odmah znati o emu se radi, gdje ječ to vidio? Sva ta i mnogo drugih pitanja lebdjela su mu u duhu, ne dovršavaju i i ne izgovaraju i se. A oko njih, iznad ili ispod svakogć ć pitanja, bilo je osje anje da se danas u Musinoj ku i promijenilo neštoć ć temeljno i da ni on ni svijet više nikada ne e biti kakvi su bili.ć

132

Ona studen iz podruma proširila se o igledno na cijelu ku u, jer ga je uč ć kuhinji do ekala suha prodorna hladno a koja je do danas izbijala krozč ć podrumska vrata. Morao je navu i debeli džemper dok je smišljao šta bić jeo i pripremao svoj sama ki ru ak. A onda je dugo sjedio za stolom, neč č po inju i da jede, jer ga je u tome ometalo osje anje da ga neko gleda.č ć ć Ne može na miru jesti ovjek na kojem leži pogled tu ih o iju koje neč đ č trep u, a Simon je na sebi osje ao upravo takav jedan, uporan i težak,ć ć pogled o iju koje su možda i zaboravile treptati. Nakon dužeg vremena,č nagovorio se da po ne jesti, ali mu je ve prvi zalogaj doslovno zapeo uč ć grlu jer ga je preplavilo osje anje da ga one umorne o i osu uju, da muć č đ bar prigovaraju što se pravi da njih nema. Poslagao je na veliku tablu sir, salamu, hljeb i kisele krastavce, pa prešao u svoju sobu, ali je tamo bilo isto. Pogledi mnogih o iju ležali su na njemu i pratili svaki njegovč pokret, u to nije moglo biti sumnje, tako jako osje anje ne može varati.ć On nije bio sam u sobi, on je bio u društvu koje mu ne prija, koje nije izabrao i s kojim ne bi dijelio ru ak, a pogotovo ga ne bi jeo sam dok muč njihove o i prate svaki pokret vilice. Dojam sobe pune ljudi poja avalo ječ č pucketanje koje se ulo, kao da pod škripu e pod ne ijim nogama, alič ć č neki udan pod koji škripu e kao da cvili. č ć Simon je volio zvukove koje proizvode stare ku e kad se smiruju.ć Jednom je Barbarala te zvukove nazvala govorom ku e, pri aju i kako jeć č ć svaku no , kad bi legla spavati, pažljivo osluškivala zvukove što ih jeć proizvodila ku a njezinih roditelja u Bavarskoj, jer je vjerovala da toć ku a njoj nešto govori i trudila se da razumije njezin govor. Složili su seć da je to dobro ime za ono što se doga a u starim ku ama kad se njihoviđ ć žitelji povuku na odmor, to sigurno jeste govor i svaka stara ku a sigurnoć ima svoju pri u, valjda se zato ti zvukovi tako jasno razlikuju od ku e doč ć ku e. Ali ovo što se uje u njegovoj sobi nema ništa zajedni ko sć č č govorom ku e. Ku e govore uglavnom no u, kad se ljudi povuku u tišinuć ć ć i puste svijet da do e do rije i, a tada govore sasvim druga ije, mnogođ č č mekšim i tišim zvukovima. Ovo što se uje u njegovoj sobi najviše li i nač č nekakvo cviljenje koje ne proizvodi ku a niti slu aj, nego neka svijestć č sli na ljudskoj. To cviljenje, škriputanje, cijukanje, o igledno je ure enoč č đ i organizirano, ono ga okružuje i osvaja prostor oko njega, ono mu nešto poru uje i zaposjeda ku u, ono ga oslovljava i nešto traži od njega, ali gač ć Simon ne razumije i jasno osje a da ga ne želi razumjeti. Nešto je uć

133

Simonu dobro znalo da ovi glasovi oko njega i o i što ga gledaju nisuč društvo za njega. Prešao je u spava u sobu svojih roditelja, ali se tamo dogodilo isto -ć studen, pogledi i zvukovi koje bi želio izbje i, pa je odlu io da preseli uć č avliju.Iznio je stolicu i stoli na koji može odložiti tablu, bez užitka pojeoć svoj ru ak, a onda se sjetio teksta što mu ga je dao Kordo. Vratio se uč ku u po kovertu s tekstom i deku koja bi ga možda mogla ugrijatić dovoljno da mu iz kostiju istjera suhu studen što se nakupila dok je bio u ku i, namjestio se udobno koliko se moglo i po eo itati.ć č č

SREDNJI BRAT -porodi na bajka -č

“Iz živopisnog planinskog mjesta Komba del Gazel vodi jedan jedini put, i to prema jugozapadu, uz padinu koja se prili no strmo penje premač surovim planinskim sedlima Pirineja. Ve na nekoliko satićudaljenosti od naselja taj put se sužava i prerasta u jednu malo bolju planinsku stazu koja krivuda u skladu s voljom terena, a nakon dan hoda dovodi putnika do samog vrha velikog planinskog masiva. Na zaravni pored jedinog puta kojim se taj masiv može pre i, putnik e ugledatić ć veliku zgradu sagra enu od crvenkastog kamena i pokrivenu masivnimđ plo ama od crvenkastog škriljevca, na koju je naslonjeno nekolikoč sporednih zgrada od istog takvog kamena. Ako je ve prelazio Pirineje ilić ako je makar razgovarao s ljudima koji su to u inili, putnik e znati da ječ ć upravo ugledao slavnu Crvenu kr mu, spasonosno uto ište za svakogč č bezumnika, nesre nika i avanturistu koji se odlu io da kopnom dospije sć č juga na sjever ili sa sjevera na jug najneprohodnijeg planinskog lanca. Mnogom je putniku Crvena kr ma spasila život, mnogom je namjernikuč pomogla da upozna prave ljude i tako do e do bogatstva, mo i ili slave.đ ć Bog sami zna koliko ljudi duguje Crvenoj kr mi svoje ro enje, bilo zatoč đ što su im budu i roditelji, jedan ili oba, preživjeli zahvaljuju i njoj, biloć ć zato što su se upravo u njoj budu i roditelji sreli i upoznali. Sigurno jeć svaki namjernik koji je prolazio tim divljim i surovim krajem pomislio da je Crvena kr ma pravi blagoslov, kad bi je ugledao onako lijepu i vrstoč č gra enu, nakon cijelog dana hoda u kojem nije vidio ništa osim provalijađ

134

i litica, surog stijenja što dere nebo i bezdana iz kojih kao da je e dušeč prokletih. A šta je tek morao pomisliti o kr mi onaj ko je putovao zimi ič upao u jednu od onih iznenadnih snježnih bura u koje se mora upasti ako se zimi prolazi tim krajem? Naravno da je svaki takav, a bilo ih je mnogo jer je na svijetu uvijek mnogo ljudi gonjenih nesre om, morao Crvenuć kr mu vidjeti kao blagoslov i mjesto spasenja, pa ostatak svog životač pri ati o njoj svakome ko pristane da ga sluša i tako širiti svijetomč njezinu slavu. Bilo je glasova koji su tvrdili da se esto doga alo i suprotno, da ječ đ naime bilo mnogo onih koje je isto ovo mjesto rastavilo od bogatstva, ostavilo bez života, da se mnogo djece nije rodilo upravo zato što su im nesu eni roditelji potražili spas u Crvenoj kr mi. Treba odmah re i da suđ č ć ti glasovi bili istiniti, ali i dodati da je takvih bilo mnogo manje nego onih prvih. Crvenu kr mu su naime vodili ozbiljni i izrazito pobožni ljudi kojič su iznad svega poštovali ljudski život i red na svijetu. Treba li tome boljeg dokaza od injenice da su oni sami donijeli na svijet i podigli trič sina kao tri gorska jelena? I prema svojim gostima su oni postupali s upravo roditeljskom brigom i pažnjom, jedino su one izrazito malobrojne, koji su bili dovoljno ludi ili bar neoprezni da na takav put ponesu sa sobom veliko bogatstvo, ostavljali bez njega? Ili bi bilo ta niječ i poštenije re i da su bogatstvo ostavljali bez njih? Ko bi na to pitanjeć mogao odgovoriti, ko tvrdi da sigurno zna šta je na ovom svijetu prvo a šta drugo, šta je uzrok a šta posljedica? Istina je da nije dobro ni pošteno ubiti ovjeka radi bogatstva, ali valja imati na umu da oni to nisu radilič zbog manjka ljubavi prema ljudima, nego samo zbog viška ljubavi prema bogatstvu. A i to, sigurno jedino nevaljalo što su inili, oni su radili s punoč poštovanja za ovjeka i njegovo dostojanstvo, za ljudsku slobodu i sre u.č ć Kad bi me u gostima prepoznali ovjeka koji je na put krenuo s velikimđ č bogatstvom (a to se vremenom nau i prepoznavati, ma kako vješto putnikč svoje bogatstvo skrivao), oni su ga primali kao svog najro enijeg i gostiliđ ga kao kralja. Za ve eru su mu iznosili ono što su žalili dati sebi i svojojč djeci, pio je ono što doma ini nisu imali srca popiti ni kad su slavilić ro enje sina, sjedio je uvijek na po asnom mjestu i služili su ga glavađ č ku e li no i njegova žena. A dok su ga služili i gostili, oni su jednoć č drugom govorili o tome kako je pravo udo što je njihov gost u ovakoč

135

nesigurnim vremenima uspio živ dogurati ak dovde, naga ali gdje eč đ ć zaglaviti ako sutra ili prekosutra nastavi put, dokazivali jedno drugome žalosnu injenicu da e jadnik sigurno izgubiti glavu i bogatstvo, samo seč ć ne zna ho e li to biti od ljudske ruke, od strašnog terena ili od užasnogć vremena koje je potpuno pomahnitalo. Kad bi se potpuno uvjerili da su jadnikovi izgledi da preživi jednaki nuli, osjetili bi u srcu ljubav i sažaljenje prema njemu, pa su ga gostili još srda nije. A pri tom suč razmišljali o tome kako bi bilo glupo i grešno dozvoliti da njegovo bogatstvo propadne ili dospije u pogrešne ruke, kako je živ ovjekč najprije dužan sebi i svojoj djeci, kako svi moramo umrijeti, uglavnom u mukama i nesre i, tako da je brza smrt prava sre a i blagoslov. Blagoć ć onome ko umre u jeku gozbe ili u snu, nakon raskošne gozbe, okružen ljubavlju i pažnjom! Kad bi ih njihovi razgovori doveli do ovog zaklju ka, bilo je jasno dač e i oni svome dragom gostu prirediti lijepu smrt, onakvu kakva jeć

su ena samo izabranima. Gostili bi ga probranim jelima i pi ima dok neđ ć bi došao do onog stepena zasi enosti koji grani i sa blaženstvom, ako nić č po emu drugome onda po tome što tako zasi en ovjek više nema želja,č ć č a onda bi ga otpratili na spavanje u najbogatiju prostoriju kojom je kr mač raspolagala. To je bila velika soba u potkrovlju, s raskošnim krevetom nasred sobe, tapeciranim namještajem okolo, s prelijepim tepisima na zidovima i s velikim zastakljenim prozorom s kojeg je pucao prekrasan i izrazito romanti an pogled na bezdanu provaliju pored koje je kr ma bilač č podignuta. Dopratili bi gosta do vrata te sobe, a onda bi se pristojno povukli da iz susjedne prostorije prate kako se rasprema, gdje sakriva blago koje je ponio sa sobom i odlazi u krevet. A nakon sat-dva, kad su mogli biti sigurni da blaženi gost vrsto spava, uvukli bi se u sobu,č ošamutili ga jednim dobro odmjerenim udarcem po tjemenu, pa ga kroz onaj veliki prozor bacili u provaliju koju bi sigurno s užitkom i ugodnim trncima po koži gledao kroz taj isti prozor da je tokom dana boravio u svojoj sobi. Sutradan bi, ako bi se neko od putnika raspitivao za njega, naprimjer ako se s nekim dogovorio da zajedno pre u narednu dionicuđ puta pa se taj nakon uzaludnog ekanja odlu io da se raspita, objasnili dač č je on ve otišao ili da je on sino kasno odlu io da se danas itav danć ć č č odmara i tek sutra nastavi put (“ jer je sino malo previše popio”, dodalić bi u povjerenju). Kasnije bi, tokom dana, uglavnom u onoj pauzi izme uđ

136

ispra aja ju erašnjih i dolaska današnjih gostiju, koji su u praviluć č po injali dolaziti u kasno popodne, njegovo blago sklonili u tajnuč prostoriju ukopanu u stijenu uz koju je bila podignuta jedna od pomo nihć zgrada, za koju sigurno niko nije znao jer je ulaz u nju bio maskiran sandukom za zob koji je pokrivao cijeli zid. A od kasnog popodneva do kasno u no do ekivali bi nove goste, kao i svakog drugog dana, ić č nastavljali bi da žive kao da se ništa nije dogodilo. Ta nije re eno,č č nastavljali su da žive normalno jer se ništa posebno i nije dogodilo. Bog sami zna do kad bi oni vodili svoj spokojni život ispunjen radom i ljubavlju, da im sinovu nisu odrasli i poželjeli stvari koje se u njihovim godinama prirodno žele i moraju se dobiti, a u Crvenoj kr mi se nisuč mogle dobiti ni uz najbolju volju. Valja priznati da je u pravu bio mudrac kad je rekao da sre a uvijek u sebi nosi zrno propasti i da bi svaki od nasć u trenucima velike sre e trebao misliti na to da mu se upravo pripremać propast. Tako je i Crvenoj kr mi propast donijelo ono što za ljude jesteč velika, možda i najve a sre a, naime odrastanje sinova. Nisu kr mić ć č naškodile vojske ni razbojnici, nisu joj propast donijele proljetne bujice ni zimski odroni, nije joj, kao ni bilo emu drugome, propast došlač spolja, nego je ona stradala od svoga sopstvenoga poroda i rasta, kako je i red. Sinovi su vidjeli i razumjeli šta se doga a u njihovoj ku i i u kr mi,đ ć č pa su, mu eni svojim željama i potrebama, zahtijevali da povremenoč dobiju ponešto od sklonjenog blaga da bi s njim otišli u neki grad i proveli se onako kako prili i njihovim godinama. A roditelj opet ne bič bio roditelj kad ga u vezi s njegovom djecom ne bi mu ili svi strahovi štoč ih je Bog dragi poslao ovjeku za kaznu. Kad su zatražili nešto blaga,č otac im ga nije dao jer se bojao lošeg društva u koje moraju upasti mladi i neiskusni ljudi s velikim bogatstvom u rukama. Kad su drugi put zatražili nešto blaga da se provedu i upoznaju život, otac im nije dao ni groša jer se bojao pogubnog uticaja bogatstva na ljudski karakter i prirodu. Tre ić put je oca mu io strah od onoga što bi se mladim i plahovitim ljudimač moglo dogoditi u gradu, pa im nije dozvolio da se maknu od ku e,ć dodaju i da im on blago ne može ni dati ni zabraniti jer je ono i tako ić tako njihovo. etvrti put se bojao za njihovu budu nost i dobar glas: akoČ ć bi se pojavili u gradu s bogatstvom u rukama, potvrdili bi glasove da se u Crvenoj kr mi ljudima svašta doga a, a to bi za vje ita vremena na lošč đ č glas iznijelo porodicu i bacilo sjenu na njezinu budu nost. A oni, sinovi,ć

137

jedina su budu nost porodice, stari se nemaju ega bojati jer je njihovoć č vrijeme proteklo. Vremenom su zahtjevi sinova postajali sve eš i i sveč ć tvr i, a o evi strahovi sve udniji, sve lu i i sve manje pogodni dađ č č đ opravdaju odbijanje, tako da su ozbiljne promjene postale naprosto neizbježne. Kad je sinovima dosadilo da uzalud zahtijevaju ono što su smatrali svojim, odlu ili su da naprave korak naprijed i sami uzmu ono što imč priprada. Otkrili su, uhode i oca, kako se pomjera ogromni sanduk zać zob koji je pokrivao cijeli zid, tako da iza njega ni najprodorniji pogled ne bi naslutio veliku prostoriju ukopanu u planinsku liticu, a nekoliko dana kasnije, dok su roditelji ispra ali ju erašnje goste i nisu mogli o ić č č otvoriti od posla, sinovi su sami otvorili odaju s blagom i natrpali pune bisage dukata. Namjeravali su svoj plijen sakriti, a onda jednog od narednih dana, kad se ukaže pogodna prilika, iskrasti se i oti i malo uć svijet. Ali im je otac nekako ušao u trag, pa je istog dana, u onom mirnom razdoblju, kad su ju erašnji gosti ve otišli a današnji još nisuč ć po eli dolaziti, namamio najstarijeg sina u štalu, na prevaru ga vezao zač jasle, a onda pozvao preostalu dvojicu sinova da gledaju kako eć izbi evati njihovog brata i da izvuku pouku iz tog doga aja.č đ Od tog dana su sinovi vrebali priliku da se osvete i uvrebali je par mjeseci kasnije, kad je otac, po svemu sude i, ve bio zaboravio onajć ć doga aj ili povjerovao da su ga oni zaboravili. A možda nije ni zaboraviođ ni povjerovao, nego bio neoprezan zbog gužve i umora, jer se to dogodilo u kasnu jesen, kad su danono no radili, dovla e i i smještaju i zalihe zać č ć ć beskrajno dugu zimu. Jednog od tih dana ih je uznemirila vika spolja, pa su izjurili pred ku u i vidjeli najstarijeg sina kako se, na samom krajuć zaravni na kojoj su podignute njihove zgrade, bori s natovarenom mazgom koju je valjda nešto uplašilo. Pojurili su da mu pomognu, otac prije svih, tako da je prvi došao do mazge i zgrabio je lijevom rukom za grivu dok joj je desnom po eo milovati vrat da je umiri. Na to je najstarijič sin zario pripremljeni šiljak pod rep mazgi koja je bolno zanjištala, sko ila i povukla za sobom u provaliju kr mara koji je upravo izgovaraoč č umiruju e rije i. Sva tri sina su se po ela smijati mazginom skoku ić č č slaviti uspjelu osvetu, a za to vrijeme je njihova majka vrištala, plakala, dozivala najboljeg muža na svijetu i pozivala Boga za svjedoka da njezini sinovi nisu ljudi nego udovišta. Toliko je sirotica tugovala i plakala zač

138

svojim drugom da bi se smekšao i kamen. Utoliko prije su se smekšala sinovlja srca, pa su je oni poslali za mužem da oni ne bi dalje gledali i ona dalje trpila. Tako su oni prestali biti sinovi i postali tri brata. Nisu htjeli sre u pustiti da još dugo eka na njih, pa su se odmah dalić č na posao. Izveli su iz štale konje i mazge koje su imali, pripremili i natovarili neophodne zalihe hrane i vode, deka i odje e, a onda zać svakoga od njih po jednu natovarili blagom, da ne bi oskudijevali u gradu u koji dospiju. Kad je sve to bilo gotovo, ocijenili su da nije doduše najpametnije odmah krenuti, ali da oni to smiju i ho e uraditi s obziromć na to da i u snu znaju svaku stopu puta do Komba del Gazel, s obzirom na prebogato iskustvo koje imaju s planinom, s obzirom na nestrpljenje koje se tokom dugih godina ekanja nakupilo i kod njih i u gradovimač koji na njih ekaju. Tako se u rano popodne toga dana od Crvene kr meč č otisnuo mali karavan sastavljen od tri ovjeka i devet životinja.č Ali je planina odlu ila pokazati udi, kao da je uvrije ena što su onič ć đ mislili da je dovoljno dobro poznaju. Nepuna dva sata nakon što su krenuli, nebo se smra ilo i na njih se sru ila poplava koja je u trenuč č spojila nebo i zemlju. Da je na svijetu ostalo nešto svjetla, oni ne bi mogli ništa vidjeti od mlazova vode što su im se slivali niz lice, a ovako, zalivani vodom u mrklome mraku, mogli su i morali su odustati od gledanja o ima, sabrati se i osloniti na instinkt, svoj sopstveni i instinktč svojih životinja koje su ovim putem zajedno s njima prolazile i u mraku. Zato su ocijenili da im je najbolje nastaviti put, daju i povremeno znakć od sebe povikom, vriskom ili na neki tre i na in. Nisu se mogli ulogoritić č i tako bar malo zakloniti jedni druge od kiše i vjetra, nisu se imali gdje skloniti s puta i ekati kraj nevremena, a nisu mogli ni ostati ovako,č nasred jedinog puta u cijelom kraju, i ekati da na njih u mrklome mrakuč udari neki drugi karavan, jer bi to bilo kobno i za jedne i za druge. Vjetar se poja avao i obarao temperaturu, tako da se u neko doba vodač po ela lediti, kako ona što je tekla niz njih, tako i ona koja je odozgoč padala po njima. Je li se to dogodilo tokom dana, ili tokom no i, ili predć svitanje, kad se svijet ina e ohladi do najnižeg stepena? Je li se toč dogodilo kad su imali još koji sat jahanja do Komba del Gazel, mjesta koje im je bilo orijentir jer je bilo jedino na svijetu što su poznavali osim svoje kr me, kako je mislio najstariji brat, ili nadomak naselja, kako ječ tvrdio najmla i, ili kad su ga ve prošli i ne primijetivši to? Ništa od togađ ć

139

nisu mogli pouzdano znati jer su od po etka pljuska boravili u mraku.č Kad ih je ono zapljusnula kiša, oni su sjahali, postavili na elo koloneč najstarijeg konja kojeg su imali, za njegov rep vezali ular mazge koja je nosila vodu, a za njezin rep se uhvatio najstariji brat koji je u drugoj ruci držao uzde svog konja za jahanje, kojem je za rep bila vezana mazga s njegovim blagom, za koju se držao srednji brat vode i svoga konja zać jahanje, i tako su u neprekinutom nizu, devet životinja i tri brata, nastavili put kroz tamu i potop. Uzdali su se u instinkt svoga starog konja, ali su se osigurali i za slu aj da on zakaže, time što su iza njega isturili mazguč koje su se najlakše mogli odre i, ne vezuju i za nju nikoga i ne tovare ić ć ć na nju ništa važno. Tako su, pipavo i oprezno, išli kroz mrak, izgubivši u neko doba svaki pojam o mjestu i vremenu, izgubivši mogu nostć orijentacije, izgubivši možda i samu vjeru da na svijetu ima bilo šta izvan mraka, vode i konjskog repa. A kad su ponovo mogli nešto vidjeti, nalazili su se usred bijele pustinje, bez ikakva znaka koji bi makar približno pokazivao gdje su i koliko je vremena prošlo otkad su krenuli. Nisu znali ak ni to kad je led, koji je nebo dugo bacalo po njima,č prerastao u snijeg koji je sada prekrivao i njih i sve dokle je pogled dopirao. Prezalogajili su i popili malo rakije da se ugriju i okrijepe, onako stoje i jer se nisu smjeli kretati po nepoznatom terenu podć snijegom, a onda nastavili put prepuštaju i se instinktu svojih životinja ić vrstom uvjerenju da e ovjek nekada negdje sti i ako se jednomč ć č ć

pokrenuo i dovoljno dugo ostao na putu. Pa i oni koji nisu uporno ostajali na putu, i oni koji se nisu ni pokrenuli nakon što su ro eni, ak i oniđ č negdje stignu jer je ovjekova sudbina da negdje stigne ako mu seč jednom dogodilo da ga rode. Išli su kroz bijeli beskraj u kojem se ništa ne vidi od bljeska, drže i seć za rep jedne životinje i vode i za sobom drugu, onda su išli kroz tamnić beskraj u kojem se ništa ne vidi zbog odustva bilo kakvog svjetla, vode ić jednu životinju i vo eni od druge, povremeno se odmaraju i da neštođ ć pojedu i prikupe snagu, ali samo onoliko koliko se baš moralo. Išli su šibani snijegom i vjetrom, išli su po mirnom vremenu, išli su kad pada i kad ne pada, išli su danju i no u, u sumrak i u svitanje. Izgubili su dvijeć mazge i jednog konja, izgubili su svaki ra un o tome kad su krenuli ič koliko dugo su na putu, izgubili su predstavu o tome koliko ovjek možeč podnijeti, a na kraju su izgubili i snagu. Jednom se, nakon kratkog

140

odmora, nisu mogli ili nisu htjeli pokrenuti. Najmla i brat, koji je tadađ stražario, uzalud ih je drmusao i nagovarao, vikao i molio - oni bi samo kratko progledali i odmah nakon toga ponovo sklapali o i i tonuli u sebe,č kao da jedino još tu mogu na i nešto vrijedno gledanja. Na to ih je malić brat obojicu zalio rakijom, dugo im masirao ruke i vratove, vukao ih za ruke i nagovarao da makar stanu na noge, što je najzad najstarijeg brata navelo na mrzovoljnu primjedbu da bi ih trebao ostaviti na miru jer se protiv sudbine ionako ne može. Podsjetio je da ih nevolje prate otkako su krenuli, da neke pravde ili ravnoteže na svijetu svakako mora biti, jer bi se bez toga on prevrnuo, i da su oni ubili svoje roditelje, pa ih sada vjerovatno ta pravda ili ravnoteža nagra uje za to dobro djelo. đ Mali brat mu je odgovorio jednim dugim i strasnim govorom. Podsjetio je da oni do sada od života ništa nisu imali, što zna i da im pravda ilič ravnoteža o kojoj govori veliki brat duguje mnoge godine sre e ić blagostanja. Napomenuo je da ne može biti neki veliki grijeh ubiti njihove roditelje koji su, ruku na srce, bili udovišta i nakaze. Upozorioč je da se grijeh može poništiti dobrim djelima i da oni svoj grijeh mržnje sigurno mogu da iskupe ljubavlju koja povezuje njih trojicu. Pozvao je bra u da nastave put u ime te ljubavi, podsjetio ih da ljubav uda pravi ić č napomenuo da nema ni jednog razloga da u njihovom slu aju ljubavč napravi izuzetak i odustane od pravljenja uda. Nastavili su svoj put, ač dvojica starijih su dugo osje ala kako ih oko srca griju radost ić zahvalnost zbog mo ne i rje ite ljubavi njihovog malog brata.ć č Nakon mnogo dana ipak ih je ponovo potopila malodušnost jer su zaklju ili da im nema spasa. Kolika god da je snježna pustinja u kojoj suč se našli, oni joj, logi ki gledano, moraju do i do kraja ako idu dovoljnoč ć dugo, jer je osobina svega postoje eg da ima neki kraj, a u postojanjeć njihove pustinje ne bi trebalo sumnjati. Oni idu dovoljno dugo, oni idu preko svake mjere dugo, a kraju snježne pustinje se nisu ni približili, jer još nisu vidjeli ništa što bi makar nagovijestilo ljudsku prisutnost, ravnicu, rijeku ili polje, dakle bilo šta što ne bi bila snijegom zatrpana planina. To sigurno nije zato što bi cijeli svijet bio ta snijegom zatrpana planina, od gostiju u kr mi uli su dovoljno da budu sigurni kako nač č svijetu ima i drugoga, nego zato što se nekako dogodilo da oni idu ukrug i tako se ne primi u ni emu izvan sebe. Preostala im je samo jednač č mazga natovarena blagom, jedan konj s nešto hrane i jedan konj za

141

jahanje, sve drugo su izgubili usput zajedno sa svojom snagom. I ako bi se dogodilo udo da se spasu iz planine i do epaju nekoga grada, slabi suč č izgledi da dožive ono emu su se nadali, jer bi oni sada, makar s tovaromč blaga, došli kao nesre nici koji spasavaju gole živote, tako da bi bilić izloženi svakom nasilju, samovolji i bijesu. Prvi koji bi nanjušio da oni nose blago, mogao bi ih po svojoj miloj volji oplja kati, pobiti, protjeratič ili pogostiti kao bra u ro enu, ve prema tome šta bi i kako bila njegovać đ ć gospodska volja. Nije to isto kad se spasavaš i kad dolaziš kao gospodin, ne samo da nije isto nego nije ni nalik, makar ti donio triput više blaga onda kad se spasavaš. Tako i tome sli no su dugo govorili jedan drugome, iznemoglimč glasovima, u podnožju jedne velike stijene koja ih je dobro štitila od vijavice, a onda se složili da bi najbolje bilo kad bi sada zaspali zauvijek. Slušali su oni o takozvanoj bijeloj smrti, u njihovoj kr mi je to svakeč zime bila jedna od naj eš ih tema, i uli su dovoljno esto da povjerujuč ć č č kako je to dobra, lijepa, upravo raskošna smrt. Zar to ne bi bio dobar izlaz iz njihove situacije? Najstariji brat je predložio da se njih dvojica prepuste snu, a da on ostane stražariti i da, kad im se san u vrsti, s njihč tiho, ne bude i ih, malo po malo, po ne uklanjati deke i drugu zaštitu,ć č tako da se ne namu e previše ni do onog momenta kad ih bijela smrtč po ne uzimati pod svoje. Mislili su da je lijepo i ispravno da se najstarijič brat žrtvuje, pa su se prepustili ostvarenju njegovog plana. U praskozorje, kad studen najgore steže, mali brat je probudio srednjeg. Bili su umotani i pokriveni kao i onda kad su legli, samo što sada uza se nisu imali životinje i brata, najpoganiju životinju koju je svijet vidio. Sre om, snijeg i vjetar su se umirili, tako da su bez problema moglić pratiti njegove izdajni ke tragove.č Bi li se moglo izmjeriti kako dugo su oni teturali i posrtali kroz snježnu pustinju tragovima svog brata? Bi li se mogla izmjeriti i iskazati razlika izme u stvarnog vremena koje su proveli prate i ga i njihovog doživljajađ ć tog vremena? Koliko godina, koliko decenija treba da se ljudi promijene onoliko koliko su se oni promijenili, dok su posrtali za bratovim tragovima? Bi li neko znao re i koliko puta je jedan od njih podizao ilić izvla io iz snijega brata svojega? Koliko puta je jedan od njih visio nizč liticu i samo se smrznutom rukom ili stegnutim zubima držao za deku koju mu je dobacio brat njegov? Koliko puta su plakali od bijesa, slabosti

142

i nemo i? Koliko puta su uzdahnuli od ežnje za spasonosnom smr u ilić č ć od tuge što joj se sada ne smiju prepustiti, bar dok onom gadu ne stanu nogom za vrat? Ali ih je njihova sre na mržnja uvijek uspravljala, guralać ih naprijed, izvla ila iz provalije, vra ala snagu i davala razlog da izdrže.č ć Ona i samo ona mogla ih je dovesti nadomak grada koji su neo ekivanoč ugledali jednog dana, kratko pred sumrak. Požurili su koliko su im snage dopuštale i uspjeli da za vidjela u u uđ grad. Gledali su ku e i palate, pokazivali jedan drugome natpise i slike nać zidovima, povicima i mahanjem pozdravljali dim koji se dizao iz dimnjaka kao dragog ro aka, a za sve to vrijeme se smijali i nespretnođ trupkali kad bi pokušali da posko e od radosti i u enja. To ih je držaloč č đ dok se nisu uvjerili da su u pravom gradu a ne u nekoj svojoj prikazi, kako su se bojali od prvog pogleda na grad, ne nalaze i snage ni razlogać da tu svoju bojazan izgovore. im su povjerovali da je sve oko njihČ stvarno, vratila se u njihove duhove i najvažnija stvar njihovih života: sigurno e ga na i ovdje, samo valja požuriti da im ne umakne, ovamo suć ć došli idu i njegovim tragovima, tako da bi morao biti ovdje. A kad gać uhvate!... Njihova sveta mržnja, koju su u enje i radost uspjeli potisnuti samo nač đ trenutak, vratila se ja a nego što je ikad bila i podsjetila ih na to da seč valja požuriti. Ogledali su se oko sebe i ugledali na desnoj strani trga na kojem su se nalazili raskošno osvijetljeni portal palate po kojoj su se užurbano kretali ljudi u karmincrvenim košuljama i kaputi ima žutim kaoć šafran. Prišli su jednome od ljudi s bakljama, što su stajali u portalu, i pitali bi li se za njih dvojicu kod njegovog gospodara moglo na i posla ilić milostinje za tu jednu no . On im je naložio da sa ekaju, ušao u palatu ić č dok dlanom o dlan na njih su se sjurila dvojica od onih šafranastih, raduju i im se kao svojim najro enijim. Odveli su ih u jednu lijepoć đ ure enu i zagrijanu neveliku salu kojom je dominirala raskošnođ namještena trpeza, a tu se, od vrha trpeze, s vriskom radosti, na njih sjurio njihov odbjegli brat. Ispostavilo se, tokom razgovora koji je uslijedio, da ih je njihova sre a dovela pred najbogatije gradsko svratišteć koje se ovdje zvalo hotel, da su oni šafranasti posluga u tom hotelu i da je njihov brat, koji je ovdje danima ekao na njih, naložio da pred njegač dovedu svakog nesre nika koji bi se pojavio u hotelu ili njegovoj blizinić

143

traže i posla ili milostinje, a da mu nesre nike koji bi se pojavili u paruć ć dovedu makar silom. - Kako si znao da emo do i? - pitao ga je mali brat, kad je najstarijić ć završio svoju pri u. č - Nisam znao, nadao sam se - odgovorio je veliki brat. - Znao sam samo jedno: ako postoji išta što bi vam moglo dati snagu da se izvu ete iz oneč nevolje, to je mržnja, ono najja e u ovjeku. Zato sam uradio sve što samč č mogao da u vama izazovem mržnju. Sre om, uspio sam! Dajte da sadać proslavimo taj uspjeh.” Ku ni u itelj je završio itanje i naklonio se, sluge su se razmiljele poć č č velikoj sali da ponovo napune pehare koje su gosti za vrijeme itanjač ispraznili, me u gostima se prosuo žamor zbunjenih komentara, a ondađ su se svi pogledi usmjerili prema doma inu koji je itanje slušao udobnoć č zavaljen na sofi u vrhu sale. Doma in se uspravi kao da ide ususretć pogledima. - To je, gospodo, pri a koju je moj najstariji brat izdiktirao našem slugič - objasni doma in, pokazuju i rukom na ku nog u itelja. - Onać ć ć č objašnjava porijeklo mog bogatstva bolje nego što bih ja to mogao. A nastavak pri e znate i bez mojih objašnjenja, ovdje smo svi svoji,č poznajemo se i razumijemo bez rije i. Kratko nakon sre nog susreta,č ć primijetio sam da su mi bra a skupa. Mali je zaradio promrzline koje suć ljekari bezuspješno lije ili ali uspješno napla ivali, a veliki se pomamioč ć za ženama koje su, kao što znate, skuplje i od promrzlina. Zato sam malome bratu dugo i uporno objašnjavao da je ono o mržnji glupa pri ač kojom je podlac samo pravdao svoju izdaju, a stvarna istina je da nas je naš dragi brat ostavio da lipšemo. Mali je sre om bio bi e ljubavi, nijeć ć znao dovoljno uporno sumnjati i gajiti nepovjerenje. Na kraju sam uspio i zajedno smo uklonili najstarijeg brata, a onda sam ja sam uklonio i najmla eg koji je sve više koštao. Uzgred budi re eno, moja gospodo, jađ č sam i u razgovorima s malim bratom govorio istinu: pouka o mržnji moga pokojnog velikog brata jeste glupa pri a jer mržnja naravno niječ najja e što ovjek ima. ovjekova najve a snaga je razum koji namč č Č ć daruje mirnu ravnodušnost prema svemu što nije naš interes. Ja sam živi dokaz za to, jer ja sam jedini od tri brata preživio sve naše nevolje.

144

11. USEKANIJE GLAVE

- To ja zovem majstorstvo - govorio je Milorad Kordo i udarao Simona po ramenu, kao da mu izražava neko posebno priznanje. - To je morao biti jedan jedini udarac nekim tupim predmetom na ta no odre enomeč đ mjestu ta no odre enog šava na potiljku. Nema toga, dobar ovje e, bezč đ č č velike škole i velikog znanja, nema ni da Bog kaže da bi moglo biti.

145

- Ne izgovaraj imena Božijeg uzaman, Milo - prekori ga doma in Jovoć Klepeli .ć - Eto opet se ja zaboravih, i to na tvojoj slavi. - Nije to baš prava slava, to je više onako, da se okupe prijatelji, vidio si da nije bilo ni slavskog kola a - objašnjavao je Jovo Simonu, kao dač upravo njemu duguje posebna objašnjenja, a onda se opet okrenuo Kordi. - Na slavi i mimo slave, na mojoj ili tu oj, to se ne radi.đ - Izvini, ne u više - složio se Kordo pomirljivo, iako je pretjeranoć poštovanje koje mu je Jovo ina e ukazivao navodilo na pomisao da je onč Jovi pretpostavljeni. A onda je svoje obe anje podvukao opširno, sć osmijehom na licu i pjevaju i, kao da ga na to tjera jaka radost koju višeć ne može suzdržavati. - Ne u više, Jovo - Ne u više, Jovane - Ne u više,ć ć ć brate Jovo - Ne u nikad više. Dobar nam je ovaj naš Jovo, Jovan,ć Jovan e, Jovandeka, dobar nam je, rodila ga majka. Živio, Jovo! Hajde,č doktore, hajde i ti, hajde svi da popijemo uzdravlje našem Jovi. Živio! Svi su podigli aše prema Jovi Klepeli u i ispili, neki ovjek, koji ječ ć č sjedio na drvenoj stolici u uglu, glasno je podvrisnuo, pa se umirio kad su ga ostali za u eno pogledali, a Kordo je visoko podigao raširene ruke ič đ glasno huknuo kao da daje oduška nekom jakom zanosu koji ga nadima iznutra. Okolo su se ljudi vra ali razgovorima koje su prekinuli da bić nazdravili doma inu, pa se i Kordo vratio svom razgovoru sa Simonom. ć - Ja volim ist posao, doktore, ja sam ono što se po novom zoveč perfekcionista. Ja sam takav jedan ovjek, pa šta u. A ako ono nije istč ć č posao, baš nešto za perfekcioniste, ja ne znam šta jeste. Pa jesi li ti vidio kako se njemu lubanja na potiljku rascvjetala, a da mu se ni lice nije zgr ilo?! Jesi li ti vidio onu ljepotu: gledaš li ga s jedne strane, rekao bič da spava, a pogledaš li ga s druge strane, vidiš da se više nikad ne eć probuditi. Pa mi ti reci da to nije perfektan udarac! Hajde, doktore, hajde jednu za perfektne udarce. Ja volim sve perfektno, ja sam takav jedan ovjek.č

Kordo se smijao svojim dosjetkama dok im je livao rakiju u aše, pa suč se onda opet kucali i pili, a onda je Kordo opet visoko digao ruke, tjeran valjda onim svojim oduševljenjem, i glasno huknuo, dodaju i “Uh,ć burazeru!”, onako kako rade ljudi koje pijanstvo upravo hvata. Simona, za udo, nije hvatalo, iako je od samog dolaska ovamo sjedio pored Kordeč na kau u i pio zajedno s njim, samo se možda malo poja alo ugodno,č č

146

malo eufori no stanje koje ga drži od jutros. Probudio se u ovom stanjuč blagog zanosa, a ono ga je cijeli dan branilo od svega što mu se dogodilo, kao da je napravilo nekakav zaštitni oklop oko njega, pa ga evo i sada brani od pijanstva. Kao da još djeluje, kao da još uvijek traje, san koji je vjerovatno izazvao ovaj ugodni zanos. Spavao je na verandi, jer se u njegovoj sobi nije moglo zaspati od uzdaha i šapata koji odasvud dolaze, a kratko prije bu enja, vjerovatnođ pred jutro, sanjao je kako na svijet sipa pravi pljusak zvijezda. On je stajao pored nekog drveta s ogromnom krošnjom koja ga je valjda štitila i gledao kako iz neba pljušte zvijezde, kao da se neka velika kometa ili cijelo nebo zaputilo prema zemlji. Gledao je kako se, poput vatrometa, zvijezde u grozdovima otiskuju prema dolje, kako se malo nakon toga ti grozdovi rasprskavaju u stotinu, u hiljadu, zvijezda sjajnih dovoljno da svaka od njih obasja svijet, a onda se spuštaju prema dolje i postepeno gasnu. Gledao je to radosno i uzbu eno, onako kako dijete gledađ vatromet, a od svakog novog rasprskavanja i od svake nove zvijezde ro ene iz tog rasprskavanja uve avala se njegova radost i raslo pouzdanjeđ ć da e sve biti dobro. Život je dobar i sve je dobro, treba živjeti. Živjeti!ć Gledao je sebe odjevenog u bijelo, u nešto nalik onim bijelim kostimima džudista, i radovao se tome što bi mogao evo sad pojuriti, podignuti se od zemlje, poletjeti. A pogotovo se radovao tome što se Barbara opet igra. On zna da je ona tu negdje (u snu se uglavnom sve pouzdano zna) i da se u igri sakrila od njega, onako kako je radila davno, na samom po etkuč njihove ljubavi. Dobro je što se ona opet igra, dobro je što se igra onako kako se igrala kad su bili mladi. A igra se, sakrila se i pravi se da nije tu, kao da on ne može znati za njezino prisustvo ako je ne vidi. On, naravno, zna da je ona tu, ne samo zato što se u snu zna i ono što se ne vidi, nego i zato što evo sasvim jasno osje a njezino tijelo, osje a kako se ona pripijać ć uz njega, topla i bliska, bliža mu od njegove kože. Probudio se osje aju i na svojoj koži dodir Barbarinog prelijepog, maloć ć ispup enog stomaka, s pravilnim ljevkastim udubljenjem pupka uč središtu, u kojem se njezin miris sabire i postaje gust i jak, sli niji njojč nego na bilo kojem drugom dijelu tijela. Ustajao je, osje aju i svojimć ć stomakom taj ljekoviti dodir i zaštitu koju mu on daje. “Hvala Ti, Bože, što si u Svojoj neizmjernoj dobroti dao da postoji ženski stomak, to najtoplije i najblaže mjesto na svijetu”, osje alo je, mislilo i govoriloć

147

cijelo njegovo bi e. A u razumu se to, mimo njegove volje, sabralo uć zaklju ak da nema jeze koju dobro priljubljen ženski stomak ne eč ć ublažiti i svesti na podnošljivu mjeru. Odlu io je da ne sklanja posteljinu s improviziranog ležaja na verandi,č ra unaju i da bi i to moglo biti argument u raspravi s Ibrahimom ič ć prisiliti ga da ozbiljno pomogne u pretraživanju ku e. Zato je iz krevetać krenuo ravno u kupatilo, s namjerom da odmah nakon jutarnje toalete ode po Ibrahima. U predsoblju je osjetio jako strujanje u nogama, koje ga je zaustavilo u mjestu, a onda preraslo u ugodno i nepodnošljivo osje anje koje bi se možda moglo opisati kao mješavina cimanja ić škakljanja po kostima i miši ima nogu. Ne htiju i da to uradi i ne znaju ić ć ć zašto to ini, po eo je poskakivati u mjestu, a nakon kratkog vremena ič č preplitati nogama onako kako to rade ljudi koji igraju narodno kolo, kao da njegovim nogama upravlja neka njemu nepoznata sila kojoj se on ne može oduprijeti i na koju ne može uticati. Toj sili je, sre om, jako kratkoć bilo do njegove igre, tako da je uskoro nastavio put. Oprao je zube, nakvasio etkicu za brijanje i njome rastopio sapun na vrhu zdjeleč prave i od njega bogatu pjenu, a onda se uspravio, uživaju i unaprijed uć ć dodiru lica sa etkicom koja po njemu razmazuje sapunicu - i zaklju ioč č da je ogledalo ostalo ludo. Tamo, naime, nije vidio svoje nego neko drugo lice, odnekud poznato lice koje mu je nekad sigurno bilo blisko, ali u svakom slu aju lice koje nije njegovo i koje, prema tome, ne bi mogloč biti u ogledalu dok on stoji pred njim. Za u eno je spustio pogled premač đ zdjeli sa sapunom za brijanje, pa pogledao oko sebe, kao za svaki slu aj,č a onda ga vratio na ogledalo i ugledao sebe spremnog za brijanje. Tako se mogao obrijati, osje aju i na trenutke onaj užitak koji mu je brijanjeć ć uglavnom donosilo, povezan sa mudrovanjem o tome kako je brijanje s pjenom koja se rukom nanosi na lice, a pogotovo elektri no brijanje,č puko deranje dlaka s muškog lica, dok je brijanje sa etkicom ugodnič senzualni obred kojim uklanjamo sa sebe tragove sna i intimnih dodira sa svojom ženom, a time kao da sa sebe sapiremo ranjivost, i tako postavljamo granicu izme u ku e i ostatka svijeta, sebe intimnog i sebeđ ć javnog, li nog i javnog prostora, jutra i dana. Pri tom je znao da mu seč ono lice nije u inilo nego je bilo u njegovom ogledalu i da u predsobljuč nije igrao kolo po svojoj nego po tu oj volji, koja se možda poigrava sđ njim. Ali ga od toga nisu preplavljali ni bijes ni jeza, jer ga je i od njih i

148

od svega drugoga branio dodir njegovog stomaka s Barbarinim, odnosno onaj dobri zanos koji ga je u snu iznutra ispunio i izvana obuhvatio. S kriškom hljeba i sira u ruci, kao doru kom, otišao je po Ibrahima,č koji je bez rije i krenuo s njim da zajedno pretraže ku u i pokušajuč ć odgonetnuti šta se to zbiva u njoj i oko nje. Nije bilo potrebe da Simon uvjerava Ibrahima u ozbiljnost svojih problema s ku om, jer je studenć koju su zatekli u sobama Ibrahima najprije zbunila, pa onda ozbiljno naljutila. Tvrdio je da u ovako gra enoj ku i, s ovoliko drveta i sđ ć ovakvim malterom, ne bi moglo biti ovako hladno ni usred zime bez jednog dana grijanja. Objasnio je da ni podrugljivo škriputanje, koje se jedino u kuhinji i u kupatilu nije gotovo stalno ulo, zapravo niječ mogu e, pa je tu tvrdnju dokazivao pritiskaju i pod u sobama na raznimć ć mjestima i na razne na ine, upozoravaju i pri tom Simona na razlikuč ć izme u zvuka koji je pod osloba ao pod njegovim pritiskom i onogađ đ podrugljivog zvuka koji se uo dok oni miruju. Gurao je pregradneč zidove i udarao po njima da dokaže kako oni ne mogu škripati nikako, pa ni podrugljivo, ali je onaj zvuk, koji je Simon nazvao podrugljivim škriputanjem jer mu se inilo da ga to ime najpribližnije opisuje, i dalječ dolazio iz podova, iz pregradnih zidova, iz svakog komada namještaja ako je u njemu bilo velikih komada drveta. “Hajde ti budi pametan”, sabrao je Ibrahim rezultate njihovog istraživanja, ne bez bijesa u glasu, “znaš da ne može biti, a vidiš da jeste.” Pri tom je napravio pokret i zvuk kao da pljuje, pa se zaputio u prizemlje da se pozabave podrumskim vratima. Nisu bili bolje sre e jer se vrata nisu otvarala i nisu se uvijala,ć koliko god da su njih dvojica zajedno navaljivali. Ibrahim je donio majzlo i eki , pa su se opet dugo mu ili, nastoje i da majzlo uglaveč ć č ć izme u vrata i dovratka, ne bi li proizveli bilo kakav pokret. Nakon togađ su pokušavali sjekirom, opet bez uspjeha. Od udaraca koji bi mogli uzdrmati cijelu ku u, što su vjerovatno i inili, samo što njih dvojica toć č nisu primijetili, prastara drvena vrata se nisu ni otvarala, ni raspadala, ni ugibala. Naprosto ništa, kao da se ne radi o normalnim drvenim vratima nego o granitnoj stijeni. Najzad se Ibrahim sjetio da na južnom zidu ku e ima podrumskić svjetlarnik, jedan minijaturni zastakljeni otvor kroz koji bi mogli zaviriti u podrum i možda odgonetnuti tajnu vrata. Izišli su u avliju, zaobišli ugao ku e i dospjeli u baš u koja se sterala par stotina metara ić č

149

završavala ogradom prema rasadniku u kojem je šumska uprava uzgajala sadnice drve a za pošumljavanje, a onda još jednom zaobišli ugao ku e ić ć došli na južnu stranu s koje se ku i ina e nije prilazilo jer je malo dalje,ć č nekih desetak koraka od ku e, po injala strma jaruga. Prišli su jedvać č vidljivom otvoru u dnu zida, nepunih pola metra dugom i jedva pedalj visokom, o igledno napravljenom tako što je iz gotovog zida izbijenč jedan kamen da bi u podrum dospijevalo nešto svjetla. Polegli su po zemlji, privukli se svjetlarniku i vidjeli svoja lica odražena u staklu kojim je otvor bio prekriven. Ibrahim je bijesno otpljunuo, uspravio se i odjurio, pa se malo iza toga vratio sa sjekirom. Objasnio je Simonu da od cijelog truda ne e biti neke velike koristi jer je svjetlarnik napravljen u samomć vrhu podruma, ali da sad iz inata moraju pokušati i to. Razbio je sjekirom staklo, guraju i njegove komadi e unutra da bi se njih dvojica moglić ć privu i do samog otvora bez opasnosti da se posijeku. Onda su se opetć opružili po zemlji i privukli se otvoru, doslovno guraju i jedan drugoga,ć valjda u želji da što prije zavire u tajnu podruma. Kako su oni boravili na svjetlu punog dana, doduše obla nog ali ipak dana, a u podrumu vladalač jedva ublažena tama podzemne prostorije, nisu mogli vidjeti gotovo ništa zbog razlike u stupnju osvijetljenosti izme u prostora iz kojeg gledaju iđ onoga u koji gledaju. Sjetili su se da zatvore o i, legnu na stranu ič privuku se uza sami zid, glavu donesu do samog otvora i onda o i ogradeč dlanovima i tako ih zaštite od dnevnog svjetla. Tako se moglo dosta jasno vidjeti, zapravo prepoznati, sve ono što je bilo u podrumu i sezalo iznad nekih pola metra od tla do kojega pogled, zbog položaja svjetlarnika u samom vrhu podruma, ali i zbog položaja glave, nije mogao doprijeti. Perspektiva iz koje su gledali iskrivljavala je, doduše, stvari što su ih vidjeli, davala im je pomalo udan izgled, ali su svaku od tih stvari onič vidjeli i prepoznali, tako da su mogli sebi re i da su vidjeli sve što ih jeć zanimalo. U svakom slu aju, vidjeli su da podrumska vrata nisu nič poduprta, ni zatrpana, nego slobodna, tako da bi se morala otvarati bez problema. A ona se ipak nisu mogla pomjeriti ni za milimetar, ni toliko da se vrh sjekire ili majzlo zavu e izme u njih i dovratka! Uz to suč đ vidjeli jednu stvar koja ih je zbunila više i od ovog otkri a: na isto nomć č zidu podruma, onom prema rasadniku, mogla su se, doduše ne vidjeti ali sasvim jasno naslutiti, vrata poput onih na starim magazama, dakle velika metalna vrata s lu nim ili polukružnim gornjim rubom i s velikimč

150

zasunom po sredini. Zapanjeno su se zgledali, provjeravaju i o iglednoć č jedan kod drugoga vide li zaista ono što im se ini da vide. To ihč zgledavanje nije umirilo jer im je potvrdilo da su vidjeli vrata koja, da je reda i pameti u svijetu, ne bi mogli vidjeti jer ih tamo, na onom zidu, nikad nije bilo. “Aman jarabi!”, uzvikne Ibrahim, izražavaju i svojimć uzvikom više nesposobnost da povjeruje u ono što vidi nego u enje, pač đ sjedne i nasloni se le ima na zid ku e. To je ujedno bio najboljiđ ć zaklju ak njihovog istraživanja.č Otišli su u Ibrahimovu ku u na ru ak, umorni i zbunjeni, više radi togać č da se saberu, nego radi gladi. A nakon ru ka je Ibrahim tražio vremenač “da se predahne”, pa “da se kahveniše”, a onda je zaklju io da ne bi biloč loše i “malo prile i”. Sve u svemu, svim što mu je palo na um odga aoć đ je, a zapravo izbjegavao, povratak u Simonovu ku u. A Simon je,ć zašti en svojim bijelim snom i blagim zanosom što ga je taj san proizveo,ć sve ovo vrijeme ostao miran i ispunjen osje anjem da je sve dobro ili eć ć bar biti dobro. Kad je Ibrahim izjavio da on “ipak ide malo prile i”,ć Simon se oprostio od njega i od Nusrete i vratio se u svoju ku u. Otišaoć je ravno u kupatilo i stao pred ogledalo. U ogledalu je ugledao svoje lice, pa se od toga malo zbunio, možda ak razo arao. Naravno da nije želio uč č ogledalu ugledati nešto drugo, nije ni o ekivao bilo šta drugo, ali ječ negdje na rubu svijesti pomišljao da e možda ugledati ono lice od jutrosć i imati priliku da ga malo duže gleda, dovoljno da se sjeti otkud ga zna i zašto pomisao na to lice budi u njemu dobra osje anja. Ono mu cijeli danć ne da mira, poznato mu je i blisko, ali je evo sve do sad ostalo bez imena. Ono je duboko u njemu, sigurno bi se sjetio kad bi ga vidio još jednom. Valjda zato sad nije znao da li da se raduje ili da se osje a prevarenim, jeć li dobar ili je loš znak to što njegovo ogledalo odražava ono što stoji pred njim, govori li o njegovom stanju dobro ili loše to što se on od toga malo iznenadio? Iz kupatila se zaputio u svoju sobu, ali se u vratima okrenuo i još jednom pogledao prema ogledalu, kao da provjerava i njega i sebe. Po srebrenoj površini je munjevito preletjelo drhtavo svjetlo, kao neobi noč jak žižak koji podrhtava na vjetru. Je li se to ogledalo maloprije, kad je izgledalo normalno, samo pritajilo ili se i ono igra, pa se ponaša sad ovako - sad onako? Kad se našao u sobi, najprije je prišao prozoru da provjeri je li dobro razumio zvuk koji dopire izvana, pa zaklju io da ječ

151

nažalost dobro razumio - iz niskog neba je sipila sitna dosadna kiša, koja u Fo i zna ovako sipiti danima, a pouzdan je znak prave jeseni. Prišao ječ pisa em stolu i primijetio da na njegovoj plo i nema pisma koje je po eoć č č pisati Barbari. Pouzdano se sje ao da je izvadio svežanj listova papira zać pisma i položio ih na stol, da je iz tog bloka uzeo nekoliko listova i po eoč pisati pismo, a onda ih vratio na gomilu, ne trude i se da ih pravilno složić na ostale. Sada je na stolu stajao samo svežanj uredno složenih listova, bez onih što su bili nemarno ba eni na gomilu i bez onoga na kojem ječ po eo pisati. Znaju i da je to besmisleno, jer ga ovaj put njegovo neč ć uvijek pouzdano sje anje sigurno ne vara, posegnuo je rukom premać ladici u koju ga nije mogao odložiti jer se ona onda nije htjela otvoriti. Ali se nije stigao uvjeriti da pismo nije sklonio u ladicu koju nije otvarao, jer se s ulice za ulo bjesomu no zavijanje automobilske sirene, a ondač č udarci po njegovoj kapiji. To je bio ovjek koji je došao da ga vozi Jovič Klepeli u na slavu koja, kako e se pokazati, zapravo i nije njegova krsnać ć slava. - Nemoj o nosu govoriti bez poštovanja - tuma io je Jovo nekomč nepoznatom ovjeku koji je sjedio lijevo od Kordinog i Simonovogč kau a - nos je, ako emo pravo, vidljivi simvol duše.č ć - Može li ega drugog, Jovo, molim te!? - smijala se krupna pjesnikinjač Milijana. - Ti bi morala o nosevima znati više od njega - prigovorio joj je ovjekč kojem je Jovo objašnjavao. - Može, nos je i simvol karaktera, po nosu odmah vidiš s kim imaš posla - mirno protuma i Jovo Milijani. - Sigurno ti kažem da veliki i pravilanč nos govori o jakom karakteru. Ako on ima zdravu i pravu nosinu, on sa svakim udahom ušmrkne vozduha koliko dobra mješina, a tamo gdje se dobro i duboko diše sve je dobro i duboko, tu ima i snage, i karaktera, i ozbiljnosti ljudske. A šta eš ti od onoga ko vozduh srku e ko vrabac?!ć ć - Jasno mi je za muškarce, dragi prijatelju, vi se dahom držite za svijet. Ma šta emo sa ženama, za šta se one drže u svijetu? - vikala je Milijanać smiju i se, ali joj se lice pri tom gr ilo sasvim neveselo, kao da se bori sć č vriskom ili sa suzama. - Ne bih ja rekao da se slažeš sa mnom? - provjeravao je Kordo, pažljivo gledaju i Simona u lice. - A tako ti je to, dobar ovje e, vjerujć č č mi.

152

Onaj ovjek što je sjedio na drvenoj stolici u uglu i povremenoč podvriskivao, ustao je i strogim pogledom prešao po sobi, odmjeravaju ić prisutne jednog po jednog bez imalo odobravanja, a onda neobi noč gromko izjavio “Mi odešmo!”, pokazuju i pri tom desnim kažiprstomć najprije na sebe pa onda na vrata. Krenuo je nesigurno prema tim vratima, hvataju i se za ljude, za stol, za naslone, prevrnuvši usput parć aša i jednu flašu, sapli u i se, a pri svemu tome je nešto upornoč ć ć

mrmljao. Jedna mala vje nost je protekla prije nego što se on našao izvanč sobe, u kojoj je za sve to vrijeme vladala grobna tišina jer su svi kao op injeni zurili u njega, a tek onda, kad je on ve bio vani, javi se jedanč ć zbunjeni glas koji, po svemu sude i nenamjerno, uzviknu “Ja budale!”,ć bude i ostale glasove i vra aju i život u sobu.ć ć ć - Ja to znam iz sopstvenog iskustva - uvjeravao je Kordo, kojemu je izgleda bilo jako važno da se Simon složi s ne im što je on u prethodnomč razgovoru tvrdio, a Simon pre uo, tako da sad nije znao sa im bi seč č trebao složiti. - Kad bi ti znao u kojim uslovima i u kojoj sirotinji smo mi u narodnoj miliciji radili kratko nakon rata! Najbolji dani su nam bili oni kad smo bili polugladni, a ipak smo lovili bandu s oduševljenjem i bili radosni. Jer mi smo bili narodna milicija, bili smo ljudi posebnoga kova, mi smo smjeli otvoreno pokazivati prezir i mržnju prema kulacima i buržoaziji, prema kraljevoj stranci i saradnicima okupatora. Mi smo bili nešto posebno i smjeli smo javno prezirati, zato smo bili ponosni i sre ni.ć Dok misli da pripada nekoj izabranoj grupi a smije otvoreno pokazivati prezir i mržnju prema nekoj drugoj grupi, ovjek e sve podnijeti i bi eč ć ć siguran da mu je dobro. Ti moraš s tim ra unati ako si vlast ilič namjeravaš to biti. Ne moraš ti ljudima dati ni hljeba ni vode, samo ih uvjeri da je neko gori od njih i daj im pravo da toga nekog pljunu i udare nogom, vjeruj mi da e ti biti odani koliko uopšte mogu. Pokaži ti menić koga mrzim i dozvoli mi da ga pljunem, a za hljeb u se ja i sam sna i.ć ć Stavi me gdje god ho eš, u zatvor ili u govna me stavi ako ho eš, samoć ć mi daj nekoga da bude gori od mene i da mu bude teže nego meni, ja ne u ni pomisliti da bježim i bi u ti najodaniji sluga. Ama znali su psi štać ć rade, kad su sebi pripitomili ovjeka, dobar ovje e.č č č Izvana su doprli zvukovi pometnje i uzbu eni glasovi, a onda je u sobuđ ušla jedna usplahirena žena i objavila da gori tekija na Crnom vrhu. Na to je i u sobi zavladala pometnja. Jedni su skakali i žurno se spremali, drugi

153

su ih vukli za ruke i rukave, nagovaraju i ih da ostanu gdje su jer požarć nije u nadležnosti policije nego vatrogasaca, a i jedni i drugi su govorili brzo i jako glasno. Najzad je jedan Simonu nepoznati ovjek podigaoč praznu ašu i po eo kamom udarati po njoj, utišavaju i postepeno sveč č ć ostale zvukove. - Dobro je, ljudi, mir! Valjda smo do sad dovoljno dobro uvježbani da se možemo uredno evakuisati - javio se nepoznati kad je zavladala tišina. Onda je o ima pokazao nekolicinu ljudi, me u njima i Kordu, pa objavio:č đ - Idemo. Ostali razlaz. - A na elnik? Možda ak i komandant do e - zabrinutim glasom seč č đ javio Jovo. - Pa ti ostaješ, možeš ih do ekati i objasniti im. Ali ja ionako mislim dač su oni ve tamo.ć - Ho u li i ja s vama? - upitao je Simon svog poznanika Kordu,ć progovorivši prvi put otkako je došao. - Ti ideš ku i, Mihailovi u, i to ravno - odbrusio je Kordo, naslanjaju ić ć ć se rukom na zid da se stabilizira na nogama. Simon je razumio zašto se Kordo oslanja na zid kad je sam pokušao ustati i primijetio koliko su mu noge nesigurne. Ali se bez ve ihć problema provukao izme u ljudi i komada namještaja kojima je soba bilađ zatrpana i došao do predsoblja u kojem su se neki ljudi još opraštali. U predsoblju mu je prišla neka žena i tutnula mu u ruke baterijsku lampu i kišobran. “Nek ti se na e”, rekla je, a na Simonov upitan pogled dodala:đ “Vrati eš. Pa i ako ne vratiš, o njegovu glavu.” Po tome je Simonć zaklju io da bi to morala biti Jovina žena.č Vani je padala sitna kiša, dovoljno slaba da ne rastjera maglu što se nakupila u kotlini, a dovoljno jaka da ovjeka nakvasi do kože ako dužeč vrijeme provede vani bez zaštite. Simon se ipak odlu io da ne otvarač kišobran, nadaju i se da e ga kiša i pješa enje o istiti od rakije ić ć č č duhanskog dima. Ali mu je zato baterijska lampa jako valjala, slabo svjetlo rijetkih uli nih svjetiljki ne bi mu pomoglo ni da se od Jovineč ku e spusti do centra grada, a kamo li da do e do svoje ku e. I ovako muć đ ć je, s baterijskom lampom koja mu, doduše, nije pomagala da odgonetne gdje je i kamo treba i i, ali mu je barem pokazivala asfaltni put i tako muć pomagala da ne skrene s njega, silazak do centra bio jedno dugo žalosno lutanje. Da nije padala kiša, morao bi posumnjati u postojanje neba, jer se

154

sve iznad njegove glave sabilo u jednu nepomi nu i neprozirnu grudvuč mraka. Oko njega - pramenovi magle i mrak koji se tu i tamo zgušnjava. Ti blokovi posebno gustog mraka bili su ku e ili drve e, a gustina mrakać ć je bila i do samog gradskog centra ostala jedini znak postojanja ku a uć ovom gradu, jer nigdje nije bilo osvijetljenog prozora. Uli ne svjetiljkeč su u svojoj neposrednoj blizini uspijevale mrak malo prorijediti i tako omogu iti da se vide rijetki pramenovi magle. Gdje li je taj Crni vrh ić kakav je to požar, ako dovde ne dopire ni daleki odbljesak, ni jedna iskrica? Kako je mogu e da po etkom septembra mrak bude ovako gust ić č ovako gluh? Ni vjetra da pokrene granu, tako da svako drvo pored kojeg pro e izgleda kao da je napravljeno od kartona. Nigdje prolaznika, nigdjeđ ma ke ili no ne ptice, samo dva psa koja naizmjeni no zavijaju negdječ ć č iza njegovih le a. Ali i oni zavijaju nekako vješta ki, kao dobro uvježbanđ č duet, kao da razgovaraju ili se igraju. Po zvuku bi se reklo da se javljaju uvijek s istog mjesta, a Simonu se ipak na trenutke inilo da ga prate i dač su stalno jednako udaljeni od njega. Nije mogao odrediti koliko je sati, ali se po svemu moglo vidjeti da je kasno, preko svake mjere kasno. Zato se nije ni pitao ho e li svojoj ku ić ć ili e opet svratiti kod Ibrahima Pleha da ve era i suši se. Podigao jeć č svjetlo lampe, kao da želi procijeniti koliko koraka još ima do njegove kapije, i osvijetlio ljudski lik koji se odjednom tu našao, kao da je izišao iz dasaka od kojih je kapija napravljena. Istog trenutka mu je sinulo da se naravno ne doga a ono što on vidi, da se radi o umornim o ima i igriđ č svjetla, o rakiji i kasnom no nom satu, a ipak je potpuno sle en stao ić đ buljio u ljudsku figuru koja se pod svjetlom lampe dovršavala i zgušnjavala, nakon što je izišla iz njegove kapije. Sre om, figura se javilać ugodnim, njemu poznatim i bliskim glasom, prije nego što se njegovo smrznuto srce potpuno zaustavilo. - Gdje si dosad, pobogu, okamenih se ekaju i?! - javi se nepoznati,č ć govore i kao da je sa Simonom ovdje dogovorio sastanak.ć Ponukan glasom koji je nešto u njemu pamtilo, Simon podigne svjetlo prema neznan evom licu i vrisne. To je bilo lice koje je vidio jutros uč ogledalu, ono lice koje se kasnije nije htjelo pojaviti, a njemu se cijeli dan, stalno iznova, u svijest vra alo pitanje otkud on to lice zna.ć - Koji ti je vrag, Simone? Što vi eš? - javi se opet duboki neznan evč č glas.

155

Zna on ovaj glas, kao što zna lice. Oboje pamti i oboje su mu dragi. Bili dragi. Ali otkud i kada? Kako? - Enver? - A ko drugi? - odgovori neznanac pitanjem. Simona je preplavila takva radost da mu se presjekao dah i samo zato nije opet vrisnuo. Kao okamenjen je stajao, ovaj put od radosti, nesposoban da progovori ili da se pokrene, bez daha i nesposoban da udahne, još uvijek drže i svjetlo baterijske lampe usmjereno na lice svogć neo ekivanog gosta. Pred kapijom ga je do ekao Enver Pilav, najboljič č prijatelj što ga je ikad imao, najbolji prijatelj što ga se može imati, drug s kojim je u istoj klupi presjedio sve razrede osnovne škole i gimnazije, nerazdvojni drug njegove mladosti s kojim nije imao kontakta samo zato što je i Enver, par godina nakon Simona, netragom nestao iz Fo e. Kad ječ prvi šok prošao, kad je opet mogao udahnuti, iz Simona je provalio glasan smijeh od kojeg se sav tresao. Smijao se glasno i bijesno, smijao se toliko da je u stomaku dobio gr eve pra ene pravim bolovima, a ondač ć i bolove u slabinama. Na kraju je opet izgubio dah i tako se morao postepeno smiriti.. Isklju io je baterijsku lampu, duboko udahnuo i, kadč je mogao opet govoriti, viknuo glasno, šire i ruke od silne radosti.ć - Envere, ku o stara!ć - A ja ve mislio da u svu no prostajati ovdje s tvojim glupimć ć ć svjetlom u o ima - pravio se Enver da mu prigovara i da ne opažač Simonovu radost i uzbu enje. - Ho eš li ti mene možda pozvati u ku u?đ ć ć - Ah, budale mene! - uzviknu Simon, ali se opet nasmija od puste radosti i osvijetli lampom Enverovo lice kao dje ak u obijesnoj igri. To ječ bilo lice njegovog prijatelja, bez imalo sumnje, ali o i... Suviše tamne,č potpuno crne, kao da su bez beonja a, s ogromnim crnim krugovimač okolo koji se spuštaju gotovo do jagodi nih kostiju.č - Mi i više to svjetlo! - prosikta Enver bijesno, pa Simon, iako ponovoč sle en osje anjem što ga je u njemu stvorio pogled na prijateljeve o i,đ ć č isklju i baterijsku lampu i užurbano otvori kapiju, istovremenoč pozivaju i Envera da u e i pravdaju i se zbog glupe šale.ć đ ć Simon je požurio da otvori ku na vrata i uklju i svjetlo pred ku om,ć č ć prepuštaju i Enveru da zatvori kapiju, a onda ga ipak sa ekao u ku nimć č ć vratima, osje aju i kako se radost od susreta s prijateljem razliva poć ć njemu i obnavlja jutrošnje osje anje da e sve biti dobro. Kad mu seć ć

156

Enver pridružio, ušli su u ku u i zatvorili ulazna vrata, uklju ili svjetlo ić č suo ili se sa širom otvorenim podrumskim vratima kroz koja je dopiraoč slabi miris oraha. Ni traga onoj suhoj studeni, ni traga nasilju na vratima, nikakvog znaka o tome kako su otvorena i ko ih je otvorio. Simon zamoli Envera da ga prati, obe avaju i da e mu kasnije sve objasniti, u e uć ć ć đ podrum i uklju i svjetlo. Na zidu prema rasadniku sada su se jasnoč vidjela velika dvokrilna metalna vrata, samo sada širom rastvorena, otkrivaju i iza sebe tamu gustu kao zid. Ispred vrata, nekih dva koraka odć zida, vidjela se nevelika gomila kamenja, vjerovatno ono kamenje kojim su metalna vrata bila prekrivena da izgledaju kao ostatak zida. Pri uđ raskriljenim vratima i uvjere se da iza njih nije zid, nego tamni prazni prostor u koji zbog ne ega nije prodiralo svjetlo koje je obasjavaloč podrum. Simon izvadi iz džepa baterijsku lampu, uklju i je i usmjerič svjetlo na zid tame što se dizao pred njim, ali se ništa nije dogodilo. Ni jedna zraka se nije probila tamo i nije se vratila ovamo. Bilo je jasno da se iza vrata, to jest tu, pred njegovim o ima, stere prazan prostor, ali ništač drugo nije bilo jasno, pogotovo to kako je mogu e da u taj prostor neć prodire svjetlo, iako se i ne odbija. - Evo, vidiš li? - rezignirano upita Simon Envera, prave i rukom kružnić pokret kojim je valjda htio obuhvatiti sve strašno i zbunjuju e oko sebe.ć - Ne vidim - odgovori Enver ozbiljno. - A šta bih to trebao vidjeti? - Što i ja! Otvorena vrata, tama i studen, miris oraha... A sve cvrku e, toć jest škripu e. Za poludjeti! - provalilo je iz Simona.ć - A zašto bi ti zbog toga ludio? Nisi ti pravio tamu, ne cvrku eš ti, uć najgorem slu aju si otvarao vrata. Šta te briga?č - Ovih vrata nikad nije bilo ovdje - pokazivao je Simon bjesne i nać metalna vrata. - Ona sam tri dana uzalud nastojao otvoriti, a sad su se sama otvorila... Ja sve to ne mogu razumjeti! - Pa i ne moraš. - Razumiješ li možda ti? - izdere se Simon bijesno na Envera, o iglednoč iznerviran njegovim mirnim tonom i nehajnim izjavama. - Ne, kako bih ja mogao!? - požuri se Enver da prizna. - Ali ima mnogo stvari izme u neba i zemlje koje naš školni ki um ne razumije, to nam jeđ č davno re eno. Samo što smo se mi odvikli od toga, da to priznamo.č - Ovo nema veze ni sa kakvim umom, ovo je isto ludilo! - bjesnio ječ Simon i dalje, kao da koristi Enverovo prisustvo i njegovu mirnu

157

strpljivost da bi istresao sve nedoumice, bjesove i strahove što su se u njemu nakupili od dolaska ovamo. - Ovo je bez uma, s onu stranu uma, ovo veze nema, a ti mi tu... Mudroser! Simon je vikao, Enver povremeno ubacivao poneku umiruju u frazu,ć pa se u neko doba Simon smirio i sjetio da bi mogli krenuti u ku u. Enverć je zatvorio metalna vrata, koja su se pokrenula uz strahovitu škripu, kao da ve stolje ima nisu otvarana, Simon je isklju io svjetlo i zatvorioć ć č podrumska vrata koja su sad bila sasvim pitoma, pa su se popeli u kuhinju. Enver nije htio ni jesti ni piti, objašnjavaju i da mu treba samoć razgovora s prijateljem i sigurnosti u društvo pravog ovjeka. Neobi noč č je žmirkao na jako stropno svjetlo u kuhinji, pa je zamolio Simona da ga isklju i kad sebi prirpremi ve eru i da jede pri svjetlu iz predsoblja. Takoč č su i uradili, pa sjeli s dvije strane kuhinjskog stola, nakon što je Enver više puta ponovio da e mu biti zadovoljstvo praviti prijatelju društvoć dok jede. - Je li ti se isplatio odlazak? - upita Enver Simona nakon duge šutnje. - Jesi li postigao ono što si htio? - A šta sam to htio? - za u eno upita Simon izme u dva zalogaja.č đ đ - Zaboravio, zna i - uzdahne Enver. - Govorio si mi da bježiš iz Fo e dač č bi otišao što dalje od svog oca. Govorio si da on u svijetu vidi i priznaje samo ono što može pojesti ili nataknuti na onu stvar, a ono što ne može staviti ni u se ni na se, on niti vidi niti bi mu priznao neki smisao ni kad bi ga vidio. To si dokazivao izme u ostaloga time da on jede tako glasnođ i s toliko slasti da svima oko njega pro e glad nakon jedne minute.đ “Takav ovjek, a još pobjednik! Kako s nekim takvim živjeti!?” Tako sič mi govorio onda. - A ti si se toga sjetio dok si gledao i slušao kako ja jedem - pitao je Simon, kao da prijeti i prigovara, pa su se prijateljski smijali i osje alić kako ih preplavljuju sje anja, prijateljstvo i umor. - Sasvim ozbiljno: da lić bismo pristali odrasti, da smo znali koliko emo li iti svojim roditeljimać č kad malo ostarimo? Još su dugo razgovarali, pospano i srda no, nakon što je Simon završioč svoj improvizirani, sama ki objed. Priznavali su jedan drugome koje sveč sli nosti sa svojim roditeljima kod sebe prepoznaju, ispri ali jedanč č drugome šta su sve doživjeli i uradili od onog zlatnog vremena, o emuč su mislili i šta su nau ili. Simon je uvjeravao Envera da mu se odlazak izč

158

Fo e jako isplatio i da bi mu se isplatio u svakom zamislivom slu aju jerč č je tamo sreo svoju Barbaru, “a nema ve e dobiti i važnije stvari na svijetuć od svoje žene”. Enver je ispri ao Simonu kako je i on otišao ni dviječ godine nakon njega, ali na istok, stalno sve dalje na istok. Najprije u isto nu Tursku, pa u Iran, pa u Afganistan, pa u Kašmir, a sve to vrijemeč živio me u sufijama i u io kod šejhova koji borave u skrovitosti iđ č podu avaju u tišini. Vratio se tek prije par godina i od tada živi sam uč Bajezid-babinoj tekiji na Crnom vrhu, ugodno sklonjen od svijeta. - Uvijek si bio naopak - primijetio je Simon smiju i se. - Dok su svić ljudi hrlili na Zapad, ti si othrlio na Istok. Opet su se smijali, raspravljali o tome je li Simon ovom dosjetkom uzvratio ili je i premašio Enverovu prijateljsku zlobu s jelom, a onda su u neko doba zaklju ili da je i sutra dan i da bi se sada moglo spavati.č

12. DALEKO JE INDIJA

To je voda. Dokle pogled seže, sve je samo bistra lijepa voda koja na površini ima boju mladog srebra. Od ne ega se beskrajna površina vodeč po ela talasati, zapravo blago ljuljati kao da uspavljuje ogromno dijeteč negdje u sebi. Dijete, izgleda, nije htjelo zaspati, pa se srebrena površina vode po ela mreškati, mrgoditi pa nabirati, a kako je dijete i dalječ odbijalo san, vodena površina se bjesomu no zgrudvala - svuda sameč grudve, ništa nego grudve. Samo što su te grudve zapravo lica, bezbrojna ljudska lica raznih veli ina i boja koja se rastežu i smiješe, mršte ič zijevaju, gr e, smrzavaju i prijete, krive se, rastu i smanjuju se, podižuč noseve i spuštaju ih. Dobra i zla, ruži asta i zelena lica, s debelimč usnama i s malim usnama, ona kojima usne rastu i rasprskavaju se i ona na kojima tanke usne trepere. Na jedno od tih lica, i to na plavo lice jednog mongoloidnog bankara, sleti velika ptica i poljubi ga dugim strasnim poljupcem desno od nosa. Poljubljeno mjesto se ispup i, pa seč jako rastegne, pa iz njega isko i oklopljeni leptir. Nije se mogloč primijetiti kada su se lica preobrazila u velike mesnate listove limunžute biljke koji podrhtavaju. Od tog podrhtavanja je nastajala tuga. Zašto je

159

sve gluho? Kad bi nešto šuštalo, šumilo, lepršalo, kri alo, kad bi seč pojavio bilo kakav zvuk, sve bi bilo bolje. Iz jednog lista su u strogom redu izlazili gušteri i odlijetali, šire i tišinu krilima. ć Valjda se probudio zato što mu je tišina postala nepodnošljiva. Nije se, ustvari, probudio nego se iz košmarnog sna preselio u bunilo, u ono stanje polusvijesti u kojem su slike sna i dalje prisutne, ali ovjek več ć opet stanuje u svom tijelu i nekako zna za sebe, pa zna i da su te slike samo san a ne stvarni život. Odmah mu je u svijesti bilo jasno da su ono bile košmarne vizije što su se nadovezale na druge, zaboravljene košmarne vizije koje ga mu e ve neznano dugo. Ali zašto na licu, desnoč ć od nosa, osje a poljubac velike ptice? Ona je uostalom ljubilać mongoloidnog bankara, zašto se njegovo lice miješa u to? Sve su to gluposti, trebalo bi se potpuno probuditi, pa bi nestalo i sje anje lica nać poljupce primljene u snu. Pružio je ruku, dohvatio sat i prinio ga na grudi, ime je sebi dao bar jedan razlog da otvori o i. Bilo je etiri. etirič č č Č ujutru ne bi moglo biti, suviše je svijetlo za taj rani sat u ovo doba godine. Ali kako može biti etiri popodne, ako se tek budi, i to ovakoč umoran i ljepljiv? “Briga njega za mene”, mislio je u Simonu neki pla ljivi glas pun prebacivanja. “Njemu je kasno popodne, ono ne bi nič pitalo koliko je meni.” Ali je ipak ludo imati u kasno popodne mahmurno jutro nakon trijezne no i. I to ovako mahmurno! Do kad su on i Enverć ustvari ostali? Koliko je dug lanac njegovih košmara koji su se, po svemu sude i, satima nastavljali jedan na drugi, ne daju i mu da se odmori i neć ć daju i mu da se probudi?ć Ustao je, navukao ogrta i otišao u kupatilo, strogo paze i da neč ć pogleda u ogledalo. Ovlaš je oprao zube (prevario je sebe da je oprao zube), par puta se zapljusnuo vodom po licu i shvatio da je to sva jutarnja toaleta za koju je danas sposoban. U kuhinji je osjetio da bi mu stomak u najboljem slu aju mogao podnijeti malo aja od trava. Nije to muka, to ječ č nespremnost za hranu, za rad, za bilo šta što bi služilo održanju. I želudac mu je nekako pla ljiv danas, šta li? U prvi mah se htio s ajem vratiti uč č krevet, ali je od toga odustao, boje i se da bi opet mogao potonuti uć košmare. Mnogo je bolje u kuhinji piti aj pospan, nego se u krevetuč ljubiti sa pticama. Prijao mu je aj. Pio ga je u kratkim, estim gutljajima, usrkuju ič č ć sasvim vrelu te nost, i sa svakim gutljajem se malo oporavljao. Nakonč

160

druge šolje vrelog aja, osjetio se sposobnim da podnese dan, kojegač doduše nije baš mnogo preostalo. Pogledao je kroz prozor i uvjerio se da je bilo etiri popodne kad je ono gledao na sat jer su avlija, biljke u njoj ač vjerovatno i cijeli svijet izgledali sasvim popodnevno, jedino je on bio ranjiv kao u rano jutro. Ali budan i živ, sada ve spreman za dan ić prili no gladan, s dobrim osje anjem da e želudac primiti hranu. Znao ječ ć ć da bi mu sada najviše prijalo da jede hljeba i luka, pa je ogulio dvije omanje glavice luka, otkinuo povelik komad hljeba, dohvatio slanik iz kredenca, stavio ga na stol pored hljeba i luka što ih je položio na jednu krpu, pa se prihvatio jela, sve vrijeme se iskreno ude i sebi. Možda ječ ć nekad neko i jeo samo hljeba i luka, ali je sasvim nevjerovatno da je i taj neko to inio za doru ak. Zašto onda on, Simon, koji je prije desetč č minuta za sebe vjerovao da je ura unljiv i pristojan ovjek, sada jedeč č hljeb i prisma e lukom umo enim u so, a sve to na prazan stomak? Ali seč č to pitao samo razum, sve ostalo je uživalo u neobi noj hrani toliko da seč u neko doba po eo osje ati gotovo dobro. Zapravo sasvim dobro, ako seč ć zanemari jaka groznica od koje je povremeno podrhtavao. Ili nije ni podrhtavao, nego samo osje ao kako gori, kako mu se lice i dlanovi grijuć i samo što ne planu, a onda bi ga nenajavljeno, upravo u trenutku kad je vrelina u licu i dlanovima narastala do bola, prostrujala hladno a, krozć tijelo bi mu prošao jedan hladni talas poput ledene munje i on bi sav uzdrhtao ili posko io kao da je uboden. A nakon tog udara studeni onč nastavi jesti, lice i dlanovi mu se orose slabim znojem jakog neugodnog mirisa, le a mu se ovlaže i sve izgleda normalno dok se znoj ne osuši iđ dlanovi se po nu grijati.č U jednom trenutku mu se ruka s komadi em hljeba zaustavi na polać puta izme u stola i usta, jer je osjetio da ga neko gleda. Spustio je hljebđ na stol, ogledao se oko sebe, zavirio i pod stol, a onda zaklju io da ga toč vjerovatno gledaju noge stola za kojim je sjedio. One su nekad bile žive i sad mu to nametljivo daju na znanje. Gluposti, to nije mogu e! Zašto neć bi bilo mogu e? Pa kad su one bile žive?! Mogao ih je neko obojitić naran asto, mogao im je toliko puta promijeniti boju da i one sameč zaborave koja im je prava boja, mogao je nestati svaki trag sje anja nać vrijeme njihovog života. Pa šta? Ništa, samo to da su mrtve. Jesu, mrtve su upravo zato što su nekad bile žive, smrt je neizbrisiva osobina tijela, toliko bi jedan ljekar morao znati. Kakve veze ima sad moja profesija s

161

bojom? Nema, ali dokazuje da su noge bile žive. Ma neka su, samo zašto to pokazuju ovako ko operno? Zato što se život pohranjuje u tijelo radič pam enja, one ne mogu zaboraviti svoj život i on ne može zaboravitić njih. Pa i tvoj život svjedo i o tome, svi mi svjedo imo jedni o drugima.č č Još jedan napad studeni prekinuo je ovu raspravu u grozni avomč Simonu i vratio ga njegovom udnom doru ku. Ko se ovo u njemuč č posva ao? On s nekim nepoznatim sobom? On s nogama stola kojimađ nije htio priznati da su žive? Sve je to od groznice, toliko je jasno, ali otkud mu ovako jaka groznica? Od kiše? Od rakije koju je popio sjede i sć Kordom? Od mirisa oraha koji ga je cijelog prožeo i od kojeg je već danima opijen? Sve bi moglo biti, ali ništa od ovoga nije baš uvjerljivo. Zaklju io je da bi mu prijala još koja šolja vrelog aja, ne samo da muč č ublaži groznicu, nego i da ublaži vrelinu u želucu u koji je strpao dvije glavice presoljenog luka na štesrce. Ne gledaju i, uklju io je šporet da seć č aj ugrije, ali je onda ipak morao uklju iti i svjetlo da po isti ostatkeč č č

svog doru ka jer je ve uvelike vladao mrak. Upravo je po injao pitič ć č novu šolju aja od trava, kad se u kuhinjskim vratima pojavio Enverč Pilav. - Da mi je samo znati koji ti mrak nastojiš rastjerati, kad moraš sjediti u ovolikom svjetlu - našalio se Enver umjesto pozdrava, a onda pitao smije li, kao sino , isklju iti svjetlo u kuhinji i uklju iti u predsoblju, jer on nijeć č č namjeravao bilo šta jesti ili piti, a Simonu sad više svjetlo u kuhinji nije trebalo. A dok je sjedao za kuhinjski stol, prekoputa svog doma ina,ć Simon ga je upitao, vjerovatno naveden njegovom primjedbom o mraku, sje a li se on onog mraka od sino i može li razumjeti išta od svegać ć onoga. - Kojeg mraka? - pitao je Enver. - Onog iz podruma. Zapravo iz podzemlja, ono više nije naš podrum, ono iza metalnih vrata. Normalno svjetlo u njega ne e, svjetlo baterijskeć lampe u njega ne e, ini mi se da ni zvukovi u njega nisu prodirali jerć č naši glasovi tamo nisu odzvanjali. - Vjerovatno nisu, ne vjerujem da se zvuk prostire tamo gdje svjetlost ne može prodrijeti - složio se Enver. Ali nije dijelio Simonovu za u enost, bio je sasvim miran i govorio oč đ svemu kao da je u pitanju najsvakodnevnija pojava. Ne, nema on objašnjenja i ne razumije, kao ni Simon, ali ne misli da bi oko toga

162

trebalo razbijati glavu, jer razumjeti ionako ne mogu. A onda se dugo pravdao i objašnjavao da umiri Simona koji je bjesnio, uvjeren da se njegov prijatelj samo pravi važan i razme e se jeftinim dosjetkama,ć plitkim paradoksima i sli nom vašarskom robom. Govorio je da se u Kurč anu daju primjeri za sedam tipova ili vrsta vremena, valjda onoliko koliko ljudi mogu razumjeti, doživjeti, iskusiti, naslutiti ili na neki drugi na in nešto saznati o njima. Sigurno se govori i o raznim vrstamač prostora, jedan šejh u Hindukušu tvrdio je da se daju primjeri za devet tipova prostora, ali on, Enver, nije baš najbolje razumio šejhova tuma enja, pa ih ne bi mogao ponavljati i dalje prenositi. U svakomč slu aju, logi no je i ustvari jedino mogu e da postoje razne vrste prostorač č ć ako postoje mnogi na ini postojanja. Gdje borave prizme i krugovi?č Sigurno ne u našem, ljudskom, duhu, nego negdje vani, odakle nam dolaze i kamo se vra aju. One postoje objektivno jer su za sve nasć jednake, one su realne jer ih znamo, a ako su objektivne i realne mora da negdje postoje. Gdje? Gdje borave figure iz snova? Gdje boravimo mi prije nego se rodimo? Kamo odlazimo nakon što se tijelo i život razdvoje? Zašto bi Nepokrenutom Pokreta u trebao prostor poput našeg,č kroz koji se prenose svjetlost i zvuk i zašto bi On boravio u takvom prostoru? Da bi mogao gledati nas i diviti se našoj ljepoti? Bi ima kojać komuniciraju osje anjima ili duhovnim slikama ne trebaju svjetlost ić zvuk, pa im ne treba ni prostor kakav mi poznajemo. A logi ka ječ nužnost da takva bi a postoje jer ih ak i ljudi mogu zamisliti, materijalnić č svijet nastaje iz duha tako da postoji ono što se može zamisliti, naslutiti, povjerovati. Zar ljudi nisu u svijetu uvijek pronalazili upravo ono što su tražili i otkrivali dokaze da je svijet upravo onakav kakvim su ga oni zamišljali? Zar nije vjerovatan i možda logi ki nužan tip prostora sazdanč od samog svjetla kroz koji se sve prenosi za nas nezamislivom brzinom?

ovjeku koji bi se našao u tom prostoru inilo bi se da u sebi nosi ono štoČ č vidi pred sobom i da misli rije i koje mu govori njegov sugovornik.č - Nisam siguran da te razumijem - prekine Simon u neko doba svog prijatelja. - Ja sam siguran da me ne razumiješ, jer ni ja sam sebe ne razumijem kako bi trebalo. Rekao sam ti ve da ni onda nisam razumio ono što jeć šejh Tufajl objašnjavao, jedino sam bio siguran da mu vjerujem. Dok je govorio, bio sam uvjeren da govori istinu i da se ja slažem s njim, a kad

163

sam prvi put htio objasniti drugome ono što je on objasnio nama, vidio sam da ne znam ponoviti i da nisam baš mnogo razumio i upamtio. Ali ti je i bez mog tuma enja jasno da mora biti mnogo tipova prostora, akoč ima mnogo na ina postojanja i mnogo vrsta vremena.č Simon se glasno nasmije, pa svoj o igledno nenamjerni smijeh objasnič time da mu Enver nikad nije li io na ovjeka koji e postati religijskič č ć službenik, pa mu je sada smiješno zamisliti ga kao jednoga od njih. Ali je i to kratko objašnjenje teško izgovorio ozbiljnim glasom, jer ga je spopadala nekakva suluda veslost koju je jedva suzdržavao i koja ga je uporno tjerala na glasan smijeh. Zbog borbe sa smijehom, promakao mu je prvi dio odgovora u kojem mu je Enver objasnio da on nije sada i nikad nije bio vjerski službenik (“to se zove tako, a ne religijski službenik”, naglasio je Enver) jer je on u io i život provodio kod sufija,č koji esto jesu ali isto tako esto nisu, dio “službene religije”.č č Objašnjavao je da on sebe smatra dobrim muslimanom i jako se trudi da to bude, ali se boji da bi on u svakoj religiji, pa ak i u islamu koji nemač crkvu i službene vjerou itelje, imao problema s ortodoksnim uvarimač č vjere zbog pitanja koje njega mu i. Religije se uporno prave da je toč pitanje riješeno ili da ga se ne može postaviti, prave se da ga nema ili da nije važno, a pri tom se trude da ga sakriju od nas ili nas uvjere da se mi to ne pitamo. A mi se pitamo, ja se pitam, uzbu eno je govorio Enver. Tođ pitanje glasi: zašto je patio Juda i emu služi njegova patnja?č I u islamu i u krš anstvu Juda figurira kao izdajnik koji zbog svojeć izdaje trpi strahovite muke. U islamskoj predaji Isa a.s. ne trpi nikakve muke jer ga Allah uznese na nebo prije raspinjanja, a izdajnik Juda biva razapet i umire u strahovitim mukama, bez nade, bez milosti i u svim vje nostima jednak sa sramotom i izdajom. U krš anskoj predaji Judač ć trpi strahovite duševne patnje gledaju i Isusovu muku, a onda se objesi uć nastupu duševnog rastrojstva i time sebe osudi na vje ne muke u paklu,č nakon što je sebe izdajom osudio na vje nu sramotu ovdje. “A moječ glupo o ajni ko pitanje u oba slu aja glasi: zašto?”, uzviknuo je Enverč č č koji je govorio sve vatrenije i sve ponesenije. “Jasno je meni da je on u obje tradicije kažnjen zbog izdaje, ali mi nije jasno zašto je, emu i komeč bila potrebna njegova izdaja. Ne bi mi bila ni nejasna, ni teška Isusova patnja da sam krš anin - znao bih da on svojom patnjom iskupljuje sveć grijehe ikad po injene na svijetu, znao bih da je ta patnja priprema ič

164

neposredan uvod u gloriju i uznesenje, bilo bi mi jasno da upravo ona pokazuje koliko je Isus nesposoban za zlo... Ali Juda!?” Tehni ki gledano, Judina izdaja je nepotrebna jer stražarima, naravno,č nije trebalo govoriti ko je Isus i pokazivati ga. On je javno propovijedao, zalazio na mjesta pod prismotrom i družio se s ljudima pod prismotrom kojima je donosio milost, istjerivao je trgovce i mjenja e iz Hrama. On ječ dakle bio poznato lice, stražari su ga morali dobro poznavati i zato nije bilo nikakva razloga da im ga neko pokazuje. Pretpostavimo da su u toj patroli bili neiskusni ili glupi ljudi koji nisu vidjeli i upamtili blagog propovjednika, tako razli itog od vatrenih popravlja a svijeta kojih nikadč č i nigdje ne manjka, ako su stražari iz ove patrole dakle bili nesigurni a htjeli biti sigurni, morali su povesti sa sobom nekog od onih kojima je Isus propovijedao ili nekog od bezbrojnih doušnika koji su ga slušali umiješani u gomilu dok je prezrenima nosio radost. Ali ne! Oni dolaze sami i ne znaju ko je blagi propovjednik, a onda im Juda mora kazati ono što bi oni morali dobro znati. Zašto? Kome to treba? emu služi njegovaČ izdaja? Zašto on mora postati izdajnik i trpiti onako strahovitu kaznu za to? Gledano iz perspektive smisla, ona je isto toliko bez svrhe koliko i bez razloga. Ovdje se radi o svetoj historiji, o nizu doga aja u kojima je svakiđ pa i najsitniji detalj odredila Promisao, tako da je sve što se dogodi i sve oko toga - nužno, i to apsolutno nužno. Ako se nekom stražaru ili vojniku odvezala sandala, ako se nekom pijetlu iskrivilo ili slomilo pero, ako je muha upala u mlijeko u nekoj ku i pored koje prolazi Isus nose i svojć ć križ - sve se to moralo upravo tako dogoditi da bi svijet danas bio upravo ovakav. Sve što se dogodilo u odre enom vremenu na odre enomđ đ prostoru, naime u onom odsje ku vremena i prostora koji je bio poprišteč svete historije, svaka je sitnica bila apsolutno nužna. Pa ako je bila apsolutna nužnost da u tri sata i šesnaest minuta popodne iznad brda Golgota proleti iopa a ne neka druga ptica, jasno je da se u centralnomč doga aju tog zbivanja, u centralnom doga aju sveg postojanja, nijeđ đ moglo mijenjati ili makar dovesti u pitanje bilo šta. Kako od Isusa otkloniti njegovu sudbinu, ako je ta sudbina temelj daljeg postojanja svijeta? Ali kakvog onda smisla ima da Juda svojom izdajom omogu i ilić bar pomogne da se dogodi ono što se dogoditi mora?! Zašto prisiljavati nekoga da gura niz brdo kamen koji ve juri punom brzinom?ć

165

Judina izdaja nije mogla ništa sprije iti i ništa ubrzati. Ona nije moglač ništa promijeniti u toku zbivanja, nije mogla bilo kome pomo i ilić odmo i u bilo emu. Ona nije imala razloga, nije imala cilja i nije imalać č smisla koji bi se mogli doku iti ljudskim umom. Sve je to moralo bitič jasno i Judi. On je morao znati da stražari znaju ko je Isus, a ipak im je pomagao da urade ono što se i bez njih, i bez njega, mora dogoditi, ipak im je pokazivao onoga koga oni poznaju, ipak je radio ono što nikom i ni emu nije trebalo. On je morao znati da Isus ne bi pristao u svojojč sudbini promijeniti ni najsitniji detalj ni ako bi mogao, a ipak se pravio kako pomaže da se ta sudbina ispuni. Zašto? Iz ljubavi prema Isusu nije, jer je dobro znao da se Isus slaže sa svim što mu je su eno i da ne biđ pristao izbje i bilo šta od toga. Osim toga, šta je to Juda njemu mogaoć olakšati svojom izdajom? Možda je mogao da je Isus bio sposoban za mržnju, možda bi lakše podnio svoju muku da je imao koga kriviti za nju i mrziti ga. Ali je Juda znao da Isus ne može mrziti i da ne e mrziti nić njega, izdajnika. Ni iz mržnje prema Isusu nije, recimo zato što bi se bojao da e blagi propovjednik pobje i ili nekako druga ije izbje ić ć č ć nezasluženu kaznu. Ne, sve je ukazivalo na to da e se dogoditi ono što jeć davno i daleko odre eno, sura ivali akteri sa sudbinom ili ne. Bilo jeđ đ jasno da e se dogoditi ono što mora, izdao on ili ne, bježali oni svić zajedno ili ne. Nije izdao ni iz straha, on se nije imao ega bojati. Niječ propovijedao ljubav, nije pravio skandale u Hramu, nije sablažnjavao gra ane obra aju i se sirotinji i bludnicama kao ljudima. A to nisu bilađ ć ć moderna vremena, tada se nije kažnjavala porodica zbog djela njezinog lana i nije uništavala grupa zbog vjere njezinog vo e. To je bilo vrijemeč đ

u kojem se individualizam nije zagovarao nego živio, Juda je dobro znao da njemu ne prijeti nikakva opasnost zbog druženja s Isusom. Nije ni iz koristoljublja, nije se on imao emu nadati od izdaje siromaha. Pa zaštoč onda?! To je moje, to je ljudsko pitanje. Isusova patnja je jasna, ali od toga nemam koristi jer on nije moje pitanje. Ja nisam ni Božiji poslanik ni Božiji Sin, ja sam normalan ovjek, zato moje pitanje nije Isus negoč Juda. Kome je i zašto trebala izdaja? Opstanku svijeta, zato što svijet po ivač na nevinoj patnji i na izdaji koja opravdava patnju? Opravdanju postojanja, zato što je sam život izdaja? Je li Juda znao šta ini svojomč izdajom? Je li se borio protiv sudbine koja mu je namijenjena, je li bar

166

pokušao da izbjegne izdaju koju je morao po initi? Je li se išta u njemuč bunilo? Ili je on izdao iz svoje pune slobode, zato što je to zbog ne egač nama neshvatljivog htio? U islamu se pretpostavlja da je sloboda temeljna i presudna ovjekova osobina jer je on jedino stvorenje koječ može poricati Stvoritelja. Sve stvoreno slavi Stvoritelja - planine i mora, biljke i životinje, gornje i donje vode, sve Ga slavi sobom i samim svojim postojanjem. Jedino je ovjeku data sloboda da Stvoritelja svojimč rije ima zanije e. Iz te slobode poti u sve druge slobode, iz nje slijedi ič č č injenica da je ovjek jedino stvorenje sposobno za grijeh. Je li Judinač č

izdaja takav jedan in slobode? Je li ona možda opravdanje i temeljč ljudske slobode? Je li on odlu io da izda i tako demonstrira svoječ opredjeljenje za grijeh, zlo, nestvarnost? Je li on htio ono što je radio ili je pasivno inio ono što je morao, kao da je programiran? Je li onč izdajnik po karakteru ili po sudbini, to jest je li on izdaju nosio onako kako se nosi bubreg ili onako kako se nosi prokletstvo? U kojem je od ta dva slu aja on krivlji i u kojem je više patio? Mogu li ja biti kriv, ako ječ moj bubreg odlu io da se upali?č - Ti znaš da sam ja još onda, u naše vrijeme, želio biti vjernik, možeš misliti koliko to sada želim - govorio je Enver. - Vjerujem ja da se sve dogodilo onako kako sveta predaja izvještava, znam ja da je Promisao imala svoje razloge da Judi odredi izdaju, ali mi sve to ne pomaže da na to pristanem. Žao mi ovjeka, ne znam zašto je sebi sve to uradio. Ač jedino je sebi zlo nanio, tu emo se sigurno složiti. Kako da pristanem nać svijet ako mi je temeljna želja da budem estit, a temeljna osobina dač budem izdajnik? Kako da živim ako mi je su eno da budem izdajnik, a jađ to ni u kojem slu aju ne u? Ko mi može dokazati da to nije Judin slu aj?č ć č Ko može biti siguran da nešto sli no nije namijenjeno i njemu?č - To su, zna i, tvoji problemi? - pitao je Simon kad je Enver kratkoč ušutio, možda zato što je završio a možda samo da povrati dah. - To. Zato sam uvijek imao probleme sa službenim religijama, one se prave da su stvari s Judom potpuno jasne i riješene, a mene duša boli zbog ovjeka. Zašto je on trpio? Može li biti gore muke, a bez ikakvač razloga i smisla!? - I ti si potegao do Hindukuša ne bi li našao odgovore na ta pitanja? - pitao je Simon dalje, jedva susprežu i smijeh.ć - Išao.

167

Tu je Simonova veselost još jednom prevagnula i on je prsnuo u glasan smijeh, toliko radostan i tako zarazan da se i Enver u neko doba po eoč smijati. - Znaš šta bi ti rekla moja žena, da je kojom sre om sad ovdje? - pitao jeć Simon kad se malo smirio i došao do daha. - Rekla bi ti da si mogao sebi život upropastiti i udobnije, sjede i kod svoje ku e, recimo tako da neć ć lije iš upalu vilice. Sigurno bi ti takvo nešto rekla, znam je ja.č Enver je zamolio Simona da mu pri a o svojoj ženi, a on nije dozvolioč da ga još jednom zamoli, tako da je ostatak razgovora bio posve enć Barbari. Pri ao je kako su se upoznali i kako su se prometali kroz život,č pri ao kako su rješavali probleme oko kuhanja i pokazivao kako hoda poč ku i kad je ljuta, oponašao je njezin izraz lica kad jede nešto kiselo ić smijao se kao lud, ude i se što se i Enver ne smije. Govorio je oč ć njihovim putovanjima, o raspravama na razne teme, o njezinoj strasti prema cipelama, o djetetu koje su zajedno rodili i odgajali. I sve vrijeme se udio Enverovom umije i da postavi pravo pitanje.č ć Tako je po eo dugi, neznano dugi niz dana i no i me u kojima nije biloč ć đ neke ozbiljne razlike koja bi omogu ila da ih se odvoji jednoga odć drugog. Simon se budio u kasno popodne ili ve u sumrak, iz košmarnihć snova koji se nisu htjeli završiti, umoran i pla ljiv, s osje anjem sli nimč ć č jakoj prehladi, s tegobom u glavi koja možda nije glavobolja, ali ne dozvoljava ni da se kaže da nije. Nakon bu enja je odlazio u kuhinju iđ tamo pio svoje ajeve od trava i jeo svoje doru ke dok ne padne mrak ič č ne pojavi se Enver. Nekad su njegove košmarne vizije bile toliko realisti ne i ure ene da su zamarale duh gore nego što bi inilo isto toč đ č kad bi se stvarno doga alo, ako ni zbog ega drugog zato što san ima višeđ č mogu nost da zamara i mu i nego stvarnost. Jednom je, naprimjer, dugoć č obilazio oko neke piramide, nastoje i da u e i ne nalaze i ulaz koji jeć đ ć morao postojati. Satima, možda danima, obilazio je i objašnjavao nekom nevidljivome da se može u i u piramidu, kao što se može u i u svakić ć zatvoreni prostor, a onda svoja objašnjenja potvr ivao formulama koje suđ trebale matemati ki dokazati postojanje ulaza. S tim formulama je biloč nekoliko problema. Prvi je što su one morale biti ozbiljne i ta ne i što ihč je morao izvesti on, koji ne zna podijeliti dva velika broja. Drugi je što se on sve vrijeme beskrajno udio svojoj sposobnosti da izvede sve te teškeč formule i da ih razumije sada, u snu, dok sluša sebe kako ih izlaže nekom

168

nevidljivome. Tre i problem je što i sada, u snu, dobro zna da on te teškeć formule nije mogao izvesti i da ih ne može razumjeti kao slušalac i da u osnovi svega ovoga mora ležati neka gadna zbrka. A najve i problem jeć to što ga napor da svoje formule izvede, izloži i razumije, kao i napor da shvati zašto i kako on sve to radi kad je i budali jasno da nije sposoban za to, košta toliko duhovne energije da ak i tada, u snu, odnosno u svomč bunilu, osje a umor na smrt. Nakon beskrajno duge potrage za ulazom,ć vrh piramide se podigao, iz otvora se izvukla jedna velika platforma koja je izgledala kao da je skrojena od dasaka, poput onih kalupa za izlivanje betona što ih u Bosni zovu šalunge, i na njoj se pojavio jedan tamnosme i dje ak s ogromnom glavom koji se ritmi no njihao naprijed-đ č čnazad. Bez pozdrava i bilo kakvih pitanja, dje ak je objasnio Simonu dač su oni ustvari jedan ovjek, ali je Simon odrastao a on dje ak zato što ječ č jedan bio vani, u svijetu, a drugi unutra, u piramidi, gdje vrijeme sasvim druga ije proti e. I onda se po eo razmetati formulama još gore negoč č č Simon maloprije, ne obaziru i se ni na vapaje svoga drugog Ja, dakleć Simona, da je on ljekar i da od svih matemati kih ekshibicija ne razumiječ ni jedan prokleti iks. A pri tom je dje ak bio stvarno odvratan sa svojomč ogromnom glavom i tamnosme om bojom, tako da se Simon moraođ strašno stidjeti što je iz svega sasvim o igledno da mali zaista jeste on,č Simon. Drugi put su se njegovi košmari sastojali iz niza slika, glupih, opakih, smiješnih ili strašnih, koje su se pretakale jedna u drugu bez nade da e se njihovo nizanje ikad završiti. Valjda zato što su te slike izazivaleć u njemu snažna osje anja, kao da se u njima sve vrijeme radi o njemu ić njegovoj sudbini, iz ovih košmara se budio umoran, iscrpljen, pla ljiv ič bezvoljan. Kako je vrijeme odmicalo bivao je sve umorniji. Jednim dijelom je to sigurno dolazilo otuda što je sve manje jeo, kao da se prilago ava Enveruđ koji od onog no nog susreta pred kapijom ništa nije u usta uzeo, ali su gać sigurno mnogo više umarali košmari koji su trajali svaki dan od ranog jutra, kad su odlazili na spavanje, do bu enja u kasno popodne. Umor iđ bunila su ga u neko doba toliko izmoždili da se prestao brijati, a vjerovatno bi i sasvim prestao ulaziti u kupatilo da se bez umivanja mogao osloboditi muklih glavobolja s kojima se budio. Od umora se prestao i uditi onome što se zbivalo s ku om i u ku i, valjda nije imaoč ć ć snage da se pita i istražuje, da razmišlja i trudi se. Ipak treba neke snage i

169

života da se ovjek za udi, upravo onoga ega Simon jedva da je jošč č č imao. A ku a se i dalje ponašala. I u snu je, to jest za vrijeme svojihć košmara, uo i cijelim bi em osje ao uzdahe koji ispunjavaju prostor okoč ć ć njega, sve vrijeme je, danju i no u, sam i za vrijeme dugih razgovora sć Enverom, osje ao kako ga ovija oblak blagog orahovog mirisa,ć neprirodni zvukovi, nezamislivi u normalnoj ku i, poput škriputanja ić cijukanja koji se podruguju, poput pucketanja i šapata koji uzdišu i kao da je e, uli su se bez prestanka u svim prostorijama. Gledao je i slušaoč č sve to, trpio i zaklju ivao da ga ono vjerovatno iscrpljuje i omamljuječ koliko i glad ili košmari, ali se nije mogao oduprijeti ili nešto protiv toga u initi ovako slab i ravnodušan. Dogodi se, naprimjer, da u kasni sumrak,č dok se on vrelim ajem doziva u život, kuhinjski prozor bljesne kratkimč sjajem, kao da su u samom staklu planula na trenutak mnogobrojna mala svjetla, kao da se jato neobi no svijetlih svitaca sjurilo niz njega, a ondač prozor uzdrhti, pa se sve smiri i potone u gustu tamu. Dok se to doga a,đ on samo zadrži gutljaj aja u ustima, ako ga je upravo imao u njima, ilič zadrži šolju pred licem, ako su ga svjetla zatekla dok je prinosio šolju ustima, sa eka da sve pro e, uzdahne i srkne ili proguta, bez snage da seč đ upita šta se to doga a, da se naljuti ili da opsuje. Naprosto pusti da seđ dogodi, ravnodušan i dalek, kao da se doga a nekom nepoznatom. Istinuđ govore i, i postao je sebi dalek i nekako nepoznat. Ravnodušan.ć Mir u koji je Simon tonuo prekidali su jedino napadi veselosti koji su se javljali za vrijeme beskrajnih no nih razgovora s Enverom. Kad tamać stabilno ovlada svijetom pojavljivao bi se iz spava e sobe njegovihć roditelja Enver, ne ujan kao misao, sjedao u polutamu na onom krajuč stola i ekao da Simon progovori. Nikad nije on po eo razgovor i odredioč č temu, kao da mu je posebno stalo do toga da bude odjek svog prijatelja ili odaziv na njegova pitanja, probleme, misli. I tokom razgovora je gotovo uvijek ostajao u okvirima teme koju je zadao Simon, jedino se uvijek iznova i u okviru svakog zamislivog predmeta vra ao svojim pitanjima uć vezi s Judom i nalazio na ina da u svaki mogu i kontekst uplete pitanja oč ć izdaji, iznevjerenom prijateljstvu, povjerenju kojim možemo upropastiti nekoga dragog ako mu ga poklonimo ne pitaju i može li ga on podnijeti.ć Jednom se Simonu u inilo da Enverovo opsesivno razmišljanje ič raspitivanje o Judi ima neke veze s njim samim, u inilo mu se da govorič suviše li no i da u razgovor uvodi njihovo prijateljstvo, doduše neč

170

imenuju i, ne bi li nešto provjerio i potvrdio, pa ga je neoprezno upitao jeć li to on li no bio izdan pa došao ovamo da se utješi pravim ič nepokolebljivim prijateljstvom. Enver se jako razdraženo odazvao na ovo pitanje, ali je dovršio zapo etu re enicu, pa nastavio mudrovatič č udaljavaju i se sve više od njih dvojice, dok nije postalo mogu e da seć ć razgovor okrene nekoj drugoj temi. Tada su razgovarali o svojoj generaciji. Simon je tvrdio da su oni u odre enom smislu izgubljena generacija, barem u o ima svojih roditelja,đ č a to je objašnjavao injenicom da su oni djeca pobjednika. Ljudi izč njihove generacije nisu pravili karijere, nisu nastojali osvojiti mo ić bogatstvo, nisu postajali veliki direktori i menadžeri me unarodnihđ kompanija. Oni nisu sanjali mo i bogatstvo, nego ljubav i slobodu, onić nisu nastojali da postanu vo e nego su se zadovoljavali time da pokažuđ koliki su lažovi oni koji su to ve postali, oni nisu otimali i gomilali blagać nego su se ponosili time što su uspjeli stra iti ili razdijeliti i ona što su ihć naslijedili. Onome ko mnogo ima oni se nisu umiljavali nego su ga pitali kako je svoje bogatstvo stekao, nisu se divili ovjeku koji je napravioč karijeru nego su pitali kako ju je napravio. Kratko re eno, oni su tehni kač č pitanja zamijenili eti kim, jer nisu pitali koliko imaš i koliko možeš, negoč kako si to stekao i kako si tu dospio. Valjda je zato bilo onako jednostavno poraziti njihovu revoluciju? Iako je u vezi s njihovom revolucijom besmisleno govoriti o porazu, ni oni ni njihova revolucija nisu ni htjeli uspjeti, oni nisu htjeli osvojiti mo i oblikovati društvoć prema svojim potrebama nego jasno izraziti odricanje od mo i i svijetać koji je ona oblikovala. Njihova revolucija nije bila osvajanje vlasti nego uru ivanje otkaza, kako onda ona ona može biti poražena?! Svuda uč svijetu, s izuzetkom Njema ke, nosioci ove revolucije bili su djecač pobjednika, ljudi koji su na primjeru svojih o eva vidjeli kako se mo uč ć ovakvom svijetu osvaja i kako se zadržava. Treba li se uditi što su u vezič s tim svijetom jasno znali jednu jedinu stvar - da oni ne e. Ne e ni togć ć svijeta ni vlasti u njemu. Budale misle da smo mi izgubljena generacija zato što nismo osvojili vlast i potrudili se da ostavimo trag u svijetu, govorio je Simon, budale ne mogu shvatiti da smo mi samo za njih, za pobjednike, izgubljena generacija jer samo oni mogu povjerovati da smo mi nešto izgubili. A mi smo izgubili samo njih, dakle ono ega smo seč odrekli. Mi smo vidjeli kako izgleda i šta zna i ostaviti trag na svijetu,č

171

shvatili smo da na njihovom svijetu najdublji trag ostavlja onaj ko prolije najviše krvi, pa smo odlu ili da mu otkažemo. Bez nas. To je bioč program naše revolucije i naših života. Bez nas, gospodo. Mi ostavljamo tragove jedni u drugima, a ne u vanjskom svijetu, zato ete morati svojeć tragove ostavljati bez nas i mimo nas. Možda smo mi prebrzo odustajali, s vremenom sve eš e mislim da ječ ć to možda bila naša greška. Valjda nam se previše žurilo da stignemo u svoje Indije, šta li? Jesi li primijetio da se mi nismo ni bavili njihovim, stvarnim svijetom, svaki od nas je imao neku svoju Indiju i zanimalo nas je jedino da se što prije do epamo te Indije? Ne znam, možda nismoč trebali ni od njihovog svijeta odustati tako brzo, ali se ja ipak ponosim što pripadam generaciji koja nije prolivala krv i nema epohalne zlo ince.č Naši su lideri bili pjeva i i glumci, a ne vladari i generali, uvjeravao ječ Simon Envera i sebe. Oni su, doduše, pobijedili, naši o evi. Oni suč prigrabili našu djecu i odgojili ih na svoju sliku i priliku, valjda zato što mi djeci nismo znali otvoriti svoje Indije. Ili smo se mi naprosto izmakli i ostavili prazan prostor izme u svojih roditelja i svoje djece? Mi nestali uđ svojim Indijama, a njih ostavili jedne prema drugima u ovom svijetu? Ne znam, možda nismo trebali ovako jednostavno izru iti svoju djecuč ostarjelim pobjednicima, možda smo mogli i njih oduševiti za Indiju. Mislim da smo mogli, da smo morali. Ali se ja ipak ponosim našom generacijom, to jest time da nismo uradili ništa, kako nam prigovaraju. Ne uraditi ništa nije, doduše, mnogo, ali je najviše i najbolje što je na ovom svijetu mogu e. A nama je to uspjelo, stari moj.ć Na to je Enver ubacio u razgovor svoju stalnu pri u o Judi. Priznao ječ da ponekad misli kako je Isus uznesen na nebo samo radi toga da Juda može ovladati zemljom. Nije li u prirodi naših najboljih prijateljstava da jedan prijatelj izda drugoga, pitao je Enver sebe i Simona, toliko o igledno da po neš sumnjati u prijateljstvo ako je ostalo bez izdaje? Ač č to je zazvu alo toliko li no da je Simon morao pomisliti kako Enver toč č govori zbog iskustva s nekim prijateljem i upitao ga nije li to on došao ovamo da se oporavi od izdaje uz istinskog prijatelja koji ne zna izdati. - Nemoj sad o tome - prili no netrpeljivo je uzvratio Enver i po eoč č mudrovati o tome kako su izdaja i prijateljstvo pravi jedino onda kad se izdani prijatelj polomi od truda da shvati i opravda prijatelja izdajicu. To mudrovanje je Simona u po etku smetalo jer je zvu alo kao da s pri omč č č

172

o izdaji nešto li no imaju ili on, ili Enver ili obojica, ali se onda Enverovč monolog tonom udaljio od njih i prestao ga smetati. Postao je dalek i miran, dovoljno da se može odnositi na bilo koga. Nakon toga je Simona preplavila njegova veselost, pa se po eo prisje ati kako su se on i Enverč ć odricali Zuhrine ljubavi, nude i je velikodušno jedan drugome, kao dać samo od njih zavisi kome e se Zuhra oka iti oko vrata. Enver seć č obradovao što je u njihovom pam enju isplivala njihova dje a ka ljubav,ć č č sam se sjetio niza komi nih detalja koji su pokazivali kakve su nespretneč i dobre budale bili njih dvojica, a onda su dugo, s ljubavlju i tugom, govorili o Zuhri i uzdisali za njom, nad njom, sve dok nije pukla zora i Enver izjavio da bi se moglo spavati.

173

13. HLJEBA BEZ IGARA

- Ti, dakle, definitivno nisi normalan, Mihailovi u - obratio mu seć njegov bivši profesor Landeka bijesno, le ima okrenut vratima svojeđ kancelarije i njemu koji je u tim vratima stajao - ovjeku se u ini da tič č namjerno radiš sve kako bi bio što sumnjiviji. Landeka je nastavio gledati kroz prozor, ne udostojivši Simona ni jednog pogleda otkako se pojavio na njegovim vratima, tako da je on i dalje stajao na vratima i nije znao da li da u e ili da se vrati. Nakon dugeđ pauze Landeka se ponovo javi, glasom nešto mirnijim nego u onoj pozdravnoj re enici, ali je taj glas i dalje podrhtavao od bijesa.č - Sad u ja tebi sve nacrtati, Mihailovi u. Pazi: u vremenu napetihć ć me unacionalnih odnosa, u tvoj grad se vrati ovjek koji je iz zemljeđ č pobjegao prije etvrt vijeka, iz razloga i pod okolnostima koji do danasč nisu razjašnjeni. U kratkom periodu od nepunih mjesec dana nakon njegovog povratka, život nasilno izgube etiri osobe. Sve etiri ubijeneč č osobe bile su bliske povratniku, sve etiri su pripadnici drugeč nacionalnosti i utoliko je važnije da se ti slu ajevi riješe. Sve okolnostič ukazuju na to da je gore re eni povratnik ubica, ali ga ti štitiš izč patriotizma i zbog ljubavi prema svom narodu. Staviš ga, doduše, pod prismotru i oduzmeš mu dokumente da ne bi pobjegao, ali ga ne hapsiš i progovoriš o njemu neku dobru rije gdje god imaš pristupa. Narediš muč da ti se javlja svaka dva dana i ekaš da se stvari razjasne. Znaš da suč mogu e tri varijante. On je agent neke strane sile i došao je ovamo poć zadatku, recimo da isprovocira me unacionalne sukobe. itav nizđ Č indicija govori za tu varijantu, ne moram ti ih nabrajati jer ih znaš kao i

174

ja. Sigurno eš se složiti sa mnom da je to najvjerovatnija varijanta.ć Druga varijanta je manje vjerovatna, ali u ludim vremenima kakvo je naše sasvim mogu a, naime da je povratnik došao srediti ra une izć č mladosti, pa ubija redom ljude kojima je ostao nešto dužan. Tre ać varijanta je najmanje vjerovatna, za nju nema ni jednog dokaza i ni jedne indicije, ali ti uporno dokazuješ sebi i drugima da je mogu a jer ti je srcuć najmilija, naime da tvoj povratnik s ubistvima nema ništa. Zalažu i svojć obraz, ugled i posao, ti držiš povratnika na slobodi jer je iz tvog naroda, a tebi je svaki sin tvog naroda kao brat. Od dana njegovog povratka u grad život su nasilno izgubili njegova prva ljubav, pa vjerenik ubijene i njegov školski drug, pa najbolji prijatelj njegovog oca, pa njegov najbolji prijatelj, a on, zahvaljuju i tvojoj zaštiti, živi potpuno normalno, sć jedinom obavezom da se povremeno prijavi kod tebe. Ali on ne izvršava ni tu obavezu, on u jednom trenutku nestane i krije se, a gradom zareda serija požara koji bi po svemu sude i trebali ukloniti tragove s mjestać zlo ina i usput uništiti sve materijalne dokaze. Je li to ponašanječ normalnog ovjeka, Mihailovi u?! To je tvoje ponašanje, to ti dakle neč ć moram napominjati. Landeka se sporo okrene, kao da ini nešto preko svake mjere teško ič izuzetno, pokazuju i time svu važnost svojih rije i i svoje li nosti. Alić č č mu je prvi pogled na Simona, kao rukom, oduzeo svu težinu i važnost. - Kako to ti izgledaš?! Šta si to uradio od sebe? Je li to dakle doktor jedan?! - vikao je Landeka zbunjeno i brzo, vjerovatno potresen pogledom na Simonovo izmoždeno lice. - Sjedi, Mihailovi u, sjedi,ć ovje e, odmori, do i do sebe.č č đ

Simon je rado sjeo jer ga je hodanje od ku e dovde, a onda dugoć stajanje u hodniku pa u vratima Landekine kancelarije, jako umorilo. Mirno je gledao svog bivšeg profesora, bave i se u mislima mnogo višeć sobom nego njime. Landeka je sigurno bijesan i zabrinut, zaklju io ječ Simon, ali on nema mnogo veze s tim. Landeka pokazuje samilost i pogo enost zbog njegovog izgleda, ali je ustvari samo zbunjen i malo muđ je muka od onoga što vidi. Ova sposobnost da iz sugovornikovog tona s potpunom sigurnoš u pro ita koliko je iskrenosti u njegovim rije ima ić č č kakvo je stvarno stanje u njegovom duhu Simonu je bila posve nova. On je do sada znao imati problema zbog upravo suprotne osobine, naime zbog svoje djetinje povjerljivosti koje se nije oslobodio ni u zrelim

175

godinama. Sve što njegov sugovornik kaže, bez obzira na to o kome se radi, Simon je uvijek uzimao bukvalno i krajnje ozbiljno, kao da se radi o izjavi najvjerodostojnijeg ovjeka. Valjda u vezi sa svojim poslom uč kojem ne smije biti dopola kazanih istina, on se ljudima uvijek potpuno otvarao i pretpostavljao da se i oni tako otvaraju prema njemu, tako da je tek naknadno, esto sa distance od nekoliko dana ili još više, razumijevaoč da je neki sugovornik pretjerivao, govorio jedno i mislio drugo, ili naprosto lagao. A sada je odmah, još dok njegov bivši profesor izgovara jednu re enicu, precizno znao koliko je iskreno osje anje koje re enica ič ć č pokreti što je prate trebaju izraziti, koja su osje anja i koje misli stvarnoć iza rije i i pokreta, kakvo je stvarno stanje duha koji se tim rije ima ič č pokretima izražava. Takvog ne ega nije kod njega ranije bilo ni u tragu,č Barbara je ak pravila viceve na ra un njegove naivnosti, pa se sadač č udio svojoj prodornosti i bavio više sobom, pitaju i se otkud mu ovač ć

nova sposobnost, nego Landekom i njegovim rije ima koje je slušaoč takore i s pola uha. ć - Kakav si to, dakle, dragi ovje e!? - pitao je Landeka ponovo kad suč č sjeli, a Simon je na to slegnuo ramenima, sjetivši se da na ljudsko pitanje treba nekako odgovoriti. Bilo je o igledno da bivši profesor pita sač stvarnim interesom, ali je Simonu jasno da su mu misli ipak negdje drugdje. Osim toga, nije znao o emu pita i kako on to izgleda jer svoječ lice nije vidio ve Bog zna otkad, pa je slijeganje ramenima bilo jedinić mogu i odgovor.ć - Zašto se nisi prijavljivao sve ove dane, kako ti je nare eno? - pitao jeđ Landeka nakon kra e pauze, a Simon je na to slegnuo ramenima, znaju ić ć da Landeka ne bi razumio šta mu on pri a ni kad bi mu mogao i pokušaoč ispri ati sve svoje lude košmare i još lu e razgovore s Enverom Pilavom.č đ - Jesi li se ti stvarno sve ove dane krio u ku i? - pitao je Landeka nakonć nove pauze u kojoj je o igledno odmjeravao je li slijeganje ramenimač prihvatljivo kao odgovor prilikom policijskog ispitivanja. Simon je opet morao slegnuti ramenima jer nije znao nikakvog odgovora na ovo pitanje. Prvo, on do sada nije znao da se krio. Drugo, on nije siguran gdje je i kako proveo vrijeme od posljednjeg susreta s Landekom jer dobar dio tog vremena nije proveo u svjesnom stanju. Je li on bio samo u ku i sveć ove dane? Koje dane, to jest koliko ih je? Je li on stvarno bio sam u svojoj sobi za vrijeme košmarnih snova u kojima je gledao lude slike i

176

slušao šapat, pozive, jecaje, uzdahe? Je li se on budio kad je bljeskanje na prozoru prekidalo nizanje slika u njegovim snovima? Je li stvarno vidio sjene koje je u polusvjetlu znao vidjeti kako izlaze iz drvenih ploha ili se vra aju u njih? Nema tu odgovora, a ako ga ima - on ga ne zna, zato jeć šutnja i slijeganje ramenima jedini pošten odgovor koji on može dati. - Došao je trenutak da otvorimo karte, Mihailovi u - objavio je Landekać nakon nove, dosta duge pauze. - Doga aji nas pritiskaju, mi nemamo višeđ vremena za odga anje, ja te više ne mogu pokrivati. Reci mi sadađ pošteno i otvoreno: jesi li ti Srbin, jesi li do kraja s nama? Na ovo neo ekivano pitanje Simon je najprije potvrdno odgovorioč klimanjem glave, a onda se zbunio i slegnuo ramenima jer se sjetio da ne zna s kim bi trebao biti, a kamo li da zna je li s njim i u kojoj mjeri. Njegovo nesigurno slijeganje ramenima naljutilo je bivšeg profesora koji je zamahnuo rukom da udari šakom po stolu, ali mu je neka misao zaustavila visoko podignutu ruku, rastvorila mu šaku i uputila ga da pre e dlanom po zalizanoj kosi.đ - Nisi ti sposoban da sada doneseš neku razumnu odluku, Mihailovi u -ć rekao je Landeka mirno, kad mu je ruka opet ležala na stolu pred njim. - Ja sam sportista i policajac, dakle psiholog do koske, takore i psiholog nać kvadrat, jer ni u sportu ni u policiji bez psihologije nisi nigdje prispio. Ja vidim da ti danas nisi psihološki u stanju da donosiš odluke i zato ti dajem rok od dvadeset etiri asa, hajde recimo etrdesetosam, da mič č č saopštiš svoju kona nu odluku. Ako se do tada ne pojaviš preda mnom ič saopštiš mi da se aktiviraš, ja u te uhapsiti. Ve dugo imam dovoljnoć ć indicija da to uradim, a našao bi se i poneki materijalni dokaz, ne brini. Hajde dakle, sada, golube moj, i razmisli. Dobro razmisli. Simon je morao uložiti ozbiljan napor da ustane, ali je, nakon što se stablizirao na nogama, sve išlo bez problema. Niz stepenice je sišao drže i se za gelender, a na ulici onda ionako nije bilo potrebe zać pokretima koji bi mu mogli poremetiti ravnotežu. Sa mnogo radosti je udisao zrak, slobodan od svih mirisa, ist i dobar, povjerljiv kaoč djevoja ka duša. inilo mu se da ga svaki udah nekako širi iznutra,č Č pove ava ga i produbljuje. Da, istina je da se ovjek samo dahom drži zać č ovaj svijet, to je nedavno neko rekao. Dobro je rekao, ali ko, mili Bože?! I kakve to veze ima s djevoja kom dušom?č

177

U glavi mu se vrtilo od istog zraka, koji se valjda prekomjerno ulivaoč u njega jer ga je on upravo požudno gutao. Kao da su mu se svi kanali u plu ima bili stegli dok je sjedio u policiji, da se zaštite od jakog suhogć mirisa duhana što je izbijao iz profesora Landeke, a sad se rastvorili i raduju se. Ali mu vrtoglavica i opijenost od istog zraka nisu pravilič ozbiljne probleme jer je niz blagu padinu prema centru mogao kora ati ič opijen, i na svojim nesigurnim nogama koje su se u me uvremenuđ potpuno odvikle od hodanja. Bez neke posebne namjere, krenuo je kroz centar grada i dospio do pošte iza koje se sada vidjelo zgarište Selimbegovi a ku e. Prošao jeć ć poštu i uvjerio se da je dobro vidio. Prelijepa ku a o evog najboljegć č prijatelja sada je bila gomila pocrnjelih ostataka. Dobro je što je u ovoj ku i bio svega par puta u životu, tako da sada nema za im žaliti. To jest,ć č imalo bi za im, ali on ne može jer nije vidio i upamtio to za im bič č morao žaliti ovjek koji je u ovoj ku i više boravio. Nije li mu profesorč ć Landeka govorio o požarima? Ovaj je bio glup i opasan, ako je podmetnut. Koja je to budala smislila da usred grada pali ku e?ć Prošao je pored zgarišta i osjetio kako ga preplavlja njegova razdraganost, ona koju je esto doživio tokom razgovora s Enverom.č “Sretno, saputni e!”, radosno je kliknuo neki glas u njemu, kad je bioč dvadesetak koraka udaljen od zgarišta, a Simon je znao da taj glas dovikuje dobre želje Musi Selimbegovi u kojeg je vidio kako se u viduć zrake svjetlosti zaputio iz zgarišta svoje ku e prema haremu na Tekiji.ć Nije se zapitao kako može vidjeti zgarište od kojeg se ve udaljio i kojemć je okrenut le ima, nije se upitao kako je u zraci svjetlosti mogao takođ nesumnjivo prepoznati o evog prijatelja, nije se upitao šta je Musa radioč dosad u zgarištu i zašto tek sad ode prema haremu, ništa se on nije upitao i nije se mogao upitati jer je u njemu sve samo pjenušalo od razdraganosti koja je prijetila da ga uguši. Na kraju malog trga skrenuo je nalijevo, u Karali a sokak, i zaputio seć prema brija nici. Za brija nicu Sadika Karali a neraskidivo je vezanoč č ć njegovo odrastanje, kao što je odrastanje svih mladi a u provincijamać neraskidivo vezano upravo za brija nice, mnogo o iglednije i mnogoč č presudnije nego za druga važna mjesta društvenog života u provincijskim gradovima. U toj brija nici je on prošao ona tri stadija odrastanja koja ječ doživio u Fo i, kod Sadika Karali a je on proživio inicijaciju u u enika,č ć č

178

pa u dje aka, pa u mladi a. Kad ga je otac po eo dovoditi Sadiku nač ć č šišanje, to je zna ilo da e uskoro krenuti u školu, dakle da više ne e bitič ć ć beba i da ga majka više ne može šišati kao do tada. Kad je po eo samč dolaziti na šišanje i pla ati novcem koji su mu sino dali kod ku e, to jeć ć ć zna ilo da on više nije ludo dijete nego jedan ozbiljan dje ak. Kad ga ječ č Sadik prvi put pristao obrijati, Simon je upravo bio u drugom gimnazije, a pri tom se odnosio prema njemu gotovo kao prema normalnoj mušteriji, to je zna ilo da je odrastao i da mora svoj život uzeti u svoje ruke. To ječ bio tre i stupanj inicijacije koji je prošao u Fo i, a sva tri su u Sadikovojć č brija nici bila vidljivija nego u bilo kojem drugom prostoru njegovogč djetinjstva i mladosti. O Sadikovoj brija nici se radilo i u njegovomč prvom književnom pokušaju, pripovijeci “Berberinska elegija”, koji mu se nije baš posre io i koji je tako postao prvi znak da on možda i ne eć ć postati fo anski Isak Samokovlija, pisac i ljekar. U pripovijeci je govorioč o nestanku starinskih brija nica i brica, o tome kako nove generaciječ mladi a u velikim gradovima ne mogu pratiti svoje odrastanje jer nemajuć svoga stalnog bricu i brija nicu na kojima, kao na nekoj letvi s brojevimač i mjerama, mogu izmjeriti koliko su odrasli, kako frizerski salon za muškarce nije i ne može biti važan centar i kultno mjesto u životu jednog ovjeka i jednoga grada, kao što su to nesumnjivo bile starinskeč

brija nice.č U maloj prostoriji, koja mu se nekad inila ogromnom, nije bilo nikogač od gostiju, samo je ostarjeli Sadik Karali ležao na se iji na kojoj je on,ć ć Simon, nekad uzbu eno sjedio ekaju i na red, a odrasli italiđ č ć č “Oslobo enje” ili razgovarali sa Sadikom i me usobno. Sada nije bilo niđ đ “Oslobo enja”, ni na se iji na kojoj je ležao Sadik, ni na stolicama što suđ ć stajale ispred zida s ogledalima. Starac teško ustane i upitno pogleda u Simona, a on mu pokretom ruke pokaže da želi brijanje, pa onda, ne ekaju i odgovor, pro e i sjedne na desnu stolicu koja je bila znatno nižač ć đ

od lijeve i predvi ena za odrasle. Sadik mu, rukama koje su vidnođ podrhtavale, omota snježno bijelu krpu oko kragne, dobro ga nasapunja da mu omekša bradu, isproba britvu i zastane trenutak kao da razmišlja, pa je onda za svaki slu aj naoštri na debelom potamnjelom kožnom kaišuč koji je još u ono vrijeme, isti ovakav, visio na svome mjestu desno od ogledala. Nakon što je minutu -dvije, s brzinom i elegancijom istinskog virtuoza, prelazio britvom po kaišu, jednom pa drugom stranom,

179

proizvode i pri tom jedan ugodan pljeskav zvuk, ispustio je kaiš, jošć jednom provjerio britvu i onda prišao stolici sa Simonom, kojeg o igledno nije prepoznao. Tupom stranom britve je uklonio višak pjene sč lijeve sljepoo nice, duboko udahnuo kao da se na trenutak sabire, a ondač krenuo prema licu oštrim krajem britve. Istog trenutka su mu ruke prestale drhtati, tako da se brijanje odvijalo bez zastoja. Kad je završio brijanje, Sadik je vrhovima prstiju prešao preko Simonovog lica da provjeri ima li negdje zaostataka brade, izbrijao mjesta na kojima je osjetio bockanje, a onda blagim pritiskom na rame pozvao mušteriju da se nagne prema lavabou. Umio je lice, obrisao ga onom krpom što je štitila kragnu i onda u njega utrljao “Pitralon” blago masiraju i kožu.ć Nakon toga je otvorio veliku plavu kutiju “Nivea” kreme, štedljivo nanio kremu na lice i onda opet dugo masirao. Gledaju i se u ogledalu zać vrijeme ove procedure, Simon je primijetio da je smršao, suzio se i neobi no ublijedio. Zapravo izbijelio, nije to blijedo nego doslovnoč izbijeljeno lice, i vjerovatno je to ono što je onako osupnulo profesora Landeku. To je bijelo kao papir, kao “Nivea” krema. Ali od ega samo ič kako? Platio je i izišao bez traga one veselosti s kojom je ušao u brija nicu.č Upravo se oprostio s jednim od životnih snova, upravo je izgubio vjerovatno posljednju priliku da ostvari jednu od najvažnijih želja svoje rane mladosti: da ga Sadik brije i usput s njim razgovara o fudbalu, skupo i, politici, da razgovara onako kako je razgovarao s njegovimć ocem i drugim stvarno odraslim ljudima. Istina je da je on par puta ovdje ekao sjede i s odraslima i itao novine, da ga je Sadik nekoliko putač ć č

obrijao i da je to zna ilo njegov ulazak u svijet odraslih, ali je još u onoč vrijeme bilo jasno da to nije onaj kona ni i istinski ulazak. Njegovoč ponašanje u brija nici i Sadikov odnos prema njemu pokazivali su da ječ on dospio na granicu odraslog svijeta i da ga sasvim malo dijeli od onog pravog, od onoga što se moglo dogoditi sada da ga je Sadik prepoznao, da se on predstavio i podsjetio Sadika na sebe, da je u njemu ostalo želje i snage za obnavljanjem onog vremena. Možda je moglo biti onako kako je trebalo biti - da on ita novine dok ne do e na red, pa da malo odgodič đ sjedanje na stolicu kad do e na red, dok ne završi lanak koji je po eo,đ č č pa da ga Sadik pita, kad ve bude na stolici šta je to itao, pa da zajednoć č pametuju o onome što je on itao i ekaju da se drugi uklju e... A idu egč č č ć

180

puta nema, ne treba imati iluzija, nikad više Sadik njega ne e obrijati, toć je jasno svakome ko ih pogleda. Krug se nije htio zatvoriti, šta li? Palo mu je u o i da Ibrahim nije navratio do njega sve ovo vrijeme štoč ga je proveo u izolaciji, s Enverom, i to ga je za udilo. Ne zna Ibrahim dač je Enver tu, a i da zna, on bi navratio pitati treba li im šta i povukao se ne smetaju i, kao što je cijelog života inio. On bi sigurno tako uradio jer jeć č on takav, on je ovjek koji ne zna smetati. Nije im se valjda neštoč dogodilo? Ne bi on u Enveru vidio razlog da ne navrati, nije mogu e dać se njih dvojica ne znaju i ne trpe. A zašto je Enver, uostalom, došao? Bog zna koliko su sati proveli brbljaju i i koliko su no i prosjedili, a da onć ć nije ni jednom rije ju nagovijestio zašto se pojavio onako tajnovito, zaštoč stanuje kod njega iako su pola sata od njegove ku e, zašto ovako upornoć sjede skriveni od svijeta i Božijeg svjetla. Nikom, pa ni Enveru, ne može pre i u naviku da prijatelje nakon sto godina do ekuje kao zgusnuta sjenać č kapije i onda se krije u njihovoj ku i. Pa on se nije ni rukovao sa mnom,ć sinulo je Simonu u jednom trenutku. A onda mu je pažnja otkliznula na gusti grozd zrelih šljiva koji mu se našao u centru vidnog polja, zapljusnula ga je jedinstvena boja zrele šljive u kojoj se u tajanstvenom omjeru miješaju tamnoplavo i zeleno, pa su se sva pitanja u vezi s Enverom rasplinula prije nego što su se i oblikovala do kraja. Svratio je kod Ibrahima, ali nije stigao u i u ku u jer se starac pojavioć ć na vrhu stepenica što vode u gornji boj upravo kad je on zatvarao za sobom ku na vrata, kao da ga je vidio kad je ulazio na kapiju i požurio dać ga presretne prije nego prodre u ku u. Našli su se u nepodnošljivo glupojć situaciji - Ibrahim pri vrhu stepenica, gore, a Simon s kvakom ulaznih vrata u ruci, u podnožju stepenica, dolje, obojica zbunjeni okolnostima u kojima su se našli, nesposobni da sakriju zbunjenost i nespremnost za uloge koje su im nametnute. Ibrahim je uko eno i neprijazno pitaoč odozgo, sa stepenica, ne kriju i da pita s ciljem da posjetu okon a već č ć ovdje, na ulaznim vratima, treba li Simonu nešto. - Ne treba, ustvari - odgovorio je Simon, zbunjen toliko da nije osjetio ak ni povrije enost - samo sam navratio da vidim kako ste, je li šta sč đ

vama. - Nije, Bogu hvala, zasad je u redu koliko može biti - odgovorio je Ibrahim neutralno koliko je mogao, blude i o ima slijeva nadesno ić č uporno izbjegavaju i da pogleda gosta. - A tebi hvala, koji pitaš. ć

181

Onda su opet stajali, zato eni u glupu situaciju u kojoj su se našli, neč znaju i da iz nje izi u i nesposobni da se u njoj sna u. Ibrahim o iglednoć đ đ č nije želio da mu Simon u e u ku u, a nije ni znao ni mogao zamolitiđ ć neželjenog gosta da ode - on koji je cijelog života samo pozivao u ku u.ć Zato je govorio onako neutralno, kao nikome ili svima, gledao mimo sugovornika, stajao kao da je od drveta i prebacivao težinu tijela s noge na nogu, ne znaju i ni šta ni kako sa sobom. Zato ga je Simon, mirnoć zamolio da kaže ime se to on ogriješio o Nusretu i o njega, jer je,č zahvaljuju i svojoj novoj sposobosti, razumio sada Ibrahima onako kakoć je jutros razumio Landeku. Bilo je jasno da Ibrahimu na srcu leži nešto što mu ne e ni na jezik, a kamo li s njega, pa je Simon svoje pitanjeć morao u raznim oblicima ponoviti nekoliko puta. Isto toliko puta je Ibrahim uzvikivao “Ma pusti to!” i odmahivao rukom, “Znaš ti to, brate, i sam!” i krivio lice, “Pro i me se!” i “Nije moje da sudim”, ali je onda,đ kad se jednom otisnuo, u kratkim i brzim, kao otkinutim, re enicamač objasnio Simonu o emu se radi.č U etvrtak, 29. augusta, onda kad je sahranjena sirota Zuhra, u Bajezid-čbabinoj tekiji na Crnom vrhu ubijen je Enver Pilav, jedan dobri izgubljeni ovjek koji je tamo živio jer nije imao drugog uto išta (“znašč č ga ti, dolazio ti je u ku u, družili ste se”). Ljudi su vidjeli da su se ubiceć dovezle velikim tamnoplavim autom strane registracije, negdje izme uđ pola devet i devet nave er. Ibrahim je sa svog prozora vidio kako ječ ispred Simonove ku e, izme u osam i pola devet nave er toga istog dana,ć đ č otišao jedan veliki tamnoplavi auto strane registracije. Simonov auto, naime, koji do najsitnijeg detalja odgovara opisu auta kojim su se dovezli ubice. Taj auto je kasnije, tokom no i, Ibrahim ne zna ta no kada,ć č ponovo parkiran lijevo od kapije. U vremenu kad nije bilo auta pred ku om, nije ni Simon bio kod ku e, a kasnije, kad je auto opet bio tu,ć ć Simon nije otvarao i javljao se, kao da se od ne ega odmara ili oporavlja.č To Ibrahim pouzdano i li no zna. Svoje kratko objašnjenje Ibrahim ječ završio primjedbom da se Simon zaista nije trebao vra ati u Fo u, ako seć č vratio radi ovoga, ali da “jadnog ovjeka ionako niko ne pita”. Vidjelo seč da mu je nekako žao Simona, i da mu je žao što ga ne može pustiti u ku u, i da mu je žao sebe što mora vra ati ljude s ku nog praga, i da muć ć ć je žao svega op enito, a pogotovo svijeta i jadnog ljudskog roda jer ljudić imaju sudbinu a ne mogu njome upravljati.

182

“Zato je Enver onako uporno govorio o Judi!”, sinulo je u Simonovoj glavi i on je bez rije i izjurio iz Ibrahimove ku e. Ogor enje mu je daloč ć č snagu koju odavno nije imao, tako da je pun poleta žurio preko Ibrahimove avlije u namjeri da se raspravi s prijateljem koji je povjerovao da ga je on mogao izdati i sudjelovati u njegovom ubistvu. Je li ga to ogor enje ili nešto drugo sprije ilo da primijeti kako je suludo sveč č ovo što mu je Ibrahim ispri ao i ovo što on namjerava? Kad je zatvaraoč za sobom Ibrahimovu kapiju, sjetio se da je on sa harema, nakon Zuhrine i Feslijine sahrane, otišao u hotel i tamo zaglavio do gluhog doba. Sjetio se tako er da klju evi od auta uostalom ionako nisu kod njega nego kodđ č policije, a onda se sjetio da je kratko po njegovom dolasku u hotel, Kordo nekamo otišao a profesor Landeka ga na nešto upozoravao. Je li mu Landeka tada dao i klju eve od auta? Ne može on to znati, pogotovo neč može tvrditi da mu je dao njegove klju eve, one što mu ih je oduzeoč zajedno s pasošem, ni ako je dao. Uostalom, sve to može ekati, on e seč ć ve kod Ibrahima opravdati i objasniti mu stvar, sada je najhitnijeć raspraviti s Enverom ono oko Jude. Krevet u sobi njegovih roditelja bio je neraspremljen i netaknut, po svemu se vidjelo da na njemu godinama niko nije ležao, jedino je gusti oblak orahovog mirisa, koji je lebdio u sobi, svjedo io da je Enver Pilavč boravio ovdje. Osim mirisa, nije bilo ni najsitnijeg traga njegovog boravka, a ni miris nije baš pouzdan dokaz jer je u ku i odnekud mirisaloć na orahe i prije nego što se Enver pojavio. Ni u kuhinji ne može biti tragova, dok je bio ovdje nije ni jeo ni pio, samo je sjedio za stolom i govorio. Ali ne, glupo je o tome pitati, naravno da je Enver bio ovdje i da su razgovarali do besvijesti, makar pet miliona ljudi dostojnih povjerenja tvrdilo da je ubijen prije nego što se pojavio pred njegovom kapijom. Jasno je osjetio da bi lakše povjerovao u to da mrtvi hodaju i razgovaraju, nego u to da sve ove dane nije proveo s Enverom Pilavom, najboljim prijateljem iz vremena svog odrastanja. “Naukama svaka ast, ali ovjekč č mora malo vjerovati i sebi”, mislio je neki glas u Simonu. Gotovo je siguran da za ovo postoji neko objašnjenje, Enver nije, recimo, dovoljno ubijen ili nije ubijen nimalo a svjedocima se u inilo da jeste skroz,č možda je nešto tre e ili etvrto, ali se ni u kojem slu aju ne možeć č č razgovarati o tome je li on ovdje bio i je li no ima mudrovao sjede i zać ć kuhinjskim stolom, prekoputa Simona.

183

Dok se tako, u otvorenim vratima roditeljske sobe, neki novi Simon bunio protiv starog Simona i njegovih istina, za uo se jedva ujan šapat.č č Neki neizrecivo blag i tužan glas nešto je govorio. Nije se moglo razumjeti šta govori, nije se moglo sa sigurnoš u re i da se uop e ujeć ć ć č neki šapat, ali je Simon odmah znao da je to poziv. Krenuo je za šapatom, zatvorio vrata roditeljske sobe i prešao u svoju sobu. Ogledao se oko sebe, par puta prešao preko sobe razgledaju i uglove, pod,ć namještaj, ali nije uspio odgonetnuti zašto ga je šapat doveo ovamo. Pogledao je kroz prozor i uvjerio se da je vani sve normalno koliko i u sobi. Nakon toga je, malo razo aran, sjeo na stolicu pored pisa eg stola.č ć Pogled mu je slu ajno pao na blok listova za pisma koji je nedavno imaoč u rukama, kad je tražio pismo što ga je po eo pisati Barbari. Na vrhu ječ stajao gusto ispisan list kojega prošli put sigurno nije bilo. Pružio je ruku, dohvatio list i pro itao:č“Draga Barbara,šteta što te ovdje ništa ne pamti. Da si bar jednom bila ovdje, sve bi te pamtilo i željelo, kao što te pamtim i želim ja, a tada bi mi bilo mnogo lakše jer ne bih više bio sam. U opštoj ežnji za tobom, moja izdvojenostč i moja samo a bi se naprosto izbrisale i ja bih bio normalan dio svijetać koji te želi i ezne za tobom jer te pamti. (Je li mogu e jedno bezč ć drugoga? Tebe pamtiti, zna i za tobom eznuti i željeti te, zar ne?)č č Nemoj sada složiti lukavu facu i u sebi me nazvati dijalekti arom, kakoč iniš svaki put kad misliš da nešto mutim. Ne mutim, vraški te trebam. Ač

osim toga, jeo sam maloprije sjecani burek. Sigurno sam ti mnogo puta govorio o razlici izme u sjecanog i obi nogđ č bureka, o tome koliko je ta razlika nama Bosancima važna i o tome da eć svaki pravi Bosanac nakon prvog zalogaja znati koji od dva mogu ać bureka jede. Ponekad mislim da je razlika izme u sjecanog i obi nogđ č bureka za Bosance toliko važna da je usporediva s onim temeljnim razlikama na kojima po iva svijet, kao što su razlika izme u dana i no i,č đ ć ljeta i zime, muškog i ženskog. Naime, razlika izme u obi nog i sjecanogđ č bureka je razlika izme u puke hrane i gastronomske umjetnosti koja jeđ istovremeno hrana i poruka kojom se može izražavati ljubav, nadahnu e,ć poštovanje, a u svakom slu aju je znak truda i poštovanja. Obi ni burekč č je održavanje života, sjecani je pokušaj da se životu doda smisao jer se sjecanim burekom uvijek govori. Sjecani burek se, naime, pravi za one

184

koje se poštuje i voli, za koje se ne žali trud i vrijeme, za one kojima se to želi re i i pokazati.ć Burek je, kao što znaš, pita s mesom. Meso se pomiješa s crvenim lukom, a onda se rasporedi po jufki, zamota u jednu vrstu crijeva od tijesta, složi po tepsiji u formi spirale koja kao da se bezuspješno trudi da postane krug, pa se onda pe e. U obi ni burek se stavlja faširano meso, uč č sjecani meso koje se sjeckalo rukom. Kad ti ovako objašnjavam, osje amć nelagodu jer znam da bez direktnog iskustva ne možeš shvatiti pa ni zamisliti kako je velika razlika izme u ove dvije varijante jednog jela.đ (Uzgred re eno, sli no je s krompirušom, drugom vrstom pite koja uč č bosanskoj gastronomskoj kulturi ima gotovo amblematsku vrijednost. Krompirušu s rendanim krompirom poslužujemo onima koji su nam ravnodušni, recimo ljudima koje ne poznajemo ili onima koje želimo samo nahraniti jer im više nemamo šta poru iti. A za one koje volimo,č one kojima imamo šta re i i s kojima želimo komunicirarti dodirom,ć trudom, emocijama, kao i za one koje posebno poštujemo, pravimo krompirušu za koju krompir sjecamo rukom. Svojom rukom.) Kako je mogu e da jedna nevažna tehni ka pojedinost, kakva je obrada mesa,ć č proizvodi tako ogromnu razliku? Za Bosance su, naime, obi ni i sjecanič burek gotovo dva razli ita jela.č Pametni ljudi su našli jedno tehni ko, dakle razumu prihvatljivo,č objašnjenje. Mašinska obrada mesa je naprosto suviše gruba za ovu namjenu, ona ocijedi iz mesa njegove sokove i tako mu oduzme karakter. Meso samljeveno u mašini je bez sokova i zato bez posebnosti, ono je nekakva uopštena namirnica od koje se može preživjeti ali ne može uživati, nešto što donosi korist ali ne može donijeti radost. U sjecanom bureku je, naprotiv, meso koje je birala i u komadi e sjeckala ljudskać ruka, i to ruka onog ovjeka koji nije žalio vremena i truda da izabere ič pomiješa najbolje do ega je mogao do i. Ona ruka koja je opkalač ć č najslasnije komadi e mesa uza samu kost i miješala ih sa skupim mesomć iz buta, koja je to oplemenjivala za inima i umekšavala, miješala s lukomč i mijesila, razvla ila jufku i raspore ivala sve to po njoj - ta je rukač đ svojim burekom nešto poru ila tebi koji burek upravo jedeš. Ona ječ uostalom nekako i prisutna u bureku koji je za tebe napravila, ne možeš ti svojom rukom satima obra ivati nešto a da u tom ne ostane trag te ruke iđ nekakvo sje anje na nju. Zna se kome se i kada pravi sjecani burek, znać

185

se kada i kako se kazuje nekome da se mahsuz za njega napravio sjecani burek, zna se... Sve se zna, nije slu ajno bosanska kultura proizvela itavč č složeni sistem pravila koja odre uju kada se, kome i kako pravi koje jelo.đ Ali nisam htio o tome, htio sam ti govoriti o tome da svaki normalan Bosanac kod prvog zalogaja zna jede li obi ni ili sjecani burek, rendanuč ili rezanu krompirušu. Zamisli kakvo se ulo okusa mora imati, da bi seč to moglo! Kako jaka i kako organska mora biti veza izme u ovjeka iđ č njegove gastronomske kulture, da bi on mogao tako brzo i pouzdano prepoznavati takve razlike. O tome sam ti htio govoriti i o poštovanju koje osje am za tako osjetljiva ula. Nema toga bez viševjekovneć č tradicije, bez intenzivnog dodira ovjekovog s tom svojom tradicijom,č bez rafiniranosti koju stvara spoj ova dva uslova. Dok ovo ispisujem, pada mi na um jedno naše ljetovanje. Iz Palerma smo došli na izlet u Napulj, gdje je neko tebi ukrao tašnu, pa smo morali dva dana provesti u Napulju dok nam od banke iz Berlina ne stigne garantno pismo. U ta dva dana smo jeli hljeb i jednom se po astili picomč da sebi popravimo raspoloženje. Drugog dana nave e, kad je novac več ć bio tu i mi se gostili u restoranu, ti si imala jedan od svojih napada rje itosti. Dobro sam upamtio ono što si govorila, ne vjerujem da samč bilo koji od tvojih govorni kih prepada doživio tako duboko kao ovaj.č (Nisi kasnije zapisala ono što si govorila, koliko god da sam te nagovarao, nisi valjda mogla napisati jer nisi imala narudžbu ni od jedne redakcije. Ponekad mislim da ti i poznavanje samih slova obnoviš kad dobiješ neku narudžbu, ljenjivice grozna, bez narudžbe si naravno nepismena.) Ne mogu doslovno ponoviti, ali pamtim da si govorila kako na jugu Italije ovjek shvati zašto se Bog uvijek objavljuje siromašnima, brine seč za njih, govori njima i o njima. To je zato, tvrdila si, što siromašnima i siromaštvu treba duh, nadahnu e, prosvjetljenje, rije ju, treba sve ono štoć č jedino duh može darovati. Mi smo u dva dana jeli deset vrsta hljeba, naizgled uvijek istog jer su sve te vrste bile napravljene od bijelog brašna, ponekad s malo maslinovog ulja ili s ponekom maslinom u tijestu, ali po ukusu ti hljebovi nisu bili jedan drugome ni nalik. Koliko god da je to pred o ima bilo uvijek isto, u ustima je to bilo deset razli itihč č jela. E to je umjetnost, za takvo nešto treba nadahnu e, treba nešto višeć od pukog prenosivog znanja, treba duh i njegova milost: od bijelog

186

brašna, vode, soli i kvasca, ponekad s findžanom maslinovog ulja a nekad i bez njega, napraviti desetine jela prepoznatljivog i zaista dobrog okusa. To je pošlo za rukom sirotinji s juga Italije, oni su napravili desetine, možda stotine, vrsta hljeba i peciva od stalno jednakih sirovina i uvijek istom obradom, po okusu me usobno toliko razli itih da ih ak niđ č č stranac ne e pobrkati. Ili još uvjerljiviji primjer sa picom: ne može se bezć duha i umjetnosti malo hljeba premazanog kuhanim paradajzom pretvoriti u poslasticu koja e osvojiti svijet. Nije umjetnost napravitić dobro i ukusno jelo od najboljeg komada gove eg mesa, prije bi bilađ umjetnost od tog mesa ne napraviti dobro jelo. Ne treba ti pamet i znanje ako imaš takvo meso, ne treba ti duh i nadahnu e, treba ti samo malo solić i vatre, ako nisi ljubitelj krvavog mesa. Ali od malo tijesta i paradajza napraviti dobro jelo, od tijesta bez paradajza napraviti desetine dobrih jela razli itih po okusu - to sigurno ne ide bez duha i kreativnosti, bezč ne ega što je više od materijala. Jer jedino onim što mu ti dodaješ, tijestoč se uzdiže do poslastice ili poprima deset razli itih okusa, a ti mu,č siromašan kakav si, možeš dodati jedino duh, znanje, nešto od nekog drugog svijeta. Bogatstvo je doslovno i sebi dovoljno, njemu ne treba duh. Siromaštvu je on neophodan, sirotinjskom prisustvu na svijetu dodijeliti otmjenost i dostojanstvo, ljepotu i privla nost, sjaj i uzvišenostč - to može jedino duh, dakle kreativnost, nadahnu e, umjetnost, to možeć sirotinjskoj prisutnosti na svijetu dodijeliti kultura koja pamti i traje, koja ne osvaja prostor nego uva i oblikuje vrijeme.č Tako si otprilike govorila one no i u Napulju, oprosti mić pojednostavljenja i nepreciznosti. Kad bi samo znala kako se to što si govorila vidi, prima i razaznaje ovdje u Bosni! Kad bi znala kako mi tvoje rije i ne e iz pameti otkako sam ovdje! Kako ih sve što vidimč ć potvr uje i kako one mnogo ovoga što vidim objašnjavaju. đ Ipak ima nešto što je dublje i stalnije prisutno u meni od tvojih ondašnjih rije i. To je tvoj glas, pokreti, miris, to je muzika koja ječ nastajala kad nam se kože dodirnu. Eh, zvijeri dragocjena, kako si duboko i neotu ivo u meni!đ Ali ne u o tome u pismu, ne u ni o emu dok mi opet ne budeš uć ć č rukama. A sve do tada, one e biti prazne, sasvim prazne.ć S.”

187

Buljio je u pismo i stoti put ga iznova pro itavao bez stvarnog u enja.č č đ Kad i kako je ono moglo nastati? Jeste njegov rukopis i jesu uglavnom njegove rije i, sve je njegovo osim potpisa inicijalom koji sigurno niječ njegov. Nikad se nije potpisivao inicijalom, pogotovo se ne bi tako potpisao na poruci Barbari koja je smatrala izrazito nepristojnim nešto potpisati prvim slovom imena. I anegdota s Barbarinim govorom o duhu i siromaštvu je istinita, i ton pisma je njegov. Ali on pismo naravno nije napisao, toliko je jasno i sigurno. Krenuo je rukom da ga vrati na gomilu listova s koje ga je uzeo, ali se otvori pretinac iznad ladice koju neki dan nije uspio otvoriti, kao da poziva ili zahtijeva da pismo stavi u njega. Nije do sad ni znao da njegov stol ima ovaj pretinac. To jest, znao je po tome što je iznad prve ladice bila jedna daska sa rukohvatom, nešto uža od poklopca normalne ladice, ali se ni onda kad je dobio stol ovaj pretinac nije mogao otvoriti. Zbog njega se valjda ni ladice nisu mogle zaklju avati jer je s njim povezanč mehanizam koji ure uje zaklju avanje ladica. Spustio je pismo u pretinacđ č i zatvorio ga, a onda bez stvarne radoznalosti isprobao ladice, jednu po jednu. Sve su se otvarale bez problema. Po eo je pregledati sadržajč ladica, kao da se želi podsjetiti na a ke dane, iako u njemu nije bilo niđ č sentimenta ni želje za tim danima. Najuo ljivija u prvoj ladici bila je tekač sa citatima, jedna debela sveska velikog formata u koju je iz knjiga koje ita prepisivao re enice, misli i pasaže posebne ljepote ili one koje ječ č

smatrao dostojnim pam enja. Bez radoznalosti je listao knjigu citata,ć kako ju je zvao u ono vrijeme, a kad je pokušao itati imena citiranihč autora, kao da se želi sjetiti šta je sve itao kao gimnazijalac, opazio je dač u sobi vlada mrak. Protegne se i okrene prekida , ali se svjetlo ne pojavi.č Ode do kuhinje i provjeri na šporetu i frižideru, pa se uvjeri da nema struje. Strašno ga je pogodilo to što nema struje, to je saznanje primio gotovo kao presudu. “O, Bože!”, jauknulo je nešto u njemu i grlo mu se steglo od napora da zadrži jecaj. “Šteta što Enver danas ne e do i, njemu bi ovoć ć taman odgovaralo”, mislio je u njemu neki drugi glas, potpuno miran, gotovo ravnodušan. U špajzu je našao svije u i šibice, vratio se u svojuć sobu i zapalio svije u. Vedro je planula i ispunila neveliki prostor toplimć svjetlom, pa se i vlažna tuga što je gušila Simona malo smirila. Sjeo je opet na stolicu, vratio knjigu citata na njezino mjesto, pozatvarao ladice i

188

namjestio se kao da eka. Možda je i dobro što nema struje, elektri noč č svjetlo nema ovu razigranu toplinu. Iako... Ima li išta na svijetu što bi njega sad moglo ugrijati? U neko doba se plamen svije e po eo smanjivati i bojiti crveno, kao dać č u sobi ponestaje kisika. Nakon par sekundi je, umjesto plamena, na vrhu svije e stajao potpuno miran mali crveni krug koji se nije gasio, nijeć smanjivao i nije rastao. Od njega se mrak u sobi nije mogao smanjiti ili rasvijetliti, samo se obojio crveno. Svije a se, rekao bi, nije topila, ać mirni crveni krug na njezinom vrhu ipak se nije gasio. Onda se kroz crveni mrak sobe rasprostro šapat koji poziva. Simon ga nije jasno uo i nije razumio poziv, ali je znao da e ga slijediti.č ć

189

14. ZOGRAFE, DOKLE TI POGLED DOPIRE?

Ostavio je svije u s crvenim kruži em umjesto plamena u sobi na stolu,ć ć bilo mu je jasno da od nje ne bi imao koristi i još jasnije da mu ne eć trebati na putu na koji ga je pozvao jedva ujni šapat. Kretao se jakoč sporo zbog mraka i zbog manjka snage, ali i zbog nekakvog svog osje anja, tako da je njegov prolazak kroz sobu, predsoblje i veranduć imao nešto izrazito sve ano. Nije se oslanjao na zid dok je silazio nizč stepenice, nije morao pružiti ruke naprijed da drži ravnotežu i izbjegne mogu e prepreke, nije isturao naprijed nogu kojom je upravo zakora io ić č njome pipao da na e narednu stepenicu. Išao je uspravan, s rukamađ opuštenim niz tijelo, sve ano kao da je njegov silazak dio nekog obreda.č Išao je, najkra e re eno, onako kako se ne silazi u mrklome mraku nizć č stepenice koje je tijelo zaboravilo. Kad se našao u podnožju stepenica, uo je šumno otvaranje podrumskih vrata, pa je prošao kroz njih ič

nastavio sve ano kora ati kroz podrum u kojem je vladala crvenkastač č tama poput one u njegovoj sobi, kao da i u podrumu negdje stoji svije ać koja ne gori nego se crveni na vrhu. Upravo je bio prošao otprilike polovinu podruma, kad su se sa škripom i treskom otvorila ona metalna vrata što su se neki dan pojavila. Iz toga je bilo jasno da mu valja tamo gdje svjetlost neki dan nije htjela. U vratima ga je preplavio strahovit bol od kojeg se svaki miši zgr io, ać č svijest zatamnila i izgubila se onako kako se gubi u trenucima ekstaze. Valjda je zato, zbog te srodnosti s ekstazom, u ovom bolu bilo i naslade, one žestoke, duboke naslade koja bez bola i nije mogu a, kakvu je on,ć Simon, ponekad znao naslutiti s Barbarom. Ali je ovo bilo ja e, ovo ječ bilo tako bolno i duboko da bi bilo mogu e jedino ako bi im seć pomiješale kosti i ono dublje od kostiju, a to u ovom svijetu ne bi išlo akč ni izme u njega i Barbare. Ovo je bilo tako duboko da za ne im takvimđ č nisu mogli ni eznuti, ne samo zato što za njega nisu znali.č Kad je došao do sebe, pokrenuo se naprijed, još uvijek nesigurno, na nogama koje su trnule i boljele od gr a kojeg se nisu oslobodile do kraja,č pokrenuo se tjeran jakom neshvatljivom ežnjom za ne im što bi mogloč č

190

postojati negdje dalje ispred njega, žudnjom da se primakne tome nevi enom, a možda i nadom da e se tamo naprijed umanjiti bol koji muđ ć je zaposjeo tijelo. Nakon prvog nesigurnog koraka što ga je uspio napraviti, uo je, odnekud zdesna i kao iza sebe, glas koji je odmahč prepoznao. - Ne znam otkud ti ovdje, ali ti se radujem, Simone - rekao je Enverov glas. - Radujem ti se, makar ovdje, prijatelju moj. - Ti si! - okrenuo se Simon udesno i zbunjeno primijetio kako se tamni zid koji ga je okruživao sa svih strana, pred njegovim pogledom rastvara i dobiva dubinu u kojoj se jasno pokazao Enverov lik. Ali ni ta zbunjenost ga nije sprije ila da ogor eno dobaci prijatelju koji mu se etoč č raduje. - Tražio sam te gore, u ku i.ć - S pravom - složio se odmah Enver. - Oprosti mi, nisam mogao znati. - Misliš na Judu? - pitao je Simon strogo. - Mislim. - Hajde, neka bude - zaklju io je Simon pomirljivo.č udno kako se dobro razumiju. Enver je odmah znao šta on misli, on jeČ odmah shvatio i upravo osjetio Enverovo žaljenje što ga je povrijedio neopravdanom sumnjom. Nema potrebe za objašnjenjima i nema straha od nesporazuma, sve je jasno na prvi pogled i bez ijedne rije i. Sad mu ječ jasno i zašto je Enver gore, kod njega, onako uporno izbjegavao svjetlo. Ovdje se vidjelo da su mu o i iskopane, to mora da je vraški boljelo.č - Ti si mrtav, zar ne? - pitao je Simon. - Da, mrtav - složio se njegov prijatelj. - Ho u re i, bio si mrtav kad si me posjetio?ć ć - Ma da, to. Mrtav.Ali se ne mogu smiriti jer je drugi ovjek okusioč moju krv. Valjda ubica, neko od njegovih, ne znam. Enver je objasnio da se ljudi, to jest njihove duše, nakon tjelesne smrti, smire u berzahu, me uprostoru, dakle u podru ju izme u dvaju prostora,đ č đ ili u me usvijetu, onome što je izme u dvaju svjetova. U berzah se dolaziđ đ nakon tjelesne smrti, kad se napustilo vrijeme a još se nije dospjelo u vje nost, da bi se ekalo na kona ni sud i ulazak u svijet bez formi, uč č č vje nost ili barem u svijet s onu stranu zemaljskog vremena. Tu seč miruje, tu se eka, to je stajalište, nešto poput predsoblja ili ekaonice.č č To je dobro za umorne duše, mnogo mira. Jedino se pred velike

191

katastrofe i pokolje uznemire duše samoubica i onih iju su krv okusilič drugi ljudi, pa se moraju vratiti tamo gdje su patile i našle smrt. - Ali otkud si ti ovdje došao - pitao je Enver - to mi nisi rekao. - Iz moje sobe. - Kako to misliš? - Sjedio sam u svojoj sobi kad me je pozvalo. Ne znam koliko jako je to bilo, možda sam mogao, možda sam i trebao odoljeti, ali ja sam krenuo. - A ti si zna i... Naime, ti nisi...č - Ne, nisam, samo sam krenuo za pozivom, slijedio sam ga kako mi se otkrilo - objasnio je Simon. - Pada mi na um da možda ni ja nisam u tebe posumnjao stvarno? - upitao ga je Enver s nadom u glasu. - Možda sam ti poslan s nekim ciljem, recimo kao glasnik ili da ti budem nešto kao vodi ovdje? Zaštoč ne? Simon nije htio više raspravljati o sumnji koja se pojavila kod njegovog prijatelja i naga ati o tome je li on stvarno posumnjao ili mu je sumnjađ usa ena da bi ga se poslalo u nekoj misiji. Zato se okrenuo ulijevo iđ nenamjerno zakora io u mra ni zid koji se našao pred njim, kao zastor ilič č crno ogledalo. Istog trenutka se taj zid rasvijetlio i kao rastvorio, tako da se pred Simonovim pogledom umjesto mra ne plohe našao rasvijetljenič duboki prostor neodredivih dimenzija, kao neka ogromna gra evinađ kvadratne osnove nad kojom je podignut vijenac u formi oktogona, a na taj vijenac onda oslonjena impresivna kupola. Simon je preletio pogledom ogromnu gra evinu koja se ukazala pred njim, pitaju i seđ ć otkud mu je poznata. Poznaje on i voli ove forme, gledao je ve i dobroć upoznao nešto upravo ovakvo, samo mnogo manje. Osim toga, ono što je gledao i još uvijek nosi negdje u sebi, bilo je izgra eno, a ovo što je sadađ pred njim izgleda kao da je ukopano u brijeg, odnosno kao da je izdubljeno u jednoj beskrajnoj stijeni. Ovo je dakle nekakva obrnuta gra evina, odraz u ogledalu neke normalne gra evine, nešto kao njezinđ đ negativ. Ili njezin duhovni arhetip? A i ta kao stijena u kojoj je gra evinađ udubljena ponaša se neprirodno, ona kao da se pred pogledom uvija i sve dalje otvara što se duže u nju gleda. Po drugi ili tre i put je primijetio tuć osobinu podzemnog svijeta i okrenuo se prema Enveru da ga pita zna li nešto o tome, ali je odustao od svakog pitanja kad je vidio izraz na licu svog prijatelja. Okrenuo je pogled tamo gdje su bile usmjerene rupe na

192

Enverovom licu i vidio jednu udnu figuru nepravilnog oblika. Ta seč figura ponijela onako kako se do sad ponašalo sve u podzemnom svijetu - približila se kao da je dozvana, kao da je ljudski pogled privla i. Tako ječ Simon mogao vidjeti da se radi o ovjeku prikovanom na križ, kojem ječ koža oderana po ev od polovine stomaka prema gore, preko cijelih grudi,č pa onda prevu ena preko lica do ispod o iju i žicom vezana prekoč č potiljka, tako da je nesretnik dobio jednu vrstu zara ili nešto kao veo napravljen od vlastite kože. I donji dio tijela je bio sli no unakažen. Odč koljena prema gore koža je bila oderana i posuvra ena, pa u predjeluć prepona vezana žicom, prave i oko donjeg dijela tijela nešto poputć šalvara ili dimija. Na le ima je, oka ena bodljikavom žicom oko vrata,đ č visila daska s natpisom “Najbolja muslimanka”. Po nesretnikovim o imač vidjelo se da je sve ura eno na živom tijelu i da on i sada trpi sve mukeđ koje je pretrpio onda kad je ubijen. Da su mu to dozvolili gr evi koji su ga napali, Simon bi glasno prokleoč sposobnost da zna šta misli i osje a ovjek kojega gleda. Primijetio jeć č maloprije, kad je sreo Envera, da je tu sposobnost dobio ovdje, u podzemnom svijetu, a sada je, pred razapetim nesretnikom, shvatio da se prije radi o prokletstvu nego o daru kojem bi se mogao radovati. - Poznaješ li ga? - upitao je Envera. - Koliko i ti - odgovorio je Enver. - Izgledalo je kao da ga poznaješ, lice ti je to odavalo. - Sanjao sam ga, hiljade puta. Ustvari, ne njega, nego svog daidžu Hadžiju Tahirovi a iz sela Strazica, njega su ovako unakazili etnicić č Pavla uriši a. Majka mi je bila izbjegla, upravo po savjetu svog brataĐ ć Hadžije, a on je ostao da uva ku u i do ekao etnike. Ja ga, naravno,č ć č č nikad nisam vidio, samo sam uo o njemu, ali nisam ak ni uo kako suč č č ga mu ili i ubili. Pa ipak sam ga sanjao, upravo onakvoga kakav je umro.č Ovakvoga. Prvi put sam ga sanjao u Isfahanu, bilo mi je, mislim, dvadesetsedam godina i slušao sam šejha Mula Sadra. Nakon toga esto,č pre esto, uvijek isto. Samo što je u mojim snovima na daidži pisaloč “Muslimanka s dimijama i feredžom”. - Ali ovaj nije tvoj daidža - zaklju io je Simon.č - Znaš, brate, i sam - uzdahne Enver. Bio je u pravu, Simon je znao da je razapeti ovjek pred njimač Ramadan Rusovi , kojeg su gore, u baš i iza Simonove ku e, ovakoć č ć

193

izmu ili i ostavili za sobom ljudi Mom ila Bulatovi a koji su ovamoč č ć došli od Bijelog Polja 1924. godine. To je opet ovaj podzemni svijet, ovdje zna ne samo misli i osje anja, ovdje zna i ljude. Poznavao jeć ovjeka im mu je prišao, znao ga je onako kako se zna u snu - naprostoč č

je znao. Njega i injenice o njemu, njegove misli i njegova osje anja.č ć Primijetio je da su i razgovori ovdje druga iji nego gore, on Enverov glasč ne uje ušima, nego ga uje u sebi, nekako kao utrobom, kao da su rije ič č č izgovorene u njemu, ali Enverovim glasom. Tako je bilo sa svim što je Enver rekao otkako su se sreli ovdje, ali je on to primijetio tek sada, kad je vidio da Enverove upale usne miruju a on ipak uje njegove rije i.č č Simon se okrene tamo gdje je stajao križ s razapetim Rusovi em ić primijeti da se on ve udaljio na rub ogromne dvorane kvadratnog oblika.ć

im skreneš pogled s ne ega, ono se udalji, a onda se vremenom spljoštiČ č i stopi u mra nu ravan u kojoj kao da nestane, objašnjavao je sebi Simonč logiku svijeta u kojem se našao. A ono emu se obratiš pogledom po neč č ti prilaziti i približi ti se sasvim, ako ga dovoljno dugo gledaš. - Tako je - potvrdio je Enver Simonove zaklju ke - ovdje su duše, bi ač ć bez strasti i volje, one moraju primiti impuls izvana da bi se pokrenule, moraju biti oslovljene da bi se odazvale. Jedan moj u itelj je to zvaoč pasivni princip, nekad ženski princip, a nekad opet na elo primanja ič mirovanja. Duša ovdje trpi ono što je ve u životu otrpjela, ona dakleć osje a, ali dobije vidljivu formu i pokrene se jedino ako joj se nekoć izvana obrati pogledom, mišlju ili nekako druga ije. Ne može se sama odč sebe ni pokrenuti, ni progovoriti, ni dobiti trodimenzionalni oblik, ali joj to i ne treba jer one me usobno komuniciraju i jedna drugu percipiraju iđ bez svega toga, u potpunom mraku i tišini. Ne mogu re i da uju ili videć č jedna drugu, ali se znaju, dobro se znaju i razumiju. Simon se u to uvjerio kad je ponovo pogledao nalijevo, kamo se udaljio Ramadan Rusovi s križem. Tamo je ve stajala mra na ravan u kojoj seć ć č nije moglo ni naslutiti ljudsko tijelo ili bilo koji oblik. Simon upre pogled ravno i pred njim se mrak prorijedi, tamni zid se rastvori i on u jednoj niši na oktogonalnom vijencu gra evine ugleda djevoj icu od svojihđ č dvanaest godina s konopcem oko vrata. Zagledao se u nju i ona se pokrenula prema njemu. Kad mu je prišla, zapravo doklizila, nadohvat ruke, znao je da se radi o maloj Zulejhi koja se s majkom krila u šumarku prema vrhu brda Tabija, 1919. godine, kad su ovdje šenlu ilič

194

mnogobrojni ljudi od Nikši a, odjeveni u raskošne uniforme, koji su zać sebe tvrdili da su vojska nove države. Zulejha je vidjela kako su jednog dana u avliju iznijeli njezinog malog brata Emira s krunom od bodljikave žice oko glave, koju su onda stezali nekakvom polugom dok djetetova glava nije prsnula od pritiska. Nakon toga su malo tijelo bacili niz brijeg ukraj baš e i vratili se pi u i veselju. Kad je pao mrak, mala se pokušalač ć prokrasti pored ku a i do i do tijela svog malog brata. “Morala sam gać ć spasiti”, govorio je drhtavi djetinji glas u Simonu, “nešto bi mi bilo da ga nisam pokušala spasiti”. Nije njoj bilo sasvim jasno šta namjerava, vjerovatno je htjela malo tijelo donijeti gore gdje se krila s majkom i sahraniti ga. Uhvatili su je s malim bratom na rukama, njega opet bacili niz brijeg, a nju odvukli u jednu od etiri ku e, koliko ih je bilo u toč ć vrijeme. Dva dana su je silovali, a onda i nju, nalivenu rakijom i u nesvijesti, zakoturali niz brijeg. Nakon par dana se uspjela dovu i doć majke od koje nije ula rije utjehe nego prigovor. “Jesam li ti rekla da seč č ne odvajamo?! Ako emo mrijeti, da mrijemo zajedno!”, bilo je jedinoć što je majka rekla. Danima je, sve do povratka u ku u, ponavljala te dvijeć re enice, o igledno jedino što je bila u stanju izgovoriti. Odmah poč č povratku u ku u, Zulejha se objesila jer nije mogla podnijeti maj inoć č prebacivanje. - Kakvo prebacivanje, bona ne bila! - uzvikne Simon nehotice. - To je ona iz o ajanja, da ne bi prigovorila Njemu!č - Kasno je sada - s jecajem odgovori Zulejha koja ga je krupnim o imač molila da zategne konopac oko njezinog vrata i opet je objesi. Simon, nesposoban da izdrži molbu tih o iju, skrene pogled ustranu ič ugleda, odmah iza Zulejhe, takore i do nje, njezinu majku Hasniju kojać je isto onako mole ivo gledala u nju. Ona je sebi prerezala vene nakonć što je skinula Zulejhu sa štrika i iskrvarila pored njezinog tijela. Je li ona sve ove godine ovako ponizno oblijetala oko k eri i molila je za oproštaj?ć - Ne, samo pred velike pokolje, kad se duše samoubica i ovakvih, poput mene, uznemire i vrate iz berzaha na mjesto svojih patnji. Tada je njima strašno, tada trpe ponovo sve što su onda trpili, samo sada neizvjesno dugo, za onoga ko pati beskrajno dugo. Ina e miruju, u dobrimč vremenima su u berzahu zajedno s drugim dušama i miruju. - Pa ima li im pomo i, Bože dragi?!ć

195

- Ima. Pomoglo bi im kad bi ovamo dospio ist ovjek i sve ih pobioč č onako kako su ubijeni onda. To bi im prekinulo muke jer bi se vratile u berzah, gdje bi mirovale sve do idu eg velikog pokolja ili ak do Sudnjegć č dana, ako bi pokolji u ovom kraju slu ajno izostali. č - Ali gdje eš ti na i danas takvog ovjeka, Envere dragi! - uzvikneć ć č Simon žalosno. - Našao se on - odgovori Enver - evo, ako emo pravo, i dospio jeć ovamo... - Fuj! - obrecne se Simon i okrene pogled od prijatelja, taman na vrijeme da vidi kako se Zulejha i njezina majka Hasnija, koje su se udaljile od njega prema dalekoj niši u vijencu veleljepne prostorije, rasplinjuju u nejasne siluete. - Ne ljuti se na mene, Simone, prijatelju - obrati mu se Enver pomirljivo - niti sam šta govorio o tebi, niti sam ti šta predlagao, samo sam ti govorio o tome kako stvari stoje. A i to sam govorio odgovaraju i nać tvoje pitanje. - Ali stvari po tvome stoje tako da ja moram pobiti sve ove ljude, ako im želim pomo i.ć - Duše, prijatelju moj, duše, ovo odavno nisu više ljudi - spremno objasni Enver, a po tonu se nije moglo znati podruguje li se ili govori ozbiljno. - I u emu je razlika?č - Razlike su mnoge. Ve sam ti rekao da su duše bez strasti i volje. Oneć su, osim toga, bez težine i mirisa, bez inercije i bez potreba. Ove ovdje duše imaju jednu jedinu potrebu, ustvari jednu želju ludu, naime da budu ubijene kao za života i da se vrate u berzah, a one duše u berzahu nemaju ni tu, one naprosto nemaju potreba ni želja. Berzah je, naime, mundus imaginalis, svijet prikaza ili istih slika, eidolona ili duša. U berzahu neč obitavaju ideje nego duše, zato to nije svijet vje nosti kao što nije nič vremeniti svijet materijalnih tijela, nego jedan svijet u kojem obitavaju bi a na me ustupnju izme u tijela i ideja, izme u materijalnog ić đ đ đ inteligibilnog postojanja. Pazi, neizrecivo je važno imati na umu da duše nisu imaginarne, dakle nisu bi a koja postoje samo u duhu onoga kojić gleda i misli, i utoliko nestvarna, one nisu ni stvarne poput živih tijela, one su imaginalne, dakle one su likovi bez teškog tijela, sa injeni odč suptilne materije, recimo od iste svjetlosti. Mislim da se to od ega suč č

196

duše u fizici zove brze estice, tahioni ili nešto sli no. Nisam siguran, neč č znam, ipak sam ja u io samo kod isto nih majstora, ne znam mogu li toč č prevesti kako valja. U svakom slu aju znam da dušu može vidjeti i živč ovjek, u stanju ekstaze i u vizijama kakve mogu imati ljudi bliskič

svetosti, što dokazuje da duša nipošto nije imaginarna. Ona je, kao i svijet u kojem boravi, kao berzah, sa uvala bogatstvo i raznovrsnostč živog materijalnog svijeta, sve njegove boje i sje anja, recimo, samo bezć onoga što je povezano s grubom materijom. - Lijepo, ali mi i dalje nije jasno kako sve to opravdava tvoju pomisao da bih ja bio spreman i sposoban pobiti sve ove ljude, pardon - duše, i to na onako odvratne na ine - nije popuštao Simon.č - Ali ja to nisam ni rekao ni pomislio - mirno je uzvratio Enver. - Samo si to nagovijestio kao prihvatljivo i sasvim mogu e rješenje -ć odbrusi Simon i okrene se od Envera, pogledavši ulijevo. Pogled mu padne na jedno udubljenje u zidu kubi ne osnove gra evine,č đ koje je izgledalo kao lu no zasvo en prozor, a onda na staricu koja seč đ gr ila na podu, pod tim prozorom, obuhvataju i rukama noge ispodč ć koljena i pripijaju i ih uz tijelo, a onda ih puštaju i i opružaju i, uć ć ć nastojanju da se sva što više rastegne. Simon se zagledao u nju bez želje da o njoj nešto sazna, prikovan izrazom neizrevice patnje na njezinom licu, tako da mu se ona približila i odazvala se na njegovo nijemo pitanje. - Jesi li to ti, dušo, živ? - pitala je žena kad je prišla dovoljno blizu. - Jesam. - A odakle si? - Iz Berlina. - Mogu li te ja nešto moliti? - Kaži. - Kad do eš nazad, tamo, u Francusku, reci nekome, kome bilo, makarđ zaustavi nekog na sokaku pa mu reci: ima, reci, u Fo i, u Bosni, jednač takva-i-takva, Fazila, reci. Plaho se napatila. Nek makar on zna. Bila, reci, ta-i-ta, sirotica. I meni dosta. U ku i koja je stajala pored sadašnje Simonove ku e, Fazila se sać ć svojom sestrom blizankom Kanom zavukla pod odmorište stepenica što su vodile u gornji dio ku e i tako se sakrila od ljudi koji su iz pravcać Nevesinja ovamo upali 1876. godine. Simon ih je dobro vidio obje, kao što je vidio sve muke duša s kojima je razgovarao, kako leže poput

197

sardina u konzervi, nagurane tijesno jedna uz drugu, u zagušljivom prostoru punom prašine i pau ine, izme u podrumskog stropa i maleč đ platforme od koje stepenice vode u drugom smjeru. Niko nije primijetio da ih nema dok su uku ane sakupljali u avliju, ni uku ani sami ne bi ihć ć mogli odati ni namjerno ni nenamjerno jer nikom nisu mogle nedostajati dvije usidjelice koje su se uvijek trudile da budu neprimijetne koliko je mogu e, kao da su odsutne. Cijeli dan od kasnog prijepodneva provele suć tako, drhte i jedna pored druge, bez hrane i vode, bez dovoljno zraka,ć grla suhih od prašine što su je se nagutale. Kasno no u, Fazila je ulać č svoju sestru kako hrapavim glasom izgovara, uvijek iznova, jednu te istu molitvu. “Allahu dragi, Ti meni podaj da meni miš si e sa brade”,đ ponavljala je Kana sve brže, sve hrapavije i sve piskavije. Fazili je odmah bilo jasno o emu se radi. Nakon par sati provedenih u njihovomč skrovištu nije više mogu e disati na nos jer se sve pore za epe prašinom,ć č u tjeskobi u kojoj leže nije mogu e pomjeriti ruku i ukloniti bilo šta s biloć kojeg dijela tijela, a Kani se oko otvorenih usta koja moraju ostati otvorena po eo šetkati miš. Ne može zatvoriti usta jer mora disati, neč može ga otjerati jer nema ime, ne može ekati da miš otkrije rupu iznadč č njezine brade i skloni se u nju... Kad je shvatila šta se s Kanom doga a,đ Fazila je uradila ono što bi ih mirisom odalo onima što su upali i da ih nije privukao Kanin šapat. Ali nisu morali ekati da ih oda Fazilin miris. Neki momak ječ provjeravao ima li tajnih ulaza u podrum i skrivenog blaga, pa se našao pored njihovog skrovišta i uo Kanin šapat koji je ve povremenoč ć prelazio u suhi jecaj. Izvukli su ih, a Kana je prevrnula i nasrnula na jednoga od njih neprestano urlaju i.ć - Tako se spasila, sretnica, Bogu hvala - uo je Simon u sebi Fazilin glasč - odmah su je ubili. Fazila se nije spasila. Simon je vidio ono što ona stalno iznova proživljava otkako se iz berzaha vratila ovamo. Vidio je kako muškarci koji su ih izvukli urlaju od smijeha kad su shvatili šta se desilo, vidio je kako su Fazili rasporili stomak i u njega ubacili dva miša, vidio je kako se valjaju po podrumu i ku nim oškovima love i te miševe, kako nać ć ć kraju zašivaju Fazilin stomak i najmještaju se da gledaju priredbu koju su sebi priredili. Vidio je njezine gr eve, vidio je nekog mladog ovjekač č kako joj samilosno presijeca vratnu žilu i drugoga kako u svoju ašuč

198

hvata mlaz što je šiknuo. Gledao je i sada Faziline o i prepune bola koječ ga preklinju da zasije e u žilu i tako okon a ove patnje.č č Nije se to dalo podnijeti, pa je Simon dlanom zaklonio o i da se zaštitič od Fazilinog pogleda, a onda se, kao da to nije dovoljno, sav okrenuo od nje, u nuvši kao od bolnog gr a u stomaku. Kad se prikupio dovoljno dač č č se uspravi, ukloni dlan s lica i otvori o i, ugledao je kao u daljini jednogč visokog ovjeka u neobi nom položaju. Zadržao je pogled na njemu, pač č se slika približila, a kad je prišla dovoljno blizu moglo se vidjeti izrazito visokog ovjeka potpuno sijede brade i brkova, kako stoji, stomakač rasporenog i uzduž i poprijeko, nagnut nad septi ku jamu, kao da nastojič istresti u nju utrobu iz svog stomaka. To je bio Mehmed Dursun, prvi vlasnik Simonove ku e, koji je u stvarnosti uradio ovo što Simon sadać vidi, 1856. godine, par sedmica nakon upada jedne velike grupe arkarač od Užica koja je bila na desetak dana zaposjela cijeli grad. - Strašno je to, prijatelju - govorio je njegov glas, negdje u Simonu, kao da se pravda ili izvinjava. - Teško je kad u ovjeku zamre krv koja muč pripada, teško je kad u njemu zamre dah koji on za sebe osvaja i pridobija iz spoljnjeg svijeta. Ali kad u ovjeku zamre ono što od njegač otpada, kad u njemu umre i zaustavi se ono što od njega mora otpasti, kao naprimjer ti izmet ili mokra a, to je gore od svake muke. Nijeć doživio strahotu kome se krv zaledila, strahotu je doživio onaj kome se zaledila, da prostiš, mokra a ili izmet, pa ne e iz njega. E meni se toć ć dogodilo kad sam vidio šta su mi djetetu uradili, u meni se zaledio izmet, da prostiš. Par sedmica nakon što su arkari istjerani, Mehmed je u klozet istresaoč cijelu utrobu jer nije mogao više u sebi nositi ono što klozetu pripada. Ra unao je, shvatio je Simon, da je bolje biti sav mrtav, nego hodatič svijetom kao da si živ, a nosati u sebi utrobu koja se ne može pokrenuti. I sada su još njegovo lice i glas pokazivali koliko je stida i bola, nijeme muke i o ajanja bilo u Mehmedu kad se rastvorio nad septi kom jamom.č č I sada su još njegov stid i bol bili nepodnošljivi svakome ko ga pogleda s malo sposobnosti da razumije. Bježe i od Mehmeda i njegove muke, Simon preleti pogledomć veli anstvenu gra evinu podzemnog grada i zapanji se od broja ljudi kojič đ su se ovdje okupili. U donjem dijelu gra evine, po kvadratnom podu i nađ raznim visinama kubusa koji ini osnovu zgrade, po brojnim nišama ič

199

jedva vidljivim malim platformama oktogonalnog vijenca podignutog na kubusnoj osnovi, u me uprostoru izme u vijenca i kupole, u brojnimđ đ ispustima i ravninama, na svim mjestima u kojima je kupola pri vrš enač ć za vijenac, svuda, ali zaista svuda gdje je to bilo mogu e, vidjeli su seć patnici, pojedina no ili u grupama, kako ekaju da im se ovjek obratič č č pogledom. Stotine, možda i hiljade, likova koji ekaju u stanjima ič položajima u kojima su nekada napustili život. “Bože, otkud ovoliko nesretnika ovdje!?”, pomisli Simon nehoti no.č - Sve je to iz tvoje ku e - spremno mu objasni Enver. - To jest, ne samoć iz ove jedne, gore su nekad stajale etiri ku e jedne velike familije. Sveč ć je ovo mu eno i pobijeno u tim ku ama pri naletima vojnih jedinica,č ć plja kaških grupa, hajdu kih družina koje su se izdavale za regularnuč č vojsku... Ustvari ne, pri am gluposti, mu eno je i pobijeno desetostrukoč č više, ovo su oni najnesretniji me u nesretnicima, kako sam ti veđ ć objasnio. Ove su se sabrale ovdje jer su trpile ovdje, kod drugih stratišta su se okupile duše koje su mu ene tamo.č - I one ovako... - Da, ovako. Svaki put kad se gore, na zemlji, najavi katastrofa, one se skupe oko svojih stratišta i iznova trpe svoje samrtne muke dok pokolji ne pro u i nova krv se ne osuši u zemlji. Ili dok ih neko ne pobije onakođ kako su pobijene onda dok su bile na svijetu. Nakon toga se vrate u berzah i miruju s normalnim dušama dok se ne najave novi pokolji. - To su gluposti, ko bi pristao da ih pobije ovolike? Ma makar i samo jednog onako kako je to ura eno onda?!đ - Svaki normalan ovjek koji bi zaglavio ovamo, dragi Simone -č uzvikne Enver žalosnim glasom. - Tebi se, dragi moj, valja vratiti gore, u život. Kako eš živjeti, znaju i za njih i za ono što oni pod tvojimć ć nogama trpe? Možeš li živjeti nakon što si ih vidio? Bojim se da možeš jedino ako ih zaboraviš. A jedini na in da ih zaboraviš je da ih iznovač pobiješ. Pazi, nije to neki veliki poduhvat, to je par sati napora, ne mnogo više. Jer to su duše, tu nema mesa i krvi, tu nema napora i znoja, nema smrada i dreke, ti nemaš nikakva tjelesnog napora, ne moraš ak nič simboli no potegnuti za konopac ili reznuti nožem, dovoljno je dač pomisliš na to. Duše su to, Simone dragi, suptilna materija. Kao da na kompjuteru pritisneš Enter, razumiješ?!

200

- Kakva si ti budala postao!! Ali mi nije jasno ni kad ni kako - udio seč Simon svom prijatelju, ne znaju i šta da misli.ć - Nije to budala nego prijatelj! Ja sam onoliko budala koliko sam ti prijatelj i brinem se za tvoje dobro - pobunio se Enver. - Ho eš li seć vratiti u život s o ima punim njihovih slika? Ho eš li živjeti pamte i ih ič ć ć stalno misle i na njih? Ho eš li živjeti znaju i šta oni trpe i znaju i da sić ć ć ć ih ti mogao osloboditi, a nisi? A ako ih pobiješ, sve eš zaboraviti, sve!!!ć I njih, i svoj boravak ovdje, i njihove patnje, i to da su ikad živjeli. Živiš svoj život u sretnom neznanju, razumiješ? Kao blaženici, kao izabrani. Nema ni ega, sve je prelijepo, ali samo ako ih ponovo pobiješ. Mač gluposti, ne pobiješ nego samo pomisliš, kao kad u dje ijoj igri viknešč “pam”. - Samo što se u dje ijoj igri ne rasprskava ni slika ni rije - primijetio ječ č Simon sumorno. - Ne dramatiziraj, molim te, to su logi ke dosjetke. Ti bi njima u inioč č neizrecivo veliku uslugu kad bi im to uradio, ne samo sebi nego i njima - uzbu eno se pobunio Enver. - To je usluga, oni bi ti bili zahvalni.đ - Prekinule bi se patnje koje sada trpe? - Da! To je ono što ti govorim: dobro tebi, dobro njima, svima dobro. Oni bi mirovali sve dok se ne najavi novi belaj gore. - A tada? -pitao je Simon. - Sve ispo etka, evo kao i sada - odgovorio je Enver kao da se pravda. -č Vrati e se ovamo, umnoženi za one što e se sad uskoro ubiti, za vrijemeć ć idu eg pokolja i one iju e krv ubice okusiti. A onda trpiti i ekati, kao ić č ć č sada. - ekati da ih neko novi pobije?Č - Da ih pobije aktuelni vlasnik ku e. ć - Recimo moj sin Sascha, ako bi on bio vlasnik ku e?ć - Recimo on. - Iako on sa svim tim pokoljima nema ništa!? - pobunilo se nešto u Simonu. - Upravo zato. Šta ti imaš sa svim ovim? - pitao je Enver i širokim pokretom ruke pokazao na gra evinu podzemnog grada, kao da je nastojiđ obuhvatiti. - Ne razumijem ti ja baš tu logiku - skepti no je primijetio Simon,č bune i se i dalje ali mirno i umorno.ć

201

- Razumiješ, brate, kako ne bi razumio, samo se praviš blesav - odbrusio je Enver. - Svaki pristojan ovjek je razumije, dakle i ti.č - Upravo zato što sam nevin, trebam se umiješati u sve ovo i nešto rješavati? - Upravo zato! - viknuo je Enver kao da gubi nerve. - Pa šta bi to mogao riješiti neko ko je kriv? Koga to može ubica iskupiti? Šta bi on mogao popraviti? Ni svoja vlastita djela ne bi mogao okajati, ni kad bi shvatio šta je uradio i kad bi se ubio od muke i stida. Ali nemoj, tako ti Boga, da sad ulazimo u raspravu o pravu i pravdi, nije to moja tema. - Ne u, ne boj se, nema tu rasprave - odsutno je odgovorio Simon. ć - Nema, zaista - odmah se složio Enver. - Nego, da ti kreneš s poslom? - Kakvim poslom? - Da ih po neš ubijati. Osloba ati - ispravio se Enver.č đ - Gluposti. To eš ti riješiti bez mene. Mora eš.ć ć - Ne mogu, ja sam jedan od njih - uzviknuo je Enver. - Onda neko drugi. Bez mene, prijatelju! Bez mene! To je jedini odgovor koji ete uti od mene, jedini koji se od mene može dobiti. Bezć č mene!

15. STANOVATI U SEBI

Uzvik “Bez mene!” odjekivao je u njemu još dugo nakon što se probudio. Ležao je na zastrtom krevetu, odjeven kao onda kad je u sobi nestalo kisika pa se plamen svije e pretvorio u mali crveni krug koji neć gori i ne troši svije u. Ustao je i pogledao kroz prozor. Sude i po suncu ić ć sjenama, dan je dobro odmakao, sigurno je ve uvelike prošlo podne.ć

202

Koliko li je spavao, kad je ovako odmoran? Gotovo da ne pamti kad se posljednji put osje ao ovako dobro. Nije to samo snaga, to je mnogo višeć ono dragocjeno a nažalost rijetko osje anje da si dobro smješten u sebi.ć Ono kad sve tvoje zna da si u sebi istinski sku en.ć Na stolu, na dnu kerami ke zdjele, skrutila se gomilica stearina, ostacič rastopljene svije e, koja je o igledno nastavila goriti nakon njegovogć č odlaska. Zadovoljno se protegne, uživaju i u svojoj ispavanosti, svu eć č džemper i košulju i krene u kupatilo. U predsoblju zaškripi pod pod težinom njegovog tijela, a on se od toga radosno osmjehne i još nekoliko puta pritisne nogom isto mjesto slušaju i kako škripu e. “Kako je dobroć ć živjeti u ku i u kojoj pod škripi samo kad staneš na njega”, mislio je. Alić je važno da škripi, odvratno je boraviti u nijemoj ku i. Prekrasno je kakoć je ku a sada normalna i kako on uživa u njezinoj normalnosti. “Pa da, onić su se sklanjali u drvo i izlazili iz njega, zato što je drvo nekada bilo živo!”, zaklju i u njemu neki glas, a njemu kroz glavu sine sje anje da suč ć ga drvene stvari u ku i gledale nevidljivim o ima, da je Enver gotovoć č sigurno izišao iz drveta od kojeg je napravljena kapija, da su podovi u ku i stalno bili nemirni... Ali uvijek drvo, stalno drvo. Život koji jeć jednom postojao ne može se izbrisati niti zaboraviti, ma koliko dugo bilo ormar drvo se sje a svog života. Ili smrti? To što ono sada prima, ipak suć samo duše. Ali i pam enje. ć Iz ogledala u kupatilu gledao ga je ovjek s bradom starom najmanječ dva dana. Toliko je, zna i, prošlo od onog brijanja kod Sadika Karali a.č ć Koliko je od toga proveo u snu, a koliko dolje? Njemu se ini da je dolječ proveo najviše sat-dva, ali to naravno ne može znati. Kad mu je ono neki patuljak objašnjavao da vrijeme unutra i vrijeme vani teku razli itimč brzinama? Ma ne, to je bilo u snu, u nekom košmaru, nema to veze sa životom. Koliko naših dana odgovara njihovom satu? Ili obrnuto, koliko njihovih dana odgovara našem satu, ako je naše vrijeme sporije? Ima li neka formula da se to prera una i koji patuljak bi znao izvesti tuč formulu? Eh, što bi bilo dobro obrijati se kao ovjek, sada, kad mu ogledalo opetč pokazuje samo njegovo lice, mislio je gledaju i se u ogledalu, a onda seć odlu i sebi priuštiti kompletnu jutarnju toaletu, nakon Bog zna kolikoč vremena. Ali mu ni tuširanje, ni brijanje nisu donijeli onu radost koju je o ekivao. Užitak da, tijelo ili nešto na njemu se nasla ivalo, ali ječ đ

203

istinska radost izostala. Nije se valjda mogao radovati, zato što su oni stalno bili tu, ne više u drvetu i u ogledalu, ali zato u njemu. Enver je u pravu, ne može se to zaboraviti i ne može se izbrisati, još je gore sada kad su u njemu. A možda i nije, ne može se re i je li bilo gore kad su gać okruživali sa svih strana, nevidljivi a prisutni, ili sada, kad ga ne okružuju jer su ga zaposjeli. Odjene se i krene da se posavjetuje s Ibrahimom. On je iskusan i miran ovjek, zna slušati i misliti a ne e žuriti, mnogo e lakše u razgovoru sč ć ć

njim odgonetnuti šta mu je initi, nego u svojim osamljeni kimč č monolozima. A on nešto initi mora, toliko je ve sada jasno. č ć Tek u avliji se sjetio svog posljednjeg razgovora s Ibrahimom. Ne bi mogao sada raspravljati, objašnjavati i dokazivati ono što se izme uđ Envera i njega ve razjasnilo, nema za to ni snage ni volje. Ne e, dakle,ć ć i i. Šteta što e u srcu tog dobrog ovjeka ostati sumnja, makar sjenać ć č sumnje, ali bi sve to bilo prevelik napor. Uostalom, bilo je glupo i pomisliti da se s Ibrahimom savjetuje o ovome. Ova odluka se ti e njegač i Barbare, niko više na svijetu nema šta o tome misliti ili govoriti. A Barbara ionako ide s njim, ona ostaje uz njega kako god da bude na kraju, oni su, sre om, zauvijek povezani. Ovdje i dolje, ona je s njim, u toć ga je uvjerilo ono što je doživio u vratima donjeg svijeta. Ne bi onakav doživljaj bio mogu bez Barbare, to jest on to sigurno ne bi mogaoć preživjeti da ga ona nije za to pripremila. Vratio se u ku u, u kuhinju, i po eo poslovati oko frižidera, ne bašć č svjestan onoga što radi. Tek kad je sjeo za stol, na koji je prije toga servirao nešto izme u doru ka i ru ka, shvatio je šta je radio. Zapravo neđ č č kad je sjeo za stol, nego kad je osjetio koliko je nezamislivo da sada nešto pojede ili popije i s tim u vezi se za udio objedu koji leži serviranč pred njim. Vratio je namirnice u frižider i onda zbunjen stao nasred kuhinje, kao da ne zna šta bi sa sobom. Sjetio se poplave sunca u avliji, pa je ponovo krenuo vani, nose i stolicu. Namjestio je stolicu desno odć kapije, pored uskog pojasa zemlje na kojem su uvijek bile zasa eneđ kadifice, i izložio se suncu. Ma da, to se tijelo sjetilo ove radosne topline, nije se sjetio on, nego upravo tijelo koje se evo predaje suncu i uživa kao ma ka. Kako se neko može uditi što ma ku nazivaju kraljevskomč č č životinjom? Pa ima li nešto kraljevskije od toga da se legne na sunce i miruje, pogotovo danas, kad vlada ova opaka ideologija marljivosti?!

204

Gušteraš se, uživaš i miruješ na suncu. “Sve dok te ono ne isuši, kao šljivu”, dodao je neki glas u njemu, ali on se više nije mogao baviti ovom primjedbom jer je ve snatrio u polusnu prepunom slika i mira. Mirnihć slika. Svijesti ga je vratila ptica koja mu je sletjela na ruku, nije stigao vidjeti koja jer je pobjegla im se on pokrenuo. Sunce je ve bilo prešlo njegovuč ć kapiju i on je sjedio u sjeni. Ustao je i krenuo u ku u, nose i stolicu sać ć sobom, ispunjen ugodnim mirom. Sada je sve jasno, sve se odlu ilo dokč je snatrio na suncu, u polusvijesti punoj slika. Sjeo je za stol u svojoj sobi, dohvatio blok listova za pisma i po eoč pisati: “Dragi Sascha,ne znam ima li nekog posebnog zna enja u tome što se ne stigoh oprostitič kako je red i kako Bog zapovijeda ni od oca, ni, kako sada jasno vidim, od sina. Znam samo da je tako i da se s tim moram pomiriti. Otac je mislio da odlazim nakratko, zaraditi nešto džeparca za po etakč studija, a ja nisam ni sebi smio re i da odlazim zauvijek, boje i se dać ć time ne ureknem svoje planove i još više se boje i da ne u izdržati. Zatoć ć smo se samo pozdravili, takore i letimi no, kako se pozdravljaju ljudić č koji e se uskoro opet vidjeti. Nije mi žao zbog toga, naprotiv. Ja i neć znam kako bi trebao izgledati istinski oproštaj od oca, ne znam ni kako bih ga ja podnio. Jedino mi je žao što mu nisam imao prilike re i da jeć mnogo bolji i podnošljiviji, nego što sam mislio prije odlaska od ku e.ć Ne znam je li znao koliko mi je bio nepodnošljiv, ne znam bi li mu nešto zna ilo da sam kasnije, mnogo kasnije, ponekad uzdahnuo za njim ič osjetio kako mi nedostaje, ali bih sada eto volio da sam mu to nekad rekao. Ni s tobom se nisam oprostio, nisam se ak ni letimi no pozdravio, jerč č sam mislio da odlazim nakratko, provjeriti neke stvari sa svojim sje anjem. Pokazalo se da je taj odlazak još definitivniji, ako tako moguć re i, od onoga i da je on uvod u ovaj odlazak što mi predstoji. Da ne bihć opet žalio što ne rekoh na vrijeme neke stvari, pišem ti ovo pismo. Duboko sam uvjeren da e te ono sti i, samo što ja ne znam trebam li seć ć tome radovati. Vjerujem, želim vjerovati, da sam ti bio dobar otac. U svakom slu aju,č trudio sam se i volio te, ti si sigurno željeno dijete i dijete ljubavi. Samo

205

ponekad inilo mi se da se ne razumijemo potuno i to mi je smetalo. Istoč tako, ponekad se dešavalo da osje am kako me krivo razumiješ a ja ti neć znam u initi jasnim ono što želim re i ili u initi, pa sam dolazio na rubč ć č bijesa ili o ajanja. Nekoliko puta si i ti primijetio te moje probleme, pač smo razgovarali o tome i proizvodili nove nesporazume. Jednom ili dvaput smo se nakon naših razjašnjavaju ih razgovora razišli mnogo daljić nego što smo bili na njihovom po etku. To se redovno doga alo ondač đ kad sam ja govorio ili djelovao iz svoje mladosti, iz onog svijeta koji sam upoznao ovdje, u Fo i, iz predstava, uvjerenja, iskustava što sam ihč stekao prije odlaska. To je važan, možda presudan, dio mene o kojem ti nisi imao i nisi mogao imati predstave. A glupo se osje aš ako tvoj sinć nema predstave o velikom odsje ku tvog života i zato nema mogu nostič ć da razumije presudan dio tvog bi a, zar ne. Ne shvati me krivo, molim te,ć i tada mi je bilo jasno da se ti ne možeš približiti tome dijelu mog bi a jerć nemaš ni najmutnije predstave o svijetu u kojem sam ja rastao, ali moj bol i osje anje uskra enosti nisu bili manji zbog svijesti da je to tebić ć nemogu e. Naprotiv, bilo bi mi možda lakše da sam te mogao bar maloć kriviti i ljutiti se na tebe. Ne moram ti govoriti koliko puta sam poželio da do eš ovamo i steknešđ neku sliku o svijetu u kojem sam rastao, ma koliko površnu, makar i pogrešnu sliku. Ali da do eš i po neš nešto misliti, osje ati, po neš seđ č ć č nekako odnositi prema svijetu u kojem sam progovorio. Vjerovao sam da bismo se tada bar još malo približili, bio sam siguran da bismo se još bolje razumjeli ve sutradan nakon što si vidio moju sobu, ku u,ć ć Sastavke. Jedna od mojih najdubljih želja bila je da moje izbjegavanje vojne obaveze pravno zastari dok si ti dovoljno mlad i otvoren, jedan od mojih najstrasnijih snova bio je da s tobom provedem jedno ljeto u Fo i.č Eh, kako sam eznuo za tim da te uvedem u svoju ku u i predam ti je. Neč ć o ekuj da ti kažem kako je trebalo izgledati to “predavanje ku e”,č ć nemam pojma, nikad ga nisam zamislio malo konkretnije, ali to mi nije smetalo da eznem za tim. I nemoj mi napominjati koliko je suludoč o ekivati da se ti iz Berlina preseliš u Fo u, nisam to naravno o ekivao ič č č nikad nisam pomislio na to. Ali sam ipak mogao i morao sanjariti o tome da ovo bude i tvoja ku a, smio sam te ponekad zamišljati kao svogć nasljednika i doma ina u ovoj, u našoj, ku i. Vjeruj da trenuci u kojimać ć sam tako sanjario nisu bili oni u kojima sam te najmanje volio.

206

A sada je eto zaprijetilo da mi se ti snovi ostvare. Okolnosti, koje ti ne u bliže razlagati jer ni ti ni ja ne možemo na njih uticati, sklopile su seć tako da ja po svaku cijenu moram sprije iti ono što sam tako jako i takoč dugo želio, naime da ti jednom do eš ovamo i preuzmeš našu ku u. Bogđ ć te sa uvao od toga, ako ja to ne uspijem sprije iti, sine moj! Samo tolikoč č mogu re i, jer znam da te moja upozorenja i tvoja odluka da ne dolaziš neć bi mogli spasiti. Teško onome ko do eka ostvarenje svojih snova, napisao je nekoč negdje. Svjedo im da je potpuno u pravu.č Pamti me po dobru, Sascha. Nadam se da ne eš saznati šta je sa mnomć bilo i da eš me se sje ati onako kako ja sebe sada vidim - kao ovjekać ć č koji je od života dobio mnogo radosti i trudio se da nešto od toga podijeli s drugima. Volio bih da i ovaj naš oproštaj bude u skladu s tim. Vjerujem da se nemam na šta požaliti, nadam se da nema razloga da se neko na mene požali, sve u svemu - mislim da je dobro. Nedavno sam govorio da se ponosim što pripadam generaciji koja nije htjela uspjeti. Mislim da sam u pravu, mislim da mi nismo htjeli uspjeh i da je to ozbiljan razlog za ponos. Ali šta bih sve dao da poduhvat koji mi predstoji uspije! I ti mi to poželi, molim te. Treba prekinuti lanac, treba spasiti mrtve ili im bar olakšati patnje. Radi tebe. Simon, tvoj otac” Otvorio je pretinac u koji je neki dan stavio ono pismo Barbari i odložio u njega i ovo, vjeruju i da e ono u svakom slu aju dospjeti tamoć ć č gdje treba. Ustaju i od stola, primijetio je da se ve gotovo smrklo pa seć ć za udio što nije imao nikakvih problema s vidljivoš u dok je pisao.č ć Moglo bi se, doduše, pisati i pri ovom preslabom svjetlu, ali sa mnogo napora za o i, a on je pisao kao usred dana. Jesu li to mu se o i več č ć navikle na tamu ili je bio toliko koncentriran na pismo Saschi da nije ni primijetio koliko je svjetlo slabo? Sišao je u podrum da razgleda ona metalna vrata. Mora se osigurati od vlastite slabosti, mora sebe prisiliti da izdrži, a ta bi vrata mogla u tome presudno pomo i. Gotovo je uzviknuo od radosti kad je vidio da ona,ć pored one velike poluge što se osigurava katancem, imaju i normalnu bravu u kojoj je stajao klju . Bez problema je otvorio desno krilo,č provjerio da li klju paše i s unutrašnje strane i uvjerio se da se bravač može normalno zaklju ati i iznutra. Zanimljivo je da brava radi ovakoč

207

glatko, kao da je ju er podmazana, a šarke škripe i stružu da bi i mrtveč probudile, pomisli Simon pa se neugodno lecnu od vlastite misli. U jednom uglu podruma stajao je banak s priru nim alatom njegovogč oca. Tu je našao pilu za metal, njome nasjekao klju , zapravo prepilao gač dopola, a onda se vratio do vrata i stavio klju u bravu s unutrašnječ strane. Nakon toga je na banku našao poveliki eki , odnio ga do vrata ič ć stavio pored desnog krila koje je, otvoreno, štr alo u podrum. Stao je nač trenutak, u mislima provjerio je li uradio sve što mu treba, zaklju io dač jeste i onda se vratio u ku u, ostavljaju i podrumska vrata otvorena ić ć svjetlo uklju eno.č Obišao je ku u, pospremaju i zbog ne ega ono što možda nije bilo bašć ć č na svome mjestu ili sasvim uredno. U kuhinji je, naprimjer, uklonio tablu sa stola i naslonio je uza zid na donjem dijelu kredenca, u kupatilu poslagao svoj higijenski pribor na staklenu policu u dnu ogledala, a u roditeljskoj sobi, bez ikakve potrebe, zategao prekriva na krevetu koji ječ bio savršeno namješten. U svojoj sobi se ve mogao snalaziti u mraku, pać nije uklju io svjetlo. Posjedio je na stolici pored pisa eg stola, pomilovaoč ć krevet, a onda prišao prozoru i otvorio ga. Vani je vladala dobra zrela noć rane jeseni, svijetla iako bez mjese ine. Negdje je zavijao pas, gluho ič tužno. Moralo je djelovati gluho i tužno jer mu niko nije odgovarao. Kako je to mogu e, psi se dozivaju zavijanjem i zato se nikad ne javljać samo jedan. Ina e nešto nije u redu sa psima u Fo i, otkako je došaoč č sluša ih skoro svake no i, a osim prvog dana nije vidio još nijednoga.ć Duboko je udisao dobri jesenji zrak i ekao da mu se od njega zavrti uč glavi. To e biti znak da treba krenuti. Znao je da e tada zatvoriti prozor,ć ć si i u podrum i zatvoriti za sobom podrumska vrata, isklju iti svjetlo i uć č mraku do i do otvorenih metalnih vrata, uzeti eki koji je spremio poredć č ć desnog krila i u i na ta vrata, koja su se po svemu sude i pojavila upravoć ć za njega. I njih e zatvoriti za sobom, zaklju ati i onda eki em slomitić č č ć klju koji je ve narezan. Tako e biti prisiljen da izdrži, kod odlazaka ječ ć ć ina e najvažnije izdržati. č To je rješenje koje mu se otkrilo danas, dok je snatrio na suncu. Ne može on njih ponovo pobiti, a ne može ni živjeti na ovom svijetu nakon što ih je vidio, toliko je znao im se danas probudio. Sre om. uvijek imač ć tre i put, a on mu se otkrio u polusnu: on e oti i me u njih da trpi sć ć ć đ njima, živ ali sposoban da osje a i razumije.ć

208

Opijao se no nim zrakom i provjeravao u sebi vjeruje li on stvarno dać je dobro rješenje koje mu se otkrilo. Jeste, stvarno je dobro. Ako ništa drugo, mora pro i kroz vrata u kojima e potpuno, kona no, kostima ić ć č onim dubljim od kostiju, doživjeti svoju Barbaru.

16. SVIJET JE ŠLJIVA

U nedjelju, 6. oktobra 1991. godine, Barbara Mihailovi se probudilać oko pola jedanaest, mnogo kasnije nego što se ina e budi, a onda je,č protivno svojim navikama, ostala u krevetu još gotovo pola sata. Toliko joj je trebalo da se bar donekle sabere i svede na podnošljivu mjeru nekakvu tegobu u glavi i u srcu, nekakvu mješavinu tuge, bezna a,đ umora, neispavanosti, glavobolje... Ovo je prvi put od njihovog vjen anja 1969. godine, da je sama na ovajč dan. Smijali su se onda ceremoniji, rugali se samoj ideji da država blagoslovi njihovu ljubav, a ipak su bili sve ano raspoloženi i pateti ni.č č Valjda su to nastojali sakriti onim ruganjem i smijehom, ipak se vjen anje nije moglo uskladiti s njihovim uvjerenjima. Kao što suč kasnije, sve ove godine, jako pazili na to da 6. oktobra budu zajedno, iako sebi nikad nisu priznali da je to zbog vjen anja, ni svako sebi nič jedno drugome. Ali nije to izvor njezinih problema, zbog toga može biti tužna, i to kasnije, tokom dana, jer se ni zbog toga ne može tužna probuditi. A ona ima sasvim ozbiljne probleme, ona je sva izlomljena i turobna, umorna i bezvoljna, ona svoju glavu osje a kao ogromno bureć koje ne može pokrenuti ni zbog veli ine ni zbog težine, ona se ne sje ač ć prošle no i i ne pada joj na um ni jedan razlog da se ovako budi. Osje ać ć se kao da se sino strašno napila, daleko preko granice trovanja. Od egać č ovjek koji ne pije, ne uzima drogu, nije pao na glavu i nije dobio udaracč

tupim predmetom u potiljak, nema temperaturu i prili no je zdrav, odč ega takav ovjek može izgubiti sje anje na prošlu no , potonuti uč č ć ć

ovakvo turobno raspoloženje i dobiti osje anje da mu je glava besramnoć narasla? Nakon gotovo pola sata napora po ela se postepeno prisje ati. Izišla ječ ć sino , nakon ve ere, u šetnju, a kad se vratila pred ulazom ju je pristojnoć č oslovio neki nepoznat ovjek koji je rekao da dolazi od Simona. Rekao ječ i svoje ime, vjerovatno jedno od onih muslimanskih imena koja se doduše ne mogu izgovoriti, ali se zato još manje mogu upamtiti, a

209

Barbara ga je nakon upoznavanja naravno pozvala u ku u da joj ispri ać č sve što zna o Simonu.Nije htio ni jesti, ni piti, samo je zamolio da isklju e svjetlo u kuhinji i razgovaraju pri svjetlu iz predsoblja,č objašnjavaju i svoju molbu bolom u o ima koji se na svjetlu poja ava.ć č č Dugo je pri ao, ispri ao je sve što se sa Simonom dogodilo od dolaskač č u Fo u. Barbari se posebno dopalo što je dužnu pažnju posvetioč unutrašnjim stanjima, osje anjima, razmišljanjima i sje anjima njezinogć ć muža, kao da joj nastoji omogu iti da s mužem podijeli bosanske dane ić iskustva. Na trenutke ga je doslovno vidjela i smijala mu se, na momente je u stran evom glasu prepoznala i upravo ula njegov, ponekad ječ č osjetila i doslovno mogla dodirnuti svog bjegunca. Zaista ga je vidjela pred sobom kako silazi niz svoje brdo i kli e da je svijet kao šljiva. Kakoč se samo taj zna radovati, blesan blaženi! I stranac joj se dopao tokom pripovijedanja, baš je dobro znao uo iti detalje i staviti ih u funkcijuč onog bitnog, naprimjer onu primjedbu o ženskom stomaku ili cijelu pri uč o Simonovom berlinskom snu. A pri tom je pri ao jednostavno, po redu,č po inju i s dolaskom i prvim silaskom u grad, kad je otkrio da je svijetč ć kao šljiva, i nastavljaju i s pojedinim doga ajima i danima, onako kakoć đ su se oni u stvarnosti poredali. Završio je s izvještajem o silasku u podzemni svijet. - Kad je to bilo - pitala je Barbara kad je on ušutio. - Teško je re i, vremena su razli ita a ja sam dosta slab uć č prera unavanju - odgovorio je Simonov Bosanac. - Ako se ne varam, toč se evo upravo doga a, gospo o.đ đ Barbara nije sasvim shvatila šta mu zna i ovaj odgovor i cijela pri a sač č silaskom u podzemlje, ali joj on nije dao priliku da ga podrobnije ispita o tome jer je odmah po završetku izvještaja teško uzdahnuo i zaklju io dač bi se moglo i i na spavanje, pravdaju i se teškim umorom. Barbara jeć ć odbila svaki razgovor o tome da on ide negdje drugdje i smjestila ga u Saschinu sobu. Bilo joj je, doduše, udno da neko doputuje iz Bosne bezč prtljaga, ama bez jedne male trobe, ali je zaklju ila da nije njezino timeč se baviti i da se od ovjeka koji je godinama bio Simonov najboljič prijatelj nešto normalnije ne može ni o ekivati. Uostalom, ostalo je neštoč Saschinih stvari, dovoljno za nevolju. Bilo je prošlo etiri kad su legli. U svojoj sobi, Barbara je par putač radosno udahnula i tek tada shvatila koliko joj je smetao teški miris oraha

210

koji je dolazio od Simonovog Bosanca. Ali nije dugo uživala, uskoro ju je preplavila nekakva teška tuga i osje anje da joj glava raste, po svemuć sude i od otrovnog orahovog mirisa. S tim osje anjem je i zaspala, a evoć ć i probudila se s njim. Sko ila je iz kreveta i užurbala se, kad se prisjetila prethodne no i. Bogč ć zna otkad stranac eka u Saschinoj sobi i pita se šta sa sobom! Umila se ič požurila u kuhinju da vidi šta bi gostu mogla ponuditi za doru ak. Kafe-čmašinu je, naravno, odmah uklju ila, od Simona je znala da u Bosnič samo one koji ti nisu dobrodošli pitaš ho e li kafu. Namjerno je klapalać posu em, dok je improvizirala doru ak koji bi se mogao ponuditiđ č muslimanu, bez svinjetine, masti i svega što je bilo u dodiru s jednim ili drugim, namjerno je klapala i proizvodila druge glasne zvukove da bi gost uo njezino poslovanje po kuhinji i došao na doru ak. č č Htjela ga je pri ekati s doru kom, sigurno e mu biti ugodnije ako jeduč č ć zajedno, a nije joj se ni jelo, pa je sebi nalila šolju kafe i po ela pijuckati,č u nadi da e joj se i glava razbistriti, osloba aju i je ovog mu nogć đ ć č osje anja neispavanosti. Ona, naime, nije pospana, ona je neispavana,ć ona je sva troma i lomna od manjka odmora, iako ne osje a potrebu zać snom i vjerovatno ne bi zaspala da sad legne. Ispila je ve i drugu šoljuć kafe i proizvela sve zvukove kojih se sjetila, a gost se još nije pojavio. Pregledala je stakleno, kerami ko i porculansko posu e što ga ima, alič đ nije našla komad kojeg bi se odrekla i razbila ga u predsoblju, da time probudi gosta i pozove ga na doru ak. Tako je odlu ila da ipak ode uč č Saschinu sobu i probudi bosansku uspavanu ljepoticu. Soba je bila prazna i krevet netaknut, jedini znak da je ovdje neko boravio od Saschinog odlaska bio je oblak orahovog mirisa, uostalom mnogo slabiji nego sino u kuhinji. Obišla je cijeli stan, prostoriju poć prostoriju, podruguju i se sebi što to radi i znaju i pri tom jako dobro dać ć za svaki slu aj mora uraditi upravo to. Nigdje traga, nigdje znaka da ječ ovdje nekada bilo gostiju. Tek tada joj padne u o i da su oni svu noč ć razgovarali i sjajno se razumjeli, a da ona nije ni primijetila jezik na kojem se razumiju. Kako su oni govorili? Simonov jezik monotonih vokala i tvrdih konsonanata ona nije uspjela nau iti dovoljno dobro dač bez problema razgovara s nekim par sati, a Simonovi zemljaci, upravo zbog svojih konsonanata i pogotovo zbog njihovog strašnog kotrljaju egć “r”, ne mogu nau iti njema ki tako dobro da izgovor ne bude upadljiv. Ač č

211

ona nije primijetila izgovor, ni u jednom trenutku nije imala problema s razumijevanjem, uop e nije primijetila jezik na kojem govore. Kao dać govori sama sa sobom, pa ak i sa sobom bi vjerovatno imala višeč problema. Ko bi tu nešto razumio, negdje krajem ljeta je postalo sasvim o igledno da svijet postepeno klizi u ludilo. č Kako joj se glava nije htjela ni razbistriti, ni smanjiti, odlu ila ječ iskoristiti nestanak Simonovog prijatelja da izi e u šetnju i tako pokušađ pomo i svojoj sirotoj glavi. Odjenula se, napisala za svaki slu aj na dvijeć č cedulje “Vra am se brzom” i jednu zalijepila na vrata stana a drugu nač vrata zgrade, pa krenula brzim korakom. Dan je bio prekrasan, kakav samo može biti dan rane jeseni. Sve je bilo puno juga i zrelosti, kao da ugodni vjetar, blagoslovljeni berlinski vjetar koji rastjera vlagu i osuši svijet, u sve udahnjuje zrelost i svjetlo. Toliko je juga bilo u ovom vjetru, da joj se na momente inilo kako s njim udišeč jod. Neizrecivo joj je prijao vjetar koji je puhao u lice, brzi hod širokim ulicama, poplava svjetla koja se slivala iz neba na grad. Uhvati sebe kako pokušava hodati onako kako je hodala u Simonovom snu, pa se glasno nasmija, osje aju i kako crveni. Zna ona kako ju je vidio, da je on ovdje,ć ć sad bi mu ona hodala upravo onako kako je on gledao u snu. I bilo bi mu isto kao u snu, iako ona na sebi ima farmerice koje bi bilo šteta odrezati. Išla je sve brže i osje ala se sve bolje, postajala je sve lakša i sveć radosnija. Ulice su se praznile i širile, svjetlo se poja avalo. U jednomč trenutku osjeti negdje u sebi, više bi em nego nosom, poznat miris,ć suviše poznat da ga ne bi prepoznala. Bože, je li to mogu e!? Je lić stvarno Simonov miris ono za šta je ona mislila da je jod što se nekako našao u vjetru? Cijeli stomak joj se snažno zgr i, bolno i s puno užitka. č Ve je bilo kasno popodne kad je primijetila da je zalutala.ć Namjeravala je i i u Grunewald, ali je o igledno negdje skrenula s puta ić č dospjela u neki park koji ne poznaje, sa mnogo granatog listopadnog drve a, s neure enim i ak neo iš enim stazama, s pravom mrežomć đ č č ć prili no zaraslih kanala. Sjela je na jednu klupu, ne toliko da se odmorič koliko iz želje da dobri kristalni zrak udiše mirno i duboko. Kako li je mogao izgledati njegov doživljaj u vratima? Onaj njegov Bosanac kaže da je bio strahovito jak, kao da je doživljava kostima i onim dubljim od kostiju. A onda je, kaže, radosno iš ekivao taj doživljaj kad je polazio uč podzemlje, radovao se unaprijed tome što e mu se s njom kona noć č

212

sjediniti oni najdublji dijelovi bi a. Vjeruje ona to, to sasvim li i nać č njega. Na njih, i ona bi se rado prepustila svemu ako bi pri tome mogla njega tako doživjeti. Da se sjedine onim što je dublje od kostiju. Osjeti kako joj cijelo tijelo ugodno trne. Gdje li je sad njezin sveti lu ak? Šta je uradio da bi je danas mogao ovako potpuno okružiti iđ ispuniti sobom? Bože, kako ga je puna, kao da ga vjetar stvarno donosi. I kako danas njegov miris li i na jod, uvijek je on mirisao sli no jodu, alič č danas!!! Spusti se s klupe i odvu e se do velikog drveta pored nje. Le imač đ snažno pritisne deblo, ne bi li lakše podnijela mo ne gr eve koji su jeć č razdirali iznutra, a ruke su joj se zarivale u debeli sloj opalog liš a što seć napravio pod drvetom. Gore je bilo suho i šuštalo je, ali dolje, u dubini, bilo je toplo i mokro. Grabila ga je, slagala sebi na stomak i gnje ilač objema rukama. A onda se iz nekih njoj nepoznatih dubina, sa samog dna njezine utrobe, ote glas koji viknu tako jako da je cijeli park odjeknuo: - Svijet je uistinu šljiva, lijepa zrela šljiva!

213

RJE NIK ORIJENTALIZAMAČaman (ar.) milost, sigurnost; uzvik u enja ili preklinjanjač đaman jarabi (ar. ya - o!, rabbi - moj gospodaru) o, moj Bože!, izraz zaprepaštenostia.s. - alejhiselam (ar. alayh -i -ssalam) epiteton koji se izgovara i piše uz ime svakog Božijeg poslanikaAzrail an eo smrti, vjesnik i donosilac smrtiđbolan, bona (tur. bol - prostran, obilan) uzre ica kojom se i oslovljavač sugovornikabujrum (tur.) izvoli, izvolitedžennaza (dženaza) (ar.) muslimanski pogrebni obred, molitva za mrtvacafindžan (per.) zdjelica, šolja za kafuharem (ar.) zatvoreni, za neposve ene zabranjeni prostor; ženska eljad;ć č grobljehidžretska godina (ar. hidžra - seoba) godina po muslimanskom ra unanju vremena; Muhammed a.s. je 16. 7. 622. preselio iz Mekke uč Medinu i taj se datum uzima za po etak muslimanskog ra unanjač č vremena; kako je u islamu na snazi lunarni kalendar, broj hidžretske godine se izra unava posebnom formulom, a ne oduzimanjem 622 odč broja godine po gregorijanskom kalendaruimam (ar.) predvodnik molitve; titula velikih islamskih mislilaca

214

Isa a.s. Isus, kojega i muslimani slave kao Božijeg poslanikajallah (tur. yallah, ar. ya Allah) s Božijom pomo i; uzvik dobrodošlicećjaran (per.) prijatelj; drugkomšiluk, komšija susjedstvo, susjedmahsuz (ar.) naro it, specijalan, osobitčmejt, mejit, meit (ar.) mrtvac, lešmezar (ar.) grobminbar, minber (ar.) govornica u džamiji, propovjedaonica s koje se imam nakon zajedni ke molitve petkom obra a vjernicima č ćmujezin (ar.) službenik pri džamiji koji poziva na molitvu; on “u i ezan”č s munare, tornja uz džamiju, i time ozna ava da je vrijeme za molitvu čse ija ć (tur.) uzdignuto sjedište prekriveno tepihom i minderom koje se prostire duž sobnog zidaselam alejkum (ar.) pozdrav, zazivanje mira na onoga s kim se srelosokak (ar.) ulicatabut (ar.) nosila za mrtvaca; muslimani se sahranjuju bez sanduka, umotani u isto bijelo platno, a do groba se nose na posebnoj nosiljcič koja se zove tabutvakif (ar.) zavješta , osniva vakufa (zadužbine)č č

215