158
Prikriveni ekonomski ubica Prikriveni ekonomski ubica je vrhunski profesionalac, plaćenik u funkciji velikog kapitala, a cilj njegovog djelovanja je uvjeravati zemlje Trećeg svijeta da su one strateški važne za ekonomiju SAD i da treba da prihvate zajmove u milijardama dolara. Njegova oružja su falsifikovani finansijski pokazatelji, podmićivanje, seks i često ubistvo. **** Kito, glavni grad Ekvadora, prostire se po vulkanskoj dolini visoko u Andima, na nadmorskoj visini od devet hiljada stopa. Stanovnici grada, koji je nastao puno prije nego što je Kolumbo došao u Ameriku, navikli su gledati snijeg na obližnjim vrhuncima usprkos činjenici da žive tek nekoliko milja južno od ekvatora. Grad Šel, granična ispostava i vojna baza, zasječena u džunglu ekvadorske Amazone da bi služila naftnoj kompaniji čije ime nosi, približno je osam hiljada stopa niži nego Kito. Zaparen grad, nastanjen uglavnom vojnicima, naftnim radnicima, te urođenicima iz plemena Suar i Kečua koji rade za njih kao prostitutke i težaci.Da bi putovao iz jednog grada u drugi moraš ići putem koji je mučan, ali dojmljiv. Mještani kažu da dok putuješ doživiš sva četiri godišnja doba u jednom jedinom danu. Iako sam mnogo puta vozio tim putem nikad se nisam umorio od spektakularnog prizora. Puste stijene išarane vodenim slapovima uzdižu se postrance. Na drugoj strani zemlja se iznenada ruši u dubok ponor gdje rijeka Pastaza, glavna pritoka Amazone, krči svoj put niz Ande. Pastaza donosi vodu u Atlantski okean s ledenjaka Kotopai, jednog od najviših aktivnih vulkana na svijetu, a ujedno i božanstva iz doba Inka, udaljenog više od tri hiljade milja. Godine 2003. krenuo sam iz Kita automobilom subaru autbek i uputio se u Šel s misijom koja je bila drugačija od bilo kakve koju bih očekivao. Nadao sam se da ću pomoći zaustavti rat koji sam puno prije toga pomogao započeti. Kao što se događa u mnogim slučajevima za koje mi, EHM-i, moramo preuzeti odgovornost, to je rat za koji doslovno ne zna niko izvan zemlje u kojoj se rat vodi. Bio sam na putu da se sretnem sa Suarima, Kečuama i njihovim komšijama Akuarima, Zaparima i Sinhiarima - plemenima koja su odlučila spriječiti da im naftne kompanije unište domove, porodice i zemlju, pa čak i ako u tom procesu budu morali umrijeti. Njima je to bio rat za preživljavanje njihove djece i kulture, dok je za nas to bio rat zbog moći, novca i prirodnih izvora. To je dio borbe za dominaciju u svijetu i dio sna nekoliko pohlepnih ljudi, sna o globalnoj imperiji. 1

džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Prikriveni ekonomski ubica

Prikriveni ekonomski ubica je vrhunski profesionalac, plaćenik u funkciji velikog kapitala, a cilj njegovog djelovanja je uvjeravati zemlje Trećeg svijeta da su one strateški važne za ekonomiju SAD i da treba da prihvate zajmove u milijardama dolara. Njegova oružja su falsifikovani finansijski pokazatelji, podmićivanje, seks i često ubistvo.

****

Kito, glavni grad Ekvadora, prostire se po vulkanskoj dolini visoko u Andima, na nadmorskoj visini od devet hiljada stopa. Stanovnici grada, koji je nastao puno prije nego što je Kolumbo došao u Ameriku, navikli su gledati snijeg na obližnjim vrhuncima usprkos činjenici da žive tek nekoliko milja južno od ekvatora.

Grad Šel, granična ispostava i vojna baza, zasječena u džunglu ekvadorske Amazone da bi služila naftnoj kompaniji čije ime nosi, približno je osam hiljada stopa niži nego Kito. Zaparen grad, nastanjen uglavnom vojnicima, naftnim radnicima, te urođenicima iz plemena Suar i Kečua koji rade za njih kao prostitutke i težaci.Da bi putovao iz jednog grada u drugi moraš ići putem koji je mučan, ali dojmljiv. Mještani kažu da dok putuješ doživiš sva četiri godišnja doba u jednom jedinom danu.

Iako sam mnogo puta vozio tim putem nikad se nisam umorio od spektakularnog prizora. Puste stijene išarane vodenim slapovima uzdižu se postrance. Na drugoj strani zemlja se iznenada ruši u dubok ponor gdje rijeka Pastaza, glavna pritoka Amazone, krči svoj put niz Ande. Pastaza donosi vodu u Atlantski okean s ledenjaka Kotopai, jednog od najviših aktivnih vulkana na svijetu, a ujedno i božanstva iz doba Inka, udaljenog više od tri hiljade milja.

Godine 2003. krenuo sam iz Kita automobilom subaru autbek i uputio se u Šel s misijom koja je bila drugačija od bilo kakve koju bih očekivao. Nadao sam se da ću pomoći zaustavti rat koji sam puno prije toga pomogao započeti. Kao što se događa u mnogim slučajevima za koje mi, EHM-i, moramo preuzeti odgovornost, to je rat za koji doslovno ne zna niko izvan zemlje u kojoj se rat vodi. Bio sam na putu da se sretnem sa Suarima, Kečuama i njihovim komšijama Akuarima, Zaparima i Sinhiarima - plemenima koja su odlučila spriječiti da im naftne kompanije unište domove, porodice i zemlju, pa čak i ako u tom procesu budu morali umrijeti. Njima je to bio rat za preživljavanje njihove djece i kulture, dok je za nas to bio rat zbog moći, novca i prirodnih izvora. To je dio borbe za dominaciju u svijetu i dio sna nekoliko pohlepnih ljudi, sna o globalnoj imperiji.

Upravo to je ono što mi EHM-i najbolje radimo: gradimo globalno carstvo. Mi smo elitna grupa muškaraca i žena, koja se služi međunarodnim finansijskim ustanovama da bi stvorila uslove koji će druge narode učiniti podložnima korporatokratiji; ona upravlja našim najvećim kompanijama, našom vladom i bankama. Poput njihovih pandana u mafiji i EHM-i donose povlastice. One se sastoje u posudbama za razvoj infrastrukture - električnih centrala, autoputeva, luka, aerodroma ili industrijskih postrojenja. Uslov takvih kredita je da projektantske i konstruktorske firme baš iz naše zemlje moraju ostvariti sve te projekte. U suštinmi, većina novca nikada ni ne odlazi iz SAD; on se jednostavno preusmjeri iz bankarskih kancelarija u Vašingtonu u razne institucije u Njujorku, Hjustonu ili San Franciscu.

Uprkos činjenici da se novac vraća gotovo odmah u kompanije koje su dio korporatokratije (a ona je davatelj kredita), zemlja primatelj mora sve to vratti, i iznos glavnice i kamatu. Ako je neki EHM sasvim uspješan, krediti su toliko visoki da je dužnik primoran nakon nekoliko godina kasniti s isplatama duga. Kad se to dogodi tada mi kao mafija zahtijevamo naš dio kolača. On obično uključuje nešto od sljedećega: kontrolu glasanjau Ujedinjenim nacijama, postavljanje vojnih baza ili pristup prirodnim izvorima, kao što su nafta ili Panamski kanal. Naravno, dužnik nam i dalje duguje novac - i ponovo je na taj način jedna zemlja pridodata našem globalnom carstvu.

Vozeći se od Kita prema Šelu toga sunčanog dana 2003. prisjetio sam se vremena prije trideset i pet godina kad sam prvi put došao u taj dio svijeta. Davno sam pročitao: iako Ekvador obuhvata otprilike površinu Nevade, tamo se nalazi više od trideset aktivnih vulkana, više od petnaest odsto ptičjih vrsta u svijetu i hiljade još nerazvrstanih biljaka; to je zemlja najraznovrsnijih kultura i brojnih starih domorodačkih jezika. Smatrao sam to očaravajućim i

1

Page 2: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

svakako osebujnim; ipak riječi kojih sam se prisjećao tada bile su čist, nedodirnut i nevin. Puno se toga izmijenilo u trideset i pet godina.

U doba moje prve posjete, 1968, "Tehaco" je tek otkrio naftu u regiji Amazone u Ekvadoru. Danas nafta čini gotovo polovinu izvoza. Naftovod preko Anda izgrađen je nedugo nakon moje prve posjete i odonda je kroz njega iscurilo više od pola miliona barela nafte u kišnu šumu - više od dvostruke količine što ju je prolio EhonValdez. Danas je za novih 1,3 milijarde dolara napravljen novi naftovod, dug tri stotine milja, a sagrađen je uz pomoć jednog konzorcijuma što je organizovao EHM. On obećava da će Ekvador postati jedan od deset vrhunskih svjetskih proizvođača nafte za SAD. Široka prostranstva kišnih šuma su uništena, makaoi i jaguari su iščezli, tri iskonske ekvadorske kulture su otjerane na rub propasti, a rijeke su se pretvorile u plamteće kloake.

Istovremeno su se urođeničke kulture počele suprotstavljati. Na primjer, 7. maja 2003. grupa američkih advokata kao predstavnici više od trideset hiljada domorodaca ekvadorskog naroda, pokrenula je postupak protiv kompanije "Chevron Tehaco" u vrijednosti od milijardu dolara. Tužilac tvrdi da je naftni div u razdoblju između 1971. i 1992. dnevno izbacio u otvorene rupe i rijeke više od četiri miliona galona toksičnih otpadnih voda, voda zagađenih naftom, teškim metalima i karcinogenima, te da je kompanija za sobom ostavila blizu 350 nepokrivenih otpadnih jama koje nastavljaju ubijati ljude i životinje.

Kroz prozor mog vozila kotrljali su se veliki oblaci magle iz šuma i kanjona rijeke Pastaza. Znoj mi je navlažio košulju, a u želucu sam osjećao kruljenje, ali ne samo zbog jake tropske vrućine i serpentina na putu. Saznanje o ulozi koju sam odigrao u uništenju ove lijepe zemlje opet je jednom ostavilo svoj trag.

Zbog mog kolege EHM i mene Ekvador je danas u puno lošijem stanju nego što je bio prije no što smo mi predstavili čuda moderne ekonomike, bankarstva i inženjerstva. Od 1970. god. u razdoblju eufemistički nazvanom naftni bum, službena stopa siromaštva porasla je od 50 na 70 postotaka, nezaposlenost se popela sa 15% na 70%, a javni dug povećao se sa 240 miliona na 16 milijardi dolara. U međuvremenu je udio nacionalnih resursa dodijeljen najsiromašnijim slojevima stanovništva spao sa 20 na 6%.

Nažalost, Ekvador nije iznimka. Gotovo svaka zemlja koju smo mi, EHM doveli u okrilje globalnoga carstva doživjela je sličnu sudbinu. Dug Trećega svijeta narastao je na više od 2,5 biliona dolara, a cijena servisa - više od 375 milijardi dolara godišnje 2004. godišnje - što je više nego što Treći svijet potroši za zdravstvo i obrazovanje, a dvadeset puta više nego što zemlje u razvoju godišnje dobijaju od inostrane pomoći. Više od polovine ljudi u svijetu preživljava s manje od dva dolara dnevno, a to je otprilike jednak iznos kakav su dobijali početkom sedamdesetih godina. U međuvremenu, 1% "odabranih" porodica Trećega svijeta ima ukupno privatno bogatstvo u iznosu od 70 do 90% svih privatnih finansijskih dohodaka i vlasništva nekretnina u svojoj zemlji; stvarni postotak ovisi o svakoj pojedinoj zemlji.

Subaru je usporio i krivudao ulicama lijepog ljetovališnog grada Banosa, poznatog po svojim vrućim kupkama što potiču od podzemnih vulkanskih rijeka koje teku s vrlo aktivnog brda Tungurahgua. Uz nas su trčkarala djeca, mašući i pokušavajući nam prodati žvakaće gume i kolače. Tada smo ostavili Banos iza sebe. Spektakularna scena završila je nenadano čim je subaru ubrzao izlazeći iz pravog raja u modernu viziju Danteovog "Pakla".

Gigantsko čudovište prostiralo se od rijeke natraške, mamutski sivi zid. Njegov beton bio je potpuno neumjestan, potpuno neprirodan i u neskladu s prirodnim krajolikom. Naravno, nije me trebalo iznenaditi što ga vidim. Čitavo vrijeme znao sam da on vreba iz zasjede. Nekoliko sam ga puta susretao prije i hvalio ga kao simbol EHM dostignuća. Ipak sam se naježio.

Taj užasan, neskladan zid je brana koja zaustavlja rijeku Pastazu, skreće njen tok vode u goleme tunele izdubljene u planini i pretvara energiju u elektricitet. To je projekat sa hidroelektranom Agozan, čija je snaga 156 megavata. Ona daje gorivo industriji koja obogaćuje šačicu porodica u Ekvadoru, a postala je izvor neizrecivih patnji za poljoprivrednike i domorodačke stanovnike što žive uz rijeku. Ta hidroelektrana je samo jedan od mnogih projekata izvedenih uz pomoć mojih napora i nastojanja ostalih EHM. Takvi projekti su razlog što je Ekvador sada član globalnog carstva i što Shuari i Kečue, kao i njihovi susjedi, prijete ratom protiv naftnih kompanija.

Zbog projekata EHM Ekvador je pun inostranih dugovanja te je primoran pretjerani dio svog državnog budžeta odvajati za isplatu umjesto da svoj kapital troši kako bi pomogao milionima svojih građana koji se službeno

2

Page 3: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

ubrajaju među opasno siromašne. Jedini način na koji se može iskupiti od dugovanja je prodavanje šuma naftnim kompanijama. Uistinu, jedan od razloga zašto su EHM bacili oko na tu zemlju prije svega su nalazišta nafte u regiji Amazon, za koja se smatra da se mogu mjeriti s onima na Srednjem istoku. Globalno carstvo zahtijeva svoj dio kolača u obliku naftnih koncesija.

Ti zahtjevi postali su hitni nakon 11. septembra 2001, kad se Vašington prepao da bi snabdijevanje sa Srednjeg istoka moglo zakazati. Uz to, Venecuela, naš treći najveći dobavljač nafte, nedavno je izabrala populističkog predsjednika Huga Čaveza, koji se snažno suprotstavlja onome što on naziva američkim imperijalizmom; zaprijetio je da će prekinuti prodaju nafte SAD. EHM su bili neuspješni i u Iraku i u Venecueli, ali su uspjeli u Ekvadoru; sada bismo ovdje htjeli iscrpiti sve što vrijedi.

Ekvador je tipičan primjer zemalja u svijetu koje su EHM slomili ekonomski i politički. Za svakih 100 dolara sirove nafte iscrpljene iz kišnih šuma Ekvadora naftne kompanije dobijaju 75 dolara. Od preostalih 25 dolara tri četvrtine odlaze na isplatu inostranog kredita. Većina onog što ostane troši se na vojsku i druge Vladine izdatke - što ostavlja oko 2,5 dolara za zdravstvo, obrazovanje i programe namijenjene pomoći siromašnima. Na taj način od svakih 100 dolara vrijednosti nafte izvučene iz Amazona, manje od 3 dolara ide ljudima kojima je taj novac najpotrebniji, onima čiji su životi najviše ometani branama, bušenjima i naftovodima, a koji umiru u nedostatku jestive hrane i pitke vode.

Među svim tim ljudima - milionima u Ekvadoru, milijardama po cijelom planetu - nalaze se potencijalni teroristi. Ne zbog toga što bi oni vjerovali u komunizam ili anarhizam, ili što bi bili sami po sebi suštinski zli, već zato jer su jednostavno očajni. Gledajući tu branu, pitao sam se - kao toliko puta svagdje u svijetu - kada će ti ljudi krenuti u akciju, poput Amerikanaca, koji su se pobunili protiv Engleske sedamdesetih godina osamnaestog vijeka, ili pak starosjedilaca Latinske Amerike protiv Španije početkom devetnaestog vijeka.

Suptilnost uspostave ovog modernog carstva gotovo da ponižava rimske centurione, španske konkvistadore ili kolonijalne sile Evrope u 18. i 19. vijeku. Mi smo EHM vješti; naučili smo to iz istorije. Danas više ne nosimo mač. Ne nosimo oklop ili odjeću koja bi nas obilježila.

U zemljama kao Ekvador, Nigerija ili Indonezija oblačimo se isto kao tamošnji učitelji ili vlasnici trgovina. U Vašingtonu i Parizu izgledamo tačno kao bankari ili vladini birokrati. Činimo se skromnima i normalnima. Posjećujemo mjesta projekata i lutamo po osiromašenim selima. Zauzimamo se za čovjekoljublje, razgovaramo s predstavnicima lokalnih medija o divnim humanitarnim akcijama koje preduzimamo. Pokrivamo stolove konferencijskih vladinih odbora svojim golemim nacrtima i novčanim planovima te poučavamo o čudotvornoj makroekonomiji na harvardskom Ekonomskom fakultetu.

Mi smo javne, otvorene osobe. Ili se bar tako prikazujemo i takvima nas doživljavaju. Na taj način sistem djeluje. Rijetko pribjegavamo bilo čemu ilegalnom, jer je sam sistem izgrađen na lukavštinama, a po definiciji je legitiman.

Ipak - a to je vrlo bitna opomena - ako ne uspijemo, na pozornicu stupa mnogo mračniji soj, oni koje mi EHM-i zovemo šakalima, ljudi koji vuku svoje porijeklo direktno iz onih prijašnjih carstava. Šakali su ovdje uvijek, vrebaju u sjeni. Kad se oni pojave državne glavešine bivaju skinute s vlasti ili umiru u strašnim nesrećama. Ako bi slučajno šakali bili neuspješni, onda tamo pošalju mlade Amerikance da ubijaju i umiru.

Kad sam prošao pokraj čudovišta, tog zdepastog krupnog zida od sivog betona koji se uzdiže nad rijekom, bio sam vrlo svjestan znoja koji mi je ovlažio odjeću i nelagode koju sam osjećao u crijevima. Usmjerio sam se dolje prema džungli kako bih susreo domaći svijet, odlučan da se bori do zadnjeg čovjeka kako bih zaustavio ovo carstvo koje sam ja pomagao stvarati i obuzeo me osjećaj krivice. Pitao sam se kako je simpatičan dječak iz sela u Nju Hempširu uopšte dospio u ovako prljav posao?

Počelo je dosta nevino.

Bio sam jedinac. Rođen sam u srednjoj klasi 1945. godine. Oba moja roditelja bila su Jenkiji, porijeklom iz tri stoljeća stare Nove Engleske; njihovi strogi, moralistički, nepokolebljivi republikanski stavovi odražavali su generacije puritanskih predaka. Oni su u svojim porodicama bili prvi koji su pohađali fakultete - uz stipendije.

3

Page 4: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Majka mi je postala profesorica latinskog u srednjoj školi. Otac je otišao u Drugi svjetski rat kao mornarički poručnik fregate i bio je zadužen za naoružanu posadu vrlo zapaljivog trgovačkog tankera u Atlantiku. Kad sam rođen u Hanoveru, savezna država Nju Hempšire, on se oporavljao od slomnjenog kuka u bolnici u Teksasu. Nisam ga upoznao sve dok mi nije bila godina dana.

Zaposlio se poučavajući jezike na Visokoj školi Tilton, koja je bila dječački internat u ruralnom dijelu Nju Hempšira. Kompleks školskih zgrada stajao je visoko na brežuljku, ponosno - reklo bi se arogantno - kao toranj iznad istoimenog grada. Ta ekskluzivna institucija ograničila je upis na oko pedeset studenata, po svakom stepenu devet do dvanaest. Studenti su većinom bili potomci imućnih porodica iz Buenos Ajresa, Karakasa, Bostona i Nju Jorka.

Moja porodica nije imala novca, no mi se nismo smatrali siromašnima. Iako su nastavnici te škole dobijali vrlo niske plate, sve su naše potrebe bile zadovoljene besplatno: hrana, stanovanje, grijanje, voda, kao i radnici koji bi nam kosili travu ili čistili snijeg. Počevši od mog četvrtog rođendana, hranio sam se u blagovaonici osnovne škole, uzimao lopte za fudbalsku ekipu, kojoj je moj otac bio trener, i izdavao peškire u svlačionici.

Premalo je reći da su nastavnici i njihove supruge bili superiorni nad lokalnim stanovništvom. Obično bih slušao roditelje kako se šale da su oni vlastelini u dvorcu koji vladaju običnim seljacima - građanima. Znao sam da je to bilo i više nego šala.

Moji prijatelji iz osnovne i srednje škole pripadali su toj klasi seljaka: bili su vrlo siromašni. Njihovi su roditelji bili poljoprivrednici, drvosječe i fabrički radnici. Oni nisu voljeli "osnovce s brežuljka", a moji su roditelji za uzvrat bili protiv druženja s djevojčicama iz grada, koje bi nazivali "droljama" i "neurednim curama". Ja sam od prvog razreda dijelio s tim djevojčicama knjige i olovke, a tokom godina bio sam zaljubljen u njih tri: En, Prisilu i Džuds. Teško mi je bilo shvatiti gledanje mojih roditelja, no ipak sam slijedio njihove želje.

Svake smo godine tri mjeseca tatinoga ljetnog odmora provodili u kolibi na jezeru, koju je 1921. sagradio djed. Bila je okružena šumama te smo noću ponekad čuli sove i pume. Nismo imali komšija; bio sam jedino dijete na području koje se pješice moglo preći. U ranijoj dobi provodio sam vrijeme zamišljajući da su stabla vitezovi okruglog stola i tugaljive djeve imenom En, Prisila ili Džuds (ovisno o kojoj je godini riječ). Moja strast bila je bez sumnje isto toliko snažna kao strast Lanselota za Guinevere - pa čak i sklonija tajnosti.

Sa četrnaest godina odobreno mi je besplatno školovanje u Tiltonu. Na podsticaj svojih roditelja odbacio sam sve što je bilo u vezi s gradom i nikada više nisam vidio svoje stare prijatelje. Kad su moje nove kolege u razredu odlazile kući u svoje dvorce i luksuzne stanove, ostajao bih sam na brežuljku. Njihove djevojke bile su tek ušle u društvo, a ja nisam imao djevojku. Sve su djevojke koje sam poznavao bile "nepodobne"; ja sam ih odbacio, a one su me zaboravile. Bio sam osamljen - i strašno frustriran.

Moji su roditelji bili majstori manipulacije. Uvjerili su me da sam privilegovan što imam takvu mogućnost i jednog ću dana za to biti zahvalan. Pronaći ću savršenu ženu, jednu koja će biti podesna našim visokim mjerilima. Ipak, u meni je kipjelo, čeznuo sam za ženskim društvom - za seksom; pomisao na "drolju" bila je vrlo privlačna.

No, umjesto da se bunim potiskivao sam svoj bijes i izražavao frustracije izvrsnošću. Postao sam počasni student, kapitan dvije univerzitetske ekipe, urednik studentskih novina. Odlučio sam se istaknuti pred svojim bogatim kolegama i zauvijek otići iz Tiltona. Na završnoj godini dodijeljena mi je stipendija za atletičare za Braun i akademska stipendija za Midlbarz, a moj je otac tamo stekao stepen magistra nauka, pa iako je Braun bio u Ivz ligi, oni su više voljeli Midlbarz.

"Šta će biti ako slomiš nogu", pitao me otac. "Bolje je da prihvatiš akademsku stipendiju", i ja sam popustio.

Po mom utisku, Midlbarz je bio samo naduvana varijanta Tiltona, ali nalazio se u ruralnom Vermontu umjesto ruralnog Hempšira. Istina, bio je namijenjen studentima i studentkinjama, ali ja sam bio siromašan, a gotovo svi su bili bogati. Već četiri godine nisam studirao zajedno sa djevojkama. Molio sam oca da mi dopusti da jednu godinu uzmem slobodno. Želio sam se preseliti u Boston i saznati sve o životu i ženama. On o tome nije želio ni čuti. "Kako bih mogao pripremiti za studij tuđu djecu ako moje vlastito ne želi ostati na fakultetu", pitao je.

4

Page 5: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Konačno sam shvatio da se život sastoji od niza koincidencija. Sve ovisi o tome kako na njih reagujemo - kako provodimo ono što neki nazivaju slobodnom voljom; odluke koje donosimo u okviru sudbine određuju ko smo. Dvije bitne slučajnosti koje su mi oblikovale život odigrale su se na fakultetu Midlbarz. Jedna se pojavila u liku Iranca, sina generala koji je bio lični savjetnik šaha; druga slučajnost bila je prekrasna mlada žena En, zvala se isto kao i ljubav iz mog djetinjstva.

Prvi, koga ću zvati Farhad, igrao je fudbal profesionalno u Rimu. Bio je nadaren fizičkim izgledom atlete, valovite crne kose i očiju boje lješnika, a porijeklo i harizma učinili su ga neodoljivim za žene. On je na svaki način bio potpuno suprotan meni. Puno sam radio da zadobijem njegovo prijateljstvo, a on me mnogo čemu naučio, što mi je dobro došlo u godinama koje su slijedile. Upoznao sam i En. Iako je ozbiljno izlazila s mladićem koji je studirao na drugom fakultetu, ona me ipak primila pod svoje okrilje. Naš platonski odnos bio je za mene prvo iskustvo o tome kako je kad se nekoga istinski voli.

Farhad me naučio piću, društvu i kako ignorisati svoje roditelje. Svjesno sam odlučio da prestanem studirati. Odlučio sam slomiti svoju akademsku nogu da se osvetim svom ocu. Moje su ocjene naglo pale; izgubio sam stipendiju. U polovini druge godine svjesno sam odlučio ispasti. Otac mi je prijetio da će me se odreći; Farhad me podržavao. Uletio sam u dekanovu kancelariju i rekao da napuštam školovanje. Bio je to ključni trenutak mog života.

Farhad i ja proslavili smo zajedno u baru moju posljednju veče u gradu. Pijani farmer, gorostas od čovjeka, optužio me da očijukam s njegovom ženom, podigao me i zavitlao u zid. Farhad je uletio među nas, povukao nož i zarezao ga po obrazu. Onda me onaj gorostas izbacio kroz prozor, napolje na greben visoko iznad Oter Krika. Brzo smo se uputili niz rijeku prema našem domu.

Sutradan kad nas je ispitivala policija s univerziteta lagao sam i odbio svako saznanje o incidentu. Ipak je Farhad bio izbačen. Obojica smo se preselili u Boston, gdje smo dijelili stan. Ja sam dobio posao u "Hearstovu Record American/Sundaz Advertiseru" kao lični pomoćnik glavnog urednika u "Sundaz Advertiseru".

Kasnije iste 1965. godine nekoliko mojih prijatelja iz novina bilo je pozvano u vojsku. Da bih izbjegao sličnu sudbinu ja sam se u Bostonu prijavio na univerzitet, na Fakultet za poslovnu administraciju. En je dotada već prekinula vezu sa svojim bivšim dečkom i često je putovala iz Midlbarza da me posjeti. Meni je godila njena pažnja. Diplomirala je 1967. dok je meni preostalo da odradim još godinu dana na Univerzitetu u Bostonu. Ona je neumoljivo odbila da se preseli kod mene dok se ne vjenčamo. Iako sam se šalio kako me ucjenjuje, a u stvari sam se i ljutio na to što sam smatrao nastavkom arhaičnih i pretjerano kreposnih moralnih stajališta svojih roditelja, uživao sam u vremenu koje smo zajedno provodili i želio sam još više. Vjenčali smo se.

Enin otac, sjajan inženjer, osmislio je navigacioni sistem za važnu vrstu projektila i nagrađen je visokorangiranim mjestom u Mornaričkom odjelu. Njegov najbolji prijatelj, kojeg je En zvala stric Frenk (a to mu nije bilo pravo ime) bio je na rukovodećem položaju u najvišim ešalonima NSA (Nacionalna agencija za bezbjednost), koja je bila u zemlji dosta nepoznata - ali prema mnogim izvorima najveća špijunska organizacija.

Ubrzo nakon ženidbe vojska me pozvala na ljekarski pregled. Prošao sam i zato su postojali izgledi da nakon diplome odem u Vijetnam. Sama pomisao da se borim u jugoistočnoj Aziji emocionalno me razdirala iako me rat sam po sebi uvijek fascinirao. Vaspitan sam s pričama o svojim precima doseljenicima - a to su bili Tomas Pejn i Itan Alen - i posjetio sam sva mjesta u Novoj Engleskoj i u Njujorku, gdje su se nekada vodile borbe te francuski, indijanski i revolucionarni ratovi. Pročitao sam sve istorijske romane koje sam uspio pronaći. U stvari, kad su specijalne vojne jedinice prvi puta ušle u jugoistočnu Aziju želio sam se prijaviti. No kad su mediji iznijeli svu žestinu i nedosljednost politike SAD osjetio sam da se moj stav izmijenio. Pitao sam se na čiju bi stranu stupio Pejn i zaključio da bi on stao uz naše neprijatelje Vijetkong.

U pomoć mi je došao stric Frenk. Objasnio mi je da posao pri NSA čovjeku omogućuje odgodu vojne službe i organizovao mi niz sastanaka u svojoj agenciji, a oni su se sastojali u napornom danu intervjua putem poligrafa. Rečeno mi je da će ti testovi odlučiti jesam li podoban materijal za regrutaciju i obrazovanje u NSA, a ako jesam, oni će odrediti profil mojih dobrih i loših strana, što će biti iskorišteno u planiranju moje buduće karijere. Uzevši u obzir svoj stav prema Vijetnamskom ratu, bio sam siguran da neću proći na testiranju.

5

Page 6: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Na ispitivanju sam priznao da se kao lojalni Amerikanac ne slažem s ratom i čudilo me kako ispitivači ne pitaju dalje o toj temi. Umjesto toga usredotočili su se na moje vaspitanje, stavove prema roditeljima, osjećaje koje sam imao zbog činjenice da sam odrastao kao siromašni puritanac među tolikim bogatašima i hedonistima u osnovnoj školi. Ispitivali su me i o mojim frustracijama u vezi s nedostatkom žena, seksa i novca u mom životu i o svijetu mašte koji sam razvio kao posljedicu svega ostaloga. Čudila me pažnja koju su posvetili Farhadu i njihovo zanimanje za moju želju da lažem policiji na univerzitetu kako bih njega zaštitio.

Isprva sam pretpostavljao da su sve te stvari mene obilježile kao negativca i onoga koga će NSA odbiti, ali razgovori su se nastavili sugerišući nešto suprotno. Tek nekoliko godina kasnije shvatio sam da su s gledišta NSA te negativnosti stvarno bile prednosti. Njihova je ocjena bila manje vezana uz lojalnost prema domovini nego uz frustracije mog života. Ljutnja na roditelje, opsjednutost ženama i moja ambicija da dobro živim njih su privuklo; bio sam povodljiv. Moja odluka da na školovanju budem odličan kao i u sportu, moja zadnja pobuna protiv oca, moja sposobnost da se dobro slažem sa strancima i prihvaćanje da lažem policiji, to su bili upravo tipični atributi koje su oni tražili. Otkrio sam, takođe kasnije, da je Farhadov otac radio za obavještajnu zajednicu SAD u Iranu; moje je prijateljstvo s Farhadom definitivno bio sam dodatni plus.

Nekoliko sedmica nakon testiranja u NSA ponuđen mi je posao da počnem obrazovanje u umijeću špijuniranja, koje bi krenulo nekoliko mjeseci nakon diplome na Bostonskom univerzitetu. Međutim, prije nego što službeno prihvatim ovu ponudu, ja sam iz nekog poriva pohađao seminar na Univerzitetu koji je vodio stručnjak za regrutaciju Mirovnih snaga. Najvažnija je tema bila kao i kod NSA da poslovi u Mirovnim snagama odgađaju regrutaciju u vojsku.

Odluka da pohađam taj seminar bila je jedna od onih koincidencija koje su se tada činile nevažnima, ali se pokazalo da su podrazumijevale prekretnicu u životu. Taj je stručnjak opisao nekoliko mjesta na svijetu koja su imala posebnu potrebu za dobrovoljcima. Jedno od njih bila je amazonska šuma, gdje, kako je on isticao, urođenici žive poput onih nekada u Sjevernoj Americi sve do dolaska Evropljana.

Oduvijek sam sanjao da živim kao Abnaki, koji su obitavali u Nju Hempširu kad su tamo prvi put stigli moji preci. Znao sam da njihova krv teče mojim venama i želio sam spoznati sva duhovna blaga o šumama u koja su se oni tako dobro razumjeli. Prišao sam predavaču nakon časa i raspitao se o izgledima da budem poslan u Amazon. On me uvjeravao da postoji velika potreba za volonterima u toj regiji i da će moje šanse biti dobre. Nazvao sam strica Frenka. Začudo, on me nagovarao da razmislim o Mirovnim snagama. Povjerio mi je da će nakon pada Hanoja - što je tih dana bilo potpuno izvjesno ljudima njegove pozicije - upravo Amazon postati pravo mjesto.

"Prepuna je nafte", rekao je. "Sigurno će nam tamo biti potrebni dobri agenti - ljudi koji razumiju domorce." Uvjeravao me da će Mirovne snage biti odlično mjesto za uvježbavanje i podstakao me da bolje savladam španski kao i lokalne domorodačke jezike. "Možda bi mogao konačno raditi i za privatnu kompaniju umjesto za vladu," promrmljao je.

Tada nisam razumio što je time mislio. Unaprijeđen sam od špijuna u EHM-a, iako taj izraz nikad nisam prije čuo, kao ni nekoliko godina poslije. Nisam imao pojma da je po svijetu bilo razbacano na stotine muškaraca i žena koji rade za konsultantske i druge privatne kompanije, ljudi koji nikad nisu primili ni prebijene pare plate od bilo koje vladine agencije, a ipak služe interesima imperije. Nisam mogao ni naslutiti da će se jedan novi tip ljudi, s profinjenijom titulom, brojiti u hiljadama do kraja milenijuma, a da ću ja lično odigrati bitnu ulogu u formiranju te sve brojnije armije.

En i ja prijavili smo se u Mirovne snage i zatražili da nas dodijele u Amazon. Kad je stiglo obavještenje da smo primljeni, moja je prva reakcija bila krajnje razočaranje. Pismo je govorilo da ćemo otići u Ekvador. Ma ne, pomislio sam. Ja sam tražio Amazon, a ne Afriku.

Uzeo sam atlas i potražio Ekvador. Bio sam zapanjen kad nigdje na afričkom kontinentu nisam mogao pronaći Ekvador. U indeksu sam ipak pronašao da je uistinu smješten u Latinskoj Americi, a vidio sam na geografskoj karti da riječni sistem ističe iz Anda i njihovih ledenjaka te sačinjava glavnu količina voda moćnog Amazona. Dalje me čitanje uvjerilo da su džungle Ekvadora zapravo među najraznovrsnijim i najvećima na svijetu i da domaći ljudi tamo žive gotovo jednako već hiljadama godina. Prihvatili smo ponudu.

6

Page 7: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

En i ja završili smo edukaciju za Mirovne snage u južnoj Kaliforniji i uputili se u Ekvador u avgustu 1968. Živjeli smo u Amazonu sa Shuarima, čiji je stil života zaista ličio na život sjevernoameričkih domorodaca prije naseljavanja. Radili smo u Andima s potomcima Inka. Bio je to dio svijeta za koji nisam ni sanjao da još uopšte postoji. Dotad su jedini Latinoamerikanci koje sam upoznao bili bogati prvoškolci u školi gdje je moj otac bio nastavnik. Otkrio sam da su mi dragi ti domaći ljudi, što su preživljavali uz pomoć lova i poljoprivrede. Osjećao sam da sam s njima u nekom čudnom srodstvu. Na neki su me način podsjećali na one moje sugrađane koje sam napustio.

Jednog se dana čovjek u poslovnom odijelu, imenom Einar Greve, spustio avionom u našu zajednicu. Bio je potpredsjednik u "Chas. T. Main Inc." (MAIN), međunarodnoj konsultantskoj kompaniji, koja se rijetko pojavljivala u javnosti, a koja je bila zadužena za proučavanje koje će odrediti treba li Svjetska banka da posudi Ekvadoru i susjednim zemljama milijarde dolara kako bi sagradili brane hidroelektrana i druge infrastrukturne projekte. Einar je takođe bio i rezervni pukovnik američke vojske.

Počeo mi je govoriti o korisnosti rada za kompaniju kao što je MAIN. Kad sam spomenuo da sam primljen u NSA prije nego sam ušao u Mirovne sange i da razmišljam da se tamo vratim, on me informisao da ponekad radi kao veza s NSA; pogledao me pa sam posumnjao da je dio njegovog zadatka ocjenjivanje mojih sposobnosti. Sada mislim da je samo obnavljao moj profil, a posebno odmjeravao moju sklonost da preživim u okolini koju bi većina sjevernih Amerikanaca smatrala neprijateljskom.

Proveli smo nekoliko dana zajedno u Ekvadoru i razgovarali pa je tražio da mu pošaljem izvještaje o ekonomskim izgledima Ekvadora. Imao sam sa sobom malu prenosivu pisaću mašinu, volio sam pisati te sam bio zadovoljan zbog njegovog zahtjeva. U razdoblju od oko godinu dana poslao sam Einaru barem petnaest dugih pisama. U tim pismima iznio sam svoja razmišljanja o privredi i političkoj budućnosti Ekvadora, a i svoju procjenu o sve većoj frustraciji među domorodačkim stanovništvom u borbi da se suprotstave naftnim kompanijama, međunarodnim agencijama za razvoj i ostalim pokušajima da ih uvuku u moderni svijet.

Kad je moja smjena u sklopu Mirovnih snaga završila, Einar me pozvao u centralu MAIN-a u Bostonu na razgovor u vezi s poslom. Tokom privatnog sastanka naglasio je da je primarni zadatak MAIN-a inženjerstvo, ali da njegov najveći klijent, Svjetska banka, traži da među osobljem ima ekonomiste koji bi napravili prognozu o veličini i izvedivosti inženjerskih projekata. Povjerio mi je da je već zaposlio tri vrlo kvalifikovana privrednika, koji su imali savršene preporuke - dva s magistraturom, jedan s doktorskom titulom. Međutim, oni su strašno zakazali.

Einar je kazao da "niko među njima nije sposoban pozabaviti se privrednom prognozom u zemljama u kojima nisu dostupne pouzdane statistike". Nastavio je govoriti dalje kako nijedan nije ispunio uslove svog ugovora, koji traži da putuju u daleka mjesta u zemljama poput Ekvadora, Indonezije, Irana ili Egipta kako bi razgovarali s lokalnim vođama i donijeli vlastitu prosudbu o izgledima ekonomskog razvoja u tim regijama. Jedan je doživio nervni slom u osamljenom selu u Panami; panamska ga je policija dopratila do aerodroma i stavila na avion za SAD.

"Pisma koja ste mi slali pokazuju da nemate ništa protiv da se raspitate čak i kad sigurni podaci nisu dostupni. A kad se uzmu u obzir uslovi vašeg boravka u Ekvadoru siguran sam da možete preživjeti skoro svagdje." Rekao je da je već otpustio jednog od tih ekonomista i spreman je to isto učiniti s ostalom dvojicom ukoliko ja prihvatim ovaj posao.

Tako se dogodilo da sam u januaru 1971. dobio ponudu zaposlenja kao ekonomist u MAIN-u. Napunio sam 26 - magičnu dob u kojoj me vojna mobilizacija više nije tražila. Konsultovao sam se s Eninom porodicom; oni su mi savjetovali da prihvatim posao, a mislio sam da to uključuje i stav strica Frenka. Sjetio sam se kako je spomenuo mogućnost da bih mogao završiti radeći za privatnu firmu. Nikad se ništa nije otvoreno govorilo, ali ja sam bio siguran da je moj posao u MAIN-u bio posljedica aranžmana koje je stric Frenk napravio tri godine prije, uz moje iskustvo u Ekvadoru i moju želju da pišem o ekonomskoj i političkoj situaciji te zemlje.

Vrtjelo mi se u glavi nekoliko sedmica, a moj ego je narastao. Na Bostonskom univerzitetu postigao sam prvi stepen koji nije obećavao poziciju ekonomiste u tako uzvišenoj konsultantskoj kompaniji. Znao sam da će nekoliko mojih kolega s Univerziteta, koji su odbijeni u vojsci i otišli su studirati da bi postigli magistarske i druge naučne stepene, pucati od zavisti. Zamišljao sam sebe kao tajnog agenta koji odlazi u egzotične zemlje, koji se izležava uz hotelske bazene, okružen divnim ženama u bikiniju i s martinijem u ruci.

7

Page 8: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Iako su sve to bile samo maštarije, otkriću kasnije da su sadržale i djeliće istine. Einar me angažovao kao ekonomistu, ali uskoro sam shvatio da je moj pravi posao zapravo mnogo dalje od toga i da se uistinu radi o nečem što je bliže Džejmsu Bondu nego što sam ikada mogao i slutiti.

U zakonskom govoru MAIN bi se nazvao čvrsto držanom kompanijom; otprilike pet odsto od njenih dvije hiljade zaposlenika bili su i vlasnici kompanije. O njima se govorilo kao o partnerima ili ortacima, a položaj im je bio zavidan. Ne samo da su partneri imali moć nad svima ostalima, nego su i dobro zarađivali. Diskrecija im je bila simbol. Oni su se bavili šefovima država i drugim glavnim vladinim funkcionerima, koji od  svojih konsultanata očekuju kao i od svojih advokata i psihoterapeuta da poštuju strogi kod apsolutne povjerljivosti. Razgovor sa štampom bio je tabu. To se jednostavno nije tolerisalo. Posljedica toga je bila da je jedva ikad iko izvan MAIN-a za nas uopšte i čuo, iako su mnogi bili bliski s našim konkurentima, kao što su "Arthur D. Little", "Stone & Webster", "Brown & Root", "Halliburton" i "Bechtel".

Služim se terminom konkurenti u širem smislu, jer MAIN je bio u vlastitoj ligi sam sa sobom. Većina našeg profesionalnog osoblja bili su inženjeri, ali mi ipak nismo imali nikakvu opremu i nikad nismo konstruisali nijednu šupu za skladište. Mnogi su radnici MAIN-a bili bivše vojne osobe, no nismo kontaktirali s Ministarstvom odbrane niti s bilo kojom od vojnih službi. Naša zaliha robe bila je nešto toliko drugačije od norme, da prvih mjeseci tamo ni ja nisam mogao razabrati čime se bavimo. Jedino sam znao da će moj prvi stvarni raspored biti u Indoneziji te da ću biti dio tima od jedanaest članova poslanih da kreiraju stručni energetski plan za ostrvo Javu.

Takođe sam znao i to da se Einar i drugi koji su sa mnom razgovarali o poslu lično trudio kako bi me uvjerio da će privreda na Javi cvasti i ako se želim istaknuti kao dobar prognozer (i da mi za to ponude napredovanje), moram napraviti projekte koji to tako prikazuju. "Točno po planu", običavao je reći Einar. Prošao bi prstima po vazduhu iznad glave. "Ekonomija koja će poletjeti u vazduh kao ptica!"

Einar je često odlazio na putovanja koja su trajala dva do tri dana. Niko o njima nije puno govorio i činilo se da niko i ne zna gdje on ide. Kad je bio u kancelariji, često bi me pozvao da sjednem s njim uz kafu. Pitao je za En, za naš novi stan, za mačku koju smo doveli iz Ekvadora. Postao sam hrabriji kad sam ga bolje upoznao, nastojao sam saznati više o njemu i o tome šta su očekivali da radim. Ali nikad ne bih dobio zadovoljavajući odgovor; bio je znalac pri skretanju razgovora na drugu temu. Jednom prilikom čudno me pogledao.

"Ne moraš biti zabrinut", rekao je, "imamo za tebe velike planove. Bio sam nedavno u Vašingtonu..." Glas mu se promijenio i nasmiješio se na nepronicljiv način. "Svakako, znaš, imamo velik projekt u Kuvajtu. Proći će neko vrijeme prije no što odeš u Indoneziju. Mislim da bi trebalo da iskoristiš vrijeme i pročitaš štogod o Kuvajtu. Biblioteka u Bostonu dobar je izvor, a možemo ti omogućiti i da dođeš do biblioteka na MIT-u i na Harvardu."

Poslije sam puno vremena proveo u tim bibliotekama, a posebno u Javnoj biblioteci u Bostonu, koja se nalazila nedaleko od kancelarije i vrlo blizu moga stana na Bak Bazu. Postao mi je blizak Kuvajt kao i mnoge knjige o privrednoj statistici što su ih izdavali Ujedinjene nacije, Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka. Znao sam da će se od mene očekivati da napravim ekonometrijske modele za Indoneziju i Javu, a odlučio sam da jednako tako mogu početi raditi isto za Kuvajt.

Međutim, moja diploma u poslovnoj administraciji nije me pripremila za ekonometrijske poslove, pa sam tako proveo dosta vremena pokušavajući razabrati kako da se s tim nosim. Otišlo je toliko daleko da sam upisao nekoliko kurseva o toj temi. U tom procesu sam otkrio da se statistikom može manipulisati kako bi se došlo do većeg broja zaključaka, uključivši i one koji sadrže htijenja analitičara.

MAIN je bila mačo korporacija. Na profesionalnoj poziciji 1971. su bile samo četiri žene. Ipak, bilo je vjerovatno dvije stotine žena među kadrovima ličnih sekretarica - svaki potpredsjednik i šef odjeljanja imao je sekretaricu - i kancelariju za prepis koja nam je svima služila. Ja sam se privikao na sklonost ženskog roda i zbog toga sam bio zapanjen onim što se jednog dana dogodilo.

Atraktivna brineta ušla je i sjela mi nasuprot sa druge strane stola. Izgledala je vrlo otmjeno u svom tamnom poslovnom kostimu. Procijenio sam da je malo starija od mene, ali sam se pokušao usredotočiti na to da je ne primjećujem, da se ponašam indiferentno. Nakon nekoliko minuta bez jedne riječi gurnula je u mom pravcu neku otvorenu knjigu. Sadržavala je tablicu s informacijama koje sam odavno tražio o Kuvajtu - i karticu s njenim

8

Page 9: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

imenom, Klaudin Martin, i s titulom, posebni konsultant "Chas. T. Main, Inc". Pogledao sam njene nježne zelene oči, a ona mi je pružila ruku.

"Zamolili su me da Vam pomognem u edukaciji," rekla je. Nisam vjerovao da mi se to zaista događa.

Počevši od idućeg dana sastajali smo se u stanu Klaudin Martin u Ulici Bakon, nekoliko zgrada dalje od glavnog sjedišta MAINS, s Prudential Centera. Za vrijeme našeg prvog zajednički provedenog sata objasnila mi je da je moj položaj neobičan i da sve moramo držati u strogoj tajnosti. Rekla je da mi niko nije dao bliža uputstva o mom poslu jer niko nije bio za to ovlašten - osim nje. Tada me informisala da je njen zadatak da me formira u uspješnog EHM-a.

Sam je naziv probudio u meni stare snove o pustolovnim tajnim agentima i samog me zbunjivao nervozan smijeh koji mi je izlazio iz usta. Ona se osmjehnula rekavši da je humor jedan od razloga zbog kojih se koriste tim nazivom. "Ko bi to ozbiljno shvatio" pitala je.

Ja sam priznao svoje potpuno neznanje o ulozi EHM-a.

"Niste jedini", nasmijala se. "Mi smo rijetka vrsta u prljavom poslu. Nitko ne smije znati ništa o Vašem angažmanu - pa čak ni Vaša supruga." Zatim se uozbiljila. "Biću potpuno iskrena prema Vama, naučiti Vas sve što je moguće u nekoliko idućih sedmica. Tada ćete morati birati. Vaša je odluka konačna. Kad jednom uđete, ostajete zauvijek." Kasnije bi se rijetko služila punim nazivom; bili smo jednostavno EHM-i.

Sada znam ono što tad nisam znao - da je Klaudin potpuno iskoristila moje slabosti koje su joj otkrili u NSA. Ne znam ko joj je prenio te podatke o meni - Einar, NSA, Kadrovsko odjeljenje MAIN-a ili neko drugi - znam samo da ih je koristila znalački. Njen pristup, kombinacija zavođenja i verbalne manipulacije, bio je skrojen na poseban način samo za mene, a ipak je odgovarao standardu operativnih postupaka što sam ih viđao na djelu, u različitim poslovima kad bi ulog bio velik pritisak da se zaključi unosan posao. Odmah je bila sigurna da ja neću dovesti u opasnost svoj brak otkrivši naše tajne aktivnosti. A bila je brutalno iskrena kad je riječ bila o opisu tamnih strana stvari koje se od mene budu očekivale.

Pojma nemam ko ju je plaćao, iako nemam nikakvog razloga da sumnjam da to nije bio MAIN, kako je to podrazumijevala njena poslovna posjetnica. U to sam vrijeme bio previše naivan, zaplašen i ošamućen da bih postavljao pitanja koja mi se danas čine očitima.

Klaudin je rekla da postoje dva primarna cilja mog rada. Prije svega, moram opravdati goleme međunarodne kredite koji će novac dovesti nazad u MAIN i druge američke kompanije (kao što su "Bechtel", "Halliburton", "Stone & Webster" i "Brown & Root") putem velikih tehničkih i građevinskih projekata. Drugo je da ću raditi na bankrotu zemalja koje primaju te kredite (naravno, tek pošto već sve isplate MAIN-u i drugim kompanijama učesnicama ugovora u SAD) i tako će one zauvijek ostati obavezane svojim kreditorima i predstavljaće jednostavne mete kad nam bude bila potrebna neka usluga, uključujući i vojne baze, glasove u UN-u ili pristup nafti i drugim prirodnim izvorima.

Klaudin Martin mi je rekla kako je moj zadatak prognozirati učinke investiranja milijardi dolara u određenu zemlju. Točnije, ja ću izraditi studije koje predviđaju ekonomski rast u razdoblju od dvadeset do dvadeset pet godina i koje vrednuju efekte raznih projekata.

Primjerice, ako postoji odluka da nekoj zemlji posudimo milijardu dolara kako bismo uvjerili njene vođe da ne sklapaju saveze sa Sovjetskim Savezom, ja bi trebalo d ausporedim prednost investiranja tog novca u elektrane s prednostima investiranja u novu nacionalnu željezničku mrežu ili sistem komunikacija.

Ili, možda mi neko kaže da se zemlji nudi mogućnost da dobije modernu električnu mrežu, a ja ću biti zadužen da im pokažem kako će taj sistem imati za posljedicu dovoljan ekonomski rast kako bih opravdao kredit. U svakom će slučaju odlučujući faktor biti bruto domaći proizvod. Pobijediće onaj projekt čija će posljedica biti najveći godišnji rast BDP-a. Ako se razmatra samo jedan projekat moraću pokazati kako će njegov razvoj donijeti znatne doprinose BDP-u.

9

Page 10: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Neizgovoren aspekt svakog od tih projekata jest taj da su namijenjeni stvaranju velikih profita ugovornim strankama te da pomognu kako bi šačica bogatih i uticajnih porodica u zemljama koje primaju kredite postala srećna, dok s druge strane jamče dugoročnu finansijsku ovisnost, a zbog toga i političku lojalnost vlada svuda po svijetu.

Što viši iznos kredita to bolje. Ne uzima se u obzir činjenica da će teret duga zemlje njenim najsiromašnijim građanima učiniti nedostupnom zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i druge vidove socijalne brige desetinama godina.

Klaudin i ja otvoreno smo razgovarali o varljivom karakteru BDP-a. Primjera radi, može doći do porasta BDP-a čak i kad profitira jedna jedina osoba, kao pojedinac koji je vlasnik određene kompanije, pa i kad je većina stanovnika opterećena dugovima. Bogati se bogate, a siromašni postaju sve siromašniji. Uprkos tome, s gledišta statistike to se bilježi kao privredni napredak.

Kao uglavnom svi američki građani, tako je i većina zaposlenika MAIN-a vjerovala da mi činimo uslugu tim zemljama kad tamo gradimo elektrane, autoputeve i luke. Škole i štampa uče nas da sve naše akcije doživljavamo kao altruizam.

Godinama slušam iste komentare kao: "Ako oni namjeravaju spaliti američku zastavu i protestovati protiv naše ambasade, zašto jednostavno ne odemo iz njihove proklete zemlje i ostavimo ih da tonu u svome siromaštvu?"

Ljudi koji tako govore često imaju diplomu koja potvrđuje da su vrlo školovani. Ipak, ti isti ljudi nisu svjesni da je glavni razlog što otvaramo ambasade po svijetu taj da one služe našim interesima koji u drugoj polovini 20. vijeka podrazumijevaju pretvaranje Amerike u globalnu imperiju.

Uprkos svojim vjerodajnicama, ti su ljudi jednako slabo obrazovani kao i oni kolonizatori u 18. vijeku koji su vjerovali da su Indijanci, koji se bore za svoj dio zemlje, zapravo đavolje sluge.

Za nekoliko mjeseci otići ću na ostrvo Javu u Indoneziji, koje je u to vrijeme bilo najgušće naseljeno na planeti.

Indonezija je slučajno bila muslimanska zemlja bogata naftom i kolijevka komunističke djelatnosti.

"To je sljedeći domino poslije Vijetnama", tako je to sročila Klaudin. "Moramo pridobiti Indonežane. Ako se pridruže komunističkom bloku, onda..." Prstom je povukla pod svojim vratom i slatko se nasmiješila. "Hajde da jednostavno kažemo da se vi morate vratiti s vrlo optimističnim ekonomskim prognozama o tome kako rasti poput gljive čim budu sagrađene nove elektrane i proširena njihova distribucija. To će omogućiti USAID-u i međunarodnim bankama da opravdaju dodjelu kredita. Bićete dobro nagrađeni, to se razumije, i možete se onda preseliti na druge projekte u egzotičnim zemljama. Svijet je postao nešto kao vaša kolica za kupovinu." Nastavila me upozoravati kako će moja uloga biti teška. "Stručnjaci iz banaka doći će iza vas. Njihov je zadatak da traže dlake u jajetu kad je u pitanju vaša prognoza - za to su oni plaćeni. Ako uspiju vas prikazati lošim to im pomaže da se oni čine dobrima."

Jednog sam dana podsjetio Klaudin da se grupa koju MAIN šalje na Javu sastoji još i od deset drugih ljudi. Pitao sam dobijaju li svi oni isti tip obrazovanja kao ja. Uvjerila me da ne.

"Oni su inženjeri", rekla je. "Oni izrađuju projekte za elektrane, prenos energije i distribucijske dalekovode te morske luke i puteve kojima se doprema gorivo. Vi ste onaj koji prejudicira budućnost. Vaše prognoze određuju obim sistema koji oni projektuju - i visinu kredita. Razumijete li, ključ je u vašim rukama."

Kad god bih izašao iz Klaudininog stana, pitao sam se radim li pravu stvar. Negdje u dnu srca sumnjao sam da ne.

Ali proganjale su me frustracije iz prošlosti. MAIN je, činilo mi se, nudio sve što je nedostajalo u mom životu, a ipak se nisam prestajao pitati da li bi Tom Paine to odobravao. Na kraju sam sebe sam uvjerio da ću, kad saznam više, nakon više iskustva moći bolje objasniti - dati ono staro objašnjenje "radeći iznutra".

10

Page 11: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Kad bih taj stav podijelio sa Klaudin, ona bi me zbunjeno pogledala. "Nemoj biti lud. Kad si jednom u to ušao, više ne možeš izaći. Moraš odlučiti sam prije nego što uđeš još dublje."

 Razumio sam je i zastrašivalo me to što je govorila. Kasnije sam lutao niz aveniju Komonvelt, skrenuo u Ulicu Dartmut i sam sebe uvjeravao da sam iznimka.

Za nekoliko mjeseci, jednog poslijepodneva Klaudin i ja smo sjedili na divanu uz prozor promatrajući kako snijeg pada po ulici Vikon. "Mi smo malen, ekskluzivan klub", rekla je.

"Plaćeni smo - dobro plaćeni - da varamo zemlje po čitavoj kugli zemaljskoj za milijarde dolara. Znatan dio tvog posla jeste podsticanje svjetskih vođa da sami postanu dio široke mreže koja promoviše trgovačke interese SAD. Konačno, ti lideri bivaju uvučeni u splet dugova koji garantuje njihovu vjernost. Možemo od njih nešto izvući kad god poželimo - da zadovoljimo svoje političke, privredne i vojne potrebe. Za uzvrat te vođe jačaju svoj politički status dajući svojim narodima industrijska postrojenja, elektrane i aerodrome. Istovremeno, vlasnici američkih tehničkih i građevinskih kompanija se jako bogate."

Tog poslijepodneva u idiličnoj scenografiji njenoga stana, opuštajući se do prozora dok je vani snježilo, saznao sam o istoriji profesije u koju sam upravo namjeravao ući. Klaudin je opisivala kako su kroz gotovo cjelokupnu istoriju stvarane imperije najviše vojnim snagama i prijetnjom rata. Ali krajem Drugog svjetskog rata i pojavom Sovjetskog Saveza i čitavog spektra nuklearnih razaranja, vojno rješenje postalo je previše rizično.

Odlučni trenutak bio je 1951, kad se Iran pobunio protiv britanske naftne kompanije koja je eksploatisala iranska prirodna bogatstva i narod. Ta kompanija bila je prethodnik "British Petroleuma", današnji BP. Vrlo popularan, demokratski izabran iranski premijer (koji je 1951. nominovan za čovjeka godine u magazinu TIME), Mohamed Mosadeg, nacionalizovao je sva iranska nalazišta nafte. Razjarena Engleska tražila je pomoć od svog saveznika iz Drugog svjetskog rata, od Sjedinjenih Država. No obje zemlje su se bojale da bi vojna intervencija mogla izazvati Sovjetski Savez da preduzme korake na strani Irana.

Zbog toga je Vašington, umjesto da pošalje mornaricu, poslao agenta CIA Kermita Ruzvelta (praunuka Teodora Ruzvelta). Posao je obavio briljantno, pridobivši ljude novcem i prijetnjama. Zatim ih je naveo da organizuju niz uličnih nereda i snažnih demonstracija koje su stvarale utisak da Mosadeg nije ni popularan ni sposoban. Na kraju je Mosadeg izgubio vlast i do kraja života ostao je u kućnom pritvoru. Proamerički šah Mohamed Reza postao je diktator bez premca. Kermit Ruzvelt stvorio je prostor za novu profesiju, za onu čijim redovima ću se ja priključiti.

Ruzveltov taktički potez preoblikovao je istoriju Srednjeg istoka, jer je sve stare strategije stvaranja imperija učinio zastarjelima. Poklopio se s početkom eksperimenta s "ograničenim nenuklearnim vojnim akcijama", koji je na kraju rezultirao poniženjem SAD u Koreji i Vijetnamu. Do 1968, one godine kad su me provjeravali u NSA, postalo je jasno da, ukoliko Sjedinjene Države žele ostvariti san o globalnoj imperiji (kakvu su viziju imali ljudi poput predsjednika Džonsona i Niksona), moraće se služiti strategijom po modelu Ruzveltovog iranskog primjera. Bio je to jedini način da pobijedite Sovjete bez prijetnji nuklearnim ratom.

Postojao je ipak jedan problem. Kermit Ruzvelt radio je za CIA. Da je bio uhvaćen, posljedice bi bile pogubne. On je zamislio prvu američku operaciju da ukloni vladu druge zemlje, a postojali su izgledi da će slijediti i druge. Ali bitno je bilo pronaći modus koji ne bi direktno odao Vašington. Na sreću tih stratega, 1968. godina bila je svjedok drugačijeg tipa revolucije: osiromašenje međunarodnih korporacija i multinacionalnih organizacija kao što su Svjetska banka ili MMF (Međunarodni monetarni fond). Njih su finansirali prvenstveno SAD i naše srodne firme u Evropi, koje su pomagale u stvaranju imperija. Odnos simbioze razvijen je među vladama, korporacijama i multinacionalnim organizacijama.

Do vremena kad sam se upisao u Poslovnu školu na Bostonskom univerzitetu rješenje problema "Ruzvelt - kao agent CIA" već je bilo razrađeno. Američke izvještajne agencije - uključujući i NSA - identifikovaće će EHM-ove koje bi mogle zatim angažovati međunarodne kompanije. Te EHM-ove nikad ne bi plaćala vlada; umjesto toga, oni bi primali svoju platu od privatnog sektora. Kad bi se slučajno saznale posljedice njihovog prljavog posla, one bi se pripisale pohlepi kompanija, a ne politici vlade. Osim toga, kompanija koja ih zaposli, iako ih plaća vladina agencija i njeni multinacionalni bankarski partneri (novcem poreskih obveznika), bila bi isključena iz izvještaja za

11

Page 12: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Kongres i skrivena od javnosti u sve većem broju legalnih inicijativa, uključujući zaštitni znak, međunarodnu trgovinu i zakone o slobodi informisanja.

Klaudin je zaključila riječima: "Dakle, vidite, mi smo samo iduća generacija ponosne tradicije koja je započela upravo kad ste vi bili na prvom stepenu studija."

Osim pouke u novom poslu provodio sam vrijeme čitajući o Indoneziji. "Što više saznate o zemlji prije nego što tamo odete to će lakši biti Vaš posao", savjetovala mi je Klaudin. Njene sam riječi uzeo k srcu.

Kad je Kolumbo podigao jedra 1492. godine pokušao je zapravo stići u Indoneziju koja je tada bila poznata pod imenom Spice Islands (ostrva začina). Tokom kolonizacije ona je smatrana punom vrijednog blaga, većeg od onog u obje Amerike. Java sa svojim prirodnim bogatstvima, izvrsnim začinima i bogatim kraljevinama, istovremeno je bila dragulj iz krune kao i poprište žestokih sukoba među španskim, holandskim, portugalskim i britanskim pustolovima. Holandija je izišla kao pobjednik 1750, ali iako su Holanđani kontrolisali Javu treblo im je još više od 150 godina da bi pokorili spoljašnja ostrva.

Kad su Japanci prodrli u Indoneziju za vrijeme Drugog svjetskog rata holandske snage nisu im pružale neki znatniji otpor. Tako su Indonežani, a posebno oni na Javi, strašno patili. Nakon japanske predaje pojavio se karizmatski vođa imenom Sukarno i proglasio nezavisnost. Četri godine borbi završilo je 27. decembra 1949. kad je Holandija spustila zastavu i vratila suverenitet narodu, a Sukarno je tada postao prvi predsjednik nove republike.

Vladanje Indonezijom pokazalo se kao veći izazov nego pobjeda nad Holanđanima. Sve prije nego homogen, arhipelag sa 17.500 ostrva bio je poput uzavrelog lonca punog raznih plemenskih kultura, s desecima jezika i dijalekata te etničkih skupina koje su njegovale međusobni animozitet kroz vijekove. Sukobi su bili česti i brutalni, a Sukarno je preduzeo energične restriktivne mjere. Raspustio je parlament 1960, a 1963. imenovan je doživotnim predsjednikom. Sklapao je čvrste saveze s komunističkim vladama po cijelom svijetu u zamjenu za vojnu opremu i obuku. Poslao je indonežanske trupe naoružane ruskim oružjem u susjednu Maleziju pokušavajući proširiti komunizam po čitavoj jugoistočnoj Aziji i dobiti odobravanja svih svjetskih socijalističkih vođa.

Formirala se opozicija i državni udar se odigrao 1965. godine. Sukarno je izbjegao ubistvo samo uz pomoć prisebnosti duha svoje ljubavnice. Mnogi njegovi visoki vojni službenici i najbliži saradnici bili su lošije sreće. Događaji su podsjećali na one u Iranu 1953. godine. Konačno se Komunistička partija smatrala odgovornom - posebno one frakcije koje su bile povezane s Kinom. U masakrima koje je započela vojska ubijeno je prema procjenama između tristo i petsto hiljada ljudi. Komandant vojske, general Suharto preuzeo je predsjedničku vlast 1968. godine.

Do 1971. godine odluka Sjedinjenih Država da istrgnu Indoneziju iz komunizma pojačala se kad se Vijetnamski rat počeo činiti prilično neizvjesnim. Predsjednik Nikson počeo je cijeli niz povlačenja jedinica tokom ljeta 1969, a američka strategija počinjala je usvajati više globalne perspektive. Strategija je usmjerena na sprečavanje domino efekta s jedne zemlje na drugu kad bi one jedna za drugom padale pod komunističku vladavinu i usredotočena je na nekolicinu zemalja; ključna je bila Indonezija. Elektrifikacija koju bi izveo MAIN svojim projektom bila je dijelom opsežnog plana da se osigura američka dominacija u jugoistočnoj Aziji. Pretpostavka spoljne politike SAD bila je da će Suharto poslužiti Vašingtonu na jednak način kako je to šah učinio u Iranu. Sjedinjene Države su se ponadale da će ovaj narod biti model drugim zemljama u regiji. Vašington je dio svoje strategije zasnovao na pretpostavci da će dobitak u Indoneziji imati pozitivne reperkusije u cijelomu islamskom svijetu, a posebno na uzavrelom Bliskom istoku. Ukoliko to nije dovoljan podsticaj, Indonezija ima i naftu. Niko nije bio siguran kolike su količine i kakav je kvalitet naftnih rezervi, ali su stručnjaci seizmolozi iz naftnih firmi predviđali obilje.

Dok sam tako prebirao po knjigama u Javnoj biblioteci u Bostonu, raslo je moje uzbuđenje. Počeo sam zamišljati pustolovine koje mi predstoje. Radeći za MAIN zamijeniću bijedni životni stil u Mirovnim snagama puno luksuznijim i glamuroznijim načinom života. Vrijeme provedeno s Klaudin već je predstavljalo ostvarenje nekih mojih maštanja; činilo se predobrim da bi bilo istinito. Osjećao sam da se već osvećujem za ono što sam bio osuđen provesti osnovnu školu samo s dječacima.

Još se nešto događalo u mom životu: En i ja nismo se slagali. Mislim da je osjetila da ja živim dvostruki život. Ja sam to objašnjavao kao posljedicu ljutnje koju sam osjetio kad je ona ustrajala na vjenčanju. Bez obzira na to što

12

Page 13: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

me bodrila i slijedila kroz izazove našeg rasporeda u Mirovne snage u Ekvadoru; još sam uvijek na nju gledao kao na nastavak tipa mog popuštanja roditeljskim hirovima. Naravno, kad sada na to pomislim siguran sam da je moj odnos s Klaudin bio odlučujući faktor. Nisam mogao s En o tome razgovarati, ali ona je to osjećala. Svakako, mi smo odlučili preseliti se u dva odvojena stana.

Jednog dana 1971. godine, oko sedam dana prije planiranog odlaska u Indoneziju, stigavši u Klaudinin stan našao sam u maloj trpezariji prostrt sto s raznim vrstama hljeba i sira, a bila je tu i flaša odličnog beaujolaisa. Ona mi je nazdravila.

"Uspjeli ste", nasmiješila se, ali mi se to nekako učinilo ne baš iskrenim. "Sada ste jedan od nas".

Neobavezno smo čavrljali oko pola sata. Kad smo pili ostatak vina ona me pogledala kao nikad prije. Nikad nemojte nikome priznati o našim sastancima, rekla je Klaudin ozbiljnim tonom. "Neću vam oprostiti ako to učinite i poricaću da sam vas uopće upoznala".

Značajno je uprla pogled u mene - to je možda bila jedina prilika kad sam osjećao da mi ona prijeti - a zatim se hladno nasmijala. "Ako budete nekome govorili o nama, to bi vam moglo život učiniti opasnim."

Bio sam zbunjen. Užasno sam se osjećao. No kasnije, kad sam se vraćao prema centralnoj kancelariji, morao sam priznati sam sebi da je shema pametna. Činjenica je da su svi naši sastanci bili u njenom stanu. Nije bilo ni traga dokazu o našem odnosu, a i niko u MAIN-u nije ni na koji način bio uključen.

Jedan moj dio cijenio je njenu iskrenost; ona me nije prevarila onako kako su to učinili moji roditelji u vezi sa Tiltonom i Midlbarzom.

Nekad sam imao romantičnu sliku o Indoneziji, o zemlji u kojoj ću živjeti tri sljedeća mjeseca. Neke su knjige sadržavale fotografije lijepih žena u šarenim saronzima, egzotičnih plesačica sa Balija, vračeva što izdišu vatru i ratnika koji veslaju u dugim kanuima po smaragdnoj vodi na podnožju vulkana iz kojih suklja dim.

Posebno je upečatljiv bio niz prekrasnih galiona nepoznatih Bugi pirata, koji još plove u vodama arhipelaga, a koji su nekad tako terorisali evropske pomorce da su se ovi vraćali kući govoreći svojoj djeci: "Ponašajte se pristojno ili će vas odnijeti Bugi." Kako su mi te slike uzbuđivale dušu!

Istorija i legende o toj zemlji predstavljaju izobilje likova većih nego što je prirodno: gnjevnih bogova, zmajeva, plemenskih sultana i prastarih priča koje su davno prije Hristovog rođenja kružile po azijskim planinama, perzijskim pustinjama te preko Mediterana, da bi se nastanile u najdubljim sferama naše kolektivne svijesti. Sama imena njihovih bajkovitih ostrva - Java, Sumatra, Borneo, Celebes - zavodila su um. Bila je ovo zemlja mistike, mita i erotične ljepote; izgubljeno blago što ga je tražio Kolumbo, ali ga nije nikada pronašao; kraljevina koju su opsjedali Španci, ali je nisu dobili kao ni Holanđani, Portugalci ni Japanci; mašta i san.

Moja očekivanja bila su velika i mislim da su reflektovala mišljenja velikih osvajača. Kao i Kolumo, tako sam i ja trebao da smirim svoju maštu. Možda sam morao shvatiti da svjetionik obasjava sudbinu koja nije uvijek onakva kakvom je mi sami sebi predočavamo. Indonezija nam nudi blaga, ali nije škrinja s lijekovima baš za sve, kao što sam očekivao. Zapravo, prvi dani koje sam proveo u indonezijskom uparenom glavnom gradu Džakarti, ljeta 1972, bili su šokantni.

Ljepota je svakako bila prisutna. Divne žene šetaju odjevene u šarene saronge. Bujni vrtovi sjaje svojim tropskim cvijećem. Egzotične plesačice s ostrava Bali. Taksi na biciklima s prizorima duginih boja, oslikanim na stranama visokih sjedala, gdje bi putnici sjedili ispred vozača koji je okretao pedale. Holandski kolonijalni dvorci i džamije ukrašene malim tornjevima.

Ali, postojala je i ružna, tragična strana grada. Gubavci koji su pružali krvav patrljak umjesto šake. Mlade djevojke koje su nudile svoje tijelo za nekoliko novčića. Nekada sjajni holandski kanali pretvoreni su u kloake. Skloništa od kartona, gdje bi cijele porodice živjele uz obalu crne rijeke pune otpada. Treštave trube i izduvni gasovi koji guše.

13

Page 14: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Lijepo i ružno, elegantno i prostačko, duhovno i profano. To je bila Džakarta, u kojoj su se opojni mirisi bijelog luka i pupoljaka orhideja borili za dominaciju sa smradom otvorenih kanala.

Već sam i prije upoznao siromaštvo, ali me ništa od toga nije pripremilo na Džakartu.

Naša grupa bila je, naravno, smještena u najljepšem hotelu u zemlji - "InterContinental Indonesia". Otvorila ga je "Pan American Airways". Poput drugih iz lanca "InterContintala", raštrkanih po zemaljskoj kugli, ovaj hotel gostio je bogate strance sa svim njihovim hirovima, a najviše od svih šefove naftnih kompanija i njihove porodice. Prve večeri naš menadžer projekta Čarli Ilingvort bio je domaćin na večeri u čast nama, u otmenom restoranu na najvišem spratu.

Čarli je bio znalac o ratu; najviše slobodnog vremena provodio je čitajući istorijske knjige i romane o velikim vojnim komandantima i bitkama. On je bio utjelovljenje vojnika Vijetnamskog rata koji sjedi u fotelji. Kao i obično, te večeri imao je na sebi kaki pantalone i košulju kratkih rukava s vojničkim epoletama. Pošto nas je pozdravio za dobrodošlicu, zapalio je cigaru i, podižući čašu šampanjca, nazdravio "dobrom životu". Pridružili smo mu se. Naše su čaše zazvonile sa željom o "dobrom životu".

Oko njega je kružio dim cigare, a Čarli je prostoriju obišao pogledom. "Ovdje ćemo biti dobro tetošeni," rekao je važno klimnuvši glavom. "Indonežani će se o nama dobro brinuti, kao i ljudi iz Ambasade SAD. Ali nemojmo zaboraviti da moramo obaviti misiju." Spustio je pogled na šaku punu kartica sa bilješkama. "Da, ovdje smo da doradimo stručni projekt za elektrifikaciju Jave - najnastanjenije zemlje svijeta. Ali, to je samo vrh ledenog brijega."

Izraz lica mu se uozbiljio; podsjetio me na Džordža C. Skota, koji je glumio generala Patona, jednog od Čarlijevih heroja. "Ovdje smo da ne učinimo ništa manje nego da spasimo zemlju od kandži komunizma. Kao što znate, Indonezija ima dugu i tužnu istoriju. Sada, kad lebdi u mogućnosti da se ubaci u 20. vijek, ponovo se nalazi na ispitu. Naša odgovornost je da obezbijedimo uslove da Indonezija ne ponovi greške svojih sjevernih susjeda Vijetnama, Kambodže i Laosa. Integrisan električni sistem je ključni element. Taj faktor više od svih drugih (s mogućom iznimkom nafte), jamčiće da vladaju kapitalizam i demokratija", rekao je Čarli.

Kad je riječ o nafti, rekao je Čarli ispuhnuvši još jedan dim cigare i brzo prešavši preko nekoliko bilješki, svi znamo koliko smo u našoj zemlji ovisni o nafti. Indonezija može biti naš snažan saveznik u tom smislu. Dakle, dok razvijate taj stručni projekt, činite sve što možete da biste garantirali da naftna industrija i svi drugi koji joj služe - luke, naftovodi, građevinske firme - dobiju sve što će im vjerojatno trebati na polju elektrifikacije za vrijeme cjelokupnog trajanja ovoga plana u idućih dvadeset i pet godina.

Podigao je pogled sa svojih bilješki i usmjerio ga direktno prema meni. "Bolje je pogriješiti prema višemu nego potcijeniti. Vi ne želite na svojim rukama krv indonežanske djece - ili svoju vlastitu krv. Vi ne želite da oni žive pod znakom srpa i čekića ili pod kineskom crvenom zastavom!"

Kad sam te večeri ležao u krevetu, visoko nad gradom, u izobilju prvoklasnog apartmana, pred očima mi se pojavi slika Klaudin. Proganjala su me njena izlaganja o stranim dugovima. Pokušao sam se utješiti predavanjima koja sam slušao na kursevima makroekonomije u Poslovnoj školi. Napokon, govorio sam si, ja sam ovdje da pomognem Indoneziji kako bi se uzdigla iz srednjovjekovne privrede i zauzela svoje mjesto u modernom industrijskom svijetu. Ali znao sam da ću ujutro pogledati kroz svoj prozor i vidjeti bujne hotelske vrtove i bazene, ali i potleušice koje se protežu miljama daleko. Znaću da bebe umiru zbog nedostatka hrane i pitke vode, da djeca i odrasli pate od užasnih bolesti živeći u strašnim uslovima.

Bacajući se i okrećući po krevetu nisam se mogao oteti utisku da su Čarli i svi ostali iz naše grupe ovdje iz sebičnih razloga. Mi reklamiramo američku spoljnu politiku i interese kompanija. Tjera nas pohlepa više nego želja da većini Indonežana učinimo život boljim. Jedna mi je riječ pala na pamet, korporatokratija. Nisam bio siguran jesam li je čuo već prije ili sam je izmislio, ali činilo mi se da ona savršeno opisuje novu elitu koja je odlučila da pokuša zavladati planetom.

14

Page 15: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Ovo je bilo blisko bratstvo malog broja ljudi koji su dijelili iste ciljeve, a članovi toga bratstva lako i često su se selili od korporacijskih odbora do položaja u vladama. Upalo mi je u oči da je tadašnji predsjednik Svjetske banke Robert Meknamara savršen primjer. On se s pozicije predsjednika firme "Ford Motor Company" preselio na položaj ministra odbrane tokom mandata predsjednika Kenedija i Džonsona, a sada je zauzeo vodeće mjesto u najmoćnijoj svjetskoj novčarskoj instituciji.

Shvatio sam takođe da moje kolege profesori nisu razumjeli pravu prirodu makroekonomije: da u mnogim slučajevima pomoć rastu privrede čini još bogatijima samo nekoliko osoba koje sjede na vrhu piramide, dok ništa ne mijenja za one pri dnu, već ih gura još niže. Zaista, promocija kapitalizma često ima kao posljedicu sistem koji sliči srednjovjekovnom feudalnom društvu. Da iko od mojih nastavnika to zna, oni to ne bi priznali - vjerovatno zato jer velike korporacije i ljudi koji njima rukovode finansiraju i fakultete. Prokazivanje istine bi bez sumnje te profesore koštalo vlastitog zaposlenja - upravo kao što bi otkrivanje takvih činjenica koštalo i mene.

Te misli nastavile su me ometati u snu svake noći koju bih proveo u hotelu "InterContinental Indonesia". Na kraju moja prvobitna odbrana bila je vrlo lična: ja sam izborio put iz onog grada Nju Hampšira, u osnovnoj školi i pri regrutaciji. Kroz splet koincidencija i napornog rada zaradio sam mjesto u dobrom životu. Tješio sam se i činjenicom da radim dobru stvar s godišta svoje kulture. Bio sam na putu da postanem uspješan i poštovan ekonomista. Činio sam ono za šta me Poslovna škola pripremila. Pomagao sam primijeniti model razvoja kakav su sankcionirali najbolji umovi, oni vrhunski svjetski izvori.

Usprkos svemu, ja sam usred noći često puta osjetio potrebu da tješim sam sebe obećanjem da ću jednoga dana ipak istinu iznijeti na vidjelo. Tada bih čitao romane Luisa L'Amoura o nekadašnjim borcima na Divljem zapadu da nekako uspijem zaspati.

Naša jedanaesteročlana grupa provela je šest dana u Kakarti, prijavljujući se Ambasadi SAD, susrećući mnoge funkcionere, organizujući se, ali i odmarajući se uz bazen. Zapanjio me broj Amerikanaca koji su živjeli u "InterContinentalu". Uživao sam promatrajući lijepe mlade žene, supruge američkih rukovodilaca u naftnoj kompaniji i inženjera, koje su dane provodile uz bazen, a uveče bi odlazile u pet-šest mondenih restorana u hotelu i izvan njega.

Zatim je Čarli preselio našu ekipu u planinski grad Bandung. Klima je tamo bila blaža, siromaštvo ne tako očito, a razonode mnogo manje. Dali su nam kuću za goste koja je pripadala Vladi, a zvali su je njisma; dali su nam je u cjelini, sa šefom, kuvarom, vrtlarom i brojnom poslugom. Kuća je sagrađena u doba holandske kolonijalne vladavine, a bila je pravo prirodno sklonište. Njena velika veranda gledala je na plantaže čaja po blagim brežuljcima sve do padina vulkanskih brda na Javi. Osim stana, bilo nam je obezbijeđeno i 11 specijalnih tojota, svako vozilo s vozačem i prevodiocem. Na kraju su nam darovali članstvo u ekskluzivnim klubovima za golf i tenis u Bandungu. Smjestili su našu kancelariju u niz kancelarija u lokalnom sjedištu kompanije za elektronske uređaje, u vlasništvu Vlade.

Meni su prvih nekoliko dana u Bandungu sadržavali niz sastanaka s Čarlijem i Hauardom Parkerom. Hauardu je bilo sedamdeset i više godina, a bio je penzionisani planer za opskrbu Nove Engleske, odnosno njenog sistema elektrifikacije.

Hauard Parker je sada bio odgovoran za prognoziranje količine energije i njenog kapaciteta za napajanje ostrva Jave u razdoblju od sljedećih 25 godina; takođe je trebalo tu svoju prognozu da podijeli u pojedinačne prognoze za gradove i regije. Budući da je potreba za električnom energijom u znatnoj mjeri u suodnosu s privrednim rastom, njegove su prognoze zavisile od mojih privrednih planova. Preostali članovi naše grupe izradiće zatim ekspertni plan u vezi s tim prognozama, locirajući, planirajući elektrocentrale, transmisiju i distribuciju vodova te transportne sisteme, i to tako da što djelotvornije zadovolje naše prognoze. Na našim sastancima Čarli bi stalno naglašavao važnost mog posla i dodijavao mi potrebom da budem što optimističniji u svojim predviđanjima. Klaudin je imala pravo rekavši da sam ja ključ cijelog projekta.

"Prvih nekoliko sedmica ovdje bavimo se sakupljanjem podataka", objasnio je Čarli.

15

Page 16: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

On, Hauard i ja sjedili smo na velikim stolicama od španske trske u Čarlijevoj privatnoj kancelariji. Zidovi su bili ukrašeni tapiserijama od batika i prikazivali su epske priče starih hinduskih tekstova iz "Ramajane". Čarli je pušio debelu cigaru.

"Inženjeri će sastaviti podrobnu sliku sadašnjeg energetskog sistema, kapacitete luka, puteva, željezničkih pruga i tih stvari." Usmjerio je cigaru prema meni. "Moraš brzo djelovati. Do kraja prvog mjeseca Hauard će morati imati prilično jasnu ideju o punom razmjeru ekonomskih čuda, koja će se događati kad dobijemo novu online mrežu koordinata. Do kraja drugog mjeseca trebaće nam više detalja - podijeljenih po regijama. Posljednji ćemo se mjesec baviti popunjavanjem rupa. To će biti kritično. Skupićemo glave. Na taj način prije nego što odemo odavde moramo biti savršeno sigurni da imamo baš sve informacije koje nam budu potrebne. Kod kuće smo za Dan zahvalnosti, to je moj moto. Nema više vraćanja."

Hauard je izgledao kao simpatični tip poput djeda, ali u stvari je bio ogorčen starac koji se osjećao zakinutim u životu. Nikad nije dosegao vrhunac elektroenergetskog sistema Nove Engleske i to ga je jako ljuilo. "Maknut sam jer nisam htio prihvatiti njihov način", rekao bi uvijek iznova. Natjeran je da ode u penziju, a tada, kako nije mogao podnijeti da ostane kod kuće sa ženom, prihvatio se konsultantskog posla za MAIN. Bio je to već njegov drugi raspored, a mene su upozorili i Einar i Čarli da pripazim s njim. Opisivali su ga kao tvrdoglavog, pokvarenog i osvetoljubivog.

Kasnije se pokazalo da je baš Hauard bio jedan od mojih najmudrijih učitelja iako ga tada nisam bio spreman prihvatiti. On nikad nije dobio instrukcije kakve je Klaudin dala meni. Mislim da su ga smatrali prestarim ili čak možda i previše tvrdoglavim. Ili su mislili da je u tom poslu nakratko, dok ne privuku nekog podatljivog novajliju kao mene i to za puni angažman. U svakom je slučaju s njihovog gledišta on bio problem. Hauard je jasno vidio situaciju i ulogu koju su željeli da on odigra, a bio je odlučan da ne postane talac. Svi atributi kojima su ga Einar i Čarli opisivali bili su pravi, ali barem je mali dio tvrdoglavosti izrastao iz njegovog ličnog zalaganja da im ne postane sluga. Sumnjam da je on ikada čuo za titulu EHM-a, ali znao je da ga žele upotrijebiti za napredovanje oblika imperijalizma kakav on nije mogao prihvatiti.

Poslije jednog sastanka s Čarlijem pozvao me na stranu. Nosio je slušni aparat pa je prebirao po kutijici ispod košulje koja je kontrolisala glasnoću.

"Ovo je među nama", reče Hauard tihim glasom. Stajali smo kraj prozora zajedničke kancelarije s pogledom na miran kanal koji je obilazio zgradu PLN-a. Mlada žena kupala se u prljavoj vodi pokušavajući zadržati nešto čestitosti nabacivši labavo sarong oko svoga golog tijela. "Oni će te pokušati uvjeriti kako će ta privreda poletjeti visoko kao raketa u nebo", reče. "Čarli je nemilosrdan. Nemoj mu dozvoliti da prodre do tebe."

Njegove su mi riječi stvorile osjećaj da tonem, ali i želju da ga uvjerim kako je Čarli u pravu; konačno, napredak moje karijere ovisi o tome hoću li zadovoljiti svoje šefove u MAIN-u.

"Ta će privreda svakako bujati", rekao sam mu očiju uprtih prema ženi na kanalu. "Pogledaj samo šta se događa."

"Vidi ga", promrmljao je, očito nesvjestan scene dolje pred nama. "Ti si već prihvatio njihovu strategiju, zar ne?"

Pogled po kanalu privukao mi je pažnju. Neki stariji čovjek sišao je niz obalu, spustio pantalone i čučnuo uz ivicu da zadovolji prirodnu potrebu. Mlada ga je žena vidjela, ali se nije dala omesti, nastavila se kupati. Okrenuo sam se od prozora i pogledao direktno u Hauarda.

"Bio sam okolo po svijetu", rekao sam. "Možda jesam mlad, ali upravo sam se vratio poslije tri godine provedene u Južnoj Americi. Vidio sam šta se događa kad otkriju naftu. Stvari se brzo mijenjaju."

"O, pa i ja sam bio po svijetu", reče on posprdno. "Mnogo godina. Reći ću ti nešto, mladiću. Ne trzam na tvoja otkrića nafte i sve to. Čitav sam život planirao napajanje elektroenergijom - u doba depresije, Drugog svjetskog rata, u vremenima procvata i lomova. Vidio sam svojim očima što je ruta 128, takozvano Čudo Masačusetsa, učinila za Boston. I mogu ti reći sasvim pouzdano da nikad nikakvo električno napajanje nije raslo za više od sedam

16

Page 17: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

do devet odsto godišnje, ni u kakvom razdoblju s potporom. I to su podaci za najbolja vremena. Puno je razboritiji porast od šest odsto."

Buljio sam u njega. Jedan moj dio sumnjao je da ima pravo, ali osjećao sam se defanzivno. Znao sam da ga moram uvjeriti, jer je moja vlastita savjest vapila za opravdanjem.

Hauarde, ovo nije Boston. Ovo je zemlja u kojoj dosad niko nije ni mogao dobiti električnu struju. Ovdje su stvari drugačije.

Okrenuo se na peti i mahao rukom kao da bi htio skinuti četkom.

"Samo naprijed," režao je. "Učini sve. Nije me briga s čime ćeš se pojaviti." Izvukao je stolicu ispod svoga pisaćeg stola i bacio se u nju. "Ja ću svoju prognozu razvoja energetike napraviti na osnovu onoga u šta ja vjerujem, a ne na osnovu nekakve ekonomske studije poput kula u vazduhu." Uzeo je olovku i počeo črčkati na papirnatom bloku.

Bio je to izazov koji nisam smio ignorisati. Krenuo sam i stao uz njegov sto.

"Ispašćeš prilično glup kad se ja pojavim s onim što svi očekuju - s bumom sličnim zlatnoj groznici u Kaliforniji - a ti predviđaš porast potrošnje električne energije u poređenju s onim u Bostonu u šezdesetima".

Bacio je olovku i zurio u mene. "Nesavjesno! To je to. Ti - svi vi",   mahao je rukama prema kancelarijama oko naše, "prodali ste duše đavolu. U tome ste za novac. Sada", odglumio je smiješak, a pružio ruku pod košulju, "isključujem svoj slušni aparat i nastavljam raditi."

To me streslo do srži. Bijesno sam izašao iz sobe i krenuo prema Čarlijevoj kancelariji. Na pola puta stao sam ne znajući šta želim učiniti. Umjesto toga sam se okrenuo i sišao stepenicama, van kroz vrata u sunčevu svjetlost popodneva. Mlada se žena penjala od kanala, a sarong joj je bio čvrsto omotan oko tijela. Stariji je čovjek nekuda nestao. Nekoliko dječaka se igralo u kanalu prskajući se i vičući jedan na drugoga. Neka starija žena stajala je u vodi do koljena i četkala zube, druga je prala rublje.

U grlu sam osjetio veliku knedlu. Sjeo sam na ostatke starog betona pokušavajući ne obazirati se na prodorni smrad kanala. Borio sam se sa suzama. Morao sam razabrati zašto se osjećam tako jadno.

"Vi ste u tome za novac." Neprestano su mi dolazile na pamet Hauardove riječi. Pogodio me u živac.

Dječaci su se nastavili međusobno prskati, njihovi su veseli glasovi ispunjavali prostor. Pitao sam se šta da učinim. Šta bi me koštalo da postanem bezbrižan kao oni? To me pitanje mučilo dok sam sjedio tu i gledao kako su nestašni u svojoj blaženoj nevinosti, očito nisu svjesni koliko riskiraju igrajući se u toj zagađenoj vodi. Neki stariji čovjek s naprtnjačom i kvrgavom trskom posrtao je po nasipu iznad kanala. Stao je i promatrao dječake, a lice mu se preobrazilo u krezubo cerenje.

Možda bih se mogao pouzdati u Hauarda; možda bismo zajedno došli do rješenja. Odmah sam osjetio olakšanje. Podigao sam kamenčić i bacio ga u kanal. Nabori na vodi su nestali, a isto tako i moja euforija. Znao sam da to ne mogu učiniti. Hauard je star i ogorčen. On je već propustio prilike da napreduje u karijeri. Sigurno sada neće popustiti. Ja sam još mlad i tek na početku, a svakako ne želim završiti kao on.

Buljeći u vodu tog prljavog kanala opet sam vidio pred sobom slike osnovne škole u Nju Hampširu, na brežuljku gdje sam provodio praznike osamljen, dok su drugi dječaci otišli na svoje početničke plesove. Polako se smirila tužna činjenica. Još jednom u životu nisam imao s kime razgovarati.

Te sam noći ležao u krevetu dugo razmišljajući o ljudima iz svog života - Hauardu, Čarliju, Klaudin, En, Einaru, stricu Franku - pitajući se kakav bi mi život bio da ih nisam nikada upoznao. Gdje bih tada živio? Ne u Indoneziji, to je bilo izvjesno. Razmišljao sam i o svojoj budućnosti i o tome kamo sam krenuo. Mislio sam o odluci s kojom sam se morao suočiti. Čarli je jasno rekao da očekuje od Hauarda i mene da predvidimo stope rasta od najmanje 17 odsto godišnje. Kakvu da prognozu napravim?

17

Page 18: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Iznenada mi se pojavila misao koja mi je smirila dušu. Zašto mi to prije nije palo na um? Odluka nije uopšte zavisila od mene. Hauard je rekao da će učiniti ono što smatra ispravnim, nezavisno od mojih zaključaka. Mogao bih odobrovoljiti svoje šefove visokom privrednom prognozom, a on će donijeti svoju vlastitu odluku; moj rad neće imati nikakvog učinka na cjelokupni plan. Ljudi ponavljaju važnost moje uloge, ali nemaju pravo. Velik mi je teret skinut s leđa. Čvrsto sam zaspao.

Nekoliko dana poslije Hauard se razbolio od napada ameba. Mi smo ga hitno prebacili u katoličku misionarsku bolnicu. Ljekari su propisali lijekove i ozbiljno preporučili da se on odmah vrati u SAD. Hauard nas je uvjerio da ima već sve podatke koji su mu potrebni i lako može iz Bostona završiti prognozu o potrošnji energije. Njegove riječi na rastanku ponovile su njegovo prethodno upozorenje.

"Nema potrebe za namještanjem brojeva", rekao mi je. "Ja neću biti dio te organizovane prijevare, bez obzira na to šta ćeš ti reći o začuđujućem privrednom rastu!"

Naši ugovori s Vladom Indonezije, Azijskom bankom za razvoj i USAID-om zahtijevali su da neko iz naše grupe posjeti sva najveća naseljena središta na području gdje će se primijeniti ekspertni plan. Odredili su da ja ispunim taj uslov.Kako je to Čarli objasnio: "Preživio si u Amazoni; znaš kako se ponašati s insektima, zmijama i nekvalitetnom vodom."

S vozačem i prevodiocem posjetio sam mnoga lijepa mjesta i odsjeo u nekim tmurnim prenoćištima. Upoznao sam lokalne poslovne vođe i političare te slušao njihove stavove o izgledima privrednog napretka. Međutim, ujedno sam otkrio da mnogi od njih nisu voljni sa mnom dijeliti podatke. Činilo se da su prestrašeni zbog moje prisutnosti. Tipično, rekli su mi da sve to moram provjeriti s njihovim nadređenima, vladinim agencijama ili s upravama kompanija u Džakarti.Ponekad sam posumnjao da je prema meni usmjerena neka vrsta tajnog dogovora.

Ta putovanja uglavnom su bila kratka, ne duža od dva ili tri dana. U međuvremenu bih se vraćao vismi u Bandungu. Žena koja je to organizirala imala je sina samo nekoliko godina mlađeg od mene. Zvao se Rasmon, ali je za sve osim majke bio Rasz. Bio je student ekonomije na mjesnom univerzitetu i ubrzo se zainteresovao za moj posao. U stvari sam sumnjao da će me jednog dana zamoliti da ga zaposlim. Počeo me podučavati jeziku bahasa, koji je službeni u Indoneziji.

Stvaranje jezika koji se lako uči bio je prioritet predsjednika Sukarna pošto je Indonezija dobila nezavisnost od Holandije. Na arhipelagu se govori više od 350 jezika i dijalekata. Sukarno je odmah shvatio da njegova zemlja treba da ima jedinstven jezik kako bi se ljudi s mnogih ostrva i iz mnogih kultura ujedinili. Sakupio je međunarodnu grupu lingvista, a jezik bahasa predstavljao je vrlo uspješan rezultat njihovog rada. Utemeljen je na malajskom, a izbjegava brojne promjene glagolskih vremena, nepravilne glagole i druge zamršenosti koje su karakteristika većine jezika. Do ranih sedamdesetih većina Indonežana govorila je ovaj zajednički jezik, iako su se služili i dalje dijalektom ostrva Jave i drugim govorima unutar svojih vlastitih zajednica. Rasz je bio dobar učitelj s predivnim smislom za šalu, te je u poređenju s učenjem jezika shuar ili španskog jezik bahasa bio jednostavan.

Rasz je imao skuter i na sebe je preuzeo zadatak da me upozna sa svojim gradom i ljudima. "Pokazaću vam lice Indonezije kakvo još niste vidjeli", obećao je jedne večeri i pozvao me da skočim na sjedište iza njega.

Prošli smo pokraj predstave sa sjenom lutaka, muzičara koji sviraju tradicionalne instrumente, gutača vatre, žonglera i uličnih prodavača koji nude svu robu koju uopšte možete zamisliti, od kopija američkih kaseta do rijetkih domorodačkih rukotvorina. Na kraju smo se našli u malom kafiću punom mladića i djevojaka, čija bi odjeća, šeširi i frizure odgovarali po modi nekom koncertu "Beatlesa" krajem šezdesetih godina; no svi oni su bili izraziti Indonežani. Rasz me upoznao s grupicom smještenom oko stola pa smo i mi sjeli.

Svi su oni govorili engleski no na raznim stepenima tečnog govora, ali su cijenili i podsticali moje pokušaje da govorim jezik bahasa. Otvoreno su o tome govorili i čudili se zašto Amerikanci nikad to ne čine. Nisam znao odgovor. Nisam mogao ni objasniti zašto sam ja jedini Amerikanac ili Evropljanin u tom dijelu grada, iako nas je mnogo bilo u klubu za golf i tenis, u otmenim restoranima, bioskopima i skupim samoposlugama.

18

Page 19: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Tu veče ću zauvijek upamtiti. Rasz i njegovi prijatelji sa mnom su se postavili kao s jednim od svojih, uživao sam u euforiji što se nalazim tamo, dijelim s njima grad, hranu, muziku, udišem miris istih cigareta i ostalo što je dio njihovog života, šalim se i smijem se s njima zajedno. To je, opet, sve bilo kao u mirovnim snagama i pitao sam se zašto sam uopšte mislio da želim putovati prvim razredom i odvajati se od ljudi kao što su ovi. Kako je postajalo kasno, oni su se sve više i više zanimali da saznaju što ja mislim o njihovoj zemlji i o ratu u kojem se moja zemlja bori u Vijetnamu. Svi oni su se užasavali nad tim što su nazivali "ilegalna invazija" i bilo im je olakšanje kad su otkrili da ja dijelim njihova osjećanja.

Kad smo se Rasz i ja vratili u kuću za goste, bilo je vrlo kasno i sve je bilo u mraku. Od srca sam mu zahvaljivao što me uveo u svoj svijet. On je zahvalio meni što sam otvoreno govorio s njegovim društvom. Obećali smo jedan drugome da ćemo to ponoviti, zagrlili se i otišli u svoje sobe. Ovaj doživljaj s Raszom probudio je u meni želju da provedem više vremena odvojen od MAIN-ove grupe. Idućeg jutra imao sam sastanak s Čarlijem i rekao sam mu kako me zbunjuju pokušaji da dobijem podatke od ovdašnjeg stanovništva. Osim toga, veći dio statistike koja mi je trebala za izradu privrednih predviđanja nalazio se jedino u Vladinim kancelarijama u Džakarti. Dogovorili smo se da će biti nužno provesti još nedjelju do dvije u Džakarti.

Čarli je izrazio svoje žaljenje što ću morati da odem iz Bandunga u vruću metropolu, a i ja sam priznao da mi je ta pomisao mrska. Potajno sam, međutim, bio uzbuđen jer ću dobiti priliku da neko vrijeme provedem sam, da pregledam Džakartu i živim u otmenom hotelu "InterContinental Indonesia". No kad sam tamo prispio, shvatio sam da sad gledam na život drugim očima. Ona veče koju sam proveo s Raszom i mladim Indonežanima i moja putovanja širom zemlje promijenili su me. Otkrio sam da gledam svoje sugrađane Amerikance u drugom svjetlu. Njihove mlade supruge nisu mi se više činile tako lijepima. Ograda vezana lancem oko bazena i čelične šipke na prozorima nižih spratova, koje sam prije jedva i primjećivao, sada su bile mrska pojava. Hrana u hotelskom elegantnom restoranu činila mi se bez ukusa.

Još sam nešto zapazio. Dok sam bio na sastancima s političkim i poslovnim rukovodiocima, postao sam svjestan suptilnosti koju su pokazali u odnosu sa mnom. Toga sam i prije bio svjestan, ali sam tek sad primijetio kako neke od njih ljuti moja prisutnost. Kad bi me, na primjer, predstavljali jedan drugome, oni su se često služili terminima na bahasa jeziku, koji su, prema mom riječniku, značili nešto kao inkvizitor ili ispitivač. Namjerno nisam odavao svoje poznavanje njihovog jezika - i moj prevodilac je znao samo da znam recitovati nekoliko običnih fraza - a ja sam nabavio vrlo kvalitetan bahasa-engleski rječnik, kojim sam se često služio kad bi oni već otišli.

Jesu li takva oslovljavanja bila samo jezičke slučajnosti? Pogrešna interpretacija u mom rječniku? Pokušao sam da uvjerim sebe da je to tako. Što sam više vremena provodio s tim ljudima, bio sam sve više uvjeren da sam postao uljez, da su od nekoga gore dobili naredbu da sarađuju i da nisu imali izbora nego da poslušaju.

Nisam imao pojma je li naredbu poslao neki vladin službenik, bankar, general ili američka ambasada. Znao sam samo da uprkos tome što me pozivaju u svoje kancelarije, nude me čajem, uljudno odgovaraju na pitanja i na svaki se vidljiv način čini da je moja prisutnost pozdravljena, ipak ispod površine ima neka sjenka rezignacije i ljutnje.

Čudili su me i njihovi odgovori na moja pitanja, pitao sam se o vrijednosti njihovih podataka. Na primjer, nikad nisam mogao jednostavno ušetati u neku kancelariju sa svojim prevodiocem i sastati se s nekim. Najprije smo morali ugovoriti sastanak. Samo po sebi to se ne bi činilo toliko čudnim osim što je trošilo puno vremena. Kako su telefoni rijetko funkcionisali, morali smo voziti ulicama zakrčenima saobraćajem, koje su bile poredane na tako čudan način da je bio potreban nekad i čitav sat kako bi se došlo do zgrade udaljene nekoliko blokova. Kad bismo stigli, tražilo se od nas da popunimo neke formulare. Konačno bi se pojavio sekretar - uljudno i uvijek sa smiješkom po kome su Javanci poznati - on bi me ispitivao kakvu vrstu informacija želim, i tada bi odredio vrijeme sastanka. Bez izuzetka, planirani susret uvijek je bio nekoliko dana poslije, a kad se konačno i odigrao, dali bi mi fascikl s već pripremljenim podacima. Industrijalci su mi dali planove za pet ili deset godina, bankari su imali tabele i grafičke prikaze, a vladini su službenici imali popise projekata koji su baš bili u procesu projektovanja da bi postali pokretači ekonomskog rasta. Sve što su iznijeli na vidjelo ti kapetani trgovine i vlasti i sve što su govorili za vrijeme sastanaka pokazalo je da je Java predodređena za najveći procvat koji je bila koja privreda mogla ikad uživati. Niko - nijedna jedina osoba nije nikad dovela u pitanje tu pretpostavku ili mi dala bilo kakav negativan podatak.

19

Page 20: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Kad sam se opet uputio u Bandung, razmišljao sam o svim tim događajima; nešto mi je jako smetalo. Palo mi je na pamet da sve što radim u Indoneziji sve više liči na igru nego na stvarnost. Bilo je to kao da igramo poker. Držali smo skrivene karte. Nismo vjerovali jedan drugome i nismo mogli računati na vjerodostojnost informacije koju dijelimo. Ipak, ta je igra bila smrtno ozbiljna, a njen ishod će uticati na milione života u idućim desetljećima.

"Vodim vas u dalang," Rasz je sjao od sreće. "Znate, to su poznati indonežanski lutkarski majstori." Bio je očito zadovoljan što sam opet u Bandungu. "Večeras je u gradu jedna dobra grupa."

Odveo me na svom skuteru kroz dijelove grada za koje nisam znao da postoje, kroz kvartove pune javanskih kampong kuća koje su izgledale kao siromašna varijanta sićušnih hramova s popločenim malim krovovima. Ovdje nije više bilo holandskih kolonijalnih dvoraca i kancelarijskih zgrada na koje sam se već navikao. Ljudi su očito bili siromašni, ali su se ponosno s tim nosili. Imali su na sebi rijetko tkane, ali čiste saronge od batika, bluze živih boja i slamnate šešire širokih oboda. Gdje god samo išli pozdravljali bi nas sa smiješkom. Kad smo stali, djeca su požurila da me dotaknu i osjete tkanje mojih farmerki. Neka djevojčica utaknula mi je u kosu mirisan pupoljak crvenog jasmina.

Parkirali smo skuter blizu uličnog teatra, gdje se okupilo nekoliko stotina ljudi, neki su stajali, a drugi sjedili u prenosivim stolicama. Veče je bilo vedro i lijepo. Iako smo se nalazili u centru najstarijeg dijela Bandunga, nije bilo svjetla, već su samo svjetlucale zvijezde iznad naših glava. Vazduh je bio pun mirisa gorećeg drveta, kikirikija i klinčića.

Rasz se izgubio u gomili i uskoro se vratio s mnogima od onih mladih ljudi koje sam upoznao u kafiću. Nudili su me vrućim čajem, kolačićima i satejem, sitnim komadićima mesa kuvanog u ulju od kikirikija. Mora da sam oklijevao prije no što sam uzeo ovo posljednje, jer jedna od djevojaka pokazala mi je malu vatru. "Vrlo svježe meso," nasmijala se, "tek skuvano."

Tada je započela muzika - magičan zvuk gamalona, instrumenta koji oponaša zvukove zvona u hramovima.

"Dalang svira svu muziku sam", Rasz mi šapne. "On takođe izrađuje i sve lutke te govori njihovim glasovima, na nekoliko jezika. Mi ćemo vam prevoditi."

Bila je to sjajna predstava, kombinacija tradicionalnih legendi sa savremenim događajima. Kasnije sam saznao da je dalang zapravo vrač koji svoj posao obavlja u transu. Imao je oko stotinu lutki, a umjesto svake od njih govorio je drugačijim tonom. To veče neću zaboraviti jer je uticalo na dio mog života što je slijedio.

Pošto je dovršio izbor iz klasike, iz starih tekstova Ramajane, dalang se pojavio s lutkom Ričarda Niksona, cijelom pojavom sa dugim nosom i visećim obrazima. Predsjednik je bio obučen kao Ujak Sam, imao je cilindar i frak s uzorkom američke zastave. U pratnji je bila druga lutka obučena u trodijelno, sitno prugasto odijelo. Druga je lutka u jednoj ruci imala kabao ukrašen znakovima dolara. Svoju slobodnu ruku koristila je za vijorenje američke zastave nad Niksonovom glavom onako kako robovi mašu lepezama hladeći svoga gospodara.

Geografska karta Srednjeg i Dalekog istoka pojavila se iza njih dvojice, razne su zemlje visile na kukama poredane prema svom stvarnom položaju. Nikson je odmah prišao karti, podigao Vijetnam s njegove kuke i gurnuo si ga u usta. Viknuo je nešto što se moglo prevesti kao: "Gorko! Smeće. Ovo vam više ne treba!" Tada je to ubacio u kabao i nastavio sve to isto da radi i sa drugim zemljama.

Bio sam ipak iznenađen da njegov sljedeći izbor nije uključio domino narode jugoistočne Azije. Umjesto toga sve su to bile zemlje Srednjeg istoka - Palestina, Kuvajt, Saudijska Arabija, Irak, Sirija i Iran. Nakon toga okrenuo se Pakistanu i Avganistanu.

Svaki put kad bi lutka Nikson vrisnula neki epitet prije nego bi ubacila zemlju u svoj kabao, pri svakom primjeru njegove su pogrdne riječi bile protivislamske. "Muslimanski psi, muhamedanska čudovišta i islamski vragovi."

Gomila se jako uzbudila, tenzije su rasle pri svakom novom bacanju u kabao. Činilo se da ljude razdiru napadi smijeha, šok i bijes. Ponekad sam osjetio da ih je vrijeđao jezik lutkara. Osjetio sam i strah; stajao sam u toj gomili

20

Page 21: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

ljudi, viši od svih ostalih, pa me bilo strah da bi svoju ljutnju mogli uputiti prema meni. Tad je Nikson nešto rekao od čega mi je u glavi počelo zujati čim mi je Rasz to preveo.

"Daj ovo Svjetskoj banci. Provjeri što može učiniti da izvuče nešto novca iz Indonezije." Podigao je s karte Indoneziju i krenuo baciti je, ali je upravo u tom času iskočila iz sjene druga lutka. Ona je predstavljala jednog Indonežanina odjevenog u košulju od batika i kaki hlače, a imao je na sebi znak s jasno ispisanim imenom.

"Popularni političar iz Bandunga," Rasz mi objasni.

Ona je lutka doslovno poletjela između Niksona i čovjeka s kablom i ispružila ruku. Viknuo je: "Stani, Indonezija je suverena."

Među gomilom se prolomio aplauz. Tada čovjek s vjedrom podigne zastavu i gurne je poput koplja u Indonežanina, koji zatetura i umre vrlo dramatičnom smrću. Ljudi iz publike su negodovali, pištali, vriskali i prijetili šakama. Nikson i čovjek s vjedrom stajali su gledajući nas. Naklonili su se i nestali s pozornice.

"Mislim da bih morao otići," rekao sam Raszu.

On stavi zaštitnički ruku meni na rame. "U redu je," reče. "Oni nemaju ništa protiv tebe lično." Ja nisam baš bio tako siguran.

Kasnije smo se svi povukli u kafić. Rasz i ostali su me uvjerili da nisu bili unaprijed obaviješteni o skeču Nikson - Svjetska banka. "Nikad se ne zna šta se može očekivati od tog lutkara", primijeti jedan od mladića.

Naglas sam se pitao je li ovo bilo uprizoreno meni u čast. Neko je u smijehu rekao da imam vrlo velik ego. "Tipično za Amerikance," dodao je tapšajući me ugodno po leđima.

"Indonežani su vrlo svjesni politike," reče čovjek koji je sjedio kraj mene. "Zar Amerikanci ne gledaju ovakve predstave?"

Vrlo lijepa žena, koja je diplomirala engleski jezik, sjedila je meni nasuprot preko stola. "Ali Vi radite za Svjetsku banku, je li tako", pitala me.

Rekao sam joj da je moj trenutni zadatak bio Azijska banka za razvoj i Agencija Sjedinjenih Država za međunarodni razvoj.

"Zar nije to zapravo sve jedno te isto?" Nije čekala na odgovor. "Nije li to kao igrokaz koji smo večeras gledali? Zar vaša vlada ne gleda na Indoneziju i druge zemlje kao da smo samo hrpa..." Tražila je pravu riječ.

"Grožđa," jedan od njenih prijatelja pomogne.

"Tačno. Hrpa grožđa. Možeš izabrati. Zadrži Englesku, pojedi Kinu. A odbaci Indoneziju."

"Pošto uzmete svu našu naftu," dodala je druga.

Pokušao sam se braniti, ali nisam uopšte bio dorastao zadatku. Želio sam biti ponosan zbog činjenice da sam stigao u ovaj dio grada i ostao promatrati cijelu antiameričku predstavu, što sam mogao pretvoriti u ličnu uvredu. Želio sam da oni shvate koliko sam bio hrabar, da sam jedini član grupe koji se uopšte i potrudio da nauči jezik bahasa i koji je pokazao želju da sazna nešto o njihovoj kulturi i naglasiti da sam jedini stranac koji gleda ovakve stvari. Ali sam shvatio da je mudrije ne reći ništa od toga. Umjesto toga sam pokušao skrenuti temu razgovora. Pitao sam ih šta misle zbog čega je dalang osim Vijetnama izdvojio samo muslimanske zemlje.

Ona lijepa studentkinja nasmijala se na to. "Jer takav je plan.""Vijetnam je samo jedna dionica", dodao jedan od muških, "kao što je Holandija bila za naciste. Početna stepenica." "Prava je meta", nastavi žena, "muslimanski svijet."

21

Page 22: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Na ovo nisam mogao da ne odgovorim. "Svakako", protestovao sam, "ne možete valjda vjerovati da su Sjedinjene Države protivislamske.""A ne", pitala je. "Otkada je to tako? Morate pročitati nekoga od vaših vlastitih istoričara - Britanca imenom Toznbee. Već u pedesetim godinama on je predvidio da pravi rat u idućem vijeku neće biti između komunista i kapitalista, već između hrišćana i muslimana."

"Arnold Toznbee je to rekao", bio sam zapanjen.

"Da. Pročitajte Civilizacije na provjeri i Svijet i zapad".

"Ali zbog čega bi bilo toliko animoziteta među muslimanima i hrišćanima", pitao sam.

Svi su se oko stola pogledali. Činilo se da im je teško povjerovati da se može postaviti tako glupo pitanje.

"Jer", reče ona sporo, "Zapad - a posebno njegov vođa, SAD, - odlučan je da preuzme nadzor nad cijelim svijetom, da postane najveća imperija u istoriji. Već su dosta blizu uspjeha, Sovjetski Savez trenutno im stoji na putu, ali Sovjeti neće izdržati. Toznbee je to vidio. Oni nemaju religiju, vjeru, a ni supstancu iza svoje ideologije. Istorija dokazuje da je vjera - duša, vjerovanje u više sile - esencijalno. Mi muslimani to imamo. Mi to imamo više od bilo koga na svijetu, čak i više od hrišćana. Dakle mi čekamo. Mi jačamo."

"Doći će i naše vrijeme", tvrdio je jedan od njih, "a tada ćemo navaliti kao zmija.""Kako strašna misao", tvrdio je jedan od njih, "a tada ćemo navaliti kao zmija." "Kako strašna misao!" Jedva sam se mogao savladati. "Što bismo mi mogli učiniti da to promijenimo?"

Djevojka s diplomom engleskog jezika pogledala me ravno u oči.

"Prestanite biti tako pohlepni i tako sebični. Shvatite da u svijetu postoji više od toga što su vaše velike kuće i divne prodavnice. Ljudi umiru od gladi, a vi se brinete o nafti za svoje automobile. Dojenčad umiru od nedostatka vode za piće, a vi pretražujete po časopisima najnovije modne trendove. Narodi kao naš tonu u siromaštvu, a vaš narod ni ne čuje naše pozive u pomoć. Gluvi ste za one glasove koji vam pokušavaju reći te stvari. Zovete ih radikalima ili komunistima. Morate otvoriti svoja srca za siromašne i zgažene umjesto da ih gurate dalje u siromaštvo i robovanje. Nije preostalo puno vremena. Ukoliko se ne promijenite, sudbinu neće izbjeći", reče.

Nekoliko dana poslije popularni političar iz Bandunga, čija je lutka izazivala Niksona te ju je čovjek s kablom kaznio, taj isti političar napadnut je i ubijen iz jurećeg taksija.

U sjećanju mi je ostao taj dalang. Isto tako sam upamtio i riječi one lijepe žene što je diplomirala engleski. Ono veče u Bandungu uzdigla me na novi nivo razmišljanja i osjećaja. Dok nisam baš sasvim ignorisao implikacije onoga što radimo u Indoneziji mojim su reakcijama vladale emocije i obično sam mogao smiriti osjećaje prizvavši razum, primjere iz istorije i biološki imperativ. Opravdavao bih našu umiješanost kao da je dio ljudske prirode, uvjeravao sam sebe da Einar, Čarli i ostali čine jednostavno ono što su ljudi uvijek činili: brinu se o sebi i svojim porodicama.

Moj razgovor s onim mladim Indonežanima prisilio me, međutim, da vidim i drugi aspekt tog pitanja. Kroz njihov sam pogled shvatio da sebični pristup spoljnoj politici ne služi budućim generacijama i ne štiti ih. Taj je pristup kratkovidan poput godišnjih izvještaja kompanija ili izbornih strategija političara koji formulišu takvu spoljnu politiku.

Kako se pokazalo, podaci koji su mi bili potrebni za privrednu prognozu zahtijevali su česte posjete Džakarti. Iskoristio bih tamo vrijeme koje provodim sam da razmišljam o svim tim pitanjima i da o njima pišem za novine. Lutao sam gradskim ulicama, davao novac prosjacima i pokušavao razgovarati s gubavcima, prostitutkama i uličnim deranima.

Istovremeno sam mislio i o prirodi strane pomoći i smatrao da je opravdana uloga razvijenih zemalja (DC, u žargonu Svjetske banke) koju bi mogle odigrati pomažući da se smanji siromaštvo i bijeda u slabije razvijenim zemljama (LDC). Počeo sam se pitati: kada je spoljna pomoć iskrena, a kad je jednostavno samo pohlepna i korisna

22

Page 23: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

samo sebi samoj. Uistinu sam počeo propitivati je li ta pomoć ikada čovjekoljublje, a ako nije, bi li se moglo promijeniti. Bio sam siguran da zemlje kao moja treba da poduzmu odlučne korake kako bi pomogle bolesnima i gladnima u svijetu, ali sam bio uvjeren da je to bila rijetka primarna motivacija našoj intervenciji - ako je uopšte ikad i postojala.

Neprestano sam se vraćao na isto pitanje: ako je namjera strane pomoći imperijalizam, je li to loše? Često sam primjećivao kako zavidim ljudima kao što je Čarli, koji vjeruju u naš sustav toliko snažno da ga žele nametnuti i ostatku svijeta. Pitao sam se mogu li ograničeni izvori dozvoliti cijelom svijetu da živi u izobilju kao u Sjedinjenim Državama, kad i same SAD imaju milione građana koji žive u siromaštvu. Osim toga, nije mi bilo do kraja jasno žele li pripadnici drugih naroda baš živjeti kao mi. Naše vlastite statistike o nasilju, depresiji, zloupotrebi droga, razvodima,  kriminalu pokazuju da naše društvo, jedno od najbogatijih u istoriji, ujedno može biti jedno od najnesrećnijih. Zašto bismo željeli da nas drugi oponašaju?

Možda me Klaudin upozorila na sve to, nisam više bio siguran šta mi je to pokušavala reći. Svakako, ostavivši po strani intelektualne argumente, sada je postalo bolno jasno da su moji dani nevinosti bili prošlost. Pisao sam za svoje novine: Je li iko u SAD nevin? Iako oni na vrhu privredne piramide dobijaju najviše, milioni nas zavise - ili direktno ili indirektno - o eksploataciji nerazvijenih (LDC) za našu razonodu. Prirodni izvori i jeftina radna snaga, koji hrane gotovo sve naše poslove, a dolaze iz zemalja poput Indonezije, no vrlo malen dio toga se ikad vrati. Krediti strane pomoći jamče da će današnja djeca i njihovi unuci biti taoci. Moraće dozvoliti našim kompanijama da pustoše njihove prirodne izvore, a moraće i štedjeti na obrazovanju, zdravstvu i drugim socijalnim službama samo da bi nam vratili dugove. Činjenica da su naše kompanije već primile veći dio tog novca, za gradnju elektrana, aerodroma i industrijskih postrojenja, nije faktor te formule. Je li izgovor da većina Amerikanaca nije svjesna te nevinosti ustava? Neinformisani i namjerno pogrešno informisani, da - ali jesu li nevini?

Naravno, morao sam se suočiti s činjenicom da se i ja ubrajam sada među te koji svjesno netočno informišu.

Koncepcija o svetom ratu po cijelom svijetu bila je zabrinjavajuća, ali što sam duže o njoj mislio postao sam sve uvjereniji u njegovu realnu mogućnost. Činilo mi se da ako taj džihad treba da se dogodi, radiće se manje o muslimanima protiv hrišćana, a više će biti nerazvijeni (LDC) protiv razvijenih (DC), možda s muslimanima u prvim redovima. Mi razvijeni bili smo korisnici prirodnih izvora; oni nerazvijeni su nas opskrbljivali. Bio je to kolonijalni trgovački sistem ponovo uspostavljen da bi pojednostavnio onim moćnim i ograničio korištenje prirodnih izvora onim koji imaju izvore, ali nemaju moć.

Nisam imao kod sebe primjerak Toynbeeja, ali sam dovoljno poznavao istoriju da razumijem kako će se opskrbljivači koji su dugo iskorištavani jednom pobuniti. Samo se trebalo sjetiti američke revolucije i Toma Peina za primjer.

Kolonizatori su imali bitno drugačiju interpretaciju.

Ono što je Paine nudio svojim zemljacima u sjajnom Zdravom razumu bila je duša onog što su moji mladi prijatelji u Indoneziji spominjali kao - ideju, vjeru u pravdu više sile i religiju slobode i jednakosti koja je dijametralno suprotna britanskoj monarhiji i njenom elitističkom klasnom sistemu. Ono što su nudili muslimani bilo je slično: vjera u višu silu i mišljenje da razvijene zemlje nemaju pravo podjarmiti i eksploatisati ostatak svijeta. Poput kolonijalista, muslimani prijete da će se boriti za svoja prava, a poput Britanaca sedamdesetih godina 18. vijeka mi smo klasifikovali takvo djelovanje kao terorizam. Čini se da se istorija ponavlja.

Pitao sam se kakav bismo svijet mogli imati da Ujedinjene nacije i njihov saveznik Sjedinjene Države sav novac koji troše na ratove za kolonije - kao onaj u Vijetnamu - upotrijebe na istrebljenje gladi ili organizovanje školovanja i osnovne zdravstvene njege koja bi bila dostupna svim ljudima, uključujući i naše. Razmišljao sam kako bi uticalo na buduće generacije kad bismo mi smanjili uzroke bijede, zaštitili izvore vode, šume i druga prirodna područja koja obezbjeđuju čistu vodu, vazduh i sve ono što nam hrani duh i tijelo. Nisam mogao vjerovati da bi naši preci, utemeljivači ove zemlje, imali viziju o pravu na život, slobodu i traženje sreće, a sve bi to postojalo samo za Amerikance; zašto onda mi sada primjenjujemo strategije koje propagiraju i imperijalističke vrijednosti protiv kojih su se upravo oni borili.

23

Page 24: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Posljednje noći u Indoneziji probudio sam se iz sna, sjeo na krevet i upalio svjetlo. Imao sam osjećaj da se neko nalazi sa mnom u sobi. Pogledao sam poznati namještaj hotela "InterContinental", tapiserije od batika i uokvirene sjene lutaka koje su visile na zidu. Tad sam se sjetio sna.

Vidio sam u snu Isusa kako stoji preda mnom. Izgledao je isto onako kao Isus s kojim sam kao dječak razgovarao svake večeri, s njime sam dijelio svoje misli pošto bih formalno izmolio svoje molitve. Jedino je Isus tada bio svijetle puti i plave kose, dok je ovaj sada imao kovrčavu crnu kosu i tamnu put. On se sagnuo i podigao nešto na rame. Očekivao sam krst. Umjesto njega vidio sam osovinu automobila s pričvršćenim rubom točka koji se izdiže iznad njegove glave oblikujući metalnu aureolu. S čela mu je kao krv kapala mast. On se uspravio, pogledao me ravno u oči i kazao mi: "Kad bih se sada pojavio, ti bi vidio drugačijega." Pitao sam zašto. Odgovorio mi je: "Jer se svijet promijenio."

Na satu sam vidio da će uskoro svanuti. Znao sam da neću više zaspati pa sam se odjenuo, pošao liftom u prazno predvorje hotela i otišao u vrtove uz bazen. Mjesec je sjao, a miris orhideja ispunjavo je vazduh. Sjeo sam na udoban naslonjač i pitao se što tu radim, zašto su me slučajnosti života odvele ovim putem, zašto u Indoneziju. Znao sam da mi se život izmijenio, ali nisam imao pojma koliko drastično.

En i ja sreli smo se, prema dogovoru, u Parizu, na mom putu kući, kako bismo se pokušali pomiriti. Čak i za vrijeme ovog odmora u Francuskoj nastavili smo se prepirati. Iako je bilo mnoštvo posebnih i lijepih trenutaka, mislim da smo oboje bili svjesni da je naša duga istorija ljutnje i ogorčenosti bila prevelika prepreka. Uz to, bilo je mnogo toga što joj nisam smio pričati. Jedina osoba s kojom sam takve stvari mogao podijeliti bila je Klaudin i stalno sam na nju mislio. En i ja smo stigli na aerodrom "Bostons Logan" i taksijem se odvezli u svoje odvojene stanove na Back Bazu.

Pravi me test Indonezije čekao u MAIN-u. Otišao sam u glavno sjedište Idejnog centra odmah prvog jutra i dok sam s desecima ostalih zaposlenih stajao kod lifta, saznao sam da je Mek Hol, zagonetni osamdesetogodišnjak, predsjednik u MAIN-u i glavni izvršni direktor (CEO), unaprijedio Einara u predsjednika naše kancelarije u Portlandu, u Oregonu. Sada sam, dakle, službeno izvještavao Brunu Zambotija.

Nadimak mu je bio Srebrna Lisica zbog boje kose i nevjerovatne sposobnosti da obrlati svakoga ko bi mu predstavljao neki izazov. Izgledao je poput Karza Granta. Bio je i elokventan, a imao je diplomu inženjera i magisterij poslovne administracije. Razumio se u ekonometriju, a u MAIN-u je imao dužnost potpredsjednika u Odjeljenju za električnu energiju i većinu međunarodnih projekata. On je bio očito predodređen da preuzme mjesto predsjednika kompanije, kad njegov mentor, stariji gospodin Džejk Dauber ode u penziju. Kao većina zaposlenih osjećao sam strahopoštovanje i strah pred Brunom Zambotijem.

Upravo prije ručka pozvan sam u Brunovu kancelariju. Nakon srdačnog razgovora o Indoneziji rekao je nešto zbog čega sam skočio na rub stolice.

"Otpuštam Hauarda Parkera. Ne moramo ulaziti u detalje, već treba samo reći da je on izgubio kontakt sa stvarnošću." Njegov je smiješak bio neprilično ugodan dok je prstom lupkao po listu papira na pisaćem stolu. "Osam odsto godišnje. To je njegova prognoza za potrošnju električne energije. Možete li to povjerovati? U zemlji s potencijalom Indonezije?"

Smiješak mu je nestao i pogledao me otvoreno u oči. "Čarli Ilingvort mi kaže da je vaša privredna prognoza pogodila cilj i da će opravdati porast potrošnje energije od 17 do 20 odsto. Da li je to tačno?"

Potvrdio sam mu da jeste.

Ustao je i pružio mi ruku. "Čestitam. Upravo ste unaprijeđeni."

Možda je trebalo da odem i proslavim to u finom restoranu s ostalim zaposlenim u MAIN-u - ili čak sam. No na pameti mi je bila Klaudin. Umirao sam od želje da je izvijestim o svom unapređenju i o iskustvima iz Indonezije. Upozorila me da je ne zovem iz inostranstva pa i nisam. Sada sam bio zapanjen otkrivši da joj je telefon isključen bez obavještenja o novom broju. Otišao sam da je potražim.

24

Page 25: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

U njen stan se uselio mladi par. Bilo je doba ručka, ali mislim da sam ih digao iz kreveta; očito ljutiti, rekli su da ništa o njoj ne znaju. Posjetio sam agenciju za nekretnine praveći se da sam joj bratić. Njihovi su dokumenti pokazivali da nikad stan nisu dali u najam nikome s njenim imenom; prethodno je stan unajmio gospodin koji je želio ostati anoniman. U Idejnom centru MAIN-ove kancelarije za zapošljavanje tvrdili su da o njoj nemaju podataka. Priznali su samo da imaju arhivu o "posebnim konsultantima" koju mi ne mogu dati na uvid.

Do kasnog poslijepodneva bio sam iscrpljen i emocionalno iscijeđen. Uza sve ostalo pojavila se bolest, teške tegobe izazvane promjenom vremenskih zona. Vrativši se u svoj prazan stan osjećao sam se neizmjerno usamljeno i napušteno. Moje se unapređenje činilo beznačajnim, čak i više, kao obilježje moje želje da kapituliram. Bacio sam se na krevet obuzet očajem. Klaudin me iskoristila i odbacila. Odlučan da se ne prepustim tjeskobi, potisnuo sam svoje osjećaje. Ležao sam, čini se, satima na krevetu buljeći u prazne zidove.

Konačno sam se uspio pribrati. Ustao sam, progutao pivo i bacio praznu bocu na sto. Tada sam zurio kroz prozor. Dok sam gledao daleku ulicu učinilo mi se da vidim kako se ona približava. Krenuo sam prema vratima i opet se vratio prema prozoru da ponovo pogledam. Žena je prišla bliže. Vidio sam da je privlačna i da njen hod podsjeća na Klaudin, ali nije to bila ona. Obuzela me malodušnost, a moji su se osjećaji mijenjali od ljutnje do prezira i straha.

Pred očima mi se pojavila slika Klaudin kako maše rukama i pada pod kišom metaka, ubijena. Odagnao sam tu sliku, uzeo nekoliko tableta valijuma i zaspao.

Idućeg jutra probudio me iz moje letargije poziv iz MAIN-ovog kadrovskog odjela. Njihov šef Pol Mormino me uvjeravao kako razumije moju potrebu za odmorom, ali me podsticao da dođem već poslije podne.

"Dobre vijesti. Najbolji način da sami sebe dovedete u redovno stanje", rekao je.

Odazvao sam se njegovom pozivu i saznao da je Bruno više no održao riječ. Ne samo da sam unaprijeđen na bivše Hauardovo mjesto, dodijeljen mi je i naslov glavnog ekonomiste uz povišicu plate. To me ipak malo razveselilo.

Uzeo sam slobodno poslijepodne i tumarao uzduž rijeke Čarls saq četvrt litre piva. Dok sam tamo sjedio, promatrao jedrilice i lijepio svoju bolest jet lag u kombinaciji s mamurlukom, sam sebe sam uvjerio da je Klaudin obavila svoj zadatak i preselila se na svoj novi raspored. Uvijek je naglašavala potrebu za tajnošću. Ona će me nazvati. Mormino je bio u pravu. Moja bolest - i moja tjeskoba - su se izgubile.

Tokom idućih sedmica pokušao sam ostaviti po strani svaku pomisao na Klaudin. Usredotočio sam se na pisanje svog izvještaja o indonezijskoj ekonomiji i na revidiranje Hauardovih prognoza o potrošnji energije. Završio sam s onom vrstom studije kakvu su moji šefovi željeli vidjeti: porast zahtjeva za energijom koji u prosjeku iznosi 19 odsto godišnje kroz 12 godina pošto novi sistem bude potpuno uspostavljen, smanjen na 17 odsto u sljedećih osam godina, a tada zadržan na 15 odsto za ostatak od ukupno predviđenih 25 godina trajanja projekta.

Prezentovao sam svoje zaključke na formalnim sastancima s međunarodnim kreditnim agencijama. Njihove grupe eksperata ispitivale su me opširno i bez milosti. Dotad su se moje emocije pretvorile u neku vrstu tmurne odlučnosti, slične onoj koja me podsticala da se istaknem odličnošću u danima svog osnovnog školovanja radije nego da se pobunim. Uprkos svemu, sjećanje na Klaudin uvijek je negdje lebdjelo u blizini. Kad me neki mladi drski ekonomista, koji se želio proslaviti u Banci za obnovu Azije, bezobzirno pekao na laganoj vatri cijelo jedno poslijepodne, sjetio sam se savjeta koji mi je Klaudin dala dok smo sjedili u stanu u Beacon Streetu puno mjeseci prije.

"Ko može predvidjeti šta će biti za 25 godina", pitala je tada. "Tvoje predviđanje jednako je dobro kao i njihovo. Sve leži u povjerenju."

Postao sam uvjeren kako sam stručnjak podsjećajući se da sam imao puno više životnog iskustva u zemljama u razvoju nego mnogi drugi - a neki od njih bili su dvostruko stariji - oni sad treba da ocjenjuju moj rad. Živio sam prije u Amazonu i putovao na dijelove Jave koje niko drugi nije ni želio posjetiti. Pohađao sam nekoliko intenzivnih kurseva usmjerenih na poučavanje rukovodilaca o profinjenijim stavkama iz ekonometrije i govorio sebi da sam dio nove vrste statistički orijentisanih momaka koji obožavaju ekonometriju i sviđaju se Robertu

25

Page 26: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Meknamari, ukočenom predsjedniku Svjetske banke, prethodnom predsjedniku kompanije "Ford motor" i, konačno, ministru odbrane Džonu Kenedsa. To je bio čovjek koji je izgradio svoju reputaciju na brojkama, na teoriji vjerovatnoće, na matematičkim modelima, i - sumnjao sam - na svojoj vrlo razmetljivoj taštini.

Pokušao sam se povoditi za Meknamarom i za svojim šefom Brunom. Usvojio sam način govora koji je oponašao prvog i počeo hodati na način ovog drugog, sa diplomatskom torbom koja mi se ljuljala po strani. Kad pomislim unazad moram se čuditi svojoj drskosti. Istinu govoreći, moja je ekspertiza bila jako ograničena, ali ono što mi je nedostajalo u školovanju i znanju to sam nadoknađivao hrabrošću.

I to je funkcionisalo. Na kraju je grupa eksperata udarila pečate na moje izvještaje i tako ih odobrila.

Idućih mjeseci odlazio sam na sastanke u Teheran, Karakas, Gvatemalu, London, Beč i Vašingon. Upoznao sasm važne osobe, uključujući i iranskog šaha, bivše predsjednike nekoliko zemalja te Roberta Meknamaru lično. Kao u osnovnoj školi bio je to muški svijet.

Bio sam zapanjen kako moja nova titula i izvještaji o mojim nedavnim uspjesima utiču na stav drugih ljudi prema meni.

U početku mi je sva ta pažnja udarila u glavu. Osjećao sam se kao čarobnjak koji može mahnuti svojim štapićem i izazvati svjetlost, industrija je nicala poput cvijeća.

Tada sam postao razočaran. Pitao sam se koji su moji motivi i motivi onih koji sa mnom rade. Čini se da važna titula ili doktorat nauka ne pomažu ljudima da shvate jadno stanje gubavca koji živi pored odvodnog kanala u Džakarti, a sumnjao sam i da vještina manipulisanja statistikom pomaže čovjeku da predvidi budućnost. Što sam bolje upoznavao one koji su donosili odluke o preoblikovanju svijeta, bio sam sve više skeptičan u vezi s njihovom sposobnošću i ciljevima. Gledajući lica preko stola na sastancima morao sam se suzdržavati da obuzdam svoj bijes.

Konačno se i ta perspektiva izmijenila. Došao sam do zaključka da većina tih ljudi vjeruje kako čini pravu stvar. Kao i Čarli oni su bili uvjereni da su komunizam i terorizam zle sile - više nego predvidiva reagovanja na odluke koje su donosili oni sami i njihovi prethodnici - i da imaju dužnost prema vlastitoj zemlji, budućim pokoljenjima i prema Bogu, da svijet preobrate u kapitalizam.

Oni su se rukovodili načelom preživljavanja najsposobnijih; kad se već slučajno dogodilo da su srećom rođeni unutar privilegovanog staleža, umjesto u skloništu od kartona, smatrali su svojom dužnošću da predaju to nasljeđe svom potomstvu.

Oklijevao sam da li da te ljude gledam kao da su u konspiraciji ili da ih smatram čvrsto povezanim bratstvom koje nastoji da dominira svijetom. Ipak sam ih s vremenom počeo voljeti kao one vlasnike plantaža na Jugu prije Građanskog rata. Bili su to ljudi koji su se zbližili jedni sa drugima putem zajedničkih uvjerenja i koji su imali zajednički interes za sebe same. Nije to bila neka ekskluzivna grupa koja bi se sastajala na tajnim mjestima usredotočena na neke zle namjere. Autokrati s plantaža odrastali su zajedno sa slugama i robovima, bili su odgajani u vjerovanju da je njihovo pravo pa čak i dužnost brinuti se o paganima i preobratiti ih na vjeru i način života vlasnika. Iako ih je ropstvo u filozofskom smislu odbijalo, oni su poput Tomasa Džefersona to opravdavali kao nužnost, čijim nestajanjem bi nastao društveni i privredni kaos. Lideri modernih oligarhija, o kojima sam sada razmišljao kao o korporatokratiji, činilo se da su istog kova.

Počeo sam misliti o tome ko ima koristi od ratova i masovne proizvodnje oružja, od gradnje brana na rijekama i uništavanja prirodne okoline i kulture. Počeo sam se pitati kome to koristi da stotine i hiljade ljudi umiru zbog nedostatka hrane, zagađene vode i od bolesti koje bi se mogle liječiti. Polako sam počeo shvaćati da na dugi rok ne profitira niko, ali u kratkom razdoblju oni na vrhu piramide - moji pretpostavljeni i ja - čini se imamo koristi, ako ništa drugo, materijalne.

To je potaklo još nekoliko pitanja: Zašto se ova situacija ne mijenja? Zašto je izdržala toliko dugo? Leži li odgovor jednostavno u staroj uzrečici "moć je dobra," da oni koji imaju moć pokreću sistem?

26

Page 27: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Činilo se nedovoljno kazati da moć sama po sebi dozvoljava da takva situacija potraje. Dok pretpostavka da moć čini dobro objašnjava dosta toga, osjećao sam da mora postojati jača poticajna snaga koja je ovdje na djelu. Sjetio sam se jednog profesora ekonomike iz vremena svog poslovnog studija, čovjeka iz sjeverne Indije koji nam je predavao o limitiranim izvorima, o čovjeku i njegovoj potrebi da neprestano raste i o načelu robovskog rada. Po mišljenju tog profesora svi uspješni kapitalistički sistemi uključuju hijerarhije s vrlo krutim lancima upravljanja te šaku ljudi na samom vrhu koji kontrolišu naredbe odozgo prema sebi podložnima, kao i veliku vojsku radnika na dnu koje bi pomoću odgovarajućih ekonomskih termina mogli istinski razvrstati kao robove. Na kraju sam se potpuno uvjerio da mi takav sistem potičemo, jer nas je korporatokratija uvjerila kako nam je Bog dao pravo da nekoliko naših ljudi smjestimo na sam vrh te kapitalističke piramide i da takav naš sistem prenesemo u cijeli svijet.

Naravno da mi nismo prvi koji to radimo. Popis onih koji su to praktikovali proteže se nazad do prastarih carstava u sjevernoj Africi, na Srednjem istoku i u Aziji te seže sve do Persije, Grčke, Rima i krstaških ratova, te do svih evropskih graditelja imperija iz razdoblja nakon Kolumba. Taj imperijalistički poriv jest i biće uzrok većine ratova, zagađenja, umiranja od gladi, istrebljenja vrsta i genocida, i za to se uvijek plaćala visoka cijena na račun savjesti i dobrobiti građana tih imperija. Ona je doprinosila lošem socijalnom statusu i dovela do situacije gdje su najbogatije kulture u ljudskoj istoriji žrtve najviše stope samoubistava, zlopotrebe droga i nasilja.

O tim sam pitanjima opširno razmišljao, ali sam izbjegavao misliti o prirodi svoje vlastite uloge u tome svemu.

Sebe sam pokušao doživljavati ne kao EHM-a, nego kao glavnog ekonomistu. To je zvučalo tako legitimno, a ako bih trebao kakvu potvrdu, mogao sam uvijek baciti pogled na stubac svojih primanja: sva su ona dolazila iz MAIN-a, iz privatne kompanije. Nisam ni novčića primio od NSA ili bilo koje druge vladine agencije. I tako sam postao uvjeren, gotovo uvjeren.

Jednog poslijepodneva Bruno me pozvao u svoju kancelariju. Došao je do moje stolice i potapšao me po ramenu. "Napravio si odličan posao", govorio je medenim glasom. "Da bismo pokazali kako to cijenimo, dajemo ti priliku tvog života, nešto što malo ljudi ikad dobije, pa čak i kad su dvostruko stariji od tebe."

Sletio sam na Panama's Tocumen međunarodni aerodrom kasne večeri u aprilu 1972. za vrijeme pravoga tropskog potopa.

Kako je tamo bilo uobičajeno, dijelio sam taksi s nekolicinom drugih poslovnih ljudi, a budući da govorim španski, sjeo sam na prednje sjedište uz vozača i zurio kroz staklo taksija. Kroz kišu prednja su svjetla osvjetljavala na upravljačkoj ploči pričvršćenu sliku zgodnog čovjeka s izbočenim obrvama i sjajnim očima. Jedna strana njegovog šešira sa širokim obodom bila je zavrnuta frajerski prema gore. Prepoznao sam na slici heroja moderne Paname Omara Torihosa.

Pripremao sam se za to putovanje na svoj uobičajen način posjećujući referentni odjel Javne biblioteke u Bostonu. Znao sam da je jedan od razloga Torihosove popularnosti u narodu taj što čvrsto brani panamsko pravo na samostalnu vlast, kao i pravo na suverenitet nad Panamskim kanalom. Bio je odlučan u tome da će zemlja pod njegovim vodstvom izbjeći padove svoje neslavne prošlosti.

Panama je bila dio Kolumbije kad je francuski inženjer Ferdinand de Leseps, koji je nekada rukovodio gradnjom Sueckog kanala, odlučio da sagradi kanal kroz prevlaku Srednje Amerike kako bi povezao Atlantski s Tihim okeanom. Počevši 1881. godine, Francuzi su se snažno potrudili, ali bi uvijek uslijedila neka katastrofa. Konačno, 1889. projekt je završen, ali uz velike finansijske probleme - ipak, inspirisao je san Teodora Ruzvelta. U prvim godinama dvadesetog vijeka Sjedinjene Države su zatražile da Kolumbija potpiše ugovor kojim bi prevlaka prešla u ruke Sjevernoameričkog konzorcija. Kolumbija je odbila. Godine 1903. Ruzvelt je poslao američke vojnike na bojnom brodu "Nešvil". Vojnici su se iskrcali, uhvatili i ubili popularnog komandanta lokalne policije i proglasili Panamu nezavisnom zemljom. Uspostavljena je marionetska vlada, pa je prvi ugovor o kanalu potpisan. On je definisao američku zonu s obje strane budućeg vodenog prolaza, legalizovao vojnu intervenciju SAD i dao Vašingtonu stvarnu kontrolu nad novostvorenom "nezavisnom" nacijom.

Zanimljivo je da su ugovor potpisali američki ministar spoljnih poslova Haz i francuski inženjer Filip Buno-Varija, koji je bio član prvobitnog sastava grupe, ali nije ga potpisao ni jedan jedini Panamac. U stvari, Panama je prisiljena

27

Page 28: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

da napusti Kolumbiju kako bi služila Sjedinjenim Državama, i to sporazumom koji su postigli jedan Amerikanac i jedan Francuz - u retrospektivi to je bio proročanski početak.

Dulje od pola stoljeća Panamom je vladala oligarhija bogatih porodica, usko povezanih s Vašingtonom. Bili su diktatori, desničari koji su preduzimali svaku moguću mjeru koju su smatrali nužnom da bi njihova zemlja obezbijedila promovisanje interesa SAD. U stilu većine diktatora Latinske Amerike koji su bili saveznici Vašingtona, panamski vladari tumačili su američke interese da bi podlo suzbili svaki populistički pokret koji je imao primisao socijalizma. Podupirali su i CIA i NSA u protivkomunističkim djelatnostima po cijeloj hemisferi i pomagali krupnom američkom biznisu kao što su "Rockefeller's Standard Oil" i "United Fruit Company" (koju je kupio Džordž H. W. Buš). Te vlade očito nisu osjećale da bi interesi SAD treblo da budu ostvareni tako da unaprijede život ljudi u krajnjem siromaštvu ili onih koji služe kao stvarni robovi na velikim plantažama i u kompanijama.

Panamske vladarske porodice bile su obilato nagrađene za svoju pomoć. Vojne snage SAD intervenirale su u njihovo ime desetak i više puta u razdoblju između Deklaracije o panamskoj nezavisnosti i 1968. godine. Međutim, te godine dok sam bio u mirovnim snagama kao volonter u Ekvadoru tok panamske istorije naglo se izmijenio. Državni udar zbacio je Arnulfa Ariasa, posljednjeg koji je nastupao kao razmetljivi diktator, a Omar Torihos pojavio se kao šef države iako nije direktno učestvovao u državnom udaru.

Torihosa su jako cijenili panamski srednji i niži slojevi. Odrastao je u ruralnom dijelu Santijaga, gdje su mu roditelji bili učitelji. Brzo se uspinjao u redovima Nacionalne garde, panamske prve vojne jedinice i institucije koja je u šezdesetim godinama dobijala sve veću podršku među siromašnima. Torihos je stekao ugled zato što je slušao riječ osiromašenih. Šetao bi ulicama njihovih siromašnih gradova, držao mitinge po sirotinjskim četvrtima gdje se političari nisu usuđivali ni ući, pomagao je nezaposlenima da nađu posao, a često je poklanjao svoja vlastita skromna sredstva porodicama pogođenim bolešću ili nekakvom nevoljom.

Njegova ljubav prema životu i saosjećanje s ljudima prelazili su granice Paname. Torihos se posvetio pretvaranju svoje zemlje u sklonište za progonjene, u mjesto koje bi nudilo azil izbjeglicama s obiju strana političke ograde, od ljevičarskih oponenata Pinočeu u Čileu pa do desnog krila gerile protiv Kastra. Mnogi ljudi gledali su na njega kao na agenta za mir, a takva percepcija donijela mu je reputaciju vođe koji se posvetio rješavanju razlika među raznim frakcijama koje su razdirale tolike zemlje u Latinskoj Americi: Honduras, Gvatemalu, Salvador, Nikaragvu, Kubu, Kolumbiju, Peru, Argentinu, Čile i Paragvaj. Njegov malobrojni narod, koji broji dva miliona ljudi, služio je kao model socijalne reforme i inspiracije svjetskim vođama koje se međusobno razlikuju kao i radničke vođe koje su potajno kovale planove za raspad Sovjetskog Saveza ili islamskih militanata kao što je Moamer Gadafi u Libiji.

Svoje prve večeri u Panami, zaustavljen na semaforu, virio sam među bučne brisače stakla, dirnut ovim čovjekom koji mi se smješkao s upravljačke ploče - lijep, harizmatičan i hrabar. Znao sam još odranije da on stoji iza svojih uvjerenja. Prvi put u istoriji Panama nije bila lutka u rukama Vašingtona ili bilo koga drugoga.

Torihos nikad nije popustio napastima koje su mu nudili Moskva ili Peking; vjerovao je u socijalnu reformu i pomoć siromašnima po rođenju, ali nije se zalagao za komunizam. Za razliku od Kastra, Torihos je odlučio da dobije slobodu od Sjedinjenih Država i da uđe u savez s američkim protivnicima.

Nabasao sam na članak u nekom čudnom časopisu na policama koji je hvalio Torihosa, čovjeka koji će promijeniti istoriju Amerika. Na početku autor je citirao Manifest sudbine - doktrinu popularnu kod mnogih Amerikanaca oko 1840. godine, da je osvajanje Sjeverne Amerike bilo bogomdano, da je bog, a ne ljudi, odredio uništenje Indijanaca, šuma, bizona, isušivanje močvara i kanaliziranje rijeka te razvoj privrede koji ovisi o nastavku eksploatacije rada i prirodnih resursa.

Članak me naveo da promislim o stavu svoje zemlje prema svijetu. Monroeva doktrina, koju je prvi puta najavio predsjednik Džejms Monroe 1823. bila je primijenjena da se Manifest sudbine odmakne korak dalje dok je u pedesetim i šezdesetim godinama 19. vijeka primijenjena da se potvrdi kako SAD imaju posebna prava na cijeloj Zemljinoj polulopti, uključivši i pravo da napadnu bilo koju zemlju u Srednjoj i Južnoj Americi koja bi odbila da pruži podršku SAD i njihovoj politici. Tedi Ruzvelt tražio je da Monroeva doktrina opravda intervenciju SAD u Dominikanskoj Republici, u Venecueli i za vrijeme "oslobođenja" Paname od Kolumbije. Cijeli niz budućih predsjednika SAD - najzapaženiji Taft, Vilson i Frenklin Ruzevelt - oslanjao se na to kako bi razgranao

28

Page 29: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

sveameričke aktivnosti Vašingtona sve do kraja Drugog svjetskog rata. Napokon, tokom druge polovine dvadesetog vijeka Sjedinjene Države iskoristile su prijetnju komunizma da bi opravdale ekspanziju na zemlje širom zemaljske kugle, uključujući i Vijetnam i Indoneziju.

Sada se činilo da jedan čovjek stoji Vašingtonu na putu. Znao sam da on nije prvi - lideri poput Kastra i Aljendea već su uklonjeni prije njega - ali samo je Torihos to radio izvan područja vladavine komunističke ideologije i nipošto ne tvrdeći da je njegov pokret revolucija. On je jednostavno govorio da Panama ima svoja prava - na suverenitet nad svojim narodom, na njegove zemlje i vodeni put što je presijeca - i da su ta prava jednako tako važeća i bogomdana kao i sva prava koja uživaju Sjedinjene Države.

Torihos je, takođe, prigovarao Školi Amerika i Južnoj komandi SAD centra za vojnu obuku u tropskim uslovima, jer su obje institucije bile smještene u zoni kanala. Godinama su oružane snage pozivale diktatore i predsjednike Latinske Amerike da pošalju svoje sinove, vojne komandante u njihove ustanove - najveće i najbolje izvan Sjeverne Amerike. Tamo su davali obuku o vještinama ispitivanja i tajnih operacija kao i vojnih taktika koje će oni primijeniti u borbi protiv komunizma i za zaštitu svoje imovine, imovine naftnih i drugih privatnih kompanija. Postojala je mogućnost da se povežu s visokim vojnim oficirima SAD.

Te institucije bile su mrske Latinskoj Americi - osim u slučaju nekolicine bogataša koji su se njima okoristili. Znalo se da se ovdje školuju desničarski odredi ubica i mučitelja koji su tolikim narodima donijeli totalitarne režime. Torihos je vrlo jasno pokazao da zona kanala leži unutar granica.

Vidjevši zgodnog generala na komandnoj ploči i pročitavši natpis ispod slike - "Omarov ideal je sloboda; nije još izmišljen projektil koji bi mogao ubiti neku ideju!" - osjetio sam drhtanje niz kičmu. Imao sam predosjećaj da priča o Panami u dvadesetom vijeku nije još završena i da se Torihos nalazi pred teškim, možda i tragičnim razdobljem.

Tropska oluja lupala je prednje staklo, svjetlo semafora se izmijenilo u zeleno i vozač je zatrubio automobilu pred nama. Mislio sam o svom položaju. Poslat sam u Panamu da sklopim sporazum o onome što će postati MAIN-ov prvi istinski sveobuhvatni stručni razvojni plan. Taj plan kreirao bi opravdanje za Svjetsku banku, Američku banku za interni razvoj i investicije USAID-a u milijardama dolara za energiju, transportni i agronomski sektor te male, ali vrlo važne zemlje. Bilo je to, naravno, izvrdavanje, sredstvo da Panama zauvijek postane zadužena i da se na taj način vrati u svoj marionetski status.

Kad se taksi počeo kretati kroz noć, provala krivnje bljesnula je u meni, ali sam je suspregnuo. Što me briga? Ja sam na Javi prodao dušu, upustio se u rizik, a sad mogu stvoriti šansu svog života. Mogu postati bogat, slavan i uticajan, a sve to samo jednim udarcem.

Sutradan je panamska vlada poslala čovjeka da me uputi. Ime mu je bilo Fidel i odmah me privukao. Bio je visok i vitak, očito se ponosio svojom zemljom. Njegov prapradjed se borio uz Bolivara za oslobođenje od Španije. Ja sam mu rekao kako sam u srodstvu s Tomom Paineom i bio sam oduševljen čuvši da je Fidel pročitao "Zdrav razum" na španskom jeziku. Govorio je engleski, ali kad je otkrio da tečno vladam njegovim maternjim jezikom, svladale su ga emocije."Mnogi vaši ljudi žive ovdje godinama, a nisu se ni potrudili da ga nauče," rekao je.

Fidel me provezao kroz dojmljivo prosperitetan dio svog grada koji je on zvao Nova Panama. Kad smo prolazili pored stakleno-čeličnih nebodera, objasnio mi je da Panama ima više međunarodnih banaka nego bilo koja zemlja južno od Rio Grandea."Često nas nazivaju Švajcarskom u Amerikama", rekao je: "Mi svojim klijentima postavljamo vrlo malo pitanja."

Kasno poslijepodne, sa suncem koje se spuštalo prema Pacifiku, krenuli smo prema aveniji koja je slijedila oblike zaliva.Tamo je bio usidren dugi niz brodova. Pitao sam Fidela postoji li kakav problem s kanalom.

Uvijek je tako, odgovorio je smijući se. "Cijeli niz ih čeka na svoj red. Polovina ovog prometa dolazi iz Japana ili tamo odlazi. Čak i više nego u Sjedinjene Države."

Priznao sam da je to za mene novost.

29

Page 30: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

"To me ne iznenađuje," rekao je. "Amerikanci sa sjevera ne znaju puno o ostatku svijeta."

Stali smo u prekrasnom parku u kojem se bugenvilija penjala po starim zidinama. Natpis je govorio da je to tvrđava sagrađena za zaštitu od engleskih gusara pljačkaša. Neka se porodica pripremala na večernji piknik. Otac, mati, sin i kći te jedan stariji gospodin za koga sam pretpostavljao da je djed. Odjednom sam osjetio čežnju za mirom koji je, kako mi se činilo, vladao među ovih pet ljudi. Kad smo prolazili, onaj par nam je mahnuo, nasmiješio se i pozdravio na engleskom. Pitao sam jesu li turisti, a oni su se nasmijali. Čovjek nam je prišao.

"Ja sam već treća generacija u Zoni Kanala", objasni on ponosno. "Moj pradjed je došao tri godine nakon što je izgrađen. On je bio gonič mazge, traktora koji su vukli brodove preko ustava." Pokazao je na starijeg čovjeka koji je upravo pomagao djeci da pripreme sto za piknik. "Djed je bio inženjer, a ja sam krenuo njegovim stopama."

Žena se vratila pomoći svekru i djeci. Iznad njih sunce je tonulo u plavu vodu. Bio je to prizor idilične ljepote koja je podsjećala na Monetove slike. Pitao sam jesu li državljani SAD.

Pogledao me s nevjericom. "Naravno. Zona Kanala je teritorij SAD." Dječak je dotrčao da kaže ocu kako je večera gotova.

"Hoće li Vaš sin biti četvrta generacija?"

Čovjek je podigao ruke u znak molitve prema nebu.

"Molim se dobrom Bogu svaki dan da oni dobiju tu priliku. Lijep je život u Zoni." Tad je spustio ruke i pogledao ravno u Fidela. "Nadam se da će moći to zadržati još narednih pedeset godina. Onaj despot Torijos puno toga preduzima. Opasan čovjek."

Iznenada me nešto spopalo i rekao sam mu na španskom: "Adios. Nadam se da ćete Vi i Vaša porodica ovdje i dalje lijepo živjeti i naučiti puno o panamskoj kulturi."

On me pogledao s gađenjem. "Ja ne govorim njihov jezik," rekao je. Onda se brzo okrenuo i pošao prema svojoj porodici i pikniku.

Fidel mi je prišao, stavio mi ruku na rame i čvrsto je stisnuo. "Hvala," rekao je.

Kad smo se vratili u grad, Fidel me provezao po četvrti koju je nazivao sirotinjskom.

"Nije naša najgora", reče, "ali osjetićete ukus."

Drvene šupe i kanali puni stajaće vode okruživali su ulicu, krhki domovi dali su naslutiti bijedne brodice torpedirane u otpadnom kanalu. Smrad truleži i nečisti kanala ispunio nam je auto dok su uokolo trčkarala djeca spuštenih stomaka. Kad smo usporili, okupili su se na mojoj strani zovući me stricem i proseći novac. To me podsjetilo na Džakartu. Na mnogim su zidovima bili grafiti. Bilo je nekoliko uobičajenih srca s naškrabanim imenima parova, ali ih je većina sadržavala slogane koji su izražavali mržnju prema Sjedinjenim Državama. "Idi kući, gringo," "Prestani srati po našem kanalu", "Ujak Sam, vlasnik robova" i "Recite Niksonu da Panama nije Vijetnam." Slogan koji mi je posebno ohladio srce, glasio je: "Smrt za slobodu jest put prema Hristu." Razbacani među tim natpisima bili su plakati Omara Torijosa.

"Sada druga strana", reče Fidel. "Imam službene papire, a Vi ste državljanin SAD pa možemo proći."

Ispod neba grimizno ljubičaste boje odveo nas je u Zonu Kanala. Ma koliko mislio da sam spreman, to ipak nije bilo dovoljno. Jedva da sam mogao očekivati bogatstvo tog mjesta - velike bijele zgrade, ošišane tratine, raskošni domovi, igrališta za golf, prodavnice i kazališta.

30

Page 31: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

"Fakti", reče. "Sve je ovo ovdje vlasništvo SAD. Svi poslovi - samoposluge, brijačnice, saloni ljepote, restorani, svi oni su izuzeti iz panamskog zakona i poreza. Ovdje je sedam igrališta za golf s 18 rupa, američke pošte nalaze se naokolo na pogodnim mjestima, američki sudovi i škole. To stvarno i jest zemlja u zemlji."

"Kakva uvreda!"

Fidel me pogledao kao da želi brzo procijeniti. "Da", složio se. "To je prilično odgovarajuća riječ. Tamo preko", pokazao je nazad prema gradu, "dohodak po glavi stanovnika je manje od hiljadu dolara godišnje, a nezaposlenost doseže stopu od 30 odsto. Naravno da se u jadnom malom gradu koji smo maločas vidjeli niko ni ne približi hiljadu dolara, a teško da iko ima posao."

"Šta se preduzima?"

Okrenuo se i uputio mi pogled koji se izmijenio od ljutnje u tugu.

"A šta mi možemo preduzeti?" Kimnuo je: "Ja ne znam, ali reći ću ovo: Torijos pokušava, možda će to biti njegov kraj, ali siguran sam da daje sve što ima. On je čovjek koji će se boriti za svoje ljude."

Kad smo se uputili prema Zoni Kanala, Fidel se osmijehnuo. "Volite li plesati?" Ne čekajući odgovor, rekao je: "Hajde da nešto večeramo, a onda ću Vam pokazati drugu stranu Paname."

Nakon sočnog odreska i hladnog piva otišli smo iz restorana i odvezli se dolje u tamnu ulicu.

Fidel mi je savjetovao da nikad ne hodam po ovom kvartu. "Ako dođeš ovamo, uzmi taksi do kućnih vrata." Pokazao mi je: "Upravo tamo iza ograde nalazi se Zona Kanala."

Vozio je dalje dok nismo stigli do praznog mjesta i parkirali. Do nas je šepajući došao neki starac. Fidel je izašao i potapšao ga po leđima. Tada je s ljubavlju prošao rukom po odbojniku automobila.

"Dobro pazi. To je moja dama." Zatim mu je dao novčanicu.

Prošli smo kratkim trotoarom s parkinga i odmah se našli na ulici obasjanoj neonskim svjetlima. Pokraj nas su pretrčala dva dečka usmjerivši štapove jedan prema drugome i oponašajući zvukove vatrenog oružja. Jedan je lupio Fidela po nozi, ruka mu je jedva dosezala Fidelovo bedro. Mali se dječak zaustavio i povukao se nazad.

"Oprostite gospodine", zapuhano je promumljao na španskom. Fidel je obje ruke stavio dečku na rame. "Ništa se nije dogodilo, moj čovječe", rekao je. "Ali reci mi na koga ste ti i tvoj prijatelj pucali?"

Prišao nam je drugi dječak. Stavio je ruku zaštitnički oko maloga. "Moj brat", objasnio je. "Žao nam je."

"Sve je u redu", Fidel se nježno nasmiješi. "Nije me povrijedio. Ja sam ga samo pitao na koga ste vi momci pucali. Mislim da sam i ja nekad igrao istu igru."

Dječaci su se pogledali. Stariji se nasmiješio. "On je gringo general u Zoni Kanala. Pokušao mi je silovati majku i ja ga sada tjeram nazad kamo spada."

Fidel me pogleda krajičkom oka. "Kamo pripada?"

"Kući u Sjedinjene Države."

"Da li ti majka ovdje radi?"

"Tamo preko." Oba dječaka ponosno pokažu prema neonskom svjetlu dolje niz ulicu. "Šankerica je."

"Idite onda", Fidel dade svakom od njih po novčić. "Ali budite oprezni. Ostanite na svjetlu."

31

Page 32: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

"Da, gospodine. Hvala." I otrčali su.

Dok smo hodali dalje, Fidel mi je objasnio da je panamskim ženama zakonom zabranjena prostitucija. "Mogu raditi za šankom i plesati, ali ne smiju prodavati svoje tijelo. To je ostavljeno strankinjama."

Ušli smo u bar i odmah čuli poznatu američku pjesmu. Mojim očima i ušima trebalo je trenutak da se priviknu. Nekoliko kršnih američkih vojnika stajalo je do vrata; vrpce na uniformama oko ruku pokazivale su da se radi o vojnoj policiji.

Fidel me odveo do bara i tada sam vidio pozornicu. Tamo su plesale tri mlade žene, potpuno gole, jedino su imale nešto na glavi. Jedna je imala mornarsku kapu, druga zelenu beretku, a treća kaubojski šešir. Imale su prekrasna tijela i smijale su se. Izgledalo je kao da se igraju, kao da se takmiče u plesu. Muzika, način kako su plesale, pozornica - mogao je to biti neki disko u Bostonu, jedino što su bile gole.

Progurali smo se kroz grupu mladih ljudi koji su govorili engleski. Iako su imali na sebi majice i farmerke njihove su ih kratko ošišane glave izdavale, bili su vojnici iz vojne baze u Zoni Kanala. Fidel je potapšao konobaricu po ramenu. Ona se okrenula, vrisnula od oduševljenja i bacila mu se u naručje. Grupa mladića to je pažljivo promatrala, pogledavajući jedan drugoga s negodovanjem. Pitao sam se smatraju li oni da Manifest sudbine uključuje i ovu ženu iz Paname. Konobarica nas je odvela u ugao. Odnekuda je donijela mali stol i dvije stolice.

Kad smo se smjestili, Fidel je razmijenio pozdrav na španskom sa dvojicom za stolom do nas. Za razliku od vojnika oni su na sebi imali šarene košulje kratkih rukava i zgužvane sportske hlače. Konobarica se vratila s nekoliko balboa piva, a Fidel ju je potapšao po leđima kad se okrenula da ode. Ona se nasmiješila i bacila mu poljubac. Pogledao sam naokolo i s olakšanjem otkrio da nas mladići za šankom više ne promatraju; koncentrirali su se na plesačice.

Većina gostiju bili su vojnici koji govore engleski, ali bilo je i drugih, kao ona dvojica do nas koji su očito bili Panamci. Oni su se isticali jer im kosa u vojsci ne bi prošla kontrolu i jer nisu na sebi imali majice i farmerke. Neki su sjedili za stolovima, drugi se oslanjali o zidove. Činilo se da su stalno na oprezu, kao psi koji paze na stada ovaca.

Žene su švrljale oko stolova. Neprestano su se kretale, sjedajući u krila, vičući konobaricama, plešući i izmjenjujući se na bini. Nosile su tijesne suknje, majice, farmerke, pripijene haljine, visoke potpetice. Jedna je imala viktorijansku haljinu i veo. Druga je pak nosila samo bikini. Očito su ovdje mogle opstati samo najljepše. Ja sam bio začuđen tim brojem žena koje su se uputile u Panamu i pitao se kakav ih je očaj natjerao na ovo.

"Sve iz drugih zemalja?" Viknuo sam Fidelu da nadglasam muziku.

On je kimnuo. "Osim..." Pokazao je na konobarice. "One su Panamke."

"Iz kojih zemalja?"

"Honduras, Salvador, Nikaragva i Gvatemala."

"Susjedi."

"Ne isključivo. Kostarika i Kolumbija su nam najbliži susjedi."

Konobarica koja nas je dovela do stola došla je i sjela na koljeno Fidelu. On joj je nježno trljao leđa.

"Klarisa", rekao je, "molim te, reci mome prijatelju iz Sjeverne Amerike zašto su sve one napustile svoju zemlju." Dao je znak glavom u smjeru pozornice. Tri nove djevojke uzimale su šešire od onih prvih, koje su sišle s pozornice i počele se oblačiti. Muzika se promijenila u salsu, i kad su one nove plesale, ove su prema ritmu zbacile odijela.

32

Page 33: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Klarisa je ispružila desnu ruku. "Drago mi je da Vas upoznajem", rekla je. Tada je ustala i uzela naše prazne flaše. "Kao odgovor na Fidelovo pitanje, te su djevojke došle ovamo da izbjegnu brutalnost. Donijeću još nekoliko balboa piva."

Kad je otišla, okrenuo sam se k Fidelu. "Ma hajde, one su ovdje za dolare", rekao sam.

"Istina. Ali zašto ih je toliko iz zemalja gdje vladaju fašistički diktatori?"

Bacio sam pogled nazad na pozornicu. Tri djevojke su se hihotale i bacale naokolo mornarsku kapu kao da je lopta. Pogledao sam Fidela. "Ne šališ se, zar ne."

"Ne", reče on ozbiljno. "Volio bih da je šala. Većina ovih djevojaka nema više porodicu - očeve, braću, muževe, momke. Odrastale su uz mučenje i umiranje. Ples i prostitucija ne čine im se tako strašnim. One ovdje mogu zaraditi mnogo novca, a onda početi iznova negdje drugdje, kupiti malu prodavnicu, otvoriti kafić."

Prekinula ga je neka strka oko bara. Vidio sam konobaricu kako prijeti šakom jednom od vojnika koji joj je uhvatio ruku i počeo joj savijati zapešće.

Ona je vrisnula i pala na koljena. Smijao se i vikao svom društvu. Svi su se smijali. Ona ga je pokušala udariti svojom slobodnom rukom. On je zavinuo još jače. Lice joj se iskrivilo od boli. Vojni policajci ostali su kod vrata i mirno to promatrali. Fidel je skočio na noge i uputio se k baru. Jedan od mušakraca za stolom do nas pruži ruku da ga zaustavi. "Tranquilo, hermano", reče. "Smiri se, brate. Enrike ima kontrolu."

Visok, mršav Panamac izađe iz sjene uz pozornicu. Kretao se poput mačka i našao se povrh vojnika u tren oka. Jedna ruka obuhvatila je čovjeku grlo, dok ga je druga polila čašom vode po licu. Konobarica je pobjegla. Nekoliko Panamaca koji su se naslanjali na zidove formiralo je zaštitni polukrug oko visokog izbacivača. On je podigao vojnika uz šank i rekao mu nešto što nisam čuo. Tada je povisio glas i govorio polako na engleskom, dovoljno glasno da ga svako u sobi čuje uprkos muzici.

"Konobarice su izvan vašeg djelokruga, a ostale ne smijete dotaći dok im ne platite." Dva vojna policajca konačno su se dala u akciju. Prišli su grupi Panamaca. "Sredićemo to, Enrike," rekli su. Izbacivač je spustio vojnika na tlo i još mu jednom dobro stisnuo vrat, prisilivši ga da savije glavu nazad i bolno zajauče. "Razumiješ li me?" Čulo se samo slabo mumljanje. "Dobro." Gurnuo je vojnika prema dvojici policajaca. "Odvedite ga odavde."

Poziv je bio potpuno neočekivan. Jednog jutra u vrijeme te posjete 1972. sjedio sam u kancelariji koju su mi dodijelili u Instituto de Recursos Hidraulicos z Electrificacion, koji je bio firma panamske vlade za elektrifikaciju. Razmišljao sam nad papirom sa statistikom kad je neki čovjek nježno pokucao na okvir mojih otvorenih vrata. Ja sam ga pozvao da uđe zadovoljan svakim izgovorom da skrenem svoju pažnju od brojki. On se predstavio kao generalov vozač i rekao da je došao da me povede u jedan od generalovih bungalova.

Razgovarali smo o tome kako su se 1951. promijenile stvari u vezi sa šahom i kako ga je njegov vlastiti premijer Mohamad Mosadegh prisilio da pođe u egzil

Sat kasnije sjedio sam za stolom nasuprot generalu Omaru Torijosu. Bio je sportski odjeven, u tipičnom panamskom stilu: kaki hlače i košulja kratkih rukava s kopčanjem sprijeda, svijetloplava s nježnim zelenim uzorkom. Bio je visok i zgodan. Činio se začuđujuće opuštenim za čovjeka njegovih odgovornosti. Uvojak tamne kose padao je preko istaknuta čela.

Raspitao se o mojim nedavnim putovanjima po Indoneziji, Gvatemali i Iranu. Te su ga tri zemlje fascinirale, ali se činilo da ga posebno intrigira iranski vladar šah Mohamed Reza Pahlavi. Šah je došao na vlast 1941. pošto su mu Britanci i Sovjeti zbacili oca, kojeg su optužili za kolaboraciju s Hitlerom.

"Možete li zamisliti", upita Torijos, "da ste dio zavjere koja će zbaciti vašeg vlastitog oca?"

33

Page 34: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Panamski šef države dosta je znao o istoriji ove daleke zemlje. Razgovarali smo o tome kako su se 1951. promijenile stvari u vezi sa šahom i kako ga je njegov vlastiti premijer Mohamad Mosadegh prisilio da pođe u egzil. Kao većina svijeta, Torijos je znao da je CIA bila ona koja je premijera proglasila komunistom i umiješala se da bi obnovila šahovu vlast. On, međutim, nije znao - ili barem nije spominjao - one dijelove priče koje je sa mnom podijelila Klaudin; priču o briljantnom manevru Kermita Ruzvelta i činjenicu da je to bio početak nove ere u imperijalizmu, šibica koja je upalila požar globalnog carstva.

"Pošto je šah ponovo ustoličen", nastavi Torijos, "on je lansirao niz revolucionarnih programa usmjerenih na razvoj industrijskog sektora i dovođenje Irana u modernu eru."

Upitao sam ga kako toliko zna o Iranu.

"To je moja tema", odgovori on, "nemam previsoko mišljenje o šahovoj politici - o njegovoj želji da zbaci s vlasti svog rođenenog oca i postane marioneta CIA - ali čini mi se da za svoju zemlju radi dobre stvari. Možda bih mogao od njega štogod i naučiti. Ukoliko preživi."

"Zar mislite da neće?"

"Ima snažne protivnike."

"I najbolje svjetske tjelohranitelje."

Torijos mi uputi ciničan pogled.

"Njegova tajna policija, SAVAK, poznata je po tome da su nemilosrdne ubice. To ne stvara puno prijatelja. On neće više dugo potrajati", napravio je pauzu, pa je okrenuo očima. "Tjelohranitelji, i ja ih imam nekoliko." Mahnuo je rukom prema vratima: "Zar mislite da će mi spasiti život ako vaša zemlja odluči da me se riješi?"

Pitao sam ga da li stvarno misli da postoji ta mogućnost.

Podigao je obrve tako da sam se osjećao glupo što sam uopšte tako nešto i pitao. "Mi imamo Kanal. To je puno važnije nego Arbenz ili 'United Fruit'."

Ja sam istraživao Gvatemalu i razumio sam Torijosov stav. Kompanija "United Fruit" bila je ekvivalent u toj zemlji Panami s Panamskim kanalom ovdje. Utemeljena krajem osamdesetih godina 19. vijeka ova je kompanija ubrzo postala jedna od najmoćnijih u Srednjoj Americi. U ranim pedesetim godinama kandidat reformi Džejkob Arbenz izabran je za predsjednika Gvatemale, u izborima koji su protutnjali hemisferom kao model demokratskog procesa. U to vrijeme manje od tri odsto Gvatemalaca posjedovalo je 70 odsto zemlje. Arbenz je obećao da će pomoći siromašnima da se iskopaju iz gladi i nakon svog izbora primijenio je program sveobuhvatne agrarne reforme.

"Siromašna i srednja klasa u cijeloj Latinskoj Americi odobravala je Arbenzu", reče Torijos. "On je lično bio jedan od mojih heroja. Ali i mi smo zadržali dah. Znali smo da 'United Fruit' ne odobrava te mjere jer su bili jedan od najvećih i najokrutnijih vlasnika zemlje u Gvatemali. Oni su posjedovali i velike plantaže u Kolumbiji, Kostarici, Kubi, Jamajci, Nikaragvi, Santa Domingu i ovdje u Panami. Nisu sebi mogli priuštiti da Arbenz da dobre zamisli i nama ostalima."

Znao sam šta slijedi. "United Fruit" je lansirao veliku javnu kampanju u Sjedinjenim Državama usmjerenu na to da uvjeri američki narod i Kongres kako je Arbenz dio ruske zavjere i da je Gvatemala ruski satelit. CIA je 1954. organizovala udar. Američki piloti su bombardovali Gvatemalu, a demokratski izabrani Arbenz zbačen je s vlasti te zamijenjen pukovnikom Karlosom Kastiljom Armasom, nemilosrdnim desničarskim diktatorom.

Nova vlada sve je dugovala kompaniji "United Fruit". Kako bi se odužila, Vlada je promijenila proces agrarne reforme, ukinula porez na kamate i dividende uplaćene stranim investitorima, eliminisala je tajno glasanje i stavila u zatvor hiljade svojih kritičara. Svako ko bi se usudio govoriti protiv Kastilja bio je proganjan. Istoričari su našli

34

Page 35: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

vezu između nasilja i terorizma koji su mučili Gvatemalu kroz ostatak vijeka s ne tako tajnim savezom između kompanije "United Fruit", CIA i gvatemalske vojske pod pukovnikom diktatorom.

"Arbenz je ubijen", nastavi Torijos. "Bilo je to političko ubistvo." Namršti se. "Kako je vaš narod mogao povjerovati u to smeće što je CIA tvrdila? Ja neću otići tako lako. Vojska se ovdje sastoji od mojih ljudi. Političko ubistvo neće biti dovoljno." Nasmješio se.

"Moraće me ubiti CIA sama!"

Sjedili smo nekoliko trenutaka u tišini, svako u svojim mislima. Torijos je progovorio prvi.

"'Zapata Oil', kompanija Džordža Buša, našeg ambasadora u UN-u."

"Ambiciozan čovjek." Nagnuo se naprijed i stišao glas. "A sad sam na potezu prema starim prijateljima, 'Bechtelu'."

To me uzbudilo. "Bechtel" je najveća svjetska inženjerska kompanija i čest saradnik na projektima MAIN-a. U slučaju stručnog projekta za Panamu pretpostavljao sam da su nam oni glavni konkurenti.

"Šta mislite reći?"

"Mi smo razmišljali o gradnji novoga kanala, jednog na nivou mora, bez brana. On bi mogao primati veće brodove. Japanci bi mogli imati interes da ga finansiraju."

"Oni su najjači klijenti Kanala."

Mi moramo poslužiti i kao primjer. Moramo pokazati da se brinemo o svom narodu i moramo dokazati izvan svake sumnje da naša odlučnost za postizanje slobode ne dobija diktat od Rusije, Kine ili Kube, kaže Torijos

"Tačno. Naravno, ako se pobrinu za novac oni će biti i konstruktori."

To me pogodilo. "'Bechtel' će biti izvan igre."

"Najveći konstrukcijski posao u novijoj istoriji." On je zastao. "'Bechtelov' predsjednik je Džordž Čulc, Niksonov ministar finansija. Možete li zamisliti kakav on ima uticaj - i zloglasnu narav. 'Bechtel' je pun Niksonovih, Fordovih i Bušovih prijatelja. Kažu mi da 'Bechtelova' porodica vuče konce u Republikanskoj stranci."

Ovaj me razgovor potaknuo da se osjećam vrlo neugodno. Ja sam jedan od onih koji podupiru ovaj sistem koji on tako prezire i siguran sam da je on to i znao. Moj zadatak, uvjeriti ga da prihvati međunarodne kredite u zamjenu za angažovanje projektanata i građevinara iz SAD, čini se da se susreće s mamutskim zidom. Odlučio sam konfrontirati se s njim direktno.

"Generale", pitao sam, "zašto ste me ovamo pozvali?"

Pogledao je na sat i nasmiješio se. "Da, sad je vrijeme da pređemo na naš posao. Panama treba vašu pomoć. Meni je potrebna vaša pomoć."

Bio sam zabezeknut. "Moja pomoć? Kako vam ja mogu pomoći?"

"Vratićemo Kanal. Ali to nije dosta." Naslonio se opušteno na svoju stolicu. "Mi moramo poslužiti i kao primjer. Moramo pokazati da se brinemo o svom narodu i moramo dokazati izvan svake sumnje da naša odlučnost za postizanje slobode ne dobija diktat od Rusije, Kine ili Kube. Moramo dokazati svijetu da je Panama razumna zemlja, da nismo protiv SAD nego da smo za prava siromašnih."

Prekrstio je noge. "Želimo učiniti ono što nam treba, to jest sagraditi ekonomsku osnovu kakve nema nigdje na ovoj polulopti. Električna energija, da - ali energija koja dopire do najsiromašnijih među našim siromasima i koja bi bila

35

Page 36: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

subvencionirana. Isto vrijedi za promet i komunikacije. A posebno se sve to odnosi na poljoprivredu. Kroz to razdoblje mi ćemo uzimati novac - vaš novac, novac od Svjetske banke i Banke za međuamerički razvoj." Ponovo se nagnuo naprijed. Gledao me je u oči. "Razumijem da vaša korporacija želi više posla i obično ga dobija naduvavanjem veličine projekata - šire ulice, veće elektrane, dublje luke. Međutim, ovaj put je drukčije. Dajte mi što je najbolje za moj narod, a ja ću vam dati posla koliko god želite."

To što je on predložio bilo je potpuno neočekivano, pa me i šokiralo i uzbudilo. To je sigurno bilo suprotno svemu što sam naučio u MAIN-u.

Bez sumnje, znao je da je igra s inostranom pomoći bila simulirana - morao je to znati. Ta je igra postojala da bi njega učinila bogatašem, a njegovu zemlju okovala u dugove.

Ona je postojala zato da bi Panama zauvijek imala obveze prema Sjedinjenim Državama i prema korporatokratiji. Ona je bila u igri da bi Latinska Amerika došla na nedvojben put Manifesta sudbine i zauvijek bila podložna Vašingtonu i Vol stritu. Bio sam uvjeren kako on zna da je sistem utemeljen na pretpostavci da su svi ljudi na vlasti potkupljivi i da će njegova odluka da sve to ne iskoristi za svoju ličnu dobobit biti shvaćena kao prijetnja, kao neki novi oblik domina koji će izazvati lančanu reakciju i na kraju prevrnuti čitav sistem.

Pogledao sam preko stolića za kafu tog čovjeka koji je bio svjestan da upravo zbog Kanala uživa vrlo posebnu i jedinstvenu moć i da ga ta moć dovodi u specifično neizvjestan položaj. Morao je biti na oprezu. Već se ustoličio kao vođa među šefovima nerazvijenih zemalja. Ako je on, poput svoga idola Arbenza, odlučan da zauzme svoj stav, svijet će pripaziti. Kako će sistem reagovati? Tačnije, kako će na to odgovoriti Vlada Sjedinjenih Država? Istorija Latinske Amerike bila je prepuna mrtvih heroja.

Znao sam i to da gledam u oči čovjeku koji se suprotstavlja svim opravdanjima koja sam sročio za svoje djelovanje. Taj čovjek u svakom slučaju kao i svi ima svoje mane, ali on nije gusar i nije nipošto neki Henrz Morgan ili Francis Drake, nije jedan od onih razmetljivih avanturista koji se služe odobrenjima admiraliteta engleskih kraljeva kao pokrićem za legalizaciju gusarenja.

Ona slika na komandnoj ploči taksija nije bila tipična politička prevara. "Omarov ideal je bio sloboda; nije još izumljen projektil koji bi mogao ubiti ideale!" Nije li baš Tom Paine napisao nešto slično?

To me ipak potaklo da razmislim. Možda ideali ne umiru, ali što je s ljudima koji iza njih stoje? Če, Arbenz, Aljende. A postavlja se još jedno pitanje: kako bih ja odgovorio da Torijosa gurnu u ulogu mučenika?

Kad sam odlazio od njega, obojica smo razumjeli da će MAIN dobiti ugovor za stručni projekt, a da ću se ja pobrinuti da Torijos dobije ono što je zatražio i ponudio.

Kao glavni ekonomista ne samo da sam bio zadužen za MAIN-ovo odjeljenje i odgovoran za studije koje smo provodili po cijeloj zemaljskoj kugli, već se od mene očekivalo i da budem upućen u nove ekonomske trendove i teorije. Rane sedamdesete bile su vrijeme glavnih pomaka u ekonomijama svih naroda.

U šezdesetim godinama jedna je grupa zemalja formirala OPEC, kartel zemalja koje proizvode naftu, najviše kao protivtežu snazi velikih rafinerija. Iran je takođe bio jedan od glavnih faktora, iako je šah dugovao svoj položaj, a vjerovatno i svoj život prikrivenoj intervenciji Sjedinjenih Američkih Država u vrijeme borbi Mosadegha - ili možda baš zbog činjenice - što je šah bio vrlo svjestan da se stvari mogu bilo kada preokrenuti protiv njega.

Šefovi drugih država bogatih naftom dijelili su istu svijest kao i paranoju koja ju je slijedila. Znali su takođe da najveće međunarodne kompanije, poznate pod imenom "Sedam sestara", sarađuju kako bi cijenu nafte održale na niskom nivou - a da na taj način prihodi koje plaćaju zemljama koje za njih proizvode naftu - postaju sredstvo postizanja vlastitih profita što padaju s neba. No OPEC je stvoren da bi uzvratio udarac.

Sve je to postalo jasno u početku sedamdesetih kad je OPEC bacio na koljena industrijske gigante. Niz usklađenih djelatnosti završio je 1973. naftnim embargom koji se manifestovao velikim redovima pred američkim benzinskim pumpama i koji je prijetio da će dovesti do ekonomske katastrofe slične onoj u doba Velike ekonomske depresije u

36

Page 37: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

SAD. Bio je to sisteman šok za razvijenu svjetsku ekonomiju i imao je takve razmjere da ga je mali broj ljudi mogao shvatiti.

Naftna kriza nije se mogla dogoditi u gore vrijeme za Sjedinjene Američke Države. Postala je to zbunjena nacija, puna straha i sumnji što su započele ponižavajućim Vijetnamskim ratom i predsjednikom koji je morao dati ostavku. Niksonovi problemi nisu se ograničili na jugoistočnu Aziju i na aferu "Votergejt". On je stupio na scenu u takvom razdoblju koje bi se, u perspektivi gledajući unazad, moglo smatrati pragom nove epohe u politici i privredi. U tim danima izgledalo je da "mali igrači", uključivši i zemlje OPEC-a, uzimaju veći "dio kolača."

Fascinirala su me svjetska zbivanja. U svoju korist mogao sam upotrijebiti korporatokratiju, ipak, neka moja tajna strana uživala je u promatranju kako se moje gospodare stavlja na pravo mjesto. Pretpostavljam da je to donekle umanjivalo moju vlastitu krivicu. Vidio sam sjenu Tomasa Painea kako stoji po strani i veseli se OPEC-u.

Niko od nas nije ni mogao biti svjestan potpunog uticaja embarga dok se on odigravao. Mi smo svakako imali svoje teorije, ali nismo razumjeli ono što je otada postalo jasno. Gledajući sada znamo da stepeni ekonomskog razvoja nakon naftne krize iznose otprilike polovinu od onih koji su prevladavali u pedesetim i šezdesetim godinama i da su se odigrali usprkos mnogo jačem pritisku inflacije. Porast koji se dogodio bio je drugačiji po strukturi i nije stvarao ni blizu toliko radnih mjesta pa je nezaposlenost rasla. Da bi se sve to nekako dovelo u ravnotežu, međunarodni monetarni sistem je dobio udarac. Mreža fiksnih deviznih kurseva koja je prevladavala od kraja Drugog svjetskog rata odjednom je propala.

U to doba često sam se sastajao s prijateljima pa bismo o tim stvarima razgovarali za ručkom ili uz pivo poslije radnog vremena. Neki od tih ljudi su radili za mene - moje osoblje sastojalo se od vrlo bistrih muškaraca i žena, uglavnom mladih ljudi, većinom su mislili svojom glavom, barem prema uobičajenim standardima. Drugi su bili na rukovodećim mjestima u Bostonu, mudre glave profesora s lokalnih fakulteta, a jedan je bio pomoćnik kongresmena. To su bili neformalni sastanci, ponekad bi nas bilo samo dvoje, dok je katkad učesnika moglo biti i više od deset. Skupovi su uvijek bili živahni i bučni.

Ako sada razmišljam o tim razgovorima, zbunjuje me osjećaj superiornosti koji sam često imao. Znao sam činjenice o kojima nisam smio podijeliti mišljenje. Moji su prijatelji ponekad mahali svojim kvalifikacijama, vezama i poznanstvima na Beacon Hilu ili u Vašingtonu, profesorskim statusima i doktoratima - a ja bih im predočio svoj položaj glavnog ekonomiste u jednoj od najvećih konzulatskih firmi, koji svijetom putuje u prvoj klasi. Ipak, nisam mogao s njima razgovarati o svojim privatnim sastancima s ljudima kao što je Torijos ili o faktima koje znam, kako se manipuliše zemljama na svim kontinentima. Bio je to ujedno i izvor unutrašnje arogancije, ali i frustracije.

Kad smo razgovarali o snazi onih malih ljudi, morao sam se jako suzdržavati. Bio sam siguran da niko od njih ne može znati da je korporatokratija ono što nikad neće dozvoliti "malim igračima" poput njih preuzimanje kontrole iz ruku njenih EHM-a "šakalima" što vrebaju iz pozadine. Trebalo bi da navedem samo primjere Arbenza i Mosadegha - ili bližu 1973. godinu, kad je CIA skinula s vlasti demokratski izabranog predsjednika Salvadora Aljendea. Zapravo sam shvatao da čvrsta ruka globalne imperije sve više jača, usprkos OPEC-u - ili što mi je bilo sumnjivo u to doba, ali tek se kasnije potvrdilo - baš uz pomoć OPEC-a.

Naši bi se razgovori često usredotočili na sličnosti između početka 1970. i 1930. Ova potonja predstavljala je najveću nizbrdicu u međunarodnoj ekonomiji, a posebno načinom na koji je bila proučavana, analizirana i percipirana. To je desetljeće otvorilo vrata ekonomskoj doktrini J.M. Keznesa i zamisli da bi Vlada trebalo da odigra važniju ulogu u upravljanju tržištem i organiziranju djelatnosti kao što je zdravstvo, kompenzovati nezaposlenost i poticati druge oblike dobrotvornog djelovanja. Maknuli smo se od starih pretpostavki da tržište reguliše samo sebe i da bi intervencija države morala biti minimalna.

Depresija je za posljedicu imala politiku New Deala, dakle metode koje su propagirale regulisanje ekonomije, Vladine finansijske odluke i široku primjenu fiskalne politike. Osim toga, i depresija i Drugi svjetski rat doveli su do stvaranja novih organizacija kao što su Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i Opšti sporazum o tarifama i trgovini (GATT). Šezdesete godine bile su pokusno desetljeće u tom razdoblju, u pomaku od neoklasične do kejnezijanske ekonomije. Dogodilo se to administraciji predsjednika Kenedija i predsjednika Džonsona i možda najvažnijeg pojedinačnog uticaja Roberta Meknamare.

37

Page 38: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Meknamara je bio čest gost naših diskusijskih skupova - naravno u odsutnosti. Svi smo znali o njegovom meteorskom rastu do slave, od menadžera za planiranje i finansijsku analizu u "Ford Motor Company" godine 1949. do njenog predsjednika 1960, prvog predsjednika kompanije izabranog izvan porodice Ford. Kratko nakon toga Kenedi ga je imenovao ministrom odbrane.

Meknamara je postao snažan zagovornik kejnezijanskog pristupa Vlade, služeći se matematičkim modelima i statističkim pristupima kako bi odredio stupanju trupa, raspored sredstava i primijenio drugačije strategije u Vijetnamu. Njegovo zauzimanje za "agresivno rukovodstvo" postalo je zaštitni znak, ne samo menadžera u Vladi, nego i rukovodioca u kompanijama. Ono je stvorilo temelj za novi filozofski pristup u pouci menadžmenta u vrhunskim obrazovnim ustanovama i konačno dovelo do stvaranja vrste CEO-a, koji će užurbano voditi firmu prema globalnoj imperiji.

Dok smo sjedili za stolom i razgovarali o svjetskim zbivanjima, bili smo naročito fascinirani ulogom Meknamare, predsjednika Svjetske banke, mjesta koje je preuzeo čim je napustio Ministarstvo odbrane. Većina se mojih prijatelja usmjerila na činjenicu da je on simbol onog što je popularno poznato pod nazivom "vojno-industrijski kompleks." Držao je vrhunski položaj u velikoj korporaciji, u Vladinom kabinetu, a sada i u najsnažnijoj banci svijeta. Tako vidljiv prekid u podjeli snaga užasnuo je mnoge od sugovornika; vjerovatno sam jedino ja bio najmanje iznenađen.

Sada razumijem da je najveći i najpodliji prilog istorije Roberta Meknamare bio odvođenje Svjetske banke među "agente globalnog carstva." Tako šta, razmjerno, nikad prije nije viđeno. Meknamara je napravio i presedan. Njegova sposobnost da premosti praznine između primarnih komponenata korporatokratije biće precizno usklađena uz pomoć njegovih nasljednika. Na primjer, Džordž Šulc bio je ministar finansija i predsjednik Savjeta za ekonomsku politiku za vladavine Niksona, bio je predsjednik Bechtela, a zatim je postao državni sekretar u doba Regana. Caspar Weinberger bio je potpredsjednik Bechtela i glavni savjetnik, a kasnije ministar obrane kabineta predsjednika Regana. Ričard Helms bio je Džonsonov direktor CIA, a zatim je postao Niksonov ambasador u Iranu. Richard Chenez služio je kao ministar odbrane u doba H. V. Buša, bio je predsjednik Halliburtona i potpredsjednik SAD za Džordža V. Buša mlađeg.

Čak je i predsjednik SAD Džordž H.V. Buš počeo kao utemeljivač "Zapata Petroleum Corporationa", bio je ambasador SAD u UN-u za vrijeme Niksona, a u vrijeme predsjednika Forda bio je direktor CIA.

Gledajući unazad, zapanjuje me nevinost onoga doba. U mnogočemu još smo bili sputani starim pristupima stvaranja globalnog carstva. Kermit Ruzvelt pokazao nam je bolji put kad je zbacio iranskog demokratu i zamijenio ga despotskim kraljem. Mi, EHM-i postižemo puno svojih ciljeva na mjestima kao što su Indonezija i Ekvador, a ipak je Vijetnam bio začuđujući primjer kako jednostavno možemo skliznuti nazad u blato.

Bio je potreban vodeći član OPEC-a, Saudijska Arabija, da to promijeni.

Godine 1974. diplomata iz Saudijske Arabije pokazao mi je slike Rijada, glavnog grada svoje zemlje. Među tim slikama bila je slika stada koza koje su kopale među hrpama otpadaka ispred Vladine zgrade. Pitao sam ga o tome, a njegov me odgovor šokirao. Objasnio mi je da predstavljaju glavni sistem uklanjanja otpada u gradu.

"Ni jedan Saudijac koji drži do sebe nikad ne bi skupljao otpad", rekao je. "Mi to ostavljamo životinjama."

Koze! U glavnom gradu najvećeg naftnog kraljevstva. Činilo se nevjerovatnim.

U to vrijeme bio sam u grupi konsultanata koji su upravo počinjali osmišljavati rješenje naftne krize. One su mi koze pomogle da shvatim kako bi se to rješenje moglo naći, posebno kad se pogleda uzorak razvoja te zemlje tokom tri prethodna vijeka.

Istorija Saudijske Arabije puna je nasilja i vjerskog fanatizma. U 18. vijeku lokalni magnat Muhamed Ibn Saud udružio je snage s fundamentalistima iz ultrakonzervativnog pokreta vahabita. Bila je to moćna unija i tokom idućih dvjesto godina porodica Saud i njeni saveznici vahabiti osvojili su veći dio Arapskog poluostrva, uključujući najsvetije gradove islama - Meku i Medinu.

38

Page 39: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Saudijsko društvo održavalo je puritanski idealizam svojih utemeljivača te je strogo tumačenje vjerovanja Kurana bilo nametnuto. Vjerska politika osigurala je prihvatanje molitve pet puta dnevno. Od žena se tražilo da se pokrivaju od glave do pete. Kazne za prekršioce bile su stroge, javna smaknuća i kamenovanja uobičajena. U vrijeme moje prve posjete Rijadu bio sam zapanjen kad mi je vozač rekao da mogu ostaviti kameru, torbu, pa čak i novčanik na vidljivom mjestu u autu, koji je bio parkiran uz otvorenu tržnicu, ali ne i zaključan.

"Niko ovdje ne bi pomislio da ukrade", rekao je. "Lopovima sijeku ruke."

Kasnije tog dana pitao me da li bih želio da posjetim takozvani Chop Chop trg i posmatram smaknuće. Vahabitizam prihvata ono što bismo mi smatrali ekstremnim puritanizmom, a to je učinilo ulice sigurnim od lopova - i traži najstrože oblike tjelesnih kazni za one koji krše zakon. Odbio sam poziv.

Saudijsko gledanje na religiju kao važan element politike i privrede pridonijelo je naftnom embargu koji je potresao zapadni svijet. Dana 6. oktobra 1973, na Jom Kipur, najveći među židovskim praznicima, Egipat i Sirija započeli su istodobne napade na Izarel. To je bio početak Oktobarskog rata - četvrtog i najdestruktivnijeg među arapsko-izraelskim ratovima, i to onog koji će imati najjači uticaj na svijet. Egipatski predsjednik Sadat pritiskao je Faisala, kralja Saudijske Arabije, da vrati milo za drago Sjedinjenim Državama zbog savezništva s Izraelom, i to tako da primijeni ono što je Sadat zvao "nafta kao oružje." Dana 16. oktobra Iran i pet država u Arapskom zalivu, uključujući Saudijsku Arabiju, objavili su 70 odsto porasta cijene nafte.

Susrevši se u Kuvajtu, arapski ministri za naftu razmišljali su o daljim opcijama. Irački predstavnik govorio je odlučno u korist definisanja cilja, odnosno SAD. Pozvao je druge delegate da nacionalizuju američke poslovne firme u arapskom svijetu, da nametnu potpuni naftni embargo Sjedinjenim Državama i svim ostalim zemljama koje prijateljuju s Izraelom te da povuku arapska sredstva iz svih američkih banaka. Istakao je da su računi u arapskim bankama znatni i da bi ta akcija mogla dovesti do panike, ali ni približno slične onoj iz 1929.

Dragi arapski ministri nisu se željeli složiti s tako radikalnim planom, ali su 17. oktobra odlučili krenuti s ponešto ograničenim embargom, koji bi počeo s pet odsto smanjenom proizvodnjom, a tada nametnuo dodatnih pet odsto redukcije svaki mjesec, dok ne budu postignuti njihovi politički ciljevi. Složili su se da Sjedinjene Države treba kazniti zbog njihove proizraelske politike i da zato treba sprovesti najoštriji embargo. Nekoliko zemalja na sastanku najavilo je da će primijeniti smanjenja čak od 10 umjesto pet odsto.

Predsjednik Nikson 19. oktobra tražio je od Kongresa 2,2 milijarde dolara za pomoć Izraelu. Idući dan Saudijska Arabija i drugi arapski proizvođači nafte nametnuli su totalni embargo na isporuku Sjedinjenim Državama.

Naftni embargo završio je 18. marta 1974. Kratko je trajao, ali mu je učinak bio velik. Prodajna cijena saudijske nafte skočila je s 1,39 dolara po barelu 1. januara 1970. na 8,32 dolara 1. januara 1974. Političari i buduće vlade nikad neće zaboraviti lekciju koju su naučili početkom i sredinom sedamdesetih godina. Na dugi rok, trauma tih nekoliko mjeseci poslužila je kako bi ojačala korporatokratija; tri njena stuba - velike kompanije, međunarodne banke i vlada SAD - povezali su se kao nikad. Ta će veza potrajati.

Embargo je donio važne izmjene stava u politici. Uvjerio je ljude u Vol stritu i Vašingtonu da takav embargo ne bi nikad više mogli podnijeti.

Zaštita naših zaliha nafte uvijek je bila primarna stvar, a nakon 1973. postala je opsesija. Embargo je podigao status Saudijske Arabije kao igrača u svjetskoj politici i natjerao Vašington da prizna stratešku važnost saudijske kraljevine za američku ekonomiju. Nadalje, ohrabrio je vođe SAD u korporatokratiji da očajnički tragaju za metodama kako bi kanalizirali naftne dolare nazad u Ameriku te da razmišljaju o činjenici da saudijskoj vladi nedostaje administrativni i institucijski okvir za upravljanje svojim bogatstvom na pravi način, a ono raste poput gljive.

Za Saudijsku Arabiju dodatni prihod od nafte koji se pojavio od umjetnog podizanja cijena bio je dvosjekli mač. Napunio je državnu riznicu milijardama dolara; međutim, poslužio je i za to da potkopa neke od strogih religijskih vahabitskih vjerovanja. Bogati Saudijci putovali su cijelim svijetom. Pohađali su škole i univerzitete u Evropi i Sjedinjenim Državama. Kupovali su prekrasne automobile i opremali svoje kuće u zapadnjačkom stilu.

39

Page 40: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Konzervativna vjerska uvjerenja zamijenjena su novim oblikom materijalizma - a taj je materijalizam predstavljao rješenje strahova o naftnoj krizi u budućnosti.

Gotovo odmah, budući da je embargo završio, Vašington je počeo pregovore sa Saudijcima nudeći im tehničku podršku, vojnu opremu i naobrazbu kao i mogućnost da narod približe 20. vijeku. Sve to mogu učiniti u zamjenu za naftne dolare, a još važnije za obećanje da nikada više neće doći do naftnog embarga. Pregovori su završili stvaranjem najnevjerovatnije organizacije, a to je bila Zajednička ekonomska komisija Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije. Poznata kao JECOR, ta je organizacija utjelovila inovativnu koncepciju, što je bilo suprotno tradicionalnim programima inostrane pomoći: oslanjala se na saudijski novac da bi unajmila američke firme u izgradnji Saudijske Arabije.

Iako je menadžment uopšteno kao i fiskalna odgovornost bio povjeren američkoj vladi i budžetu, ta je komisija bila krajnje nezavisna. Ona će na kraju potrošiti milijarde dolara u razdoblju dužem od 25 godina, ali zapravo bez ikakvog uvida američkog kongresa. Kako nije bila riječ o američkom finansiranju, Kongres u toj situaciji nije imao nikakvog autoriteta, jedino ulogu riznice. Budući da su detaljno proučili JECOR, Dejvid Holden i Ričard Džons zaključuju: "Ovo je najdalekosežniji ugovor svoje vrste koji su uopšte ikad sklopile SAD s nekom od zemalja u razvoju. Ugovor ima potencijal da duboko ukopa SAD u Kraljevinu i utvrdi pojam međusobne zavisnosti".

Ministarstvo finansija dovelo je MAIN u taj posao u ranoj fazi kao savjetodavnu firmu. Pozvan sam i rečeno mi je da će moj zadatak biti procjenjivanje i da sve što saznam treba shvatiti kao strogo povjerljivo. S mog stanovništa nadmoćnosti to se činilo kao nedopuštena operacija. U to vrijeme uvjerili su me da je MAIN vodeći konzultant u ovom poslu; kasnije sam shvatio da smo bili samo jedan od nekoliko konsultanata čija je ekspertiza tražena.

Kako se sve zbivalo u najvećoj tajnosti, nisam bio upućen u razgovore budžeta sa drugim konsultantima i zato ne mogu biti siguran u to koliko je bila važna moja uloga u tom sporazumu, a koji je postavio presedan. Ono što znam je da je taj aranžman uspostavio nova mjerila za EHM-e i da je uveo nove alternative među tradicionalne pristupne razvoju interesa "imperije." Znam takođe da je većina scenarija razvijena na temelju mojih studija napokon i primijenjena. Činjenica je i to da je MAIN nagrađen jednim od prvih velikih - i krajnje unosnih - ugovora u Saudijskoj Arabiji i da sam te godine primio visoki bonus.

Moj je posao bio izrada prognoza o tome šta bi se moglo dogoditi u Saudijskoj Arabiji ako se ulože velike svote novca u njenu infrastrukturu te skiciranje scenarija za trošenje tog novca. Ukratko, tražili su da primijenim koliko god kreativnosti je moguće kako bih opravdao ulaganje stotina miliona dolara u privredu Saudijske Arabije, ali pod uslovima koji će uključivati američke projektne i građevinske kompanije. Rečeno mi je da to učinim sam i da se ne pouzdajem u svoje osoblje. Gotovo su me zatvorili u malu konferencijsku dvoranu nekoliko spratova iznad onog na kojem je moje odjeljenje imalo kancelarije. Upozorili su me da je moj posao pitanje nacionalne bezbjednosti, ali je ujedno možda i vrlo unosan za MAIN.

Naravno da sam shvatio da ovdje prvenstveni cilj nije uobičajen - opteretiti zemlju dugovima koje nikad neće moći vratiti - treba naprotiv naći načina da se obezbijedi kako će velik dio naftnih dolara na neki način biti vraćen u SAD. U tom procesu Saudijska Arabija biće uvučena u sve to, njena privreda sve više isprepletena s našom, više će zavisiti od naše ekonomije pa se može pretpostaviti da će ujedno postajati zapadnjačka i zbog toga simpatizirati naš sistem i integrisati se s njim.

Kad sam već započeo, shvatio sam da su koze koje pasu u Rijadu dale simbolično rješenje; one su bile bolna tačka za Saudijce, učesnike svjetskog džet-seta. Te su koze vapile za tim da budu zamijenjene nečim što bi bolje odgovaralo kraljevstvu iz pustinje koje je težilo integraciji u moderni svijet. Znao sam i da ekonomije zemalja OPEC-a naglašavaju potrebu da zemlje bogate naftom dobiju od svoje nafte više proizvoda kojima je vrijednost povećana. Radije nego da jednostavno izvoze sirovu naftu, ekonomisti su poticali te zemlje da razviju vlastitu industriju i da koriste naftu kako bi napravili produkte bazirane na naftnoj tehnologiji, a koje bi onda svijetu mogle prodavati po znatno višoj cijeni nego sirovu naftu. Takva realizacija "u paru otvorila je vrata strategiji za koju sam bio siguran da će postati situacija win-win za sve. Koze su svakako bile samo polazna tačka.

Naftni prihodi mogli su se iskoristiti da se angažuju američke kompanije koje bi najmodernijom tehnologijom skupljanja otpada zamijenile koze, a Saudijci bi postali vrlo ponosni na tu vrhunsku tehnologiju.

40

Page 41: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Počeo sam razmišljati o kozama kao o jednoj strani jednačine koja bi mogla da bude primijenjena na većinu ekonomskih sektora Kraljevine, formula za uspjeh u očima kraljevske porodice, Ministarstva finansija SAD i u očima mojih šefova u MAIN-u. Prema toj formuli, novac će biti predodređen za kreiranje industrijskog sektora usmjerenog na pretvaranje sirove nafte u gotove proizvode za izvoz. Veliki petrohemijski kompleksi podići će se u pustinji, a oko njih ogromne industrijske zone. Prirodno je da će takav projekt, takođe, zahtijevati izgradnju kapaciteta za proizvodnju električne energije, snage hiljada megavata te linija za prenos i distribuciju energije, autoputeva, naftovoda, mreže komunikacija i saobraćajnih sistema, koji podrazumijevaju i nove aerodrome, uređene morske luke, široku lepezu uslužnih djelatnosti kao i infrastrukture nužne za glatko okretanje svih zubaca na zupčaniku društva.

Svi smo uveliko očekivali da će se taj plan razviti u model, te pokazati kako stvari treba organizovati u preostalom dijelu svijeta. Saudijci, koji putuju po cijeloj kugli zemaljskoj, širiće nam hvalospjeve; oni će pozivati šefove brojnih država u Saudijsku Arabiju da bi vidjeli njihova čudotvorna postignuća. Ti će nas lideri, zatim, pozivati da im pomognemo da osmisle slične projekte u njihovim zemljama - u najvećem broju slučajeva za zemlje izvan kruga OPEC-a. Svjetska banka i druge metode zaduživanja organizovaće im finansiranje. Na taj će način globalna imperija opet dobiti odličan servis.

I opet, dok sam radio na tim zamislima, sjetio sam se onih koza, a riječi mog vozača često su mi odzvanjale u ušima: "Nijedan Saudijac koji drži do sebe nikad neće sakupljati smeće." Taj sam refren čuo mnogo puta u različitim kontekstima. Bilo je očito da Saudijci nisu imali nikakve namjere da prisile svoje ljude da obavljaju proste fizičke poslove, bilo kao radnici u industriji ili građevinski radnici na bilo kojem projektu. Kao prvo, bilo ih je premalo, drugo, kraljevska kuća Saud obavezala se da će svojim građanima obezbijediti nivo obrazovanja i stil života koji se nije podudarao sa stilom života fizičkih radnika. Saudijci mogu upravljati drugima, ali nemaju ni želju ni motivaciju da postanu tvornički ili građevinski radnici. Zato će biti nužno uvesti radnu snagu iz drugih zemalja - onih u kojima je rad jeftin i gdje ljudi traže posao. Ako je moguće, radna snaga bi trebalo da dolazi sa Srednjeg istoka ili iz islamskih zemalja, Egipta, Palestine, Pakistana ili Jemena.

Takvi izgledi stvarali su još bolju novu strategiju za razvojne mogućnosti. Morali bi da budu izgrađeni mamutski stambeni komplekse za radnike, zatim trgovački centri, bolnice, sve što je nužno za vatrogasnu i policijsku službu, postrojenja za preradu otpadnih voda te mreže električne energije, komunikacija i prometa - krajnji bi rezultat u stvari bio stvaranje modernih gradova tamo gdje je nekoć bila pustinja. I ovdje bi postojala šansa da se istraže nove tehnologije, primjerice, postrojenja za desalinizaciju, mikrotalasni sistemi, kompleksi zdravstvene zaštite i kompjuterski sistemi.

Saudijska Arabija bila je ostvarenje sna svakog projektanta, ali i ostvarenje sna svakome ko ima bilo kakve veze s projektovanjem i građevinskom industrijom. To je predstavljalo privrednu mogućnost kakva se ne može uporediti u istoriji: svaka nerazvijena zemlja s neograničenim finansijskim izvorima i željom da to ostvari mogla bi ući u moderno doba u velikom stilu i vrlo brzo.

Moram priznati da sam neizmjerno uživao u tom poslu. Nisu postojali nikakvi pouzdani podaci o Saudijskoj Arabiji u Javnoj biblioteci u Bostonu ili bilo gdje drugdje, koji bi opravdali primjenu ekonometrijskih modela u tom kontekstu. Zapravo, veličina zadatka - totalna i trenutna transformacija cijelog jednog naroda u mjeri koja prije nije viđena - znači da, kad bi istorijski podaci i postojali, oni bi bili potpuno irelevantni.

Nije niko ni očekivao takav tip kvantitativne analize, barem ne u ovoj fazi. Ja sam jednostavno dopustio svojoj mašti da radi i pisao izvještaje koji su imala viziju sjajne budućnosti Kraljevine. Raspolagao sam brojevima isisanima iz prsta koje sam mogao koristiti da procijenim stvari, kao primjerice, približnu cijenu proizvodnje megavata energije, jedne milje autoputa ili odgovarajuće količine vode, kanalizacije, stambenog prostora, hrane i javnih službi po svakom pojedinom radniku. Nije se očekivalo da uljepšam te procjene ili da donesem konačne zaključke. Moj posao bio je jednostavno da opišem niz planova (tačnije rečeno "vizija") onoga što bi moglo biti moguće i da tako dođem do brzih procjena troškova koji su s njima povezani.

Uvijek sam imao na umu istinske ciljeve: maksimalne isplate američkim kompanijama i postizanje da Saudijska Arabija postane sve više ovisna o Sjedinjenim Državama. Nije mi dugo trebalo da shvatim kako su te dvije stvari bliske; gotovo svi novi projekti zahtijevaće stalno usavršavanje i servisiranje, a bili su tehnički toliko usavršeni da su garantovali kompanijama koje su ih zacrtale da ih one same moraju održavati i modernizovati. Zapravo, kako

41

Page 42: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

sam napredovao u tom poslu, počeo sam sastavljati dva popisa za svaki od projekata koji sam zamislio: jedan za tipove ugovora o nacrtima i izgradnji koje mi očekujemo, a drugi za ugovore o dugoročnom servisiranju i upravljanju. MAIN, "Bechtel", "Brown & Root", "Halliburton", "Stone & Webster" i mnogi drugi inženjeri i ugovorne stranke iz SAD lijepo će zarađivati tokom decenija koja dolaze.

Osim čisto ekonomskog, bio je tu i drugi preokret koji će Saudijsku Arabiju učiniti ovisnom o nama, ali na sasvim jedan drugi način. Modernizacija ove naftom bogate kraljevine izazvaće suprotna reagovanja.

Na primjer, konzervativni muslimani biće bijesni; Izrael i druge susjedne zemlje osjetiće prijetnju.

Ekonomski razvoj ovog naroda vjerovatno će potaknuti i rast druge industrije: zaštite Arapskog poluostrva. Privatne kompanije specijalizovane za te djelatnosti, kao i vojska i odbrambena industrija SAD mogu računati na velikodušne ugovore - i ponovo pristanak na dugoročno servisiranje i upravljanje.

Njihova prisutnost zahtijevaće novu fazu projektnih i građevinskih planova zajedno sa aerodromima, bazama za projektile, bazama za vojno osoblje kao i svu infrastrukturu koja prati takve projekte.

Izvještaje u zapečaćenim kovertama slao sam internom kancelarijskom poštom na adresu "menadžera projekta Ministarstva finansija." Povremeno sam se sastajao s nekolicinom ostalih članova našeg tima - potpredsjednicima MAIN-a i sa svojim pretpostavljenima.

Kako za taj projekat nismo imali službenog naziva jer je bio još u fazi istraživanja i razvoja i nije postao dijelom JECOR-a, mi smo ga spominjali jednostavno kao SAMA - i to tihim tonovima.

To je tobože značilo "tema pranja novca" u Saudijskoj Arabiji, ali je istodobno bila i igra riječima jer se centralna banka u Kraljevini zvala SAMA (Saudi Arabian Monetary Agency).

Ponekad bi nam se pridružio i predstavnik Državne blagajne. Ja sam na tim sastancima postavljao vrlo malo pitanja. Uglavnom sam jednostavno opisivao svoj rad, odgovarao na njihove komentare i složio bih se da pokušam učiniti što god oni od mene budu tražili. Na potpredsjednika i predstavnika Blagajne poseban utisak su ostavile moje ideje o dugoročnom servisiranju i ugovorima o menadžmentu. To je navelo jednog od potpredsjednika da stvori frazu koju smo kasnije često koristili, spominjući Kraljevinu kao "kravu koju možemo musti sve dok ne dođe dan našeg penzionisanja." Meni su ove slike uvijek vraćale u misli slike koza, više nego kaubojskih krava.

Bilo je to u toku tih sastanaka kad sam počeo shvaćati da je nekoliko naših konkurenata uključeno u slične zadatke te da na kraju svi očekujemo da ćemo biti nagrađeni lukrativnim ugovorima kao ishodom naših napora. Pretpostavljao sam da će MAIN i druge firme platiti račun za ovaj preliminarni posao, preuzevši kratkoročni rizik da bih se ubacio u ring.

Tu je pretpostavku pojačala činjenica da je brojka koju sam upisivao u svoj dnevni lični iskaz o utrošenom vremenu rada postala najviši, uopšte, administrativni obračun.

Takav je pristup bio tipičan za istraživanje i pripremnu fazu prijedloga razvoja većine projekata. U ovom slučaju početna investicija je svakako prelazila normu, ali oni potpredsjednici, čini se, bili su uvjereni i u isplativost.

Uprkos saznanju da i naši konkurenti takođe daju svoj udio, svi smo pretpostavljali da ima dovoljno posla kako bismo vjerovali da će podijeljene nagrade reflektovati nivo pristanka Blagajne na posao koji smo obavili te da će oni konsultanti, koji dođu s prijedlozima što će konačno biti usvojeni, dobiti i najbolji izbor ugovora. Shvatio sam to kao lični izazov da stvorim scenarije koji bi potrajali sve do faze projektuj-i-izgradi. Moja je zvijezda u MAIN-u već imala visok sjaj. Budući da sam ključni igrač u projektu SAMA, to će garantovati i njegovo ubrzanje ukoliko mi budemo uspješni.

Tokom naših sastanaka mi smo takođe otvoreno razgovarali o vjerovatnosti da SAMA i kompletna operacija JECOR postave nove presedane. To je predstavljalo inovativan pristup prema stvaranju unosnog posla u zemljama koje nisu trebale natovariti dugove putem međunarodnih banaka. Iran i Irak odmah su došli na dnevni red kao dva

42

Page 43: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

dodatna primjera takvih zemalja. Štaviše, uzevši u obzir ljudsku prirodu, mi smo osjećali da će lideri tih zemalja vjerovatno biti motivisani da se počnu povoditi za Saudijskom Arabijom. Činilo se da nema sumnje kako će naftni embargo iz 1973. - koji se na početku pokazao tako kobnim - završiti ponudom mnogih neočekivanih darova za poslove projektovanja i građevinarstva i da će pomoći daljem stvaranju puta globalnom carstvu.

Radio sam na toj vizionarskoj fazi tokom osam mjeseci - iako nikad duže odjednom, nego nekoliko dana intenzivno - odvojen u svojoj privatnoj sobi za sastanke ili svom stanu koji je gledao na Boston Common. Moje je osoblje imalo neke druge zadatke i uveliko se brinulo samo o sebi iako sam ih ja redovno provjeravao.

S vremenom je tajnost našeg posla bivala sve manja. Svi su postali svjesni da se događa nešto veliko u odnosu na Saudijsku Arabiju. Uzbuđenje je postalo veće, a pojavile su se i glasine. Potpredsjednik i predstavnici Blagajne postajali su otvoreniji - djelimično i zbog toga jer su i sami postali zainteresovana stranka koja ima više informacija i detalja o ingenioznoj šemi koja se pojavila.

Tim razvojnim planom Vašington je želio da Saudijci garantuju održavanje opskrbe naftom i njenu cijenu na nivou koji bi se mogao da se kreće tako da bude prihvatljiv SAD i našim saveznicima. Ako druge zemlje kao Iran, Irak, Indonezija ili Venecuela zaprijete embargom, Saudijska Arabija će uskočiti i svojim velikim zalihama popuniti tu prazninu. Jednostavno saznanje da to može učiniti na drugi rok obeshrabriće druge zemlje tako da i ne pomisle na embargo.

U zamjenu za ovakvu garanciju Vašington će kraljevskoj kući Saud ponuditi neobično dobru pogodbu: obećanje da će SAD dati kompletno i bez rezervi svu političku - a ako bude potrebno - i vojnu podršku, da bi joj tako bio zajamčen kontinuitet vladanja zemljom.

Bila je to nagodba kakvu dinastija Saud nije mogla odbiti ako se uzme u obzir geografski položaj, nedostatak vojne snage i uopšte njihova ranjivost prema susjedima: Iranu, Iraku, Siriji i Izraelu. Naravno, zbog toga je Vašington iskoristio svoje prednosti da predloži dodatni uslov, onaj koji je ujedno redefinisao ulogu EHM-a u svijetu i mogao je poslužiti kao model koji ćemo kasnije pokušati primijeniti u drugim zemljama, prije svega u Iraku.

U retrospektivi, ponekad mi je teško razumjeti kako je Saudijska Arabija uopšte mogla prihvatiti takav uslov. Svakako, većina ostalog arapskog svijeta, OPEC i druge islamske zemlje bile su zgranute kad su otkrile okolnosti pogodbe i način na koji je kraljevska kuća kapitulirala pred zahtjevima Vašingtona.

Uslov je bio da Saudijska Arabija upotrijebi svoje dolare od nafte i kupi sigurnost od Vlade SAD; s druge strane, kamata zarađena tom sigurnošću biće potrošena pod vodstvom Ministarstva finansija SAD, da se omogući Saudijskoj Arabiji izlaz iz srednjovjekovnog društva u moderani, industrijalizovani svijet.

Drugim riječima, kamate na naftni prihod kraljevine, koje iznose milijarde dolara, biće uplaćene američkim kompanijama koje će ostvariti tu moju viziju (a vjerovatno i nekog drugog od mojih konkurenata), tj. ideju da Saudijska Arabija postane moderna industrijska sila. Naše vlastito ministarstvo finansija angažovaće nas, a na račun Saudijske Arabije, da izradimo infrastrukturne projekte pa čak i cijele gradove po čitavom Arapskom poluostrvu.

Iako su Saudijci rezervisali pravo da sami sebi daju prijedloge u vezi s opštom prirodom tih projekata, stvarna je situacija bila takva da će elitna grupa stranaca (u očima muslimana većinom nevjernika) odlučivati o budućem izgledu i privrednom dotjerivanju poluostrva.

A dogodiće se to u kraljevini koja je utemeljena na konzervativnim načelima vahabizma i rukovodila se njihovom religijom tokom nekoliko vijekova.

To se činilo kao nepremostiv vjerski skok s njihove strane. Ipak, pod tim okolnostima i zbog političkih i vojnih pritisaka Vašingtona, najvjerovatnije dinastija Saud nije ni imala alternative.

Iz našeg ugla gledanja izgledi za velike profite činili su se bezgraničnim. To je bila nagodba među prijateljima s mogućnošću da se postavi čudan presedan. A da bi nagodba bila još bolja, nikome nije bio potreban pristanak Kongresa - proces koji su korporacije mrzile, posebno one u privatnom vlasništvu kao "Bechtel" i MAIN, koje ne

43

Page 44: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

vole otvarati svoje knjige ni dijeliti tajne s bilo kim. Tomas V. Lipman, naučnik na Institutu za Srednji istok, a nekadašnji novinar, vrlo je rječito sumirao istaknute tačke te nagodbe:

Saudijci koji se valjaju u novcu donijeće trezoru stotine miliona dolara koji će se držati tamo dok ne bude potrebno platiti prodavače i zaposlenike. Taj sistem obezbjeđuje da saudijski novac bude recikliran nazad u američku ekonomiju... On takođe osigurava da menadžeri komisije mogu pokrenuti projekt za koji god se oni i Saudijci dogovore, a da se ne moraju opravdavati u Kongresu.

Postavljanje parametara za taj istorijski poduhvat tražilo je manje nego što bi se moglo uopšte i pretpostaviti. Nakon toga ipak smo morali smisliti način na koji ćemo to izvesti.

Da bismo pokrenuli proces neko iz najviših redova Vlade poslan je u Saudijsku Arabiju - vrlo povjerljiva misija. Nikad nisam bio sasvim siguran, ali vjerujem da je to bio Henri Kisindžer.

Ma ko da je bio taj izaslanik njegov se prvi posao sastojao u tome da podsjeti kraljevsku porodicu na ono što se dogodilo u susjednom Iranu kad je Mosadegh pokušao poništiti interese Britanije za naftu. Zatim će izraditi plan koji će njima biti previše privlačan da bi ga odbili, odnosno prenijeće Arapima da imaju malo alternativa.

Uopšte ne sumnjam da im je ostao utisak da mogu ili prihvatiti našu ponudu i dobiti jamstvo da ćemo ih štititi i podupirati na vlasti, ili, ako odbiju - mogu ići putem Mosadegha. Kad se izaslanik vratio u Vašington donio je poruku da će Saudijska Arabija rado pristati.

Postojala je samo jedna sitna prepreka. Moraćemo dobiti povjerenje ključnih igrača u saudijskoj vladi. Informisali su nas da je to porodično pitanje. Saudijska Arabija nije bila demokratska zemlja, ali se ipak dobijao utisak da je u kući Saud postojala potreba za konsenzusom.

Godine 1975. dodijeljen sam jednom od tih "ključnih igrača." Uvijek sam mislio o njemu kao da je princ Vilijam, iako nikad nisam bio siguran da je stvarno prestolonasljednik. Moj zadatak je bio da ga uvjerim kako će problem pranja novca u Saudijskoj Arabiji biti na dobrobit njegovoj zemlji ali i njemu lično.

Nije to bilo tako jednostavno kao što je na prvi pogled izgledalo. Princ V. pokazao se kao dobar vahabit te je ustrajao na tome da ne želi vidjeti svoju zemlju kako slijedi stope zapadnjačke komercijalizacije. Takođe je tvrdio da razumije upornost naših ponuda. Rekao je da mi imamo iste ciljeve kao krstaši prije hiljadu godina: pokrštavanje arapskog svijeta. Zapravo, što se nas tiče bio je u pravu. Po mom mišljenju razlika između nas i krstaša bila je samo u stepenovanju. Evropski srednjovjekovni katolici tvrdili su kako je njihov cilj spasiti muslimane od čistilišta; mi smo tvrdili da želimo pomoći Saudijcima da se osavremene.

Istina je, vjerujem, da su krstaši isto kao i korporatokracija prije svega težili proširiti svoje carstvo.

Ako ostavimo po strani vjerske principe, kraljević V. imao je jednu slabost - slabost prema lijepim plavušama. Čini se skoro smiješnim spominjati ono što je postalo danas nepravedan stereotip, a morao bih spomenuti i da je kraljević V. bio jedini muškarac među mnogim Saudijcima što ih znam koji je imao tu sklonost, ili barem jedini koji je dopustio da ja to saznam. Ipak je ovo odigralo svoju ulogu u stvaranju tog istorijskog dogovora, a pokazuje i koliko sam daleko bio spreman otići da bih izvršio svoju misiju.

Od samog početka kraljević V. dao mi je do znanja da kad god dođe u Boston očekuje da se razonodi s nekom ženom koja mu se svidi i da od nje očekuje da bude više od obične pratnje. Ali potpuno sigurno on nije želio profesionalnu prostitutku koja dolazi na telefonski poziv, neku koju bi on ili drugi član porodice mogao sresti slučajno na ulici ili na nekom primanju. Moji su se sastanci s kraljevićem V. održavali tajno, što mi je olakšalo da udovoljavam njegovim željama.

Sali je bila prekrasna blondina plavih očiju koja je živjela u Bostonu. Njen suprug, pilot "United Airlinesa", koji je puno putovao i poslovno i privatno, nije se ni trudio sakriti svoju nevjeru. Sali je zauzela kavaljerski stav prema aktivnostima svoga muža. Cijenila je njegova visoka primanja, otmjenu bostonsku kuću i sve beneficije u kojima su tih dana uživale supruge pilota. Deset godina prije ona je još bila hipi djevojka koja se privikla na promiskuitetni

44

Page 45: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

seks i smatrala je privlačnom kao ideju o tajnom izvoru prihoda. Pristala je da kraljević V. s njom pokuša, pod jednim uslovom: insistirala je da će budućnost njihove veze zavisiti samo od njegovog ponašanja i stava prema njoj.

Srećom po mene, njih oboje su međusobno zadovoljili svoje kriterije.

Ljubavna veza kraljevića V. i Sali, koja je bila samo jedno malo poglavlje afere pranja novca Saudijske Arabije, stvorila je za mene poseban niz problema. MAIN je strogo zabranjivao svojim partnerima da rade bilo šta nedozvoljeno. S pravnog pogleda ja sam se bavio svodništvom - svodništvo je ilegalna djelatnost u Masačusetsu, tako je glavni problem bio kako Sali isplatiti njene usluge. Na sreću, Odjeljenje računovodstva dozvoljavalo mi je veliku slobodu s mojim izdacima. Davao sam velike napojnice, a i uspio nagovoriti konobare u najmondenijim restoranima u Bostonu da mi daju prazne račune; bilo je to vrijeme kad su ljudi pisali potvrde računa, a ne kao sada računari.

Kako je vrijeme prolazio kraljević V. postajao je hrabriji. Konačno, želio je da organizujem Sali kako bi došla i boravila u njegovoj kući za odmor u Arabiji. To tada nije bio neki još nečuven zahtjev: postojala je živa trgovina mladim ženama između nekih evropskih zemalja i Srednjeg istoka. Tim bi se ženama davali ugovori na određeno vrijeme, a kad bi ono proteklo, odlazile bi kući punih bankovnih računa. Robert Baer, službenik u direkciji CIA i specijalista za Srednji istok, stvara ovakav zaključak: "Početkom sedamdesetih godina kad su dolari za naftu počeli mahom pritjecati, uticajni Libanci počeli su krijumčariti prostitutke za prinčeve u Kraljevinu... Budući da nijedan član kraljevske porodice ne zna baratati čekovnom knjižicom, Libanci su postali basnoslovno bogati."

Poznavao sam situaciju vrlo dobro pa sam znao čak i ljude koji su mogli sklopiti takve ugovore. Međutim, za mene su postojale dvije glavne prepreke: Sali i plaćanje. Bio sam siguran da Sali nije bila spremna otići iz Bostona i preseliti se u neki dvorac u pustinji Srednjeg istoka. Očito je bilo i to da nikakva kolekcija praznih restoranskih računa ne bi mogla pokriti takav izdatak.

Kraljević V. pobrinuo se za ovo potonje uvjerivši me da je spreman sam snositi trošak svoje nove ljubavnice. Od mene je samo tražio da to organizujem. Bilo mi je veliko olakšanje kad mi je povjerio da Sali u Saudijskoj Arabiji ne mora biti potpuno jednaka osoba kao ona koja mu je pravila društvo u Sjedinjenim Državama. Nazvao sam nekoliko prijatelja koji su imali poznanstva s Libancima u Londonu i Amsterdamu. Za nekoliko sedmica izvjesna je osoba potpisala ugovor kao zamjena za Sali.

Kraljević V. bio je kompleksna osoba. Sali je zadovoljila njegove tjelesne potrebe, a svojom sposobnošću da mu u tom smislu budem na usluzi stekao sam njegovo povjerenje. Ipak, nisam bio siguran da ona strategija koju namjerava preporučiti svojoj vladi zaista i jest upravo baš SAMA. Morao sam ozbiljno raditi da budem dobitnik u ovom slučaju. Proveo sam mnoge sate pokazujući mu statistiku i pomažući mu da analizira studije koje smo napravili za druge zemlje, uključujući i ekonometrijske uzorke koje sam izradio za Kuvajt dok sam vježbao s Klaudin prije nego što sam krenuo u Indoneziju. Konačno je popustio. Nisam saznao detalje o tome što se odigravalo s mojim kolegama na terenu i drugim ključnim osobama Saudijske Arabije. Sve što znam jest činjenica da je u ukupni paket na kraju odobrila kraljevska porodica. MAIN je nagrađen za svoj udio jednim od prvih vrlo unosnih ugovora što ga je sklopilo Ministarstvo finansija SAD. Dobili smo mandat da izradimo kompletan pregled loše organizovanog i zastarjelog energetskog sistema u Saudijskoj Arabiji i da skiciramo novi, koji bi zadovoljio standarde jednake onima u SAD.

Kao i obično moj je posao bio poslati tamo prvu grupu stručnjaka, kako bi izradili prognoze privrednog rasta i potrošnje električne energije u svakoj regiji zemlje. Troje ljudi koji su za mene radili - svi iskusni u međunarodnim projektima - pripremali su se za odlazak u Rijad kad je došla vijest preko naše pravne službe da smo prema uslovima ugovora dužni da imamo potpuno opermljenu kancelariju koja bi djelovala u Rijadu tokom sljedećih nekoliko sedmica. Ta je klauzula očito ostala neprimijećena već više od mjesec dana.

Naš je dogovor s Riznicom i dalje težio da sva oprema bude proizvedena ili u SAD ili u Saudijskoj Arabiji. Ali, kako Saudijska Arabija nije posjedovala tvornice za proizvodnju takve robe, sve se moralo slati iz SAD. Na našu žalost otkrili smo da dugi redovi tankera stoje i čekaju na ulaz u luke Arapskog poluostrva. Moglo je potrajati nekoliko mjeseci da pošiljka stigne u Saudijsku Arabiju, na odredište.

45

Page 46: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

MAIN nije namjeravao izgubiti tako vrijedan ugovor zbog nekoliko kompleta kancelarijskog namještaja. Na konferenciji svih uključenih partnera mozgali smo satima. Rješenje s kojim smo se složili bilo je jednostavno: uzeti čarter boeing 747, napuniti ga robom s područja Bostona i sletjeti u Saudijsku Arabiju. Sjećam se kako nam je palo na pamet da bi bilo prikladno kad bi avion bio u vlasništvu "United Airlinesa" i da njime upravlja kao kapetan izvjesni pilot čija je supruga odigrala tako sudbonosnu ulogu da pridobijemo povjerenje članova dinastije Saud.

Nagodba između Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije promijenila je kraljevinu praktično preko noći. Koze su zamijenjene s dvije stotine sjajnih američkih kamiona koji usitnjuju otpad, ugovorom u vrijednosti 200 miliona dolara s upravom firme "Waste Management Inc". Na sličan način svaki sektor saudijske ekonomije je osavremenjen, od poljoprivrede i energije do obrazovanja i komunikacija. Kao što je Tomas Lipman primijetio 2003:

Amerikanci su preoblikovali širok, prazan krajolik nomadskih šatora i koliba na svoju sliku i priliku, sve do "Starbuckovih" uglova s rampama na najnovijim javnim zgradama, koje su dostupne i u invalidskim kolicima. Saudijska Arabija danas je zemlja brzih puteva, računara, hlađenih prostora sa sjajnim prodavnicama kakve vidimo u bogatim američkim predgrađima, satelitske televizije, modernih bolnica, elegantnih hotela, restorana s brzom hranom, poslovnih tornjeva i zabavnih parkova gdje se prikazuju lude trke.

Planovi koje smo zamislili 1974. odredili su standarde za nadolazeće pregovore sa zemljama bogatim naftom.

Na neki način SAMA/JECOR trebalo je da bude sljedeća platforma nakon one koju je Kermit Ruzvelt osnovao u Iranu. Uveden je novi nivo sofisticiranosti u arsenal političko-ekonomskog oružja kojim se služi nova vrsta boraca za globalnu imperiju.

Saudijska Arabija i Zajednička komisija takođe su uspostavile nove presedane za međunarodno pravosuđe u vezi s pranjem novca. To je očito u slučaju Idi Amina. Kad je notorni diktator iz Ugande otišao u egzil 1979. ponuđeno mu je gostoprimstvo u Saudijskoj Arabiji. Iako je smatran ubicom odgovornim za smrt 100.000 do 300.000 ljudi, omogućen mu je život u izobilju, uz aute i poslugu koje mu je obezbijedila dinastija Saud. SAD su tiho protestovale, ali nisu željele insistirati na tom pitanju kako ne bi potkopale dogovore sa Saudijcima. Amin je plandovao posljednjih godina svog života, loveći ribe i šećući po plaži. Umro je 2003. u Jidahu od bubrežne bolesti u 80. godini života.

Još suptilnija i krajnje štetna bila je uloga Saudijske Arabije u finansiranju međunarodnog terorizma. Sjedinjene Države nisu tajile kako priželjkuju da dinastija Saud podupire novcem rat Osame bin Ladena u Avganistanu protiv Sovjetskog Saveza tokom osamdesetih godina, a Rijad i Vašington zajedno su pomogli mudžahedine iznosom koji se procjenjuje na 3,5 milijardi dolara. Međutim, udio SAD i Saudijaca u Avganistanu bio je daleko veći.

Krajem 2003. "US News World Report" proveo je iscrpnu studiju pod nazivom "Saudijska veza". Taj je časopis pregledao hiljade stranica sudskih spisa, izvještaja obavještajnih agencija SAD i stranih obavještajnih službi te drugih dokumenata, a obavljeni su razgovori s desetinama Vladinih službenika i eksperata za terorizam i Srednji istok. Njihovi zaključci uključuju i sljedeće:

Dokazi su čvrsti: Saudijska Arabija, dugogodišnji saveznik Amerike i najveći proizvođač nafte u svijetu, postala je, kako je rekao stariji službenik Ministarstva finansija, "epicentar" finansiranja terorista...

Počevši krajem osamdesetih - nakon dvostrukog šoka iranske revolucije i sovjetskog rata u Avganistanu - gotovo službene dobrotvorne djelatnosti postale su primarni izvor sredstava za pokret džihada koji je ubrzano jačao. U dvadesetak zemalja novac je korišten za održavanje paramilitarističkih kampova za uvježbavanje, nabavu oružja i regrutiranje novih članova...

Saudijci su poticali službene osobe SAD da okrenu glavu, tako kažu neki obavještajci veterani. Milijarde dolara za ugovore, garancije i plate otišlo je na račun bivših službenika SAD koji su se bavili Saudijcima: ambasadori, šefovi CIA na terenu, čak i sekretarice kabineta...

46

Page 47: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Elektronički snimci razgovora uključuju i članove kraljevske porodice koji su podupirali ne samo Al Kaidu već i druge terorističke skupine.

Nakon napada na Svjetski trgovački centar i Pentagon 2001, pojavilo se više dokaza o tajnim vezama Vašingtona i Rijada. U oktobru 2003. časopis "Vanity Fair" otkrio je podatke koji prije nisu objavljeni, u detaljnom izvještaju pod naslovom "Spasavanje Saudijaca". Priča koja se pojavila o dinastiji Saud i porodici Bin Laden nije me iznenadila. Znao sam da ti odnosi datiraju najmanje od vremena kada se provodilo pranje novca Saudijske Arabije, što je počelo 1974. i u razdobljima kad je Džordž H.V. Buš bio ambasador u Ujedinjenim nacijama (od 1971. do 1973.), a zatim šef CIA (od 1976. do 1977). Ono što me iznenadilo bila je činjenica da je istinu iznijela štampa. "Vanity Fair" zaključuje ovako: Porodica Buš i kuća Saud, dvije najmoćnije dinastije na svijetu, imale su bliske lične, poslovne i političke veze toekom razdoblja dužeg od 20 godina...

U privatnom sektoru Saudijci su podupirali "Harken Energy", naftnu kompaniju s problemima u kojoj je investitor bio Džordž V. Buš i njegov dugogodišnji saveznik, državni sekretar Džejm A. Baker Treći. Zajedno sa Saudijcima stvorili su "Carlyle Group", vjerovatno najveće privatno interesno društvo na svijetu. Danas bivši predsjednik Buš nastavlja da služi kao stariji savjetnik firme, čiji su investitori navodno bili i Saudijci optuženi za povezanost s grupama koje podupiru terorizam...

Samo nekoliko dana nakon 11. septembra bogati Saudijci, uključivši i članove porodice Bin Laden, brzo su odletjeli iz SAD privatnim avionima. Niko nije provjeravao letove ni putnike. Je li porodica Buš i njena dugotrajna veza sa Saudijcima pomogla da se ta putovanja dogode?

Mnogi su ostvarili karijeru u Saudijskoj Arabiji. Moja je već bila dobro krenula, ali moj mi je uspjeh u pustinjskoj kraljevini nesumnjivo otvorio i neka nova vrata.

Do 1977. već sam stvorio malo carstvo koje je podrazumijevalo dvadesetak profesionalnih službenika u glavnom sjedištu naše kancelarije u Bostonu kao i stalan broj konsultanata iz drugih MAIN-ovih odjeljenja i kancelarija što su bili razasuti po cijeloj kugli zemaljskoj. Postao sam najmlađi partner u stogodišnjoj istoriji firme. Osim titule glavnog ekonomiste, imenovali su me i menadžerom Odjeljenja ekonomike i regionalnog planiranja.

Držao sam predavanja na Harvardu i drugdje, a novine su neprestano tražile da pišem članke o tekućim zbivanjima. Bio sam vlasnik jahte koja je bila u doku bostonske luke uz bok istorijskog ratnog broda Constitutio, "Old Ironsides," poznatog po porazu barbarskih napadača nedugo nakon revolucionarne pobune. Plaćali su me odlično i posjedovao sam dionice koje će me vjerovatno podići do stepena rijetkih milionera puno prije nego što navršim četrdesetu. Brak mi se doduše već raspao, ali vrijeme sam provodio s ljepoticama i divnim ženama na nekoliko kontinenata.

Bruno je došao na zamisao novog pristupa prognozama: ekonometrijski model utemeljen na djelima ruskog matematičara Markova iz vremena prelaza u novi vijek.

Taj je model sadržavao pripisivanje subjektivnih vjerovatnosti predviđanjima o izvjesnim specifičnim sektorima ekonomije u porastu. Činio se idealnim oruđem koje bi opravdavalo napuhane stope rasta kakve smo voljeli prikazivati s namjerom postizanja velikih iznosa kredita, a Bruno me zamolio da proučim šta mogu učiniti s tom koncepcijom.

Doveo sam u svoje odjeljenje dr Nadipurama Prasada, mladog matematičara s MIT-a (Massachusetts Institute of Technology), i dao mu u ruke budžet. U roku od šest mjeseci razradio je Markovljevu metodu za ekonometrijsko oblikovanje. Nas dvojica smo zajedničkim snagama oblikovali čitav niz tehničkih rješenja koja su prezentovala Markovljevu metodu kao revolucionarnu metodu prognoziranja učinka investicija u infrastrukturu na privredni razvoj.

Bilo je to upravo ono što smo i htjeli: alat kojim naučno "dokazujemo" kako mi zemljama činimo uslugu baš tako što im pomažemo da uzmu kredite koje nikad neće biti u mogućnosti da isplate. Osim toga, samo vrlo vješt ekonometričar s puno vremena i novca mogao bi uopšte i razumjeti zamršenu Markovljevu metodu ili dovesti u pitanje njene zaključke. Te je radove objavilo nekoliko prestižnih organizacija, a mi smo ih formalno predstavljali

47

Page 48: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

na konferencijama i na univerzitetima u brojnim zemljama. Ti naši radovi - i mi, postali smo slavni u cijelom rasponu djelatnosti.

Omar Torijos i ja poštovali smo naš tajni dogovor. Provjeravao sam da nam studije budu poštene i da naše preporuke uzimaju u obzir siromašne. Iako sam čuo gunđanje da moje prognoze u Panami nisu dovoljno preuveličane prema traženim standardima i da mirišu na socijalizam, činjenica je da je MAIN nastavljao dobivati ugovore od Torijosove vlade. Ti ugovori uključivali su prvo - da se treba pobrinuti za nove programe stručnih planova koji uključuju poljodjelstvo istovremeno s tradicionalnijim sektorima infrastrukture. Takođe sam sa strane promatrao i kako Torijos i Džimi Karter počinju s pregovorima u vezi sa Sporazumom o Kanalu.

Pregovori o Kanalu generisali su velik interes i snažne strasti po svijetu. Svugdje su ljudi priželjkivali da vide hoće li Sjedinjene Države učiniti ono što je većina preostalog svijeta vjerovala da je prava stvar - dozvoliti Panamcima preuzimanje kontrole - ili će umjesto toga pokušati ponovo uspostaviti našu globalnu varijantu Manifesta sudbine koju je poljuljao naš debakl u Vijetnamu. Mnogima se učinilo da je razuman i saosjećajan čovjek izabran za predsjednika SAD upravo u pravom trenutku. Međutim, konzervativne utvrde Vašingtona i propovjedaonice vjerskih prava odzvanjale su indignacijom. Kako bismo mogli odustati od ovog branika nacionalne obrane, ovog simbola ingenioznosti SAD, od te vodene spone koja povezuje Južnu Ameriku i njeno bogatstvo s hirovitim trgovačkim interesima SAD?

Za mojih putovanja u Panamu privikao sam se odsjedati u hotelu "Continental". Ipak, za svog petog boravka preselio sam se preko puta u hotel "Panama" jer se u "Continentalu" obavljala neka obnova, a gradnja je bila veoma bučna. Isprva sam negodovao zbog te neugodnosti. "Continental" je bio moj dom dok nisam bio kod kuće. Ali sada, sjedeći u luksuznom predvorju sa stolicama od ratana i ventilatorima oštrih bridova na stropu, ukrašenim drvenim pločicama, počelo mi je to odgovarati. Zamišljao sam kao da se nalazim na snimanju filma "Kazablanka" i da bi Hemfri Bogart mogao ušetati svakog trenutka. Spustio sam "New York Review of Books", gdje sam baš pročitao članak Grahama Grina o Panami i zagledao se u one ventilatore, sjetivši se jedne večeri prije gotovo dvije godine.

Ford je slab predsjednik koji neće biti ponovo izabran, predvidio je Omar Torijos 1975. Razgovarao je sa grupom uticajnih Panamaca. Ja sam bio jedan od malobrojnih stranaca pozvanih u otmjeni stari klub gdje su se ubrzano vrtjeli ventilatori na stropu. "Iz tog razloga sam odlučio ubrzati to pitanje Kanala. Sad je pravo vrijeme da lansiramo opštu političku bitku da nam Kanal bude vraćen." Taj me govor nadahnuo. Vratio sam se u hotelsku sobu i na brzinu sročio članak koji sam kasnije poslao u "Boston Globe". Kad sam se vratio u Boston, jedan me urednik vezao u kancelariju i zatražio da napišem neki tekst uz bok uredničkom. Članak naslovljen 1975. nema mjesta kolonijalizmu u Panami zapremao je gotovo pola stranice, nasuprot onoj s uredničkim tekstovima u broju od 19. septembra 1975.

Članak je navodio tri važna razloga za prebacivanje Kanala Panami. Prvo, "sadašnja je situacija nepravedna - dobar razlog za svaku odluku." Drugo, "postojeći sporazum kreira ozbiljnije rizike sigurnosti nego što bi bio slučaj kad bi se veći dio kontrole prepustio Panamcima." Priložio sam kao preporuku jednu studiju koju je vodila Međuokeanska komisija Kanala, a zaključila je da "podmetnutom bombom promet bi mogao biti zaustavljen na dvije godine - djelo samo jednog čovjeka - na strani brane Gatun," pitanje koje je sam general Torijos javno naglasio. I treće, "trenutna situacija stvara ozbiljne probleme za Sjedinjene Države koje već imaju poremećene odnose s Latinskom Amerikom." Zaključio sam sljedeće:

Najbolji način da se obezbijedi nastavak efikasne funkcije Kanala jest pomoć Panamcima da zadobiju nadzor i odgovornost nad njim. Čineći tako mogli bismo se ponositi što smo započeli akciju koja će nanovo potvrditi zalaganje za pitanja slobodnog odlučivanja za koja smo se sami borili prije 200 godina. Kolonijalizam je bio u modi na prelomu vijeka (početkom hiljadudevetstotih) jednako kao što je bio 1775. Možda bi ratifikacija takvog sporazuma mogla biti shvaćena u kontekstu onih vremena. Danas nema opravdanja. Kolonijalizmu nema mjesta u 1975. godini. Mi koji slavimo dvjestogodišnji jubilej morali bismo to razumjeti i ponašati se s tim u skladu.

Pisanje takvog teksta bilo je za mene hrabar pomak, posebno jer sam nedavno postao partner u MAIN-u. Od partnera se očekuje da izbjegavaju štampu i da se svakako klone iznošenja političkih mišljenja na uvodnim stranicama najprestižnijih novina u Novoj Engleskoj. Preko interne pošte primio sam gomilu gadnih, uglavnom anonimnih poruka pričvršćenih uz kopiju članka. Bio sam siguran da prepoznajem rukopis nikog drugog nego Čarlija Ilingvorta. Moj prvi menadžer projekta već je u MAIN-u više od deset godina (u usporedbi s mojih nepunih

48

Page 49: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

pet), a nije još postao partner. Nacrtana je bila lubanja s prekrštenim kostima, a poruka je bila jednostavna: "Da li je taj zaista partner u našoj firmi?"

Bruno me pozao k sebi u kancelariju i rekao mi: "Imaćeš s tim puno nevolja. MAIN je prilično konzervativna kuća. Ali želim ti reći kako ja mislim da si pametan. Torijos će biti zadovoljan; nadam se da mu svakako šalješ kopiju. Dobro, te šaljivčine ovdje u kancelariji, one koje misle da je Torijos socijalista, stvarno neće ni trepnuti sve dok posao ne dotiče ovamo."

Bruno je bio kao i obično u pravu. Sad je 1977, Karter u je Bijeloj kući, a ozbiljni pregovori o Kanalu su u toku. Mnogi suparnici MAIN-a opredijelili su se krivo pa su izbačeni iz Paname, ali naš se posao višestruko povećao. Ja sjedim u predvorju hotela "Panama" i upravo sam pročitao tekst Grahama Grina u "New York Review of Books".

Članak zemlja s pet granica bio je hrabar tekst koji je sadržavao diskusiju o korupciji među starijim oficirima u Panamskoj nacionalnoj gardi. Autor je isticao kako je sam general priznao da daje posebne privilegije nekima u svojoj službi, kao što su bolji uslovi stanovanja, jer "ako ih ne platim, platit će ih CIA." Jasna implikacija da je Obavještajna zajednica SAD bila odlučna da potkopa želje predsjednika Kartera, pa će, ako bude nužno, podmititi panamske vojne vođe za sabotažu pregovora o sporazumu. Nisam mogao a da se ne upitam obilaze li šakali već oko Torijosa.

Vidio sam jednom prije fotografiju Torijosa i Grina kako sjede zajedno, negdje u rubrici časopisa "People", "Time" ili "Newsweek"; naslov je naznačio da je pisac poseban gost koji je postao i blizak prijatelj. Pitao sam se tada šta general misli o piscu koji piše takvu kritiku, a ima u njega povjerenja.

Članak Grahama Grina otvorio je drugo pitanje, koje se odnosilo na onaj dan 1972. godine kad sam sjedio nasuprot Torijosu. Tada sam pretpostavljao da Torijos poznaje igru sa stranom pomoći koja njega namjerava učiniti bogatašem, dok će istodobno okovati zemlju u dugove. Bio sam onda siguran kako Torijos zna da se proces temelji na pretpostavci kako je moćne ljude lako korumpirati i da će njegova odluka da ne iskoristi lične prednosti - već da radije stranu pomoć usmjeri na istinsku pomoć narodu - biti shvaćena kao prijetnja koja bi mogla srušiti cijeli sistem. Svijet je motrio tog čovjeka; njegovo se djelovanje granalo daleko izvan Paname i zato nikako neće proći olako.

Nekad sam razmišljao kako bi reagovala korporatokratija da se krediti odobreni Panami iskoriste kao pomoć siromašnima, a da istovremeno ne stvore dugove koje je nemoguće isplatiti. Sad sam mislio je li Torijos možda požalio što je sa mnom onoga dana sklopio pogodbu - a nisam bio ni siguran kako ja sada gledam na te dogovore. Ustuknuo sam iz svoje namjenske uloge EHM-a. Igrao sam njegovu igru umjesto svoje, prihvativši njegovo insistiranje na poštenju kao protivteži za dobivanje više novih ugovora. U striktno ekonomskom smislu to je za MAIN bila mudra poslovna odluka. Ipak, bila je u neskladu s onim što mi je Klaudin usadila u glavu; ona nije pridonosila napretku globalne imperije. Je li možda već potaknula šakale na akciju?

Otišavši tog dana iz Torijosovog bungalova, prisjećam se kako sam razmišljao da je istorija Latinske Amerike pretrpana mrtvim herojima. Sistem koji se temelji na korupciji javnih osoba ne ponaša se baš pristojno prema takvim osobama koje odbijaju da budu potplaćene.

Onda sam pomislio da me oči varaju. Neki poznati lik polako se kretao po predvorju hotela. Isprva sam se toliko zbunio da sam vjerovao kako se radi o Hemfriju Bogartu, ali on je odavno preminuo. Zatim sam prepoznao da kraj mene prolazi jedan od važnih likova u modernoj engleskoj književnosti, autor djela "Ponos i slava", "Komičari", "Naš čovjek u Havani" i pisac članka koji sam ga upravo odložio na stol. Grin je načas oklijevao, pogledao uokolo i uputio se prema kafiću.

Tog sam jutra već doručkovao pa me glavna domaćica ponešto začuđeno pogledala. Bacio sam pogled uokolo, Graham Grin je sjedio sam za stolom uza zid. Ja sam joj pokazao na stol do njegovoga.

"Tamo", rekao sam domaćici. "Mogu li sjesti tamo na ponovni doručak?"

Uvijek sam davao dobre napojnice. Domaćica se nasmiješila s razumijevanjem i odvela me do stola.

49

Page 50: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Romanopisac se udubio u svoje novine. Naručio sam kafu i kroasan s medom. Želio sam otkriti Grinovo mišljenje o Panami, Torijosu i problemu Kanala, ali nisam se još sjetio kako započeti razgovor. Tad je on digao glavu da malo popije.

"Oprostite", rekao sam.

On se zagledao u mene - ili mi se barem tako činilo. "Da?"

"Nerado vam smetam, ali vi ste Graham Grin, zar ne?"

"Pa, da, jesam." Toplo se osmijehnuo. "Većina ljudi u Panami me ne prepoznaje."

Izustio sam nešto da je on moj omiljeni romanopisac, a onda sam mu ukratko ispričao o svom životu, uključivši i svoj posao u MAIN-u i svoje sastanke s Torijosom. Pitao me jesam li ja konsultant koji je napisao članak o odlasku Sjedinjenih Država iz Paname. "U 'Boston Glabeu', ako se dobro sjećam."

Bio sam zapanjen.

"Hrabro, kad se uzme u obzir vaš položaj", rekao je. "Zar mi se nećete pridružiti?"

Prešao sam za njegov sto i sjedio tamo s njime oko sat i po. Dok smo čavrljali ustanovio sam koliko je postao blizak Torijosu. Govorio je ponekad o generalu poput oca koji priča o svom sinu.

"General me zamolio da napišem knjigu o njegovoj zemlji", rekao mi je. "To upravo radim. Neće to biti beletristika - nešto pomalo izvan mog uobičajenog pisanja."

Zapitao sam ga zašto obično piše romane umjesto publicistike.

"Lijepa književnost je sigurnija", odgovorio je.

"Većina mojih tema je kontroverzna. Vijetnam, Haiti... Revolucija u Meksiku. Mnogi izdavači bojali bi se štampati i izdati publicistička djela o tim temama." Pokazao je na stolu "New York Review of Books". Tad sam se oslobodio. "Ovakve riječi mogu biti uzrok mnogih nevolja." Osmijehnuo se. "Uz to volim pisati beletristiku. Ona mi pruža puno više slobode." Pogledao me intenzivno. "Važno je pisati o bitnim stvarima. Poput vašeg članka o Kanalu u 'Globeu'."

Bilo je očito da se divio Torijosu. Činilo se da panamski predsjednik može ostaviti utisak na romanopisca isto toliko kao što se zna dojmiti siromašnih i opljačkanih. Jednako je očita bila Grnova briga o bezbjednosti njegovog prijatelja.

"Velik je to izazov natovariti sebi na leđa Diva sa Sjevera", uskliknuo je pa o dmahnuo glavom: "Bojim se za njega." Tad je morao otići. "Moram stići na avion za Francusku", rekao je kad je ustao te smo se rukovali. Gledao me ravno u oči. "Zašto vi ne napišete knjigu?" Klimnuo je ohrabrujući me. "To je u vama. Ali zapamtite, pišite o važnim temama." Okrenuo se i otišao. Tada se zaustavio i vratio nekoliko koraka nazad u restoran."Ne brinite se", reče. "General će opstati. On će vratiti Kanal."

Torijos je zaista uspio dobiti Kanal. Iste te 1977. godine uspješno je pregovarao o novim ugovorima s predsjednikom Karterom, što je zonu Kanala i sam Kanal vratilo pod nadzor Paname. Tada je Bijela kuća morala uvjeriti Kongres SAD da ratifikuje ugovore. Slijedila je duga i oštra prepirka. U završnoj fazi ugovor o Kanalu je ratifikovan jednoglasno. Konzervativci su se zaklinjali na osvetu.

Kad je publicističko djelo Grahama Grina objavljeno, puno godina kasnije pod naslovom "Upoznavanje s generalom", bilo je posvećeno "prijateljima moga prijatelja Omara Torijosa, u Nikaragvi, Salvadoru i Panami".

50

Page 51: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Od 1975. do 1978. često sam posjećivao Iran. Ponekad sam se selio od Latinske Amerike ili Indonezije do Teherana. Šah svih šahova (doslovno kralj svih karljeva, njegova službena titula) predstavljao je sasvim drugačiju situaciju od one u drugim zemljama gdje smo radili.

Iran je bogat naftom i poput Saudijske Arabije nije imao potrebe da se zaduži kako bi finansirao svoj ambiciozni popis projekata. Ipak se Iran znatno razlikovao od Arabije u tome što njegovo brojno stanovništvo, pretežno muslimansko sa Srednjeg istoka, nije arapsko. Osim toga, zemlja je prošla kroz istoriju političkih previranja - i iznutra i u svojim odnosima sa susjedima. Zbog toga smo odabrali drugačiji pristup: Vašington i zajednica poslovnih ljudi udružili su snage da bi šaha prikazali kao nosioca napretka.

Usmjerili smo veliki napor pokazujući svijetu što sve može postići snažan, demokratski prijatelj korporacijskih i političkih interesa SAD. Zanemarimo njegov očito nedemokratski naslov i nešto manje očitu činjenicu da je CIA organizovala urotu protiv njegovog demokratski izabranog premijera; Vašington i njegovi evropski partneri bili su odlučni u želji da prikažu šahovu vladu kao alternativu vladama u Iraku, Libiji, Kini, Koreji i drugim zemljama u kojima se na površini sve snažnije pokazivalo protivameričko raspoloženje iz pozadine.

Po spoljnim znacima šah je bio napredni prijatelj onih bez privilegija. Godine 1962. naredio je da se zemlja velikih privatnih posjeda podijeli seljacima. Iduće godine proglasio je Bijelu revoluciju, koja je podrazumijevala opsežan skup privrednih reformi. Tokom sedamdesetih godina snaga OPEC-a je rasla pa je šah postao vrlo uticajan svjetski vođa. Istovremeno se Iran razvio u najsnažniju vojnu silu na muslimanskom Srednjem istoku.

MAIN je uključen u projekte po cijeloj zemlji, od turističkih područja uz Kaspijsko more na sjeveru do tajnih vojnih postrojenja nasuprot tjesnacu Hormuz na jugu. Ponovo je naš zadatak bio prognozirati potencijale regionalnog razvoja, a zatim skiciranje plana proizvodnje električne energije, sistema prenosa i distribucije koji bi osigurali tu toliko bitnu energiju potrebnu za industrijske pogone i trgovački rast kad se naše prognoze ostvare.

Prije ili kasnije posjetio sam većinu iranskih pokrajina. Slijedio sam stari put karavana preko pustinjskih planina, od Kermana do Bandar Abasa, prošao ruševine Perzepolisa, legendarnu palaču starih kraljeva i jedno od antičkih čuda. Putovao sam najznamenitijim i najspektakularnijim predjelima: Shirazom, Isfahanom i prekrasnim gradom blizu Perzepolisa gdje je šah okrunjen. Tako sam iskreno zavolio zemlju i ljude.

Na površini se Iran pričinjavao primjernim uzorkom saradnje između hrišćana i muslimana. No uskoro sam shvatio da utisak mira može biti maska dubokog negodovanja.

Jedne kasne večeri 1977. vrativši se u svoj hotel našao sam poruku gurnutu ispod vrata. Šokiralo me kad sam otkrio da ju je potpisao čovjek imenom Zamin. Nikad ga nisam upoznao, ali su mi ga opisali na sastanku s Vladom kao poznatog subverzivnog radikala. Na lijepim rukopisom ispisanom engleskom jeziku pročitao sam da me poziva na sastanak u izvjesni restoran. No bilo je i upozorenje da dođem samo ako želim vidjeti onu stranu Irana koju većina ljudi "na mom položaju" nikad ne vidi. Nisam bio siguran da Zamin znade koja je moja istinska pozicija. Znao sam da puno riskiram; ipak nisam mogao odoljeti napasti da se upoznam s tom zagonetnom osobom.

Taksi me ostavio ispred malenih vrata na visokom zidu - tako visokom da nisam ni vidio zgradu iza njega. Prekrasna Iranka odjevena u dugu crnu haljinu dočekala me i povela niz hodnik osvijetljen ukrasnim uljanicama što su visjele s niskog stropa. Na kraju hodnika ušli smo u sobu koja me zabljesnula poput dijamanta, zračenjem koje zasljepljuje. Kad su mi se oči konačno privikle, ugledao sam zidove na kojima se nalazilo poludrago kamenje i biseri. Restoran je bio osvijetljen visokim bijelim svijećama umetnutim u neobične brončane svijećnjake.

Visok muškarac duge crne kose odjeven u lijepo krojeno tamnoplavo odijelo približio se i pružio mi ruku. Predstavio se kao Zamin, s akcentom koji je otkrivao da se radi o Irancu koji je školovan u Britaniji i odmah sam zapazio da nipošto ne izgleda kao subverzivan radikal. Odveo me pored nekoliko stolova, gdje je sjedilo i večeralo nekoliko parova, u vrlo odijeljenu nišu; rekao je da ćemo tu moći razgovarati u potpunoj privatnosti. Imao sam utisak da je restoran služio tajnim ljubavnim sastancima. Naš je susret vrlo vjerovatno bio jedini te večeri koji nije bio ljubavne prirode.

51

Page 52: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Zamin je bio vrlo srdačan. Tokom razgovora postalo je jasno da je mene smatrao samo poslovnim savjetnikom, a ne nekim tko ima skrivene motive. Objasnio je da me odabrao jer sam bio volonter Mirovnih snaga i jer su mu rekli da koristim svaku priliku kako bih upoznao njegovu zemlju i družio se s ljudima.

"Vrlo ste mladi, za razliku od većine u vašoj profesiji," rekao je. "Iskreno se zanimate za našu istoriju i za trenutne probleme. Vi predstavljate našu nadu."

Sve to, kao i okolina, njegov izgled i prisutnost tolikih ljudi u restoranu davalo mi je dobar osjećaj. Navikao sam da se ljudi žele sprijateljiti sa mnom, kao Rasz na Javi ili Fidel u Panami i to sam prihvaćao kao kompliment i prednost. Znao sam da se ističem među ostalim Amerikancima jer sam zaistia bio očaran zemljama koje sam posjetio. Naučio sam da ljudi vrlo brzo postaju bliski ukoliko pokažete zanimanje i ljubav prema njihovoj kulturi.

Zamin me upitao je li mi poznat njihov projekt Procvjetale pustinje. "Šah je uvjeren da su naše ravnice jednom bile plodne i šume bujne. Barem to tvrdi. Tokom vladavine Aleksandra Velikog, po toj tezi, velike su vojske prošle zemljom putujući s milionima koza i ovaca. Životinje su brstile svu travu i drugu vegetaciju. Nestanak tih biljaka uzrokovao je sušu pa je na posljetku cijela regija postala pustinja. Sve što nam sada preostaje uraditi, po riječima šaha, jest posaditi na milione stabala. Zatim će se ubrzo vratiti kiša i procvjetaće ponovo pustinja. Naravno da ćemo za taj postupak morati potrošiti stotine miliona dolara." Važno se nasmiješio. "Kompanije kao vaša požnjeće velike dobitke.""Pretpostavljam da ne vjerujete u ovu teoriju.""Pustinja je simbol. Zazeleniti pustinju puno je više od poljodjelstva."

Nekoliko konobara sručilo se nad nas sa brdom prekrasno aranžirane iranske hrane. Tražeći najprije moj pristanak, Zamin je nastavio birati. Tada se okrenuo meni.

"Pitanje za vas, gospodine Perkins, ako smijem biti toliko hrabar: Šta je uništilo kulturu vašeg izvornog naroda - Indijanaca?"

Odgovorio sam kako mislim da je bilo puno faktora, među ostalima, i pohlepa i bolje naoružanje.

"Da. istina je. Sve to. Ali još više, zar nije došlo i do uništavanja okoline", nastavio je objašnjavati kako su nekad uništavane šume i životinje, na primjeri bizoni, a kad su ljudi smješteni u rezervate, onda propadaju i temelji kulture.

"Vidite, ovdje je tako isto", reče on. "Pustinja je naš okoliš. Projekat 'Procvjetale pustinje' ne prijeti ništa jače nego destrukcije cjelokupnog našeg tkiva. Kako to možemo dozvoliti?"

Rekao sam mu da ja mislim kako cijela zamisao projekta potiče od njegovog naroda. Odgovorio je ciničnim smijehom, rekavši da je zamisao šahu usadila u glavu Vlada Sjedinjenih Država i da je šah samo marioneta te vlade.

"Pravi Iranac nikad ne bi priznao takvu stvar", dodao je Zamin. Tada je ušao u dugu raspravu o odnosima svoga naroda - beduina - i pustinje. Naglasio je da mnogi urbanizovani Iranci odlaze na praznike u pustinju.

Podignu dovoljno velike šatore za cijelu porodicu te u njima provedu sedmicu ili dvije.

"Mi - moj narod - dio smo pustinje. Ljudi za koje šah kaže da njima vlada svojom čeličnom rukom nisu iz pustinje. Mi jesmo pustinja."

Poslije mi je ispričao o svom vlastitom iskustvu u pustinji. Kad je večer odmaknula, otpratio me nazad do malih vrata u velikom zidu. Moj je taksi čekao na ulici izvan zida. Zamin mi je stisnuo ruku i izjavio kako cijeni vrijeme koje sam mu posvetio. Ponovo je spomenuo moju mladost i otvorenost te da zbog činjenice da ja zauzimam taj položaj, on ipak polaže nadu u budućnost.

52

Page 53: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

"Toliko mi je drago što sam vrijeme proveo s čovjekom kao što ste vi", nastavio mi je držati ruku. "Tražio bih od vas još samo jednu uslugu. Ne tražim to lako. Činim to zato jer znam da će vam to nakon današnje naše večeri nešto značiti. Puno ćete time dobiti."

"Šta to mogu učiniti za vas?"

"Želio bih vas predstaviti svom dragom prijatelju, čovjeku koji vam može reći mnogo više o kralju svih kraljeva. Možda će vas on šokirati, ali vas uvjeravam da će susret s njim biti vrijedan vašega vremena."

Za nekoliko dana Zamin me poveo izvan Teherana kroz prašnjav i bijedan grad od samih straćara, uz put kojim prolaze deve sve do ruba pustinje. Sunce je bilo na zalazu kad je zaustavio automobil pokraj nekoliko malih blatnih brvnara okruženih palmama.

"Vrlo stara oaza", objasnio je, "vijekovima prije Marka Pola." Krenuo je ispred mene u jednu od koliba. "Čovjek koji tu živi ima doktorat s jednog od vaših prestižnih univerziteta. Iz razloga koje ćete odmah shvatiti on mora ostati anoniman. Možete ga zvati Dok."

Pokucao je na drvena vrata i čuo se neki prigušeni odgovor. Zamin gurne vrata i povede me unutra. Mala prostorija nije imala prozore, a osvjetljavala ju je samo lampica na niskom stoliću u uglu. Kad mi se oči priviknuše, vidio sam da je zemljani pod pokriven perzijskim sagovima. Tada se u sjeni pojavi kontura čovjeka. Jedino što sam vidio bilo je da je zamotan u deke i da ima nešto na glavi. Sjedio je u invalidskim kolicima, a osim stola, u sobi nije bilo drugog namještaja. Zamin mi pokaže da sjednem na sag. On ode i nježno zagrli čovjeka govoreći mu nekoliko riječi na uvo, a zatim se vrati i sjedne do mene.

"Pričao sam vam o gospodinu Perkinsu", reče. "Počašćeni smo što imamo ovu priliku da vas posjetimo, gospodine."

"Dobro došli, gospodine Perkins." Glas u kojem se jedva nazirao neki akcent bio je hrapav i tih. Nagnuo sam se naprijed u malom prostoru između nas kad on reče: "Pred sobom imate slomljena čovjeka. Nisam oduvijek takav." Slijedila je duga pauza. "Šah šahova, kralj svih kraljeva." Zvuk njegovog glasa zvučao je više tužno negoli ljutito, pomislio sam.

"Lično sam poznavao više svjetskih lidera. Ajzenhauer, Nikson i De Gol, oni su mi vjerovali da ću ovu zemlju moći povesti u kapitalistički tabor. Šah je u mene imao povjerenja", i nešto je izustio kao da kašlje, ali sam ja to shvatio kao smijeh. "Vjerovao sam šahu. Vjerovao sam njegovoj rječitosti. Bio sam siguran da će Iran povesti muslimanski svijet u novu epohu, da će Persija održati svoje obećanje. Činilo se da je to naša sudbina - šahova i moja, i svih nas koji smo ispunili tu misiju, jer smo mislili da smo rođeni kako bismo je ispunili."

Gomila pokrivača se pomjerila; kolica su zaškripala i lagano se pokrenula. Vidio sam obrise čovjekovog lica u profilu, njegovu čupavu bradu, i - tada sam spazio - plosnatost. Čovjek nije imao nos! Zadrhtao sam i udahnuo.

"Nije lijep pogled, šta kažete, gospodine Perkins? Šteta što ne vidite na jačem svjetlu. Uistinu je groteskno". Opet se začuo zvuk prigušenog smijeha. "Ali sam siguran kako vi shvatate da moram ostati anoniman. Svakako da biste mogli saznati ko sam kad biste se potrudili, no mogli biste otkriti i da sam mrtav. Službeno, ja više ne postojim. Ipak se nadam da nećete ni pokušavati. Vi i vaša porodica sigurniji ste ukoliko ne znate ko sam. Šahova ruka i SAVAK sežu vrlo daleko."

Stolica je zaškripala i vratio se na svoj prethodni položaj. Osjetio sam olakšanje, ako ne vidim profil, to zasjenjuje i nasilje koje je učinjeno. U ono doba nisam znao za taj običaj u nekim islamskim kulturama.

Pojedinci za koje je smatrano da su osramotili i obeščastili društvo ili vladara kažnjavani su odsijecanjem nosa. Na taj su način obilježeni za cijeli život - kao što je jasno pokazivalo lice ovog čovjeka.

"Sigurno se, gospodine Perkins, pitate zašto smo vas pozvali ovamo." Ne čekajući na moj odgovor čovjek u invalidskim kolicima je nastavio. "Vidite, onaj čovjek koji sebe naziva kraljem svih kraljeva zapravo je đavo.

53

Page 54: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Njegov je otac zbačen s vlasti jer su rekli da je sarađivao s nacistima. A tada se dogodila nevolja Mosadeghu. Danas je naš šah na putu da nadjača i Hitlera u carstvu zla. On to čini uz znanje i punu podršku vaše vlade."

"Zašto je to tako", upitao sam.

"Vrlo jednostavno. On je vaš jedini pravi saveznik na Srednjem istoku, a cijeli se industrijski svijet okreće oko naftne osi, koja je na Srednjem istoku. Da, vi svakako imate Izrael, ali to vam je više teret nego imovina. A tamo nema ni nafte. Vaši političari moraju potkupiti jevrejske birače i dobiti njihov novac za finansiranje kampanja. Tako ste vezani uz Izrael. Međutim, ključan je Iran. Vaše naftne kompanije - koje imaju još veću moć nego Jevreji - one nas trebaju. Vi trebate našeg šaha - ili mislite da ga trebate, upravo kao što ste mislili da su vam potrebne pokvarene vođe u Južnom Vijetnamu."

"Predlažete li šta drugo? Je li Iran jednak Vijetnamu?"

"Moguće je da je još puno gore. Vidite, taj šah neće više dugo trajati. Muslimanski ga svijet mrzi. Ne samo Arapi, nego svi muslimani svagdje - Indonezija, Sjedinjene Države, ali najviše baš ovdje, njegov vlastiti persijski narod." Čuo se neki mukli zvuk i shvatio sam da je udario o stranicu kolica. "On je zao! Mi Persijanci ga mrzimo." Uslijedila je tišina. Čuo sam samo njegovo teško disanje, kao da ga je iscrpilo naprezanje.

Zamin mi reče da je Dok vrlo blizak mulama. Glas mu je bio miran i tih. "Postoji jaka struja pod površinom među religijskim frakcijama i ona prevladava po cijeloj zemlji, osim šačice ljudi iz klase trgovaca, koji imaju koristi od šahovog kapitalizma."

"U to ne sumnjam", odgovorio sam. "Ali moram reći da tokom svoje četiri godine boravka ovdje nisam od toga ništa vidio. Svako s kim razgovaram čini se da voli šaha i da cijeni ekonomski razvoj."

"Vi ne razumijete persijski jezik", primijeti Zamin. "Vi čujete samo ono što vam govore ljudi koji imaju najveću korist. Oni koji su se školovali u Americi ili Engleskoj obično rade za šaha. Ali Dok je - sada - izuzetak."

Stao je i razmišljao šta će dalje reći. "Isti je slučaj s vašom štampom. Razgovaraju samo s nekolicinom njegovih rođaka, s ljudima u njegovom krugu. Naravno, vašu štampu većinom usmjerava i nafta. Tako se čuje ono što se želi čuti, a piše se ono što njihovi žele pročitati."

"Zašto vam mi sve ovo govorimo, gospodine Perkins?" Dokov glas bio je još hrapaviji nego prije, kao da su napor govora i emocije iscrpili ono malo energije što ju je čovjek sakupio za ovaj sastanak. "Jer bismo vas željeli uvjeriti da vaša kompanija treba da se ukloniti iz naše zemlje. Želimo vas upozoriti da iako možda i mislite da ćete ostvariti velike profite, to je sve samo iluzija. Ova vlast neće potrajati." Ponovo sam čuo kako njegova ruka lupa o stolicu. "A kad ta vlast ode onaj ko će ih naslijediti neće imati nikakvih sklonosti prema vama i vama sličnima."

"Tvrdite li da nam neće platiti?"

Dok je dobio napad kašlja. Zamin mu je pristupio i lupnuo ga po leđima. Kad je kašalj prestao razgovarao je s njim persijski, a zatim je opet sjeo.

"Moramo ovaj razgovor privesti kraju, i da vam odgovorim na pitanje; da, nećemo vam platiti. Vi ćete obaviti sav taj posao, a kad dođe vrijeme da pokupite naknadu, šaha više neće biti."

Za vrijeme vožnje nazad pitao sam Zamina zbog čega on i Dok žele poštedjeti MAIN od finansijske katastrofe koju predviđaju."Bili bismo srećni da vidimo vašu kompaniju u bankrotu. Ipak bismo radije vidjeli kako napuštate Iran. Ako ode samo jedna firma kao vaša, to bi započelo novi trend. Tome se nadamo. Vidite, mi ovdje ne želimo krvoproliće, ali šah mora otići, a mi ćemo pokušati sve učiniti da to pokrenemo. Zato molimo Alaha da uvjeri vašega gospodina Zambotija da ode dok još ima vremena."

54

Page 55: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

"Zašto ste mene pozvali?""Znao sam već za večerom, kad smo razgovarali o projektu 'Procvjetala pustinja', da vi razumijete istinu. Znao sam da je moja informacija o vama tačna - vi ste čovjek između dva svijeta, čovjek na sredini."Neprestano sam se pitao šta točno zna o meni.

Jedne večeri 1978. dok sam sjedio u luksuznom baru izvan predvorja hotela "InterContinental" u Teheranu osjetio sam da me neko potapšao po ramenu. Okrenuo sam se i vidio snažnoga Iranca u odijelu.

"Džon Perkins! Ne sjećaš me se?"

Nekadašnji fudbaler dobio je dosta na težini, ali glas mu je bio nesumnjivo jednak. Bio je to moj stari prijatelj iz Midlburza, Farhad, kojeg nisam vidio duže od deset godina. Zagrlili smo se i sjeli. Uskoro je postalo jasno da zna sve o meni i mom poslu. Jednako je očito bilo da ne želi puno pričati o svom poslu.

"Da pređemo odmah na stvar", reče dok smo naručivali naše drugo pivo. "Sutra letim u Rim. Tamo mi žive roditelji. Imam za tebe kartu za isti avion. Ovdje se stvari raspadaju. Moraš otići odavde." Dodao mi je avionsku kartu. Nisam ni trenutka posumnjao.

U Rimu smo večerali s Farhadovim roditeljima. Njegov otac, penzionisani iranski general, koji je jednom davno stao pred metak potencijalnog ubice da bi spasio šahov život, sada je bio razočaran svojim nekadašnjim šefom.

Rekao je da je u posljednjih nekoliko godina šah pokazao svoje pravo lice, svoju pohlepu i aroganciju. General je okrivio politiku SAD - posebno njenu podršku Izraelu, korumpiranim vođama i despotskim vladama. Okrivio je SAD za mržnju koja se širi Srednjim istokom i predvidio je da će šah biti otjeran u roku od nekoliko mjeseci.

Rekao je: "Znate, vi ste posijali sjeme te pobune početkom pedesetih godina, kad ste uništili Mosadegha. Tada ste mislili da je to vrlo mudro - kao i ja. Ali se sad to vraća i progoni vas - nas."

Bio sam zapanjen njegovim izjavama. Čuo sam nešto slično od Zamina i Doka, ali kad je to izjavio ovaj čovjek, sve je dobilo novo značenje. Do tada su svi saznali za postojanje fundamentalističkog islamskog podzemlja, ali smo uvjeravali sami sebe da je šah jako popularan među većinom svoga naroda i da je zbog toga politički nepobjediv. Međutim, general je bio nepokolebljiv.

"Upamtite moje riječi", rekao je svečano. "Šahov pad bit će samo početak. To je uvod onomu kamo je muslimanski svijet usmjeren. Naš se bijes gušio predugo pod pijeskom. Uskoro će doći do erupcije."

Uz večeru, čuo sam dosta o ajatolahu Ruholahu Homeiniju. Farhad i njegov otac jasno su rekli da ne podupiru fanatični šiitizam, ali su bili očito pod utiskom poteza koji su učinjeni u odnosu na šaha. Rekoše mi da je taj klerik, čije se ime može prevesti kao "inspirisan Bogom", rođen 1902. u porodoci odanih šiita u selu pokraj Teherana.

Homeini je bio odlučan da se ne uključi u borbu Mosadegh - šah u početku pedesetih, ali se aktivno suprotstavio šahu oko 1960, kritikujući vladara tako nepokolebljivo da je protjeran u Tursku, a zatim u šiitski sveti grad Najaf u Iraku, gdje postaje priznati vođa opozicije. Slao je pisma, članke i poruke snimljene na trakama podstičući Irance da se podignu, zbace šaha i utemelje vjersku državnu vlast. Zahtijevali su njegov povratak.

Dva dana nakon te večere s Farhadom i njegovim roditeljima, iz Irana su stizale vijesti o nemirima i bombardovanju. Ajatolah Homeini i mule počeli su ofenzivu kojom će uskoro preuzeti nadzor. Poslije toga stvari su se brzo odvijale. Bijes, koji je opisivao Farhadov otac, eksplodirao je snažnim islamskim ustankom. Šah je pobjegao iz zemlje u Egipat u januaru 1979, a kad mu je dijagnosticiran rak, krenuo je u bolnicu u Njujork.

Sljedbenici ajatolaha Homeinija zahtijevali su povratak šaha. U novembru 1979. militantna islamistička grupa napala je Ambasadu SAD u Teheranu i zadržala kao taoce 52 Amerikanca sljedećih 444 dana. Predsjednik Karter pokušao je pregovarati da bi taoci bili oslobođeni. Kad to nije uspjelo, odobrio je misiju vojnog spasavanja, koja je započela u aprilu 1980. Bila je to katastrofa, i pokazalo se, onaj čekić koji je zabio zadnji ekser u Karterov predsjednički mrtvački sanduk.

55

Page 56: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Strašan pritisak koji su izvršile američke trgovačke i političke grupe prisilio je oboljelog šaha da napusti SAD. Od dana kad je pobjegao iz Teherana imao je dosta poteškoća da nađe negdje utočište, svi prijašnji prijatelji su ga izbjegavali. Međutim, general Torihos pokazao je svoje uobičajeno saosjećanje i ponudio šahu azil u Panami, uprkos ličnom neodobravanju šahove politike. Šah je došao i dobio utočište na istom onom mjestu gdje je nedavno pregovorima postignut Sporazum o Panamskom kanalu.

Mule su zahtijevale šahov povratak u zamjenu za taoce u Ambasadi SAD. Oni u Vašingtonu koji su se protivili Sporazumu o Panamskom kanalu optuživali su Torihosa za korupciju i dosluh sa šahom i za ugrožavanje života američkih građana. I oni su tražili da šah bude izručen Homeiniju. Ironija je da su samo nekoliko sedmica ranije mnogi od tih istih ljudi snažno podržavali šaha. Nekada ponosan "kralj svih kraljeva" konačno se vratio u Egipat, gdje je umro od raka.

Dokova su se predviđanja ostvarila. MAIN je izgubio milione dolara u Iranu, kao i mnogi naši konkurenti. Karter je izgubio priliku da se ponovno kandiduje. Reganova i Bušova administracija stupila je u Vašington s obećanjima kako će osloboditi taoce, svrgnuti mule, vratiti demokratiju u Iran i srediti situaciju s Panamskim kanalom.

Za mene su te pouke bile neosporne. Iran je pokazao, bez ikakve sumnje, da su Sjedinjene Države zemlja koja po svaku cijenu želi negirati istinu o svojoj ulozi u svijetu. Činilo se neshvatljivim da smo mogli biti toliko neinformisani o šahu i talasu mržnje koja se stvarala prema njemu. Čak i oni među nama, u kompanijama kao što je MAIN, koje su imale kancelarije i osoblje u zemlji, nisu bili upućeni. Bio sam uvjeren da su NSA i CIA morale vidjeti ono što je bilo toliko očito Torihosu već davno pri našem susretu 1972, ali naša vlastita obavještajna zajednica namjerno nas je ohrabrivala da zatvaramo oči.

Dok su Saudijska Arabija, Iran i Panama nudili fascinantne i zabrinjavajuće studije, bile su to ujedno i iznimke od pravila. Zahvaljujući velikim naftnim zalihama u prvim dvjema državama, a zbog Panamskog kanala u trećoj, one nisu odgovarale normama. Situacija u Kolumbiji bila je tipična, a MAIN je zacrtao i vodio inženjersku kompaniju na projektu ogromne hidroelektrane.

Kolumbijski univerzitetski profesor koji je pisao knjigu o istoriji odnosa među dvjema Amerikama jednom mi je rekao da je Ruzvelt procijenio važnost njegove zemlje. Pokazavši na kartu, predsjednik SAD, kad je izvještavao za štampu, opisao je Kolumbiju kao "kamen temeljac na svodu Južne Amerike."

Nikad tu priču nisam provjerio, ipak, svakako je istina da se na karti Kolumbija nalazi pri vrhu kontinenta i čini se da upravo ona drži na okupu ostale. Povezuje sve južne zemlje do panamske prevlake, a na taj način i sa Srednjom i Sjevernom Amerikom.

Je li Ruzvelt zaista opisao Kolumbiju tim riječima ili ne, on je svakako bio jedan od predsjednika koji je shvatio njenu vodeću poziciju. Kroz gotovo dva vijeka Sjedinjene Države gledale su na Kolumbiju kao na kamen temeljac - ili točnije kao na ulazna vrata prema južnoj polukugli, i to kako u poslovnom tako i u političkom pogledu.

Zemlja ima takođe velike prirodne ljepote: prekrasne plaže okružene palmama i na Atlantiku i na Pacifiku, visoke planine, pampase koji se mogu mjeriti s onima u Velikim dolinama sjevernoameričkog Srednjeg zapada te prostrane kišne šume bogate raznolikim raslinjem. I stanovnici ovdje imaju posebne kvalitete, u kombinaciji fizičkih, kulturnih i umjetničkih crta raznih etničkih zajednica, od lokalnih Taironasa do došljaka iz Afrike, Azije, Evrope i sa Srednjeg istoka.

Kolumbija je odigrala bitnu ulogu u kulturi i istoriji Latinske Amerike. U kolonijalno doba bila je sjedište kraljevskog namjesnika za sve španske teritorije sjeverno od Perua i južno od Kostarike.

Velike flote sakupljača zlata kretale su iz njenog obalnog grada Kartagene da bi prenijele neprocjenjiva blaga s juga Čilea i Argentine do luka u Španiji. Mnoge odlučujuće akcije u ratovima za nezavisnost dogodile su se u Kolumbiji: na primjer, trupe Simona Bolivara pobijedile su španske rojaliste u odlučujućoj bitki kod Bozaca 1819.

U moderno doba Kolumbija je stekla reputaciju s po nekoliko briljantnih pisaca, umjetnika, filozofa i drugih intelektualaca, ali i po svojim odgovornim i relativno demokratskim vladama.

56

Page 57: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Postala je model u cijeloj Latinskoj Americi za programe predsjednika Kenedija o stvaranju nacije. Za razliku od Gvatemale njena vlada nije bila kreacija CIA, a za razliku od Nikaragve vlada je bila legalno izabrana, što je predstavljalo alternativu kako desnim diktatorima tako i komunistima. Konačno, za razliku od toliko drugih zemalja, uzevši u obzir i snažni Brazil i Argentinu, Kolumbija nije pokazivala nepovjerenje prema Sjedinjenim Državama. Ideja o Kolumbiji kao pouzdanoj saveznici nastavila se usprkos problemima sa drogom.

Slavni dani Kolumbije u prošlosti ipak su imali i svoju protivtežu u mržnji i nasilju. Sjedište španskog kraljevskog namjesnika bilo je i postojbina inkvizicije. Bile su tu prekrasne utvrde, hacijende i gradovi sagrađeni na teret indijanskih i afričkih robova. Blaga prenošena na zlatnim galionima, posvećeni predmeti i umjetnička remek-djela koja su rastopljena radi lakšeg prevoza, iščupana su iz srca starih naroda. Ponosne kulture uništili su osvajački mečevi i bolesti. U novije vrijeme kontroverzni predsjednički izbori 1945. imali su posljedicu u dubokoj podjeli među političkim strankama i došlo je do nasilja (La Violencia & 1948 - 1957) gdje je stradalo više od 200.000 ljudi.

Uprkos konfliktima i ironijama, i Vašington i Vol strit su istorijski gledali Kolumbiju kao bitan faktor u unapređenju sveameričkih političkih i trgovačkih interesa.

To je rezultat nekoliko faktora. Osim kritičnog geografskog položaja Kolumbije uključeno je bilo i shvatanje da lideri na cijeloj hemisferi traže inspiraciju u Bogoti, a i činjenica da je ta zemlja izvor mnogih proizvoda koji se kupuju u Sjedinjenim Državama - kafe, banana, tekstila, smaragda, cvijeća, nafte i kokaina - te da je Kolumbija i tržište za našu robu i usluge.

Jedna od najvažnijih usluga koje smo prodavali Kolumbiji pred kraj 20. vijeka bile su ekspertize za projektovanje i građevinarstvo. Kolumbija je bila tipična za mnoge zemlje u kojima sam radio. Bilo je relativno lako pokazati kako će zemlja prihvatiti velike iznose kredita, a onda te dugove plaćati od profita stvorenih samim projektima, ali iz prirodnih resursa zemlje.

Na taj način velike investicije u mrežu električne energije, autoputeve i telekomunikacije pomoći će Kolumbiji da otvori svima svoja velika nalazišta gasa i nafte kao i svoje nerazvijene teritorije Amazonije; ti projekti će pak za uzvrat generisati dohodak potreban za plaćanje dugova i kamata.

Takva je bila teorija. Međutim, realnost je sadržala našu pravu namjeru u svijetu, a to je značilo zagospodariti Bogotom i povećati globalnu imperiju. Kao u mnogim drugim zemljama moj se posao sastojao u tom da prikažem potrebu za velikim posudbama. Kolumbija nije imala beneficije kao Torijos; zbog toga sam osjećao kako nemam izbora nego da moram izraditi prognoze koje zahtijevaju pretjerane dugove za ekonomski rast i uspostavu elektroenergetskog sistema.

Uz izuzetak povremenih napada osjećaja krivice u vezi s mojim poslom, Kolumbija mi je postala neka vrsta utočišta.

En i ja proveli smo tamo nekoliko mjeseci početkom sedamdesetih godina, pa smo čak i uložili novac u malu farmu kafe koja se nalazila u brdima uz obalu Kariba.

Mislim da je naš boravak tamo bio nešto blisko onom što može liječiti rane koje smo jedno drugome nanijeli tokom proteklih godina. Na kraju su ipak rane bile preduboke. Kad se brak raspao, ja sam se istinski upoznao s tom zemljom.

U sedamdesetim godinama MAIN je dobio dosta ugovora za izradu infrastrukturnih projekata i mrežu hidroelektrana te distribucijskog sistema koji će prenositi električnu energiju iz dubine džungle do gradova visoko u planinama.

Dodijelili su mi kancelariju u obalnom gradu Barranquilli, a tamo sam 1977. upoznao lijepu Kolumbijku koja će postati snažan posrednik u promjeni mog života.

Paula je imala dugu plavu kosu i izrazito zelene oči - ono što većina stranaca ne očekuje kod Kolumbijaca. Njena majka i otac emigrirali su iz sjeverne Italije, pa je u skladu s tradicijom postala modna dizajnerka. Otišla je i korak

57

Page 58: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

dalje te osnovala malu tvornicu gdje je po njenim kreacijama pravljena odjeća. To je zatim prodavano u buticima po cijeloj zemlji kao i u Panami i Venecueli. Ona je bila duboko suosjećajna osoba te mi je pomogla da preživim ličnu traumu svoga slomljenog braka i da se počnem baviti nekim svojim stavovima prema ženama, koji su imali tako negativne učinke. Ona me dosta naučila o posljedicama akcija koje sam obavljao u svom poslu.

Kao što sam prije rekao, život se sastoji od niza koincidencija nad kojima nemamo nadzor. Za mene to je prije svega bilo odrastanje učiteljevog sina u školi samo za mušku djecu u ruralnome Nju Hempširu, upoznavanje s Einarom Grejvom. No kad se jednom suočimo s takvim slučajnostima pred nas se postavlja izbor. Kako reagujemo i ono što činimo u vezi s koincidencijama, to je bitno. Na primjer, to što sam bio odličan u školi, upoznao En, ušao u Mirovne snage i postao EHM - sve te odluke dovele su me do sadašnjeg mjesta u životu.

Paula je bila još jedna slučajnost, a njen će me uticaj navesti da učinim one korake koji će promijeniti tok mog života. Dok nisam nju upoznao poprilično sam išao ukorak sa sistemom. Često sam se doduše pitao što to radim, ponekad se osjećao krivim zbog toga, ali bih uvijek nalazio način kako da racionalizujem svoj ostanak u sistemu. Možda se Paula dogodila baš u pravo vrijeme. Možda bih svakako rizikovao i upustio se u nešto drugo, jer bi me moja iskustva u Saudijskoj Arabiji, Iranu i Panami gurnula u akciju. Ali siguran sam da jednako kao što je jedna žena, Kaudin, posredovala i uvjerila me da se pridružim redovima EHM-a, jedna druga žena, Paula, postala je katalizator koji mi je tada bio nužan. Uvjerila me da se duboko zamislim, uđem u svoju psihu i saznam kako nikad neću biti srećan dokle god budem ostao u ovoj svojoj ulozi.

"Biću iskrena", rekla je jednog dana Paula dok smo sjedili u nekoj kafeteriji. "Mrze te Indijanci i svi farmeri koji žive uz rijeku gdje gradiš branu. Čak i ljudi iz grada, koji nisu direktno pogođeni, simpatiziraju s gerilom koja napada vaš graditeljski kamp. Tvoja vlada te ljude naziva komunistima, teroristima i prodavačima droge, ali istina je da su to porodični ljudi koji žive na zemlji koju ti i tvoja kompanija uništavate."

Upravo sam joj pričao o Manuelu Toresu. Bio je to inženjer zaposlen u MAIN-u, a nedavno ga je napala gerila na gradilištu naše brane za hidroelektranu. Manuel je bio kolumbijski državljanin koji je dobio posao zato što je pravilo američke vlade branilo da se državljani SAD šalju na to mjesto. Mi smo to pravilo nazivali doktrinom "Kolumbijci mogu biti žrtvovani", a bila je simbol stava koji sam zamrzio. Moji osjećaji prema takvim metodama bili su razlog što mi je postalo vrlo teško živjeti sa samim sobom.

"Po onome što je Manuel rekao ispalili su u vazduh i njemu u noge AK-47s", rekao sam Pauli. "Zvučao je mirno kad mi je to pričao, ali znam da je bio umalo histeričan. Oni nisu ni u koga pucali. Samo su im dali to pismo i poslali ih niz rijeku u svojim brodovima."

"Bože", uzvikne Paula. "Jadan čovjek je bio prestravljen."

"Naravno", rekao sam joj da sam pitao Manuela misli li on da su to bili FARC ili M-19, govoreći o dvije najpoznatije gerilske skupine u Kolumbiji.

"I?"

"On je rekao da nije nijedna od njih. Ali je kazao da vjeruje u ono što su tvrdili u pismu."

Paula je uzela novine koje sam ponio i pročitala pismo naglas.

"Mi koji svaki dan radimo samo da bismo preživjeli kunemo se krvlju svojih predaka da nikada nećemo dozvoliti brane preko naših rijeka. Mi smo jednostavni Indijanci i mestici (mješanci), ali radije ćemo umrijeti nego gledati kako nam zemlja poplavljuje. Upozoravamo svoju kolumbijsku braću: prestanite raditi za građevinske kompanije." Odložila je novine. "Šta si mu ti rekao?"

Oklijevao sam samo trenutak. "Nisam imao izbora. Morao sam biti na strani kompanije. Pitao sam ga zvuči li mu ovo pismo kao da ga je napisao neki farmer."

Sjedila je i strpljivo me promatrala.

58

Page 59: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Samo je slegnula ramenima. Oči su nam se srele. "O, Paula, prezirem sam sebe zato što igram ovu ulogu."

"Šta si zatim učinio", insistirala je.

"Lupio sam šakom po stolu. Zastrašio sam ga. Pitao sam ga imaju li za njega smisla farmeri s AK-47s. Onda sam ga pitao zna li ko je izmislio AK-47."

"Je li znao?"

"Da, ali sam jedva čuo njegov odgovor. 'Neki Rus', reče. Naravno da sam mu rekao kako je u pravu, da je izumitelj bio komunista imenom Kalašnjikov, vojna osoba s visokim činom u Crvenoj armiji. Naveo sam ga da shvati kako su ljudi koji pišu ovakva pisma komunisti."

"Vjeruješ li ti to", pitala je.

Njeno me pitanje zaustavilo. Kako da odgovorim iskreno? Sjetio sam se Irana i vremena kad me Zamin opisao kao čovjeka uhvaćenog između dva svijeta, čovjeka u sredini. Na neki način žalio sam što nisam bio u onom kampu kad su gerilci napali, a želio sam ja biti jedan od njih. Uvuklo se u mene nešto čudno, neka vrsta ljubomore na Zamina i Doka i na kolumbijske pobunjenike. Bili su to ljudi sa svojim uvjerenjima, izabrali su stvarne svjetove, a ne neku ničiju zemlju negdje između.

Moram raditi svoj posao, rekao sam konačno.

Paula se nježno nasmiješila.

"Mrzim ga", nastavio sam. Razmišljao sam o ljudima čije su mi se slike tako često godinama vraćale u sjećanje, o Tomu Pejnu i drugim herojima iz revolucionarnog rata, gusarima i graničarima. Oni su stajali na ivicama, a ne po sredini. Zauzeli su stavove i živjeli s njihovim posljedicama. "Svakog dana mrzim svoj posao sve više."

Uzela me za ruku. "Tvoj posao?"Oči su nam se opet susrele i zadržale se tako. Shvatio sam smisao koji se podrazumijevao. "Sebe."Stisnula mi je ruku i kimnula polako. Odmah sam osjetio neko olakšanje, samo s tim što sam to priznao."Što ćeš učiniti, Džone?"

Nisam znao odgovor. Olakšanje se pretvorilo u defanzivnost. Zamuckivao sam izgovarajući standardna opravdanja: da pokušavam činiti dobro, da istražujem načine kako promijeniti sistem iznutra, i - ono iz rezerve - ako ja odustanem neko još gori će stati na moje mjesto. Ali, gledajući je kako me promatra znao sam da je nisam prevario. Čak i gore, znao sam da ni sam u to ne vjerujem. Prisilila me shvatiti bitnu istinu: nije trebalo kriviti moj posao, već mene.

"Što je s tobom", pitao sam je. "Što ti misliš?"Malo je uzdahnula i pustila mi ruku pitajući: "Pokušavaš li promijeniti temu?"Kimnuo sam.

"U redu", složila se. "Pod jednim uslovom. Da se vratimo toj temi ponovo jednog dana." Podigla je kašičicu i naoko je promatrala. "Znam da su neki gerilci trenirali u Rusiji i Kini." Spustila je svoju kafu s mlijekom, promiješala, a zatim polako liznula kašičicu. "Šta drugo mogu učiniti? Moraju naučiti nešto o modernom oružju i kako se boriti protiv vojnika koji su prošli vaše škole. Ponekad prodaju kokain da bi sakupili novac za zalihe. Kako drukčije da nabave oružje? Oni su u čudnoj situaciji. Vaša Svjetska banka ne pomaže im braniti se. Ona ih zapravo i dovodi u tu situaciju." Popila je gutljaj kafe. "Vjerujem da je njihov cilj opravdan. Električna energija pomoći će samo nekolicini, najbogatijim Kolumbijcima, a hiljade će ih umrijeti jer su ribe i voda zatrovane kad vi izgradite te vaše brane."

Slušao sam je kako govori s toliko suosjećanja o ljudima koji su se suprotstavljali nama - meni - bio je to razlog zašto sam se grčio. Odjednom sam stiskao vlastite ruke."Kako ti znaš toliko o gerili?" Još dok sam pitao imao sam osjećaj da ne želim znati odgovor."S nekima od njih išla sam u školu." Oklijevala je i gurnula šoljicu. "Moj brat se

59

Page 60: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

pridružio tom pokretu."To je bilo to. Osjetio sam se potpuno smlavljen. Mislio sam da znam sve o njoj, ali ovo... imao sam kratku predodžbu čovjeka koji dolazi kući i nalazi svoju ženu u krevetu sa drugim.

"Kako to da mi nisi nikad rekla?""Činilo se nevažnim. Zašto bih? To nije nešto s čim se hvalim." Zastala je. "Nisam ga vidjela već dvije godine. Mora biti vrlo oprezan.""Kako znaš da je živ?""Ne znam, jedino znam da ga je vlast nedavno stavila na listu traženih. To je dobar znak."

Borio sam se s porivom da presuđujem ili da budem defanzivan. Nadao sam se da ona ne razabire moju ljubomoru. "Kako je postao jedan od njih", pitao sam.

Na sreću ona je gledala svoju šoljicu. "Protestvovao je ispred kancelarije jedne naftne kompanije - 'Occidental', mislim. Protestovao je što se buši u nedirnutoj zemlji, u šumama plemena koje se suočava s odumiranjem - on i nekoliko njegovih prijatelja. Napala ih je vojska, istukli su ih i bacili u zatvor - a nisu učinili ništa protivzakonito, podsjećam te, samo su stajali ispred zgrade, mahali plakatima i pjevali." Pogledala je kroz prozor. "Držali su ga u tamnici gotovo šest mjeseci. Nikada nam nije rekao šta se tamo događalo, ali bio je druga osoba kad je izišao."

Bio je to prvi među mnoštvom sličnih razgovora s Paulom, a sad znam da su ti razgovori bili scena postavljena za ono što je slijedilo. Duša mi se razdirala, ali još je vladao moj novac i one moje slabosti koje je NSA identifikovala stvarajući sud o meni prije desetak godina, 1968. Prisilivši me da to shvatim i da se suočim sa dubljim osjećajima osim svoje očaranosti gusarima i drugim pobunjenicima, Paula mi je pomogla na teškom putu moga spasenja.

Iznad mojih vlastitih dvojbi, moj boravak u Kolumbiji takođe mi je pomogao da razaberem razliku između stare američke republike i novog globalnog carstva. Republika je svijetu pružala nadu. Njen je temelj bio moralni i filozofski više nego materijalistički. Bazirala se na idejama jednakosti i pravde za sve. Ali je mogla biti i pragmatičan i ne samo utopijski san već i živa, velikodušna tvorevina. Mogla je raširiti ruke da da sklonište pogaženima. Bila je to inspiracija, ali istovremeno i snaga s kojom se moglo računati; ako je potrebno ona se može pretvoriti u akciju kao što je bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata, akciju koja će odbraniti načela za koja se zauzima. Same institucije - koje prijete korporacijama, bankama i vladinoj birokraciji - koje prijete republici, mogle bi se umjesto toga iskoristiti da na svijet donesu temeljite promjene. Takve institucije imaju mrežu komunikacija i sisetme prometa nužne za uklanjanje bolesti, gladi, pa i ratova - samo ako ih se uspije uvjeriti da to prihvate.

Globalna imperija, sa druge strane, je istorijska nemeza. Ona je usredotočena sama na sebe, služi sama sebi, pohlepna je i materijalistička, to je sistem utemeljen na merkantilizmu.

Poput nekadašnjih carstava, njene ruke se šire samo da bi akumulirale sredstva, prigrabile sve što im je na vidiku i zasitile svoje nezasite apetite. One će primijeniti svako moguće sredstvo koje bi pomoglo vladarima da se domognu više moći i bogatstva.

Naravno, pokušavajući shvatiti razliku, jasnije sam razumio svoju vlastitu ulogu.

Klaudin me davno upozorila; ona je iskreno objasnila sve što će se od mene očekivati ako prihvatim posao koji mi MAIN nudi. Ipak, trebalo je iskustvo na radu u zemljama kao što su Indonezija, Panama, Iran i Kolumbija da bih razumio dublje značenje.

Trebalo je i strpljenja, ljubavi, i ličnih događanja, poput žene kakva je bila Paula.

Bio sam vjeran republikanskoj Americi, ali ono što smo sprovodili tim novim, profinjenim oblikom imperijalizma bio je finansijski ekvivalent onome što smo pokušali postići vojnom snagom u Vijetnamu. Ako je jugoistočna Azija bila pouka kako i vojska ima svoja ograničenja, onda su ekonomisti dali odgovor skovavši bolji plan, a agencije za stranu pomoć i privatni preduzetnici koji su im služili (ili bolje kojima su oni služili) postali su efikasni u ostvarivanju tog plana.

U zemljama na cijelom kontinentu vidio sam žene i muškarce kako rade za korporacije SAD - iako one nisu direktno bile dio mreže EHM-a - učestvovale su u nečemu što je bilo daleko štetnije od svega što su teorije konspiracije ikad i zamislile.

60

Page 61: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Kao mnogi MAIN-ovi inženjeri, ti radnici bili su slijepi za posljedice svojih djelovanja, uvjereni kako prodavaonice slatkiša i tvornice cipela ili dijelova mašina za druge firme, pomažu siromašnima da se izvuku iz svoje bijede, umjesto činjenice da ih sve dublje uvlače u tip ropstva koje podsjeća na nekadašnje na plantažama Juga.

Kao oni prethodni oblici eksploatisanja moderne su se sluge i robovi udružili vjerujući da je njima bolje nego onim nesrećnicima koji žive na marginama, u tamnim rupama Evrope, u džunglama Afrike ili u divljini uz američku granicu.

Borba sa samim sobom da li da nastavim u MAIN-u ili da prekinem postajala je pravo bojno polje.

Nema sumnje da je moja savjest htjela izići, ali ona druga strana o kojoj sam volio misliti kao o mojoj osobi iz poslovne škole, nije još bila sigurna. Moje lično carstvo neprestano se širilo; imao sam više zaposlenika, zemalja i dionica na berzi kao što je nabujao i moj vlastiti ego.

Uz zavodljivost novca i životnog stila te povišenog adrenalina zbog svoje moći, često sam se sjetio Klaudin kako me upozoravala: "Kad jednom uđeš u to, nikada više ne možeš izaći."Naravno da se Paula tome smijala: "Ma, šta ona zna?"Ja sam, pak, naglašavao da je Klaudin u mnogim stvarima imala pravo."To je bilo davno, život se mijenja. Bilo kako bilo, kakve to uopšte ima veze? Ti nisi zadovoljan sam sa sobom. Šta može Klaudin ili bilo tko drugi učiniti da bi se stvari još više pogoršale nego što već jesu?"

Tom se refrenu Paula uvijek vraćala, a ja sam se na kraju složio s njom. Priznao sam i sebi i njoj da sav novac, pustolovine i sav taj sjaj više ne opravdavaju zbrku, krivnju i stres.

Kao partner MAIN-a obogaćivao sam se i znao sam da ću, ako još duže ostanem, biti trajno zarobljen.

Jednog dana dok smo tumarali po plaži uz staro špansku tvrđavu Kartaginu, mjesto koje je proživjelo bezbrojne pomorske napade, Paula je zamislila pristup problemu koji meni nikada nije ni pao na pamet.

"Šta ako nikad ne progovoriš o onome što znaš", pitala je."Misliš da jednostavno ćutim?""Tačno. Nemoj im dati razloga da te progone. Zapravo, daj im sve šanse da te puste na miru, nemoj zamutiti vodu."

Ovo je uistinu imalo smisla - pitao sam se zašto se toga nikada nisam sjetio. Neću pisati knjige ili učiniti bilo što da dovedem na svjetlo dana istinu kako je ja vidim sada.Neću postati krstaš; umjesto toga, biću jednostavno osoba usredotočena na uživanje života, na turistička putovanja, možda na osnivanje porodice s nekim kao Paula.

Bilo mi je dosta, jednostavno sam želio van."Sve što te Klaudin naučila je prevara", doda Paula.

"Tvoj je život laž." Smiješila se velikodušno. "Jesi li u posljednje vrijeme pogledao svoje dokumente?"Priznao sam da nisam."Onda učini to", savjetovala me. Ja sam nekidan pročitala tekst na španskom. Ako imalo liči onome na engleskom, mislim da će ti biti vrlo zanimljivo."

Dok sam boravio u Kolumbiji, stigla je vijest da je Džejk Dauber, kao predsjednik MAIN-a, otišao u penziju.Kao što se očekivalo, Mekhalovom odlukom Bruno je zauzeo Dauberov položaj.Telefonske veze između Bostona i Barankilje su poludjele.Svi su očekivali da ću i ja uskoro biti unaprijeđen; na kraju, ja sam bio jedan od Bruninih najpovjerljivijih štićenika.

Te promjene i glasine bile su meni dodatni poticaj da bacim pogled na svoju poziciju.

Dok sam još bio u Kolumbiji, slijedio sam Pauline savjete i pročitao špansku verziju sažetka.

Šokirao me.

Vrativši se u Boston otvorio sam stranicu na engleskom izvorniku i otvorio sam primjerak časopisa MAINLINES od novembra 1978. godine. Taj broj korporacijinog časopisa opisao me u članku naslovljenom "Specijalisti nude klijentima MAIN-a nove usluge".

61

Page 62: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Jednom prije bio sam vrlo ponosan na taj sažetak i taj članak.Ali sada gledajući na njih kako ih vidi Paula, osjetio sam sve više ljutnju i depresiju.Građa u tim dokumentima predstavljala je namjernu prevaru, ako ne i laž. A imali su i dublji smisao, otkrivali su stvarnost koja je održavala naše doba i ulazila u srž našeg trenutnog ulaska u globalno carstvo; oni su sažimali strategiju proračunatu da se prenese slika izvana, a da se sakrije realnost u pozadini svega toga.

Na čudan način oni su bili simbol priče mog života, kao sjajilo koje prikriva sintetičku površinu.Naravno da mi nije bila neka velika utjeha da sam nosim velik dio odgovornosti za ono što je bilo uključeno u moj dosije.

Prema uobičajenim pravilima poslovanja od mene se zahtijevalo da stalno upotpunjavam taj i osnovni sažetak kao i svoj dosije popratnim informacijama o klijentima za koje radim i podacima o tipu posla koji obavljam.Ukoliko me neko iz marketinga želi uključiti u neki od projekata ili koristiti podatke o meni na bilo koji način, on se tada može poslužiti informacijama i izdvojiti ono što mu je konkretno potrebno.Na primjer, može istaći moje iskustvo na Srednjem istoku, na prezentaciji za Svjetsku banku ili druge multinacionalne forume.

Kad god bi se tako radilo, moralo se prije stvarnog objavljivanja podataka tražiti moje odobrenje za revidirani sažetak.No, kao i mnogi drugi MAIN-ovi radnici puno sam putovao pa su često učinjeni izuzeci.Tako su sažetak koji mi je Paula predložila da pročitam, te njegov ekvivalent na engleskom jeziku, za mene bili potpuna novost iako su pojedinačni podaci svakako bili dio moje karijere.

Na prvi pogled moj se sažetak činio prilično nevinim.Pod iskustvom stajalo je da sam zadužen za važne projekte u Americi, na Srednjem istoku, u Aziji i Latinskoj Americi, a sadržavao je revidirani popis tipova projekata: planiranje razvoja, ekonomske prognoze, potrebe za energijom itd.

Taj je odlomak završavao opisom moga rada u Mirovnim snagama u Ekvadoru; ipak, izostavljena je svaka povezanost sa samim Mirovnim snagama te se dobijao utisak da sam bio profesionalni menadžer kompanije za građevinski materijal, a ne dobrovoljac u Andama s malom grupom nepismenih seljaka koji proizvode opeku.Slijedio je dug popis klijenata. Obuhvaćao je i Međunarodnu banku za obnovu i razvoj (službeni naziv Svjetske banke), Banku za razvoj Azije, Vladu Kuvajta, Ministarstvo energije Irana, Arapsko-američku naftnu kompaniju u Saudijskoj Arabiji, Institut za resurse u hidraulici i elektrifikaciji, Perusahaan Umum Listrik Negara i brojne druge.

Ali ono što mi je privuklo pažnju, bio je podatak na kraju: Ministarstvo finansija SAD, Kraljevina Saudijska Arabija.Bio sam zapanjen da takav popis uspije prodrijeti u štampu, iako je to stvarno bio dio moga povjerljivog poslovnog dosijea.

ISKUSTVO

Džon M. Perkins je menadžer Odjeljenja za ekonomiku u sekciji Sistemi energije i okoline.Otkad je došao u MAIN gospodin Perkins angažovan je na najvažnijim projektima u Sjedinjenim Američkim Državama, Aziji, Latinskoj Americi i na Srednjem istoku.

Taj posao na kojem je on angažovan uključuje planiranje razvoja, ekonomske prognoze, prognoze potreba za energijom, marketinške studije, lociranje tvorničkih postrojenja, analizu lokacija goriva, studije ekonomske isplativosti, studije o učincima ekonomike i okoline, planiranje investicija i konzalting menadžmenta.Osim toga, mnogi su projekti uključivali i obrazovanje osoba u vezi s primjenom tehnika koje je gospodin Perkins razvio sa svojim osobljem.

U novije vrijeme gospodin Perkins je zadužen za projekt nacrta paketa računarskih programa za:

1) planiranje potreba za energijom i kvantifikaciju odnosa između učinaka ekonomskog razvoja i proizvodnje energije,

2) evaluaciju učinaka projekata u sociološkom, ekonomskom smislu i u odnosu na okolinu,

62

Page 63: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

3) primjenu Markovljevih ekonometrijskih modela na nacionalno i regionalno ekonomsko planiranje.

Prije nego se pridružio MAIN-u gospodin Perkins proveo je tri godine u Ekvadoru rukovodeći marketinškim studijama i organizujući upravljanje kompanijom za građevinski materijal.

Džon M. Perkins vodio je studiju o opravdanosti organizacije kooperative za štednju i kredite po cijelom Ekvadoru.

OBRAZOVANJE

Poslovna administracija, Univerzitet Boston.

Postdiplomski studiji: Konstruisanje modela, Inženjerstvo i ekonomika, Ekonometrija, Metode vjerovatnoće.

JEZICI

Engleski, španski.

PROFESIONALNA UDRUŽENJA

Američko udruženje ekonomista, Društvo za međunarodni razvoj.

PUBLIKACIJE

Markovljev proces primijenjen u prognoziranju potreba za energijom.

Makropristup prognoziranju energetskih potreba.

Model za opis direktnih i indirektnih međusobnih odnosa ekonomike i okoline.

Električna energija iz međusobno povezanih sistema.

Markovljeva metoda primijenjena na planiranje

PREPORUKE

Studije o prognoziranju

Marketinške studije

Studije o provedivosti

Studije o izboru lokacija

Studije o ekonomskom učinku

Planiranje investicija

Studije o ekonomskom učinku

Planiranje investicija

Studije o opskrbi gorivom

Planiranje ekonomskog razvoja

63

Page 64: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Programi obrazovanja

Upravljanje projektima

Planiranje raspodjele

Konsalting upravljanja

KLIJENTI

Arapsko-američka naftna kompanija, Saudijska Arabija

Azijska banka za razvoj

Korporacija "Boise Cascade"

Korporacija gradskih komunalnih službi

Daztonska kompanija "Energija & svjetlo"

Kompanija "General Electric"

Vlada Kuvajta

Institut za resurse hidraulike i elektrifikacije, Panama

Ministarstvo energije Iran

"New York Times"

Uprava za energetiku države Njujork

Perusahaan Umum Listrik Negara, Indonezija

Kompanija za elektrifikaciju i gas Južne Karoline

Tehničko udruženje industrije celuloze i papira

Korporacija "Union Camp"

Ministarstvo finansija Kraljevina Saudijska Arabija

Iako je nekolicina ljudi uticala na uspostavljanje skupine ekonomista, ona je uglavnom ostvarena naporima jednog čovjeka, Džona Perkinsa, koji je sada rukovodilac

MAIN

Stručnjaci nude MAIN-ovim klijentima nove usluge, autorka Paulin Kvelet.

Gledajući lica iza radnih stolova lako je primijetiti da je ekonomika i regionalno planiranje jedna od najnovije uspostavljenih disciplina u MAIN-u te se ujedno i najbrže razvija.

Dosad se nalazilo oko 20 stručnjaka u toj skupini sastavljenoj u razdoblju od sedam godina. Ti stručnjaci ne uključuju samo ekonomiste već i projektante gradova, demografe, stručnjake za tržište i prvog sociologa u MAIN-u. Iako je nekolicina ljudi uticala na uspostavljanje skupine ekonomista, ona je uglavnom ostvarena naporima

64

Page 65: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

jednog čovjeka, Džona Perkinsa, koji je sada rukovodilac. Angažovan kao savjetnik glavnom prognozeru, januara 1971. Džon je jedan od malobrojnih ekonomista koji su trenutno zaposleni u MAIN-u. Svoj prvi zadatak dobio je kad je postao član jedanaestočlanog tima stručnjaka kako bi bila izrađena studija o potrebama za energijom u Indoneziji.

"Htjeli su ustanoviti mogu li ja tamo preživjeti tri mjeseca", rekao je smijući se i prisjećajući se tog razdoblja.

Ali uz svoje iskustvo nije imao problema s "preživljavanjem". Upravo je proveo tri godine u Ekvadoru s kompanijom "Construction Materials Co-op", pomažući Kečunama, izravnim potomcima Inka. Džon kaže da su Indijanci izrabljivani na svom poslu izrade opeka pa ga je agencija u Ekvadoru zamolila da utemelji firmu "Co-op". Tada je unajmio kamion kako bi im pomogao prodavati opeke direktno potrošačima. Rezultat: dobici su narasli za 60%. Dijeljeni su među članovima saradničke kompanije, koja je nakon dvije i po godine brojila 200 porodica.

Bilo je to u ono vrijeme kad je Džon Perkins upoznao Einara Grejva (nekadašnjeg zaposlenika), koji je radio u gradu Paute u Ekvadoru na projektu hidroelektrane za MAIN.Oko godinu dana kasnije Džon je postao glavni prognozer, a kako su rasle potrebe klijenata i institucija poput Svjetske banke, odmah je shvatio da je MAIN-u potrebno više ekonomista.

Bilo je umetnuto zato da većina ljudi, unutar svjetskog kruga u kojem sam djelovao, shvati kako sam ja dio tima koji je vješto smislio posao vijeka, posao koji je izmijenio tok svjetske istorije, ali nikada nije dospio u novine. Pomogao sam kreirati ugovor koji je jemčio stalni dotok nafte Americi, osigurao dinastiju Saud i pružao podršku finansiranju Osame bin Ladena te zaštitu međunarodnim kriminalcima poput Idi Amina iz Ugande. Taj jedan jedini redak u sažetku o meni govorio je onima koji su bili upućeni u posao. Govorio je da je glavni ekonomista u MAIN-u vrlo upućena osoba.

Konačni paragraf članka iz MAINLINES-a bio je lična opservacija autora, a pogađala je direktno u srž:

Ekspanzija odjeljenja Ekonomika i regionalno planiranje imala je brz tempo, ipak Džon osjeća da je imao sreću u tome što je svaki pojedinac koga je zaposlio bio marljiv profesionalac. Dok je sa mnom razgovarao, sjedeći za svojim radnim stolom, bila je očita i zadivljujuća podrška koju pruža svom osoblju.

Činjenica je da nikad nisam pomislio o sebi kao o vrsnom ekonomisti. Diplomirao sam kao stručnjak za poslovnu administraciju na Univerzitetu u Bostonu i to s naglaskom na marketing. Uvijek sam bio slab u matematici i statistici. Na fakultetu Middlebury moj je glavni predmet bila američka književnost, pisanje mi je uvijek išlo od ruke. Moj položaj glavnog ekonomiste i menadžera Ekonomike i regionalnog planiranja nije se mogao pripisati mojim sposobnostima ekonomiste ili planera; znatno više to je bio rezultat moga pristanka da izrađujem tipove studija i zaključaka kakve su željeli moji šefovi i klijenti, kombinovane s prirodnom pronicljivošću za uvjeravanje drugih pomoću pisane riječi. Osim toga bio sam dovoljno pametan da zaposlim sposobne ljude, mnoge s magisterijem i nekoliko njih s doktoratom, dobivao sam osoblje koje je znalo puno više o tehničkoj strani moga posla nego ja sam. Nije ni čudo da je autor članka zaključio kako je "interes i podrška što je daje svojim zaposlenima očita i zadivljujuća."

Ja sam zadržao ta dva dokumenta i nekoliko drugih sličnih u gornjoj ladici svog pisaćeg stola i često sam im se vraćao. Kasnije sam se ponekad našao izvan svoje kancelarije, lutajući među stolovima svojih namještenika, gledajući ljude koji za mene rade, osjećajući se krivim zbog toga što sam im učinio i zbog takve uloge koju smo svi skupa odigrali proširujući ponor između bogatih i siromašnih. Razmišljao sam o ljudima koji svakodnevno umiru od gladi dok moji službenici i ja sam spavamo u prvorazrednim hotelima, hranimo se u najboljim restoranima i punimo svoje bankovne račune.

Razmišljao sam o činjenici da ljudi koje sam ja instruirao sada popunjavaju redove EHM-a. Ja sam ih doveo. Ja sam ih regrutirao i izvježbao. Ali to nije bilo isto kao kad sam se ja uključio. Svijet se pomaknuo, a korporatokratija je napredovala. Postali smo uspješniji i još štetniji. Ljudi koji rade za mene drugačija su vrsta. Nema više u njihovim životima poligrafa NSA ili Klaudin. Niko im to nije jasno izgovorio ni rekao što se očekuje od njih kako bi se nastavila misija globalne imperije. Oni nikad nisu čuli za termin prikriveni ekonomski ubica, pa čak ni za EHM, niti im je iko kazao da su u tome zauvijek. Oni su jednostavno naučili iz mog primjera i iz mog sistema

65

Page 66: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

nagrada i kazni. Znali su kako se očekuje da proizvedu tip studija i rezultata kakve ja želim. Njihove plate, božićni bonusi, zapravo sama njihova radna mjesta ovisila su o tome udovoljavaju li meni.

Ja sam naravno činio sve što je moguće da im olakšam teret. Pisao sam, držao predavanja i koristio svaku priliku da ih uvjerim u važnost optimističnih prognoza, velikih kredita, infuzija kapitala koje će potaknuti rast bruto društvenog proizvoda i učiniti svijet boljim. Trebalo je manje od deset godina da se dođe do ovog stepena gdje su zavođenje i vladavina sile dobili puno suptilniji oblik, neku vrstu nježnog stila pranja mozga. Sada su ti muškarci i žene, koji sjede ispred moje kancelarije s pogledom na Back Bay u Bostonu, odlazili u svijet da bi unaprijedili ideju globalnog carstva. U pravom smislu riječi ja sam stvorio njih jednako kao što je Klaudin stvorila mene. Ali za razliku od mene oni su zadržani u mraku neznanja.

Mnoge sam noći ležao budan razmišljajući, mučeći se tim problemima. Paulina primjedba na taj sažetak o meni otvorila je Pandorinu kutiju, a ja sam često osjećao ljubomoru prema svojim namještenicima zbog njihove naivnosti. Ja sam ih svjesno zavarao i radeći to štitio sam ih ujedno od njihove vlastite savjesti. Oni se nisu morali zamarati moralnim problemima koji su mene proganjali.

Dosta sam razmišljao i o ideji integriteta u poslu, o prividu naspram stvarnosti. Govorio sam sebi sam kako su ljudi varali jedni druge od početka svijeta. Legenda i folklor puni su bajki o iskrivljenoj istini i varljivim pogodbama: prodavači sagova koji varaju, pohlepni kamatari i krojači koji žele uvjeriti cara kako je njegovo ruho samo njemu nevidljivo.

Međutim, koliko god želio zaključiti da su stvari iste kao prije, da su spoljni izgled moga sažetka u MAIN-u i stvarnost iza njega samo odraz ljudske prirode, znao sam u dubini duše da to nije tako. Stvari su se izmijenile. Sada sam shvatio da smo dosegli novi stepen prevare, onaj koji će nas dovesti do propasti - ne samo u moralnom pogledu, već i u fizičkom i kulturnom - ukoliko uskoro ne sprovedemo znatne promjene.

Primjer organizovanog kriminala, činilo se, nudi metaforu. Mafijaški šefovi često počinju kao ulični lopovi. Ali s vremenom oni koji dođu na vrh izmjenjuju svoje lice. Počinju se odijevati u odlično skrojena odijela, vlasnici su legitimnih firmi i pričinjavaju se dijelom društva koje se razvija. Podupiru lokalna dobrotvorna udruženja pa ih zajednica poštuje. Lako posuđuju novac onima u velikoj stisci. Poput Džona Perkinsa u sažetku MAIN-a, ti ljudi izgledaju kao uzorni građani.

No ispod patine nalazi se trag krvi. Kad dužnici ne mogu da plate, ti ljudi im dolaze da uznu svoju funtu mesa. Ako to ne mogu, šakali napadaju svojim palicama za bejzbol. Konačno, kao posljednje sredstvo, pojavljuje se oružje.

Shvatio sam da moj sjaj glavnog ekonomiste i direktora Odjeljenja za ekonomsko i regionalno planiranje nije isto kao obična prevara prodavača sagova, nije nešto čega se kupac mora čuvati. Dio je to pokvarenog sistema usmjerenog na izigravanje lakovjernih kupaca ili primjenu najsuptilnijeg i najefikasnijeg oblika imperijalizma koji je svijet uopšte upoznao. Svaki od mojih zaposlenika takođe je nosio neki naslov - finansijski analitičar, sociolog, ekonomista, vodeći ekonomista, ekonometrijski stručnjak, stručnjak za cijene, itd. - ipak nijedno od tih zvanja nije označavalo ono što su zaista bili, na svoj poseban način svako od njih bio je EHM, a svi su služili interesima globalne imperije.

Ni činjenica o tim njihovim titulama nije sugerisala da smo svi mi samo sitni dio ledenog brijega. Svaka važnija međunarodna kompanija - od onih koje su reklamirale obuću i sportsku odjeću do onih koje su proizvodile tešku opremu - imala je svoje vlastite ekvivalente EHM-a. Napad je započeo i brzo je opasao zemljinu kuglu. Gusari su odbacili kožne jakne, obukli su poslovna odijela i zauzeli stav vrijedan poštovanja. Muškarci i žene dolazili su iz sjedišta kompanija u Njujorku, Čikagu, San Francisku, Londonu i Tokiju, poput bujice su prolazili svim kontinentima da uvjere podmitljive političare da dozvole svojim zemljama da budu okovane korporatokratijom, da navedu jadne ljude da prodaju svoja tijela radionicama i tekućim trakama tvornica.

Bilo je zabrinjavajuće saznati da su neizgovoreni detalji iza ispisanog teksta mog sažetka i članka definisali svijet magle i ogledala namijenjen da nas sve zadrži prikovanima za sistem, koji je moralno odbojan i konačno destruktivan sam prema sebi. Navevši me na čitanje između redova, Paula me tiho podstakla da učinim još jedan korak na putu koji će konačno promijeniti moj život.

66

Page 67: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Moj posao u Kolumbiji i Panami davao mi je mnoštvo mogućnosti da ostanem u kontaktu i posjećujem prvu zemlju koja je bila moj dom negdje daleko, vani. Ekvador je pretrpio dugi niz diktatora i desnih oligarha, rukovođenih političkim i trgoavčkim interesima SAD. Na neki način, ta zemlja bila je potpuna banana republika, a u njoj je korporatokratija već učinila bitan prodor.

Ozbiljna eksploatacija nafte u bazenu Amazona u Ekvadoru počela je krajem šezdesetih godina, a njena posljedica bila je talas kupovine, u kojem je mala grupa porodica koje su upravljale Ekvadorom pomogla u dovođenju zemlje u ruke međunarodnih banaka. One su podjarmile Ekvador velikim iznosima dugova poduprtih obećanjima o prihodima od nafte. Putevi i industrijska postrojenja, brane hidroelektrana, sistemi transmisije i distribucije i drugi projekti u vezi sa snabdijevanjem energijom nicali su po cijeloj zemlji. Ponovo - obogatile su se međunarodne projektantske i građevinske kompanije.

Čovjek čija se zvijezda uzdizala nad zemljom Anda bio je iznimak od tog pravila o političkoj korupciji i savezništvu s korporatokratijom. Haime Roldos bio je profesor na univerzitetu i advokat kad mu je bilo blizu četrdeset godina, a ja sam ga susreo nekoliko puta. Bio je privlačna i harizmatična osoba. Jednom sam uporno nudio da odletim u Kito i dobijem slobodnu uslugu konzaltinga kad god mu bude potrebno. Rekao sam to dijelom u šali, ali zato jer bih to bio rado učinio u vrijeme svoga dopusta - bio mi je drag i to sam mu ubrzo rekao, a uvijek sam tražio dobar izgovor da posjetim njegovu zemlju. On se smijao i nudio mi sličnu nagodbu govoreći da ga mogu nazvati kad god je potrebno pregovarati o mom računu za benzin.

Stekao je ugled kao populista i nacionalista, osoba koja snažno vjeruje u prava siromašnih i u odgovornost političara da prirodne izvore svoje zemlje koriste mudro.

Kad je 1978. počeo kampanju za predsjednika, privukao je pažnju svih sunarodnika i građana svih zemalja u kojima su stranci eksploatisali naftu - ili gdje su ljudi željeli nezavisnost od uticaja snažnih inostranih sila. Roldos je bio rijedak primjer modernog političara koji se nije bojao suprotstaviti situaciji status kvo. On je progonio naftne kompanije i ne baš tako suptilan sistem koji ih je podupirao.

Bio je, na primjer, optužio Summer Institute of Linguistics (SIL), evangelističku misionarsku grupu iz Sjedinjenih Država, da potajno sarađuje s naftnim kompanijama. Ja sam poznavao SIL i njegove misionare iz doba kad sam bio u mirovnim snagama. Ta organizacija ušla je u Ekvador kao i u mnoge druge zemlje pod izgovorom studiranja, snimanja i prevođenja autohtonih jezika.

SIL je intenzivno radio s plemenom Huaorani u predjelu bazena Amazona tokom početaka istraživanja izvora nafte, a tada se pojavio uznemiravajući uzorak pritiska.

Kad bi seizmolozi izvijestili sjedišta korporacija da određeno područje ima kvalitete koji ukazuju na vjerovatnost nafte ispod površine tla, SIL bi otišao na to mjesto i nagovorio domaće stanovništvo da se iseli s tog područja na rezervate koje su držali misionari; tamo će dobiti besplatnu hranu, smještaj, odjeću, medicinsku njegu i obrazovanje u misionarskom stilu. Uslov je bio da prepuste svoje posjede naftnim kompanijama.

Bilo je sve više glasina da SIL-ovi misionari koriste niz tajnih tehnika kako bi uvjerili plemena da napuste domove i presele se u misije. Često ponovljena priča bila je kako doniraju hranu punu laksativa - zatim nude lijekove da izliječe epidemiju proliva.

Nad cijelim područjem plemena Huaorani SIL je bacao iz aviona košare s hranom koje su imale dvostruko dno, a sadržavale su sitne radijske odašiljače, privezane na prijamnike u vrlo sofisticiranim komunikacijskim stanicama koje su vodili američki vojnici u vojnoj bazi "Shell". Kad god bi otrovna zmija ugrizla nekog člana plemena te bi se ovaj razbolio, pojavljivao bi se neko iz SIL-a s protivotrovom ili pravim lijekom - često u helikopteru naftne kompanije.

U prvim danima traženja nafte pet SIL-ovih misionara nađeni su mrtvi, odnosno probodeni su kopljima pripadnika plemena Huaorani. Kasnije su sami domoroci rekli da su to učinili kako bi dali na znanje SIL-u da ih se kloni. Te poruke nisu imale odjeka. Zapravo su na kraju imale suprotan rezultat. Rejčel Seint, sestra jednog od ubijenih ljudi,

67

Page 68: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

putovala je po Sjedinjenim Državama, pojavljivala se na nacionalnoj televiziji kako bi sakupila novac i podršku za SIL i naftne kompanije, za koje je tvrdila da pomažu "divljacima" kako bi postali uljuđeni i obrazovani.

SIL je dobijao finansijska sredstva od Dobrotvornog fonda "Rockefeller". Haime Roldos tvrdio je kako te veze s Rokefelerom dokazuju da je SIL stvarno front za krađu autohtonih posjeda i podsticanje traženja nafte; potomak porodice Džon D. Rokefeler utemeljio je "Standard Oil" - koji je kasnije prešao u veće kompanije uključivši "Chevron", "Exxon" i "Mobil".

Roldos mi se činio kao čovjek koji je kročio putem koji je utro Torihos. Obojica su se suprotstavila najvećoj svjetskoj sili. Torihos je želio vratiti Kanal, dok je Roldosovo snažno nacionalističko stajalište o nafti zaprijetilo najuticajnijim svjetskim kompanijama. Kao ni Torihos, ni Roldos nije bio komunista, već je ustao za prava svoje zemlje da odlučuje o vlastitoj sudbini. Kao što su predvidjeli za Torihosa, tako su i za Roldosa rekli da ga nikad Vašington neće tolerisati kao predsjednika; ako bude izabran stići će ga sudbina slična Arbenzovoj u Gvatemali ili Aljendeovoj u Čileu.

Činilo mi se da ta dva čovjeka mogu povesti novi pokret u Latinskoj Americi i njenoj politici i da taj pokret može biti temelj promjena koje će uticati na sve zemlje planeta. Ti ljudi nisu bili kao Kastro ili Gadafi, nisu bili u vezi s Rusijom ili Kinom, ili kao u slučaju Aljendea s međunarodnim socijalističkim pokretom. Ovi ljudi bili su popularni, inteligentni, harizmatični lideri, pragmatični umjesto dogmatski. Bili su nacionalno osviješteni, ali ne i protivamerički raspoloženi. Ako je korporatokratija bila sagrađena na tri stuba - najvažnije korporacije, međunarodne banke i vlade koje sarađuju - Roldos i Torihos pružili su šansu da se makne onaj treći stub vladine saglasnosti.

Onaj najveći dio Roldosove platforme bio je poznat pod imanom "taktika ugljikovodonika". Ta taktika utemeljena je na pretpostavci da je Ekvador najveći potencijal prirodnih izvora i da sve buduće iskorištavanje tog izvora mora biti obavljeno na takav način da donese najveću dobrobit najvećem postotku stanovništva. Roldos je čvrsto vjerovao u zadatak države da pomogne siromašnima i obespravljenima. Izrazio je nadu da će "taktika ugljikovodonika" u stvari biti primijenjena kao vozilo za donošenje socijalne reforme. Morao je hodati po tankoj žici, ipak, znao je da u Ekvadoru i u mnogim drugim zemljama ne može biti izabran bez podrške barem nekoliko najuticajnijih porodica, i da, ako i uspije pobijediti bez njih, nikad neće ostvariti svoje programe.

Lično sam osjetio olakšanje, jer Karter je bio u Bijeloj kući u kritično vrijeme. Usprkos pritiscima iz firme "Tehaco" i drugih naftnih interesa, Vašington je ostao poprilično izvan tih događanja. Znao sam da se to ne bi dogodilo pod vlašću bilo kojeg drugog čovjeka - republikanca ili demokrate.

Više od svih ostalih pitanja vjerujem da je "taktika ugljikovodonika" bila ta koja je uvjerila Ekvadorce da pošalju Haimea Roldosa, svog prvog demokratski izabranog predsjednika nakon niza diktatora, u predsjedničku palatu u Kitu. On je zacrtao temelje te politike 10. avgusta 1979. u svom inauguracijskom govoru:

"Moramo preduzeti efikasne korake kako bismo zaštitili energetske izvore zemlje. Država mora podupirati različitost svoga izvoza i ne smije izgubiti svoju ekonomsku nezavisnost. Naše odluke biće nadahnute samo nacionalnim interesima u neograničenoj odbrani naših suverenih prava."

Kad je stupio na dužnost, Roldos se morao usredsrediti na "Texaco", jer je do tada ova kompanija postala najvažniji igrač u naftnoj igri. Bio je to vrlo težak odnos. Naftni div nije vjerovao novom predsjedniku i nije želio biti dio neke politike koja bi mogla poslužiti kao model u drugim zemljama.

Govor koji je održao ključni savjetnik Roldosa, Hoze Karvahal sažeo je novi stav administracije:

"Ako partner ('Texaco') ne želi rizikovati da bi investirao za istraživanje, ili iskorištavati područja naftne koncesije, drugi partner ima pravo investirati i preuzeti to u vlasništvo...

Mi vjerujemo da naši odnosi sa stranim kompanijama moraju biti pravedni; moramo biti tvrdi u borbi; moramo biti spremni na svakojake pritiske, ali ne bi trebalo da pokazujemo strah ili kompleks inferiornosti u pregovorima s tim strancima."

68

Page 69: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Prvog dana 1980. godine donio sam odluku. Bio je to početak novog desetljeća. Za dvadeset i osam dana navršit ću trideset i pet godina. Zaključio sam da ću tijekom iduće godine učiniti bitnu promjenu u svom životu i da ću ubuduće pokušati slijediti primjer svojih heroja kao što su bili Haime Roldos i Omar Torihos.

Osim toga, dogodilo se nešto šokantno. Sa stajališta profitabilnosti, Bruno je bio najuspješniji predsjednik u istoriji MAIN-a. Usprkos tome, iznenada i bez upozorenja, Mek Hol ga je otpustio.

To što je Mek Hal otpustio Brunu pogodilo je MAIN poput potresa. Uzrokovalo je pomutnju i razmimoilaženja po cijeloj kompaniji. Bruno je imao određen broj protivnika, ali su i neki među njima bili začuđeni. Za mnoge zaposlene bilo je očito da je motiv svemu bila ljubomora. U razgovorima za stolom tokom ručka ili kafe ljudi su često šaputali da misle kako se Hal osjeća ugroženim od tog Brune, koji je od njega više od petnaest godina mlađi, a doveo je firmu do nivoa profitabilnosti.

"Hal nije mogao dopustiti Bruni da nastavi ostavljati tako dobar utisak," reče jedan od njih. "Hal je morao pretpostavljati da je samo pitanje vremena i da će Bruno preuzeti sve, a da će Hal ostati bez posla."

Kao da bi želio dokazati te teorije, Hal je imenovao Pola Pridija za novog predsjednika. Pol je nekad bio potpredsjednik u MAIN-u i to godinama, a bio je stručnjak za matice i vijke. Po mome je mišljenju bio mutan, sumnjiv čovjek koji klima glavom i klanja se mušicama predsjednika, a nikad mu neće zaprijeti nekim zvjezdanim profitima. Moje su mišljenje dijelili i mnogi drugi.

Za mene je Brunin odlazak bio razoran. On je bio lični mentor i ključni faktor u našem međunarodnom poslu. Pridi, sa druge strane, usredotočio se na domaće poslove i znao je malo, ako uopšte i jest nešto znao, o pravoj prirodi naših prekomorskih uloga. Morao sam se pitati kamo će kompanija sada odavde krenuti. Nazvao sam Brunu privatno i ustanovio da se ponaša vrlo filozofski.

"Pa dobro, Džone, on je znao da nema nikakva razloga", rekao je misleći na Hala, "tako sam ja zahtijevao vrlo visoku otpreminu i dobio je. Mek upravlja velikom količinom dionica i kad je već krenuo, nisam više ništa mogao učiniti." Bruno je rekao kako razmatra nekoliko ponuda visokih položaja u multinacionalnim bankama koje su nekad bile naši klijenti.

Pitao sam što misli da bi trebalo ja da učinim.

"Budi na oprezu", savjetovao je. "Mek Hal je izgubio konakt sa stvarnošću, ali mu to niko ne želi reći - posebno ne sada pošto je ovo meni učinio."

Krajem marta 1980. još u previranjima u vezi sa otkazom pošao sam na jedrenje oko Djevičanskih ostrva. Pridružila mi se Meri, mlada žena koja je radila za MAIN. Iako nisam o tome mislio kad sam odabrao lokaciju, sada znam da je istorija te regije bila faktor koji mi je pomogao da donesem odluku koja će početi ispunjavati moju novogodišnju odluku. Prva se najava dala naslutiti ranog poslijepodneva kad smo obilazili ostrvo St. Johns i ušli u Kanal ser Francisa Drejka, koji dijeli američke od britanskih Djevičanskih ostrva.

Kanal je naravno nazvan prema engleskom porazu španske zlatne flote. Ta me činjenica podsjetila na mnoge okolnosti tokom prošle decenije kad sam razmišljao o gusarima i drugim istorijskim likovima, kao što su Drejk i ser Henri Morgan, koji su napadali i pljačkali, ali su ipak bili hvaljeni - čak i proglašeni vitezovima - za svoja djela. Često sam se pitao, uzevši u obzir to da sam odgojen u poštovanju takvih osoba, zašto nisam imao grižu savjesti pri iskorištavanju zemalja kao što su Indonezija, Panama, Kolumbija i Ekvador. Toliki od mojih heroja - Itan Alen, Tomas Džeferson, Džordž Vašington, Daniel Bune, Dejvi Kroket, Luis i Klark, da nabrojim imena samo nekih - iskorištavali su Indijance, robove i zemlje koje nisu pripadale njima, a ja sam se poslužio njihovim primjerom da umanjim svoju krivicu. Sada, prolazeći kroz Kanal ser Francisa Drejka shvatio sam ludost svojih prethodnih opravdanja.

Sjetio sam se nekih stvari koje sam bezbrižno ignorisao godinama. Itan Alen proveo je nekoliko mjeseci na smrdljivim, pretrpanim zatvorskim brodovima, većinom prikovan u teške željezne okove, a zatim više puta u britanskoj tamnici. Bio je ratni zarobljenik, uhapšen 1775. u bitki kod Montreala, dok se borio za istu vrstu slobode

69

Page 70: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

kakvu sada traže za svoj narod Jaime Roldos i omar Torijos. Tomas Džeferson, Džordž Vašington i svi drugi naši preci riskirali su živote za slične ideale. Pobjeda u revoluciji nije prethodni zaključak; to su razumjeli kad bi gubili i bili obilježeni kao izdajice. Daniel Bune, Dejvi Kroket ili Luis i Klark takođe su izdržali velike tegobe i podnijeli mnoge žrtve.

A Drejk i Morgan? Malo mi je bio zamagljen taj dio istorije, ali sam se sjećao da je protestantska Engleska bila vrlo ugrožena od katoličke Španije. Morao sam dopustiti mogućnost da su Drejk i Morgan skrenuli u gusare kako bi pogodili u srce španskog carstva, na one brodove sa zlatom da bi odbranili svetinju Engleske, a ne iz same želje da uvećaju svoju slavu.

Kako smo jedrili po Kanalu, vezujući užad tu i tamo prema smjeru vjetra, približavajući se planinama, dižući se iz mora - ostrvo Great Thatch na sjeveru, a St. Johns na jugu - nisam sve to mogao izbrisati iz svojih misli. Meri mi je dodala pivo i pojačala ton pjesme Džimija Bufeta. Ipak, uprkos ljepoti koja me okruživala i osjećaju slobode koji obično donosi jedrenje, bio sam ljut. Pokušao sam to odbaciti. Popio sam pivo na brzinu.

Emocije me nisu napuštale. Razljutili su me ti glasovi iz istorije i način kako sam ih koristio da razumno opravdam vlastitu pohlepu. Bio sam ljut na svoje roditelje i na Tilton - onu osnovnu školu na vrhu brežuljka - koja mi je navalila na leđa sve to. Otvorio sam drugo pivo. Mogao bih ubiti Hala za to što je učinio Bruni. Drveni brod sa zastavom duginih boja jedrio je pokraj nas i pošao naprijed, jedra su mu se savijala s obje strane jureći niz vjetar po kanalu. Pet-šest mladića i djevojaka mahalo nam je i vikalo, hipiji koji su odjenuli saronge raznih boja, jedan par potpuno go bio je na pramcu. Bilo je očito po samom brodu i izgledu mladih da žive na brodu u komuni kao moderni gusari, slobodni i bez predrasuda.

Pokušao sam mahnuti im, ali me ruka nije poslušala. Osjećao sam se savladan ljubomorom.

Meri je stajala na palubi promatrajući ih kako se udaljavaju od naše krme. "Kako bi ti se svidio takav život", pitala je.

A tada sam znao. Nije bila stvar u mojim roditeljima, Tiltonu ili Meku Holu. Ono što sam mrzio bio je moj život. Moj. Odgovorna osoba, ona koju sam prezirao, bio sam ja sam.

Meri je nešto viknula. Pokazivala je preko luka krme. Došla mi je bliže. "Linester Bej", rekla je. "Sidrište za večeras."

Bilo je to tamo ugniježđeno u ostrvo Sent Džons, uvala u kojoj su gusarski brodovi usidreni čekali na zlatnu flotu koja prolazi tim vodama. Jedrio sam bliže njima, tada sam Meri dodao kormilo i krenuo na prednju palubu.

Dok je ona kormilarila brodom oko Votermelon Keja, ulazeći u prekrasan zaliv, ja sam spustio jedro te izvukao sidro iz ležišta. Ona je vješto spustila glavno jedro. Ja sam bacio sidro preko ruba, lanac je strugao dolje prema kristalno čistoj vodi, a brod se zaustavio. Kad smo se smjestili, Meri je otišla na plivanje i malo odrijemala. Ostavio sam joj poruku i odveslao čamcem na obalu, ostavivši ga na plaži ispod ruševina stare plantaže šećera. Tamo sam uz plićak dugo sjedio pokušavajući ne razmišljati, usredotočivši se na to da se oslobodim svih emocija. Ali nije mi uspijevalo.

Kasno poslijepodne potrudio sam se da se popnem uz strmi brežuljak i našao sam se na ivici strmih zidina stare plantaže gledajući dolje naš usidreni jedrenjak. Promatrao sam kako sunce zalazi prema Karibima. Sve je izgledalo vrlo idilično, ipak, znao sam da je plantaža oko mene nekada bila poprište neizrecivih jada; stotine afričkih robova tamo su preminule - puškama prisiljeni da grade veliki dvorac, da sade i žanju šećernu trsku i rade na mašinama koje su sirovu trsku pretvarale u osnovni sastojak ruma. Smirenost mjesta kao da je bila maska za njegovu brutalnu istoriju, čak je zaklanjala i bijes koji je kipio u meni.

Sunce se izgubilo iza stjenovitog ostrva. Po nebu se prostro širok crveni luk.

More je počelo da tamni i ja sam se suočio sa strašnom činjenicom da sam i sam bio rob, da se moj posao u MAIN-u nije sastojao samo u tome da se dugovima siromašne zemlje uvuku u globalnu imperiju. Moje preuveličane

70

Page 71: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

prognoze nisu bile samo sredstvo uvjeravanja; mislio sam da, kad mojoj zemlji treba nafta, možemo zatražiti i naš djelić kolača.

A moj položaj partnera nije bio samo da poduprem profitabilnost firme. Moj posao odnosio se i na ljude i njihove porodice, na ljude u srodstvu s onima koji su umrli da bi bio sagrađen zid na kojem sjedim, na ljude koje sam ja iskoristio.

Tokom deset godina bio sam nasljednik onih robovlasnika koji su ušli u afričke džungle i dovukli ljude na robovske brodove koji su već čekali. Moj je pristup bio znatno moderniji, profinjeniji - ja nikada nisam morao gledati tijela koja se bore za život, osjećati zadah tijela koja trunu ili slušati krikove agonije. Ali, ono što sam ja radio bilo je u svakom svom djeliću još gore i zbog toga što sam se iz toga mogao izvući, što sam uvijek mogao zanemariti lične aspekte, tijela, ljudsko meso i krikove, zbog toga sam u krajnjoj analizi bio još mnogo veći grešnik.

Ponovo sam pogledao dolje gdje sam bacio sidro, gdje se ono borilo sa sve jačom plimom. Meri se odmarala na palubi, vjerovatno pijuckala koktel i čekala da i meni doda čašu. U tom trenutku, gledajući je tamo u zadnjoj svjetlosti dana, tako opuštenu i punu povjerenja, pomislio sam što činim njoj i svima koji za mene rade, tim načinom na koji ih pretvaram u EHM-ove. Ja im činim ono što je Klaudin napravila meni, ali bez njene iskrenosti. Ja sam ih zavodio povišicama i unapređenjima da postanu robovlasnici, a oni su, kao i ja, bivali sve više okovani tim sistemom. I zarobljeni su.

Okrenuo sam se od mora, zaliva i purpurno crvenog neba. Zatvorio sam oči da ne vidim zidove koje su sagradili robovi, istrgnuti iz svojih afričkih domova. Pokušao sam sve to isključiti. Kad sam otvorio oči, zurio sam u veliku palicu, debelu kao palica za bejzbol, ali dvostruko dužu. Skočio sam, zgrabio palicu i počeo njome lupati o kamene zidove. Udarao sam zidove sve dok nisam pao od iscrpljenosti. Ležao sam zatim u travi promatrajući oblake kako prolaze iznad mene.

Konačno sam se uputio dolje prema plaži. Stajao sam gledajući našu jedrilicu usidrenu u azurnoj vodi i znao sam šta mi je činiti. Bio sam svjestan, ako se ikad vratim svom prethodnom životu u MAIN i u sve ono što je to predstavljalo, biću zauvijek izgubljen. Povišice plate, penzije, osiguranja i sl. Što duže ostanem, to teže će biti izvući se. Postao sam rob. Mogu nastaviti tući se kao što sam udarao one kamene zidove ili mogu pobjeći.

Dva dana kasnije vratio sam se u Boston. Prvog aprila 1980. ušao sam u kancelariju Pola Pridija i dao ostavku.Napuštanje MAIN-a nije bila jednostavna stvar. Pol Pridi nije mi povjerovao. Namignuo je i rekao: "Prvi april."

Ja sam ga uvjeravao da mislim ozbiljno. Sjećajući se Paulinog savjeta da ne činim ništa što bi mi stvorilo neprijatelje ili dalo razloga sumnjama da bih mogao iznijeti na vidjelo pravu prirodu posla EHM-a, istakao sam kako cijenim sve što je MAIN napravio za mene, ali da se moram pomjeriti dalje naprijed. Uvijek sam želio pisati o ljudima koje sam upoznao radeći za MAIN po cijelom svijetu, ali ni o čemu vezanom za politiku. Rekao sam da želim sarađivati sa časopisom "National Geographic" i sa drugim časopisima kao slobodan pisac i kako želim nastaviti putovanja. Izjavio sam svoju odanost MAIN-u i zaklinjao se da ću ih hvaliti na sva usta svakom prilikom. Konačno je Pol popustio.

Nakon toga svi su me pokušali odgovoriti od moje odluke da dam ostavku. Često su me podsjećali na to kako mi je ovdje dobro i čak su me proglasili ludim. Konačno mi je bilo jasno da niko ne želi povjerovati kako ja odlazim svojom voljom, barem djelimično, jer sam ih prisilio da razmisle i bace pogled sami na sebe. Ukoliko ja nisam poludio što odlazim, onda bi oni morali razmisliti o vlastitomu zdravlju u vezi s ostajanjem. Bilo im je znatno jednostavnije gledati me kao nekog ko je sišao s uma.

Posebno su zabrinjavajuće bile reakcije mog osoblja. U njihovim očima izgledalo je da ih napuštam, a na vidiku nije bilo snažnog nasljednika. No, ja sam već odlučio. Nakon svih tih godina kolebanja sada sam bio odlučan raščistiti rane.

Nažalost, nije sve baš išlo tako. Istina je, nisam više imao posao, a i kako sam bio daleko od punog partnerstva, isplata mog udjela dionica nije bila dovoljna za penzionisanje. Da sam ostao u MAIN-u još nekoliko godina postao

71

Page 72: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

bih milioner sa četrdeset godina kako sam nekad zamišljao; s trideset i pet godina bio je preda mnom dug put ispunjavanja tog cilja. April je u Bostonu bio hladan i sumoran.

Jednog me dana nazvao Pol Pridi i zamolio da dođem u kancelariju. "Jedan od klijenata prijeti da će nas napustiti," rekao je. "Oni su nas angažovali jer su željeli da im ti svjedočiš kao sudski vještak."

Puno sam o tome razmišljao. Do tog trenutka kad sam sjedio nasuprot Polu već sam donio konačnu odluku. Naveo sam svoju cijenu - iznos više od tri puta veći od onoga koliko je iznosila moja plata u MAIN-u. Začudo, pristao je, i to je bio početak moje karijere.

Nekoliko idućih godina bio sam odlično plaćen stručnjak, sudski vještak - prije svega ekspert američkih kompanija za primjenu električne energije, koje su tražile da komisija odobri gradnju više elektrana. Jedan od mojih klijenata bila je Kompanija javnih službi savezne države Nju Hampšir. Moj je posao bio pod zakletvom opravdati ekonomsku opravdanost vrlo sporne nuklearke Seabrook.

Iako nisam više direktno bio u vezi s Latinskom Amerikom, nastavio sam pratiti tamošnja događanja. Kao sudski vještak imao sam dosta vremena između pojedinih svjedočenja. Bio sam u kontaktu s dobrom prijateljicom, Paulom, i obnovio stara prijateljstva iz vremena svoga djelovanja u Mirovnim snagama u Ekvadoru - zemlji koja je iznenada iskočila u središte međunarodne naftne politike.

Jaime Roldos je napredovao. Ozbiljno je shvatio svoja predizborna obećanja i upravo je lansirao opšti napad na naftne kompanije. Činilo se da on jasno vidi stvari koje mnogi drugi s obje strane Panamskog kanala propuštaju ili ignorišu. On je shvatio podzemna strujanja koja su prijetila pretvaranjem svijeta u globalnu imperiju i davanjem minorne uloge građanima njegove zemlje, nekog statusa na granici ropstva. Kako sam čitao i novinske članke o njemu, bio sam pod utiskom njegovog zalaganja i sposobnosti da otkrije dublje probleme. A dublja značenja ukazivala su na činjenicu da ulazimo u novu epohu svjetske politike.

U novembru 1980. Karter je izgubio na izborima. Pobijedio je Ronald Regan. Ugovor o Panamskom kanalu o kojem je Karter pregovarao s Torijosom i situacija u Iranu, posebno taoci koji su zadržani u Američkoj ambasadi i neuspjeli pokušaj spasavanja talaca bili su glavni faktori. Ali događalo se i nešto bitno suptilnije. Predsjednik čiji je glavni cilj bio svjetski mir i koji se posvetio postizanju manje ovisnosti SAD o nafti, zamijenjen je čovjekom koji vjeruje da je pravo mjesto SAD na vrhu svjetske piramide koju štiti vojna sila, da je nadzor nad izvorima nafte gdje god oni postoje dio naše politike Manifesta sudbine. Predsjednik koji je instalirao solarne ploče na krov Bijele kuće zamijenjen je onim koji ih je dao ukloniti čim je zauzeo položaj u Ovalnom uredu.

Možda je Karter bio neefikasan političar, ali imao je viziju Amerike koja je bila definisana našom Deklaracijom o nezavisnosti. U retrospektivi, on se sada čini naivno arhaičnim, kao korak unazad prema idealima koji su stvorili ovaj narod i doveli toliko naših predaka na njene obale. Kad ga uspoređujemo s njegovim direktnim prethodnicima i nasljednicima, on je anomalija. Njegov pogled na svijet bio je nedosljedan s pogledom EHM-a.

S druge strane, Regan je definitivno tvorac globalne imperije, sluga korporatokratije. U doba njegovog izbora smatrao sam prikladnim to što je holivudski glumac, onaj koji slijedi naredbe date odozgo i koji zna koji pravac zauzeti. To bi bila njegova oznaka. On će okupljati ljude koji će upravljati naprijed i nazad od korporatijskih kancelarija visokih izvršnih direktora do bankovnih nadzornih odbora i u prostorije vlade. On će služiti ljudima koji naizgled služe njemu, ali zapravo vode Vladu - ljudi poput potpredsjednika Džordža H.V. Buša, ministra spoljnih poslova Džordža Šulca, ministra odbrane Kaspara Veinbergera, Ričarda Čeneza, Ričarda Helmsa i Roberta Meknamare. On će zastupati ono što ti ljudi traže: Ameriku koja ima nadzor nad svijetom i svim njegovim izvorima, svijet koji odgovara naredbama takve Amerike, američke vojske i jednog međunarodnog sistema trgovine i bankarstva, koji Amerika podupire kao glavni vođa globalne imperije.

Kad sam pogledao u budućnost, činilo se da ulazimo u razdoblje koje će za EHM-e biti jako dobro. Kad sam odabrao taj istorijski trenutak da iz svega izađem, bio je to novi zaokret sudbine.

72

Page 73: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Međutim, što sam više o tom razmišljao to sam se bolje s tim u vezi osjećao. Znao sam da mi je tempiranje ispravno. Šta je sve to značilo na dugi rok, to mi još nije bilo jasno; ipak znao sam iz istorije da carstva ne traju i da se klatno uvijek kreće u oba smjera.

Znao sam da se nekad divio Torihosu i aplaudirao je Karteru zbog njegovog odlučnog stava u vezi s pitanjem Panamskog kanala. Osjećao sam da Roldos sigurno neće biti mučitelj. Mogao sam se jedino nadati da će njegova odlučnost zapaliti svjetlo vođama drugih zemalja kojima je trebala ta vrsta inspiracije kakvu su ponudili on i Torihos.

Početkom 1981. Roldosova administracija formalno je predstavila Kongresu Ekvadora njegov novi zakon o ugljikovodicima. Ako bude primijenjen, on će donijeti reforme u odnose zemlje s naftnim kompanijama. Po mnogim standardima, zakon je smatran revolucionarnim pa i radikalnim. On je svakako imao za cilj da promijeni način na koji se vode poslovi. Njegov utjecaj će se osjetiti mnogo dalje od Ekvadora, u većini zemalja Latinske Amerike i po čitavom svijetu.

Naftne kompanije reagovale su kako se moglo predvidjeti - uklonile su sve prepreke. Odmah su krenule u napad. Njihovi službenici za odnose s javnošću otišli su na teren kako bi umirili Haimea Roldosa, a njihovi lobisti su se raširili po Kitu i Vašingtonu, s torbama punim prijetnji i isplata. Pokušavali su predstaviti prvog demokratski izabranog modernog predsjednika Ekvadora drugim Kastrom. Ali se Roldos nije dao zaplašiti. Odgovorio je proglašavanjem konspiracije između politike i nafte - i religije. Otvoreno je optužio Ljetni institut za lingvistiku da potajno sarađuje s naftnim kompanijama te tada na krajnje hrabar način - možda i bezobziran - naredio je da SIL izađe iz zemlje.

Samo nekoliko nedjelja pošto je poslao u kongres svoj paket zakona i nekoliko dana nakon što je istjerao misionare SIL-a, Roldos je upozorio sve zainteresovane strance, ne isključivši ni naftne kompanije, da će, ukoliko ne primijene planove koji bi pomogli ljudima u Ekvadoru, biti prisiljeni da odu iz zemlje. Održao je važan govor na Olimpijskom stadionu Atahualpa, u gradu Kito, a tada se uputio u malu zajednicu južnog Ekvadora.

Tamo je preminuo u čudnom plamenu helikoptera, 24. maja 1981. Svijet je bio šokiran. U Latinskoj Americi bili su bijesni. Novine diljem hemisfere sijevale su: "CIA ubistvo!" Osim činjenice da su ga mrzili Vašington i naftne kompanije, mnoge okolnosti koje su se pojavile činilo se da podupiru takve optužbe, a sumnje su pojačane kad je više činjenica postalo poznato. Nikad ništa nije dokazano, ali svjedoci tvrde da je Roldos bio unaprijed upozoren o pokušaju atentata, preduzeo je mjere uključivši i putovanje sa dva helikoptera. U posljednjem trenu jedan službenik njegovog obezbjeđenja uvjerio ga je da pođe baš u taj helikopter. A taj je eksplodirao.

Usprkos reakcijama iz svijeta, ta vijest jedva je i viđena u štampi SAD.

Osvaldo Hurtado preuzeo je dužnost ekvadorskog predsjednika. On je ponovo uspostavio Ljetni institut za lingvistiku i njegove sponzore - naftne kompanije. Do kraja godine objavio je ambiciozan program da se pojača posao na naftonosnim bušotinama, koji su sprovodile "Texaco" i druge strane kompanije u Gvajakil zalivu i u bazenu Amazona.

Omar Torihos, kad bi spominjao Roldosa, uvijek je govorio o njemu kao o "bratu". Priznao je da pati od noćne more o svojem vlastitom ubistvu; vidio bi sebe kako pada s neba u gigantskoj gorućoj kugli. To je bilo proročanstvo.

Bio sam zapanjen Roldosovom smrću, ali možda nije trebalo da budem. Nisam nipošto bio naivan. Znao sam sve o Arbenzu, Mosadeghu, Aljendeu, kao i o mnogim drugim ljudima čija imena nisu nikad dospjela u novine ili istorijske knjige, ali životi su im bili uništeni, a ponekad i prekinuti, jer su se pobunili protiv korporatokratije. Usprkos tome, bio sam šokiran. Bilo je to tako eklatantno.

Zaključio sam nakon našeg fenomenalnog uspjeha u Saudijskoj Arabiji da su takve akcije stvar prošlosti. Mislio sam da su šakali prebačeni u zoološki vrt. Sad vidim da nisam bio u pravu. Nisam uopšte ni posumnjao da Roldosova smrt nije bila nesreća. Imala je sve elemente ubistva kako ih planira CIA. Shvatio sam da je to učinjeno tako očito da bi bila poslata poruka. Nova Reganova administracija, upotpunjena imidžom Holivuda i brzim

73

Page 74: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

potezima kauboja, bila je upravo savršen način da se prenese takva poruka. Šakali su se vratili i htjeli su da to znaju Omar Torihos i svi drugi koji bi mogli pomisliti da se pridruže krstašima, protivnicima korporatokratije.

Ali Torihos nije oklijevao. Poput Roldosa, odbio je da bude preplašen. I on je protjerao Ljetni institut za lingvistiku i neumoljivo je odbijao da popustiti Reganovoj administraciji tj. njenim zahtjevima da se ponovo pregovara o Sporazumu o Kanalu.

Dva mjeseca nakon Roldosove smrti noćna mora Omara Torihosa se ostvarila. Poginuo je u avionskoj nesreći. Bilo je to 31. jula 1981.

Latinska amerika i cijeli svijet su se uzburkali. Torihos je bio poznat na cijeloj kugli zemaljskoj; respektovan je kao čovjek koji je prisilio Sjedinjene Države da prepuste Panamski kanal njegovim pravim vlasnicima i koji je nastavio da se suprotstavlja Ronaldu Reganu. Bio je pravi šampion ljudskih prava, šef države koji je raširio ruke izbjeglicama cijelog političkog spektra, uključivši i iranskog šaha; on je bio harizmatski glas za socijalnu pravdu, kako mnogi vjeruju, trebalo je da bude imenovan za Nobelovu nagradu za mir. Sada je mrtav. Izraz "CIA ubistvo" opet je stajao u naslovima članaka i uvodnicima.

Grejam Grin je svoju knjigu "Upoznavanje sa generalom", onu koja je nastala na putovanju kada sam ga sreo u hotelu "Panama", započeo sljedećim odlomkom: "U avgustu 1981. torbe su mi bile spakovane za moje peto putovanje u Panamu kad mi je stigla vijest putem telefona o smrti generala Omara Torihosa Herera, moga prijatelja i domaćina. Srušio se mali avion kojim je letio prema svojoj kući u Coclesitu, u panamskim planinama i nema preživjelih."

Nekoliko dana kasnije glas službenika bezbjednosti, pukovnika Čučua, ili Hozea de Hesusa Martineza, bivšeg profesora marksističke filozofije na Univerzitetu u Panami, profesora matematike i pjesnika, rekao mi je: "Bila je bomba u tom avionu. Ja znam da je u avionu bila bomba, ali vam ne mogu reći zašto preko telefona."

Ljudi su svagdje tugovali zbog smrti tog čovjeka, koji je zaslužio ugled branioca siromašnih i nezaštićenih, i zahtijevali od Vašingtona da otvori istragu o akcijama CIA. Međutim, nije bilo suđeno da se to dogodi. Bilo je ljudi koji su mrzili Torijosa, i to mnogi moćnici: predsjednik Buš, ministar odbrane Vejnberger i udruženi šefovi osoblja kao i uprava mnogih snažnih korporacija.

Vojno rukovodstvo je posebno dobijalo provizije po sporazumu Torijos – Karter, koji ih je prisilio da zatvore školu dviju Amerika i SAD Južnu komandu tropskog centra. Tako su šefovi imali ozbiljan problem. Morali su smisliti neki način da bi se došlo do novog sporazuma ili je trebalo da nađu neku drugu zemlju koja bi bila voljna primiti na svoj teren te poslove - što u završnim dekadama dvadesetog vijeka nije baš bio lak zadatak.

Naravno da je postojala još jedna opcija: riješiti se Torijosa, ponovo pregovarati te postići sporazum s njegovim nasljednikom.

Među Torijosovim neprijateljima bile su velike multinacionalne kompanije. Većina ih je imala bliske veze s političarima SAD, a bile su uključene u eksploataciju radne snage i prirodnih izvora u Latinskoj Americi - nafte, drveta, ruda, bakra, boksita i poljoprivrednog zemljišta. Uključene su bile i firme iz područja proizvodnje, komunikacija, brodarstva i prometa, kao i ostale korporacije orijentisane na tehnologiju i inženjerstvo.

"Bechtel group Inc." bila je prvi primjer ugodnog odnosa između privatnih kompanija i američke vlade. Dobro sam poznavao "Bechtel"; mi smo iz MAIN-a često blisko sarađivali s tom kompanijom, a njen glavni arhitekta postao je blizak prijatelj. To je najuticajnija američka projektantska i građevinska firma. Njen predsjednik i stariji funkcioneri uključivali su Džordža Šulza i Kaspara Vejnbergera, koji je prezirao Torijosa, jer je ovaj otvoreno koketirao s japanskim planom kako bi zamijenili postojeći Panamski kanal novim i još djelotvornijim. Takav postupak ne samo da bi prenio vlasništvo od SAD na Panamu, već bi ujedno isključio i "Bechtel" iz učešća u najuzbudljivijem i potencijalno lukrativnom projektantskom projektu vijeka.

74

Page 75: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Torijos se suprotstavio tim ljudima, a učinio je to na fin način, sa šarmom i smislom za šalu. Sada je mrtav i zamijenjen je Manuelom Norijegom, čovjekom kojem su nedostajali Torijosov duh, harizma i inteligencija, za koga su svi naslutili da neće moći parirati Reganima, Bušovima i svim "Bechtelima" svijeta.

Bio sam slomljen tom tragedijom. Proveo sam mnoge sate razmišljajući o svojim razgovorima s Torijosom. Jedne kasne večeri sjedio sam dugo zureći u njegovu fotografiju u nekom časopisu i prisjećao se svoje prve večeri u Panami, vožnje taksijem po kiši i zaustavljanja pred gigantskim plakatom: "Omarov ideal je sloboda" "Nije još izumljen projektil koji bi mogao ubiti ideal!" Zadrhtao sam cijelim tijelom sjetivši se tog natpisa, kao i one olujne noći.

Nisam mogao dokučiti bi li Torijos sarađivao s Karterom u želji da vrati Panamski kanal narodu kojem po pravu pripada i bi li ta pobjeda za pokušaje ublažavanja nesuglasica između socijalista i Latinske Amerike i diktatora toliko razljutila Regan-Bušovu administraciju da bi ga ova pokušala ubiti. Nisam znao da će jedne druge tmurne noći biti ubijen tokom rutinskog leta u svom Twin Otteru i da će veći dio svijeta izvan SAD biti uvjeren da je Torijosova smrt u dobi od pedeset dvije godine bila još jedno od serije ubistava CIA.

Da je Torijos poživio, svakako bi nastojao potisnuti sve veće nasilje koje je mučilo tolike narode u zemljama Srednje i Južne Amerike. Prema saznanjima možemo pretpostaviti da bi on pokušao postići neki dogovor i tako spriječiti da strane naftne kompanije u Ekvadoru, Kolumbiji i Peruu toliko uništavaju Amazon. Jedan od učinaka takvog djelovanja bilo bi smanjenje konflikata koje Vašington naziva ratom protiv droge i terorizma, a koje bi Torijos smatrao odgovorom očajnika da bi zaštitili sebe, svoje porodice i domove. Siguran sam da bi neki ljudi mogli biti primjer uloge nove generacije vođa u Amerikama, Africi i Aziji - nešto što CIA, NSA i EHM ne bi mogli dozvoliti.

U vrijeme Torijosove smrti nisam viđao Paulu nekoliko mjeseci. Izlazio sam sa drugim ženama, među ostalima i s Vinifred Grant, mladom koleginicom, stručnjakom za planiranje okoline, koju sam upoznao u MAIN-u, a njen je otac slučajno bio glavni arhitekta u "Bechtelu". Paula je izlazila s kolumbijskim novinarom. Ostali smo prijatelji, ali smo se složili da prekinemo našu romantičnu vezu.

Ja sam se borio sa svojim poslom sudskog vještaka, posebno da bih opravdao nuklearnu elektranu Seabrook. Često se činilo kao da sam se ponovo prodao ušavši u staru ulogu jednostavno radi zarade. U to vrijeme Vinifred mi je bila velika pomoć. Bila je veliki zaštitnik okoline, ali je ipak razumjela praktičnu potrebu opskrbe sve većim količinama električne energije. Odrasla je u području istočnog zaliva San Franciska, u Berkliju, te je i diplomirala na Univerzitetu Berkli. Znala je slobodno misliti, a njeni su pogledi na život bili suprotni od stavova mojih puritanskih roditelja ili En.

Naš se odnos razvio. Vinifred je uzela slobodno u MAIN-u pa smo zajedno jedrili mojim brodom niz obalu Atlantika prema Floridi.

Imali smo mnogo vremena i često smo ostavljali brod u raznim lukama dok bih ja avionom odlazio da svjedočim kao sudski vještak. Poslije smo odjedrili na Floridu, u Vest Palm Bič i iznajmili stan. Vjenčali smo se, a naša kći Džesika rođena je 17. maja 1982. Meni je bilo trideset i šest godina, znatno više nego svim drugim muškarcima ovdje kod Lamaze.

Dio mog posla na slučaju "Seabrook" bio je da uvjerim Komesarijat javnih službi savezne države Nju Hempšir kako je nuklearna elektrana najbolji i najekonomičniji izbor za proizvodnju energije u toj državi. Nažalost, što sam se duže bavio tim pitanjem, to sam više sumnjao u valjanost svojih argumenata. Literatura se stalno mijenjala i održavala razvoj istraživanja pa je svjedočila o tome da su mnogi alternativni oblici energije tehnički superiorni i ekonomičniji nego nuklearna energija.

Prevagnulo je mišljenje suprotno staroj teoriji da je nuklearna energija sigurna. Postavljala su se ozbiljna pitanja o integritetu popratnih sistema, obrazovanju operatera, ljudskoj sklonosti greškama, zamoru materijala i neprimjernosti odlaganja nuklearnog otpada. Počeo sam se neugodno osjećati u vezi sa stajalištem koje se očekivalo da zauzmem - za koje sam bio plaćen - i to pod zakletvom pred sudom. Istovremeno sam se uvjerio da neke od novih tehnologija koje se pojavljuju u proizvodnji energije nude metode koje mogu zaštititi okolinu. To je dijelom bila istina u području proizvodnje energije od sastojaka koji su prije smatrani otpadom.

75

Page 76: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Informisao sam jednog dana svoje šefove u kompaniji Nju Hempšir da više ne mogu svjedočiti njima u korist. Odustao sam od te vrlo unosne karijere i odlučio da stvorim novu kompaniju koja bi pomjerila neke nove tehnologije s radnih stolova projektanata i teorije prenijela ravno u praksu. Vinifred me potpuno poduprla, uprkos neizvjesnosti tog poslovnog poduhvata i činjenici da je prvi puta u životu osnivala porodicu.

Godine 1982., nekoliko mjeseci nakon rođenja naše kćeri Džesike, osnovao sam kompaniju "Independent Power Systems" (IPS) ("Nezavisni energetski sistemi), čija je misija bila, između ostalog, razvoj elektrana koje ne štete okolini i stvaranje modela koji bi podstakli druge da učine to isto. Bio je to posao visokog rizika, a većina naših konkurenata na kraju je propala. Nas su, međutim, spasile "koincidencije." Zapravo, bio sam uvjeren da je više puta neko pomogao, da sam bio nagrađen za svoje prethodne usluge i za svoju obavezu ćutanja.

Bruno Zamboti prihvatio je visoki položaj u Međuameričkoj banci za razvoj. Složio se da će pružati usluge u Odboru IPS-a i da će pomagati finansiranje novonastale kompanije. Dobili smo podršku i od firmi "Bankers Trust", "ESI Energy", "Prudential Insurance Company", "Chadbourne and Parke" (najveća pravnička firma na Vol Stritu, u kojoj je bio partner i bivši američki senator i ministar inostranih poslova Ed Muski), zatim "Riley Stoker Corporation" (inženjerska firma u vlasništvu "Ashland Oil Companyja", koja je konstruisala i gradila vrlo sofisticirane i moderne bojlere za elektrane). Mi smo čak imali i podršku Kongresa SAD, koji je izuzeo IPS od plaćanja posebnog poreza, a dao nam je i veliku prednost pred našim konkurentima.

Godine 1986. IPS i "Bechtel" istodobno - ali nezavisno jedan od drugoga - počeli su gradnju elektrana koje su primjenjivale najnovije tehnologije za spaljivanje otpada ugljena bez stvaranja kiselih kiša. Do kraja decenije te dvije elektrane napravile su revoluciju u industriji javno korisnih postrojenja direktno doprinoseći novim zakonima protiv zagađenja okoline. Dokazale su jednom zauvijek da se tzv. proizvodi otpada mogu pretvoriti u novu električnu energiju i da se ugljem može paliti, a ne stvarati kiselu kišu, te su tako pobili suprotne tvrdnje dotadašnjih uslužnih kompanija. I naša kompanija je, takođe, ustanovila da takve neprovjerene tehnologije može finansirati i mala nezaisna kompanija, preko Vol Strita i drugih konvencionalnih sredstava. Kao dodatni kvalitetu, IPS-ova elektrana slala je ventilirajuću toplinu stakleniku veličine tri i po rala za uzgoj vodenih kultura, umjesto da je dostavlja bezenima ili tornjevima na hlađenje.

Moja uloga predsjednika IPS-a dala mi je uticaj u cjelokupnoj energetskoj industriji. Imao sam poslovne kontakte s većinom uticajnih osoba: advokatima, lobistima, bankarskim investitorima i visokorangiranim izvršnim direktorima u najvažnijim firmama. Imao sam i prednost što je moj punac, koji je u "Bechtelu" proveo više od trideset godina, dospio do položaja glavnog arhitekte i tada je bio odgovoran za izgradnju grada u Saudijskoj Arabiji - direktnog efekta posla koji sam ja početkom sedamdesetih obavljao za vrijeme afere pranja novca Saudijske Arabije. Vinifred je odrasla uz svjetsko sjedište "Bechtela" blizu San Franciska i bila je član te korporativne porodice, a njen prvi posao nakon diplomiranja na Univerzitetu Berkeley bio je u "Bechtelu".

Energetska industrija prolazila je kroz fazu velikog restrukturisanja. Velike inženjerske kompanije okušavale su se u preuzimanju posla - ili barem da budu konkurenti - onim uslužnim firmama koje su prije uživale privilegiju lokalnog monopola. Deregulacija je bila parola dana, a pravila su se mijenjala preko noći. Stvarale su se brojne mogućnosti za ambiciozne ljude koji su se mogli poslužiti situacijom koja je zbunjivala i sudove i Kongres. Industrijski znalci koristili su i termin "era Divljeg zapada u energiji."

Jedna žrtva tog procesa bio je MAIN. Kao što je Bruno i predvidio, Mek Hol je izgubio dodir sa stvarnošću, a niko mu se to nije usudio reći. Pol Pridi nikad nije ni dobio kontrolu, a rukovodstvo MAIN-a ne samo da nije iskoristilo promjene koje haraju industrijom nego je napravilo i nekoliko fatalnih grešaka. Samo nekoliko godina poslije Brune i njegovih rekordnih dobitaka, MAIN je izgubio svoju ulogu EHM-a i našao se u finansijskoj stisci.

Partneri su prodali MAIN jednoj od velikih firmi za projektovanje i izgradnju koja je igrala na pravu kartu.

Dok sam ja 1980. za svoj udio dobio gotovo trideset dolara po dionici, ostali partneri pristali su na manje od polovine tog iznosa oko četiri godine kasnije. Na taj je način stotinu godina ponosne službe završilo u poniženosti. Tužno je bilo gledati kako kompanija pada, ali ja sam osjećao da sam se osvetio jer sam izišao kad sam ja to htio. Ime MAIN nastavilo se neko vrijeme u novom vlasništvu, ali je onda napušteno. Logo koji je nekad imao toliku težinu u zemljama cijeloga svijeta pao je u zaborav.

76

Page 77: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

MAIN je bio primjer firme koja se nije mogla nositi s izmijenjenim ozračjem u energetskoj industriji. Na suprotnom kraju spektra bila je kompanija koju smo mi iz struke smatrali fascinantnom: "Enron". Jedna od organizacija koje su najbrže napredovale u poslovima činilo se da je došla ni od kuda i odmah započela sklapati mamutske pogodbe. Većina poslovnih sastanaka započinje s nekoliko trenutaka lijenog čavrljanja dok se sudionici ne smjeste, natoče kafu i slože svoje papire; tih se dana čavrljanje odnosilo uglavnom na "Enron". Nitko izvana nije mogao dokučiti kako "Enron" uspijeva postizati tako čudesan uspjeh. Oni unutar kompanije samo su se smješkali nama ostalima i šutjeli. Povremeno pod pritiskom govorili bi o novim pristupima menadžmentu, o "kreativnom finansiranju" i o svojim zalaganjima pri angažovanju šefova koji znaju puteve u hodnicima moći, u glavnim gradovima po cijeloj Zemljinoj kugli.

Meni je sve to zvučalo kao novi tip tehnike EHM-a. Globalna imperija je stupala naprijed brzim korakom.

Za one među nama koje zanima nafta i međunarodna scena postojala je i druga tema o kojoj se često raspravljalo: potpredsjednikov sin Džordž V. Buš. Njegova prva energetska kompanija "Arbusto" (španski izraz za buš) bila je neuspješna, a spasena je 1984. spajanjem s firmom "Spectrum 7". Kasnije se "Spectrum 7" ponovo našao na ivici bankrota, a 1986. kupila ga je "Harken Energy Corporation". Džordž V. Buš zadržan je kao član odbora i konsultant s godišnjom platom od 120.000 dolara.

Svi smo pretpostavljali da je njegovom angažmanu pridonijela činjenica što mu je otac potpredsjednik jer su dostignuća mlađeg Buša kao izvršnog rukovodioca u naftnoj industriji bila sve osim garancije uspjeha. Činilo se takođe kako nije slučajnost što je "Harken" iskoristio priliku i prvi se put u svojoj istoriji proširio na strano tržište te počeo ozbiljno tražiti naftne investicije na Srednjem istoku. Magazin "Vanity Fair" izvijestio je: "Čim je Buš zauzeo mjesto u odboru, "Harkenu" su se počele događati divne stvari - nove investicije, neočekivani izvori finansiranja i odobrena prava za bušenje."

Godine 1989. "Amoco" je pregovarao s Vladom Bahreina za prva bušenja podalje od obale. Tada je potpredsjednik Buš izabran za predsjednika. Nedugo nakon toga je Majkl Ameen, konsultant u Stejt departmentu, bio zadužen za dogovaranje sastanaka novoizabranog američkog ambasadora Čarlsa Hostera i firme "Harken Energy" s Vladom Bahreina. Iznenada je "Amoco" zamijenjen "Harkenom", iako prije nije nikad bušio izvan jugoistočnog dijela Amerike, a nikad podalje od obale u arapskom svijetu. "Harken" je dobio ekskluzivna prava za bušenje nalazišta u Bahreinu. To je bilo dotad nečuveno. Za nekoliko sedmica cijena dionica "Harken Energya" narasla je više od 20 odsto, sa 4,50 na 5,50 dolara po dionici.

Čak i ljudi koji su se povremeno bavili energetikom šokirani su saznanjem o onome što se događalo u Bahreinu. "Nadam se da Dž. V. Buš ne čini nešto što će njegov otac morati platiti," rekao je jedan moj prijatelj pravnik koji se specijalizovao za energetiku, a bio je i pristalica Republikanske stranke. Uživali smo u koktelima u baru iza ugla Vol strita, na vrhu Svjetskog trgovačkog centra. Izrazio je čuđenje. "Pitam se je li to zaista vrijedno", nastavio je tužno klimajući glavom. "Je li karijera njegovog sina vrijedna toliko da riskira predsjednički položaj?"

Ja sam bio manje iznenađen od ostalih, ali pretpostavljam da je moje gledanje bilo neobično. Davno sam radio s vladama Kuvajta, Saudijske Arabije, Egipta i Irana. Bila mi je dobro poznata politika Srednjeg istoka. A znao sam i da su Buš kao i lideri "Enrona" bili dio mreže koju smo kreirali ja i moje kolege EHM-i: oni su bili feudalni plemići i vlasnici plantaža.

U tom sam razdoblju života shvatio da smo zaista u svjetskoj privredi ušli u novu eru. Događaji koji su pokrenuti dok je vladao Robert Meknamara, čovjek koji je nekad bio jedan od mojih uzora, koji je bio ministar odbrane i predsjednik Svjetske banke, eskalirali su više od mojih najcrnjih strahova. Tada je bio dominantan Meknamarin pristup, nadahnut kejnzijanskim pristupom ekonomiji, odnosno doktrinom J. M. Keznesa i njegovim zalaganjem za agresivno rukovodstvo. Koncepcija EHM-a proširila se da bi uključila sve vrste izvršnih organa u najrazličitijim granama poslovanja. Možda ih nije regrutovao ili profilirao NSA, ali su obavljali slične funkcije.

Jedina je razlika sada bila da se EHM-i, izvršni organi korporacija, nisu izravno bavili upotrebom finansijskih sredstava iz međunarodne bankarske zajednice. Dok je moja stara grana nastavila bujno napredovati, nova je varijanta poprimila aspekte koji su bili još pokvareniji. Tokom osamdesetih godina mladi ljudi podigli su se iz redova srednjeg menadžmenta vjerujući da svako sredstvo opravdava cilj. Globalna imperija je jednostavno bio staza prema povećanoj dobiti. Novi trendovi su tipizirani preko energetske proizvodnje gdje sam ja radio.

77

Page 78: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Zakon o politici regulisanja javnih usluga (PURPA) predložen je u Kongresu 1978. i prošao je čitav niz pravnih izazova te je konačno postao zvaničan zakon 1982. Kongres je izvorno imao u vidu zakon koji bi podsticao male, nezavisne kompanije, kakva je bila i moja, da razvijaju alternativna goriva i druge inovativne pristupe proizvodnji energije. Po tom zakonu je od najvažnijih kompanija za javne uslužne djelatnosti zahtijevano da kupuju energiju koju proizvode manje firme i to po fer i razumnoj cijeni. Ta politika bila je učinak Karterove želje da smanji ovisnost SAD o nafti - o cjelokupnoj nafti, a ne samo onoj uvezenoj. Namjera zakona bila je jasna - ohrabriti alternativne izvore energije kao i razvoj nezavisnih kompanija koje bi odražavale američki preduzetnicki duh. Međutim, stvarnost je pokazala nešto sasvim drukčije.

Tokom osamdesetih godina pa sve do u devedesete, naglasak je prebačen od preduzetništva na deregulaciju. Promatrao sam kako su većinu drugih malih nezavisnih kompanija progutale velike projektne i građevinske firme pa čak i same kompanije komunalnih usluga. Ove posljednje pronalazile su rupe u zakonu koje su im dopuštale formiranje holdinga koji su smjeli posjedovati i regularne uslužne kompanije kao i nezavisne korporacije za proizvodnju energije. Mnoge su od njih lansirale agresivne programe da bi nezavisne otjerale u stečaj, a zatim ih kupile. Druge su, pak, počinjale od nule i razvile svoje vlastite ekvivalente nezavisnih tvrtki.

Pomisao o smanjenju naše ovisnosti o nafti pošla je stranputicom. Regana su naftne kompanije jako zadužile; Buš je stvorio svoj lični imetak kao član naftne industrije. A većina ključnih igrača i članova kabineta tih dviju administracija bili su dio naftne industrije ili projektnih i građevinskih firmi koje su s tim blisko povezane. Naposljetku, nafta i građevinarstvo nisu bili suprotstavljeni; mnogi članovi Demokratske stranke su se na njima obogatili, odnosno imali su svoj udio.

IPS je zadržao svoju viziju energije koja ne šteti okolini. Mi smo bili odani primarnim ciljevima PURPA i činilo se da vodimo lijep život. Bili smo jedna od rijetkih nezavisnih firmi koja, ne samo da je preživjela već je i napredovala. Ne sumnjam u to da su razlog bile i moje bivše usluge korporatokratiji.

Ono što se događalo na polju energetike bilo je i simbol trenda koji je utjecao na čitav svijet. Briga za društveno blagostanje, okolinu i druga pitanja kvalitete života bila su drugorazredna prema pohlepi. U tom procesu znatan je naglasak stavljen na podsticanje privatnog poslovanja. Isprva se to opravdavalo na teoretskoj osnovi i idejom da je kapitalizam superioran te mora pobijediti komunizam. Ipak je na kraju takvo opravdanje bilo nepotrebno. Jednostavno se a priori prihvatalo da je nešto iskonski bolje u projektima u vlasništvu bogatih investitora, a ne vlade. Međunarodne organizacije kao što je Svjetska banka, vjerovale su u takvu ideju i zastupale deregulaciju i privatizaciju sistema vode i odvodnje, mreže komunikacija, mreže dalekovoda i drugih dijelova infrastrukture koji su do tada bili u rukama vlade.

Iz toga proizlazi da je lako proširiti koncepciju EHM-a u veću zajednicu, poslati izvršne organe širokog spektra poslova na zadatke koji su prethodno bili rezervisani samo za nas nekolicinu koji smo regrutovani u ekskluzivni klub. Ti rukovodioci su se raširili po svijetu. Tražili su najjeftinije radnike, najpristupačnije izvore i najveća tržišta. Oni su u svom pristupu bili nemilosrdni. Kao i njihovi prethodnici EHM-ovi - kao što sam i ja radio u Indoneziji, Panami i Kolumbiji - i oni su nalazili način kako bi opravdali svoja nedjela. Kao i mi, i oni bi obmanuli područja i cijele zemlje. Obećavali su blagostanje, nalazili načine da se te zemlje pomoću privatnog sektora iskopaju iz dugova. Gradili su škole i autoputeve, darivali telefone, televizore i pružali zdravstvene usluge.

Na kraju su ipak odlazili ukoliko su našli jeftinije radnike ili dostupnije izvore negdje drugdje. Kad su napustili neku zajednicu, čije su nade prije toga pobudili, posljedice su obično bile razorne, ali se to, očito, radilo bez trenutka oklijevanja ili pitanja vlastitoj savjesti.

Ipak, pitao sam se kako sve to djeluje na njihovu psihu, jesu li i na trenutak posumnjali kao što sam ja. Jesu li ikad stajali pored zagađenog kanala i promatrali mladu ženu koja se pokušava okupati dok je uzvodno neki starac maločas zagadio vodu? Zar nije postojao nikakav Hauard Parker, koji bi postavio sva neugodna pitanja?

Iako sam uživao u uspjesima svoga IPS-a i u svom porodičnom životu, nisam mogao izbjeći trenutke jake potištenosti. Sad sam kao otac malene djevojčice bio zabrinut za budućnost koju će ona naslijediti. Opterećivala me krivica za udio koji sam ja u svemu imao.

78

Page 79: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Takođe, gledao sam unazad i vidio vrlo uznemirujuću istorijsku tendenciju. Moderan međunarodni finansijski sistem stvoren je krajem Drugoga svjetskog rata na sastanku vođa mnogih zemalja održanom u Breton Vudsu, u mojoj saveznoj državi - Nju Hempširu. Osnovani su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond kako bi ponovo bila izgrađena razorena Evopa, a i postigli su znatne uspjehe.

Sistem se brzo širio i uskoro su ga sankcionisali svi važni saveznici SAD te ga njegovali kao lijek protiv svih otpora. Uvjeravali su nas da će nas spasiti od zlih ralja komunizma. Ali, nisam mogao izbjeći svoje pitanje gdje će nas to sve skupa odvesti.

Do kraja osamdesetih s propašću Sovjetskog Saveza i svjetskog komunističkog pokreta postalo je očigledno da cilj nije bio sprečavanje komunizma. Bilo je isto tako očito da će globalna imperija ukorijenjena u kapitalizmu imati slobodu upravljanja.

Kao što primjećuje Džim Garison, predsjednik Foruma država svijeta:

Uzevši kumulativno integraciju svijeta kao cjeline, posebno u smislu ekonomske globalizacije i mitskih kvaliteta "slobodnih tržišta" kapitalizma, ona predstavlja "istinsku imperiju" sama po sebi... Nijedan narod svijeta nije se uspio oduprijeti prisilnoj magnetičnosti globalizacije. Malo ih je izbjeglo "strukturno prilagođavanje" i "uslove" Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda ili arbitraže Svjetske trgovinske organizacije, onih međunarodnih finansijskih institucija koje, iako su neadekvatne, još određuju šta ekonomska globalizacija znači, koja su njena pravila te ko biva nagrađen za popuštanje, odnosno kažnjen zbog prekršaja. Takva je moć globalizacije da ćemo vjerovatno još za života vidjeti integraciju, iako ne jednako svih nacionalnih ekonomija na svijetu, u jedan globalni sistem slobodnog tržišta.

Dok sam se tako zaokupljao tim pitanjima, odlučio sam da je vrijeme da napišem knjigu koja bi sve rekla, pod naslovom "Prikriveni ekonomski ubica", ali nisam ni pokušao djelo zadržati u tajnosti. Ni danas nisam tip autora koji piše u izolaciji. Nalazim da je nužno razgovarati o djelu koje pišem. Dobijam  inspiraciju od drugih ljudi, a i obraćam im se da mi pomognu da se sjetim i da iz druge perspektive pogledamo na događaje iz prošlosti. Volim čuti njihove utiske. Shvatam da to može biti rizično, ali ne nalazim nijedan drugi način pisanja. Tako nije bila tajna da pišem knjigu o svom razdoblju života provedenom u MAIN-u.

Jednog poslijepodneva 1987. drugi bivši partner MAIN-a pozvao me i ponudio vrlo profitabilan konsultantski ugovor za "Stone & Webster" inženjersku korporaciju (SWEC). U ono doba SWEC je bila jedna od prvih projektantskih i građevinskih tvrtki i pokušavala je učvrstti svoj položaj u primjenljivom okruženju svjetske energetike. Čovjeku s kojim sam kontaktirao obećao sam da ću izvještaj podnijeti njihovoj novoj firmi kćeri, nezavisnoj grani koja je formirana po uzoru na kompanije kao moj IPS. Laknulo mi je kad sam saznao da se neće od mene tražiti da se umiješam u bilo kakav međunarodni projekt tipa EHM-a.

U stvari, rekao mi je da se od mene neće očekviati da mnogo radim. Bio sam jedan od malobrojnih koji su utemeljili i uspješno upravljali svojom nezavisnom energetskom firmom, a imao sam i velik ugled u industriji.

Primarni interes SWEC-a bio je da se koristi mojim sažetkom i da me uključi u svoj popis savjetnika, što je bilo legalno i slijedilo je uobičajenu praksu industrije. Ponuda mi je bila posebno privlačna, jer sam iz niza okolnosti razmišljao da prodam IPS. Pomisao da uđem u SWEC i da dobijam dobar novac bila je dobrodošla.

Onog dana kad su me angažovali, glavni izvršni upravnik (CEO) iz SWEC-a pozvao me na privatni ručak. Neformalno smo čavrljali neko vrijeme i dok je to trajalo, primijetio sam da je jedan moj dio željan da se vrati u konsultantski posao, odnosno da podijeli odgovornost upravljanja komplikovanom energetskom kompanijom i ujedno da bude odgovoran za više od stotinu ljudi dok se gradi neko postrojenje te da se bavi svim i svačim što je vezano s izgradnjom i funkcionisanjem elektrana. Već sam imao viziju kako ću potrošiti obilan honorar koji sam očekivao da mi ponude. Odlučio sam da to, uz ostalo, potrošim tako da stvorim neku neprofitnu organizaciju. Kad smo bili kod deserta, moj domaćin započeo je razgovor o knjizi koju sam već objavio "Navika bez stresa". Rekao mi je da je čuo mnogo lijepoga s tim u vezi. Tada me pogledao ravno u oči. "Namjeravate li napisati još koju knjigu", pitao je.

79

Page 80: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Želudac mi se stegnuo. Odjednom sam shvatio o čemu je zapravo riječ. Nisam oklijevao. Rekao sam: "Ne. Nemam sada namjeru da pokušam objaviti nikakvu knjigu."

"To mi je drago čuti", rekao je. "Mi u ovoj kompaniji cijenimo privatnost. Jednako kao i MAIN."

 "To razumijem."

Naslonio se smješkajući se i izgledalo je da se opušta. "Naravno, knjige kao što je Vaša zadnja, o tome kako se baviti stresom i sličnim problemima, savršeno su prihvatljive. One mogu ponekad i unaprijediti čovjekovu karijeru. Kao konsultant SWEC-a potpuno ste slobodni da objavite takvu vrstu knjige." Pogledao me kao da očekuje kakav odgovor.

"To je korisno znati."

"Da, savršeno prihvatljivo. Ipak nije potrebno ni spomenuti da nikad nećete navesti ime ove kompanije u svojim knjigama i da nećete govoriti ni o čemu što ima dodirne tačke s prirodom našeg poslovanja ovdje ili posla koji ste obavljali u MAIN-u. Nećete navoditi političke teme ili bilo koji posao s međunarodnim bankama i razvojnim projektima." Gledao me. "To je jednostavno pitanje povjerenja."

"To se razumije", uvjerio sam ga. Na tren kao da mi je srce prestalo kucati. Vratio se onaj stari osjećaj sličan onima koje sam upoznao u vezi s Hauardom Parkerom u Indoneziji i dok sam se vozio kroz glavni grad Paname uz Fidela ili dok sam sjedio u kolumbijskom kafiću s Paulom. Prodajem se - ponovno. Ovo nije bilo mito u pravnom smislu - bilo je savršeno legitimno da kompanija plati kako bi unijela moje ime na popis, da me pozove kad treba savjet ili da se povremeno pojavim na sastanku, ali shvatio sam pravi razlog zašto me angažuju. Ponudio mi je godišnji honorar koji je bio jednak plaći nekog od poslovnih rukovodilaca. Kasnije istog poslijepodneva sjedio sam zbunjen na aerodromu, čekajući svoj let nazad za Floridu. Osjećao sam se kao prostitutka. Još gore od toga, osjećao sam da sam izdao svoju kćer, svoju porodicu i domovinu. A ipak sam sebi rekao da nemam mnogo izbora. Znao sam da bi, u slučaju da ne prihvatim to mito, uslijedile prijetnje.

Torihos je bio mrtav, ali Panama je i dalje imala posebno mjesto u mom srcu. Živeći na jugu Floride, imao sam pristup mnogim izvorima informacija o tekućim događajima u Srednjoj Americi.

Torihosova ostavština i dalje je živjela premda su je filtrirali ljudi koji nisu bili nadareni njegovim saosjećanjem i snagom karaktera. Nakon njegove smrti nastavljeni su pokušaji da se smire pobune po cijeloj polulopti jednako kao što je čvrsta bila i odluka Paname da sve ostane prema dogovoru iz Sporazuma o Panamskom kanalu.

Nasljednik Torihosa, Manuel Ortega na početku je izgledao kao da prati stope svoga mentora. Nikada ga nisam lično upoznao, ali prema svim izvještajima, on je pokušao napredovati u pitanjima latinoameričke sirotinje i ugnjetavanja.

Jedan od najvažnijih njegovih projekata bio je nastavak istraživanja o mogućnostima da bude sagrađen novi kanal koji bi projektovali i izgradili Japanci. Kako se moglo očekivati, to je izazvalo veliki otpor Vašingtona i privatnih kompanija iz SAD. I sam Norijega piše:

Državni sekretar Džordž Šulc prije je bio izvršni direktor u multinacionalnoj građevinskoj kompaniji "Bechtel"; ministar odbrane Kaspar Vajnberger bio je potpredsjednik "Bechtela". "Bechtelu" bi bilo najmilije zaraditi milijarde dolara javnih prihoda koje bi stvorila izgradnja kanala... Administracija Reagana i Buša pribojavala se mogućnosti da bi Japan možda mogao dominirati mogućim projektom izgradnje novog kanala. Ne samo da je postojala neopravdana zabrinutost o bezbjednosti, bilo je tu i pitanje trgovačkog rivaliteta. Građevinske kompanije SAD mogle bi izgubiti milijarde dolara.

Ali, Noriega nije bio Torihos. Nije imao harizmu i integritet svoga prethodnika i šefa. S vremenom je stekao nezgodnu reputaciju u vezi s korupcijom i krijumčarenjem droge pa je osumnjičen za organiziranje ubistva svog političkog rivala Huga Spadafora.

80

Page 81: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Noriega je stekao ugled kao pukovnik koji je vodio jedinicu G-2 panamskih odbrambenih snaga, tj. Komandu vojne obavještajne službe koja je bila nacionalna veza s CIA. U tom svojstvu on je uspostavio blisku vezu sa direktorom CIA Vilijamom J. Kejsijem. CIA je iskoristila tu vezu da unaprijedi svoju djelatnost po cijelim Karibima, Srednjoj i Južnoj Americi. Na promjer, kad je Reganova administracija željela Kastra unaprijed da upozori o invaziji na Grenadu 1983, Kejsi se obratio Noriegi zamolivši ga da mu bude glasnik. Pukovnik Noriega pomogao je CIA da se uvuče u Kolumbiju i druge kartele droge.

Do 1984. Noriega je promovisan u generala i glavnog komandanta Odbrambenih snaga Paname. Pričalo se da je Kejsija po dolasku u glavni grad Paname na aerodromu dočekao šef lokalne CIA, a on je upitao: "Gdje je moj momak? Gdje je Noriega?" Kad je general posjetio Vašington, njih dvojica su se privatno sreli u Kejsijevom domu. Mnogo godina kasnije Noriega će priznati da mu je njegova bliska veza s Kejsijem davala osjećaj nepobjedivosti. Vjerovao je da je CIA, kao i G-2, najjača grana vlade u njegovoj zemlji. Bio je uvjeren da će ga Kejsi štititi usprkos njegovom stajalištu u vezi sa Sporazumom o Panamskom kanalu i vojnim bazama SAD u zoni kanala.

Na taj način, dok je Torihos bio međunarodna ikona pravde i jednakosti, Noriega je postao simbol korupcije i dekadencije. Njegova zloglasnost u tom pogledu bila je jasna kad se 12. juna 1986. u "New York Timesu" pojavio s naslovnicom i člankom naslovljenim: "Jaki čovjek Paname u trgovini drogom i nelegalnom novcu." Taj ekspoze koji je napisao reporter, nosilac Pulicerove nagrade, tvrdio je kako je general tajni i ilegalni partner u raznim poslovima Latinske Amerike; da je špijun i za SAD i za Kubu te da djeluje kao neka vrsta dvostrukog agenta; da je G-2 po njegovoj komandi zapravo skinuo glavu Hugu Spadafori i da je Noriega lično vodio "najvažniju organizaciju vezanu za droge u Panami." Uz članak je bio i vrlo negativan portret generala, a nastavak sljedećeg dana sadržavao je još više detalja.

Povezano s ostalim problemima, Noriega je, takođe, bio opterećen američkim predsjednikom, koji je patio od problema slike u javnosti, a što su novinari spominjali kao "faktor kilavca" koji se odnosi na Džordža H. W. Buša. To je dobilo posebno značenje kad je Noriega neumoljivo odbio razmisliti o petnaest godina produženja Škole svih Amerika. Generalovi memoari daju nam zanimljiv uvid:

"Koliko smo mi bili ponosni i odlučni nastaviti Torihosovu baštinu, toliko Sjedinjene Države nisu htjele da se dogodi išta od toga. One su željele produžiti ili pregovarati o nastavku te tvorevine (School of the Americas), govoreći da je, u pojačanim pripremama za rat u Srednjoj Americi, još trebaju. Ali ta Škola svih Amerika nama je bila neugodna. Mi nismo htjeli na našem tlu imati teren za trening odreda smrti i desničarskih vojnih represivnih snaga.

Možda je zbog toga svijet to trebalo da predvidi, ali je u stvari bio iznenađen kad su 20. decembra 1989. SAD napale Panamu, a prema izvještajima, bio je to najjači napad na grad vazdušnim snagama od Drugog svjetskog rata. To je bio ničim izazvan napad na civilno stanovništvo. Panama i njen narod nisu predstavljali nikakvu prijetnju Sjedinjenim Državama ili bilo kojoj drugoj zemlji. Političari, vlade i tisak po cijelom svijetu osudili su jednostranu akciju SAD kao jasno kršenje međunarodnog prava.

Da je ta vojna akcija bila usmjerena protiv zemlje koja je počinila masovno ubistvo ili kršenje ljudskih prava, na primjer - Pinoče u Čileu, Stroesner u Paragvaju, Somosa u Nikaragvi, D'Aubuison u Salvadoru ili Sadam u Iraku - svijet bi vjerovatno to razumio."

Međutim, Panama nije počinila ništa slično; ona se jednostavno usudila suprotstaviti željama šake moćnih političara i izvršnih organa korporacija.

Ona je insistirala na tome da Sporazum o Panamskom kanalu bude poštovan, vodila je razgovore o mogućnosti izgradnje novog kanala uz japansko finansiranje i udio japanskih građevinskih kompanija. Posljedica je bio razorni napad. Noriega kaže ovako:

Ja želim to reći vrlo jasno: kampanja destabilizacije lansirana je u Sjedinjenim Državama 1986, a završila 1989. invazijom na Panamu. Ona je bila posljedica odbijanja SAD da prihvati bilo koji scenario u kojem bi ubuduće kontrola nad kanalom mogla doći u ruke nezavisne, suverene Paname - poduprte Japanom... Šulc i Vajnberger su u međuvremenu, maskirani u službena lica koja rade za javni interes, i koristeći se neznanjem naroda o ekonomskim interesima moćnika kakve predstavljaju, izgradili propagandnu kampanju da me uklone.

81

Page 82: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Opravdanje službenog Vašingtona za napad temeljilo se na jednom čovjeku. Jedini razlog SAD da pošalje mlade momke i djevojke da dovode u opasnost svoje živote i svoju savjest ubijajući nevine ljude i nepoznat broj djece, da zapale veliki dio grada Paname, bio je Noriega. On je opisan kao zlo, kao narodni neprijatelj, čudovište koje diluje drogu, a kao takav postao je dobar izgovor administraciji za masovnu invaziju na zemlju sa dva miliona stanovnika - koja je slučajno bila smještena na najvrednijem dijelu svijeta, pogotovo što se tiče nekretnina.

Ja sam taj napad doživio kao zabrinjavajući do te mjere da me bacio u depresiju, koja je dugo trajala. Znao sam da Noriega ima ličnu gardu, ali nisam mogao da ne pomislim da su ga šakali mogli izvući na isti način kao Roldosa i Torihosa. Sumnjao sam da je većinu njegovih tjelohranitelja uvježbalo američko vojno osoblje i mogli su vjerovatno biti plaćeni da gledaju na drugu stranu ili da sami izvedu ubistvo.

Što sam više čitao i razmišljao o invaziji na Panamu, sve sam više bio uvjeren da je ovo signal kako se politika SAD vraća starom stvaranju carstva, da je Bušova administracija odlučna da postane još bolja od Reganove i da želi da pokaže svijetu kako neće oklijevati u primjeni velike sile da bi postigla svoje ciljeve. Činilo se, takođe, da je cilj u Panami, osim da zamijeni Torihosa i spriječi njegovo djelovanje marionetskom vladom koja bi pogodovala SAD, bio i taj da zaplaši zemlje poput Iraka i da ih učini podložnima.

Dejvis Haris, izrazito plodan urednik "New York Times" magazina i autor mnogih knjiga, ima jednu zanimljivu primjedbu. U svojoj knjizi iz 2001, naslovljenoj "Pucanje na Mjesec", kaže:

Od svih hiljada vladara, moćnika, snažnih ljudi, hunti i ratnika s kojima su se Amerikanci bavili u svim uglovima svijeta, general Manuel Antonio Noriega jedini je na kojeg su Amerikanci pošli na ovakav način. Samo jednom tokom formalnog postojanja ove zemlje, u razdoblju od 225 godina, Sjedinjene Države izvršile su invaziju na drugu zemlju i odvele njenog vladara u SAD kako bi se sprovelo suđenje i da bi bio zatvoren zbog kršenja američkog zakona koji je taj vladar sprovodio na svom domaćem tlu.

Nakon bombardovanja, SAD su se iznenada našle u osjetljivoj situaciji. Kratko vrijeme činilo se da će cijela stvar imati učinak. Bušova administracija mogla je umiriti glasine o "kilavcu", ali se sada suočila s problemom legitimiteta, da sama ispadne tiranin koji je uhvaćen u terorističkom činu.

Otkrilo se da je vojska SAD zabranila štampi, Crvenom krstu i drugim stranim promatračima da uđu u teško bombardovana područja puna tri dana, dok su vojnici palili i sahranjivali žrtve. Štampa je postavljala pitanja koliko je dokaza o neprimjerenom ponašanju i kriminalu uništeno i koliko je ljudi umrlo zbog toga jer im nije pružena pravovremena i odgovarajuća medicinska pomoć, ali na ta pitanja nikad nije bilo odgovora.

Nikad nećemo doznati mnoge činjenice o invaziji niti pravi razmjer masakra. Ministar odbrane Ričar Čejni tvrdio je da je broj mrtvih od pet do šest stotina, ali su nezavisne grupe za ljudska prava tvrdile da se radilo o tri do pet hiljada, uz dvadeset i pet hiljada ljudi koji su ostali bez domova. Noriega je uhapšen, odveden avionom u Majami i osuđen na četrdeset godina zatvora: u to vrijeme bio je jedini zatvorenik SAD službeno svrstan kao ratni zarobljenik.

Svijet je bio zgranut takvim kršenjem međunarodnog prava i nepotrebnim uništenjem bespomoćnih ljudi najsnažnijom vojnom silom na svijetu, ali malo je u SAD onih koji su bili svjesni zlodjela koja je počinio Vašington.

Pokrivenost štampom bila je vrlo ograničena. Tome je doprinio niz faktora, uključujući i Vladinu politiku, Bijelu kuću i telefonske razgovore s izdavačima i televizijskim rukovodstvom te s ljudima iz Kongresa koji se nisu usudili da protestuju da problem "kilavca" ne bi postao njihov, kao i novinara koji su smatrali da javnosti trebaju heroji, a ne objektivnost.

Jedini izuzetak bio je Peter Eisner, urednik u "Newsdayu" i Associated Pressu, izvještač koji je govorio o invaziji na Panamu i nastavio je analizirati godinama. U knjizi "The Memories of Manuel Noriega: America's Prisoner", objavljenoj 1997, Eisner piše:

82

Page 83: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Smrt, razaranje i nepravda ukovane su uz ime Noriege borca - a laži koje su okruživale te događaje bile su prijetnja temeljnim američkim načelima o demokratiji... Vojnicima je naređeno da ubijaju u Panami i činili su to pošto im je rečeno da moraju spasiti zemlju iz spona okrutnog, izopačenog diktatora; kad su već djelovali ljudi iz njihove zemlje (SAD), išli su u korak za njima.

Nakon poduljeg istraživanja i intervjua s Norijegom u njegovoj zatvorskoj ćeliji u Majamiju, Eisner tvrdi:

U ključnim tačkama mislim da svjedočenje ne dokazuje da je Norijega kriv za ono za što su ga optužili. Mislim da njegove akcije kao stranog vojnog lidera ili suverenog šefa države ne opravdavaju invaziju na Panamu, odnosno da on nije predstavljao prijetnju nacionalnoj bezbjednosti SAD.

Eisner zaključuje:

Moja analiza političke situacije i moje izvještavanje iz Paname prije, za vrijeme i poslije invazije doveli su me do zaključka da je invazija SAD na Panamu bila odvratna zlouporaba moći. Invazija je prije svega poslužila ciljevima arogantnih američkih političara i njihovim panamskim saveznicima po cijenu nezamislivog krvoprolića.

Ponovo je ustoličena porodica Arijas i oligarhija prije Torijosa, koja je služila kao marioneta SAD od vremena kad je Panama otrgnuta od Kolumbije pa sve dok je nije preuzeo Torijos. Novi sporazum o Kanalu bio je tema za debatu. Zapravo, Vašington je ponovo kontrolisao vodeni put uprkos svemu što su govorili službeni dokumenti.

Dok sam razmišljao o tim događajima i svemu što sam iskusio radeći za MAIN, uvijek bih sebi ponovo postavljao isto pitanje: koliko odluka - uključivši i one od velike istorijske važnosti, koje ostavljaju trag na milionima ljudi - donose ljudi podstaknuti ličnim motivima, a ne željom da naprave pravu stvar? Koliko je naših vrhunskih vladinih službenika poticano vlastitom pohlepom umjesto lojalnosti prema domovini? Koliko se ratova vodi zato što predsjednik ne želi da ga vlastiti birači dožive kao slabića?

Uprkos mojim obećanjima, moja me lična frustracija i osjećaj nemoći u vezi s invazijom na Panamu navela da nastavim pisanje svoje knjige, jedino što sam sada odlučio da se usredotočim na Torijosa. Njegovu priču vidio sam kao mogućnost izlaganja mnogih nepravdi koje truju naš svijet, ali i kao jedan način da se riješim svoje krivnje. Ovaj puta bio sam odlučan ćutati o tome što radim i ne tražiti savjete od prijatelja i sebi sličnih ljudi.

Dok sam radio na knjizi bio sam i sam zapanjen količinom onoga što smo mi EHM-i postigli na tolikim mjestima. Nastojao sam se koncentrisati na nekoliko zemalja koje su se isticale, ali je zapanjujući bio popis zemalja u kojima sam djelovao i gdje je nakon toga postalo gore. Bio sam zgranut i razmjerom svoje vlastite podmitljivosti. Dosta sam preispitivao vlastitu dušu i ustanovio da sam se, dok sam bio u središtu svega toga, toliko usmjerio na dnevne aktivnosti da nisam ni zapažao druge perspektive. Tako sam u Indoneziji bio i razdražljiv u vezi s temama o kojima sam razgovarao s Hauadom Parkerom te o pitanjima koja su se nametala u razgovoru s Raszem i njegovim mladim indonezijskim prijateljima. Dok sam radio u Panami jako su me se dojmile implikacije onoga što sam vidio s Fidelom dok mi je pokazivao sirotinjske četvrti glavnoga grada, zonu Kanala i diskoteku. U Iranu mi je razgovor sa Zaminom i Dokom predstavljao strašno opterećenje. Tek sada mi je sam čin pisanja ove knjige dao potpun pregled. Shvatio sam kako bi bilo jednostavno ne vidjeti tu veću sliku i tako propustiti pravo značenje svojih djela.

Kako to jednostavno zvuči i kako je očito samo po sebi; ipak, koliko je podmukla priroda tih iskustava. Ona u meni priziva sliku vojnika. Na početku je naivan. Možda će se zapitati o moralnosti ubijanja drugih ljudi, ali uglavnom je zaokupljen vlastitim strahom i usredotočen je na preživljavanje. Pošto ubije prvog neprijatelja prepun je emocija. Može se zapitati o porodici mrtvog čovjeka i osjetiti grižnju savjesti. Ali kako vrijeme prolazi, on učestvuje u mnogim bitkama, ubija još ljudi i konačno očvrsne. Pretvara se u profesionalnog vojnika.

I ja sam postao profesionalni vojnik. Prihvaćanje te činjenice otvorilo je vrata boljem razumijevanju procesa u kojem se čine zlodjela i stvaraju imperije. Sada sam već mogao razumjeti zašto je toliko ljudi počinilo strašna zlodjela - kako je primjerice dobar Iranac koji voli svoju porodicu mogao raditi za šahovu brutalnu tajnu policiju, kako su dobri Nijemci mogli slijediti naredbe Hitlera, kako su dobri momci i djevojke iz Amerike mogli bombardovati glavni grad Paname.

83

Page 84: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Kao EHM nikad nisam dobio nijedan novčić direktno od NSA ili druge Vladine agencije; MAIN mi je isplaćivao platu. Bio sam privatni građanin zaposlen u privatnoj korporaciji. Shvaćanje te činjenice pomagalo mi je da kao EHM jasnije vidim ulogu koju poprima rukovodilac korporacije. Cijela nova klasa vojnika pojavljivala se na svjetskoj sceni, a ti su ljudi postajali neosjetljivi prema vlastitim djelima. Napisao sam:

Danas muškarci i žene odlaze na Tajland, na Filipine, u Bocvanu, Boliviju i svaku drugu zemlju gdje se nadaju da će pronaći ljude koji očajno traže posao. Odlaze onamo s očitom namjerom da iskoriste nevoljne ljude - ljude čija su djeca jako loše uhranjena, čak i gladuju, ljude koji žive u bijednim gradovima i napustili su sve nade o boljem životu, ljude koji su prestali i sanjati o sutrašnjem danu. Ovi drugi ljudi odlaze iz svojih elegantnih kancelarija na Menhetnu ili u San Francisku i Čikagu, prelete preko okeana i kontinenata u luksuznim mlažnjacima, noće u prvoklasnim hotelima i večeraju u najboljim restoranima koje pojedina zemlja može ponuditi. Tada krenu u potragu za očajnicima.

Još i danas imamo trgovce robovima. Oni više ne nalaze da je nužno odlaziti u šume Afrike i tražiti prve primjerke koji će im donijeti dolare na aukcijama u Čarlstonu, Kartageni ili Havani. Oni jednostavno sakupljaju očajne ljude i sagrade tvornicu koja će proizvoditi jakne, traperice, patike, rezervne dijelove za automobile, dijelove računara i hiljade drugih proizvoda koje mogu dobro prodati na tržištu po svom izboru.

Mogu takođe odlučiti i da sami ne budu vlasnici tvornice; umjesto toga, unajme lokalne poslovne ljude da umjesto njih obave sav prljavi posao.

Ti ljudi o sebi misle dobro. Vraćaju se svojim domovima s fotografijama čudnih krajolika i starih ruševina kako bi ih pokazivali svojoj djeci. Pohađaju seminare gdje se međusobno tapšaju po leđima i izmjenjuju male savjete o tome kako se uhvatiti u koštac s ekscentričnostima običaja dalekih zemalja. Njihovi šefovi angažuju advokate kako bi ih uvjerili da je to što rade potpuno legalno. Imaju na raspolaganju kadar psihoterapeuta i drugih stručnjaka za ljudske resurse koji ih znaju uvjeriti da zapravo pomažu onim očajnim ljudima.

Nekadašnji trgovci robovima sami bi sebe uvjeravali da se bave vrstom koja nije potpuno ljudska i da im zapravo nude šansu da postanu hrišćani. Oni su shvatali da su robovi temelj njihove privrede. Moderan trgovac robljem uvjerava sam sebe da je onim jadnim ljudima bolje zaraditi jedan dolar dnevno nego ništa i da dobijaju šansu da se uključe u veću ljudsku zajednicu. On takođe razumije da su ti jadni ljudi osnova za preživljavanje cijele zajednice i temelj njihovog životnog stila. Oni nikad i ne zastanu da bi pomislili o širim implikacijama onoga što ona ili on, njihov životni stil i ekonomski sistem iza njega čine svijetu - i kakav to učinak može konačno imati na budućnost njihove djece.

Moja uloga predsjednika IPS-a osamdesetih godina i konsultanta SWEC-a krajem osamdesetih i dijelom devedesetih, omogućila mi je pristup informacijama o Iraku koje većini ljudi nisu bile dostupne. Uistinu, osamdesetih godina većina je Amerikanaca malo znala o toj zemlji. Ona se jednostvna nije nalazila na ekranu njihovog radara, ali ja sam bio fasciniran onim što se tamo događalo.

Ostao sam u kontaktu sa starim prijateljima koji su radili za Svjetsku banku, USAID, MMF ili neku drugu međunarodnu finansijsku organizaciju, kao i s ljudima iz "Beshtela", "Halliburtona" i drugih velikih projektantskih i građevinskih kompanija, ubrajajući ovamo i svog vlastitog punca. Mnogi inženjeri zaposleni preko IPS-a kao građevinski poduzetnici ili dobavljači i druge nezavisne energetske firme takođe su bili uključeni u projekte na Srednjem istoku. Bio sam potpuno svjestan da je posao EHM-a u Iraku bio težak. Reganova i Bušova administracija bile su odlučne da pretvore Irak u novu Saudijsku Arabiju. Bilo je puno prisilnih razloga za Sadama Huseina da slijedi primjer dinastije Saud. Trebao je samo posmatrati dobrobit koju su ovi imali poslije posla s pranjem novca. Otkad je taj posao sklopljen, u saudijskoj pustinji nicali su moderni gradovi. Koze koje su sakupljale otpad pretvorene su u prekrasne kamione, a Saudijci su uživali plodove nekih od najnaprednijih tehnologija u svijetu: postrojenja za desalinizaciju, sistema odvodnje, mreže komunikacija i električnih dalekovoda.

Sadam Husein svakako je bio svjestan da Saudijci uživaju poseban tretman kad je u pitanju međunarodno pravo. Njihovi dobri prijatelji u Vašingtonu zatvarali su oči pred mnogim aktivnostima Saudijaca pa i pred finansiranjem fanatičnih grupa - mnoge su od njih u većem dijelu svijeta shvaćene kao radikalne grupe na rubu terorizma - i kao zaklon za međunarodne bjegunce. U stvari, Sjedinjene Države su aktivno tražile i dobile finansijsku podršku Saudijske Arabije za Osamu bin Ladena u Avganistanu odnosno za rat protiv Sovjetskog Saveza. Administracija

84

Page 85: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Buša i Regana ne samo da je podupirala Saudijce u tom pogledu, već je i vršila pritisak na mnoge zemlje da učine to isto - ili da se barem ponašaju kao da to ne vide.

Prisutnost EHM-a u Bagdadu bila je vrlo jaka tokom osamdesetih. Oni su se nadali da će Sadam konačno ugledati svjetlo, a ja sam se s tom pretpostavkom morao saglasiti. Napokon, da je Irak postigao dogovor s Vašingtonom sličan onom dogovoru sa Saudijcima, Sadam bi u osnovi mogao slobodno vladati zemljom, a mogao je i proširiti djelokrug svojih uticaja u tom dijelu svijeta.

Nije bilo bitno je li on patološki tiranin, jesu li mu ruke bile okupane krvlju masovnih ubistava i jesu li njegova brutalna djela dozivala u pamćenje sliku Adolfa Hitlera. Sjedinjene Države su nekad tolerisale pa i podupirale takve ljude u više navrata.

Mi bismo bili srećni da mu ponudimo osiguranje Vlade SAD u zamjenu za naftne dolare, za obećanje o nastavku isporuke nafte i za pogodbu po kojoj bi interes za takvo osiguranje bio iskorišten angažovanjem američkih kompanija da budu poboljšani sistemi infrastrukture po cijelom Iraku, da budu sagrađeni novi gradovi i pustinje pretvorene u oaze. Mi bismo bili voljni prodati mu tenkove i borbene avione, te sagraditi postrojenja za proizvodnju hemijskog i nuklearnog oružja, kako smo radili u toliko drugih zemalja, pa čak i kad se te tehnologije možda mogu iskoristiti da se izradi najnaprednije oružje.

Irak nam je bio neizmjerno važan, puno važniji nego što se na brzinu moglo uočiti. Suprotno uobičajenom javnom mišljenju, u Iraku se ne radi samo o nafti. Riječ je i o vodi i o geopolitici.

I Tigris i Eufrat teku kroz Irak tako da od svih zemalja u tom dijelu svijeta Irak ima nadzor nad najvažnijim izvorima vode koji postaju sve ugroženiji. U doba osamdesetih politička kao i ekonomska važnost vode postojala je očita onima među nama koji se bavimo energijom i inženjerskim poslovima. U žurbi prema privatizaciji mnoge velike kompanije koje su bacile oko na male nezavisne firme u želji da ih preuzmu, sada su namjeravale privatizovati vodene sisteme u Africi, Latinskoj Americi i na Srednjem istoku.

Osim nafte i vode Irak je smješten na strateškom području. Graniči s Iranom, Kuvajtom, Saudijskom Arabijom, Jordanom, Sirijom i Turskom, a ima i obalu u Persijskom zalivu. Nalazi se unutar dometa projektila Izraela i nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Vojni stratezi uspoređuju Irak sa dolinom rijeke Hudson u vrijeme francuskog i indijanskog rata i američke revolucije. U 18. vijeku Francuzi, Britanci i Amerikanci znali su da onaj ko ima nadzor nad rijekom Hudson ima ujedno i nadzor nad kontinentom. Danas je opštepoznato da ko god kontroliše Irak ima u rukama ključ Srednjeg istoka.

Uza sve ostalo Irak je široko tržište za američku tehnologiju i inženjerske ekspertize. Činjenica da leži na vrhu najprostranijih svjetskih naftnih polja (prema nekim procjenama, čak većih od onih u Saudijskoj Arabiji) osiguravala mu je da se finansiraju veliki infrastrukturni i industrijski programi. Svi glavni igrači - projektne i građevinske kompanije, proizvođači računarskih sistema, vazduhoplovstvo, projektili, proizvođači tenkova i farmaceutske i hemijske kompanije - usredotočili su se na Irak.

Ipak do kraja osamdesetih godina bilo je jasno da Sadam ne vjeruje scenariju EHM-a. To je bila glavna frustracija i velika neugodnost za prvu Bušovu administraciju. Kao i Panama tako je Iran doprinosio Bušovom imidžu slabića. Dok je Buš tražio izlaz, Sadam mu ga je sam donio. U avgustu 1990. Sadam je započeo napad na naftom bogat šeikat Kuvajt. Buš je odgovorio osuđujući Sadama za kršenje međunarodnog prava, iako je manje od godinu prije sam pokazao svijetu ilegalnu i jednostranu invaziju na Panamu.

Nije bilo iznenađenje kad je predsjednik konačno naredio opšti vojni napad. Petsto hiljada američkih vojnika poslato je kao dio međunarodnih snaga. Početkom 1991. vazdušni napad je pokrenut na iračke vojne i civilne ciljeve. Uslijedio je kopneni napad u trajanju od stotinu sati koji je potpuno uništio puno inferiornije iračke snage kojima je nedostajalo oružja. Kuvajt je bio osiguran. Pravi despot nije priveden pravdi iako je kažnjen. Bušova je popularnost porasla među američkim stanovništvom do 90 odsto.

U doba iračke invazije bio sam u Bostonu i prisustvovao sastancima - jedna od malo prilika kad sam zaista zamoljen da nešto napravim za SWEC. Vrlo se živo sjećam entuzijazma koji je pozdravio Bušovu odluku. Naravno

85

Page 86: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

da su ljudi u organizaciji "Stone & Webster" bili uzbuđeni, ali ne samo zato što smo se suprotstavili diktatoru ubici. Njima je američka pobjeda u Iraku nudila mogućnosti velikih zarada, napredovanja u poslu i povišica plate.

Uzbuđenje nije bilo ograničeno na one koji će u poslovanju izravno imati korist od rata. Ljudi u cijeloj zemlji, činilo se, gotovo očajnički žele vidjeti našu zemlju da se ponovno potvrdi u vojnom pogledu. Mislim da je bilo više uzroka takvom stavu, uključujući i filozofsku promjenu koja se dogodila kad je Regan porazio Kartera, kad su oslobođeni taoci u Iranu i kad je Regan najavio svoju namjeru ponovnog pregovaranja o Panamskom kanalu. Bušova invazija na Panamu pokrenula je već zapretane plamenove.

Ispod patriotske retorike i poziva na akciju, ipak mislim da se puno suptilnija transformacija odigravala u trgovačkim interesima - a i u tome kako je većina ljudi koji su radili za američke korporacije gledala na svijet. Njihov marš ka globalnoj imperiji postao je stvarnost u kojoj je većina u zemlji imala udjela. Dvostrane zamisli o globalizaciji i privatizaciji duboko su ulazile u našu psihu.

U konačnoj analizi nije se radilo samo o Sjedinjenim Državama. Globalna imperija je postala upravo takva; prelazila je sve granice. Ono što smo nekada shvatali korporacijama SAD sada je postalo istinski internacionalno, pa čak i s pravnog gledišta. Mnoge su od njih bile prisutne u nizu zemalja; mogle su izabrati iz cijelog asortimana pravila i odrediti po kojem će upravljati svojim djelatnostima, a mnoštvo globalizovanih trgovačkih ugovora i organizacija to je još pojednostavnilo. Riječi kao demokracija, socijalizam i kapitalizam postale su gotovo zastarjele. Korporatokratija je bila činjenica i sve se jače isticala kao jedini bitan uticaj na svjetsku ekonomiju i politiku.

U čudnom obratu događaja podlegao sam korporatokratiji kad sam u jesen 1990. prodao IPS. Bio je to unosan posao za moje partnere i za mene, ali prodali smo uglavnom zato jer je "Ashland Oil Company" izvršila na nas strašan pritisak. Iz iskustva sam naučio da bi borba s njima bila vrlo skupa na više načina, a da ćemo se prodajom obogatiti. Ipak mi se učinilo ironičnim da naftna kompanija postaje vlasnik moje firme za alternativnu energiju; jedan se dio mene osjećao kao izdajica.

SWEC je zahtijevao vrlo malo moga vremena. Povremeno bi me zamolili da odletim u Boston na sastanak ili da pomognem pripremiti ponudu. Ponekad su me slali na mjesta kao što je Rio de Žaneiro da se tamo družim s plesačima. Jednom sam letio u Gvatemalu privatnim mlažnjakom. Često sam zvao menadžere projekata da ih podsjetim kako im stojim na raspolaganju i da je moje ime na platnoj listi. Dobivati sav taj novac, a raditi malo ili ništa peklo mi je savjest. Dobro sam znao taj posao i želio nešto korisno pridonijeti, ali to jednostavno nije bilo na dnevnom redu.

Proganjala me pomisao da sam ja onaj čovjek po sredini. Nastavio sam raditi kradomice - i vrlo neredovno - na djelu Savjest prikrivenog ekonomskog ubice, ipak, nisam se zavaravao vjerovanjem da će to ikad biti objelodanjeno.

Godine 1991. počeo sam voditi u Amazonu male grupe ljudi kako bih provodio vrijeme sa Shuarima i od njih učio. Shuari su bili željni podijeliti s nekim svoje znanje o čuvanju okoline i domaćim načinima liječenja.

Tokom idućih nekoliko godina interes za ta putovanja se povećao pa je utemeljena neprofitna organizacija "Koalicija mijenjanja snova" (Dream Change Coalition). Posvetila se mijenjanju načina na koji ljudi iz industrijaliziranih zemalja gledaju Zemlju i naš odnos prema njoj. Organizacija Dream Change dobila je sljedbenike po svijetu i omogućavala ljudima stvaranje organizacija sa sličnom misijom u mnogim zemljama. TIME magazin odabrao ju je među trinaest organizacija čije internetske stranice najbolje održavaju ideale i ciljeve Dana planeta Zemlje.

Tokom devedesetih godina prošlog vijeka sve sam se više uključivao u neprofitnom svijetu, pomažući da bude osnovano nekoliko organizacija i radeći u upravnim odborima drugih. Mnoge od njih izrasle su iz rada vrlo požrtvovanih ljudi u Dream Changeu, a uključivale su i rad sa domorodačkim narodima u Latinskoj Americi - Shuarima i Achuarima Amazone, Kečuama u Andama i Majama u Gvatemali - ili u podučavanje ljudi u SAD i u Evropi o tim starim kulturama. SWEC je odobravao takav filantropski posao, on je bio na tragu SWEC-ove aktivnosti s United Wayom. I ja sam napisao još knjiga, ali uvijek oprezan da se usmjerim na izvornu pouku i da

86

Page 87: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

izbjegnem svako spominjanje svojih EHM aktivnosti. Osim ublažavanja dosade, te su mi mjere pomogle da ostanem u kontaktu s Latinskom Amerikom i političkim pitanjima koja su mi bila draga.

No, koliko god sam se trudio da uvjerim samog sebe da mi moj neprofitni posao i pisanje donose ravnotežu, da popravljam učinke svojih nekadašnjih aktivnosti, ipak mi je to bilo vrlo teško. Duboko u srcu znao sam da izbjegavam svoju odgovornost pred kćeri. Džesika je naslijedila svijet u kojem su milioni djece opterećeni dugovima čim se rode, dugovima koje nikad neće moći isplatiti. A za to sam ja morao preuzeti odgovornost.

Popularnost mojih knjiga postajala je sve veća, posebno jedne pod naslovom "Svijet je onakav kakvog ga sanjaš". Uspjeh knjige povećao je broj zahtjeva da održim predavanja ili radionice. Ponekad stojeći pred publikom u Bostonu i Njujorku ili Milanu pala bi mi na pamet ironija. Ako je svijet uistinu onakav kakvog ga sanjaš, zašto sam ja sanjao takav svijet? Kako sam uspio odigrati tako bitnu ulogu u prikazivanju takve noćne more?

Godine 1997. upućen sam da držim predavanja nedjelju dana u radionici Mega instituta na Karibima, u nekom ljetovalištu na ostrvu St. John's. Stigao sam tamo kasno noću. Kad sam se sutradan probudio, pošao sam na maleni balkon i našao se nasuprot upravo onom zalivu gdje sam prije sedamnaest godina donio odluku da ću napustiti MAIN. Pao sam u stolicu svladan osjećanjima.

Tokom te sedmice proveo sam mnogo slobodnoga vremena na tom balkonu gledajući dolje Lainster Bay i pokušavajući da razumjem svoja osjećanja. Bilo mi je jasno da, uprkos činjenici da sam sve ono napustio, nisam preduzeo sljedeći korak, te da je moja odluka da ostanem u središtu zbivanja bila nadoknada za razornu štetu koja je počinjena. Do kraja tjedna zaključio sam da svijet oko mene nije onaj koji sanjam i da moram učiniti upravo ono što podučavam svoje studente da čine: promijeniti snove tako da oni budu odraz onoga što zaista u životu želim.

Vrativši se kući, odustao sam od svoje prakse korporacijskog savjetnika. Predsjednik SWEC-a koji me angažovao sad je bio umirovljen. Došao je novi čovjek, bio je mlađi od mene i očito ga nije zabrinjavalo što bih ja mogao ispričati svoju priču. On je započeo program štednje i bio je zadovoljan što ne mora plaćati više tako visok iznos.

Ja sam odlučio da dovršim knjigu na kojoj već tako dugo radim, a već i ta sama odluka donijela mi je divan osjećaj olakšanja. Dijelio sam svoje ideje o pisanju sa bliskim prijateljima, većinom ljudima iz neprofitne djelatnosti koji su bili zaokupljeni izvornim kulturama i očuvanjem kišnih šuma. Iznenadilo me što su tako zbunjeni. Bojali su se, ako iznesem na vidjelo svu istinu, da će mi to onemogućiti predavanja i ugroziti neprofitna udruženja koja podržavam. Mnogi među nama su pomagali plemenima u Amazoni da zaštite svoju zemlju od naftnih kompanija. To što sam odbacio svoju odgovornost moglo bi potkopati moj kredibilitet, govorili su mi, moglo bi cijeli pokret gurnuti korak nazad. Neki su čak prijetili da će odustati od podrške.

Tako sam ponovo prestao pisati. Umjesto toga sam se usredotočio na vođenje ljudi duboko u Amazonu da im pokažem koje je pleme i koje mjesto najmanje dotakao moderni svijet. Zapravo sam upravo tamo bio 11. septembra 2001.

Desetog septembra 2001. putovao sam niz rijeku Amazonu u Ekvadoru sa Šakaimom Čumpijem, suautorom moje knjige "Duh Shuara". Vodili smo grupu od šesnaestoro ljudi iz SAD prema njegovoj zajednici duboko u kišnoj šumi. Posjetioci su došli da saznaju više o njegovim ljudima i da im pomognu da sačuvaju vrijedne kišne šume.

Šakaim se borio kao vojnik u nedavnom sukobu Ekvadora i Perua. Većina ljudi u zemljama koje troše naftu nije nikad ni čula za taj rat, ali on je, prije svega, vođen da bi ih snabdio naftom. Iako je granica tih dviju zemalja godinama bila sporna, tek je nedavno rezolucija postala hitna. Razlog hitnosti bio je taj što naftne kompanije moraju saznati s kojom će zemljom pregovarati kako bi dobile koncesiju za određene dijelove zemlje koja je bogata naftom. Granice je trebalo definisati.

Shuari su formirali prvu liniju ekvadorske odbrane. Dokazali su da su tvrdi borci koji često nadvladaju brojno nadmoćne i bolje opremljene snage. Shuari nisu ništa znali o politici koja je stajala u pozadini rata i da će rezolucija otvoriti vrata naftnim kompanijama. Oni su se borili jer potiču od tradicionalnih ratnika i jer ne žele dozvoliti stranim vojnicima da dođu na njihovo tlo. Dok smo tako veslali po rijeci promatrajući jato brbljivih papiga kako nas nadlijeće, pitao sam Šakaima da li primirje još traje.

87

Page 88: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Da," rekao je, "ali nažalost, moram vam reći da se sada spremamo za rat protiv vas." Nastavio je to objašnjavati, naravno, jasno da ne misli lično na mene ili na ljude u našoj grupi. "Vi ste naši prijatelji", uvjeravao me. Objasnio mi je kako govori o našim naftnim kompanijama i vojnim snagama koje će doći u džunglu da bi ih branile.

"Vidjeli smo šta su učinili plemenu Huaorani. Uništili su im šume, zagadili rijeke i ubili mnogo ljudi pa i djece. Danas Huaorani jedva da i postoje kao ljudi. Mi nećemo dozvoliti da se nama to dogodi. Nećemo dozvoliti naftnim kompanijama da uđu na našu teritoriju, kao što ne bismo dozvolili ni Peruancima. Svi smo se zakleli da ćemo se boriti do posljednjeg čovjeka."

Te večeri naša grupa je sjedila oko vatre u centru lijepe shuarske kuće napravljene od bambusovih daščica, složenih na tlu i pokrivenih slamnatim krovom.

Ja sam ispričao priču o svom razgovoru sa Šakaimom.

Svi smo se pitali koliko još ljudi u svijetu tako misli o našim naftnim kompanijama i o našoj zemlji.

Koliko ih je poput Shuara bilo prestravljeno da ćemo ući u njihove živote i uništiti njihovu kulturu i zemlju. Koliko njih je nas mrzilo?

Sutradan sam se uputio u mali ured, gdje smo držali naš dvosmjerni radio-aparat. Ja sam trebao da organizujem pilote da dođu i pokupe nas za nekoliko dana. Dok sam s njima razgovarao, začuo sam povik.

"Moj Bože," krikne čovjek na drugoj strani radija. "Njujork je napadnut." On pojača komercijalnu stanicu koja je svirala u pozadini. U sljedećih pola sata primili smo izvještaj minutu po minutu o događajima koji su se odvijali u Sjedinjenim Državama. Kao i svi ostali, taj trenutak nikad neću zaboraviti.

Kad sam se vratio kući na Floridu, znao sam da moram posjetiti Graund ziro, mjesto gdje su se donedavno nalazili tornjevi Svjetskog trgovinskog centra, pa sam organizovao let u Njujork.

Stigao sam u svoj hotel izvan grada rano poslijepodne. Bio je sunčan dan u novenmbru, neobično blag za godišnje doba. Lutao sam po Central parku pun entuzijazma, a zatim sam se uputio u dio grada gdje sam nekada provodio mnogo vremena, područje oko Vol strita, sada poznato pod nazivom Graund ziro.

Kako sam se približavao, moj entuzijazam zamijenio je osjećaj strave. Vidici i mirisi bili su porazni - nevjerovatno uništavanje; svijeni i otopljeni kosturi nekad tako velikih zgrada, ruševine, užežen miris dima, ugljenisane ruševine i spaljeno meso. Sve sam to vidio na televiziji, ali drugačije je biti ovdje.

Za ovo nisam bio spreman - posebno ne na ljude. Prošlo je dva mjeseca, a još su bili naokolo, oni koji su živjeli ili radili u blizini, oni koji su preživjeli. Neki Egipćanin koji je tratio vrijeme oko svog dućančića za popravak cipela, u nevjerici je klimao glavom.

"Ne mogu se na ovo priviknuti", govorio je. "Izgubio sam puno mušterija, puno prijatelja. Moj nećak je umro tamo gore." Pokazao je na plavo nebo. "Čini mi se da sam ga vidio kako iskače. Ne znam... Toliko ih je skakalo, držali su se i mahali rukama kao da mogu letjeti."

Bilo je iznenađujuće kako ljudi međusobno razgovaraju u Njujorku. I bilo je to više od jezika. Gledali su se u oči. Iako mrki, izmjenjivali su poglede saosjećanja.

Bilo je još nešto, neki osjećaj u vezi sa samim tim mjestom. Na početku nisam mogao to zamisliti, a onda mi je sinulo svjetlo.

Donji Menhetan bio je tamni kanjon u danima kad sam hodočastio u ovaj dio grada da bih podigao kapital za IPS, kad sam koristio strategiju zavjere sa svojim bankarima investitorima uz večeru u restoranu "Windows on The World".

88

Page 89: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Trebalo je ići tako visoko, na vrh Svjetskog trgovinskog centra, ako biste željeli vidjeti svjetlo. Sad je bilo ovdje na nivou ulice.

Kanjon se raspuknuo i otvorio, a nas koji smo stajali na ulici uz ruševine grijao je sunčev sjaj. Nisam se prestajao pitati da li je pogled na nebo i na svjetlo pomogao ljudima da otvore srca. Osjećao sam se krivim zbog takvih misli.

Krenuo sam iza ugla do crkve Triniti i dolje niz Vol strit. Nazad u stari dio Njujorka, zavijen sjenom. Ni neba ni svjetla. Ljudi žure trotoarom i ne gledaju jedni druge. Policajac krikne na prespori automobil. Sjeo sam na prve stepenice do kojih sam stigao, one na broju četrnaest. Odnekud zvuk velikog ventilatora nadjačao je drugu buku. Činilo se da zvuk dolazi iz masivnog kamenog zida zgrade berze New York Stock Exchange. Promatrao sam ljude.

Gurali su se niz ulicu izlazeći iz svojih kancelarija, žureći kući ili krenuvši u restoran ili kafić da bi razgovarali o poslu. Neki su hodali udvoje i razgovarali. Većinom su bili sami i tihi. Pokušao sam shvatiti nečiji pogled. Nije se dogodilo.

Zavijanje automobilskog alarma odvuklo mi je pažnju niz ulicu. Čovjek je požurio iz kancelarije i usmjerio ključ prema automobilu, alarm se ugasio. Sjedio sam tamo mirno nekoliko dugih trenutaka. Malo kasnije pružio sam ruku u svoj džep i izvukao uredno složen komad papira pun statistike.

Tada sam ga ugledao. Gazio je ulicom buljeći u svoje noge. Imao je sijedu, mršavu bradu i bio je odjeven u prljav kaput, koji je izgledao potpuno neumjesno tog toplog popodneva na Vol stritu. Znao sam da je iz Avganistana.Pogledao me. Tada nakon trenutka oklijevanja uputio se uz stepenice. Pristojno je klimnuo glavom i sjeo uz mene ostavivši metar ili dva između nas.

Po načinu kako je gledao pred sebe razumio sam da je na meni da započnem razgovor.

"Lijepo poslijepodne."

"Divno." Akcent mu je bio jak. "U ovakva vremena želimo sunce."

"Mislite na Svjetski trgovinski centar?"

Kimnuo je.

"Vi ste iz Avganistana?"

Zurio je u mene. "Je li to tako očito?"

"Dosta sam putovao. Nedavno sam posjetio Himalaje, Kašmir."

"Kašmir." Povukao je svoju bradu. "Borbe."

"Da, Indija i Pakistan, hinduisti i muslimani. Podstiče na razmišljanje o vjeri, zar ne?"

Oči nam se sretoše. Njegove su bile tamnosmeđe, gotovo crne. Učinile su mi se mudrima i tužnima. On se okrene prema zgradi njujorške berze. Dugim, kvrgavim prstom pokaže mi prema zgradi.

"Ili je možda stvar u ekonomiji, a ne u religiji."

"Jeste li služili vojsku?"

Nisam mogao, a da se ne smijuljim. "Ne. Privredni savjetnik." Dodao sam mu papir sa statistikom. "Ovo je bilo moje oružje." Pružio je ruku i uzeo papir. "Brojke."

"Svjetska statistika."

89

Page 90: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Pogledao je popis, a onda se malo nasmijao. "Ne znam čitati." Vratio mi je papir.

"Brojke nam govore da 24.000 ljudi svakodnevno umire od gladi."

Tiho je zazviždao i na trenutak razmislio o tom te uzdahnuo. "Ja sam zamalo postao jedan od njih. Imao sam malu farmu šipka u blizini Kandahara. Došli su Rusi, a mudžahedini su se sakrili iza drveća u jarke s vodom." Podigao je ruke i usmjerio ih kao pušku. "Zasjeda." Spustio je ruke. "Sve moje drveće i kanali, sve je uništeno."

"Poslije toga, što ste učinili?"

Pogledao je na popis koji sam držao u ruci. "Uključuje li i prosjake?"

Nisu bili na popisu, ali mislim da sam se sjetio. "Oko osamdeset miliona u svijetu, mislim."

"Ja sam bio jedan od njih." Klimao je glavom, činilo se da se izgubio u mislima. Sjedili smo u tišini nekoliko minuta prije nego što je progovorio. "Ne volim prosjačiti. Dijete mi umire pa uzgajam mak."

"Opijum?"

Slegnuo je ramenima. "Nema drveća, nema vode. Jedini način da prehranim porodicu."

Osjetio sam knedlu u grlu, depresivan osjećaj tuge i krivice. "Mi uzgoj opijumskog maka zovemo zlom, ali mnogi naši najbogatiji ljudi zahvaljuju za svoje bogatstvo baš trgovini drogom."

Ponovo me pogledao u oči i činilo se kao da mi prodire u dušu. "Bili ste vojnik", rekao je kimnuvši glavom da potvrdi tu jednostavnu činjenicu. Tada se polako podigao na noge i gegao se niz stepenice. Želio sam da ostane, ali sam se osjetio bespomoćno da bih išta kazao. Uspio sam se dići i poći za njim. Na dnu stepenica zaustavio me znak. Na njemu je bila i slika zgrade pred kojom sam sjedio. Na vrhu je bilo obavještenje prolaznicima da je znak potavljen u ime fondacije "Heritage Trails of New York" (Tragovi baštine). Glasio je ovako:

Halikarnasov mauzolej visoko na vrhu zvonika Sv. Marka u Veneciji, na raskrskici Vol strita i Brod strita - to je koncept nacrta iza Vol strita br. 14. Svojevremeno najviša bankarska zgrada, neboder visok 539 stopa prvotno je bio sjedište glavne kancelarije Bankers Trusta, jedne od najbogatijih finansijskih institucija.

Stajao sam tamo pun strahopoštovanja i gledao gore u zgradu. Nedugo nakon kraja devetnaestog vijeka, Vol strit br. 14 igrala je ulogu koju će kasnije preuzeti Svjetski trgovinski centar; bila je pravi simbol moći i privredne dominacije. Udomljavala je i Bankers Trust, jednu od firmi koje sam angažovao na finansiranju svoje energetske kompanije.

Ja sam bitan dio svoje baštine - baštine vojnika - kako je to stari Avganistanac spretno nazvao.

To da sam onog dana tamo dospio i govorio s njim činilo mi se kao čudna koincidencija. Koincidencija. Ta riječ me zaustavila. Razmislio sam kako naše reakcije na koincidencije oblikuju naše živote. Kako reagovati u vezi s ovom?

Nastavljajući s hodanjem pomno sam motrio glave u gomili ljudi, ali njemu nisam ušao u trag. Na sljedećoj zgradi bio je velik kip omotan u plavu plastiku. Ono što je bilo urezano u kamen zgrade otkrivalo je da se radi o zgradi Federal Halla, na adresi Vol strit br. 26, gdje se 30. aprila 1789. Džordž Vašington zakleo na dužnost prvog predsjednika Sjedinjenih Država. To je bilo baš ono mjesto gdje se zakleo prvi čovjek kome je bila data odgovornost da čuva život, slobodu i traganje za srećom svih ljudi. Tako blizu Graund ziroa, tako blizu Vol strita.

Otišao sam dalje oko bloka u Ulicu Pine. Tamo sam se suočio sa svjetskim sjedištem banke Chase, one banke koju je izgradio Dejvid Rokfeler, banke koja je raspolagala novcem od nafte, a koristili su ga ljudi poput mene. Ta banka, institucija koja služi EHM-ovima i koja je bila stručnjak u promociji globalne imperije, na više načina bila je simbol korporatokratije.

90

Page 91: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Sjećam se da sam pročitao kako je Svjetski trgovinski centar projekt koji je započeo Dejvid Rokfeler 1960. i da je poslijednjih godina kompleks doživljavan kao kamen oko vrata.

Govorilo se da finansijski nije uspješan, da nije prilagođen modernim tehnologijama Interneta i optike te da je opterećen skupim i neefikasnim sistemom liftova. Ona dva tornja nekada su nosila nadimak David i Nelson. Sada kamena oko vrata više nema.

Nastavio sam hodati sporo, gotovo s odbojnošću. Usprkos toploti poslijepodneva osjetio sam neku hladnoću i shvatio da me preuzela neka čudna zabrinutost i predosjećaj. Nisam mogao odrediti uzrok, ali sam požurio nastojeći se riješiti tog osjećaja. Konačno sam se ponovo našao zureći u tu rupu koja je tinjala, savijen metal i veliko oštećenje na tlu. Oslonio sam se na kuću koja je izbjegla uništenje i pogledao u ponor. Pokušao sam misliti na ljude koji su iskakali i na očaj koji ih je obuzeo. Ali nije mi uspijevalo.

Umjesto toga vidio sam Osamu bin Ladena kako prima novac i oružje koje vrijedi milione dolara i to od čovjeka koji je zaposlen u konsultantskoj kompaniji, a ona ima ugovor s Vladom Sjedinjenih Država. Tada sam ugledao sebe pred računarom praznog ekrana.

Pogledao sam uokolo, dalje od Ground Zeroa na njujorške ulice koje su izbjegle vatru i sada su se vraćale normalnom životu. Pitao sam se šta ljudi koji hodaju ovim ulicama sada misle o svemu - ne samo o razaranju tornjeva, već i o uništenim farmama šipka i o onih 24.000 koji svakodnevno skapaju od gladi. Zanimalo me misle li uopšte o tim stvarima, bi li bili u stanju otrgnuti se od svakodnevnih poslova i automobila koji ispuštaju gasove i od isplata svojih kamata, zaustaviti se dovoljno dugo kako bi razmislili što su lično pridonijeli svijetu koji ostavljaju svojoj djeci. Zanimalo me što znaju o Avganistanu - ne o onomu na televiziji, onom zagađenomu američkim vojnim šatorima i tenkovima, već o Avganistanu onog starca. Pitao sam se i šta misle o onih 24.000 ljudi koji umiru od gladi svakoga dana.

A tada sam opet vidio sebe pred praznim ekranom računara.

Prisilio sam se skrenuti svoju pažnju na Ground Zero. U tom je momentu jedno bilo sigurno: moja zemlja razmišlja o osveti, a usredotočuje se na zemlje kao što je Avganistan. Ali ja sam razmišljao o ovim drugim mjestima na svijetu gdje ljudi mrze naše kompanije, našu vojsku, politiku i naš čvrst korak prema globalnoj imperiji.

Pitao sam se šta je s Panamom, Ekvadorom, Indonezijom, Iranom, Gvatemalom, što je s većim dijelom Afrike?Odgurnuo sam se od zida na koji sam bio naslonjen i pošao dalje. Malen, crnomanjast čovjek mahao je novinama po vazduhu i vikao na španskom. Stao sam.

"Venecuela je na ivici revolucije", derao se nadjačavši buku saobraćaja, trube automobila i ljudsku vrevu.

Kupio sam novine i stao tamo na tren preletjevši očima preko članka. Govorio je o Ugu Čavezu, demokratski izabranom predsjedniku Venecuele, o protivameričkom predsjedniku i potajnoj mržnji koju je izazvala politika SAD u Latinskoj Americi.

Što s Venecuelom?

Posmatrao sam Venecuelu dugi niz godina. Bila je klasičan primjer zemlje koja se preko nafte podigla od siromaštva do bogatstva. Ujedno je bila i primjer za zbrku kakvu izaziva bogaćenje naftom, neuravnoteženost između bogatstva i siromaštva i primjer zemlje koju je korporatokratija sramno izrabljivala. Postala je utjelovljenje mjesta gdje su se EHM-i starog stila kao što sam ja pretvarali u novi stil, u varijantu korporacija.

Događaji o kojima sam čitao u novinama onoga dana kod Ground Zeroa bili su direktna posljedica izbora 1998. kad su osiromašeni i obespravljeni izabrali Uga Čaveza za svog predsjednika. Ovaj je odmah uveo drastične mjere, preuzevši kontrolu nad sudovima i drugim institucijama i raspustio Kongres Venecuele. Optužio je Sjedinjene Države za "besramni imperijalizam," snažno se i javno usprotivio globalizaciji i uveo zakon o ugljikovodicima koji je podsjećao već po imenu na onaj zakon Haimea Roldosa donesen u Ekvadoru kratko prije nego se njegov

91

Page 92: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

helikopter srušio. Osim toga, Čavez se opirao tradicionalnoj nezavisnosti naftnih kompanija u vlasništvu države, "Petroleos de Venezuela", zamijenivši ključne ljude na vrhu ljudima koji su mu bili lojalni.

Nafta iz Venecuele bila je bitna u ekonomijama cijelog svijeta. Godine 2002. ta je zemlja bila četvrti po veličini svjetski izvoznik nafte, a za Sjedinjene Države treći opskrbljivač. "Petroleos de Venezuela" sa svojih 40.000 zaposlenih i 50 milijardi dolara godišnje od prodaje donosila je 80 odsto prihoda zemlje. To je bio daleko najvažniji faktor ekonomije Venecuele. Preuzevši industriju, Čavez je sam sebe kao ključnog igrača gurnuo na svjetsku pozornicu.

Mnogi su u Venecueli vidjeli to kao sudbinu, kao dovršenje procesa koji je započeo prije osamdeset godina. Nafta je u velikoj količini 14. decembra 1922. prodrla iz tla kod mjesta Maracaiba. Stotinu hiljada barela sirove nafte šiktalo je u vazduh svakodnevno još tri iduća dana, a taj jedinstveni geološki fenomen zauvijek je promijenio Venecuelu. Do 1930. zemlja je postala najveći svjetski izvoznik nafte pa su ljudi na nju gledali kao na opšte rješenje svih problema.

Zalihe nafte su idućih četrdeset godina omogućavale Venecueli da se iz jedne od najsiromašnijih zemalja razvije u najbogatiju zemlju Latinske Amerike.Svi važni statistički podaci o zemlji znatno su se poboljšali: zdravstvo, obrazovanje, zaposlenost, dugovječnost ljudi, preživljavanje dojenčadi. Poslovi su prosperirali.

U doba naftnog embarga OPEC-a, cijene nafte su skočile prema nebu, a budžet Venecuele se učetvorostručio. EHM-i su krenuli na posao. Međunarodne banke poplavile su zemlju ponudama kredita kojima bi se izgradila kompletna infrastruktura i industrijski projekti pa i najviši neboderi na kontinentu.

Tada u osamdesetim godinama stigao je korporacijski tip EHM-a. Bila je to idealna prilika za njih da nauče zanat. Srednja klasa u Venecueli bila je dostupna i predstavljala je zrelo tržište za široki raspon proizvoda, ali je još postojao i sloj siromašnih koji je bio na raspolaganju kao radna snaga u tvornicama.

Tada su cijene nafte pale i Venecuela nije mogla otplatiti dugove. MMF je 1989. nametnuo stroge mjere i vršio pritisak na Karacas da podupre korporatokratiju na sve načine. Ljudi iz Venecuele su reagovali burno; u neredima je ubijeno dvjesto ljudi. Iluzija o nafti kao vreći bez dna i izvoru velike zarade ozbiljno je uzdrmana. Od 1978. do 2003. prihod po glavi stanovnika u Venecueli smanjio se za 40 odsto.

Kako je siromaštvo raslo, pojačavala se ljutnja. Polarizacija je imala posljedicu, srednja klasa je radila protiv siromašnih. Kako se to često dogodi u zemljama gdje ekonomija zavisi od proizvodnje nafte, demografsko se stanje radikalno promijenilo. Ekonomija u padu uzela je svoj danak na srednjoj klasi pa su mnogi pali u redove siromašnih. Kad je došao na vlast, novi predsjednik je poduzeo korake kojima je zaprijetio Bušovoj administraciji. Neposredno prije 11. septembra Vašington je razmatrao svoje opcije. EHM-i su promašili; je li došlo vrijeme za šakale?

Tada je 11. septembar promijenio sve prioritete. Predsjednik Buš i njegovi savjetnici su se usredotočili na poticanje svjetske zajednice kako bi poduprla SAD i njihove aktivnosti u Avganistanu i u invaziji na Irak. Osim svega ostalog američka je ekonomija bila usred recesije. Venecuela je stavljena u pozadinu, no bilo je jasno da će u određenom trenutku Buš i Čavez doći u sukob. Kad se pojavila prijetnja izvorima na Srednjem istoku i u Iraku Vašington više nije mogao dozvoliti dugo ignorisanje Venecuele.

Lutanje oko Ground Zeroa i Vol strita, razgovor sa starim čovjekom iz Avganistana te čitanje o Čavezu i Venecueli dovelo me do jedne tačke koju sam niz godina izbjegavao i prisilio me da se ozbiljno osvrnem na posljedice onih stvari koje sam radio u prethodna tri desetljeća. Nikako nisam mogao zanijekati ulogu što sam odigrao. Činjenica da sam bio EHM sada je imala učinak na generaciju moje kćeri i to na vrlo negativne načine. Znao sam da više ne mogu odgađati da nešto preduzmem kako bih nadoknadio ono što sam učinio. Morao sam raščistiti sve u vezi sa svojim životom i to na takav način da pomogne ljudima da se trgnu u vezi s korporatokratijom i da razumiju zašto nas toliki dio svijeta mrzi.

Opet sam počeo pisati, ali dok sam to radio, činilo mi se da je moja priča već prestara. Morao sam je nekako učiniti savremenijom. Razmišljao sam da odem u Avganistan, Irak i Venecuelu te da počnem pisati savremene komentare

92

Page 93: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

o te tri zemlje. Činilo se da one utjelovljuju svu ironiju tekućih svjetskih zbivanja. Svaka je od njih prošla kroz traumatičnu političku zbrku i završila s vođom kojem još mnogo toga nedostaje (okrutan i despotski taliban, psihopat Sadam i ekonomski nevješt Čavez), ali ni u jednom slučaju korporatokratija nije reagovala pokušajem rješavanja dubljih problema tih zemalja. Umjesto toga odgovor je bio jednostavno da se potkopaju njihovi lideri koji stoje na putu našoj naftnoj politici. U brojnim aspektima Venecuela je bila najintrigantniji slučaj jer dok se vojna intervencija već odigrala u Avganistanu i činila se neizbježnom u Iraku, odgovor američke administracije na Čaveza ostao je tajna. Što se mene tiče, pitanje se nije sastojalo u tome je li Čavez dobar vođa; pitanje je bilo reakcija Vašingtona na lidera koji smeta korporatokratiji u pohodu prema globalnoj imperiji.

Prije nego što sam našao vremena da organizujem takav put, ponovo su intervenisale okolnosti. Moj neprofitni posao odveo me 2002. u Južnu Ameriku nekoliko puta. Porodica iz Venecuele čiji je posao propadao u Čavezovom režimu pridružila mi se na jednom putu u Amazonu. Postali smo bliski prijatelji pa sam saznao njihovu stranu priče. Upoznao sam Latinoamerikance s drugog kraja ekonomskog spektra, koji su Čaveza smatrali spasiteljem. Događaji koji su se odvijali u Karacasu bili su simptomatični za svijet koji smo stvorili mi, EHM-i.

Do decembra 2002. situacija i u Venecueli i Iraku dostigla je kritični vrhunac. Te dvije zemlje su se razvijale kao dvije potpune suprotnosti jedna drugoj. U Iraku svi suptilni napori - kao EHM-a tako i šakala - nisu Sadama uspjeli nagovoriti da posluša, sada smo se pripremali za završno rješenje, za invaziju. U Venecueli Bušova je administracija dovela u igru iranski model Kermita Ruzvelta. "New York Times" je izvještavao:

Stotine hiljada stanovnika Venecuele izašle su danas ovdje na ulice da pokažu svoj udio u nacionalnom štrajku, da potaknu uklanjanje predsjednika Uga Čaveza, tek 28. dan na vlasti.

Štrajku se pridružilo otprilike 30.000 naftnih radnika, pa prijeti da se pretvori u katastrofu ove zemlje; peta po veličini svjetska izvoznica nafte, u mjesecima koji dolaze...

Zadnjih dana štrajk je stigao do mrtve tačke. Gospodin Čavez se služi radnicima koji ne štrajkuju da bi pokušao normalizovati rad u kompaniji koja je u vlasništvu države.

Njegovi protivnici koje vodi koalicija biznisa i radnički vođe tvrde međutim da će njihov štrajk gurnuti naftnu kompaniju, a ujedno i Čavezovu vladu u kolaps.

To je bio upravo onaj način kako je CIA skinula Mosadegha i zamijenila ga šahom. Analogija nije mogla biti jasnija. Činilo se da se istorija sablasno ponavlja pedeset godina kasnije. Pet decenija, a nafta je još bila pokretačka snaga.

Čavezovi sljedbenici sukobili su se s njegovim protivnicima 4. januara 2003. Dvoje je ljudi ubijeno, a desetine drugih ranjeno.

Sutradan sam razgovarao sa starim prijateljem koji je godinama bio povezan sa šakalima. Kao ni ja, ni on nikad nije direktno radio ni za jednu vladu, ali je vodio tajne operacije u mnogim zemljama.

Rekao je kako mu je prišao privatni preduzetnik s prijedlogom da raspiri štrajkove u Karacasu i da ponudi mito vojnim službenicima - mnogi od njih su prije bili polaznici Škole svih Amerika - da bi se ovi pobunili protiv izabranog predsjednika. On je ponudu odbio, ali priznao mi je: "Čovjek koji je preuzeo posao zna šta radi." Još istog mjeseca, u januaru 2003. cijene sirove nafte su narasle visoko, a američke zalihe su bile niske.

Uzevši u obzir situaciju na Srednjem istoku znao sam da Bušova administracija čini sve što može kako bi Čaveza skinula s vlasti. Tada je stigla vijest da im je uspjelo; Čavez je izbačen.

"New York Times" iskoristio je događaje kao šansu da ponudi istorijsku perspektivu - i da identifikuje čovjeka koji se pojavio da bi odigrao ulogu Kermita Ruzvelta u savremenoj Venecueli:

Sjedinjene Države... podupirale su autoritarne vlasti po cijeloj Centralnoj i Južnoj Americi za vrijeme i nakon Hladnog rata, u obrani svojih ekonomskih i političkih interesa.

93

Page 94: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

U maloj Gvatemali, Centralna obavještajna agencija (CIA) učinila je državni udar zbacivši demokratski izabranu vladu 1954. i podupirala buduće desničarske vlade protiv ljevčarskih pobunjeničkih grupa tokom četiri decenije. Umrlo je oko 200.000 civila.

U Čileu je udar koji je poduprla CIA pomogao da na vlast dođe general Augusto Pinoče od 1973. do 1990. Krhka demokratska vlada u Peruu još nije razmrsila ulogu agencije u deceniji podrške svrgnutom predsjedniku u nemilosti, Albertu K. Fujimori i njegovom zloglasnom šefu špijunaže, Vladimiru L. Montesinosu.

SAD su morale izvršiti invaziju na Panamu 1989. da bi se riješile narko-diktatora Manuela A. Noriege, koji je gotovo 20 godina bio cijenjen kao izvjestilac američkih obavještajaca. A svakako je bila nužna borba da se ostvari nenaoružana opozicija protiv nikaragvanskih ljevičara tijekom osamdesetih godina, uključujući i prodaju oružja Iranu za gotov novac, što je dovelo do optužbi starijih Reganovih administrativaca.

Među ispitivanima bio je Oto J. Reich, veteran iz borbi u Latinskoj Americi. Nikad protiv Reicha nije podignuta optužnica. On je kasnije postao ambasador Sjedinjenih Država u Venezueli, a sada služi kao pomoćnik državnog sekretara za unutarnje američke stvari kod imenovanja predsjednika. Pad Čaveza nešto je čime se on može podičiti.

Ako su Reich i Bušova administracija proslavili udar protiv Čaveza, društvo se ubrzo razišlo. U čudnom obratu, Čavez je ponovo preuzeo vlast za manje od 72 sata. Za razliku od Mosadegha u Iranu, Čavez je uspio zadržati vojsku na svojoj strani usprkos svim pokušajima da se najviši vojni oficiri okrenu protiv njega. Osim toga on je imao snažnu državnu naftnu kompaniju na svojoj strani. "Petroleos de Venezuela" suprotstavio se hiljadama radnika štrajkača i održao se.

Kad se pašina slegla, Čavez je pojačao moć svoje vlade nad radnicima kompanije, očistio vojsku od nekoliko nelojalnih oficira koje su nagovorili da ga izdaju i potjerao iz zemlje mnoštvo svojih protivnika. Zahtijevao je 20 godina zatvora za dvojicu istaknutih lidera opozicije kao i za operativce povezane s Vašingtonom koji su se pridružili šakalima i vodili nacionalni štrajk. U krajnjoj analizi cijeli slijed događanja bio je nevolja za Bušovu vladu. "Los Angeles Times" je izvijestio:

Službenici Bušove administracije izjavili su u utorak da su o micanju predsjednika Venecuele razgovrali mjesecima s vojnim i civilnim liderima iz Venecuele... To kako je administracija tretirala udar došlo je na vidjelo javnosti. Bilo je očito da nisu bili neuspješni samo EHM - već i šakali. Venecuela je 2003. pokazala da je potpuno drugačija od Irana 1953. Pitao sam se je li to samo nagovještaj ili jednostavno anomalija - i što će Vašington dalje učiniti. Barem za sada vjerujem da je ozbiljna kriza bila navještena u Venecueli - a Čaveza je spasio - Sadam Husein.

Bušova administracija nije se mogla baviti odjednom sa svima: Avganistanom, Irakom i Venecuelom. U tom trenutku nije imala ni vojnu moć ni političku podršku da to učini. Znao sam ipak da se te okolnosti mogu brzo promijeniti i da će se predsjednik Čavez vjerovatno suočiti sa snažnom opozicijom u bliskoj budućnosti. Usprkos svemu, Venecula je podsjetila da se u 50 godina nije puno toga izmijenilo - osim ishoda.

Venecuela je bila klasičan slučaj. Ipak, kako sam posmatrao odvijanje stvari, primijetio sam činjenicu da se zaista važni borbeni potezi povlače u drugoj zemlji. Ti su potezi bili važni ne samo zato jer su se odvijali u dolarima ili ljudskim životima, već zato što su sadržavali pitanja koja su daleko nadilazila materijalističke ciljeve kakvi obično definišu imperije. Te borbene linije protezale su se daleko dalje od vojski ili bankara, poslovnih izvršnih organa i političara, duboko u duši moderne civilizacije. A potezi su se vukli u zemlji koju sam upoznao i zavolio, onoj gdje sam na početku radio kao volonter Mirovnih snaga: u Ekvadoru.

Od onda kad sam otišao prvi put 1968. u Ekvador, ta mala zemlja postala je istinska žrtva korporatokratije. Moji savremenici i ja te naši moderni korporacijski ekvivalenti uspjeli su zemlju dovesti do virtuelnog bankrota. Mi smo Ekvadoru posudili milijarde dolara da bi mogao angažovati naše projektante i građevinare da ostvare projekte koji će pomoći njenim najbogatijim porodicama. Posljedica je bila da je u ove tri decenije siromaštvo službeno poraslo od 50 do 70 odsto, javni dug od 240 miliona dolara na 16 milijardi, a udio zarade od prirodnih izvora, koji je vraćen najsiromašnijim građanima, smanjen je od 20 odsto na šest odsto. Danas Ekvador mora gotovo 50 odsto nacionalnog budžeta odvojiti na plaćanje dugova - umjesto da pomogne milionima građana koji su službeno rangirani među opasno osiromašene. Situacija u Ekvadoru jasno pokazuje da se ne radi o posljedici konspiracije; to je bio proces što se odvijao jednako i u vrijeme administracije demokrata i republikanaca, proces koji je uključio

94

Page 95: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

sve velike multinacionalne banke, mnoge korporacije i misije za stranu pomoć iz raznih zemalja. SAD su imale vodeću ulogu, ali nismo djelovali samo mi sami.

U te tri decenije hiljade muškaraca i žena imale su udjela u dovođenju Ekvadora u krhki položaj gdje se našao na početku novog milenijuma. Neki od njih, poput mene, bili su svjesni šta zapravo rade, ali je većina jednostavno obavljala zadatke koje su ih naučili raditi u poslovima, u inženjerstvu, na pravu, ili su slijedili vodstvo šefova mog tipa koji su demonstrirali taj sistem svojim vlastitim pohlepnim primjerom, a računali su da će ga nastaviti metodom mrkve i batine. Ti su sudionici gledali na svoju ulogu u najgorem slučaju isto tako benigno kao što su s vrlo optimističnim stavom pomagali osiromašenom narodu. Ti igrači nisu bili članovi nikakve tajne konspiracije, pa iako nisu toga bili svjesni, bili su prevareni i - često su zavaravali sami sebe; oni su više od svega ostalog bili produkt sistema koji promiče najsuptilnije i najefikasnije oblike imperijalizma što je svijet ikad doživio. Niko nije morao poći tražiti ljude koje se može potkupiti ili im prijeti - njih su skupile kompanije, banke i vladine agencije. Mito se sastojao od plata, bonusa, penzijskih polisa i polisa osiguranja; prijetnje su se temeljile na socijalnim uzusima, pritisku da se ne zaostane za drugima i na prikrivenim pitanjima o budućnosti i odgoju djece.

Sistem je spektakularno uspijevao. Do vremena kad je stigao novi milenijum, Ekvador je bio potpuno u klopci. Imali smo ga, jednako kao što mafija ima čovjeka kojem je platila kćerinu svadbu i mali posao koji je sam finansirao i zatim ponovo finansirao. Kao svi pravi mafijaši i mi smo si dali vremena. Mogli smo sebi priuštiti da budemo strpljivi, znajući da ispod kišnih šuma Ekvadora leži cijelo more nafte, znajući da će onaj pravi dan svanuti.

Taj je dan već došao početkom 2003. kad sam u svom automobilu subaru autbek putovao od Kita prema gradu Šelu u džungli. Čavez se ponovno etablirao u Venecueli. Suprotstavio se Bušu i pobijedio. Sadam je čuvao svoje tlo i čekao invaziju. Zalihe nafte su iscrpljene do najnižeg nivoa u gotovo tri decenije, a izgledi da iz naših primarnih izvora dobijemo više bili su slabi - i zbog toga je tako izgledalo i zdravlje korporatokratije na našim papirima sa statistikama. Trebao nam je čavao da popunimo rupu. Došlo je vrijeme da uzmemo našu funtu mesa iz Ekvadora.

Dok sam vozio pokraj čudovišne brane na rijeci Pastazi, shvatio sam da ovdje u Ekvadoru nije samo ona klasična borba između bogatih i siromašenih, između onih koji eksploatišu i eksploatiranih. Te će borbene crte konačno definisati kakva smo mi civilizacija. Naveli su nas da prisilimo ovu malu zemlju da našim naftnim kompanijama otvori šume Amazone. Devastacija koja će uslijediti nije bila mjerljiva.

Da smo insistirali na vraćanju dugova, reperkusije bi bile daleko izvan naših mogućnosti da uopšte tačno odredimo iznose. Nije se radilo samo o uništavanju izvornih kultura, ljudskih života i stotina hiljada životinjskih vrsta, reptila, riba, insekata i biljaka, od kojih su neke možda sadržavale neotkrivene lijekove za mnoge bolest. Nije bio problem samo u tome da kišne šume apsorbiraju smrtonosne stakleničke gasove koje proizvodi naša industrija i daju nam kiseonik koji čini visok procenat čiste vode u svijetu. To je nadilazilo sve standardne argumente ekologa da se takva mjesta sačuvaju i ulazilo nam je duboko u dušu. Ako nastavimo s tom strategijom, nastavićemo imperijalistički uzorak koji je započeo davno prije Rimskog carstva. Mi osuđujemo ropstvo, ali naše globalno carstvo čini robovima više ljudi nego Rimljani i sve druge kolonijalne sile prije nas. Pitao sam se kako smo mogli izvršavati toliko kratkovidnu politiku u Ekvadoru, a i dalje živjeti s našom kolektivnom sviješću.

Gledajući kroz prozor svog subarua gole padine Anda, područje koje je u moje doba Mirovnih snaga bilo bujno zeleno od tropskog bilja, iznenada sam još nešto shvatio. Sinulo mi je da je takvo gledanje na Ekvador kao važnu liniju fronta bilo čisto lično, da je zapravo jednako bitna svaka zemlja koja ima prirodne izvore pa postane privlačna imperiji. Ja sam se uz ovu zemlju privatno vezao u onim danima krajem šezdesetih kad sam ovdje izgubio nevinost. Međutim, to je bio moj subjektivni, lični stav.

Prisjetio sam se statistike koja sve to sažima. Stopa dohotka jedne petine svjetskog stanovništva u najbogatijim zemljama prema jednoj petini najsiromašnijih kretala se od 30 prema jedan 1960. godine do 74 prema jedan godine 1995. Svjetska banka, Američka agencija za međunarodni razvoj, MMF, ostale banke, korporacije te vlade uključene u međunarodnu "pomoć" stalno nam govore da obavljaju svoj posao i da je naperdak postignut.

Moglo bi izgledati da su događaji u Avganistanu, Iraku i Venecueli dovoljni da nas odvrate od bilo kojeg drugog konflikta; ipak, u Ekvadoru je situacija bila drugačija.

95

Page 96: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Taj rat neće zahtijevati vojsku SAD, jer će ga voditi nekoliko hiljada domaćih ratnika, opremljenih samo kopljima, mačetama i puškama s jednim metkom u otvoru cijevi. Oni će se suprotstaviti ekvadorskoj vojsci koja se sastoji od nekolicine američkih savjetnika za posebne zadatke i plaćenika koje su uvježbali šakali i angažovale naftne kompanije. To će biti rat kao onaj sukob Ekvadora i Perua 1995, za koji većina Amerikanaca ne bi ni znala, a najnoviji događaji povećali su vjerovatnost takvog rata. U decembru 2002. predstavnici naftnih kompanija optužili su domaću zajednicu da je uzela za taoce grupu njihovih radnika; tvrdili su da su domaći ratnici zapravo članovi terorističke grupe, čime su podrazumijevali moguće veze s Al Kaidom. To je bilo posebno komplikovano pitanje, jer naftna kompanija nije dobila Vladinu dozvolu da počne bušiti. Međutim, kompanija je tvrdila da njeni radnici imaju pravo obavljati preliminarne radove, bez bušenja - a ta tvrdnja oštro je odbijena kad su domaćini za nju saznali.

Predstavnici plemena tvrdili su kako su naftni radnici prekršioci jer su nedozvoljeno ušli na njihovo tlo. Ratnici nisu nosili oružje niti su prijetili naftnim radnicima bilo kakvim nasiljem. Oni su u stvari samo ispratili radnike do sela, gdje su im ponudili hranu i domaće pivo. Dok su se posjetioci častili, ostali ratnici su uvjerili radničke vođe da se maknu. Ipak, pleme je govorilo da radnici nisu zadržani tamo protiv svoje volje; mogli su otići gdje su htjeli. Vozeći se putem, sjetio sam se plemena Shuara. Godine 1990, kad sam prodao IPS i vratio se tamo da im ponudim pomoć u spasavanju šuma, rekoše mi: "Svijet je onakav kakvim ga sanjaš" i da mi na sjeveru sanjamo mnogo industrije, automobila i velikih nebodera. Sada smo otkrili da je naša vizija bila noćna mora koja će nas sve na kraju uništiti.

"Promijenite taj san", savjetovali su mi Shuari. Ipak, on je bio ovdje još i više od deceniju kasnije i unatoč radu mnogih ljudi u neprofitnim udruženjima, pa i onima za koje sam radio ja, noćna mora dostigla je nove i zastrašujuće razmjere. Kad se moj outback zaustavio u gradu Šelu, u džungli, potiho me odvedoše na sastanak. Ljudi koji su bili prisutni predstavljali su razna plemena: Kečue, Shuar, Akuar, Shiviar i Zaparo. Neki su danima pješačili džunglom, drugi su doletjeli malim avionima koje su platile neprofitna udruženja. Neki su nosili svoj tradicionalni kilt, obojili lice i imali poveze s perjem na glavi, iako je većina nastojala da izgleda kao ljudi iz grada, koji nose sportske pantalone, majice i sportske cipele.

Prvi su se za riječ javili predstavnici zajednice koja je optužena za uzimanje talaca. Oni su nam rekli da su, čim bi se vratili u kompanije, radnike dočekali ekvadorski vojnici. Podsjetili su nas da je to bio početak posebnog godišnjeg doba u kišnim šumama, kada ima plodova čonta. To je drvo sveto izvornim kulturama stanovništva, njegov plod dolazi jednom godišnje i označava početak parenja za mnoge lokalne ptice, uključujući rijetke i ugrožene vrste. Kad dolijeću u jatima, ptice su ekstremno ranjive. Plemena podržavaju stroge metode zabrane lova tih ptica u sezoni sazrijevanja čonta.

"Odabir vremena vojnika nije mogao biti gori", objasnila je jedna žena. Osjetio sam njen bol i bol njenih sadrugova dok su pričali svoje tužne priče o tome kako su vojnici ignorisali zabrane. Pucali su na ptice, iz zabave i za hranu. Osim toga, pustošili su porodične vrtove, nasade banana i polja manioke, često nepopravljivo uništavajući rijetko plodno tlo. Koristili su eksploziv za ribolov, a ubijali za hranu čak i kućne ljubimce. Konfiskovali su puške domaćih lovaca, kopali nepropisne javne toalete, zagađivali rijeke loživim uljem, seksualno zlostavljali žene i zanemarivali pravilno odlaganje otpada, što je privlačilo insekte i gamad.

"Imali smo samo dvije mogućnosti," reče čovjek. "Mogli smo se boriti ili smo mogli progutati svoj ponos i učiniti sve da popravimo štetu. Odlučili smo da još nije vrijeme za borbu." Opisao je kako su pokušali kompanzovati vojna zlostavljanja hrabreći svoje ljude da odu bez hrane. On je to nazvao postom, ali je zvučalo više kao dobrovoljno gladovanje. Starci i djeca bili su loše ishranjeni pa su bolovali.

Govorili su o prijetnjama i podmićivanju. Neka žena je rekla: "Moj sin govori engleski jednako dobro kao i španski i nekoliko izvornih dijalekata. Radio je kao vodič i prevodilac za ekološku turističku kompaniju. Pristojno su ga plaćali. Naftna kompanija ponudila mu je deset puta toliko. Šta je mogao učiniti? Sad piše pisma denuncirajući svoju staru firmu i sve druge koji dođu nama u pomoć, a naftne kompanije naziva našim prijateljima." Stresla se, kao kad pas trese sa sebe vodu. "On nije više jedan od nas. Moj sin..." Neki stariji gospodin je ustao. Imao je na glavi tradicionalni vračev ukras od tukanovog perja. "Znate, ona trojica koju smo izabrali da nas zastupaju protiv naftnih kompanija, koji su umrli u avionskoj nesreći? Pa ja neću stajati tu i govoriti ono što mnogi govore, tj. da su naftne kompanije uzrokovale nesreću. Ali vam mogu reći da su te tri smrti iskopale duboku rupu u našoj organizaciji. Naftne kompanije nisu gubile vrijeme i popunile su mjesta svojim ljudima."

96

Page 97: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Neki čovjek pokazao je ugovor i pročitao ga. U zamjenu za 300.000 dolara ugovorom je prepuštena široka teritorija nekoj kompaniji za obradu trupaca. Ugovor su potpisala tri plemenska službenika. "Ovo nisu njihovi pravi potpisi", rekao je. "Ja bih valjda znao; jedan od njih mi je brat. To je druga vrsta ubistva da se diskredituju naše vođe."

Činilo se ironičnim i na čudan način značajnim da se ovo odvijalo u regiji Ekvadora gdje naftne kompanije još nisu dobile dozvolu za bušenje. One su bušile u mnogim predjelima uokolo, a domaći ljudi vidjeli su posljedice i bili svjedoci stradanja svojih susjeda. Dok sam tamo sjedio i slušao, pitao sam se kako bi građani moje zemlje reagovali kad bi se ovakvi skupovi prikazivali na CNN-u ili u večernjim vijestima.

Sastanci su bili fascinantni, otkrivanje činjenica bilo je vrlo uznemirujuće. Ali, dogodilo se i nešto drugo izvan formalne scenografije onih sjednica. Za vrijeme pauza, tokom ručka ili naveče, kad sam s ljudima privatno razgovarao, često su me pitali zašto SAD prijeti Iraku. Rat koji je visio u vazduhu bio je na naslovnicama ekvadorskih novina koje su dospjele do grada u džungli, a obim informacija se znatno razlikovao od onog u SAD. Bilo je napomena o Bušovoj porodici kao vlasnicima naftnih kompanija i velikih proizvođača voća - "United Fruita" te o prijašnjoj ulozi potpredsjednika Čeneza kao glavnog izvršnog rukovodioca u firmi "Halliburton".

Te su novine čitali ljudi koji nikad nisu pohađali školu. Svi su izgledali zainteresovani za to pitanje. Ja sam nalazio vođe u šumi Amazone među nepismenim ljudima, koje su u Sjevernoj Americi mnogi smatrali "nazadnima", čak i "divljacima", a ipak su se čula bitna pitanja koja su pogađala u srž globalne imperije. Vozeći se na odlasku iz Šela, nazad uz branu hidroelektrane i visoko u Ande, nastavio sam razmišljati o razlikama između onoga što sam čuo u vrijeme posjeta Ekvadoru i onoga na što sam se privikao u SAD. Izgledalo je da nas plemena Amazone mogu mnogo čemu naučiti, što nam, usprkos našem školovanju i mnogim satima čitanja časopisa i gledanja televizijskih vijesti nedostaje, nama nedostaje svijest koju su oni nekako pronašli. Ovakav način razmišljanja podsjetio me na "proročanstvo kondora i orla", o čemu sam često čuo u Latinskoj Americi, kao i na slična proročanstva koja sam susretao u svijetu.

Gotovo svaka kultura koju poznajem daje proročanstva da ćemo krajem devedesetih godina ući u razdoblje primjetnih promjena. U samostanima na Himalajima, obrednim mjestima u Indoneziji i izvornim rezervatima u Sjevernoj Americi, iz dubine Amazone do vrhova Anda i u starim gradovima Maja u Srednjoj Americi slušao sam kako je naš trenutak poseban u ljudskoj istoriji i da je svako od nas rođen u određeno vrijeme, jer ima misiju koju treba da izvrši.

Naslovi i riječi proroka ponešto se razlikuju. Oni drugačije govore o novom dobu, o trećem milenijumu, o eri vodolije, o početku petog sunca ili o kraju starih kalendara i početku novih. Uprkos različitim nazivima, ipak imaju mnogo toga zajedničkog, a "proročanstvo kondora i orla" je tipično. Ono kaže da su u maglama prošlosti ljudska društva bila podijeljena i pošla su dvjema različitim stazama: stazom kondora (koji predstavlja srce, intuitivno i mistično) i stazom orla (koji predstavlja mozak, racionalno i materijalno). U posljednjoj deceniji 15. vijeka proročanstvo je govorilo da će se dvije staze stopiti u jednoj točki i da će orao navesti kondora na rub propasti. Tada u devedesetim godinama, petsto godina kasnije, počeće nova epoha, ona u kojoj će i kondor i orao imati šansu da se ujedine i zajedno odlete na isto nebo po istoj stazi. Ako kondor i orao prihvate tu priliku, oni će kreirati savršenog potomka, kakav nikad prije nije viđen.

"Proročanstvo kondora i orla" može se gledati na više nivoa: standardna interpretacija je ona koja predviđa dijeljenje izvornog znanja s tehnologijama nauke, ravnotežu zina i zanga te premošćavanje sjevernjačkih i južnjačkih kultura. Međutim, najsnažnija poruka je ona koju nudi o svijesti; ona kaže da smo ušli u doba kad možemo iskoristiti mnoštvo različitih načina gledanja na sebe same i na svijet. I da ih možemo upotrijebiti kao odskočnu dasku za više stepene svijesti. Kao ljudska bića, mi se istinski možemo probuditi i razviti u mnogo svjesniju vrstu.

Ljudi kondori iz Amazone čine to da izgleda toliko očito, da ukoliko postavimo pitanja o prirodi onoga što bi trebalo da bude ljudsko u ovom novom milenijumu te o našem udjelu u procjenjivanju naših namjera u idućih nekoliko decenija, tada moramo otvoriti oči i pogledati posljedice naših djela - djela orla - na mjestima kao što su Irak i Ekvador.

Moramo se trgnuti i probuditi. Mi koji živimo unutar najmoćnijeg naroda u istoriji moramo prestati toliko da se brinemo o ishodu sapunica, fudbalskih utakmica, kvartalnih obračuna i dnevnog prosjeka Dow Jones indeksa, a

97

Page 98: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

umjesto toga ponovo moramo ocijeniti ko smo i gdje želimo da završe naša djeca. Alternativa zastajanju i postavljanju tih važnih pitanja sebi samima jednostavno nam je prviše opasna.

Nedugo nakon što sam se 2003. vratio iz Ekvadora, Sjedinjene Države prodrle su u Irak drugi put poslije nešto više od jedne decenije. EHM-ovi nisu uspjeli. Ni šakali nisu bili efikasni. Tako su mladi ljudi poslati da ubijaju i umiru u pustinjskom pijesku. Jedno važno pitanje koje je invazija podstakla, ali mislim da bi ga rijetki Amerikanci mogli zamisliti, jeste pitanje šta to znači za kraljevsku kuću Saud. Ako SAD preuzme Irak, koji po mnogim procjenama ima više nafte nego Saudijska Arabija, čini se, neće biti mnogo potrebe da se nastavi poštovati sporazum koji smo potpisali sa dinastijom Saud 1970, dogovor koji je proizašao iz problema pranja novca Saudijske Arabije.

Sadamov kraj, kao i kraj Noriege u Panami promijeniće formulu. U slučaju Paname već smo iznova ustoličili svoje marionete i imali smo nadzor nad Panamskim kanalom, bez obzira na uslove sporazuma o kojem su pregovarali Torihos i Karter. Ako budemo dobili nadzor nad Irakom, možemo li tada slomiti OPEC? Hoće li saudijska kraljevska porodica postati irelevantna u areni globalne naftne politike?

Nekoliko brahmanskih učenjaka već je ispitivalo zašto Buš napada Irak radije nego da sva naša sredstva usmjeri na progon Al Kaide u Avganistanu. Da li je možda razlog to što je s gledišta te administracije - te naftne porodice - uspostavljanje naftnih zaliha kao i opravdanje za sklapanje ugovora bilo važnije od borbe protiv terorizma?

Postojao je ipak još jedan mogući ishod; OPEC bi mogao poželjeti da se opet potvrdi. Ako SAD preuzmu kontrolu u Iraku, druge zemlje bogate naftom ne bi imale šta izgubiti podignu li cijene nafte i/ili smanje zalihe. Ta je mogućnost bila u vezi s drugim scenarijem, onim koji podrazumijeva da će se to vjerojatno dogoditi malom broju ljudi izvan svijeta visokih međunarodnih finansijskih sredstava, ali da bi ta opcija mogla preokrenuti geopolitičku ravnotežu i konačno srušiti onaj sistem za čije se uspostavljanje korporatokracija toliko potrudila. Moglo bi se to pokazati kao jedini faktor koji će usloviti da prvo istinsko globalno carstvo u istoriji uništi samo sebe. U konačnoj analizi globalna imperija uveliko ovisi o činjenici da dolar igra ulogu standardne svjetske valute, a mi posuđujemo zemljama kao što je Ekvador, potpuno svjesni da te dugove nikad neće isplatiti; zapravo mi ne želimo da oni plate dugove, jer je neplaćanje naše sredstvo uticaja, naša funta mesa. Pod normalnim uslovima mi bismo rizikovali da prorijedimo naše fondove; na poslijetku nijedan kreditor sebi ne može dozvoliti previše loših ulaganja. Međutim, naše okolnosti nisu normalne. SAD štampaju novac za koji nemaju pokriće u zlatu, nemaju pokriće ni u čemu nego u opštem povjerenju u našu privredu i sposobnost da rasporedimo snage i resurse imperije koju smo stvorili da bi podupirao nas same.

Sposobnost štampanja novca daje nam znatnu moć. To, između ostalog, znači da možemo nastaviti davati kredite koji neće biti vraćeni - i da sami možemo akumulirati goleme dugove. Do početka 2003. nacionalni dug SAD iznosio je otprilike 24.000 dolara po svakom državljaninu, a očekivao se i rast. Većina tog duga se odnosi na azijske zemlje, posebno na Japan i Kinu, koji kupuju obveznice američkog budžeta (uglavnom IOU) i to sredstvima koja akumuliraju prodajom robe široke potrošnje - uključivši elektroniku, računare, automobile, kućanske aparate i odjeću - Sjedinjenim Državama i širokom svjetskom tržištu. Dok god svijet prihvaća dolar za svoju standardnu valutu, taj pretjerani dug ne predstavlja ozbiljnu prepreku korporatokraciji. No, kad bi se pojavila druga valuta koja bi zamijenila dolar i kad bi neki od kreditora Sjedinjenih Država (primjerice Japan ili Kina) odlučili utjerati svoje dugove, situacija bi se drastično promijenila. SAD bi se iznenada našle u vrlo neizvjesnoj situaciji.

U stvari, postojanje takve valute danas više nije hipotetsko; evro je ušao na međunarodnu finansijsku scenu 1. januara 2002, a prestiž i moć mu rastu svaki mjesec. Evro nudi OPEC-u neobičnu priliku ako odluči uzvratiti za invaziju na Irak, ili ako iz bilo kojeg drugog razloga odluči izvježbati mišiće protiv Sjedinjenih Država. Odluka OPEC-a da dolar zamijeni evrom kao svojom standardnom valutom stresla bi imperiju do samih temelja. Da se to dogodi i da jedan ili dva veća kreditora zatraže da naše dugove platimo u evrima, učinak bi bio golem.

Te sam stvari imao na umu na Veliki petak, 18. aprila 2003, dok sam hodao na maloj udaljenosti od svoje kuće do preuređene garaže koja mi služi kao kancelarija, sjeo za pisaći sto, upalio računar i kao obično potražio internetske stranice "New York Timesa". Zaskočio me naslov; odmah je skrenuo moje misli o novoj stvarnosti u međunarodnim finansijama, nacionalnom dugu i evrima, na moju staru profesiju: SAD daju "Bechtelu" najveći ugovor za obnovu Iraka.

98

Page 99: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Članak je tvrdio: "Bušova administracija nagradila je grupu 'Bechtel' iz San Franciska danas najvećim ugovorom u širokom planu obnove Iraka." Dolje na stranici autori su informisali čitaoce: "Iračani će tada, da se uredi zemlja, raditi sa Svjetskom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom, institucijama u kojima Sjedinjene Države uživaju širok uticaj."

Širok uticaj! Bila je tu neka nedorečenost. Prešao sam na drugi članak u "Timesu" povezan s ovim, "Kompanija je povezana s Vašingtonom i Irakom." Preskočio sam prvih nekoliko odlomaka koji su ponavljali većinu informacija iz prethodnog članka i došao do sljedećeg: "Bechtel" ima dugotrajne veze s organizacijom nacionalne bezbjednosti... Jedan je direktor Džordž P. Šulc, koji je bio državni sekretar za vrijeme predsjednika Regana. Prije nego što se priključio Reganovoj administraciji, g. Šulc, koji je takođe i stariji savjetnik "Bechtela", bio je predsjednik kompanije i radio je uz Kaspara Vejnbergera, a ovaj je obnašao izvršnu ulogu u kompaniji u San Francisku prije nego što je imenovan za ministra odbrane. Ove je godine predsjednik Buš imenovao glavnog poslovodnog izvršitelja u "Bechtelu", Rileza P. Bečtela, da služi u predsjednikovom Savjetu za izvoz.

U ovim člancima nalazila se priča o modernoj istoriji, ukratko o težnji ka globalnoj imperiji. Ono što se odvijalo u Iraku i što je opisano u jutarnjoj štampi bila je posljedica posla koji me Klaudin naučila raditi prije otprilike trideset pet godina, kao i drugih muškaraca i žena koji su dijelili požudu za dobijanjem većeg ugleda, slično onome što sam lično poznavao. To je obilježilo trenutni stepen napretka korporatokracije na putu da svakog čovjeka dovedu u svijet njenog uticaja.

Ti su članci govorili o invaziji na Irak 2003. i o ugovorima koje su sada potpisivali da bi zemlja ponovo bila izgrađena nakon uništavanja naše vojske. Vijest od 18. aprila 2003. vraćala nas je na početak sedamdesetih i na aferu pranja saudijskog novca (SAMA), a ugovori koji su iz nje proistekli postavili su nov i nepopravljiv presedan, koji je dozvolio - zapravo dao mandat - američkim projektantskim i građevinskim firmama i naftnoj industriji da za sebe pridobiju razvoj pustinjske kraljevine. Istim snažnim udarom SAMA je postavila nova pravila za globalno upravljanje naftom redefinisanjem geopolitike i sklopila savez sa saudijskom kraljevskom porodicom, koji bi obezbijedio njenu hegemoniju i udio u dobiti ukoliko igraju po našim pravilima.

Dok sam čitao te članke morao sam se pitati koliko drugih ljudi zna to što ja znam, tj. da bi Sadam još bio na vlasti da je igrao istu igru kao porodica Saud. Imao bi svoje projektile i hemijska postrojenja; mi bismo mu ih izgradili, a naši bi ljudi bili zaduženi da ih održavaju i usavršavaju. Bila bi to vrlo zgodna pogodba - jednaka onoj u Saudijskoj Arabiji.

Dosad je velika većina medija bila oprezna da ne objavi priču. Ali danas je objavljena. Istina, bila je to samo slutnja. Članci su imali samo naznake sažetaka, ali se činilo da se priča pojavljuje. Razmišljajući koristi li "New York Times" samo proizvoljnu tezu, posjetio sam internetske stranice CNN-a i pročitao: "'Bechtel' dobija ugovor za Irak." Priča CNN-a bila je vrlo slična onoj u "Timesu", ali je još dodala i ovo:

Nekoliko je drugih kompanija ponekad bilo spominjano kao mogući takmaci za taj posao, odnosno primarni ponuđači ili dijelovi timova, uključivši "Kellogg Brown & Root" (KBR), članicu "Halliburton Co." - gdje je potpredsjednik Dik Čejni jednom bio odgovorna osoba... "Halliburton" je (već) dobio ugovor koji bi mogao biti vrijedan sedam milijardi dolara i trajati do dvije godine, kako bi bili obavljeni najhitniji popravci u iračkoj naftnoj infrastrukturi.

Činilo se da je priča o pohodu na globalno carstvo stvarno procurila. Ne u detaljima i ne s činjenicom da je to tužna priča o dugu, prevari, porobljavanju, eksploataciji i u istoriji najvećim posezanjem za srcima, umovima, dušama ljudi po cijelom svijetu. Ništa u tim člancima nije dalo naslutiti da je priča o Iraku 2003. bila nastavak sramotne priče. Nisu otkrili ni da je ta priča, stara kao i carstvo, sada poprimila nove i zastrašujuće dimenzije, kako zbog svoje veličine u ovo doba globalizacije, tako i zbog suptilnosti kojom je izvedena. Unatoč nedostacima, ipak se činilo da sad priča pomalo curi van, gotovo nevoljko.

Ideja o neželjenoj priči koja izlazi na vidjelo bila je vrlo bliska. Podsjećala me na moju ličnu priču i na niz godina tokom kojih sam odgađao sve to ispričati. Dugo sam vremena znao da ću morati sve priznati; ali ipak sam odgađao. Razmišljajući unazad vidim da su moje sumnje i šapati krivice bili tamo od samog početka. Započeli su u Klaudininom stanu čak i prije nego što sam donio odluku da odem u Indoneziju na ono prvo putovanje, a proganjali su me skoro neprestano sve te godine.

99

Page 100: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Bio sam svjestan da nikada ne bih izašao iz svega da me sumnje, bol i krivica nisu neprestano mučili. Kao i toliki drugi, ostao bih zauvijek. Ne bih stao na plažu Djevičanskih ostrva i donio odluku da napustim MAIN. Ipak, još sam oklijevao, kao što naša kultura nastavlja oklijevati.

Ovi naslovi naslutili su vezu između korporacija, nacionalnih banaka i vlada, ali kao i sažetak o meni u MAIN-u, priče su jedva dotaknule površinu. To je bio spoljašnji sjaj. Prava je priča imala malo veze s činjenicom da najveće projektantske i građevinske firme ponovo zarađuju milijarde dolara da bi razvile zemlju prema našoj predodžbi - među ljudima koji vrlo vjerovatno nisu imali nikakvu želju da budu odraz te slike - ili da elitna grupa ljudi ponavlja stoljećima star običaj zloupotrebe privilegija na svojim visokim položajima u vladi. Ta je priča prejednostavna. Ona podrazumijeva da je sve što moramo učiniti, ako odlučimo popraviti ono pogrešno u sistemu, jednostavno izbaciti te ljude.

To podupire teoriju konspiracije i tako nam daje jednostavan izgovor da upalimo televizor i zaboravimo sve ostalo udobno gledajući na istoriju pogledom učenika trećeg razreda, što glasi ovako: "Oni" će se brinuti o tome. Državni se brod ne može potopiti i opet će skrenuti na pravi kurs. Možda moramo pričekati sljedeće izbore, ali sve će biti dobro. Prava priča o modernoj imperiji, o korporatokraciji koja iskorištava očajne ljude i sprovodi najbrutalniju, sebičnu pa i za sebe destruktivnu otimačinu izvora - ona ima malo veze s onim što se objavljuje u novinama tog jutra, a vrlo je povezana s nama. A to, naravno, objašnjava zašto nam je tako teško saslušati pravu priču. Više volimo povjerovati mitovima da je hiljadu godina humane društvene evolucije konačno usavršilo savršen privredni sistem, nego da se jednostavno suočimo s činjenicom kako smo povjerovali pogrešnoj koncepciji i prihvatili je kao jevanđelje. Uvjerili smo sami sebe da svaki ekonomski razvoj čini dobro ljudskoj vrsti i da što je veći porast to su dobrobiti šire. Konačno, mi smo uvjerili jedan drugog da je prirodna posljedica ovog koncepta važeća i moralno opravdana: oni koji su najbolji u potpirivanju vatre ekonomskog rasta morali bi biti istaknuti i nagrađeni, dok su oni rođeni na ivicama uvijek na raspolaganju za iskorištavanje.

Ovaj stav i njegove posljedice koriste se da bi opravdali sve oblike gusarenja - dobijaju se licence za silovanje i ratnu pljačku, za ubijanje nedužnih ljudi u Iranu, Panami, Kolumbiji, Iraku i drugdje. EHM-i, šakali i vojske cvjetaju tako dugo dok njihove aktivnosti mogu pokazati da generišu ekonomski rast - a oni gotovo uvijek pokazuju takav rast. Zahvaljujući pristranim "naukama" prognoziranja, ekonometrije i statistike, ako bombarduješ grad i ponovo ga izgradiš, podaci pokazuju visoku strelicu ekonomskog rasta.

Prava priča je da živimo u laži. Kao moj sažetak u MAIN-u stvorili smo spoljašnji sjaj koji krije fatalne rak-rane ispod površine. Te rak-rane se pokažu na rendgenskom snimmu naše statistike, koja otkriva zastrašujuću činjenicu o najsnažnijoj i najbogatijoj imperiji u istoriji, koja ima vrlo visoku stopu samoubistava, zloupotrebe droge, razvoda brakova, zlostavljanja djece, silovanja i ubistava, a sve to je kao zloćudan rak: te nevolje šire svoje krakove svake godine u sve širem radijusu. U svojim srcima svi osjećamo bol. Glasno tražimo izmjene. Ipak stavljamo šake u usta utišavajući te krikove i niko nas ne čuje.

Bilo bi divno da za sve možemo optužiti samo urotu, ali ne možemo. Imperija zavisi od efikasnosti velikih banaka, korporacija i vlada - korporatokratija - ali ne radi se o uroti. Ta smo korporatokratija mi sami - mi dozvoljavamo da se ona dogodi - što je naravno zbog toga jer većina nas misli da je teško ustati i protiviti se. Radije bismo gledali na neke urote koje vrebaju iz sjene jer nas većina radi u nekoj od tih banaka, korporacija ili vlada i na neki je način od njih zavisi zbog robe ili usluga koje nude i oglašavaju na tržištu. Ne možemo sebi dozvoliti pilanje grane na kojoj sjedimo.

O toj sam situaciji razmišljao sjedeći i čitajući naslove na ekranu svog računara. A oni su postavljali mnoga pitanja. Kako se pobuniti protiv sistema za koji se čini da ti daje tvoj dom i tvoj auto, hranu i odjeću, električnu struju i zdravstvenu njegu - pa čak i kad si svjestan da taj sistem kreira svijet u kojem 24.000 ljudi skapa od gladi svakoga dana, a milioni te mrze, ili barem mrze politiku koju vode oni političari što si ih birao? Kako skupiti hrabrost i istupiti iz tog reda te se oduprijeti koncepcijama koje ste ti i tvoji susjedi uvijek prihvatali poput jevanđelja, pa čak i kad ste već sumnjali da će sistem uništiti sam sebe? Polako sam ustao i krenuo natrag u kuću da natočim još jednu šoljicu kafe.

100

Page 101: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

Kratko sam pošao zaobilaznim putem i podigao svoj primjerak "Palm Beach Posta" koji je ležao kod poštanskog sandučića uz ulaz. U njemu je bio isti članak Bechtel - Irak s pravom objavljivanja "New York Timesa". Ali tad sam primijetio datum na naslovnici, 18. april. To je važan datum, barem za Novu Englesku, koji su mi ulili u pamćenje moji roditelji, svjesni sljedbenici revolucionarnog rata, ali i poezija Longfeloua:

"Slušajte, djeco moja, i čućete

O ponoćnom putu Paula Revera,

18. aprila, sedamdeset i pete;

Jedva da je neko sada živ,

Ko se sjeća tog slavnog dana i godine."

Ove godine Veliki petak slučajno je pao na godišnjicu pohoda Paula Reverea. Vidjevši taj datum na naslovnici "Posta" podsjetio sam se kolonijalnog kovača srebra koji jaše na konju tamnim ulicama gradova Nove Engleske, maše šeširom i viče: "Britanci dolaze!" Revere je riskirao svoj život da bi proširio vijest, a lojalni su Amerikanci reagovali. Zaustavili su imperiju, još tada. Pitao sam se šta ih je motiviraso, zašto su ti kolonijalni Amerikanci bili voljni napraviti iskorak. Mnogi su od njih bili imućni. Što ih je navelo da riskiraju svoj posao, da prepile granu na kojoj sjede, da stave na kocku svoje živote? Svaki je od njih bez sumnje imao lične razloge, ali mora da je postojala i neka jedinstvena snaga, neka energija ili katalizator, neka iskra koja je upalila vatre u tom jedinstvenom trenutku istorije.

A onda sam se dosjetio: riječi.

Pričanje prave priče o britanskoj imperiji i njegovu sebičnom i merkantilnom sistemu samouništenja, koji je sadržavao tu iskru. Značenje koje je bilo skriveno ispod površine kroz riječi ljudi kao što su bili Tom Paine i Tomas Džeferson, potpalilo je maštu domorodaca patriota, otvorilo im srca i duše. Počeli su se pitati, a onda su otkrili novu stvarnost koja je odagnala varke. Razabrali su istinu ispod patine, shvatili način na koji ih britanska imperija manipuliše, vara i zarobljava. Vidjeli su da njihovi engleski gospodari stvaraju sistem i da su većinu naroda uspjeli uvjeriti u tu laž - da je to najbolji sistem koji čovječanstvo može ponuditi, da izgledi za bolji svijet ovise o kanaliziranju izvora preko engleske krune, da je imperijalistički pristup privredi i politici najefikasniji i najhumanije sredstvo pomoći većini ljudi - a istina je zapravo bila to da je sistem obogatio samo mali broj ljudi, a na štetu većine.

Ta laž i njena posljedica eksploatacija trajale su i širile se decenijama, dok šačica filozofa, poslovnih ljudi, farmera i ribara, graničara, pisaca i govornika nije progovorila istinu.

Riječi. Pomislio sam o njihovoj snazi dok sam nalivao kafu u šoljicu, vratio se u svoju kancelariju i sjeo za računar.

Zatvorio sam internetske stranice CNN-a i našao dokument na kojem sam radio dan prije i pročitao zadnji odlomak koji sam napisao:

Ta se priča mora napisati. Živimo u vrijeme strašne krize - i velike prigode. Priča o tom posebnom EHM-u priča je o tome kako smo dospjeli tamo gdje smo i zašto se sada suočavamo s krizom koja se čini nesavladivom. Priča se mora ispričati jer samo razumijevajući svoje nekadašnje greške moći ćemo iskoristiti buduće šanse... Najvažnije je, priču treba objaviti jer danas, prvi put u istoriji jedan narod ima sposobnost, novac i moć da sve to promijeni. To je nacija u kojoj sam rođen i ona kojoj sam služio kao EHM: Sjedinjene Američke Države.

Ovaj put neću se zaustaviti. Koincidencije u mom životu i izbori za koje sam se odlučio doveli su me do ovog stepena. Sad ću krenuti naprijed.

Ponovo sam razmišljao o onom čovjeku, samotnom jahaču u galopu po tamnom krajoliku Nove Engleske, koji izvikuje svoje upozorenje. Kovač srebra je znao da su Painoeve i Džefersonove riječi ljudi već prije pročitali u

101

Page 102: džon perkins prikriveni ekonomski ubica

svojim domovima i o njima razgovarali u krčmama. Paine je istaknuo istinu o tiraniji britanske imperije. Džeferson je proglasio da je naš narod odan načelima života, slobode i žudnje za srećom, a Revere je jašući u noći shvatio da ljudi u svim kolonijama moraju biti potaknuti tim riječima; podignuće se i boriti za bolji svijet.

Riječi...

Donio sam odluku da prestanem oklijevati, da dovršim ono što sam toliko puta započinjao tokom svih ovih godina, da se pročistim, da priznam - i da napišem riječi ove knjige.

102