Ecce Domus - kostrencic- · PDF fileNietzscheanske paranoje u Eisenmanovoj arhitekturi, već se ... a proporcija i ritam oduvijek su pripisivane arhitekturi; od Starog Egipta, preko

34 35Grupo Aranea, Rafal Secondary School

Ecce Domus

Ja imam ruku za to da premještam perspektive:pravi razlog zašto je samo za memožda uopće moguće jedino

„prevrednovanje vrijednosti“Friedrich Nietzsche, Ecce Homo1

1888. godine, dvije godine prije svoje smrti, Nietzsche piše svoju posljednju knjigu Ecce Homo. Na rubu između Dionizijskog ludila, megalomanije, autoironičnosti, genijalnosti i tragičnosti, Nietzsche konstruira/dekonstruira rekapitulaciju svog vlastitog filozofskog opusa. I sam naslov, parafraza riječi „Eto (vam) čovjeka“ kojima se Pilat obratio svjetini koja je odlučila da Krist bude razapet, pažljivo je odabran sa nizom mogućih konotacija koje možemo izvući poznajući Nietzscheovo djelo. Svakako najinteresantnija je ona koja proizlazi iz temeljne Nietzschove konfrontacije Dionisa i Krista2, koji na izvjestan način predstavlja i njegov vlastiti unutrašnji sukob, sukob između pobune, konfrontacije i promjene personificirane idejom Dionisa, te s druge strane

- stagnacije, tradicije, humanizma i morala personificirane likom Krista. Također, fraza „Eto vam čovjeka“ aludira na vlastitu predaju sebe i svog dijela svjetini na milost i nemilost, baš kao i Zaratustra, Dionis i Krist. 1988. japanski časopis A+U objavljuje tekst Jacquesa Derride Why Peter Eisenman Writes Such Good Books3. Derridin naslov direktna je

1 Nietzsche, Friedrich Wilhelm: „Ecce Homo: Wie man wird, was man ist“, prijevod Šime Vranić, „Ecce Homo: Kako se biva što se jest“, Visovac, 1994. str. 23.2 Knjiga završava potpisom …Dionysos protiv Razapetoga…3 A+U, Architecture and Urbanism, 1988. August extra edition Peter Eisenman, Jacques Derrida: „Why Peter Eisenman Writes Such Good Books“, str. 113.-125.

fotografije photographs by

portret portrait

Rafal Secondary School, Alicante, Spain

Alan Kostrenčić

Grupo Aranea (GA)Duccio Malagamba (DM)Antonio Pollo Frutero

Roland

Ecce Domus

napisaowritten by

Ja imam ruku za to da premještam perspektive:pravi razlog zašto je samo za memožda uopće moguće jedino

„prevrednovanje vrijednosti“Friedrich Nietzsche, Ecce Homo1

1888. godine, dvije godine prije svoje smrti, Nietzsche piše svoju posljednju knjigu Ecce Homo. Na rubu između Dionizijskog ludila, megalomanije, autoironičnosti, genijalnosti i tragičnosti, Nietzsche konstruira/dekonstruira rekapitulaciju svog vlastitog filozofskog opusa. I sam naslov, parafraza riječi „Eto (vam) čovjeka“ kojima se Pilat obratio svjetini koja je odlučila da Krist bude razapet, pažljivo je odabran sa nizom mogućih konotacija koje možemo izvući poznajući Nietzscheovo djelo. Svakako najinteresantnija je ona koja proizlazi iz temeljne Nietzschove konfrontacije

1 Nietzsche, Friedrich Wilhelm: „Ecce Homo: Wie man wird, was man ist“, prijevod Šime Vranić, „Ecce Homo: Kako se biva što se jest“, Visovac, 1994. str. 23.

Srednja škola Rafal, Alicante, Španjolska

arhitektiarchitects

36 oris, number 68, year 2011 37Grupo Aranea, Rafal Secondary School

parafraza naslova jednog poglavlja4 knjige Ecce Homo, međutim Derrida se ne upušta u možebitno dijagnosticiranje Nietzscheanske paranoje u Eisenmanovoj arhitekturi, već se bavi arhitektonskim „pisanjem“ Eisenmana, oslanjajući se prije svega na zajednički rad za Tschumijev park La Villette nazvanim Choral Work. Eisenman je Derridinim riječima pisac koji otvara prostor u kojem su dva pisanja, ono arhitektonsko i ono verbalno (filozofsko), omogućena, jedno unutar drugog i izvan tradicionalnih hijerarhija i odnosa. Pa je tako i Choral Work je istovremeno palimpsest i labirint međusobno preklopljenih struktura nastao kroz složeni

postupak oblikovanja (design) i označavanja (designation). Projektna metoda Eisenmana se sastoji u seriji transformacija /deformacija unaprijed konceptualno postavljenih i / ili odabranih zatečenih elementa / parametra. Sam se proces dalje mehanički odvija na osnovu postavljenog algoritma. Ovakva metoda afirmira slučajnost i određenu ne-ljudskost procesa stvaranja novog, što su neke i od Nietzscheovih centralnih filozofskih tema. Cilj je dokinuti bilo kakvu vrst antropocentričnosti, renesansna humanistička maksima

„čovjek kao mjerilo svih stvari“ napuštena je zauvijek. Upravo taj radikalni raskid sa ljudskim, odveć ljudskim kako bi to nazvao Nietzsche, možda je i najdirektnija veza između Nietzscheove i Eisenmanove ideje. 1999. natječajni žiri izabrao je Eisenmanov rad za novi kulturni centar Galicije u Španjolskoj kao najbolji. U konkurenciji najslavnijih svjetskih imena poput Rema Koolhaasa, Daniela Libeskinda, Stevena Holla, Jean Nouvela, da nabrojim tek neke, Eisenmanov rad

4 Naslovi poglavlja su vrlo znakoviti: „Zašto sam ja tako mudar“, „Zašto sam ja tako pametan“ i „Zašto ja pišem tako dobre knjige“.

se jasno izdvojio iz svih ostalih radova na način da se lokacija ne tretira kao pozadina na kojoj se građevina pojavljuje kao figura/objekt, već se sama lokacija/topografija rastvara i transformira, primajući u sebe sadržaj postajući na kraju figurom. Eisenmanov projekt tako ne podrazumijeva zgradu kao takvu, već nastanjivu artif icijelnu topograf iju, simulakrum brda. I dok se drugi radovi mogu smjestiti unutar uglavnom dvije grupe – jedni koji nastoje ogromnu površinu građevine (gotovo 150.000 m2) „sakriti“ u teren, ili iza njega, od pogleda iz samog grada, te druge grupe koja pak nastoji ponuditi siluetu ili volumen koji bi dominirao i bio u dijalogu sa gradom, Eisenman nema tih problema postavljajući začudnu tvorevinu koja poput kiborga tvori cjelinu-stroj koji nije ni brdo ni kuća, ali sadrži mutirane elemente jednog i drugog. Projekt nastaje kao stanovita geologija urbanog pamćenja, kroz naslagivanja i nesustavne veze između različitih slojeva definiranih vrlo različitim parametrima. Osnovni genetski kod projekta čine tlocrt srednjevjekovnog gradskog centra Santiaga, forma školjke Jakobova kapica, koja

oris, broj 68, godina 2011 Grupo Aranea, Srednja škola Rafal

Dionisa i Krista2, koji na izvjestan način predstavlja i njegov vlastiti unutrašnji sukob, sukob između pobune, konfrontacije i promjene personificirane idejom Dionisa, te s druge strane

- stagnacije, tradicije, humanizma i morala personificirane likom Krista. Također, fraza „Eto vam čovjeka“ aludira na vlastitu predaju sebe i svog dijela svjetini na milost i nemilost, baš kao i Zaratustra, Dionis i Krist. 1988. japanski časopis A+U objavljuje tekst Jacquesa Derride Why Peter Eisenman Writes Such Good Books3. Derridin naslov direktna je parafraza naslova jednog poglavlja4 knjige Ecce Homo, međutim Derrida se ne upušta u možebitno dijagnosticiranje

Nietzscheanske paranoje u Eisenmanovoj arhitekturi, već se bavi arhitektonskim „pisanjem“ Eisenmana, oslanjajući se prije svega na zajednički rad za Tschumijev park La Villette nazvanim Choral Work. Eisenman je Derridinim riječima pisac koji otvara prostor u kojem su dva pisanja, ono arhitektonsko i ono verbalno (filozofsko), omogućena, jedno unutar drugog i izvan tradicionalnih hijerarhija i odnosa. Pa je tako i Choral Work je istovremeno palimpsest i labirint međusobno preklopljenih struktura nastao kroz složeni postupak oblikovanja (design) i označavanja (designation). Projektna metoda Eisenmana se sastoji u seriji transformacija /deformacija unaprijed konceptualno postavljenih i / ili odabranih zatečenih elementa / parametra. Sam se proces dalje mehanički odvija na osnovu postavljenog algoritma. Ovakva metoda afirmira slučajnost i određenu ne-ljudskost procesa stvaranja novog, što su neke i

2 Knjiga završava potpisom …Dionysos protiv Razapetoga…3 A+U, Architecture and Urbanism, 1988. August extra edition Peter Eisenman, Jacques Derrida: „Why Peter Eisenman Writes Such Good Books“, str. 113.-125.4 Naslovi poglavlja su vrlo znakoviti: „Zašto sam ja tako mudar“, „Zašto sam ja tako pametan“ i „Zašto ja pišem tako dobre knjige“.

od Nietzscheovih centralnih filozofskih tema. Cilj je dokinuti bilo kakvu vrst antropocentričnosti, renesansna humanistička maksima „čovjek kao mjerilo svih stvari“ napuštena je zauvijek. Upravo taj radikalni raskid sa ljudskim, odveć ljudskim kako bi to nazvao Nietzsche, možda je i najdirektnija veza između Nietzscheove i Eisenmanove ideje. 1999. natječajni žiri izabrao je Eisenmanov rad za novi kulturni centar Galicije u Španjolskoj kao najbolji. U konkurenciji najslavnijih svjetskih imena poput Rema Koolhaasa, Daniela Libeskinda, Stevena Holla, Jean Nouvela, da nabrojim tek neke, Eisenmanov rad se jasno izdvojio iz svih ostalih radova na način da se lokacija ne tretira kao pozadina na kojoj se građevina pojavljuje kao figura/objekt, već se sama lokacija/topografija rastvara i transformira, primajući u sebe sadržaj postajući na kraju figurom. Eisenmanov projekt tako ne podrazumijeva zgradu kao takvu, već nastanjivu artificijelnu topografiju, simulakrum brda. I dok se drugi radovi mogu smjestiti unutar uglavnom dvije grupe – jedni koji nastoje ogromnu površinu građevine (gotovo 150.000 m2) „sakriti“ u teren, ili iza njega, od pogleda


predstavlja simbol kojeg su španjolski hodočasnici nosili na svojoj odjeći, te pet hodočasničkih ruta u Santiago. Osnovna deformacija postojeće topografije uspostavljena je projiciranjem srednjevjekovnog rastera grada, a zatim su preko toga superponirana preostala dva konceptualna

dijagrama. Forma školjke nabrala je topografiju omogućavajući smještavanje sadržaja, a hodočasničke rute, koje su utisnute u prethodno dobiveni stratum, rastvorile su je na način da je omogućeno dobivanje šest volumena za pojedine sadržaje. Ta osnovna dobivena artificijelna geomorfologija ponovo je transformirana uspostavljanjem apstraktne matrice digitalnih lay-linija5 koje kreiraju unutarnji genetski program koji dalje mutira osnovni kod. Dobivena pojavnost (presentness) nimalo nije nalik na uvriježeni urbanizam koji funkcionira na dualitetu figure i pozadine (onako kako ga je dijagnosticirao Collin Rowe), već na jednoj posve novoj oblikovnoj gesti u kojoj, unatoč postojanju šest zasebnih volumena, postoji samo figura/figura. Arhitektura i topografija su spojene u „monstruoznu mutaciju“6, koja uzmiče kategorizaciji lijepo ili ružno, koja je naprosto uzvišena7. Schelling, a preko njega i Goethe smatrali su arhitekturu smrznutom glazbom, a proporcija i ritam oduvijek su pripisivane arhitekturi; od Starog Egipta, preko Indijske mitologije do Kine. Međutim, Eisenman gradi prije

5 Energetske linije na zemlji koji su prema zapadnjačkoj ezoteričnoj tradiciji (geo-mantiji) ili istočnjačkoj (feng shui) uspostavljene poput meridijana i paralela, a duž kojih su postavljene sakralne ili druge kultne građevine ili pak sveta mjesta6 Monstruoznu mutaciju nikako ne treba shvatiti kao pežorativnu, već je gledati u afirmativnom svijetlu Deleuzijanskog diskursa, ta je metafora korištena u smislu spoja različitih, često nespojivih, koncepata koji rezultiraju pojavom Novog7 Uzvišeno (sublime) u smislu kojem su je koristili umjetnici Romantizma i Simbo-lizma, kao lijepo u svojoj ne-ljudskosti, nad-ljudskosti, više o tome u knjizi Umberta Eca: „On Beauty“, Secker & Warburg, London, 2004. str. 275. – 297.

svega labirinte, mašine koje proizvode afekt opirući se bilo kom obliku stratifikacije u – kuću. Kako zamjećuje francuski filozof Deleuze, labirint nije više arhitektoničan, već postaje zvučan i muzikalan8. Pomoću Arijadnine niti (klupka) Tezej je pronašao izlaz iz monstruozne (ne-ljudske) anti-arhitekture

Minotaurovog labirinta. Upravo ta igra, klupko iz kojeg se odmata nit koja prati Tezeja poput refrena9 i omogućava da se vrati iz labirinta, omogućuje pomak ka radosnom i razigranom Dionisu (kroz pjesmu, refren) koji afirmira život pretvarajući kaos (kao oblik prebrzo izmjenjujućih slika kojima ne stižemo pridjenuti smisao) labirinta u smisao. Schopenhauer je definirao arhitekturu u pojmovima dviju sila – onog što nosi i onog što je nošeno, podupore i tereta, pa čak i onda kada se te dvije sile miješaju (luk). Muzika je pak suprotno od toga, ona je čista lakoća. Učiniti da krov pleše, balansirati gredama – to je ono što je esencijalno Dionisu muzičaru10. I upravo je Eisenman takav muzikalni, Dionizijski arhitekt. Arijadnina nit je u tom slučaju igra otkrivanja izlaza (smisla) u labirintu (kaosu iz kojeg ne možemo apstrahirati značenje) arhitekture koja odbija bilo kakvo konvencionalno (stratificirano) razumijevanje. S druge strane tu je i refren, ponavljanje uvijek permutirajuće sekvence, ne prostora (praznine) već prisutnosti (izgrađenog), koji istovremeno formira labirint (nepoznato i nedokučivo) i vodi nas kroz njega (proizvodi značenje koje nam omogućava da budemo

8 Deleuze, Gilles: „Critique et clinique“, Paris, 1993; prijevod Martin Jouchin, „Esseys Critical and Clinical“, Minnesota University Press, 1997.9 O značenju refrena kao oblika podomaćenja (teritorijalizacije) nepoznatog (stra-nog) vidi u 1837: Of the Refrain, str.310.-350.; Deleuze, G., Guattari, F.: „Mille plateaux – Capitalisme et schizophrenie 2“, 1980., prijevod Brian Massumi, „A Thousand Plateaus“, University of Minnesota Press, 2003.10 Deleuze, Gilles: „Critique et clinique“.


iz samog grada, te druge grupe koja pak nastoji ponuditi siluetu ili volumen koji bi dominirao i bio u dijalogu sa gradom, Eisenman nema tih problema postavljajući začudnu tvorevinu koja poput kiborga tvori cjelinu-stroj koji nije ni brdo ni kuća, ali sadrži mutirane elemente jednog i drugog.

Projekt nastaje kao stanovita geologija urbanog pamćenja, kroz naslagivanja i nesustavne veze između različitih slojeva definiranih vrlo različitim parametrima. Osnovni genetski kod projekta čine tlocrt srednjevjekovnog gradskog centra Santiaga, forma školjke Jakobova kapica, koja predstavlja simbol kojeg su španjolski hodočasnici nosili na svojoj odjeći, te pet hodočasničkih ruta u Santiago. Osnovna deformacija postojeće topografije uspostavljena je projiciranjem srednjevjekovnog rastera grada, a zatim su preko toga superponirana preostala dva konceptualna dijagrama. Forma školjke nabrala je topografiju omogućavajući smještavanje sadržaja, a hodočasničke rute, koje su utisnute u prethodno dobiveni stratum, rastvorile su je na način da je omogućeno dobivanje šest volumena za pojedine sadržaje. Ta osnovna dobivena artificijelna geomorfologija ponovo je transformirana uspostavljanjem apstraktne matrice digitalnih lay-linija5 koje kreiraju unutarnji genetski program koji dalje mutira osnovni kod. Dobivena pojavnost (presentness) nimalo nije nalik na uvriježeni urbanizam koji funkcionira na dualitetu figure i pozadine (onako kako ga je dijagnosticirao Collin Rowe), već na jednoj posve novoj oblikovnoj gesti u kojoj, unatoč postojanju šest zasebnih volumena, postoji samo figura/figura. Arhitektura i topografija su spojene u „monstruoznu

5 Energetske linije na zemlji koji su prema zapadnjačkoj ezoteričnoj tradiciji (geo-mantiji) ili istočnjačkoj (feng shui) uspostavljene poput meridijana i paralela, a duž kojih su postavljene sakralne ili druge kultne građevine ili pak sveta mjesta

mutaciju“6, koja uzmiče kategorizaciji lijepo ili ružno, koja je naprosto uzvišena7. Schelling, a preko njega i Goethe smatrali su arhitekturu smrznutom glazbom, a proporcija i ritam oduvijek su pripisivane arhitekturi; od Starog Egipta, preko Indijske mitologije do Kine. Međutim, Eisenman gradi prije

svega labirinte, mašine koje proizvode afekt opirući se bilo kom obliku stratifikacije u – kuću. Kako zamjećuje francuski filozof Deleuze, labirint nije više arhitektoničan, već postaje zvučan i muzikalan8. Pomoću Arijadnine niti (klupka) Tezej je pronašao izlaz iz monstruozne (ne-ljudske) anti-arhitekture Minotaurovog labirinta. Upravo ta igra, klupko iz kojeg se odmata nit koja prati Tezeja poput refrena9 i omogućava da se vrati iz labirinta, omogućuje pomak ka radosnom i razigranom Dionisu (kroz pjesmu, refren) koji afirmira život pretvarajući kaos (kao oblik prebrzo izmjenjujućih slika kojima ne stižemo pridjenuti smisao) labirinta u smisao. Schopenhauer je definirao arhitekturu u pojmovima dviju sila – onog što nosi i onog što je nošeno, podupore i tereta, pa čak i onda kada se te dvije sile miješaju (luk). Muzika je pak suprotno od toga, ona je čista lakoća. Učiniti da krov pleše, balansirati gredama – to je ono što je esencijalno Dionisu muzičaru10. I upravo je Eisenman

6 Monstruoznu mutaciju nikako ne treba shvatiti kao pežorativnu, već je gledati u afirmativnom svijetlu Deleuzijanskog diskursa, ta je metafora korištena u smislu spoja različitih, često nespojivih, koncepata koji rezultiraju pojavom Novog7 Uzvišeno (sublime) u smislu kojem su je koristili umjetnici Romantizma i Simbo-lizma, kao lijepo u svojoj ne-ljudskosti, nad-ljudskosti, više o tome u knjizi Umberta Eca: „On Beauty“, Secker & Warburg, London, 2004. str. 275. – 297.8 Deleuze, Gilles: „Critique et clinique“, Paris, 1993; prijevod Martin Jouchin,

„Esseys Critical and Clinical“, Minnesota University Press, 1997.9 O značenju refrena kao oblika podomaćenja (teritorijalizacije) nepoznatog (stra-nog) vidi u 1837: Of the Refrain, str.310.-350.; Deleuze, G., Guattari, F.: „Mille plateaux – Capitalisme et schizophrenie 2“, 1980., prijevod Brian Massumi, „A Thousand Plateaus“, University of Minnesota Press, 2003.10 Deleuze, Gilles: „Critique et clinique“.


uz situaciju predlažem staviti legendu i označiti svaki pojedini objekt, na situaciji bojom naznačiti izvedene objekte.

faculty plan

administrative building 1amphitheatres 2

laboratories No1 3workshops 4

students cafeteria 5laboratories No2 6

classrooms 7library 8

faculty members’ offices 9faculty members’ cafeteria 10

dean’s accomodation 11administrative building entrance 12

main entrance 13

administrativna zgrada 1amfiteatri 2

laboratoriji br. 1 3radionice 4

studentski kafić 5laboratoriji br. 1 6

učionice 7knjižnica 8

uredi fakultetskog osoblja 9kafić fakultetskog osoblja 10

ured dekana 11ulaz u administrativnu zgradu 12

glavni ulaz 13

tlocrt fakulteta


42 oris, number 68, year 2011 43oris, broj 68, godina 2011


vođeni kroz arhitekturu). Eisenmanov labirint istovremeno je vrlo intelektualan, filozofski, ali i sasvim tjelesan i intuitivan. I možda je upravo to glavna značajka njegovog projekta za Santiago. Naime, pokušaj obnavljanja tjelesnog iskustva prostora i iskustvo tijela kroz prostor, za razliku od hladne distanciranosti od ljudskog iskustva u njegovim ranim kućama11, karakterističan je za doživljaj Grada kulture. Mjerilo ulazi u arhitekturu u relaciji između tijela i prostora, te na koji način tijelo razumije i osjeća to mjerilo. Ono što je posebno interesantno jest da Eisenman unatoč ukidanju antropocentričnosti arhitekture, u ovom svom radu, po učinku, dojmu arhitekture, biva puno bliži onom što bi priželjkivao perceptivno fenomenološki pristup, nego li konceptualni „lingvistički“ pristup arhitekturi karakterističan za diskurs tzv. Kritičke teorije. Eisenman neprekidno pokušava redefinirati arhitekturu izvan konvencionalnih parametara strukture, funkcije, značenja, baveći se zapravo istraživanjem arhitekture umjesto stvaranjem arhitekture. On pri tom koristi modele iz drugih disciplina, jer arhitektura naprosto nema prikladne modele koji bi mogli odgovoriti na

11 Posebice Houses I – VI, prije Tafurijeve kritike iz 1976. – „The Meditations of Icarus“, objavljeno u „Houses of Cards“

Grupo Aranea, Srednja škola Rafal

takav muzikalni, Dionizijski arhitekt. Arijadnina nit je u tom slučaju igra otkrivanja izlaza (smisla) u labirintu (kaosu iz kojeg ne možemo apstrahirati značenje) arhitekture koja odbija bilo kakvo konvencionalno (stratificirano) razumijevanje. S druge strane tu je i refren, ponavljanje uvijek permutirajuće sekvence, ne prostora (praznine) već prisutnosti (izgrađenog), koji istovremeno formira labirint (nepoznato i nedokučivo) i vodi nas kroz njega (proizvodi značenje koje nam omogućava da budemo vođeni kroz arhitekturu). Eisenmanov labirint istovremeno je vrlo intelektualan, filozofski, ali i sasvim tjelesan i intuitivan. I možda je upravo to glavna značajka njegovog projekta za Santiago. Naime, pokušaj obnavljanja tjelesnog iskustva prostora i iskustvo tijela kroz prostor, za razliku od hladne distanciranosti od ljudskog iskustva u njegovim ranim kućama11, karakterističan je za doživljaj Grada kulture. Mjerilo ulazi u arhitekturu u relaciji između tijela i prostora, te na koji način tijelo razumije i osjeća to mjerilo. Ono što je posebno interesantno jest da Eisenman unatoč ukidanju antropocentričnosti arhitekture, u ovom svom radu, po učinku, dojmu arhitekture, biva puno bliži onom što bi

11 Posebice Houses I – VI, prije Tafurijeve kritike iz 1976. – „The Meditations of Icarus“, objavljeno u „Houses of Cards“

46 oris, number 68, year 2011 47Grupo Aranea, Rafal Secondary Schooloris, broj 68, godina 2011 Grupo Aranea, Srednja škola Rafal


kolabiraju. Dionis ne poznaje drugu arhitekturu osim ruta i trajektorija. Grad kulture u Santiagu jesu upravo – rute i trajektorije. Opozicija Dionisa i Krista nije dijalektična, ona predstavlja diferencijalnu (razlikovnu) afirmaciju nasuprot dijalektičke negacije, kako je to Deleuze zaključio12. Kršćanstvo kroz koncept patnje i iskupljenja negira život (istinski nihilizam), dok Dionis afirmira sve i ne pravi razlike. Nevinost je igra egzistencije, a postojanje počiva na instinktu za igru. Eisenmanov nihilizam je poput Nietzscheovog samo uslovan nihilizam. Njegova kritika suvremenog kapitalističkog društva i arhitekture, kao njenog produkta, rezultirala je vrlo destruktivnim radovima, negacijom osnovnih arhitektonskih počela, ali ta kritika uvijek je bila i istovremeno kreativan akt

12 Deleuze, Gilles: „Nietzsche et la philosophie“, 1962. prijevod Hugh Tomlinson, „Nietzsche & Philosophy“, Columbia Universety Press, 2006. str.14. – 17.

kompleksnost današnjeg života. Forme koje utjelovljuju značenje više nisu relevantne, ono što postaje centar interesa su sile koje određuju postojanje nečeg u prostoru, sa vektorom (notacija sile koja ima intenzitet i smjer) kao drugačijim mehanizmom mjere vremena i prostora. Pri tom događaj (aktivni aspekt), a ne stvar (pasivni sudionik) postaje bitan. Svaka gesta koja nas udaljava od događaja prema stvari oprostorljuje vrijeme. Uspostavljanje teritorija je osnovna zadaća arhitekture, teritorij se pojavljuje tamo gdje je uspostavljen „režim ponašanja“. Međutim, nakon što smo uspostavili teritorij - „kuću“ možemo konačno izaći iz nje prema arhitekturi u kojoj su teritorije poljuljane, gdje su principi ponašanja – etosi, pomiješani, međutim to je više posao na sebi, nego li na građevini. Kao što nas Zaratustra uči – svi viši ljudi napuštaju svoje područje – strukture


prema stvari oprostorljuje vrijeme. Uspostavljanje teritorija je osnovna zadaća arhitekture, teritorij se pojavljuje tamo gdje je uspostavljen „režim ponašanja“. Međutim, nakon što smo uspostavili teritorij - „kuću“ možemo konačno izaći iz nje prema arhitekturi u kojoj su teritorije poljuljane, gdje su principi ponašanja – etosi, pomiješani, međutim to je više posao na sebi, nego li na građevini. Kao što nas Zaratustra uči

– svi viši ljudi napuštaju svoje područje – strukture kolabiraju. Dionis ne poznaje drugu arhitekturu osim ruta i trajektorija. Grad kulture u Santiagu jesu upravo – rute i trajektorije. Opozicija Dionisa i Krista nije dijalektična, ona predstavlja diferencijalnu (razlikovnu) afirmaciju nasuprot dijalektičke negacije, kako je to Deleuze zaključio12.

12 Deleuze, Gilles: „Nietzsche et la philosophie“, 1962. prijevod Hugh Tomlinson, „Nietzsche & Philosophy“, Columbia Universety Press, 2006. str.14. – 17.

priželjkivao perceptivno fenomenološki pristup, nego li konceptualni „lingvistički“ pristup arhitekturi karakterističan za diskurs tzv. Kritičke teorije.Eisenman neprekidno pokušava redefinirati arhitekturu izvan konvencionalnih parametara strukture, funkcije, značenja, baveći se zapravo istraživanjem arhitekture umjesto stvaranjem arhitekture. On pri tom koristi modele iz drugih disciplina, jer arhitektura naprosto nema prikladne modele koji bi mogli odgovoriti na kompleksnost današnjeg života. Forme koje utjelovljuju značenje više nisu relevantne, ono što postaje centar interesa su sile koje određuju postojanje nečeg u prostoru, sa vektorom (notacija sile koja ima intenzitet i smjer) kao drugačijim mehanizmom mjere vremena i prostora. Pri tom događaj (aktivni aspekt), a ne stvar (pasivni sudionik) postaje bitan. Svaka gesta koja nas udaljava od događaja


u kojem je vrijednosno značenje rastavljeno na sastavne dijelove, raskomadano poput Dionisa, odbačeno sve što ne može izdržati ispit stvarnosti i zatim kroz „vječni povratak“13 vraćeno i sastavljeno u sasvim novi sustav postajanja. Ta vrst nihilizma je produktivna i kreativna za razliku od umrtvljujućeg nihilizma generičke i dodvorničke arhitekture spektakla. Eisenman poput Nietzschea stvara svoju vlastitu mitologiju, vlastiti vokabular i diskurs, koji je u Gradu kulture doveden do magnum opusa. Eto kuće!

13 Ewige Wiederkunft – misao vječitoga povrataka – jedan od ključnih Nietzscheo-vih filozofskih pojmova, on ga u djelu Ecce Homo proglašava temeljnim konceptom knjige Tako govoraše Zarathustra.


Kršćanstvo kroz koncept patnje i iskupljenja negira život (istinski nihilizam), dok Dionis afirmira sve i ne pravi razlike. Nevinost je igra egzistencije, a postojanje počiva na instinktu za igru. Eisenmanov nihilizam je poput Nietzscheovog samo uslovan nihilizam. Njegova kritika suvremenog kapitalističkog društva i arhitekture, kao njenog produkta, rezultirala je vrlo destruktivnim radovima, negacijom osnovnih arhitektonskih počela, ali ta kritika uvijek je bila i istovremeno kreativan akt u kojem je vrijednosno značenje rastavljeno na sastavne dijelove, raskomadano poput Dionisa, odbačeno sve što ne može izdržati ispit stvarnosti i zatim kroz „vječni povratak“13 vraćeno i sastavljeno u sasvim novi sustav postajanja. Ta vrst nihilizma je produktivna i kreativna za razliku od umrtvljujućeg nihilizma generičke i dodvorničke arhitekture spektakla. Eisenman poput Nietzschea stvara svoju vlastitu mitologiju, vlastiti vokabular i diskurs, koji je u Gradu kulture doveden do magnum opusa. Eto kuće!

13 Ewige Wiederkunft – misao vječitoga povrataka – jedan od ključnih Nietzscheo-vih filozofskih pojmova, on ga u djelu Ecce Homo proglašava temeljnim konceptom knjige Tako govoraše Zarathustra.

autor authorarhitektonski ured architectural office

investitor clientpovršina parcele site area

izgrađena površina built up areabruto površina brutto area

neto površina net areaprojekt project

realizacija completedcijena costs

Srednja škola Rafal, Rafael Alberti s/n , Alicante, ŠpanjolskaRafal Secondary School, Rafael Alberti s/n, Alicante, Spain

Grupo AraneaGrupo AraneaCIEGSA, Construcciones e Infraestructuras Educativas de la Generalitat6953 m23670 m26195 m25400 m2200320095.121.702,47 €

Documents

Ecce Domus - kostrencic- · PDF fileNietzscheanske paranoje u Eisenmanovoj arhitekturi, već se ... a proporcija i ritam oduvijek su pripisivane arhitekturi; od Starog Egipta, preko