Egipat u Doba Ramzesa

7/15/2019 Egipat u Doba Ramzesa

http://slidepdf.com/reader/full/egipat-u-doba-ramzesa 1/162

Naslov originala

Pierre MontetMembre de L'Institut

LA VIE QUOTIDIENNEEN EGYPTE AU TEMPS

DES RAMSES

*© Librairie Hacbette,

PIERRE MONTET

EGIPATu doba Ramzesa

Sa francuskog

preveo ŽELJKO naprij



UVOD

Stari su Egipćani imali daleko veće zahtjeve za bogove i pokojnike nego za sebe same. Kad su podizali nov »dvo-rac milijuna godina« ili zapadno od Tebe gradili svoje »domove vječnosti«,odlazili su u daleke krajeve da uz velike troškove i napore nabavekamen, kovine i kvalitetno drvo. Ništa im nije bilo dovoljno lijepo idovoljno trajno. A sami su živjeli u kućama od nepečene opeke, ukojima su slikarijama dočaravali kamen i kovinu. Hramovi i

grobnice odoljeli su, dakle, zubu vremena bolje nego gradovi, takoda u našim zbirkama imamo mnogo više sarkofaga, stela,kraljevskih i božjih kipova nego predmeta izrađenih za svakodnevnuupotrebu, više obrednih dokumenata i mrtvačkih knjiga negomemoara i romana. Je li u takvim okolnostima moguće opisati svakodnevni život faraonovih podanika, a da se pri tom ne zadržimo samo na površnim zapažanjima ili djetinjastim ocjenama1 grčkih irimskih povjesničara? Današnji čovjek gotovo da zamišlja kako su se stari Egipćani rađali već uvijeni utrake. Kad je prevodio prve staroegipatske ljubavne pjesme, Gaston Mas-pero je napisao da malo tko može zamisliti drvenoga Egipćanina kako zaljubljen do ušijukleči pred svojom odabranicom. U stvari, život uz obale Nila bio je tako ugodan da su Egipćani bili puni i prepuni zahvalnosti prema bogovima, gospodarimasviju stvari. I zato su svim silama nastojali čak i ugrobu uživati u blagodatima ovoga svijeta.

1 Na primjer Juvenal, Satira XV, Herodot, II, 35.



6 7

Kroz cijelu godinu mlinari su drobili i mljeli žito, snabdijevajućibrašnom pivare i pekare.Obrtnici su obrađivali ilovaču, kamen, drvo i kovine. Kako je drva

bilo malo, ratarske, vinogradarske, pivarske, pekarske i kuharske potrepštine pravile su se od pečene gline. Bolje posuđe klesalo se od kamena. Upotrebljavao se ponajviše granit, škriljevac, alabastar irazni kršnici. Mali pehari pravili su se od kristalnih stijena. Stari su Egipćani veoma voljeli nakit. Iz zlatarskih radionica izlazile suogrlice, narukvice, prstenje, dijademi, naprsnici i amajlije. Ti lijepimali predmeti držali su se u kovčežićima. Mlade su ih ukućankevadile iz skrovišta i kitile se u osobitim prilikama. Kipari su ualabastru, granitu, ebanovini ili drvu bagrema klesali i rezbarili lik gospodara kako stoji ili sjedi sam ili u krugu obitelji. Stolar je pravioormare i škrinje, krevete, naslonjače i razne štapove. Tesari su rezalidrvo, gradili barke, teglenice i brodove kojima se moglo putovatičitavim Egiptom, sabirati ljetinu i odlaziti na hodočašće u Abid, Peili Dep. Kao što kaže brodolomac kojega je more izbacilo na Otok dobre zmije, nije bilo čega nije bilo. Na tim slikarijama nedostaju jedino detalji koji bi ukazivali na zanimanje kojim se pokojnik osobno bavio za života. Radilo se o vojniku od zanata, o dvoraninu,brijaču, liječniku, graditelju ili prvome ministru, uvijek ćemo naićina iste prizore. Samo, negdje ih ima više, a negdje manje. Hijeroglifski natpisi oko njih ili u prazninama između likova opisuju poslove gotovo identičnim terminima i reproduciraju iste razgovore,iste riječi i iste pjesme. Tekstovi i slike proistječu iz zajedničkog izvora. Postojao je, dakle, jedinstven repertoar koji su primjenjivalimajstori zaduženi za ukrašavanje grobnica. Svaki je iz njega uzimao i po vlastitom ukusu raspoređivao ono što mu je odgovaralo. Po svemu sudeći, taj je repertoar bio ustaljen već u počecima IV. dinastije.

Kroz čitavu Staru državu obogaćivali su ga maštoviti i duhovitiumjetnici. Neki je namjernik, na primjer, ulučio priliku kada nema gazde i muze mu kravu. Spretan je majmun uhvatio slugu koji jeupravo pružio ruku prema košarici punoj smokava. Ženka vodenog konja svakoga časa treba da se okoti; krokodil strpljivo čeka da semladunče pojavi i da ga proguta u jednom zalogaju. Neki dječaracdaje ocu komadić užeta ne duži od pedlja da priveže čamac uz obalu. Mogli bismo tako nabrajati unedogled. Umjetnicima je ipak uvijek na umu bio krajnj i cilj, to jest da prikažu život i rad na velikomimanju.

Vjerovati su da će to postići uresivši stijene grobnica reljefima i slikama koji prikazuju osobu što počiva u sarkofagu kako provodi život na svome imanju sa ženom i djecom, bliskim rođacima, slugama i čitavom vojskom obrtnika i poljodjelaca.2 Obilazi svoj posjed pješice ili u čamcu. Udobno zavaljen unaslonjaču može uživati pro-matrajući sve što mu seodvija pred očima. Može se i sam prihvatiti posla,ukrcati se u čamac, gađati hitalom, tj. bumerangom, ptice koje se gnijezde u cvatnim krunama papirusa,loviti ostima ribe dugačke gotovo poput čovjeka,vrebati na divlje patke i davati znak lovcima, strijeljatiorikse i gazele. Svi koji su mu bliski nastoje prisustvovati njegovoj toaleti. Maniker mu njegujeruke, pediker noge, ekonom mu podnosi izvještaj, astrogi stražari dovode preda nj neposlušne sluge.Glazbenici i plesačice spremaju se da mu ugode uhu ioku. U vrućim podnevnim satima rado će se sasuprugom pozabaviti igrama koje podsjećaju na naššah ili na »čovječe, ne ljuti se«.

Da bi potpuno udovoljio naručiočevim željama,umjetnik nije smio izostaviti nijedno zanimanje.Stanovnici močvarnih područja bavili su se u prvomredu lovom i ribolovom. Od papirusa su dobivali nesamo građu za kolibe, nego i za lake čamce, kojima jebilo tako lako goniti kroz močvarno bilje krokodila ivodenoga konja, privlačiti se gušticima u kojima sutice imale svoje carstvo i obilaziti područja bogata

ribom. Prije polaska lovci su provjeravali čamce, što je

bila prigoda da odmjere snagu i spretnost. Ovjenčavšise cvijećem i oboružavši se dugačkim čakijama,revaljivali su jedan drugoga u vodu psujući se u šali.

Pošto su se izmireni vratili u selo, popravljali su oruđei krpali mreže, konzervirali ribu i uzgajali živad. Ratar e sijao i orao, čupao lan, žeo i vezao snopove, koje suu selo zatim nosili magarci. Snopove je slagao po tluda ih gaze volovi, magarci, a po potrebi i ovce. Zatime odvajao zrnje od slame. Dok su jedni slagalistogove, drugi su mjerili žito i nosili ga u ambare. Tek što su ti poslovi dogotovljeni, već je sazrelo grožđe.Trebalo je poći u berbu, tiještiti grozdove, puniti iečatiti ogromne amfore.



8 9

trebalo da bude dokazom njegova bogatstva i visokog položaja nakraljevom dvoru.

U Novoj državi ukrasne teme u grobnicama uglednika mogu se svrstati u tri grupe. Ponajprije su tu prizori iz starinskog repertoara,no nešto preudešeni u skladu s novim ukusom, jer se u toku čitavogatisućljeća ipak mnogo toga promijenilo. Zatim povijesne scene. Prviministar poput Rekhmarea, prvi Amonov prorok poput Menkheperrea, ili kraljevski sin iz Kuša poput Huja imali su udjelau značajnim događajima. Dovodili su pred Njegovo Veličanstvo strane dostojanstvenike, Krećane, Sirijce ili Crnce, koji su željeli biti»u vodama faraonovim«, ili koji su dolazili moliti za životni dah.Ubirali su poreze, dijelili pravdu, nadzirali radove i obučavalivojsku. Nekada se pokojnikov životopis klesao u pismenima na zidove grobnice. Sada se prikazivao kao u slikovnici. Napokon, pobožni osjećaji, kojima dotle nema ni traga, također počinjunadahnjivati mnogobrojne slike. Sve više mjesta dobivaju i pogrebne svečanosti. Vidimo im pojedine faze, kao što su pravljenje posmrtnoga namještaja, koji bi mogao ispuniti kakvo prostrano skladište, pa svrstavanje žalobne povorke, prelazak preko Nila, samu sahranu, narikače i posljednji oproštaj.

Hramovi su velike kamene knjige, jer su sve plohe iskorištene zaklesanje natpisa i likova. Glavne grede, stupovi, postolja idovratnici puni su osoba i hijeroglifa, isto kao i unutrašnji i vanjski zidovi. U najiskićenijim hramovima, onima iz kasnoga doba, slike itekstovi odnose se isključivo na bogoštovlje. No, u starija vremenahram je osim u vjerske svrhe podizan i kao spomenik u slavu faraonovu. Faraon je sin božji. Ono što je učinio ostvarilo se s privolom i nerijetko uz pomoć samoga boga. Podsjećanje na slavnetrenutke nečije vladavine predstavljalo je, dakle, i način da se ukaže

štovanje bogovima. Zato su prizori iz faraonova života isprepleteni svjerskim motivima. Osobito se vodi računa o tome da se istakne što je sve faraon poduzeo da uljepša svetište i da ugodi bogovima, te da se ovjekovječe ekspedicije u zemlju tamjana, ratni pohodi na Siriju, Libiju i Nubiju, odakle se pobjednik vrača noseći plijen i goneći pred sobom zarobljenike koji će postati robovi hrama. Kraljevskilov i izlasci boga usred zadivljene gomile upotpunit će tu zbirku slika, koje su utoliko zanimljivije što su protumačene popratnimtekstovima, izrekama, nalozima i pjesmama.

Taj repertoar nije nikada bio iznevjeren. Osnovne njego-vemotive nalazimo u grobnicama Stare države u Beni-Hasanu, Meiru, El-Beršehu, Tebi i Asuanu. Nekoliko stoljeća kasnije, kada su faraoni već bili prenijeli prijestolnicu u Tebu, još je uvijek uupotrebi. Umjetnik koji je početkom ptolemejskog razdoblja ukrasioveličajni spomenik u obliku hrama gdje počiva dostojanstvenik izdrevnoga grada osmoro bogova Petoziris, za života knez petorice, svećenik Tota i drugih božanstava, također ga je primijenio. No, ti grobovi ne predstavljaju vječito i jednolično ponavljanjedekorativnih motiva koji su zamišljeni i dovedeni do savršenstva još u vrijeme gradnje piramida. U Beni-Hasanu igre, natjecanja, borbe

i pustinja zauzimaju mnogo više mjesta nego prije. Ratniciuvježbavaju bojne vještine i podsjedaju utvrde. Prvi je korak učinjen. Prizorima iz staroga repertoara pridodaju se otad događaji značajni za vrijeme u kojemu je dotična ličnost živjela. Beduini iz Arabije stupili su pred namjesnika Oriksova noma da bi u zamjenu za neki zeleni prašak dobili žita, te su kao dokaz poštenih namjerana dar donijeli gazelu i divokozu koje su uhvatili u pustinji. Ta se scena u Khnumhotepovoj grobnici nalazi između prizora lova imimohoda stada3. Namjesnik Zečeve oblasti nije imao prilike primati poslanike iz tako dalekih krajeva. On jenaručio od kipara koji su imali radionice u blizinirudnika alabastra kod Hat-nuba, nedaleko od njegova prebivališta, svoj kip visok trinaest lakata. Kada jedovršeni kip mogao izaći iz radionice, bio je privezanna saonice. Do hrama su ga teškim, uskim istjenovitim putom vukle na stotine što starih, štomladih ljudi u četiri reda, dok su ih sa strane povicimai pljeskom bodrili čitavi špaliri radoznalaca4. Doduše, u

grobnicama Stare države nalazimo još takvih prizora prijevoza kipo-va, no ovi su u naravnoj veličini inamijenjeni su samoj grobnici. Zbog njih nije bilo potrebno podići na noge sve sposobno stanovništvočitave oblasti. Bila je to samo uobičajena epizoda posmrtnoga kulta. No, Tutihotep je, da bi zadivio posjetioce svoje grobnice, izabrao izuzetan pothvat,koji bi



10 11

Opisivanje svakodnevnog života u starom Egiptu spada, dakle, u pothvate koji se mogu osvariti, iako na žalost ne poznajemo svenjegove vidove. Spomenici nam nisu sačuvati samo reljefe, slike,kipove, stele, sarkofage i kultne predmete, što je već i samo po sebidostatno. U njima smo otkrili i mnogo drugih, raznovrsnih predmeta. Naravno, bilo bi nam draže da se umjestoTutankhamonovog ili Psusenesovog posmrtnog namještaja5

sačuvalo pokućstvo iz neke Ramsesove palače. No, mrtvačeve su potrebe u svemu slijedile potrebe živih. Uostalom, nije rijetkost da su neke ruke s pijetetom u grobnicu položile predmete koje je pokojnik nosio ili rabio u životu, kao i obiteljske uspomene.

Jasno je da ne možemo bez čvrstih kriterija crpiti izdokumentacije koja se proteže na više od tri tisuće godina. Stvari su se u faraonskom Egiptu možda mijenjale sporije nego u drugimcivilizacijama. Nil koji donosi život na njegove obale strog je gospodar. Njegove se zapovijedi nisu mijenjale. Međutim, običaji,institucije, vjera i tehnika nisu ostajali ukočeni jednom za svagda. U praksi se često zanemaruje ova istina, koju ne može zanijekatinijedan egiptolog. I u novijim djelima nalazimo tekstove iz raznihrazdoblja bez ikakva kronološkog reda. Autori ponekad nekenejasnoće u starim tekstovima pokušavaju razjasniti pomoćunavoda iz Diodora i Plutarha, ako već ne i iz Jambliha. I daljemjesece u godini označuju nazivima koji su ušli u upotrebu tek mnogo kasnije. Na taj se način uvriježilo mišljenje da se Egipat nijenimalo mijenjao kroz čitavu svoju dugotrajnu povijest.

Da i sami ne bismo upali u takvu zamku, valjalo nam je ponajprije izabrati pogodno razdoblje. Pošto smo eliminirali dvameđudoba, dugotrajnu dekadenciju koja je uslijedila nakon rata Nečistih i saitski preporod, za vrijeme kojega se Egipat zaista suviše posvećivao balzamiranju svetih životinja i prepisivanju starodrevnihtekstova, kao i ptolemejsko razdoblje, k oje više i ne spadaisključivou djelokrug egiptologa, kolebali smo se između dobavelikih piramida, gradnje Labirinta, slavnihTutmozisovih i Amenhotepovih

5 Carter, The tomb o f Tut-Ankh-Amun, 3 vol., London,1923—1933. Montet, Tanis, Pariz, 1942, pogl. VII.

vremena, prijelaznog razdoblja sunčane ploče sa zrakama što se završavaju rukama, XIX. dinastije i XX. dinastije, koja joj je prirodannastavak. Svako je od tih razdoblja privlačno na svoj način.Stara država predstavlja mladost Egipta. U njoj se javlja već gotovo sve ono veliko i originalno što jestvorio Egipat. Međutim, izabrali smo napokon vrijemeSetija i Ramsesa, koje nam se činilo da najboljeodgovara postavljenom zadatku. To je doba dostakratko. Počinje 1320. pr.n.e. obnovom rađanja. Stari suEgipćani pod tim podrazumijevali da je napokon jednaobitelj sa mnogo potomaka prekinula borbe oko

nasljeđa i da je donijela sa sobom stanovite promjene.Dotad su gospodari obiju zemalja bili Memfišani iliTebanci, ili su odrastali u nomima Srednjeg Egiptaizmeđu Koptosa i Fajuma. Tada su prvi put na Horovo prijestolje zasjeli ljudi iz Delte, čiji su preci već prekočetiri stotine godina služili boga Seta, koga je bio zaoglas, jer je ubio vlastitog brata. Završava se god 1100. pr.n.e. novom obnovom rađanja, kojom se Egipat zauvijek oprostio od Ramsesovih potomaka i njihovaboga6. Ta su dva stoljeća obilježena sjajnimvladavinama Setija I, Ramsesa II. i Ramsesa III. Egipat već za sobom ima dugačku prošlost. Nakon ozbiljnekrize novi su mu gospodari donijeli za stanovitovrijeme vjerski mir, koji će se pomutiti tek negdje prije1100. godine pr.n.e. Vojske mu odnose sjajne pobjede.Sudjeluje u životu drugih naroda više nego ikadadotad. Mnogo Egipćana živi u inozemstvu, a još je više

stranaca nastanjeno u Egiptu. Ramsesi su bili velikigraditelji. Hiksi su bili razorili sve pred sobom. Tebanskikraljevi nisu priveli kraju obnovu porušenih spomenika.Doduše, mnogo su toga podigli u samoj Tebi, no nakonvjerskog raskola valjalo je i te kako prionuti da senastavi njihov rad. Podzemna dvorana u Karnaku,luksorski pilon, Ramasej i Medinet Habu s ostalimgrađevinama predstavljaju doprinos Ramsesa I. injegovih nasljednika gradu sa stotinu vrata. Nisu zanemarili nijedan djelić ogromnoga kraljevstva. Kolikoli je gradova osnovano, koliko građevina prošireno ili podignuto sve od Nubije pa do Pi-Ramzesa!



Ti spomenici, te grobnice kraljeva i kraljica, a osobito onihupravo iz toga doba, pružaju nam obilatu dokumentaciju. Posjedujemo osim toga i veoma mnogo papirusa iz 13. i 14. stoljeća pr.n.e. romana, rasprava, sabranih pisama, popisa radova i poslenika, ugovora, zapisnika i iznad svega političku opuruku Ramsesa III. To su izvori koje smo neprestano imali pod rukom pri pisanju ove knjige. To ne znači, međutim, da se nismo poslužili i starijim ili kasnijim dokumentima. Opirući se tendenciji prema kojojmnoga djela gledaju na stari Egipat kao na jedinstven blok trijutisućuljeća i primjenjuju ono što je utvrđeno za sa-mo jedno dobana čitavu faraonsku civilizaciju, nismo gu-bili iz vida činjenicu da

su ipak mnogi običaji, mnoge in-stitucije i mnoga vjerovanja bili u starom Egiptu čvrsto ukorijenjeni. Kada se neki klasični autor slaže s kakvim memfiskim reljefom, imamo pravo vjerovati da su sebarem u tome Egipćani ramesidske epohe ponašali poput svojih predaka i potomaka. Služili smo se, dakle, svim izvorima svaki put kada smo smatrali da pri tome sliku o svakodnevnom životu u Egiptu Ramsesova doba nećemo prošarati patvorenim bojama.

12

PRVO POGLAVLJE

NASELJA

I — GRADOVI

Faraonski su gradovi danas tek pješčani brežuljci puni glinenihkrhotina i sitnih ostataka. Tome se ne treba čuditi, jer sustaroegipatski gradovi i palače bili građeni od nepečene opeke.Međutim, kada su se znanstvenici koje je doveo Napoleon Bonaparte počeli baviti ozbiljnijim istra-živanjima, pronašli su i neštosačuvanijih ruševina. Mnogo je toga uništeno i u novije doba, jer mjesno stanovništvo ne samo što je nastavilo iskorištavati ostatkegrađevina, uzimajući iz njih kamene blokove, nego je nanijelo i prili-čno štete tražeći vrijedne antikvitete. Možemo opisati u stvari samodva grada, koje poznajemo zato što im je vijek bio kratak. Bili suosnovani po kraljevskom nalogu i nedugo zatim isto tako naglonapušteni. Stariji od ta dva grada je Hotep-Sanusrit, koji je u Fajumuosnovao Sanusrit II, a bio je nastanjen jedva jedno stoljeće. Drugi jeAkhetaton, prijestolnica Amenhotepa II, pošto je ovaj raskinuo s bogom Amonom. Amenhotepovi nasljednici stolovali su unjemu do dana kada je Tutankhamon preseliodvor u Tebu. Neće biti zgorega da pogledamopobliže ta dva naselja prije nego pokušamoopisati ramesidske gradove.

Sanusritov utvrđeni grad, dug četiristo, aširok trista i pedeset metara, sagrađen je takoda na malom prostoru može živjeti mnogostanovnika1. Hram se nalazi izvan zidina. Širok bedem dijeli naselje na dva dijela, jedan zabogate, drugi za siromašne. Kroz bedem

1 Plan u Petrie, Illahun, Kahun and Gurob, sl. 14.



su u Memfisu štovali kao gospu od sikomore. Slično je bilo i sTebom, koju su Grci nazivali gradom sa stotinu vrata. Najprije sezvala Iat, kao i četvrta gornjoegipatska župa (nom), kojoj je bilasredištem. Za Nove države uobičajilo se ime Opet, koje neki prevode kao »harem«, a neki kao »svetište« ili »dvorac«. Ogromanskup spomenika, koji se u današnje vrijeme zove po selu Karnaku,zvao se od Amenhotepa dalje Amonov Opet.3 Sa hramom uLuksoru, južnim Opetom, povezivala ga je aleja obrubljenasfingama. Oba su Opeta bila obzidana bedemima od nepečene cigle,kroz koje su vodila monumentalna kamena vrata s krilima odlibanonske jelovine, obloženim broncom i ukrašenim zlatniminkrustacijama. U slučaju opasnosti vrata su se zatvarala. Piankhi pripovi-jeda da su se pred njim zatvarala vrata gradova. Što se tičemirnodopskih vremena, nijedan tekst koji poznajemo, ne spominjezatvaranje vrata, pa možda s pravom zaključujemo da se kroz njihdanju i noću slobodno ulazilo i izlazilo.

Dobar dio prostora između hrama i zidina zauzimale su stambenezgrade, trgovine i skladišta, kojih danas više nema. Oči su se mogleodmarati na zelenilu vrtova i voćnjaka. Amonova su stada pasla po perivojima. Jedan takav vrt prikazao je na zidu Dvorane ljetopisaTutmozis III, koji ga je bio zasadio biljem i drvećem uvezenim izSirije.4 Između dvaju bedema, uzduž aleje sfinga i na obali rijeke,nanizale su se državne građevine i palače. Svaki je vladar želio imativlastiti dvor. Kraljice, kraljevići, prvi ministri i visoki službenicinisu daleko zaostajali u sličnim nastojanjima. Kako se gradneprestano povećavao pod vladavinom triju dinastija, vjerojatno suse skromnije kuće, kao, i sirotinjske potleušice, skutrile među timsjajnim zdanjima, umjesto da kao u Hotep-Sanusritu

budu smještene u posebnoj gradskoj četvrti.Preko puta Karnaka i Luksora, na zapadnojobali Nila, razvio se grad po imenu Tjame, koji je zapravo niz golemih spomenika, od kojih jesvaki okružen kućama i trgovinama unutarzidina koji omeđuju prostor često dug četristo, aširok trista metara, pa i veći. 5

3 Opći plan Karnaka, Topographical bibliography, II,2, 98. 4 Wr. Atl., II, 30, 31.5Topographical bibliography, II, 112; Robichon i

prolazi ulica široka devet metara, koju pod pravim kutom sijekumnogobrojne uličice. Kuće se oslanjaju jedna o drugu začeljem,tako da im pročelje gleda na ulicu. Sobe su im i hodnici neobičnotijesni. Bogatašku četvrt presijecaju prostrane ulice koje vode dodvora i do palača visokih činovnika. Ove su građevine otprilike pedeset puta veće od sirotinjskih nastambi. Stambene zgrade i ulicezauzimaju čitav prostor, iako su stari Egipćani oduvijek voljelizelenilo. Na primjer, Harkhuf, istraživač koji je za svoga malogvladara doveo iz Nubije patuljastoga plesača, pripovijeda kako jesagradio kuću, iskopao ribnjak i posadio drveće, a neka otmjenažena koja je živjela u Sanusritovo vrijeme govori na svome

nadgrobnom spomeniku kako je veoma voljela drveće. Ramses III. je sadio stabla gdje god je stigao. Ali, u ovome gradu nije bilo predviđeno ništa za šetnju ili za užitak oku.

Naprotiv, Akhenatonova je rezidencija bila raskošan grad.2

Smješten je na širokom, polukružnom prostoru između Nila i planine. Široka glavna ulica vodi paralelno s rijekom sa kraja na krajgrada i presijeca druge ulice, koje vode na obalu, na groblje i ukamenolom alabastra. U središnjoj četvrti smješten je službeni dvor,oko kojega se nalaze hram, upravna zgrada i trgovine. U ulicama sesmjenjuju skromne kuće s raskošnim palačama, koje su arheolozi pripisali pojedinim članovima vladarske obitelji.

Na privatnim posjedima i na gradskom zemljištu ostavljeni suširoki prostori za sadnju drveća i uređenjevrtova. Radnici sa groblja i iz kamenolomasmješteni su zasebno u selo okruženo zidom.Grad je bio napušten tako naglo da nije bilovremena da se izmijeni ono što su sagradilinjegovi prvotni stanovnici.

U gradovima s dugom prošlošću, kakva je bilaogromna većina , vladala je, naprotiv, neopisivazbrka. Men--Nefer, »stalna je ljepota« kralja iliboga, od kojega su Grci napravili Memfis, zvaose još Onkh-taui, »život obiju zemalja«, Hot-ka-ptah, »dvorac dvostrukog Ptaha« i Nehet,»sikomora«. Svi se ti nazivi mogu odnositi nacijelo naselje, no u početku su označivali ilikraljevski dvor i pripadne zgrade, ili hramzaštitnika grada Ptaha, ili hram boginje Hator,koju

14 15



podalje, nedaleko od hrama. Nad vratima su obično boravili samostražari.

Prošavši kroz vrata, posjetilac se našao u prostranom dvorištuomeđenom na kraju trećim zidom, koji je zatvarao hram, palaču iharem, unutrašnja dvorišta i zgrade. Sa tri strane ovih zidinanatisnule su se jedna uz drugu uzduž središnje ulice tijesnenastambe. Stalno stanovništvo gradića u kojemu je stolovao faraonkada bi sa svojim ženama i mnogobrojnom služinčadi boravio nalijevoj obali sastojalo se od svećenstva i mnoštva ostalih žitelja.Tako je izgledao dvorac Ramsesa, vladara Ona u Amonovoj oblasti.Tako je izgledao Ramasej. Takvo je bilo i dvadeset ili trideset

kraljevskih gradova na lijevoj obali. Vanjski im je izgled bio krajnjeneprivlačan. Unutar je pak vladala vedra mješavina arhitektonskihdivota, pozlaćenih palača i sivih, neuglednih zdanja. Sve što je uEgiptu bilo najot-mjenije, sjajne pratnje, kraljevići i kraljevne, jurilisu s vremena na vrijeme kroz aleje i dvorišta. U kraljevskim odajamaodjekivali su smijeh, pjesma i glazba. Kad je svečanost utihnula,kroz utvrđena vrata prolazila su još samo stada, redovi robova nosećizavežljaje na glavama ili na ramenima, vojnici, zidari i obrtnici, kojisu se, dižući graju i prašinu, raspoređivali po radionicama,trgovinama, stajama i klaonicama, dok su đaci i šegrti odlazili posvoj obrok znanja i batina.7

Gradovi u Delti nisu zaostajali za onima u Gornjem Egiptu ni posjaju, ni po spomenicima. Pošto su ih pokorili Hiksi i zanemarilivladari XVIII. dinastije, obnovili su ih, proširili i uljepšaliRamsesovići. Ramses II. je volio boraviti u istočnoj Delti. Ta jeoblast bila, naime, kolijevka njegove porodice. Sviđala mu senjezina ugodna klima, zelene livade, vodena prostranstva i vinogradiiz kojih se dobivalo vino slađe od meda. U vjetrovitoj nizini uzobalu tanitskog rukavca nalazio se stari svećenički grad sa svetištem

boga Seta, u kojemu je cvala prastara, izvorna umjetnička škola.Zvao se Hatuarit. Hiksima je služio kao prijestolnica.

7 Vidi npr. povorku prikazanu u hramovima MedinetHabua i Abida (Medinet Habu, Wr. Atl, II, 184—190).

Obziđe što ga je podigao Amenhotep III. dugačko je sa svake strane po petsto metara. Ti zemljani bedemi široki su u podnožju oko petnaest, a visoki i preko dvadeset metara. Gotovo su potpunozaklanjali unutrašnjost, izlažući pogledima izvana

jedino vrhove obeliska, stupova i divovskihkipova. Većina tih obzidanih naselja stradala jeod zuba vremena i od ljudske bezobzirnosti.Memnonovi kolosi nalaze se usred žitnih polja,no nisu podignuti da se koče na osami. Nekadasu ukrašavali pročelje veličanstvenoga hrama,koji su sa svih strana okruživale građevine od

sirove opeke, pune mnogobrojnog stanovništvai golemih količina trgo-vačke robe. Kolosi suodoljeli razornom utjecaju vremena, dok se sveostalo oko njih svelo na nekoliko jadnihostataka. Drugdje su isto tako kolosalni kipovidoživjeli sudbinu tih ostataka. Ruševine što ihotkriju kratkotrajna arheološka iskapanja veomabrzo nestanu pod usjevima. Spomenik RamsesuIII. u Medinet-Habuu, zatim, nešto sjevernije,Ramasej i, još dalje prema sjeveru, spomenik Setiju I. jedini još predstavljaju, uz, naravno,terasasti hram kraljice Hatšepsut,monumentalne ostatke. Kako su izgledali tizatvoreni gradovi u vrijeme svoga postankaosobito se dobro može naslutiti u Medinet-Habuu.6 Posjetilac je čamcem stizao dodvostrukog stubišta, zatim je pored dviju

stražarnica prolazio kroz vrata u dosta niskomkamenom zidu s nazubljenim kruništem, izakojega se dizao velik bedem od sirovih opeka.Kroz ovaj su vodila utvrđena vrata, sličnasirijskome migdolu (utvrđenoj kuli). Sastojala suse od dviju pobočnih kula na razmaku od šestmetara, iza kojih se nalazila građevina sotvorom tek toliko širokim da propusti jednakola. Bareljefi na zidovima veličali su faraonovumoć. Istake su počivale na glavama vječitihegipatskih dušmana, Libijaca, Arapa, Crnaca iNubijaca. Mora da se namjernik osjećao dostanelagodno među tim zidinama. U prostorijamana katu likovi su bili daleko prijazniji. Ovdje jekipar prikazao Ramsesa kako miluje braduIjepuškaste Egipćanke, dok ga poslužuju najbližimiljenici. Međutim, to je bilo tek sklonište usluča u obune. Palača i harem nalazili su se



18 19

Pošto je Ahmose ove potjerao, grad je još samo životario. Napokonse u njemu smjestio Ramses, odmah pošto je odao posljednju poštusvome ocu, i podu-zeo opsežne radove koji su toj oblasti trebalivratiti život d blagostanje, a drevni grad pretvoriti u neprispodobivukraljevsku rezidenciju8. Hram i ostala zdanja bili su kao i u Tebiokruženi velikim zidom od cigala. Kroz četvora vrata u njemu nasve četiri strane svijeta vodile su ceste i kanali. Bez obzira naudaljenost i na poteškoće, iz Asuana su dopremljeni neuobičajenoveliki kameni blokovi za gradnju veličanstvenog svetišta, zasavršeno isklesane nadgrobne spomenike i za obeliske.Crni granitni lavovi s ljudskim licem strahotnaizraza i sfinge od ružičastoga granita gledali su jedno u drugo uzduž aleja popločanih bazaltnimblokovima. Ispruženi lavovi bdjeli su predulazima. Ispred pilona nizale su se dijade itrijade, uspravni ili posjednuti kolosi, od kojihsu se neki mogli nadmetati s memfiskim,zasjenjujući tebanske.

U palači je sve blistalo od zlata, lapis lazulija itirkiza. Posvuda se šarenilo cvijeće. Sjenoviteceste presijecale su izvanredno obrađena polja.Roba pristigla iz Sirije, s otoka i iz Puntanagomilavala se u skladištima. Pješadijske jedinice i čete strijelaca, bojna kola i brodskeposade smjestile su se u logoru nedaleko odpalače. Mnogi su se Egipćani nastanili u bliziniSunca: »Velika je radost živjeti ovdje, veli pisarPabasa, izlišno je i reći. Mali ne zaostaju za

velikima . . . Svi mu podjednako mogu podnijetimolbe.« Kao i u drugim velikim gradovima,među Egipćane umiješali su se Libijci i Crnci. Noprije, pa čak i poslije eksodusa, sve je vrvjelo iod Azijaca. Osim potomaka Jakobovih sinovastanovali su tu i drugi nomadi kojima je bilodopu-šteno da žive u Egiptu i koji ga više nisuželjeli napustiti, zarobljenici dovedeni izKanaana, Amora i Naharine, čiji su potomciponekad s vremenom postajali slobodni ratari iobrtnici. Uskoro se oko kraljevske prijestolnicerazvio golem grad, pun stambenih zgrada idućana. Ove nove četvrti uskoro su dobile svoje

svete životinje podizali su u gradu, bilo izvan zidina, bilo unutar njih, na koji korak od hrama. Na tako ograničenom prostoru nijemoglo biti govora o podizanju grandioznih spomenika kao uMemfisu. U Tanisu i u Atribi grobovi su veomamaleni, bez obzira na rang osobe kojojpripadaju.

U pogledu izgradnje, nasljednicima Ramsesa II.ostalo je malo toga da urade. Ramses III. je u prvomeredu nastojao održavati i proširivati vrtove i nasadedrveća: »Oplemeniti cijelu zemlju, govorio je,stablima i biljkama. Omogućiti ljudima da počivaju u

hladu njihovom«1.0

U rezidenciji svoga slavnogpretka napravio je ogromne perivoje, urediošetališta kroz prirodu, zasadio vinograde imaslinike, a svetu cestu obrubio cvjetnjacimažarkih boja.11 U Onu je kralj dao očistiti sveta jezera uz hram, »izbacivši svu nečistoću koja senakupljala otkad je svijeta i vijeka«. Posvuda jeobnovio raslinje i drveće. Zasadio je voćnjake dabogu Tumu može ponuditi vina i drugih pića, temaslinik koji je davao »najbolje egipatsko uljeda potakne plamen u tvome svetom dvoru«.Dotad zapušteni Horov hram zaslužio je danadmaši sve ostale. »Udahnuh nov životsvetome gaju što se nalazi unutar njegovihzidova. Učinih da ozelene papirusi kao umočvarama Akhbita (gdje je Hor proveodjetinjstvo). Bio je zanemaren od vremenabogova. Udahnuh nov život svetome gaju togahrama. Stavih ga na njegovo pravo mjesto, koje je bilo ogoljelo. Dadoh ga na brigu vrtlarima daga njeguju, kako bi urodio ljevanicama i žrtvamau piću.«12

Tako se spajalo ugodno s korisnim. Herodot je zapisao da je hramu Bubasti, okružen visokim drvećem, bio jedan od najprivlačnijih učitavom Egiptu. Nema sumnje da je u 12. stoljeću pr. n. e. putnik u mnogim egipatskim gradovima mogao stećipodjednako ugodan utisak. Ogoljelost ogromnihciglenih zidina ublažavalo je zelenilo. Uz obalenilskih rukavaca građani su se osvježavali uhladovini razbujalih krošanja. U dvorištimahrama cvijeće je isticalo ljepotu kipova.



20 21

prvi graditelji. Naseljavali su se na prostor ispredhrama, pa čak i po bedemima, ometajući vjerskeobrede i stražarsku službu. Liječnik Udž-hor-resne, koji je živio i radio u doba Kambisovevladavine, ustanovio je s bolom u duši da su seu hram boginje Neit, zaštitnice grada Saisa,naselili stranci.16 Kako mu je uho velikoga kraljabilo priklonjeno, nagovorio je NjegovoVeličanstvo da protjera te nepoželjnike, da impotleušice sravni sa zemljom i da izbaci njihovosmeće, kako bi se kao i prije opet mogleodržavati svetkovine i obredne povorke. Vrač poimenu Džedhor, koji je živio u Hatribi, ustanovio je sa svoje strane da su neki obični smrtnicisagradili nastambe od sirove opeke nagrobovima svetih sokola.17 Međutim, nije imaotakvih veza kao liječnik iz Saisa. Zato je pošaoputem uvjeravanja i uspio skloniti naseljenike danapuste svoje stanište i da se presele napogodno mjesto koje im je on predložio. Ovo jebilo u stvari močvarno zemljište, ali tome sedalo lako doskočiti. Trebalo je naprosto srušitikuće uljeza i tim materijalom zatrpati močvare.Tako je za put grada Hatribe podignuto povoljnosmješteno, čisto i udobno naselje, tek neštomalo vlažno u doba visokog vodostaja. U Tanisusmo osobno ustanovili da su i sam hram bilezauzele nas-tambe. Naišli smo im na ostatke udvorištima i na bedemima. Neki uglednik po

imenu Panemerit dao je sagraditi kuću uprednjem dvorištu hrama uza sam pilon, kako bimu kipovi mogli imati koristi od vjerskihobreda.18 Panemerit je živio mnogo poslijeliječnika iz Saisa ili vrača iz Hatribe. No, Egipat je zemlja čvrsto ustaljenih običaja, što ćemo jošimati prilike pokazati. Vjerujem da su sečinjenice koje smo naveli služeći se kasnimdokumentima ponavljale mnogo puta u tokuvremena. Iskoristivši nepažnju ili slabost vlasti,stanovnici su često napuštali nepogodne četvrtii sklanjali se u okrilje visokih bedema, možda izato da bi u datom slučaju mogli lakše pljačkati.

Za životinje, biljke, pa i za ljude bilo je potrebno mnogo vode.Bilo bi vrlo mučno ići po vodu na kanal izvan zidi-na, čak i ondakad je kanal kao u Medinet-Habuu ili u Pi-Ramsesu dopirao dosamih gradskih vrata. U većini obzidanih gradova postojala jekamenita cisterna.13 Do razine vode moglo se u svako godišnje dobaspustiti stepenicama. Sudeći prema povijesnim potvrdama, bunari su postojali još u Novoj državi. Otkriveni su na privatnim posjedima,kao i u gradskim četvrtima.14 Unutar zidina Pi-Ramsesa postojala sunajmanje četiri zdenca. Obzidani su kamenom i napravljeni veomaumješno.15 Najmanjem zdencu, smještenom zapadno od hrama, promjer je tri metra i deset centimetara. U nj se silazilo ravnim

stubištem sa dvadeset i tri natkrite stube, na koje se u samomezdencu nadovezivalo spiralno stepenište sa dvanaestak stuba. Najveći se nalaza južno od hrama, a ima pet metra u promjeru. U njvodi natkriveno stubište sa četrdeset i četiri stube i s odmorištem usredini. U samome zdencu moglo se polukružnim stubama sići jošniže i napuniti posude i za najnižega vodostaja. Osim u takvim prilikama, bilo je jedno-stavnije vrstom đerma izvući vodu u bazen,koji je kamenim žlijebom bio povezan s drugim bazenom u samomehramu. U istočnom dijelu grada otkrili smo dosta duboko ukopanihkanalizacijskih cijevi od pečene gline. Najveća se sastoji od posuda bez dna, koje su utaknute jedna u drugu i čvrsto zacementirane.Dosad nije bilo moguće slijediti čitavu tu kanalizaciju i otkritiodakle polazi i kamo vodi. Ne možemo utvrditi ni iz kojeg razdoblja potječe, kao ni to da li je dovodila pitku vodu ili odvodila otpadnu.Željeli smo ipak barem upozoriti na njezino postojanje, kojedokazuje da se faraonska uprava brinula za dobr obit i zdravljestanovništva.

Kraljevsko ili božansko boravište imalo jeveliku privlačnu snagu. U nemirna vremena onikoje je zahvatio strah provaljivali su unutarzidina i nisu se odatle više htjeli micati. Zatimsu podizali nastambe u perivojima ivoćnjacima, kvareći ljepotu onoga što suzamislili

13 Chassinat, Dendera, I, sl. 15; Robichon i Varille, Letemple du scribe royal Amenhotep, fils de Hapou, Kairo,1936, 35.14 Pendlebur o . cit. 114 140.



22 23

vježbama svojih najboljih vojnika. U središtu pročelja nalazio se balkon s kojega je Njegovo Veličanstvo otpozdravljalo narodu.Ispred toga bogato ukrašenog balkona uzdizala su se četiri vitkastupića u obliku stabljike papirusa, na kojima je počivalo trostrukokrunište. Na donjem dijelu kruništa lebdio je krilati sunčani krug.Srednji dio bio je iskićen ornamentima u obliku palminih grana, agornji svetim kobrama, urejima, sa sunčanom pločom na glavi. Tuse ukazivao vladar kada je narodu bilo dopušteno da se sakupi udvorištu na Amonovu svetkovinu. Tu je dodjeljivao odlikovanja.Balkon je bio povezan s kraljevskim odajama. Ove su se u sredinisastojale od nekoliko prostorija sa stupovljem, među kojima su bile prijestolna dvorana, kraljevska spavaonica i kupaonica. Taj središnjidio bio je predvorjem odvojen od kraljičinih odaja, koje su sesastojale od više soba i kupaonica. Dolazilo se i odlazilo dugačkimravnim hodnicima, koje je bilo lako nadgledati, jer je Ramses III, poučen iskustvom, bio veoma oprezan.

Unutrašnja dekoracija prijestolne dvorane mora da je bila dosta jednostavna, sudeći barem po emajliranim pločicama pronađenim prije više od trideset godina, i po ostacima reljefa koje su ne takodavno otkrili američki arheolozi. Kralj je posvud prikazan uuspravnom stavu s likom sfinge i hijeroglifima koji nižu njegovaimena. Pred njim stoje vezani neprijatelji Egipta. Odjeveni su u bogatu odjeću s barbarskim ukrasima, a fizionomije, kosa i nakit prikazani su im veoma pomno. Libijci su tetovirani. Crnci nosenaušnice. Sirijcima oko vrata vise medaljoni. Nomadi Šasu zataklisu u kosu češalj da im ne pada na čelo. 22 Nije nedopuštenopretpostaviti da su kraljeve i kraljičine odajebile ukrašene i umilnijim prizorima.

Kraljevski stan nije zauzimao sobito velik

prostor. Bio je kvadrat sa stranicama od početrdeset metara. Kraljevi boravci u njemu posvoj prilici nisu bili dugi, jer je mogao stanovatii na drugoj obali. U Delti je mogao biratiboravišta kako mu se sviđalo. Memfis, On,Pi-Ramses jedva su čekali da ga prime. IzmeđuOna i Bubaste, na mjestu koje Arapi zovu Tel el Jahudieh, poduzeo je gradnju sasvim

22 Ann. S. A. E., XI (1910), 49—63.

vladavine Merenptaha i Seti-Nekhta, a za posljednjih Ramsesa bilo je i daleko gorih stvari.

II — PALAČE

Suvremenici su se veoma divili kraljevskoj palači u Pi--Ramsesu. Njihovi su opisi, međutim, poprilično nejasni. Ne zna se točno nigdje je stajala. Iskapanja nisu dala nikakvihzadovoljavajućih podataka s tim u vezi. U Deltipoznajemo druga kraljevska obitavališta. Ostaci jedne palače pronađeni su u Kantiru,hladovitome selu punom palmi, dvadeset i petkilometara južno od Pi-Ramsesa.19 Kada jefaraon iščekivao svoju zaručnicu, kćerku hetit-skoga kralja, koja je usred zime na putu donjega prošla Malu Aziju i Siriju, dao je u svojojotmjenoj udvornosti podići u pustinji izmeđuEgipta i Fenikije utvrđen dvorac, kamo joj jepošao u susret. Iako se nalazio veoma daleko,taj je dvorac bio krcat svime što srce možepoželjeti. Svaka njegova strana bila je stavljenapod zaštitu jednoga božanstva: Amon je bdionad zapadnom, Setek nad južnom, Astarta nadistočnom, a Uadžit nad sjevernom stranom. Učast egipatskog vladara i njegove azijskesupruge spojena su dva egipatska i dvaazijatska božanstva, jer je, naime, Set prihvatioBaalovu frizuru i pregaču, odnosno suknjicu, nenalikujući više na egipatskog boga. etiri kipa,

koja su nosila imena živih ljudi, Ramses-Miamun, život, Zdravlje, Snaga, Montu u objezemlje, ar Egipta i Sunce kraljeva, služili sukao bog, glasnik, vezir i paša.20 U svome gradu,smještenom zapadno od Tebe, Ramses III. jeimao palaču koju je nazvao svojom kućomradosti. Njezine ostatke otkrili su i proučiliarheolozi Orijentalističkog instituta iz Chicaga.21

Pročelje joj je gledalo na prednje dvorištehrama. Reljefi koji su je urešavali izlažući se Okuizmeđu stupova peristila veoma su uspješnoslavili kraljevu moć i snagu. Na njima Ramseskijačom ubija neprijatelja. U sjajnoj pratnji



24 25

novoga zdanja, gdje su pr onađene emajlirane pločiceslične onima otkrivenim u Medinet-Habuu.23

Vrijeme je toliko upropastilo palače raznih Setijai Ramsesa da se, kako bismo mogli steći kakvu-takvu predodžbu o faraonskom dvoru izvremena Nove države, moramo u mislimaprebaciti u Akhenatonovu rezidenciju, koja jesamo nešto malo starija od spomenutih. U njojpodne ploče u dvoranama sa stupovljempredstavljaju ribnjak pun riba, obrastao trskom ipapirusima, po kojemu plutaju lopoči, anadlijeću ga ptice močvarice. Po ševaru skakućetelad i diže s legla jata divljih pataka. Okostupovlja obvili su se loza i slak. Glavice ikruništa stupova urešeni su inkrustacijama.Zidove su prekrile slikarije s prizorima izobiteljskog života. Kralj i kraljica sjede jednoprema drugome, Akhenaton, u naslonjaču, aNefertiti na jastučiću. Ona u krilu drži djetešce;najstarija kraljevna grli mlađu sestru. Još dvijemale kraljevne igraju se na tlu.24 Netko je,doduše malo pretjerano, rekao da je ovakonježan prizor jedinstven u čitavojstaroegipatskoj umjetnosti. Naime, ribnjaci,papirusi, ptice, životinje koje skakuću ili jurcajudio su uobičajenog likovnog repertoara. UMedinet-Habuu vidjeli smo kralja u društvuljupkih miljenica. Usuđujemo se tvrditi da supalače faraona iz XIX. i XX. dinastije i dalje bile

podjednako raskošne. Kao i u Akhenatonovodoba, živahno obojeni zidovi, stropovi, podovi,stupovi i kruništa pružali su užitak oku izadovoljstvo duhu. Bogatstvo pokućstva, sjajnakita i odjeće upotpunjavali su cjelovit dojamsavršene otmjenosti.

III — KUĆE

Značajne ličnosti nastojale su oponašati sjaj i udobnostkraljevskih obitavališta. I njihove su gradske ih ladanjskerezidencije, zauzimajući narijetko površinu od čitavoga hektara, bile

o ut kral evskih ili božanskih okružene debelim i visokim

dok su ostala vrata, zapravo jednostavni otvori u zidovima, vodila prema gospodarskim zgradama i vrtovima. Tako je u Bubastiizgledao dvorac u koji je podmukla Tbubui namamila svogaljubavnika. Apujeva je kuća nalikovala na pravimali hram. Ispred pročelja uzdizao se trijem sastupovljem u obliku stabljika papirusa. Arhitrav je podupirao krunište s uklesanim palminimgranama. Ulazna su vrata bila obzidanaklesanim kamenovima, a nadvratnik im je bioisto tako ukrašen palminim granama.25 Kuća ukojoj je faraon Aj primio i nagradioNeferhotepovu suprugu ima terasu sastupovljem. Na ovome počiva lagan krov sistaknutom strehom na sve četiri strane, kojupodupiru visoki, vitki stupovi, tvoreći peristiloko cijele kuće.26 O vanjskom izgledu tih dvijukuća možemo suditi zahvaljujući slikarijama kojesu Apuj i Neferhotep dali izraditi u svojimgrobnicama. Ukoliko želimo upoznati unutrašnjiraspored, valja nam posjetiti iskopine u ElAmarni. Ulazni trijem vodi najprije u predvorje, aodavde u primaću dvoranu, gdje krovište počivana stupovima. Iza ovih dvorana nalaze serušnice, prostorije za oblačenje, gdje supronađene škrinje od opeke, koje mora da suslužile kao ormari za rublje i odjeću, te smočniceu kojima su se pohranjivale namirnice iosvježujuća pića. Gospodarove odaje, kupaonicei zahodi zauzimaju ostatak zdanja. Zidovi

kupaonice opločeni su klesanim kamenom. U jednom uglu pronađena je kamena podna pločaobzidana vrstom ograde od cigala, preko koje jesluga mogao vodom polijevati kupača. Ovaj seposlije kupanja zavalio na sjedalo da ga slugadobro istrlja. Iza kupaonice je zahod s okrečenimzidovima, gdje se iznad ciglenih kesonaispunjenih pijeskom nalazi kameno sjedalo sokruglim otvorom.27 Svaku iole udobniju kućuokružuje nekoliko dvorišta. U jednom se nalazeambari u obliku košnice. Sjeverno dvorištezakriljuje konjušnice i štenare. U istočnom suobično nanizane kuhinja, pekarnica i služinske



26 27

Kroz jedna služinska vrata mogli su ući u primaće odaje. Njihove sukućice uglavnom podijeljene na po četiri prostorije: predsoblje,srednju sobu, u kojoj jedan stup podupire strop, kuhinju d spavaćusobu. Cijela je obitelj natisnuta u taj tijesni prostor, koji ponekadmora dijeliti sa stokom. Jedne stube vode na krov. Na kraju tihnastambi nalaze se prostrane i udobne intendantske kuće. 28 Pitkavoda crpi se obično iz kamenoga bunara.

Ravne vrtne aleje sijeku se pod pravim kutom i dijele zelene površine na kvadratne ili pravokutne parcele, a obsađene sudrvoredima i cvjetnjacima i zasjenjene vinovom lozom. Egipćani suvrtovima poklanjali mnogo pažnje. Anna je u svome perivoju gajio

gotovo sve vrste drveća koje su rasle u dolini Nila, datulu, dum- palmu, kokosovu palmu, koja se zvala kukavičja palma, sikomoru,smokvu, pustinjsku datulu, čičimak, avokado, mogranj, bagrem,tisu, tamarisk, vrbu i još neka stabla koja nisu identificirana, sve usvemu osamnaest vrsta.29 Rekhmare je također u svome obzidanomvrtu uzgajao sve vrste drveća i biljaka poznate u ono doba.30 Podkrošnjama je često sa mnogo ukusa bila sagrađena sjenica od lakogmaterijala. U njoj su gospodari blagovali preko ljeta. Na svakomkoraku nalazile su se daščare u kojima su se u velikim žarama prekrivenim lišćem hladila osvježujuća pića uz stolove i police nakojima su sluge umješno poslagale najbiranija jelastaroegipatske kuhinje.

Teško je zamisliti perivoj bez ribnjaka. Ovaj jeobično kvadratna ili pravokutna oblika i obzidanopekama. Po površini plutaju lopoči, međukojima se kupaju patke. Pokraj stuba koje sespuštaju do vode gotovo uvijek na raspolaganjuukućanima stoji čamac.31 Kuće u kojima živepripadnici srednjih slojeva imaju obično ponekoliko katova, a ponekad i ambare nasamome krovu. Pročelje im je golo, bez ikakvauresa. Bliže jednome uglu nalaze se vrata sdovratnicima i nadvratnikom od kamena. Uprizemlju svjetlo dopire samo kroz

28 Ibid., 152, 153.29 Wr. Atl, I, 60; Fr. mis., XVIII, I; Urk., IV, 1046-1047.30 Wr. Atl., I, 278, Vrt Min-nekhta.31 Rekhmareov vrt: Wr. Atl., I, 3; Sebekhotepov, ibid.,

I, 222;Amenemhebov, ibid., I, 66; Kenamonov, Davies, Ken-

mun 47 res-

vrata. Svaki kat ima dva do četiri, pa čak i osam malih, kvadratnih prozora zastrtih storama, ikoje ukućane štite od žege i prašine.

U Tanisu smo pronašli prozorski okvir od kamena, kojemu jesvaka stranica dugačka jedva jedan lakat. Kao stora mogla je služiti irupičasto isklesana kamena ploča. Također u Tanisu pronašli smo u jednom kvadratnom prozoru dvije šupljikavo isklesane kartuše simenom faraona Merenptaha. Na nekim tebanskim slikarijamazidovi su ispresijecani vodoravnim prugama, kao da su napravljeniod greda ili obloženi daskama. Objašnjenje nam se ukazalo uTanisu, gdje smo ustanovili da su zidari žbuku nanosili samo navodoravne redove cigala, dok su okomiti spojevi bili ispunjeni

jednostavno ilovačom. Zato je gotov zid bio vodoravno isprugandugačkim bijelim linijama.Prostorije u prizemlju služile su većinom rukotvorcima. Takav je

slučaj na primjer u Tebi s kućom stanovitoga Tutinefera. Žene predu. Muškarci pokreću tkalački stan. U susjednoj se prostorijimelje žito i mijesi kruh. Gospodari borave na katu, u dosta prostranoj sobi s malim, visoko postavljenim prozorima i stupovimas glavicom u obliku lotosa, na kojima počiva strop. Vrata suvjerojatno ukrašena emajliranim pločicama ili rezbarijama usamome drvu. Na zidovima se više ništa ne razabire, no Egipćani suobičavali prekriti slikarijama sve raspoložive plohe. U Tanisu sam u jednoj kući iz kasnoga razdoblja, kojoj su zidovi iznutra obmazanigipsom, sakupio nešto ploča sa slikama plesačica i brodova. Morada je takav običaj veoma star, pa nam se čini vjerojatnim da su sobe po kućama nalikovale na prostorije u tebanskim grobnicama, ukojima je na stropu naslikana vinova loza, a zido vi ispunjeniprizorima lova, putovanja u sveti Ozirisov grad idrugim sličnim slikama.

Na drugom katu strop je tako nizak da seukućani nisu ni morali propeti na prste kako biga dodirnuli. Ovdje jedna prostorija služi zagospodarovu toaletu. Dok on sijedi unaslonjaču, sluge mu donose vrč, umivaonik,lepezu i muharnik. Po podu su posjedali pisarida mu čitaju pisma i zapisuju naloge. Drugaslužinčad neprestano prolazi stubištem ihodnicima, noseći zavežljaj na glavi i žare pune



28 29

vode obješene o obramnice.32

U kući nekoga Mahua život na katovima odvija se po istomrasporedu. Žare su nagomilane u prizemlju. Na prvom katu nalazi se blagovaonica. Drugi kat ispunjen je štitovima, oružjem i raznim potrepštinama. Kako je Mahu bio načelnik policije, vjerojatno je tu provodio noć, kako bi na hitan poziv mogao skočiti na oružje i pojuriti u potjeru za razbojnicima.

Krovovi su u pravilu ravni. Na njih su vodile stepenice ili ljestve. Neki su, poput Tuti-hotepa, na njih smjestili am-bare. Drugi suuzduž rubova postavili pleter da djeca ne bi pala ili da se zaklone odindiskretnih pogleda kada su spavali pod vedrim nebom. Nebamon i

Nakhti su na krovu podigli trokutaste nastavke, za koje se vjeruje dasu neka vrsta produšnica za zračenje. Međutim, u starom Egiptu nisu bile nepoznate ni kuće sa šiljastim krovom. U jednoj grobnici uAbu-Roašu pokraj Kaira, koja potječe iz vremena faraona Dena,gotovo dvije tisuće godina prije Ramsesa, pronašao sam dvije bjelokosne figure za igru koje predstavljaju kuće s kosim krovomšto se sastoji od dva trokuta i dva trapeza. 33 Takvo, već složenokrovište začuđuje kad se radi o tako drevnim vremenima. Moglo je biti izumljeno samo u zemlji gdje su kiše česte i gdje ima mnogodrvene građe. U Egiptu malo obilnije kiši jedino u priobalnim područjima, ali i tamo su sve do u naše doba kuće pokrivene ravnimterasama. Vjerojatno je, dakle, da figure iz Abu-Roaša predstavljajutip kuća kakve u Egiptu nisu bile uobičajene. Nemamo nikakvihdokaza da se u doba Ramsesa tako gradilo u bilo kojempodručju zemlje.

Čak ni u Tebi stambene zgrade nisu bile takomeđusobno stiješnjene, a prostor nije bio takodragocjen da bi bilo nemoguće zasaditi ponekodrvo, bilo u malom unutrašnjem dvorištu, biloispred pročelja. Kod Nebamona dvije palme kaoda rastu iz samoga krova, što im nimalo nesmeta da obilato rode datulama. Kod Nakhtijaulazna vrata zasjenjuju palma i sikomora.Visoka uska kuća prikazana u grobnici br. 23 uTebi stoji između dvaju redova stabala. Ispreddruge, koju poznajemo zahvaljujući grobu br.254,

32 Davies, The town house in ancient Egypt, MetropolitanMuseum studies, I, may 1929, 233—255.

rastu tri mogranja u glinenim loncima s raznobojnimukrasnim inkrustacijama i dvije palme.34

Čak su i pripadnici sk romnijih staleža svim silama nastojali daurede ugodna i udobna obitavališta. Poduzimali su sve kako bise obranili od mnogobrojnih narušitelja kućnoga mira, kukaca,miševa, gušterica, zmija i ptica kradljivica. Medicinski papirusEbers sačuvao nam je nekoliko korisnih naputaka. 35 Kako da seiz kuće istjeraju kukci? Treba je oprati otopinom prirodne sode,natronom, ili je omazati proizvodom zvanim bebit, razmrvljenimna ugljenu. Ako se pred zmijinju rupu stavi malo natrona ih osušenar iba tilapia nilotica, pa čak i nešto sjemenja luka, zmija neće izlazitiiz rupe. Vugina mast izvrsna je protiv muha, a ikra protiv buha. Akose na vreće i bale stavi mačje masti, miševi im neće prići. Glodavcineće uništavati žito ako se u ambaru zapali izmet gazele iliako se zidovi i pod poprskaju nekom otopinom.

Evo pouzdana načina kako da se jastrebodvrati od kokošarenja. U zemlju se zabodebagremova grana i kaže se: »Jastreb je krao pogradu i selu. . . Poleti, ispeci ga i pojedi«.Izgovoriti te riječi nad bagremovom granom,pošto se na nju stavi kolač, sigurno je sredstvoobrane od jastreba kokošara. Dimljenje je vrlokorisno za raskuživanje rušnice. No, nije bilonadohvat baš svakome, jer je valjalo pomiješatitamjana, terpentinske smole i drugih egzotičnihili domaćih sastojina. Taj recept, kao iprethodni, dokazuju želju da se kuća održava uredu i čistoći. Ta prirodna želja nagnala je vlastida poduzmu mjere za odvod otpadnih voda i

odvoz smeća i kućnih otpadaka. Međutim, unedostatku dokumenata, o tome ne možemoreći ništa pobliže.

IV — POKUĆSTVO

U primaćim sobama palača, kao i u bogataškim stano-vima, pokućstvo se sastojalo u prvom redu od raznovrsnih sjedala.Postojale su sasvim jednostavne stolice slične četvrtastomsanduku sa jedva pedalj visokim naslonom.Stranice su im bile optočene

34 Davies, op. cit., 242, 243, 246, 247.



30 31

sjediti veći broj ljudi. Jeli su svaki zasebno, ili samo po dvoje.U najdrevnija vremena upotrebljavala su se dva tipa posuđa.

Obično posuđe bilo je glineno, a luksusno kameno. Od kamena uupotrebi je bio plavi ili crni škriljevac, alabastar, ponekad crvenikrečnik, granit za veliko posuđe i kremen za manje čaše. Kamen jeslužio za pravljenje cilindričnih ili jajolikih vaza, čaša, zdjelica,vrčeva, tanjura, kljunastih zdjela, krčaga, jušnika i raznih posuda sastalkom. Maštovitiji izrađivači takva posuđa klesali su na njemuornamente pomoću kojih se posuda mogla nositi, ili su ih pravili uobliku lađa ili životinja.38

Egipćani nisu nikada prestali izrađivati lijepo

kameno posuđe. U grobnicama iz Nove državenađeno ga je u velikim količinama. Međutim,radije su upotrebljavali zlatne ili srebrneposude. Izrađivali su pehare za potrebe bogo-služja.39 Pripremali su tople napitke od bilja usudovima sa cjedilom pričvršćenim iznutraispred kljuna, koji pod-sjećaju na naše čajnike.Vrući se napitak mogao točiti i kroz cjedilopostavljeno iznad čaše ili šalice. Poznati lonacna tronošcu iz riznice u Bubasti bio je očitonamijenjen držanju mlijeka. Tekućine su sepretakale pomoću plićih ili dubljih posudazaobljena dna sa drškom i kljunom, ili pomoćučaša pričvršćenih o dugačku zakrivljenu drškupoput mjerice današnjih mljekara. Neki tipoviširokih posuda i pehara obrubljeni sitnimovalnim ornamentima bili su kao stvoreni zakreme i kolače. Ramses III. nikako ne bi pristao

da se uputi nekamo s vojskom ako njegovposilni oficir ne bi ponio trolitreni zlatni pehar sručkom i njegovu čašu.40 Oni kojima je takoskupocjeno posuđe bilo nedostupno,zadovoljavali su se grnčarijom. Od nekogvremena lončari su počeli izrađivati fino glinenoposuđe, koje su oslikavali raznim geometrijskimili cvjetnim ukrasima i živahnim prizorima kakvevidimo ugravirane na metalne sudove, pticukako proždire ribu ili životinje što su se nadalebijegu.

ljušturastim ornamentima uokvirenim ukrasnim letvicama.Skupocjenost materijala i kakvoća izrade nadoknađivali su jednostavnost samoga predmeta. Mnogo elegantniji i dalekoudobniji bili su naslonjači s urezbarenim ažurima, koji su stajali načetiri lavlje noge i imali visok naslon za leđa i dva naslona za ruke.Za kralja i kraljicu ni to nije bilo dovoljno. Nasloni njihovih sjedala bili su sa obje strane ukrašeni kiparskim motivima urezbarenim udrvu, utisnutim u kožu ili izrađenim od zlata, srebra ili bakra sinkrustiranim dragim kamenjem. Kralj u liku grifona ili sfinge, podokriljem svete kobre ureja, lešinara ili sokola pandžama trga nakomade nekog Azijca ili Crnca. Groteskna stvorenja, kakva su se uzveliku cijenu dobavljala iz Punta ili s Gornjega Nila plešu svirajući udaire. Iz kraljičinih ruku kralj prima cvijet od kojega se rađa ljubav.Kraljica stavlja mužu oko vrata ogrlicu. Lavlje, ptičje ili ženskeglave ukrašuju rub naslonjača ispred naslona za ruke. Između noguizrastaju iz postolja simbolične biljke Sjevera i Juga, ovijajući se okohijeroglifa kojemu je značenje sloga.36

Izrađivale su se dvije vrste stoličica bez naslona. Jednostavnije suimale okomite noge. Kod otmjenijih, noge s vrhom u obliku ptičjeglave ukrštavale su se kao slovo X. I prečke su na krajevima bileizrezbarene kao životinjske glave. Na podu su bile prostrte hasure, a posvuda je ležalo nebrojeno mnogo jastučića.37 Jastučići su sestavljali iza leđa ili pod noge osoba što su sjedile u naslonjačima.Kad je prisutnih bilo više nego stolica, oni koji su došli posljednji,kao i najmlađi, sjedah su na jastučiće na podu ili jednostavno nahasure.

Ako je osim blagovaonice postojala i posebnaprimaća soba, u ovoj su stajale stolice i stolčići

za uzvanike, stolovi i police za košare s voćem,za plitice s mesom i povrćem, za žare i vrčeve.Takvoga pokućstva ima mnogo, ali je maleno.Starim Egipčanima nikada nije palo na um danaprave velike stolove oko kojih može

36 Izvrsno očuvana lijepa sjedala izvađena su iz Jujina i Tujuova groba, kao i iz Tutankhamonovegrobnice. U hramovima i grobnica-ma postoje mnogenjihove slike. Primjeri: Mem. Tyt., V, 5, 9, 25; ibid., IV,7; Th. T. S., I, 15—16; ibid., V, 41, 43.

37 Fres e z pa a e u A etatonu, Pen e ury, op.



32 3 Egipat

S počecima Nove države, u Egipat su iz inozemstva, s otoka, izSirije i iz Nubije, stizali mnogi isključivo ukrasni predmeti odkovine i dragoga kamenja, široki pehari, amfore i potpunoneupotrebljivi stolići s jednom nogom, na kojima je bila nagomilanacjelokupna zbiljska ih imaginarna flora i fauna. Većinu tihdragocjenosti pohranjivah su hramovi, no faraon je neke osobitolijepe primjerke zadržavao za sebe. Narod je također počeo cijenitite egzotične predmete, pa su slične počeli izrađivati i egipatskizlatari. Kraljević Kenamon, zadužen za najviše službe, imao jeizmeđu ostaloga zadatak da kralju prinosi novogodišnje poklone. Usvojoj je grobnici dao naslikati potpunu zbirku tih poklona izrađenih

u kraljevskim radionicama.

41

Osobito upada u oči komad pokućstvana kojemu raste čitava šuma dumpalmi i sirijskih palmica međulopočima i ivančicama. Po stablima se penju majmuni i beruizdanke. Ostali namještaj bliži je tradicionalnom ukusu. Statue odebanovine, od kojih su neke optočene zlatom, predstavljaju kralja ikraljicu s raznim atributima, na postolju ili u ormaru počivaju sfingeljudskoga lica ili sokolove glave, koze i gazele leže na stolu,

posvuda stoje razni kovčezi. Pretpostavljam da su svi tipredmeti bili namijenjeni vladarskim palačama ida su se mnogi od njih nalazili u primaćimdvoranama.

U spavaćoj sobi najvažniji komad pokućstvasvakako je postelja. Postoje vrlo jednostavnikreveti koji se sastoje od rešetkastog ležaja sdrvenim okvirom, postavljenim na četiri noge.Ove su često izrezbarene u oblik lavovskih ilibikovskih nogu. U Tutankhamonovu grobusačuvala su se tri raskošna kreveta sastranicama uobličenim u likove cijelih životinja,krava, pantera ili nilskih konja. U spavaonici suse nalazili još i drveni ormari ukrašeniinkrustacijama, u kojima se držalo rublje iodjeća. Toaletni pribor, ogledala, češljevi iukosnice spremali su se u kutije i kovčežićeraznih veličina i oblika, a kozmetičkepotrepštine, pomade i miomirisi u kutijice odopsidijana i bjelokosti. U odajama namijenjenimčlanovima obitelji, djeci i djevojkama, mogli suse odlagati muzički instrumenti i sandučići sigračkama. Uredski namještaj sastojao se odposebnih ormara u koje su se spremali rukopisi,

Kad je neki papirus bio ispi-san, pisar ga je smotao, zavezao izapečatio. Svitke je povezao u snopove, zatim ih stavio u kožnetorbe, a ove natisnuo u ormar.42 Za pisanje nije bio potreban stol.Pisari su papirus rasprostrli naprosto preko koljena. Ponekad sumogli pisati i stojeći, držeći papirus u lijevojruci. Kad su morali izaći poslom, potrepštine sustrpali u neku vrstu krute vreće ravna dna sazatvaračima na zapor i remenom za nošenje.

U kuhinjski namještaj spadali su stolovi načetiri noge i raznolike glinene posude debelihstijenki. Peći su bile pravljene od vatrostalne

gline. Metalne grijalice na dugom stalku, nakakvima su se prljile guske upotrebljavale suse, čini mi se, samo u hramovima, te ih pravikuhar nije trebao.

U najsiromašnijim kućama, u kojima se cijelaobitelj tiskala na dvadeset i manje kvadratnihmetara, pokućstvo se svodilo na hasure i neštoglinenog posuđa. Nekoliko drvenih polica iormara bilo je znak boljega imovnog stanja.

42 Montet, Vie privee , sl. 13 i str. 145.



34 3* 35

vodenim biljem. Ruke su mu udjeljivale znamenje života ili držalestol krcat žrtvenim darovima, ribama, patkama, strukovimacvijeća i snopovima žita. Mnogi su gradovi nosili njegovo ime.Zvali su ga ocem bogova. Valjalo mu je prinositi podjednakobogate žrtve kao i ostalim božanstvima. Tako je činio i RamsesIII. Za čitavoga svog vladanja u Onu i u toku tri godine uMemfisu uveo je ili obnovio Hapijeve knjige u kojima suzavedene ogromne količine živeža i drugih proizvoda. Umjetnicisu pravili na tisuće malih Hapija od zlata, srebra, bakra iliolova, od tirkiza, lapis lazulija, fajanse i drugih materijala, kao imnogo pečata, naušnica i kipiće Repite, Hapijeve supruge. 2 Učasu kada je vodostaj trebalo da naraste, takvi su se daroviprinosili bogu u mnogim hramovima, a Nilove su se knjigebacale u jezero uz hram Ra-Harakhtea u Onu, koje se zvaloKebehu, kao Nil u visini katarakta. Bacali su se zajedno s njimamožda i kipići.3 To se ponavljalo i dva mjeseca kasnije, kada jevodostaj dosegao najvišu razinu. Zatim se Nil, koji se bio razliopo cijeloj nizini, tekući između dvije pustinje i pretvarajućigradove i naselja u otoke i otočiće a ceste u nasipe, počinjaokrotko povlačiti. Četiri mjeseca nakon prvih predznaka visokogvodostaja opet se potpuno povukao u korito. Točetveromjesečno razdoblje predstavljalo je prvo godišnje doba,akhit, poplavu.

Čim se zemlja pojavila iz vode, seljaci su se počeli razilaziti ponjivama orući i sijući, prije nego se tlo opet skrutne. Nakontoga, četiri ili pet mjeseci preostajalo im je manje-više samo da još navodnjavaju. Zatim je dolazilo vrijeme žetve, a nakon njevozidba, vršidba i ostali poslovi. Poslije godišnjeg doba poplaveslijedilo je doba izlaska, perit, a zatim doba ubiranja, šemu. Dakle,tri godišnja doba kao kod Židova i Grka.

Premda je poplava nadolazila u veomapravilnim raz-macima, teško bi bilo ustanovitipočetak godine samo promatrajući rastvodostaja. Međutim, u trenutku kada Nil počinjebujati dolazi uvijek istoga datuma do pojave ukoju su se mogli pouzdati tvorci kalendara.Zvijezda Sirijus, staroegipatskim jezikom zvanaSopdit,

2 Pap. Harris, I, 37 b 1, 41 b 6; 54 a 2, 56 a 12.3 Moret, La mise a mort du dieu en Egypte, Pariz, 1927,

DRUGO POGLAVLJE

VRIJEME

I — GODIŠNJA DOBA

Za Egipćane godinu nije određivala putanja Zemlje oko Sunca,nego vrijeme potrebno da se proizvede jedna žetva. Riječ renpit saznačenjem »godina« pisala se hijeroglifom koji predstavlja mladicus pupoljkom. Taj se znak nalazi i u srodnim riječima: renpy, »bitisvjež, snažan«, renput, »godišnji prirod«.

U Egiptu žetva ovisi o poplavi. Svake godinepočetkom lipnja zemlju pogađa suša, a Nil ostajegotovo bez vode. Pustinja prijeti da će progutatinizinu. Ljude je zahvaćala strava. Stav starih Egipćanaprema naklonosti prirode bio je mješavina zahvalnostii straha. Bojali su se da vadeći kamen izkamenoloma ranjavaju boga, da ga gušepolažući sjemenje u zemlju, da ga tuku mlatećižito, da mu odrubljuju glavu žanjući klasje. Od

pamtivijeka poplava nikada nije izostala.Ponekad je bila presilovita, ponekad preslaba,ali uvijek blagotvorna. Međutim, stanovnikenilskih obala to neiznevjereno iskustvo nijepotpuno lišavalo bojazni: »Kada te zaklinjemoda nam daš godišnje vode, zajedno su i moćni islabi. Svatko je pozvan da dođe s priborom.Nitko ne zaostaje za susjedom. Nitko ne nosiruho. Velikaška djeca nisu okićena i ne čuje sepjesma u noći.«1 Egipćani su u svojoj pobožnostivrlo rano uvrstili Nil, Hapi, u red božanstava.Predstavljali su ga kao dobro uhranjena čovjekas ovješenim sisama i s trbuhom nabranim od



36

U tome su išli čak dotle da su propisivali da se jedan lijek imauzimati u trećem i četvrtom mjesecu perita, a drugi samo u prvomi drugom. S druge strane, neke su ljekarije djelotvorne i u akhitu i ušemuu i u peritu, drugim riječima tokom cijele godine.10

Radi jednostavnosti ta su tri godišnja dobavremenski ujednačena i uklopljena u dvanaestmjeseci od po trideset dana, koji su se već uRamsesovo doba označivali redom što su gazauzimali u godišnjem dobu: prvi, drugi, treći ičetvrti mjesec akhita, perita ili šemua. Naziviizvedeni prema mjesečnim blagdanima bili su u

upotrebi tek u saitskom razdoblju. Pet preostalih danado broja 365 dodavalo se na kraju četvrtoga mjesecašemua. Kako su Egipćani uspijevali održavati ustaljenkalendar u kojemu Nova Godina nije svake četvrtegodine kasnila za po jedan dan? Strabon veli maloneobično da su dodavali jedan dan u stanovitimrazmacima kada su dijelovi dana što supreostajali svake godine dosegli dužinučitavoga dana.11 Najjednostavnije je bilo da sesvake četvrte godine doda jedan dan, što sevjerojatno i činilo kada je Egipat imao sreću danjime vladaju kraljevi poput Setija I. i njegovasina. Možemo pretpostaviti da se u vremenaunutrašnjih nemira prijestupni danzanemarivao. Tada je kalendar bivaoporemećen, sve dok ga po savjetu mudraca izKuće života neki faraon ne bi opet doveo u sklad

koja se nije mogla vidjeti stanovito vrijeme, pojavljuje se nakratkona istočnom obzorju upravo prije izlaska sunca.Egipćani su ubrzo povezali te dvije pojave.Nadolazak vode pripisali su Izidinim suzama.Zvijezdu su, naime, smatrali jednom božičinompojavnošću, a samu božicu zaštitnicom godine.Dan kada se zvijezda prvi put javlja bio je prvidan u godini. Ta podudarnost bila je zabilježenau knjigama Kuće života, toj vrsti riznice u kojojsu se čuvale tradicije i znanja sve tamo od Staredržave pa do kasnoga razdoblja.4 Kalendar što

ga je Ramses III. dao uklesati u vanjski zidsvoga hrama u Medinet-Habuu naznačuje da sesvetkovina boginje Sopdit, koja se slavila upovodu pojave zvijezde, poklapala sa proslavomNove Godine.5 U jednoj ljubavnoj pjesmi dragansvoju ljubljenu uspoređuje s lijepom zvijezdomkoja zablista na samom početku savršenegodine, renpit nefert .6 Naime, postojala je i hroma,netočna godina, renpit gab, u kojoj bog Šu više neizlazi, u kojoj zima nastupa umjesto ljeta, a u kojojmjeseci više nisu na svome mjestu. No narod niježelio takvu godinu: »Očuvaj me, piše neki pisar,od hrome godine!«7 Ratari, lovci, ribari,istraživači, liječnici, svećenici, koji su većinusvetkovina imali održavati u strogo određenovrijeme, jednom riječju svi kojima su djelatnostiovisile o prirodi, ravnali su se po savršenoj

godini, u kojoj se mjeseci nižu ustaljenimredoslijedom, u kojoj akhit označuje isključivoona četiri mjeseca kada se Nil razlijeva izvankorita, perit vrijeme sjetve koja pada u razdobljesvježijih klimatskih uvjeta, a šemu doba žetve i ljetnežege. Zato su faraona njegovi podanici i nazivaliosvježenjem u šemuu, a toplim mjestom na suncu u peritu.8 Rudari koji su odlazili kopati tirkiz na Sinajuznali su da ne valja čekati da nastupe mjeseci šemua,

jer su u to nepovoljno godišnje doba planine usijaneod sunca, što kvari boju dragulja.9 Liječnici iveterinari znali su da se neke bolesti ineugodnosti javljaju periodički, jedne u peritu, a druge u šemuu.

II — SVETKOVINE I PRAZNICI

Prvi dan u godini nije se svetkovala samo boginjaSopdit, nego je to bio dan općega slavlja. Uhramu Upuajta ukućani su toga dana prinosilidarove svome gospodaru.12 Mislim da pod timtreba shvatiti da je osoblje hrama prinosilobogu žrtvene darove koje su prethodnih danadonosili seljani. Kraljević Kenamom dao je usvojoj grobnici naslikati sjajne poklone koje je njegovim

10 Pap. Ebers, 18, 2; 61, 4—5; Medicinski papirus u Berlinu,11, 12; Pap. Hearst, 2, 17; 10, 11.11 Strabon, XVII, 46.12 Siut, I, 278 (drugi ugovor Hapu-Džefaija).



38 39

svakih deset dana, ruhom za cijelu godinu i sandalama za obje nogeza svaki dan.«14 Ne bi bilo razumno tražiti od onihkoji su se pomno uredili, dotjerah i najeli višenego obično da pođu na posao.

III — SRETNI I NESRETNI DANI

Ispunivši dužnosti pr ema bogovima i pridržavši se nedjeljnogodmora, Egipćanin se još nije mogao bezbrižno prepustitiužicima ili poduzeti nešto korisno. Dani su se dijelili na trikategorije: dobre, opasne i nesretne, prema događajima koji suih obilježih u vremena kada su bogovi obitavali na zemlji.Potkraj trećega mjeseca doba poplave, Hor i Set prekinuli susvoj strahoviti sukob. Svijetu je vraćen mir. Horu je u posjedpripao čitav Egipat. Seta je dopalo pustinjsko prostranstvo.Bogove je obuzela radost. Pred smirenim i pomirenimbožanstvima, jer se, naime, bitka bila proširila na sve nebesnike,Hor se ovjenčao bije-lim, a Set crvenim vijencem. To su bila trisretna dana. Sretan je bio i prvi dan drugog mjeseca perita,kada je Ra snažnim rukama odigao nebo, kao i 12. dantrećeg mje-seca istoga godišnjeg doba, jer je u ribnjakdviju istina u hramu umjesto veličanstva Tuma stupio Tot.

No, Set je ubrzo nastavio svoja zlodjela. Trećegadana drugog mjeseca perita Set i njegovi pristaliceusprotivili su se uovoj plovidbi. To je bio opasan dan,kao i 13. istoga mjeseca, kada je pogled boginjepošasti Sekhmet postajao ubitačan. U prvom mjesecuakhita 26. dan bio je ne samo nepovoljan, nego

naprosto koban, jer je padao na godišnjicu velikebitke između Hora i Seta. Uzevši na sebe ljudskilik, bogovi su počeli dvoboj mlateći jedandrugoga po slabinama, zatim su se pretvorili unilske konje i u tom obličju proveli tri dana i trinoći sve dok ih Izida, majka Horova a sestraSetova, nije sulicom prisilila da napuste tajnezgrapni lik. Treći dan epagomena, petodne-vnograzdoblja što se dodavalo do broja 365, bio jeobljetnica Setova rođenja i nesretan dan.Kraljevi su ga sve do noći provodili ne radećiništa, pa čak zanemarujući i vlastitu toaletu.Ponašanje pojedinaca upravljalo se, dakle ,

nastojanjem faraon primao za Novu Godinu.13 Je li todovoljno da zaključimo kako su početkomgodine svi Egipćani razmjenjivali darove? Čitava je godina bila puna blagdana, osobito u akhitu,kada se nije radilo u poljima. Velika svetkovina gradaOpeta trajala je u to godišnje doba gotovo čitavmjesec dana. Ne bih tvrdio da su svi praznikovali čitavmjesec, no sigurno je da je ogromna masa ljudipozdravljala svetu Amonovu lađu i ispraćala je sobale na njezinu putu uzvodno do JužnogaOpeta. Da bi prisustvovali svečanostima u

Bubasti, Egipćani su razdragano napuštali svojeposlove i ukrcavali se u čamce, žene sačegrtaljkama, a muškarci sa frulama. Plesalo sei pjevalo sve do dolaska na cilj, šaleći se uzgreds poznanicima. Kažu da se za tih svetkovinapopilo više vina nego kroz čitavu godinu.Svetkovinu zvanu tekhi, što znači »pijanstvo«, malo je tko želio propustiti. U cijeloj se zemlji slavio prvidan prvoga mjeseca doba sjetve. U svakomnomu, to jest u svakoj župi ili oblasti, i u svakomgradu postojala je Obaveza da se barem jednomu godini svetkuje bog zaštitnik i gospodar. Kakosu egipatski bogovi bili veliki putnici i vrlogostoljubivi, u svakom iole važnijem hramustolovalo je odjednom više božanstava.Memfiski Ptah posjedovao je svetište i unutarzidina Karnaka, kao što je zaštitnica Imita,boginja Uadžit, imala svoje mjesto i u Tanisu.Kao što su bili dužni slaviti lokalnog boga,stanovnici nisu smjeli zanemariti ni božanstvasvojih prijatelja. Natrljavši se mirisnim uljem iodjenuvši praznično ruho, odlazili su da prinesužrtvene darove u hram, gdje im je bilodopušteno da piju, jedu i galame više negoobično. Neke su svetkovine bile tako važne da ih je vjernik, ukoliko dotični bog nije imao svetištau obližnjem hramu, morao slaviti makar i kodkuće, ne započinjući bilo kakav posao, pa čak iodustajući od svake aktivnosti.

ini se, osim toga, da je prvi dan svake dekade bio nešto poput



40 41

drugom proročištu, ili da je imao povjerenja samou svoje. Vjerojatno je na kraju kalendara mogaonaći upute kako da se snađe i kako da spava saženom bez opasnosti, kako da se okupa a da gane ščepa krokodil ili kako da naiđe na bika a dane ostane na mjestu mrtav. Dovoljno je bilo daizgovori neku prigodnu formulu, da dodirneamajliju, ili, još bolje, da pođe u hram i daprinese neki mah žrtveni prilog.

IV — SATI

Kao što su godinu dijelili na dvanaest mjeseci, Egipćani su i dan inoć dijelili na po dvanaest sati. Čini se da sat nisu dijelili na manjevremenske odsječke. Riječ at, koju prevodimo kao »trenutak«, neodnosi se ni na kakvo strogo određeno trajanje. Svaki je sat imao posebno ime. Prvi sat u danu zvao se svijetli, šesti najviši, advanaesti »Ra se sjedinjuje sa životom«. Prvi sat noći bio je»propast Raovih dušmana«, a dvanaesti »koji vidi Raovu ljepotu«.17

Netko će možda pomisliti da se trajanje tako nazvanih sati mijenjalosvakoga dana, ali nije bilo tako. Za ravnodnevice dan i noć trajali su podjednak broj sati. Ostalo vrijeme Egipćani su znali da sunce kasniili rani. To im nije smetalo, kao što ni nama ne smetačinjenica da šest izjutra ih osam uvečerizgledaju ovako zimi a onako ljeti.

Nazive što smo ih naveli upotrebljavali suuglavnom samo svećenici i Učenjaci. Njihov

popis nalazimo u grobnicama, jer putanja suncapreko dvanaest područja unutrašnjega svijetaspada u uobičajenu dekoraciju grobova. Običnisu se ljudi snalazili označujući sate brojevima.Ovo nas navodi da se zapitamo jesu li Egipćaniuopće željeli znati koliko je kada sati i čime suse pri tome mogli služiti. Jedna vrsta svećenikazvala se unuyt, izraz izveden od riječi unut, »sat«,kao da su se morali smjenjivati iz sata u sat udanonoćnoj službi. Jedan službenik faraona Pepija I.tvrdi da je brojio sve sate potrebne za državneposlove, kao što je brojio

Za nepovoljnih dana bilo je uputno uopće ne izlaziti iz kuće,ponekad u zalazak sunca, ponekad noću, a koji put opetčitavoga dana. Moglo je biti zabranjeno kupati se ili plovitičamcem, poći na put, jesti ribu odnosno bilo što iz vode, zaklatikozu, vola ili patku itd. Devetnaestoga dana prvog mjeseca perita, kao i nekih drugih dana, čovjek nije smio pristupiti ženi,ukoliko nije htio da se izloži nekoj zarazi. Postojali su dani kada senije smjela u kući zapaliti vatra, zatim kada je bilo opasno slušativedre pjesme ili izgovoriti ime svadljivoga, okrutnog ibezočnog boga Seta. U kući onoga tko prije noćitoga dana izgovori to ime, vladat će vječitasvađa.

Kako je stari Egipćanin znao što mu je raditi,što bi ipak mogao činiti, a što mora pod svakucijenu izbjegavati? Svakako zahvaljujućitradiciji, ali su mu, ako bi ga izdalo pamćenje iliako nije bio sasvim siguran, od pomoći biliposebni kalendari povoljnih i nepovoljnih dana.Sačuvali su se dosta veliki dijelovi jednogatakvog kalendara, kao i poneki fragment jošdvaju.15 Kada bismo imali barem jedan potpunikalendar te vrste, vjerujem da bismo im u uvodumogli pročitati na kojem se autoritetu temeljeupute i zabrane. Egipat je bio pun proročišta.Kalendari povoljnih i nepovoljnih danavjerojatno su dolazili iz hramova gdje seproricalo. Nema sumnje da su često bili međusobom proturječni, što je Egipćaninu koji jesvakako morao izaći ili poći na put, odnosno

obaviti neki posao na dan kada kalendarsavjetuje suprotno omogućivalo da upita zamišljenje neko drugo poročište, koje je dane štoih je prvo ubrajalo u nepovoljne smatralosretnima. Setovi postupci ostavili su namjestima odanim Ozirisu, Horu i Amonu mrskuuspomenu, ali u Papremisu16, na čitavom istokuDelte, u središnjem jedanaestom nomu i uGornjem Egiptu, u Nubitu i Oksirinku, jednomriječju svagdje gdje se častio Set, ta su se istadjela smatrala podvizima, te je njihovaobljetnica nužno označivala sretan dan.Pretpostavimo, međutim, da se naš Egipćanin



42 43

namirnice, stoku i sve što se isporučivalo na ime poreza 18. Kralj Neferkare savjetuje u pismu istraživaču Harkhufu, koji je na dvor vodio patuljastoga plesača, da ovoga okruži bistrim ljudima kojetreba brojiti svakoga sata19. Možda je malo pretjerano zaključiti natemelju ovih tekstova da su sprave za mjerenje sati bile veomaraširene. Kada je pisao Harkhufu, Nefer kare je bio jošdijete. Možda je prostodušno zamišljao da bilotko može raspolagati onakvim spravama kakve je vidio u palači. Bilo kako bilo, u to su dobatakve sprave zaista postojale. U muzejimamožemo vidjeti predmete s takvom namjenom,koje potječu sve tamo od XVIII. dinastije pa dokasnoga razdoblja.

Noću su se sati mogli određivati promatrajućizvijezde i uz pomoć ravnala s usjekom i dvajutrokuta s olovnim viskom. Za to su bile potrebnedvije osobe, motrilac i označivač, koji su semorah postaviti točno u smjeru zvijezdeSjevernjače. Motrilac se služio unaprijedsastavlje-nom tablicom za razdoblje od samodva tjedna, iz koje je mogao pročitati koja sepoznata zvijezda mora prvoga sata nalazitiiznad označivačeva tjemena, koja drugoga sataiznad njegova lijevog oka, a koja iznad desnog.20

Kada se nisu mogle promatrati zvijezde, upotrebljavale su sestožaste posude visoke otprilike lakat, s rupicom na dnu21.Njihova zapremina i promjer rupice bili suizračunati tako da sva voda isteče iz posudetočno za dvanaest sati. Vanjske stijenke takvihposuda često su ukrašene astronomskimlikovima i natpisima u vodoravnim redovima: navrhu su božanstva dvanaest mjeseci, ispod njihzodijakalni znakovi, zatim posveta i, sasvim pridnu u maloj udubini, figura pavijana, sveteživotinje boga Tota, zaštitnika učenjaka i pisara.Rupica za istjecanje vode nalazila se izmeđunjegovih nogu. Unutrašnje stijenke podijeljenesu sa dvanaest okomitih crta na podjednakeplohe sa simbolima života, trajanja ipostojanosti, uzduž kojih su utisnute plitkerupice na otprilike podjednakim razmacima.

za jedan mjesec. No, kako su te rupice jednake,vrijedile su za bilo koje razdoblje.

Danju i noću mogla je služiti i klepsidra, no uzemlji kakva je Egipat, gdje se sunce takorećinikada ne krije iza oblaka, bolje je bilo služiti sesunčanim satovima. Ovih je bilo dvije vrste.Pomoću jednih mjerila se dužina sjene, a nadrugima se očitavao njezin smjer22. No, ljudi suse ovakvim napravama slabo služili. Dokumentikoji govore da se neki nevažan ili značajandogađaj zbio u toliko i toliko sati predstavljaju

zaista rijedak izuzetak. Mlada žena, o kojojčitamo dirljiv natpis na jednom nadgrobnomspomeniku u Britanskom muzeju, daje nam naznanje da joj se dijete rodilo u četiri sata ujutro,no radi se o supruzi svećenika23. Tekla je sedmaura dana kada je Tutmozis III. stigao na obalu jezera Kina u Siriji i podigao logor, ali kroničarne veli da li je to vrijeme očitao na sunčanomsatu24. Da je podne već poodmaklo moglo sezaključiti i samo promatranjem sunca. Kada istiljetopisac počinje izvještaj o boju, kaže jednostavno da je godine XXIII. na 21. danprvoga mjeseca ljeta na blagdan boga Raa,Njegovo Veličanstvo ustalo iz postelje u ranuzoru. Opisujući Sinuhitov bijeg, autor sezadovoljava približnim izrazima kao: »kad jezemlju obasjao dan«, »u vrijeme večernjeg

obroka«, ili »u predvečerje«, koji su sasvimumjesni, jer jednome bjeguncu sigurno nijepadalo na um da se optereti makar i najmanjenezgrapnom spravom za mjerenje vremena25.Međutim, iste takve ili slične izraze nalazimo i uizvještaju o boju kod Kadeša, u papirusu Abbott,koji bilježi tok jedne sudske istrage i uzapisnicima sa saslušanja. Na prikazima prvogaministra kako prima utjerivače poreza ipoglavare pojedinih službi, ili kako kralju dovodistrane poslanike, nedostaju čak i takve približneoznake sata. esto se kaže da faraon imasjednicu Savjeta, no nema spomena u koliko



44 45

strogo raspoređeno na poslove, pobožnosti iodmor26. To možda i nije netočno, no njegovisretni podanici kao da se nisu mnogo žurili. Uodređivanju doba dana pouzdavali su se ukrčanje u želucu i u visinu sunca. Noću je poštensvijet spavao, a oni drugi nisu suviše hajali zasat. Klepsidre i sunčane ure nisu služile nigrađanima ni vojnicima. Spadale su u opremuhramova d e su se o n ima ravnali svećenici u

bogato kraljevstvo29. Kraljeviću to nije trebalo dvaput reći. I unajozbiljnijim okolnostima faraon je vodio računa o svojim snovima.Pete godine Merenptaha Tirseni, Sardani, Likijci, Ahejci i Libijcinasrnu s golemim mnoštvom na Deltu. Kralj je htio krenuti na njih,no u snu mu se pojavi Ptah i naloži da ne ide, nego da pošalje čete u područja što ih je zauzeo neprijatelj30. Kada san nije bio sasvim jasan, faraon je pozivao tumače. Josip je imao uspjeha protumačivšisan o debelim i mršavim kravama i o klasju. Jedan etiopski vladar — no, Etiopija je bila drugi Egipat — vidje u snu dvije zmije, jednusebi zdesna, a drugu slijeva. Probudi se, a zmije nestadoše. Bio je tosamo san. Tumači su razaznali da mu predstoji sjajna budućnost, jer

će uskoro osvojiti Sjeverni Egipat, a kako već vlada Južnim, ujedinitće time u svojoj kruni lešinara, simbol Juga, i kobru, simbol Sje-vera31.

Obični ljudi koji nisu imali svoga službenogtumača snova, mogli su se poslužiti spisompoput onoga na papirusu Chester Beatty III izramesidskog razdoblja32. Taj je tekst podijeljenna dva dijela. Prvi dio sadrži snove Horovihsljedbenika, koji su se smatrali egipatskomelitom. Doduše, pod Ramsesima nije se moglozanijekati da su Setijevci veoma brojni i vrloutjecajni, jer je kraljevska loza vukla podrijetloneposredno od boga Seta i jer su osnivačidinastije bili njegovi svećenici. Njihovi su seprotivnici morali dakle pomiriti sa sudbinom.Setijevci su razmjenjivali izraze uvažavanja sAmonovim i Horovim svećenicima i vjernicima,

no ovi su u duši mrzili Setijevce. Govorili su daim je u krvi naprasitost, drskost i zločin, te dane razlikuju muško od ženskog, kao spomen naono što je bezočni bog bio učinio svome nećakuHoru33. Setijevac, čak i kada se zaista radi onekome koga »poznaje kralj«, uvijek ostajepučanin. Kad umre, neće postati stanovnik Zapada, nego će ostati u pustinji

29 Maspero, Histoire, II, 294, 295.30 Maspero, Histoire, II, 433, 444.31 Urk., III, 61, 62.32 Gar ner, Hieratic papyri in the British Museum, t r

series,London 1935 kn . II sl. 5 8.

V — NOĆ

Supružnici su, barem u imućnijim slojevima, spavali u zasebnimsobama. Bio jednom jedan kralj koji nije imao muškoga djeteta izbog toga se veoma žalostio. Zamoli bogove svoga doba da mu podare sina, a ovi odluče da mu molbu uslišaju. On provede noć saženom i ona zatrudnje27. Naravno, autor »Predodređenog kraljevića« bi se izrazio drugačije da je faraon inače običavao spavati sa svojomženom. Na glinenim pločicama nalazimo dosta prizora iz ženskihodaja28. Muža, međutim, na njima ne vidimo. Jedino su predstavljene žene i mala djeca. Žena u lakoj, prozirnoj haljini ležina krevetu, ili sjedi uređujući se uz pomoć služavke, ili pak dojidijete. Krevet je osnovni dio namještaja. Noge kreveta imaju ponekad obličje boga Besa, toga iskeženoga božanstva podrijetlomiz južnih predjela, koji je štitio od nesreća u kući, na primjer od padova. Toaletne potrepštine i klupica nalaze se ispod kreveta.Krovnu gredu podbočuju stupici u obliku papirusove stabljike.Oko njih se sve do stropa uvijaju vijenciprirodnog i umjetnog cvijeća. U muževoj se sobi

kao i u ženinoj namještaj sastojao od kreveta,stolčića i klupice. Odjeća i toaletni pribor stajalisu u škrinjama.

Stari su Egipćani mnogo pažnje posvećivalisnovima, a prvi od svih sam faraon. Kada je jedanput kraljević Tutmozis pošao u lov, zaspao je umoran u sjeni sfinge. U snu vidje boga, kojimu naredi da ga oslobodi pijeska pod kojimse guši i obeće mu kao nagradu

26 Diodor, I, 70.27 Pap. Harris, 500, IV, 1, 2.

J. Van er 'A a e, Les ostraca figures de Deir el



46

jastreb grabežljivac i što čak postoji izreka koja štiti odnjegovih nasrtaja. Sanjati svete stvari obično jedosta zloguk znak. Paliti bogu u čast smolusamo je po sebi hvalevrijedno, no činiti to u snu,znači da je božanska moć naklonjena protivniku.

ovjek koji bi usnio nešto uznemirujuće nije,međutim, morao očajavati. Mršave krave iprazni klasovi bili su tek opomena koju je valjalouzeti u obzir, a ne neumitna najava nekeneizbježne nesreće. U takvom slučaju valja samozazvati Izidu, koja će dohrliti i odvratiti zle

nakane Nutina sina Seta. Treba uzeti hljepčiće imalo zelene trave te ih ovlažiti pivom, a zatimdodati nešto tamjana. Dobivenom mješavinomvalja obmazati lice i ružni se snovi neće

kao plijen grabljivicama. Snovi Setijevaca obrađeni su, dakle,zasebno u drugom dijelu. Da je rukopis potpuno sačuvan, vjerojatno bismo imali još nekoliko posebnih dijelova. U Herodotovo vrijemeEgipat je imao sedam proročišta, od kojih je svako imalo posebne proročke postupke34. No, posjedujemo samo početak toga drugog dijela. Možemo, prema tome,unatoč dosta brojnim oštećenjima papirusa, jedino na temelju snova Horovih sljedbenikaznati o čemu su sanjah stari Egipćani i kako sutumačili svoje snove.

U velikoj većini slučajeva tumač se služi

analogijom. Lijep san znači dobrobit, a ružannesreću. Kad čovjek u snu dobije komad bijelogakruha, to je dobar znak. Nešto će ga obradovati.Ako u snu ima lice leoparda, pobijedit će. Akobude s nekim većim od sebe, i to je dobro.Njegov ga duh zaštitnik čini većim. Naprotiv,nije dobro kada čovjek sanja da pije toplo pivo, jer je to znak da će ostati bez imetka. Sanjatiubod trnom znači laž. Sanjati da ti čupaju nokte,bit ćeš lišen plodova rada svojih ruku, a da tiispadaju zubi, ostat ćeš bez neke drage osobe.Ako gledaš u bunar, bit ćeš bačen u tamnicu.Penješ li se uz jarbol, bog te uzvisuje. Primaš lihranu iz hrama, bog ti šalje život. Uroniš li u Nil,otpušteni su ti grijesi. Međutim, nemaju svisnovi tako jednostavno tumačenje. Inače bi ihsvatko umio objasniti i sanjarica ne bi ničemuslužila. Evo nekoliko slučajeva u kojima snoviimaju neočekivano značenje. Ako sanjaš damiluješ svoju ženu na suncu, to je loš znak, jerće bog vidjeti tvoju bijedu. Tucaš li kamenje,znači da je bog slijep za tebe, ali ako gledaš sbalkona, bog će ćuti tvoje molbe. Biti peljar nabrodu nije samo po sebi ništa neugodno. I samkraljević Amenhotep rado se zabavljaokormilarenjem. Pa ipak, takav san najavljujegubitak sudskoga spora. Teško bi bilo razjasnitizašto ljubav pokojnoga oca štiti onoga koji jeusnio Azijca. Ponekad se tumač snalazi igrajućise riječima. Jesti magareće meso znači nekopovećanje, jer u egipatskom jeziku riječi



48 4 Egipat 49

Neki je mladić zamijetio jednu ljepoticu: »Vrana je njena kosa,crnja od noći, tamnija od trnjina. Rumene su u nje usne, crvenije od

jaspisa crvenoga, rujnije od zrelih danila. Dojke jojse ističu na grudima.«4 I već se zaljubio. Da biprivukao pozornost ljepotice, odluči da postupiovako: »Leći ću i činiti ću se kao da me bolestmuči. Susjedi će doći da me vide. S njima će imoja draga doći. Svi ljekari suvišni će biti, onasama bolest moju zna.«5* No, lukavstvo mu meuspijeva. I onda padne zaista bolestan, kao upoznatoj pjesmi Andrea Cheniera: »Sedam je

dana već kako ne vidjeh sestre svoje. Čežnja mesasvim obuzela, mišići su moji obamrli. Tijelo miviše ne zna za sebe. Dođu li k meni čuveniliječnici, ljekarije mi njihove neće donijetismirenje. Ni svećenici neće postići ništa. Moja ćeim bolest tajnom ostati. Vidite, na životu me držiono što učinih. Ime je njezino jedini moj oslonac,poruke me njene u život vraćaju. Sestra je mojablagotvornija od svih lijekova. Bolja od svihknjiga. Njezin mi posjet vraća zdravlje. Kad jeugledam, dobro se osjećam. Pogled mi njezinvraća mladost u tijelo, a riječ daje snagu.Zagrljaj njezin odvraća od mene hudu boljeticu.Ali, eto, nije navratila već sedam dana.«6

Djevojka ne ostaje neosjetljiva na lik lijepa mladića. »Moj je bratglasom svojim unio nemir u moje srce.«7 No, ona misli i nabudućnost i računa na majku: »On živi ususjedstvu majčine kuće, ali ja ne smijem otići k njemu. Dobra bi bila moja majka da to učini zamene.«8 Nada se da će mladić shvatiti i da ćeučiniti prvi korak: »Kad bi barem poslao porukumajci mojoj! Brate, zavjetovah ti se boginjomZlato za ženu. Dođi, da ti vidim krasotu. Radujuse otac moj i majka. Svi te muškarci uglaspozdravljaju, dive ti se, brate moj!«9

4 Louvre, c 100. Maspero, Etudes egyptiennes, I, 257,8.5 Pap. Harris, 500, Chants d'amour, II, 9, 11; W.-M.

Muller, Die Liebespoesie der alten Aegypten.* Prijevod S. Ježića u Antologiji svjetske lirike, Napr e ,

Zagre , 1965, str. 26; op. prev.

TREĆE POGLAVLJE

OBITELJ

I — ŽENIDBA

Tko god je bio glava obitelji imao je svoj dom, pa bio on velik ilimalen, pun raskošnog pokućstva ili tek s hasurom umjesto svakogadrugog namještaja. Osnovati dom i oženiti se bili su istoznačniizrazi. Mudrac Ptahhotep savjetuje učenicima da učine i jedno idrugo za vremena1. Stariji brat iz priče imao je ženu i kuću. Mlađi

brat, koji nije imao ničega, živio je sa starijim kao sluga i noćio ustaji. Prije nego što se istakao u opsadi Hauarita, Ahmose je od ranemladosti vodio mukotrpan mornarski život i spavao u visaljci kaostari borac. Iskoristio je prekid neprijateljstava i vratio se kući u

Nekhabit da osnuje dom i da se oženi. No, nije dugo uživao u srećidomaćeg ognjišta. Rat se nastavio. Faraonovi novačitelji nisuzaboravili da je Ahmose hrabar i poručili su mu da se rat ne moževoditi bez njega2.

Jedan kraljičin službenik pripovijeda da ga je

vladarica oženila jednom od svojih pratilja, akada je ostao udovac, onda drugom. Nije seimao na što žaliti, jer je kraljica svoje štićeniceobdarivala dobrim mirazom3. Valja pretpostavitida su u većini slučajeva o ženidbi odlučivaliroditelji ili pretpostavljeni. Međutim, ljubavnepjesme sačuvane na papirusima u Londonu iTorinu svjedoče da su mladići i djevojke imaliveliku slobodu.

1 Ptah-hotep (izd. Devaud), maksima 21.2 Urk., IV, 2—3.3 Urk., IV, 30, 31.



50 4* 51

oficira i reče da je morao napustiti očinski dom, jer mu se otactobože preoženio, a maćeha ga mrzi i zagorčuje mu život. Naravno,on odnese pobjedu. Kralj se na to rasrdi i zakle se da neće dati kćer egipatskom prebjegu. No, kraljevna je mislila drugačije. TajEgipćanin, koga je tek letimice opazila, ganuo joj je srce. Ako se neuda za njega, umrijet će istoga časa. Otac morade ustuknuti predtakvom prijetnjom. Lijepo primi mladoga stranca, sasluša njegovu priču i, sveudilj ne znajući da pred njim stoji glavom faraonov sinali očaran njegovim božanskim likom, prigrli mladića, prihvati ga zazeta i obasu ga darovima14.

U ljubavnim pjesmama mladić draganu zove

»svojom sestrom«, a djevojka mladića»bratom«. Međutim, mogli smo već primijetitida ne žive pod istim krovom i da mladićeviroditelji nisu i djevojčini. Poslije vjenčanja mladiće suprug i dalje ženu zvati sonit, a ne himit 15.

Takav se običaj ukorijenio potkraj XVIII. dinastije. Neznamo točno kada je nestao, ali je sigurno trajao krozčitavo vrijeme Nove države. Sud je, međutim, krući,te se pred njim upotrebljavaju riječi son, hay ihimit u iskonskom značenju: »brat«, »suprug«,»supruga«. Isprva Grci, a za njima i mnogisuvremeni povjesničari, tvrdili su da su ustarom Egiptu brakovi između braće i sestarabili pravilo16. Doduše, bilo je faraona koji su seoženili sestrom, pa čak i kćerkom, no možemoponoviti s tim u vezi ono što su suci odgovoriliKambisu kad ih je pitao da li postoji zakon koji

dopušta nekome da se oženi vlastitom sestrom.Takvoga zakona nije bilo, ali je postojao zakonpo kojemu je faraonu bilo dopušteno da čini štoga je volja17. Dosad nije utvrđeno da je ikojiEgipćanin, plemić, građanin ili pučanin, uzeo zaženu sestru rođenu od istoga oca i iste majke.Čini se, s druge strane, da je brak ujaka inećakinje bio

14Ibid., 197, 203.15 Dav es, Neferhotep, 36, 37; Mem. Tyt., IV, str. 5; V, 5

—7. Nevaljalo zaboraviti da izrazi koji označuju srodstvo u

»Brat« je sa svoje strane spreman da se odazove ljubav-nojponudi i sam zaziva tu boginju »Zlato«, zaštitnicuradosti, muzike, pjesama, gozbi i ljubavi:»Obožavam Nubit, slavim Njezino Veličanstvo.Slavim nebesku božicu. Obožavam boginjuHator i pozdravljam svoju gospu. Obraćam joj sea ona čuje moju molbu. Namjenjuje mi jednugospu. Došla mi je osobno u pohode. Događa mise nešto veliko, i zato se radujem, likujem irastem!«10

Zaljubljeni se par sastao i razumio, no odlučne riječi još nisu pale.

Djevojku razdiru strah i nada: »Prolazila sam pokraj kuće njegove ispazila otvorene dveri. Brat je moj stajao uz majku, okružen braćomi sestrama. Ljubav je njegova očarala sve namjernike na putu.Savršenog li dragana bez premca, 'brata' uzvišene naravi! Gledao me je kako prolazim, a mene je radost obuzela. Srce moje likuje odsreće što me je vidio moj 'brat'. Daj bože da mi tvoja majka spoznasrce i da nam dođe u pohode! 0 Nubit, nadahni je. Hrlim bratusvome da ga pomirišem (stari su se Egipćani ljubili nosom, a neusnama kao što su radili Grci i kao što su sami činili u kasnomrazdoblju) pred pri-jateljima njegovim,«11 U međuvremenuzaljubljena se djevojka povjerava drveću i pticama u bašti, videći seveć u mislima kako kao supruga šeće ruku pod ruku sa svojimodabranikom12.

Ukoliko se, dakle, stvari ne odvijaju onakobrzo kako bi mladi par želio, ako iskrsnu nekeprepreke, sami su krivi. Roditelji pristaju,odobravajući izbor svoje djece. Ako se naočigledi opiru, čine to samo radi forme. Faraon jenamjeravao udati kćer Ahuri za jednogapješadijskog vojskovođu, a sina Nenoferkaptahaoženiti za kćer nekoga drugog oficira, no dao ih je jedno drugome čim je primijetio da se mladići djevojka vole13. Prijestolonasljednik je došao u jedan grad u Naharini, gdje su se mladićinjegova uzrasta spremali za nadmetanje upenjanju. Naime, tamošnji je kralj odlučio da ćeruku svoje kćeri dati smionome penjaču koji prvistigne do prozora ljepotice, koja je obitavala udvorcu smještenu na vrhu strme planine.Kraljević im se pridruži. Predstavi se kao sinegipatskog



52 53

dopušten, jer na grobnici jednog Amenemhata lik kćeri njegove ses-tre Baket-Amon sjedi uza svog ujaka kao da mu je supruga18.

U tekstovima i na likovnim spomenicimaveoma je rijetko riječ o braku. Kada je faraon izromana o Setna--Khamoisu odlučio da vjenčasvoje dvoje djece, reče: »Odvedite još noćasAhuri Nenoferkaptahovoj kući! Odnesite s njom isvakovrsne lijepe darove!« Tako je i učinjeno.Sada govori mlada žena: »Odveli su me kaonevjestu u Nenoferkaptahov dom. Faraon jenaredio da mi se donese bogat miraz u srebru i

zlatu, koji mi uručiše ukućani kraljevskogadoma.«19 Dakle, obred vjenčanja sastojao seuglavnom od preseljenja nevjeste i njezinamiraza u mladoženjinu kuću. Zamišljam dasvadbena povorka nije bila ništa manje slikovitai bučna od procesija koje su u hramove nosiležrtvene darove, od ophoda stranaca koji sumolili da budu u vodama faraonovim i odsprovoda, koje su Egipćani shvaćali manje-višekao neki vid promjene boravišta. Vjerojatno jemladoženja išao u susret svatovi ma, kao što jeRamses II. pošao da u dvorcu između Egipta iFenikije dočeka kćer kralja Khatusila, koja jeusred zime prošla dio Male Azije i čitavu Sirijuda bi postala kraljevska supruga. S Obzirom nabirokratski duh starih Egipćana, mladi je par posvoj prilici morao stupiti pred nekog činovnikakoji im je uzeo imena i registrirao zasnivanjebračne zajednice. Kada je udata žena moralaizaći pred sud, njezinom se imenu pridodavaloime muža: Mu-temuja, supruga pisara svetihknjiga Nesiamona. Jedna pločica iz Tebeodređuje da u bračnu zajednicu muž donosidvije trećine, a žena trećinu zajedničkog imutka.Nakon smrti jednoga supružnika, drugi možedoživotno uživati sve, ali smije slobodnoraspolagati samo dijelom koji je sam donio ubrak 20. Tako je neki brijač jednome robu ustupiosvoju radnju i dao mu za ženu svoju nećakinju,

brijačeve imovine, pošto se ovaj najprije službeno podijelio saženom i sestrom21.

Čini nam se da religija nije mogla ostati po strani kod tako važnogživotnog koraka kakav je stupanje u brak. Kad oženjen čovjek pođena hodočašće u Abid, uvijek sa sobom vodi i ženu. Supružniciveoma često odlaze zajedno u hram. Tako i Neferhotepu, pastiruAmonovih stada, pomaže supruga, gospodarica doma, miljenica boginje Hator, zaštitnica grada Kuse, i pjevačica Amonova, kada seklanja Rau pri izlasku na istočnom obzorju i Harakhteu pri zalazu nazapadu. Makar ne raspolažemo dokumentiranim potvrdama, pretpostavljamo dakle da su mladenci, možda u pratnji rodbine,

odlazili u hram lokalnoga boga, prinosili žrtvu i primali blagoslov.Kad su pisari i svećenici izvršili svoju dužnost i kad su se

mladenci smjestili u domu, uzvanicima je još preostalo samo da seraziđu. I ovdje će mi biti dopuštena jedna pret postavka, kojutemeljim na činjenici da su Egipćani voljeliobiteljske gozbe. Prije nego što su mladisupružnici bili prepušteni sami sebi, svatovi suslavili pijući i jedući koliko su dopuštalemogućnosti ili taština jedne i druge obitelji.

II — ŽENA

Slike i kipovi predstavljaju nam staroegipatskuobitelj u simpatičnom svjetlu. Otac i majka držese za ruke ili oko struka. Sasvim malena djeca,bez obzira na dob, privijaju se uz roditelje22. ZaAkhenatonove vladavine običaj je bio da

umjetnici prikazuju izljeve nježnostikraljevskoga para. Kraljica sjedi faraonu u krilu.Kralj i kraljica obasipaju djecu poljupcima. Djecauzvraćaju nježnost milujući očev ili majčinpodbradak. Taj je običaj nestao skrivovjerstvom, kojemu je bio izraz iliposljedica. S usponom XIX. dinastijestaroegipatska umjetnost ponovno je zadobilanekadašnju strogost i suzdržanost, ali nagrobnim slikarijama muž i žena i dalje se nalaze jedno uz drugo, sjedinjeni za vječnost, kao što je trebalo da su bili vezani za života.



54 55

U drevna vremena žena nekoga meštra ceremonija varala je mužas jednim mladićem, obasipajući ga darovima. Supruga jednogaRaova svećenika također je varala svoga, rodivši troje nezakonitedjece. Ispričavala se da je otac toj djeci sam bog Ra, koji je na tajnačin tobože Egiptu želio dati tri pobožna i dobra kralja26. Žena koju je bog bio izabrao, imenom Ruddidit, jednoga se dana razljuti naslužavku i otjera je. Ova je, međutim, sve znala i u namjeri da otome obavijesti mjerodavne, najprije na svoju nesreću sve povjeri bratu, koji je za uzvrat nagradi dobranim batinama27. Druga pričagovori o otmjenoj gospi Tabubit, koja je bila službenica božja, a neuličarka. Zahtijevala je od ljubavnika najprije da razbaštini, a onda ida poubija svoju djecu28. Jedna druga otmjena dama opazila jelijepoga mladića po imenu Istina i podala mu se. Pošto je zadovoljilačasovit hir, bilo joj je malo stalo do bivšega dragana, te ga je pustilada prosjači pred njezinim vratima i tek poslije mnogo vremenaotkrila svome sinčiću da mu je taj prosjak zapravo otac29.

U egipatskim pričama, kao što vidimo, ženi sene pridaju osobite vrline. S druge strane,muškarac je vjeran, nježan, odan i razuman. No,iste nam te priče predstavljaju čak i faraona kaoograničena i mušičava čovjeka, koji se stalnomora obraćati za pomoć pisarima i vračima.Takvi su, naime, bili zakoni te književne vrste. Ustvari, mnogi su staroegipatski vladari biliodvažni u ratu, vješti u up-ravljanju državnimposlovima, a mnoge su opet Egipćanke bileuzorne supruge i nježne majke. Takva je bila imlada žena o kojoj pripovijeda nadgrobna stelau Britanskom muzeju: »Mudraci, svećenici,

kraljevići, plemići, ljudi, svi vi koji ulazite u ovugrobnicu, poslušajte tko počiva u njoj! GodineIX, četvrtoga mjeseca poplave deveti dan, zavlada-vine Ptolemeja XIII. ugledah svjetlostdana. Godine XXIII, trećega mjeseca ljeta, otacme udade za velikoga svećenika Pšerenptaha,Petubastijeva sina. Tužno bje svećenikovo srce, jer sam triput zanijevši od njega na svijetdonijela tri kćeri, a nijednoga sina. Molila samzajedno s velikim svećenikom

26 Ibid., 38, 40.27 Ibid., 43.28

Literatura ne daje lijepu sliku o staroegipatskoj ženi. Pisci imoralisti prikazuju je kao lakomislenu, koketnu, hirovitu,nesposobnu da sačuva tajnu, lažljivu, osvetljivu i prirodno nevjernu,te vide u njoj oličenje grešnosti i prevrtljivosti23. Jednogadana, kada se kralj Snefrui smrtno dosađivao,netko se dosjeti da mu za zabavu dvadesetak djevojaka, samo s mrežicama u kosi, vesla poribnjaku u kraljevskom perivoju. Jedna veslačicaizgubi tirkizni nakit i prestade veslati: »Nastavi,reče joj kralj, dat ću ti drugi. — Više volim svojvlastiti lonac nego sličan tuđi«, odgovori

ljepotica. Faraon joj na to popusti. Pozva svogačarobnjaka, koji veoma originalnim postupkom,stavivši jednu polovicu vode na drugu, pronađedragulj24. Božansko Devetorstvo vidje Bitauasasvim samog u Dolini jele, smiluje mu se i dademu na dar neprispodobivu ljepoticu, koja je usebi imala vode od svakoga boga. Ova ga već odpočetka nije slušala, a zatim ga i izdade. Bitauuskrsne i pretvori se u bika. Postavšifaraonovom milosnicom, njegova bivša supruganagovori umiljavanjem svoga vladara igospodara da žrtvuje bika. No, bik se pretvori uavokado. Još dok je bio običan sluga u svogabrata, Bitau je bio spoznao žensku iskvarenost.Zbilo se to u vrijeme sjetve. Zemlja se upravopojavila iz vode. Bila je taman dobra za oranje.Braća pođu u polje, a kako im je uzmanjkalo

sjemenja, Bitau se vrati kući da ga donese. Kad je silazio s ambara noseći s lakoćom golemteret, ugleda ga njegova snaha. Zadivi mu se izaželje ga: »Dođi, provedimo koji trenutak ležećizajedno. Napravit ću ti lijepu odjeću.« Bitaupostade kao pantera s juga: »Ti si mi kao majka,a tvoj muž kao otac. Ah, nemoj nikada ponovititakvo što, a ni meni preko usana neće nikadaprijeći tako nečasna riječ«! I zatim ode, ostavivši je poniženu i žednu osvete. Muž joj je bio naglećudi i ne osobito razuman. Za zlu ženu bijašeigrarija da uvjeri Anupua kako je njegov bratpokušao da je zavede i da sebi pripiše riječi



56 57

Kada se vratih u Memfis, zamolih u faraona dopust ipođoh na mjesto gdje boraviš (na tvoj grob) iplakah sa svojim ljudima dugo nad tobom. Takomi dosad protekoše tri godine dana. Ne ulazimnikada u drugi dom, na što čovjeka poput meneništa ne primorava. Znaj da nisam pošaonijednoj sestri s kojom dijelim dom.«31

Taj uzoriti suprug, taj neutješni udovac jasno daje na znanje da bina njegovu mjestu mnogi učinili drugačije, to jest, da bi, dovinuvšise do visokih položaja, otjerali suprugu skromnapodrijetla, kojom su se oženili dok su još biličinovnici, da bi uživali u slobodama i da nakraju, postavši udovcima, ne bi pune tri godinevenuli u tuzi i suzama. Kad je čovjek takoplemenit i tako strpljiv, red je da se maloraznježi nad samim sobom.

Priče nam kazuju da je nevjernicu čekalasmrtna kazna. Kad je stariji brat, Anupu, pomalokasno shvatio što se zapravo dogodilo, sjeo jetugujući za mlađim bratom; zatim je ušao ukuću, ubio ženu i bacio je psima32. Na krajuromana, Bitau tuži svoju suprugu velikim sucimaNjegova Veličanstva, Života, Zdravlja, Snage. Neposjedujemo tekst presude, no znamo da suHatore prorekle da će poginuti od noža33.Supruga Ubainera, koja je varala i izrabljivalamuža, bila je spaljena, a pepeo joj je bio bačen uNil34. Takav je bio zakon: »Čuvaj se žene,savjetuje pisar Ani, koja izlazi potajno, ne slijedi je, ni nju, ni njoj slične. Žena kojoj je suprugdaleko šalje ti poruke i mami te svaki dan kadnema svjedoka. Ako te saplete u svoju mrežu, to je zločin koji povlači smrtnu kaznu čim seotkrije, čak ako ga i nije izvršila dokraja.«35

Muževa nevjera, barem koliko znamo, nijepovlačila nikakvu kaznu. Suprug je imao pravoda u kuću dovodi suložnice. Jednome jepogrebnom propisu cilj bio da u grobnici okupibliski rod.

31 Leidenski papirus, 37; Sethe and Gardiner, EgyptianLetters to

milostivoga Ptahova sina Imhotepa, koji udjeljuje sinove onima kojiih nemaju. Priklonio je uho našim molbama, jer on uvijek uslišavaone koji mu se mole. . . Kao nagradu (za bogu ugodna svećenikovadjela) zanijeh i rodih sina godine VI, trećega mjeseca ljeta peti dan,u prvi sat dana, za vladavine kraljice Kleopatre, na blagdan žrtvenihdarova koji se prinose na žrtvenik uzvišenoga boga Imhotepa,zvanog Petubasti. I svi se obradovaše. Godine VI, drugoga mjesecazime šesti dan, pristadoh uz obalu (umrijeh). Moj suprug, velikisvećenik Pšerenptah, prenio me je u grobnicu. Popratio me svimobredima koje zaslužuju savršena stvorenja. Pokopao me na prekrasan način i položio u grobnicu. . .«30 Pokorivši se očevoj voljii pokoravajući se sve do groba muževim željama,

nesretna je Ta-Imhotep umrla u cvijetumladosti, na veliku žalost svoga muža, koji niježalio novaca da joj priredi dostojan pogreb.

U vezi s ovom dirljivom pričom zanimljivo jepročitati na jednom papirusu iz leidenskogmuzeja žalopojku kojom se neki udovac obraćapreminuloj supruzi:

»Uzeh te za ženu dok još bijah mladićem. Bijahs tobom. Zatim uznapredovah u službi, no nenapustih te. Ne ražalostih ti srce. Evo što učinihkada bijah mlad i kada obavljah sve visokeslužbe za faraona, ivot, Zdravlje, Snagu, nenapustih te nego govorah: 'Neka to bude stobom!' Ako bi tkogod dolazio da mi govori otebi, nisam prihvaćao nje-gove savjete u vezi stobom, nego govorah: 'činim po želji tvogasrca!' Znaš, kada dobih zadaću da obučim

časnike faraonove vojske i ljudstvo, poslah ih dase pred tobom prostru po tlu, donijevšisvakojake lijepe stvari da ih stave preda te. Svedo današnjega dana svoga života ne zatajih tinijednu svoju dobit. . . Nikada ne bijah zatečenkako te izvrgavam preziru kao seljak koji ulazi utuđ dom. Miomirise, kolače i odjeću nisam slao uneku drugu kuću, nego govorah: 'Ovdje mi ježena!', jer te nisam želio rastužiti. . . Kada sioboljela od svoje bolesti, poslah po vojnogaliječnika, koji je poduzeo sve što je bilopotrebno i koji je učinio sve što si mu rekla davalja činiti. Kada pođoh s faraonom na jug, evo



58 59

U njemu čitamo da se obitelj sastoji od oca, majke,prijatelja, ortaka, djece, žena, osobe koja seoznačuje neprotumačenim izrazom int-knt,miljenica i slugu36. Zna se i za neke slučajevepoligamije, no ovi su zaista rijetki. Jedanrazbojnik koji je sudjelovao u pljački grobovaimao je četiri žene, od kojih su dvije još bile naživotu kada je bio izveden na sud, i sasvim su sedobro slagale37. U zemlji gdje je batina igralatako značajnu ulogu muž je imao pravo tućiženu, a brat sestru, ali pod uvjetom da to pravone zlorabi. Vrijeđanje je podlijegalo kazni. Jedanse čovjek morao pred sucima obavezati na to daviše neće vrijeđati suprugu, inače je mogaodobiti stotinu batina i ostati bez imetka koji jestekao s njom u braku. Za zaštitu se vlasti bioobratio ženin otac38. Dobro je učinio, no ne bi

Sikomore, njegova će radost biti nepotpuna ne budu li uza nj žena idjeca. Dječačići se vježbaju u bacanju bumeranga i harpuna, što imsasvim lijepo polazi za rukom. Kad je Amenhotep II. još bio slatkodjetešce, već se bavio vježbanjem snage, čime se njegov otac veoma ponosio40. Pastirski su ga sinovi pratili u polje. Kada je stari ožednio,mali se propinjao na prste i prinosio mu ustima vrč s pićem.Obrtnički su se sinovi vrzmali po gradilištu, nastojeći biti od nekekoristi. Akhenatona i kraljicu Nefertit u izlascima su uvijek pratilekraljevne. Kada su ostajali na dvoru, opet su bile s njima, ne samo učasovima odmora, nego i prilikom obavljanja državničkih poslova. Nastojale su uspuzati u kraljevo i kraljičino krilo i milovati im

podbradak. Starije su prisustvovale dodjeli odlikovanja. U nježnomganuću roditelji su grlili djecu i obasipali ih poljupcima. SamRamses II. neobično se dičio sa svojih sto šezdeset i nešto sinova ikćeri. Strabon u čudu zapaža da Egipćani mnogo drže do sebisvojstvenog običaja, po kojemu odgajaju u podjednakim uvjetimasvu djecu koja im se rode41. Ovakva plodnost obitelji, sasvimoprečna starogrčkim pri likama, u vezi je s plodnošću tla i s povoljnom klimom. Kao što je rekao Diodor, djeca nisu roditeljetakoreći ništa koštala. U ranom su djetinjstvu hodala unaokolo bezodjeće i obuće, dječaci noseći samo kakvu ogrlicu, a djevojčicečešalj i pojas. Sva su se hranila jednostavno stabljikama papirusa,sirovim korijenjem i kašama42.

Iako je svako dijete bilo dobrodošlo, ipak jeprevladavala opća želja da se dobije sin. Većznamo što je o tome mislio veliki Ptahovsvećenik Pšerenptah. »Bio jednom, počinjepripovijest o prijestolonasljedniku, jedan kraljkoji nije imao muškoga djeteta. Zbog toga seveoma žalostio u srcu. Zamoli bogove svojezemlje da mu dadu sina, a ovi odlučiše da gauslišaju.« Očevo ime trebalo je da živi dalje usinu. Sinova je dužnost, a na nju ga podsjećajustotine natpisa, da sahrani oca i da se brine zaodržavanje njegova posljednjeg počivališta43.

40 Bull. I. F. A. O., XLI, 31.41 Strabon, XVII, 2, 5.42 Diodor, I, 80.43 Vidi npr. Hapi-Džefaijeve upute sinu na početku

natpisa ougovorima (Siut, 1, 269, 272).

III — DJECA

Pisar Ani preporučuje svojim čitaocima da se žene rano i daizrode mnogo djece. Taj je savjet bio izlišan. Egipćani su voljelidjecu. »Za dva mjeseca vratit ćeš se u domaju, ispunit ćeš krilosvoje djecom i poživjet ćeš bolje uz domaćeognjište«, predskazuje dobra zmija brodolomcuiz priče39. Tko posjeti grobnice u Memfisu,Amarni ili Tebi, tko razgleda skulpturalneskupine na stelama u Abidu, posvuda će vidjetimnoštvo djece. Krupni zemljoposjednik, kakav je

bio Ti, obilazeći imanje dolazi na mjesto odaklemože vidjeti žeteoce ili kako se odvija posao nagumnima. Sluge mu odmah prostiru hasuru.Donose stolice. Obitelj se okuplja oko njega.Djeca hvataju očev štap. Ako se Tiju prohtije dase ukrca u čamac i da pođe s ribarima, ili akozaželi da se ogleda u lovu na ptice što segnijezde u visokim cvastima, ili ako je došaotrenutak da se u papirusovim gušticima slavilijepa božica Hator, gospa od Imana i

36 Coffin texts, pogl. 146, sv. II, 180 i dalje.37 Br. Mus., 10052, XV, 4. Je an rug p a a

gro ova ta o er



60 61

Ako okrene lice prema tlu, umrijet će48. Ljudi koji su poznavalisvoju vjeru znali su da je Ozirisa, pošto je dospio na obaluBiblosa, progutala čudotvorna jela. Dječji krik koji podsjeća naškripu jele, a ovu su dobro poznavali putnici po Siriji, nijemogao biti dobar predznak.

Bez obzira na takva znamenja, roditelji su se žurili da djetetunadjenu ime. Bez imena se nije moglo, jer stari Egipćani nisuimali prezimena. Faraonova kći je u trenutku kada je pronašladjetešce u košari ovome odmah dala ime koje se kasnije pročulo.Već u antici, kao i u naše vrijeme, mnogi su zamišljali da bi toime trebalo da podsjeća na okolnosti u kojima je dijetepronađeno, nastojeći mu pronaći etimologiju. Mojsije (Moše) neznači »spašeni iz vode«. To je jednostavno transkripcijastaroegipatskog oblika mozis, nastavka koji nalazimo u imenimaTutmozis, Ahmozis, i sličnima. Vjerujući da jepronašla siroče, kraljevna je preuzela uloguroditelja i nadjenula mu ime.

Staroegipatska su imena ponekad vrlo kratka:Ti, Abi, Tui, To. Katkad tvore čitave rečenice:Džed-Ptah-iuf-ankh znači »Ptah veli da ćeživjeti«. Opće imenice, pridjevi i participi čestosu se pretvarali u osobna imena: Džau, »štap«;

edu, »mijeh«; Nakhti, »jaki«; Seri, »maleni«;Taniit, »mačka«. Većina roditelja voljela je da imdjetetu kumuje koji bog. Kumčad boga Horazvala su se Hor, boga Seta Set, a Amona Amen.Povjesničar Manet izvodi svoje ime odtebanskog božanstva Mantua. Ime možeoznačavati da je bog zadovoljan, odakle brojni

Amon-hotepi, Khum-hotepi ili Ptah-hotepi, dastoji ispred (djeteta) — Amonemhat —, to jest daga štiti ili da mu je otac. Sanusert, što su Grcitranskribirali kao Sesostris, sin je boginje Usert,a Siamon boga Amona. Mutnedžem znači da jeboginja Mut blaga. Tako se može zaključiti ougledu što su ga pojedina božan-stva uživalakroz povijest. Zaštinica Biblosa postala je podNovom državom kuma mnogim Egipćankama. Odstupanja na prijesto Ramsesa I. pa sve do rataNečistih dosta je ljudi nosilo ime Set-nekhti iliSet-em-uja, »Set u (Raovom) čamcu«, jer sevladarska obitelj dičila da vuče pod-rijetlo

Kako su Egipćani svim silama nastojali spoznatibudućnost, računali su da će novorođenčetovusaznati zahvaljujući plejadi od sedam boginja,koje su zvali Hatore. Ove su nevidljive božicepristupale novorođenom djetetu i bez prizivaodlučivale kakva ga smrt čeka. »Umrijet će odnoža«, rekle su za djevojčicu koju su bogovi bilinamijenili Bitauu". Za sina kojega je faraon takodugo priželjkivao odredile su ovako: »Umrijet ćeod krokodila, ili od zmije, ili pak od psa.«45

Budući da nisu rekle u kojoj će ga dobi snaći zla

kob, život jadnoga kraljevića odvijao se podteretom te prijetnje, sve dok nije odrastao iizjavio da je sav oprez uzaludan, jer ionako nemože izbjeći sudbini. Neka mu, dakle, budedopušteno da čini ono što mu srce nalaže. Neznamo jesu li Hatore proricale baš svakome, nosvaki je otac obitelji umio sastaviti horoskop zasvoje di-jete. »Egipćani su, dalje, kaže Herodot,pronašli kojem je bogu koji mesec i koji danposvećen, šta će svaki čovek, koji se rodioodređenog dana, doživeti, kako će umreti ikakav će ko biti.«46* Naime, prema kalendarupovoljnih i nepovoljnih dana, tko je rođen 4.dana prvoga mjeseca perita doživjet će najdubljustarost od svih članova obitelji i živjeti dulje nego otac. To je bio povoljan dan. Bilo je isto tako vrlo dobroroditi se na 9. dan drugoga mjeseca akhita, jer je toznačilo umrijeti prirodnom smrću od starosti, a

još bolje na 29. dan, jer je to značilo umrijetikao veoma poštovana ličnost. Naprotiv, 4, 5. i 6.dan toga mjeseca nisu nagovještavali ništadobro. Oni koji se rode tih dana umrijet će odgroznice, od ljubavi ili od pijanstva. Tko je rođen23. mora se čuvati krokodila, a tko je rođen 27.nije ništa bolje sreće, jer mu se valja pribojavatizmije47. Na prvi pogled i najbeznačajnijeokolnosti mogle su imati ozbiljnih posljedica.Medicinski papirus Ebers iznosi nekolikoslučajeva. Ako dijete izgovori »hii«, živjet će. Akoveli »mbi«, umrijet će. Ako zacvili kao jela, umrijet će.

44



62 63

njegovo zaštitništvo poželjno. Pod XVIII. dinastijom poznajemo priličan broj Džeserkare-senba, Menkheperre-senba i Nimarenekhta.A zatim su se za vladavine dviju slijedećih dinastija namnožiliRamses-nekhti.

Vidimo da je izbor bio golem. Roditelji su se mogli povoditi zanekom izvanjskom okolnošću ili za snom. Setna Khamois nije imaomuškoga djeteta. Njegova žena provede noć u Ptahovu hramu. Usnu joj se javi bog i dade joj savjet koji ona odmah posluša izatrudnje. Muž je pak usnio da sinu treba da nadjene imeSenoziris49.

Kada su roditelji djetetu dali ime, još je samo

trebalo da ga daju upisati u službene knjige.»Rodih ovo dijete što je pred tobom, kažekraljevna Ahuri, žena Nenoferkaptahova. Imemu je Merab i zapisano je u knjige Kućeživota.«50 Kuća života, o kojoj ćemo još imatiprilike govoriti, bila je neka vrstastaroegipatske akademije, u kojoj su astronomi,mislioci i povjesničari pohranjivali svojespoznaje i gdje su radili na obogaćivanju togablaga. Tako plemeniti ciljevi nisu se kosili saskromnijim djelatnostima. U Kući života radili suuz učenjake i obični pisari, koji su registriralirođenja, brakove i smrti. Kako ovakvapretpostavka nije potvrđena, uputnije je moždaposlušati Maspera, koji kaže da su roditelji djecudonosili u Kuću života da bi im se tamo sastaviohoroskop i da bi saznali što im je poduzeti kakobi što dulje odvraćali od njih zlu kob. Ali, Mareb,Ahurin i Nenoferkaptahov sin, nije bio običnodijete. Bilo kako bilo, pri civilnim vlastimasvakako su postojale i matičarske službe, kodkojih se prijavljivalo rođenje, vjenčanje ili smrt.U sudbenim dokumentima optuženi i svjedocinazivaju se imenom, iza kojega slijede očevo imajčino ime te zanimanje. Međutim, iako suroditelji imali na raspolaganju mnogobrojnaimena za svoju djecu, bilo je ipak dostaimenjaka. Amenhotep, miljenik kraljaAmenhotepa III, nosio je nadimak Huj. Bilo jetako mnogo Amenhotepa, da su čak iAmenhotepi zvani Huj bili prilično brojni.

dokaz o tome da je vlast vodila brigu o urednom vođenju ličnih podataka.

Dojenče je živjelo uz majku, koja ga je obično nosila na grudima unekoj vrsti bisaga obješenih oko vrata, tako da su joj ruke bileslobodne51. Pisar Ani odaje počast majčinskojpredanosti Egipćanki: »Vrati majci sve što jeučinila za tebe. Daj joj obilje kruha i nosi je kako je ona nosila tebe. Ti si joj bio velik teret. Kad sise poslije njenih mjeseci rodio na svijet, nosilate je oko vrata, a tri su godine njene dojke bilatvoja usta. Tvoj joj se izmet nije nimalo gadio.«52

Kraljica, a možda i neke druge žene, nisu setoliko mučile. Kenamonova je majka vršilaslužbu velike dadilje, koja je othranila boga. Tajbog, koji je nitko drugi nego faraon AmenhotepII, uvijek je ostao zahvalan svojoj dadilji.Posjećivao ju je i sjedao joj u krilo kao kad je biomaleno dijete53. Male su kraljeviće običnoodgajale osobe ostarjele u kraljevoj službi.Paheri, knez Tjenija i upravitelj Nekhabita,naslikan je u svojoj grobnici kako u krilu držisasvim maleno, golo dijete, kojemu je uvojak kose prekrio desni obraz. To je kraljević Uadž-mozis. Uvaženi namjesnik dodao je tako svojimnaslovima i titulu odgojitelja kraljevskog sina54.Veteran iz oslobodilačkih ratova Ahmose izNekhabita pripovijeda: »Doživjeh duboku starostživeći među bliskima kralju. . . Božanska

supruga, velika kraljica Makare udijelila mi jenove časti. Ja odgojili njezinu veliku kćer,kraljevsku kćer Neferure dok još bijaše djetešcena sisi.«55 Stari vojnik nije mogao djevojčiciposvetiti baš mnogo vremena, jer znamo za još jednoga njezinog odgojitelja, glavnoga graditeljaSenmuta, kojemu dugujemo jedan od najljepšihstaroegipatskih hramova, onaj u Deir elBahariju, i koji je podigao obelisk u Karnaku.Veliki se umjetnik veoma dobro slagao sdjevojčicom. Kipari su snažno i prostodušnoprikazali njihovu uzajamnu privrženost. JedanSenmutov kip ima oblik kocke, potpuno



64 5 Egipat 65



62 63

stolom. Priroda njihova posla stavljala ih je u položaj da čuju povjerljive razgovore ili da u pravom trenutku gospodara podsjetena neku pojedinost, tako da je njihova služba bila veoma važna.Faraonovi peharnici sudjelovah su u radu svih važnih istražnihkomisija.

Spomenute službe obavljah su, ako se ne varam, slobodni sluge.Mogli su napustiti gospodara, prihvatiti se nekog zanata, steći imetak i, ukoliko ih je poslužila sreća, uživati u tome da i sami budu služeni.Pošto mu je stariji brat nanio tolike nepravde, Bitau izjavljuje da gaviše ne želi služiti. Anupu će odsad morati voditi brigu o stocisasvim sam. U ovom slučaju sluga i gospodar su braća, no s pravom možemo pretpostaviti da bi Bitaunapustio službu i da među njima nije postojalakrvna veza. Ruddidit, žena koja je rodila trikralja, posvađala se sa sluškinjom i dala jeišibati. Ova ju je napustila bez daljihobjašnjenja. Istina je da ju je najprije kazniobrat, a zatim i krokodil kao sredstvo božjeosvete, no kaznu je zaslužila zato što jenamjeravala kralju otkriti Ruddiditinu tajnu izato što je napustila mjesto. Naravno, gospodar je još lakše mogao otjerati slugu.

S druge strane, osobe zvane hemu ili behumožemo, barem što se tiče Nove države, smatratipravim robovima. Ne samo da se s njimapostupalo veoma strogo, nego ih se i progoniloako su pobjegli. Jedan pisar piše svomepretpostavljenome da su »dva čovjeka pobjeglaod nadglednika konjušnica Neferhotepa, koji ih je dao izbatinati. Otkako su nestali, nema nikogatko bi orao. Ovo šaljem da obavijestimgospodara.«57 Dva su radnika jednoga lijepogadana pobjegla iz Ramsesove palače, bilo zbogbatina, bilo iz ljubavi prema slobodi. Za njima jeposlan zapovjednik straže Ka-kem-ur iz Tjekua.Pošavši iz Pi-Ramsesa, sutradan stigne do zidinau Tjekuu. Tamo su ih bili vidjeli kako bježe na jug. Oficir pođe u tvrđavu i dozna da su bjegunciprešli zid sjeverno od utvrde Seti-Merenptaha.Tako je morao odustati od progona i čitava jestvar stavljena ad acta58. No, nije sve roboveposlužila takva sreća. U Neferhotepovoj grobnici

ispisane hijeroglifima, iz koje izranjaju jedino odgojiteljevaglava i ispred nje dječja glavica kraljevne.

Porastavši dovoljno da više ne mogu umjestoodjeće nositi naprosto ogrlicu, dječaci sudobivali pregačicu i pojas, a djevojčice haljinicu.Ti su odjevni predmeti simbolično predstavljaliprestanak ranog djetinjstva, te je dan kada suih dobili, djeci ostajao u trajnoj uspomeni. Staridvorani kao Uni ili Ptah- epses nisu zaboravilida su prvi put opasali pojas u vrijeme toga itoga vladara. Doduše, možda su toga dana

djeca upravo prvi put polazila u školu. Kodfelaha i kod obrtnika dijete je ostajalo kod kuće,učilo čuvati stoku ili rukovati oruđem, kako bi

IV — SLUGE I ROBOVI

Među osobama kojima je okružena važna ličnost nije uvijek jednostavno lučiti one koji mu pomažu u obavljanju službenihdužnosti i one koji spadaju u ličnu ili obiteljsku poslugu. Egipćanisu ih, međutim, dobro razlikovali. Hapi-Džefai, namjesnik Siuta,trošio je sad imetak očinske kuće, to jest svoj vlastiti, a sad sredstvavladarske kuće, naime državna dobra kojima je upravljao. Iz imetkaočinske kuće plaćao je osobe uposlene na održavanju posmrtnogakulta. No, posmrtni kult je samo nastavak života. Možemo, dakle,ustvrditi da je sluge njihov poslodavac plaćao i izdržavaovlastitim sredstvima.

Nekoliko staroegipatskih izraza odgovara

otprilike našemu pojmu sluga: slušač, koji jeslušao naloge, ubau, peharnik, riječ u vezi sposudom, kojom se i piše, pa zatim šemsu. Ovase riječ piše složenim znakom sastavljenim oddugačkoga zakrivljenog štapa, smotane hasure ilipokrivača i metlice. emsu je pratio gospodaraprilikom izlazaka, a kada bi se ovaj zaustavio,odmatao je hasuru i prostirao je po tlu, stavljaomu u ruke velik štap i s vremena na vrijemečistio mrvice metlicom. Gospodar je tek tadamogao primiti nadglednike i saslušati njihoveizvještaje. Drugi je šemsu nosio u ruci gospodarevesandale dok je ovaj hodao. Kad se zaustavljao, brisaomu je noge56 i obuvao mu sandale. Ubaui su bili



66 5* 34

onoga koji je platio njezinu cijenu i koji joj je odmah nadjenuoegipatsko ime63.

Kada je država počela suzbijati pljačkugrobnica, upravo su mnogi robovi bili optuženiza takva zlodjela. Sud ih nije nimalo štedio, te ih je osuđivao na dvostruke i trostruke batine, alinisu bolje prolazili ni slobodnjaci. Gospodar jetukao robove, ali batine su ispaštali i pastiri,službenici i nepokorni porezni obveznici. Rijetko je koji čovjek, poput stanovitoga Nedžem-aba,koji je živio u Staroj državi, mogao reći da sveod djetinjstva nije dobio batina u prisutnostipretpostavljenih64. Tko zna, uostalom, nije li tajsretni smrtnik u potaji i bez svjedoka takođerponekad okusio batinu, ali to prešućuje. Sve usvemu, vodeći računa o preprekama koje suonemogućivale pripadniku sitnoga puka da seizdigne iznad svoga položaja, možemo smatratida nije bilo znatnije razlike između slobodnihosoba iz najnižih slojeva i onih koje zovemorobovima. Već smo naveli dokument premakojemu bivši rob dobiva slobodu od svogagospodara, nasljeđuje ga u brijačkom obrtu i

dovučen rob svezanih ruku, a oko vrata mu je također konopac.Dvojica drugih su upravo išibana, te se oružnik sprema da im opetveže ruke. Prizor bi se mogao nazvati »Povratak bjegunaca«59.

Većinom, iako ne i uvijek, robovi su bih stranoga podrijetla,dopavši zarobljeništva u pobjedonosnim pohodima na Nubiju,Libiju, istočnu pustinju ili na Siriju. Faraon ili njegov glasnik davalisu ih onome tko ih je zarobio kad se radilo o pojedinačnom podvigu,ili su ih raspodjeljivali među ratnike kad se radilo o masovnomzarobljivanju. Odvažni Ahmose sakupio je na taj način u toku dugeslužbe devetnaestoro robova, deset žena i devetoricu muškaraca,koji većinom nose strana imena: Pa-Medžaju, Pa-Amu, Istarummi ili

Hedit-Kuš. One robove koji imaju domaća imena možda je Ahmosestekao u pohodu na Deltu, ukoliko im gospodar nije kanaanska ilinubijska imena zamijenio egipatskim, kako se zbilo s biblijskimJosipom60.

Gospodar je roba mogao iznajmiti ili prodati.Neki je čovjek, u želji da kupi nešto odjeće,izdao u najam na dva-tri dana usluge svojesirijske robinje. Ne kaže se kakve je poslove ovamorala obaviti, no najamnina što ju je gospodartražio bila je prilično visoka61. Jedan je stanovnik Tebe osumnjičen da je sudjelovao u pljačkigrobova, jer je odjednom počeo živjeti na velikojnozi. Sudac ispituje njegovu ženu: »Odakle vamrobovi koji su bili s njim?« Ova odgovara:»Nisam vidjela novac kojim ih je kupio. Bio je naputu kada je bio s njima.«62 Jedan nedavnoobjelodanjeni kairski papirus daje nekoliko

naznaka o tome kako se kupovao rob. Trgovacimenom Raja ponudi kupcu na prodaju mladusirijsku robinjicu. Dogovor bje sklopljen, a cijenaplaćena, ali ne srebrom ili zlatom, nego raznimpredmetima kojima je vrijednost određenaodgovarajućom težinom srebra. Položena jeprisega pred svjedocima i zavedena uslužbene knjige. Robinja je tako postalavlasništvo

59 Davies, Neferhotep,43. 60 Urk., IV, 11.61

V — KUĆNE ŽIVOTINJE

Pas, čovjekov pratilac i pomoćnik u lovu, slobodno je ulazio ukuću. Lijegao je lijepo na gospodarevu stolicu, spavajući kao štospavaju psi, samo jednim okom65. Ni pastirski pas nije napuštao

svoga gazdu, koji mu je glasom i pokretima naređivao da okupi ili povede stado66.Pastirski psi i psi čuvari obično su bili

dugonogi i dugorepi hrtovi, izdužene njuške,dosta velikih, obješenih, ali ponekad iuspravnih, zašiljenih ušiju. U Novoj državi višese ne vide nekadašnji afrički hrtovi satrubastim repom, ni srednje veliki psi čuvariuspravnih

63 Gardiner, Lawsuit arising from the purchase of slaves, J.E. A., XXI (1935), 140—146.64 Urk., I, 75.



6835

ušiju, a još manje jazavčari koji su bili veoma omiljeni za Staredržave. Osim hrtova, uzgajala se i jedna malena pasmina zvanaketket. Takvoga jednog ketketa dobio je na dar prijestolonasljednik, no kako je bio tražio pravoga psa, srdito jeodbio patuljastoga psića.

Hrtovi su se obično držali na lancu, iako im se dopuštalo i da seslobodno kreću. Jedan drugi kućni ljubimac, majmun, prisvajao je pravo da nadzire pse. Tako kod Montu-hir-khopešefa67 upravo radi jedan, ščepavši i pritegnuvši pseću uzicu. To se psu nije dopalo, pase okrenuo da prosvjeduje, možda i ne samo rezanjem.

I psi su nosili imena. Pod I. dinastijom jedan se pas zove Neb, štoznači »gazda«. Pokopan je uz gospodara, te je pronađena stela suklesanim njegovim likom i imenom. Kralj Antef nazvao je svojačetiri psa berberskim imenima. Toliko se ponosio njima da ih je daosva četiri predstaviti na steli koja se može vidjeti u kairskommuzeju. Dao je pred svojom grobnicom podići danas izgubljenispomenik koji opisuje sudski izvještaj o krađama u kraljevskimgrobnicama. Pas Bahika, što na berberskom znači »antilopa«, stajao je na njemu među kraljevim nogama. U Abidu je na groblju žena,stražara i patuljaka postojalo i pasje grobište. Drugo pasje grobljenalazilo se u Siutu, odakle potječe pas od vapnenca u Louvreu, kojinam se čini oštrim čuvarkućom, usprkos zvoncetu što mu visi okovrata.

Egipćani svojim psima nisu odbijali posmrtne ili božanskepočasti, no valja primjetiti da njihovi umjetnicinisu nikad prikazali čovjeka kako miluje psa ilikako se s njim igra. Takve intimnosti, čini se,nije bilo.

Majmun je možda dospio dalje na putu do

čovjekova srca. Već od Stare države slobodnose kretao po kući. Zabavljao je sve oko sebegrimasama i pokretima, kao i psinama, za koje je nalazio saučesnike u patuljcima i grbavcima,kojih je u to doba bilo u službi svake znatnijekuće. Najcjenjeniji patuljci dobavljali su seizdaleka. Har-khuf je zadužio svoga vladara timešto mu je sa jednog zadatka na jugu doveopatuljka koji je plesao kao bog. Takvo se što nijedogodilo od vremena Asesijeve vladavine, čita-vo stoljeće prije. U jednoj od najraskošnijihgrobnica što okružuje Khefrenovu piramidu

67 Davies, Five theban tombs, 4.

počiva patuljak Senb. Nam jesnici Menat-Khufua još drže uza segrbavce i patuljke, no u Novoj državi više ih ne vidimo ni u pratnjikraljeva, ni u službi pojedinaca. Međutim, majmun je i dalje veo maomiljen. V. Loret je u grobnici Tutmozisa III. pronašaomumificiranog pavijana, koji je bio tamo manje kao predstavnik boga pisma, a više zato što je razveseljavao faraona za života i što sevjerovalo da će tako nastaviti i u Ozirisovu carstvu, kao i psećamumija postavljena na ulaz u Psusenesovu grobnicu. Majmunima senajviše sviđa gospodarov naslonjač68. U nedostatku patuljaka igrbavaca najbolji su mu drugovi i povremene žrtve u igri djecaukućana i crnčići69. Kada sazre voće, majmun se penje na drveće 70.

Vjerojatno pojede više datula i smokava nego što ih ubere za druge,no vrtlara to ne uzbuđuje suviše. Egipat je tako plodan, pa je red dasva stvorenja žive. Amon je stvorio sva bića, a Hapi svoje blagotvorne vode nuđa svemu što je živo. Majmun se dosta dobroslaže sa psom i mačkom, i nešto manje s nilskom guskom, koju zna ponekad dobrano izdevetati71.

Prije Nove države mačka kao da ne smijestupiti u kuću. Skriva se po ševarima i pljačkaptičja gnijezda, poput cibetke i ostalih sitnihmesoždera koji žive na račun krilatoga svijeta72.Lovci joj nimalo ne smetaju. Dok se ovi bešumnošuljaju između papirusa i dok još nisu ni bacilibumerang, mačka se već bacila na plijen išćepala odjed-nom dvije žrtve. Držeći u gubicidivlju patku, uspjela je uhvatiti i par vuga73. Neizgubivši nezavisan značaj i lovački nagon,postala je stalan gost ljudskih domova. Rado

sjedi pod gazdinom stolicom, a kako jeodvažnija od psa, često će skočiti gospodaru ukrilo i oštriti pandže na lijepim lanenimhaljinama74. Prihvaća da joj stave ogrlicu. Tajukras sam po sebi nije neugodan, no kada jetkogod

68 Fr. mis., V, 547.69 J. Vandier d'Abbadie, Catalogue des ostraca figures

de Deir el Medineh, 2035, 2037, 2038, 2040.

70 Ibid., 2003,2004.71 Wr. Atl., I,



36

na obale Nila. No, znala je praviti i prilične štete. U vrijeme toplogarazdoblja uništavala je datule, u zimskim mjesecima plodovedum-palme, a ostatak godine trčkarala je zaratarima, hvatajući sjemenje još i prije nego što je palo na tlo. Međutim, stari Egipćani, koji su jezvali zločestom pticom, ali je ipak nisu hvatah uzamku i žrtvovali božjem stolu, mnogo su jojtoga praštali. Zabavljala ih je njezinaproždrljivost, ratobornost i promuklo gakanje81.Možda je u pravom trenutku znala pokazatiosobine budnoga čuvara. A kad je ipak zavrijedila kaznu, toga se rado prihvaćaomajmun, čak i pod cijenu da zaradi po koji ugriznjezina kljuna.

81

priveže uz nogu stolice i stavi joj pliticu mlijeka izvan dohvata, onashvaća da ovaj s njom zbija neslanu šalu. Dlaka joj se kostriješi.Ispruživši kandže, nastoji iz petnih žila da se oslobodi uzice75. Inače,dobro se slaže s ostalim domaćim životinjama, s majmunom istotako dobro kao i s guskom. Na jednome malenome spomenikumirno se gledaju mačak i guska. Njihov je mir upravo upečatljiv, none smijemo smetnuti s uma da u ovom slučaju predstavljajumoćnoga boga Amona i njegovu prisjednicu boginju Mut. Oboje susposobni da se umješno posluže pandžama i kljunom, te ništa neukazuje na to da bi u slučaju da se zavade mačak izašao kao pobjednik 76.

Egipćani su veoma dobro znali da je mačka zakleti ne prijateljmiševa77. Da bi je vezao uz kuću na bolji način nego što je uzica,gazda joj je dao lijepu ribu, koju je ova pojela podvukavši se podnjegovu stolicu78. Jednoga je dana Apuj pošao u čamcu pačjegaoblika u lov na vodene ptice u društvu supruge i jednoga sluge.Poveli su i mačku, onu koju smo vidjeli kako oštri nokte na gospo-darevoj haljini. Poput svojih divljih predaka, životinja upada ugnijezda, no gospodari je u određenom trenutku umiju dozvati i povesti natrag kući79.

Među peradi Egipćani su vrlo rano pripitomilinilsku gusku, smon koju prirodoslovci zovuchenalopex 80. Umjesto da je sa srodnim pticamadrže u ograđenom prostoru, dopuštali su joj daslobodno šeće dvorištima i vrtovima, pa čak i daulazi u kuću. Zato se Khonfu, kada je želioiskušati vještinu nekoga čarobnjaka koji sehvalio da može opet namjestiti odrubljenu

glavu, odmah sjetio da dade donijeti jednutakvu gusku. Ova je s mačkom dijelilapovlašteni prostor ispod gospodareve stolice. Sobzirom na svoj neovisan značaj, guska tupovlasticu nije zlorabila i često je odlazilauživati

75 Fr. mis., V, 552, na berlinskom crepiću 21443(Erman, La religiondes Egyptiens, sl. 11) mačka se igra s majmunom.

76 Archives du Museum d'Histoire naturelle de Lyon, XIV,21;grob 217 u Tebi.

77 Crepić 2201 iz Deir el



72 37

Pošto bi se oprali, muškarci su odlazili brijaču, pedikeru imanikeru, a žene frizeru. Kraljevo ustajanje iz kreveta značilo je pravi dvorski događaj. Najvišim ličnostima bila je velika čast da mu prisustvuju, te su nastojali da im ne promakne5. Prvi ministri, visokislužbenici i namjesnici također su ustajali na ceremonijalan način.Oko glavara skupljali su se tom prilikom molitelji i braća. Pisari susjedali podigavši pisaljku da zapišu njegove naredbe ili razvijalidugačke listove papirusa s imenima, brojevima i popisimaobavljenih ili zakazanih poslova. Pedikeri i manikeri su mu počeliuređivati noge i ruke. Brijač mu je potkresivao bradu i šišao kosu.Upotrebljavao je valovitu britvu s kukom, mnogo zgodniju od onekakva je bila u upotrebi još u Srednjoj državi, a koja je imala oblik stolarskog dlijeta. Britve je držao u kožnatim koricama s ručkom, aove u elegantnoj kutiji od ebanovine, u kojoj su bile poslaganemanikerske i pedikerske škare, kliješta i strugalice 6. Nakon takvauređivanja, čovjek je bio čist i uredan, četvrtasto potkresane brade i podšišane, ili barem osvježene frizure. U tom su trenutku bivaliuvođeni drugi specijalisti, koji su donosili mirisna ulja i masti uzapečaćenim kristalnim, alabastrenim ili opsidijanskim vrčićima, a uvrećicama zavezanim uzicama zeleni prašak (malahit) i crni prah(galen) za isticanje ljepote očiju7. Starim se Egipćanimaveoma sviđao izdužen oblik oka. Osim toga,takvim su se postupkom osjetljive oči štitile odupale zbog odbljeska, vjetra, prašine ili kukaca.

Kozmetičkih je proizvoda bilo nebrojenomnogo. Da bi za velikih vrućina uklonioneugodne tjelesne mirise, čovjek se nekolikodana zaredom mogao trljati mašćupripremljenom od terpentinske smole (sonte) i

tamjana (anti), pomiješanih s neutvrđenimsjemenjem i nekim miomirisima. Drugi proizvodinanosili su se na mjesta gdje se spajaju dijelovitijela. Postojali su preparati za osvježenje ipoljepšavanje puti, kao i za njegu pjega ibubuljica na licu. Da bi se koži vratila prirodnanapetost,upotrebljavao se na primjer alabastrov

5 Na primjer vezir Ptah-Mose, stela 88 u Lyonu,tekst objavio Varille, Melanges Loret, Bull. I. F. A. O.,1930, 497.

6 Quibell, The tomb of Hesy, sl. 21. Jequ er, op. cit.; Lucas, Ancient egyptian materials and

Pap. Ebers, 65, 10—11, recept 453—463; 66, 7—9,

ČETVRTO POGLAVLJE

KUĆNI POSLOVI

I — ČISTOĆA

Egipćani su bili veoma čisti i brinuli se o svome tijelu, kao i oodjeći i stanu1. Kad se pomilovani Sinuhit vratio u Egipat, najvećimu je užitak bio da se riješi šarene vunene odjeće kakvu je nosiokod Beduina2. Slično Odiseju kod Feačana, skidao je proteklegodine s tijela. Obrijao se i počešljao. Natrljao se, ali ne višedrvnom masnoćom, nego prvorazrednim tamjanom, koji se moždačuvao u posudici od opsidijana ili od zlata, kakvu je kralj BiblosaAbišemu primio na poklon od Amenemhata III, i odjenuo lanenoruho3.

Egipćani su se prali nekoliko puta dnevno,ujutro prili-kom ustajanja, zatim prije i poslijeglavnih obroka. Pribor za pranje sastojao se odumivaonika i krčaga s kljunom, koji su se običnostavljali na stolić sa hranom. Naziv zaumivaonik, šanty, čini se da potječe od riječi ša,

»pijesak«, a naziv za krčag za polijevanje, hesmenyt,od riječi hesmen, »natron«. Možemo, prema tome,pretpostaviti da su Egipćani u vodu u krčagu stavljaliprirodnu sodu, natron, a u umivaonik nešto pijeska.Vodi za ispiranje i dezinfekciju usta dodavali suneku sol, zvanu bed. Nazivom suabu, faktitivompridjeva uab, »čist«, označivali su skrutnutu masukoja je sadržavala neku pjenušavu supstancu zaodmašćivanje, kakva je na primjer valjarska glina4.

1 Herodot, II, 37. Perači rublja naslikani su ponekad:Wr. Atl., I, 57. Farina, La pittura egiziana, 165.

2 Sinuhit B., 291—292.3 Ibid., 293—295. Montet, Byblos et



74 38

prašak, sodni prah i mješavina meda i soli sa sjevera. U neke druge proizvode ulazilo je magareće mlijeko. Mnogo brige posvećivalo sevlasištu, ukljanjanju sjedina iz kose i obrva, sprečavanju ćelavosti i poticanju rasta kose. Znalo se da je ricinusovo ulje veoma blagotvorno u tu svrhu. No, Egipćani su umjeli uklanjati i suvišnedlake i malje, a žene su raspolagale receptom pomoću kojega sumogle izazvati opadanje kose u svojih suparnica8.

Jedan osobito učeni preparat, spomenut na kraju nekekirurške rasprave, nosi ambiciozan naziv »Kako starcapretvoriti u mladića«. Valja nabaviti nekoliko mahuna biljke fenugraecum (arapske helbe). Kada se osuše, otvore se i odvoje

zrna. Zatim se od tih zrna i jednake količine smrvljenih mahunanapravi smjesa. Ostavi se da se ispari voda. Opere se i osuši, a potom se samelje. Kada se tako dobiveni prašak razmuti u vodi izagrije, na površini će se pojaviti uljevit sloj. Preostaje samo da se pokupi i pročisti to ulje, i da se ulije u posudicu od tvrda kamena, na primjer od opsidijana. Pomoću toga dragocjenog ulja postiže sesavršena put. Njime se liječe ćelavost, pjege, neugodni znaci starostii svako crvenilo koje nagrđuje lice9.

Taj je proizvod bio usješno primijenjen bezbroj puta. Nedostatak mu je bio u tome što se morao spravljati veoma dugo, što se nijemogao dobiti u velikim količinama i što je, prema tome, bio veomaskup. Siromašniji ljudi odlazili su brijaču, koji se obično znaosmjestiti među drveće pod vedrim nebom. Čekajući da dođu na red, brbljali su ili drijemali sjedeći, glavu pokrivši rukama, a čelo položivši na koljena. Ponekad su po dvojica sjedila na istoj stoličici.Mušterija koja je došla na red sjela bi na tronožac i povjerila glavu brijaču, koji ju je istrigao glatko poput oblutka10.

Toaleta imućne dame predstavljala je, poputmuževe, važan događaj. Jedan nam reljef pokazuje kako je to izgledalo kod neke

8 Pap. Hearst, 10, 4—11, recepti 144—148; Pap. Ebers,86, 4, recepti 705; 87, 3—16, recepti 714—720. Pap.Ebers, 67, 3. Pap. Hearst, 10, 15, 1, recepti 157—158.9 V. Loret, Pour transformer un vieillard en jeune homme,Melanges Maspero, I, 853—877.10 Wr. Atl, I, 44.

kraljeve miljenice11. Ljepotica je sjela u udobannaslonjač s naslonima za ruke. U ruci držiokruglo ogledalo od uglačanoga srebra sadrškom od ebanovine ili zlata u obliku stabljikepapirusa. Frizerka za to vrijeme nije ostalabesposlena. Dugim i spretnim prstima pravi nizmalenih pletenica, iako je miljeničina kosa dostakrat-ko podšišana. Pramen koji još nije došao nared pridržava bjelokosna ukosnica. Taj će posaopotrajati dosta dugo. Da ljepotica ne bi izgubilastrpljenje, sluga joj donosi čašu i sipa u nju

sadržaj male bočice. »Za tvoj Ka«, veligospodarici dok ova prinosi čašu ustima.Supruga sitnog zemljoposjednika Anupuaskromnija je i sama se bavi svojom frizurom dok su joj muž i šurjak u polju. Ne voli da je netko

II — ODJEĆA

Dok su ga sluge uređivale, muškarac je imao na sebi samo laku jutarnju odjeću, kratku pregaču i malo ili nikakvoganakita, bio je bosonog i gologlav. Kada toaletabude gotova, moći će zadržati jutarnju pregaču,čak i pri izlasku. Na ruke će navući jedan ili višepari narukvica, na prst metnuti prsten, a okovrata objesiti ogrlicu sa pet do šest redovazrnaca nategnutih između dvije kopče u oblikusokolove glave. Ukoliko je tome dodao jošprivjesak od nefrita ili karneola na dugačkoj

vrpci, naš je Egipćanin bio potpuno dotjeran imogao je poći u obilazak imanja, primatiposlovne prijatelje i otići da obavi kakav posao unekom uredu. Mogao je također pregačuzamijeniti nabušenom suknjom, a na noge obutisandale13. Uni je poduzeo stanovite mjere kakobi spriječio da vojnici u skitnji ne otimajusandale iz ruku prolaznika14. Iz ruku, a ne snogu. Seljaci su, dakle, kada je trebalo da obaveneki posao, nosili sandale u ruci, ih su ih vješalio štap. Obuvali su ih tek kada bi stigli tamokamo su

11 -



3977

Druge su bile grivne od masivnog zlata, ili nizovi biserja, ili pak zlatne, ravne ili usukane trake. Kovrčava vlasulja padala je naramena i niz leđa. U kosi je blistao dijadem od tirkiza, lapis lazulijaili zlata. Ovaj je na potiljku vezan dvjema vrpcama s krajevima uobliku žira. Na vrhu složene frizure nekim se čudom održavao uravnoteži nekakav stožac. Ne znamo što ga je sačinjavalo, no pretpostavlja se da se sastojao od mirisne pomade. I muškarci su naglavi često imali nešto slično19.

Odjeću kakvu smo opisali nosili su samo onikoji nisu ništa radili. Radno stanovništvooblačilo se mnogo praktičnije. Ratari i obrtnicisu se kao nekada zadovoljavali ravno krojenompregačom, koju su pripasivali kao dlan širokim,neukrašenim i nevezenim pojasom, bez žirastihukrasa kakvi su visjeli na azijatskim pregačama.No i skromni su pučani voljeli ukrase i nakit. Unedostatku zlata, kitili su se keramičkim ibrončanim nakitom. Glazbenice od zanata nosilesu, poput plemenitih gospa, dugačku providnuhaljinu. Počesto, međutim, nisu na sebi imalenikakvu odjeću, nego samo poneki ukras, pojas,ogrlicu, narukvice i naušnice. Služavke, koje ječesto teško razlikovati od djece, hodale su pokući sasvim nage, pogotovo kada su gospodariprimali goste, i smiono izlagale pogledima svoje

pošli. U Novoj državi, a osobito pod Ramsesima, sandale su se ipak češće nosile na nogama. Plele su se od papirusa, no pravile su se iod kože, pa čak i od zlata. Na prednjem kraju bio je pričvršćenremenčić, koji je prolazio između palca i velikoga nožnog prsta,spajajući se na ristu s ostalim remenčićima, koji su tvorili nešto poput stremena i vezali se iznad pete. Uz zlatan potplat išli su,naravno, i zlatni remenčići. Mora da su prilično žuljali, pogotovoako je dotični takve sandale nazuvao samo u rijetkim prilikama 15. Izmedicinskih papirusa saznajemo da su stare Egipćane veoma često boljele noge16.

Neki su nosili haljine s naramenicama, koje su bez ikakva ukrasaravno padale od prsiju do gležnjeva17. Toj neupadljivoj odjeći mnogisu Egipćani pretpostavljali nabranu lanenu haljinu, široka izreza okovrata, koja je bila uska u gornjem dijelu, a širila se prema dolje.Dosta kratki rukavi također su bili širi prema krajevima. Oko takvehaljine vezala se kao širok pojas marama od iste tkanine, kojoj su preostali krajevi sprijeda tvorili nešto poput trokutaste pregačice.Svečanu je odjeću nadopunjavala još velika kovrčava vlasulja, koja je lijepo uokvirivala lice, kao i sjajan nakit, koji se obično sastojaood ogrlica, dvolančanog naprsnika, narukvica i grivni, te sandale nanogama18.

Odjeća otmjene dame nije se bitno razlikovalaod muževe. Sastojala se od veoma tankekošulje, preko koje se nosila nabrana, prozirnabijela haljina slična muškoj. Vezala se na lijevojdojci, a ostavljala slobodnu desnu, te seotvarala ispod struka i padala do gležanja.Rukavi ukrašeni resicama nisu pokrivalipodlakticu, tako da je pogled mogao uživati udugim, finim rukama i zapešćima punimnarukvica. Ove su bile veoma raznolike. Neke subile krute, napravljene od dviju cizeliranihzlatnih pločica spojenih šarkicama.

15 U Psusenesovoj grobnici pronađena su dva parazlatnih san-dala: Montet, Tanis, 156.

16 Pap. Ebers, 78, 4 i dalje, recepti 616, 617, 620; 81,2 i dalje; 647, 648. Pap. Hearst, 12, 8, recepti 173—205.

17 Davies, El Amarna, IV, 26. Medinet-Habu, 75, 112.18 Davies, Neferhotep, 36, 37, 41, 50. Th. T. S., IV, 6.

Mem. Tyt„ IV, 1, 5; V, 1, 9, 25.

III — HRANA

Stari Egipćani, koji su poznavali vrijednost svoje zemlje i nisu

prezali od posla, uvijek su se pribojavali gladi. Znali su da preslabaili prejaka poplava donosi slabu žetvu. Vlasti suimale dužnost da, kao što je Josip, protumačivšisan o kravama i žitu, savjetovao faraonu, stvoreznatne zalihe za slučaj nestašice hrane. Ta jeosnovna dužnost svakako bila zanemarena ugodinama koje pret-hode padu Ramsesa. Jednažena na saslušanju u vezi sa zlatom što jepronađeno u nje, kaže: »Zaradili smo ga na ječmu u godini hijena, kada je vladala glad.«20 Uto je vrijeme upravo bjesnio rat Nečistih.

19 Davies, Neferhotep, 15, 36, 37, 50, 52. Mem. Tyt.,IV, 1, 5; V, 1, 7, 9, 25.

20 Pap. Br. Mus., 10052, XI, 7—8; isp. Vandier, Lafemme dans l'Egypte ancienne, Kairo, 1931.



78 40

Razbojnici su harah posvuda, po hramovima, palačama i imanjima,ubijajući, robeći i paleći. Seljaci su prodavali živež samo za suhozlato. Zbog tih je nedaća narod počeo žaliti za vladavinomHiksa. No, između ta dva krvava razdobljaEgipćani su živjeli uglavnom veoma lagodno.Pod Setijem, a osobito pod velikim Ramsesima,vladalo je pravo izobilje. Pogledamo li reljefe pohramovima ili slikarije u grobnicama, posvudćemo vidjeti veliku množinu žrtvenih priloga iljude kako donose namirnice ili vode stoku. Uvelikom papirusu Harris, koji nabraja što je sveRamses III. poklonio bogovima, gotovopodjednako često spominju se prehrambeniproizvodi kao i plemenite kovine, odjeća imiomirisi. Sve to dokazuje da su Egipćani veomavoljeli svoje trbuh. Takvi su bili i naputovanjima. Sinuhit nalazi u sirijskom kraju Iaasmokava i grožđa, više vina nego vode, meda,ulja, raznoraznoga voća, ječma i prosa, tenebrojena stada, to jest otprilike sve što jeinače proizvodilo svako bolje egipatskogospodarstvo. »Kolači mi bijahu svakidanjahrana, za svaki obrok imađah vina, mesa,pečene peradi i divljači što se hvataše ipripremaše za mene, da i ne spominjem ono štomi donošahu moji lovni psi.«21 Ni u samome seEgiptu ne bi bio bolje hranio. Ali, i onaj jebrodolomac dobro prošao na svomecrvenomorskom otoku: »Nađoh smokava i

grožđa, raznoga povrća, prekrasnog poriluka,krastavaca, lubenica i samoniklih dinja, pa riba iptica. Nije bilo čega nije bilo.«22

Vratimo se, međutim, u Egipat, da opišemo bogatstvo prehrambenih proizvoda.

Počnimo od mesa. Stari su Egipćani oduvijek jeli mnogo mesa. Umnogim su grobnicama stijene oslikane prizorima izklaonica i redovima životinja namijenjenihpotrošnji. Najviše se trošila govedina. Naziv iuaodnosi se na veliko, prilično rogato i brzo afričkogovedo. Zahvaljujući posebnom tovu, znalo jestrahovito narasti i postići ogromnu težinu, akada se od pretilosti već jedva kretalo, donosila

se pokorava goniču, koji mu je proveo uže kroz nozdrve i omotao gaoko donje usne. Vol je okićen nojevim perima zataknutim međurogove i dvostrukim trakama. Povorku pred hramom dočekujesvećenik, koji prema govedu upravlja upaljenu kadionicu. Slika nositumačenje: »Žrtvovanje vola čistih usta na čistome panju hramaRamsesa-Miamuna.« Pregledatelji su prihvaćali samo zdraveprimjerke, a podvrgavali su ih još jednoj provjeri i nakonklanja.

Naziv undžu odnosi se na mnogo manje i u pravilu bezrogo ilikratkorogo govedo, a nega na rogato, visoko govedo, koje,međutim, nije bilo pitomo kao iua i nije se dalo toviti. Na slikama je uvijek prilično mršavo. Neki izrazi što označuju tovna govedateško se mogu protumačiti, kao na primjer govedo marvina usta, iligovedo qite (qite je jedna mala jedinica za mjerenje težine). Govedozvano herypsa bilo je, pretpostavljam, najljepše od svih u staji.Spominju se katkad i tegleća goveda iz Sirije ili goveda iz zemljeKuš24.

U Staroj državi i pustinjska je divljač davalaznačajan doprinos prehrani Egipćana. Ovi su upustinji lovili antilope i gazele, a osobito su ihnastojali hvatati žive, pokušavajući ih zatimpripitomiti u vrtovima. U vrijeme Ram-sesatakav je lov bio gotovo posve napušten. RamsesIII. odaslao je lovce u pustinju da mu naloveorikse, vrstu antilopa sabljastih rogova. Za

svoga vladanja poklonio je velikom Amonovomhramu 64 oriksa, 81 gazelu i jednoga bubala. Udodatnom je popisu uz 20.602 goveda navedenoi 367 oriksa, kozoroga i gazela25. U abidskojpovorci upada u oči lijep oriks ravnih rogova,koji se pomalo čudno zove oriksvol iz Ramsesovestaje. U prizorima klanja ponekad je umjestogoveda prikazan oriks. No, nikada ga nisamvidio na slikama koje uz klanje prikazuju iprizore gozbe. Odatle se može zaključiti dapustinjske životinje nisu bile značajne zaprehranu, nego da se smatralo kako je bogovimaugodno ako im se na žrtvu prinese poneki oriksili gazela, kao sjećanje na vremena kada suEgipćani živjeli više od lova nego od stočarstva.Nijedan dokument, barem koliko ja znam, ne



416 Egipat 81

ali tih se životinja moglo naći čak i po gornjoegipatskim selima.Uvođenjem goveda u klaonicu pastiri su obavili svoj posao, a

dolazio je red na mesare26. Četiri ili pet momakanavalilo je odlučno na žrtvu i svršilo s njom nanačin koji se stoljećima nije mijenjao. Započetak su joj prednju lijevu nogu uhvatili uomču, a drugi kraj užeta prebacili joj preko leđa. Jedan je zgrabio uže i povukao uhvaćenu nogu uvis. Životinja počinje gubiti ravnotežu. Svi sedrugi navaljuju na nju. Najhrabriji joj sjeda našiju, hvata je za rogove i vuče glavu unazad.

Drugi joj se objesio o rep. Treći joj pokušavapodići stražnju nogu. Čim je golema životinjapala na tlo, vezuju joj obje stražnje noge za onuveć sputanu omčom. Ostala joj je slobodna jošsamo jedna noga. Ali, ova ne može biti ni odkakve koristi savladanoj životinji, koja se svazgrčila, nastojeći odložiti smrtni čas. Snažan jojmomak hvata i iskreće glavu, čvrsto je držeći ipritiskajući rogove o tlo, dok joj je grlo okrenutonagore. Jedino mesarsko oruđe je čvrstoukoričeni nož, zaobljena vrha kako ne bizaderao kožu, nešto duži od ruke, te brus što sastrane visi na pregači. Glavni mesar pušta žrtvikrv. Ona se skuplja u posebnu posudu. Ako seprizor odvija u klaonici nekoga hrama, pristupasvećenik i sipa na ranu sadržaj svoga vrča. Znase dogoditi da je svećenik ujedno i službenik sanitarne inspekcije. Mesar mu pod nos stavlja

svoju krvlju oblivenu ruku i kaže: »Vidi ovu krv.«— »Čista je«, odgovara službenik, prignuvši seda je bolje vidi.

Tada se može pristupiti razuđivanju, koje seodvija ne-vjerojatnom brzinom. Najprije će bitiodvojena prednja desna noga koja je ostalaslobodna kada je govedo prevaljeno na tlo.Pomoćnik je podiže i vuče k sebi i po potrebigura, kako bi olakšao posao mesaru, kojirasijeca tetive i uvlači nož u zglobove. Odrezananoga čitava se daje nosačima, dok mesari daljeodvajaju glavu i razrezuju trbuh da bi ogulilikožu i izvadili srce. Razrezu u se i odsi eca u i

dio, i hrptenica. Od iznutrice najobljubljenije su bile jetra i slezena.Zatim mesar pažljivo podiže i prazni crijeva. Posao se odvija uz poklike i naloge: »Požuri, druškane! Brže, života ti! Jesi li već gotovs tom nogom! Jesi li gotov sa srcem!« Kada se radi u hramu, dolazak meštra ceremonija ili već i samo njegovo ime tjeraju na još veći mar:»Diži se, požuri, pijatelju, izrezi taj red rebara pije nego meštar dođeraditi za stolom! Drži pečenicu! Metni je na stolčić!« Dotičniodgovara str pljivo: »Kako ti veliš. Kako želiš.« Pokatkad mesargovori sam sa sobom, jer ga je napustio pomoćnik: »Teško meništo sve ovo moram uraditi sam.«

Pijetao i kokoš još nisu bili poznati, no ostala se živad uzgajala

i trošila veoma mnogo. Veliki Harrisov papirus nabraja ih nastotine tisuća. U jednoj darovnici, pored 3.029 četveronožaca,stoji i broj od 126.250 peradi. Navodi se 57.810 golubova, 25.020vodenih ptica uhvaćenih živih u močvarama, 6.820 gusaka ro i1.534 gusaka terp. Nosilica ima 4.060, »velikih štapova« 1.410,ždralova 160, a broj prepelica parit penje se do velikih brojeva21.700 i 1.240. Međutim, i taj je spisak relativno skučen, ako seusporedi s onim što se dade popisati na prizorima uzgoja domaćihživotinja ili lova po zidovima grobnica Stare i Nove države.Razlikovale su se tri vrste ždrala, dža, aiu i ga, a među njih suspadale i gospođice udža. Guske, patke, golubovi i patke pupčanicedijelile su se na petnaestak vrsta, koje vjerojatno nisu sve nestale uvrijeme Ramsesa, nego su se uzga-jivači usredotočili na manji brojonih koje su smatrah najpogodnijima za držanje27.

Na Piankhijevoj steli čitamo da taj Etiopljanin,pošto je osvojio Egipat, nije želio za svoj stolprimiti plemiće s Juga i iz Delte, jer su ovi bili

nepristojni i rado jeli ribu, što je kralju bilonepodnošljivo, osim Nemarota, koji nije jeo ribe,možda zato što je živio u gradu teologaŠmunu28. U pokojnikovu jelovniku, kako u Novojdržavi tako i u prastara vremena, nije bilo ribe.U nekim nomima i u nekim gradovima ustanovitim razdobljima bilo je zabranjeno jestitu i tu ribu. Sve to ukazuje na to da, iako jemožda sam Piankhi bio krut u

27 Med. Habu, 148, 160, 152. Pap. Harris, I, 20 b,53 b. 28 Urk., III, 54(Piankhi. 150—153).



82 6* 42

pogledu čistog i nečistog, običan puk nije čak ni u hramovimaprezao od ribe, izbjegavajući, čini mi se, neke neprivlačne vrste,kakve su riba bu, »odvratna«, ili šep, »žalost«. Stanovnici Delte iobala jezera Fajuma bili su ribari od zanata. Granitna skupina ikoju je Mariette otkrio u Tanisu predstavlja dvojicu kosmatih i bradatihmuškaraca kako složno koračajući nose stol s kojega vise prekrasnicipli. Papirus Harris navodi među namirnicama što suraspodjeljivane po hramovima Tebe, Ona i Memfisa znatne količineribe: 441.000 cijelih riba, u prvom redu cipala i mrmora, pa zatim inekih drugih riba, koje su tako velike da ih moraju nositi podvojica29. Provukavši im kroz škrge motku, podiglisu ih na ramena i idu hitrim korakom, dok imžrtve repom stružu tlo. Od takve jedne ribemogla se dosita najesti čitava obitelj.

U kalendaru iz Medinet-Habua povrće senaziva općenito renput, »godišnji proizvodi«.Rasprostrto je po stolovima ili složeno u vezice.Posebno se spominju luk i poriluk, koji su bili poznatiod najstarijih vremena. Neki trgovac još u Staroj državikaže kupcu, koji je došao noseći kruh: »Ostavi mi ga, a ja ću ti dati lijepoga luka (hadžu).« Poriluk (iaqet)se spominje u medicinskom papirusu Ebers, upripovijesti o Khufuu i čarobnjacima, a i onaj ga jebrodolomnik brao na svome otoku gdje je bilo svega.Češnjak se osobito cijenio. Herodot tvrdi da sugraditelji Keopsove piramide pojeli rotkvica, luka ičešnjaka u vrijednosti 1.600 talenata srebra.Možda je to istina, no taj podatak sigurno nijebio uklesan na divovskoj građevini kako je

vjerovao Herodot. U svakom slučaju, utebanskim grobnicama pronađene su vezicečešnjaka. Hijeroglifski znak za češnjak, khizan,identificirao je V. Loret na velikom papirusuHarris i u koptskoj verziji Biblije30. Ramses III. ga je dijelio hramovima u velikim količinama. Židovisu na putu u Obećanu zemlju žalili zakrastavcima, lubenicama, lukom i češnjakom,kojih je u Egiptu bilo u izobilju31. Lubenice,krastavci i dinje često se pojavljuju na žrtvenimstolovima, pokraj vezica papirusovih stabljika,koje su poneki smatrali vezicama šparoga.

Klasični su autori tvrdili da je vjera zabranjivala upotrebu grahai slanutka, kako bi čovjeka naučila, misli Diodor, da se nečegaodrekne32. Međutim, u grobnicama je pronađeno dosta graha,boba i slanutka. Svećenici u Onu i u Memfisu dobivali su podRamsesom III. i sljedovanja boba33. Istina je da slanutak podsjeća na glavu sokola, osobito na onakvu kakva se nalazi natrećoj kanopi, zvanoj (Qebehsenuf. No, to nije mogao biti razlogda se ne jede, osim možda na stanovitim mjestima i na stanovitedane. Salata se uzga-jala u vrtovima u blizini kuća i obilato sezalijevala. Bila je posvećena bogu Minu, kojemu se spomenik čestouzdizao pokraj gredica salate. No, taj bog uvijek ukrućenogauda nije bio jedini ljubitelj salate. Autor Horova i Setova sukoba pripovijeda kako je Izida otišla u Setov vrt, pozvala vrtlara i upitalaga kojim se povrćem nahranio Set. »Nije jeo sa mnom nikakvog povrća, odgovori joj sluga, osim salate.« Sutradan je, kao i svakogadana, Set opet došao u vrt i najeo se salate. Set je slovio kao pohotljivac, čak i veći od Mina. Stari su Egipćani, naime, primijetilida salata muškarcima podiže ljubavni žar, a žene čini plodnima.Zato su je i veoma mnogo jeli. Lijepa zelena glavica salate nijenikakva rijetkost na žrtvenim stolovima. Egipćani su salatuvjerojatno jeli kao što je danas jedu Arapi, sirovu, nauljenu i posoljenu34.

Za razliku od današnjih, stari Egipćani nisupoznavali naranče, limune i banane. Kruška,breskva, badem i trešnja pojavile su se nažrtvenim stolovima tek u rimsko doba. No, prekoljeta mogli su se u svako vrijeme nasititi grožđa,smokava, datula i divljih egipatskih smokava,koje su manje i lošije od pravih. Osim u kraju

oko Tebe, u Egiptu datule nisu osobito dobre.Datule palme dum, iako su jestive, služeuglavnom u ljekarničke svrhe. Kokosovu palmuuzgajali su kao veliku rijetkost samo pojedinisretnici. U vrijeme Hiksa udomaćili su se nar,maslina i jabuka, te se otad brižljivo uzgajaju,dajući lijepih plodova. Maslinovo ulje služilo jeza rasvjetu, no to ne znači da se nijeupotrebljavalo i u kuhinji. Prije nego što suupoznali

32 Herodot, II, 38; Diodor, I, 2, 33.33 V. Loret, La flore pharaonique, br. 152, 128—129,



8443

i čistio se pepeo. Unutar štednjaka gorivo se stavljalo na rešetku ilina prečkice. Postojao je navodno i nekakav otvor za dim, no slikarinisu nikada nacrtali štednjak s dimnjakom. Na čitav taj uređajdolazio je dublji ili plići dvouhi lonac promjera nešto većeg odsamog štednjaka. Kuhari su mogli raditi i bez štednjaka. Stavili bilonac na tri kamena, među koja bi naslagali nešto drva i ugljena.Postojala su i metalna kuhala u obliku plitke kutije bez dna. Gorivo je bilo raspoređeno po ploči s rupama. U Psusenesovoj grobnici pronašao sam malo kuhalo iz doba Ramsesa II, koje odgovaraovakvom opisu. Takvo je ognjište svakako slabo vuklo zrak. Zato jekuhar, nadgledajući jelo, stalno morao raspirivati vatru mahalicom38.

Kamenog ugljena nema ni u Egiptu ni u susjednim zemljama.Kuhari su poput svih onih kojima je za posao nužna peć, to jest,lončara, keramičara i brončara, raspolagali jedino drvenimugljenom i drvom. Drveni ugljen, džabet, spominje se uugovorima iz Siuta kao cijenjena roba. Ko ličine ugljena štose spominju u kalendaru iz Medinet-Habua i upapirusu Harris veoma su skromne. Ugljen sedobavljao u vrećama ili koševima.

Egipćani su za potpaljivanje vatre imah onošto su nazivali »drvom za oganj«. I toga je bilomalo. Tako značajan hram kakav je onaj uKarnaku dobivao ga je svega šezdesetmjesečno, odnosno po dva na dan. Drvo zaoganj bilo je poznato od najdrevnijih vremena,budući da je shematski prikazano u jednomhijeroglifu koji spada u najstarija pismena.Predmet se sastojao od štapića zašiljenog na jednom, a zaobljenog na drugom kraju i nekevrste drvene čaše. Dobavljao se s juga. Nasvome crveno-morskom otoku onaj jebrodolomac nekim čudom pronašao i jedantakav predmet te zapalio vatru, pa je mogaobogovima prinijeti žrtvu paljenicu, a sebipripremiti objed. U egipatskim domaćinstvimakoja nisu dobivala svoj dio u službenimraspodjelama vjerojatno je bilo poteškoća ka-da je valjalo zapaliti vatru. Možda nije preostajaloništa drugo nego da se od kakvoga čuvarnogsusjeda zamoli malo žeravice.

maslinu, Egipćani su uzgajali neko drugo drveće koje daje ulje, u prvom redu moringu, bak. Voćkama možemo dodati još i pustinjskudatulu, čičimak i mimuzop. Ne treba pri tome zaboraviti da sumnogi nazivi biljaka ostali neidentificirani, te da ne možemo sasvimiscrpno nabrojiti sve staroegipatsko voće i povrće. Siromašni slojevi ponekad su žvakali srčiku papirusovih stabljika, kao što se danasnegdje žvače šećerna trska, i izdanke drugih vodenih biljaka, kojihsu u grobnicama pronađeni puni lonci35.

Mlijeko je bilo prava poslastica. Držalo se uglinenim posudama jajastog oblika, koje su sezatvarale strukom slame ili trave, kako bi se

mlijeko zaštitilo od muha, a da se pri tome otvorne začepi potpuno. Neke riječi označuju mlječneproizvode, kakvi su vrhnje, maslac i sir, noprijevod im nije sasvim pouzdan. Sol sedodavala nekim lijekovima i nekim dijetalnim jelima. Ništa ne govori da se nije upotrebljavalai u druge svrhe. Pića i jela zaslađivala su semedom i zrnima rogača36. Hijeroglifski znak nodžem, kojemu je značenje »sladak«, predstavljaplod rogača. Egipćani su po med i vosak divljih pčelaodlazili duboko u pustinju. To je bilo posebnozanimanje. Skupljači meda udruživali su se s ljudimako ji su išli skupljati terpentinsku smolu povadima. Faraon im je dodjeljivao oružanupratnju, kako bi ih zaštitio od opasnosti kojimasu se izla-gali udaljujući se od nilske nizine. No,pčele su se uzgajale i po vrtovima. Kao košnice

služile su glinene žare. Pčelar se bez bojaznipribližavao pčelama. Da bi izvadio saće,

IV — KUHINJA

Kuhinjski pribor bio je dosta priprost. Sačinjavali su ga u prvomredu prenosivi glineni štednjaci cilindričnog oblika, visoki otprilikemetar. Na donjem dijelu imali su vratašca, kroz koja jestrujao zrak

35 Diodor, I, 34.V. Loret, La flore pharaonique, r. 146. Vez r

e mare u s ovr eme pr up a roga eve s emen e me Ur ., ,1040—1041 .



44 87

vode. A od ptica jedu prepelice, patke i neke male ptice, i to sirove,samo posoljene. Ali sve ostale ribe i ptice, koje ne smatraju zasvete, jedu kuvane ih pečene.«40*

Slikovni i tekstovni dokumenti uglavnompotvrđuju ovo zapažanje. Ciple, mrmore i drugeribe donose se u koševi ma i istresaju na tlo.

Jedan čovjek sjedi na drvenoj stoličici i pori ihnožem, pripremajući ih za sušenje. Gazda i nje-gova žena promatraju posao sa zanimanjem, čak i ne začepivši nos. Ikra cipala stavlja se nastranu, jer će poslužiti za spravljanje butarge41.

Velike količine rasporene ribe slale su se uhramove, isto kao i takozvane cijele ribe, štovjerojatno znači svježe ribe. Hramovi su primali ilonce napunjene ribom sa drvom, što mora da seodnosi na neki postupak konzerviranja o komene znamo ništa podrobnije. Ponekad se pokrajmjesta gdje se suši riba pore i vodene ptice,očito zato da budu nasoljene i osuše-ne. Vodenesu se ptice slale u hramove ili žive, odnosnocijele, što znači da ih je valjalo pojesti odmah, ilipak rasporene i osušene, te su mogle stajatistanovito vri-jeme42.

V — PEKARSTVO I SLASTIČARSTVO

U registru iz Stare države možemo nabrojiti petnaest riječi kojeoznačuju kruh i kolače. Druge možemo tu i tamo

pokupiti po ostalim tekstovima. Nemoguće nam je odrediti o kakvim se sve vrstama kruha ilikolača radi, jer se ove mogu razlikovati pokakvoći brašna, po obliku, po stupnju pečenosti,kao i po sastojcima koji su im se dodavali, kaona primjer med, voće, jaja, mast ili maslac.Brašno se dobivalo od triju žitarica, a to su

ječam, iot, pir, bot, i pšenica, sut. Bogatiji ljudi držalisu zalihe žita ili pokraj kuće ili na krovu. Svako jedomaćinstvo moglo mljeti svoje brašno i peći

40 Herodot, II, 77. * Pr evo M ana Arsen a Mat ca sr s a Nov Sa

Osim štednjaka, kuhala, zaliha goriva i drva za oganj, u kuhinjske potrepštine spadali su i glineni lonci, zdjele, vrčevi i žare, da i nespominjemo ćupove, zavežljaje, vreće, koševe i korpice za nošenjerobe, pa stolove sa tri ih četiri noge za rezanje mesa i ribe, odnosnoza probiranje povrća, niske stolove za kojima se radilo čučeći istalke za vješanje mesa i živadi.

Staroegipatski jezik poznavao je dva glagola koji se odnose nakuhanje jela: psy i ašer. Prvi se upotrebljavao u vezi s mlijekom imesom. Možemo ga, prema tome, vjerojatno prevesti kao»kuhati«. U nekim slučajevima stavlja se na ognjište dubok lonac. Komadi mesa vire preko rubova, na temelju čegamožemo pretpostaviti da se kuhaju u juhi, no ne znamo da h sekuhano meso služilo u koma-dima, ili se sjeckalo i zajedno spovrćem i začinima oblikovalo u okruglice ili kosane odreske.Stari Egipćani nisu nam ostavili nijednu »kuharicu«, no onjihovoj umješnosti u tom pogledu stanovitu predodžbu pružajuliječnički papirusi, u kojima nalazimo neke recepte protivprobavnih smetnji i bolesti. Nije im bilo nepoznato da su maslacili vrhnje (smy), kao i guščja i teleća mast veoma pogodni zaspravljanje jela39. U Rekhmareovoj kuhinji lonac postavljen naštednjak preplitak je za kuhanje mesne juhe. Kako veli popratninatpis, u trenutku kada kuhar dodaje masnoću, pomoćnik miješasadržaj lonca nekim predmetom s dugačkom drškom, no ne vidimo je li to varjača ili velika vilica. Najvjerojatnije se radi o nekoj vrsti paprikaša.

Riječ ašer znači po svoj prilici »peći na žaru«. Tako se u prvomeredu pekla živad. Kuhar je operušao i očistio gusku ili patku,odrezao joj glavu, vrškove krila i noge, natakao je na ražanj irukom držao iznad niskoga kuhala. Nije se samo živad pekla na

taj način, jer se i jedan komad mesa u registru zove ašer,»pečenje na žaru«. Nije moguće odrediti o kakvom se mesu radi.Pisana pečenka, kojoj na-ziv znači doslovno »birano meso«, kao ihrptenica, doslovce »meso«, također su se po svojprilici pekle na ražnju.

Evo što je u vezi s ribom i živadi primijetioHerodot: »Ribe jedu ili sirove, osušene nasuncu, ih samo nasoljene solju od morske

39 Pap. Ebers, 6, 14, 10, 12, 13, 13, 20, 20. Pap. Hearst,2, 12, 3, 12,34.



45 89

vlastiti kruh. Tako se radilo u hramovima, no moguće je da su postojali i samostalni mlinari i pekari, koji su radili uglavnom zasitan puk. Očišćeno žito preuzimalo je osoblje u kojemu je bilo višežena nego muškaraca43. Prvi posao obavljah su muškarci. Nasuli sumalo zrnja u kamene stupe. Zatim su ga teškim tučkovima dugimdva lakta drobila dvojica-trojica snažnih momaka. Razdrobljenazrna preuzimale su prosijačice, stavljale na stranu mekinje,namijenjene stoci, a ostatak davale meljaru. Stožasti žrvanj još nije bio u upotrebi. Sprava za meljavu sastojala se od dvodijelnogavalova i velikog kamena. Zrnje se stavljalo u gornji dio valova. Pog-nuvši se, meljačica je teški kamen valjala preko zrnja i tjerala brašno

u donji dio valova. Zatim se ovo sijalo nekoliko puta, sve dok nije postignuta željena finoća, a posao je pratila pjesma: »Dali svi bogovi ove zemlje snagu i zdravlje našem gospodaru!« Pripremalose samo onoliko brašna koliko je bilo potrebno za kruh toga dana. Na slikama vidimo kako pekari rade uz mlinare, a ponekad čak imeđu njima. Ne gubeći vrijeme, jedna žena raspoređuje po pećistožaste kalupe tako da im plamen dobro opali unutrašnjost.Mahalicom podstiče vatru, štiteći oči slobodnom rukom. Kada sukalupi dobro zagrijani, stavlja ih na ploču s okruglim rupama i puniupravo umiješenim tijestom s kvascem. Zatim ih poklapa i čeka.Kada su hljepčići pečeni, istresa ih iz kalupa. Ondase hljepčići broje, jer se u starom Egiptu svebrojilo, i odnose u košarama sretnicima koji će jesti kruha.

Takav način pripremanja kruha bio jeuobičajen sve tamo od Stare države. Bio jedugotrajan i zahtijevao velik broj radnika, koje je valjalo i hraniti, ako ih se već nije plaćalo. Utrenutku kada majka dlanovima rastanjujetijesto, dolazi joj dijete sa zdjelicom u ruci. Moli je da mu dade kolač, jer je gladno. Nato ga svipočnu grditi da je nilski konj i da jede više odkraljevog roba44. U Novoj državi radilo se poistom postupku, no već je postojala pećnica,pa se

43 Wr. Atl., I, 180, 356; Montet, Vie privee 231—236;Davies, Five theban tombs, 38.

44 Th. T. S., II, 11.

odjednom moglo peći po nekoliko kruhova45. Osimtoga, Egipćani su oduvijek umjeli peći tankepogačice u vrelom pijesku, kao što još čineBeduini.

VI — PIĆA

Egipatsko nacionalno piće bilo je pivo46. Pilo se posvuda, kodkuće, u polju, na brodu, po krčmama. Kada je pomilovaniSinuhit plovio od Horovih putova u Ititaui, ponovno seprivikavao na egipatski način života pijući pivo, kojega je dugo

vremena bio lišen. Staroegipatsko pivo varilo se od ječma ilipšenice i datula. Pribor se sastojao od posude sličnih pekarskimkalupima, samo nešto većih, košara i čitavoga niza glinenihćupova i zdjela. Najprije su se pravih hljebovi. Kalupi su seslagali u piramidu oko ognjišta kao u pekarnici. Istovremeno semijesilo posebno tijesto, zvano uadžit, »svježe«, koje se sipalo uvrele kalupe, no ostajalo je u njima tek toliko da se zapeče kora.Sredina je morala ostati sirova. Pivari su polupečene hljebove mrviliu velike zdjele i miješali sa slatkom tekućinom dobivenom od datula,a onda sve to miješah i cijedili. Nedugo zatim tekućina je počelafermentirati. Preostalo je još da se ulije u ćupove i dobro začepitanjurićima uz pomoć malo gipsa. Tako spremljeni ćupovi mogli sukrenuti na put. Prilikom služenja, pivo se točilo u vrčeve od jedne dodvije litre. Pilo se iz kamenih, keramičkih ih metalnih čaša. Gorko pivo, koje su Nubijci varili na otprilike isti način, držalo se veomakratko. Preminulome faraonu podanici su obećavalihljebove koji se neće polomiti i pivo koje se nećeukiseliti. To znači da se i pivo onih što su ostalina životu često znalo pokvariti.

Otkako je Egipat imao sreću da njime vlada jedna obitelj iz Delte, ljubitelji plemenitekapljice od vinove loze, Ozirisova dara, kojih jedoduše uvijek bilo, postali su brojniji negoikada. Trgovina vinom cvala je na sve strane. Jedan visoki službenik kraljevskog dvora,zadužen za opskrbu, došao je do sporednihzgrada Pi-Ramsesa sa tri broda, svojimvlastitim i teglenicama što mu ih je naraspolaganje

45 Pen e ury, Les fouilles de Tell el Amarna, 139.



46 91

stavio Usirmareov tisućljetni dvorac. Ukrcao je 21 osobu, 1.500zapečaćenih ćupova vina, 50 ćupova pića zvanog šedeh, 50 nekogdrugog, zvanog pa-ur, kao i nebrojene košare grožđa i mogranja,te drugih, za koje nije jasno što su sadržavale47. Može sepretpostaviti da je jedno od tih pića bio sok od mogranja, adrugo neki liker pro-izveden od vina. Bez obzira na to o kakvomse piću u stvari radi, šedeh se često spominje uz vino.Učenici su se opijali jednim i drugim, izazivajućisrdžbu starih pisara.

U Ramasej u je nađeno mnogo, naravno,razbijenih vinskih ćupova, na kojima je tintomispisano hijeratskim pismom dosta zanimljivihnaznaka, prvenstveno u vezi s podrijetlompića48. Gotovo svi vinogradi nalazili su se uDelti, i to uglavnom u njezinoj istočnoj oblasti.

itamo tako: »dobro vino od osmoga puta«, ili»vino od trećega puta«, ili »slatko vino«. Sklonsam pretpostaviti da je slatko vino mošt, a datreći, odnosno osmi put znači treće, odnosnoosmo pretakanje. esto pretakanje je, naime, jedan od postupaka da se spriječi kvarenje vina.Drugi je kuhanje. ini mi se da se jedna priličnološe sačuvana slikarija iz Beni-Hasana odnosiupravo na ovakav postupak 49. Ne znam jesu liEgipćani obmazivali unutrašnje stijenke ćupova

buta i kolača (šens). Majka je također jela dok joj je služavkauređivala kosu ili odmah nakon toga. Na jednoj tebanskoj slikariji 50

služavka donosi gospodarici čašu, a ova u ruci još drži ogledalo. U blizini stoji stolić s košarom i dva vrča.

Za dva glavna obroka služilo se, po svoj prilici, meso, živad, povrće i sezonsko voće, te kruh i kolači, a sve se zalijevalo pivom. Nije sigurno da su čak i bogatiji Egipćani jeli meso za svaki obrok. Ne treba smetnuti s uma da je Egipat topla zemlja i da je trgovina namalo bila slabo razvijena. Govedo su mogli zaklati samo oni koji su bili sigurni da će ga pojesti u tri-četiri dana, to jest veleposjednici,koji su imali brojnu poslugu, službenici hramova, oni koji su

priređivali gozbu, a sitan puk samo prilikom blagdana i hodočašća.Znam za samo jedan reljef koji prikazuje ljude okupljene za obrok. Nalazi se u grobnici u El Amarni, a prikazuje Akhenatona s obitelji51.Faraon zubima trga smotanu plećku, a kraljica pile. Kraljica majka prinosi nešto ustima, a drugom rukom pruža komadić maloj kraljevnikoja sjedi uz nju na jastučiću. Pokraj ovih osoba nalaze se stolovi puni jela, no nema ni tanjura, ni zdjelice, ni čaša, ni šalica. To jeutoliko čudnije što se u arheološkim zbirkama nalazi mnogonajrazličitijeg posuđa, iz kojega su se mogle jesti juhe, kaše, jela s prilogom i umacima, ukuhano voće, poslastice i kreme. Mislim,dakle, da je u stanovitom trenutku svaka osoba dobivala ne samotanjur, nego i nož za rezanje, žlicu i vilicu, jer i takvi predmeti, madaih se nije sačuvalo osobito mnogo, postoje u našim muzejima. ULouvreu se nalazi prekrasna zbirka drvenih žlica sa veoma ukusno imaštovito ukrašenim drškama, koje možda nikada i nisu bile uupotrebi. Iznad grobnice Osorkona II. pronašao sam žlicu kojoj iz-dubljeni dio drži ruka, uglavljena u metalnu cjevčicu. Valja rećitakođer da su se ispod stolića s jelima često nalazili krčag i

umivaonik za pranje ruku52. To dokazuje da su se stariEgipćani pri jelu ipak pretežno služili prstima.

Poslije podne, oko četiri-pet sati, mogla je bitislužena užina, nakon koje je opet slijedio rad,odnosno zabava.

50 Farina, La pittura egiziana, 17.51 Davies, El Amarna, III, 4—6.52 Th. T. S., III, 6. Reljef iz Horemhebove grobnice (Berlin,20365).

VII — OBROCI

Nabrojili smo uglavnom sve čime su se staroegipatske obitelji

prehranjivale u toku godine. Ne raspolažemo dokumentima natemelju kojih bismo mogli podrobno opisati kako se jelo kod kuće. No, barem je nešto sigurno. Egipćani su jeli sjedeći sami ili po dvojeza malim stolićima na kojima su bila naslagana jela: meso, živad, povrće i voće, ili uokrug poredane kriškestožastoga kruha, sličnoga kuglofu. Djeca susjedila na jastučićima ili pak naprosto na hasuri.

Obitelj nije doručkovala zajednički. Ocu jezajutrak bio služen čim je završio toaletu.Sastojao se od kruha i piva, komada mesa od

47 Bibl. aeg., VII, 41—42.48 AZ, LVIII, 25.49 Newberry, Beni-Hasan, II, 6; Bull. I.F.A.O., IX, 8, 9.



9247

VIII — VEČER (mesyt ), kada se već spustila noć, zabavljao satvremena, a onda legao u postelju i, onakoumoran, ubrzo zaspao57. Znači da su poslijevečernjeg obroka Egipćani ostajali budni još sat-dva, pričajući oko dimljive svjetiljke, a zatim je

U jesen i zimu poljodjelac se vraćao s njiva tek pred noć.Očekivao ga je rasvijetl jen dom. Ulazeći u neosvijetljenu kuću,Anupu je odmah naslutio neko zlo. čak je i običan seljak imaonavečer svjetlo u kući. Za kratkih dana obrtnici i školarcinastavljali su raditi uz svjetiljke53. U ovima je gorjelo ihricinusovo ili maslinovo ulje. U muzejima se ne čuva mnogostaroegipatskih rasvjetnih naprava. U jednoj grobnici izvremena I. dinastije pronašao sam lijepu kamenu svjetiljku uobliku čuna od papirusa, s vodoravnim prstenom kroz koji jeprolazio stijenj54. Druge svjetiljke imaju oblik ljiljana. ULouvreu postoje okrugle, plitke posudice sa zaostalimkomadićima pocrnjelog stijenja od uzice, koji mora da je bionatopljen masnoćom. To su sasvim obične svjetiljke, kojima suse služili grobari prilikom kopanja raka. Stari su Egipćanipravili također i svijeće, koje su se palile u hramovima uočiNove Godine, u predvečerje blagdana uaga. Bile su skupocjene,

pa je službenik hrama koji ih je imao preko sebe dobivao priličannovac da ih, pošto mu posluže, ustupi svećeniku Hapi-Džefaijevakipa, koji je želio rasvijetliti kameni lik svoga poslodavca55.Pokojniku su rođaci željeli da mu svjetiljka ne utrne sve do svanuća,a prilikom pet prijestupnih dana u godini prinosili su mu na dar petnaprava stožastog oblika pričvršćenih na držak, tako da podsjećajuna stablo. Gornji je dio bio navošten, pa se mogao zapaliti. Takve susvjetiljke svijetlile pokojnicima u osami, no nema dokaza da suslužile i živima56.

Ovo nekoliko podataka ne pruža nam osobitusliku o rasvjeti domova. Uvečer mora da se nijedugo bdjelo. Egipćani su ustajali u cik zore ilijegali rano, osim svećenika i stražara u noćnojslužbi. Iznoseći kako je tekao državni udar kojimu je otkrio ljudsku nezahvalnost, faraonAmenemhat I. pripovijeda da se poslije večere

53 Erman-Ranke, Aegypten. . . ,218.54 Kemi, VIII.55 Siut, I, ugovori V, VII i IX.

av es, A pecu ar orm o N. K. amp, J. E. A., , —14; sp.Ur ., , : » e a se zapa sv e a a po nogor sve o

IX — GOZBE

Uza sve poslove, bogat Egipćanin imao je dosta slobodnogvremena, koje je znao vrlo dobro iskoristiti. Odlazio je u lov po

pustinji, u šetnju, na hodočašća, u lov i ribolov u močvare i u krčmu. No, ugodnih je zabava nalazio i mnogo bliže, pa ćemo se najprijemalo posvetiti njima.

Egipćani su, između ostaloga, veoma uživali kad bi na ručku ilivečeri okupili veći broj rođaka ili prijatelja. U grobnicama dostačesto nalazimo prikaz gozbi priređenih u posljednjim prebivalištima,u vječnim domovima. Uzvanici su, doduše, sjene, no te su gozbeslika i prilika onih koje je domaćin groba priređivao kada je bio naovome svijetu. Na temelju takvih slika i nekih odlomaka kod mora-lista i pripovjedača možemo opisati domjenak u boljoj kući.

Gozbi je, naravno, prethodila strka po skladištima, u kuhinji i pocijeloj kući. Na već poznati način zaklano je i raskomadano goveče.Komadi mesa raspoređeni su prema kakvoći. Spravljene su pečenke,

pirjano meso i umaci. Na ražnju su ispečene guske. U vrčevima suveć spremni pivo, vino i likeri. Voće je naslagano u piramide uzdjelama i korpicama. Sve se čuva od muha i prašine. Iz ormara suizvađene zlatne i srebrne čaše, alabastreno posuđe i oslikani

glineni sudovi. Voda se hladi u poroznimćupovima. Kuća je oprana, oribana i ulaštena, avrtni puteljci pometeni i očišćeni doposljednjega listića. Naručeni su svirači, pjevačii plesači obaju spolova. Vratari su već namjestu. Jedino još da stignu uzvanici.

Ako su očekivah znatne ličnosti, domaćini sustajali pred ulaznim vratima i goste uvodili krozvrt. Tako su činili svećenici kad im je u pohodedolazio faraon. I samoga kućedomaćina, kadase vraćao iz

57 Maspero, Les enseignements d'Amenehat I a son filsSanou-asrit I, str. 10.



94 48

Života, Zdravlja, Snage, svakoga dana.«60.Kad su iscrpljene sve dobre želje i komplimenti, kad su se svi

izgrlili, preostalo je još samo da se smjeste. Domaćini su sjeli nasjedala visokih naslona, ukrašena inkrustacijama od zlata, srebra,tirkiza i lapis lazulija. Raskošne stolice ponuđene su i uvaženijimgostima. Drugi se moraju zadovoljiti stoličicama s ukrštenim, pa čak i s ravnim nogama. U skromnijim kućama sjeda se jednostavno nahasure. Djevojke najviše vole sjediti na lijepo izrađenim kožnatim

jastučićima. Muškarci su posjedali s jedne, a žene s druge strane 61.Moralist Ptah-hotep, koji dobro zna o čemu govori, upućuje mladiće,

pa i zrele muškarce, da kao gosti u prijateljskoj kući ne svrću oči previše na žensku stranu62. To nije bilo bezizuzetno pravilo. Kada sumuškarci i žene sjedili zajedno, bračni parova nisu bili razdvojeni.Ukoliko želi, uzvanik se može smjestiti kraj svoje žene. Sluge isluškinje počinju gostima dijeliti cvijeće i miomirise. Služavke suuvijek mlade i zgodne. Prozirne haljine ne kriju ništa od njihovihdraži. Ponajčešće na tijelu imaju samo pojas i ogrlicu. Trenutak zatim svi muškarci i sve žene imaju u ruci lotosov cvijet, a na kosi

bjelkasti stožac, koji služavke oblikuju od mirisne pomade što jegrabe iz širokog pehara. Domaćini, mlade ukućanke i služavke tako-đer nose na glavi taj dodatak, neophodan za svako bolje primanje.

Na njega se odnosi riječ pohvale koje smo maloprije naveli: »Mirisar ti širi mirise«. Nema sretnog dana bez miomirisa. Ovi su pak mogli

biti od koristi da suzbiju vonj piva, vina i pečenja na žaru. Čini mi seda stožac što nose navrh glave služavkama nimalo ne smeta u poslu.Crtači, koji su čak i na grobnim slikarijama rado prikazivalizabavne i groteskne prizore, nikada nisunaslikah kako je nekom nespretnjakoviću mirisnistožac pao sa glave. Praveći ga, služavke

spretnim rukama popravljaju ogrlicu gostu kojise pravi kao da mu smetaju.Napokon nastupa trenutak da se iznese ono

što su kuhari i slastičari pripremili za primanje.Ima tu svega što mož zadovoljiti i

60 Bibl aeg., VII, 7.61 Prizori gozbe česti su u tebanskim grobnicama:

Paheri, 6—7; Davies, Neferhotep, 18; Th. T. S., 1, 6, 15;III, 4—6; III, 21; Mem. Tyt., I, 15; IV, 5; Wr. Atl, I, 7; 1,10; 8, 9, 91.

62 Ptah-hotep, izd. Devaud, maksima 18, 277, 288.

kraljevske palače s dokazima vladareve naklonosti, dočekivali su sviukućani okupljeni pred glavnim vratima. Moglo se dogoditi dadomaćini ostanu u primaćoj sobi, poput faraonau dvorani za audijencije. Tada su gostedočekivala djeca i služinčad.

Egipćani su bili nenadmašni u dijeljenjukomplimenata. Kao što su bili sposobni u svojuvlastitu hvalu na nadgrobnim spomenicimanamijenjenim potomstvu iscrpsti sve bogatstvorječnika, i uzvanici su se domaćinu koji ih ječastio morali obraćati otprilike istim riječima

koje nalazimo na jednom ramesidskompapirusu: »Milost Amonova budi u tvome srcu!Dao ti bog sretnu starost! Da život provedeš uveselju i da se prodičiš. Usne su ti zdrave, audovi krepki. Zjenice ti gledaju nadaleko.Odijevaš se u lan. Kočijašiš zapregom, u ruci ti

je bič sa zlatnim drškom, nove su uzde kojepotežeš. Upregao si sirijske ždrijepce. Putove tikrče Crnci trčeći ispred tebe. Spuštaš se u

jelovu čamcu urešenom od pramca do krme.Stižeš u prekrasni dvorac, djelo vlastitih ti ruku.Usta su ti puna piva i vina, kruha, mesa i kolača.Goveda su razuđena. Vino otpečaćeno.Milozvučna pjesma odjekuje oko tebe. Mirisar tiširi mirise smole. Glavni vrtlar dolazi svijencima. Nadzornik oaza donosi ti prepelice, apredstojnik ribara svoj ulov. Stigla je lađa tvojaiz Sirije puna najvrsnije robe. Staje su ti pune

teladi. Prelje tvoje krasno napreduju. Postojansi, dok dušmani tvoji padaju. Što se govorka(loše) o tebi nije istina. Stupaš pred Devetorstvo bogova i vraćašse ovjenčan pobjedom!«58

Domaćini su mogli odgovoriti na nekoliko načina,promrmljati pomalo zaštitničkim tonom »dobrodošli, dobro došli«, ili »kruh i pivo«, ili pak zazvati bogove da blagoslove gosta: »U imeživota, zdravlja, snage. Milostiv budiAmonrasonter. Molim se da ti Pra-Harakhte, Seti Neftida, kao i svi bogovi i boginje svijetablaženih podare zdravlje dug život, da teuzmognem vidjeti raspoložena, da te mogu zagrliti!«59 Evo što



497 E i at 97

Krotalon odgovara današnjim kastanjetama. Tko je ikada vidiošpanjolske plesače lako može zamisliti što su Egipćani umjeliizvoditi krotalonima i sistrumima. Pjevačice su se, osim toga, mogle

pratiti i plješčući dlanovima. Sve je to bilo popraćeno i plesom.Ponekad se zabavljačima znala pridružiti i poneka akrobatkinja.Presavivši se nauznak, rasula bi kosu po podu63.

Kada su se gosti nasitili, domjenak se nastavljao uživanjem u pjesmi, glazbi i plesu. Služile su se nove poslastice, koje susladokusci dočekivali s neskrivenom radošću. Pjevači su po potrebiimprovizirali stihove u čast domaćinove gostoprimljivosti i u slavu

bogova. »Savršenost je njegova sva srca zatravila. . . Ptah to učini

vlastitim rukama da mu srce natopi. Nadošle vode ispuniše prokope.Zemlja upija ljubav njegovu.« Sretan je dan, govori drugi, kada se pomišlja na ljepotu Amonovu. Divno je kada kliktaj pohvale uzleti put nebesa!« Bilo je uputno zahvaljivati božanstvima, nosvima je bilo jasno da na ovome svijetu tek zakratko uživamo u njihovim darovima.Naužijmo se, dakle, ovoga lijepog dana, u komese tako lijepo združuju božja milost idomaćinova gostoljubivost. Neferhotepovharfist podsjeća na jednoj gozbi na tu istinu:

»Tjelesa odlaze na drugi svijet od božjegapamtivjeka, a mlada pokoljenja zauzimajunjihova mjesta. Sve dok Ra bude zorom izlazio, aTum zalazio, muževi će ploditi, a žene zanositi,nosnice će udisati, no sve što je rođeno jednomće se vratiti na svoje mjesto. Svećeniče, sretannam učini ovaj dan! Daj da ti se k nosnicama

prinesu najugodniji miomirisi i ulja mirisna, dase ljiljanovim vijencima okite ramena tvoja i grlosestre ti premile što sjedi uza te, neka predlicem tvojim pjevači pjevaju i harfisti sviraju.Zaboravi brige i podaj se nasladama sve dok nedođe dan kada valja pristati uz obalu prijateljicetišine. Neka ti dan bude ispunjen radošću,Neferhotepe, pravedniče, uzvišeni božanskioče prečistih ruku!

63 Podacima iz bilj. 61 dodati: Wr. Atl., I, 145; Davies,El Amarna, V, 5 V. Loret, Note sur les instruments demusique de l'Egypte ancienne, u L'Encyclopedie de lamusique Lavignaca, Pariz, 1913, 1—34; Th. Gerold,

najizbirljivijega sladokusca, jer stari Ptah-hotep, savjetujući dodušegostima da budu suzdr-žani u gledanju i pričanju, nalaže domaćinimada pogoste uzvanike koliko im to mogućnosti dopuštaju.Time će ugoditi bogu i steći dobar glas. Zato jepotrebno da se užitku u jelu i piću pridoda inešto ugodno uhu. Još dok su se prisutniraspoređivali za stolove, ušli su glazbenici sinstrumentima. Egipćani su oduvijek voljelimuziku. Voljeli su je već i prije nego što suizumjeli prva glazbala, kada su pratili svoj glas

jedino udarajući dlanom o dlan. Frula, sopila iharfa pojavile su se već u doba gradnjepiramida. Kombinirale su se u duo ili trio, a harfaili bilo koji od tih instrumenata, kao i sva tri,pratili su često glas i udaranje ritma dlanovima.U Novoj državi, djelomično pod utjecajemsusjednih naroda, glazbeni se instrumenti sveviše razvijaju. Harfe postaju veće. Zvučno imtijelo dobiva dvostruko veći obujam, a imaju iviše struna. Prave se prenosive harfe, pa zatimsrednje harfe sa stalkom, kao i monumentalneharfe koje su prave umjetnine izrezbarenecvjetnim i geometrijskim ornamentima, urešenepozlaćenom drvenom glavom, pričvršćenom nagornjem kraju ih ugrađenom u podnožak. Iz Azije

je donesena kitara. Pripadnici nomadskogplemena Amu stupili su u Me-nat-Khufuu prednamjesnika Oriksove oblasti svirajući u kitaru.

Glazbenici stranog izgleda ponekad sviraju uveliku kitaru s nožicom. esto veoma elegantneprenosive kitare imaju samo pet žica. Dvojnicese više ne sastoje od dviju paralelnih, spojenihtrstika, nego ove sada međusobno tvore oštarugao. Lutnja je dugoljasta, sa obje strane ravnakutija sa šest do osam rupa i vratom ukrašenimtrakama, preko kojega su napete četiri žice.Defovi su okrugli ili četvrtasti, no upotrebljavalisu se ponajviše na pučkim i vjerskimproslavama. Tako je bilo i s drugim udaraljkama,sa krotalonom i sistrumom, iako je boginjaHator, kojoj su posvećeni, bila zaštitnica nesamo pirovanja, nego i glazbe. Krotalon, na



98 7* 50

mumije, dugih otprilike jedan lakat, koje su najvjerojatnije služile utu svrhu. Domaćin je svakom uzvaniku pokazivao figuru govoreći:»Pogledaj ovoga, a onda pij i uživaj, jer kad umreš, bit ćeš i tiovakav.« Tako su radili sakupivši se na pijanku, sudeći barem

prema Herodotovim i Plutarhovim tvrdnjama. Govoreći kaoočevidac, Lukijan kaže da su gozbi prisustvovali pravi pravcatimrtvaci. Sve bolje i bolje, no ništa ne potvrđuje da je Neferhotepdoista pozvao mrtvace da sjednu među goste, ili da je dao da semeđu njima kreće kakva mala mumija, a još manje srebrn kostur,kako je činio imućni Trimalhion66.

Uostalom, uzvanici su se rado povodili za

savjetima raspjevanoga harfista. Proslavanekoga sretnog dana često se znala izroditi uobiteljsku pijanku. Evo kako, na primjer, izgledaprijem što su ga priredili Paheri i njegova supru-ga67. Domaćin i domaćica sjede jedno uz drugo.Uz nogu Paherijeve stolice privezan je majmun,koji grabi smokve iz košarice i slasno ih jede.Posluga se nalazi u pozadini. Paherijevi roditeljisjede sučelice na lijepim stolicama. Stričevi,ujaci, bratučedi i prijatelji smjestili su se nahasure, ali to ne znači da su zanemareni. Međunjima se vrzmaju poslužitelji, noseći pehare soblim rubnim ukrasima, drugi se pak zdušnobrinu za uzvanice. »Za tvoj ka, veli jedan od njihnudeći pun vrč, pij i napij se. Sretan ti bio ovaj dan!Slušaj što ti veli prijateljica.« Ova je, naime, reklasluzi: »Daj mi osamnaest mjerica vina. Gle, opit ću sekoliko mi se sviđa!« Drugi nutka isto tako usrdno:»Nemoj se ustezati. Vidi, neću ga (vrč vina) ostaviti.«Susjeda za stolom jedva čeka svoj red i kaže: »Pij, nestidi se! Daj da čaša dođe i do mene. Eto, tako sepije!« Malo podalje, dvije gošće koje su poslužiteljizaboravili, pokretima otklanjaju zamišljenuponudu. Kod Paherija nalazimo se u Nekhabituneposredno nakon oslobodilačkog rata. Ti seprovincijalci zabavljaju pomalo neotesano. No,ni stanovnici Tebe nisu se odviše pridržavaliManerosa, što prema Plutarhu znači umjerenostu svemu. Nije rijetkost zamijetiti u prizorimagozbe ponekog uzvanika kojemu je

66

Dočuh što se sve dogodilo (tvojim precima). Njihovi su (bedemi)razoreni. Mjesta njihovih više nema. I sami su poput onogakoji nije postojao nikada u vijeku božjem. Tvojisu pak zidi čvrsti. Posadio si sikomore uz obaluribnjaka. Duša se tvoja odmara pod njima inapaja se vodom njihovom. Slijedi svoje srcenepokolebljivo, sve dok budeš svijetom koračao.Podari kruha onome tko je bez imanja da zavječna vremena stekneš dobar glas. Ispuni namdan srećom i veseljem. . . Spomeni se danakada ćeš poći u zemlju gdje su svi ljudi

izmiješani. Nitko još nije u nju ponio svojadobra. Iz nje nema povratka.«64

Drugi harfist pjeva o uzaludnosti nastojanja da se pobijedi smrt. Udoba Ramsesa Egipat je već drevna zemlja i svatko je mogaovlastitim očima vidjeti što je ostalo od piramida. »Bogovi koji nekad

bijahu i koji počivahu u piramidama, mumije i mani pokopani u piramidama od kojih su sagrađeni dvorci nemaju više svoja mjesta!Što se zbilo s njima? . . . Čuh Imhotepove i Hardidifove riječi kojese opijevaju u pjesmama nebrojenim. Okol je njihov razoren,mjesta im sa zemljom sravnjena, kao da ihnikada ni bilo nije. Nitko ne dolazi hvalitidobrotu i slaviti raskoš njihovu.

Povodi se za srcem svojim sve dok si nasvijetu ovome. Stavi tamjana na glavu. Lanomse ogrni. Namaži se najboljim božanskimuljima. . . Slijedi srce i sreću svoju dok ti ježivota na zemlji. Ne muči srca svoga dok te ne

zadesi dan kada se bog kojemu srce više nekuca oglušuje na molbe onih što ga preklinju. . . «65

U poznija vremena riječi više nisu bile dovoljne da istak-nuopreku između sumornosti svijeta mrtvih i radosti života, ni da

potaknu sudionike gozbe da se podaju užicima.Prema starogrčkim autorima, koji su po svemusudeći u ovom slučaju bili dobro obaviješteni, nabogataškim se gozbama poslije jela izlagala ulijesu izrezbarena i obojena figura mrtvaca, i tomumificiranog mrtvaca, a ne kostura, kako bidanas netko možda pomislio. U jednoj privatnojkući u Tanisu pronašao sam nekolikosavršeno sačuvanih figura



51101

neumjerenost u piću zavrtjela glavom i okrenula utrobu 68. Nausta mu navro neugodan mlaz. Susjede, kojekao da ta nezgoda nije osobito zgranula,pridržavaju glavu bolesnika ili bolesnice. Bude lipotrebno, položit će ga na ležaj. Tragova će biti

šahovskom kralju i kuli. Pioni su valjčići zaobljena gornjeg kraja, saglavicom na vrhu. Teško je povjerovati da su razne igre što su ihizmislili dosjetljivi preci napuštene radi samo dviju. Stari suEgipćani veoma voljeli društvene igre. Čak su i neprijatelj i moglineke nesporazume izgladiti igrom71.

I djeca su se zabavljala igrama koje nisu bile skupe. Skupinadječaka podijeli se, na primjer, na dvije momčadi. Svaki dječak obuhvaća oko pasa suigrača ispred sebe. Zatim se predvodnici dvijugrupa sukobljuju ukopavši se nogom uz nogu i hvataju se za ruke,nastojeći jedan drugoga oboriti na tlo. Oni iz reda sokole predvodnika: »Imaš jaču ruku nego on, puno jaču. Ne puštaj!

Momčad je jača od tebe. Zgrabi ga, draškane!«Igra obaranja kozlića neka je vrsta preskakanja prepona 72. Dvadječaka sjednu na zemlju jedan prema drugome, ispruže noge i ruke,raširivši prste i stavivši lijevu petu na prste desne noge. Tako tvore prepreku, koju drugi igrači moraju preskočiti a da ne budu uhvaćeni.Igrači iz prepreke nastoje, naravno, da uhvate skakačevu nogu i da»obore kozlića«. Ovaj ne smije izvoditi nikakve varke, a svoj skok najavljuje: »Drži se dobro! Dolazim!« Draga se djeca utrkuju, no bilo bi suviše jednostavno da naprosto trče, pa se utrkuju nakoljenima, ukrštenih nogu ili uhvativši se rukama za stopala. Ako jemeđu njima neki veći momčić, spustiti će se na sve četiri, a dva ćese dječarca, zaplevši se rukama i nogama, ljuljati nanjegovim leđima. Zabavljaju se i bacajući suliceu cilj nacrtan na tlu. Takva meta nosi, a da neznamo pravo zašto, ime boga Sešemua,zaštitnika vinske preše, inače veoma uglednogbožanstva. Prije bi čovjek očekivao ime ubojiceOzirisovog. I rvanje je imalo svojih pobornika.Kada je bilo dosta dječaka, jedni su se hvatali uneku vrstu kule, položivši ispružene ruke naramena svojih susjeda. Drugi su morali skočitina kulu tako da ih ne uhvati čuvar.

Ponekad se igra znala i zlo završiti.Nespretnog dječaka, ili onoga koji bi varao,čekali su udarci šakama ili nogama.Kažnjenik je

71 Maspero, Contes populaires, 4. izd., 142 (Setna-Khamois et lesmomies). Ibid., 2.

72 Montet, Vie privee, 368, 372. Druga op s greo aran a oz-

X — IGRE

Gozbe se nisu priređivale svakoga dana. Kad su bili sami,domaćin i domaćica voljeli su sjediti u vrtu ispod lagane sjenice,osvježivati se rashlađenim pićem i udisati sjeverni povjetarac, ili suse čamcem vozili po ribnjaku, uživajući u pecanju. Supruzi su radoigrali dame. Dama se igrala na četvrtastoj ploči, podijeljenoj natrideset ili trideset i tri polja. Crne i bijele figure podsjećaju pomalona naše šahovske pione. Igrači su se običavali smjestiti na stoličice položivši noge na jastučić. Supružnici često igraju jedno protivdrugoga. Ocu pomaže kći, obgrlivši ga oko vrata. Petoziris poslijeručka igra sa svojim prijateljima, čekajući trenutak da se pođeosvježiti u pivnicu. Neki Tebanac pije pivo igrajući damu 69. Neznamo kakva su bila pravila igre. Čini se da supotezi zavisili o kocki, a ne o umješnosti kao udanašnjoj dami.

U starija vremena bilo je više raznovrsnihigara nego kas-nije. Najomiljelija je bila igrazmije mehen, što se igrala na stoliću s urezbarenimili inkrustiranim likom sklupčane zmije, kojoj je glavabila u sredini, a tijelo podijeljeno na odsječke. Igrači suimali tri lava, tri lavice, te bijele i crvene kuglice.Kad je igra bila završena, sve su to spremali ukutiju od ebanovine. Poslije Stare države više nenalazimo potvrda za tu igru70. Međutim,nemoguće je tvrditi da je bila napuštena. Dvijegrobnice iz I. dinastije, u kojima su pronađenenajljepše serije lavova i lavica od bjelokosti,sadržavale su i druge, veoma zanimljive figureod slono-vače. Jedne imaju oblik kućesastavljene od tri zgrade šiljata krova. Drugesu slične današnjem

Dav es, Neferhotep, 18; Wr. Atl, I, 392 Bruxe es E2877 ; Wr. Atl, , 179.



52

ponekad bio vezan poput pravoga zločinca. Krvnici su ga kažnjavalištapovima s izrezbarenom rukom na kraju.

Djevojčice su se više zabavljale igrama umješnosti. Cesto sužonglirale. Manje su, zajahavši na ramena većih, jedna drugojdobacivale loptu. Znale su se i porvati. No, najobljubljenija im jerazonoda bila ples. Plesati je morala znati svaka djevojčica, a nesamo ona koja je željela postati plesačicom od zanata. Na pletenicesu pričvršćivale (kugle, a ruke produljivale ogledalom iliizrezbarenim štapovima koje bi posudile od dječaka iz susjedstva.Okitivši se tako, okretale su se, skakutale i savijale okružene kolom prijateljica koje pjevaju i plješću. Njihova, nama nejasna pjesma

zaziva boginju Hator, zaštitnicu užitaka. Bilo je i veoma zanimljivih plesnih figura. Dvije velike djevojčice stale bi leđima oleđa i ispružile ruke nalijevo i nadesno. Četiridruge djevojčice uprle bi se nogama o nogeprvih dviju i uhvatile se za ispružene ruke,ukrutivši se u tijelu i nagnuvši se nauznak. Nadati znak čitav se taj vrtuljak stao okretati,opisujući najmanje tri kruga, osim ako nečiji padne bi prekinuo igru.

U ženskim odajama gotovo se uvijek nalaziloharfi, kitara, lutnji i defova73. I to ne bezrazloga. Pretpostavljam da su poslije večerepjesma, glazba i ples razgaljivali oku-pljenuobitelj. Kao i pripovijesti. Jedan papirus izBerlinskog muzeja, zvan papirus Westcar,prikazuje kako Keopsa razonođuju a zatim i živozanimaju čarobnjačke priče koje mu redompripovijedaju njegovi sinovi. Možemo, dakle, spravom misliti da je u takvoj kraljevskojrazonodi mogao uživati i svatko tko je samopoželio.

73 Davies, El Amarna, VII, 18.

PETO POGLAVLJE

ŽIVOT NA SELU

I — SELJACI

Za pisara je svaki manualni posao nedostojan, a posao poljodjelcanajgori od svih. Pri njemu se ljudi troše isto tako brzo kao i oruđe.Čovjeka sa sela muče i tuku gospodari i poreznici, potkradajususjedi i objegli vojnici, obmanjuju prirodni elementi, upropašćujuskakavci, glodavci i drugi čovjekovi dušmani1. Žena bačena utamnicu i sinovi odvedeni kao taoci upotpunjujumu zlu kob.

Međutim, Grci, koji su dolazili iz škrte zemlje,gdje je mršava žetva zahtijevala mukotrpan rad,bili su suprotnog mišljenja. Kad zasije njive, veliHerodot, seljak još samo mirno čeka vrijemežetve. Diodor ide i dalje od svoga predšasnikapišući: »Uglavnom, u drugih naroda ratarstvozahtijeva velike troškove i mnogo rada. Jedinoegipatski poljodjelci imaju male troškove i ne

moraju mnogo radi-ti«2

. Među Egipćanima koji supohađali škole bilo je podosta pristalicapovratka na zemlju. Bili su to luđaci kojima jepisar predočio maloprije spomenutu crnu sliku oživotu na selu. Seljak iz slane oaze, međutim,nije prikazan kao nesretnik. Dug je popisvrijednih proizvoda koje je natovario na magarcada ih odnese na prodaju u Nennisut. Kaže da ćeod njihove prodaje ženi i djeci kupiti ukusnihkolača. No, neki zao čovjek vidje malu karavanui otme mu magarca i tovar. Taj je slučaj,međutim, pobudio zasluženu pažnju na visokommjestu. Kad bismo posjedovali završetak priče,



53 105

bismo vidjeli kako se za seljaka zauzelo kraljevsko pravosuđe.Stariji brat iz druge poznate priče ni u kom slučaju nije siromašak.Posjeduje kuću, oranice, stoku, oruđe i sjeme. Žena mu živi poputdame i ostaje u kući dok joj muž i šurjak rade u polju i pomno sedotjeruje. Ima kada da pospremi kuću, skuha večeru i upalisvjetiljku prije nego se vrati muž, koga će dočekati sa pripremljenimkrčagom i umivaonikom.

nikada ne vidimo na slikama koje prikazuju poljskeposlove. to se tiče dolapa, kotača s vedricama,koji je sa svojom škripom sastavni diodanašnjega egipatskog sela, o njemu nemaspomena u faraonskim dokumentima. Ne znamokada je uveden u dolinu Nila. U nekropoliTotovih svećenika u Hermopolisu, nedaleko odPetozirisove grobnice u Antinoji, te u hramu uTanisu otkriveni su lijepi bunari širokogpromjera. Prvi je vjerojatno bio iskopan da primi

II — NAVODNJAVANJE VRTOVA

Opisujući nastambe, zamijetili smo da su stari Egipćani veomavoljeli vrtove. U gradu ili na selu svaki je posjednik želio imati bašču i u njoj uzgajati voće i povrće. Zalijevanje je iziskivalomnogo truda. To je jedini vrtlarski posao o kojemu znamo neštoviše. Povrtnjak je bio podijeljen na gredice razdvojene malim jarcima koji su se sjekli pod pravim kutom. Dugo vremena, pa čak još i u Srednjoj državi, vrtlari su odlazili na ribnjak napuniti okrugleglinene ćupove koji su im služili za zalijevanje, donosili ih pomoćuobramnica i praznili u jarak iz kojega se natapao čitav vrt. To je biodugočasan i težak posao3. Đeram mora da im se učinio blagotvornimizumom4.

Negdje uz rub vode zabode se u zemlju okomitstup otprilike dvostruko viši od čovjeka. Možedobro poslužiti i okresano stablo ako je izraslona pogodnome mjestu. Navrh stupa priveže seoduža motka tako da se može kretati i obrtatina sve strane. Za deblji kraj motke pričvrsti se

povelik kamen. O tanji se kraj objesi pomoćuužeta dugog pet-šest lakata platneni ili glinenisud. Čovjek povlači konopac da bi napunio sud ida bi ga zatim podigao do visine jarka. Isprazniga i opet spušta u vodu. U Apujevu vrtuistovremeno rade četiri đerma. Vrtlarov pasbudno prati putovanje vedara vode. Učinak tihpriprostih sprava sasvim je zadovoljavaopotrebe. Dokaz je tom to što se upotrebljavaju idanas. Čini se da su ga Egipćani iz Nove državeprimjenjivali samo za navodnjavanje vrtova, jer ga

III — BERBA

U svakom je vrtu raslo barem nekoliko čokotavinove loze, nanizanih uza zid ili sa obje stranesredišnje aleje. Loza što se uzvila uza stupove iligrede tvorila je svod s kojega su usred ljetavisjeli lijepi grozdovi plavih boba što su ih kusalistanovnici grada. U Delti je vinogradarstvo bilodaleko razvijenije, no manje u pogledu stolnogagrožđa, koliko za proizvodnju vina. Oduvijek subila poznata dna iz Imitske bare (meh) sjevernood Fakusa, iz Ribnjaka (ham), iz Sina u okoliciPeluzija, te vino iz Abeša, koje se čuvalo u ćupovimaosobita oblika, zaštićenim jastučićima od pletenapruća i koje se spominje u registru. Još i prijenego je registar sastavljen, proizvod vinogradaSeba--Hor-Khenti-peta prevozio se u

zapečaćenim ćupovima do rezidencije tinitskihfaraona. Kako su bili podrijetlom iz Avarisa,između Imita i Sina, Ramsesi su bili velikivinopije, pa su razvili kako vinogradarstvo, takoi trgovinu vinom. Većina krhotina vinskihćupova pronađenih u Ramaseju, u Kantiru i utebanskim grobnicama potječu iz dobavladavine Ramsesa II, pa je na temelju njihmogla biti sastavljena provizorna kartaegipatskih vinogorja, da faraonska geografijanije bila tek u povojima5. to se tiče Ramsesa III,on se sam izražava ovako: »Zasadih ti vinogradeu oazama sjevera i juga, da i ne spominjem



106 54

vinogradare robove iz tuđinskih zemalja i iskopah jezera puna lopoča. Piće i vino iz njih su kaovoda što se crpi, a prinose se licu tvome upobjedničkoj Tebi.«6

Od obrađivanja vinograda i života vinogradara poznajemo samo berbu7. Berači su se razmiljeli ispod brajdi. Otkidaju prstima,bez noža, krupne grozdove plavih zrna. Trpajuih u koševe pazeći da ih ne zdrobe, jer su koševirupičasti, i pjevajući odnose koševe na glavi dokace u koju sipaju grožđe. Zatim se vraćaju uvinograd. Koliko znam, nigdje se za prijenos

grožđa ne služe teglećom marvom. U krajevimagdje se loza gajila na veliko bilo je uputnijekoševe prevoziti od vinograda do klijetičamcem, sve kako se grozdovi ne bi preranozgnječili i kako bi se sačuvao dragocjeni sok.

Kace su bile okrugle i plitke. Ne znamo odčega su bile napravljene. Drvo moramo isključiti.Egipćani nisu znali praviti bačve, pa prema tomenisu umjeli izrađivati ni drvene kace, iako je, sveu svemu, gradnja čamaca bila isto tako teška.Mislim da su kace bile kamene. Gips, glina ifajansa ne bi mogli poslužiti u tu svrhu, no tvrdkamen koji se dade lijepo uglačati, kao naprimjer granit ih škriljevac, mogao je poslužiti zapravljenje savršeno nepropusnih kaca, lakih zaodržavanje. Ponekad su kace položene napostolje visoko dva-tri lakta i ukrašenebareljefima. Na dvjema suprotnim stranama

postavljena su dva stupića, ili, ako vlasnik nijevodio osobitu brigu o eleganciji, dvije rašljastemotke, podupirući prečku s koje visi pet-šestkonopaca. Kada se donese dovoljna količinagrožđa, berači ulaze u kacu i držeći se za tekonopce, vjerojatno zato što dno nije ravno,živahno gaze grozdove. Kod Mere, prvogaministra kralja Pepija I, dva glazbenika sjede nasagovima i pjevaju prateći se drvenimkrotalonima, što beračima daje poleta i potiče ihda složno plešu po grožđu8. Tako zgodan običajvjerojatno se nije izgubio ni kasnije. Pa ipak, uNovoj državi ovu dvojicu pomoćnika više ne

vidimo. Uostalom, gazitelji su mogli i sami pjevati plešući u kaci.Sok otječe u poveću posudu kroz jedan, dva ili tri otvora pri dnukace.

Kad je gaženje dalo sve što je moglo, zdrobljeno se grožđe trpalou čvrstu vreću sa dvije motke na krajevima. Četiri bi čovjeka podigla vreću nad kabao i izažimala je okrečući motke svaku nasuprotnu stranu. Takav postupak nije bio osobito zgodan. Kad bi sesamo malo pomakli, sok je curio po tlu. Zbog toga se između njihčetvorice uvijek nalazio i pomoćnik, koji je sprečavao da se pomaknu ili je pravodobno premještao vinski kabao. U Novoj državivinogradari su se služili nekom vrstom tijeska, koji se sastojao od

dviju okomitih greda, čvrsto pobijenih u zemlju, sa rupama na jednakoj visini, u koje su uvlačili krajeve vreće za cijeđenje. Zatimsu motke provlačili kroz posebne omče na vreći i tako ih okretali.Čitava snaga bila je sada korisno upotrijebljena, a više se nije gubilanijedna kap9.

Vino se, dakle, skupljalo u kablove široka otvora, a zatim presipalo u ćupove ravna dna, u kojima je nastupalo vrenje. Poslijevrenja pretakalo se u odugačke, šiljate putne ćupove s ručkama iuskim grljkom, koji su se zapušivali gipsom. Nosili su se naramenima. Osobito velike i teške ćupove nosila su po dva čovjeka,objesivši ih o motku. Neizbježni je pisar pisustvovao svim tim poslovima. Brojio je koševe kako su ih donosili berači, a sada je naćupove upisivao oznake, godinu, vinograd i vinogradarovo ime, azatim sve to unosio u knjige. Vlasnik vinograda nastojao je ponekadda osobno nadzire berbu i tiještenje. Radnici bi odmah primijetili da je prisutan i improvizirali pjesme u njegovu čast, kao kod Petozirisa:»Dođi, gospodaru, da vidiš vinograde u kojima ti srce uživa, dok

vinogradari pred tobom grožđe gaze. Čokoti su puni grozdova. Unjima je mnogo soka, više nego drugih godina. Pij, napij se, ugodisrcu svome. Zbit će ti se ono što ti se srcu ushtjelo. Zašti tnicaImita blagoslovila je lozu tvoju, jer ti želi sreću.«

»Vinogradari kidaju grožđe, djeca im pomažu.Osmi je sat u danu, onaj koji u zagrljaj prima.Spušta se noć. Nebeska je rosa popala pogrozdovima. Žurno ih izgazimo i ponesimo domugospodara našega.«

9 Lijepa slika u Pujemreovoj grobnici, Mem. Tyt, II,12.



10855

pođoše njih dvojica u polje ponijevši sjeme i počeše orati12. Vidimoda su orači i sijači radili usporedo, odnosno, za razliku od načina nakoji se radi u našim zemljama, najprije su sijali, a tek zatim orali dasjeme zagrnu zemljom, a ne da izoru brazde13. Sijač je sjemenjemnapunio košaru sa dvije ručke, visoku lakat i otprilike isto tolikoširoku. Iz sela ju je donio na ramenu, a stigavši na njivu objesio ju jeoko vrata pomoću dovoljno dugačkog užeta da rukom može vaditizrnje koje razbacuje po njivi.

U vrijeme Ramsesa plug je još uvijek priprosto oruđe, kakvo suizumjeli prvobitni orači. Čak se ni u kasnijem razdoblju nije bitnoizmijenio. Jedva je dostatan da malo prorahli veoma mekano tlo, nakojemu nema ni korova ni kamenja. Dvije okomite ručice povezane prečagom nastavljene su na nadjel, o koji je pričvršćen kovan ilimožda i drven raonik. Gredelj se nalazi među ručicama i dopire donadjela, za koji je vezan konopcem. Na drugom kraju gredelja pričvršćena je poprečna greda, koja se stavlja na vrat paru teglećihživotinja koje vuku plug i veže im se za rogove.

Za oranje služe krave, nikada volovi. S obzirom na to da sumalene, zaključujemo da taj posao nije zahtijevao od njih posebnusnagu. Zna se da krave koje služe za vuču ne daju mnogo mlijeka.Bilo je, dakle, dosta krava i za potrebe potrošača mlijeka i za oranje.Volovi su se čuvali za pogrebe, pri kojima su vukli sarkofage. Vuklisu i goleme kamene blokove. Kravama se oralo zato što su biledovoljne za taj posao. To što su pri tom davale manje mli jekabilo je tek privremeno, te se zbog toga nijeodustajalo od takve njihove primjene.

Obično su bila po dva orača. Najzamornijiposao obavljao je čovjek koji je držao ručicepluga. Pri polasku držanje mu je uspravno, samo

jedna ruka počiva na plugu, a drugom pucketabičem. Čim krave krenu, savija se u pasu,objema rukama hvata ručice i svom se težinomupire u plug. Njegov drug samo vodi zapregu,no umjesto da se kreće ispred nje hodajućinatraške, stupa po strani u istom smjeru.Katkad je taj drug gol dječak s pramenom kosena desnom obrazu, koji nosi košaricu.Premalen je da bi

12 Orbiney, II, 2.13 Tako se postupalo već u doba Stare države:

Montet, Vie privee,

»Prinesimo ljevanicu božanstvu Ša (zaštitniku loze),neka nam i slijedeće godine da obilje grožđa.«10

Stari Egipćani nisu bili nezahvalni, nego su dalekovidnoiskorištavali naklonost boga što su je zaslužili pobožnošću, molećiga da im se opet smiluje. Ponekad se pokraj kace može uočiti zmijaraširene šije, spremna za napad. Na glavi joj možebiti sunčani krug među rogovima, kakav noseIzida ili boginja Hator, a sklonila se u kakavelegantni naos, ili joj je miliji papirusov guštik.Pobožne su ruke pred nju na stolić postavilehljebčiće, glavicu salate i rukovet lopoča, a

pokraj stolića dva kaleža. Ta je zmija gla-vomboginja Renutet, zaštitnica berbe i žetve, o kojojsu ovisile i žitnice, odjeća, grožđe i podrumi.Njezina glavna svetkovina padala je početkomgodišnjega doba šemu, kada je započinjala ižetva. Vinogradari su je svetkovali pred kraj

IV — ORANJE I SJETVA

U doba Ramsesa poljoprivreda i dalje počivana uzgaja-nju žitarica. Polja ječma i pšenicenizala su se od močvara Delte sve do katarakta.Staroegipatski seljaci bili su u prvom reduratari. Dok je Egipat kroz četiri mjesecagodišnjega doba akhit bio poplavljen, nisu imalimnogo posla, no čim se Nil povukao u korito,valjalo je dobro isko-ristiti vrijeme dok serazmekšana zemlja još dade lako obraditi. Navelikim slikarijama s prizorima oranja, bare udrugom planu ukazuju na to da nisu ni čekali dase Nil sasvim povuče. Jedino se pod tim uvjetomnije trebalo pristupati prethodnoj obradi tla,kako se radi u evropskim zemljama. U takav jetrenutak autor pripovijesti o dva brata smjestiopočetak radnje. Stariji brat kaže mlađemu:»Pođimo spremiti zapregu za oranje. Zemlja jeizašla iz vode. Ti ćeš poći u polje sa sjemenjemda počnemo orati sutra zorom.« Tako reče on.Mlađi brat poslušno pođe da obavi sve pripremeo kojima je govorio stariji. Kad je sutradansvanulo,



56 111

rukovao bičem ili batinom. Zapovijeda životinjama jedino povicima. Ponekad sije oračeva žena.

Ti dugi radni dani ne prolaze uvijek bez nezgoda. Dva brata iz priče potrošila su zalihu sjemena. Bitau se mora žurno vratiti kući.Drugdje zna doći do neugodnosti kakve je predvidio onaj pisar kojinije volio zemljoradnju. Na primjer, krava se o nešto spotakla i pala.Gotovo je slomila gredelj i za sobom povukla i drugu kravu. Gonič je pritrčao, oslobodio jadnu životinju konopaca i pridigao je. Malozatim, zaprega će opet poći kao da ništa nije ni bilo14.

Iako je egipatski krajolik jednoličan, nekada je, kao i danas, tu monotoniju razbijalo podosta

drveća. Široka sikomora, avokado, tamaris,čičimak i balanit prošaravali su zelenim pjegamacrnilo uzoranih njiva. To je drveće davalosirovinu za izrađivanje ratarskog oruđa. Unjihovu se hladu mogao odmoriti ratar, koji je,čim bi stigao, o grane sikomore objesio mješinu,koju je navraćao pomilo-vati s vremena navrijeme, uz deblo postavio košaru s hra-nom ivelik porozni ćup svježe vode. Kada dođe čas damarva malo predahne, ratari razmjenjuju misli:»Svježe je. Marva dobro vuče. Nebo je bašonakvo kakvo želimo. Na posao za našegakneza!« Knez Paheri upravo je došao da vidikako odmiče posao. Silazi s kola dok konjušarpridržava uzde i smiruje konje. Jedan ga je oračspazio i upozoruje svoje drugove: »Požuri se, tiprvi, zapovijedaj kravama. Knez će zastati da

nas gleda.« Kod Paherija nije bilo dosta krava zasve plugove, pa je postojao strah da će sezemlja sasušiti ako se bude čekalo još koji dan.Četiri se čovjeka uprežu u plug umjesto krava.Tješe se u teškom poslu pjevajući: »Radimo mi,evo nas. Ne boj se za njivu. Lijepa je!« Gonič,inače semit, koji bi mogao poput svojih drugovabiti bivši ratni zarobljenik zadovoljan sudbinom,odgovara šaleći se: »Dobra ti je ova, mali moj!Divna je godina kad ne naiđe nikakva nepogoda.Gusta je trava pod telićima. Bolja ti je odsvega!«15

Uvečer poljodjelci isprežu marvu i osvježuju je blagim riječima i

Dajmo im da jedu, samo hitro.«16 Stoka se sakuplja ustado i tjera prema selu. Orači tovare na leđasvoje plugove. Ako ih ostave na njivi, nijesigurno da će ih opet naći. Kao što kaže pisar:»Neće je (ormu) naći na mjestu. Čitava će je tridana tražiti. Pronaći će je u pra-šini, ali nećeviše biti kože na njoj. Oglodat će je vukovi.«17

Plug nije bio jedino oruđe kojim se zagrtalo sjeme. Već premavrsti tla, mogao se upotrebljavati i pijuk ili bat. Pijuk nije bio ništamanje priprost od pluga. Sastojao se od drška, drvene letve i prečage. Podsjećao je na veliko slovo A nejednakih krakova. Pijuk

se troši još brže od pluga, te je ratar noć provodiopopravljajući ga. Pomisao na to nije pobuđivaladobro raspoloženje: »Moram uraditi više odgospodarova posla, veli jedan radnik. Tišina!«Drugi mu odgovara: »Požuri se, prijatelju.Oslobodi nas ne trateći vrijeme!«18

Na poljima koja su bila dugo pod vodom nije bio potreban ni tajtrud, nego je bilo dovoljno da se, posijavši sjeme, pusti da ih pregazineko stado. U tu su svrhu goveda i magarci bili preteški. U starijavremena taj se posao prepuštao ovcama. Pastir bi uzeo u ruku malohrane i nudio je ovnu predvodniku, za kojim se onda kretalo cijelostado. Iz nama nepoznatih razloga u Novoj državi radije su seupotrebljavala krda svinja, kakva je u tom poslu vidio Herodot19.

Zaoravanje sjemenja pobuđivalo je u Egipćanasumorne, ili bolje reći grobne misli. Grci suzamijetili da su ovi u doba sjetve održavaliobrede srodne onima koji popraćuju pogrebe i

dane korote. Neki su takve običaje smatralineumjerenima, dok su ih drugi opravdavali20.Nama dostupni faraonski dokumenti na temeljukojih sam opisao poslove što su se obavljali ugodišnjem dobu perit sadržavaju tek nešto tragovatih obreda. Pastiri koji stižu na oranicu vodećistada počinju pjevati žalopojku i nastavljaju jesve dok ovce gaze klasje razbacano po gumnu:

16 Petosiris, 13.17 Bibl aeg., VII, 104 (Pap. Lansing).18 Paheri, 3.19 Herodot, II, 14; Wr. Atl,

20



112 57 Egipat 113

Pastir je u vodi med ribamarazgovora sa somom

s mrmorom se pozdravlja Zapade! gdje je pastir, gdje je zapadni?21

A. Moret je prvi izrazio sumnju u to da ta pjesmica nije ništadrugo doli tek pošalica kojom ratar žali pastira što mora gacati po

blatu. Naime, ribe ne žive u blatu, a još manje na osušenome gumnugdje je nagomilano klasje. Taj pastir sa zapada nije nitko drugi nego

praiskonski utopljenik Oziris, kojega je Set raskomadao i bacio u Nil, gdje su mu ribe pojele spolne organe. Prema tome,zemljoradnici su prilikom sjetve i vršidbe spominjali boga koji jesmrtnicima podario korisne biljke i kojega su tako poistovećivali snjima da su često prikazivali kako iz njegova mrtva tijela raste žito idrveće.

Herodot prostodušno smatra da je poslije oranja i sjetve ratar mogao skrštenih ruku čekati žetvu. No, da je činio tako, teško da biubrao kakvih plodova, jer čak ni u Delti nema toliko kiše da sezemlja ne bi morala navodnjavati. Osobito bi se u Gornjem Egiptu

polja veoma brzo sasuši-la, a žitarice uvele, poput ječma uOzirisovim vrtovima kada je bio prepušten samome sebi.

Navodnjavanje je dakle bilo neizbježno. Na to Mojsije podsjeća svojnarod, ukazujući mu na prednosti koje ga očekuju u Kanaanu: »Jer zemlja u koju ideš da je zaposjedneš nije kao zemlja egipatska izkoje ste izašli, gdje si, posijavši sjeme, morao svoj usjev svojomnogom natapati kao što se natapa povrtnjak. Zemlja u koju idete da

je zaposjednete zemlja je bregova i dolova, i natapa je daždnebeski.«22*

Na temelju toga odlomka neki su zaključili dase voda dizala do razine njiva nekom spravomna nožni pogon, no pisani i slikovni dokumentine upućuju na postojanje takve naprave.Vjerojatnijim se čini da su splavničari koji suravnali ustavama na jezeru Meris ove otvaralikada je ratarima bila potrebna voda. Tadasu se punili

21 Montet, Vie privee, 191; Montet, La mise a mort dudieu enEgypte, Pariz, 1927, 33—35.

22 Petoknjižje, 11, 10—11.* Pr evo S v a Gru a, Biblija, Petoknjižje,

-

kanali. Zatim se voda đermima ili, sa mnogo višenapora, vedricama nalijevala u jarke. Ovi su seredom otvarali i zatvarali, kopali su se novi,gradili su se nasipi, i sve to nogama, budući dana jednoj tebanskoj slici vidimo kako radnicinogama mijese glinu za proizvodnju grnčarije.

V — ŽETVA

Kad je žito počelo žutjeti, seljak je sa zebnjom gledao kako su muse po njivama razmiljeli njegovi prirodni dušmani, gospodari ili

predstavnici gospodara praćeni jatom pisara, mjernika, službenika ioružnika, koji su ponajprije dolazili promjeriti zemljište 23. Zatim suvaganom mjerili žito, a možemo sasvim točno znati što je sve seljak morao dati predstavnicima riznice ili upraviteljima hramatakvoga boga kakav je bio Amon, koji jeposjedovao najbolje obradivo tlo u zemlji.

Zemljoposjednik ili njegov predstavnik pošao je od kuće veoma rano. Sam upravlja kolima,čvrsto uhvativši uzde. Sluge ga slijede pješice,noseći sjedala, hasure, vreće i sanduke, sve štoće biti potrebno mjeračima pri poslu, pa i mnogoviše. Brojna kola već stoje u hladu pod drvećem.Iznikavši tko zna odakle, o njima se brine mnogačeljad, ispreže konje, veže ih uz drvo, donosi imvodu i krmivo. Drugi sklapaju policu za triporozna ćupa s vodom. Iz san-duka vadehljepčiće, razna jela, pa čak i pribor za pranje.Kočijaš se smjestio u hladu i zaspao, znajući damože računati na nekoliko sati mira. Gospodarse već nalazi s mjernicima. Obukao je svečanoruho, uzeo vlasulju, košulju kratkih rukavautegnutu pojasom iznad pregače, ogrlicu, štap ižezlo. Na noge je nazuo sandale, a listove za-štitio od bodljikave trave nazuvcima s oputama.Pomoćnici su se zadovoljili samo pregačom.Poneki nosi ipak i sandale. Mnogi hodajubosonogi. Kod Menne su i mjernici na pregačeobukli košulje kratkih rukava i nabranu suknju.Dohvatili su svoje potrepštine, svitke papirusa,

ločice vreće i torbe odakle će izvaditi



114 8* 58

pisaljke, strukove konopa i kolčiće duge tri lakta. Kad se radi naimanju boga Amona, koji je najbogatije i najgramžljivijesteroegipatsko božanstvo, uže je omotano oko komada drva, na koji

je nataknuta ovnujska glava, jer je ovan sveta Amonova životinja.Glavni mjernik pronalazi jedan međaš. Pozivajući za svjedoka

velikoga boga koji je na nebesima, utvrđuje da se međaš nalazitočno na svome mjestu. Stavlja na nj že-zlo slično amblemutebanskog noma, dok drugi odmataju i napinju konop. Djeca mašurukama kako bi poplašila prepelice, koje nadlijeću već oteščaloklasje. Bilo je krivo pretpostaviti da taj posao privlači samoneposredno zainteresirane. U blizini onih koji rade natisnula se

gomila radoznalaca i savjetodavaca. Mjernici bi se brzo zamorilikad im jedna uslužna djevojka ne bi donosila da štogod prigrizu,dok je u hladu sikomore već pripremljen obilatiji obrok.

Zemljoradnici su oko žetve i vršidbe imali nekoliko tjedana posla.Mjesno stanovništvo nije uvijek moglo biti dovoljno. Za državnadobra i imanja glavnih bogova upošljavali su se putujući radnici,koji su najprije počinjali na jugu. Kad su tamo bili gotovi, samo im

je trebalo krenuti malo sjevernije, pa da nađu polja spremna zažetvu. Kad je već žito u Gornjem i Srednjem Egiptu bilo

požnjeveno, u Delti je žetva tek počinjala. Postojanje takvih poljoprivrednih radnika koji su išli na tlaku iz kraja u kraj potvrđuje jedna naredba Setija I, koji je od te obaveze oslobodio ljudstvosvoga tisućuljetnog hrama u Adibu24.

Žeteoci su klasove želi srpom na kratkoj dršci,koja je dobro ležala u ruci. Sječivo je bilo uzdržak dosta široko, a na kraju se sužavalo ušiljak. No, nisu nastojali rezati vlati što bliže tlu.

Žetelac se jedva malo pognuo, uhvatio lijevomrukom dobru rukovet, odrezao je nešto ispodkla-sa i položio na zemlju, ostavljajući na mjestutako potkresane vlati. Za žeteocima su išle ženei sakupljale klasove u košare, koje su zatimnosile na rub njive. Poneka je žena nosila izdjelicu u koju je sakupljala po tlu rasuto zrnje.Malo je vjerojatno da je slama naprostoostavljana na polju, no o tome ne znamo ništapouzdano. Ponekad na slikama vidimo isamoga

24 Bibl. aeg., IV, br. 4 i J. E. A., XIII, 193 i dalje.

vlasnika kako žanje i sakuplja klasje. Pri tom nije čak ni svukaolijepu bijelu haljinu sa sitnim naborima. Čovjek bi pomislio da jesamo započinjao posao i da ga je zatim vrlo brzo prepuštao pravimžeteocima. U stvari slikar je prikazao prizor iz budućega života nanjivama Ialua, gdje ničega ne manjka, no gdje svatko sam moraobrađivati svoj vrt25. U pravilu, vlasnici su samo prisustvovali žetvi.Tako čini i Menna, sjedeći na stolici s ukrštenim nožicama u hladusikomore, dok mu se nadohvat ruke nalazi svakovrsna okrepa.

Posao je otpočinjao u ranu zoru i primicao se kraju tek uvečer. Na podnevnom suncu žeteoci su zastajali s vremena navrijeme, stavljah srp pod pazuho i praznih po koji vrč: »Daj

mnogo za seljaka, meni daj vode da ugasim žeđ.«

26

U starijavremena žeteoci su imali i većih prohtjeva: »Piva, veli jedan,onome tko žanje ječam« (ječam, beša, od Ikojega se vari pivo27).Tko zastajkuje suviše često zaslužit će nadglednikovu opomenu:»Sunce žeže, pa što? Slaba nam korist od tvojih ruku! Jesi li složio

bar jedan snop? Ne zaustavljaj se da piješ današnji dan prije negoodvališ posao!«

Dok se žeteoci muče i kinje, nekolicina ljudi ostala je poddrvećem i glave spustila na koljena. Tko su ovi? Radnici koji suizmakli nadzoru, radoznalci, ili osobne sluge gospodareve, kojičekaju da ovaj završi nadgledanje? Vidimo također i glazbenikakako je sjeo na vreću i puše u dvojnice. To nam je stari poznanik, jer

je u grobnici Tija, koja potječe iz Stare države, jedan glazbenik sasviralom dugom dva lakta slijedio red žetalaca. Jedan se žetelacustobočio pred njim udarajući dlanom o dlan, ne ispustivši pri tomesrp, te pjeva pjesmu o volovima, a zatim još jednu, koja počinjeovako: »Pođoh na put!« Nadglednikova je strogost, dakle, bila više

prividna nego stvarna. Kod Paherija nema svirača, no žeteoci samiimproviziraju pjevani dijalog: »Lijepa li dana! Izađi iz zemlje. Dižese sjeverac. Nebo radi za naša srca. Volimo ovajposao.«

Oni koji paljetkuju ne čekaju da čitava njivabude požnjevena, nego pabirče ostavljenoklasje ili prose za malen dodatak. Većinom

25 Wr. Atl., I, 14, 19.26 Petosiris, natpis 52.27 Montet, Vie privee, 202.



116 59

kroz omče su provlačili motku dugu četiri do petlakata, i učvršćivali je čvorom. Dva su čovjekamotku upravo podigla na ramena i sada nosevreću prema gumnu pjevajući, kao da želepisaru dokazati kako im sudbina nije ništa lošijaod njegove: »Sunce bije u leđa. Platit ćemobogu Šuu za ječam ribom!« Neko salijetalo pravise kao da se brine da će nosače, ako se nepožure, zahvatiti poplava: »Hitro, hitro! Pružitekorak, jer voda nadolazi. Već nadire u sno-pove!« Svakako pretjeruje, jer će se prvinagovještaji poplave pojaviti tek za dobra dvamjeseca.31

Tek što su prošla ta dvojica nosača, nastupa nov par. Jedan se odnjih bakće s vrećom, dok drugome motka tare rame. Ovaj kao danastoji malo usporiti, jer kaže: »Motka mi klizi s ramena. O, srcemoje, kako li me žulja!«

Stigavši na dobro utabano gumno, prosipaju klasje po tlu. Kada jesloj žita dovoljno debeo, na gumno stupaju volovi i ljudi oboružani bičevima ili vilama. Dok volovi gaze u mjestu, ljudi neprestanovilama rastresuju klasje. Zbog vrućine i prašine taj je posao veomamukotrpan. No, govedar podvikuje volovima: »Gazite, gaziteza sebe! Slama vam je hrana, zrna sugospodarova. Samo čilo! Svježina je!« Svremena na vrijeme poneki vol sagne ogromnuglavu i zahvati ustima što nađe, malo slame ilizrnja, no nitko mu to ne zamjera.32

Pošto su volovi odvedeni, žito se vilama već djelomično moglo

odvojiti od slame. Trunje lakše od zrna ostaje na površini, te ga jemoguće većim dijelom odstraniti metlom. Za dalje čišćenje uupotrebi je oruđe nalik na ispolac. Radnici se laćaju ispolaca, puneih zrnjem i propinju se na nožne prste dižući ruku što više mogu,zatim polako prosipaju žito tako da vjetar odnosi pljevu33.

Kad je zrnje očišćeno, nastupa trenutak zapisare, koji dolaze sa svojim potrepštinama, i zamjerače koji su ponijeli mjerice. Teško onomseljaku koji je prikrio dio lje-tine kao i onomekoji, čak ako je i pošten, nije u stanju ljudimaod zakona predati sve ono što su ovi

31

su to žene i djeca. Jedna žena pruža ruku uz riječi: »Daj mi samo jednu pregršt. Stigla sam tek predvečer. Nemoj biti zao danas kao jučer!« Tako umoljeni žetelac odvraća pomalogrubo: »Bježi odavde s tim što si nakupila uruku. Zbog toga te mogu otjerati.« U veomadavna vremena vladao je običaj da se žeteocimana kraju žetve prepusti onoliko ječma ili pirakoliko su mogli požnjeti u jednom danu. Taj seobičaj održao i u faraon-sko doba. Kada sužeteoci kod Petozirisa radili za račun gospodara,govorili su: »Ja sam dobar ratar koji svome

gospodaru nosi žito i puni mu snagom rukusvojih ambare za nerodne godine, i travom slivada kada dođe akhit.« A kada bude njihov red:»Neka je dvostruko sretan onaj kome tako rodi ovajdan u polju. Seljaci nam prepuštaju plodove svogarada!« Druga skupina izjavljuje da je plaća, doduše,slaba, ali da ju je ipak vrijedno uzeti: »Za snopićdnevno ja tek radim. Potrudiš li se i žanješ za taj jedansnop, obasjat će nas zrake sunca i pozlatiti namtrud.«28 Iz straha od kradljivaca i da pticama nebude prepušten prevelik dio, ljetina se skuplja iodvozi onako kako napreduju žeteoci. Umemfiskom kraju prenosi se na magarcima. Podvodstvom goniča, čopor magaraca stiže u kasuuzvitlavši oblak prašine. Snopovi se stavljaju ubisage spletene od uža. Kad su obje polovicepune, na njih se naslaguje još snopova, koji sevežu konopcima. Magarci odnose teret, pred

njima nestašno skakuću i jurcaju na sve stranemagarčići, a za njima idu goniči, šale se ili ihgrde vitlajući batinom: »Donio sam četiri ćupapiva!« »A ja sam s magarcima prenio 202 vrećedok li ti sjedio.«29

I u Gornjem su Egiptu u upotrebi bili magarci 30, no ljetinusu ponajčešće dopremali ljudi. Možda je upravozato da se taj posao ne bi duljio unedogledpreovladao običaj da se klasje odreže priličnovisoko i da se slama ostavlja. Nosači su imalimrežaste vreće drvenog okvira sa po dvije omčeza nošenje. Kad je vreća bila tako popunjena dau n u više ni e stala ni edna edina rukovet



60 119

mjesecu godišnjega doba šemu36. Od najvišega donajnižega, svi su zahvaljivali bogovima, posvemašnimgospodarima, i iščekivali s uzdanjem novupoplavu, s kojom će se nastaviti ciklus poljo-privrednih poslova.

VI — LAN

Lan je bio visok i gust. Čupao se obično u cvatu. Na obojenimslikama u Apujevoj i u Petozirisovoj grobnici vlati lana završavajuse plavom točkom. Među njima raste i različak 37.

Da bi iščupao lan, ratar je odvajao jednu rukovet, obuhvaćao jeobjema rukama, i to dosta visoko, pazeći da ne slomi stabljike.Zatim je rukovet okrenuo odozgo nadolje, kako bi otresao zemlju iujednačio vlati s donje strane. Ubrane strukove slagao je po tlu, jedne u ovom, a druge u onom smjeru, tako da je dobivao snopiće sacvjetovima s obiju strana. Ove je vezivao po sredini vezicom koju je pravio na licu mjesta od nekoliko žrtvovanih vlati. Znamo da suvlakna ljepša i otpornija kada se lan čupa prije nego što sazri.Uostalom, jedan tekst doslovno kaže da se postupalo upravo tako.Međutim, valjalo je jedan dio ostaviti i za sjeme, nesamo radi slijedeće sjetve, nego i u ljekarničkesvrhe.

Muškarci snopove nose na ramenima, a djecana glavi. Sretni vlasnici magaraca pune bisage izdušno upozoravaju goniča da pazi da se teretne raspe. Na odredištu nosači nalaze čovjekakoji već mlati svoj snopić lana o ukošenu dasku.Dovikuju mu: »Požuri, što pričaš toliko, starče,ljudi s polja već hrle ovamo!« A starac odvraća:»Doneseš li mi ih i 1.109, sve ću ih izgrebenati!«Ruddiditina služavka, nesumnjivo na poticajnekoga zloduha, pošla je svome bratu upravo utrenutku kada je ovaj bio zaokupljen takvimposlom i ispričala mu tajne svoje gospodarice.No, u zao čas. Ubrzo se pokajala, jer je mladić uruci imao baš ono što mu je bilo potrebno dakazni takvu brbljavost38.

36 Gauthier, Les fetes de dieu Min, 225.37 Mem. Tyt., V, 30; Wr. Atl., I, 19, 442 Le en, at.r. 50 , 193,

predvidjeli promjeravajući njive. Bacit će ga na zemlju i izbatinati, aočekuju ga možda i gore nevolje. Radnici napuštaju gumno nosećimjerice pune žita, prolaze ispred pisara i ulaze u dvorište ograđenovisokim zidom, gdje su se u nebo ustremili silosi. To su građevine uobliku glave šećera, veoma brižljivo obmazane iznutra i bijelookrečene izvana. Pomoću ljestava penju se do prozora, kroz kojiredom prazne mjerice. Kasnije će oni kojima ustreba žita praznitisilos kroz vratašca pri dnu.

Sve u svemu, ti mukotrpni poslovi odvijaju se u veselju. Ponekiudarac batinom lako se zaboravlja. Felah je na njih, uostalom,obikao. Tješio se pomišlju da u njegovoj domovini batina ne štedi

mnogo ljudi i da se spušta i na leđa mnogo nježnija od njegovih.Psalmodistove riječi mogu se primijeniti i na stare Egipćane: »Onikoji siju u suzama, žanju u pjesmi. Išli su plačući noseći sjemesjetveno: vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje.«34*

Kada se zrnje zaoravalo u zemlju, pjevale suse žalopojke božanskom pastiru. Sada jedopušteno veselje, ali i bogovima valja prinijetinjihov dio. Dok se vijalo žito, radnici na tomposlu stavljali su se pod okrilje čudnog idola,polumjesečastog, u sredini zadebljanog oblika35.U naše dane seljaci iz El Fajuma u doba vršidbenavrh kuće stavljaju ili vješaju o vrata nekakvulutku sačinjenu od klasja, koju zovu aruseh,nevjesta. Prinose joj na dar pehar, jaja i kruh. Nijesasvim isključeno da je i taj polumjesečasti idol bioneka vrsta »nevjeste«. No, zemljoposjednici su moralibogi-nji zmiji Renutet, koju smo već sreli kako je

štuju vinogradari, prinijeti daleko znatnijedarove: snopove žita, perad, krastavce,lubenice, hljebove i razno voće. U Siutu je svakinapoličar lokalnome bogu Upuajtu prinosio nažrtvu prve plodove ljetine. Lokalna su božanstvavjerojatno svagdje primala takve darove. I sam je kralj prinosio snop žita Minu, bogu plodnosti,pred očima okupljenoga naroda u tokusvetkovine što se slavila u prvom

34 Psalam 126, 5.* Prijevod Filiberta Gasa, Biblija, Psalam 126,

Stvarnost, Za-greb 1968; op. prev.



61 121

VII — ŠTETOČINE I NEPOGODE žele prepelica41. Mora da je ratarska obitelj veomacijenila te ptice. Nisu bile mrske ni bogovima.Na primjer, u doba Ramsesa III. sam je Amondobio na dar 21.700 prepelica42. To je otprilikešestina ukupnog broja raznih ptica koje je tajbog dobio na dar u to vrijeme.

Znamo već da su ljetini prijetile razne opasnosti. Kad se ječamuklasao a lan procvjetao, munje i tuča obarali su se na polja pocijelom Egiptu, kao i na ljude i životinje. To je bilasedma rana, no kako se faraonovo srce nijesmekšalo, jer su pšenica i strvno žito bilipošteđeni budući da dospijevaju kasnije,sjeverni je vjetar donio ob-lake skakavaca, kojisu uništili sve što je tuča poštedjela. Sve što jebilo zeleno na drveću potpuno je iščezlo. Protivtakvih nedaća seljak je mogao zazvati samosvoje bogove, a u prvom redu božanstvoskakavaca. No, mogao se uspješno braniti protivdviju vrsta štetočina koje su harale vrtovima uproljeće i jesen, a to su vuga, ženu, i modra kre ja,susrut 39. Ovih inače korisnih ptica, jer uništavajukukce, valja se čuvati, budući da veoma rado jedu iplodove. Umjetnici ih prikazuju kako lepršaju okovoćaka. Lovci su ih uspijevali hvatati razapevši okokrošanja velike mreže, koje su na krajevimapridržavali kolci. Te mreže nisu sprečavale ptice daposjedaju po drvetu. Kad ih se dovoljnonakupilo, prišuljala bi se djeca i oborila kolčeve.Mreža je zatvorila drvo i zarobila njegovepernate goste. Lovci su se uvukli u taj laganizatvor i brali ptice poput voća, trpajući ih ukrletke. Osim toga, služili su se i zamkama naoprugu, koje su poznate i omiljele još od

najdrevnijih vremena.40

U doba svoje selidbe, u Egipat su u golemim jatimastizale i prepelice. Toliko su bile umorne da ih jebilo sasvim lako oboriti. Lovac je, naravno,nastojao hvatati zdrave ptice. Jedna slika što sečuva u Berlinskom muzeju predstavlja šestoriculovaca sa mrežom sitnih oka, razapetom načetvrtast okvir. Pažnju privlači njihova odjeća.Obuli su sandale da im strnjike ne izbodu noge,a oko tijela omotali bijele marame. Kad jatoprepelica nadleti požnjevenu oranicu, lovci senaglo pokažu i počnu mahati maramama dapticama utjeraju strah u kosti. Ove odustaju od

VIII — STOČARSTVO I PERADARSTVO

Egipćani su u početku dosta dugo tražili koje suživotinje najpogodnije za pripitomljavanje.Čovjek i pas združili su se u lovu. Govedo imagarac pokazali su se sposobnim zaprenošenje tereta. Ovčju vunu cijenili suBeduini, dok su je se Egipćani žacali upotrijebitine samo za mrtvace, nego i za žive osobe. Ovcisu pretpostavili kozu. Osim tih životinja, koje su,kao i svinju, brzo pripitomili, Egipćani su lovili iuzgajali u vrtovima gazele, jelene, raz-novrsneantilope, orikse, bubale, kozoroge, pa čak i od-vratne hijene43. Još u Srednjoj državi namjesnik Oriksova noma uzgajao je u svojim stajamanekoliko primjeraka vrste po kojoj se i zvalanjegova oblast. U Novoj državi takvih pokušajaviše nije bilo. Jednome su učeniku upućeneovakve riječi: »Gori si od pustinjskog bubala kojiživi stalno u trku. On se ne da naučiti oranju. Neumije gaziti žito na gumnu kako je red. Živi od

onoga što čine goveda, no ne spada međunjih.«44 Većina stočara i peradara držala se,dakle, pravih čovjekovih prijatelja: konja,goveda, magarca, koze, ovce, svinje, guske ipatke45. Devu su poznavali samo stanovniciistočnog dijela Delte. Pijetao i kokoš pojavili suse tek kasnije. I drugim se životinjama, naravno,poklanjala pomna i katkad ganutljiva pažnja, nouglavnom po hramovima i u vjerske svrhe. Ovdjegovorimo samo o poljoprivrednom uzgojudomaćih životinja.

41 Wr. Atl., I, 33 (Berlin, br.



62 123

Konj je bio doveden u Egipat dosta kasno, tek u doba Ramsesa, te je unatoč danku što su ga morali plaćati azijski narodi bio malorasprostranjen46. Doduše, Huj je posjedovao posebnu staju zagoveda i posebnu konjušnicu, no Huj, kraljevski sin iz Kuša, bio jeu državi vrlo uvažena ličnost47. Spadao je u malen broj povlaštenihkoji su sjedali u kola kada su bili pozvani na dvor. Kada su odlaziliu šetnju ili u obilazak imanja. Vlasnici konja nisu se baš odvaživalina to da ih uzjašu. Koliko znamo, staroegipatski umjetnici prikazalisu jahača svega dva-tri put48. Beduini su, naprotiv, bili poduzetniji.Kada u ratu borna kola više nisu mogla voziti, isprezali su konje,sjedali im na leđa i nestajali u galopu. Na pašnjacima konji nisu pasli zajedno s ostalom stokom.

Staja za goveda obično je smještena u blizini gospodarova stana ižitnice u istom okolu. U njima spavaju i govedari, kako bi čuvalistoku od lopova i timarili je odmah ujutro. U tim skromnimnastambama od blata, crnim izvana i iznutra, uredili su kutak ukojem spravljaju večeru i drže namirnice. Noseći teške tovare, iduispred ili iza stada. Da bi im bilo lakše, razdijelili su tovar odćupova, košara i sanduka na dva dijela i objesili ih o obramnicu.Kad imaju samo jedan zavežljaj, nose ga o štapu na ramenu. Takoživi i Bitau, no Bitau je kršan momak. Žene ga rado gledaju. Inače, pastiri su većinom jadničci ispijeni teškim radom, često oćelavjeli iobradatjeli, ponekad trbušasti, a ponekad stravično mršavi, nerijetkoi pravi bogalji. U jednoj grobnici u Meiru nesmiljeni ih je slikar pri-kazao bez ikakva uljepšavanja49.

Život im nije bio jednoličan. Kad je pastir voliosvoju stoku, neprestano joj je nešto govorio.Poznavao je mjesta gdje raste trava koja joj sesviđa i vodio je tamo. Stoka je to osjećala iuzvraćala im

46 Ramses III. je nastojao da unaprijedi egipatskostočarstvo:»Učinih za tebe (Amona) stada na jugu i na sjeveru, svolovima iperadi i sitnom stokom na stotine tisuća, snadstojnicima goveda,pisarima, nadstojnicima roga i mnogim pastirima zanjima.« (Pap.Harris, I, 7, 9). Oriks je dar koji bog uvijek rado prima,a Ramsesšalje lovce u pustinju da hvataju žive orikse (Pap.Harris, I, 28).

47 Th. T. S., IV, 8.

skrb rastući, toveći se i dajući mu mnogo teladi. Katkad bi pastiruučinila i stanovitu malu uslugu.

Prolazak kroz močvaru uvijek je predstavljao opasnost. Tamokuda čovjek i odrasle životinje sigurno gaze može se utopiti malenotele. Zato ga pastir zna zgrabiti za sve četiri, natovariti na leđa iodlučno zagaziti u vodu. Mati ih slijedi razrogačenih očiju od straha.Druge je krave ne ostavljaju samu. Pametni i mirni volovi stupajunaprijed u lijepome redu, okruženi ostalim pastirima. Ako je vodaduboka, u blizini trske i papirusa valja se pribojavati krokodila.Pastiri iz drevnih vremena znali su koje riječi treba izgovoriti pa dase dušmanin pretvori u bezopasnu biljku ili da oslijepi 50. Rekao bih

da se ta vještina s vremenom nije izgubila, no kasniji dokumenti onjoj šute. U jednom grobu u El-Beršehu sačuvana je pjesmica nekog pastira, koji je prošao kroz mnoge krajeve: »Podbadali ste goveda pomnogim stazama. Pijesak ste gazili. Sada travom hodite. Hrana suvam biljke vlasaste. Siti ste. Zadovoljni u tijelu.«51 Kod Petozirisagovedar nadijeva svojim kravama pjesnička imena, Zlatna, Jasna,Lijepa, kao da su otjelovljenja boginje Hator, koja posjeduje sve teepitete52.

Osim gonjenja stada, glavne prigode u kojima govedar može pokazati svoju vještinu i predanost jesu parenje blaga, oteljivanje i borbe bikova. Ako ne uspije, jao njemu. Ako krokodil ugrabi tele,ako lopov ukrade vola, ako neka pošast desetkuje stado, nemaraspravljanja. Krivca će poleći na zemlju i izbatinati53.

Dobar postupak protiv krađa bilo jeobilježavanje goveda. Tako se radilo osobito naAmonovim gospodarstvima, kao i na posjedimadrugih velikih bogova i kraljevskim imanjima.

Krave i telad skupljeni su na pašnjaku, agovedari ih jedno po jedno hvataju lasom.Uhvaćenoj životinji sapinju noge i povaljuju jekao da je žele zaklati. Drugi za to vrijemeusijavaju željezni žig i zatim ga utiskuju nadesnu plećku. Naravno, tome prisustvujeneizbježni pisar sa

50 Montet, Vie privee, pogl. III.51 Newberry, El Bersheh, I, 18.52 Lefebvre, Petosiris, tekstovi 46, 48.53 Mem. Tyt., II, 12 (Pujemre); Wr. Atl., I, 264 (Anna).



63 125

svojim potrepštinama, a pastiri s dubokim poštovanjem ljube tloispred ovih predstavnika vlasti54.

Kada koze navale na šumicu namijenjenu sječi, sve zelenilonestane u tren oka55. Moraju se požuriti, jer je drvosječa već stigao.Već je odjeknula njegova sjekira, ali koze se i ne misle predati.Kozlići poskakuju unaokolo. Ni jarci ne gube vrijeme. No, tu jekozar, koji ponosno nosi štap sličan tebanskom žezlu, da sakupisvoje stado. O obramnicu je objesio poveliku vreću, a kao protutežana drugoj strani visi jare. Za pojas je zadjeo frulu, no nikakavTeokrit ih Vergilije nije opjevao ljubavi pastira i kozara naobalama Nila.

Živad se uzgajala u posebnim peradarnicima,koji su u Novoj državi ostali gotovo isti kao uStaroj. Ulazimo u dvorište ukrašeno stelom ikipovima boginje Renutet. S jedne strane nalazise suša puna ćupova i zavežljaja, u kojoj vidimoi vagu za žito. S druge je strane ograđen prostors barom u sredini. U njoj se kupaju ili joj uzrubove šeću guske i patke, dok im sluga donosiobrok zrnja56.

ogromni lates i jedva nešto manji kromis, te tahaka, koju je prirodastvor ila, kao što piše Maspero, u nastupu duhovitosti. Batensoda pliva nauznak. Takav joj se položaj toliko sviđa, da su joj se leđa posvjetlala a trbuh potamnio. Ženka nilskoga konja pronašla jemiran kutak da okoti mlado. Podmuklo je vreba krokodil, čekajućitrenutak da se domogne slasnog zalogaja, ukoliko se, jasno, umeđuvremenu ne vrati mužjak. Tada će nastati nemilosrdna bitka, ukojoj krokodil neće dobro proći. Nilski će ga konj zgrabiti svojimogromnim čeljustima. Neprijatelj uzaludno nastoji da ga ugrize zanogu. Ali, gubi ravnotežu i ubrzo će biti zgažen57.

Prema sjeveru, močvare su bile prostranije, a ševari papirusa

gušći. Staroegipatski naziv Delte, mehit, označuje istovremeno imočvaru obraslu papirusom. Taj jezik, inače bogat sinonimimaza sve što se nalazi u prirodi, posjedovao je i druge izraze koji suoznačivali močvare obrasle lopočima, ša, ili trskom, sekhet,močvare koje nastavaju ptice, iun, kao i bare što su zaostale nakon poplave, pehu. Močvare su bile pravi raj za lovce i ribare. U staromEgiptu gotovo se svatko s vremena na vrijemebavio ribarstvom i lovom po močvarama, čak ibudući pisari. Žene i djevojke pozdravljale sunjihovu vještinu i radosno odnosile kući ponekulijepu pticu, uhvaćenu živu. Dječaci su vrlo brzoučili vješto baratati bumerangom i harpunom.To je bila omiljela zabava u slobodnim časovima.No, na sjeveru je narod zaista živio od močvare.

Iz nje je dobivao ponajprije sirovinu za gradnjunastambi i za obavljanje zanata. Natrgavšidovoljno papirusovih stabljika, ljudi su ih slagaliu snopove i, pognuti pod teretom, polaganim ihkorakom, povremeno klecajući, nosili u selo.Zatim su ih rasprostirali po tlu i najprije biralistabljike od kojih se mogu praviti kolibe.Umjesto zidanica, ovdje su se kuće gradile odpapirusa i obmazivale blatom. Zidovi su im bilisasvim tanki. Blato je često otpadalo, nopukotine je bilo veoma lako ponovno zatvoriti.Od papirusovih vlakana plela su se užad raznedebljine, hasure, stolice i krletke, koje su seprodavale susjedima s kopna. Od užadi istabljika gradili su

57 Montet, Vie privee, c e o pog . I; Wr. Atl, I, 433 Br.

IX — STANOVNICI MOČVARA

Močvare prekrivaju velik dio nilske nizine. Kad se rijeka svakegodine povuče u korito, ostavlja za sobom na rubu obrađenihzemljišta velike bare, u kojima će voda ostati sve do kraja godišnjegdoba šemu. Po njima plutaju lopoči, uz obale rastutrska, papirus i drugo vodeno bilje. Papirusovo je ševarje ponekad tako gusto da kroz njega neprodire ni najmanji sunčev trak, a visoko takoda ptice što se gnijezde u krošnjastima cvastimane strahuju ni od čega. Vješti letači izvodezračne akrobacije. Jedna ženka leži na jajima.Nepomični ćuk čeka da se spusti noć. Međutim,neprijatelji pernatih stanovnika, cibetka i divljamačka, uspuzuju se uz stabljike sve do gnijezda.Otac i mati hrabro se bore protiv napadača dok mladunčad očajno pišti i lepeće još golimkrilašcima. Okretne ribe provlače se međustabljikama. Primjećuju se osobito cipli,somovi, mrmore,



64 127

iz mreže vraćajući se u slobodu. Ribar je mora ščepati u letu60. Zahvatanje ogromnoga latesa, kojemu se rep povlači tlom kada gadva ribara nose obješena o veslo, najpogodnija je sprava har-pun 61.Harpun je služio i za lov na nilskoga konja, no ribarski bi se harpunslomio kao igračka na golemoj životinji. U tu je svrhu valjalo imatičvrsto oružje što se sastojalo od željezne kuke nasađene na drvenokoplje i vezane konopcem o niz plovaka. Kada harpun pogodi cilj,drvena se drška slomi, ali kuka ostaje u životinji koja je nagnala u bijeg. Lovci tada brzo hvataju plovke i povlače konop da smanjerazmak. Nilski se konj ustremljuje na njih, otkriva čudovišnečeljusti, koje su u stanju smrviti i čun, no lovci ga umlaćujuharpunima62.

Lov bumerangom bio je prije razbibriga bogataša nego posaolađara. Apuj se smjestio u raskošnu barku u obliku divovske patke.Većina se lovaca, međutim, zadovoljava običnim papirusnimčamcima. Dobro je kada mogu ponijeti sobom nilsku gusku koja jedresirana da posluži kao vabac. Lovac baca bumerang, na jednomkraju izrezbaren u zmijsku glavu. Sprava i žrtva padaju na mjesto polaska. Hitro ih prihvaćaju lovčevi pratioci, njegova žena i djeca.Oduševljeni dječačić kaže ocu: »Kneže, uhvatio sam vugu!« Ali,neka divlja mačka ih je sama ulovila odjednom čak tri63.

Mrežom se moglo u jedan mah uhvatiti mnogoživih ptica. Takav je lov bio skupni sport.Članovi kraljevske obitelji i osobe visokogpoložaja rado su sudjelovali u njemu kaopredvodnici ili vrebači. U tu se svrhu naravnome terenu birala četvrtasta ili ovalnabarica ne duža od ne-koliko metara. Sa objestrane bare postavljala se po jedna pravokutna

mreža, tako da je čitavu prekriju kada se sklope.Valjalo je iznaći način kako da se dvije mrežezajedno naglo spuste, zatvarajući pod sobomptice što su se spustile na baru. Radi toga sulovci s lijeve i desne bare u tlo zabili po dvakolčića, o koje su pričvršćene mreže. Vanjskeuglove jedne povezali su uz debeo kolac

60 Wr. Atl., I, 250 (Horemheb); Mem. Tyt., V, 30 i 35(Apuj); Mem. Tyt., II, 65 (Pujemre); Montet, Vie privee,23—41.

61 Wr. Atl, I, 354, 117, 40, 343, 70, 294, 2, 183, 77;-

elegantne i praktične čamce, bez kojih se ne bi moglo ribariti niloviti. No prije nego što se pođe na divljač, valja iskušati pribor.Ovjenčavši se poljskim cvijećem i objesivši oko vrata lopoč, svakiulazi u čamac, kojim upravlja dugom, račvastom čakijom. Borbi prethodi međusobno često bezočno psovanje. Uskoro će početi pljuštati prijetnje, a zatim i udarci. Reklo bi se da će se zabava lošezavršiti, no svakome je cilj samo da prevali protivnika u vodu i damu prevrne čamac. Kada preostane samo jedan takmac, igra jezavršena. Pobijeđeni i pobjednici vraćaju se izmireni u selo danastave obavljati svoj posao, koji staroegipatski satiričar proglašavanajmukotrpnijim58.

Ribari koji odlaze na duži lov ukrcali su se u drvenu barku s jarbolom. Među konopima nategnute su uzice, na kojima se suširaskoljena riba. Neka ptica grabljivica sjela je navrh jarbola59.

Postojalo je mnogo vrsta ribolova. Pojediniribar sjeo je u čamac, ponijevši nešto hrane ipića, i potražio pogodno mjesto, gdje je bacaoudicu. Jedan poveći klarias zagrizao je u mamac,ribar ga pažljivo izvlači i umlaćuje maljem. U plitkojmočvari postavljaju se jednostavne vrše u oblikuboce, ali i dvodijelne vrše. Mamac privlači ciple,koji nalaze ulaz, odmiču trstike, ali više ne umijuizaći. Uskoro vrša postaje pravi akvarij. Siguranu uspjeh, ribar se jedino pribojava susjeda, kojiga je promatrao iz prikrajka i koji je u stanjuisprazniti vršu prije njega. Baratanje račilom,kesastom mrežom, zahtijeva veliko strpljenje isigurnu ruku. Ribar se zaustavlja na mjestubogatom ribom, spušta mrežu u vodu i čeka.

Kada je ribe same od sebe izaberu zaprivremeno boravište, mora je izvući brzo, ali nei naglo, jer će inače izvaditi praznu mrežu. Zaribolov mrežom potegačom potrebno je desetak ljudi, najmanje dva čamca i ogromna četvrtastamreža s plovcima na jednoj, a kamenim utezimana drugoj strani. Takva se mreža napinje u jezeru i u nju se nagoni riba. Zatim se pažljivopovlači prema obali. Tada nastupa ključnitrenutak, jer je sinodont vižljasta riba puna snage,pa iskače

58



128 65 Egipat 129

izvijestiti o izvr šenim zadacima velikoga Amonovog svećenikaMenkheperresenba, prati ih i poglavar lovaca, koji mu donosiprekrasan plijen: nojevo perje i jaja, žive nojeve i gazele, teodstrijeljene životinje66. Ramses III. je osnovao odrede strijelacai lovaca od zanata, kojima je zadatak bio da, prateći sakupljačemeda i smole, dovedu i orikse za dar kau boga Ra prilikomnjegovih svetkovina, jer je žrtva u pustinjskim životinjama i usred

povijesnog doba bogovima ostala najdraža, kao u ona vremena kada je čovjek živio prije svega od lova67.

Svi lovci, profesionalci i amateri, nastojali su da ne progone do u beskraj divljač kojoj je priroda podarila hitre noge, u strahu da ne

zalutaju i da i sami ne postanu plijenom hijenama i pticamagrabljivicama. Kako su poznavali navike životinja i njihova pojilišta, pronalazili su način da ih u što većem broju natjeraju na pripremljen pros-tor, gdje ih mogu nahvatati i odstrijeliti koliko žele. Obično suizabirali neku udolinu, u kojoj je nešto malo vlage odr-žavalokakvo-takvo zelenilo među strminama koje su onemogućivale bijegnadesno ili nalijevo. Pomoću kolaca napinjali su dvije mrežaste

brane u razdaljini koju im je nalagalo iskustvo, no koju je danas poslikama teško točno odrediti. Mreža nije imala otvora i kroz nju

bijeg nije bio moguć. Sa suprotne strane nalazio se prolaz za divljači lovce. Između mreža postavljeno je nešto vode i hrane68. Uskoro setaj okol ispunio. Divljač se prepustila životnim radostima kao da jojčasovi nisu odbrojeni. Divlja goveda jurcaju ovamo i onamo. Nojevi

plešu pozdravljajući izlazak sunca. Jedna gazela doji mladunče.Divlji je magarac ispružio vrat i drijema. Neki je zec sjeo na humčići njuška vjetar 69.

Nekada su lovci išli pješice. Gospodar jestupao goloruk. Pratnja je nosila namirnice,lukove, strijele, kaveze, užad i koševe. Jedan jesluga na uzici vodio hrtove i hijene uvježbane zalov. Otkad se udomaćila upotreba kola,gospodar se vozio na njima kao u ratu, oboružanlukom i strijelama. Šemsui su slijedili pješice,noseći na

66 Th. T. S., V, 9.67 Pap. Harris, I, 28, 3—4.68 Th. T. S., II, 6—7; Th. T. S., I, 9; Wr. Atl, I, 53; Mem.

Tyt., II,7; Davies, Five theban tombs, 12, 22, 40.

69 Davies, Ken-Amun, 48.

nešto podalje u osi bare, a vanjske uglove druge za konopac, koji jemogao biti dug dvadeset i više metara. Kad je sve bilo tako

pripremljeno, jedan se motrilac sakrio iza zaklona s rupicama zagledanje. Dresirane su se ptice šetale uz rub vode. Nije prošlomnogo vremena, a već su im se pridružile mnoge divlje patke. Tri iličetiri lovca već su zgrabila konopac. Dovoljno su udaljeni od bare dane mogu prestrašiti ptice, koje bi odletjele i na najmanji šušanj.Motrilac podi-že ruku ili razvija maramu. Na taj znak lovci složno isna-žno povlačeći konopac pokreću zamku. Dvije se mreže podižu,

prevaljuju na jato ptica i zarobljuju ga. Najsnažnije ptice uzaludnastoje stresti mrežu bacakajući se na sve strane. Ne dajući im

vremena da u tome uspiju, lovci, koji su povukavši konopac popadali nauznak, brzo se dižu i pritrčavaju im s krletkama. Kada sukrletke pune, a pod mrežama je ostalo još ptica, ukrštaju im krila isapliću u perje, što je dovoljno dok se ne vrate u selo64.

Takvi su postupci zahtijevali mnogo vještine,strpljivo-sti, a nerijetko i smionosti, no sve bi tolovcima bilo uzaludno, kad ne bi stajali podokriljem božanstva koje su zvali Sekhet,»Livada«. Ta je boginja imala lik seljankeodjevene u pripijenu haljinu. Duga joj je kosapadala na ramena. Sama je pak mreža darposebnog božanstva, boga »Mreže«, sina»Livadina«. Poslovi što smo ih opisali posvećenisu boginji »Livadi«. Njoj pripadaju ribe i ptice,no ona nije škrta i rado ih udjeljuje lovcima iribarima, koji su joj prijatelji i ortaci65.

X — PUSTINJSKI LOV

Lov u pustinji bio je zabava plemića i Vladara, ali i zanat. S jednestrane, gotovo da i ne postoji oslikana grobnica u kojoj njezinstanovnik nije prikazan kako nepogrešivim strelicama pogađaantilope i gazele, sakupljene u krdo na ograđenom prostoru kao uzoološkom vrtu. S druge strane, kada strijelci koji održavaju red u

pustinji i nadstojnici zlatonosne planine pokrajKoptosa dolaze

64 Montet, Vie privee, 42; Mem. Tyt., V, 30; Wr. Atl, I,184, 24,344; Mem. Tyt., I, 22—23; Mem. Tyt, II, 15; r. Atl, I,



66

obramnicama ćupove, pune mješine, košare, vreće i konope. Kadamala četa stiže na odredište, vođa silazi s kola, uzevši svoje oružje.Sluga pridržava na uzici čopor hrtova70. Već se odavno odustalood pripitomljenih hijena, koje su lovci u Starojdržavi umjeli dresirati.

Kiša strelica i upad krvožednih pasaprenerazuju divljač. Jadne životinje uzalud traženeki izlaz. Strmine i mreža zadržavaju ih namjestu pokolja. Već su pogođeni jeleni i divljagoveda. Jedan se noj kljunom brani od psa kojiga je spopao. Bređa ženka okotila se u skoku.

Krvoločni je hrt jednim ugrizom zaklaonovorođeno mladunče. Jedan se oriks baca uočajničkom skoku, ali pada ravno preddušmaninove ralje. Drugi je hrt oborio gazelu ikolje je. Sudeći po slikariji iz grobnice nekogUsira, čini se da su u okol postavljene i zamke,no slika je nedovoljno sačuvana, pa ne možemoprosuditi kakve su. Međutim, sigurno je da sutakve stupice postojale. Da je lovac raspolagaosamo strijelama i psima, nije jasno kako bimogao uhvatiti toliko mnogo žive divljači, kolikosu polovili spomenuti Usir i neki Amenemhat71.Vraćajući se kući, lovci vode sa sobom, sputavšiim noge, kozoroge, gazele, oriksa i noja, koji suu stanju hodati. Jedan je pomoćnik na leđanatovario mladunče antilope. Drugi za uši nosezečeve, koji se čine zaista mrtvima. Hijenaobješena za sve četiri o motku također jesigurno mrtva, jer joj glava mlohavo visi. Ovilovci nisu gubili vrijeme, no drugi, prezirući za-radu ili težeći za opasnostima, progone antilopekolima brzim poput munje. Tako čini i neumornikraljević Amenhotep. Stanoviti Usirhat zna se nakolima uputiti duboko u pustinju, sam kočijašećii strijeljajući iz luka. Pro-goni krdo antilopa, kojena bijegu slijede psi, jedna hijena i vuk, a vratitće se sa mnogim plijenom72.

ŠESTO POGLAVLJE

ZANIMANJA, OBRTI, UMJETNOST

Staroegipatski narod nisu sačinjavali samo poljodjelci, pisari isvećenici. Da je bilo tako, ne bi bilo piramida, ni hramova, ni

podzemnih grobnica. Kraljevna Khnumit ne bi u vranu kosustavljala dijadem, koji kao da su napravile čarobne vile. Izvaditi izkamenoloma granitni stup dug preko trideset metara,dopremiti ga od Asuana do Tebe, isklesati ga uobelisk, uklesati po njemu besprijekornehijeroglife i uspraviti ga napokon na postoljebilo je umijeće koje su stari Egipćani znaliizvesti u roku od sedam mjese-ci, i to ponekoliko puta za svake vladavine kroz čitavuNovu državu. Pa ipak, pisari su te nenadmašiveumjetnike smatrali daleko manjevrijednim odsebe samih. Poku-šajmo, međutim, saznati

barem nešto o tome kako su radili i živjeli.

I — KAMENARI

U obje pustinje što se protežu uzduž nilske nizine Egi-pat posjeduje izvanredno sti jenje, koje je graditeljima,kiparima i draguljarima pružalo obilje materijalakako za divovska tako i za minijaturna djela.Vapnenca je bilo posvuda između Memfisa iIunita, na jug od Tebe. Najbolji i najbjelji vadiose iz kamenoloma Rojau nedaleko od izvoraHeluana. Veoma je dobar i vapnenac izTebanske gore. Kvarcit rumen poput cedrova



67 133

i druge taložne stijene. U gotovo svim tim drevnim kamenolomimanalaze se razni natpisi, no jedino se klesani natpisi u dolini Rohanune ograničuju samo na popis imena i titula, nego obiluju i slikovitimdetaljima3.

Kamen se nije vadio neprekidno i redovito.Kada je faraonu bio potreban kamen bekhen,poslao je ekspediciju, koja je značila velik događaj zanjegovu vladavinu, jer su u njoj sudjelovale tisućel judi. Nadilazeći sve svoje predšasnike, RamsesIV. je otposlao ogromnu ekspediciju, za koju jesakupio 9.368 ljudi. Kralj ju je pripremio veoma

brižljivo, potraživši savjeta u knjigama Kućeživota i oda-slavši prethodno izvidničkuekspediciju. Glavni štab ekspedicije brojio jetrinaest znatnih ličnosti, među kojima se nalazioi Amonov prvosvećenik u pratnji svojih vinotoča.Zatim je tu bilo 20 vojnih pisara. Ovi su bilizaslužni stručnjaci, koji su morali rješavatigrađevinska pitanja, kao što je podizanjeobeliska, uspravljanje kolosa visokog tridesetlakata ili izgradnja rampe od sirove opeke, kao iadministrativna pitanja, organizirajući naprimjer ekspediciju u Siriju. Nadglednika staja,konjušara i kočijaša bilo je 91 na broju,redarstvenih starješina 50, isto koliko iraznovrsnih činovnika. Zamjećujemo ne bezčuđenja i prisutnost 200 predvodnika ribarskihposada, što se vjerojatno može objasniti time dagodišnje doba šemu, kada je ekspedicija pošla,

nije bilo pogodno za ribolov. Većinu ekspedicijesačinjavalo je 5.000 vojnika, 2.000 ljudi izhramova i 800 stranih pomoćnika (Aperu). Međuljudstvo ekspedicije spadalo je i 900 činovnikadržavne uprave, no ovi su je slijedili nastanovitom razmaku. Ovu je, rekli bismo, vojskupratilo podosta kola s volujskom zapregom.Stručni radnici: jedan predstojnik umjetnika,trojica kamenorezaokih poslovođa, 130kamenorezaca i klesara, 2 crtača i 4 graverapredstavljali su tek malen dio ukupnog ljudstva.Naime, većina je ljudi radila na prevlačenjukamenih blokova pomoću saonica ili na prijevozu

Vojni bjegunac Sinuhit uspio je umaći iz Egipta umiješavši se međuradnike koji su iz svoga sela pošli na rad u kamenolom. PodRamsesom II. u njemu se radilo više nego ikada. Jednoga je dana tu

pronađen ogroman blok, duži od granitnog obeliska, kakav jošnije bio viđen od vremena bogova, i to predočima faraonovim, koji je upravo bio stigao upustinju Ona, na podružna područja RaoveOblasti. Svi su bili uvjereni da ga je svojimsjajem stvorilo samo Njegovo Veličanstvo. Ononaredi da ga obrade najsposobniji klesari. Zatočno godinu dana kameni je blok dobio oblik

divovskog kipa, koji dobi ime Bog Ramses.Glavni je klesar bio nagrađen zlatom i srebrom.Svi koji su sudjelovali u tom poslu zaslužili suosobitu vladarevu milost. Njegovo Veličanstvonadziralo ih je glavom svaki dan. Zato su radili svelikim zalaganjem. Pokraj prvoga kamenolomaotkriven je još jedan. Iz njega su izvađeniblokovi za kolose Ptahova hrama u Memfisu, teza Ptahov i Amonov hram u Ramsesu1. U tri

južna noma bilo je nalazišta dobrog pješčenjaka,iako se nije mogao mjeriti s onim iz Crveneplanine. U oblasti Asuana ima mnogo gra-nita.Nedaleko od grada, kao i na otocima Abu, Satit iSenmut vadile su se tri vrste granita, ružičasta,siva i crna. Jedan obelisk, sarkofag i ozirisovskikolos još svjedoče o maru starih kamenolomaca.Posvuda se mogu vidjeti počeci radova.

Područje granita proteže se prilično daleko na jug. Pošavši od mjesta zvanog Idahet premazapadu, nakon tri dana hoda stizalo se donalazišta diorita, koje je bilo napušteno uSrednjoj državi. Ta je oblast bila tako krševita, avađenje kamena iziskivalo toliko žrtava, da niRamsesi, koji nisu baš mnogo štedjeli ratnezarobljenike, nisu pokušali obnovitiiskorištavanje toga kamenoloma2. U SrednjemEgiptu mogli su sa manje napora vaditi izvrstankamen, alabastar u Hatnubu, svega nekolikosati od napuštene Akhenatonove prijestolnice, anešto južnije, u doli-ni Rohanu, na tri dana od



68 135

planine bekhena, u prvome redu Minu, Horu i Izidi, bez kojih pothvat ne bi uspio, upute dostojne molitve i žrtve zahvalnice. To sustari Egipćani svojim slikovitim načinom izražavanja zvali pretvoriti pustinju u obrađen kraj, a stazu u kanal. No, kakve li radosti zauzvrat kada su mogli dati uklesati na stelu podatak da ni jedan jedinimagarac nije pao, da nitko nije bio žedan na putu i da se nitko nije nina trenutak obeshrabrio. Istinu govoreći, ti kulučari, koji su sehranili kruhom i napajali pivom kao u Egiptu samo na blagdane,nisu ni imali na što da se žale 4.

Metode rada bile su veoma priproste. Nikome nije padalo na umda iz žive stijene vadi blokove unaprijed zadane veličine. Ljudi sumeđu već odvaljenim stijenama birali blokove željenih dimenzija,od kojih se mogao napraviti sarkofag, poklopac, kip ili skulpturalnaskupina. Tko je došao prvi, uzeo je blokove koji su ležali uz put.Drugi su se morah uspinjati uza strme padine i odvaljivati blokove.Ovi su se često u padu znali razbiti, pa su se od njih mogli pokupitisamo još komadi. Jedan predstojnik radova došao je zato nagenijalnu zamisao da uzduž padine brda sagradi silazni put zalagano klizanje blokova. Taj se izum pokazao izvanredno uspješnim, pa je dosjetljivi inženjer za svoj račun tako spustio deset kipovavisokih po pet lakata. Takvo što se još nije bilo dogodilo. Trebalo jedesetak stoljeća da se netko toga dosjeti5.

Kako su bili veoma vješti u prepoznavanjubožanskoga znamenja, Egipćani koji su seodvažili u pustinju vrebali su i najmanji događaji pridavali mu čudesan značaj. Dok su radnicitumarali planinom bekhena u potrazi za većgotovim poklopcem za sarkofag kralja Nebtauirea,pred njih stupi gazela, koju im je sasvim očito poslao

bog: »Bređa gazela pojavi se na putu i upre oči uljude što bijahu pred njom. Zjene joj promatrahuone koji je nastojahu uhvatiti, no ne okrete seprije no što stiže do mjesta na svetoj gori gdjeležaše poklopac sarkofaga. I tada na njemu nasvijet donese mlado. Kraljevi vojnici koji tovidješe, prerezaše joj grlo. Zatim se smjestiše,prinesoše žrtvu paljenicu i siđoše u miru. To jesamo veličanstvo višnjega boga, gospodaranad pustinjom, obdarilo sina

4 Ibid., natpisi 231—237, 240, 223, 12, 222, 219 i 87,I, 10.5

svoga Nebtauirea, život mu vječni budi, da gaobraduje, živio nam na prijestolju zasad izauvijek, veseli se nebrojenim obljetnicamakraljevanja svojega!«6

Kad je odgovarajući kameni blok bio pronađen,neokrnjen spušten do puta, natovaren nasaonice i tako bio spreman za prijevoz, vodstvoekspedicije nije moglo dati znak za polazak prijenego se bogovima planine bekhena, među kojima

je najdičniji bio Min, gospodar Koptosa i Ipua, nepodigne dostojan spomenik. Tako je valjalo

postupiti utoliko više što se odmah poslije čudas gazelom dogodilo još jedno. Usred dolineotkriven je zdenac velik deset lakata i vrhomispunjen vodom. Poduzete su mjere da ga nezagade gazele i da ga ne pronađu nomadi: »Većsu vojnici prethodnih vladara tumarali okonjegovih rubova, ali ga nijedno oko ne spazi,nijedno ljudsko lice ne naiđe na nj. Otvori ga tek Njegovo Veličanstvo . . . Kada oni koji su uTomeriju i Rekhiti koji su u Egiptu, na sjeveru ina jugu, budu za ovo čuli, položit će čelo na tlo.Priznat će savršenost Njegova Veličanstva zasadi zauvijek.«7

Po nalogu Njegova Veličanstva »ova je stela podignuta u častMina, oca njegova, gospodara pustinje na ovoj svetoj gori, što jeodiskona prva postavljena u zemlju izlazećeg sunca, božansko boravište Horovim životom nadahnuto, božje gnijezdo gdje se bani

bog, čisto mjesto njegovih užitaka u pustinjama zemlje bogova,da mu Ka bude zadovoljan i da hvaljen bude bog u srcu, kraljujućina uzvišenom prijestolju što stoji nad svim prijestoljima, da se podignu spomenici boga savršenoga, gospodara radosti, velikog uslavi i uzvišenog u ljubavi, nasljednika Horova u obje zemljenjegove, koji je podigao Izidu, božansku majku Minovu, velikučarobnicu za Horovo kraljevstvo dviju obala,vladar juga i sjevera Nebtauire, neka živi vječnokao Ra.«

Kaže: »Moje je Veličanstvo odaslalo knezavezira, glavara radova koji ispunja srce kraljevo,Amenemhata, s vojskom od deset tisuća ljudi dapođe južno od Uabuta i da mu donese krasan



69 137

kamenolome, koji su davali veoma cijenjeni kiparski kamen, a ovaj je mogao služiti i kao kamen kušnik. Tom su se oblašću kretalinadglednici zlatonosnih koptoskih planina, lovci koji su hva talinojeve, zečeve i gazele, te koptoski oružnici, zaduženi zasigurnost ljudi što su kroz pustinju prenosili plemenitu kovinu.

Druga zlatonosna nalazišta ležala su u oblastima manjepogodnim od planine bekhena. Jednoga dana, dok je proučavaoneka pitanja u vezi s pustinjskim brdima, kralj Seti poželje da vidirudnike odakle se doprema zlato11. Obišavši kanale što dovode voduod Edfua, Njegovo Veličanstvo zastade na putu da se posavjetuje sasvojim srcem. Reče: »Teško li je koračati bezvodnim stazama! Kakoda ideš kada ti je grlo suho? Čime da ugasiš žeđ? Zemlja je daleko.Pustinja je prostrana. Žedan čovjek na humcima pati. Što da učinimza nj? Pobrinut ću se da mu život učinim snošljivim. Hvalit će bogukroz moje ime u vremenima budućim. Nova će se pokoljenja dičitimnome i poduzetnošću mojom, jer ja se vidovito okrećem putniku.«

Kad je Njegovo Veličanstvo izgovorilo u srcu ove riječi, uputi se pustinjom tražeći mjesto pogodno za kopanje bunara. Bog muusmjeri korak i dovede ga do onoga što je željelo. Zdenčari dobišenalog da u gori iskopaju bunar za okrepu umornome i osvježenježegom izmučenome. Pothvat je potpuno uspio, pa je faraon mogaodati da se napiše: »Bog je uslišao molbe moje.Poslao mi je izvor-vodu na planini. Put što bjestrašan od vremena bogova ugodan je za mogakraljevanja.«

To je, međutim, bio tek početak. Kralj je ustvari namjeravao osnovati pravi grad saslavnim imenom »Menmatre, silno vodonosnikao dva jaza kod Abua.« No, nema grada bez

hrama. Predstojnik kraljevskih radova dobinalog da ga sagradi. Klesari se latiše posla iuskoro se podno planine uzdigao malen hram,ne zaostajući besprijekornošću figura i natpisaza drugim građevinama iz toga razdoblja. Bio jeposvećen velikom broju božanstava, Amonu,Rau, Ozirisu, Horu, Svetom devetorstvu, koji suu hramu i među koje je spadao i sam faraon.Došao ga je otvoriti glavom Seti i tom je

11 Natpis u hramu u Radesiehu: Golenischeff, R,Recueil de tra-vaux, XIII, 75 i dalje i Bibl. aeg., IV, br. 4.

Gornjeg Egipta, po nalogu kralja, gospodara obijuzemalja, da mu donese iz pustinje oca njegovaMina predmet njegovih želja.«8

Napokon, dvadeset i dva dana pošto je stigla, ekspedicija seuputila natrag u Egipat, noseći taj tako hvaljeni kamen, dugosam lakata, širok četiri, a debeo dva lakta,nakon što je prinijela na žrtvu dosta goveda iantilopa, te spalila terpentinske smole u častdobrostivoga boga.

Rado se priklanjajući liniji manjeg otpora,Egipćani su tu jednostavnu metodu primjenjivali

svagdje gdje im je bilo moguće. Sasvim jevjerojatno da su i otkriće pješčenjačkog blokapripisali dobročinstvu boginje Hator. No, kad jebilo potrebno, nisu se libili da načnu samustijenu i da kopaju u njoj galerije9. Mukotrpanposao, kojega su se prihvaćali da izdubupodzemne grobnice u Tebanskoj gori, donosio jedvostruk plod, pružajući pokojnicima vječnoprebivalište, a živima kamenje raznih veličina.Mnogi radnici u kamenolomima i klesari bili suratni zarobljenici i kažnjenici, ali znamo i zapodosta Egipćana koji su se bavili tim zanatom.Uostalom, kad su pod posljednjim Ramsesomdočuli da građanski rat razdire Egipat, svi supolomili lance, stavili se na raspolaganje

II — RUDARI

Zlata je u izobilju bilo posvuda u pustinji između Nila i Crvenogmora. Osobito su značajna tri nalazišta. Utekstovima, kao i u papirusu Harris, često sespominje zlato iz Koptosa10. U stvari, koptoskozlato vadilo se iz planine bekhena. Priroda jedobro uredila stvari, okupivši oko izvora naraskrsnici nekoliko pustinjskih putovapodjednako udaljenih od Nila i od morarudnike i

8 Ibid., natpis 192.Lucas, Ancient egyptian materials and Industries, 2.



70 139

mnogo zlata, no zbog vode put je dotamo strahovito težak. Kadaipak pođe nekoliko ispirača zlata, uspije ih se vratiti tek polovica.Drugi poumiru na putu od žeđi s magarcima koji idu pred njima. Nemaju dovoljno vode u mješinama, ni dotamo ni nazad.« Iz tih sekrajeva, dakle, zlato više nije moglo dobavljati zbog nedostatakavode. Nekadašnji kraljevi, kaže jedan izvještaj kraljevskoga sina izKuša, pokušavali su kopati bunare, ali bez ikakva uspjeha. NiRamsesov otac, kralj Menmatre koji je tako dobro uspio istočno odEdfua, nije bio ništa sretnije ruke u tim krajevima. Poduzeo je bušenje bunara dubokog 120 lakata, no morao ga je napustiti usredradova, a da se voda nije pojavila. Taj neuspjeh nije obeshrabrio

inženjere koji su u početku vladavine Ramsesa II, sigurni da uz njihstoji otac bogova Hapi, koji nije mogao iznevjeriti ljubljenoga sina,obnovili radove i ovaj put imali uspjeha. Voda koja je u Duatu ovajse put pokorila faraonu i navrla u bunar. Rudari više nisu umirali na putu, no posao im je i dalje ostao očajno težak. Prema Diodoru,kojega moramo navesti jer nemamo starijih tekstova 13, rudari sustijenu zagrijavali da bi je učinili lomljivom, a zatim su je razbi-jalimetalnim klinovima, slijedeći zlatonosnu žilu. Odlomljene komadeiznosili su iz okna, mrvili i ispirali, sve dok prah ne bi postao čist isjajan. Kemijskim postupkom prah je pretvaran u vrlo čisto zlato. Ustvari, u zlatnom egipatskom nakitu ima većinom dosta primjesasrebra, bakra i drugih nečistoća14.

Na Sinaju su Egipćani nalazili dragocjeni tirkiz,mafaket 15 , koji su obrađivali draguljari, i drugespojeve bakra, kao što je malahit, sešmet 16. Ovi su serudnici počeli iskorištavati u doba staroga kraljaSanekhta, a pod Ramsesima su cvali bolje nego

ikada. Vode nije nedostajalo, a Beduini, koji suu prošlosti često znali napadati rudare

13 Diodor, III, 11—13.14 Kipići pronađeni u Hornekhtovom sarkofagu u

Tanisu (Kemi,IX, br. 94—102) očito su napravljeni od veomanečistog zlata.

15 Lucas, Ancient egyptian materials and industries, 325;V. Loret,La turquoise chez les anciens Egyptiens, Kemi, I, 99—114.

16 Lucas, op. cit., 348; Newberry, u Studies presented to F. Ll.Griffith, 320.

prilikom bogovima, svojim precima, uputio ovakvu molitvu:»Klanjam vam se, uzvišeni bozi, koji ste sazdali nebo i zemlju posvojoj zamisli, koji me držite u milosti za vječnost i koji održavateime moje za vijeke vjekova. Jer sam dobrohotan. I dobar premavama. Bdi-jem nad svime što vam je drago. . . Sretan onaj koji se pokorava riječi božjoj, jer mu se zamisli ne izjalovljuju. Neka budevolja vaša, jer vi ste gospodari. Provedoh život za vas i posvetih vamsve snage, tražeći dobro svoje u vama. Dajte da moji spomenici trajuza mene i da moje ime traje na njima.« Sa svoje strane, zahvalni surudari neprestano zaklinjali bogove za kralja, koji je, davši iskopati bunar i sagraditi hram, izvršio djelo bez premca. Govorili su od ustado usta: »Amone, podari mu vječnost, umnogostruči za njegatrajanje. Bože koji si u izvoru, podat ćeš mu od svojebesmrtnosti, jer je našem hodu otvorio stazu koja bijašezagrađena pred našim licima. Prolazimo njome i dobro nam je.Kada stupamo na nju, život struji u nama. Nedostupan nam putpostade dobrim drumom. Zbog njega je zlatni put kao vidsokolov.«

Rudnici su potpali pod vlasništvo hrama. Cjelokupno zla-tovađeno iz planine prolazilo je najprije kroza nj, prije nego jeodlazilo obogatiti kraljevsku riznicu. Hram i njegove rudnikeštitio je odred stražara. Drugi tragači za zlatom, koji su obilazilitim krajem, kao ni strijelci i stražari nisu smjeli unositipromjene u ono što je odredio faraon. Nitko nije imao pravo daza bilo kakav posao novači radnike koji ispiru zlato za računhrama, ni da dirne u zlato, »koje je put bogova«. Budućekraljeve, ako se budu držali Setijevih odredaba, pomagat ćeAmon, Harakhte i Ptah Tatenen. »Upravljat će zemljom uspokoju. Vladat će pustinjom i Zemljom Luka. Trajan će im biti

Ka. Nahranit će one koji su na zemlji. Ali, jao svima, kraljevima ili podanicima, koji se ogluše o moje riječi. Oziris će progoniti njih,Izida žene, a Hor djecu njihovu, uz pomoć svih vladara To-Džusera koji su mu na usluzi.«

Položaj rudara koje je kralj slao u Nubiju bio je još ne-zavidniji12. »U zemlji Ikaita (istočno oddrugoga katarakta), govorilo se, ima

12 Prema jednoj steli Ramsesa II, nađenoj u Kubanu,108 km juž-no od Asuana. Sada u muzeju uGrenobleu: Tresson, La stele de Kouban, Kairo, 1922.



140 71

i prijevoznike, bili su umireni ili onemogućeni. No,rudari su se i dalje izlagali nedaćama, kakvenam iznosi jedan inženjer iz vremena XII.dinastije po imenu Horurre, i kakve suproizlazile iz same naravi stvari. Dobivši zadatak da istraži rudnike, ovaj je stručnjak stigao naodredište trećega mjeseca godišnjega doba perit, što nije bilo povoljno vrijeme za rad u rudniku.Već sutradan po dolasku posavjetovao se snajiskusnijim predradnicima, koji su jednodušnoizjavili: »U planini se nalazi dovoljno tirkiza za

čitavu vječnost, ali nas u ovo doba zabrinjavanjegova boja. Oduvijek slušamo: dragulji se urudniku u ovo godišnje doba lako pronalaze, aliim u ovo nepovoljno vrijeme šemua boja nijedobra.« »U šemuu, dodaje Horurre, pustinja gori odžege. Pustinjska su brda usijana, a boja (dragogakamena) je mutna.« U stvari, inženjer se dao na posaopotkraj zime. Velike vrućine još nisu bile nastupile,međutim, nisu više bile daleko, te su trebale zavladatiupravo u trenutku naj-opsežnijih radova. No, želja daizvrši kraljev nalog, te uzdanje u nebesnicu Hator,koja je, između ostaloga, zaštitnica tirkiza irudara, nisu mu dopustili da klone duhom. Svisu njegovi ljudi stigli bez ikakvih gubitaka. Većprvi iskopi riješili su ga svake brige. Radeći bezpredaha, priveo je posao kraju prvoga mjesecašemua, izbjegavši žege koje kvare boju tirkiza. Sav

sretan zaključuje: »Iskopao sam drago kamenje.Uspješniji sam bio od bilo koga tko je dolazio prijemene, izvršio i više no što mi je bilo naloženo.Sigurno nisam mogao poželjeti bolje. Boja(tirkiza) bijaše savršena, a očima bje svečanost(pri pogledu na njih). Dragulji su bili čak ljepšinego u pravo godišnje doba. . . Uzdajte se,dakle, u boginju Hator, uzdajte se. Nećete sepokajati. Uspjet ćete bolje i od mene. Sretnovam budi.«17

Tako je zahvaljujući poduzetnosti stručnjaka iizdržljivosti radnika, zahvaljujući također i

III — RAD U RADIONICAMA

Pouzdamo li se u zaista brojne slike iz grobnica Novedržave koje predstavljaju rad u radionicama, kaoi u popratne natpise, možemo lako pomisliti dasu na istom prostoru istodobno radili svizanatlije: klesari kamenoresci, drvorezbari,lončari, zlatari, draguljari, izrađivači metalnogposuđa, oružari, stolari i kolari. Međutim, možda je to tako samo zbog određenih razlogashkarske kompozicije. Te tako raznorodneposlove nadgleda glavni poslovođa, naslikan udivovskim razmjerima, tako da se obrtnici kojitegobno rade pod njegovim budnim okomdoimaju poput patuljaka. Uokviruje gahijeroglifska legenda, objašnjavajući njegovudjelatnost. Uzmimo kao primjer legendustanovitoga Duauneheha, upravitelja Amonovaimanja: »Provodi nadzor nad radionicom, otvarakuću zlata i kuću srebra, udešava sve poslove,poduzima sve radove koji ovise o upravitelju,itd.. .«18 Ništa ne govori protiv pomisli da suradionice možda bile nanizane u jednoj ulici, kaou bazarima Kaira ili Damaska, te da ih jeupravitelj redom nadgledao, no valja primijetitis druge strane da su drevni, pa čak i kamenikipovi često urešeni inkrustacijama, da su nekidijelovi kola, pokućstva i oružja izrezbareni ioptočeni zlatom i dragim kamenjem, a da su u

kamene posude nerijetko utisnuti ornamenti odzlata, tirkiza i lapis lazulija. Ili je, dakle, jedan teisti majstor umio uraditi sve sam, ili su pak razniobrtnici, radeći rame uz rame, predavali jedandrugome isti predmet, sve dok nije bio sasvimgotov.

IV — KAMENORESCI

Kamenoresci su voljeli raditi sami. Kod već spomenutogaDuauneheha upravo završavaju monolitna vrata, koja sesastoje od dva dovratka i nadboja s vijencem,ažuriranu fasadu neke rađevine i monolitni



72 143

najprije smješten na čvrste saonice, koje sačinjavaju dvije debele, na jednome kraju odignute grede, spojene poprečnim pragovima idobro stegnute konopima. Kako je alabastar osjetljiv kamen, svamjesta koja bi mogla biti oštećena uslijed trenja konopaca pažljivosu obložena jastučićima. Za saonice, koje mogu podnijeti težinu od pet-šest tona, privezana su četiri veoma duga užeta. Njih će vućiteglioci podijeljeni u četiri odreda na ljude sa zapada pokrajine, naone s istoka, na vojne pješake i napokon na ljude iz hrama.

Dva se čovjeka ne boje što će povećati težinu kipa, pa mu se prvismjestio u krilu i upravio svoju kadionicu prema alabastrenome licu,ovijajući ga dimnim oblacima terpentinske smole. Drugi prosipavodu iz krčaga kap po kap, kao što se pred božjim kipovima radi uhramovima. Vodonoše stoje u blizini kipa i polijevaju tlo da budeklizavije. Drugi nosači donose nekakvu gredu, koja po svemu sudećisluži za vuču, no n jezina namjena nije potpuno jasnoobjašnjena.

Konačno je dan znak za polazak. Odgovornostza prijevoz snose upravitelj radova oko kipa injegov pomoćnik, koji daju naloge ljudimavještima govoru, to jest onima koji umijuzadobiti pažnju te vojske teglilaca i osokoliti jebesjedom koja se završava neodoljivim poklikomhaya. Kip se pomiče s mjesta i klizi putom s kojega suradnici očistili kamenje zbog kojega je inače bio takotegoban. Uzduž puta sakupila se masa ljudi, željnih dauživaju u prizoru. Vojnici su načinili špalir. Kanalomšto teče usporedo s cestom povorku pratebrodice. Brodari i putnici kliču zajedno sgomilom. Na obalama su uređena odmorišta.

Onima koji rade, kao i onima koji samo viču igledaju, hrana i piće dat će nov polet. Stigavši ustolici--nosiljci u pratnji sinova, nekolicinevojnika i slugu koji nose pernate lepeze i hasure,toj apoteozi prisustvuje osobno i sam junak dana, Tutihotep. ini mu se da njegova oblastnikada još nije vidjela tako veličajan prizor:»Kneževi koji su radili prije, namjesnici koji suupravljali za vječnost u ovome gradu, gdje sampodigao svetišta na rijeci, nisu se dosjetili ovogašto sam ja učinio i što ću učiniti za sebe.Privedoh kraju djelo svoje za vječnost, poštoovaj moj grob bje završen radovima za vječnost,

pisaljke i palete, i ispisuju hijeroglife koji će kasnije biti uklesani iobojeni plavo ili zeleno. U Rekhmareovoj radionici, koja također potpada pod Amonov posjed19, upravo se izrađuju kraljevski kolosšto sjedi na četvrtastom stolcu niska naslona, uspravni kolos koji seoslonio o stup, sfinga i žrtveni stol. Kipari su se smjestili nasfinginim šapama ili leđima, ili pak na žrtvenome stolu, kao što suse popeli na pokretne drvene skele s kojih mogu klesati lice i frizurukolosa. Jedni barataju tučkom i dlijetom. Drugi trljaju granitgladilicom. Crtač trščanom pisaljkom ispisuje hijeroglife na leđnistup. Slikar nanosi boju pomoću kičice koju namače u zdjelicu.Pitanje je ipak da li su se ti tako raznorodni poslovi doista mogliobavljati istovremeno. Doduše, kipar koji je dotjerivao neke detaljena licu i graver zauzet hijeroglifima na stupu i podnožju nisu jedandrugome smetali, no glačanje se moglo obaviti tek pošto su kipar igraver završili svoj posao. Slikar je pak dolazio tek na kraju. Autor te slike mora da je, dakle, okupio odjednom sve poslenike koji suinače radili jedan za drugim. Vidjet ćemo sličnu metodu rada i prilikom izra-de drugih predmeta. Egipćanima vjerojatno nijesmetalo da se jednog te istog posla prihvate s raznih krajeva.Dolazilo je do trenutaka kada je gladilica udarila u dlijeto ili udubač. Tada bi odjeknuo krik. Onaj tko je bio uvjeren da je u prednosti opsovao bi uljeza, a ovaj bi odgovorio šalom. Završen urekordnom vremenu, kip je bio spreman za otpremu u hram ili u palaču, da pred očima zadivljenoga naroda posvjedoči omilosti kojom je kralj obdario svoga podanika, ilio ljubavi što je bog poklanja faraonu.

Prijevoz kipa u hram bio je povod za pravoslavlje. Kada je kip imao kolosalne razmjere ikada je put do hrama bio loš, njegov je

transport značio i pobjedu tehnike iorganizacije. Jednu alabastrenu statuu visoku13 lakata valjalo je iz radionice smještene upredgrađu uz cestu što vodi premakamenolomima alabastra dopremiti dograđevine koja se zvala po velikašu koji ju jedao sagraditi »ljubav Tuti-hotepa vječna je uUnitu«20. Građevina je dobila ime po običnomsmrtniku, a kip napravljen i dopremljen uvelikom sjaju zahvaljujući upravonevjerojatnoj faraonovoj milosti. Kip je

19 Wr. Atl., I, 5.



144 73 Egipat 145

koji se čuva u Louvreu, sačinjavaju za doba Ramsesa nesumnjivomanje bogatu i manje raznoliku zbirku od bajoslovnogaTutankhamonova i Psusenesova blaga, no pogledajno papirus Harris,koji nabraja što je Ramses III. poklonio bogovima. Svaki se časnavodi čisto zlato, srebro, bakar, lapis lazuli i tirkiz. Statue su

pozlaćene, a žrtveni stolovi i vrčevi srebrni. Odluke u ko-ristAmonovu ugravirane su u velike zlatne, srebrne i bakrene ploče.Raskoš uzvišenoga doma i svete barke upravo je neopisiva. Tumovhram u Onu posjedovao je zlatnu vagu kakva nije postojala odvremena bogova. Sjedeći na stalku, mudri pavijan od žežena zlata

predsjedavao je vaganji-ma. Nabrajaju se kipovi Nila od dvadeset i

tri različite ma-terije. Statua od pravoga lapisa i od tirkiza bilo je13.568, dok je zlatnih i drugih bilo tek polovica toga broja, što je veći te kako mnogo. Nije bilo hrama koji nije imao riznicu. Da bismostvorili približnu sliku o djelatnostima kovinara, dodajmo tome i sveono što su kraljevi i odličnici imali kod kuće i na sebi.

U radionicama se zlato vagalo prije nego što je davano u rukeobrađivačima23. Vage su, barem na ovome svijetu, služile jedino u tusvrhu, a na drugome za vaganje duša pred Ozirisom i bogovimaAmentita. Žito se mjerilo mjericama. Šipke azijskog srebra su se

brojile, no nitko im nije mjerio težinu. Vaga se sastojala od stalka svrhom izrezbarenim u oblik glave boginje istine Maat, na kojemu je

bilo metalno ležište, i od poluge s jezičcem u sredini, o kojoj su na po tri uzice visjele dvije jednake plitice. Kada je trebalo što izvagati, bilo je dovoljno postaviti polugu sa svim potrebnim u ležište iustanoviti jesu li plitice u ravnoteži. Utezi su imali oblik pokleklihvolova. Kovina je dolazila u vidu prstena. Mjeritelj bi rukom umirio

plitice i, uvivši se u tijelu, provjerio da li se jezičac poklopio s

okomicom. Izvadivši iz pernice pisaljku i pločicu, pisar je zapisivaoishod mjerenja u prisutnosti nadstojnika hramskih zanatlija,koji je uzimao odvagano zlato i davao gamajstorima.

Ovima su za izradu lančića bile potrebne žice,za nakit s pregratcima pločice i trake, za vazei pehare velike ploče, a cijevi

23 Th. T. S., V, 11, III, 8.

Prizor što smo upravo opisali odvio se u Srednjoj državi, no bio jedaleko manje izuzetan nego što misli namjesnik Zečeve pokrajine.Do sličnih je dolazilo svaki put kada bi faraon dopustio običnomesmrtniku da dade dopremiti svoj kip u hram, kao i prilikom

prevoženja kraljevskih statua. Stari Egipćani voljeli su te prigode zamasovan rad, kada su mogli bučiti i piti do mile volje, i kada sesvatko vraćao kući zadovoljan provedenim danom. Neki Kenamonimao je još veću povlasticu, jer mu je takva povorka pre-vezla čak tri kipa odjednom21. Ove je usred terpentinskog dimapratila čitava gomila znatiželjnika, galameći igesti-kulirajući. Muškarci su nosili papirusov

štitasti cvat, a sve-ćenice boginje Hator,zaštitnice Tebe, tresle su sistrumima i čegrtalekrotalonima. Plesačice i akrobati izvodili su ne-brojene majstorije.

V — ZLATARI, DRAGULJARI, KAMENOREZBARI

Proizvodnja kamenog posuđa, koja je dospjela do visokog stupnjasavršenstva još pod I. dinastijom, cvala je i dalje u doba Ramsesa. Ualabastru, škriljevcu i breči re-zali su se vrčevi, amfore, zdjele,

pehari i plitice, često urešene ljudskim ili životinjskim likovima.Oruđe je bilo sasvim jednostavno. Najkarakterističnije je svrdlo sdrvenim drškom na vrhu presvučenim kožom. Majstor ga je okretaomeđu dlanovima, pridržavajući kamen koljenima. Poneki bi put i

pogriješio. Svrdlajući tako, probušio bi stijenku s kraja na kraj, no tase nezgoda dala lako popraviti. Pravilno bi izrezao oštećeni dio i

zakrpao ga odgovarajućim komadićem kamena. UTutankhamonovoj grobnici sačuvale su se takve posude, kojeukazuju na više majstorstva nego ukusa, jer će se mnogima višesvidjeti na primjer lijepa amfora, predstavljena u Pujemreovom22

grobu, koja za čitav ukras ima tek kratak hijeroglifski natpis.

Obradom metala bavio se velik broj umjetnika.Riznica u Bubasti i njezine zlatne i srebrneposude, žrtveni pehari, naušnice i narukvice, panakit iz Siptahove grobnice, kao i nakit izSerapeja,

21 Davies, Ken-Amun, 38—40.



146 10* 74

za narukvice, te razne šipke24. Da bi se dobile sve teraznovrsne forme, kovinu je valjalo najprijeotopiti i staviti je zato u posudi za taljenje naognjište. Stari su Egipćani zlato i srebro topili naotvorenom plamenu. Pola tuceta ljudi stajalo jeu krugu oko ognjišta i podjarivalo vatru pušući udugu cijev s glinenim naglavkom sa sasvimmalenim otvorom. alili su se međusobno, noposao im je bio veoma težak. Ta je starinskametoda bila poboljšana u počecima Nove države.Cijevi su uglavljene u mijehove na tlu, na kojima

se užetom otvarao ili zatvarao otvor nasuprotnome kraju. Radnik je stajao na dva takvamijeha. Držeći u svakoj ruci po jedno uže, gazio

je naizmjence čas jedan, čas drugi mijeh.Odigavši nogu s mijeha, potegao je uže da zrak može ući kroz otvor, a zatim nagazio na mijeh ipopustio uže te tako zatvorio otvor i potisnuozrak kroz cijev. Na taj su način dva čovjekamanje tegobno obavljala prijašnji posao čak šestorice25. Kada se kovina rastalila, dva čovjekakoja se nisu bojala ni vatre ni dima, uzimala suposudu uz pomoć metalnih račava. Rastaljenukovinu sipali su u kalupe poredane po stolu. Izovih su zatim vadili ohlađene kocke i davali ihradnicima, koji su se služili velikim kamenomkao nakovnjem i nešto manjim kao čekićem. Timsu priprostim oruđem ko-vali žice, šipke i ploče.

Kovanjem je metal postajao tvrd, makar bio ivrlo čist. Ponovno grijanje vraćalo mu je kov-nost. Radnik bi komad kovine uhvatio kliještimai prinio je ognjištu, koje je raspirivalo pušućiustima kroz cijev. Metalne su se niti tanjilenapravom za vučenje žica. Tim veoma

jednostavnim postupcima dobivale su seotprilike sve forme potrebne zlatarima. Još jesamo preostajalo da ih se razreže i složi. Majstorkoji je želio napraviti zlatni ili srebrni pehar sjeobi za nakovalo čvrsto pobodeno u zemlju ivještim klepanjem dao metalnoj ploči željenioblik. Pošto je predmet bio zgotovljen, valjalo se

motivima oko nekoga prizora iz svakodnevnog ilivjerskog života, ili se u nastupu suzdržanostizadovoljiti kratkim hijeroglifskim natpisom,savršeno ugraviranim u posudu veoma čistihlinija. Poslije konačnog dotjerivanja iposljednjeg čišćenja, posuda je bila izložena napolicu, koja je potkraj dana bila punana raznovrsni ih redmeta.

VI — OBRADA DRVA

Stolari su upotrebljavali bagrem, rogač, borovicu idruge, neutvrđene vrste drva, pa ebanovinu,koja se dopremala s juga, sirijska drva, borovinui jelovinu aš, te drvo koje je nalikovalo na kvarcit izCrvene planine mer. Debla su ručnim pilama rezali nadaske i ostalu građu. Tesari su sjekirama s dugačkimtoporištima djeljali grede. Bradva, koja se sastojala odmetalnog dlijeta nasađenog na pedalj, odnosno lakatdug držak, služila je u iste svrhe kao i makljica iliblanja. Okrugle rupe bušile su se svrdlom što seokretalo pomoću luka. Utori su se urezivali dlijetom imaljem, koji je, osim toga, služio i za zabijanje.Stolarska klupa još nije postojala. Kad je netko htiokomad drveta prepiliti po duljini, pričvrstio ga je uzkolac poboden u zemlju. Pokreti pile mogli suprouzročiti vibracije, što je dovodilo do pucanja drveta.

Tome su stari majstori umjeli doskočiti tako da suodozgo povezali dasku i kolac, odvo-jivši ih štapom okoji su objesili težak uteg. Kada trupac nije bio suviševelik, pilar ga je jednom rukom držao uspravnona tlu, a pilio drugom. Tako je postupao i radećibradvom, a pri tom se služio i nogama. Komadedrvene građe stolari su sastavljali radiječivijama, zaticima i ljepilom nego metalnimčavlima, koji su služili uglavnom zapričvršćivanje kovnih pločica na drvo. Sastavivšipredmet, posljednje dotjerivanje obavljali suopet bradvom. Na kraju je dolazilo poliranje.Ponekad je dovršeni komad pokućstva ili sanduk



75 149

U Novoj državi razvio se nov zanat, kolarski, koji je u stvari bio posebna grana drvodjeljstva28. Kola su pravljena gotovoisključivo od drveta. Kotači im nikada nisu imahmetalne obruče, ali im je koš znao biti okovanmetalnim pločama. Dijelovi kola sumnogobrojni, te ih jedna pjesma nabrajapedeset, i ne spominjući ih sve. Najteže je bilonapraviti savršeno okrugle točkove. Ovi su imalipo četiri ili pet žbica. Naplatak se sastojao odviše lučnih komada, ispiljenih od dasakaodgovarajuće debljine.

Drugi jedan vid drvodjeljske specijalizacije bila je proizvodnja lukova, strijela i kopalja, zatimštapova i raznovrsnih žezla za faraona, visokevjerske, vojne i upravne dostojanstvenike, teglazbenih instrumenata29. U nekim jeslučajevima valjalo dobiti savršeno ravnakopljišta, u drugim pak drvo saviti u elegantne itrajne oblike. U Menkheperresonbovoj radionici jedan majstor isprobava luk, dok drugiodmjeruje strelice i provjerava da li su sasvimravne. Drvodjelci su savijali grane tako da su ihzagrijavali prije nego što bi ih ogulili, a zatimstavljali u neku vrstu priprostoga škripa odračvastog drveta zabodenog u zemlju, kojemusu krakovi bili veoma čvrsto međusobnoprivezani. Utaknuvši zagrijanu granu u procjep,majstor ju je savijao u željeni oblik pomoćumotke30. tapovi, žezla i glazbala također su

Amenhotepa I. svjedoče o tome dokle je moglo doprijetiornamentalno bogatstvo k ako se radilo27.Visoka su otprilike kao dva čovjeka. Na prvomese nalazi podij do kojega vodi pet stuba. Stupićiu obliku papirusove stabl jike podupiru nadbojukrašen likom svete kobre, ureja. Krov imauobičajen ispupčeni oblik. Na pročelju Hor i Setobvijaju kralja simboličnim biljkama Sjevera iuga. Drugi naos ima tri etaže. Svaki taj dio leži

na stupićima. Donja je etaža prazna, da bi se unju smjestio krevet s uzglavljem i ljestvicama, te

stol i ogledalo. Pročelje ostalih dviju etažaizrezbareno je ornamentima s ažurima.Razabiremo amblem boginje Hator, kraljevskekartuše, Izidine i Ozirisove fetiše, okrunjenesokolove, boga Besa kako svira u def i boginjuToeris, kako se oslonila o svoj amulet. Majstorikoji završavaju ta dva naosa pravi su akrobati.Oni koji rezbare hijeroglife na dva velika stupane moraju se popeti iznad tla; no drugi, oni kojirade na nadboju, uspuzali su se s oruđem uzastupove. Jedan je našao uporište za nogu navijencima što okružuju glavicu stupa, a drugi nasamoj glavici. Obojica se jednom rukom drže zaurej, a slobodnom rukom barataju maljicom. Nadrugom naosu majstore je zatekao nenadanidolazak nadglednika. Dolje, jedan radnik štosjedi na najvišoj stepenici kao da nije suviše

voljan da se lati oruđa. Drugi se hitro verehvatajući se za stupiće, u nastojanju daodmakne što dalje od predstavnika vlasti. Nasuprotnoj strani slikar u šali maže bojom licesvoga kolege, kojemu samo to treba.Nadglednik prolazi pored njega, ali ga ne vidi, jer mu je pažnju privukao zabušant što se izvalioi spava uz nedovršen posao. Poziva ga na red.Njegov je glas toliko prestrašio jednogamajstora koji se rukama objesio o gornju etažu,da je izgubio ravnotežu. Na krovu su ona dvojicaveć hitro prihvatila alat. Prvi buši neku rupu,drugi glača drvo, dok treći drmusa pospanca. U

VII — KOŽARSTVO

Razvijena prerada kože postojala je već u Staroj državi. Kožarski poduzetnik Uta iz tih vremena proizvodio je sandale,listove pergamenta za uporabu službenicimakoji su s programom u ruci upravljali odvijanjemvjerskih i građanskih ceremonija i korice za

28 Th. T. S., V, 11—12, III, 10; Mem. Tyt., II, 23; Wr. Atl., I, 307,227.

29 Th. T. S., V, 12.30 —



76 151

rukopise. Takvi su se predmeti izrađivali i dalje. Osim toga, proizvodile su se kacige, orma, tobolci za strijele i kožni štitoviojačani čavlima, kovnim rubovima i pločicama. Savladano jei umijeće utiskivanja ornamenata u kožu, te suse tobolci i štitovi ukrašavali raznim motivima,dobrim dijelom preuzetim iz sirijskogadekorativnog repertoara, no kojima jepridodana elegancija kakvu nisu nikada imali uzemlji odakle su potekli32. Međutim, Egipćani suznali jedino za štavljenje masnoćom. Najprije sukožu razvlačili na kožarskom stolu, a zatim jenamakali u posudi s uljem. Izvadivši je iz ulja,puštali su da se napola osuši, a onda je tuklibatom da je ulje što bolje prožme. Tako je kožapostala gipka, nepromočiva i otporna natruljenje.

VIII — POLOŽAJ UMJETNIKA I OBRTNIKA

U svim se radionicama izrađeni predmeti izlažu nastolovima i policama na uvid poslovođi, kojikonačno odlu-čuje mogu li zauzeti mjesto ubožanskom ili kraljevskom skladištu. Osim toga,postojale su i opće izložbe, na kojima suizlagane sve izrađevine egipatskogarukotvorstva. U Kenamonovoj grobnicipredstavljena je neka vrsta ilustriranogakataloga svih predmeta što ih je kralj dobio kao

no-vogodišnje poklone

33

. U hramu u Karnakuotkriven je sličan, veoma bogat katalog svegašto je vladar posvetio Amonu34. Kiparstvo jeizvanredno zastupljeno kraljevskim statuama,poredanim u naos što se uzdiže na barcistarinskog oblika, likovima muškaraca i žena ustojećem, sjedećem ili čučećem stavu, teokrunjenim ili neokrunjenim sfingama sljudskom ili sokolovom glavom, a animalističkaumjetnost figurama gazela, oriksa i kozoroga.Uz kamene posude, koje podsjećaju na drevnavremena, redaju se trbušaste amfore na uskomstalku. Mnogo se cijene rebrasto optočene žare i

ehari sa stalkom, u ko ima su uređene um etne

obliku ptica. Ponekad im je drška pačja glava okrenuta premaunutra, zato što sadržaj posude izaziva njezinu pohlepu, ili zato što po njoj pliva pače. Još su zanimljiviji ogromni pehari koji služe kao podnožje čitavoj sirijskoj tvrđavi s braniteljima ili građevini uz kojuse nastoje uzverati pantere da bi se domogle lijepe ptice što joj seustobočila na krovu. Namještaj se sastoji uglavnom od škrinja,naslonjača i stoličica. Zlatari su izložili višestruke ogrlice s kopčamaiz kojih izrastaju biljke u cvatu. Oružari i kolari poslali su kola sasvim priborom, orme, pokrovce, lukove, bodeže, bičeve, mačeve,štitove, žičane košulje, tobolce, korice za lukove, sjekire i kacige.Od kućnih potrepština spomenut ćemo ogledala, suncobrane sdrškama od ebanovine ukrašene zlatom i dugokljune ptičje glavenasađene na ogromne vratove, za koje je teško reći čemu su služile,vjerojatno upravo zato što i nisu ničemu služile. Uostalom, pojavljuje se sve više pokućstva samo za ukras načičkanoga odozgo palmama punim voća, po kojima se veru čitave obitelji majmuna.Zaista lijepa izložba. Majstori iz kraljevskih ili Amonovih radionicazbilja su zaslužili priznanje svoga svjetovnog ili nebeskoggospodara.

Postavlja se sada pitanje jesu li ti vrijednimajstori, među kojima su mnogi bili odistinskiumjetnici, dobivali zasluženu nagradu. KadaPujemre, drugi Amonov prorok i glavni ravnateljradova u Amonovom hramu, dobiva na uvidproizvode svojih radionica i prima poslovođe,ovi mu govore: »Svako se srce raduje ovome štoti se događa«, no sam Pujemre nema nijedneriječi pohvale. Pregledava ta čuda domišljatostii tehnike kao što gleda košare žrtvenih priloga,

uzorke, minerale i prehrambene proizvode kojemu sakupljaju poreznici35. Ni po čemu nemožemo zaključiti da je našao i jednu jedinulijepu riječ, da je izgovorio ijednu pohvalu,makar i najsposobnijim majstorima. ObilazećiAmonov hram, Rekhmare nas kao vrhovniravnatelj podsjeća na to da je on svakogapojedinog čovjeka uputio u posao, no, mada tomprilikom nabraja sve svoje titule i dužnosti, nepada mu na um da nas upozna s onima koji suse najviše istakli u poslu. Nadglednik seumjetnicima obraća kao najobičnijim radnicima:» Prihvatite se posla, druškani. Učinimo po



77 153

Faraon želi prodičiti svoje ime na spomenicimapodignutim za vječnost, no želi i da mu semajstori dobro hrane i dobro oblače, da susretni što rade za širokogrudna vladara.Francuski kralj Louis XIV. dijelio je rente i časti.Ono što je mogao učiniti faraon, i što je doistačinio Ramses, jest da prihode kakvoga golemogposjeda s mnogobrojnim radnicima odredi zaizdržavanje majstora u radionicama poput ove uOnu. Međutim, još bismo više cijenilinajslavnijega faraona da je među tolikim dobrimmajstorima istakao ponekog pravog umjetnika ida mu je izrazio svoje zadovoljstvo obavljenimposlom u toku nekih od onih prizora podjelepriznanja, a u kojima se ova podjeljuje uvijek samo visokim službenicima, dvoranima ilivelikim svećenicima. Pisar je možda s pravomrekao: »Nisam vidio kipara kao izaslanika, nitopioničara kao poklisara; no, vidio sam kovačau poslu pred usijanim ognjištem. Prsti su mu kaou krokodila. Vonja gore od riblje ikre.«38

Pa ipak možemo tu i tamo pronaći dokaze o tome koliko su bilicijenjeni najsposobniji umjetnici. Stela što ju je dao isklesati jedanumjetnik iz Srednje države pokazuje ponajprije koliko je visokomišljenje imao sam o sebi:

»Poznajem tajnu riječi božje i svete obrede.Upoznao sam cijelu magiju i ništa mi u njoj nijeostalo sakriveno. Znam sve što se odnosi na testvari. Ja sam tajnoznanac. Vidim Raa u

pojavnosti njegovoj.«39

Umjetnik mora da je dobro poznavao liturgiju, mitologiju i svekraljevske atribute, što nije bila beznačajna sposobnost. Povodeći se,doduše vješto, za egipatskim modelima, Feničani su u tom pogleduipak pravili mnoge pogreške, koje su sasvim sigurno zgražavaleegipatsku javnost. Naš umjetnik zatim hvali svojutehniku:

»Uostalom, ja sam majstor svoga zanata,znanjem i umijećem daleko iznad ostalih.Poznajem stav kipa (muškarca), držanje žene,položaj . . . , stav bacača bodve, mig njegova okapomoćniku, bunovan izgled tek probuđenoga,

volji ovome ugledniku i izradimo lijepo spomenike za njegovagospodara na dobru oca njegova Amona, čije će ime živjeti na njimaza sve vjekove što dolaze.«36 Majstori su radili za slavu Amona,hrama, vezira ili proroka, no rukovodstvo je bilo anonimno, a imenamajstora koji su bili za nj najzaslužniji ostala su za po-tomstvonepoznanica. Nikome nije padalo na pamet da je velik kipar dar bogova.

Pa ipak, godine VII. svoga vladanja Ramses II. je prigodomobilaska kamenoloma u Crvenoj planini i nalaženja kolosalnogakamenog bloka dao u jednome hramu u Onu podići veliku stelu nakojoj se hvasta svojom brižljivošću prema svima koji su sudjelovaliu izradi sfinga i stojećih, sjedećih ili klečečih kipova kojima jesnabdjevao svetišta čitavoga Egipta: »Poslušajte što vam govorim.Ovo su dobra koja posjedujete. Stvarnost se podudara s mojimriječima. Ja, Ramses, stvaram i unapređujem pokoljenja. Pred vama je hrana i piće, ničega ne nedostaje . . . Poboljšavam vaš položaj dakažem kako radite s ljubavlju za mene, kojega krijepe vaše zdravice.Date su vam obilate zalihe u nadi da ćete poživjeti i završiti poslove. . . Žitnice su tu da vas ni jedan jedini dan ne ostavimbez živeža. Svatko je od vas plaćen na mjesec.

Za vas sam skladišta ispunio svakojakom robom, tijestom,mesom i kolačima da ih jedete, sandalama, odjećom imiomirisima da ih svakoga desetog dana utrljate u glavu, da seodijevate cijelu godinu, da svakoga dana imate dobru obuću danitko od vas ne probdije noć strahujući od bijede. Postavio samrazne službenike da vas hrane kada zavladaju gladne godine,naredio žiteljima močvara da vam donose ribe i divljači, odrediodruge da kao vrtlari bdiju (nad svime što vam pripada).Sagradio sam lončarsku radionicu za izradu posuda u kojima

ćete hladiti vodu za sparnih dana šemua. Radi vas lađe ploves juga na sjever. Lađe plove za vas sa sjevera na jug,vozeći ječma, piva, pšenice, soli i graha bez predaha.

Učinih sve to govoreći: 'Sve dok živite, svim stesrcem prilježni poslu za mene!'«37

36 Urk., IV, 1154.37 Stela iz god. VIII. Ramsesa II: Ann. S. A. E., 1939.

Satira o za-nimanjima, paragraf 111, u Pap.



78 155

upravo boji kipove Amenhotepa I. i njegovemajke43. Napustivši donekle suviše dotjeran stilkojim je izvršavao narudžbu, prikazao se kakopotpuno prirodno sjedi na nekom postoljuprekriživši bose noge tako da lijeva, koja se vidiodozdo, počiva na desnoj, duga mu kosa padana ramena, u jednoj ruci drži kist, a u drugojpaletu. Ta slika nije prošla nezapaženo. Neki ju je učenik preslikao na odlomljenom komadukrečnjaka, koji nam je dospio u ruke44. Iako nijetako dobra kao original, ta nam je kopija veomadragocjena, jer na njoj možemo ispred imenaumjetnikova pročitati kneževske i pisarsketitule. Umjetnici iz vremena Akhenatona, kakvisu Džehutimose ili Huja, čini se da su bili bogatei uvažene ličnosti. Potkraj ramesidskog doba

Nitko se u tome ne ističe poput mene i moga sinaprvenca. Kada bog odredi, sin se moj laća poslai uspijeva. Vidjeli djela njegovih ruku podposlovođinim nadzorom u svakovrsnomedragom kamenju, pa sve od zlata i srebra doslonovače i ebanovine . . . «

Nadamo se da su te sposobnosti cijenili i drugi, a ne samo onaj tkoih je posjedovao. U grobnici jednoga od brojnih Amenemhata u Tebi postoji slika koja je možda jedinstvena među egipatskim likovnimdjelima40. Amenemhat glasom i pokretom nudičetvorici ljudi što su pred njim posjedali na

hassure da se posluže bogatim prinosima koji suim nadohvat ruke, hljebovima, mesom, peradi,povrćem i voćem, pićima i miomirisima. Međutom četvoricom su crtač Ahmose i jedan kipar,čije se ime nije sačuvalo. Ta gozba na slicipriređena je kao velika nagrada umjetnicimakoji su dekorirali grobnicu. Umjetnici mora da suu njoj uživali koliko i sam Amenemhat pripogledu na bogatstva prikazana u njegovomegrobu. Već se u doba pi-ramida majordom poimenu Meni hvalio da je bogato nagradio ljudekoji su sudjelovali u gradnji i dekoraciji njegovegrobnice: »Nijedan čovjek koji je ovo radio nećenikada požaliti. Nagradio sam i umjetnike ikamenoresce!«41 Prvi prorok Nekhabita, poimenu Setau, povjerio je pod Ramsesom IX.ukrašavanje svoga groba istaknutome umjetniku

Merireu, čiju originalnost i sposobnost ova-kohvali: »Izradio je natpise vlastitim prstima kada je došao iskititi Setauov grob. . . Kao pisarsvetih knjiga, Merire nije tek (običan)prepisivač. Nadahnuće mu je u srcu. Nemaučitelja da mu dade predložak, taj pisar vještihprstiju i domišljat u svakome poslu.«42

Možemo, dakle, ustvrditi da kraljevi, knezovi i svećenici, jednomriječju — publika, nisu bili nezahvalni prema onimakoji su tako dobro radili njima u slavu. Plaćali suih i nagrađivali već prema običajima imogućnostima svoga vremena. Jedan umjetnik,koji je djelovao u doba Ramsesa III. i Ramsesa

IX — ZIDARSTVO I SITNI OBRTI

Prelazimo sada na zanimanja koja su bila ili najteža, pa su ihobavljali uglavnom zarobljeni ili slobodni stranci, ili najskromnija,te nisu nikada nikome donijela kneževski naslov.

Staroegipatski se zidar bavi gotovo isključivopravljenjem i slaganjem sirovih opeka. Svaki jegrad okružen zidom širokim petnaestak ivisokim dvadesetak metara. Jedino su vrata odkamena, dok je čitav zid podignut od cigala,Upravne zgrade i stambene kuće također sugrađene više od cigle nego od kamena, kao i

zidane ograde. Kada je Ramses II. poduzeogradnju svoga omiljenoga grada Ramsesa, kojisu Egipćani zvali Pi-Ramses, dao je okupiti djecuIzraelovu, odredio im nadglednike i prisilio ihnesmiljenom strogošću da prave opeke45. To jebio doduše neugodan, ali ne i suviše težak posao. Ciglari su nilski mulj miješali s pijeskom isitno isjeckanom slamom. Da bi se dobiladobra mješavina, sve je to

43 Grobnica 359 u Tebi, isp. AZ, XLII, 128—131.Crep 21447 u Ber nu, u AZ, LIV, 78; sp.

Ro c on Var e,Le tem le du scribe ro al Amenhote fils de Ha ou, Ka ro



79 157

valjalo vlažiti, dugo gaziti i s vremena na vrijeme promiješatitrnokopom. Zatim je radnik tim blatom dobro napunio kalup,odstranio suvišak drvenom lopaticom, a onda naglo skinuo kalup, pazeći da ne ošteti ciglu. Ostavio bi je da se suši osam dana, nakončega je bila uporabiva. Izrađivači cigala radili su po mogućnosti u blizini kakve vode. Vodonoše su ih opskrbljivale vodom, dok sudrugi odlazili na požnjevene njive da načupaju strnjike od koje se pravila sjeckana slama. Kada je faraon naložio sinovima Izraelovimda sami pođu po slamu a da pri tome broj cigala što su ih moralisvakodnevno isporučiti ostane isti, to je značilo prilično pogoršanjenjihova položaja, no žalopojke su samo mogle nanjihova leđa svaliti batine nadglednika. Cigle suse prenosile na po dvije pod-jednake daskeobješene o obramnicu.

Riječ iqdu označuje dva na prvi pogled različitazanata, zidarski i lončarski. No, prvi je nosiopridjevak iqdu inebu, »zidar zidova«, a drugi iqdunadžesit, »zidar na malo«.46 Oba su se zanataslužila istom sirovinom, nilskim muljem, ali pravirazlog leži u samome staroegipatskom jeziku.Korijen qed znači »okrugao«. Prvobitne sunastambe bile okrugle poput lonaca. I bile su ustvari veliki lonci. Lončar je glinu mijesionogama. Stavljao je zatim masu na svoj stol,običan drveni krug koji se okretao na okomitojosi. Glina je pod spretnim prstima dobivala oblik trbušasta lonca, zdjele, vrča, čaše, plitice, ilivelike žare uska dna, u kakvima se držalo vino,ili velike žare sa zaobljenim dnom što podsjeća

na vreću47. Kada je lončarski stol dao sve što seod njega moglo očekivati, majstor je oblikovanjedovršavao prstima. Zatim je posude stavljao upeć, vrstu okrugloga kamina, otprilike dvaputvišeg od čovjeka i širokog dva lakta, ukoliko se,naime, možemo pouzdati u slikovne dokumente,no valja pri tom ponoviti da su staroegipatskilikovni umjetnici malo vodili računa o relativnimdimenzijama predmeta i bića. U Novoj državiviše nije bilo dovoljno to što se proizvode lonci,doduše dotjerana oblika, ali jednobojni. Lončarveć umije na vrčevima i žarama slikati razneukrasne motive, preuzimajući ih od gravera ili

vinove loze, raslinje, pticu štakaru što guta ribu, bika u trku itd.48

Skroman je kupac umjesto skupoga kovnoga, mogao nabaviti ništamanje lijepo grnčarsko posuđe.

Brijač je išao od četvrti do četvrti. Tek što se smjestio u hladovinina raskršću, već su nagrnule mušterije49. Čekanje na red moglo je potrajati prilično dugo. Ponekad ga je skraćivao kakav pjevač ili pripovjedač. Zadjevice su također kratile vrijeme. Upravo su timezabavljena dvojica što jedan drugome okrenuti leđima sjede na istojstoličici, ali je ne dijele ravnopravno. Dok se prvi udobno raširio,njegov suparnik sjedi na samome rubu i mogao bi svakoga časa pasti ako ga ovaj samo malo gurne. Ne pokazujući osobito

zanimanje za tu razmiricu, druge mušterije dremuckaju,oslonivši se bradom o koljena i zabivši glavumeđu ukrštene ruke.

Mušterije će redom sjedati na tronožac, mirnopoloživši ruke u krilo i prepustivši glavu brijaču,koji će ostrici kosu i bradu. U dubokoj zdjeli nastalku nalazi se sapu-nica. Britva je nešto kraćaod pedlja, nepravilna je oblika i ima zapornicu.Brijači bogatih uglednika posjedovali su čitavizbor štipaljki, škara i britava, koje su nosili ukož-natim torbama i slagali u elegantnekovčežiće od ebanovine. Radili su kod kuće. Nanebesničkom dvoru također je postojao bogbrijač. Međutim, pučki je brijač bio prijepredmetom sažaljenja nego zavisti50.

X — GAZDE I RADNICI

Amonov veliki svećenik Rome-Roj zaslužuje da budenaveden kao primjer dobra egipatskoggospodara: »O, svećenici, pisari doma Amonova,dični službenici božjih žrtava, pekari, pivari islastičari, koji ćete ući u ovu radionicu što je ukući Amonovoj, izgovorite ime moje svaki dan iprisjetite se mene, slavite me zbog dobrih djela, jer bijah častan stvor.

48 Th. T. S., III, 1.49 Wr. Atl., I, 44.



80 159

nj i spremni su da izjave kako je sve ipak uglavnom u redu. Drugise, međutim, ne žele razići ako se odmah ne pristupi raspodjelisljedovanja. Pozvali su pisara-računovođu i kazuju mu: »Vidi žitokoje si uprimio i odredi dio za ljude iz grobnice.« »Poslasmo, dakle, po Pe-Montu-nebiata i dobismo sljedovanje žitasvaki dan!«

Opasnost od štrajka je otklonjena. Položajradnika nije bio, dakle, suviše bijedan kada suse njihovi gospodari pobrinuli da im kaoBakenkhonsu ili Rome-Roj sagrade pristojne,zračne i udobne nastambe i radionice, kada suredovito dobivali hranu i odjeću, i kada jeponeko dodatno sljedovanje moglo primiritistrahovanje nedovoljno čuvarnih. Praznici iblagdani bili su dosta brojni. Može se vrlo lakopretpostaviti da su najozbiljniji i najumješnijiradnici postajali nadglednici i predradnici, da sumogli uštedjeti nešto novaca i provesti ostatak života kao sitni posjednici ili samostalnimajstori. Kada su, u trenutku sukoba Amona iSeta, nastupila nemirna vremena, radnici su

Nađoh ovo zdanje u ruševinama, zidovi mu seraspadahu, a drvenina truljaše, oplata što bijašedrvena otpadaše kao i boja s klesanih likova. Jaga obnovih da bude veće nego ikada, dogradih iproširili. Oplate učinih od kamena pješčenjaka,vrata postavih od građe jelove. Pretvorih ga uudobnu radionicu za pekare i pivare koji su unjemu. Poduzeli radove bolje od prijašnjih, zasmještaj slugu boga mojega Amonrasontera.«51

Drugi jedan Amonov veliki svećenik, imenomBakenkhonsu, čini se da zaslužuje istu pohvalu:

»Bijah poput dobra oca svojim potčinjenima,podučavah djecu njihovu, pružah rukupomoćnicu nesretnima, potpomagali potrebnimai činjah stvari korisne u hramu njegovu kaoupravnik radova u Tebi za. . . Ramsesa II.«52

Nadajmo se da potčinjeni, kada bi im se bilopostavilo pitanje, ne bi porekli ovu dvojicu.Uobičajena etika zabranjivala je da se radnicitjeraju da rade više nego što nalaže razum53.Međutim, istina je, s druge strane, da se radninarod mnogo puta imao na što potužiti. Katkadsu se te žalbe pretvarale gotovo u pobunu.Radnici su dobivali mjesečno sljedovanje živeža iodjeće, bilo odjednom, bilo u dva, pa i u četiriobroka. Nesmotreni su uvijek, vjerojatno i netrošeći neumjereno, uspijevali dokrajčiti zaliheprije nove raspodjele: »Skapavamo od gladi, a još je osamnaest dana do slijedećeg mjeseca.«5

Radnici su se okupili na trgu pred spomenikom:»Nećemo se vratiti na posao, recite to svojimglavarima koji su tamo.« Jedan službenik izvješćuje o nastaloj situaciji: »Pođosmo ihsaslušati, i rekoše nam istinite stvari.«Izgladnjeli ljudi hrle prema žitnicama. No, još sene usuđuju provaliti vrata. Jedan se ovakoobraća masi: »Došli smo natjerani glađu iprimorani žeđu, nemamo više sukna, nemamoulja, nemamo ribe, nemamo više povrća.Dojavite faraonu gospodaru našemu, dojavitekralju da nam dade hrane!« Glasnik tu

XI — TRGOVINA I NOVAC

Na državnim dobrima i na posjedima velikih bogova postojalo jeeoma točno računovodstvo o namirnicama i proizvodima koji su

svaki dan ulazili, kao i o tome što je osoblje trošilo. Bio je tozatvoren krug. Skladišta i spremnice bili su punii prepuni zaliha, no ta je roba bila namijenjena

tek malome dijelu stanovništva. Kada su bilenamirene sve potrebe te zajednice, višak jemogao biti dos-tavljen trgovini. Velika su imanjaizravno razmjenjivala svoje proizvode. Ili su sepak proizvodi jednoga posjeda prodavalitrgovcima, koji su ih stavljali u promet na svojrizik. Pored velikih kolektivnih dobara, postojalisu i veliki, srednji i mali inokosni posjednici,stočari ili ratari, voćari i povrćari, koji su moraliza sebe nabavljati odjeću, pokućstvo, nakit iluksusnu robu, i koji su to mogli činiti jedinoprodajući višak ljetine ili stoke. Bilo je takođerslobodnih obrtnika, vlasnika zanatskih



prođu. Kupci, prodavači i trgovci okupljali su se po tržnicama.Seljak iz priče natovario je na magarca sve lijepe plodove slaneoaze. Da ga putem nisu orobili i da je s tovarom uspio stići u prijaznigrad Nen-nisut, izložio bi na prodaju prirodnu sodu natron, pticemočvarice i sušenu ribu, te bi ih razmijenio za slatkiše, sukno iodjeću. Njegova je nedaća bila tek izuzetak. U obična vremena, kada je redarstvo budno stražarilo, na trg se stizalo bez neprilika. UKhaemhatovoj grobnici55 umjetnik je prikazao trgovce kako,izloživši svoje zamotke i košare, stoje ili sjede gestikulirajući ivičući. Ti trgovci imaju osobit izgled. Glava im je ogromna, a kosaduga i razbarušena. Kupci koji im prilaze noseći torbe na leđimatakođer gestikuliraju, a rječnik mora da im nije ništa siromašniji niuzdržaniji od trgovačkoga. Dolazak neke strane lađe, koja je stigla sgornjega Nila ili pak iz Sirije, privukao je, osim radoznalaca koji sezabavljaju promatranjem stranaca u šarenim nošnjama i njihoverobe, i mnoge trgovce. Sklepali su dućančiće i prodaju živežnenamirnice Feničanima, a ovi u zamjenu daju izrezbarene rogove ilislonovaču s nataknutim likom ljudske glave56.

Razmjena proizvoda tekla je lako zahvaljujućidosta rano ustaljenom običaju da se vrijednostnamirnica ili rukotvorina određuje jedinicomzvanom šat. U jednom dokumentu iz vremena IV.dinastije cijena neke kuće određena je ušatima51. Na jednom papirusu iz XVIII. dinastije na istise način vrednuju robinja i usluge robinje za određenovrijeme58. Međutim, ta je jedinica bila potpunoapstraktna. Službenim krugovima nikada nijepalo na um da dadu kovati metalne kružićestrogo određene težine i da ih punciraju, no

trgovci i kupci znali su koja težina zlata, srebraili bakra odgovara jednom šatu. Nisu, dakle, umjelirazmjenjivati robu za novac, ali je svatko tko je htioprodati kuću i tko se s kupcem složio u pogledu

55 Wr. Atl., I, 200.56 Daressy, Une flotille phenicienne, d'apresune peinture

egyp-tienne; Revue archeologique, 1895, 286—292 isl. 14—15;Montet,Reliques de l'art syrien, 12.

57 Urk., I, 157; Sottas, Etude critique sur un acte devente immo-biliere au temps des pyramides, Pariz, 1913.

58 Gar ner Four a ri of the 18th d nast from Kahun,

njezine vrijednosti u šatima dobivao za nju žita ilistoke u istoj vrijednosti. Takav je slučaj bio

jednostavan. Ukoliko su se razmjenjivala grla stoke ilipredmeti nejednake vrijednosti, valjalo je razlikuizračunati u šatima i naći robu koju prodavač možeponuditi, a kupac prihvatiti. To, naravno, nije išlobez cjenkanja. ini se da je šat u doba Ramsesaveć bio zastario, jer nije bitno olakšavao trgovi-nu. Uvelikom papirusu Harris nigdje se ne spominje,mada se u njemu veoma točno u debenima od 90grama i qitima od 9 grama bilježe zlato, srebro,bakar i drago kamenje, ali im se ni na koji načinne naznačuje vrijednost. U tom dokumentu, kaouostalom i u kalendaru iz Medinet--Habua,nabrajaju se vagani žita, korpe voća, vreće ikoševi različitih veličina za ostale proizvode.

ivotinje i drva nabrajaju se po vrstama. Kadanam iskazuju broj goveda, bivola oriksa, bubala igazela, zbrajaju ih i izražavaju kao ukupan brojgrla, a isti je slučaj i s peradi, no nema spomenao bilo kakvom određivanju vrijednosti. Usuprotnom im bi se vrijednost izrazila uodgovarajućoj težini zlata, srebra ili bakra.Cijena vola kreće se od trideset do sto i tridesetdebena bakra. Vreća pira (boti) košta jedan debenbakra59. No, u većini slučajeva kupac nije u stanjudati bakar, a još manje srebro ili zlato. Takvoplaćanje u kovinama uvedeno je tek podposljednjim Ramsesima, kada su zbog pljačke

hramova i grobnica u optjecaj došle znatnekoličine tih triju kovina, koje su stoljećima bilezakopane u hipogejima ili uskladištene uhramovima. Neki je lopov dao deben srebra i petqita zlata za kupnju zemljišta; za dva debena srebra

jedan je drugi dobio dva vola. Rob Dega dobio je kaoplaću dva debena srebra i šezdeset debena bakra.Pet ćupova meda koštalo je pet qita srebra, a jedanvol pet qita zlata60. Prije toga razdoblja anarhije, unedostatku kovine kupci su plaćali robom koju jeprodavač htio uzeti, a kojoj se vrijednostodređivala težinom zlata, srebra ili bakra. PisarPenanukit prodao je vola koji je bio procijenjen

160 11 E i at 16



11* 163

dvije košulje vrijedne po deset debena61 . Kupivši od nekoga trgovcarobinju za cijenu od četrdeset i jednog debena srebra, jednaTebanka nabraja pred činovnicima predmete koje, kao na primjer tkanine, daje osobno, te brončane i bakrene rukotvorine koje će zanju prikupiti razne osobe62.

Ni sama država nije raspolagala drugačijimnačinom plaćanja. Pošavši ugovoriti kupnjudrvene građe sa kraljem Biblosa Zekerbaalom,Unamun je odmah dobio sedam trupaca, a kaozalog morao je ostaviti svoj brod. Dao je da muse iz Tanisa pošalju zlatni krčazi i zdjele, pet

srebrnih vrčeva, deset kraljevskih lanenihtkanina, petsto svitaka papirusa, petstovolujskih koža, petsto i dvadeset vreća leće,trideset košara sušene ribe, a u slijedećojpošiljci još pet kraljevskih tkanina, vreća leće ipet košara sušene ribe63. Kojoj je težini zlata ilisrebra odgovarala vrijednost te robe povijest nekaže. Po svemu sudeći, to ne zanima nibibloskoga kralja. Naložio je da se obori idovuče do obale stanovit broj stabala, a zatimih je predao Amonovom izaslaniku, no najprijemu je priredio neugodnu scenu. Čini se posvemu da su i Egipćanin i Sirijac svaki sa svojestrane robu procijenili u težini zlata i srebra, teda su dobili podjednake vrijednosti. Bilo kakobilo, nepostojanje pravoga novca otežavalo jekupoprodaju. Time možemo objasniti izražajnumimiku prodavača iz Khaemha-tove grobnice,

kao i beskrajno cjenkanje koje je prethodilozaključivanju kupovine između bibloskoga kraljai egipatskog kupca.

61 Pap. Chester Beatty, I, V D i str. 43.

SEDMO POGLAVLJE

PUTOVANJA

I — UNUTRAŠNJI PROMET

Suprotno uvriježenome mišljenju, stari su Egipćani mnogo putovali. Promet između sela i glavnih gradova noma, kao i izmeđuglavnih gradova i prijestolnice tekao je neprekidno. Na velikimvjerskim proštenjima okupljali su se hodočasnici iz čitavoga Egipta.Gradovi kao Koptos, Sile, Sunu, Pi-Ramses i Memfis vrvjeli su usvako doba od putnika koji su odlazili u rudnike i kamenolome, dooaza, u Aziji i u Nubiju, te su se vraćali krcati dragocjenominozemnom robom.

Siromašniji ljudi putovali su isključivo pješice.Oprema im je bila sasvim lagana: štap, pregača isandale1. Sinuhit nije imao ničega više kada je,u uvjerenju da mu je život u opasnosti, prešaoDeltu sa zapada na istok krivudavom putanjomda bi stigao do Gorkih jezera. Na bratov poziv,

Anupu je pošao iz svoga sela noseći štap,sandale, jedno odijelo i oružje, te prispio udolinu drveta aš pokraj Biblosa2. Seljak iz slaneoaze koji je pošao u Nen-nisut pješačio je zamagarcima s tovarima robe. Mogao je, doduše,zajahati jednoga, izloživši se poput LaFontaineova mlinara zabadanjima prolaznika.Dogodilo mu se, međutim, nešto gore, jer ga jeneka protuha, koja je živjela na osamljenomemjestu i nije joj bilo prvi put da poduzima takvošto, orobila u tren oka. Vojnici su znali biti strahi trepet put-nika. Kada bi naišli na nenaoružanačovjeka sa vrećom brašna na ramenu i lijepimsandalama u ruci, često su ga znali opljačkati



16483

za saučesništvo u pljački grobnica i izveden pred sud 7. Bogovi štosu se povukli na središnji otok naredili su skelaru, bogu Antiju, dane preveze Izidu8. Na svome bijegu Sinuhit je na obali naišao načun bez kormila i njime prešao rijeku.

Za kratka putovanja bogataši su se dugo vremena služilistolicom za nošenje, koja je, doduše, bila dosta pompozna alispora, skupa i ne odviše udobna. Nosači su pjevali u ritmukoraka: »Draža nam je puna, nego da je prazna.« No, valjalo ih je plaćati, ili barem hraniti9. U Novoj državi faraon se penjao ustolicu za nošenje jedino prilikom određenih ceremonija. Tako je postupio, na primjer, Horonemheb kada je proslavljaopobjedu. Kralj je većinom putovao kolima kao i ostali. Kola ikonji nisu se smatrali osobitim luksusom. Spadali su u red onihstvari koje je čovjek mogao poželjeti svojim prijateljima, a i samnastojao posjedovati: »Kočijašiš zapregom, zlatan ti je bič uruci. Nove su tvoje uzde. Upregao si sirijske ždrijepce. Predtobom trče Cmci kamo im naložiš.«10 Drugi Amonov prorok Amenhotepsise pošao je tako da se malo provoza 11. U njegovaelegantna i čvrsta kola ukrašena duborezima upregnuta su dvakonja. Nemaju ni žvala ni naočnjaka. Orma im se sastoji uprvome redu od dva velika kožna remena, od kojih je jedanprebačen konju oko sredine vrata, što ga vjerojatno popriličnosmeta, a drugi mu prolazi ispod tijela, te od ulara na koji senadovezuju vođice. Amenhotepsi-se upravlja zapregom stojećisam, bez kočijaša. Pred njim idu seizi. Slijedi ga bez većeganapora četa šemsua. Ovi nose sve što će gospodaru biti potrebnokada se uželi odmoriti i malo osvježiti.

Kola su bila od koristi za posjet kraljevom ilivezirovom dvoru, za obilazak i nadgledanje

imanja, te za odlazak u lov. Međutim, u njima senije moglo udobno putovati na veće udaljenosti.Najtipičnije prometno sredstvo u starom Egiptubila je lađa. Kraljevski sin Dedef-hor uputio sebrodom iz Memfisa i prošao pokraj Khent-khetita na putu prema sjeveru, pošavši poproroka koji je živio u Dedi-Snefruu, te ga jebrodom i doveo na dvor. Kada je

7 Papirus 10052 iz Br. Muz., str. XIII,1—15. 8 Pap Chester Beatty, I,V, 3—6 (Hor-Set). 9 Montet, Vie privee, 379—380.10 Bibl. aeg., VII, 37.11 Th. T. S., III, sl. VI.

ostaviti gola na putu. Uni je poduzeo mjere da suzbije tu napast3.Jedan nomarh Siuta hvali se da je za njegova namjesništva putnik koga bi zatekla noć mo-gao mirno leći i zaspati na putu pokrajsvojih koza i namirnica. Strahopoštovanje što su ga ulijevali njegovioružnici služilo je ovome kao okrilje4. Rado mu vjerujemo,no mjere što su ih poduzimali neki upravnici jasno ukazuju na postojanje razbojnika i naopasnosti putovanja.

Ceste su bile brojne. Bilo ih je koliko i kanala, jer se prilikom kopanja kanala od iskopa uvijek mogao podići nasip koji voda nije prekrivala udoba poplave. Kanali i ceste održavali su seistovremeno. Jaružanje je davalo dovoljnozemlje za popravak pukotina na nasutoj cesti.Nasipi su služili za pješački saobraćaj, zagonjenje stoke i za tegljenje čamaca. Nepoznajemo nijednu staroegipatsku riječ saznačenjem »most«, no postoji barem jedanprikaz mosta na reljefu koji predstavlja povratak Setija I. s po-bjedničkog pohoda na Palestinu.Podignut na jezeru obraslom ševarjem inastanjenom krokodilima, taj most povezujedvije vojne građevine, od kojih se jedna nalazina azijskoj, a druga na afričkoj Obali5. Mora dase sastojao od stupova, unosnih greda imosnica. Naravno, na širo-kom Nilu nikada nijebilo mosta, kao ni na rukavcima delte. Kameni ilidrveni mostovi preko kanala također nikada

nisu bili osobito brojni. Kada je trebalo prijećikanal ili plitku močvaru, stoka i ljudi se nisubojali zagaziti u vodu. Mnogi su Egipćani znaliplivati. Stanovnici Tentire u Gornjem Egiptuskakali su u Nil i preplivavali ga ne strahujući odkrokodila, do to ipak nije mogao uraditi bašsvatko6. Ako je vjerovati satiri o zanimanjima,lovci na vodene ptice i ribari strahovito su sebojali te nemani. Važnim je ličnostima padalo udužnost da onima koji nemaju čamca osigurajuprelazak preko vode, kao što su morali davatikruha gladnima i odjeće obnaženima. U Tebi idrugim velikim gradovima skelarenje je biloposeban zanat. Neki je skelar bio jednom



166 84

pomilovani Sinuhit u pograničnom uporištu kod Horovih putovadobio propusnicu, upravo je bio brodom savladao čitav put odSueske prevlake do rezidencije u Iti-taniju južno odMemfisa. Vrijeme plovidbe kratio je uživajući udobrim jelima što su se spravljala pod njegovimbudnim okom. Kada je znatniji Egipćanin polaziona hodočašće u Abid, često je znao okupitičitavu malu flotu12. Putnici bi se ukrcali u barkestarinskog tipa sa visoko uzvinutom krmom ipramcem. Tada se znalo da cilj putovanja nijesvjetovnoga značaja. Smjestili bi se na sjedala ukabini sličnoj naosu kao da su u svojoj vrtnojsjenici. Pred kabinom ne nalazio stolić s jelima.Pramčani je dio služio kao klaonica i kuhinja.Tamo se razuđivao vol i varilo pivo, kako biputnici mogli uživati u svježe pripravljenompiću. Ta leđa nije imala ni vesala ni jedara, ateglio ju je poseban čamac. Posada joj sesastojala samo od dvojice lađara. Jedan sebrinuo za uže i podešavao mu duljinu, dok jedrugi rukovao dvama kormilima od obojenogdrveta, ukrašenim glavom boginje Hator, gospeudaljenih zemalja i zaštitnice putnika. Tegljač jeimao jarbol učvršćen kablovima za pramac ikrmu. U sredini mu se nalazila velika kabinaoslikanih stijenki, ukrašena krovnim vijencem.Kormilo se oslanjalo na malen jarbol i bilouglavljeno u urez na stražnjoj strani. Kormilarga je pokretao jednom rukom. Na lopatici

kormila nerijetko su bila naslikana dva oka.Kormilu, koje mora izbjegavati prepreke, oči subile od nesumnjive koristi. Kada je trebalo ići nizmaticu ili preploviti veliku vodenu površinu, anije bilo vjetra, nije se moglo bez veslanja.Veslača je bilo deset do dvanaest, a često i više.Kapetan je stajao na pramcu i dugačkommotkom ispitivao dno. Sa krova kabinezapovjednik veslača je s vremena na vrijememilovao ramena zabušanata. K njima je jošspadao i krmar. Kada se plovilo uz struju, valjalo je razviti ono je-dino četvrtasto jedro, često širenego više, razapeto između dva križa, kojim se

koji nisu bili plovni u svako godišnje doba, valjalo se raspitati o nji-hovu stanju. Kralj Khufu poželje jednoga dana da pođe u hram bogaRaa, gospodara Sakhebua, negdje u drugome nomu Delte, no uKanalu dviju riba nije bilo vode. Ništa zato, reče njegov prijateljčarobnjak: »Stvorit ću četiri lakta vode u Kanalu dviju riba.« Uni,koji nije imao čarobnjaka u svojoj službi, ipak je i za niskogavodostaja mogao putovati čamcem. Jezero Moeris bilo je iskopano iuređeno upravo zato da ne uzmanjka vode ni za poljodjelstvo ni za plovidbu, no ne znamo točno pomoću kakvih uređaja.

Lađe namijenjene plovidbi Nilom uzvodno do Nubije bile su prave ploveće kuće. Dahabija kraljevskoga sina iz Kuša dugačka je barka u obliku polumjeseca, kojoj ni pramac ni krma nisu gazilivodu13. Na jedinom jarbolu uglavljenom usred brodice pomoćumnogobrojnih konopaca bilo je razapeto ogromno jedro. Umjestokrmenoga kormila u osi broda, vidimo po jedno na desnome ilijevom boku, i to ne sasvim otraga, a pričvršćena su uz odebeo stupi uz sam trup broda. Putnici borave u velikoj središnjoj kabini, au njezinu se produžetku nalazi boks za konje. Nakrmenom i na pramčanom dijelu nalaze se još po jedna manja kabina.

Čini se da su zemljišni posjedi bili priličnorasparcelirani. Bogati su Tebanci imali posjede uDelti. Amon je posjedovao dobra, pa čak igradove ne samo po čitavome Egiptu, nego i uNubiji i Siriji. U Nubiji je imao posjede i hram uAbidu, koji je utemeljio Seti. Ta velika kolektivnadobra, kao i bogati inokosni zemljoposjedniciraspolagali su za sabiranje plodina i za izvoz iuvoz pravim flotilama čamaca plitka dna,

također polumjesečasta oblika, s jednom ili sadvije kabine u sredini14. Slikovni dokumentipružaju, uostalom, nedostatnu predodžbu obroju i vrstama plovila koja su krstarila uzdužNila, ali je staroegipat-ski jezik posjedovaomnogo riječi za brod. Postojale su teglenice zaprijevoz velikih kamenih blokova izkamenoloma, obeliska i kamenih kolosa. Jedankip Tutmozisa III. bio je za vrijeme prijevozapredmetom brige zaista dostojne kralja. Nalaziose smješten u naosu, gdje su ga pratioci kadilimiomirisima.

13 —



168 85

ravno u oči dok je nije prisilio da se okrene i povuče18. U oblastiistočno od Heliopolisa bilo je nebrojeno mnogo zmija pritajenih u pijesku. Bilo je putnika koji su vidjeli neobična stvorenja, orlolavoves ljudskom glavom na leđima, krilate pantere, geparde vrata dužeganego u žirafe, hrtove četvrtastih ušiju i repa ukrućena poput strijele19.Putnik je mogao naletjeti i na beduinska plemena, poput onoga kojese jednoga dana pojavilo pred vladarom Menat-Khufua. U njemu je bilo ratnika naoružanih bumeranzima, lukovima i sulicama, te žena idjece, a predvodili su ih šeik i žrec, koji je svirao kitaru 20. Bilo je tomiroljubivo pleme. Željelo je samo da u zamjenu za zelen i crn prašak od kojih su se pravile pomade i melemi dobije nešto žita. Ali,

bilo je Beduina koji su mislili samo na pljačku. Radi sigurnosti pustinjskih putnika bi-le su uređene male bogomolje. U jednojtakvoj bogomolji uz stazu što vodi od Heliopolisa do Crvenoga moranedavno je otkrivena skupna skulptura Ramsesa III. i neke boginje suklesanim natpisima uzetim uglavnom iz starinskog repertoara ukojemu se mnogo govori o Horovim ženama21. Ako su umjeli,namjernici su čitali takve natpise. Možda im je bilo dovoljno da ihsamo pogledaju i dodirnu. Nastavljali su zatim putovanje,sigurni da su se stavili pod zaštitu bogova,kakvu uživa i sam faraon.

Bilo da se nije umio odmah staviti pod okriljebogova, bilo da nije bio sretne ruke u izboruvodiča, događalo se da se mnogi putnik izgubi upustinji. »Gospodar moj, ka-že neki Antef,kojemu je pod Amenemhatom I. palo u dužnostda pođe u kamenolome bekhena, poslao me je uRohanu da donesem prekrasni kamen kakav još

nitko nikada ne donije od vremena bogova. Nebijaše nijednoga lovca koji bi znao gdje se nalazii kako dospjeti do nj. Osam dana krstarihpustinjom, a ne saznadoh mu mjesto. Pros-trijehse na tlo pred Minom, pred velikom čarobnicomMut i svim pustinjskim božanstvima. Okadih ihsmolom. Sutradan se zemlja ozari i svanu

18 Wr. Atl., 121; Fr. mis., V, str. 277 i sl.III. 19 Newberry,Beni-Hasan, I, sl. XXX, II, sl. IV.20 Wr. Atl., II, sl. VI.21 Ann. S. A. E., XXXIX, str. 57.

Teglenicu je vukao tegljač15. Teglenice bez kabine bilesu namijenjene prvenstveno za prijevoz stoke.Brodice sa središnjom kabinom služile su zadopre-mu žitarica. Kada brod pristane uz obalu,prebacuje se na nj mostić s poprečnim gredamau pravilnom razmaku. No-sači su se poredali ukolonu po jedan i polaze prazniti svo-je koševe.Pjevaju da bi uskladili korak i olakšalimukotrpan posao: »Zar ćemo čitavoga danatovariti ječam i boti? Još je dan. Ambari su puni. Unjima su hrpe za usta njihova. Lađe su krcate toliko dase ječam presipa. Tje-raju nas da stupamo brže. Ta,zar su srca naša gvozdena?«16 Kada su teglenicestigle na odredište, radnici su opet o njihzakvačili mostiće. Stoka i roba su iskrcane naobalu. Dolaze trgovci, postavljaju stolove i

II — PUSTINJSKA PUTOVANJA

Pustinja je Egipćanima ulijevala strahopoštovanje. Još i uhistorijsko doba nisu zaboravljali da su njihovi precikrstarili pustinjom prije nego su se skrasili udolini Nila. Jedan njihov veliki bog, Min, kojemusu se glavna svetišta nalazila u Ipuu i Koptosu,vladao je čitavim područjem između doline iCrvenoga mora. Omiljelo mu je prebivalište bila»sveta praiskonska planina, prva postavljena nazemlju Akhetiua (Akhit je područje izvan zemaljakoje su poznavali stari Egipćani), božanski

dvorac nadahnut Horovim životom, božjegnijezdo gdje se bani taj bog, sveto mjestoužitaka njegovih, planina kraljica svih gorazemlje bogova.«17 Na putnika koji se neopreznozaputio u to sveto područje vrebale susvakojake opasnosti, glad, žeđ i neželjenisusreti. Lavovi, koji su nekada zalazili do nilskedoline i napadali goveda, već su bili istrijebljeni,ali se još valjalo pribojavati vuka, pantere ileoparda. Jednoga se dana Horemheb našao očiu oči s pogolemom hijenom. Na sreću, ratnik jevidio i gorih stvari. Nije bio goloruk. Ispruživšili evu ruku rema zvi eri i stežući u desnici



170 86

Nasmijavši se njegovoj naivnosti, zmija muodgovori: »Nemaš mnogo tamjana, iako si sedomogao terpentina. Ali, ja sam vladaricaPunta!«26 Tamjana nije uvijek bilo dovoljno, pa je umjesto njega terpentinska smola izgarajućina žaru kadionice ugodno mirisala bogovima, pai smrtnicima. Nije ju bilo naodmet paliti prilikomklanja u dvorištu hramova, a po kućama su jeljudi upotrebljavali da raskuže prostorije, dapotamane gamad i kukce, kao i za toaletu.Crnogorični gajevi osobito su privlačili pčele. Ute šumarke odlazile su, dakle, dvije vrsteskupljača. Jedni su dolazili da nakupe smole ipovade sadnice za vrtove hramova, a drugi dapribave divlji med, koji se mnogo trošio. RamsesIII. je ustanovio posebne odrede oružnika istrijelaca za pratnju takvih karavana.Zahvaljujući njemu, u negostoljubivoj se pustinjiputnik osjećao spokojan kao u Tome-riju,voljenoj zemlji27.

III — PUTOVANJA U BIBLOS

Egipćani su more, iom, zamišljali kao požudnobožanstvo. Kad je bog Iom opazio ljepoticu štosu je bogovi dali za ženu Bitauu, navalio je naobalu da bi je se dokopao. Međutim, kao štonisu htjeli ustuknuti pred opasnostima pustinje,usuđivali su se suprotstaviti i tome strašnombogu. Njihovi su pomorci bili stari znanci sirijskeobale. U vrijeme dok su bogovi još živjeli nazemlji, Ozirisov lijes što ga je Set bacio u Nilotplutao je niz tanitski rukavac. More ga jeodnijelo do Biblosa, gdje ga je progutalo stablo.Tada je na čudotvorno mjesto pošla Izida.Smjestivši se pokraj izvora, pričekala je da navodu dođu kraljičine sluškinje, a onda imočešljala kosu i zapahnula ih miomirisom što seširio iz nje. Za uzvrat za toliku dobrotu, bibloška je kraljica boginji poklonila sveto drvo u kojemuse nalazilo tijelo njezina supruga. Tako lijepouspostavljeni odnosi potrajali su i dalje.

novi dan, a mi se nađosmo na toj planini gornjega Rohanua.« 22

Dodaje još da mu je četa u tim lutanjima ostala na okupu i da nijemorala oplakivati nijednoga mrtvaca. No, imao je mnogo sreće.

Taj je inženjer na vlastitoj koži spoznao kakav je život upustinji. Bilo je, međutim, Egipćana koji su u pustinji provodiličitav svoj vijek, istražujući joj bogatstva i prilaze, a vjerojatno izato što im se sviđao lutalački život. Stanoviti Sankh, koji je biovojni zapovjednik za pustinju, intendant za Egipat i zapovjednik harpunara za rijeku, upravljao je ekspedicijama, snabdjevši ihtolikim zalihama mješina, odjeće, kruha, piva i svježega povrćada se činilo kako je dolinu Rohanu pretvorio u zelenu ravnicu, aplaninu bekhena u izvorište vode. Taj šezdesetogodišnjak, otacobitelji, u kojoj je kao u Jakobovoj bilo sedamdesetero djece, još jeuvijek krstario pustinjom od Taana u Menat-Khufuu sve do VelikogZelenog loveći uz put pti-ce i sisavce23. Takvim neumornimistraživačima dugujemo karte poput one koja se nalazi u torinskommuzeju i koje se s pravom smatraju najstarijim zemljovidima nasvijetu. Te su karte sastavljene u oblasti takozvanih koptoskihkamenoloma i rudnika zlata. Zaravni su obojene jasno crveno, a planine smeđe. Stope zacrtane po putovima označuju smjer. Tvrđava pokazuje ruševinu gdje je faraon Seti dao podići stelu24.

Govorili smo o trudu što su ga uložili Seti i njegov sin da bi pronašli vodu u tome žednom području. Ramses III. s ponosom podsjeća na to da je u ajanskoj pustinji dao iskopati veliku cisternu,koju je obzidao bedemom čvrstim poput planine od mjedi. . .Ulazna su vrata bila jelova, a zasuni i brave brončani25.

U nekim vadima istočne pustinje raslo jeskupocjeno crnogorično drvo koje je davaloterpentinsku smolu, sonte, što se palila u

hramovima, palačama i kućama. No, tamjan, pokoji je valjalo ići u zemlju Punt, više se sviđaobogovima. Kada je onaj brodolomac spoznao dazmija što vlada otokom na koji ga je bacila olujanije tako zloćudna kao što izgleda, obećao joj je terpentinske smole.

22 Ham., 199.23 Ham., I.24 Reprodukcija u Bibliotheque egyptologique, X, str. 183—230; isp. Gardiner, u The Cairo scientific journal, VIII,str. 41.25 Pap. Harris, I, sl. 77—7—8.



87173

je riječ kebenit, izvedenica od staroegipatskog naziva za Biblos, Keben, jedina označivala brodove za plovidbu morem. Egipćani suse tukli s Azijcima gdje bi ih god sretali, na Sinaju, u Palestini, naKarmelu i u gornjem Retenuu, ali je u Siriji postojalo jedno mjesto, jedno jedino, gdje su uvijek bili dobrodošli. Bio je to Biblos. No, itu su jednoga dana Egipćani bili dočekani na nož, ali ti krvnicinisu bili giblitski pomorci i trgovci; radilo se, naime, ounajmljenim pustinjskim Arapima, vječitim i podmuklimneprijateljima Egipćana28.

Egipćani su s vremenom proširili svojuutjecajnu zonu. Izaslanici Srednje države odlazilisu u Bejrut, Katuu i Ugarit, ostavljajući kaouspomenu na svoj boravak kipove i sfinge. No,Biblos je i dalje čuvao povlašteno mjesto.Njegov se kralj ponosio naslovom egipatskogakneza i svojom egipatskom kulturom. Dao jesebi sagraditi grobnicu po ugledu na faraonske iukrasio je po egipatskom uzoru, pa čak idragocjenostima koje je dobio iz Ititanija. Neznamo jesu li za upada Hiksa u toj nesreći Giblitiiznevjerili svoje prijatelje. U svakom slučaju,pomorska su putovanja bila prekinuta, apobožni su ljudi zdvajali ne znajući odakle dapribave jelovinu aš, od koje su se pravili svećeničkilijesovi i dobivala smola za balzamiranje. Prekidtrgovinskih odnosa imao je i drugih nepovoljnihposljedica, jer su svete barke, jarboli za zastavepred hramovima, koji su za po nekoliko lakatanadvisivali krovne vijence pilona, i pokućstvo

također bili pravljeni od jelovine. No, nakon tihnesretnih vremena uslijedili su bolji dani. im seEgipat vratio u posjed svojih teritorija, vratio sei u Biblos. Tutmozis III. nije propustio da se napobjedničkim pohodima zaustavi u njemu, te jeod svoga saveznika dobio više drvene građe ibrodova nego što su stari faraoni ikada zatražili.Kasnije, kada je Sirija spletkarila s egipatskimdušmanima, Ribaddi je ostao vjeranAmenhotepu III. i njegovu nasljedniku. RamsesII. dao je klesati stele uz obale Pasje rijekeizmeđu Bejruta i Biblosa. U dolini Aš, kamo jepripovjedač iz njegova vremena smjestio

bibloski kralj zvao Ahiram. Poput svih svojih podanika, znao jegovoriti i pisati egipatski, a za vlastiti se jezik služio alfabetskim pismom, koje je izumljeno možda u samome Biblosu pojednostavljenjem hijeratskog pisma29.

Ratoborni faraoni XVIII. dinastije isticali su činjenicu da njihoviglasnici krstare Sirijom bez neprilika. U Biblosu su ovi sigurno bilivrlo rado viđeni, no nešto kasnije, pod posljednjim Ramsesima i početku XXI. dinastije, stvari su se stubokom promijenile. KraljZekerbaal, daleki potomak onoga Melkandra koji je tako lijepo primio Izidu, nije se libio da egipatskom izaslaniku pokaže grobovenekolicine Khaemhatovih glasnika, koji su umrli u Biblosu nakon

dugogodišnjeg sužanjstva30. Unamun je imao više sreće, te je uzmnogo strpljenja uspio napustiti luku s tovarom drva, no spas jedugovao božanskoj zaštiti Amona-Putnika, kojega je nasvu sreću bio ponio u prtljazi.

Valja, međutim, priznati da je Unamunovslučaj bio izuzetan. Dobivši od Amonovaprvosvećenika zadatak da donese drvenu građuza sveti brod Amonusirhat, koji je za visokogvodostaja plovio Nilom između Karnaka iLuksora uz klicanje nebrojenoga puka, najprije je stigao u Tanis, na dvor Smendesa i njegovežene Tentamone, koji su već vladali zemljom,iako još nisu bili priznati za kralja i kraljicu.Tamo su mu opremili lađu kojom je zapovijedaoMengabuti, te je dva tjedna kasnije uplovio uveliko sirijsko more. Usidrio se pred sakalskimgradom Dorom i, dok je krcao na brod nešto

namirnica, deset škrinja kruha, jednu žaru vina i jednu goveđu plećku, pobjegne mu jedanmornar, odnijevši sa sobom blago, pet debenazlata i trideset jedan deben srebra. Sav izvan sebe,Unamun siđe s broda i pođe obavijestiti kralja tezemlje Badila: »Dobro si mi ih loše, odgovori mu Sakal,no da ti pravo kažem, ništa ne znam o tome. Ako jelopov što je sišao u tvoju lađu i ukrao ti blagostanovnik moje zemlje, dat ću ti odštetu iz svojeriznice dok ne bude uhvaćen, ali ako lopov koji te jeokrao pripada tebi, ako je član tvoje posade, ostanikoji dan ovdje dok ga ne pronađem.«Odgovor



88 175

trista ljudi i isto toliko volova, te im stavio na čelo predvodnike. Ovisi pošli obarati drveće, a kada je prošla zima, dovukli su ga na obalu.Čini se da je Unamun još samo trebao otploviti sa drvenom građom. No, Zekerbaal je smatrao da nije dovoljno plaćen. Odrješiti ga jeUnamun naveo da dade na jednoj steli uklesati ovaj natpis:»Amonrasonter mi posla glasnika svojega, Amona--Putnika, Život,Zdravlje, Snagu, s Unamunom, smrtnim izaslanikom, po drvo zasvetu lađu Amonrasonterovu. Nasjekoh drva i utovarih. Otposlah brodove i posade svoje s njima. Uputih ih na obale egipatske da miAmon udijeli pedeset ljeta života povrh onoga što mi usud mojdodijeli. Budi volja njegova!« »Kasnije, doda raspoloženi Unamun,kada neki drugi Egipćanin bude pročitao tvoje ime na steli, dobitćeš vode iz Amentita i od svih bogova koji su ovdje!« Tako je, priznade pokorno Giblit, a Unamun mu obeća da će mu prviAmonov prorok, kada pročita podroban izvještaj o svemu, poslatinešto darova.

Većina suvremenih stručnjaka zaključuje na temelju ovepripovijesti da je u doba Smendesa Egipat bio slab i prezren.Međutim, čak i kada je bio na vrhuncu moći, faraon nije nikadabibloskoga kralja smatrao pobijeđenim robom koji mu moradostavljati drvo. Egipatski je izaslanik uvijek dolazio nosećizlata, srebra i svakovrsne robe. Bibloski ih je kralj primao iisporučivao mu drvenu građu. Nakon toga su se jedan drugomezahvaljivali i razmjenjivali blagoslov. Faraon je uz toobično znao poslati i poneki ne odvišeskupocjen dar, par amajlija ili svoj kip. Osjetivšise polaskan, bibloski je kralj rado primao tajkip. Zatim bi na njega dao na feničanskom jeziku uklesati molitvu boginji Biblosa da

produži vijek faraonove vladavine. Tako je totrajalo od vremena bogova.Isplovivši iz bibloske luke, Unamun je jedva

izbjegao zasjedu Sakala, ali je pao u rukeCipranima, koji su ga željeli ubiti. Kako je prikraju papirus poderan, ne znamo kako seizvukao iz te nove opasnosti, ali je jasno da seizvukao. Pomorski su se narodi pročuli u vrijemevladavine Ramsesa II. Od toga dobapredstavljali su novu opasnost za egipatskemoreplovce, no prekomorska se trgovina ipak nije prekinula. O tome nam formalno svjedočiRamses III: »Učinih ti (Amone) lađe, barke i

svakako pošten, no prošlo je osam dana, a on lopovai blaga još ni traga ni glasa. Unamun uspijedobiti kao zalog trideset debena srebra i odjedriu Biblos na lađi koju je bio našao u Tiru. KraljZekerbaal nije ga htio primiti punih dvadeset idevet dana. Odluči se da ga pusti preda se tek pošto je tebanski bog Amon ušao u nekogamladića iz njegove pratnje i naredio mu: »Dajdovesti boga. Dovedi gore glasnika koji je snjim. Pošalji ga. Pusti ga da otplovi.« Sutradanse Unamun popeo do palače; našao je kralja

kako sjedi na prijestolju, leđima okrenut premabalkonu pod kojim huče valovi velikoga sirijskogmora. Susret nije bio osobito srdačan. injenicenisu išle u prilog Unamunu. Umjesto da doplovikao službeni izaslanik u brodu koji je opremioSmendes i da preda akreditivna pisma, iskrcaose bez ikakvih papira sa broda na koji se bioslučajno namjerio. Unamun uspije dokazati da jedošao po drvo za svetu Amonrasonterovu lađu.Kralj mu odvrati: »Jednom su moji podanici većobavili takav zadatak, jer je faraon, ivot,Zdravlje, Snaga, poslao iz Egipta šest lađakrcatih robom za prodaju u mojim skladištima.Da li mi ti donosiš što me ide?« Izvještaj o tomrazgovoru teče dalje ovako: »Dao je da sedonese računska knjiga njegovih otaca i da sečita preda mnom. U njoj bje zabilježeno ukupnotisuću debena srebra. Reče mi: 'Da je vladar

egipatski moj gospodar, a ja da sam mu službenik, nebi naredio da se pošalje zlato i srebro s porukom:»Izvrši porudžbu Amonovu«, a da mi pri tom ne pošaljeblagoslove, kao što je činio mome ocu. Ja nisam tvojsluga, niti služim onome tko te je poslao'... « Unamunodgovori veličajući moć Amonrasontera,gospodara života i zdravlja. »Gospodaru, rečezatim kralju, tvoji su oci cijeloga vijeka služiliAmonu. O tvojoj riječi ovisi hoću li ugoditiAmonu, a ako ga poslužiš, živjet ćeš u zdravlju iveselju. Bit ćeš dobročinitelj čitave svoje zemlje.Podanici tvoji željet će ti Amonrasonterovumilost.« Nakon takve razmjene misli, Zekerbaal



176 89 Egipat 177

Da bi svoje boravište u Delti povezao s Crvenim morem, Ramses II. je uz velike troškove obnovio kanal između dva mora, kojemu seostaci otkriveni prilikom kopanja današnjega Sueskog kanala.Uzduž njega nanizali su se gradovi Pi-Ramses, Bubasta i Pitam, kaoi granitne stele na povišenim postoljima, koje su zadivljenim

putnicima veličale kraljevu slavu i smionost njegovih pothvata34.Uzmimo, dakle, da su brodovi što su prispjeli iz

Sirije iskrcali putnike 1 robu na gat Pi-Ramsesa,te da se spre-maju da preuzmu one što seupućuju prema Puntu. To su kebeniti, to jestbrodovi giblitskoga tipa, sagrađeni ili u Biblosu pa

preko libanonskih trgovaca prodani Egipćanima,bilo u egipatskim brodogradilištima od građeuvezene iz Sirije i po bibloskom uzoru. O njihovuizgledu zaključujemo na temelju dvaju izvora.Prvi potječe iz vremena Sahurea, a drugi iz dobakraljice Hatšepsut35. U tom razdoblju od tisućugodina tip im se nije gotovo nimalo promijenio.Imali su dugačak trup sa pramčanim kljunom, akrma im je bila uzdignuta i savijena u luk sogromnim cvatnim štitom na vrhu. Na pramcu ina krmi uzdizale su se promatračnice. Uz krmu

je na svakom boku bilo po jedno kormilo.Krajeve trupa povezivalo je debelo uže napetopreko četiri sohe. Blizu središta trupa bio jezataknut jedini jarbol, koji su pridržavala četirikonopa, a na njemu razapeto široko, pravokutno

jedro. Posada je imala mnogo članova, jer, čim je vjetar prestao nadimati jedro, mornari su selaćali vesala. Bili su to redom iskusni pomorci,»ikoji su vidjeli nebo, koji su vidjeli zemlju, kojisu oprezniji od divljih zvijeri i umiju predvidjetioluju prije nego se digne«. Na brodovima suuvijek i predstavnici Njegova Veličanstva, pisarii vojnici. Tovarni je prostor pun vrijednihegipatskih proizvoda, onih koje stanovnici Puntanajviše cijene, nakita, zrcala i oružja. Brodovljepolazi uz kraljev pozdrav i uplovljuje u kanale,mimoilazi Pitum, gdje Hebreji u znoju lica svogaprave cigle, i izlazi na Veliko Zeleno. Na jednojili drugoj obali Božje zemlje promatrač je opazioi najavio egipatske lađe. Kralj, kraljica i odličnici

zapovjednike mnogočlanih posada da iz zemljeFeničana i s kraja svijeta opskrbljuju skladištatvoja u nepobjedivoj Tebi.«31 Valja naglasiti dase faraon nije oslanjao jedino na Amona.Njegove su brodove branile i izaslanike štitilemnogobrojne čete dobro uvježbanih inaoružanih stražara.

IV — PUTOVANJA PO CRVENOM MORU

Cilj plovidbe Crvenim morem bile su zemlja Punt na somalskojobali dalje od Bab el Mandeba i arapska obala preko puta. Bila je tozemlja tamjana. Dobra zmija koju poznajemo iz Priče o brodolomcutvrdi da je vladarica Punta i gospodarica tamjana, antija. Egipćanisu putovali u Punt sve tamo od vremena bogova. UStaroj državi već su bili ustanovili plovni put izmeđuBiblosa na sirijskoj obali i somalskog primorja, izmeđuLjestava jelovine i Ljestava tamjana32. Brodovi supolazili iz Biblosa, stizali do egipatske obale,plovili uz tanitski rukavac Nila sve do Bubaste,zatim kanalom do vada Tumilat, koji se možesmatrati najistočnijim nilskim rukavcem. Taj vadnije bio plovan kroz cijelu godinu, ali su zavisokog vodostaja njime mogle prolazitistaroegipatske galije plitkoga gaza. PreplovivšiGorka jezera, galije su izlazile u Sueski zaljev inastavljale polaganu plovidbu sve do zemljePunt. Beduini, ljudi iz pješčara, koji su, ma kakvi

barbari bili, suhozemnim putem prevozili robu isprovodili putnike iz Sirije u Arabiju, pokušali suosujetiti takvu plovidbu. Pepi I. poduzeo je nanjih nekoliko kaznenih pohoda, no napadi su inadalje bili učestali. Čini se da se poslijevladavine Pepija II. za neko vrijeme odustalo odte plovidbe, a nastavila se u Srednjoj državi itrajala i pod okupacijom Hiksa. Obnovila ju jekraljica Hatšepsut, a održavali su je poslije njeTutmozis III, Amenhotep II, Horonemheb,Ramses II. i Ramses III.33

31 Pap. Harris, I, sl. VII, 8.32 Montet, Drame d'Avaris, 26—28.



178 12* 90

široka, a glava okrugla. Bradu pletu poput bogova nilske doline ifaraona. Razlika je jedino u tome što je prava, dok je egipatskaumjetna. Oko vrata nose okrugao medaljon kakav je u modi kodSirijaca. Kraljica je veoma čudna osoba. Zapravo je gomila drhtavamesa, tako da je pravo čudo što se uopće može kretati. Njezina joj jekći po tome gotovo uz bok, iako je još mlada. Egipatski crtači gutajuočima taj za njih tako novi svijet. Jesu li na licu mjesta kriomiceskicirah na komadiću papirusa likove svojih domaćina, ili su sestrpjeli da tek po povratku na brod zabilježe dojmove s ekspedicije?U svakom slučaju, sigurno je da su ih naslikali veoma uvjerljivo i dasu s pedantnom vjernošću prenijeli na papirus sve što je zanimljivo,

kralja i kraljicu, selo i njegove žitelji, ribe i ljuskare.Malo zatim već se podiže velik šator i izmjenjuju se pozdravi.Domoroci sa strahopoštovanjem obožavaju Amonrea, praiskonskoga

boga koji putuje tuđinskim krajevima. Sretni su što su ih pohodiliEgipćani i veoma dobro znaju što ovi žele. No, prave se kao da suiznenađeni i pitaju ih: »Zbog čega ste došli dovde u zemljinepoznatoj od ljudi? Jeste li sišli s neba? Jeste li brodili morem ili

putovali kopnom? Plodna je Božja zemlja kojom gazite. KraljTomerija je sam Ra. Nema za Njegovo Veličanstvo udaljenoga

prijestolja. Živimo od daha koji nam udahnjuje!« U skladu snalogom dvora Života, Zdravlja, Snage, Egipćani domaćimvladarima nude kruha, piva, vina, mesa, voća i svih đakonija koje

postoje u Tomeriju.Evo sada spiska onoga što će Egipćani utovariti u brodove. U

toj su razmjeni veoma dobro prošli. Tu su sva lijepa stabla, hrpetamjanova zrnja, drveće za zeleni tamjan, ebanovina, bjelokost,zlatna ruda iz Amadua, tri vrste miomirisa (tišepsis, khasyt iihmet), terpentin, crni melem, dvije vrste majmuna, hrtovi,

panterska krzna s juga, robovi i njihove žene. Sve je to bilo priličnodragocjeno, no u krajnjoj liniji karavane što su dolazile s Gornjega

Nila također su donosile ebanovinu, slonovaču, panterska krzna idruge proizvode, ali nisu dopremale drvo, zrna tamjana, a nadasvetrideset i jedno drvo za tamjan, priređeno za prijevoz s korijenjem izemljom na njemu, kako bi učinio najbolji francuski vrtlar, a zbogtoga se isplatilo poduzimati ova opasna i iscrpljujuća putovanja.

Nije, dakle,Nikakvo čudo što je na povratku sretnimpomorcima u pristaništu

Apitesuta priređen veličanstven doček. Lučki radnici, sretni što semogu staviti u kraljevu službu, obraćaju se zelenim stablima kaosvetim bićima: »Budi sretno s nama, tamjanovo drveće koje si bilo uTonutiru, na Amonovu posjedu gdje će ti biti mjesto. Makare(kraljica) će te uzgajati u vrtu svome uz obje strane hrama, kao štootac njezin naredi.«

Punćani su pitali posjetioce jesu li stigli kopnom ili mo-rem. Naime, od Egipta do Punta moglo se putovati na oba načina. PrijeRamsesa, pa čak i prije kraljice Hatšepsut, jedan je istraživač izvremena XI. dinastije, imenom Henu, išao iz Egipta u Punt i natrag,

putujući čas kopnom, a čas plovio brodom. Njegov ga je gospodar

bio poslao da od pustinjskih šeika kupi svježega tamjana. Morao jeuzgred pobuditi i strahopoštovanje prema faraonu. Putovanje mu je,dakle, imalo dvostruk cilj, trgovački i politički: »Pođoh iz Koptosa,

pripovjeda on, putem koji je prokroilo Njegovo Veličanstvo. Vojniciu mojoj pratnji potjecahu s juga, iz oblasti Uabuta između Gebeleinai Šabita. Svi kraljevski službenici, ljudi iz grada i sa sela zajedno

putovahu iza mene. U prethodnici bijahu izvidnici da odbiju kraljevedušmane. Sinovi pustinje sačinjavahu tjelesnu stražu. Čitav ured

Njegova Veličanstva bijaše meni podvrgnut i održavaše vezu stekličima. Jednom zapovjeđu Njegovo Veličanstvo izdavaše milijunnaloga.

Pođoh s vojskom od tri tisuće ljudi. Stazu učinih rijekom, acrvenu zemlju travnjakom. Davah svakome čovjeku mješinu, štap,dva krčaga vode i dvadeset hljepčića svaki dan. Magarci nošahućupove. Kada se jedan bijaše umorio, odmjenjivaše ga drugi.Iskopah dvanaest zdenaca u vadima i dva u Idahetu, duga trideset iširoka dvadeset lakata. Napravih još jedan u Iahetebu, po deset

lakata širok i dugačak, tamo gdje se stječu vode.I stigoh do Velikog Zelenog. Sagradili ovaj

brod. Opremili ga svime potrebnim. Prinesoh zanj na žrtvu mnogo bivola, volova i sitne stoke.Pošto se zaputih Velikim Zelenim, učinih što miNjegovo Veličanstvo bje zapovjedilo i donijehmu svu robu koju nađoh na objema obalamaBožje zemlje (Tonutira). Vratih se preko Uaga iRohanua. Donijeh mu prekrasan kamen zakipare po svetištima. Takvo što još nikada nedospje u dvore kraljevske.



91 181

Tutmozis III.39 i da je sagradio brodovlje na obali te rijeke. Možda jes kraljem Babilona utanačio sporazum prema kojemu su se njegovivojnici i službenici, stigavši na Eufrat, mogli ukrcati na babilonskelađe i tako nastaviti put. U svakom slučaju, brodovi kojim su ploviliizaslanici Ramsesa III. morali su se spustiti niz Eufrat i oplovitigolemi Arapski poluotok, prije nego su bez ikakvih nezgoda, i tozahvaljujući strahopoštovanju što ga je ulijevalo faraonovo ime,stigli u zemlju Punt.

Tada su se stvari odvile kao i u doba kraljice Hatšepsut. Egipćanisu stupili u dodir s domorocima i uručili im faraonove poklone.Zatim su na brodove i čamce ukrcani proizvodi Tonutira i sve one

čudesne divote iz njihovih planina, osobito suhi tamjan. Ekspedicijase vratila Crvenim morem do Sueskog zaljeva i uplovila Pitumskimkanalom u dolinu Nila. U međuvremenu su se sinovi tonutirskih poglavica sa svojom robom iskrcali u području Berenike ili uKoseiru. Obrazovali su karavanu i rasporedili tovar na magarce iljude. Stigli su zdravi i čitavi do Koptoske gore, u samome seKoptosu ukrcali na riječne lađe i konačno slavodobitno prispjeli uTebu. »Preda mnom se, zaključuje faraon, odvijaše mimohod blaga idivota. Djeca njihovih glavara pozdravljahu lice moje ljubeći zemljui padajući ničice preda mnom. Dadoh ih Devetorstvu svih bogovaove zemlje da se jutrom obvesele vladari njihovi.«

Iako se izričito ne kaže, može se pretpostavitida je karavana stigla u Koptos i Tebu istodobnokada i putnici koji su produžili morem. Odlukada jedni putuju kopnom a drugi morem svakako je donesena zato da se uvećaju izgledi da robaiz Punta stigne na odredište, jer su opasnosti

što su vrebale na moru bile veoma velike. Kolikoli je lađa potonulo zajedno s ljudima i teretom, ada nitko nije preživio da poput pjesnikabrodolomca ispriča: »Zadesi nas oluja kadabijasmo na Velikome Zelenom i prije no što sedomogosmo kopna. Vjetar se podiže.Podvostruči mu se silina. Donese val osamlakata visok. Neku dasku istrgoh. Naš brod utren

39 Natpis Tutmozisa III u Gabel Barkalu, AZ, LXIX, 24—39; isp. C. R. Academie des Inscriptions, 1933, str. 331.

Takvo što još ne učini nijedan kraljev podanik od vremena bogova.«36

Radi se, kao što se vidi, o dosta zamašnom pothvatu. Henu je prešao pustinju sa tri tisuće ljudi. Vodiči su mu bili sinovi pustinje,te se, održavajući stalnu vezu s prije-stolnicom, uputio na jugoistok,umjesto da udari uobičajenim putem, koji je vodio ravno na istok.Kopajući putem cisterne, izbio je na obalu na mjestu gdje će sekasnije nalaziti lučica Berenike. Tamo je, kako navodi, sagradiolađu, vjerojatno od materijala dovezenog preko mora iz Libanona.Prispio je u zemlju Punt, obišao obje obale Božje ze-mlje inakupovao tamjana i drugih proizvoda tih krajeva. Na povratku se s

broda iskrcao u Koseiru, odakle se zaputio dolinom Rohanu. Tu sezaustavio, ne da se odmori, nego da pripremi pošiljku kamenanamijenjenu kiparskim radionicama. Henu je zaista dobro obaviosvoj zadatak i zavrijedio da mu se ime spominje među drevnimistraživačima, jer je Rimljanin Elije Gal u doba Augustovevladavine tek krajnjim naporom uspio ponoviti njegov pot-hvat37.

Koristeći se stečenim iskustvom, podRamsesom III. su ekspedicije u Punt takođerputovale kopnom i morem. Taj ih je kraljopremio ne štedeći sredstva. Brodovlje im jebrojilo više velikih lađa i mnogo pratećihčamaca. Osoblje su sačinjavali pomorci i strijelcisa zapovjednicima, te snabdjevači. Tovari su sesastojali od ogromnih količina namirnica isvakovrsne robe, ne samo za prehranumomčadi, nego i za trgovinsku razmjenu. Premastaroegipatskom ljetopiscu, brodovlje nije pošlo

iz Crvenoga mora, nego iz Mu-kedija, koji morada je Perzijski zaljev, jer je Mu-kedi, voda zemljeKede u Naharini, naziv kojim su stari Egipćanipodrazumijevali Eufrat38. Moguće je da jeRamses III. uspio dovući jelovu građu izLibanona do Eufrata, kao što je nekada činio

36 Ham., 114.37 Strabon, XVI, 22.38 Ta se zraz na az samo u Papirusu Harris I na

jednoj steli Tutmozisa I (Gauthier, Dict. Geogr., III, 33).Mukedi se o no prevo ao »o ratna vo a«, e r suEg p an uo a Eu rat te e, o rnuto o N a, os evera na ug. U stvar , Eg p an , o su se vo e



92 183

Khonsua, koji upravlja sudbinama. Ovaj je pošao velikom lađom u pratnji pet brodica i stigao u Bakhtan poslije godinu dana i petmjeseci plovidbe, što se ne čini nevjerojatnim kad se pomisli da jeflotila prošla uzduž čitavoga Crvenog mora, oplovila Arabiju, išladuž obale Ihtiofaga i pošla uz Ind sve do stanovitoga mjesta, gdje suse putnici iskrcali da bi stigli do prijestolnice kralja zemlje Bakhtan.Ondje je bog proboravio tri godine i devet mjeseci. Zatim je kralj, pomalo preko volje, dopustio da se vrati u Egipat sa mnogobrojnim poklonima i uz snažnu pratnju vojnika i konja. Prvi izaslanik izBakhtana došao je u Tebu godine XV. Bog se vratio kući godineXXXIII. U tom razdoblju odvilo se prvo izaslanikovo putovanje injegov povratak s egipatskim liječnikom, drugo putovanje i povratak s bogom, te napokon, nakon tri godine i devet mjeseci mirovanja,povratak boga u Egipat. Sve zajedno, petputovanja između Tebe i Bakhtana.

Stela u Louvreu na kojoj su ispripovijedani ovidogađaji po svemu ima značaj službenogdokumenta42. Počinje kraljevskom titulaturom, ukojoj su tri prva imena preuzeta iz protokolaTutmeza IV, prvoga vladara Nove države koji seoženio stranom kraljevnom, dok su dvije kartušeiste kao kod Ramsesa II. Smatramo da to nijedovoljan razlog da se taj dokument svrsta ukasnije razdoblje i da se čitava priča uzima kaoizmišljotina. Drevni su vladari mnogo pisali jedan drugome, a egipatski su liječnici biliveoma traženi u inozemstvu43. Sjećanje naSesostrisove ekspedicije u Eritrejsko moreživjelo je još u doba Aleksandra Velikog44.

Sasvim je vjerojatno da je Ramses želio izravnosaobraćati sa zemljom odakle je Egipat tolikastoljeća nabavljao dragi kamen koji su takovoljeli draguljari i kupci.

oka potonu. Od onih što plovljahu na njemu nitko već živ neostade!«

Bilo je to veliko putovanje, no pod Ramsesom II. poduzimali suEgipćani još smionija i još dalja, o kojima su klasični autori jošslušali pripovijedati. Naime, Egipćani su oduvijek obrađivali plavidragulj lapis lazuli, kojega nije bilo u afričkoj pustinji40. Sav lapislazuli do kojega su dolazili starovjeki narodi potjecao je iz samo jedne zemlje, iz Baktrije, koja je saobraćala sa Sirijom i Egiptomkopnenim putovima, ali možda i mnogo lakše, nizvodno Indom, pauz obalu, kako mora da je putovao Nearh, sve do Eufratova ušća.Egipćani nisu odlazili po lapis lazuli u zemlju odakle je potjecao.

Bilo im je jednostavnije da ga kupuju u nekom gradu koji sunazivali Tefrer 41, a koji mora da je, ako se ne varam, Sippar, veoma povoljno smješteno naselje na kanalu što povezuje Tigar i Eufrat,koji na tome mjestu teku veoma blizu jedan drugome. U starom jeEgiptu bilo svima poznato da se lapis uvozi izTefrera, a imenom se toga grada, uostalom,nazivao neki kamen što je dolazio s istogamjesta, no koji nije identificiran. Jedne godine, kada je faraon u Naharini

primao poklonstva stranih vladara, stupi predanj osobno kralj Bakhtana, to jest Baktrije, iponudi mu svoju kćer i lijepih darova, moleći gaza savezništvo. Faraon oboje prihvati i vrati se skraljevnom u Tebu. Nešto vremena nakon togaizaslanik kralja Bakhtana dođe moliti zaaudijenciju, a kad je bio primljen, obavijestifaraona da je princezina sestra teško bolesna.Faraon pošalje u zemlju Bakhtan svogaponajboljeg liječnika, pošto je ovoga preporučilaKuća života, ali kraljevna nikako da ozdravi, te je nov izaslanik morao na dugačak put odBakhtana do Egipta. Kako liječ-nik nije uspio,preostajalo je još samo da se u Bakhtan pošaljeneko božanstvo. Iozbor je pao na boga

40 Lucas, Ancient egyptian materials and industries, 2.izd., str. 347.41 Lap s azu z Te rera navo se ve u o a

Sre n e r ave unatp su putn a menom K et J. E. A., IV, s . IX ue nom

42 Stela bakhtanskog kneza u cijelosti je prevedenau Maspero,Contes populaires. Skorašnji prijevod i fotografija stelenalazi seu Tresson, u Revue biblique, 1933.

43 Poput Udžahoresnea, saiskog liječnika, koga jeKambis pozvaok sebi (Posener, Premiere Domination perse en Egypte, 1—2).

44 Arrien, L'Inde, V, 5; Diodor, I, 55; Strabon, XVI, 4,4.



93 185

milijuna (godina), uz oca svojega Raa, čije se srce raduje kad vidisavršenost vašu kojom podarujete sreću Tomeriju. . . Veseli se ipomlađuje kad vas vidi uzvišene na nebu i silnena zemlji, kada dajete zraka zatvorenimnosnicama.a sam sin vaš kojega ste rukama stvorili.

Postavili ste me da budem kralj ivot, Zdravlje,Snaga na cijeloj želji. Za mene ste učinilisavršenost na ovome svijetu. Obavljam zadaću umiru i spokoju. Ne dajem srcu mira u traženjusvega što je korisno i probitačno vašimsvetištima. Velikim darovnicama što se pišu usvim pisarnicama dodjeljujem im čeljad, oranice,stoku i brodove. Teglenice im Nilom krstare.Unaprijedili svetišta vaša koja prije propadahu.Uveo sam za vas nove žrtve božanske, povrhonih koje već postojahu. Radio sam za vas uvašim zlatnim kućama u zlatu, srebru, lapislazuliju i tirkizu. uvao sam blago vaše. Popuniosam ga mnogim i premnogim stvarima. Napuniosam vam žitnice hrpama ječma i pira. Podigaosam vam palače, svetišta i gradove. Imena suvaša na njima za vječnost uklesana. Popunio samvam osoblje i odredio vam mnoštvo ljudi. Nisamodvodio ljude i desetare koji se nalaze u božjimhramovima otkad je kraljeva da ih podižu i nisamih novačio za vojsku i brodovlje. Sastavio samnaredbe da se ostave na zemlji na znanje iravnanje kraljevima koji će doći iza mene.

Prinosio sam na žrtvu mnoge prekrasne stvari.Sagradio sam vam skladišta za svetkovine ihranom ih napunio. Napravio sam vam namilijune pozlaćenih, posrebrenih i pobakrenihposuda.«1 Nakon ovoga uvoda Ramses nabrajašto je sve učinio u glavnim egipatskimhramovima. Već je nadugačko i naširoko izložiodonacije koje je dodijelio Amonu, vladaruprijestolja obiju zemalja, Tumu, gospodaru obijuzemalja u Onu, velikome Ptahu, koji je južno odnjegova zida, i njihovim zastupnicima. Lišavajućii sebe i Egipat u korist bogova, Ramses III. niječinio ništa novo. Za gotovo sve faraone moglo se

OSMO POGLAVLJE

FARAON

I — OSNOVNA KRALJEVSKA DUŽNOST

Upravljanje životom društvene zajednice bilo je u starom Egiptu podvrgnuto pomalo neobičnim pravilima. Kada su bogovi dali davladar Život, Zdravlje, Snaga bude biće njihova kova, zemlja ježivjela u miru i blagostanju. Iz obilne poplave nicali su ječam i pir.Stoka se plodila. Sa svih strana svijeta dospijevali su zlato, srebro i bakar, plemenito drvo, bjelokost, tamjan, miomirisi i drago kamenje. No, sve se mijenjalo kada glavni preduvjet nije bio ispunjen. Egipat je propadao. Nije više bilo vlasti, jer je svatko želio zapovijedati.Brat je nasrtao na brata. Nije prošlo mnogo vremena, a zemljom jeveć, sramote li, gospodario tuđin. Nil više nije navodnjavao tlo. Narod je gladovao. Iz Sirije i iz Kuša više ništa nije dolazilo. Više senisu prinosili žrtveni darovi u hramovima bogovakoji su odvratili pogled od onih što su im seiznevjerili.

Prva je, dakle, faraonova dužnost dabogovima, posvemašnjim gospodarima, upućujeizraze zahvalnosti. Uobičajena formula što ječitamo na početku velikog broja službenih stelakazuje da se Njegovo Veličanstvo nalazilo uMemfisu, Onu, Pi-Ramsesu ih u Tebi zaokupljenobogovima ugodnim poslovima, popravljanjemruševnoga, gradnjom novih svetišta,učvršćivanjem bedema, ukrašujući ih kipovima,obnavljajući namještaj i svete barke, podižućiobeliske, ovjenčavajući oltare i žrtvene stolove,nadilazeći darežljivošću sve ono što su uradilifaraoni prije njega. Poslušajmo ispovijednu



188 189

osjeti želju da se ponese kao smjeran sin, kolikoprema svojim božanskim očevima, toliko i premasvome smrtnom ocu Menmatreu Seti-Merenptahu, koji je bio poduzeo zamašneradove u gradu Anhura i Unnefera, no pošto suovi prekinuti, grad je mjestimično izgledao kaogradilište, a mjestimično kao ruševina. Kamenimeđaši božjega posjeda nisu bili čvrsto ukopani,pa ih je svaki čas netko vadio. Ramses sazove,dakle, preko kraljevskog pečatara dvorane,dostojanstvenike, vojskovođe, nadglednike

radova i čuvare Kuće knji-ga, te im održi ovajgovor: »Počujte, pozvao sam vas zbog nečegašto mi je zaokupilo misli. Vidio sam kako stojigradnja grobnica u Abidu. Radovi na njima ostalisu nedovršeni od vremena njihovih gospodarado danas. Kad je sin zauzeo mjesto oca svojega,nije se pobrinuo za spomenik onoga koji ga jezačeo. Zato rekoh samome sebi: 'Obnoviti onošto se srušilo donosi sreću. Probitačno je činitidobro. Zato me srce navodi da uradim neštokorisno za Merenptaha.' Dat ću da se za svavremena kaže: 'Njegov je sin ovjekovječio imenjegovo'«. Kralj nastavi u tome tonu i zaključi:»Lijepo je podići spomenik do spomenika, dvijedobre stvari odjednom. Takav je sin, takav bjeonaj tko ga je začeo.« Kraljev prijedlog izazoveoduševljenje u okupljenih savjetnika. Pošto ih je

saslušalo, Njegovo Veličanstvo naredi da seposao povjeri graditeljima. Izabralo je vojnike,zidare, klesare, kipare, slikare i sve mogućerukotvorce da izgrade svetinju njegova oca, daobnove sve što je u nekropoli bilo propalo.Darovnicom je jednom za svagda odredilo njive,ratare i stada koji joj pripadaju. Imenovalo jesvećenike sa strogo određenim nadležnostima, jednoga proroka . . . Obraćajući se neposrednoocu, Usirmare se zatim pozva na sve što jeučinio za njega i za njegov hram: »Sve će bitidobro za tebe dok budem postojao, tako dugodok Ramses-Miamun, neka mu je život dan kao

Iz riječi velikoga Ramsesa valja zadržati tek jednu stvar. Nije u pravu kada svo jim prethodnicima predbacuje nemar.Stoljeće i pol prije njega, Menkheperre jezatekao hram tebanskoga Ptaha u stanjunedoličnom tako velikog boga. Zidovi su bili odopeka, stupovi i vrata od drveta, i sve jepropadalo. Njegovo je Veličanstvo odredilo dase hram ponovno izgradi. Dalo ga je načiniti odlijepoga bijelog pješčenjaka. Ogradni je zid bioučvršćen za vječnost. Nova su vrata bila od jelovine, a šarke na njima od azijskog bakra.

»Ništa takvo još ne bješe urađeno prije MogaVeličanstva, kaže zanoseći se iluzijom koja jesvim Egipćanima bila tako prirasla srcu, podigohga i učinih većim nego što je bio. Očistihuzvišeni njegov dom i opremih ga zlatom izplaninskih krajeva, svim zlatnim i srebrnimposudama, svakovrsnim dragim kamenjem,rubljem od bijela lana, miomirisima božanskihtvari da mu se ugađa na svetkovinama novihgodišnjh doba, koje se održavahu u svetištunjegovu . . . Ispunih mu hram svim blagodatima,govedima, živadi, smolom, vinima, poklonima ipovrćem kada Moje Veličanstvo siđe s goraretenuskih.«4

Obdarivši bogove, obnovivši stara svetišta, sagradivšinova i opremivši ih najskupocjenijim stvarima,kralj još nije sve učinio. Morao je uložiti iosobnog truda, nadgledati izvršenje svojihzapovijedi i po završetku radova lično otvoritihram i posvetiti ga bogovima5. Pri ovome jerazbacivao oko sebe zrna besina. Dvanaest putatoljagom udarao o hramska vrata, posvećivao naosognjem, optrčavao zidove noseći po jednu posudu usvakoj ruci, ili, drugom prigodom, veslo i trokut.Ili rame uz rame sa svetim bikom Apisom. Imao je određenu ulogu u nekim velikim vjerskimsvečanostima. Za velike opetske (tebanske)svetkovine kralj se morao pojaviti na svetoj lađidugoj preko sto lakata, koju su tegljači vukli odKarnaka do Luksora. Minova svetkovina, koja jepadala početkom godišnjeg doba šemua, bila je



186 187



188 189

pošao osvojiti Egipat, najprije je u svojoj zamlji Nepati proslavio Novu godinu. Stigavši u Tebu u času velike Amonove plovidbe, sam je otpratio boga6. Od toga su se trenutka bitke i obredi smjenjivali dokonačne pobjede. Stanovnicima Memfisa poručio je: »Ne zatvarajtese. Ne dižite se na Šuovo prijestolje. Kada ulazim ja, i on ulazi. Kadizlazim, i on izlazi. Moji su koraci nezaustavljivi. Prinijet ću žrtvuPtahu i božanstvima Bijeloga zida. Poklonit ću se Sokaru u njegovučudesnom lijesu. Skrušit ću se pred onim koji je južno od zida. Ivratit ću se u miru. . . ostavivši oblast Bijeloga zida nedirnutu, danijedno dijete ne zaplače. Pogledajte južne župe. Nitko u njima nijeubijen, osim nevjernika koji su hulili boga.« 7 Kada je zauzeo grad,očistio ga je solju i kadom, pošao u Ptahov hram, očistio se u odajiza čišćenje, obavio sve obrede što se zahtijevaju od kralja, ušao uhram i prinio svome ocu Ptahu Risanbufu obilnu žrtvu.

Slični obredi čekali su ga malo zatim i u Onu. Obavivši sve pripreme da može dostojno ući u svetinju, pošto mu se poklonioveliki svećenik i pošto je saslušao molitvu koja otklanja kraljeveneprijatelje, popeo se stubama na veliku terasu da vidi Raa u piramidalnoj kuli. Osobno je skinuo zasun, raskrilio vrata i proveonekoliko trenutaka pred svojim ocem i Raovom i Tumovom barkom.Zatim je, izašavši, zatvorio vrata, nanio na njih nešto ilovače i u ovuutisnuo svoj kraljevski pečat. Svećenici su pali ničice pred Njegovim Veličanstvom i zaželjeli mu dug život i mnogo sreće8.

Piankhi je želio pokazati Egipćanima da nijeništa manje pobožan od njih i da podjednako,ako ne čak i više, poštuje drevne običaje. No,sve to što iznosi činili su već prije njegaRamsesi. Kad bi zastali na prolazu kroz nekigrad, odlazili bi u hram da se poklone bogovima.Faraon je svuda bio kod kuće. Svagdje je nazidovima mogao vidjeti sliku faraona kakobogovima prinosi na žrtvu vodu, vino i mlijeko,pruža sliku istine i pali zrnca terpentinske smoleu kadionici. Uostalom, Ramses I. i njegov sin bilisu pri-je nego što su zasjeli na prijesto velikiSetovi svećenici i obavljali razne dužnosti u

6 Piankhi, 25—26, Urk., III, 14.7 Piankhi, 85—86, Urk., III, 27—28. 8 Piankhi,103—105, Urk., III, 38—40.

kultu svetoga ovna u Mendesu i boginje-zmije Uadžit, koju suobožavali njihov rodni grad i okolica9. Sam se Ramses II. upočetku svoje vladavine kiti naslovom Amonovavrhovnog svećenika. To ga, međutim, nesprečava da gotovo odmah imenuje službenogavelikog svećenika, kojemu je vladar njegovedobi, tako sklon užicima, lovu i ratu, veoma radoprepustio sitničave poslove oko obavljanja tevisoke dužnosti10. No, poput svojih predšasnika inasljednika, ni Ramses II. nije izbjegavaoobaveze što ih je svaki faraon imao prema

bogovima. Na taj je, doduše, skupi načinkupovao mir u zemlji, pod uvjetom da je radninarod zadovoljan svojom sudbinom i nesklonpobuni, te da je onima koji bi mogli izazvati

II — KRALJEVSKA TOALETA

Kraljevo buđenje odvijalo se sasvim sigurno kao pose-bnaceremonija. Visoki službenik po imenu Ptah-mozis ukazuje na to da je svaki dan vrlo rano ustajao kako bi gospodaru mogao poželjetidobro jutro11. Nisam vidio nijednu sliku s prikazom kraljevaustajanja iz postelje, no u Ptah-hotepovoj grobnici postoji prizor nakojemu se neki dostojanstvenik prepušta brizi brijača, pedikera imanikera u prisutnosti članova obitelji islužbenika. Kralj svakako nije mogao zahtijevatimanje.

Faraonova odjeća ne samo da je bila sjajnija ododjeće knezova, namjesnika i vojskovođa, nego

je morala biti znak položaja onoga koji je nosi.Kralj se nikada javno ne pokazuje gologlav, ačak i u najintimnijem krugu uvijek nešto nosi naglavi. Kosa mu je kratko ošišana, kako bi štolakše mogao ukrašavati glavu. Najjednostavniješto je nosio na njoj bila je okrugla vlasulja sdijademom koji se veže na zatiljku, a krajevi mupadaju otraga niz vrat. Oko dijadema ovija sezlatni urej, kojemu se naduta šija propinjeposred faraonova čela.

9 Montet, Drame d'Avaris, 108—110.10 Lefebvre, Histoire des grands pretres d'Amon de



190 191

se pak nalaze s lijeve i s desne strane prednjice. Faraon se ne ustežeda hoda bos, ali raspolaže i bogatim izborom sandala od kovine,kože i pletenoga pruća12.

ednostavnu odjeću upotpunjuju mu dragulji inakit. Kralj ima raznovrsnih ogrlica. Neke sunizovi zlatnih pločica, bisera ili kuglica, koji sena zatiljku zatvaraju plosnatom kopčom, a naovu se nastavlja nešto poput veoma efektnogzlatnog runa sastavljenog od lančića i cvjetića.Takve su ogrlice relativno novije. Klasična seogrlica sastojala od nekoliko nizova kuglica

napetih između dvije kopče u obliku sokoloveglave, koje su se vezicama pričvršćivale napotiljku. Zrnca u posljednjem nizu imala sukapljasti oblik. Druge su bile okrugle ili ovalne.Takva je ogrlica ponekad znala biti teška inekoliko kilograma. Kao da mu to nije bilodovoljno, kralj je još oko vrata dvostrukimlancem vješao i naprsnik u obliku pročeljahrama i navlačio najmanje tri para grivni, jedanispod ramena, drugi oko zapešća, a treći nagležnjeve13. Na sve je to znao odjenuti dugu,

-

Krunu Juga i Sjevera nosi na ceremonijama kao dvostruku krunu.Prva je u stvari visoka, tuljasta kapa sa loptastim šiljkom. Druga jeslična stupi uzdignute i krute stražnje strane, za dno koje je pričvršćena spiralna vrpca od kovine. Dvostruka kruna jekombinacija ovih dviju. Faraon rado stavlja na glavu, osobito zavojne parade i rat, plavi šljem veoma profinjena oblika, također urešen urejem i dvjema vrpcama na potiljku.

Krune i šljem nosio je na goloj glavi. Nems je bio dosta širok da pokrije okruglu vlasulju. Pravio se od marame koja se zatezala prekočela i iznad ušiju, padala niz obraze na grudi i straga oblikovalanešto poput kese kojoj je šiljasto dno sezalo do polovice leđa.

Marama je bila bijela sa crvenim prugama. Kraljevska glavamogla se pokriti i već unaprijed složenim nemsom. Pridržavala ga je zlatna vrpca, što je bilo osobito potrebno kada su preko nemsa bile postavljene kruna Sjevera i kruna Juga. Na nems su se moglastaviti i dva visoka, kruta pera, ili atef, koji se sastojao odgornjoegipatske krune urešene postrance savitljivim perima i postavljene na dva ovnujska roga između kojih blista zlatan sunčanikrug i na kojima, osim toga, počivaju zmije ureji i same okrunjenesunčanim pločama. Jasno je da je takve ukrase na glavi faraon nosiosamo na ceremonijama, prilikom kojih je bio gotovo potpunonepomičan.

Na ceremonijama je nosio i umjetnu bradu po uzoru na pletenu bradu kakvu su voljeli stanovnici Punta, odnosno Božje zemlje,nazvane tako jer je nekolicina velikih egipatskih bogova potjecala iznje. Ta je brada bila dvjema vezicama pričvršćena uz pokrivaloglave, bez obzira kakve vrste ovo bilo. Kralj je inače običavao brijati brkove i bradu, no katkad je znao pustiti da mu raste kratka,četvr tasto potkresana bradica.

Osnovni odjevni predmet faraona kao isvakoga starog Egipćanina iz svih slojeva jestpregača, no kraljevska je pregača plisirana.Utegnuta je širokim remenom s metalnomkopčom, u koju je lijepim uokvirenimhijeroglifima ugravirano njegovo ime. Otpozadi je pričvršćen bikovski rep. Katkad o pojasusprijeda visi prednjica u obliku izduženatrapeza. Prednjica je čitava mogla biti odkovine, ili joj je metalan bio sam okvir, unutarkojega su napeti biserni nizovi. O donju stranuobješeni su ureji okrunjeni sunčanim krugovimaili

III — KRALJ NA POSLU

Diodor, koji se hvali da je podrobno ispitao činjenice zapisane uljetopisima egipatskih svećenika, tvrdi da se čitav faraonov javni ilični život odvijao prema strogim pravilima. Pošto se okupao izaodjeo u znake kraljevskoga dostojanstva, prinio je žrtvu,saslušao prvosvećenikovu molitvu i nauk, tepriklonio uhu poučnim pripovijestima, vrijememu je bilo raspoređeno na audijencije isudovanje, na šetnju i provod. Morao je uvijek biti trezven i u svemu se ravnati po zakonima.Kako je to bio davno uvriježeni običaj, nije mupadalo teško, pa se smatrao zadovoljnim svojomsudbinom14. Faraonovo ponašanje vjerojatnonije bilo uvijek tako uzorito kako

12 L ov ra a u sve ano o e na aze se uKarna u, Lu soru,A u u sv m ramov ma. V oso to Medinet-Habu,



192 13 Egipat 193

rado vjeruje Diodor, ali vremenski raspored koji namovaj daje mora da je odgovarao istini, jer sečinjenice koje su nam poznate dobro uklapaju unj.

Mnogi su kraljevi sigurno veoma savjesnoobavljali svoje dužnosti. Tajnici su im čitaliporuke i obavještavali ih o svim događajima.Faraoni su im kazivali u pero odgovore i, popotrebi, sazivali vijeće. Formula »Njegovu jeVeličanstvu doprlo do uha. . . « nalazi se napočetku mnogih tekstova na službenim stelama.

Ponajčešće je Njegovo Veličanstvo dočulo opothvatima svojih neprijatelja. Kralj Psametih II.upravo je boravio u Tanisu, zaokupljendjelatnostima ugodnim božanstvima toga kraja,kada stiže izvještaj o tome da se Crnac Kuardigao na oružje protiv Egipta15. Rat i mir ovise,dakle, o njemu, no brinu ga neke tehničkepojedinosti. Vidjeli smo kako se Seti pobrinuo davodom opskrbi tragače za zlatom, koji suistraživali oblast istočno od Edfua. To ga jepitanje bilo toliko zaokupilo da je lično pošao dase na licu mjesta uvjeri u patnje ljudi koji sulišeni vode radili po nesnosnoj vrućini16. elećipodići spomenik svojim precima, bogovima ibožicama Egipta, Ramses IV. je najprije pomoćuknjiga iz Kuće života proučio kako se može doćido planine bekhena, a zatim je osobnoprokrstario svetom gorom17. Dostojanstvo jeRamsesa II. vezivalo uz obalu, te se moraozadovoljiti time da u svojoj palači proučimogućnosti pronalaženja vode u strašnojpustinji Ikaita. Stavivši na glavu dijadem sa dvapera, sjede na zlatni tron i reče kraljevskompečataru, koji je stajao pred njim: »Pozovidostojanstvenike koji su ispred (dvorane, da) ihMoje Veličanstvo upita za mišljenje o tome kraju.Iznijet ću to pitanje pred njih.« Stražaridovukoše dotične pred lice dragoga boga kaokakve krivce, jer nitko, pa čak ni dvorskisavjetnici, nije mogao bez straha podići oči nauzvišeno lice faraonovo. Poljubiše tlo pred njim,

neposredno i pokažu svoje znanje. Slava za ono što se ima poduzeti pripada u cijelosti vladaru. Zato, kao i dvorani koje je Ramsessazvao nekoliko mjeseci prije toga da im objavi kako je odlučio dadovrši hram u Abidu, odgovore zdušno hvaleći neuporedivogakralja, koji ono što zamisli uvečer ostvaruje čim zora zarudi, azatim, podsjetivši na neuspjeh davnašnjih i skorijih pokušaja,zaključe: »Ako zamoliš oca svoga Hapija, oca bogova, da dovedevodu na planinu, učinit će sve što budeš rekao prema zamislima štose pred nama razrađuju, jer te svi tvoji pređi bogovi vole više od bilokojega kralja koji vladaše poslije Raa.« Audijencija je završena.Sada je na stručnjacima da prionu na posao i da o svemu redovito

izvješćuju faraona. Granitna će stela ovjekovječiti uspjeh pothvata18

.Imenovanje visokih službenika idostojanstvenika spadalo je, naravno, ufaraonovu nadležnost. Izbor Amonova velikogsvećenika bio je od veoma velike važnosti.Ramsesi nisu mogli zaboraviti sukob koji jesuprotstavio monarhiju i svećenstvonajbogatijega i najambicioznijeg egipatskogboga. Ramses II. je u početku svoje vladavinečak samoga sebe postavio za njegova vrhovnogsvećenika. Odlučivši nakon kratkog vremena dana tu dužnost imenuje nekoga drugoga, izabrao

je izvan redova Amonova svećenstva jednuosobu, koja uostalom i nije bila tko god, jer seradilo o Anhurovu velikom svećeniku u tinitskojoblasti. Kralj ga je vjerojatno uočio prilikomobilaska radova što ih je njegov otac bio

poduzeo u tome svetom kraju. Prije nego što jedonio konačnu odluku, obavio je nekekonzultacije sa samim bogom, ali nam u vezi snjima nije sve potpuno jasno. Pred božjim jelicem nabrojio imena dvorjanika, vojskovođa,proroka i velikaša iz svoje najuže pratnje. Amonovima nije bio zadovoljan i nije pokazivao znakeodobravanja, sve dok nije bilo izrečenoNebunefovo ime: »Budi mu pouzdan sluga, kažekralj u zaključku, jer tebe traži.« Na te riječidvorani i članovi Vijeća tridesetorice počešekovati u zvijezde dobrotu Njegova Veličanstva,padajući ničice pred dobrim bogom nebrojenoputa i uzvisujući mu duše do nebesa. Kada su te



194 13* 195

štap od pozlaćena srebra. Čitavim je Egiptom proglašeno da suAmonova dobra povjerena njegovim rukama19.

IV — PRAVO POMILOVANJA

Sinuhitovi Zapisi nude nam jedini poznati primjer da je faraon pomilovao nekoga zločinca. No, autor nam nadugačko i naširokoobjašnjava kako se to dogodilo. Kralju nije bilo dovoljno daSinuhitu samo oprosti kaznu i da mu dopusti da se vrati u domovinu.Pustolov je stigao do pograničnog uporišta Horovi putovi. Napustio

je svoje prijatelje Beduine podijelivši im darove što su stigli sa

dvora i povjerio se vojnicima koji će ga brodom odvesti do kraljeve palače u Ititaniju. Dvor je već bio obaviješten. Kraljevska su sedjeca natisnula među tjelesnu stražu. Dvoranikojima je dužnost bila da posjetioce uvode udvoranu sa stupovima pokazali su mu put i evoga gdje se našao licem u lice s vladarom navelikom prijestolju usred pozlaćene dvorane.Sinuhit se prostro po tlu. Težina njegova grijehaobuzela mu je duh: »Bijah poput čovjekauhvaćena u tami. Duša me je napuštala. Udovimi drhtahu. Srce mi više ne bijaše u grudima.Spoznah život i spoznah smrt.«

Kad su ga podigli na noge, kralj, koji mu seisprva obra-tio veoma oštro, postade blaži idopusti mu da govori. Sinuhit nije zlorabiodopuštenje, te završi svoju kratku besjedu ovimriječima: »Tu sam pred tobom. Ti si život, neka

Tvoje Veličanstvo uradi što smatra najboljim.«Kralj naredi da se uvedu kraljevska djeca. Dok su se ova pripremala, nije se mogao suzdržati ada kraljici ne primijeti kako mu se čini da seSinuhit veoma promijenio. Proživjevši tolikodugo među Azijcima, postao im je sličan.Kraljica se tome glasno začudi, a kraljevska sedjeca slože s kraljevom primjedbom: »Kralju,gospodaru, pa to odista i nije više on.« Natodoniješe krotalone i dvije vrste sistruma kojimase daje ritam, te ih pružiše kralju: »Neka ti rukebudu na lijepim ovim glazbalima, kralju, uzmiHatorine urese. Neka Zlatna dade životnosnicama tvo im neka se

Gospodarica zvijezda sjedini s tobom!« Poštoizgovoriše dosta dugačak hvalospjev, zamolišega da oprosti Sinuhitu, koji je postupionepromišljeno. Boginja zaštitnica sistruma ikrotalona, koja se zove i Zlatna ili Gospodaricazvijezda, boginja je veselja, plesa i pirovanja. Uovom je slučaju posredovala u korist odluke opomilovanju zabludjeloga podanika. Takvoposredništvo vjerojatno je bilo uobičajeno usličnim prilikama. Napokon je Sinuhit izašao izpalače, i to ne samo pomilovan, nego i

obogaćen, postavši kućevlasnikom i dobivšiV — KRALJEVSKE NAGRADE

Neki je dvoranin opisao faraona kao onoga »koji povećavaimanja, koji zna davati. On je bog i kralj bogova. Poznaje onoga tkonjega poznaje. Nagrađuje one koji mu služe. Zaštićuje svoje

pristaše. On je Ra, čije je vidljivo tijelo sunce i koji živi vječno«.21 Utoku oslobodilačkih ratova i zauzeća Sirije, faraon mora da jeodlikovao zlatom mnoge hrabre ratnike. Tako se to uobičajilo.

Nedugo zatim na red su došli i civili.Ponekad je nagrada mogla biti uručena

pojedinačno, no obično se čekalo da se na dvorpozove nekoliko osoba koje su zavrijedileodlikovanja. Ovi bi tada obukli najljepše ruho.Pri izlasku iz kuće pratio ih je do kola pljesak slugu i susjeda poredanih u špalir. Pred palačom

su se sva kola zaustavila u perivoju. Kočijaši surazgovarali međusobno ili sa stražarima. Svaki je hvalio svoga gazdu i počasti koje ga očekuju:»Radi koga je priređena ova svečanost, mali? —To je slavlje u čast božanskog oca Aja i Taje.Postadoše ljudi od zlata.« Netko, tko nije čuoodgovor pita opet: »Koga se to slavi? —Krasnoga li govora! Faraon Život, Zdravlje,Snaga časti Aja, božanskog oca i Taju, FaraonŽ., Z., S. obdaruje ih tisućama stvari. Gledajprozor. Vidjet ćemo počasti koje je zaslužiobožanski otac Aj.«22 Kada su se napokon sviokupili, faraon je izašao na balkon za



196 197

zidovima, na balkonu sa stupovljem ispred velikog prozora na pročelju. Vrt što okružuje to jednostavno obitavalište zasađen jeuzduž aleja vinovom lozom, koja se penje uza stupove istoga stilakakvi su oni na kući. U podnožju zida poslagane su posude, košare itanjuri. Obukavši pristalu providnu haljinu i zatakavši u kosumiomirisni stožac, Merit-Re prilazi pročelju i objema rukama hvataogrlicu koju joj je kralj dobacio s balkona. Toj intimnoj ceremoniji

prisustvuje tek malen broj svjedoka. Jedna žena plješće. Druga ljubitlo. Stigli su buketi cvijeća. Glazbenica unajmljena za tu zgodu pije ine prestaje potresati sistrum. Dvoje se djece uspjelo uvući u vrt irazrogačenih očiju promatra svečanost. Spazio ih je stražar i prijeti

im batinama.Po završetku audijencije Merit-Re polazi kući pješice, ruku podruku s nekim muškarcem za koga ne znamo tko je, možda muž, amožda kraljev oficir zadužen da je otprati. Hod joj je plemenit.Kraljevske ogrlice i dalje joj vise oko vrata. Iza toga para obrazovalase povorka, u kojoj možemo uočiti sviračicu sistruma u pratnji dvijunagih djevojčica. Sluge nose vrčeve, zavežljaje i košare, u kojima senalazi dovoljno svega da se pristojnom gozbom proslavi tako svečandan. Najdragocjeniji pokloni zatvoreni su u kovčežiću24.

Uručivanje nagrada ponekad se odvija naotvorenom, bilo zato što je dotična osoba isuviše važna ličnost da bi joj faraon jednostavnodobacio dvije-tri ogrlice s balkona, bilo zato što

je prisutno općinstvo veoma brojno. U takvom jeslučaju usred velikog dvorišta podignut baldahinod lake građe, koji su vješti drvorezbaripretvorili u pravu umjetninu. Na podnožjuukrašenom reljefima i likovima Sirijaca, Libijacai Crnaca koji klečeći pružaju ruke na molitvu ilileže pod nogama faraona preobraženog uorlolava, uzdižu se četiri stupa u obliku stabljikepapirusa, odozgo dodolje puni rezbarija, dok nanjima počiva višeslojni vijenac za zaobljenimkrovom. Faraon se uspinje stepenicamauokvirenim sfingama sa sokolovim glavama isjeda u neviđeno sjajan naslonjač. Čovjek kojegadočekuje zove se Horemheb, koji će i sampostati kralj, i koji je kao već važan vojnizapovjednik spasio neke Beduine od drugihnomada. Zarobio je

24

prikazivanje narodu, iza kojega se nalazi dvorana sa stupovima.Izvana se može nazreti niz kraljevskih odaja s raskošnim

naslonjačima i škrinjama. Pokloni su poredani na stolovima koji će biti dogurani do kralja. Prema potrebi, bit će doneseni i novi. Uostalim dijelovima palače služinčad hrli za svojim poslom kao iobično. Ljudi spokojno razgovaraju. Žene pjevaju, plešu i svirajuharfe. U dvorištu suncobranari, lepezonoše i oficiri postrojavaju onekoji će biti odlikovani i jednoga po jednoga privode balkonu.Dotični pozdravlja faraona, ali samo rukom. Ostavši na nogama,izriče hvalospjev kralju. Kralj odgovara pohvalom njegovih zasluga.Ističe njegovu vjernost, umješnost i odanost. Ponekad mu dodjeljujeunapređenje: »Ti si moj veliki sluga, slušao si sve naredbe u vezi sasvim zadaćama koje si ispunio na moje zadovoljstvo. Stavljam te nataj položaj i velim: Jest ćeš kruh faraona Ž., Z., S., gospodara svoga,u Atonovu hramu.« Zatim mu dobacuje zlatne kupe i ogrlice. Tedragocjenosti u letu hvataju oficiri. Ogrlice odmah stavljaju okovrata odlikovanome. Silno obradovan i pretovaren uzdarjima, ovajse u pratnji oficira upućuje prema izlazu. Njegovi podređeni nosedarovane đakonije. Pisari sve to revno zapisuju. Na izlasku iz palačeodlikovanoga dočekuju prijatelji, sluge i podređeni, te glasnoizražavaju svoju radost. Zatim se sretnik penje u kola i vraća kući s

bučnom pratnjom, koja se povećava na svakom koraku. Tamo gadočekuje supruga, uzdigavši ruke pred svim tim blagom. Druge ženesviraju u daire uz pjesmu i ples. Rođaci i prijatelji također su se većvratili, te će u kući slavlje potrajati još dugo23.

Ceremonija predaje priznanja nije bila samomuška povlastica. Božanski otac Aj, kojega jemaloprije odlikovao Akhenaton, i sam je postaofaraon. Sada on dodjeljuje nagrade. Odlikovavšiveć Neferhotepa, pisara i ravnatelja Amonovihstada, odlučio je da uruči priznanje i njegovojsupruzi Merit-Re. Prizor se odvija u kraljevojladanjskoj kući, kockastoj zidanici s malimprozorima na postranim

23 Ceremonije dodjele odlikovanja često su naslikaneu grobnica-ma Nove države: Davies, El Amarna, I, 6,30; III, 16—17; IV, VI, 6; 4—6, 17—2 D; Davies,Neferhotep, 9—13; Louvre C 213; Fr. mis., V, 496;grobnica 106 u Tebi (Porter et Moss, I, 134).



198 199

čitavo pleme zavojevača i došao u prijestolnicu vodeći sa sobomzarobljenike i one koje je pustio na slobodu i koji su došli poniznomoliti da smiju prijeći egipatski teritorij sa svojim stadima, kao štosu oduvijek činili. I jedni i drugi će prisustvovati svečanoj dodjeliodlikovanja. Vojskovođa Horemheb, odjeven u najsvečanije ruho, podiže ruke u znak poštovanja, dok mu oficiri oko vrata vješajuogrlicu za ogrlicom i dok drugi, prilazeći mu pognuti, donose na pladnjevima sve nove i nove. Horemhebovi podređeni pokazuju nadugačak red zarobljenika. Stasiti, bradati i kosmati muškarciizrazitih crta grče lice od bola. Ruke su im u Okovima. Žene nisusvezane. Koračaju dostojanstveno. Jedan vojnik vodi za ruku nekumajku u haljini s volanima, koja na ramenu nosi veće, a u vrsti bisaga manje dijete. Druga neka žena kao da želi zapodjenutirazgovor s vojnikom koji stupa pred njom. Od ovih robova, koji će poći na rad u ciglane ili u kamenolome, još su zanimljiviji konji kojena ularu drži egipatski oficir.

Pošto je primio počasti, Horemheb osobno zagovara no-made,koji bi bez njegove pomoći ostali bez stoke i svega ostalog. Okićenogrlicama i držeći ravno lepezu na dugačkoj dršci, obraća sefaraonu, veliča njegovu moć i obja-šnjava mu čitav slučaj. Zatim seokreće prema tumaču, koji će nomadima staviti do znanja da jefaraon spreman da im odobri boravak. Radi se o Libijcima, kojemeđu Sirijcima odjevenim u haljine dugačkih rukava i ogrnutimširokim šalovima raspoznajemo po peru što su ga zatakli navrhglave, po kratko podšišanoj kosi na čelu i po velikom uvojku koji im pokriva polovicu lica. Zahvaljuju veoma izražajnom mimikom, pružajući ruke prema nebu i prema faraonu, prostirući se po tlu.Zapavši u pravi delirij, valjaju se po prašini25.

Horemheb je zaslužio nagradu. To se isto ne bimoglo reći i za velikoga Amonovog svećenikaAmenhotepa, kojega je Ramses IX. primio kaosebi ravnoga i na kraju mu se gotovo predao uruke. Primanje je održano u raskošnoj sjenici,gdje kralj i veliki svećenik stoje sučelice jedandrugome, razdvojeni jedino policama spoklonima. Svećenik je gologlav, a kralj nosiplavu kacigu i stoji na

25 Prema reljefu iz Horemhebove grobnice u Leidenu(Beschrei-bung der aegyptischen Sammlung, IV, 21—24).

hasuri, no umjetnik koji je u Karnaku naslikao taj prizor prikazao ih je obojicu u istoj veličini. Pokloni su veoma bogati:deset debena zlata, dvadeset srebra, namirniceza gozbu i dvadeset arura obradive zemlje. No,ovlasti što ih je faraon prisiljen ustupiti još suvrednije, jer je tom prilikom predao Amenhotepuneograničenu vlast nad ogromnim i prebogatimAmonovim posjedima. Ovi su tako postali državau državi. Amonovi veliki svećenici, prema kojima je Akhenaton bio neumoljiv, a Ramses II.sumnjičav, strpljivim su nastojanjima malo-pomalo povratili utjecajnost kakvu su bili stekliu vremena kraljice Hatšepsut i kraljeva imenomTutmozis26.

VI — PRIMANJE STRANIH POSLANIKA

Primanje stranih poslanika bilo je, čak i više od dodjeleodlikovanja, ceremonija prikladna za ispoljavanje raskoši i kraljevasamoljublja, osobito kada su prijestolju pristupaliistodobno izaslanici sa sve četiri strane svijeta.Ramse-si su često primali Nubijce, Crnce,Punćane, Libijce, Sirijce i poslanike iz Naharine.No, nisu im više dolazili ljudi sa Krete odjeveni ušarene suknje, duge kovrčave kose, koji sudonosili ritone, to jest ljevkaste posude u oblikuroga, čaše s ručkom i pehare za cvijeće, moleći dabudu u faraonovim vodama. Ta su poslanstvaprestala, ali je faraonov glas na istoku dopro do

zemalja za koje Tutmozisi i Amenhotepi nisunikada ni čuli, do Medije, Perzije, Baktrije i obalaInda. Za takve je ceremonije za kralja običnopodignuta sjenica usred trga. Sjenicu su okružilitjelesni čuvari, suncobranari i pisari. Izaslanicisu se poredali uokrug, stavivši ispred sebedragocjenosti koje su donijeli na dar. Pisaripopisuju poklone, a zatim ih šalju u skladišteobližnjega hrama27. Faraon poslanike za uzvratobdaruje kraljevskim dahom, a ponekad ivrednijim poklonima od onih koje su samidonijeli. Naime, on je sebe rado smatraozlatnom planinom za



200 201

Jednom riječju, bio je kompletan sportaš. Osobito je mnogo vježbaotri discipline: veslanje, streljaštvo i jahanje.

»Čvrste su mu bile ruke i bio je neumoran dok je rukovaoveslom ili kormilario na krmi kraljevske svoje lađe,zapovijedajući posadom od dvjesta ljudi. Stigavši do cilja, nakonpola atura plovidbe, ljudi su bili potpuno iscrpljeni. Udovi su im padali od umora. Nasuprot njima, Njegovo je Veličanstvo izdržaloupravljajući veslom od dvadeset lakata. Prije nego je NjegovoVeličanstvo privezalo lađu uz pristan, kormilarilo je čitava triatura bez predaha. Ljudi se radovahu videći da tako radi.«

Doduše, ne smijemo smetnuti s uma da je kormilarenje postalomnogo lakše otkako je kormilo bilo pričvršćeno uz mali jarbol nakrmenome dijelu i uglavljeno u usjek na sredini krme, ili na bokovima broda, kada su bila dva kormila. U Staroj državi kormilarisu objema rukama držali slobodna vesla koja su služila kao kormilo,te im je valjalo uložiti mnogo napora u borbi sa strujom ili prilikom promjene pravca. Bezrazložno bi bilo pretpostaviti da se kraljevićvratio starome načinu kormilarenja. No, i tako olak-šano upravljanjekormilom neosporno je iziskivalo mnogo snage i izdržljivosti.

Dobar strijelac mora se razumjeti u lukove: »Napeo je tristačvrstih lukova da usporedi kako su napravljeni i da razabere koji jenapravio majstor, a koji neznalica.« Izabravši dakle najbolji luk, kojiosim njega nijedan čovjek ne bi mogao napeti, postupio je ovako:

»Uđe u sjeverno svoje strelište i vidje da su postavljene četirimete od azijske bronce debele kao dlan, na razmaku od po dvadesetlakata.

Kada se Njegovo Veličanstvo pojavi sa zapregom poput Montuana vrhuncu moći, dohvati luk, zgrabi četiri strijele odjednom i pođenaprijed strijeljajući u mete poput Montua u punoj opremi. Strelice s

druge strane izlažahu van. Zatim je ciljao iduću metu.Takvo što još nitko nije uspio, niti se o tome čulo pripovijedati, dastrelicom pogodi brončanu metu, a da je ona probije i padne nazemlju, osim snažnoga i moćnoga kralja kojemu je Amonpodario nesavladivost.«

U stvari, kraljević Akheperure samo je ponoviopodvig svoga oca Menkheperrea, koji je takođerstrijelama probijao metalne ploče, no to ni ukom slučaju ne umanjuje njegov uspijeh. Da jeAkheprure

svaku zemlju. Nije mogao odbiti pomoć vladarima koji su željeli putem bračnih veza ili kako drugačije istupiti s njim u savez, no kojisu isto tako po potrebi bili sposobni u svako doba očijukati snjegovim suparnicima.

VII — KRALJEVSKA RAZONODA: SPORT

Svaki je faraon zaokupljen u prvome redu ratnimposlovima. Vladari su se već od ranogadjetinjstva pripremali za ratovanje. Sesoozisa,to jest Ramsesa II, kao i njegove drugove, otac

je privikavao na neprestano vježbanje i tjelesnenapore. Nijednom od njih nije bilo dopušteno da jede prije nego što pretrči sto i osamdesetstadija. Tako su se svi razvili u prave atlete28.Pjesma iz Kadeša i mnogi drugi tekstovi veličajukraljevu fizičku snagu, njegovu izdržljivost,hitrinu i neustrašivost, no ako želimo podrobnijeupoznati tjelesni odgoj malih kraljevića, moramose poslužiti tekstom s jedne stele TutmozisaIII29, srčanoga ratnika, a još nam više podatakapruža jedna stela njegova sina i nasljednikaAmenhotepa II30, koji je, prema izjavamaliječnika koji su mu proučili mumiju, bio ljudinaizuzetne snage, tako da su njegovi suvremenicigovorili: »On je kralj tako snažne mišice danjegov luk ne može napeti nitko od vojnika, niod šeika stranih zemalja, ni od poglavica iz

Retenua.«31 Evo, dakle, kako je provodiomladost kraljević koji je rođenjem biopredodređen da zasjedne na Horov tron:»Primicao se osamnaestoj godini u punojtjelesnoj snazi. Savladao je Montuove vještine.Na bojnome polju nije mu bilo premca. Naučio je jahati. U mnogobrojnoj vojsci nije mu bilo ravna.Nijedan čovjek nije mogao zategnuti njegov luk.Nitko ga nije mogao sustići u trku.«

28 Diodor, I, 53.Ste a prona ena u Montuovom ramu u Ermentu,

Ex or ente



202 203

kraljević prionuo na posao. Učinio je od njih nenadmašne atove,neumorne tako dugo dok im je držao uzde.Nikakva ih trka nije mogla oznojiti.

Mladić je odlazio na duge izlete s konjima,većinom u oblasti zapadno od Memfisa,nedaleko od velikih piramida. Kad je urej nanjegovu čelu zablistao, Amenhotep naredi da sena tome mjestu uredi odmorište sa stelom odbijela kamena, koja nam je sačuvala spomen nanjegove podvige. Amenhotepovu sinu Tutmozisubilo je stalo da ih ponovi. Volio je gađati u metupokraj velike sfinge, a zatim je odlazio u lov napustinjske zvijeri. Jednoga je dana zaspao međušapama čudovišta, koje mu se ukaza u snu inaredi da ga očisti od pijeska koji ga guši, te datako zasluži Gebovo prijestolje. Kraljević nijemogao a da ne izvrši taj nalog i da potomstvu neispripovijedi tako čudesan san34. Da ti mladićinisu bili tako pobožni, ne bismo znali kako su se

morao kao Odisej doći kući prerušen u prosjaka, mogao binepobjedivom mišicom i lukom bez premca kazniti pljačkašesvoga doma i prosce svoje žene.

Pravi je ratnik volio svoje konje, pa čak i konje općenito, višeod sebe samoga. Kraljević Nemarot, mada je vladao tek dijelomSrednjega Egipta, imao je u svojoj prijestolnici Šmunuu velikukonjušnicu. U vrijeme opsade patili su svi, i ljudi i konji.Osvojivši grad, Piankhi je došao da obiđe konjušnicu. Vidio jeambare bez krmiva i izgladnjele konje. Sažali se na njih i naljutina to što je zaslijepljenost njegova neprijatelja dovela takoplemenite životinje u očajno stanje: »Kao što živim i volim Raa,kao što nosnice moje cvjetaju u životu, uistinu je teško mojemusrcu što si izgladnio ove konje, teže nego zbog svih zala koje si uzloći svojoj počinio. Zar ne znaš da božanska sjena bdije nadamnom? Ja se ne ogriješih o boga. Rodih se iz utrobe njegove. Odzačetka živim po njemu. Sjeme je njegovo u meni. Njegov mi je Ka svjedokom da ne činim ništa bez znanja njegova. On mi nalažešto da radim.«32 Ramses III. se nije oslanjao na oficire pri provjeranju jesu li njegovi konji dobro timareni i jesu li spremni zaratni pohod. Obukavši svečanu odjeću, jednom se rukom oslanjajućio štap a drugom držeći bič, stigao je okružen suncobranarima ilepezonošama u pratnji posilnih oficira u veliku dvorsku konjušnicu.Trube najavljuju kraljev dolazak. Konjušari skaču na svoja mjesta.Svaki uzima uzde po jednoga para konja. Kralj pregledava jednogaza drugim33.

Kraljević Amenhotep je već u najranijemdjetinjstvu, mnogo prije nego se mogao upustitiu montuovske pothvate, umio vladati svojimtijelom. Volio je konje i ponosio se time. Budući

da ih je volio, poznavao je sve vrste dresure.Glas o tome doprije do ušiju njegova oca.Strašnoga Menkheperrea ono što je čuo o svomeprvorođenome sinu ispuni srećom i ponosom.Reče ljudima iz svoje pratnje: »Neka mu se dadenajljepša zaprega iz konjušnice NjegovaVeličanstva koja je u (oblasti Bijeloga) zida irecite mu: 'Brini se za njih, obuči ih, izvježbaj iočvrsni. Ne budi ti zapovijeđeno!'« Pod okriljemRešefa i Astarte, tih božanstava kraja odaklepotječu konji, mladi je

32 Piankhi, 64—69, Urk., III, 21—22.

VIII — KRALJEVSKI LOV

Gađanje u brončane mete i lov na antilope u pustinji nedaleko od piramida pod okriljem Harakhtea bile su prinčevskerazonode. Uzbudljiviji sportovi očekivali sufaraona, koji je, kad god je htio, mogao prekoEufrata ili južno od katarakta odmjeriti snagu sdivljim životinjama koje se više nisu sretale udvjema pustinjama uzduž egipatskog Nila.

Tako su u dolini Eufrata, na mjestu zvanom Nij,gdje rijeka teče između dvije litice, kraljMenkheperre i njegova pratnja naišli na krdo odsto i dvadeset slonova. Borba se zametnula uvodi. »Još nijedan kralj od vremena bogova neučini takvo što.« Najveći se slon, bez ikakvesumnje po božjoj volji, nalazio upravo predNjegovim Veličanstvom. Na sreću, uza nj je bio istari mu ratni drug Amonemheb. Ovaj čudovištuodsiječe surlu. Gospodar ga je zbog togaobdario zlatom i pohvalama. Međutim,Amonemhebov samoprijegor prešutio je u



204 205

na stelu u Napati, iako kaže: »Iznio sam stvari kako su se odigrale. Ništa nisam iskrivio, ni u čemu nisam slagao.« Ne bismo saznaliistinu da Amonemheb nije i sam, doduše veoma ukratko, opisao tajnezaboravni lov35. No, da je u događajima učestvovao neki vojnik nižega čina od Amonemheba, tko bi nam o tome bilo što rekao?

Poznati nam tekstovi ne govore o tome jesu li Seta i Ramses lovilislonove uz obale Eufrata i nosoroge između trećega i četvrtogkatarakta, no reljefi iz Medinet-Habua prikazuju Ramsesa III. u lovuna lavove, bivole i antilope36. Kralj je opremljen kao da polazi u rat.Vozi se na bornim kolima. Ispod konjskih trbuha ranjeni lav izvrnutna leđa nastoji pandžama istrgnuti strijelu što mu se zabila u prsa.Drugi je lav pogođen dvjema strelicama i kopljem, riče i traži zaklonu trstiku. Treći iskače iz ševara iza kola, no kralj se već okrenuo i podigao koplje, te ni ovoga napadača neće mimoići smrtni udarac.

Loveći u blizini močvare obrasle trskom i visokom travom,kraljevska četa progoni stado divljih goveda. Oboružani kao za ratlukovima, sulicama, mačevima i štitovima, vojnici su se razvili ustrijelce. Izbezumljene su životinje prisiljene da bježe pravocrtno, nona kolima ih sustiže kralj i sam naoružan kao za ratni pohodtrokutastim lukom i kopljem. Jedan bik, sav načičkan zabodenimstrelicama, pao je nauznak u guštik i lamatanogama. Drugi se valja pod konjskim kopitima.Treći se očajničkim skokom, ukrutivši rep iisplazivši jezik, htio baciti u vodu, ali je paoiscrpljen na koljena.

U usporedbi sa ovako uzbudljivim hajkama, lovna antilope zaista izgleda kao razonoda. Nabojnim kolima kralj se sam, bez ikakve pratnje,upućuje u pustinju. On ne nastoji poput

tebanskih građana ili lovaca od zanata da nagnagazele u opkoljen prostor, nego kada u daljiniugleda krdo divljih magaraca ili antilopa, gonikonje upropanj sve dok ih ne sustigne.

35 Prema steli iz Napate, kojoj je tekst objavioReissner, Inscri-bed Monuments from Gebel Barkal, AZ,LXIX, 24—39 i Amenemha-tovu natpisu, Urk., IV, 890.

36 Medinet-Habu, 35, 116, 117.

IX — KRALJ INTIMNO

Kada se vraćao s dugačka puta ili dolazio s izleta u pustinju,kralja su u njegovim palačama u Pi-Ramsesu37, Memfisu ili Tebičekale mnoge ugode. Akhenatonu je u njegovoj palači u Akhetatonu bilo tako lijepo da ju je jedva kada i napuštao. Kao nježan otac,vjeran suprug i odan sin, dobro se osjećao jedino u društvu kraljice ikraljevni. One su ga pratile na šetnjama. Odlazile s njim u hram.Pomagale su kralju prilikom primanja stranih izaslanika. Pripremalemu slatkiše i osvježujuće napitke. Kraljica je osobno baratalačajnikom i cjedilom da mu pripravi biljni čaj. Kada je svoju djecu

došla posjetiti kraljica majka, sreća je bila potpuna. Ručak i večeratakođer su se odvijali u krugu obitelji38. Međutim, nije posve sigurnoda su se tako vladali i ostali faraoni. Akhenaton se podigao protivmnogih običaja i predrasuda iz prethodnog razdoblja, koji su se,međutim, poslije opet nametnuli. U početku XVIII. dinastije kralj ježivio daleko manje u obiteljskom krugu. Došavši da otpočine naležaljci, kralj Ahmose naišao je na predobru ipreljupku kraljevsku kćer Ahmose-Nefertari. 0čemu će povesti razgovor?

O dobru koje mogu učiniti onima koji su tamo,pokojnicima koji traže vode i pune žrtvenestolove za svaku svetkovinu neba i zemlje.Iznenadivši se pomalo, jer je možda očekivalanešto udvorniji razgovor, kraljica upita: »Odakleti te misli? Zbog čega to govoriš? Što ti je ušlo usrce?« Kralj joj odgovori: »Sjetih se majke svojemajke, majke oca mojega, uzvišene ženekraljeve, pravoglasne majke kraljevske Teti-Šeri,čija su grobnica i spomenik zatrpani podpijeskom Tebe i Tinija. Rekoh to pred tobom, jer

je Moje Veličanstvo zamislilo da joj podignepiramidu i dvorac u Todžusiru, tik spomenikaMojemu Veličanstvu, da joj se iskopa ribnjak,zasadi drveće i uspostavi kruh, da se za njihpostave ljudi, odrede njive i da ih se obdaristadima, da se dodijele svećenici za dvojnika,meštri ceremonija i razni ljudi vični svomeposlu.«39 Kraljeva pobožnost, dostojanstvenostnjegova govora i poštivanje što ga iskazujesvojoj

37 —



206 207

egipatski vojnici prvi put bratime41. Nasljednici Ramsesa II. nisu pokušali da mu oduzmu tu slavu.

Sam Ramses III, koji ga je nastojao u svemu oponašati, zadovoljiose sa tri supruge i sa dvadesetak djece, no ipak je volio ženskodruštvo. Rado je poigrao dame s obnaženim ljepoticama, koje su mudonosile cvijeće, napitke i slatkiše.

Kraljevi su uživali u društvu svojih ratničkih ilovačkih drugova, kao i ljudi na glasu zbogmudrosti. Khufu je zvao redom svoje sinove damu pričaju priče. Kad je dočuo za nekogmudraca i čudotvorca, odaslao je jednoga odsvojih sinova da mu ga dovede. Snefru je

naredio da mu na dvor dođe neki mudrac koji jepoznavao prošlost i znao predskazatibudućnost. Mnogo kasnije, Amenhotep III. jepovjerio jednome sveznancu, koji se zvao poputnjega, svoje bojazni i želju da ugleda bogove.

ženi svakako zaslužuje pozornost, no ne možemo se oteti utisku dai kraljica možda više voljela razgovarati o drugačijim stvarima.

Ramses II. je bio manji čistunac. Mnogi tekstovi u kojima je riječ oPi-Ramsesu, prijestolnici što ju je podigao na ruševinama Avarisa uistočnom dijelu Delte, kuju u zvijezde draži i radostiživota na dvoru. Tu se dobro jelo, a još boljepilo. Vino je bilo slatko kao med. Svi su biliovjenčani cvijećem. Kralju se klicalo svaki dan.Ukratko, raj na zemlji40. U Akhetatonu je živottakođer tekao od svečanosti do svečanosti, no s jednom razlikom. Krivovjerni je kralj živio

uzornim obiteljskim životom, onako kako ga mizamišljamo. Ramsesi su, naprotiv, voljelipromjene. Pod Ramsesom II, barem koliko miznamo, pet je različitih žena nosilo nazivuzvišene kraljevske supruge. Taj broj i nije takovelik za faraona koji je vladao šezdeset sedamgodina, no njegovo sto šezdeset i dvoje djecedokazuje da se nije zadovoljavao samoslužbenim suprugama. Kako je takomnogobrojna obitelj uspijevala živjeti u slozi nemožemo znati, jer ne posjedujemo dovoljnodokumenata. Spomenimo samo jedan primjerkraljeve udvornosti prema ženskom rodu. Bio jeupravo sklopio mir s Khatusilom, vladaremHetita. Međutim, neprijateljstva nisu prestajala.Kad bi god neka egipatska četa naišla nahetitske odrede, dolazilo bi do okršaja. Khatusilzato poduzme velik korak. Lišivši se svega blagai pridodavši mu svoju kćer miljenicu, pošalje ihRamsesu. Karavana je pošla za zimskih mjeseci,no bog Sutekh, koji nije mogao odbiti Ramsesu,svome dalekom potomku, učini na njegovumolbu dotad neviđeno čudo. Odjednom osvanuljetni dan. Toplo je sunce grijalo kraljevnucijelim putem od njezine prijestolnice u srcuMale Azije pa sve do Egipta. No, to nije bilo sve.Ramses odluči da između Egipta i Fenikijesagradi dvorac, koji nazove Ramses-velik-u-pobjedama. Stavio ga je pod zaštitu četverobožanstava, dvoje azijskih, Sutekha i Astarte, i

X — HAREMSKE SPLETKE

Koliko god da se faraon smatrao bogom i zakonitim Amonovimsinom, ipak nije manjkalo bezbožnika koji su mu spletkama radili oglavi, nastojali ga skinuti s vlasti i izmijeniti prirodan tok nasljednosti. Potkraj vladavine Ramsesa III. jedna njegova ženaimenom Taja snovala je kako da mjesto ostarjeloga kralja zauzmenjezin sin, kojega pravnički papirus što se čuva u Torinu krivo zovePentur 42. Splela se s majrodomom Pabakiamunom,kojemu ime znači slijepi sluga. Ovaj se prihvatida bude veza između onih žena u hramu koje subile odane Taji i njihovih matera i sestara, a ovesu trebale naći ljude i pobuniti ih protivvladara43. Učinilo mu se da je u osobipredstojnika kraljevskih pastira Pen-hui-binanašao čovjeka od povjerenja i dobavi mu nanjegov zahtjev jednu knjigu kralja UsirmareaMiamana, velikog boga, gospodara, Života,Zdravlja, Snage44.

41 Prema svadbenoj steli Ramsesa II, Ann. S. A. E.,XXV i Bibl.aeg., VII, 12; isp. Montet, Drame d'Avaris, 134—135.

42 Th. Deveria, Le papyrus judiciaire de Turin et les



208 14 Egipat 209

Dobivši knjigu, Pen-hui-bin počne sastavljatizapise i praviti voštane figurice, koji su trebaličudesno utjecati na faraona i njegove pristalice,tako da oslabe ili da smetnu s uma svojedužnosti. U urotu su bili umiješani raznislužbenici i žene. Jedan urotnik, zapovjednik strijelaca u Kušu, brat neke žene iz harema koja je pisala previše pisama, navodi se u zapisnikupod imenom Bin-m-Jat (Zlo je u Tebi). Neki drugioficir navodi se kao Mesed-su-Re (Mrzi ga Ra)45.Prije te drame ova su se dvojica sasvim sigurnozvala »Dobro je u Tebi« i »Voli ga Ra«, no sadaviše nisu bili dostojna takvih imena. Mnogo jeosoba znalo za urotu, pa su mnogi i progovorili.Bog Ra im nije dopustio da uspiju. Iako neznamo na koji način, osujetio im je pothvat.Znamo, međutim, da su glavni krivci i njihovi jataci pohapšeni, kao i oni koji su za urotu znalia nisu je prijavili. Sazvan je sud, u kojemu suzasjedala dva rizničara, jedan lepezonoša, četiripeharnika i jedan glasnik. Faraon je sucima odzanata pretpostavio osobe iz svoje osobnepratnje. U govoru prije rasprave, kojemu jepočetak nepotpuno sačuvan, preporučuje im dabudu nemilosrdni: »Neka sve ono što su učinilipadne na njihove glave. Što se tiče mene, kojistojim pod zaštitom i okriljem vječnosti, jastojim uz istinske vladare koji su pred licemAmonrasonterovim i Ozirisovim.«46

U izboru članova suda kralj nije bio sretne ruke. Dvojica od njih i jedan oficir tjelesne straže pokvarili su sliku o svojoj neporočnostikad su saznali da su neke žene pobjegle, i otišli k njima na sumnjivomjesto. No, ne zadugo. Uskoro su ih pronašli, no ovaj put ljudi namjestu. Kao prva kazna, odrezani su im nos i uši 47. Tako je kraljHoronemheb kažnjavao službenike i policijskenačelnike koji su zloupotrebljavali svoj položaj.

Da bi izvijestio o konačnoj kazni tihveleizdajnika, pisar je upotrijebio neobičanizraz: »Stavili su ih na njihovo mjesto i umrli susami od sebe.« To može značiti da su nesretnicibili ostavljeni u sudnici oči u oči sa svojom griž-njom savjesti i s nožem nadohvat ruke. Znali

iskopane u Deir el Bahariju, poznate pod nazivommumija bezimenoga kneza, Gaston Masperopredlaže mnogo dramatičnije objašnjenje. To jemumija dobro građenoga i neozlijeđenogmuškarca između dvadeset pet i tridesetgodina, a pokopana je ne prošavši uobičajenepostupke balzamiranja. Mozak joj nije izvađen.Unutrašnji su organi također netaknuti. »Teškoda je koje lice ikada pružilo vjerniju slikustrahovito bolne i grozne agonije. Užasnozgrčene crte lica ukazuju gotovo sasvim

pouzdano na to da se je jadnik ugušio pošto jebio živ zakopan.«48 Možda se nekome takvoobjašnjenje može učiniti suviše romaneskno, aliprvome se može zamjeriti to da ne postojedokazi o tome da su stari Egipćani osuđenicima

XI — KRALJEVSKE MISLI

Duga vladavina i poneka nezgoda poput ove koju smo upravoispripovjedili mogli su faraonu uliti želju dapotomstvu prenese svoja iskustva o ljudima.Nekoliko vladara, kao na primjer Merikare iliSehotepibre, ostavilo je iza sebe stanovitenaputke49. No, nisu pronađeni nikakvi osobnispisi Setija, koji je u Amentit ušao u zreloj dobi, niRamsesa II, kojega nimalo nije zamorilo to što je tolikogodina igrao ulogu boga među ljudima. Što se tičeRamsesa III, dugačak dokument što ga jekazivao u pero pot-kraj života sačuvao se dodanašnjih dana gotovo netaknut50. Kralj jesvjestan da je dobro postupao. Upotrijebio jesve najbolje u zemlji da proširi i uljepšahramove bogova, osobito Amonov u Opetu,Tumov u Raovu Iunu,

48 Maspero, Momies royales, 782; Histoire, II, 480 .49 Sc ar , Der historische Abschnitt der Lehre fur Konig

Meri-kare Munc en, 1936; Maspero, Les enseignementsd'Amenemhat I"a son fils Sanouasrit I", Kairo, 1914. Velikaši su također,oso to



210 14*

Ptahov u Memfisu i hramove njihovih prisjednika, ne zaboravivši pri tome ni manje važna božanstva. Dodijelio im je mnogobrojno isposobno osoblje, snabdio ih stadima i posjedima. Za svakesvetkovine slao je u njihova svetišta hrane i pića. Nije zanemario nismrtnike. Čuvav je red i mir. Libijce, koji su se osjećali kao kodkuće na čitavom potezu Delte između zapadnog Nila i Sahare,razbio je u paramparčad i unovačio za svoje kasarne. Pomorskim jenarodima za mnoga vremena izbio iz glave da dolaze napa-datiegipatsku obalu. Sagradio je čitave flote, odaslao nebrojeneekspedicije na sve strane da dobave tamjana, terpentina, tirkiza,zlata, bakra, ebanovine, bjelokosti i libanonske jelovine. Egipat jepostao bašta. Nitko mu nije remetio spokojstvo.

»Brinuh se za blagostanje čitave zemlje i puka njezina, Rekhyt, Payt i Henmyt, ljudi i žena. Istrgoh čovjeka iz bijede.Dadoh mu uzduha. Štitih ga od silnika. . . Za mogakraljevanja zemlja bijaše sita i sretna. Ugađahbozima i smrtnicima. Ništa ne prigrabih za sebeod onoga što bijaše javno dobro.

Privedoh kraju ovozemaljsko kraljevanje svojekao gospodar obiju zemalja. Bijaste mipodložnici pod mojim nogama. Bijaste mi dragisrcu, i vi i djela vaša. Budi vam dano dapročitate moje naloge i riječi. Počivam sada ugrobnici poput Raa, oca svojega. Dio samVelikog devetorstva nebeskih bogova na zemlji,u Duatu.«51

Iako se potpuno pouzdaje u bogove, kralj je ipak zbog nečegazabrinut: zbog svoga sina, kojega je začeo sam Amonov sin Ra,zbog ploda svoje krvi, okrunjenog za vladara obiju zemalja i

Tatenena. Svakako, svijet leži pod njegovim sandalama i svi ljubetlo pred njim. No, hoće li se Egipćani pridržavati savjeta onoga kojise sada stopio s bogovima što su ga stvorili, hoće li zahtijevati da gase svi uvijek drže, da ga obožavaju, da mu uzvisuju i veličaju ljepotukao što jutrom obožavaju Raa? Kao da sluti da su sretni danifaraonskog Egipta odbrojeni, kralj se obraća bogovima moleći ih zanaklonost prema svome sinu. Amonu kaže:

»Poslušaj mi molbe, oče moj i gospodaru. Samsam u Devetorstvu bogova koji ti stoje uzbok. Učini sina moga kraljem

51 Pap. Harris, I, 79, 1—5.

u Tumovu obitavalištu. . . Ti si ga proglasio faraonom još u mladosti njegovoj, ti si ga okrunio kraljemŽivotom, Zdravljem, Snagom zemalja, većim odsviju ljudi. Podaj mu milijun godina kraljevanja. . . Ulij mu mladost u udove i podari ga djecomsvaki dan. Ti si štit koji ga zakriljuje iz dana udan. Uzdigni mač njegov i buzdovan nad Azijce,neka pužu u strahu pred njim kao da je Baal.Neka širi granice kako ushtjedne. Neka zemlje ipustinje dršću pred njim. Neka mu cijeli Tomerikliče u zanosu. Odvrati od njega zlo, nesreću i

propast. Srce mi ispuni veseljem, neka se pjeva,pleše i potcikuje pred krasnim licem njegovim.Nadahni srca bogova i boginja ljubavlju premanjemu, a Payte nježnošću i divljenjem . . .

Što pretkažeš ispunjava se neumitno. Štokažeš postaje čudesna stvarnost. Daj da dvjestagodina potraje vladavina moja i da se učvrsti zasina koji mi je na ovome svijetu. Daj da budeduža od vlasti bilo kojega kralja, sjeti se svegadobra što ti učinih. Bit će kralj na tvojuzapovijed, jer ti mu glavu ovjenčavaš krunom.Neće se odvratiti od tvojih djela, gospodarubogova. Daj da Nil buja snažno u tvoje vrijeme,da kraljevanje njegovo nikada ne spozna gladi.Dovedi mu pred prijestolje vladare koji još nedočuše za Egipat, neka mu darove donose . . .«52

Sličnim gorljivim molbama kralja se obraća zatim Tumu, Ptahu isvim bogovima i boginjama Velikog devetorstva. Posljednji recidokumenta predstavljaju posljednji poziv bogovima i ljudima nanaklonost prema ljubljenome sinu. Je li neki od mudraca, kojih je uEgiptu bilo tako mnogo, nagovijestio Ramsesu III. da će sena Tomeri sručiti nesreće koje je on svojomumješnošću i srčanošću znao izbjeći? U drevna je vremena Khufu na taj način bio upozoren daće njegova dinastija usahnuti za tri pokoljenja.Ramsesovu je dinastiju očekivalo još samo okosedamdeset godina postojanja, od kojih su



212 213

pokaže u gradu. Izaziva prolaznike koji mu se ne dive. No, sam je dao dvojicu od petorice posilnih, a još mora kupiti i kola.Rudo stoji tri debena srebra, a koš pet. Na to je utrošio malonasljedstvo što su mu ostavili otac i mati. Ponovno upada uzadjevice. Oboren je na zemlju i ranjen. Zaprega mu se prevrnula u jarak upravo u času kada zapovjednici vrše smotru. Osuđen je na batine i položen na tlo. Dobiva za kaznu sto udaraca2.

Naravno, takav prikaz nije potpuno iskren.Dokazuje u prvom redu činjenicu da pisari nisuvoljeli vojnike, koji su im, vjerojatno, vraćalimilo za drago. Isluženi vojnici, koji su se poslije

mnogih pohoda na Siriju, Nubiju i Libiju uspjelivratiti u domovinu i poživjeti u pristojnojmirovini, poput Ahmosea iz Nekhabita, ili dobitikakvu sinekuru na dvoru, nisu čuvali odvišegorke uspomene na aktivnu službu: »Imevaljanoga borca, kaže Abanin sin, neće nikadaodumrijeti na ovome svijetu.« Vojničko se zvanjemoglo sasvim lijepo isplatiti. Poslije svakepobjede uslijedila bi podjela plijena. Ime onogatko se istakao u borbi razglasio bi kraljevskiglasnik, a junak bi u svome gradu dobiozemljišta i još robova obaju spolova izmeđuzarobljenih kraljevih neprijatelja. Ahmose je, naprimjer, dobio devet-naestoro robova i robinja,te u nekoliko navrata stekao zlato za hrabrost, uvidu ogrlica i pehara sličnih Tutijevu peharu, nakojemu stoje ugravirani hijeroglifi: »Poklonkralja Menkheperrea plemenitome knezu,

božanskom ocu i miljeniku božjem, koji radošćuispuni srce kraljevo preko svih tuđinskih zemaljai otoka Velikog Zelenog, koji skladišta ispunilapisom, srebrom i zlatom, namjesniku dalekihoblasti, nadzorniku vojnome, bogougodnome,kojega izdržava gospodar obiju zemalja,kraljevskom pisaru Tutiju.«3

Drugi jedan vojnik od zanata, po imenu Didu, koji je bio redomzapovjednik postinjskih područja zapadno od Tebe, kraljevskiizaslanik u svim stranim zemljama, zastavnik straže NjegovaVeličanstva, zapovjednik broda Meri-Amon i napokon šef policije, također je u mnogim prilikama primiozlato kao priznanje. Nosio je

DEVETO POGLAVLJE

VOJSKA I RAT

I — DOBRE I LOSE STRANE VOJNIČKOG POZIVA

Pisari su vojničko zvan je smatrali daleko manjevrijednim od svojega, ali su njihovi učenici,zabliješteni izvanjskim sjajem, ponekad znalimač i luk, a pogotovo bojna kola s gizdavomzapregom, pretpostaviti pisaljci i pločici. Mladim je zanesenjacima valjalo predočiti sve nevoljevojničkog života. Među stilskim vježbama što sunam ostale iz ramesidskih vremena vidnomjesto zauzimaju upravo takvi opisi. Budućipješadijski oficir bio je unovačen već u kolijevci.

im bi porastao dva lakta, bio je zatvoren ukasarnu. Morao je proći tako okrutne vježbe dasu mu uskoro glava i tijelo bili puni rana kojenisu zarastale. Ako je htio otpočinuti, tukli su ga

kao pergament. Kad je napokon bio osposobljenza ratni pohod, život mu je postao prava mora:»Dođi da ti pričam o njegovim pohodima naSiriju i marševima preko planina. Kruh i vodunosi na ramenima kao magarac samar. Svi sumu kralješci u križima iskrivljeni. Pije bočatuvodu i spava budan. Kada naiđe na dušmanina,sličan je ptici uhvaćenoj u zamku. U čitavomemu tijelu nema više ni kapi snage. Kada nastupičas povratka u Egipat, sličan je crvotočnomedrvu. Sve ga boli. Tijelo mu je kao uzeto. Vodega na magarcu. Ruho su mu ugrabili tatovi, aposilni mu je pobjegao.«1 Oficir na bornim



214 215

Nebamona, strijelci ga pozdravljaju lukovima u ispruženoj desnici.Zatim ih vješaju oko vrata, tako da su im ruke slobodne, i marširajustisnutih pesnica6.

Takvi se ljudi vjerojatno nisu mogli požaliti na svoga vladara.Međutim, mnogo manje znamo o nižim oficirima i običnimvojnicima, koji nisu imali od čega sebi podići veliku grobnicu iukrasiti je prizorima iz svoga vojničkog života. No ipak, na temeljutih slika možemo zaključiti ponešto i o sudbini ostalih vojnika. Višioficiri, kraljevski pisari i regrutni pisari, poput Tjanunija,Horemheba i Amenemheba, kao da vode priličnu brigu o vojničkojhrani. Na jelovniku se nalaze kruh, govedina, vino, kolači, povrće i

sve što krijepi i jača. Predvođeni pretpostavljenima, ljudi dolaze uuzornom redu noseći svaki svoju torbu. Ulaze na jedna vrata i udvorištu nalaze ćupove, košare pune pogača, okruglica i mesa.Postariji muškarci odjeveni u bijelo sjede iza košara. To suvjerojatno pekari i kuhari. Pisari revno bilježe ljude i sljedovanja7.

Postavši zapovjednikom medžajua, Nebamon je imao i dužnost danadzire obuku i zbrinjavanje regruta. Sretnik je to obavljao sjedeći,a dva su mu posilna na raspolaganju držala još jednu stoličicu,torbu, sandale i štapove. U njegovoj nazočnosti pisari su donosili i bilježili namirnice, pečatili ćupove vina i žigosali goveda8. Možemo pretpostaviti da sav taj živež nije bio namijenjen samome Nebamonu, nego vojsci pod njegovim zapovjedništvom, jer je Nebamon morao prehranjivati regrute.

Ramsesi su, poput svojih predšasnika, željeli da im je vojskadobro uhranjena i opremljena. Činili su sve što je ovisilo o njima daim vojnici budu zadovoljni svojom sudbinom. Zato RamsesII. tako ogorčeno predbacuje svojim četama štosu ga ostavile samoga usred neprijatelja, bez

ikakve pomoći osim Amonove:»Kakvi li kukavci bijaste, borci moji na kolima!Ne mogu se ponositi vama. Pa ipak, nemanijednoga među vama kome ne učinih dobra nadomu mojemu. Ne uzdigoh li se kao gospodar?Ne bijaste li siromasi? Podigoh i vas uzpomoć svoga Ka. Postavih sina na

6 Nebamonovu karijeru i odlikovanja poznajemo natemelju tek-stova i slikarija iz njegove grobnice uTebi (br. 90); Th. T. S., III, vidi osobito sl. 24—29.

7 Urk., IV, 91; Wr. Atl, I, 186,280. 8 Th.T. S., III, 21, 31—33.

oko vrata iznad naprsnika zlatne pčele i lik lava u hodu 4. Drugizastavnik, njegov suvremenik, koji je nosio zvučno ime Neb-Kemi(Gospodar Egipta), dobio je odlikovanje u obliku narukvice od pozlaćena srebra5.

oš je bolje prošao zastavnik Nebamon, koji jedočekao starost služeći faraona hrabro i odano,ne izloživši se nijednom u toku dugotrajnekarijere ni kazni ni ukoru. Znajući za njegovezasluge, Njegovo Veličanstvo odluči da muosigura časnu starost u lijepoj dvokatnici sunutrašnjim dvorištem zasjenjenim palminom

krošnjom. Uz nju idu sluge, stada, zemljišta irobovi koji kraljevski činovnici ne smiju prisilnootuđiti. Dodijeljen mu je i počasni naslovamakha. Kako ga nije htio staviti sasvim izvan službe,kralj ga je imenovao načelnikom policije zapadno odgrada. Ovi naslovi i imanja podijeljeni su mu uzpravu vojnu paradu. Kad je Nebamon biozastavnik, nalazio se poput gore spomenutogaDidua na ratnom brodu Meri-Amon. Uostalom,njegov je stijeg predstavljao lađu sa središnjomkabinom, kormilom i jedriljem. Ceremonijiuručenja nagrada svome bivšem zapovjednikuprisustvovala je s brodom čitava posada. Oficirisu sjeli na stoličice s nogama u obliku slova x.Vojnici su se postrojili u zbijen četverored.Nebanon predaje zastavu koju je nosio kad jebio ratni drug gospodara obiju zemlja upohodima na tuđinske zemlje Juga i Sjevera.

Klanja se zastavi. Zatim mu jedan oficir, kraljevlepezonoša, predaje nov stijeg s likom gazelekoja na leđima nosi nojevo pero, što jeznamenje policajaca koji djeluju zapadno odTebe, kao i palicu u obliku stabljike papirusanešto duže od ruke, u kojoj se možda nalaziprijepis kraljevog rješenja o Nebamonovupostavljenju. Poslije svečane predaje, medžajuise spremaju za mimohod ispred svoga novogzapovjednika. Dva oficira, kapetan medžajuaTeri i poručnik Mana, padaju pred njim nakoljena i laktove. Pružaju mu čitav niz

etvrtastih i polukružnih barjačića, na kojima su



216 217

posjed oca njegova. Otklonili svako zlo od zemlje.Oprostih vam namete. Dadoh vam i drugo štovam prije bijaše oduzeto. Tko god imađaše željunekakvu, ispunjah mu je . . . Nijedan gospodarne učini za svoje vojnike ono što MojeVeličanstvo učini za vas. Ostavljah vas da živiteu gradovima vašim, da ne vršite dužnosti vojne,pa i borce na kolima. Pokazah im put u gradovenjihove govoreći: 'Naći ću ih ipak uvijek u boju ikada kucne čas pohoda'...«9

Ramses II. je mogao pomišljati da je možda bio suviše popustljiv prema vojsci, no Ramses III. je postupao na isti način. Nekolikogodina pošto je zasjeo na prijestolje, zgaženi seneprijatelj nije usuđivao ni pojaviti. Vojnici supostali nešto poput rentijera, koji su se s obiteljinastanili u gradu po svome izboru i provodililagodan život: »U moje vrijeme dopustih da sevojnici i borci na kolima nastane kako žele.Sardani i Kakaki (plaćenici libijskog podrijetla)spavahu po gradovima svojim izvaljeni na leđa.Nije više trebalo da strepe pred nubijskimratnikom, ni pred sirijskim dušmanom. Oružje ilukovi ležahu složeni u spremištima. Vojnicibijahu siti, pjani i puni veselja. Uz njih življahužene i djeca njihova. Ne osvrtahu se u strahu.Srca im bijahu uspokojena. Bio sam im zaštita iokrilje.«10 Sve u svemu, ono što Herodot govorio egipatskoj vojsci u Psametihovo dobaodgovaralo je istini i u vremenima Ramsesa. I

tada su postojale dvije vrste ratnika, Kalasirijci iHermotibijci, kao što je Ramses razlikovaopješake, mešau, i borce na kolima, tent-heteri.

Tjanunija, kraljevskog pisara iz doba Tutmozisa I, nalazimo i odredmomaka koji se izgledom prilično razlikuju od domaćih vojnika12.Egipćani su visoki i vitki, ramena su im široka, a trbuh ravan. Ovistranci, međutim, imaju zdepaste udove, a kosa im pada dosta niskoniz vrat. Ispod pojasa popriličan im se trbuh čini još ogromnijiim. Oleđa i o nožne listove vješaju panterove repove. Vjerojatno potječuiz južnih krajeva, ali im put nije crna. Na vježbi stupaju složnimvelikim koracima, ispruživši desnu ruku, u kojoj nose štap.Akhenatonu su ti tuđinci čak i draži od domaćih. U njegovojtjelesnoj straži, koja ga čeka pred izlazom iz dvora i prati u hram,možemo nabrojiti više Sirijaca, Libijaca i Crnaca nego Egipćana13.

Pod Horonemhebom u egipatskoj se vojsci pojavljuju Hetiti, a pod Setijem prekomorski narodi. Tjelesnu stražu Ramsesa II.sačinjavaju isključivo Sardani14. Ovi su stasiti, vitki, kao od stijeneodvaljeni momci. Zahvaljujući izrazitom promatračkom daru,staroegipatski crtači veoma su dobro umjeli uhvatiti karakterističnecrte po kojima su se Egipćani pravilna lica i čista profila razlikovaliod crnaca plosnate glave, od koščatih Libijaca i od semita kukastanosa. Sudeći prema jednoj zidnoj slikariji u abidskom hramu, reklo bi se da je faraon protiv saveza koji mu je prijetio novačio iEvropljane. Zahvaljujući vojnim pobjedama nad Libijcima i pomorskim narodima, Ramses III. se domogao mnogobrojnih ratnihzarobljenika, koje je dao žigosati kao stoku, označiti svojimimenom, regrutirati i podvrći egipatskoj vojnoj disciplini15.

Vojna se obuka sastoji u marševima, ali i uborbama prsa u prsa. Faraon se rado zabavljapromatrajući takve borbe i ostala natjecanjanajuvježbanijih vojnika, a na njih poziva i svoj

dvor

16

. Kneževi drže lepeze. Privjesak ovješen okosu pokriva im obraz. Strani ugledniciizmiješali su se s njima, kao što će učinitiDavidov neprijatelj,

12 Wr. Atl., I, 236.13 Davies, El Amarna, III, 31, 39; Wr. Atl., II, 13.14 Reljef iz hrama Ramsesa II u Abidu; Kuentz, La

bataille deQadech, sl. 22; Wr. Atl., II.

15 Pap. Harris, I, 76.16 Što slijedi temelji se na Medinet-Habu, 112.

II — VOJNA SLUŽBA

Kada su tebanski kraljevi poveli oslobodilačkirat protiv Hiksa, u njihovoj su vojsci biliisključivo Egipćani. Uskoro im je palo na um da joj pridodaju i zarobljenike. U puku podzapovjedništvom

9 Pjesma o Kadešu, izd. Kuentz, 172—185.



218 219

izbjeglica Hadad. Po širokoj marami omotanoj oko tijela možemo prepoznati Sirijce. Crnac nosi velike naušnice, a u kosu je zatakaonojevo pero. Hetit i Libijac zaodjeli su se prazničnom odjećom.Jednoglasno pozdravljaju faraona: »Ti si kao Montu, faraon Život,Zdravlje, Snaga, dobri naš gospodar. Amon ti je podložio ovestrance što stupahu na vas u zloći svojoj.«

Borci se već nalaze u areni. Najprije se sukobljuju dva čovjekaoboružana palicama i odjevena u vojnu pregaču s ogromnomtrokutastom prednjicom s vrhom nadolje. Na lijevoj im je podlaktici poseban štitnik, na desnu su navukli kožnu rukavicu, dok su im brada i obrazi zaštićeni širokim remenom spojenim s čeonim povezom. Jedan se borac naklonio kralju, vrhovnome vojnomzapovjedniku, koji ga sokoli ovim riječima. »Srca, srca, junače«!Drugi je podigao ruke u nebo. Zatim otpočinje borba. Protivnici seuzajamno obdaruju nesmiljenim udarcima palice, štiteći lice lijevomrukom. Izazivaju jedan drugoga: »Drž' se dobro, pokazat ću ti jakako tuče junačka mišica.«

Nakon tih paličara slijede rvači. Egipćanin je podigao sa tla svogalibijskog protivnika, a ovaj mu je ugrizao ru-ku. Ozlijeđeni viče:»Čuvaj se, Sirijče (sic!) što me grizeš ustima! Faraon Život,Zdravlje, Snaga uz mene je, a protiv tebe!« Da li da pomislimo da ćefaraon prekinuti borbu i kazniti nepoštenog borca, ili jednostavno dataj nedopušteni zahvat neće spriječiti pobjedu Egipćanina, kojega podržava sam faraon? Na red dolazi borba dvojice Egipćana. Lijevi je zgrabio i odigao protivnikovu nogu i vojničkim jezikomnajavljuje da će ga oboriti na tlo pred faraona.

Na kraju treba da se jedan Egipćanin, po svojprilici pobjednik iz prethodne borbe, ogleda snekim Crncem. Sudac, također Egipćanin,ohrabruje sunarodnjaka, iako to baš nijepravično: »Pazi, znaš da si pred faraonom

ivotom, Zdravljem, Snagom, dobrimgospodarom našim!« Rvač je obuhvatio Crncaoko pasa, podigao ga u vis i sad će ga položitina tlo uz riječi: »Ha! Podigoh te, crnčino!Raznijet ću te u paramparčad pred faraonom!«Treći krug. Crnac je položen na ramena ikoljena. Vjerojatno se predao, jer se pobjednik uspravio i uzdigavši ruke usklikujeslavodobitno: »Amon bog zelenila, pobjednik nad tuđinima! Veliki puk Ursimarê-je-vođa

Egipatsko je samoljublje bilo zadovoljeno. Možemo se pitati kako je dvor prihvaćao pobjedu nekog stranca, kad bi ovaj nekimslučajem nadjačao domaćeg protivnika. Vjerojatnoprilično loše. Međutim, tvorac reljefa s ovimprizorom iz vojničkog života ne prikazuje namizričito reakcije gledateljstva, ni nagrade kojesu očekivale slavodobitnike. S druge strane,dobro je ocrtao strane dostojanstvenike koji izdrugoga reda gledališta promatraju predstavu.Njihov ukočeni izraz lica ne najavljuje ništadobro.

III — VOJSKA U RATU

Pod XIX. i XX. dinastijom egipatska je vojska imala dosta prilikada se istakne. Oslonimo li se na službena izviješća ireljefe, osobito na one koji se tiču Setijevihpodviga u Palestini i pothvata Ramsesa III.protiv Libijaca i pomorskih naroda, vojni pohodmožemo predstaviti kao dramu u četiri čina: 1.Raspodjela oružja i polazak vojske. — 2. Velikabitka na brisanom prostoru. — 3. Opsada izauzeće grada. — 4. Slavodobitni povratak. PodRamsesima stvari su se veoma često odvijaleupravo tako. No, u stara vremena ratna je srećabila isto tako nestalna kao i danas. Znamo da suEgipćani imali i gorkih poraza, iako o njimagovore veoma nerado. Pred kraj XVIII. dinastije

vojnici hetitskoga kralja Subbiluliumme potuklisu i gonili Egipćane kroz čitavu Siriju da seosvete za ubojstvo svoga vladara, koji je biopošao u Egipat na poziv faraonove udovice17.Međutim, doba kojim se bavimo bilo je, sve usvemu, slavno za egipatsku vojnu silu. Pođimoza njom u nezaustavljivim pohodima.

IV — ZBOR I RASPODJELA ORUŽJA

Prije nego bi zemlju poveo u rat, faraon je običavaosazvati svoje savjetnike, čak i kad je odlučio da



220 221

i sve nome Gornjega Egipta dalje od četrnaestoga, i koji su upravonamjeravali protegnuti svoju vlast i dalje, te nametnuti kult svoga božanstva Setekha i na još nezavisne dijelove Egipta. Strašljivisavjetnici, u bojazni da još ne pogoršaju ne baš sjajno stanje na kojesu, međutim, bili navikli, radije bi voljeli čekati. No, pobijedilo jekraljevo mišljenje i pala je odluka da se povede rat18. Ne znamo je likakav glasnik Hiksima prenio faraonovu namjeru ili su je okupatorishvatili tek kad su vidjeli Tebance pod oružjem kako nadiru nasjever. Vladari drevnoga Istoka rado su vodili prepisku. Slali su jedan drugome zagonetke, prijeteće poruke, zahtjeve, optužbe,obavijesti o rođenju, smrti i spletkama ovih ili onih. Jedan ugovor sa

svim formalnostima, preambulom, brojnim članovima i zaključkomutvrđuje prekid neprijateljstava između Hetita i Egipćana god. XXI.vladavine Ramsesa III. Taj ugovor dugo se smatrao najstarijimmirovnim sporazumom na svijetu. Danas već znamo i za stanovit broj drugih, ali zasad ne posjedujemo nijedan dokument kojim bi jedna sila objavljivala rat drugoj. Međutim, smatramvjerojatnim da je takva objava rata ipak postojala, pogotovo s obzirom na to što ćemovidjeti da su u toku samoga sukoba zaraćenestrane često razmjenjivale poruke.

Kada se činilo da je rat neizbježan, faraon sedao na pripremanje pješadije, konjice i Sardana,koje je zarobilo Njegovo Veličanstvo, dovelo ih spobjedničkih pohoda, naoružalo i podučilo uratovanju. Sardani su sačinjavali poseban odiovojske, kojim je zapovijedao sam faraon.Glavnina vojske sastavljena od Egipćana,

Sirijaca, Libijaca i južnjaka, bila je podijeljena nanekoliko korpusa. Tekstovi iz Setijevih vremenanavode Amonov korpus, poznat pod nazivom»Neustrašivi lukovi«, Raov korpus, zvan»Mnogo-brojne mišice« i Sutekhov korpus ili»Snažni lukovi«19. Četvrti, Ptahov korpuspojavljuje se, koliko znamo, počet-komvladavine Ramsesa II.

18 Pločice Carnavon u J. E. A., III, 95—110; Montet,Drame d'Avaris, 94.

19 Prema steli Setija I, pronađenoj u Beisanu,Melanges V. Loret, Bull. I. F. A. O., XXX.

Podjela oružja i opreme obavljala se veoma svečano. Kralj joj jeosobno prisustvovao20. Smjestivši se na estradi s balkonom ioslonivši se laktom o jastučić, Ramses III. prima pozdrave isluša govore svojih oficira. Zatim i sam uzima riječ: »Neka seiznese oružje, neka se izloži oružje, da srčanošću oca mogaAmona budu pobijeđene odmetnute zemlje koje ne žele poznatiEgipat!« Obukao je svečanu odjeću i navukao sandale. Okonjega stoje kraljevski sin, kraljevski pisar i nekolicina višihoficira. Vojska je postrojena prema rodovima. Na jednoj stranividimo šljemove što pokrivaju glavu i šiju, na njima su čeoništitnik i dvije vrpce s kićankama na kraju, koje vise s perjanice,na drugoj pak trokutaste lukove, tobolci, pancirne košulje krat-kih rukava koje štite čitav trup i srpolike sablje dugačkogadrška s jabukom na kraju, ikoje su Egipćani zvali khopeš — »ruka«. Vojnici, odjeveni samo u haljetke s trouglastom prednjicom,dolaze praznoruki u kolonama po jedan. Dobivaju oružje iodlaze, dok mnogobrojni pisari bilježe imena iizdanu opremu.

Oko 13. stoljeća pr. n. e. Egipćani su usvojilioružje svojih vjekovnih neprijatelja Sirijaca.Uspjeli su ih pobijediti tek tim njihovim vlastitimoružjem. Kacige koje Ramses III. daje svojimljudima i koje se, uostalom, nalaze naslikane unjegovoj grobnici, veoma su nalik na šljemovesirijskih ratnika, koje poznajemo iz prizorabitaka s bornim kolima Tutmozisa IV, iz povorkistranih prinositelja žrtvenih darova i iz izvornihsirijskih spomenika21. Oblik im je isti. Egipćani

su samo umjesto konjskoga repa stavili vrpce skićankama. Bog Set, kojega u to doba rado zovuSutekh, najazijatskiji od svih egipatskihbožanstava, nosi sličnu kacigu, uresivši jesunčanim krugom na čeonoj strani, paromzašiljenih rogova i dugačkom vrpcompričvršćenom o vrh, kojoj se na kraju, jedvanešto malo iznad tla, nalazi trokutast cvijet.Kako je Sutekh ratnički bog, moglo bi sepretpostaviti da je vojnički šljem zapravobožanska kaciga prilagođena za praktičnuupotrebu, no ne treba smetnuti s uma da seSutekh povodi za azijskom modom i da je sličan



222 223

sebi dopustiti25. Orma je također urešena zlatnim krugovima ikovnim ukrasima. Međutim, uza svu tu raskoš i eleganciju, neodgovara u potpunosti svojoj svrsi, to jest maksimalnom učinku iupravljivosti konjske zaprege. Oprema na glavi sastoji se od remenanosnika i dvaju obraznih kaiševa spojenih zajedno s čeonikom,oglavinom i naočnjacima u sastavak s rozetom. Navrh glave konjima krunu u obliku avana, okićenu umjetnim cvijećem ili nojevim perima. Na žvale se nastavljaju podbradnjaci i uzde. Današnjemhamu odgovara trodijelni ovratnjak, koji sačinjavaju poširok grebenski remen, nešto uži, dosta labav kolan i čvršće pritegnuti pršnjak. Ostatak konjskoga tijela je nesputan. Pomalo posvuda visevrpce, lepršajući na vjetru. Zlatni diskovi bljeskaju se na kožnimdijelovima opreme. U naočnjake je ugraviran lik Sutekha, zaštitnikakonja.

Posadu bornih kola sačinjavala su dva čovjeka, konjušar i borac.Prvi ima bič, koji je i sam nerijetko luksusno izrađen. Boracraspolaže lukom, strijelom i desetkom sulica u tobolcu i koricama pričvršćenim o koš. Dno kola nalazi se otprilike lakat i pol iznad tla.Postavljeno je izravno na osovinu, bez ikakvih opruga. Takva su sevozila veoma lako mogla prevrnuti na stjenovitim putovima Sirije.Doduše, ukoliko je bila na oprezu, posada je u takvom slučaju lakomogla iskočiti na vrijeme, jer su kola otraga bila otvorena. Kad bi sekola raspala, vozač i ratnik bi obično ispregnuli konje i pojahali ih.Tako su činili Sirijci. Egipćani su se povodili za njihovim primjerom, barem tako ja pretpostavljam, jer njihovim slikarima prilikom prikazivanja ratnih prizora uopće nijepadalo na pamet da bi se egipatska kola ikadamogla prevrnuti.

Što se tiče Sardana, kakvi su bili dok su se

borili protiv faraona, takvi su ostali i kada ih jefaraon uključio u sastav svoje vojske. Zadržalisu pregaču, okrugli štit, mač trouglasta sječiva išljem u obliku obrnute zdjele s ukrasnimsunčanim krugom i polumjesecom na vrhu. Isto je tako i s Filistejcima, koji su se u faraonovojvojsci raspoznavali po kruni od perja. Sirijci suse pak pod egipatskim oružjem osjećali kaosvoji na svome, jer je to oružje u stvari i bilo

25 Medinet-Habu, 16, 31, 62. U pogledu naočnjakaukrašenih likom božanstva Setekh, ibid., 25; Wr. Atl.,II, 18.

Azijski su se ratnici već odavna služili trokutastim lukom.Egipćani su se dosta kolebali. Najprije su upotrebljavali dvostrukosavijen luk, kojemu su u Staroj državi pretpostavili jednostavnozakrivljeni, no stariji tip pri tome nije potpuno izašao iz upotrebe.Takvim su lukom Tutmozis III. i Amenhotep II. prostreljivali brončane ploče. Sada je čitava egipatska vojska naoružanatrokutastim lukovima, koji su možda mnogo lakši za serijsku izradu.Što se tiče srpaste sablje, dokazano je da se radi o oružju s dugomazijskom tradicijom22. U Srednjoj državi svaki je bibloski kraljdavao da mu se u grobnicu stavi paradni primjerak takve sablje.Sirijski su ih ratnici bili donijeli velikom Amonovom svećenikuMenkheperresenbu. Te »kukaste ruke« donio je iz Sirije TutmozisIII. Egipćani su uvidjeli da su veoma opasno oružje. Sam kralj ga jeusvojio, a za njim su se onda poveli svi.

Pancirna košulja također je nastala u Siriji23. Bio je to kožnatihaljetak obšiven kovnim pločicama. Sirijci iz prizora s bornimkolima Tutmozisa III. većinom nose takve Oklopne košulje. Ponekiumjesto nje imaju dva široka remena ukrštena na grudima. Takošulja nije štitila podle vojnike Retenua od faraonovih strelica, noEgipćani su ipak uočili njezine prednosti.

Borna kola, koja u ratovima toga doba igraju značajnu ulogu,Egipćani su također preuzeli od Sirijaca24. Ne zna se točno kada suSirijci upoznali konje, ni kada su izumjeli kola. Na dokumentima izSrednje države, bilo sirijskim bilo egipatskim, ne vidi se ni jedno nidrugo. Kamozeova ih povijest ne spominje, ali početkom XVIII.dinastije Oba se protivnika služe i konjima i kolima. Prvenstvo ipak pripada Sirijcima, jer staroegipatski naziv za kola i za njihovedijelove, kao i za konja i konjsku opremu vuku podrijetlo odsemitskih riječi. Ukrasi koje najčešće susrećemo na kolima, kao na

primjer palmino lišće, sučeljene živ-tinje i spiralni prepleti, također potječu iz Azije. Međutim, borna kola faraona i kneževa,

»suhim zlatom okovana«,opremljena su sa toliko raskoši koliko vladariRetenua ne bi mogli

22 Ibid., 34—36.23 Wr. Atl., II, 1.24 Montet, op. cit., 37—38.



224 15 Egipat 225

morskoj obali. Nizali su se žali, dine i palmici sve do Mageda, gdjee tlo postajalo strmo i stjenovito. Zatim su vrtovi Tira i Sidona

pružali trenutke prijatnog odmora. U ravnici Bejruta vojska jenailazila na izobilje. Odatle se već iza zelenih obronakaobraslih borovima i jelama naziru snijegompokriveni planinski vrhunci. Za manje od danahoda vojska je pored studenoga brzakamimoilazila već oronule stele podignute upočetku vladavine Ramsesa II. Prošavši kroznekoliko ribarskih, drvarskih i ratarskih sela,stizala je do druge rijeke, veoma slične prvoj.Njezine su vode svake godine bile crvene od krvi

jednoga boga. U tom se trenutku valjalo zaputitiu gore, no nastavljajući duž obale, stizalo senakon neduga hoda do svetoga grada Kapnija, ukojemu su živjeli gramžljivi i prepredeni trgovci,uvijek spremni da Egipćanima prodaju drvo ili daim iznajme brodove. Nije bilo zgorega zaustavitise u tome mjestu i zamoliti za zaštitu mjesnuboginju, koja je kao sestra nalikovala na iunitskui memfi-sku boginju Hator. Tada je vojska moreostavljala za sobom. Prolazila je šumama iuspinjala se sve više da dopre do pustinje.Snježna planina, koja se s obale činila takodaleka, nije sada izgledala viša od piramida kadih čovjek promatra iz Memfisa. Napokon jeugodan povjetarac počeo osvježivati umornevojnike. Visoravni je naglo dolazio kraj i vojska

njihovo. Poneki su znali zadržati medaljon i pregaču ukrašenužirastim roj tama. Crnci su ostajali vjerni dvostruko savijenom luku,kakvim su se njihovi preci služili stoljećima.Mnogi su nosili i bumerange.

V — RASPORED U MARŠU

Egipat je spreman za bitke. Vojska se okupila u ravnicama Delte.Opet će se jednom rasporediti za marš i čilim korakom prijeći prekomosta kod Silea ponad krokodilskog jezera, koje je neki slikar izSetijevih vremena prikazao na jednom zidu u Karnaku. Prvi polazi

jedan pješadijski puk 26. Ljudi su svrstani u sedam do osam kolona po jedan, koje napreduju usporedo. Zatim stupa limena glazba, kojasvojim ravnim, bakrenim i srebrnim instrumentima dugim tek lakatmože izvoditi samo malen broj ne odviše zvučnih nota. Bubanj jeveć bio poznat, no nisam ga primijetio na ratnim prizorima, iako semože vidjeti na slikama s temama o novačenju i proslavama, što nasmože navesti na pomisao da je bio u upotrebi samo u vojnoj službiunutar zemlje.

Poslije glazbe dolazi četa oficira u posebnoj službi kraljeve osobe,zatim prva borna kola, na kojima je zataknut znak s likom ovnaokrunjenog sunčanim krugom, koji cijeloj vojsci jamči zaštituvelikoga tebanskog boga. Iza tih kola slijedi još jedan odred oficira.Konačno se iza dvojice suncobranara koji idu pješice pojavljuje ikraljeva kola, kojima upravlja sam Ramses. Uz konje hoda lav bezikakve uzice. Pristiže i glavnina vojske, pješadija svih kategorija,kola i ljudi iz intendanture, vukući magarce natovarenezavežljajima i ćupovima ili kočijašeći kolima sa

po šest volova. Golema je pustinja. Palestina jesiromašna zemlja. Egipćani iz iskustva znaju daće vojska dugo morati živjeti samo od onoga što

je ponijela.Povorka ljudi i kola razvukla se putem. Stiže

do prvoga zdenca, zvanoga »Hupana«, nedalekood jednoga migdola i građevine nazvane Lavljimspomenikom27. Idući tako od zdenca do zdenca,dopirala je, već kako kada, do Bir-Sabeje iHebrona, ili do Gaze na

26 Medinet-Habu, 17—31.27 Wr. Atl, II, 34, 40, 43,

VI — BITKA

Neprijatelj se mogao zadovoljiti da vodi obrambeni rat, zaklonjeniz utvrda. Ukoliko se osjećao dovoljno snažnim da se napadačusuprotstavi na otvorenom prostoru, vladao je običaj da mu zakažedan i mjesto sukoba, te da poštuje neprijateljeve uvjete. Kada jeEtiopljanin Piankhi poslao vojsku na sjever da napadne Egipćane,obratio joj je pažnju na taj običaj, odnosno zakon, učuvenome nalogu:

»Ne nasrćite noću, nego po uhodanimpravilima, za vidjela. Najavite napad većizdaleka. Ako vam dušmanin kaže da su muvojnici ili konjanici iz nekoga drugog grada



226 15* 227

Magedu, okupio oko sebe vladare zemalja koje su se nekada nalazileu egipatskim vodama sve od Naharine i da je rekao: »Potući ću se s

Njegovim Veličanstvom ovdje u Magedu«. »Recite mi, doda kralj,što mislite o tome?« Savjetnici nazreše u tome neku klopku. Put štoiz Jahema vodi u Magedo naglo se sužava. Njime će Egipćani moratistupati u koloni po jedan, konj za konjem, čovjek za čovjekom.Prethodnica će već voditi bitku, dok zalaznica još neće ni izaći izAlune. Bolje bi bilo poći zaobilaznim putem, kojim se cijela vojskamože sa sjevera primaći Magedu. Faraon odbije taj razložiti

prijedlog uz riječi: »Tako dugo dok živim, dok me ljubi Ra i štitiAmon, dok nosnice moje udišu dugovječnost, Moje će Veličanstvo

poći ravnim putem iz Alune. Tko od vas želi poći putem koji predlažete, neka mu bude. Tko želi, stupat će za MojimVeličanstvom. Dušmani, koje mrzi Ra, pomislit će: 'Njegovo jeVeličanstvo izabralo drugi put i udaljuje se od nas, jer nas se boji.'«

Na te se riječi svi složiše. Rekoše Njegovu Veličanstvu: »Slijeditćemo Tvoje Veličanstvo kamo god bude pošlo. Sluge će stupati zagospodarom svojim.«

U svjetlu Piankhijevih uputa položaj što ga je trebalo razmotritiratno vijeće izgleda jasan. Vladar Kadeša poslao je faraonuizaslanika s prijedlogom za dan i mjesto bitke. Savjetnici su i daljesumnjičavi, no Menkheperre smatra nedostojnim sebe i božanstavašto ga vole i štite da otkloni prijedlog koji je u skladu s običajima.Događaji potvrđuju da je imao pravo. Vojska s kraljem na čelu uđe uuzanu dolinu i sasvim je ispuni. Oprezni oficiri zamolišegospodara da ih ovaj put posluša i da nenapreduje dalje dok i zalaznica ne napustipogibeljno mjesto. Ali, i taj se oprez pokazaoneosnovanim. Neprijatelji su se bili razvili

između Toanakha i Mageda, ne nastojeći ni nakoji način omesti pokrete egipatske vojske, kojase negdje Oko podneva mogla rasporediti zabitku južno od Mageda i mirno obaviti pripremeza boj, a ovaj je trebalo da otpočne sutradanujutro. Uhodana su pravila, dakle, bilapoštivana.

Savjetnici su ipak i dalje upozoravali faraonana oprez. Vojskom koju su imali pred sobomzapovijedao je milanski kralj, no u njoj je bio ivelik broj Amua, vječitih i podmuklihneprijatelja, koje je stari vladar iz XI. dinastije upoukama svome sinu Merikareu opisao ovako:

spreman. Ako su mu saveznici ostali u nekom gradu, odgoditenapad zbog njih. Stranim vladarima koje vodi da mu pomognu,Libijcima i vjernim borcima njegovim najavite bitku unaprijedgovoreći: 'Zapovjednice, kako li se već zoveš, upregni najbolje ateiz svoje konjušnice, rasporedi se za boj. Spoznat ćeš da nas šaljesam Amon bog'«28.

Ova Piankhijeva naredba nije uvijek bila valjano shvaćena29. Ustvari, sasvim je u skladu sa zakonima vođenja rata kojega su se

pridržavali, ili su ga barem preporučivali starovjeki isrednjovjekovni ratnici. Montaigne pripovijeda kako su, pošto jeLucije Marcije izveo jedno ratno lukavstvo, »starci u Senatu,

prisjećajući se običaja svojih predaka, osudili takav postupak kao protivan starinskom stilu, koji je, kako su rekli, zahtijevao hrabrost,a ne prepredenost, iznenađenja, noćne prepade, tobožnje bjegove inenadane okrete u napad, po kojemu su se bitke vodile tek pošto su

bile najavljene i pošto su im nerijetko bili zakazani vrijeme imjesto«30. Od Egipćana do starih Rimljana običaji se nisu bitnoizmijenili. Zahvaljujući Montaigneu shvaćamo što je etiopskivrhovni zapovjednik podrazumijevao pod »uhodanim pravilima«.Protivnici su se morali sučeliti bez ikakve varke, ne krijući ni svojusilu ni namjere, te povesti bitku podjednakim snagama, poput igračakoji u početku partije raspolažu jednakim brojem piona. Bog će dati

pobjedu boljemu.Dokaz da su se Egipćani pridržavali tih viteških pravila i mnogo

prije Piankhija nalazimo u činjenici što je ratnički bog Set ponekadnosio nadimak »objavitelj bitaka«31. O tome još bolje svjedočiizviješće o boju kod Mageda, gdje se Tutmozis III. sukobio s jednimazijskim savezom32.

Egipatska je vojska stigla do grada Jahema 16.dana prvog mjeseca šemua. Njegovo Veličanstvopozove na vijećanje svoje dične ratnike iizvijesti ih da je podli vladar Kadeša, utvrdivšise u

28 Urk., III, 8 (Piankhi, 9—12).29 J. E. A., XXI, 219—223.30 Essais, izd. Firmin-Didot, I, str. 20. Taj podatak

dugujem Jeanu Yoyotteu. Analogne primjere vidi u Montet, Dramed'Avaris, 29, 215.

31 Knjiga mrtvih, 125 B, re en ca 25; »O, o av te ubitaka (ser-kheru), o o az z Unesa.« Unes e e an Setov



228 229

faraon, i kakve podatke donosite NjegovuVeličanstvu? — Nalaze se tamo gdje je podlivladar Hetita, odgovoriše Beduini, jer je hetitskivođa u oblasti Alepa, na sjever od Tunipa.Previše se boji faraona Života, Zdravlja, Snageda bi sišao na jug, otkako je čuo da se faraonzaputio na sjever.« Naravno, lagali su. Te suuhode došle po nalogu hetitskog kralja daprikupe podatke o Egipćanima i da ih uljuljaju uspokoj lažnim obavještenjima.

Tako je faraon odlučio da se ulogori sjeverno

od Kadeša, na zapadnoj obali Oronta. Vojska jeusred ravnice podigla četvrtast tabor, ogradivšiga štitovima i drugim predmetima štitastaoblika. U sredini su podignuti velik šator zafaraona i tri manja, a oko njih bezbroj još manjih.Faraonov se lav, jedne šape privezane uz kariku,izvalio da prodrijema na suncu. Konji suispregnuti i nahranjeni. Skinuti su i samari smagaraca, koji se valjaju po prašini, ritaju se itrče unaokolo. Slaže se oružje, postavljaju vage,dok nova kola s volujskim zapregama ulaze uokol. Viši oficiri smjestili su se u drvene barake skrovom što počiva na stupu i s vratima kao napravoj kući. Unutra već na policama stoje zdjele ićupovi za rashlađivanje pića. Raspakirane sugrijalice, stolovi, stoličice i hasure. Podkomandom podoficira ljudi zaduženi za čistoćumetu tlo prskajući prašinu vodom. Drugi se

motaju tamo-amo, vode magarce ili nosezavežljaje na obramnicama. Nedaleko od baraka,

jedan je konj zario gubicu u jasle. Neki stajskimomak umiruje dva uzjogunjena ždrijepca.Konjušar se pak smjestio u kola i spava kaozaklan. Neki vojnik pije. Nitko i ne pomišlja napogibao35. Međutim, egipatska je patrolauhvatila dvojicu vojnika hetitskoga kralja idovela ih pred kralja, koji sjedi na zlatnomprijestolju, postavljenom za njega na drvenopovišenje. Batina je nenadomjestivo sredstvo zarazvezivanje jezika. Zarobljenici odaju sve što seod njih zahtijeva: »Pripadamo hetitskom kralju,

mjestu, noge su mu nemirne, a vodi bojeve od vremena bogova, neizlazeći ni kao pobjenik, ni kao pobijeđeni. Ne objavljuje dan bitke,

poput nekoga tko se sprema na podmukao čin33.« Dobro poznajućisvoje šume i planine, Amui su izbjegavali otvorene sukobe, za kojesu bili preslabi. Čarkali su s egipatskom vojskom, zatim naglonestajali. Najbolje su im oružje bile tajnovitost i iznenadnost. No, i uslučaju kada su Egipćani stajali pred sebe dostojnim neprijateljem,iznenađenje je moglo odigrati i te kako značajnu ulogu. Moglo ih jestajati strašnoga poraza kod Kadeša kada je Ramses II. sa svojomvojskom pošao u susret Hetitima34.

Vladar Hetita ujedinio je protiv Egipta sve sjeverne zemlje dalje

od morske Obale. Vjekovnim faraonovim neprijateljima, koji sudolazili iz čitave Sirije sve do Eufrata, pridružili su se i narodi izMale Azije, Dardanije, Ilija, Keškeša, Karkeša i Likije, te nekievropski narodi, poput Mizijaca. Hetitski vladar bio se potpunoistrošio da bi ih naveo da se bore zajedno s njim. Prekrili su sve

planine i doline. Bilo ih je toliko da su se doimali kao jataskakavaca. Sve su im snage bile prikrivene sjeveroistočno odKadeša. Egipćani su mislili da se neprijatelj još nalazi u oblastiAlepa, jer im njihovi obavještajci nisu javili da su ih bilo gdjeopazili, te su napredovali ništa ne sluteći dolinom rijeke Oronta.Ramses, koji je bio pregazio rijeku, nalazio se sa svojom pratnjomna čelu, a za njim je stupao Amonov korpus. Raov je korpus tek

prelazio rijeku gazom kod šabtuna. Ptahov korpus je ulogoru u Irnamu čekao da se gaz oslobodi.Posljednji je bio Sutekhov korpus, nastojeći sepriključiti ostalima, no dijelilo ga je još nekolikodana marša.

Dok se kralj nalazio u Šabtunu, dvojica Šasua,tih Beduina koji su bili strah i trepet karavanana putu između Sirije i Egipta, kao i ratara ublizini Sueske prevlake, dođoše pred NjegovoVeličanstvo i izjaviše da se većina njihove braćeželi odmetnuti od hetitskog kralja i staviti seu faraonovu službu: »Gdje su vam braća,upita ih

33 Pap., 1116 A u Ermitažu, 91—98; Montet, Dramed'Avaris, 29. 34 Što slijedi, temeljise na Pjesmi, a osobito na Biltenu iz Kadeša: Kuentz, Labataille de Qadech, Kairo, 1928; Wr. Atl, II.



230 231

i bornim kolima sa po tri borca gledao podvige Njegova Veličanstvanagnuo je u bijeg dršćući od strave. Vojnici njegovi, posade nakolima, svi saveznici, vladari i knezovi Irtua, Mese, Alune, Likije,Dardanije, Karkemiša, Kerkeša, Alepa i vlastita mu braća uzmiču zanjim, vapeći zgromljeni faraonovom neustrašivošću:»Spasavaj se tko može!« Njegovo ih Veličanstvogonjaše poput orlolava. Navali na njih pet putazaredom, slično Baalu na vrhuncu moći. Zatimpopali kadeško polje da ne ostane ni uspomenana mjesto koje je gazila tolika vojna sila.

Stižu napokon i vojnici, sada kada je bitka većdobivena zahvaljujući faraonovoj snazi isrčanosti, kao i još po nečemu, što autor pjesmenije smatrao da nam je vrijedno opisati. Faraonim s gorčinom predbacuje: »Nitko od vas nije bioovdje. Nijedan se čovjek nije podigao da mipruži ruku pomoćnicu dok sam se tukao. Nekami je svjedokom Ka oca mojega Amona... Nitkonije došao da zatim te podvige razglasi cijelomzemljom egipatskom . . . Tuđini koji me vidješeprodičit će ime moje po najudaljenijim zemljamakoje me još ne poznaju.. . «

Vojnici skrušeno kuju u zvijezde neustrašivost svoga gospodara.Plemići i posade bornih kola hvale snagu njegovih mišica: »Sjajni borče smionoga srca, spasio si vojsku svoju i kola. Ti si sinAmonov, on ti vodi ruku. Sputao si zemlju hetitsku junačkomdesnicom. Slomio si leđa Hetitima zauvijek!«

Faraon odgovara novim prijekorima: » . . . Dično je imeonoga tko se hrabro borio. Čovjek se od

pamtivijeka cijeni po junačkoj mišici svojoj, noneću nagraditi nijednoga od vas, jer menapustite dok bijah sam samcat usred neprijatelja.«

Ta grdnja, međutim, nije osobito strašna.Vojska je tek proigrala priliku da zaslužipriznanja. Jednom se drugom kralju, to jestPiankhiju, dogodilo da se doista razljutio nasvoju vojsku, iako se ova hrabro borila.Natjerala je Tefnakhta da se s jadnim ostacimasvojih četa povuče prema sjeveru, dok je kraljželio zarobiti ili potpuno uništiti neprijatelja.Kada je vojska shvatila da je razočarala

moru pijeska. Rasporedili su se i spremili za boj oko StarogaKadeša.« Faraona hvata bijes: »Sakriveni su, dakle, kod StarogaKadeša, a to ne znaju ni moji zapovjednici stranaca ni oficiri izzemlje faraona koji su s njima! A sada čujem da dolaze!« Savjetnici priznaju da je bilo stanovitih propusta: »Nije dobro, veliku su grešku počinili strani zapovjednici i oficiri faraona Života, Zdravlja, Snagekad nisu umjeli reći na kojem se mjestu nalazi podli hetitski kralj udnevnim izvještajima faraonu Životu, Zdravlju, Snazi.« Vladar naredi veziru da pospješi dolazak jedinica što su zaostale južno odŠabtuna i da ih dovede do mjesta gdje se nalazi NjegovoVeličanstvo, ali dok je Njegovo Veličanstvo vijećalo, podli hetitski

kralj približio se već sa vojskom i sa svim saveznicima. Prešao je preko gaza južno od Kadeša, koji nije bio branjen. Zatečeninjegovom pojavom, egipatski vojnici i kola nagnali su u bezglav bijeg. Neprijatelj je već počeo zarobljivati i dijelove pratnje NjegovaVeličanstva.

Usred te strašne pogibelji, Njegovo se Veličanstvo diže poput ocasvoga Montua. Dohvati bojnu opremu. Navuče na se oklop.Podsjećaše na Baala u naponu snage. Kada vidje da je velik brojkola opkolilo njegova gospodara, konjušara Mennu spopadedrhtavica. Srce ga ostavi. Silan mu se strah uvuče u kosti. Reče Njegovu Veličanstvu: »Dobri moj gospodaru, dični vladaru, velikizaštitniče Egipta u boju, potpuno smo sami usred dušmana. Napustiše nas vojnici i posade bornih kola. Kako ćeš nas izbaviti?Daj da ostanemo neokaljani. Spasi nas, Usirmarê!«

Njegovo Veličanstvo osokoli svoga druga pooružju. Ono ne poznaje straha. Vojnici su ganapustili. Grabe plijen umjesto da stanu naborbeni položaj. Nema uza nj ni kneza, ni

konjušara, ni vodiča, ni oficira, ali nije Ramsesuzalud sagradio tolike spomenike i podigaotolike obeliske ocu svome, ispunio tolikimrobovima tisućuljetne palače svoje i odaslaotolike lađe krcate skupocjenostima. Faraonovpoziv odjekne sve do Tebe. S njim je sadasaveznik vredniji od milijun boraca. Ramsesodapinje strijele nadesno. Pokriva se štitomslijeva. Obara dvije tisuće i petsto dušmanskihkola zajedno s konjima. Više neće naći rukesvoje da se posluže njima. Srce im je sišlo upete. Ne umiju više ni gađati, ni mač potezati.Faraon ih tjera u vodu kao krokodile. Tko puzi,



232 233

svoga broda. Bijesno poput pantere, opet sasu grdnje na vojnike:»Zar čekate moje glasnike da navalite na dušmanina? Zar vam trebacijela godina dana da posijete strah od imena mojega po Delti?« Svise vojnici počeše busati u grudi gorko se kajući36.

U međuvremenu hetitski je kralj poslaoizaslanika da uzvisuje ime faraonovo poputRaovoga: »Ti si Sutekh glavom, sam Baal,zemlju Hetita žeže strah od tebe!« Izaslanik jedonio i pismo, koje je u stvari bilo molba zaprimirje: »Tvoj ti se smjerni sluga obraća ipriznaje da si Raov sin. Predao ti je sve zemljeujedno. Zemlja Kemi i zemlja Kati odsad su utvojoj službi. Leže pod tvojim nogama, Pra, tvojti ih je uzvišeni otac dao da se tvoja vlastprotegne na sve nas. . . Zar je pravo da se vršikrvoproliće nad tvojim slugama? . . . A ipak sitako postupio jučer. Poubijao si ih na milijune. . .Neće za tobom ostati tko da te naslijedi. Nemojplijeniti svojih dobara, moćni vladaru, junače uboju. Dopusti nam da dođemo do daha!«37

Njegovo je Veličanstvo hitno sazvalo vojvode i velikaše te ihobavijestilo o poruci hetitskoga kralja. Ne oklijevajućini časa, ovi rekoše uglas: »Dobar je, izvanrednodobar mir, vladaru i gospodaru naš!« To im jeizašlo neposredno iz srca, no odmah se zatimispraviše: »Ne vidimo ništa loše u miru kada gati sklopiš. Tko će te pozdraviti kada serazljutiš?«38

Faraon je rado priklonio uši takvim riječima. Egipatska se vojska

mirno povukla prema jugu ne zauzevši Kadeš, Ikojemu su senazrijevali nazubljeni bedemi iza rukavca rijeke Oronta.U stvari, faraon je na jedvite jade izbjegao

katastrofalan poraz. Loše obaviješten ohetitskom položaju, nemajući izvidnice nipobočnice, uveo je vojsku u srce neprijateljskezemlje. Svoj je spas mogao zahvaliti odvažnostikraljevske garde, koju su većinom sačinjavaliSardani, jer jasno proizlazi da je prijekore uputioisključivo Egipćanima. Moguće je također da su,prodrijevši u faraonov logor, Hetiti još jedinomislili na pljačku. Zbog takve gramzljivosti,njihov se početni uspjeh pretvorio u poraz.

povlačenje tako goleme egipatske vojske.Drugi su vojni pothvati imali određeniji ishod, na primjer velika

pobjeda što ju je Ramses III. odnio nad Libijcima39. Poput svojih predaka, kralj osobno učestvuje u borbama. Potjerao je zapregu ugalopu. Uzde je pričvrstio za pojas da može ciljati iz luka. Na glavimu je vojnički šljem, na objema rukama nosi narukvice i grivne okomišica. Na grudima mu se ukrštaju dva poširoka remena, a o ramenuvisi otvoreni tobolac za strijele. Korice na boku bornih kola pune susulica. Oficir koji stoji iza kralja ne sudjeluje u borbi, nego nosizlatan krčag i čašu, kakve smo primijetili prilikom polaska iz Egipta.Za kraljevim kolima slijede ostala borna kola sa po dvojicom boraca. U redovima egipatske vojske Filistejci čine čuda protivLibijaca. Libijski vojskovođa Mešešer, sin Kapurov, vidi da jeizgubljen. Konji su mu pobijeni. KonjuŠar mu je proboden kopljem pao s kola. Zato se okrenuo prema faraonu i, podigavši ruku sispruženim kažiprstom, priznaje poraz. Njegovi se vojnici predaju učitavim odredima. Drže dugačke mačeve poput svijeća i pružajulijevu ruku dlanom nadolje40.

U vrijeme Ramsesa III. pomorski su narodi navalili u nebrojenimhordama morem i svim putovima što vode u Egipat41. Na taljigama s punim kotačima pričvršćenim pomoću klinova, koje su vukli bivoli,vozili su žene i djecu. Dugačke lađe s pramčanim ukrasima u oblikulavlje ili ptičje glave i uzvinutih krma gotovo su tonule pod teretomukrcanih ratnika. Boj je bio strašan na moru i na kopnu. Kralj jesišao s kola da može nesmetanije odapinjaiti strijele. Uza nj je cijelanjegova pratnja. Oficiri mu nose luk, tobolac i sulice, sluge se brinuo toaletnom priboru, lepezama i torbama u kojima senalazi čista odjeća i sve potrepštine zaodržavanje urednosti u predasima bitke.

Kad je pobjeda izvojevana, kralj se popeo napodij da obuhvati pogledom čitavo bojno polje.Podignuti suncobrani prave mu hlad. Zastave suporedane ispred estrade. Velikaši i vojvodepristupaju vladaru da mu čestitaju, dok seobavljaju pripreme za beskrajno

39 Medinet-Habu, 18—20.40 Ibid., 72.41 Ibid., 32, 37.



234 235

popisivanje i procjenu pobjede. Kao u Ahmoseovo vrijeme, svaki borac koji je ubio neprijatelja odrezao mu je ruku, a ako jeneprijatelj bio Libijac, onda spolni ud. Zatim je svoj trofej dao nauvid kraljevom činovniku. Sve je to potom stavljeno na hrpu zajednos oružjem pokupljenim na mjestu kreševa u blizini estrade, a čitavavojska pisara brižljivo je razvrstavala i popisivalasvaki trofej. Svezani zarobljenici dovođeni supred faraona. Njihove su zapovjednike čekaledrugačije ceremonije. Sposobni muškarcižigosani su usijanim željezom. Čekali su u malimskupinama i dizali se jedan za drugim. Vojnicinaoružani do zuba stajali su spremni da

reagiraju i na najmanji znak nepokornosti, noporaženi su se bili predali sudbini42. Označenižigom, Denanajci i Filistejci trebalo je dapovećaju faraonovu vojsku, u kojoj jemalopomalo nestalo domorodaca, jer je, baremu tome trenutku, bilo komotnije da se drugi boreza njih.

VII — OPSADNO RATOVANJE

Rat se veoma često pretvarao u opsadu, bilo da neprijatelj nijeimao hrabrosti da se otvoreno sukobi s egipatskom vojskom, bilo damu je u bitci na otvorenom preostalo dovoljno boraca za obranuutvrda. Ove su podizane na kakvoj uzvisini ili na strmoj gori. Jarak pun vode i visoka ograda bili su im prva obrambena linija. Obližnjašuma pružala je okrilje bjeguncima i onima koji nisu stigli da sesklone iza zidova prije nego se zatvore vrata. U šumu su tjerali i

svoja stada bivola, manje se bojeći medvjeđih zuba nego egipatskihstrijela. Tlo ispred same tvrđave obično je obrađeno. Obronci su pokriveni vinogradima i smokvicima. Uz putove raste grmlje punocvijeća. Prije povlačenja Egipćani će po ratnom običaju posjeći sveko-risno drveće43.

Sirijske utvrde sastoje se od visokih kula saširokom platformom zupčastoga kruništa i oddugačkih zidova što se protežu u skladu skonfiguracijom tla, a u ovima se nalaze mnogavrata i prozori. Nije rijetkost da grad štitedva, pa čak i tri usporedna bedema.

42 Ibid., 42.

Ponekad jedna kula služi kao podnožje drugoj, a ova opet trećoj. Nanajvišoj kuli vije se zastava44.

Egipćani krunište zasipaju strelicama i potiskuju pred sobombjegunce. Oni koji su već u zaklonu naginju se preko zida ipružaju ruke ne bi li podigli ponekog zakasnjelog sunarodnjaka.Branioci odapinju strijele, bacaju koplja i kamenje. Drugimirno čekaju s isukanim mačevima. Svećenik spaljuje smolu nagrijalici s drškom, sličnoj onoj kakvu su Egipćani zvali akh, pozivajući u pomoć gradske bogove i uzdižući ruku kao Mojsije prije bitke s Amalečanima. S vremena na vrijeme naginje se prekokruništa i sokoli borce na donjem katu. Sva su obrambena sredstvauzaludna. Tlo oko tvrđave puno je leševa. Branioci padaju na položaju. Egipćani su se primakli podnožju zidina, razbijaju vratasjekirama i uspravljaju ljestve. Još malo i prva je obrambena linijaskršena.

Kad je već došlo do toga, braniocima nije preostalo, ukoliko im je bilo stalo do života, drugo nego da prekinu otpor i da nastojedarovima ublažiti okrutnost pobjednika. Zapovjednik Amaraupravio je kadionicu prema Ramsesu III. i lijevu ruku podigao uznak molitve: »Podaj nam životni dah, da možemo s oca na sinadisati tvojom snagom.«45 Vojskovođe su počele izlaziti jedan zadrugim. Jedni pužu na laktovima i koljenima. Drugi nose vazeumjetnog cvijeća, amfore ukrašene reljefnimlikovima životinja i razne dragulje. Ovi sepredmeti veoma sviđaju faraonu i velikimsvećenicima, koji će ih pohraniti u riznicamasvojih hramova. Vojsku pak zanima ostali plijen,žito, vino, stoka i oružje.

Vojnici su jeli i pili svakoga dana kao običan

egipatski puk samo na blagdane. Sirijski gradovibili su bogati konjima. Cvijet ratnika borio se nakolima. Samo u gradu Magedu Tutmozis III. jezarobio pozlaćena kola vladara Kadeša iMogeda, te osam stotina devedeset i dvojaborna kola njihovih boraca. Istina je da su tiknezovi osnovali pravi savez protiv Egipta. Imalisu saveznike čak i s Eufrata. Tutmozis je tevojvode izdaleka poslao kućama na magarećimleđima, glave okrenute prema repu životinje.Bio je, naime, neobično dobre volje zbogizvojevane pobjede.



236 237

Tako su odredili otac njegov Amon-Ra i svi bogovi pređi njegovi.Još mu je jedino preostalo da se vrati u ljubljenu domaju Tomeri i da blagonaklono primi odobravanje naroda i smjerno štovanjesvećenika, koji se spremaju da stranice svojihknjiga primitka ispune imenima i brojkama, dabogovima posveti najljepši dio plijena, nagradi

junake i kazni odmetnike kao primjer čitavomesvijetu.

Vojska se vraća otprilike u istom rasporedu ukojemu je i pošla. Ispred faraonovih kola stupajuugledni zarobljenici s rukama u okovima,ponekad u obliku pantere, i s užetom oko vrata.Najvećem broju zarobljenika ruke su vezane naleđima ili iznad glave49. Veselje počinje čim jevojska stupila na egipatsko tlo. Skupivši seispred mosta kod Silea, proroci pružaju kiticecvijeća50. Nekolicina najuglednijih zarobljenikamora biti ubijena u velikom slavlju. AmenhotepII. ih je, slično Heraklu, zatukao osmoricu napramcu svoga broda. estorica su obješena predzidinama hrama u Tebi, a još dvojica u Napati,»da se upamte pobjede Njegova Veličanstva zasada i za vijeke vjekova u svim krajevima i usvim gorama crnačke zemlje.«51 I u posljednjemčasu poraženi pokazuju pokornost, Libijcipodižući kažiprst, a drugi okrećući dlan premakrvniku. Nakon pobjede Ramsesa III. stari libijskikralj Kapuro pisao je faraonu moleći ga za milostprema svome sinu, koji je pao živ u ruke

Egipćanima, i nudeći na žrtvu sebe umjestonjega52. No, uzalud. Libijci su postali tako opasnida je faraonovo srce ostalo bešćutno: »Sjedili su,kaže Ramses III. u svojoj političkoj oporuci, uEgiptu, osvojivši sve gradove zapadne obale odHatkaptaha do Karbana. Doprli su do cijelogapribrežja velike rijeke, domogli se gradova cijelepokrajine i goveda za mnoge godine. Bijahu UEgiptu. Ali, ja ih uništih i poklah jednimudarcem.. . . primorah da napuste egipatskemeđe. Dognah ostatke nji-hove kaomnogobrojan plijen bodući ih ostanima, hrpimicepred atovima mojim kao živad, žene njihove i

Obronci Libanona bili su obrasli šumama. Od vremena bogovaEgipćani su dolazili u Biblos po drvenu građu za božanske lađe, za jarbole sa zastavicama što su ih podizali pred pilonima hramova, teza mnoge vjerske i svjetovne potrebe. Najviše su cijenili jelu aš,šiljatiju od žitnoga osja i uspravniju od koplja, zatimcrvenu cedrovinu mer, rogačevinu sesnedžem, teneutvrđeno drvo zvano uan, možda klekovinu.Zagospodarivši Sirijom, Egipćani su prionuli uzeksploataciju šuma. Pod Tutmozisom III. vojnici suse razišli šumama i sjekli drveće. Sirijci sustabla odvlačili pomoću volova do obale. Zatimsu na serijski građene brodove ukrcavani

libanonski uglednici i dragocjeni proizvodi Božjezemlje46. Za Egipćane iz vremena XIX. dinastijeSirija nije više kolonija za eksploataciju.Osporavaju im je Hetiti, a i sami se Sirijci većumješnije brane. Međutim, ogromne količinerobe i dalje se svake godine upućuju u Egipat. ISeti će uspješno primorati libanonske emire daza njega obaraju svoje jele47.

VIII — RAT U NUBIJI

Vojni pohod na južne zemlje podsjeća na vojnički izlet. Egipćanisu podsjeli duar. Domoroci su zaogrnuti u panterskokrzno i oboružani štitom i velikim nožem. Ženenose nejačad u košu na leđima. Okupile su iostalu djecu i potražile sklonište međupalmama. Borba je neravnopravna i završava se,

naravno, u korist Egipćana, koji se spremaju naplodonosnu pljačku, jer su južnjaci veomamarljivi i izrađuju barbarsko, ali raskošnopokućstvo od zlata, eba-novine i bjelokosti. Ukolibama imaju velike zalihe nojevoga perja,slonovskih kljova, panterskih koža, rogova imiomirisa48.

IX — TRIJUMFALNI POVRATAK

Faraon je protegao svoju moć do krajnjih granicasvijeta. Sve što obasjavaju sunčane zrakeu oznalo e n e ove us ehe. Povukao e ranice



239

Postavih im zapovjednike strijelaca i plemenske glavare. Žigosaosam ih kao robove svojim imenom.«53

Kada su neprijatelji određeni za žrtvu bili smaknuti, u hramovimase odvijala još jedna svečanost, u toku koje se odlučivalo o sudbinizarobljenika dok se plijen posvećivao bogovima.

Pred božanskim likovima izloženo je blago doneseno iz zemljeHetita. Tu su pehari i amfore, zlatne i srebrne kupe i čaše sinkrustacijama od dragoga kamenja, kakve su opsjednuti Sirijcinudili pobjednicima prilikom predaje grada, kakve su umirnodopska vremena donosili izaslanici iz Retenua, Amara i Naharine kao ratnu odštetu ili kao zalog za faraonovu blagonaklonost. Napokon stiže i sam faraon, vukući za sobomzarobljenike vezanih ruku i sapetoga vrata. To su Crnci,Libijci, Sirijci, Amui, Amorićani i Hetiti.

Zarobljenici priznaju poraz. Faraon je kaooganj što se širi kada nema vode. Suzbija svakonegodovanje i svaku psovku na ustima.Oduzima dah nosnicama. Faraon podsjeća na toda mu je pobjedu nad dušmanskim narodimapodario Amon, otac njegov. Vraća, dakle,bogovima uzda-rje, poklanjajući njihovimhramovima dio zarobljenika i blaga54.

53 Pap. Harris I, 77.54 Montet, Religues, 22—26.

DESETO POGLAVLJE

PISARI I SUCI

I — UPRAVA

Egipat je od samih početaka imao mudru upravu. Već su pod I.dinastijom kraljevi službenici utiskivali uz pomoć valjkastog pečatasvoje ime i titule na čepove žara. Svaka ličnost koju poznajemo preko spomenika, stele ili grobnice posjeduje barem jednu titulu.Poneki su u stanju navesti nekoliko desetaka svojih funkcija. UStaroj su državi titule i funkcije dovoljno brojne da ispunečitavu knjigu. Iz ramesidskog razdoblja datira

jedan priručnik egipatske hijerarhije1. Premanjemu, na samome vrhu nalaze se bogovi ibožice, duhovi, kralj, kraljevska supruga,božanska majka kraljeva i kraljevska djeca.Zatim dolaze velikodostojnici, među kojima je naprvome mjestu vezir, i svi oni koji imaju sreću dažive u neposrednoj blizini sunca, kraljevskisinovi, veliki vojvode, pisari kraljevske knjižnice,

majordomi, glasnici, suncobranari i lepezonoše,kraljevski pisari, predstojnici bijele kuće, glavnipisar vrhovnog suda i porezni pisari. Drugi slojsačinjavaju faraonovi predstavnici u inozemstvu,u pokrajinama i u gradovima, kraljevski vjesniciu zemlji, čuvar pečata pomorske kuće inadstojnici kanala. Stručnih službi ima nastotine. Svaki je od ovih visokih činovnikaraspolagao brojnim personalom. Namjesnicinoma nastojali su u svojim rezidencijama živjetipoput faraona u prijestolnici i urediti dom pouzoru na kraljevski dvor. Bogu kakav je bioAmon, koji je posjedovao ogromna bogatstva,



240 16 Egipat 241

ilo je za upravu nad njim potrebno strogo hijerarhiziranotijelo2. Prvi prorok ima uza se majordoma,kućnog nadstojnika, komornika, peharnika,pisare, zapovjednika brodovlja i mnoge sluge.Drugi prorok također ima pod sobom osobneslužbenike. etvrti bi prorok bio najnesretnijičovjek na svijetu kada ne bi prilikom svakogizlaska boga bio okružen čitavim malim dvorom.Valjalo bi nabrojiti i cijeli jedan svijet ravnatelja,predstojnika i pisara koji su izvršavali sveposlove i sve obnove po odlukama članovavisokog svećenstva. Najvažniji među timslužbenicima bili su riznički upravitelji i pisari,veliki čuvar rizničkog pečata i pisar božanskogpečata Amonova doma. Bog Min, gospodar Ipuai Koptosa, iako ne tako općenito uvažavan kaoAmon, također, uz mnogobrojno svećenstvo,posjeduje brojno upravno osoblje, nadstojnikestada, rublja i prijevoza, Skladištare iračunovođe3. Kao i u svim zemljama,staroegipatska administracija pokazivala jestalnu tendenciju rasta. Ramses III. jeobogaćivao bogove od prvoga do posljednjegdana svoje tridesetjednogodišnje vladavine.Svako ovećan e n ihovih os eda ovlačilo e za

Za svoga brata isposlovao je mjesto pastira toga malog stada, a zasina službu nositelja posuda za mlijeko. Ove službe ne samo da susvojim vršiocima bile zajamčene doživotno, nego su trebale ostati uobitelji, prelazeći s oca na sina, s nasljednika na nasljednika5. Tomese nitko nije protivio. Svi očevi obitelji priželjkivali su takvo što. U jednoj poruci koja se obraća posjetiocima grobnica čitamo ovo:»2elite li namiriti svoje namještenje djeci svojoj, recite . . . « Onometko bi se u grobnici ponio neprikladno prijetila je teška kazna: »Nećega biti. Ni sin njegov neće zauzeti njegovo mjesto.« Zakon je predviđao da se neposlušnom službeniku oduzme namještenje, da bude oštro kažnjen i da bude, osim toga, kažnjen u djeci, tako daspadnu na fizički ili služinski rad6. No, na temelju tih tekstova ne bivaljalo naprečac zaključiti da su odgovorne službe, koje suzahtijevale znatne sposobnosti, prelazile automatski na službenikovasina. Naime, službenička su djeca ulazila u upravu tek pošto bizavršila školu i postizala činove ovisno o marljivosti i darovitosti,kao i ovisno o moći svoga zaštitinika.

Škola se većinom nalazila u Sklopu hrama. Budući Amonov prvosvećenik Bakenkhonsu pohađao je dvanaest godina pisarskuškolu, koja se nalazila u hramu Gospodarice neba 7. Unutar zidinaRamaseja, u Tanisu, u Deir el Medinehu i u drugim svetištima pronađeni su crepići i papirusi koje su ispisali đaci. U školu se polazilo zarana. Bakenkhonsu je imao tek pet godina kad su ga poslali u školu, no njegov otac, koji je bio istaknut svećenik i gajioambicije u njegovu pogledu, možda ga je dao u nauk prije nego nekoobično dijete. U svakom slučaju, dan kada su dječačići prestajalihodati sasvim goli i veizvali prvi pojas nije bio jako daleko od danakad su prvi put polazili u školu.

Znamo već da je budući oficir još kao malen dječak bivao oduzetroditeljima, no druge škole nisu bile internatskog tipa. Mali školaracnosio je sa sobom košaricu s kruhom i vrčić piva što mu ih jemajka

5 Urk., IV, 1020—1021.6 Odredba Nauri, Bibl. aeg., IV.7 Lefebvre, op. cit., 127—8.

II — PODMLAĐIVANJE I OBRAZOVANJE ČINOVNIŠTVA

Osnivač XIX. dinastije Paramses domogao se u toku dugotrajnekarijere velikog broja važnih civilnih dužnosti, vjerskih naslova i

vojnih funkcija u istočnoj Oblasti Delte. Kad ga je kraljHoronemheb pozvao u Tebu da upravlja radovima na opetskomhramu, većinu svojih funkcija i titula prenio je na sinaSetija, koji je i sam već bio u zrelim godinama4.Neferperit, koji je bio u kraljevskoj pratnji kadase faraon nalazio u planinama Retenua, poslao je u Egipat četiri krave feničke pasmine, dvijeegipatske pasmine i jednoga bika,namijenjene dvorcu milijuna godina.

2 Lefebvre, Histoire des grands pretres d'Amon deKarnak, pogl. II.

3 Gauthier, Le personnel du dieu Min, Kairo, 1931.



242 16* 243

poslije je gradio brodove, rukovodio jaružanjem kanala, a kada jeizbio rat, postao je načelnik generalštaba. Trebalo je, dakle, daučenici savladaju poznavanje zakona i propisa, povijest, zemljopis iosnovna tehnička umijeća. Jesu li postojali ispiti i svjedodžbe? Na potvrdan odgovor navode nas pitanja što ih pisar Hori postavljasvom kolegi, nastojeći ga uhvatiti u neznanju. Koliko je vojničkosljedovanje na pohodu? Koliko opeka treba za gradnju prilaznekosine takvih i takvih dimenzija? Koliko je ljudi potrebno zadopremu obeliska? Kako se uspravlja kolos? Kako valja organizirativojnu ekspediciju? I, na kraju, čitav niz pitanja u vezi s geografijomSirije. U svemu tome sadržan je, rekli bismo, čitav jedan nastavni program11.

Ti budući pisari, sasvim naravno, nisu bilipodjednako marljivi učenici. Učitelji se čestoljute zbog njihove lijenosti: »Piši vlastitomrukom, neumorno ponavlja pisar Amenmose,raspravljaj s pametnijim od sebe . . . Tko želiuspjeti mora vježbati svakoga dana .. .Preskočiš li samo jedan dan, bit ćeš kažnjen.Dječak ima uši na leđima. Sluša samo onoga tkomu daje batina. Okreni srce mojim riječima.Koristit će ti. Majmuna možemo naučiti da pleše.Konja krotimo. kanjca uzimamo iz gnijezda.Sokola puštamo da leti. Ne zaboravi da jepametan razgovor poučan. Nemoj zapostavljatipisanje. Otvori srce mojim riječima, bit će tikorisne.«12 Taj pedagog vjeruje, ili hini davjeruje, kako u učenikovu srcu učenje nemadrugog neprijatelja do lijenosti i tvrdoglavosti.

No, budući da se i životinje krote i dresiraju,računa da će neprilježnoga đaka izvesti napobjedonosni put koji vodi do najviših funkcijapozivajući se na njegovu nadobudnost i razum,ali i kažnjavajući ga energično ako zatreba. Ali,mladi su Egipćani imali i pogubnijih sklonosti:»čujem da zanemaruješ pisanje, kaže drugi jedan učitelj, ništa manje mrzovoljan aliupućeniji od Amenmosea, i da luduješ zaplesom. Obilaziš krčme. Vonj piva prati te nasvakom koraku. . . Podsjećaš me na svetište bezbožanstva, na kuću bez kruha. Teturaš i udarašo zidove. Ljudi bježe od tebe. Kad bi samo

primala svakog jutra8. Idući u školu i vraćajući se iznje kući, imao je dovoljno vremena da seporječka i potuče sa svojim malim drugovima.Nedavno objelodanjena staroegipatska pričaopisuje nam dječačića koji je nadarenošćunadilazio i starije kolege. Ovi su mu, međutim,pronašli slabu točku i jednoga mu dana postaviliovakvo pitanje: »Čiji si ti sin? Zar ti nemaš oca?«Pošto nije ništa odgovorio, neprestano su mu serugali i mučili ga batinama uz riječi: »Čiji si tisin? Nemaš tate kod kuće!«9

Dječak je najprije učio čitati i pisati. Papirus je bio preskup da biga mogli upotrebljavati školarci. Za vježbanje su dobivali lijepouglačane vapnenačke pločice s ucrtanim linijama ili kockicama. UTebi su pisali jednostavno na komadima grubo isklesanoga kamenja.To su im bile bilježnice. Vježbali su pisati pojedine hijeroglifske ilikurzivne znakove, crtati male likove i prepisivati sve duže i dužeodlomke. Na pločice su bilježili i lekcije, pa se tako na nekimanalaze i datumi. Kada bi bile dovoljno brojne i potpune, mogli bismo izračunati koliko je staroegipatskom đaku trebalo dana da prouči i nauči napamet neko klasično djelo, kao na primjer himnu Nilu ili Amenemhatove upute10. Kada je potrošio dosta tog, neodviše skupog materijala, uznapredovali je učenik smio napokon prepisati na lijep, nov papirus ne više samo po koji odlomak, negočitavo neko djelo. Sjeo bi prekriživši noge i razvio dio novogasmotka, dug koliko i stranica uzorka. Pripremio bi crnu i crvenutintu, izabrao iz pernice odgovarajuće pisaljke i počeo prepisivatizadanu pripovijest, pjesničku ili poučnu zbirku, ili pak uzorke slova. Naslove i početke poglavlja ispisivao je crvenom, a običan tekst

crnom tintom. No, svaki je pisar istovremeno bio i crtač i slikar. Zaukrasne crteže služio se zelenom, plavom, žutom i bijelomtintom.

Obrazovanje nije obuhvaćalo samo učenjegramatike i pisanje, upoznavanje klasičnihtekstova, vjerskih priča i malo crtanja.Staroegipatski činovnici obavljali su raznovrsneslužbe i začuđujućom lakoćom prelazili s poslana posao. Uni je najprije bio policajac i sudac,zatim je pošao u daleke krajeve tražitikamenje,

8 Moralistički papirus Bulak, VII (Maspero, Histoire, II,



244 245

Kad bi zaboravio na čašu! Da, ali tebi nije stalo do uspjeha.«13 Bilo je i gorih slučajeva. Lakoća kojom je u staromEgiptu muškarac mogao u kuću dovestipriležnicu i unajmiti ili kupiti robinju u stanovitoj je mjeri sprečavala razvoj javnih kuća. Međutim,ipak su postojala mjesta gdje su posjetioci biline samo navođeni da piju više od onoga štonalaže razum, nego gdje su nalazili i plesačice,profesionalne pjevačice i glazbenice, koje su, paradilo se i o samim Amonovim pjevačicama, bileuglavnom lake žene. Tamo su se upoznavaledraži strane muzike. Pjevalo se i govorilostihove uz pratnju daira i harfa. Posjetioci su seodavali i drugim užicima, sve dok se ne bi u jadnome stanju opet našli na ulici i, uzalud sepokušavši održati na teturavim nogama, svalili ublatni jarak ili upustili u sramotnu tučnjavu14.

III — DOBRI I LOŠI SUCI I UPRAVNICI

Stanovništvo, obrtnici i felasi silno su se bojali ljudi od zakona, pai onih najnižih u hijerarhiji. Njihov je posjet iprečesto značio batinanje i zapljenu ionakoskromne imovine. Naravno, moralisti su pozivalipredstavnike vlasti da budu umjereni i blagi:»Ne žmiri kada sakupljaš porez, ali ne budi niodveć krut. Nađeš li u knjigama velik zaostatak u siromaha, podijeli ga na tri dijela. Ostavit ćeš

dva, neka ostane samo jedan.«15 Neki sučinovnici na steli u grobnici ili na kipupodignutom u hramu pred očima bogova isticalida su se doista vladali po takvim uputama.»Činih, kaže prvi ministar Ptahimose, ono štohvale ljudi i čime su bogovi zadovoljni. Dadohkruha gladnome. Nasitih onoga tko ne imađašeničega.«16 Drugi jedan vezir, po imenuRekhmare, pažljivo je upravljao kraljevskimposjedima. Hramove je ispunio kipovima i daosebi napraviti sjajnu grobnicu, no branio jeslabe od moćnih, štitio udovicu bez rodbine,

sinovima dodjeljivao namještenja njihovih očeva17. Podređenivelikog Amonova svećenika Bakenhonsua nisu imali razloga da se požale na svoga pretpostavljenoga, barem koliko se njemu samomemože vjerovati: »Bijah otac podređenima svojim, podučavah imdjecu, pomagali nesretnicima, izdržavah onoga tko ostade bez igdjeičega. Ne bijah strašilo slugama svojim, nego poput oca . . . Prirediosam pogreb onome tko ne imađaše nasljednika, pribavio lijes onometko bijaše bez imetka. Štitio sam siroče koje mi se utjecaše, zakrilioudovicu. Nijednoga sina ne liših mjesta oca njegova. Ne istrgohdijete iz naručja majčina. . . Uho moje uvijek bijaše otvoreno onometko kazivaše istinu. Odstranih svakog nepravičnika.«18 Tako je iKhaemhat, bivši kraljevski pisar i ravnatelj žitnica, sišao u grobnicu pošto je pravično proživio svoj zemaljski vijek. Nijedna optužba nije bila podignuta protiv njega . . . Kad je došao u veliku sudnicu, bogovi što u njoj suduju utvrdili su da su sva njegova djela uravnoteži na vagi dobra i zla. Pred sudom bogova i boginja, Tot ga jelišio svake krivice19.

Sve to ostavlja veoma povoljan utisak.Međutim, stari vladar koji je dobro upoznaoljude, upozorava sina da bude oprezan sasucima: »Znaš da su nesmiljeni kada sudesiromahu.« Ni Horonemheb, stari vojnik,namjesnik u doba međuvlađa izmeđuAkhenatona i Ramsesa I, ne gaji iluzije. Zna seda su u nemirnim godinama nakon vjerskogprevrata pisari, poreznici i svi sitni moćnicibezočno tlačili maloga čovjeka, potkradajući idržavu i faraona. Kad je dolazilo do sudskih

sporova, oni kojima je dužnost bila da štiteporeznog obveznika primali su novac daoslobode zlikovca i osude nevinoga ako je ovajbio presiromašan da ih potkupi. Nastojeći statina kraj nepravednosti i kazniti laž, Horonemheb je donio ukaz protiv podmićivanja. Svaki sudackome je dokazano da je zlorabio svoj položaj bio je osuđen na rezanje nosa i deportiran u nekuvrstu koncentracionog logora kod Silea naSueskoj pre-vlaci20.

17 Urk., IV, 1044—1046.18 Lefebvre, op. cit., 127 i dalje.19



246 247

hramove i grobnice gdje je počivalo ogromno blago, koje je, sve u svemu, štitila u prvom redu naivnostnaroda. U Staroj državi Egipćani su običavali nauočljivom mjestu velikim slovima uklesatiupozorenje onima koji bi se u grobnici nedoličnoponijeli, oštetili ili ukrali kipove, slikarije,natpise i predmete posmrtnoga namještaja danjihovo zlodjelo neće ostati nekažnjeno: »Tko sena bilo koji način o ovo ogriješi, neka ganapadne krokodil u vodi, a zmija na zemlji. Ineće imati pogrebnog obreda. Sudit će mu sambog.«23 Mnogo kasnije, jedan siutski nomarh,koji je sasvim opravdano strahovao da će mugrob biti oskvrnut, jer je i sam prigrabio većzaposjednutu grobnicu, dao je uklesatipodrobnije upozorenje: »Svaki čovjek, pisar,mudrac, građanin ili pučanin koji bude praviobuku u ovoj grobnici, oštetio natpise ili razbiokipove izložit će se srdžbi najzloćudnijega bogaTota i nožu kraljevskih krvnika koji stoluju upalačama. Njihov bog viće neće htjeti njihovakruha.« S druge strane, obećava blaženstvopristojnom posjetiocu, koji će postati mudristarina u svome gradu i amakhu svojega noma.24

Egipćani iz Nove države nisu se prestali pouzdavati u takve pisaneopomene. Pr onašavši vodu u pustinji nedaleko odzlatnih rudnika, Menmatre je podigao na tomemjestu svetište Amon-Rau i drugimbožanstvima, ne samo u znak zahvalnosti, nego

i da štiti one koji budu ispirali zlato i slali ga ukraljevsku riznicu. Budućim faraonima koji buduštovali Menmatreove odluke Amon, Harakhte iTatenen će dati da vladaju zemljom vedra srca ida nadvladaju strane zemlje i Zemlju Luka, nokralj koji im se bude usprotivio morat ćeodgovarati pred nekim nejasnim sudom u Onu.

to se tiče velikodostojnika koji bi nagovoriogospodara da rudare pošalje na neki drugiposao, »oganj će mu sažeći tijelo. Jasna boginjaprožrijet će mu udove. Ali, tko ne bude hajao zatakvu naredbu, Oziris će stajati iza njega, Izida

U jednom nedavno publiciranom proglasu Menmatre se dostastrogo obraća vezirima, dostojanstvenicima, sucima, kraljevskomsinu iz Kuša, zapovjednicima strijelaca, rizničarima,knezovima, plemenskim poglavicama na jugu ina sjeveru, konjušarima, nadstojnicima staja,suncobranarima, svim čuvarima kraljevskogdoma i svim izaslanicima. elio je njime zaštititiod svih tih činovnika hram milijuna godina štoga je upravo bio posvetio u Abidu i obdarioposjedima, osobljem i stokom. Opravdano se bojao dabi neki mogli rekvirirati pastire, ribare i

poljodjelce, dolaziti u lov i ribolov na ribnjake ilovišta u vlasništvu hrama i plijeniti lađe,pogotovo one što dolaze iz Nubije, dovozećidragocjenosti s juga. Svaki od činovnika koji biprisvojio imovinu hrama morao je vratitioduzeto i platiti globu u stostrukoj vrijednosti, ačekala ga je i kazna od najmanje sto batina. Unekim slučajevima bila je predviđena kazna oddvjesta udaraca i pet lomova. Bila je predviđenai kaznena mjera odsijecanja nosa i ušiju, kao iupućivanje krivca na prisilni poljoprivredni radna posjedima hrama21. Začuđuje takva kraljevastrogost prema članovima vlastite uprave, a ukorist povlaštenih koji su tvorili državu u državi.S druge strane, valja imati na umu da civilničinovnici nisu uvijek bezgranično poštovaliprivilegirani svećenički stalež22. Pitanje je,međutim, jesu li i zloupotrebe kojima su žrtve

bili obični zanatlije ili inokosni poljodjelcitakođer povlačile tako neumoljive kazne. Priča o

IV — RED I SIGURNOST

Za posljednjih Ramsesa u Tebi i vjerojatno u cijelom Egiptudolazilo je do nevjerojatnih zlodjela. Doduše, krađa,zloupotreba službenog položaja i zločina bilo jeoduvijek, pa i u vrijeme najboljih faraona, noorganizirane bande još nikada nisu pljačkale

21 Bibl. aeg., IV.B . aeg., , . r pov es o ro c sve en

u en a



248 249

Amonov veliki svećenik Heri-hor dao je postaviti svoj kip u hramda stoji uz boga i da ga pozdravlja prilikom njegova izlaska uobrednoj povorci. Jao onome tko ga ukloni s mjesta, makar i nakonmnogo godina: »Amon, Mut i Khonsu sasut će svoju jarost na nj.Ime njegovo neće više postojati u Egiptu. Skapat će od gladi ižeđi.«26 Amenhotep III. donio je ukaz u vezi sahramom posvećenom Kau svoga ljubimcaAmenhotepa, sina Hapijeva. Stavio ga je pod zaštituAmonrasonterovu tako dugo dok se bude držao nazemlji. Svi koji mu nanesu bilo kakvu štetu bit ćeizloženi Amonovoj srdžbi: »Predat će ih kraljevomognju na dan njegova bijesa. Urej njegov rigatće im vatru na čelo, uništit će ih i tijelo improždrijeti. Postat će poput Apopija unovogodišnje jutro. Neće moći progutati žrtveza pokojnike. Nitko im neće naliti vode iz rijeke.Sinovi neće zauzeti mjesta njihova. Žene će imbiti silovane pred očima.. . Bit će osuđeni nanož kada nastupi dan klanja. Tijela će impropasti, jer će biti gladni, a neće imatihrane.«27

U državi je sve međusobno povezano. Bogobojaznost i strah od prekogrobnih kazni mogli su štititi hramove i grobove sve dok je poštena i budna policija održavala red zapadno od Tebe. No, došao je dan kad je policija zanemarila svoje dužnosti, a togasu dana i prijeteći natpisi izgubili svaki utjecaj.

Koliko znamo, do prvih pljački došlo je godXIV. vladavine Ramsesa IX, no vjerojatno ih jebilo i prije. Grobovi su bili pljačkani godinama, a

da poglavar khera, to jest nekropole, koji je bionadređen policiji, medžajuima, i čitavoj vojscistražara, nije ni prstom maknuo da stane na kraj timzlodjelima. Tek je gradski načelnik po imenu Paser,kojega se te stvari zapravo i nisu ticale, napokonotkrio čitav skandal u izvještaju veziru i jednojkomisiji velikodostojnika. Taj je izvještajuzvitlao mnogo prašine. Poglavar khera, knezPaura, našao se izravno optužen, te je moraonarediti svojim suradnicima iz policije da otvoreistragu. Ovi su provjerili skupinu grobnica usjevernom dijelu nekropole, počevši sa

grobnicom kralja Amenhotepa I, čiju su uspomenu štovali stanovnicičitave lijeve obale. Paser je u izvještaju tvrdio da je oskrvnuta, ah se prevario. Grob svetoga kralja bio je netaknut. U blizini hrama togaistog Amenhotepa bio je netaknut i grob čuven po spomeniku kraljaAntefa sa psom Bakhom među nogama. Lopovi su pokušali orobitidruga dva groba, ali s polovičnim uspjehom, jer nisu mogli doprijetido komore s posmrtnim ostacima. Međutim, potpuno su uspjeli u pokušaju da opljačkaju grobnicu kralja Sekhemre--Šedtauija, sinasunca Sobekemsafa. Komora u kojoj je počivao vladar uz suprugu,kraljicu Nubkhas, pronađena je sasvim prazna. Pet slijedećihkraljevskih grobnica bilo je nedirnuto, no od četiri groba s ostacima pjevača kuće obožavanja Amonrasontera dva su bila okradena.Obližnje groblje, s grobovima pjevača, predaka i ljudi iz okolice, pružalo je jadnu sliku. Svi su grobovi bili oskrvnuti. Razbojnici su povadili mumije iz drvenih ili kamenih li jesova i ostavili ihnaprosto na tlu, pošto su s njih strgli zlato isrebro, te odvukli sav posmrtni namještaj. Tomsu prilikom neki razbojnici pohapšeni isaslušani. Zapisnike s tih saslušanja knez Pauraposlao je istražnoj komisiji.

Ugledni članovi komisije nisu se ponijeli bašslavno. ovjek bi očekivao da će imati tek jedancilj: pohvatati razbojnike, opozvati i kazniti sveone koji su iz nemara ili kao razbojnički jatacibili odgovorni za te strahote. No, njihova sezlovolja okrenula u prvom redu protiv gradskognačelnika, kneza Pasera, koji ih je primorao dase trgnu iz učmalosti i nerada, i koji je jošprijetio da će uputiti izvještaj samome faraonu i

zatražiti njihovo hapšenje. Da bi ga se riješili,poslali su mu lažnog svjedoka, nekogakovinarskog radnika po imenu Pakharu, koji mu je ispripovjedio kako je sa svojom bandom išaou pljačku vječnih domova. Poglavar khera, koji jeočito znao koliko je to svjedočenje vjerodostojno,naredio je posebnu istragu i utvrdio da jepotpuno lažno i da ne odgovara istini. Tada sesastala istražna komisija pod predsjedanjemvezira. Pozvala je preda se dotičnog radnika injegove navodne saučesnike, kao i tužitelja i svekoje je ovaj tužio. Vezir je ovako sažeo cijelislučaj i ishod istrage: »Provjerili smo mjesta za



250 251

ne odgovara istini.« Zatim su radnici saslušani i suočeni s Paserom.Izašlo je na vidjelo da u stvari ne poznaju nijednovječno počivalište u faraonovoj bašti navedenou Paserovoj predstavci. Knez je time, dakle, bioutjeran u laž. Radnici, koji su pripadali prvomAmonrasonterovom proroku, veoma sumnjivojosobi, pušteni su na slobodu i vraćeni naposao.28

Ma koliko nastojali zatvoriti oči pred djelovanjemrazbojnika, policajci su ipak morali uhapsitinekolicinu od onih koji su opljačkali grobnicukralja Sobekemsafa. Možemo steći utisak otome kako su ovi postupali zahvaljujući nekimistražnim dokumentima. Zidar po imenuAmenpanofer, u službi Amonrasonterovogvelikog svećenika Amenhotepa, bio se udružiosa sedmoricom zanatlija, zidara poput sebe ilitesara, te s jednim ratarom i jednim skelarom.Ovaj posljednji bio je neophodan, jer je bandivaljalo s plijenom prelaziti s jedne obale Nila nadrugu, a da pri tom ne pobudi ničiju znatiželju.Lopovi su djelovali zajednički već četiri godinekad su odlučili da orobe Sobekemsafovupiramidu. »Nije nalikovala ni na jednu piramiduili velikašku grobnicu kakve smo običavalipljačkati.« Prihvatili su se svoga bakrenog alatai prokopali prolaz u samoj masi piramide. Posao je trajao danima, ali su ipak uspjeli prodrijeti upodzemne prostorije. Zapalili su baklje, uklonili

posljednje zapreke i našli se pred sarkofazimakralja i kraljice. Naravno, nisu pošli u arheološkoistraživanje. Ne časeći ni časa, odigli supoklopce sarkofaga i u ovima naišli na drvenelijesove, koje su također otvorili. Plemenitakraljeva mumija položena u lijes imala je uza semač, koji je možda poput mača kraljice Ah-hotepbio ukrašen palmetama i lovačkim prizorima.Lice joj je pokrivala zlatna maska. Oko vratanizale su se ogrlice i amajlije. itava je mumijabila prekrivena zlatom. Razbojnici su pokupilisve zlato, srebro, bakar i dragulje. Zatim sulijesove zapalili. Zlato je težilo 160 debena

neopaženo, gradski stražari uhapsili su Amonpanofera i staviliga iza brave u ured kneza Pasera. Lopov je svojih dvadesetdebena zlata predao obalnom pisaru, a ovaj ga je pustio naslobodu bez ikakva daljeg postupka. Razbojnik se opet pridružiosvojim sudrugovima, koji su sasvim pošteno ponovno podijeliliblago, no svaki je dio sada iznosio samo sedamnaest i poldebena. Kako je valjalo nadoknaditi izgubljeno, družba se opet dalana rabotu, sve dok ponovno nije bila pohapšena. »Međutim, dodajelopov, pljačkali su i mnogi drugi ljudi iz ovoga kraja i podjednako sukrivi.« U zatvoru su bili zadržani stanovito vrijeme. Suci su imizmamili priznanje i doveli ih do piramide koju su bih okrali da

rekonstruiraju zlodjelo. Odlučili su da osmoricu razbojnika predajusvome poglavaru, Amonovu velikom svećeniku, no do ovoga sudospjela samo trojica i uz njih još jedan član neke druge,sedamnaesteročlane bande. Drugi su uspjeli pobjeći. Suci suvelikom svećeniku prepustili brigu da pronađe obdjegle razbojnike.

Tri mjeseca kasnije pronađen je i napokon izveden pred sud zidar Amenpanofer, čija je majka već bila protjerana u Nubiju. Pošto jedobio primjernih batina, priznao je nova nedjela. Sa svojimsaučesnicima opljačkao je grobnicu jednoga trećeg Amonova proroka. Družbu su sačinjavala petorica. Iznijeli su sarkofag od pozlaćena drva napolje, a mumiju ostavili u kutu grobnice. Pošli suzajedno na otok Amonemopet, zlato odvojili i podijelili, a lijeszapalili. Amonpanofer se ponovno dao u krađu, bio uhvaćen, paoslobođen, zatim opet krao, sve dok nije napokon bio uhapšen iizveden pred suce29.

Razbojnici koji su pljačkali grobnice kraljeva ivelikaša u početku su bili uglavnom

kamenoresci, zidari i obrtnici zaposleni u samojnekropoli. Njihovoj su družbi ubrzo pristupili nižičinovnici u službi zapadnih hramova i khera, teneki pripadnici svećenstva. Jedna banda, koju susačinjavali svećenik Pen-un-heb i četvoricabožanskih otaca, Meri stariji, njegov sin Paisem,Semdi i Pakharu, počela je tako što je s kipaNefertuma kralja Usirmarea Sotepenrea, velikogboga, ukrala bogatu ogrlicu. Pretopljeni nakitdao je četiri debena i šest qita zlata.

29 Pap. Br. Mus. 10054, R° 2, 7.



252 253

bez nakita i zlatnih maski, jednostavno ih omotavši trakama, uskromne drvene lijesove i zakopati ih na skrovitim mjestima.Pošteđene su ostale gotovo jedino grobnice Tutankhamona i kraljiceAh-hotep, koje se nalaze upravo u oblasti gdjesu prvi pljačkaši pekli svoj nečasni zanat. ini mise da grobnice svih tih Amenhotepa, Tutmozisa,Setija i Ramsesa nisu pljačkali samo obrtnici,makar i udruženi u prave bande, jer bi im unormalna vremena policija ubrzo stala na kraj.Za vladavine dvojice posljednjih Ramsesa Egipat je razdirao strahovit građanski rat, u kojemu suse sukobili Amonovi svećenici i pristalice saSetovim svećenicima i vjernicima, kojih je biloposvuda, ali su najbrojniji i najaktivniji bili okoKoptosa, u Oksirinku, Tel Modamu i Pi-Ramsesu.Mislim da su tokom toga rata grobnice pljačkaliamonovci ili setovci, najvjerojatnije i jedni idrugi, tobože u namjeri da neprijatelju ne ostavetolike količine plemenitih kovina. Kako je primjerbio došao odozgo, običan je puk priprostimsredstvima nastavio uzimati blago tamo gdje ga je nalazio, pogotovo s obzirom na to što je ubezvlađu život po-stao očajno skup. Namirnicesu bile veoma rijetke i dobivale su se samo zasuho zlato i srebro. Vol je stajao četrdeset i petgrama zlata. Saučesnici nekoga Bukhafa priznajuda su svojim dijelom plijena nakupovalizemljišta, žita, sukna i robova. Kupnja roba nijemogla proći nezapaženo, budući da se knjižila u

službenom uredu. Zato je, saznavši da su nekiljudi skromnog položaja kupili roba, sudac ovepodvrgao saslušanju o podrijetlu imovine. Te-banki po imenu Arinofer sudski je pisar postaviopitanje: » to možeš reći o novcu koji je doniotvoj muž Panehsi? — Nisam ga ni vidjela!« Zatim je pitanjem pritješnjuje vezir: » ime si kupilasluge koji su bili s njim? — Nisam vidjela novackojim ih je kupio. Bio je na putu kada je bio snjima.« Suci joj postavljaju i posljednje pitanje:»Odakle potječe srebro koje je Panehsi dao naobradu kod Sobekemsafa? — Dobila sam ga odprodaje ječma u godini hijena, kada je vladala

33

Kao najstariji u družbi, plijen je podijelio Meri30. Jedna drugabanda, u kojoj su se bili udružili svećenici, pisari i govedaripljačkala je zlatnu kuću kralja Usirmarea Sotepenrea. Neznamo što u stvari znači zlatna kuća ni gdje se nalazila. Ulaznavrata, isklesana u abruskom granitu, osiguravali su bakrenizasuni, a portali su bili pozlaćeni. Mora da je ta građevina bilaveoma nemarno čuvana. Svećenik Kaukaroi i četvorica njegovihsudrugova dolazili su nekoliko puta uzastopce i uvijek odnosilistanovitu količinu zlata, koje su zatim u gradu mijenjali za žito.Jednoga se dana neki govedar stade s njima prepirati: »Zašto mine date više ništa?« reče im. Oni pođu do svoje neiscrpne zalihe ivrate se sa još pet qita zlata. Kupivši za tih četrdeset i pet gramazlata vola, poklone ga dotičnog govedaru. No, njihovu prepirkučuo je pisar kraljevskih knjiga Setimose. Nanjušivši dobrupriliku, reče: »Tužit ću vas Amonovom prvom proroku.«Svećenici nisu dopustili da im to dvaput kaže. U dvije krađedomogli su se četiri i pol qita zlata, kojima su kupili knjižničarevušutnju. Svećenik Tutuj, jedan od službenika kuće zlata, želio je proširiti područje svoga djelovanja. Sa svećenikom Nesiamonom pošao je do predvorja neba i zapalio ga pošto je pokupio sve zlato31. Na isti način nestalo je i mnogo dragocjenog pokućstva. Jednoga sudana lopovi odnijeli prijenosni moćnik prvoga Amonova prorokaRamsesnekhta, koji je bio umro nedugo prije. Nešto kasnije druga je banda odnijela prijenosni moćnik Usirmarea Sotepenrea, velikog boga, i četrdeset kuća Menmatrea Setija, koje su se nalazile u rizniciUsirmareova vječnog doma32.

Izvještaji i zapisnici sa saslušanja u vezi s timkrađama mogli bi tvoriti podebeo spis. Međutim,spominju manje značajna zlodjela, jer

izvještavaju samo o jednoj pljački kraljevskegrobnice, a zna se da su sve grobnice iz Dolinekraljeva i iz Doline kraljica oskvrnute iopljačkane još prije početka XXI. dinastije, to jest, u razdoblju kraćem od trideset godina. Dabi spasili faraonske mumije, veziri i Amonoviveliki svećenici morali su ih izvaditi iz sarkofagai položili

30 Pap. Br. Mus. 10054, R° III, 7—9.31 Pap. Br. Mus. 10053, V III, 6—16.32 Pap. Br. Mus. 10403 I, 6 a e. T. Er c Peet, The

Mayer papyri



254 255

pojavile hijene, kao što su se nekada kod nas mogli oko predgrađavelikih gradova vidjeti izgladnjeli vukovi. Drugi su smatrali da seradi o slikovitom izrazu. Godina hijena bila je možda godina u kojojsu Amonovi protivnici zauzeli Tebu i opljačkali jojhramove i groblja. Vladala je silna demoralizi-ranost. Ocu neke žene koja je pripadalaBukhafovoj razbojničkoj družini jedan lopovreče: »Budalo stara, nespretnjakoviću, ako teubiju i bace u Nil, tko će te izvaditi?«34 RamsesIII. nije imao krivo što je bogove s patetičnomusrdnošću molio da njegovu sinu podaju sretnuvladavinu. Vidio je da se približava katastrofa.Došla je oko tri četvrti stoljeća poslije njegovesmrti. Egipat ju je prebrodio ozbiljno oslabljen,poslije više od četvrt stoljeća nereda, kada suobrtnici, pisari i svećenici pljačkali grobnicekraljeva i drugih pokojnika, čega nije bilo još odvremena Hiksa.

V — NA SUDU

Kada je opet uspostavljen red, otpočelo je kažnjavanje. Vjerojatnoe već pod Ramsesom IX. jedna komisija pod predsjedanjem samogaezira, poslije faraona najutjecajnije ličnosti u

državi, počela sakupljati podatke o veličiništeta. ini nam se da joj je bilo manje stalo dotoga da sazna istinu, a više da spriječi da se onjoj previše govori. Neki su razbojnicipohapšeni, ali su za malo zlata otkupili slobodu i

opet se odali razbojništvima. Na putu od zatvoragradskog načelnika do prvosvećenikova, znali suulučiti priliku i dati petama vjetra. No, nakonponovljenih pljački u posljednjim godinamavladavine Ramsesa IX. prihvatila se posla, ovajput mnogo odlučnije, nova komisija, u kojoj suuz vezira bili kraljevski peharnici, jedannadstojnik riznice, dvojica suncobranara, pisari iglasnici. esto se znalo dogoditi da su seoštećene stranke obraćale kipu kakvoga svetogkralja ne bi li isposlovale povrat ukradenogpredmeta ili cjelovitu isplatu odštete. No, sada

Na početku rasprave posvećene saslušanjuprvooptužbenih razbojnika koji su pljačkalivječne domove, vezir kaže Bukhafu: »Išao si ukrađu sa svojom družbom. Bog te je uhvatio idoveo. Stavio te je u faraonove ruke. Nabroji misve ljude koji su bili s tobom u vječnimdomovima!« Optuženoga nije trebalo suvišesalijetati da izda šestoricu saučesnika. Ali, sudtime nije bio zadovoljan. Podvrgnut batinanju,Bukhaf se zakune da će govoriti. Saslušanje senastavlja: »Reci, na koji si način dospio uuzvišene vječne domove?« Lopov izjavljuje da jegrobnica u koju je ušao već bila otvorena, što gastoji novih batina, koje on prekida riječima:»Kunem se da ću govoriti.« Na taj je način iznjega izvučeno trinaest imena, a zatim kaže:»Tako mi Amona, tako mi kralja, ako se utvrdida sam prešutio jednoga jedinog od onih koji subili sa mnom, sam ću izdržati njegovu kaznuumjesto njega!«35 Zatim počinje jedno-ličanmimohod saučesnika i drugih individua, kojima je ime spomenuto u istrazi. Okrivljeni se kunuda neće lagati, pod prijetnjom da budu prognaniu Libiju, lišeni nekog dijela tijela ili stavljeni nadrvo. Već smo sreli taj izraz. Neki su egiptolozimislili da se radi o nabijanju na kolac. To,međutim, nije sasvim sigurno. Nabijanje nakolac prikazano je na asirskim reljefima. Naegipatskim se ne nalazi nikada, ali se na njima

koji put vidi privezana uza stup osoba osuđenana batinjanje36. Pretpostavljam da je osuđenik na drvo bio privezan uz kolac, možda sve dosmrti. Koji put okrivljeni daje sucu ovakavodgovor: »Jao meni, jao jadnome mome tijelu!«Bez imalo sućuti, sudac postavlja pitanja, a akoodgovor ne zadovoljava, slijede batine.Postojalo je više načina batinjanja, jersusrećemo upotrebu triju različitih izraza:badžana, nadžana i manini. Neki su redom kusalisva tri načina, no ne možemo reći po čemu su serazlikovala. Batine su se dobivale po leđima, ali ipo rukama i nogama. Ta je energična mjera



256 17 Egipat 257

dočekivali graničari, bilo morem. Brodovi su im bili sličniegipatskim, što nas ne smije čuditi, jer su u brodogradnji Egipćanizapravo bili učenici stanovnika Biblosa.

Pristavši u luku, sirijski poglavari pale mirisnusmolu i pokretima izražavaju radost što susretno prevalili dugačak put. Odmah iskrcavajurobu, dok Egipćani na obali otvaraju krčme itočionice, a zatim stupaju u dodir s egipatskimslužbenikom koji će ih odvesti pred vezira.Povorka im je veoma šarolika. Vjerojatno sesjatilo mnogo naroda da ih vidi. Umjetnici, koji

će ih morati jednoga dana naslikati u vezirovojgrobnici, promatraju povorku s napetompažnjom. Muškarci su obučeni u vezene pregačeod raznobojne vune, ukrašene kićankama, i uduge haljine s rukavima što se sprijedazatvaraju trakama i kopčama, ili su zaogrnuti uširoke vunene marame. Poneki oko vrata nosimedaljon. ene su odjevene u haljine svolanima. Sluge gone konje, medvjede i slonove,tek nešto veće od teleta, a na ramenima nosećupove s terpentinskom smolom, katranom,medom i uljem, te koševe pune zlata i lapislazulija. Egipćani su osobito cijenili njihoverukotvorine, kola, oružje, nakit i metalnoposuđe. Sirijci su u tome bili postigli zapanjujućesavršenstvo. Više se nisu, kao početkom XVIII.dinastije, zadovoljavali amforama sa cvjetolikim

ručkama, peharima s oblim ukrasima uz rubove ivazama punim umjetnoga cvijeća, nego supravili ogromne amfore na stalcima, potpunoprekrivene ugraviranim ili inkrustiranimornamentima i obogaćene ljudskim iliživotinjskim glavama u nizovima oko stalka,trbuha ili poklopca posude. Neke takve amforeimale su trostruk trbuh i tri grljka. Poklopci suim bili u obliku glave boga Besa ili orlolava.

iroki pehari tvorili su u stvari podnožak zamaketu višekatne građevine ili za kip sfinge saženskom glavom. Ponekad pehar pridržavajudva ljudska lika jedan drugome okrenuti leđima.

neprilici zatraži od jadnika da navede svjedokakoji bi ga mogao potkrijepiti. Rijetko je kada kojioptuženik bio pušten na slobodu. Kad jepriveden trubač po imenu Amonkhau, vezir gaupita: »Kako si postupio zajedno s kadioničarem

edsukhonsuom kada si došao u vječni domodakle si iznio srebro poslije razbojničkeprovale?« Ovaj odgovori: »Jao meni! Jao tijelumome! Trubaču Perpatjauu, mome drugu usvađi, kad smo se prepirali, rekoh: 'Ubit će tezbog krađa koje činiš u kheru'...« Saslušanje senastavilo uz batinjanje po nogama i rukama.adnik reče: »Vidio sam samo onoga koga sam

rekao.« Uslijedila je dvaput nadžana i jedanputmanini. Reče: »Ništa nisam vidio. to sam vidio,rekao sam.« Saslušanje se ponovilo 10. dana četvrtogmjeseca ljeta. Utvrđeno je da nije sudjelovao u krađi.Vraćen mu je zrak. Zaista ga je bio zaslužio.37

Zahvaljujući ovakvim dokumentima upoznatismo sa mnogim saslušanjima, ali presude nisudoprle do nas. Ne znamo na kakve su kazne bili

VI — PRIMANJE STRANIH PODLOŽNIKA

Vidjeli smo, dakle, da su se državni službenici u prvom redu bavili brigom oko kraljevskih posjeda, suzbijanjem razboj ništava,dijeljenjem pravde i ubiranjem poreza. U vrijeme nestašice hranilisu pučanstvo. Takav im je bio uobičajeni posao. Ponekad su povlašteniji dostojanstvenici obavljali i časnije dužnosti. Čini se da

nijedna nije bila ugodnija od one koja se sastojala u tome da se prilikom ulaska u Egipat dočekuju i prate pred faraona izaslanicistranih zemalja, koji su donosili ratnu odštetu, izražavali želju da budu u vodama faraonovim ili da visoko mjesto obavijeste otome kako u nekoj dalekoj zemlji živi kraljevnakoja nikako ne može ozdraviti, te su znanje kak-voga egipatskog liječnika ili prisutnost nekogmilostivog božanstva jedini način da joj se vratizdravlje.

Izaslanici iz Retenua, Naharine i rubnihpodručja Azije mogli su pristizati bilo kopnenimputovima, gdje su ih na Horovim putovima



258 131*

s kakvom su ih brižljivošću nastojali reproducirati u Amisebinojgrobnici38.

Povorke južnjaka nisu u slikovitosti nimalo zaostajale za pojavomAzijaca. Okićeni ogrlicama i panterskim repovima privezanim omišice, te obrijanih glava, osim tri pramena kose, južnjaci hodaju plešući uz zvukove bubnjeva. Žene su im odjevene u suknje ilihaljine s volanima i nose i po četvero djece u brenti na leđima.Donose bakrene štitove, slonovaču, nojeva jaja, panterske kože,ćupove i razne zavežljaje. 0 uzici vuku majmune, geparde idugovrate žirafe. Nijedna se povorka, međutim, ne može mjeriti sonom koju je Tutankhamonu prikazao kraljevski sin iz Kuša Huj 39.Još uvijek noseći zlatne ogrlice kojima ga je vladar nagradio, potkralj prima svoje egipatske suradnike, a ovi ga pozdravljajukleknuvši pred njim i dotiču mu se skutova ili nogu. Većina je Nubijaca prihvatila egipatsku nošnju, sačuvavši ponešto svogatradicionalnog nakita. Duga im kosa tvori nešto poput kaloteutegnute dijademom s nojevim perom. O ušima im vise kolutastenaušnice. Vrat im je sav ovijen ogrlicom od kuglica. Na zapešćima blistaju teške narukvice. Neki su preko leđa prebacili panterskekože, a preko njih opremu što se sastoji od opasača, naramenice i prednjice, na kojima se razabira zrakasta sunca. Knezovi elegantnonose prozirnu, plisiranu haljinu, egipatski naprsnik i sandale. Djeciim pleteni uvojak kose pada niz desni obraz kao i egipatskoj. 0nadlaktice su pričvrstili panterske repove. Dok su nosači darova krozušne resice provukli jednostavne prstenove, kneževske naušnicesastoje se od zlatnih diskova.

Među njima su ratnici, koji pokleknuvši moleza životni dah, i nosači darova, koji nude vrećicezlata i zlatne prstenove na pladnjevima,

panterske kože, žirafe i goveda, kojima seogromni rogovi završavaju čovječjom rukom.Odred velikaša stupa pred kraljem zemlje, kojise vozi na kolima sličnim egipatskim ili azijskim,osim što se na njima nalazi prekrasansuncobran od

38 U pogledu povorki izaslanika sjevernih zemalja,vidi moje Reliques de l'art syrien dans l'Egypte du Nouvel Empire, Pariz, 1937.

39 Th. T. S., IV, 23—30. Isp. Wr. Atl, I, 35, 56, 224Am se a ; 247—248 Horem e ; 265 Anna ; 270—

284—285 (Amenmose); 292, 293, 336, 337-

nojeva perja i što ih vuku dva vola bez rogova. Za kolima slijedinekolicina zarobljenika vezanih ruku i sapetoga vrata. Na kraju povorke dolaze Crnice, noseći dojenčad u brentama i vukući za rukudjecu, ošišanu po mjesnoj modi. Nage su do struka. Poputmuškaraca, i one nose naušnice, panterske repove i masivne grivne.

Iako nisu bili tako radišni kao Feničani, i južni su se narodi mogli podičiti veoma umješnim rukotvorinama. Čini se da su egipatskinamjesnici Nubije, koji su nosili naziv kraljevskog sina iz Kuša,nastojali unaprijediti domaću radinost, pogotovo kad se vidi skakvim zadovoljstvom Huj promatra proizvode što su izloženi prednjegovim očima prije nego što će ih predati svome vladaru. Nubijcine samo da su proizvodili imitacije egipatskih modela stolica,kreveta, noćnih ormarića i kola, nego su pravili i oružje, koje serazlikovalo od egipatskog. Njihovi kožni štitovi obrubljeni trakomkovine i ojačani čavlima bili su ponekad ukrašeni prizorima izslužbenog repertoara. Tako se moglo vidjeti kako sfinga sovnujskom glavom gazi neprijatelja, dok faraon kopljem probada Nubijca. No, Egipćani su još više cijenili zlatne makete crnačkih selaugrađene u košarice ili postavljene na stalak. Na kolibu u oblikuveoma visoke piramide bacaju hlad datule i dum-palme. Uz palme se penju djeca i majmuni berući plodove. Selom šeću žirafe i njihovičuvari. Nekoliko Crnaca pozdravlja s ruba sela. Podnožje stalkaukrašeno je likovima Crnaca privezanih uza stup ikraljevskim kartušama. O gornjoj plohi visepanterske kože i zlatni lanci. To je vrhunacizložbe, remek-djelo nubijskog zlatar-stva poegipatskom uzoru.

Kraljevski sin iz Kuša, koji je donio takvoblago iz južnih krajeva, da o šipkama zlata,

ebanovini i bjelokosti i ne govorimo, i koji semogao pohvaliti da je u njima zaveo red, zaista je zaslužio da bude dostojno nagrađen.



260 261

ludosti. Kazujući u pero papirus Harris, Ramses III. je bogoveEgipta, kako najveće tako i najmanje, molio zauglavnom jednostavne i razumne stvari, za sebesamoga blaženu vječnost, a za svoga sina dapostane moćan i poštovan vladar, da mu podaredugotrajnu vladavinu i blagonakloni Nil. Uvjeren je da zaslužuje takvu milost, jer su ga bogovipostavili na očevo mjesto, kao što su Horudodijelili Ozirisovo. Nikoga nije tlačio. Nikogarobio. Nije se ogriješio o božje naloge. Molbesmrtnika, bili oni bogati ili siromašni, izražavajuskromne želje. Roditelji bez muškog potomkamole Imhotepa da im podari sina. Kada gaprogoni razbjesnjeli brat, Bitau se prisjeća daHarakhte umije razlikovati istinito od lažnog. Sviznaju da će se bog smilovati sirotima. Kada sesve okrene protiv njih, on im ostaje jedinapotpora, on je sudac koji ne prima mita i neutječe na svjedoke. Siromah koji nema novaca ilizlata za pisare ni odjeće za njihove sluge otkrivana sudu da je Amon uzeo vezirov lik kako biizrekao pravdu i slabome pomogao da nadjačamoćnoga5. Neki se pisar uzdaje u Tota da biuspio u pozivu: »Dođi mi, Tote, ibise sveti, božekoga voli Šmunu, tajniče Svetoga devetorstva,dođi, uputi me, pouči me umješnosti u službitvojoj, jer je to najljepša služba. Tko se u njojistakne, knezom postaje.«6

Takva gorljiva, a ipak razumna pobožnost ponekad nas zbunjuje.

Razni su narodi oduvijek voljeli svoja božanstva obasipatiraskošjem. No, s jaj hramova u Novoj državi upravonadilazi maštu. Od početka Ahmoseovevladavine, sav je suvišak, sav plod štednjeodlazio u hramove. Znamo već da je osnovnaskrb svih kraljeva bila da podižu nova sve-tišta,da proširuju i uljepšavaju već postojeća,obnavljajući bedeme i vrata, gradeći svetebarke i postavljajući kipove, nadomještajušiopeku kamenom, a domaće drvo egzotičnim,opločujući zlatom vrhove obeliska i zidovevječitih obitavališta, ispunjajući svaku prostoriju

JEDANAESTO POGLAVLJE

ŽIV0T U HRAMOVIMA

I — POBOŽNOST

Egipćani su, kako veli Herodot, najbogobojazniji od svih ljudi.1

Vjeruju da sve na svijetu pripada bogovima, dasu oni izvor svake sreće, da spoznaju naše željei da se u svakom trenutku mogu umiješati učovjekov život. Ramses II, ostavljen od svojihvojnika i opkoljen od neprijatelja pred Kadešom,uspio se odrvati opasnosti zato što je njegovglas odjeknuo sve do Tebe i što ga je čuo Amon.Prekrasno vrijeme pratilo je usred zime njegovuhetitsku zaručnicu na putu u Egipat zato što muSutekh nije mogao ništa odbiti. Kopači zdenacapronašli su vodu u pustinji zato što je Hapi voliosvoga sina Ramsesa više nego sve faraone kojisu vladali prije njega. Uvjerenje da bogovipodupiru neke smrtnike budila je u ovima koji

put i ne-razumne želje. Kažu da je kraljAmenofis još za života zaželio da vidi bogove2.Kraljević Hornekht, sin Osorkona II. i kraljiceKarom, želio je da uza nj bude božanski lešinarkad se umiješa među antilope i nebeske ptice3,očito zato da uzmogne razumjeti njihov jezik,koji poznaje tek malen broj posvećenih, i važneporuke koje im povjeravaju bogovi. Mnogi surado vjerovali da povlašteni mogu zapovijedatiprirodi, nebu, zemlji, noći, planinama i vodama,te ukloniti vremenske i prostorne zapreke4. No,bile su to tek prolazne

1



262 263

Tebanski seljaci prinosili su toj istoj zmiji, podimenom Renutet, prve plodove žetve.

Egipćani nisu obožavali samo životinje, nego ibiljke. Parovi, ili muškarci i žene pojedinačnopobožno pristupaju sikomori, ruku ispruženih daprihvate vodu što je lije boginja sakrivena udrvetu. Svaki je grad posjedovao sveti gaj, kaošto je imao mjesnoga boga, no ovaj nije biodovoljan da zadovolji vjersku gorljivost. Usvakom imalo većem gradu mjesnom se bogupridružuju druga božanstva, koja su jednogalijepog dana došla iz nekog obližnjeg, ali iudaljenijeg grada. Kada je Ramses II. podigaosebi rezidenciju u istočnoj Delti, doveo je u njučitavu božansku družbu, Amon je tu stolovaopokraj Seta, svoga dojučerašnjega i sutrašnjegdušmanina, a onski Tum i memfiski Ptah,božanstva Delte, pokraj bogova Sirijaca iFeničana, jer su Egipćani počeli usvajati i stranabožanstva, kao da im vlastita već nisu biladostatna. Ozirisov ubojica zamijenio je svojuhrtovsku glavu ljudskom. Prihvatio je Baalovuodjeću i atribute, šiljastu kacigu na kojoj blistasunčana ploča i izrastaju dva oštra roga, a sperjanice pada na tlo dugačka vrpca, i vezenupregaču ukrašenu kićankama. Umjesto sestre,uz bok mu se nalazi Kanaanka Anta10. Astartu supo njezinu dolasku u Egipat poštovali kaokraljicu svi bogovi11. Sagradivši dvorac na

granici Egipta i Sirije, gdje je čekao svojuzaručnicu, Ramses ga nije mogao ostaviti beznebesničke zaštite. Odabrao je dva egipatskabožanstva, Amona i Uadžit, i dva azijska,Sutekha i Astartu12. Poslije Tutankhamonovevladavine kanaanski bog Hurun, koji je imao lik sokola poput Hora, kao da je nastojao istisnutitoga drevnog zaštitnika kraljevstva13. Memfis,gdje je čitava jedna gradska četvrt pripadaladošljacima iz Tira, predstavljao je pravi sažetak svih egipatskih i stranih kultova14. Teba, grad sastotinu vrata, mogla se sasvim lijepo zvati igradom sa stotinu bogova.

nešto kao pokus za ono što će se u daleko većoj mjeri zbiti pod posljednjim Ramsesima, no slavni i sretni vladari uspješno su stvariopet doveli u najljepši red.

Poput Grka i Rimljana začuđeni smo brojnim i čudnim obličjimastaroegipatskih božanstava. Vinjeta jednoga papirusa u kairskommuzeju predstavlja svećenicu Isitemheb, kraljevsku kćer, kakoveoma dražesno pada ničice na obali ribnjaka pred krokodila koji se pružio na drugome kraju ispod vrbe7. Nimalo se ne gadeći,svećenica pije vodu iz ribnjaka, gdje se praćakala neman koja jesada mirno promatra. Krokodil je zapravo bog Sobek, jedno odnajštovanijih božanstava. Njemu su bila posvećena velika kultna

središta u Fajumu, koji će Grci kasnije i zvati Krokodilopolis, adrugo u Sumenuu, južno od Tebe, i svetišta pomaloposvuda.

Stanovnici Memfisa i Ona pretpostavljali sukrokodilu bika, kojega su prvi nazivali Hapi, adrugi Mer-uer. Bik Hapi raspoznavao se poobilježjima koja su opisali grčki autori8. Kad jebio prepoznat, rođenje mu je bilo pomnozabilježeno, a zatim je u velikom sjaju vođen uPtahov hram. Čitavoga života tovio seposlasticama i uživao u počastima. Kad jeuginuo, čitav je narod tugovao. Imao je pravo namumificiranje, grobnicu i pogreb dostojanvladara. U Šmunuu su sveti bili ibisi9.Povlaštenome ibisu pripadale su božanskepočasti. Mumije uginulih ibisa donošene su izcijeloga Egipta i sahranjivane u jednu ogromnu

pećinu. Svetih sokolova moglo se naći svagdje,a ne samo u gradu Nekhenu, koji su Grci nazvaliHierakonpolis, nego i u obližnjem Nekhebu, kaoi u svim mjestima koje današnji Egipćani zovuDamanhur (Horov grad) ili Sanhur (Horovookrilje) i drugdje, kao na primjer u Hatribi, gdje je njihovu nekropolu vratio u prvotno stanjeDžed-her Spasilac, ili u Tanisu, gdje smonedavno otkrili sokolske kosture u ćupićima. UBasti se stanovništvo klanjalo mački. U Anitustrašnoj zmiji Uadžit.



264 265

II — SVEĆENSTVO starješinom vidovnjaka i semom u mentuskom Onu, gradu utebanskom nomu.

U kultovima je učestvovao i velik broj žena. Svaki je hramposjedovao zbor pjevačica, koje su svete obrede pratilepjevanjem uz zvuke sistruma i krotalona. Ove gospe nisustanovale u hramu, nego sa svojim obiteljima, budući da suslužbu obavljale tek stanovite dane i to svega nekoliko sati.Međutim, pripadnice Khenerita morale su živjeti u hramu, jer riječkhener označuje zatvor i najskrovitije mjesto hrama ili palače, Njihova se nadstojnica zvala božanska supruga božja, ili ruka božja,ili pak božanska poklonica. Bilo je mišljenja prema kojima su težene iz božjega hrama bile zapravo svete bludnice, kakvih je bilo uBiblosu, gradu prožetom egipatskom kulturom. Nije dokazano da jetako bilo i u Egiptu. Doduše, Amonove su pjevačice ponekad bile prilično sumnjiva morala i posjećivale nedolična mjesta. No, krivo bismo imali kad bismo na temelju samo jednoga primjera iztorinskog papirusa15 sudili sve Amonove glazbenice. Nito ne bi, uostalom, moglo dokazati da su seslužbenice hrama morale, kao bibloske žene zavrijeme Adonija, podavati strancima i predavatiriznici hrama sitnu zaradu od takvoga posla.

Kao što su službenici prvenstveno potjecali izslužbeničkih obitelji, tako su i svećenici gotovouvijek bili svećenički sinovi16. Tako je, naprimjer, sin Amonova drugog prorokaBakenkhonsu pošao u školu već sa pet godina, stim da kasnije uđe u svećenstvo. Sinovi i unucivelikog svećenika Rome-Roja također su bilisvećenici. Stariji sin služio je uza nj kao drugiveliki svećenik. Mlađi je sin svećenikovao u jednom hramu zapadno od Tebe. Unuk je već biobožanski otac. No, znalo se dogoditi da sesinove sklonosti i namjere obitelji ne ostvare. Iz jednoga službenog dopisa saznajemo da je nekutrojicu mladića vezir preporučio za svećenike uMerenptahovu dvorcu, koji se nalazio u Ptahovuhramu. Međutim, ne poštujući baš suvišesvećenička prava, jedan ih je činovnik poslao nasjever da postanu oficiri. Time je zlouporabioslužbeni položaj.

Znamo da je svaki hram bio pravi gradić, zakriljujući međuzidinama službenike, policajce, obrtnike i ratare, koji su živjeli unjemu kao u svakom drugom gradu. Iako su pripadali hramu,nisu bili redovnici. To se ime odnosi na one koji su se zvali uabu,čisti, it neter, božanski oci, na božje sluge, hemnetere, na čovjeka sasvitkom, kheryhebeta, ko ji je držao u ruci raspored obredaispisan na svitku papirusa, na članove unuyta, kolegijasastavljenog od najmanje dvanaest osoba, budući da unut znači»sat«. Ti su se redovnici smjenjivali svaki sat da osiguraju noću idanju neku vrstu neprekidne službe božje. U mnogim se

hramovima predstojnik dramskih prikazanja bavioorganiziranjem svetih predstava, o kojima ćemo govoriti malokasnije. Svećenik sem, nepoznat među Amonovim svećenstvom,igrao je u Onu i u Memfisu važnu ulogu. U Tebi su na čeluAmonova svećenstva stajala četvorica hemu neterua. Prvi božjisluga bio je, unatoč skromnosti titule, jedan od najutjecajni jih ljudiu Egiptu. U Onu je poglavar Tumova svećenstva nosio naziv»veliki vidovnjak«, ur ma, a poglavar Ptahova svećenstva uMemfisu »nadstojnik umjetnika«. Glavar Totova hrama uŠmunuu nosio je naslov »starješina petorice«. U mnogimhramovima glavna je ličnost kao i kod Amona nosio nazivbožjeg sluge. Od Grka nam je ostalo da te hemu neterue zovemo prorocima, jer su ponekad tumačili božju volju, ali to im nije bila jedina dužnost, a nismo sigurni ni da su je vršili isključivo oni. Bezobzira na to kako se zvali, u Novoj državi svećenici senastoje odvojiti od narodnih masa. Preziruplisiranu haljinu s rukavima i pašu dugačku

pregaču. Do pojasa su goli. Izbrijavaju bradu,brkove i glavu.Kao što su hramovi udomljivali često po

nekoliko bogo-a, ni svećenici nisu čitav životostajali obavezno u službi jednoga te istogboga. Setov veliki svećenik Seti bio jeistovremeno voditelj Benebdedovih svetkovina iobreda zmije Uadžit, koja sudi objemazemljama. Nebunef, koga je Ramses II.imenovao Amonovim velikim svećenikom, nije nipripadao svećenstvu toga božanstva. Bio jeveliki svećenik Anhura u Tjiniju i boginje Hator uDenderi. Drugi jedan Amonov veliki svećenik, po



266 267

Svećenik je odstupio nauznak, brišući tragove svojih stopala20.Za uzvrat za tu brigu i darove bog je kralju podarivao život, i to ne

samo tjelesni, nego božanski život, pun svetkovina i veselja sve do uvječnost. Narodu, koji nije sudjelovao u tim svakodnevnimobredima, bilo je dovoljno da zna da će, pošto su faraona uslišali bogovi njegovi oci, čitav Egipat uživati njihov blagoslov. Dolazio je,međutim, na svoje prilikom božjih izlazaka, o kojima će biti riječikasnije, no u očekivanju tih blagdana sigurno je svakome tko je htio bilo dopušteno da vjerojatno uz kakav žrtveni poklončić uđe u božju palaču, da prošeta svetim dvorištima i gajevima, ili da se približi vrtu po kojemu su slobodno jurcali ovan i bik, izabrani da buduotjelovljenje boga, i ribnjaku gdje se kupao Sobekov krokodil. Ništanije sprečavalo egipatskog pučanina da pred podnožje Amonova kipau Tebi ili podno Ptahova lika u Memfisu postavi malenu stelu odvapnenca, na kojoj je uz božje obličje bilo uklesano uho, često inekoliko ušiju, tri ili devet, koji put i daleko više, četrdeset osam, pačak i trista sedamdeset osam, te nekoliko očiju. To je bio način da se bog navede da sasluša i svrne pogled na molitelja, koji ga je mogaomoliti za najraznoraznija uzdarja i milosti, mireći se jedino sa smrću, jer ovaj ne uslišuje onoga koji joj se obraća molbama21.

U hramovima su se nalazile i takozvaneiscjeliteljske statue i stele22. Stele su bile naprednjoj strani ukrašene likom sasvim gologadjeteta Hora kako stoji na krokodilu, držeći urukama zmije, a iznad njega likom iskeženogaBesa. Na drugoj strani ili pri dnu stele bila jeuklesana priča o tome kako je u majčinojodsutnosti božje dijete u močvari Akhbit ujelazmija. Čuvši majčino zapomaganje, gospodar

bogova naredi Totu da izliječi maloga ranjenika.20 Taj ritual poznajemo na temelju triju papirusa iz

Berlinskog muzeja i reljefa iz abidskog hrama. Moret,Le rituel du culte divin journalier en Egypte, Pariz, 1902.

21 H. P. Blok, Opaske u vezi sa nekoliko »uhatih«,stela, Kemi,II, 123—135.

22 Lacau, Les statues »guerisseuses« dans l'ancienneEgypte. Mo-numents Piot XXV (1922); Erman, La religion desEgyptiens, 355;Lefebvre, La statue guerisseuse du Louvre, MelangesLoret, 89 idalje.

Neki je pisar odmah prijavio čitavu stvar i zatražio da se mladićivrate17.

Učenici koji su se spremali za vjerski poziv učilisu poput ostale djece gramatiku i pisanje, nomorali su naučiti i štošta drugo. Trebalo je dapoznaju božanske likove, njihove nazive,epitete, atribute i legende, kao i sve u vezi saslužbom božjom, što nije bilo sasvim jednostavno18. Na kraju školovanja morali supolagati ispit. Onaj koga su ispitivači ocijenilikao sposobnog da se zaredi za svećenika skinuo

je sa sebe odjeću, okupao se, obrijao, natrljaomirisnim mastima i okitio se posvećeničkimznakovima, a zatim bio uveden na nebeskoobzorje. Prožet strahom od božanske svemoći,konačno se smio približiti bogu u njegovusvetištu19.

III — BOGOŠTOVLJE

Obredi što su se u svim hramovima Egipta vršili ukraljevo ime i o njegovu trošku predstavljali sutajni čin koji se odvijao u najsvetijem dijeluhrama, daleko od očiju javnosti. Zaređeni bi sesvećenik najprije očistio u kući jutra. Uzeo bizatim kadionicu, zapalio je i uputio se premasvetištu pročišćujući mirisom terpentinskesmole usputna mjesta. Naos s kipom boga ili

boginje od pozlaćena drva bio je zatoren.Svećenik je slomio glineni pečat, otvorio zasun iraskrilivši dvokrilna vrata otkrio božanski lik.Pao je pred njim ničice i okadio ga uz molitvenehimne. Do toga je časa kip još bio neživpredmet. Oživit će ga svećenik, prikazujući muoko što ga je Hor ičšupao svome dušmaninuSetu, a koje su pronašli bogovi, i kipić boginjeistine Maat, Raove kćeri. Zatim je boga izvukaoiz naosa. Oprao ga je, okadio, obukao, namirisaoi uredio po uzoru na kraljevu toaletu, stavivšipreda nj nešto hrane, koju je zatim progutalavatra. Onda ga je opet vratio u naos.



268 269

svetište uz njegovo. Kad je neki dekorater obolio, njegov otac i bratobratili su se Amonu, koji spašava čak i one koji su na drugomsvijetu. Gospodar bogova stiže kao vjetar sjevernjak, kao svjež lahor da spasi jadnika, jer nikada nije srdit čitav dan. Ljutnja mu traje tek časak, a zatim nestaje bez traga24.

Ti radnici, koji su se stavili pod okrilje Prijateljice tišine, uzeli sukao zaštitnika još i prvoga vladara Nove države koji je dao sebiiskopati grobnicu u Dolini kraljeva, Amenhotepa I 25. Bio je prvi poslodavac i prvi dobročinitelj stanovništva Deir el Medineha. Njegov se kult uskoro toliko proširio da je dobio nekoliko svetištana lijevoj oba-li u Tebi. Pronađeni su ostaci jednoga hramaAmenhotepa Života, Zdravlja, Snage od vrta. Poznata su imena joštro jice, koji su se zvali Amenhotep od predvraća,Amenhotep brodar i Amenhotep miljenik Hatorin. Svetkovina toga dobrog zaštitnikatrajala je četiri dana, za koja su radnici, njihovežene i djeca neprestano pili i pjevali. Svećenici ioni koji su u povorci nosili, zasjenjivali, hladililepezama i kadili njegov kip bili su isključivoradnici.

Radnici su mu poklanjali toliko povjerenja dasu ga molili da im presuđuje u sporovima. Bio jeekspeditivniji i jeftiniji mirovni sudac nego veziri njegovi pisari. Neka se tužiteljica izražavaovako: »Dođi, gospodaru! Majka i braća mojačine mi nepravdu.« Pokojni joj je otac bioostavio dva dijela bakra i rentu od sedamvagana žita. Majka je bakar zadržala i davala jojsvega četiri vagana. Neki je tesar napravio lijes

od vlastita drva. Bog je rad i materijal procijeniona trideset jedan i pol debena, dok naručilac nijehtio platiti više od dvadeset i četiri debena. Nekomeklesaru ukradena su dva odijela. Okradeni se potužiokipu svetoga kralja: »Gospodaru, dođi mi danas.Ukradena su mu dva odijela!« Jedan je pisar počeočitati spisak kuća. Kad je naveo kuću pisaraAmonekhta, ovaj izjavi da su odijela u njegove kćeri.Upitan je li to istina, bog odgovori potvrdno. RadnikuKhaemuasu bilo je osporavano vlasništvo jednekuće. I opet je bog odgovorio potvrdno,energično se naklonivši.

Ili o tome kako je Ra izliječio Bastit od škorpionova uboda, ili kakose Oziris, kad ga je brat bacio u Nil, čudesno spasio od krokodilskihralja. Statue su predstavljale čuvene osobe koje su se za životaistakle u kroćenju zmija. Statue i stele bile su postavljene na postolja. Svaku je okruživao bazenčić povezan žlijebom sastublinom, izdubljenom niže u postolju. Kada je koga ujela otrovnaživotinja, bilo je uputno stelu ili kip obliti vodom, a u nju je onda prelazila čudesna moć iz formula i svetih priča. Vodu je zatimvaljalo izgrabiti iz stubline i dati je bolesniku da popije: »Otrov nećeući u srce njegovo i neće mu sažeći grudi, jer mu je ime Hor, očevoime Oziris, a majčino Neit ucviljena.« Ozdravivši, ranjenik je još

samo morao svetome iscjelitelju uputiti molitvu zahvalnicu, što ga,naravno, nije oslobađalo obaveze da se čistome ili božanskomeocu koji je sipao vodu oduži kakvim poklonom.

Međutim, skromni se molitelji u svojimskromnim molbama nisu osjećali sasvim lagodnou veličanstvenim kućama božjim u Tebi,Memfisu i drugim velikim gradovima. Vjerovalisu u Amona ili Ptaha, ali su se nastojali utjecatitim velikim bogovima podalje od vjerskihpoglavara, u svetištima po svojoj mjeri.Grobljanski radnici izabrali su sebi kaozaštitnika jedno zmijoliko božanstvo, koje suzvali Merseger, Prijateljica tišine. Ovo jenajradije boravilo na planini iznad njihova sela,pa kad se govorilo o planinskom sljemenu, nijebilo jasno misli li se na božanstvo ili na njegovoprebivalište. Službenik groblja imenomNeferabu pozvao je nekom prilikom kao

svjedoka istinitosti svojih riječi Ptaha i Sljeme.No, lagao je. Ubrzo je zatim oslijepio. Priznao jegrijeh Ptahu, a ovaj ga je obavio ta-mom usredbijela dana. Nesretnik je svima ukazivao napravičnost boga, koji nijedan čin ne želizanemariti. Ali, vid mu nije bio vraćen. Tada seponovno obrati velikom i moćnom božanstvuSljemenu zapada. Ovo mu pristupi u blagomlahoru i oslobodi ga nesreće: »Jer Sljeme zapadamilostivo uslišuje molbe.«23 Malo svetište togabožanstva imalo je veoma mnogo poklonika, očemu svjedoči velik broj pronađenih stela izavjetnih ploča. No, nije mu nimalo smetalo ni



270 271

s pokretnom donjom čeljusti. Taj je Anubis obično usta držaootvorena. Kad bi se povukla uzica, zatvarao bi ih28. U drugimsu slučajevima boga na savjetovanje donosilisvećenici. Kad se naklonio, značilo je daodobrava. Ako je ustuknuo, da se ne slaže29. Što je slijedilo nakon toga također nije uvijek potpuno jasno. Kad je bog pokazao nekogakandidata, može se pretpostaviti da je stvar bilariješena unaprijed. Kad je bog nekoga oslobodiooptužbe, nije ni imalo što slijediti. Oštećeni jemorao krivca tražiti na drugoj strani. No, što sedogađalo kad je bog potvrdio nečiju krivicu?Zlikovcu je najbolje bilo da vrati ukradeno ili daplati što se od njega traži. Mnogo je stavljao nakocku ukoliko je tvrdoglavo pustio da budesmatran lopovom i lažljivcem i podvrgao sedvostrukoj porciji batina. U slučaju spora,možemo pretpostaviti da su obje strankeobećavale da će se držati božje presude, bezobzira na to kako bude glasila. U Amonovomhramu postojala je policijska služba i tamnica.Na lijevoj obali medžajui su bili vjerojatno u stalnojpripravnosti da provedu božje odredbe.

IV — BOŽJI IZLASCI

Vjernici su, dakle, u svako doba mogli stupiti pred boga unjegovu hramu, izraziti mu svoje poteškoće,strahovanja i zahvalnost. Gospodar svakoga

hrama izlazio je u velikom sjaju iz svogaobitavališta najmanje jedanput godišnje iobilazio grad i okolicu. Ti nestrpljivo iščekivanibožji izlasci držali su čitav grad u napetosti.Neki su privlačili narod iz čitave oblasti. Herodot je vidio kako krcate barke voze ljude i žene uBastu na svetkovinu boginje Bastide. ene suneprestano zveckale krotalonima. Neki sumuškarci svirali frule. Drugi su pjevali i udaralidlanom o dlan. U prolazu kroz neki gradraspoloženje je postajalo još bolje. Hodočasnicisu mještanima dobacivali masne pošalice. Ovi su

Povodeći se možda za dobrotom svetoga kralja, i najveća su božanstva običnim smrtnicima rado davala korisne savjete ili sudilau zapletenim sporovima. Neki je policijski načelnik sudjelovao uobrednoj povorci u čast boginje Izide. Božanski se lik nagnu premanjemu sa svoje visoke barke. Čovjek je nakon toga naglonapredovao u službi. U glavnome gradu ponajčešće je savjete dijelioveliki tebanski bog. Kad je neki Amonov ekonom bio optužen za pronevjeru, svećenici su boga stavili u barku i odnijeli ga u posebandio hrama. Napisali su dvije cedulje s oprečnim sadržajem: 1.»Amonrasontere, kažu da ovaj ovdje Tutmozis krije stvari koje sunestale.« 2. »Amonrasontere, kažu da ovaj ovdje Tutmozis nije prisvojio nijednu od nestalih stvari.« Zatim upitaju boga da li želisuditi. Ovaj odgovori »da«. Kad su mu pokazali cedulje, Amondvaput pokaže onu koja kaže da je optuženi nevin. Tutmozisu nesamo da je bio vraćen položaj, nego je dobio i nove časti. U toku jedne obredne povorke, veliki svećenik upita Amona ne bi li semoglo skratiti progonstvo nekih osuđenika u velikoj oazi. Ovaj potvrdno kimne glavom.

Iako je veliki bog pristajao da odgovara i običnim smrtnicima,mnogo se radije bavio važnim državnim poslovima. Kada je u početku vladanja Ramses II. morao imenovati Amonovoga velikogsvećenika, bog je prisustvovao sjednici Vijeća pred koje su bilaiznesena imena kandidata i svih koji bi bili u stanju doći na taj položaj. Bio je zadovoljan tek pri spomenu Nebunefova imena.Veliki svećenik Herihor tražio je u mnogočemu mišljenjeKhonsuovo. Kada je bilo upražnjeno etiopsko prijestolje, knezovi suu mimohodu prolazili ispred Amona, sve dok bog nije pokazaoonoga kojega je želio dovesti na to prijestolje27.

Dokumenti koji nam stoje na raspolaganju ne

objašnjavaju dovoljno jasno kako su bogoviobjavljivali svoju volju. Prisjećajući se možda jednoga poglavlja iz Don Quijotea, nekiegiptolozi smatraju da su božji kipovi biligrađeni i upravljani poput marioneta, te da su,ne izgovarajući odgovor, mogli podizati ispuštati ruku, kimati glavom i otvarati izatvarati usta. U Louvreu se nalazi možda jediniprimjerak statue koja govori. To ješakalova glava

26 Naville, Inscription historique de Pidodjem III.27 Urk., III, 94—95 (Stela o krunidbi 1, 19—19).



272 18 Egipat 273

i poslove, te otići na svetkovinu. To im se i isplatilo, jer sutih sedamsto tisuća hodočasnika posliježrtvenih obreda očekivale raznovrsne razonode.Veselje im je bilo ponešto razuzdano, jer se uBasti za tjedan dana svetkovina, veli Herodotkoji možda malo pretjeruje, znalo popiti viševina nego u čitavom Egiptu u toku cijelegodine30.

V — MINOV IZLAZAK

U prijestolnici je nazočnost kralja i dvora pridavalanekim božjim izlascima sjaj nacionalnogpraznika. Pod Ramsesom III. obljetnica krunidbepoklapala se sa svetkovinom Mina, gospodaraKoptosa i pustinje, boga plodnosti, koja seslavila prvoga mjeseca godišnjeg doba šemua,kada je počinjala žetva31. Kralj je, dakle, uz bogaglavni junak svetkovine. Blistajući poput suncana istočju, Ramses III. izlazi iz dvorca ivota,Zdravlja, Snage. Poći će u nosiljci do boravištaoca svoga Mina da se pokloni njegovoj ljepoti.Nosiljka se sastoji od povelikog naslonjača podbaldahinom s ukrasnim kruništem i četirijudugačkih rukunica. Nosi je najmanje dvanaestljudi. Strane naslonjača ukrašene su likom lavau trku i sfingom. Naslon mu zakriljuju dvijekrilate boginje. Pred naslonjačem je pričvršćenpodnožak s jastučićem. Kraljevski sinovi i najvišidržavni službenici otimaju se o čast da nosekraljevsku nosiljku. Prave vladaru hladsuncobranima od nojeva perja i do lica mupodižu mahaljke s dugačkim drškama. Na čelupovorke stupa impozantna skupina ostalihkraljevskih sinova i dostojanstvenika. Podijelilisu međusobno faraonsko znamenje, žezlo, bič,štap i sjekiru. Među svećenstvom razabire sečovjek sa svitkom papirusa, koji će premaprogramu što ga nosi u ruci upravljati svakimdetaljem svečanosti. itavim putem jedan ćesvećenik neumorno u ravl ati kadionicu rema

kraljev sin, prijestolonasljednik. Drugu polovicu povorkesačinjavaju sluge i vojnici. Vidimo iste one ljude koje smo zapazilioko kralja kada se stavljao na čelo vojske, kada je polazio na juriš iliu lov na divlja goveda. Jedan od njih nosi stepeničasti podnožak,kojim će se poslužiti Njegovo Veličanstvo kada bude silazilo snosiljke. Vojnici su oboružani buzdovanima, štitovima i kopljima.

Kada povorka stigne do Minova doma, faraon silazi i predkapelicom s kipom vrši obred paleći smolu i prinoseći žrtvuljevanicu. Vrata su već otvorena. Svi se mogu diviti ljepoti bogakoji stoji pred svojim žrtvenikom. Tijelo i noge, koje Izida jošnije odvojila jednu od druge, stegnuti su mu u omotač, na glavi

mu je kruna u obliku stupe ukrašena dvama krutim perima ivrpcom koja pada do tla. Sa donje čeljusti visi mu umjetnabrada, a oko vrata naprsnik. Minovo svetište ima nekolikodijelova: stožastu kapelicu, veoma sličnu domorodačkimnastambama u Puntu, koja je povezana s vitkim stupomokrunjenim parom rogova, visok jarbol, učvršćen sa osamkonopaca po kojima se penju Crnci, i napokon gredicu salate. Min

je veoma drevan bog, a prevalio je dug put prije nego što je stigao uKoptos, kamo je dospio noseći pomalo neobičnu, raznorodnu

prtljagu.Vjernici izgovaraju molitvu koju popraćuje ples, dok se božji kip

izvlači iz naosa i stavlja na nosiljku, koju na ramena podižudvadeset i dva svećenika. Ovima se vide samo glava i noge, jer im jetijelo zastrto zavjesama ukrašenim rozetama što vise na rukunicama.Sprijeda, sa strana i straga ostali svećenici mašukitama cvijeća, lepezama i suncobranima. Druginose škrinje sa svetim atributima. Jedna četica

podiže gredicu salate na nosila.Sada se na čelo povorke stavlja sam kralj.Umjesto plavoga šljema, koji je nosio na glavi poizlasku iz palače, stavio je na glavu krunuDonjeg Egipta i nosi dugačak štap i buzdovan.Primjećuje se i kraljičina prisutnost. Povorci sepridružilo još jedno stvorenje, bijeli bik koji međurogovima nosi sunčanu ploču okrunjenu dvamavisokim perima. On je otjelovljenje boga, kogavjernici obično nazivaju bikom svoje matere.

Jedan svećenik izbrijane glave i gol do pojasakadi u isti mah kralja, bika i božji kip.



274 18* 275

okrunjenoga gospodara Gornjeg i Donjeg Egipta.U sjećanje na taj čin, kralj sada na glavi ima dvostruku krunu.

Umjesto Uadžitine zmije ureja štiti ga nekhabitski lešinar. Odapet ćestrijele na sve četiri strane svijeta i poubijati mu dušmane, a zatim ćeodaslati četiri ptića, nazvana djecom Horovom, Amseta, Hapija,Duamutefa i Kebensenufa, da cijeloj zemlji objave da je kralj, ponovivši ono što je prvi učinio Hor, stavio na glavu bijelu i crvenukrunu. To su modre kreje, koje su svaku jesen dolazile sa sjeverai odlijetale natrag u proljeće.

Krunidba pobožnoga i bogovima omiljeloga kralja obasipala je Egipat svakovrsnim blagodatima. Sada je na redu bio obredslavljenja plodnosti. Kipovi su postavljeni na tlo.Dostojanstvenici su stali u krug oko kralja i kraljice. Jedanslužbenik daje kralju bakren srp inkrustiran zlatom i snopžitarice boti zajedno s grudom zemlje. To je kao neki uzorak njivašto se protežu unedogled od mora do katarakta. Kralj odsijecaklasove visoko na stabljici kao što čine tebanski žeteoci, dok drugisvećenik izgovara novu molitvu Minu, zaštitniku obrađenihnjiva. Naime, prije nego što je osvojio Koptos, bivši se gospodarpustinje skrasio u nekad plodnoj dolini koja se pruža izmeđutoga grada i doline Rohanua. Tamo je stvorio pasišta zanebrojena stada. Snop botija predan je zatim bogu i kralju, koji ćeuzeti jednu vlat. Izgovara se posljednja himna, u kojoj Minovamajka hvali snagu svoga sina, pobjednika nad dušmanima.

Tom dvostrukom molitvom privodi se kraju čitav obred. Kip sevraća u naos, a kralj se oprašta od boga, kadeći ga, prinoseći mužrtvu paljenicu i druge darove. Min mu kratko zahvaljuje.Zatim kralj opet uzima plavi šljem koji je imao upočetku i vraća se u dvor.

Bog, kralj, članovi kraljevske obitelji, svećenicii visoki službenici jedini su sudionici i jedinisvjedoci velikoga Minovog izlaska. Umjetnici kojisu na zidovima Karnaka i Medinet Habuaprikazali glavne epizode izlaska zaboravili sunarod. Uostalom, u to doba godine ratari su biliveoma zaposleni na poljima, no ipak nam se činida je u gradovima bilo dosta trenutačnobesposlenih radoznalaca koji su, poredani uzdužputa, promatrali prolazak Mina i njegova bijelogbika.

Iza ove skupine vidimo najprije nosače žrtvenih darova iznamenja. Znamenje predstavlja bogove koji su pratili Mina u dobanjegovih putešestvija i koji sada sudjeluju na svim njegovimsvetkovinama, zatim šakale, sokolove, ibisa, izvaljenoga vola,simbole noma, osobito drugog donjoegipatskog, Khema, gdje jeMin obitavao, pa bič i buzdovan. Uz bok starim Minovimsudrugovima nalaze se po kojni kraljevi, čije pozlaćene drvenekipove nose na ramenima svećenici. Prvi je kip sadašnjega kralja,zatim kip utemeljitelja dinastije Menija, za kojim slijede obnovitelj jedinstva Nebkherure i većina kraljeva XVIII. i XIX. dinastije. Utom se kolu ne nalazi kraljica Hatšepsut, jer ju je njezin nećak

Tutmozis III. mrzio iz nekih svojih razloga. Izostavljeni su također Akhenaton i njegovi nasljednici, kao i neki beznačajniji vladari.Povorka kreće s mjesta, no prije nego stigne do odmorišta kamo

se zaputila, zaustavit će se nekoliko puta. Na tim će zastancima poslušati još jednu himnu s plesom, koju ne shvaćamo baš osobitodobro, jer su joj zakučasti starinski tekst jedva razumijevali već inajmudriji svećenici ramesidskog doba, što joj je i pridavalo veomasveto obilježje. Spomenimo samo da su za Mina plesali bogovi i da je nakon njih nastupao tamnoput plesač, Crnac iz Punta. Minasu ponekad nazivali ocem Crnaca i prikazivali gacrna lica, jer su njegovi prvotni poklonici imalimanje ili više crnačke krvi u žilama.

Kip i povorka stigli su napokon do mjesta gdje je podignuto odmorište za Mina. Dva svećenikakoji nose znamenje zaštitnika Istoka stoje prednjim, dok faraon prinosi novu veliku žrtvu. Štose događalo u tom trenutku objašnjava namodlomak iz himne koja se govorila nešto kasnije:»Zdravo, Mine, koji oplođuješ mater svoju!Tajnovito je ono što joj učini u tami!«, kao iodlomak iz druge jedne himne, u kojoj se kažeda je Min, bik svoje majke, ovu oplodio iposvetio joj svoje srce, dok je bokom bio uznjezin bok 32. U stvari, bog nije oplodio svojupravu majku, nego Izidu, koja će roditi Hora,

32 Gaut er, op. cit., 230—231, 239—240. Le e vre,Moret Gaut er su pretpostav a a e ožrtvovan, no takva žrtva nije nigdje prikazana. Pravu

ovu u ogu ustanov o e Jaco so n, Die Dogma-tischeStellung des Konigs in der Theologie der alten Aeg. Gluck-stadt; va a se pr s et t onoga to su P n ar Stra on,



276 277

VI — LIJEPA OPETSKA SVETKOVINA po sto, pa i sto trideset lakata, dulji dakle od većine drugih brodovakoji su plovili Nilom, i ukrašeni s nečuvenim sjajem i raskošnošću.Bili su građeni od prave jelovine sa sredozemnog priobalja inapravljeni tako da su zaista mogli ploviti, usprkos ogromnoj težinizlata, srebra, bakra, tirkiza i lapis lazulija (četiri i pol tone zlata)utrošenoj za dekoraciju nadgrađa. Trup im je, poput zidovahramova, bio ukrašen reljefima s likom kralja kako vrši poznateobrede za Amona. U središtu palube uzdizala se kuća natkrita baldahinom, u kojoj su se nalazile prenosive barke, kipovi i drugekultne potrepštine po koje se bilo svečano išlo u hram. Ispred velikekuće stajala su dva pilona i četiri jarbola za zastavice, kao pred

pravim hramom. Posvuda je bilo sfingi i kipova. Po jedan divovskiovan visio je na krmi i na pramcu. Lađa boginje Mut, Khonsuova ikraljeva lađa izgledale su otprilike isto tako, samo što su bile neštomanje.

Ove se teške lađe nisu mogle kretati same. Najprije ih je valjalotegliti, što je zahtijevalo čitavu vojsku uniformiranih ratnika,odjevenih u vojničku pregaču, oboružanih sulicama, kratkimsjekirama i štitovima, njihovih stjegonoša i mnoštvo mornara. Prije polaska, najprije se upućuje molitva Amonu, a zatim ljudi određeniza tegljenje hvataju užad, dok ih potiču podoficiri, a još više narodšto se sjatio na obali. Stanovit broj žena svira u sistrume i krotalone.Muškarci plješću i udaraju u defove, prateći pjesmu Libijaca ivojničke napjeve. Crnci plešu i prekobacuju se praveći zvijezdu.Među narodom hodaju amo-tamo trubači i vojnici s peromzataknutim u kosu.

Najteži je trenutak napokon prošao. Sveti su brodovi otegljeni do Nila. Sada su privezani uz tegljače na jedra ili na vesla, kojima

upravljaju zapovjednici pucketajući bičem. Tu sjajnu povorku prate barke najraznovrsnijih oblika i veličina. U oči upadalijep brodić u obliku ptice, s kormilom ukrašenimljudskom glavom, krcat hranom i pićem. Nanjemu jedan čovjek učvršćuje policu, dok drugislaže piramidu od voća i povrća.

Na obje obale Nila građani pristigli iz čitaveoblasti promatraju prizor i na svoj načinsudjeluju u svečanosti. Posvuda su podignutišatori i točionice. Zalihe se obnavljaju bezpredaha. Pristižu stada

Lijepa Amonova svetkovina u Operu bila je blagdan cijeloganaroda, više nego Minova. Padala je u drugi i treći mjesec poplave,to jest u razdoblje najvišeg vodostaja, kada poljodjelci nemaju poslai kada brodovi plove bez poteškoća ne samo po širokom Nilu, nego po kanalima, pa čak i izvan njih, jer je čitava zemlja pod vodom33. Nasipima nagriženim bujicama više se nitko nije kretao, no u vodusu porinuti svi čamci i sve splavi.

Polazično je mjesto opetski hram34. U podnožju divovskoga pilonasmjestili su se putujući trgovci. Nude prolaznicima lubenice, narove,

grožđe i indijske smokve, očišćenu ili već pečenu perad i hljepčiće.U hramu je sve osoblje na nogama. Prvi mu je zadatak da pođe u posebne prostorije po prenosive barke tebanske obitelji, koje počivaju na nogarima. Najveća je Amonova barka. Prepoznaje se podvjema ovnujskim glavama koje urešuju pramac i krmu. Barka boginje Mut ukrašena je sa dvije ženske glave okrunjene prepariranim lešinarima, jer se ime Amonove supruge pišelešinarovim likom. Treća barka, Obilježena sokolovim glavama, pripada Khonsuu. Nosači podižu barke na ramena, prolaze krozdvorišta i mimo pilona, a onda se zapućuju širokom alejomobrubljene sfingama s ovnujskom glavom, koja vodi izveličanstvene zgrade hrama. Obučeni su u velike suknje s jednomnaramenicom, obrijani i gologlavi. Na čelu im stupa svirač u daire.Zaogrnuvši se panterskim kožama, svećenici u posudama sdugačkim drškama pale terpentinsku smolu, bacaju pi jesak,pružaju u vis suncobrane i mahaljke.

Uz obalu je usidreno silno brodovlje. Amonova,boginjina i Khonsuova lađa nemaju ništazajedničko s prenosivim barkama koje suizvučene iz spremišta. To su u stvari praviploveće hramovi dugi

33 Natpis koji je objavio Daressy, Recueil de travaux,XVIII, 181i dalje.

34 Tutan amon e ao a se na re e ma u sors ograma

pr a u g avn e ov svet ov ne: Wr. Atl., II, 189—202 s e sneparn m ro ev ma su otogra e, a s parn m crte .Ista e tema



278 279

VII — SVETKOVINA DOLINEgoveda, teladi, gazela, divokoza, antilopa i jata peradi. Donose sekošare voća i sanduci terpentina za osvježenje uzduha. Kolju segoveda. Mesari ih hitro čereče, a nosači trebaju tek dva-tri koraka odtih klaonica na otvorenom do veoma zgodno ukrašenih sjenica nastupovlju, gdje kuhari rade sve u šesnaest. Libijski vojnicineprestano udaraju u defove. Gologrude plesačice vrte se ukrug uzzvuke sistruma i krotalona.

Cilj plovidbe bio je južni Opet. Amona iz Karnaka ugošćivao jenekoliko dana Luksor, no ne znamo točno kako se odvijao njegov posjet. Amon je u stvari tek pridošlica u ogromnom krugustaroegipatskih božanstava. Udomaćio se u Tebi istom u historijsko

doba. Egipćani su mu za družicu dali boginju Mut, a za sinaKhonsua, jer je valjalo da najmoćniji bog posjeduje obitelj, ali mune poznajemo mit. Kao što je naslijedio neke epitete i atribute odMina, tako je mogao od njega preuzeti i neke mitološke elemente.Moguće je, dakle, da su se u toku te beskonačne svetkovine prikazivale neke epizode iz manje ili više originalne Amonovelegende i da se pred faraonom podsjećalo na djelotvornu pomoćkoju je Amon pružio Ramsesu II. kada su ovoga bili opkolili hetitskivojnici.

Kako bilo da bilo, povratak svetoga brodovlja bio je završni činsvečanosti. Prenosive barke iskrcane su s lađa i unesene u spremište,odakle su bile iznesene dvadeset i četiri dana prije. Ista se povorka, predvođena sviračima u defove, vraćala zatim, možda ne više takodobro raspoložena, alejom ovnova. Kralj je mogao biti uvjerenijinego ikad da posjeduje sva dobra koja se mogu očekivati od bogova:»dugovjekost Raovu, službu Tumovu, godine besmrtnosti na prijestolju Horovu u radosti i krepkosti, pobjede nad svim zemljama,

snagu oca svoga Amona svakog dana, kraljevstvo nad objemazemljama, mladost u tijelu, spomenike trajne kaonebo za vječnost, Vivke i sunčani krug ispodmjesta lica svoga.«

Što se tiče naroda, skoro je čitav mjesec dana jeo i pio, galamio i gestikulirao. Nahranio je očiraskošnim spektaklom i osjetio da njegovadobrobit, sam život i sloboda ovise o tomčovjeku sličnom bogovima, koji je pratio svogaoca Amona od jednoga velikog svetišta dodrugog.

Sveti Amonov brod napuštao je svoju uvalu i prilikom jednedruge svečanosti, svetkovine Doline35. Plovio je preko Nila, a teglilisu ga bogovi. S tim u vezi, neki su tumačili da su brod vukli ljudimaskirani u bogove, slično idolopokloničkim svećenicima uEkvatorijalnoj Africi. Takvo je objašnjenje i suviše jednostavno. To je kao kad bi netko pomislio da su liječnici, primalje, tjelohranitelji idadilje koji su njegovali kraljicu i njezino čedo uzimali lik božanstva koje vidimo po zidovima Luksora i Deir el Baharija. Ti sulikovi simbolični i samo pokazuju s kolikom su blagonaklonošću bogovi bdjeli nad životom faraona i koliko su mu bili zahvalni na

skrbi kojom je uljepšavao Amonov grad.Svetkovina Doline kraća je od opetske i traje

deset dana. Kralj izlazi iz palače u jednostavnojodjeći, a prate ga osobni suncobranar i sluge.Prije ulaska u hram, zaodijeva se raskošnompregačom i stavlja na glavu najsjajniju svojukrunu, u kojoj su isprepleteni sunčani krug,pera, urej, volujski i ovnujski rogovi. Dolazizamoliti Amona da posjeti građevine na lijevojobali. Dvorana sa svodom na stupovlju bit će muglavno odmorište u Ramaseju. U njoj će kraljabogova pohoditi božanski zaštitnici mrtvih. Zbogtoga sveti kip kralja Amenhotepa I. napušta svojhram u nosiljci na ramenima svećenika, dok gaokružuju lepezonoše i sunoobranari. U obližnjemkanalu čeka ga sveta barka, koja će ga odnijetido Usirhata36. Ceremonije što slijede nakon

susreta bogova posvećene su bezbrojnommnoštvu pokojnika koji počivaju u podzemnimgrobnicama Zapadne planine.

VIII — OBREDNE PREDSTAVE

Izlasci bogova ne bi prerastali u višednevne svetkovine i ne bi privlačili toliko naroda da se organizator svečanosti nije potrudio daspektakl bude što raznovrsniji. Čovjeku brzo dosadi da netremice promatra pozlaćenu lađu, pa čak i da bezpredaha pleše uz defove.

35 Foucart, La belle fete de la vallee, Bull. I. F. A. O.,



280 281

Da bi se pobudilo zanimanje, već su se odavno prikazivalinajuzbudljiviji događaji iz života bogova, a predstave su znalidavati i sami hodočasnici. Svi su Egipćani znali da je Ozirisdobar bog, da ga je Set ubio i bacio u Nil, zatim kako je lešdoplutao do Biblosa, kako se vratio i tako dalje. Svima je, dakle,prikazivanje tako potresne drame moglo biti zanimljivo, a moglisu u njoj i statirati, prepustivši glavne uloge glumcima odzanata.

Ozirisovska prikazanja bila su osobito sjajna u Abidu i uBuzirisu. Kostime, dekor 1 rekvizite pripremali su veomabrižljivo posebni službenici37. U okviru predstave odvijala se ipovorka, kojom je ravnao bog Up-Uajt, utirač putova.Neprijatelji su se pokušavali suprotstaviti njegovunapredovanju, no povorka ih je pobjeđivala i ulazila u hram. Utoku druge svetkovine, ili drugoga čina, prikazivalo se ili tek naprosto pripovijedalo samo ubojstvo boga. Prisutni su se busaliu prsa u velikome bolu. Zatim je ogromna procesija polazila nabožji grob. Slijedeća predstava prikazivala je pokolj Ozirisovihdušmana, a cijeli je narod ludovao od veselja pri pogledu nauskrsnuloga boga, koji se vraća u Abid u barci nešmet i ulazi udvor. U Buzirisu se uz pomoć konopaca uspravljaoOzirisov stup. Uokolo je masa plesala i poskakivala.Grupe koje su predstavljale stanovništvo dvajususjednih gradova, Pea i Depa, tukle su se šakama inogama kao uvod u Horovo ustoličenje. U Saisu, gdje je Herodot vidio noćne predstave na okruglom jezeru,vjerojatno su održavane pantomime s prizorimačudesnog putovanja u Biblos i prijetvorbe boga u stup.

Herodot je imao prilike da na sjeveroistoku

posjeti Papremis, grad posvećen Ozirisovomubojici Setu. Tamo je bio svjedokom sličnogaprizora, što nas nimalo ne začuđuje, jer je Setbio ratoboran bog. Božji je kip bio iznesen iznaosa i postavljen izvan svetoga okola, gdje suga čuvali svećenici. Kad je došao trenutak da sevrati na mjesto, bio je ukrcan na kola sa četirikotača. Tada je više od tisuću ljudi naoružanihtoljagama navalilo na malu skupinu branilacakipa. Ovima je, međutim, pristizala pomoć.Bitka je postajala strašna.

37 Ste a 1204 u Ber ns om muze u, Sc ae er, DieOsiris m sterien in Ab dos. 11904 r zor z K ereu ove

Na kraju se nisu mogle pobrojiti sve modrice i rasjekotine, iako sulokalni žitelji tvrdili da se radi samo o igri. Sve je to trebalo da podsjeti na to kako je Set želio ući k svojoj materi, usprkos slugamakoji ga nisu prepoznali. Pošto su ga ovi odbili, Set je pošao po pojačanje i uklonio one koji su ga htjeli spriječiti da uđe38.

U Ombosu u Gornjem Egiptu Juvenal je prisustvovao sličnom prikazanju, no kako je bio manje pronicljiv od Herodota izaslijepljen prezirom prema Egipćanima, pomislio je da promatra pravu bitku između dva neprijateljska klana. Stara mržnja, kaže,razdvaja Ombos i Tentiru, jer su jednome gradu mrski bogovidrugoga. Jedan je grad upravo svetkovao. Svuda su bili postavljeni

stolovi i ležajevi za sedam dana. Plesalo se uz frule. Kad li nahrupeoni iz drugog grada. U tili čas otpočela je tučnjava šakama,kamenjem i napokon strelicama. Tentirani umakoše, ostavivši zasobom jednoga od svojih. Ombošani ga se domogoše, rastrgoše nakomade i proždriješe sirovoga39. U stvari, Ombos, koji su Egipćanizvali Nubit, bio je grad posvećen Setu, a Tentira je bila pod okriljemHatorinim. Njihova je okolica bila poprištem bitaka između Horovemajke i njezinih pristaša s razuzdanim i ratobornim bogom40. Još ukasnom razdoblju prikazivala se jedna od tihbitaka, no sa više buke i galame nego stvarnihrana.

U svim oblastima i u svim gradovima službabožja i lokalne legende pružale su obilnudramsku tematiku. Kada čovjek pomisli na sjajhramova, broj svećenika i ostalih učesnikasvetih obreda, ne može zamisliti u kolikoj jemjeri staroegipatski narod bio nemirna ibuntovna duha. Priče govore o tome kako jefaraon, taj bog kome se pristupalo klecavihkoljena, znao dobiti pet stotina udaracabatinom41, kako su ga varale žene, kako je bionesposoban donijeti bilo kakvu odluku, kako jerobovao savjetnicima i vračevima, kako su gapotkradali graditelji. Međutim, bogovi suoličenje svih

38 Herodot, II, 63.39 Juvenal, XV.40 Po ra Den ere na az o se »m esto Setova

po o a, pre tom og n om.« Brugsc , Dict. geogr., 38Gaut er, Dictionnaire des noms geographiques, V, 84—



282 283

nedostataka, svih opačina i svega rugla jadnoga čovječanstva. Njihov je skup imao odlučiti hoće li Hor ili Set naslijediti Ozirisoveovlasti. Pitanje je bilo postavljeno osamdeset godina prije, a dva sukandidata i dalje čekala odluku. Setova raspojasnost može seusporediti jedino s njegovom glupošću i lakovjernošću. PoraženiHor plače kao neki balavac. Kad je gospodar svijeta pozvao boginju Neit, ova je, da bi mu pokazala koliko malo haje za njegove odluke, jednostavno pred njim odigla haljinu42. Bog Šu jednoga se lijepogadana umorio od vladanja svijetom. Odletio je u nebo. Geb, koji ga jenaslijedio, namjerava da na glavu stavi zmiju urej, koja je Šuu pomogla da odnese sve pobjede. Kakve li taštine! Pružio je ruku dadohvati kovčeg s urejem, ali se zmija, čedo zemlje, naglo osovi i

izbaci otrov na boga koji se, lud od bola, rastrči na sve strane tražećilijek 43.

U pučkim dramama, koje su se davale uhramovima ili unutar njihovih bedema, odnosnopred pilonima ili svetim ribnjacima, bogovi suneosporno bili prikazivani isto takonesuzdržljivo. Izvodile su se pantomime sprizorima iz božanskih legendi, no išlo se i dalje.Bogovi i heroji progovarili su ljudskim glasom.Međutim, nije se sačuvalo nijedno takvostaroegipatsko prikazanje. Moramo sezadovoljiti sa nekoliko tekstova, kakav jedramski papirus iz Ramaseja, što ga je izstaroga izvornika prepisao Sabakon, koji dajusamo naslove nekih scena i poneku repliku, te sodlomcima dijeloga iznad prizora iz privatnogživota u grobnicama, osobito u grobnicama iz

vremena Stare države. No, postojanje takvogakazališta može se smatrati sasvim pouzdanim,pogotovo otkako je u Edfuu pronađena stelanekoga glumca od zanata, koji kazuje: »Pratiosam svoga gospodara na putovanjima, nezakazavši nijednom u recitiranju. Davao samrepliku gospodaru kad god je reci-tirao. Kad jeon bio bog, ja sam bio vladar. Kad je ubijao, jasam oživljavao.«44

42 Sukob Hora i Seta, iznesen u Pap. Chester Beatty I.G. Goyon, Les travaux de Chou et les tribulations de

Ge , Kem ,

Te su kazališne predstave bile sigurno najprivlačniji događajvjerskih svečanosti, koje su trajale danima, a da pozornostegipatskoga puka nije ni za tren popuštala.

IX — KUĆA 2IVOTA

Unutar oziđa većina hramova postojale su škole, i to ne samoškole u kojima su mali Egipćani učili čitati i pisati, nego i obrtničkeškole, gdje su se školovali crtači, graveri i kipari, koji će se poslužitisvojom nadarenošću da prodiče faraona i bogove. Postojale su tu iknjižnice u kojima su se čuvali arhiv hrama i raznovrsni tekstovi štoih je pisala čitava vojska pisara, ali i moralistička i književna djela,koja su mogla trebati učenicima, kao i stručne knjige. Kralj Neferhotep ushtjede zaviriti u Tumove knjige. Dvorani mu rekoše:»Neka Tvoje Veličanstvo pođe u knjižnice i neka Tvoje Veličanstvo pročita sve svete riječi.« Kralj zaista nađe knjigu kuće OzirisaKhontamentija, zaštitnika Abida45. Neki su hramovi posjedovali iambicioznije ustanove, koje su se nazivale kućama života46.

Kralj Ramses IV. bio je, kako sam kaže, redovitposjetilac kuće života u Abidu. Listajući Totoveljetopise koji su se tamo nalazili, saznao je da je»Oziris najtajanstveniji među bogovima. On jeMjesec. On je Nil. On je vladar onoga svijeta.Svake večeri bog sunca silazi prema njemu itvori sjedinjenu dušu koja vlada svijetom, a Totzapisuje naloge njegove.« Čitajući te ljetopise,koje je poznavao kao da ih je sam sastavio,proučio je raznovrsnu građu što je u njima

obrađena i spoznaje koje sadržava. Želeći zasebe sarkofag od kamena bekhena iz dolineRohanu, pronašao je u ljetopisima opis prethodnihekspedicija, koje su za mjesto Istine i za hramdobavile tolike sarkofage i kipove. Određujućiknezove, oficire i visoke službenike koji će voditinjegovu ekspediciju, nije zaboravio da impridruži i pisara iz kuće života. Ramses koji jeprimio izaslanika baktrijskog vladara smatrao jepotrebnim da, prije nego ovome dadeodgovor, upita za mišljenje pisare kućeživota.



285

U vrijeme Ptolemeja Filadelfa pronađen je nov sveti ovan.Mendežani pošalju kralju predstavku moleći da ovna pregledaju pisari kuće života. Iz kanopske narebde saznajemo da su se ti pisari bavili zvjezdoznanstvom. Bavili su se i politikom. Tako su dva pisara kuće života sudjelovala u zavjeri protiv Ramsesa III. Natemelju ovakvih i sličnih dokumenata može se zaključiti da su kućeživota bile zapravo znanstveni i teološki zavodi. U njima su senjegovale vjerske tradicije, sastavljah godišnjaci kraljeva i hramova, bilježila naučna otkrića i tehnička dostignuća. U njima jeizumljena kriptografija. Po svemu sudeći, te suustanove bile kolijevke znanstvenoga itehničkog napretka.

U tom nam se svjetlu hram ukazuje kao pravosredište staroegipatskog života. On je u prvomredu kuća božja, gdje se bogu ukazuje štovanjekoje zaslužuje svojim dobročinstvima, ali iekonomski i intelektualni centar. U nje-mu susvećenici sagradili radionice, skladišta, škole iknjižnice. Čovjek je jedino u hramu mogao,poput Platona, sresti mudrace i filozofe. Inapokon, u hramovima su rođena i razrađenaprikazanja s tematikom iz legendi, testaroegipatske drame i komedije.

DVANAESTO POGLAVLJE

SAHRANA

I - STAROST

Mudrac Ptah-hotep i pustolov Sinuhit govore nam o starosti bezikakvih iluzija. Starost je dob ružnoće, fizičke i moralne slabosti.Starac vidi loše. Ne čuje. Ničega se ne sjeća. Pri svemu se brzozamara. Hrana ga više ne kr ijepi1. Pa ipak su stariEgipćani, poput svih smrtnika, željeli doživjeti tužalosnu dob. Starac koji je uspio sačuvatimladolikost i sposobnosti bio je predmetomopćeg divljenja. Veliki svećenik Rome-Roj kažeda je doživio duboku starost u službi Amonovoj ida je milošću njegovom ostao čio: »Udovi mipucaju od zdravlja. Oči me dobro služe. Hrananjegova hrama ostaje mi u ustima.«2 Na dvoruse mnogo spominjao neki građanin star sto ideset godina, koji sve do danas pojede kao ništa

petsto hljepčića, volujsku plećku i popije stotinućupova piva, no ne znamo da li na dan, namjesec ili na godinu. Taj je starac, osim toga,mudar i moćan čarobnjak. Faraon ga, dakle,pozove preda se. Bit će, kaže, hranjennajukusnijim jelima koje daje kralj, poslasticamanamijenjenim njegovim pratiocima, sve dok nepođe k svojim precima u nekropolu. Poziv mu jeprenio glavom kraljev sin, putujući isprvabrodom, a zatim nosiljkom, jer u ona vremenakola još nisu bila u upotrebi. Našao je onogakoga je tražio kako se ispružio na hasuri ispredkućnih vrata. Jedan mu je sluga lepezom hladio



286 287

odgovori veoma uljudno: »Mir, mir budi s tobom, Didhitore, sinekraljev, očev miljeniče! Neka se diči tobom otac tvoj K hufupravoglasni, neka ti dodjeljuje visoke položajekao časnim starinama. Neka ti Ka prozre namjeredušmana tvojih i ba spozna tajne puteve koji vode dodveri!« Kraljević mu pomogne da ustane i odvede gaza ruku do pristaništa. Obojica pristignu sa tri lađe dokraljevske palače i budu odmah primljeni. Kralj izrazisvoje čuđenje što još nije upoznaonajvremešnijega svoga podanika.Dostojanstvenom skromnošću, koja je primjerlaske, ovaj odgovori: »Kralju gospodaru, preda

te dolazi svaki onaj koga pozoveš. Pozvao si me,i evo me. Došao sam!«3

Da bi se starost smatrala sretnom, nije bila dovoljna samo čilost.Valjalo je da je čovjek pri tom i bogat ili barem imućan. Onaj tko je postigao počasni naslov amakhu, ne samo da nije moraobrinuti za kruh svakidašnji, nego se mogao s pravomnadati i prvorazrednom pogrebu. Po povratku izizgnanstva, Sinuhit je dobio krasnu kuću, dostojnudvorskog dostojanstvenika. Mnogo ju je ljudi gradilo.Za drvenu konstrukciju bila je upotrebljena novagrađa, a ne drvo neke srušene građevine. »Dobivaosam hranu i piće iz dvora tri-četiri puta dnevno, povrhonoga što su mi neprestano davali kraljevski sinovi.«Zatim Sinuhit, kojemu je dodijeljen kraljevskipogrebni dar, nadgleda gradnju svoga vječnogdoma. Snabdijeva ga namještajem i podrobnouređuje sve što se tiče održavanja groba i svoga

posmrtnog kulta4

. Sve su to staračke radosti,naravno, ako je dotični kraljev prijatelj. Kralj jepo vlastitom nahođenju dodjeljivao iliuskraćivao taj poželjni naslov amakhu. No, kako je, prema njegovim panegiričarima, bio isto tolikopravičan koliko i svemoćan, moglo se sa sigurnošćuračunati da ga neće uskratiti nikome tko ga je vjernoslužio5. Kraljevo ponašanje služilo je kao uzorsvim odličnicima. Namjesnici gradova ipokrajina, glavari proroka i vojni zapovjednicidržali su oko sebe mnogobrojno osoblje. Kako suslužbenici i činovnici starjeli, suosjećajni im jegospodar davao sve

lakši posao, hranu i piće, u iščekivanju njihova pogreba. Faraon nijeSinuhitu oprostio bijeg sve dok je ovaj bio pri muževnoj snazi, alikad je zašao u starost, dopustio mu je povratak da ga ne bi lišionajosnovnijih prava. Egipat nikada nije žrtvovao starce, kao ni djecu. No, ne bih se zakleo da se u toj blaženoj zemlji nije nik ada znalodogoditi da poneki nestrpljivi nasljednik skratiživot ocu ili djedu koji je suviše naglašenonamjeravao doživjeti sto i deset ljeta. Bilo je isvrgnutih faraona. Međutim, nije zgoregaspomenuti da je Amenemhat I, prepustivšinakon dvadesetogodišnje vladavine stvarnuvlast sinu, živio spokojno još desetak godina,pišući u miru božjem poučne upute, lišene svakesamoobmane. Pobijeđeni i svrgnuti Apriessačuvao bi živu glavu da se nije zamjerioEgipćanima nepotrebnom okrutnošću. Sve usvemu, stari je Egipat bio zemlja gdje se starostpoštovala.

II — VAGANJE DOBRIH I ZLIH DJELA

Prevarili bismo se kada bismo mislili da su Egipćani s radošćuočekivali čas kad će napustiti svijet živih. Znali su da se smrt ne daotkloniti molbama i molitvama. Ničemu ne služipozivati se na svoju mladost, jer »ona grabidijete iz krila majčina kao i ostarjela čovjeka.«6

Uostalom, »što su godine, pa ma kako brojnebile, koje čovjek provodi na ovome svijetu?Zapad je zemlja sna i nepronične tame, mjesto

odakle se oni koji su u njemu više ne vraćaju.Spavaju omotani trakama i prenu se tek dapogledaju subraću svoju. Više ne vide ni oca nimajke. Srce im zaboravlja ženu i djecu. Živavoda koju zemlja nudi svima koji je nastavaju zamene je tek ustajala bara. Izvire onome tko jena zemlji, no mene oplakuju ustajale vode.«7

Najbolje što pobožna duša može tvrditi za drugi svijet jest to da jetamo čov jek oslobođen suparnika i dušmana, te dase konačno može odmoriti. Bilo je i skeptikakoji su govorili da se »odanle nitko ne

6 Moralistički papirus Bulak, III, 16.



19 Egipat 289288

»Grijesi su moji izbrisani! Poroci su moji pokopani, pokvarenostzaboravljena11. Izloži svoje grijehe pred Nenisut12.

Velika će te čarobnica očistiti. Ispovjedi grijehe i bit će uništeniza tebe, da se stvari učine po svemu onome što si rekao 13. Slava ti,Ozirise u Deduu. . . Čuješ riječi njegove i grijeh mu opraštaš.Pretvaraš ga u pravednika, neporočna pred sudom njegovim nazemlji14.

Postojan si, dok dušmani tvoji padaju. Što god je loše rečeno o tebi ne postoji. Stupaš u božjeDevetorstvo i izlaziš pravoglasan.«15

Poglavlje CXXV Knjige mrtvih u cijelosti je napisano

da razdvoji grešnike od njihovih poroka. Egipćani suga prepisivali na papirus koji su stavljali u lijesmeđu pokojnikove noge. Čovjek bi pomislio dačita unaprijed sastavljeni zapisnik suđenja, i tosuđenja na kojemu se sve ima odigrati nanajpovoljniji mogući način. Sudbena se dvorana,a da ne znam pravo zašto, zove dvorana dvijuistina. U njoj u kapelici stoluje Oziris. Iza njegastoje dvije njegove sestre, Izida i Neftida.Četrnaestoro sudaca prisjednika nanizalo se udnu dvorane. U sredini se nalazi velika vaga nastalku, koji ponekad nosi ukras u obliku glaveIstine, a ponekad Anubisa ili pak Tota. Uz vagustražari golema neman. Tot, Anubis, dvije istinei koji put Hor posluje usred dvorane. Anubisuvodi pokojnika, odjenutog u lanenu haljinu.Ovaj pozdravlja suca i sve prisutne bogove:»Slava ti, bože veliki, gospodaru dviju istina.

Dođoh preda te. Dovedoše me i ja spoznadohtvoju savršenost. Poznajem tebe, poznajem imetvoje i imena četrdeset i dvoje bogova koji suuza te u ovoj dvorani dviju istina, koji žive poputčuvara zlih i koji se napajaju krvi njihovom naovaj dan kada valja procijeniti značaj njihov predDobrim bićem.« Zatim daje podulju izjavu osvojoj nevinosti (ispovijest poricanja),sastavljenu od samoga nijekanja: »Nisamgriješio prema ljudima . . . Nisam zlo postupaosa svojom čeljadi . . . Nisam je tjerao da radiviše nego što može . . . Nisam hulio boga.Nisam mučio sirotinju...

vraća da ispriča kako je pokojnicima i što im nedostaje, te da takoumiri srca naša do trenutka kada dođe na nas red da pođemo tamokamo su oni otišli.« Taj je mudrac rekao još da se svi grobovi svremenom ruše i da su čak i grobnice mudraca iz davnine nestalekao da ih nikada ni bilo nije8. Međutim, iz toga ipak ne izvodizaključak da je izlišno pripremati svoj grob i misliti na smrt dugounaprijed. Da je rekao takvo što, ne bi razuvjerio svojesuvremenike, koji su u Ramsesovo doba kao i u doba piramidasavjesno pripremali svoj odlazak na drugi svijet.

Sve je pokojnike po dolasku u svijet mrtvih očekivala strašnakušnja, vaganje njihovih dobrih i zlih djela. Stari kralj koji je

napisao upute za Merikarea upozorava sina na suce koji ugnjetavaju bespomoćne. S timu vezi govori i o zagrobnim sucima: »Nemojmisliti da će sve biti zaboravljeno na sudnji dan. Nemoj se pouzdavati u trajanje godina. Za njih je čitav jedan život kao satvremena. Nakon smrti čovjek ostaje, a djela se njegova nalaze uzanj! Tko bezgrešan stupi pred suce preminulih bit će na onomesvijetu kao bog. Kretat će se nesputano poput svih gospodaravječnosti«.9 Setna, sin kralja Usirmarea, imao je nečuvenu sreću dauđe živ u Amentit. Tamo ugleda »Ozirisa, velikog boga, kako sjedina prijestolju od žežena zlata, okrunjen dijademom sa dva pera,slijeva mu je veliki bog Anup, a zdesna Tot, bogovi iz amentitskogvijeća za ljude nalijevo, a nadesno, ovima sučelice, tezulja na kojojvažu dobra i zla djela, dok Tot obavlja dužnost pisara, a Anup im seriječju obraća« Okrivljeni su podijeljeni u tri skupine. Oni koji su počinili više zlih nego dobrih djela dopadaju kuji Amait. Oni koji suučinili više dobra nego zla stupaju u redove bogova u vijeću. Onajkome su grijesi i zasluge u ravnoteži služit će, sav okićen

amajlijama, Sokarozirija

10

.Egipćani su veoma dobro znah da će tek malenbroj ljudi stupiti pred najvišega suca bezijednoga grijeha. Valjalo je, dakle, sklonitibogove da ponište zlodjela i da grešnikudopuste da se iskupi. Mnogi su se nadali da ćebiti uslišani. Njihovo je nadanje često našloizraza u pogrebnoj literaturi:

8 Erman, La religion des Egyptiens, 277.9 Hijeratski pap. 1116 A, u Ermitažu, I, 52—57.10 Maspero, Contes populaires, 3. izd., 133—138.



290 19* 291

Nisam nikoga mučio glađu. . . Nisam smanjivao vagan. . . Nisam kratio pedalj. Nisam varao upremjeravanju polja. Nisam krnjio uteg nakantaru. Nisam udešavao jezičac na vagi.. .Nisam uskraćivao mlijeko dječjim ustima.. .Nisam ustavljao vodu kad joj je bilo vrijeme. . .Nisam ometao boga pri izlasku njegovu.« Kadase trideset i šest puta zakleo da nije učinio ništaod onoga što bogobojazna duša smatra grešnim,govornik zaključuje da je čist, jer je nosgospodara sviju dahova, koji svim Egipćanimaudjeljuje život. Zatim, kao da se boji da nijedovoljno uvjerljiv, obraća se izjavom o nevinostiredom svakom od četrdeset i dva božanstvakoja je pozdravio prilikom ulaska, a koja nosezastrašujuća imena: irokokročni, Mrakožder,Kostolomac, Krvopija, Vikač, Borbevjesnik itd. teuz svako ime niječe po jedan grijeh. Dodaje dase ne boji da će pasti pod sudački nož, ne samozato što nije hulio boga ni vrijeđao kralja, nego jer je činio ono što kazuju ljudi i odobravajubozi. »Ugodio je bogu onim što se bogu mili. Dao je kruha gladnome, vode žednome, odjećunagome i posudio splav onome tko je želio rijekuprebroditi. Spada među one kojima se kaže:'Dobro došao, dobro došao' već na prvi pogled.«Učinio je još mnoga pobožna i hvalevrijednadjela, na primjer kada je čuo razgovor magarca imačke, o kojemu, na veliku žalost, ne znamo

ništa. Preostaje još samo da se donese konačanzaključak. Suci na jednu strane vage stavljajusrce dotičnoga a na drugi kipić Istine. Da, ali štoako srce progovori i utjera u laž svoga vlasnika?Protiv te opasnosti sastavljen je zaziv kojičitamo u poglavlju XXX Knjige mrtvih: »O, srcemoje, srce majke moje i oblika mojih! Ne budisvjedokom protiv mene, ne usprotivi mi se predsucima, ne pretegni me pred gospodaromtezulje. Ti si moj Ka u grudima, Khnum koji misnaži udove. Ne dopusti da moje ime bude okaljano,ne izreci laži protiv mene pred bogovima!« Takozakleto srce sluša bez riječi obje ispovijedi. Zato

Jesu li stari Egipćani zbilja vjerovali da je dovoljno napismenozanijekati grijehe pa da ovi budu izbrisani iz ljudskog i božjegpamćenja? Neka skorašnjija djela posvećena staroegipatskojreligiji tvrde da je CXXV. poglavlje Knjige mrtvih zapravomagijski tekst i mnogi se zadovoljavaju samom riječju magija.Egiptolozi ne bi smjeli smetnuti s uma da se i rasprava o pretvaranjustarca u mladića smatrala magijskim tekstom. No, podrobnije proučavanje pokazalo je da se u stvari radi o uputama za uklanjanje bora, sujedica, crvenkastih pjega i ostalih staračkih neugodnosti16.Čini mi se da je autor uputa za Merikarea, tvrdeći da je nemoguće prevariti posljednjega suca, samo izrazio opće uvjerenje. Moglo bise pretpostaviti da je Egipćanin tvrdio da je čist od grijeha, da nije počinio nikakva zla tako uporno zato što se već za života riješiotereta svoje grešnosti. U takvom uvjerenju nije strahovao oddrugoga svijeta.

U biti, svakome je bilo stalo da bude maakheru, pravednik. No, takav je naziv mogao stećisamo onaj tko je usmeno branio svoju stvar nasudu. Bezbrojne Egipćane, čija imena čitamo nastelama, sarkofazima i zidovima grobnica, krasiobilježje maa kheru. Pretpostavlja se da se zapravoradi o žarkoj želji koju su živi izražavali za sebe ili zasvoje rođake i prijatelje, no da je trebalo da budeuslišana tek na drugome svijetu, tako da se maakheru vrlo često smatra sinonimom za pokojnika17.Međutim, znamo za Egipćane koji su se timepitetom kitili još za života. Takav je bio Khufu,kojega su Grci optužili za bezbožništvo i koji jebio maa kheru već kad su mu sinovi redompripovijedali priče o čarobnjacima. Takav je bio iPa-Ramses kada ga je Horonemheb ovlastio darukovodi opsežnim radovima na hramu u Opetu,prije nego što je postao kralj Ramses I18. Takav je bio i glavar Ma Šešonka dok još nije bio kraljŠešonk I19. Veliki Amonov svećenik Bakenkhonsubio je pravoglasan kad mu je Ramses II.blagonaklono

16 V. Loret, Pour transformer un vieillard en jeunehomme, u Mdlanges Maspero, 853 i dalje.

17 Erman, Religion egyptienne, 262.18 Vidi dvije Paramsesove statue koje je Legrain pronašao u Kar-naku.



292 293

su smatrali da su im dani odbrojeni, bilo zato što su stari i bolesni, bilo zato što su osjetili tajanstveni nagovještaj kojim Ozirisupozorava neke da će ih uskoro primiti u svoje kraljevstvo23, odlazilisu masovno u neki od gradova koje smo gore naveli. Vladali su se po spomenutoj uputi, a osobito su nastojali prinijeti takozvanu potpunu žrtvu.

Iz poglavlja CXXV može se zaključiti da je misterij o suđenjuimao dva čina. Najprije je Oziris dokazivao svoju navinost.Obraćajući se bogu Rau, tvrdio je sa onih trideset i šest rečenica dani u koje doba godine nije počinio zla. Vjernici su ponavljali tuispovijest poricanja i osjećali se rasterećeni presudom koja je bogaoslobađala svake krivnje. Ali, ipak ne sasvim. Oziris je zatim soptuženičke klupe prelazio na sudački stolac. Vjernici su izgovaralidrugu ispovijest poricanja, a zatim redom pristupali vagi. Na jednustranu bilo je tada stavljeno srce od lapis lazulija s ugraviranimnjihovim imenom, a s druge strane lik istine, te je svatko mogaovidjeti da su obje plitice u ravnoteži. Molitelj je bio svečano proglašen pravoglasnim i upisan u registar. Mogao se tada mirnovratiti kući, siguran u to da se pred njim vrata onoga svijeta nećezatvoriti.

III — UREĐIVANJE GROBA

Imajući sada čistu savjest, svaki je Egipćanin mogao posvetitisvu svoju brigu kući vječnosti.

Kraljevi su se o tome počinjali brinuti jošzarana. Gradnja čak i osrednje piramide nije biomalen posao. Faraon je upućivao praveekspedicije da na visoravan Gizeha ili Sakkare

dovuku blokove granita ili alabastra. Odmahpočetkom Nove države kraljevska je nekropolapremještena u Dolinu kraljeva, zapadno odTebe. Potomci Ramsesa I, iako su potjecali izDelte, povodili su se za onima čija su mjestazauzeli i nastavili u tebanskoj gori kopatipodzemne grobnice, ponekad dugačke istotinjak metara, gdje su stijene hodnika ikomora prekrite neobičnim dekoracijama. Nanjima pratimo Raovo noćno putovanje podvanaest područja donjega

23 Vidi Ozirisovo pismo Rau u Pap. Chester Beatty, I,

dopustio da izloži svoje kipove u hramu među likove hvaljenih 20.Bila mu je tada devedeset i jedna godina, a poživio je još kojugodinicu. Jednoga od njegovih nasljednika, Ramses-nekhta,navodi također kao pravoglasnoga natpis iz vadija Hammamat,koji govori o velikoj ekspediciji što ju je Ramses IV. odaslao doplanine bekhena god. III. A živio je još i god. IV, kralja koji morada je Ramses IV. ili Ramses V.

Ti su mi primjeri dovoljni da ustvrdim kako su Egipćanipostajali maa kheru još dok su bili živi i zdravi. No, kako sudobivali taj naziv? Oziris je bio prvi maa kheru. Kad ga je njegovaodana supruga iscijelila i vratila mu život, tužio je svoga ubo jicu

Seta pred sudom bogova, kojemu je predsjedavao sam Ra ipostigao da krivac bude osuđen22. Izida nije željela da njegovaborba i dokazi njezine odanosti padnu u zaborav. Zato jeustanovila svete misterije za primjer i utjehu smrtnicima. Za tihsu misterija još u Herodotovo doba prikazivane Ozirisove muke.U mnogo starija vremena prikazivani su borba Ozirisovihpristaša za vođino tijelo i trijumfalni povratak u hram u Abidu.Zatim se davalo prikazanje o suđenju. Poglavlje XVIII Knjigemrtvih daje nam čak popis privilegiranih gradova u kojima su seigrale takve predstave: On, Didu, limit, Khem, Pe i Dep, Rekhti uDelti, Ro-setau, koji je zapravo memfiska četvrt, Naref na ulazu uFajum, Abid u Gornjem Egiptu. Očito po uzoru na Ozirisa, pobožni je Egipćanin mogao osigurati svoj spas. Na kraju poglavlja CXXVčitamo naputak koji se sasvim sigurno tiče samo živih: »Čitaj ovo poglavlje čist i uredan, odjeven u svečano ruho, obuven u bijelesandale, očiju ocrtanih crnim prahom i natrljan najbiranijimmiomirisima, pošto prineseš potpunu žrtvu, goveda,živad, terpentin, kruh, pivo i povrće.« Svetitekst dodaje dalje: »Tko to učini za nj, bit ćekrepak i djeca će mu biti krepka. Kralj i njegoviodličnici bit će mu naklonjeni. Nikad mu ničeganeće ne-dostajati i na kraju će biti u pratnjiOzirisovoj.«

Sada možemo stvoriti stanovitu predodžbu otim misterijama o suđenju, na kojimasu seEgipćani otarasivali svojih grijeha. Oni koji

20 Lefebvre, Grands pr&tres d'Amon, 133—134.21 Hammamat, 12; Lefebvre, op. cit., 264.22 Erman, Religion egyptienne, 101.



294 295

trošio je neiscrpne zalihe koje je zaslužio svojom pobožnošću idalekovidnošću 26.

Sarkofag je bio,. naravno, najvažniji dio posmrtnog namještaja. Neferhotep je za života nekoliko puta obišao radionicu u kojoj seizrađivao njegov sarkofag. Vidio je kako majstori stojeći ili sjedeći,uglačavaju, rezbare i oslikavaju njegovu buduću postelju položenuna dvije stolice. Vidio je kako je svećenik škropi nekom svetomvodicom27. Kralju i bogatašima jedan lijes nije bio dovoljan.Psusenesova mumija, koju je već štitila zlatna maska, ležala je usrebrnom sarkofagu u obliku mumije, a ovaj opet u još jednomistoga oblika, ali od crnoga granita. Taj je drugi sarkofag biozatvoren u velik sanduk, izvana i iznutra ukrašen likovima božanstava nadležnih za čuvanje mumije. Na ispupčenom poklopcu bio je izrezbaren pokojnikov lik s Ozirisovim atributima, a s donjemu je strane visila nebeska boginja Nut, okružena barkama zviježđa. Njezino vitko i dražesno tijelo nadvilo se svega nekoliko centimetaraiznad granitnog sarkofaga. Kraljeve kamene oči za vječna su sevremena napasala ljepotom božice, koja mu je upućivala besmrtni poljubac. Tako se ispunjavala želja koju je izražavao svakiEgipćanin, naime da, preselivši se u vječnost, postane stanovnikomneba, da putuje među zvijezdama koje ne znaju za počinak i među planetama, kojima ne prijeti uništenje. Uostalom, na stranamasarkofaga bile su isklesane oči, kojima je mogaovidjeti podjednako dobro kao Ra ili Oziris, i vratakroz koja je mogao po volji izlaziti iz svogadvorca vječnosti i opet se vraćati.

Bogatstvo i raznovrsnost grobnoga namještajaovisili su, naravno, o mogućnostima svakogpojedinca. Stvari koje su okruživale

Tutankhamona nadilaze maštu: raskošnepočivaljke, kreveti, borna kola i barke, ormari,škrinje, naslonjači, stoličice, stolice,najraznorazniji štapovi i sve oružje poznato unjegovo doba, mnoštvo nakita, igre, posuđe iobredni predmeti. Kao žitelj Ozirisovakraljevstva faraon je morao obavljati istobogoslužje kao i za života. Kao glava obitelji ikao vladar i dalje je trebalo da prima i gostisvoju djecu, rođake, prijatelje i podanike. Utu je svrhu

26 Vidi podrobnije u uvodu Th. T. S., knj.

svijeta i njegovu borbu s neprijateljima svjetla, no ništa nas ne podsjeća na ono što je kralj učinio za života. Ništa se ne obraća posjetiocu. Kraljevski grob i nije uređen za posjete. Bilo je tozabranjeno obitavalište, kojemu je i sam ulaz morao biti držan utajnosti24.

Sasvim je drugačije s grobnicama običnihgrađana, koje su u pravilu imale dva odvojenadijela. Kosturnica, iskopana na dnu bunara,namijenjena je pokojniku. Kad je ovaj jednombio položen u sarkofag i kad su obavljeniposljednji obredi, ulaz u kosturnicu bio je

zazidan, bunarske okno zatrpano, i nitko, baremnačelno, nije mogao remetiti pokojnikov mir.No, iznad kosturnice posjetiocima je bilanamijenjena čitava građevina. Pročelje joj seuzdizalo u dnu dvorišta, u kojemu su steleizlagale divljenju kasnijih pokoljenja vrline izasluge pokojnikove. Ponekad su u takvomdvorištu pokraj ribnjaka uspijevale palme isikomore25. Odatle se ulazilo u dosta širokudvoranu sa čudesnim slikarijama. ak je i stropbio ukrašen cvjetnim ornamentima igeometrijskim motivima živih boja. Na zidovimai stupovima slike su prikazivalenajkarakterističnije momente pokojnikovaživota. Kao veleposjednik nadgledao je ratarskeposlove, lovio antilope po pustinji, bacaobumerang za pticama močvaricama, harpun navodene konje i sudjelovao u ribolovu. Kaopredstojnik Amonovih radionica nadgledao jekipare, draguljare i drvorezbare. Kao upravničinovnik sabirao je vladine prihode. Kao vojnik,obučavao je novake. Naslikan je u audijenciji kodkralja, kako uvodi u palaču duge nizove stranihizaslanika koji su, pognuti pod teretom danka, pristigliiz zemalja koje ne poznaju Egipat da zamole da životnidah. Obišavši dvoranu, posjetilac je ulazio u širok hodnik. S jedne je strane mogao vidjetipokojnika kako plovi u Abid, a s druge prizore spogreba po svim propisima. Hodnik je vodio doposljednje dvorane, gdje je sve govorilo samo o



296 297

Pošavši takvim putem, Egipćani su izrađivali sve više i više takvihkipića ne bi li jednom zauvijek izbjegli teške zagrobne poslove.Među ruke i na leđa stavljali su im minijaturno oruđe i vreće. Zatimsu ratarima dodali pisare i nadglednike, jer se iza svake gruperadnika uvijek nazirao i neizbježni činovnik. Napokon su počeli praviti i sve ostale minijaturne potrepštine i alatke za kipiće,obramnice za nošenje vode ili pijeska, košare, koševe, pijuke imaljeve, sve od fajanse ili od bronce. Da bi te predmete zaštitili odkrađe i od upotrebe u druge svrhe, obilježavah su ih istim imenomkao i kipiće28.

Tako su došli na zamisao da pokojniku izrade i poneku figuricugole žene. Kraljevi i knezovi držali su priležnice, te se nisu htjeli

lišiti toga ugodnog običaja ni na drugom svijetu. Takvih smo kipićanašli u predvorju Psusenesove grobnice. Jedni su nosili kraljevoime, a drugi neko žensko ime. No, žao bi nam bilo kralja ako je i zaživota birao milosnice slične ovim lutkama29.

Mumijama je nakit bio drag kao i živima. Bile su često kićeneukrasima koje je pokojnik nosio u životu, no još im se češće praviosasvim nov nakit. Ovako izgleda spisak posmrtnih potrepština kraljaili kakve veoma uvažene ličnosti:

Maska, zlatna za kralja ili kneza plemenita roda, od lje penke igipsa za ljude običnog podrijetla.

Ovratnik od dviju krutih zlatnih ploča u likulešinara raširenih krila. Jedna ili više ogrlica od zlata, dragoga

kamenja ili keramičkih kuglica, sastavljene odnekoliko nizova zrna ili pločica i jedne ili dvijekopče, te ponekog privjeska od zlata, dragulja ilifajanse. Jedan ili više naprsnika s lancem.

Najuobičajeniji ukrasni motiv predstavljao jekrilatog skarabeja uokvirenog Izidom iNeftidom. Na drugoj strani skarabeja bio jeugraviran poznati zaziv srcu: »Srce moje, srcemajke moje, srce mojih različitih dobi, nesvjedoči protiv mene, ne suprotstavi mi sepred sudom, ne pretegni pliticu na moj

28 Speleers, Les figurines funeraires egyptiennes,Bruxelles, 1923, Kemi, IX, 82-83.

29 Kemi, IX, 78—79.30 Prema onome to sam utvr o u Psusenesovo

grobnici, Montet,

priređeno mnogo posuđa. Sluge su stavljale na stranu dio kraljevog posuđa namijenjen da bude pohranjen u grobnicu dok su pripremale perad, komade mesa, voće, zrnje, pića i sve što se jede i pije.

Sarkofag su upotpunjivali drveni ili kameni sanduk i četiri vrčakoje nazivamo, doduše krivo, kanopama. U ove su trebali bitispremljeni unutrašnji organi izvađeni iz tijela prilikommumifioiranja i stavljeni pod zaštitu četvorice bogova i četiriju boginja. Bog Amset imao je ljudsku glavu, Hapi pavijanovu,Duamutef šakalovu, a Kebehsenuf sokolovu. Poklopac prvoga vrča predstavljao je dakle ljudsku glavu, drugoga pavijanovu i takoredom. Nekima ni to nije bilo dovoljno. Davali su izraditi malezlatne ili srebrne lijesove s poklopcem, nalik na prave. U njih jetrebalo smjestiti mumificiranu utrobu, a zatim svaki ljesićspustiti u alabastrenu posudu.

Polja Ialua, nad kojima je vladao Oziris, bila supoput rajskih vrtova najljepše mjesto na svijetu,no valjalo ih je obrađivati poput ovozemaljskihnjiva, orati, zasijavati, grebenati i obirati,održavati kanale za navodnjavanje, pa obavljati iradove kojih nam svrha nije jasna, kao naprimjer prenositi pijesak s jedne obale na drugu.Takvi radovi, koji su se kakvomzemljoposjedniku činili sasvim prirodnim,izazivali su, naprotiv, otpor u onih koji su životprovodili u neradu ili u drugačijim poslovima odzemljoradničkih. Postojalo je rješenje i za to.Bilo je dovoljno napraviti nekoliko kipića koji ćeraditi umjesto pokojnika. Ti su kipići odpokoštene fajanse ili ponekad od bronce biliizrađeni u obliku mumija. Lice im koji put imavrlo izražajne crte, pa možemo vjerovati da seradi o portretima. Ukoliko majstor i nije nastojaopostići sličnost, rezultat je isti, jer natpis nakipiću daje barem ime i naslov osobe kojuzamjenjuje: »Oziris, prvi prorok AmonrasonteraHornekhtija«. esto malo opširniji tekstodređuje poslove koje će kipić morati obavljati.Oziris N kaže: »O, kipiću (ušebti), bude li Oziris Nimenovan, pozvan i određen da radi sve ono štose mora raditi ovdje u grobištu kao što čovjek radi za sebe, da obrađuje polja, navodnjuje



298 299

uštrb pred čuvarem tezulje, jer ti si Ka u tijelu mome, bog Khnumkoji mi udove štiti. Ne dopusti da ime moje bude okaljano. . . Neizreci laž protiv mene pred bogovima.«

Još nekoliko krilatih ili nekrilatih skarabeja bez ikakva okvira, pasrca od lapis lazulija s lančićima i ugraviranim imenom pokojnikovim.

Krute ili savitljive, masivne ili šuplje grivne za zapešća,nadlaktice, bedra i gležnjeve.

Napršnjaci za prste ruku i nogu.Prstenje za svaki prst.Sandale.Amajlije i kipići božanstava koji će visiti oko

vrata ili biti okačeni o naprsnik.Božanski zaštitnici mrtvih bili su poglavito

Anup i Tot, zbog uloge koju su imali uodvagivanju dobrih i zlih djela, no izbor nije bioograničen. Nisu bili zanemareni ni sokolovi ililešinari raširenih krila, ni zmijske glave, jer jezmija čuvarica zasuna koji se nalaze na vratimaodjelitih prostora drugoga svijeta, kao niOzirisovi i Izidini fetiši, ni oko udža.

Svim je tim ukrasima valjalo dodati još i masu minija turnihpredmeta, poput štapova, žezla, oružja,kraljevskih ili božanskih atributa, koje je uvijek bilo uputno imati pri ruci.

Izbor i narudžba toga složenog i veomaskupog materijala, kao i nadzor nad njegovomizradom nije bila mala stvar. Naime, što god otome mislili neki sumnjičavci, budućnost

pokojnika uvelike je ovisila o skrbi koju jeposvetio svome vječnom obitavalištu,namještaju u njemu i posmrtnome nakitu. Drugisvijet nije bio mjesto spokoja i odmora, nego je,naprotiv, bio pun zamki u koje je upadao onajtko ni e oduzeo sve mo uće m ere o reza.

Pa ipak još nije sasvim zadovoljan. Potrebno je još da se potomci brinu o njemu s dužnim pijetetom, ne samo da mu odaju dužnu poštu i da ga lijepo smjeste u novo prebivalište, nego zauvijek, iz pokoljenja u pokoljenje: »Prenio sam službu svoju na sina, kaže jedan odličnik, još za života. Sastavio sam za njega oporuku, uz onukoju je meni otac ostavio. Dom je moj čvrst na temeljima i polja sumoja na mjestu. Kuća mi se ne ljulja, posjedi ne odlaze. Sin će miime ovjekovječiti na ovom spomeniku. Dobar je sin mojnasljednik.« Uvjerenje da sin ovjekovječuje očevo, pa i djedovo imedosta se često provlači kroz pogrebne tekstove. Hapi--Džefai,namjesnik Siuta, imenovao je sina za svećenika svoga dvojnika,mogli bismo reći za izvršitelja svoje oporuke. Dio imovine koji ćeovaj kao takav dobiti povlašten je i ne smije se dijeliti na ostaludjecu. Oporučno će ga ostaviti onome sinu kojega bude odredio davodi brigu o djedovu grobu i da nadzire i vrši obrede njemu uspomen31.

Ti se obredi održavaju u prvom redu na Novu godinu iprigodom svetkovine uaga, koja se slavi osamnaest dana kasnije nagrobu, u hramu Up-Uajtovu, koji je bio gospodar Siuta, i u hramuAnupovu, koji je vladao nekropolom.

Pet dana prije Nove godine službenik Up-Uajtova hrama dajedvojnikovu svećeniku svijeću, koja je već bila upotrijebljena uhramu. Isto postupa i Anupov veliki svećenik dajući svijeću što jeosvjetljivala Anupov hram osobi s naslovom nadstojnik grobišnogosoblja, koja zatim polazi na grob u pratnji čuvara planine. Tamoovi svijeću predaju dvojnikovu svećeniku.

Na Novu godinu, kada je završena iluminacija Anupova hrama,svaki Up-Uajtov svećenik daje po hljepčić za Hapi-Džefaijev kip.Svi su se poredali u povorku iza dvojnikova svećenika i slave

spomen na njega. I nadstojnik groblja s čuvarima također prinosihljebove i obavlja sličan obred.Na Novu godinu uvečer službenici Up-Uajtova

hrama, koji su sinoć dali svijeću, dat će još jednu. Tako će učiniti i veliki Anupov svećenik,te će pokojnikovi kipovi biti kao i večer prijerasvijetljeni svijećama koje su posvećeneprethodnom upotrebom.

IV — DUŽNOSTI DVOJNIKOVA SVEĆENIKA

Naš je stari Egipćanin, dakle, podigao svoj budući dom vječnosti.Ukrasio ga je po svom ukusu i premamogućnostima. Dao je da stolari i drvorezbariizgrade raznovrstan namještaj. Od zlatara jenabavio nakit i čitavu zbirku talismana i



300 301

Slične se ceremonije održavaju i za svetkovine uaga. U Up-Uajtovu hramu svaki svećenik daje bijeli hljepčić za kip i svrstavase u povorku iza dvojnikova svećenika slaveći Hapi-Džefaija. Još će jedna svijeća, već treća, gorjeti cijelu noć pred kipom. Anupovi ćesvećenici poći u povorci do monumentalnog stubišta koje vodi unjegovu grobnicu. Svaki će položiti po hljepčić pred kip koji senalazi na tome mjestu i koji će opet biti rasvijetljen.

Službujući će svećenik, pošto bude obavio obrede u hra-mu, datiistome tom kipu kruha i piva. I jedna druga ličnost, predstojnik planine, predat će pred kipom hljebove i ćupove piva u rukedvojnikovu svećeniku.

Hapi-Džefai zahtijeva da ne bude zaboravljen ni prilikomsvetkovina u povodu početka godišnjih doba, koje su doduše manjesvečane od Nove godine, ali nisu ni sasvim nevažne. Predstojnik groblja i čuvari planine okupit će se uz njegov posmrtni vrt, uzet ćeiz njega kip i odnijeti ga u Anupov hram. I evo posljednje pokojnikove želje. Kada je bio nadstojnik Up-Uajtova svećenstva,Hapi-Dže-fai je primao svakoga blagdana, a znamo da je ovih bilo bezbroj, mesa i piva. Zato nalaže da se nakon njegove smrti to mesoi pivo donose pred njegov kip pod nadzorom svećenikanjegova dvojnika.

Naravno, te usluge neće biti neplaćene. Dapodmiri troškove oko njih, Hapi-Džefai seodrekao prihoda u naturi koji su mu pripadalikao namjesniku ili kao nadstojniku Up-Uajtovasvećenstva. Založio je, dakle, s nevjerojatnomsebičnošću budućnost ovih službi. Smanjio jeprihode, jer njegov nasljednik mora isplaćivatisvake godine dvadeset i sedam dana hrama.Dan hrama nije ništa drugo nego tristašezdesetidio svega što u toku godine uđe u hram. Up-Uajtov hram mora da je bio tek provincijalnosvetište, no prihodi su mu ipak bili znatni, pa sunasljednici, primorani da se u korist svećenikahrama odreknu otprilike trinaestine Up-Uajtovihprihoda, morali živjeti dosta skromnije,pogotovo što je i sam kapital bio načetdarivanjem mnogih zemljišta. U takvim jeokolnostima održavanje grobova prijetilo dabude skuplje od same njihove gradnje, te jecijeli Egipat bio u opasnosti da se slomi pod

svećenicima svoga doba buduća pokoljenja nemaju prava izmijeniti.Ali, i najzamčenije posmrtne zaklade padale su u zaboravnakon dvije-tri generacije, ili su prihodi od njihprebacivani na skorašnjije pokojnike32. Vidjelismo da su kraljevi i dostojanstvenici biliuvjereni da čine bogougodno djelo obnavljajućiposmrtne spomenike i obasipajući im darovimažrtvene stolove. Međutim, mnoge su takvezadužbine potpuno propale u toku rata Nečistih.Egipat je iz toga rata i anarhije koja je uslijedilaizašao ako već ne razoren, a ono toliko

osiromašen da je bio sasvim nesposoban voditibrigu o davnašnjim pokojnicima.

V — MUMIFICIRANJE

Više ništa ne zadržava na ovome svijetu Egipćaninakoji je, čuvši Ozirisov poziv, imao dovoljnovremena da završi gradnju svoje kuće vječnosti ikoji je odredio sve što su mu nalagali pobožnosti štovanje običaja. Onoga dana kada je preploviona drugu obalu, Egipćani, naime, nisu voljeliupotrebljavati riječ umrijeti, njegovi su bližnjiotpočinjali korotu u trajanju od najmanjesedamdeset dana. Zapuštali su sve poslove iostajali kod kuće u mrtvačkoj tišini. Ukoliko sumorali izaći, obmazivali bi lice blatom poputAnupa kad je pomislio da je ostao bez maloga

brata, i neprestano se udarali objema rukamapo tjemenu33. Međutim, imali su jednuneodloživu dužnost, naime da tijelo povjerebalzamirateljima i da izaberu načinbalzamiranja. Kao što kažu Herodot i Diodor,postojala su tri postupka za balzamiranje.Prvorazredno balzamiranje iziskivalo je mnogotruda i vremena. Balzamiratelji su najprijeizvadili mozak i utrobu, osim srca, preparirali ihposebno i razdijelili u četiri dijela za četirikanope. Umjesto izvađenih organa, šupljine sunakon dvostrukog čišćenja napuniliaromatskim tvarima. Zatim su tijelo



302 303

Umjesto u mrtvačkom pokrovu ešankovamumija pronađena u predvorju Psusenesovegrobnice u Tanisu ležala je u nekoj vrsti uveza,na kojemu su zlatnim listićima i tankimpločicama plave majolike bili kako-takoreproducirani ukrasi sa srebrnoga sarkofaga36.Ukoliko su se rezbari, stolari, oružari i svimastori koji su radili na posmrtnom namještaju

ožurili, mo lo se na okon, dva i o m eseca

nasolili natronom, kojega se nalazilo u izobilju u vadi-Natrunu,slanom polju zapadno od Fajuma, kao i u oblasti Nekheb, i koji suEgipćani upotrebljavali u razne svrhe, osobito za čišćenje kuća.Poslije sedamdeset dana oprali su tijelo i zamotali ga u lanene trakenatopljene biljnom smolom. Za taj im je posao bilo potrebno čak petnaest različitih tvari: pčelinji vosak za premazivanje ušiju, nosa,usta i operativnog reza, kasija, cinamon, cedrovo ulje, koje se ustvari dobivalo od kleke, teklina, kna, klekinje, luk, palmino vino,nekoliko vrsta smole, piljevina, paklina, katran i, naravno, natron,koji je bio najvažniji agens. Dobar dio tih proizvoda pristizao je izinozemstva, u prvome redu smola koja se dobivala iz libanonskih

jela. Kada su prekomorska putovanja u Biblos bila prekinuta, balzamiratelji i njihovi bogati naručioci bili su očajni što morajutražiti neki nadomjestak 34.

Kad je posao bio obavljen, tijelo je još bilo samo kostur ovijenžućkastom kožom, ali mu je lice bilo sasvim raspoznatljivo, usprkosupalim obrazima i skupljenim usnicama. Poslije tolikihstoljeća mumija Setija I. još uvijek nosi crte iizraz velikoga kralja. Isto se može reći i zamnoge druge mumije.

Tada je došao trenutak da se mumija okiti iobuče. Stavili su joj ogrlice, naprsnike i amajlije.Navukli narukvice, napršnjake, prstenje isandale. Preko rane koju je napraviobalzamiratelj vadeći unutrašnje organestavljena je podebela zlatna folija s ugraviranimili inkrustiranim okom udža, koje je iscjeljivalo

rane, i s likovima četvero zaštitnika kanopa. Međunoge je stavljen primjerak Knjige mrtvih, toganužnog vodiča kroz drugi svijet. Na lice jenavučena maska. Pokojnici običnijega roda imalisu platnene ili gipsane maske. Kraljevima inekim veoma visokim ličnostima pripadala jezlatna maska, ponekad nitima povezana spresvlakom od biserja35. Sve je to zatimumotano u mrtvački pokrov i omotanotrakama.

34 Herodot, II, 86; Diodor, I, 91; Lucas, Ancient egyptian materi-als and industries, 2. izd., pogl. VIII.

VI — SAHRANA I SPROVOD

Staroegipatski sprovod bio je žaloban, ali i slikovit37. Rodbinase nije ustezala da naočigled sviju dade oduškabolu, kršeći ruke i jecajući cijelim putem.Pribojavajući se valjda da neće moći dovoljno jadikovati, unajmljivali su narikače i naricateljeod zanata. Narikače su bile neumorne.Obmazavši lice blatom, razdrljivši grudi irazderavši haljine, plakale su i udarale glavu bezprestanka. Ozbiljni ljudi koji su pošli na sprovodnisu se prepuštali tako naglašenim izljevimažalosti, nego su onako u hodu podsjećali nadobre crte pokojnikove: »Lijepu je smrtdoživio. . . Ispunio je Khonsuovo srce u Tebi, iovaj mu je dopustio da stupi na Zapad u pratnjipokoljenja i pokoljenja slugu.«38 Iza njihpogrebna je povorka umnogome podsjećala naselidbu39. Prvi odio slugu nosio je kolače i

cvijeće, glinene ćupove, kamene vaze i, naobramnicama, kutije s kipićima i potrepštinama.Drugi, brojniji odio bio je zadužen za upotrebninamještaj, stolice, krevete, škrinje i ormare, teza borna kola. Osobne stvari, sanduci skanopama, štapovi, žezla, statue i lepezepovjerene su trećoj ekipi. Nakit, ogrlice,sokolovi i lešinari raširenih krila, ptice sljudskom glavom i druge dragocjenosti izloženesu na pladnjevima naočigled sviju, kao da se netreba pribojavali bezbrojnih besposličara kojipromatraju sprovod. Sarkofag je sav utonuou katafalk ko i vuku ar krava i nekoliko



304 305

ljudi. Katafalk se sastojao od pomičnih drvenih panoa ili od okvira preko kojega su padale zavjese od kože ih vezenetkanine. Bio je postavljen na čamac i okruženkipovima Izide i Neftide, a sam je čamac bionatovaren na saonice.

VII — PRELAZAK PREKO NILA

Žalobna povorka stigla je polako do nilske obale, gdje ju jedočekala čitava flotila40. Glavna lađa sa elegantno povijenimpramcem i krmom, koji se na vrhu završavaju papirusovim

cvatom, posjedovala je prostranu kabinu, obloženu iznutravezenim tkaninama i kožnatim trakama. U tu su kabinusmješteni katafalk, Izida i Neftida. Svećenik s panterskomkožom preko ramena pali miomirisnu smolu. Narikače se tukupo glavi. Posada se sastoji od jednoga jedinog lađara, kojiispituje riječno dno dugačkom čakijom, jer lađu sa sarkofagomtegli čamac sa mnogobrojnom posadom, kojom sa pramcazapovijeda kapetan, dok na krmi kormilar upravlja kormilom. Ina tegljaču se nalazi dosta velika kabina. Na njezinu krovuporedale su se, okrenuvši se prema katafalku, narikače, kojerazgaljenih prsiju i dalje plaču i krše ruke. Nariču ovako:»Pođimo brzo na Zapad, u zemlju istine. Žene sa giblitske lađemnogo i gorko plaču. S mirom pođi, s mirom na Zapad, blaženi.Dadne li bog, kada se dan u vječnost pretoči, vidjet ćemo te opet,tebe koji odlaziš u zemlju gdje se svi ljudi združuju.« Što,međutim, radi ovdje giblitski brod, kebe-nit, sagrađen za plovidbumorem, dok lađa s katafalkom može poslužiti samo za preplovljenje Nila? Naime, ima nešto podudarno u njima. Kada se je Izida uspjeladomoći svetog drveta s tijelom svoga mužaOzirisa, ukrcala ga je na brod koji je upravopolazio u Egipat i na njemu ga držala u krilukvaseći ga suzama. Tako su i gospe izpokojnikove obitelji izražavale žalost na čamcuza prelaska preko Nila.

U još četiri čamca, osim osoba koje su željeleispratiti pokojnika do posljednjeg počivališta,vozio se i pogrebni namještaj. Oni koji

40 Davies, Neferhotep, 22—23; Mem. Tyt., IV, 19, 24,

nisu željeli ići dalje ostali su na obali i prijatelju dovikivali posljednju želju: »Doplovi s mirom na zapad od Tebe!« ili »NaZapad, na Zapad, u zemlju pravednika! Mjestokoje si volio plače sada i tuguje!« U tomtrenutku započinje jadikovku i udovica: »Brate,mužu, prijatelju moj, ne idi, ostani gdje si, nenapuštaj svoje mjesto! Avaj! Odlaziš mi prekoNila. Ne žurite, lađari, ostavite mi ga! Vi ćete sevratiti kućama, a on odlazi u zemlju vječnosti.«

VIII — USPON DO GROBNICE

Na drugoj obali ljudi već čekaju41. Podignuti sudućančići gdje se na prodaju nude kultnipredmeti onima koji ih nisu ponijeli dovoljno izgrada. Netko hvata pramac prvoga čamca, adrugi hitaju da iskrcaju putnike, katafalk inamještaj. Opet se stvara povorka, dodušenešto manja od one koja je pošla od kućežalosti, no otprilike u istom poretku. Par kravaveć je upregnut u saonice na kojima leži čamacstarinskog tipa. Izida i Neftida ponovnozauzimaju svoje mjesto. Kočijaši vitlajubičevima. Uz njih korača čovjek sa svitkom.Rođakinje, djeca i narikače svrstavaju se gdjestignu. U rukama neke žene tu i tamo zazvečekrotaloni. Ozbiljni pokojnikovi kolege stupaju u

redu oslanjajući se o štap, a za njima dolazenosači. Kolege razgovaraju o svom prijatelju i onjegovim životnim stavovima, popraćujućiuspomene mislima o sudbini, neizvjesnosti ikratkotrajnosti ljudskoga življenja. Sprovodmimoilazi nastambe od lake građe, uz koje stojemuškarci i pružaju zapaljene grijalice. Takopostepeno napušta područje obrađene zemlje iprimiče se podnožju Libijske planine. Tlo postajevrletnije, a put teži. Sada valja ispreći krave.Umjesto njih katafalk će vući i po potrebi nositi41 Davies, Neferhotep, 20—21; Mem. Tyt . , IV, 22.

20 Egipat



306 20* 307

lijesa stavljaju sanduk s kanopama, kovčeg skipićima i sav ostali namještaj. Valja osobitopaziti da se ne zaboravi ništa od onoga što ćepokojniku biti najpotrebnije, to jest namirnice iono što zovemo Ozirisom koji niče. Radi se odrvenom okviru sa dnom od grube tkanine uobliku mumificiranog Ozirisa. Egipćani su ihpunili zrnjem ječma pomiješanim s pijeskom.Zatim su to zalijevali redovito kroz nekoliko dana.ečam je proklijao i razbujao se. Kad je narastao dovisine od dvanaest do petnaest centimetara, ostavilisu ga da se osuši i na kraju sve zamotali u krpe.Nadali su se da će time pospješiti pokojnikovouskrsnuće, jer je i Oziris tako klijao u trenutkukada je uskrsnuo. U starija vremenaupotrebljavali su u tu svrhu dvostruke ćupove.Donji dio ćupa sadržavao je vodu, a gornji jeimao rupičasto dno. U ovaj su stavljah gomoljlopoča, iz kojega se razvijalo korijenje i krozrupice na dnu dospijevalo do vode, dok su kroz jednostruki ili trostruki grlić izrastale stabljikesa cvatom Taj je postupak u Staroj državi bioveoma raširen, ali je kasnije ustuknuo predproklijalim likom Ozirisa. Lopoč je bio Raova biljka,

IX — OPRO TAJ OD MUMIJE

Sprovod je s mukom stigao do groba 42. I ovdje se već nalazedućančići u kojima se pripremaju grijalice s drškom i hlade velikićupovi vode. Uz nadgrobnu ploču stoji nevidljiva boginja Zapada uliku sokola na lijegalu. Sarkofag je skinut s katafalka i uspravljen uzstelu. Uza nj se pripila jedna žena, obgrlivši ga rukama. Jedančovjek pravi na glavi miomirisni stožac, sličan onima kakav sestavlja na glavu uzvanicima prilikom svečanih primanja. Narikače,djeca i članovi obitelji udaraju se po glavi žešće nego na početkuceremonije. Svećenici pak imaju obaviti važnu zadaću. Već su postolu poredali ne samo hranu, hljepčiće i vrčeve piva, nego i čudnooruđe, sjekiricu, velik nož u obliku nojeva pera, imitaciju goveđenoge i pločicu sa po jednom volutom na svakom kraju. Sve će to poslužiti svećeniku da poništi učinak balzamiranja i da pokojnikuvrati na uporabu udove i sve organe. Ponovno će progledati. Otvaratće usta, govorit će i jesti. Moći će micati rukama i nogama.

Primiče se trenutak rastanka. Jadikovanje postaje sve glasnije.Počinje udovica: »Ja sam žena tvoja Merit-Re, o plemeniti, neostavljaj me. Zar ti je namjera da me odalečiš od sebe? Ako odem,sam ćeš ostati. Tko će biti s tobom, tko će te pratiti? Volio si se šalitisa mnom, a sada šutiš, ništa mi ne govoriš!« Ostale se ženenadovezu ju: »Tugo moja, tugo! Plačite, plačite inaričite. Dobri je pastir u vječnu zemlju otišao.Svi su ljudi sada daleko od tebe, a ti si u krajukome samoća godi. Volio si pružiti noge ikoračati, a sada si sputan, ovijen i zavezan.Imao si mnogo birane odjeće, a sada spavaš urublju od jučer!«

Ostaje još da se sarkofag i pogrebni namještajspuste u grobnicu43. Katafalk je već prazan.Svećenici, koji su ga unajmili za pogreb, vraćajuga u grad, gdje je već potreban novimmušterijama. Pogrebnici stavljaju škrinju uobliku mumije u četvrtast kameni lijes, koji jebio isklesan i izrezbaren dosta vremenaunaprijed. Stanovit broj predmeta, štapove,oružje i možda po koju amajliju slažu okoškrinje, a zatim lijes prekrivaju teškim kamenimpoklopcem. Pokraj

42 Davies, Neferhotep, 24; Mem. Tyt., IV, 19, 21; Wr.tl, I, 131,

X — ŽALOBNI OBJED

Kad je kosturnica bila potpuno uređena i zidar jojzazidao ulaz, svećenik i njegovi pomoćnici više

nisu bili potrebni. Rođaci i prijatelji koji sudopratili pokojnika do vječnoga doma nisu se,međutim, odmah razilazili kućama. Tolikoemocija otvorilo im je tek. Nosači, koji su bilizaduženi za sve one stvari potrebne pokojniku,pobrinuli su se također da ponesu nešto hrane iza žive. Ovi su se skupili u grobnici ili u dvorištuispred nje, ili pak nešto podalje, pod sjenicamaod lagane građe45.

44 J. G. Fraser, Atys et Osiris, Pariz, 1926, 112—113;Kimi, IV,161—168.

45 Mas ero Histoire II 523. Gozbeni rizori veoma



308 309

Okrenuvši se prema mjestu gdje mumija već počiva, jedan harfist preludira, podsjećajući na to da sepokojnik, nakon svega što je za njega učinjeno,nalazi u vrlo dobrom položaju: »Utičeš se Rau,Kheper te čuje, a Tum ti odgovara. Svevišnji tiugađa onim što ti prudi. . . Zapadni vjetar stižeravno do tebe, do nosnica tvojih. Usta ti seupravljaju prema vimenu krave Hesat. Postaješčist i možeš pogled upraviti u sunce. Umivaš seu božanskom studencu. Svi su ti udovi krepki.Pravoglasan si pred Raom, vjekovječan predOzirisom. Darove žrtvene primaš kako sedolikuje, hraniš se kao na zemlji. Srce se tvojeosjeća dobro u grobištu. Spokojan stupaš u svojdom. Bogovi Duata govore ti: 'Dođi k svojemuKa u miru.' Svi ljudi na onome svijetu stoje ta naslužbu. Pozvan si da iskažeš molitveSvevišnjemu. Ti vladaš, Ozirise Tja-nefere,pravedniče.«46

Drugi harfist izriče melankohčnije riječi u čast božanskog ocaNeferhotepa47. Ne treba smetnuti s uma da je pokojnik zapravosretnik. Toliki su grobovi pretvoreni u prah. Nestali su žrtvenidarovi iz njih, a kruh im je zasut pijeskom. No, »zidovi su tvojegrobnice čvrsti, zasadio si drveće oko ribnjaka. Tvoj Ba počiva pod njima i napaja se vodom njihovom.« Ulučuje prigodu i zamalo mudrovanja: »Tijela odlaze oduvijek, od vremena bogova, a nanjihovo mjesto stupaju mladi. Sve dok se Ra bude rađao izjutra, aTum zalazio na zapad, muškarci će ploditi, žene će trudnjeti, anosnice će uzduh udisati. Ali, što god se rodi, mora se vratiti odakle

je došlo.« Prema tome, valj se radovati životu. Pomalo čudno,harfist taj savjet upućuje onome tko leži u sarkofagu, no za njim se povode živi. Navaljuju, dakle, na jelo i piće, i vraćaju se u grad bučniji, ali i vedriji nego što su pošli.

Tako je, eto, izgledala pogrebna svečanostbogata Egipćanina. Nije ni potrebno posebnospominjati da običan svijet nije pokapan takoceremonijalno. Balzamiratelj se nije ni trudio damalom čovjeku otvori leš i da izvadi utrobu. Jednostavno mu je kroz debelo crijevo uštrcaonekakvu masnastu tekućinu spravljenu od klekei tijelo mu posolio natronom. Kodnajsiromašnijih pokojnika umjesto klekovog

ulja dobro je poslužilo i neko običnije dezinfekciono sredstvo.Tako preparirana mumija bila je zatvorena ulijes i odnesena u neku napuštenu kosturnicu,koja je služila kao zajednička grobnica, gdje suse lijesovi slagali jedan na drugi sve do stropa.No, mumiji ipak nije bilo uskraćeno sve što jeneophodno na drugome svijetu. U lijes joj je bilostavljeno nešto oruđa, sandale od pletenihpapirusovih stabljika, brončano i keramičkoprstenje, narukvice, amajlije, skarabeji, udže ibožanski kipići od ma jolike. Bilo je i jošsiromašnijih. Ove je očekivala zajednička raka. UTebi je usred bogate grobišne četvrti Asasitapostojalo i groblje za siromahe. Mumije uvijeneu grubo platno bile su bacane naprosto na tlo izatrpavane sa malo pijeska, a odmah su zatimpreko njih dolazile druge48. Sretan onaj siromahčije se ime ih lik nalazio u grobnici kakvogavezira ili kraljevskog sina iz Kuša. On je imaoslužiti gospodara na onome svijetu kao i naovome, a kako svaki rad mora biti plaćen, tako je i on trebao da živi od svoga. Sudjelovao je uneku ruku u blaženstvu koje je čekalo miljenikesudbine ako su bili pravednici.

XI — ODNOSI ŽIVIH I MRTVIH

Oni koji su opisivali Amentit kao mjesto mira i počinka imali su o

njemu prejednostavnu i prelijepu predodžbu. Mrtvac je bio međutim,sumnjičav i osvetoljubiv stvor. Bojao se lopova koje je privlačilozlato i srebro nagomilano u grobnici. Strahovao je od zlonamjernosti ili nehaja bezbrojnihšetača, koji su se znali zaputiti u ogromnonaselje Zapada. Osjećao je nevjericu premaslužbenicima zaduženim za održavanje groblja.Onima koji tu dužnost ne bi shvatili ozbiljnoprijetio je strašnim kaznama: »Predat će ihkraljevu ognju kada nastupi dan njegovagnjeva. . . Sunovratit će se u more, a ovo ćeprogutati leševe njihove. Uskraćene će im bitipočasti što pripadaju časnim stvorovima.



310 311

smrti, tuži se na nedaće koje su ga napale: »Kakvo zlo učinih dadospjeh u ovakav položaj? Čime ti se zamjerih da dižeš ruk u namene, kada ti ničim ne naudili? Prizivam sebozima Zapada ovim riječima iz usta svojih,neka presude između tebe i ovoga što pišem.«52

Pisac toga pisma, koji je živio u doba prvih Ramsesa, postupio je prema prastarom običaju što smo ga utvrdili na temelju još starijihdokumenata, te dokazuje da se i u to vrijeme vjerovalo u njegovudjelotvornost. U vrijeme Srednje države pokojniku se radije pisalona posudi s hranom koja mu je bila namijenjena, kako bi čovjek biosiguran da pismo neće proći neprimijećeno. Jedna takva poruka, na primjer, obavještava pretka o spletkama s ciljem da se njegov praunuk liši nasljedstva. Pokojniku treba da je stalo da ihonemogući. Neka, dakle, pozove rođake i prijatelje u pomoć onomekoji treba da bude opljačkan. Naime, podižući dom, sin podiže domsvojim praocima i ovjekovječuje im ime. Njegovapropast pogodit će podjednako njegovepotomke i njegove pretke.

No, koliko god stari Egipćani štovali pokojnike,nisu se bili u stanju brinuti za sve ono mnoštvokoje je počivalo po grobljima. Nikakva prijetnja inikakva kletva nije mogla prisiliti potomka da zadaleke pretke čini ono što je činio za oca i djeda.Moralo se dogoditi ono što je predvidio harfist, išto je nagovijestio drevni mudrac: »Žrtvenistolovi svih onih koji su gradili od granita i zidalidvorane u piramidi. . . prazni su poput stolovabeskućnika koji umiru na obali, ne ostavivšipotomaka za sobom.«53 Groblja su malo-pomalo

postajala šetališta radoznalaca, koji surazgledavali grobnice i nehajno čitali natpise.Poneki je od njih, poput modernih turista,zaželio da ostavi uspomenu na svoj posjet,napominjući ipak da su mu namjere punepijeteta. »Pisari ti i ti posjetili su ovajAntefokerov grob. Mnogo su i mnogo molili.«Drugi s radošću nalazi da je grob lijepo očuvan:»Čini im se kao da je u njemu kao na nebu.«Veoma sposoban pisar, kome nema ravna učitavom Memfisu, veli skromno stanovitiAmenemhat,

kraljeve kad ovaj bude radostan. . . Ali, ako budu bdjelinad posmrtnom zakladom . . . snaći će ihsvakovrsno dobro. Amonrasonter će vam udijelitidugovjekost. Kralj koji bude vladao vašim vremenomnagradit će vas kao što kralj nagrađuje. Službe ćese vaše umnožiti, prihvaćat ćete ih s oca nasina, s pokoljenja u pokoljenje. . . Pošto poživesto i deset ljeta, bit će položeni u doličan grob,a žrtvenim se darovima ni broja znati neće.«49

Bilo je, s druge strane, i zlih mrtvaca, bilo zato što su ihnasljednici zanemarili, bilo zato što su jednostavno

voljeli činiti zlo i bez određena razloga. Trebalo jeda ih bogovi spriječe u tome, no znali suizmaknuti njihovoj pažnji, izlazili iz grobova imučiti žive50. Takvim se mrtvacima pripisivalavećina bolesti. Majka ih se bojala za dijete:»Dolaziš li poljubiti ovo dijete, zabranjujem ti da galjubiš. Dolaziš li ga umiriti, ne dopuštam ti da gaumiruješ. Ako dolaziš da ga uzmeš, nedozvoljavam ti da ga uzmeš.«51

Bilo iz bojazni, bilo iz pi jeteta, Egipćani su često posjećivalivječne domove. Rođaci, djeca i udovice penjali su se na brdo,noseći sa sobom nešto hrane i vode, koje su stavljali na žrtvenistol ispred stele ili među palme što su bacale hlad na dvorištepred ulazom, i govorili, uslišavajući želje svojih pokojnika:»Tisuće hljebova i ćupova piva, goveda i peradi, masti iterpentina, rublja i pređe, svih probranih i čistih stvari što donosi Nili stvara zemlja, od kojih živi bog u tvome Ka, pravoglasni.«

Ponekad je onoga tko se molio na grobu dragogabića morila kakva teška briga. Naveli smo većispovijed jednoga neporočnog muža, vjernogudovca. Njegovu dobrotu poznajemo zato što je jadan čovjek bio na sto muka. Otkad je bioizgubio ženu, ništa mu nije polazilo za rukom.Zato se odlučio da joj napiše opširno pismo, kojese sačuvalo do naših dana. Opisujući podrobnosvoj položaj i pozivajući se na sve što je učinioza pokojnicu prije i poslije njezine

49 Robichon i Varille, Amenhotep, fils de Hapou, 4—7.e u o a p ram a ra se pr o avao sr e

mrtv ( r.



312

izdaleka »koji ne poznaju Egipat« da ponovnopretraže grobnice juga i sjevera i da iz zaboravaizvuku imena njegovih predaka i njegovihsuvremenika? Nadamo se da će čitalac koji jeimao dovoljno strpljenja da dospije do kraja oveknjige dobiti sve u svemu povoljnu sliku onjihovu načinu života. Staroegipatski narod nijebio, kao što je mislio Renan, stado robova uvlasti bešćutnog faraona i pohlepnih, fanatičnihsvećenika. Svakako, pod Ramsesima je brojbespravnih bio prilično velik. Vlast seneumoljivo služila batinom. No, faraon i njegovičinovnici ipak se često ukazuju kao veomačovječni gospodari. Njihovim je podanicimaveliku utjehu pružala vjera. Rekao bih da je u

posjetio je posmrtni spomenik drevnoga kralja Džusira. Iznenađen ješto vidi nek e nevješte natpise pune pogrešaka, koje je napisala prije neka žena bez duha nego pisarnadahnut Totom. Moramo odmah reći da se tazamjerka ne odnosi na izvorne natpise koje sumajstorski izveli odistinski umjetnici i pravimudraci, nego na grafite koje je u njihovovrijeme nespretno naškrabao neki neuki ilipovršni posjetilac. U vrijeme Ramsesa II. rizničkipisar Hadnakhti pošao je na zabavan izletzapadno od Memfisa sa svojim bratomPanekhtijem, vezirovim pisarom. »O bogovi štokraljujete zapadno od Memfisa i vladate svetomzemljom, Ozirise, Izido i veliki dusi koji stezapadno od Onkhatauija, podajte mi dug i sretanživot da mogu služiti vašemu Ka. Dajte da doživimlijepu starost i da budem svečano sahranjen tako dapromatram kraj zapadno od Memfisa kao veomauvažen pisar i kao vi sami.« »Nenoferkaptah, junak jednoga romana iz kasnoga razdoblja, nokoji je navodno živio u vrijeme Ramsesa, kao da je čitav život provodio u šetnji memfiskimgrobljem, čitajući naglas priče uklesane nagrobnioma faraona i na stelama pisara kućeživota, jer se živo zanimao za stare natpise.«54

Taj je Nenoferkaptah imao podjednakonačitanog, u starine podjednako zaljubljenogsuparnika u osobi Setna-Khamuasa, sinaUsirmareova, to jest Ramsesa II, koji je pod

glavom jedne memfiske mumije otkrio magijskeformule što se nalaze na papirusu br. 3.248 uLouvreu.55 Na temelju nedavno pronađenoganatpisa na južnoj strani Unasove piramide uSakkari proizlazi doista da je Ramses II. povjeriokraljevskome sinu Khamuasitu, velikomsvećeniku u Onu, dužnost da obnovi ime kralja juga i sjevera Unasa, koje se više nije nalazilo nanjegovoj piramidi, jer je kraljevski sin Khamuasitveoma volio obnavljati spomenike kraljeva juga isjevera, kojima je prijetilo rušenje.56

Je li taj ljubitelj starina, taj prethodnik najzaslužnijih egiptologa,slutio da će nakon tolikih stoljeća zaborava



314 315

OPCA BIBLIOGRAFIJANAJVA NIJE KRATICE

Od klasičnih autora preporučljivo je pročitati: — HERODOT,knjiga II; — DIODOR, knjiga I; — STRABON, knjiga XVII; — PLU-TARH, Izida i Oziris; — JUVENAL, Satira XV.

Od suvremenih:

WILKINSON (J. Gardner), The manners and customs of the ancient Egyptians, new ed., 3 vol., 1878.

G. MASPERO, Histoire ancienne des peuples de l'Orient clas-sique, Pariz1895—1897, sv. I, četiri prva poglavlja i sv. II, osobito poglavlje V; — Les Contes populaires de l'Egypte ancienne, 4. izd., Pariz, 1915; — Au tempsde Ramses et d'Assurbanipal, Pariz.

V. LORET, L'Egypte au temps des Pharaons, Pariz, 1889; — A. ERMAN, Aegypten und aegyptisches Leben im Altertum, neu bear-beitet von HermannRanke, Tubingen, 1923; — La religion des Egyptiens (francuski prijevod),Pariz, 1937.

Flinders PETRIE, Les arts et metiers de l'ancienne Egypte (francuskiprijevod), Bruxelles, 1925.

Pierre MONTET, Les scenes de la vie privee dans les tombeaux egyptiens del'Ancien Empire, Pariz i Strasbourg, 1925.

A. LUCAS, Ancient Egyptian materials and industries, 2. izd., London,1934.Uvode u Memorial Tytus i Theban tombs series, DAVIES,The tomb of Ken-Amun at Thebes i The tomb of Neferhotepat Thebes. Bilješke uz dva WRESZINSKIJEVA Atlasa.

Ann. S. A. E.: Annales du Service des Antiquitis de l'Egypte, 39 sv., Kairo,1900—1939.

AZ: Z eitschrift fur aegyptischeSprache und Altertumskunde,80 sv., Leipzig, 1863—1940.

Bull. I . F. A. O.: Bulletin del'Institut frangais d'Archiologieorientale du Caire, 38 sv.,Kairo, od 1901.

Bibl. aeg.: Bibliotheca aegyptiaca, Bru-xelles, od 1931, sadrži osobito:I, Alan H. Gardiner,Lateegyptian stories.V, V. W. Erichsen, Papyrus Harris I.VII, Alan H. Gardiner, Lateegypti-anmiscellanies.

Fr. Mis.: Memoires, koje suobjavljivali članovi francuskearheološke misije u Kairu, 18knjiga, 1884—1896, osobito sv.V (razni tebanski grobovi, međukojima Rekhmareov, autoriBenedite, Maspero i Scheil) i sv.XVIII, Boussac, Le tombeau

d'Anna.

I. E. A.: Journal of egyptianarcheology, London

Kairo, Kat.: Katalog egipatskihstarina

Kairskog muzeja.

Kemi: KEMI, Revue de philologieet d'archiologie ćgyptienneset coptes, 9 sv., Pariz, 1928—1942.

Mem. Tyt.: Robb de Ptyster Tytus Memorial series (New York, od 1917) sadrži:I, I. de Garis-Davies, Thetombof Nakht at Thebes, 1917,II, I II, ist i, The tomb of Puye-mre at Thebes, 2 sv., 1922—1923.IV, isti, The tomb of two sculptorsat Thebes, 1927.V, isti, Two ramesside tombsat Thebes, 1927.

Med. Habu: Oriental Institut of Chicago, Medinet-Habu:I, Earlier historical records of Ram-ses III, by the epigraphic survey.II, Later historical records of Ram-ses III, by the epigraphic survey.III, The calendar, theslaughter-house and minor records of

Ram-ses III, by the epigraphicsurvey.Oriental Institute publication,



paintings, by Bertha Porter andRosalind Moss, 5 sv., Oxford,1927— 1937.

Th. T. S.: The Theban tomb series, editedby N. de Garis-Davies and Alan H.Gardiner, 5 sv., 1915—1937, sadrži:I, The tomb of Amenemhet (br. 82).II, The tomb of Antefoker,vizier of Sesostris I, and of his wifeSenet.III, The tombs of two officialsof Thutmosis the forth (br. 75 i

90).IV,The tomb of Huy, viceroy of Nubiain the reign of Tutankhamun (br. 40).

Amenmose and another (br. 86, 112,42 i 226).

Urk.: Urkunden des aegyptischen Altertums,in Verbindung mit K. Se-the und H.Schafer herausgegeben von G. Steindorff:I, Urkunden des alten Reiches (4sv.), Leipzig, od 1902.II, Hieroglyphische Urkundender griechisch-romischen Zeit (3sv.).III, Urkunden des alteren Aethi-openkonige (2 sv.).IV,Urkunden der 18. Dynastie(16 sv.).

Wr. Atl.: Wreszinski Atlas zur Alt-aegyptische Kulturgeschichte,

SADR AJ

UVOD...............................................................

PRVO POGLAVLJE

NASELJA ...........................................................13

Gradovi, 13.kućstvo, 29.

Kuće, 24.Palače, 22.

DRUGO POGLAVLJE

VRIJEME...............................................................................34Godišnja doba, 34. — Svetkovine i praznici, 37. — Sretni i nesretni dani, 39. — Sati, 41. — Noć, 44.

TREĆE POGLAVLJE

OBITELJ................................................................................48Ženidba, 48. — Žena, 53. — Djeca, 58. — Sluge irobovi, 64. — Kućne životinje, 67.

ČETVRTO POGLAVLJE

KUĆNI POSLOVI.................................................................72istoća, 72. — Odjeća, 75. — Hrana, 77. —

Kuhinja, 84. — Pekarstvo i slastičarstvo, 87. — Pića, 89. — Obroci, 90. — Večer, 92. — Gozbe, 93.— I re 100.



PETO POGLAVLJE DESETO POGLAVLJE ŽIVOT NA SELU...........................................................................103

Seljaci, 103. — Navodnjavanje vrtova, 104. — Berba, 105. — Oranje i sjetva, 108. — Žetva, 113. — Lan, 119. — Štetočine i nepogode, 120. — Stočarstvo i peradarstvo,121. — Stanovnici močvara, 124. — Pustinjski lov, 128.

ŠESTO POGLAVLJE

ZANIMANJA, OBRTI, UMJETNOST......................................... 131Kamenari, 131. — Rudari, 136. — Rad u radioni-cama, 141. — Kamenoresci, 141. — Zlatari, dragu-ljari, kamenoresci, 144. — Obrada drva, 147. — Kozarstvo, 149. — Položaj umjetnika iobrtnika,

150. — Zidarstvo i sitni obrti, 155. — Gazde i rad-nici,157. — Trgovina i novac, 159.

PISARI I SUCI................................................................................239Uprava, 239. — Podmlađivanje i obrazovanje činovništva,240. — Dobri i loši suci upravnici, 224. — Red i sigurnost,246. — Na sudu, 254. — Primanje stranih podložnika, 256.

JEDANAESTO POGLAVLJE

ŽIVOT U HRAMOVIMA..............................................................260Pobožnost, 260. — Svećenstvo, 264. — Bogoštovlje,

266. — Božji izlasci, 271. — Minov izlazak,272. — Lijepa opetska svetkovina, 276. —Svetkovinia Do-line, 279. — Obrednepredstave, 279. — Kuća života, 283.

DVANAESTO POGLAVLJE

SAHRANA.......................................................................................285Starost, 285. — Vaganje dobrih i zlih djela, 287 — Uređivanje grobova, 293. — Dužnosti dvojnikovasvećenika, 298. — Mumificiranje, 301. —Sahrana i sprovod, 303. — Prelazak prekoNila, 304. - Uspon do grobnice, 305. —Oproštaj od mumije, 306. — Žalobni objed,307. — Odnosi živih i mrtvih, 3 0 9 .

SEDMO POGLAVLJE

PUTOVANJA.................................................................................163Unutrašnji promet, 163. — Pustinjska putovanja, 168. — Putovanja u Biblos, 171. — Putovanja po Crvenom moru,176.

OSMO POGLAVLJE

FARAON.........................................................................................184Osnovna kraljevska dužnost, 184. — Kraljevska toaleta, 189. — Kralj na poslu, 191. — Pravo pomilovanja, 194. — Kraljevske

nagrade, 195. — Primanje stranih izaslanika, 199. — Kraljevskarazonoda: sport, 200. — Kraljevski lov, 203. — Kralj intimno,205. — Haremske spletke, 207. — Kraljevske misli, 209.

Najvažnijekratice......................................................................

31 5

DEVETO POGLAVLJE

VOJSKA I RAT............................................................................ ..212Dobre i loše strane vojničkog poziva, 212. — Vojnaslužba, 216. — Vojska u ratu, 219.— Zbor i raspodjelaoružja, 219. — Raspored u maršu, 224. — Bitka, 225. — Opsadno ratovanje, 234. — Rat u Nubiji, 236. — Trijumfalni povratak, 236.



Pierre

EGIPAT U DOBA

RAMZESA

Preveo ŽELJKOKLAIĆ

Likovno opremio

RATKO JANJIĆ-

JOBO

Tehnički uredio

IVAN TRŽAN

Korigirala

BLA2ENKA

TR2AN

Izdavač ITRO»NAPRIJED«

Zagreb,Palmotićeva 30

Za izdavača

ANTUN

Ž

Documents

Egipat u Doba Ramzesa