Da li se poetkom 21. veka suoavamo sa ekolokim izazovima koji su bez presedana? Suoavamo ili ih proizvodimo? Da li se to ovek okrenuo protiv prirode? Ili je priroda poela da se sveti za sve to joj je ovek u svojoj kratkoj istoriji neodgovorno uradio? Da li nam preti ekoloka katastrofa? I ta u toj situaciji treba da se radi? Da li je priroda ovekov neprijatelj koga treba pobediti, pokoriti i privesti nekoj korisnoj humanoj nameni? Ili je ovek deo ire zajednice ivota u kojoj medjuzavisnot ima primat? Pretpostavka za bilo koji odgovor je ono to rade filozofi: da se stvari razjasne, da se pojmovi definiu i uspostave potrebne pojmovne distinkcije. Jedno je, na primer, pitanje resursa i ljudske sudbine kroz vreme. Sasvim drugo pitanje je zagaenje koje se nas koji ivimo sada neposredno tie. Konano: ta je, krajnja, vrednost o kojoj se ovde radi? Kako to saznati? (Ili kako odluiti?). Ko treba da brine, npr., da se spasu ugroene vrste, i zato ih treba spasavati? Kakve obaveze imamo prema buduim generacijama? (Kakve zamerke imamo prema prolim generacijama?) Kako znamo da, obilno troei resurse, ugroavamo budue generacije kada ne znamo ni ta e biti potrebno tim generacijama niti ta e sve biti resursi u budunosti? Inovacije i progres u tehnologiji mogu uiniti nae napore da te resurse sauvamo suvinim, nepotrebnim, i za nae ekonomske i politike interese kontraproduktivnim, jer e nove vrste resursa potisnuti stare, pa e resursa uvek biti u izobilju. Ali kako to moemo znati? ta moemo znati? Znamo da gotovo sve odluke koje donosimo imaju posledice koje idu dalje od naih namera i naih interesa. Znamo i da je podnoljiva i gostoljubiva planeta neto to mi delimo sa drugima, u prostoru i vremenu. Mnogo toga moemo saznati ako se potrudimo. Kao to se kae u knjizi koja je pred nama mnogi ekoloki problemi nastaju ne iz neznanja ili zlonamernosti ve iz manjka podstreka za zabrinutost. Ekoloka etika ispituje razloge i zato imamo taj manjak i zato treba da budemo zabrinuti.prof. dr Jovan Babi

Pa i pored injenice da je Max Weber rodonaelnik etike odgovornosti, etika (odgovornosti) koju izlae Hans Jonas razlikuje se kako od tradicionalne antropocentrike etike (koja isputa iz vida da se i sam ovjek u procesu tehnike proizvodnje mijenja, preoblikuje djelujui)3 tako i od Weberove etike (vrednovanje na bazi vjerovanja), a to znai da je Jonasova etika autentina, a time i posebno poticajna. Njena novost je u tome to se moderni zahtjevi usmjeravaju i na djelovanje ovjeka u neposrednoj prostornoj i vremenskoj blizini u cilju osiguranja budunosti i na neljudske objekte4 . Drugim rijeima, u eri tehnoloke civilizacije markira se odgovornost za budunost ovjeanstva, za uvjete ljudskog opstanka. Ti uvjeti zapravo su primarno vezani za okoli odnosno prirodu, koja je povrediva uslijed ovjekove tehnike intervencije (Jonas). Time etika odgovornosti zapravo korigira i dopunjava tradicionalnu etiku upravo u smislu otkria o ranjivosti prirode i potrebi odgovornosti kako za sadanjost tako i za budunost.5 Iako je ve naznaeno koji su kljuni razlozi pokuaja utemeljenja etike odgovornosti, ini se nunim osvrnuti se posebno na aktualno-povijesni ambijent i argumentaciju koju izlae Hans Jonas u svom konceptu zasnivanja nove etike etike odgovornosti. Najprije valja naglasiti kada je rije o Hansu Jonasu6 da se njegova filozofija jednovremeno moe razumjeti i kao svojevrsna teorija znanosti ali i kao specifina etika u krizi modernog svijeta. Naime, sudei prema pitanjima koja Jonas otvara moglo bi se govoriti o njegovoj teoriji kao spoznajnom procesu, ali sudei po zahtjevima koje postavlja i obrazlae vie se moe govoriti o pokuaju koncipiranja poeljnog ljudskog ponaanja u ambijentu znanstveno-tehnike civilizacije. Rije je, naime, o etici u funkciji prevladavanja krize tehniko-tehnoloke civilizacije. Nedvojbeno je da Hans Jonas ustvari uvaava stajalita Maxa Webera o odgovornosti na taj nain to u svojoj filozofiji pojmu odgovornost daje centralno mjesto. On, naime, smatra da je odgovornost nuna u vremenu znanstvene, tehniko- -tehnoloke civilizacije, ali da dosadanja etika nije insistirala na tom pojmu, zbog ega je ostala neproduktivna u smislu humanizacije novog drutva. Zapravo, Jonas najprije slika nae doba, a potom upozorava kako se valja suoiti s moguim dugoronim posljedicama razvoja znanosti i tehnike. Situacija u kojoj je izraena realna opasnost (ne samo za sadanjost nego i za budunost ovjeanstva) nalae potrebu osvjeenja u smislu preuzimanja solidarne odgovornosti za budunost. Iako su oekivanja da e razvoj znanosti i tehnike direktno poboljati uvjete ljudske egzistencije moe se rei i ispunjena, istovremeno je stvorena i prijetnja odranju ivota, to jest opstanku cjelokupne prirode. Dokazi o prijetnji postali su oigledni, ali ono za to se Jonas s pravom pita nije samo oiglednost dokaza o prijetnji, ve i to jesu li ljudi svjesni proizvedenog stanja, odnosno je li svijest o posljedicama implementacije znanosti jasna. Zbog toga postavlja svoje centralno pitanje kako sprijeiti krizu i katastrofu, kako, dakle, ouvati ono to je dobro, a to je sa sobom donijela tehnika civilizacija. Na ta pitanja Hans Jonas odgovara slino kao i Karl-Otto Apel, upravo putem preuzimanja solidarne odgovornosti za mogue budue posljedice. Pogledajmo ta se pod pojmom solidarna odgovornost razumijeva. Hans Jonas neodlono zahtijeva da ljudi preuzmu odgovornost za budunost, da polazei od injenice smisla i svrhe svog ivota imaju obavezu moralno djelovati, da postanu odgovorni za odranje ive i mrtve prirode. To je vano pogotovo danas kada svijet u trenutku moe nestati u cijelosti, emu je naprimjer doprinijela atomska fizika. Jonas se konceptom etike solidarne odgovornosti u novom znanstvenotehnikom dobu zaloio za ouvanje istinski dobrog za ovjeka, a ne za prevlast egoistikih interesa. Tako se etika odgovornosti pokazuje kao poziv za suprotstavljanje moguim negativnim izazovima to ih nude znanost i tehnika naeg vremena. To je stoga to je znanost i tehnike discipline, to jest njihove rezultate, mogue iskoristiti u cilju dobra, ali i zla, te zato, uslijed ove druge mogunosti, nastaje neizostavna potreba za solidarnom odgovornou.

Na pitanje o potrebi znanosti, kao i na pitanje o zloupotrebi implementacije rezultata znanosti, tek s etikom odgovornosti dobijamo odgovore koji ukazuju na mogunost perspektive. Pored toga to je ovjek kao pojedinac odgovoran za djela koja sam ini, on je, u uvjetima tehnike proizvodnje (kada kolektivno djeluje) i kolektivno odgovoran. Tu se prije svega misli na odgovornost u procesu iskoritavanja prirode, u procesu vrenja nasilja nad prirodom, u procesu nekontroliranog rasta proizvodnje i slino. ta je zapravo za Hansa Jonasa odgovornost? To je obaveza ovjeka da ini dobro, da rauna na mogue posljedice svoga djelovanja, te da, shodno tome, donosi odluke i djeluje. Sada se postavlja pitanje kako je to mogue u uvjetima sve veeg i samostalnijeg oznanstvljenjivanja. U tu svrhu Jonas istie da su potrebne granice svim znanostima koje imaju ambiciju ovladati prirodom i time ugroziti njen opstanak. Stoga je nuna odgovornost znanstvenika. Hans Jonas, naime, polazi od toga da tradicionalna etika ne moe rijeiti pitanja koja sa sobom neizostavno donosi ekspanzija znanosti i tehnike7 . Otud je potrebno novo moralno suoenje, ne samo (na nov nain) sa sadanjou nego s obzirom na dalekosenost moguih posljedica i s budunou. Ovdje se susreemo s modernim konceptom odgovornosti. Rije je o tome da je ovjek duan preuzeti brigu za egzistenciju ovjeanstva. Dakle, u vremenu u kojem je egzistencija ovjeanstva ovisna o rezultatima znanosti i tehnike, pred ovjeka se postavljaju novi moralni imperativi. To znai da je u osnovi Jonasove etike briga za ouvanje ivota, to jest cjelokupne prirode. Stoga ovjek treba svijest o dunostima ere tehniko-tehnoloke civilizacije. Tu se uoava obaveza da ljudi dananjice trebaju promisliti svoje djelovanje iz ire perspektive. Ideja o napretku u znanosti i tehnici kao uvjetu konanog osloboenja ovjeka od ropstva (utopija) uslijed ograni- enja koja daje priroda postaje neostvarena iluzija, ovjekova stranputica. Ljudsko djelovanje se s postignuima koja su rezultat znanosti dovodi u najozbiljnije moralno iskuenje s obzirom na opasnost po odranje ivota (uzmimo samo za primjer izum hidrogenske bombe). Etika odgovornosti Hansa Jonasa upozorava da je, naalost, mogu kraj svijeta jer je ovjek suvie duboko poeo zadirati u sr prirode. Potinjavanje prirode koje se vri da bi se ostvario boljitak ivota, to jest dobro, mogue je da se vrati kao kontraefekt, odnosno samounitenje. Stoga povredivost prirode mora biti limitirana odgovornou, a princip odgovornosti je upravo podsjeanje ta dobro jest, ali dobro s mjerom, sa znanjem da je ovjek svojim djelovanjem zaprijetio samom sebi. Zbog toga ovjek Fakultet politikih nauka GODINJAK 2010/2011 172 AMILA LJIVO GRBO sebi namee odgovornost kao odgovornost za budunost, za potomstvo. Tu je, dakle, rije o jednom novom moralnom suoenju, suoenju sa saznanjem o nunosti promjene ovjekovog odnosa prema pitanjima smisla i svrhe ljudskog djelovanja. Etika odgovornosti za koju se zaloio Hans Jonas upravo ukazuje na to kako je tradicionalna etika nedovoljno shvatila i razvila pojam odgovornost, jer se koncentrirala samo na odnos ovjeka prema sebi samom i drugim ljudima.8 Postrani su, ponovimo to, ostali izvanljudski objekti.9 Centralno mjesto pripalo je iskljuivo ovjeku kao svjesnom biu, ija je svijest o konanosti upravo potaknula potrebu jedne teorije, filozofije morala, koja traga za smislom ljudskog postojanja i ima interes da ouva ivot, da prevlada egoizam i proiri vidike.10 Okrenutost sadanjem i vjera da e svijeta biti rezultat su jednostranog prihvaanja razvoja znanosti i tehnike. Od toga, kae Jonas, valja ii dalje, naprijed. Ideja napretka je odve iluzorna ako se sagledava iz kuta tradicionalne etike. Suvremeni razvoj zahtijeva proirenje vidika i uvianje posljedica znanstvenog osvajanja prirode, brigu za budunost ovjeanstva. Etika odgovornosti za znanstveno-tehniko-tehnoloku civilizaciju trai cjelovito znanje o dostignuima u oblasti znanosti i tehnike, to jest o svim mogu- im aspektima njihove upotrebe. Ta saznanja daje znanstvenik, te je njegova odgovornost primarna. Budui da opasnosti otpoinju sa djelatnou znanstvenika, on je pozvan da tano izloi svoja znanja (od eksperimenta do rezultata), i da na taj nain osigura moralno djelovanje. Znaaj principa odgovornost postaje posve evidentan posebno kada smo suoeni s mogunou prisile napretka, mogunou da se rezultati znanosti i tehnike koriste u svrhu zla, dakle kada smo suoeni sa zloupotrebom. Otud, Hans Jonas upravo preko spomenutog regulativnog principa, principa odgovornost za ouvanje ljudskog roda, nudi rjeenje da se sa znanou i tehnikom dosegne dobro, dobro za ovjeanstvo u cjelini i u svim vremenima, to jest da sauvamo slobodu i ljudsko dostojanstvo (Jonas, 1990: 341) a da se ostvari i prosperitet. U biti Jonasove etike je saznanje da je ovjek zahvaljujui znanju i tehnici uveao svoju mo, ali i zaprijetio cjelokupnoj prirodi. Otud zahtjev da se izmijeni odnos prema znanosti i tehnici u kojem nisu anticipirane mogue posljedice. Briga za ovjeka je u fokusu njegovog etikog promiljanja, s tim to Jonas kao novi moment nudi upravo zahtjev da se pojmom odgovornost obuhvati i iva i mrtva priroda. Na taj nain etika principom odgovornost za subjekt-objekt, ivo i mrtvo, postavlja obavezu ograni- enja moi. Rije je o tome moe li ovjek vladati s nagomilanim opasnim resursima i zaustaviti opasnost prije nego to bude kasno.

Stoga od poetka valja misliti odgovorno, djelovati dalje od egoistikih interesa, misliti na sutra. Jonas nas tako upozorava da posluiti se tehnikom, produiti mo ovjeka u prirodi raa bojazan da se to ne vrati kao smaknue u kojem se uestvuje. Svaki ovjek koji djela na ovom svijetu pozvan je stoga da procjeni mogue posljedice svog injenja. Etika, upozorava Jonas, od nas trai da potujemo red stvari koji se ne moe remetiti. Ukoliko slobodno djelujemo, pozvani smo na odgovornost. Ideja napretka to ju je osigurala mo tehnike trai oprez, jer tehnika sama po sebi ne znai naprosto dobro, progres i emancipaciju. Takvo uvaavanje tehnike nije spasonosno za ljude, stoga je, dri Jonas, princip odgovornosti nuan u eri znanstveno-tehniko-tehnoloke civilizacije. Tehnoloki um koji je zagospodario cjelokupnom prirodom zahtijeva da sliku svijeta budunosti sainimo uvaavajui etiku odgovornosti, da ta promiljanja prenesemo iz teorije u praksu. Ako je ovjek doveo u pitanje opstanak prirode stoga to je eksploataciju uinio nerazmjernom u odnosu na granicu zadiranja u prirodu, kao granicu mogueg unitenja, ako nije predvidio budunost (izvjesnost ovjekova ivota jeste zadaa dananjeg svijeta), onda je Jonasov vapaj nuan. Njegov zahtjev ide za tim da na mjesto dosadanje (tradicionalne) antropocentrike etike stupi etika odgovornosti za budunost ovjeanstva. Stoga Jonas s pravom trai da se predvidi mogunost katastrofe, jer promjene koje su nastupile s razvojem znanosti i tehnike ve danas upozoravaju kako je potrebno osvjeenje svakog pojedinca ukoliko hoemo da nas bude u slobodi. Jednostavno reeno, potrebno je na nov nain kontrolirati mo tehnike koja diktira uvjete ljudskog ivota. Valja rei da je ovakav pristup alarmantan u smislu razumijevanja pitanja ta se krije iza olahkog prihvaanja ideje napretka. Rauna li se igdje na mogunost unitenja i samounitenja? Hans Jonas, kako kae profesor Abdulah arevi u pogovoru knjizi Princip odgovornost, konsekventno odbija svaku ideju napretka (Jonas, 1990: 348) jer zahtijeva da se nanovo promisle mogunosti ljudske egzistencije11, a u svjetlu potrebe da ljudi trebaju budunost. No, tu odgovornost treba dovesti do intersubjektivnog vaenja12, jer znanje opredmeeno u tehnici i tehnologiji nije dalo sigurnost u smislu prevladavanja problema egzistencije i spreavanja mogue katastrofe, o emu jasno govore iskustva povijesti. Otud se valja suprotstaviti moi tehnike na odgovarajui nain, a to znai uvaiti princip odgovornosti, to jest izgraditi jednu novu etiku za eru budunosti. U osnovi takve etike koju Jonas zasniva je razumijevanje i briga za ouvanje postojeeg. To je, dakle, etika odranja, ouvanja, zatite, a ne etika napretka i usavravanja Fakultet politikih nauka GODINJAK 2010/2011 174 AMILA LJIVO GRBO (Jonas, 1990: 351). ovjek koji ima znanje kojim je dosegao mo istovremeno treba imati svijest o odgovornosti za djelovanje. Naime, ovjek kojeg je tehnika dovela u pitanje uslijed razvoja tehnoloke civilizacije mora iznai rjeenje u cilju efikasne zatite cjelokupne prirode. Otud je etika odgovornosti koju u svom djelu Princip odgovornost izlae Hans Jonas rezultat raspoznavanja moguih opasnosti koje je proizvela znanost, ali od koje se zahtijeva i da sprijei moguu regresiju ili katastrofu. Jonas kae da osjeaj straha valja posjedovati i uvaavati i prije znanja o moguem neeljenom efektu, jer je napredak razumljen iz kuta neuvaavanja moguih posljedica rezultata znanosti i tehnike. Za njega to nije ideja pod kojom se misli postignue dobra i sree. Zato i upozorava na potrebu brige za budunost kako potomstva tako i prirode uope. Nuan je, dakle, oprez kada se djeluje, kada se posee u prirodu, jer je uoeno da ovjek pomou dosegnutog znanja eli zagospodariti prirodom i u dijelu gdje je to opasno. Oprez je nuan i zato to se naivno vjeruje da je prirodne tokove mogue sasvim preusmjeriti u svoju korist. To je razlog to Jonas podsjea na viziju budunosti kao obrazac od kojeg se ne smije odstupiti. Ovdje se postavlja pitanje ta je zapravo inspiriralo Hansa Jonasa za ovakav koncept. To je, prije svega, osjeaj da moderna tehnika i tehnologija prijete da se otrgnu iz ljudskih ruku i okrenu protiv. Drugo, odgovornost je onaj faktor koji je ovog mislioca opredijelio da ozbiljno upozori na moguu neeljenu situaciju. Hans Jonas zato trai od znanosti i znanstvenika da upoznaju ovjeka sa stanjem u kojem se nalazi kako bi ovjek uzeo sudbinu u svoje ruke. Oigledno je da Jonas rauna na mogue zlo. On, naime, misli na umanjenje rizika za unitenje. Tako se njegova etika pokazuje kao racionalna metafizika (Jonas, 1990: 357), koja se udaljava od tradicionalne i pragmatike antropocentrike filozofije. Treba misliti o budunosti na nov nain, to jest u smislu spreavanja bezgraninog gospodarenja prirodom. Ovim Jonas postavlja imperativ brige za jo nebivstvujue i trai suoenje s alarmantno- u krize koja se prepoznaje, a izlaz pronalazi u svakodnevnom jaanju svijesti o znaaju ekolokih standarda. On trai da se zatiti ovjek kao slobodno bie pred razvojem moderne tehnike, to jest da se odgovorno ponaa i tako zatiti pravo ovjeka na ivot. Na taj nain se Jonasova etika odgovornosti oslikava kao makroetika koju namee era tehnoloke civilizacije. Posebno pitanje koje se postavlja u ovom Jonasovom plemenitom univerzalistikom etikom stajalitu u vremenu kada se ne zna dovoljno o moguoj katastrofi jest pitanje kome se Jonas obraa. Od koga trai odgovornost? Odgovor je od roditelja i dravnika.13

Solidarna odgovornost koja dolazi uslijed prijetnji budunosti ovjeanstva ustvari otpoinje u diskursu u kojem treba doi do konsenzusa. Moral, to jest norma, kae Jonas, mogua je promjena kursa ovjekovog odnosa prema sebi i cjelokupnoj prirodi, a to je ono to treba preoblikovati svijest i usmjeriti je podalje od jednostranog prihvaanja ideje napretka. Dakle, to znai napustiti ideju o ovladavanju prirodom (K. Marx) i izgraditi odgovoran odnos spram prirode, koji e rezultirati njenim ouvanjem. Etika odgovornosti Hansa Jonasa iznova promilja smisao ljudskog postojanja. Ona se na izvjestan nain preplie s Apelovom komunikativnom etikom, koja takoer upozorava da bez ureenosti zajednice, bez postojanja regulativnog principa zajednice, nema perspektive. Zato Jonas zahtijeva ovjekov odgovor na krizu u svjetlu znaaja principa odgovornost. To znai da ljudski um mora prihvatiti temelje jedne nove etike koja rauna na odranje ivota, to jest da prirode (bitka) treba biti. Tu Jonas nalazi razloge i za nov pristup znanosti i tehnici, odnosno ideji napretka, gdje se uvaava potreba solidarne odgovornosti, a odbacuje prisila moderne tehnike, to jest iskljuuje prevlast zla nad dobrim. Na kraju ovog osvrta na jednu specifinu filozofiju morala, odnosno na specifian etiki koncept Hansa Jonasa, ini se nunim i uputnim iznijeti odreen sud, pa i pokuati odgovoriti na pitanje o tome ta je to to ovu filozofiju ini aktualnom kako u smislu razumijevanja i nastojanja da se oformi nov etiki pogled tako i za etiku novinarstva. Jonasov kritiki osvrt na (etiku) ideje pozitivnog doba (O. Kont) i posljedice koje je donio pozitivizam u znanosti predstavlja demarkacionu liniju izmeu modernog i budueg. To je tema odnosno korpus pitanja o kojima je raspravu otvorila suvremena filozofija doba postmoderne, odnosno postindustrijske faze drutvenog razvoja. Tu nije rije samo o pokuaju da se izvri razraun s prethodnim idejama, ve se radi i o tome da se markira granica potencije znanosti u funkciji progresa i osiguranja ljudske egzistencije ili, pak, granica mogue njene destrukcije. U tom smislu Jonasova teorija respektira pozitivizam kao motivaciju za ekspanziju znanosti, ali upozorava da tu nema granice i da otud valja zatraiti odgovornost. S druge pak strane, samo stanje stvari kao posljedica nekontrolirane upotrebe znanosti, odnosno njenih rezultata, alarmira ljudski um i upuuje na potrebu za uvaavanjem prirodnih zakona, a to znai vladanje tehnikom, a ne nikako nekontroliranu ekspanziju moi14 koja poiva na tehnici. Budui da se danas pomou tehnike komunicira, Jonasov princip odgovornosti obavezuje poslenike javnosti. To je uvjet za obuzdavanje egoistike moi posjednika tehnike u okolnostima tehnike civilizacije. Stoga nije sluajno to Jonas prisjeajui se Blocha tvrdi da je nada uvjet djelovanja a da strah od uraenog (ili neuraenog) zapravo predstavlja Fakultet politikih nauka sadraj osjeaja za odgovornost.15 U tom smislu odgovornost za uinak informacije u javnosti bilo da je rije o istini ili ne, ili pak o kritici odreene pojave koja karakterizira odreeni drutveni segment, jeste zapravo ona vrsta razumijevanja Jonasovog zahtjeva za odgovornou koja obavezuje. U novinarskoj praksi strah od odgovornosti (za objavljeno ili preueno) zapravo je ona vrsta potrebe koja moe izravnati razliite pristupe koji su temeljeni na neograni- enosti interesa. Zato bi se moglo rei da Jonasov koncept protezanja odgovornosti na ivo i ne-ivo danas ima smisla upravo stoga to je tehnika kao faktor moi postala nadreena ovjeku iako etika polazi od stava da se etika ne odnosi na ne-bie. Pitanje je samo je li svijest o tome jasna. Budui da urnalizam doprinosi znanju i jasnoi o stanju i perspektivi modernog svijeta, moral zadobija primat, a time i princip odgovornosti. Dodue, iskustva iz razvijenog svijeta (Zapad) upozoravaju da je i samo novinarstvo tehniko-tehnoloke civilizacije podijelilo sudbinu svijeta napretka, to znai da je sloboda novinarskog djelovanja ostala locirana izmeu interesa i proklamirane slobode novinarstva. Pa upravo tu je i potreba za etikom. Slijedom Jonasovih ideja o humanizaciji moi tehnike moe se zakljuiti da kada je i o novinarstvu rije vai isti zahtjev, jer i samo novinarstvo (posebno moni elektronski mediji) nije bez ambicije da vlada. U tom smislu etiki nalog o odgovornosti kao nu- nosti posebno je bitan. Ako se do kraja hoe pojednostaviti problem, onda se moe rei da strah od nekontroliranog razvoja zapravo moe da se aplicira i na novinarsku profesiju kao strah od neistine. Time se, kako to kae Hans Jonas, ohrabruje djelatnik i taj strah nije patoloki, ve racionalni, djelatni. Valja, dakle, razbiti mit o maini, rastvoriti realitet i izvijestiti drutvo o ulozi tehnike u njegovom daljnjem razvoju na istinit nain. Istina, i u Jonasovoj (moralnoj) filozofiji zamagljen je stav o tehnici. Katkad se ini da se Jonas suprotstavlja daljem oznanstvljenjivanju u cilju ouvanja svijeta, a katkad da Jonas ima ambiciju svojom kritikom spasiti tehniku kao temelj suvremene civilizacije. Ta nejasnoa sadrana je u njegovom pojmu utopije, ili, preciznije reeno, ideji kritike utopije

Vittorio Hsle, Filozofija ekoloke krize, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1996 Knjiga V. Hslea Filozofija ekoloke krize sadri pet predavanja koja je on drao u Moskvi, 1990. godine. Zato ba u Moskvi i to o ekolokoj krizi? Sm kae da bi se od zapadnjakog filozofa trailo da se pozabavi razmatranjima velikih historijskih preokreta i nastavlja kako se moe initi da ekoloka kriza nema nikakve veze s time to se dogodilo. Sudbina svijeta, kae autor, ipak e mnogo ovisiti o novom ureenju biveg Sovjetskog Saveza, a i bez toga ekoloka je kriza ve dosegla vrlo neugodne razmjere. to bi zapravo bila filozofija ekoloke krize? Filozofijskom opravdanou toga pojma i odreenjem filozofijski relevantnog u tom skupu fenomena, Hsle se ne bavi, to bi mu moglo priskrbiti zamjerku da zauzima vanfilozofijsko stajalite. Pravom filozofijskom bitku vrsta egzistencije koja moe prouzroiti ovjekov moralni kolaps zbog kojeg se loe odnosi prema prirodi, moe biti samo odbojna. Ipak, veina ljudi ne eli se baviti filozofijom. Ona im je strana jer je veu uz spekulaciju, a ak i ako je uvaavaju, ne povezuju je sa nainom ivota. Osim toga, pred sobom imamo negativne stvari koje treba popraviti, a ujedno djelovati na taj nain da se one vie ne bi pojavile. Borba za opstanak svijeta, borba je i za filozofirajue, kae Hsle. Nestane li ovjeka, nestat e i filozofije. Pravi filozof ne moe biti ravnoduan prema onome to mori svijet. Ostaje mu, meutim dilema, moe li se od vanfilozofijskog stii filozofijskome? Je li ijedno rjeenje uistinu filozofijsko? ak i da rjeenje postoji, ak i da se neki filozof ozbiljno poduhvati uzbunjivanja ovjeanstva bi li ga itko posluao ili bi mu netko sudio, kao Sokratu? Je li Hsle svjestan toga? Moda jest, jer na jednom mjestu istie da dirljive opomene nikad nisu bile efektne i da jedino promjena u djelovanju moe ovjeka izvesti na pravi put. Jesu li ovakve filozofove akcije pravi put filozofije? U Hsleovom vidokrugu, to ostaje nerjeivo. Bez obzira na strogo filozofijske zamjerke koje se mogu uputiti razmatranjima u ovim predavanjima, valja istai njihove vrijednosti. Prva i najvanija jest ta da je autor uoio da u promiljanju ekoloke krize nuno zahvaamo sve vidove bitka, te da bi ta refleksija mogla znaiti povratak miljenju cjeline bitka umjesto razmrvljenosti na filozofijske discipline. Naime, u filozofiji ekoloke krize ukrtaju se polja gotovo svih filozofijskih disciplina. Iz Hsleovog teksta moe se, dodue, razabrati kako on filozofiju ekoloke krize smatra filozofijskom disciplinom u nastanku to nije ba spojivo sa jedinstvom znanja koje nazire kroz promiljanje ekoloke krize. 162 E M U Broj 10 Kao to iznosi ideju o sjedinjenju svih filozofijskih disciplina, istie vanost povezanosti teorijskih i praktikih momenata u filozofiji. U eri rehabilitacije praktike filozofije na utrb teorijske, to se moe uiniti vrlo relevantnim. U prvom predavanju koje donosi ova knjiga (Ekologija kao nova paradigma politike) zanimljiva je teza o izmjeni politikih paradigmi. Prva se gradila po osnovi konfesionalne pripadnosti, druga po naelu nacionalne pripadnosti, treoj i jo uvijek prisutnoj, pripada naelo gospodarstva, dok e etvrta biti ekologija. Prva prestaje nakon velikih vjerskih ratova u 16. i 17. stoljeu. Najkasnije do 19. stoljea glavnu ulogu preuzima nacionalna homogenost koja je cilj unutranje i vanjske politike. U 19. i 20. stoljeu ekonomija preuzima ulogu niti-vodilje svjetskoga poretka. Ekonomski interesi prelaze granice nacionalnih drava i ne pitaju za vjeroispovijest. Ekoloka e kriza, kao to je neko razvoj kapitalizma potisnuo naciju, u nekoj budunosti prevladati ekonomsku paradigmu i to zbog opasnosti koja e se svijetu nadviti nad glavom. U drugom predavanju Duhovnopovijesni temelji ekoloke krize govori se, pojednostavljeno reeno, o napredovanju subjektiviteta kroz povijest filozofije. O tome kako filozofiranje moemo dovesti u vezu sa napredovanjem tehnike manipulacije prirodom naelno nije rijeeno, tako da se to razmatranje moderne europske misli moe smatrati tek svojevrsnom paralelom sa pripadajuim procesima u drutvu. Iz tih se uvida ne mogu iznai dublji povijesnofilozofijski uvidi. Hsle ne dotie niti problematinost meuutjecaja filozofiranja i drutva. Preostala tri predavanja odnose se na praktikofilozofijski moment, a zovu se redom: Etike konzekvencije ekoloke krize, Ekonomija i ekologija te Politike konzekvencije ekoloke krize. Sva tri poglavlja iznose teze koje su posve protivne uvrijeenim shvaanjima (pa ak i filozofskima) i,dakako, znanstvenim analizama i prognozama. Jedna od znaajnih jest zahtjev za holistikim pristupom te odustajanjem od tretiranja onog to se prouava kao pukoga objekta koji nema svoju vlastitu vrijednost, ve iskljuivo onu koju mu mi pridajemo sukladno rezultatima istraivanja. To se vee i uz moralno odnoenje spram ivih i neivih bia oko nas. Svako bie valja promatrati kao vrijednost po sebi, zakljuuje Hsle, a to je mogue to manje to je subjektivitet dublji. Trijumf ekonomije i njezina emancipacija od ostalih razmatranja to se dogodilo tijekom razvoja kapitalizma umnogome je uvjetovalo ekoloku krizu. Gospodarenje svim dobrima gleda se samo iz ugla profita. Hsle govori o potrebi trinih mjera pri zatiti okolia npr. ekoloki porezi. To bi znailo prestanak isto novano-profitnog gledanja na poslovanje i ukljuivalo bi razmatranja o dobrobiti okolia i ivih bia u njemu. Neto jo nezamisljivije autor predlae govorei o politici novoga doba. Drukija koncepcija poslovanja znaila bi odrivi razvoj i veliku pomo siromanim zemljama. Ljudi, ostala iva bia te neiva priroda ne bi vie smjele biti sredstva za prljave igre, ve ciljevi svake odgovorne politike. Svi ovi zahtjevi i teze djeluju ak i utopijski i izazvali bi, sasvim sigurno, buru podsmijeha meu ekonomistima, politiarima i obinim ljudima kojima se postojea praksa ini jedinom moguom. No, to samo znai biti potpuno 163 slijep nad svim problemima i runim pojavama ovoga svijeta. To ne znai nikakvu racionalnu prosudbu. Jer, prema rijeima Hannah Arendt, bolesno je ne moi biti ganut nad pokoljima, atomskim eksplozijama i istrebljenjima razliitih ivih stvorenja. Ne moi biti time potresen, znai ne moi spoznati koliko je to pogreno, krivo i poniavajue, ponajprije za ovjeka. Zamislivi se duboko nad onim to u ovoj knjizi imamo prilike proitati i povezavi to sa svime o emu sluamo i to vidimo, Hsleove uvide, pogotovo one praktikofilozofijske, valja uzeti u obzir. Moramo se, zajedno s njime, nadati da bi monici koji bi mogli promijeniti situaciju na naoj planeti napokon uspjeli progledati. Usput, moramo mijenjati sebe i svoje blinje. Filozofija ekoloke krize svakako je koristan poticaj