Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno Nakon Drugoga Vatikanskog Koncila

Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 4, 851879

851

UDK 27-675(497.5)1963/1974 primljeno: 20. 5. 2014.

prihvaeno: 10. 12. 2014. pregledni lanak851

ekumenska gibanja u HrvaTskoj neposredno nakon drugoga vaTikanskog konCila

Daniel paTaFTaKatoliki bogoslovni fakultet Sveuilita u Zagrebu

Vlaka 38, p.p. 432, 10 001 Zagreb [email protected]

Saetak

Znaajan pomak i otvaranje ekumenskoj ideji i pokretu koji je za Katoliku crkvu ui-nio Drugi vatikanski koncil naili su na veliki odjek u Hrvatskoj. Osobito je to vidljivo u prvim godinama nakon Koncila kada je u Crkvi u Hrvata pokrenut niz dogaanja koja su trebala zapoeti s ekumenizmom na prostoru bive Jugoslavije. Najbolji izvor za poznavanje irenja i usmjeravanja ekumenske misli u poslijekoncilskom razdoblju u Hrvatskoj svakako je glas Koncila, kao i njegov bilten Posluni Duhu, koji je izaao u svega pet brojeva. Upravo se iz ondanjih tiskovina moe iitati odreena ekumen-ska euforija koja je zavladala meu hrvatskim sveenstvom i laicima u prvim godina-ma nakon Koncila, ali i jedan veliki zastoj poetkom 70-ih godina XX. stoljea. Ekume-nizam je na ovim prostorima u prvom redu bio usmjeren prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, u kojoj su stavovi prema ekumenizmu bili esto opreni, od onih koji su ga podravali do onih koji su mu pristupali s velikim oprezom i predrasudama. Na po-druju ekumenske misli i cijeloga ekumenskog pokreta u njegovim poetcima na hr-vatskom prostoru svakako je najznaajniju ulogu imao Tomislav Janko agi-Buni iji su lanci u glasu Koncila i biltenu Posluni Duhu, koji je ureivao, pokazatelj koncilske usmjerenosti Katolike crkve prema ekumenizmu. agi-Buni je zacijelo bio vodee ime ekumenskih gibanja u Hrvatskoj u poslijekoncilskom razdoblju.

Kljune rijei: ekumenizam, glas Koncila, Posluni Duhu, Tomislav Janko agi-Buni, Srpska pravoslavna crkva, poslijekoncilsko vrijeme, Crkva u Hrvata.

daniel PaTaFTa, Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga vatikanskog koncila

852

Uvod

Drugi vatikanski koncil oznaio je poetak novog razdoblja u ekumenskom pokretu za cijelo kranstvo. Ponajprije, Koncil je predstavljao jednu zasebnu etapu u povijesti ekumenizma u Katolikoj crkvi. Sm Koncil znaio je na tom planu prijelaz od privatnog ekumenizma na slubeni, odnosno od polemike na dijalog. Otvorivi se ekumenizmu, Koncil je katolicizmu dao snaan poticaj u intenzitetu, naglasku i metodi ekumenskih kretanja za budunost. Koncil-ski poticaj vrlo se brzo prenio u ve postojea gibanja unutar partikularnih Crkava i jae ih aktivirao. Tako je i Crkva u Hrvata vrlo rano, odmah slijedei impulse Koncila, zapoela ekumenski djelovati i promiljati. Iako je meu Hr-vatima postojalo ekumensko gibanje i u razdobljima prije Koncila, naravno u okvirima ondanjeg shvaanja i prakse, poetak sustavnoga ekumenskog rada vezan je upravo uz koncilska nastojanja i donoenje Dekreta o ekumenizmu Unitatis redintegratio. Koncilsko i poslijekoncilsko vrijeme poklapalo se i s raz-dobljem poputanja zategnutih odnosa prema Crkvi na podruju Jugoslavije, odnosno s vremenom kada slabi dravni pritisak na Crkvu. Upravo e to odi-grati kljunu ulogu u pojavi katolikih tiskovina, na poseban nain glasa Kon-cila, putem kojega se moe pratiti ekumenska gibanja na hrvatskom jezinom prostoru u razdoblju tijekom i nakon Koncila. Kao jedine nepartijske novine na podruju Jugoslavije i jedina katolika tiskovina na hrvatskom govornom podruju, on predstavlja izvrstan izvor za prouavanje spomenute tematike. Zbog obimnosti grae koja je posveena tim temama, ovaj rad obuhvaa raz-doblje od 1963., godine izlaenja prvog broja glasa Koncila, do 1974. godine, kada je u Mariboru odran Prvi meufakultetski ekumenski simpozij, i kada je Biskupska konferencija Jugoslavije uputila Pastirski poziv svim lanovima Ka-tolike Crkve u Jugoslaviji na oivljavanje ekumenskog duha i nastojanja. Upravo taj poziv predstavlja poetak jednoga novog razdoblja u ekumenizmu Crkve u Hrvata. Ovdje svakako treba istaknuti i djelovanje hrvatskog kapucina i kon-cilskog teologa te ondanjeg dekana Katolikoga bogoslovnog fakulteta dr. Tomislava Janka agi-Bunia, kao jednog od vodeih katolikih teo loga onoga vremena u Hrvatskoj i najboljeg poznavatelja i promicatelja ekumenske misli u nas. Meu ostalim, agi-Buni je bio i pokreta biltena glasa Koncila Posluni Duhu, koji je izlazio tijekom 1966. godine, u pet svezaka. Cilj je ovoga rada pri-kazati kako se Crkva u Hrvata u prvom poslijekoncilskom desetljeu snalazila u ekumenskim pitanjima, koji su pomaci napravljeni, na koji je nain provoen ekumenizam i koji su bili glavni akteri ekumenskog pokreta u tome razdo-blju meu Hrvatima. Uz ve spomenute izvore glas Koncila i Posluni Duhu,


853

vrijedan doprinos predstavljaju i radovi Tomislava Janka agi-Bunia koji su objavljivani u tim tiskovinama, kao okosnica razumijevanja ekumenske misli toga razdoblja.

1. Poetci suvremenog ekumenizma u Hrvatskoj

Raanje ekumenskog pokreta na svjetskoj razini imalo je odjeka, iako skrom-nog, i u Hrvatskoj.1 Ova tema zasluuje iscrpniju analizi, no budui da se u nju ovdje ne moemo upustiti, ukratko emo se osvrnuti na neke reakcije iz vremena prije Drugoga vatikanskog koncila. Godine 1925. u Stockholmu je odrana ekumenska konferencija ivot i akcija. O njoj je izvijestio i glasnik sv. irila i Metoda. lanak pod naslovom I nekatolici rade za jedinstvo pisan je s dosta nesimpatija prema samom dogaaju, tako da njegov autor A. P. ovako opisuje spomenuti dogaaj: katolici nijesu mogli slubeno prisustvovati jer bi time priznali da moe koja druga vlast osim nasljednika sv. Petra sazivati ope crkvene sabore. [] Zaista, jadan je bio uspjeh ovoga sastanka! A zato? Jer je to bio sastanak krana bez Krista.2 Oito je da autor ovoga lanka pie s pozicija stare katolike apologetike koja je obiljeavala razdoblje koje je prethodilo ekumenskom pokretu u Katolikoj crkvi. S druge strane, zagreba-ki Katoliki list sa simpatijama se osvrnuo na konferenciju u Lausanni iz 1927. godine. Ipak, iako uesnicima priznaje dobru volju, i on na tragu ondanjeg shvaanja zakljuuje kako nema nade u pozitivni uspjeh jer im manjka solid-ni auktoritet osnovan na boanskom pravu, pa zato niti jedan zakljuak nema nikakva jamstva da e moi biti u ivot proveden3. Slinog zakljuka bio je i autor lanka Lozanski koncil, koji je izaao nekoliko brojeva kasnije u istom listu, koji kae da sve te konferencije nee imati uinka sve dok se ne doe do uvjerenja kako se sav kranski svijet mora podvrgnuti Stolici sv. Petra i Pavla4. No u istom lanku stoji upozorenje katolicima da ne smiju nehajno promatrati dok im se braa napreu nai stazu [] nego im je sveta dunost arko moliti, da ovi naporu ne ostanu bez uspjeha5. Osvrt na konferenciju u

1 Vie o ovoj temi vidi u: Jure ZEEVI, Neki znaajniji datumi iz nae ekumenske i meureligijsko-dijaloke batine, u: Jure ZEEVI (ur.), Zar je Krist razdijeljen?, Zagreb, 2013., 8994; Jure ZEEVI, Nastanak, povijest i smisao tjedna molitve za jedinstvo, u: Bogoslovska smotra, 65 (1995.) 2, 229236; Antun KVOREVI, Katolika crkva u Hr-vatskoj i ekumenizam, u: Bogoslovska smotra, 65 (1995.) 34, 513540; Juraj KOLARI, Ekumenska trilogija, Zagreb, 2005., 873890, 10291091.

2 A. P., I nekatolici rade za jedinstvo, u: glasnik sv. irila i Metoda, 1 (1925.) 912, 174175.3 Koncil crkava u Losani, u: Katoliki list, 18. VIII. 1927., 468.4 Isto, 468.5 Lozanski koncil, u: Katoliki list, 29. XII. 1927., 729.


854

Lausanni napisao je i P. Lonar, koji je doao u Lausannu tri dana po zavretku konferencije. Vlastiti lo dojam iznio je u svojem lanku izjavljujui kako su zakljuci konferencije bjeanje pred ivotom i toplinom kranstva, jer ondje nije bilo vrhovnog, nepogreivog sudije te usto napominjui kako Katolika crkva nije mogla da prisustvuje takovom sastanku, koji trai dogmatski mini-mum, da se postigne vjersko jedinstvo. U vjerskim pitanjima nema trgovine, nego samo povratak k istini Evanelja i Predaje.6 Poetkom 1928. godine isti je list donio cjeloviti tekst enciklike pape Pija XI. Mortalium animos7 koju je po-tom u svojem lanku prokomentirao dr. Matija Petli. On kae kako se tzv. svekrani zavaravaju i da u tom pokretu lei veoma teka zabluda, koja razara do dna temelje katolicizma. [] Crkva ne moe dopustiti katolicima sudjelovanje na sastancima svekrana [] krane treba da kao prvi vez vee jedinstvo vjere.8 Na kraju poziva sve rastavljene krane da se jednostavno vrate u Crkvu i priznaju Apostolsku stolicu.9 Godine 1937. odrane su ekumen-ske konferencije u Oxfordu i Edinbourghu. Tom je prilikom u Katolikom listu dr. Kamilo Dokal izdao niz lanaka pod naslovom Dva znaajna kongresa za jedinstvo Crkve (Atena-Oxford)10. Uglavnom se bavi jednim kongresom pravoslavnih teologa u Ateni, zatim pie o konferenciji u Oxfordu, dok onu u Edinbourghu spominje samo uzgredno, dotiui se povijesti ekumenskog pokreta. Tako zastupa miljenje kako Katolika crkva nije mogla biti slubeno zastupljena u Oxfordu jer se ona nema s kime pogaati. Na kraju zakljuuje kako nitko ne moe izmiriti istinu i neistinu, te u tom smislu poruuje odi-jeljenim kranima: Ostavili ste Rim, a sada vam Rim manjka. Vi ga trebate. [] Najbolje ete uiniti, ako se vratite natrag u ovinjak, iz kojega ste izali; da opet priznate onaj jedan najvei i suvereni autoritet, koji je Krist postavio kao princip i svezu jedinstva. Onda nee biti od potrebe kongresi u Stochol-mu, Lau sanni, Edimburgu, Oxfordu11 No, bilo je i pozitivnih reakcija na konferenciju u Edinbourghu. Tako je isusovaki asopis ivot prenio lanak isusovca J. H. Rydera, koji je prisustvovao konferenciji, i koji o njoj iznosi veo-ma povoljne utiske te kae da svi njezini sudionici zasluuju nau simpatiju.

6 P. LONAR, Iz ivota Katolike crkve u 1927. godini, u: Katoliki list, 26. IV. 1928., 215.7 Usp. PIO XI., Encikliko pismo svetog oca pape, u: Katoliki list, 26. I. 1928., 3741.8 Usp. Matija PETLI, Uz encikliku pape Pia XI., u: Katoliki list, 23. II. 1928., 9395.9 Isto, 93.10 Kamilo DOKAL, Dva znaajna kongresa za jedinstvo Crkve (Atena-Oxford), u: Ka-

toliki list, 18. XI. 1937., 557558; 25. XI. 1937., 570572; 2. XII. 1937., 581583; 16. XII. 1937., 618620; 23. XII. 1937., 630631; 30. XII. 1937., 642644.

11 Kamilo DOKAL, Dva znaajna kongresa za jedinstvo Crkve (Atena-Oxford), u: Kato-liki list, 30. XII. 1937., 644.


855

[] Ako smo ve prije bili uvjereni da katolika Crkva moe da sudjeluje na takovim konferencijama, sada smo o tom dvostruko uvjereni.12

Ukratko se moe rei kako je, izuzev nekoliko iznimaka, stav Katolike crkve, pa tako i Crkve u Hrvata, bio iznimno negativan prema ekumenizmu. Stavovi vidljivi iz ovih tekstova pokazuju kako je i dalje prevladavalo staro apologetsko i kontroverzistiko pristupanje nesjedinjenim Crkvama te ujedi-njenje s Rimom kao jedina opcija za kransko jedinstvo.

Jo od XVIII. stoljea Hrvati su pokazivali puno vee zanimanje za Isto-ne crkve, tako da u to vrijeme nastaje veliki broj kontroverzistikih djela koja su uglavnom usmjerena prema pravoslavlju, mnogo manje prema protestan-tizmu.13 Ovdje, svakako, treba ubrojiti i djelovanje biskupa Josipa Jurja Stross-mayera, osobito njegov odnos prema pravoslavnima.14 Unato tome to je i Strossmayer bio obiljeen shvaanjima svojega vremena, ne moe se porei da je u njegovu radu bilo mnogo iskrenih ekumenskih ideja i nastojanja. Usto treba spomenuti i internacionalnu irilometodsku ideju koja je kod nas naila na veliki odjek. Od 1907. godine odran je niz kongresa na kojima su aktiv-no sudjelovali predstavnici iz Hrvatske i Slovenije, gdje su bili prisutni i neki pravoslavni teolozi. irenje te ideje vezuje se uz lavantinskog (mariborskog) biskupa Antuna M. Slomeka koji je pokrenuo Apostolat sv. irila in Metoda.15 Pokret se poprilino proirio po Sloveniji, a naao je pristalica i u Hrvatskoj. Tako Katoliki tjednik iz Sarajeva izvjetava kako je 1927. godine Biskupska kon-ferencija Jugoslavije naredila svim duobrinicima da se po upama osnivaju drutva Apostolata, a katoliki asopisi neka piu o njemu te toplo preporuaju da se taj pokret iri i dalje. Ista je Biskupska konferencija stavila Katoliku akciju

12 J. H. RYDER, Druga svjetska konferencija nesjedinjenih kranskih Crkvi Edinburgh 1937., u: ivot, 1937., 340.

13 Usp. Juraj KOLARI, Ekumenska trilogija, 861867; Ivan KARLI Daniel PATAFTA, Teo-loke teme u djelu Istina katolichanska fra Antuna Baia, u: Tatjana MELNIK (ur.), Zbornik radova o fra Emeriku Paviu, Zagreb, 2014., 303322.

14 Usp. Andrija SPILETAK, Biskup J. J. Strossmayer i pravoslavlje, u: obnovljeni ivot, 23 (1936.) 3, 277304; Antun EATKA, Strossmayer i ekumenski dijalog, u: diacovensia, 13 (2005.) 1, 159163; Andrija ULJAK, Biskup Josip Juraj Strossmayer i irilometodsko-glagoljska batina, u: diacovensia, 2 (1994.) 1, 275294; eljko KARAULA, Pisma crnogor-skog pjesnika, sveenika i diplomata Jovana Sundeia bosanskoakovakom i srijem-skom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru (1881.-1887.), u: diacovensia, 17 (2009.) 1, 91156; Antun EATKA, Vienje Crkve J. J. Strossmayera (1815.1905.): perspektive jedinstva sa slavenskim pravoslavnim crkvama, akovo, 2001.; Slavko SLIKOVI, Strossmayer promi-catelj europskog jedinstva, u: Croatica Christiana Periodica, 29 (2005.) 56, 209220.

15 Usp. Fran GRIVEC, Slovanska apostola sv. Ciril in Metod, Ljubljana, 1927.; Fran GRIVEC, Sv. iril i Metod o papinu prvenstvu, u: obnovljeni ivot, 5 (1924.) 5, 257259.


856

pod zatitu sv. irila i Metoda, s objanjenjem kako je cilj svega vjersko jedin-stvo s rastavljenom slavenskom braom16.

Razdoblje Kraljevine Jugoslavije, ratno vrijeme od 1941. do 1945. godine kao i vrijeme socijalistike Jugoslavije zadali su smrtni udarac i irilometod-skoj ideji i ekumenskim gibanjima na hrvatskom prostoru. Tek e otvaranje Drugoga vatikanskog koncila i pojava katolikih tiskovina nakon 1960. godine ponovno dovesti do obnavljanja ekumenskih ideja, samo sada na novim teme-ljima i s novim postavkama.

2. Suvremeni ekumenizam u Hrvatskoj nakon Drugoga vatikanskog koncila

Prvi odjek Koncila na ekumenskom podruju nalazimo kod poznatog pripad-nika liturgijskog pokreta u Hrvatskoj, benediktinca Martina Kirigina. On u svojem lanku to je irenizam? zagovara modernu ekumensku ideju koju pritom povezuje s idejom liturgijske obnove te se poziva na Dom Beauduina. Nadalje spominje ekumensko djelovanje biskupa Slomeka i Strossmayera, i-rilometodski pokret te prof. Grivca i njegovu ekumensku ideju kazujui da to smo blii sreditu, blii smo i meusobno17. Takoer istie kako rad za sjedinjenje zovemo ekumenskim (sveopim), jer mu je cilj da sve Kristove ue-nike okupi u jedno stado pod jednim pastirom. Dakako, ne ide se za tim da se napuste rasne, povijesne, liturgijske, pravne i druge razlike i obiaji, nego da se svi uklope u jedno ivo otajstveno tijelo Kristovo. Da e svakoj skupini biti osigurano mirno uivanje njezinih posebnosti18 Kirigin naglaava da treba ii putovima kranske snoljivosti i ljubavi [] i da treba cijeniti sve to je na drugome dobro.19 Takoer istie kako je Ivan XXIII. kazao da ne koristi istraivati tko je vei krivac za raskol. Vjerske razlike nije mogue premostiti nego putem irenizma. Bez obzira na presti, jer je ljubav i poniznost najbolji presti istine.20 Osvre se i na dogmatsko polje te kae kako se na dogmat-skom polju ne moe ni za dlaku popustiti od vjerskih istina, ali u svakida-njem ivotu moemo mnogo toga irenino pojasniti i pribliiti21. U sljedeem broju na Kiriginov je lanak reagirao splitski biskup Frane Frani. Govorei o Kiriginovu irenizmu Frani se pozvao na osudu istoga koju je izrekao jo

16 Na episkopat za ujedinjenje crkava, u: Katoliki tjednik, 20. XI. 1927., 6.17 Martin KIRIGIN, to je irenizam?, u: Sluba Boja, 2 (1962.) 4, 177.18 Isto 19 Isto 20 Isto, 178.21 Isto, 179180.


857

Pio XII. enciklikom Humani generis. Frani se nije sloio ni s Kiriginovom re-enicom da isto tako treba izbjegavati sve to nas rastavlja jer kae da je to pretjerani irenizam te nadodaje kako na tom podruju nema razloga da mi odstupimo od terminologije koju nam je na tom podruju ostavio veliki papa Pio XII., i to tako brzo poslije njegove smrti. Zato gornja reenica neka-ko vrijea.22 No ubrzo e i biskup Frani promijeniti svoje miljenje tako da e na prvom zasjedanju Drugoga vatikanskog koncila odrati govor u kojem e zagovarati poetak dijaloga s pravoslavnima na naem podruju, dijalog koji e biti utemeljen na respektu prema istini i uzajamnom razumijevanju, bez ikakvih dvolinosti. . .23 Na drugom zasjedanju uinio je jo jedan korak naprijed i pohvalio nacrt o ekumenizmu koji je donijelo Tajnitvo za jedinstvo. Tako je u Slubenom vjesniku Splitske i Makarske biskupije upozorio da ekume-nizam nije nita drugo nego nastojanje da se pronau uvijek sve bolji psiho-loki naini istraivanja kojima emo ljudima prikazati nae istine24. Upravo je biskup Frani uinio veliki ekumenski iskorak kada je 25. sijenja 1966. u splitskoj katedrali odrao ekumensku molitvu s predstavnicima Srpske pra-voslavne crkve u Dalmaciji.25 Godine 1967., novinar parikog liberalnog lista Le Monde Paul Jankovich napast e biskupa Frania zbog lanka Iz moje koncil-ske biljenice. Odnos Crkve prema pravoslavnima i ateistima kod nas, koji je objavio u asopisu Crkva u svijetu.26 U tom lanku Jankovich napada Frania za prozelitizam i tumai kako je prema Franievim rijeima dola zgodna prili-ka da se pravoslavne privue u Katoliku crkvu. Frani na to odgovara: Mi emo katoliki biskupi, sveenici, redovnici i redovnice svojom svetou pri-vlaiti pravoslavne i tako izvriti vrlo pozitivnu ekumensku ulogu. Ekumen-ska uloga sastoji se u tome da se uspostavi bratski dijalog, a ne da obraamo druge na svoju vjeru ili u svoju Crkvu. Prema tome privlaiti znai ovdje pri-vlaiti na ekumenski razgovor, privlaiti ih prema svetosti, to jest prema Bo-gu, Kristu i Kristovoj Crkvi, u duhu koncilske deklaracije o vjerskoj slobodi.27 Biskup Frani nastavit e i dalje promicati koncilski nauk u poslijekoncilskom vremenu, a osobito e se odlikovati izuzetnom panjom i potivanjem drugih kranskih zajednica. Zalagat e se za uspostavu dijaloga i vrednovanje bati-

22 Frane FRANI, Dopis preuzv. splitskog biskupa, u: Sluba Boja, 2 (1962.) 5, 232233.23 Tomislav Janko AGI-BUNI, Vrijeme suodgovornosti, II, Zagreb, 1982., 441.24 Isto 25 Ekumenski zagrljaj, u: glas Koncila, 6. II. 1966., 6.26 Usp. Frane FRANI, Iz moje koncilske biljenice. Odnos Crkve prema pravoslavnima i

ateistima kod nas, u: Crkva u svijetu, 1 (1966.) 1, 2025.27 Frane FRANI, Pariki list krivo tumai misao splitskog biskupa, u: glas Koncila, 2. IV.

1967., 6.


858

ne Pravoslavne crkve te ga neki smatraju za jednog od vodeih ekumenista na hrvatskom prostoru.28

Jo prije negoli je na Koncilu usvojen Dekret o ekumenizmu (21. studenog 1964.), akovaki biskup mons. Stjepan Buerlein u svojoj je biskupiji utemeljio dijecezanski odbor za sjedinjenje Crkava, kojemu je povjerio zadau ekumenskog rada u biskupiji. Dekret o ustanovljenju izdao je posljednjeg dana velike mo-litvene osmine za jedinstvo krana. Predsjednikom Odbora imenovan je Ru-dolf verer, a njegovim tajnikom iril Kos. Uz njih dvojicu u Odboru su se nalazila jo etvorica sveenika. Odbor je putem Vjesnika akovake biskupije nastojao sveenstvo i vjernike informirati o ekumenskom gibanju u svijetu, a posebno se pobrinuo za izdanje hrvatskog prijevoda Dekreta o ekumenizmu s kratkim osvrtom kardinala Augustina Bee. Dokument je preveo tajnik Od-bora iril Kos. U sijenju 1966. godine Odbor je izdao brouru s ekumenskim molitvama.29

Biskupska konferencija Jugoslavije ustanovila je 1967. godine Biskupsku komisiju za ekumenizam. Za njezina predsjednika izabran je kardinal Franjo e-per, ime se eljelo pokazati kako Biskupska konferencija pridaje temi ekume-nizma veliku vanost. Za tajnika je imenovan prof. dr. sc. Tomislav agi-Buni, koncilski teolog i veliki zagovornik ekumenizma u poslijekoncilskom razdo-blju.30 Nakon eperova odlaska u Rim 1968. godine za novog predsjednika komisije imenovan je beogradski nadbiskup mons. Gabrijel Bukatko.31 Tom je prilikom Biskupska konferencija odobrila prijedlog tajnika agi-Bunia da se oformi radna grupa od petnaest lanova, sveenika i laika koji su ve ranije pokazali svoju zauzetost za ekumenizam. Cilj te radne skupine bio je organi-zirati i usmjeriti ekumensko djelovanje na nacionalnoj osnovi. Radna skupina sastala se 27. svibnja 1969. u Bakoj Palanci, a u njezinu su radu sudjelovali biskupi Arneri i Buerlein. Grupa je izradila prijedlog za promicanje ekumen-skog rada u Katolikoj crkvi u Jugoslaviji. Predloeno je da se uz Ekumensku komisiju Biskupske konferencije Jugoslavije, sastavljenu od biskupa i Vijea strunih konzultatora, osnuje Ekumensko tajnitvo kao stalno radno tijelo sa sjeditem u Zagrebu.32 Ono je trebalo imati izvrni odbor sastavljen od tajni-ka i deset do petnaest osoba, klerika i laika te plenarni odbor u kojem bi se

28 Usp. Duan MORO, Nadbiskup Frane Frani i ekumenski pokret i dijalog, u: Sluba Boja, 47 (2007.) 4, 409426.

29 Usp. Dijecezanski ekumenski odbor u akovakoj biskupiji, u: Posluni Duhu, 1 (1966.) 4, 125.

30 Plenarno zasjedanje Biskupske konferencije u Zagrebu, u: glas Koncila, 25. VI. 1967., 6.31 Saopenje, u: glas Koncila, 7. VII. 1968., 3.32 Baka Palanka: Sastanak ekumenske radne grupe, u: glas Koncila, 15. VI. 1969., 9.


859

nalazili tajnici biskupskih i regionalnih ekumenskih vijea. Djelovanje Tajni-tva zamiljeno je na nain da ono prikuplja i daje informacije o ekumenskom radu, povezuje ekumenska poduzimanja u zemlji i odrava veze s ekumen-skim dogaanjima u inozemstvu, promie prouavanje konkretnih ekumen-skih problema na terenu, potie na ekumenski rad, osigurava strune savjete u ekumenskim pitanjima, organizira ili potie simpozije i druge sline strune sastanke s ekumenskim ciljem, bilo samih katolika bilo u suradnji s drugim vjeroispovijestima. Grupa se takoer sloila kako kod nas treba stvoriti eku-mensko ozraje i odgajati katoliku zajednicu za ekumenizam. Biskupska kon-ferencija je 12. studenog 1969. odbacila taj prijedlog i izradila Privremeni sta-tut Ekumenske komisije Biskupske konferencije Jugoslavije. Po tom se Statutu Ekumenska komisija ustrojava analogno prema Doktrinarnoj komisiji: ine je lanovi biskupi, koji su ujedno i njezino predsjednitvo, struni teolozi i drugi lanovi, meu kojima i laici.33

Od velikog znaenja za ekumenski pokret svakako je bio posjet kardinala epera patrijarhu Germanu u Srijemskim Karlovcima 25. travnja 1968. Novinar glasa Koncila opisao je taj susret ovim rijeima: Ni pravoslavni ni katolici nisu eljeli od susreta u Srijemskim Karlovcima nainiti neto spektakularno. [] Samo tih susret dvojice ljudi koji osjeaju svu odgovornost za raz vitak odnosa meu kranskim Crkvama u ovoj dravi.34 Godine 1974. susret e se ponoviti u Beogradu, kada e zagrebaki nadbiskup Franjo Kuhari kao predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije pohoditi patrijarha Germana u Beogradu prigodom proslave pedesete obljetnice beogradske nadbiskupije.35

irenju ekumenskih ideja osobito je pridonio obnovljeni katoliki tisak, ponajprije glas Koncila. Tako su u lipnju 1966. godine trojica profesora Katoli-koga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu Tomislav agi-Buni, Josip Turinovi i Ivan Golub u svrhu irenja ekumenskih ideja u izdanju glasa Koncila odluili pokrenuti bilten za ekumenska pitanja Posluni Duhu U prvom broju ured-nitvo biltena obratilo se itateljima porukom koja je ujedno ocrtavala cilj i smisao njegova izlaenja: Bilten Posluni Duhu obraa se zasada prvenstveno katolicima, naroito sveenicima, ali se nadamo da e i druga kranska bra-a rado primiti ovu mogunost da doe do veeg meusobnog upoznavanja. Prvotna svrha ovog biltena jest da mi katolici to bre i to bolje upoznamo i prigrlimo ekumenski duh koji proizlazi iz Drugog vatikanskog koncila te

33 Usp. Tomislav Janko AGI-BUNI, Vrijeme suodgovornosti, II, 443444.34 Susret nade u Srijemskim Karlovcima, u: glas Koncila, 12. V. 1968., 8.35 Usp. Susret kardinala Franje Kuharia s poglavarom Srpske pravoslavne crkve patrijar-

hom Germanom, u: glas Koncila, 2. VI. 1985., 1.


860

se tako pripravimo za ekumenski dijalog s ostalom kranskom braom. Zato e bilten prije svega donositi objanjenja i produbljenja dekreta Drugog vati-kanskog koncila o ekumenizmu Unitatis redintegratio36 Mnogi istaknuti crkveni intelektualci, kao i neki biskupi, podrali su izlaenje biltena. Tako je akovaki biskup Buerlein pisao urednitvu kako je njime oduevljen te ka-ko e on unijeti mnogo svjetla u ekumenske probleme, specijalno kod nas.37 Profesor Bonaventura Duda takoer je otvoreno progovorio o biltenu te je, meu ostalim, istaknuo: Ljudi e vidjeti koliko je prostranstvo, ozbiljnost i odgovornost u Kristu i u Duhu ekumenskog pitanja i koliko se u ovo sveto djelo ulae ljubavi, potovanja, tenje za razumijevanjem. Za razumijevanjem: ne samo da se bolje u Kristu i u Duhu razumiju same kranske zajednice nego da svi dublje i bolje, u Duhu, razumijemo samoga Krista Gospodina i Uitelja.38 Gvardijan franjevakog samostana na Kaptolu Zorislav Lajo na-ruio je za klerikat nekoliko brojeva sa eljom da Franjini sinovi odgovore prvom poletu sv. Franje prema Orijentu39. Na poetku drugoga broja biltena urednitvo je naglasilo kako cilj ekumenizma nije zbijanje kranskih redova kako bi se uspjenije suprotstavili ateizmu, odnosno da krani zaborave na svoje raspre i da se zajedniki suprotstave ateistima. Oni to nazivaju opasnim i plitkim shvaanjem te navode kako ekumenizam nije politiki ve je neto isto religiozno. Ekumenizam je Boja stvar, ne ljudska. Ne moe biti sagraen na ljudskom interesnom rauni ni odmjeravanju zemaljskih snaga. [] Eku-menizam ne moe biti utemeljen ni na kakvom biti protiv, ve samo na biti za. Zato ekumenizam ne moe biti zamiljen kao okupljanje vjernika za bor-bu protiv ateista, nego kao okupljanje vjernika oko Krista za svjedoanstvo o realnosti Boje ljubavi prema ovjeku. [] Zato je uspostava pravoga dijaloga meu kranima preduvjet za uspostavu dijaloga izmeu krana i ateista.40 Bilten Posluni Duhu izaao je u pet brojeva na svega 150 stranica. Svojom poja-vom a jo vie sadrajem znaio je mnogo za ralanjivanje ekumenske proble-matike kod nas. Prestanak izlaenja biltena agi-Buni opravdava djelomino financijskim razlozima, a djelomino kadrovskim, iako njegovo obustavljanje tumai samo kao privremeno.41

Ekumenski pokret odvijao se i na niim razinama. Tako je kroz cijelu 1966. godinu odravan ekumenski etvrtak. Svakoga etvrtka je odreeni broj

36 Uvodnik, u: Posluni Duhu, 1 (1966.) 1, 1.37 Glasovi italaca, u: Posluni Duhu, 1 (1966.) 2, 67.38 Isto 39 Isto 40 Uvodnik, u: Posluni Duhu, 1 (1966.) 2, 3132.41 Usp. Tomislav Janko AGI-BUNI, Vrijeme suodgovornosti, II, 445.


861

upa i samostana, uglavnom franjevakih i dominikanskih, prikazivao svetu misu za jedinstvo krana.42 Isto se dogaanje nastavilo i poetkom idue, 1967. godine.43 U kasnijim brojevima glasa Koncila vie nema podataka o toj vrsti molitve za jedinstvo krana, to moemo protumaiti kao da je ekumenizam krenuo korak dalje prema konkretnim ostvarenjima na svim razinama. Tako-er treba spomenuti i posjet katolikih bogoslova pravoslavnima u Beogradu 20. svibnja 1963. Prvo su to uinili bogoslovi iz Ljubljane uz dozvolu svojega nadbiskupa.44 Zatim je 15. veljae 1964. Beograd posjetila delegacija zagreba-kih katolikih bogoslova.45

Tijekom molitvene osmine za jedinstvo krana 1968. godine prvi puta su u Zadru u pravoslavnoj crkvi i katolikim crkvama u gradu zajedno molili i propovijedali katoliki i pravoslavni sveenici, a susretima je prisustvovao i zadarski nadbiskup.46 Ubrzo je uslijedio i susret zagrebakog nadbiskupa kar-dinala epera i zagrebakoga pravoslavnog mitropolita Damaskina u Zagrebu 17. travnja 1968. Istoga dana naveer mitropolit je uzvratio susret nadbiskupu eperu u nadbiskupskom dvoru.47 Nedugo nakon toga ibenski biskup Arne-ri i episkop Stefan doekali su u ibenskoj luci brod koji je prevozio skupinu od 160 hodoasnika iz Svete Zemlje, nakon ega je odran molitveni susret u ibenskoj katedrali.48

Zanimljiv je bio i susret katolikih i pravoslavnih novinara s podruja Jugoslavije 13. studenog 1968. u samostanu Stini kraj Ljubljane, na kojemu su sudjelovali predstavnici vodeih vjerskih listova Pravoslavlje, druina i glas Koncila. Osim to su se sloili kako e se ovakvi susreti odravati ee, no-vinari su donijeli i neke zakljuke vezane uz ekumensku problematiku. Tako je, meu ostalim, zakljueno kako e svaki od triju listova otvoriti rubriku u kojoj e donositi vijesti iz ivota susjednih Crkava. Sve tri redakcije pri-stupit e prikupljanju dokumentacije o ekumenskom radu. Prilikom molitve-ne osmine za kransko jedinstvo redakcije e izmijeniti materijale kako bi

42 Usp. Ekumenski etvrtak, u: glas Koncila, 9. I. 1966., 14; 23. I. 1966., 14; 6. II. 1966., 14; 20. II. 1966., 14; 6. III. 1966., 14.; 10. IV. 1966., 18; 8. V. 1966., 13; 22. V. 1966., 14; 5. VI. 1966., 14; 20. VI. 1966., 14; 3. VII. 1966., 15; 17. VII. 1966., 14; 31. VII. 1966., 10; 14. VIII. 1966., 14; 28. VIII. 1966., 14; 11. IX. 1966., 14; 25. IX. 1966., 14; 9. X. 1966., 14; 23. X. 1966., 14; 6. XI. 1966., 14; 20. XI. 1966., 14; 4. XII. 1966., 10; 25. XII. 1966., 23.

43 Usp. Ekumenski etvrtak, u: glas Koncila, 8. I. 1967., 14; 5. II. 1967., 14; 19. II. 1967., 14; 5. III. 1967., 14.

44 Usp. Posjet katolikih bogoslova pravoslavnim, u: glas Koncila, 20. X. 1963., 14.45 Usp. Juraj KOLARI, Ekumenska trilogija, 1040.46 Usp. Marija GRGI, U Zadru se dogodilo neto veliko, u: glas Koncila, 11. II. 1968., 6.47 Usp. Sastanak kardinala epera s pravoslavnim mitropolitom zagrebakim, u: glas

Koncila, 28. IV. 1968., 1, 3.48 Usp. Ekumenski susret u ibeniku, u: glas Koncila, 26. V. 1968., 7.


862

svoje itatelje mogle potpunije informirati o ivotu bratskih Crkava. Takoer su se dogovorili kako treba ispravno informirati javno mnijenje o pitanjima interkomunije.49

Godina 1970. vrijeme je hrvatskog proljea, tako da se i na ekumenskom polju osjeaju i neka nacionalna pitanja. To je osobito dolo do izraaja u pri-godi svjetske molitvene osmine za jedinstvo krana u govoru nadbiskupa Kuharia 18. sijenja 1970. godine: Gledajui nae konkretne ekumenske mo-gunosti u okvirima povijesne stvarnosti, smatram potrebnim izjaviti sljede-e: Pravoslavna Crkva ivi u srpskom narodu. Gotovo cjelina srpskog naroda ispovijeda se lanovima te Crkve. Katolika Crkva ivi u hrvatskom narodu. Isto tako gotovo cjelina Hrvata priznaje se katolicima. Ta dva naroda ive u jednoj konkretnoj dravnoj i drutvenoj strukturi, ive u konkretnim povije-snim uvjetima. I Hrvati katolici i Srbi pravoslavni ive u toj stvarnosti. Stoga je povijesna injenica da uspjeh i dimenzije ekumenskog pokreta kod nas ovise o toj stvarnosti. to vie bude izmeu te dvije narodne individualnosti ostva-rena ravnopravnost u meusobnom potovanju i priznavanju povijesnih, kul-turnih i ekonomskih vlastitosti svakoga naroda, to e biti povoljniji uvjeti za stvaranje uvjerljive ekumenske klime i ekumenskog pribliavanja koje se mo-e i mora ostvarivati uvijek u svjetlu slobode i mira. [] elim biti i s te strane jasan, jer Crkva ne moe biti odijeljena od konkretnog ivota svojih sinova, koji nisu samo lanovi Crkve nego i sinovi svoga naroda.50 Na tragu zahtjeva hrvatskoga nacionalnog pokreta poetkom 70-ih godina XX. stoljea Kuhari je naglasio kako je ekumenizam ovisan o politikoj, kulturnoj i ekonomskoj ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji, osobito naglaavajui ravnopravnost Hr-vata i Srba.

Od 3. do 10. rujna 1973. u Vodicama je odran susret Meunarodnoga ekumenskog drutva na kojem je sudjelovalo preko dvije stotine lanova. Skup su pozdravili ibenski biskup Arneri i episkop Stefan uz iju je suglasnost i bio odran.51

Iz priloenog se moe vidjeti kako je odmah po zavretku Drugoga vati-kanskog koncila ekumenska ideja naila na veliki odjek meu Hrvatima. Sm ekumenski pristup, u prvom redu prema pravoslavnima, odvijao se na svim razinama, od razine Biskupske konferencije do razine up i samostan. Tako

49 Usp. Prvi dogovor katolikih i pravoslavnih novinara u Jugoslaviji, u: glas Koncila, 1. XII. 1968., 5.

50 Biskup Kuhari o odnosima Katolike i Pravoslavne Crkve, u: glas Koncila, 25. I. 1970., 7.51 V. V., Meunarodni ekumenski susret u Vodicama kraj ibenika, u: glas Koncila, 16. IX.

1973., 4.


863

slobodno moemo rei da je ekumenska ideja, iako jo u povojima, vrlo rano zaivjela unutar Crkve u Hrvata.

2.1. Ekumenske teme u Glasu Koncila

Smanjeni pritisak drave na Crkvu poetkom 60-ih godina XX. stoljea, pro-mjena odnosa Crkve i drave u tome razdoblju, osobito otvaranje Ivana XXIII. prema zemljama komunistikog bloka kod nas su se najbolje oitovali kroz pojavu crkvenog tiska. To se ponajprije odnosi na glas Koncila, a zatim i na druge tiskovine koje su ugledale svjetlo dana 60-ih godina. Upravo nam to omoguuje da se ekumensko gibanje na naim prostorima moe sagledati i kroz taj vid. glas Koncila je od samog poetka, od svojega prvog broja, aktivno pratio ekumenska dogaanja na razini sveope Crkve i na razini mjesne Cr-kve. Budui da bi podrobnija analiza uzela puno prostora, jer je broj lanaka vezanih uz ekumenizam uistinu velik, treba se usmjeriti na jedan pregledan prikaz djelatnosti toga katolikog tjednika na ekumenskom polju u razdoblju koje obiljeava poetak suvremenoga ekumenskog pokreta u Hrvatskoj.

Ve prvi broj, tada jo Talasa Koncila donosi lanak pod naslovom Sru-imo ograde, u kojem su prikazani vaniji ekumenski dogaaji na razini ra-zliitih Crkava i vjerskih zajednica citirajui pritom papu Ivana XXIII.: Doi-te i sruimo ograde koje nas dijele; ponovno ispitajmo toke nauke koje nam jo nisu zajednike; uznastojmo da rijeima Vjerovanja dadnemo jedinstveni smisao i ostvarimo hijerarhijsko jedinstvo.52 lanak zavrava konstatacijom kako Katolika crkva sudjeluje u svim tim gibanjima s puno srca, ljubavi i radosti preko svojih promatraa, koji mogu kod sastanaka nesjedinjenih kr-ana ivim prisustvovanjem i tumaenjima ukloniti mnoge prividne zapreke i razmimoilaenja meu kranima53 Takoer prenosi i vijest da je dvanaest pravoslavnih Crkava jednoglasno odluilo uspostaviti vezu s Rimokatolikom crkvom i poslati promatrae na Koncil.54 Osobitu panju poklanjao je glas Kon-cila ekumenskim temama u vrijeme odravanja Koncila, i esto donosio izvje-taje koji su vezani uz sudjelovanje nekatolikih promatraa, kojih je bilo 68 iz 21 Crkve ili zajednice.55

52 Sruimo ograde, u: Talas Koncila, 29. IX. 1963., 11.53 Isto, 15.54 Historijska odluka pravoslavnih crkava, u: Talas Koncila, 29. IX. 1963., 24.55 Usp. Sastanak nekatolikih promatraa sa Sekretarijatom za sjedinjenje, u: glas Koncila,

20. X. 1963., 15.


864

I nakon Koncila velika se panja posveivala ekumenskim pitanjima. Osim agi-Bunievih lanaka o ekumenizmu, zaredao se veliki broj lanaka vezanih uz ovo pitanje na razini sveope Crkve. Zanimljiv je govor pape Pa-vla VI. o ekumenizmu u kojem on upozorava da prema pokretu za jedinstvo krana ne treba zauzimati ni stav ravnodunosti, ni pretjeranog zanosa, ni nepovjerljive sumnjiavosti, nego treba djelovati stavom povjerenja prema smjernicama Koncila.56 asopis je s velikim zanimanjem pratio i posjet an-glikanskog poglavara nadbiskupa Ramseyja papi Pavlu VI. 20. oujka 1966. Tom je susretu posveena velika panja te je vrlo detaljno obraen.57 Meu brojnim ekumenskim temama koje su nale svoje mjesto u glasu Koncila treba istaknuti i govor kardinala Augustina Bee, tajnika Tajnitva za jedinstvo kr-ana. On kae kako bit dijaloga nije u tome da se drugoga odvrati od njegove vjere, niti dijalog ima svrhu obratiti drugoga na nau vjeru te upozorava kako se uvijek, a posebno s naom odijeljenom braom mora strogo uvati istoa nauke58. No, s druge strane, dodaje kako bi bila krivo shvaena ljubav prema odijeljenoj brai kada bi Katolika crkve od njih traila da priznaju odreene dogme, zakljuke Tridentskog koncila, kao i to kada bi druge Crkve traile da Katolika crkva revidira dogmu o prvenstvu i nezabludivosti pape.59 glas Kon-cila donosi i izjavu carigradskog patrijarha Atenagore I. o povijesnom susretu s Pavlom VI. u Jeruzalemu: Ve smo u jedinstvu s Rimskom Crkvom i u Ime Kristovo nastojimo ustanoviti meusobno saobraanje koje e morati zauvijek izbrisati svaku sjenu nae vjekovne i stoga jo apsurdnije podijeljenosti. Kolika je glupost bila to smo se odijelili! [] Moj je san da poem u Rim. [] Gorim od elje da poem u Rim. U Jeruzalemu je jedinstvo prestalo biti nedostino. [] Taj susret nije bio pripremljen ostvario se kao dar neba.60 Jednom drugom prigodom Atenagora e se izjasniti kako je Koncil bio prekretnica u povijesti kranstva te smo izali iz svojih utvrda, koje su stoljeima bile zatvorene. [] Najglavniji zadatak crkvenih poglavara u ekumenskom djelovanju bit e da uvjere svoje vjernike kako svi zajedno pripadamo jednoj istoj Crkvi.61

U prvoj polovici 1967. godine glas Koncila izvjetava o ekumenskim do-dirima izmeu njemakoga katolikog episkopata i Srpske pravoslavne crkve prenosei izvjetaj sa susreta u Beogradu, koji je bio odran od 29. oujka do

56 Usp. PAVAO VI., to je taj ekumenizam, u: glas Koncila, 6. II. 1966., 1.57 Nadbiskup Ramsey posjetio papu, u: glas Koncila, 10. IV. 1966., 5.58 Augustin BEA, to znai ekumenizam?, u: glas Koncila, 3. VIII. 1966., 3.59 Isto 60 ATENAGORA I., Ve smo u jedinstvu s Rimskom Crkvom, u: glas Koncila, 28. VIII.

1966., 5.61 ATENAGORA I., Jedinstvo Crkvi nije daleko, u: glas Koncila, 4. XII. 1966., 3.


865

1. travnja, odnosno susreta njemakih biskupa s patrijarhom Germanom.62 Ta-koer prenosi i govor pape Pavla VI. o jedinstvu krana u kojemu papa, po zavretku godinje skuptine Tajnitva za kransko jedinstvo, navodi kako je strpljivost ekumenska krepost63. Nadodaje kako se ekumenski duh uko-rijenio zaslugom Koncila, spominjui pritom susrete s najviim vjerskim po-glavarima nesjedinjenih kranskih Crkava. Govor je zakljuio konstatacijom kako izmeu asne Pravoslavne Crkve i Katolike Crkve ve postoji jedna vrsta zajednitva koje se raa i koje nagovjetava da emo vidjeti blagoslovlje-ni i blistavi dan naeg potpunog i dubokog jedinstva64. Nadalje, glas Koncila prenosi i nove uredbe o sudjelovanju u liturgijskim inima izmeu katolika i drugih krana kako je to odredio Ekumenski direktorij od 14. svibnja 1967.65 Osobito veliku pozornost izazvao je susret Atenagore I. i Pavla VI. u Carigra-du 25. srpnja 1967. kojemu je glas Koncila posvetio vei broj stranica.66 Tako-er izvjeuje o dolasku Atenagore u Beograd 11. listopada 1967., na njegovu proputovanju u Rim,67 te o njegovu dolasku u Rim u posjet Pavlu VI.68 Svim tim dogaajima od ekumenskog znaenja za sveopu Crkvu glas Koncila je pridavao veliku panju i detaljno ih pratio u svojim novinskim izvjeima. To je na svojevrstan nain pokazatelj velike aktualnosti ekumenskih tema u poslijekoncilskom razdoblju, kako na razini sveope Crkve, tako i na razini Crkve u Hrvata. Osobito je vidljivo da je ekumenski duh koji je zahvatio Cr-kvu u Hrvata u poslijekoncilskom razdoblju bio izrazito jak i proiren te da je ta problematika zaokup ljala velik dio i ondanjih katolikih tiskovina, meu kojima je prednjaio glas Koncila.

Poetkom 70-ih godina XX. stoljea ekumenske e teme zauzimati malo mjesta u rubrikama glasa Koncila, za razliku od ranijeg razdoblja. Povod tomu bit e i vrijeme hrvatskog proljea kada e u prvi plan vie izbiti nacionalne teme, a osobito odnos sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Od znaajnijih eku-menskih tema nalazimo tek 1972. godine veliki lanak o smrti patrijarha Ate-nagore I. i o njegovim zaslugama za ekumenski pokret.69 Godine 1973. objavljen

62 Zapoeli ekumenski dodiri izmeu njemakog katolikog episkopata i Srpske pravo-slavne crkve, u: glas Koncila, 30. IV. 1967., 6.

63 Isto 64 PAVAO VI., Drimo da izmeu asne Pravoslavne Crkve i Katolike ve postoji neko

zajednitvo, u: glas Koncila, 14. V. 1967., 4.65 Usp. Novo o ekumenizmu, u: glas Koncila, 11. VI. 1967., 3.66 Usp. Zagrljaj Rima i Carigrada, u: glas Koncila, 6. VIII. 1967., 1, 711.67 Usp. Patrijarh Atenagora u Beogradu, u: glas Koncila, 22. X. 1967., 1; Srpska crkva podu-

pire rad za jedinstvo krana, u: glas Koncila, 22. X. 1967., 5.68 Usp. Atenagora u Rimu, u: glas Koncila, 5. XI. 1967., 1, 3, 45.69 Umro patrijarh Atenagora I., u: glas Koncila, 23. VII. 1972., 13.


866

je lanak o posjetu koptskog poglavara Amba enude III. papi Pavlu VI.70 Tu je i lanak vezan uz 25. obljetnicu Ekumenskog vijea Crkava koja je proslavljena u enevi od 22. do 29. kolovoza 1973..71

Ekumenski duh koji je zahvatio Crkvu u razdoblju odmah nakon Koncila kao da je poeo jenjavati poetkom 70-ih godina. Bilo je sve manje susreta i la-naka vezanih uz ekumenizam, a to se odravalo na svim poljima ekumenske djelatnosti. Upravo se ta injenica moe iitati i iz poveeg lanka glasa Konci-la posveenog ekumenizmu u kojem se govori o svoj tunoj slici ekumenizma kod nas72. U tom lanku donosi se i pismo s izvanrednog zasjedanja Biskup-ske konferencije od 29. i 30. sijenja 1974. u Zagrebu koja je uputila Pastirski poziv svim lanovima Katolike crkve u Jugoslaviji na oivljavanje ekumenskog duha i na-stojanja 73 Iako je prvotno oduevljenje s vremenom splasnulo i ostavilo veliku prazninu na ekumenskom polju, i dalje je bilo dogaaja vrijednih panje. Tako je u Mariboru od 23. do 26. rujna 1974. odran Prvi ekumenski simpozij u Jugo-slaviji koji je organizirao Teoloki fakultet u Ljubljani u dogovoru s Teolokim fakultetom Srpske pravoslavne crkve u Beogradu i Katolikim bogoslovnim fakultetom u Zagrebu. Tema simpozija bila je pastoralni problemi krana u Jugoslaviji u odnosu na sakramente i posebno na euharistiju74. No, da mnoga oekivanja poslijekoncilskog razdoblja nisu bila ostvarena te da ekumenizam nije poluio one rezultate kojima su se nadali mnogi iskreni ekumenisti onoga vremena, oito je i iz jednoga pisma Mije kvorca, s kraja 1974. godine, u kojem meu ostalim kae: Bili smo radosni kada su se sastajali papa i patrijarh u Jeruzalemu, u carigradskom Fanaru, u Rimu. [] Kada je papa molio zajedno s nadbiskupom Ramseyem [] i s pokojim drugim odijeljenim visokim pre-latom. [] Veoma su utjeno odzvanjale duboko bratske rijei kardinala Bee upravljene odijeljenoj brai. [] No danas nam je nekud nelagodno. Hladno. Sumrtvo Katolici i ostali krani pohaaju se, razgovaraju, dopisuju i mo-le. Uza sve to koliki krajevi svijeta, i kranskog svijeta jedva osjeaju da se ostvaruje Isusova elja s Posljednje veere da svi budu jedno.75 Ovaj lanak moda ponajbolje pokazuje kako je splasnulo prvotno ekumensko oduevlje-nje i kako je time zapoela nova faza ekumenizma na naim prostorima koja

70 Usp. Postoji stvarna mogunost da 25 milijuna Kopta obnovi jedinstvo s Rimskom Cr-kvom, u: glas Koncila, 27. V. 1973., 13.

71 Usp. Pravoslavni upozoravaju da ipak treba navijetati Krista, u: glas Koncila, 16. IX. 1973., 4.

72 Kranska nesloga-sablazan namjesto navijetanja evanelja, u: glas Koncila, 17. III. 1974., 3.

73 Usp. Isto 74 Tomislav IVANI, Uzajamno otkrie euharistije, u: glas Koncila, 6. X. 1974., 3, 11.75 Mijo KVORC, Jadni na ekumenizam, u: glas Koncila, 25. XII. 1974.


867

e trajati sve do poetka 90-ih godina XX. stoljea kada e se zbog novonastalih drutveno-ekonomskih i povijesnih prilika pred ekumenizmom pojaviti novi izazovi i prepreke, koji nasreu ni u najtee ratno vrijeme nee uspjeti utrnuti autentinu koncilsku ekumensku svijest u Katolikoj crkvi u Hrvatskoj.

2.2. Ekumenska misao Tomislava Janka agiBunia u poslijekoncilskom razdoblju

Moda niti jedna osoba nije toliko obiljeila ekumenski pokret unutar Crkve u Hrvata koliko kapucin Tomislav Janko agi-Buni (Brodarovec kraj Vara-dina, 2. II. 1923. Zagreb, 21. VII. 1999.), koji je kao aktivni sudionik Drugoga vatikanskog koncila svakako jedna od najznaajnijih osoba koje su pridonijele irenju ekumenske misli u Hrvatskoj i sustavnom ekumenskom radu meu katolicima u ondanjoj Jugoslaviji. agi-Buni je u nizu lanaka koje je objavio u glasu Koncila i biltenu Posluni Duhu iznio temeljne misli hrvatskoga eku-menskog pokreta, osobito u razdoblju koje je uslijedilo nakon Koncila, kada su svi sa zanosom pristupali novini u Katolikoj crkvi koja je u mnogoemu bila obiljeena i ekumenizmom. Njegovi lanci najbolje oslikavaju ono vrijeme, ali su i idejni putokaz u kojem se smjeru trebao kretati ekumenizam u naim krajevima.

Prvi svoj lanak u glasu Koncila objavio je 1964. godine, jo u vrijeme tra-janja Koncila. Zapoinje ga definicijom ekumenizma: Ekumenizam je pokret za ujedinjenje svih kranskih zajednica u jednoj Crkvi Kristovoj.76 Prema njemu, radi se sada o novoj metodi koja tei tome da otkrijemo drugoga i da postignemo jedinstvo u Kristu. Nekoliko je osnovnih ideja vezanih uz eku-menizam od kojih je prva irenizam. Prema tome, jedinstvo mora biti u jednoj vjeri i iskrenoj ljubavi77. Pravi ekumenizam nije u tome da se zajednice odriu ili da zataje ono u to vjeruju, niti od odijeljene brae treba zahtijevati da se oni radi nekoga prividnog mira odreknu svoje savjesti. Svi se trebaju truditi da pokuaju pronai ono dobro to svaka zajednica ima i to potjee od Krista, pa makar esto izreeno u drugoj formi. Druga ideja je dijalog, a dijalog je raz-govor. Katolici trebaju uti to kau drugi, ali bi i drugi trebali uti to kau katolici te je potrebno pronai koliko se svi zajedno slau s Isusom Kristom. Jedinstvo krana ne moe se postii u vodoravnoj liniji nego samo u meu-sobnim dodirima i raspravama i to u okomitoj liniji u jedinstvu s Kristom i u vjernosti Kristu. Zbog toga treba poi na izvore, u prvom redu svetopisamske, a zatim na najstarije tradicije, liturgije, u najintimniju misterioznu vezu s Du-

76 Usp. Tomislav AGI-BUNI, to je ekumenizam?, u: glas Koncila, 25. XII. 1964., 4.77 Isto


868

hom Svetim koji djeluje u Crkvi78. Ovo su dva bitna smjera: vjernost Kristu i miroljubiva elja da razumijemo jedini druge. agi-Buni nadalje kae: Mi katolici vjerujemo da smo prava Crkva koja posjeduje bitno jedinstvo, koje se vidljivo oituje u zajednitvu sa stolicom Petrovom: mi se toga ne moemo od-rei, a pravi ekumenisti to od nas ni ne trae, makar nisu u jedinstvu Katolike crkve.79 Ekumenski rad ponajprije se tie obrazovanih teologa, sveenika i bi-skupa, a svi e vjernici biti ekumenisti ako u prvome redu budu vjerni Kristu i njegovu evanelju.80

agi-Buni e smatrati kako je vjernost Koncilu usko vezana uz ekume-nizam. Pozivajui se na Dekret o ekumenizmu kae kako je briga za ekume-nizam, odnosno za uspostavu punog jedinstva, stvar cijele Crkve, u skladu s ulogama koje svatko ima u Crkvi. On ne bi trebao biti samo djelatnost hijerar-hije, nego svih slojeva vjernika. Osobitost ekumenizma kod nas oituje se u posebnim prilikama koje su kod nas vladale. Naglaava kako treba shvatiti da ekumensko gibanje prije svega ima samo i iskljuivo religiozni sadraj te stoga iz njega treba iskljuiti svaki nacionalizam, koji teko obiljeava pravoslavne i katolike na ovim prostorima. To je pitanje Kristove haljine koja je alosno raz-derana. Sjedinjenje se moe dogoditi samo u Kristu Isusu.81 Uvijek kada govori o ekumenizmu na prostoru Jugoslavije, agi-Buni uporno naglaava opasnost nacionalizama za ekumenski pokret i zato stalno istie kako ekumenizam ne ugroava niiji nacionalni identitet nego je on duhovna stvarnost koja se treba dogaati u Isusu Kristu. Stoga iz njega treba iskljuiti sve to je, kako on kae, ovozemaljsko82. Ekumenizam prema njemu ne eli nikome nita oduzeti niti ikoga staviti u bilo kakav dubiozni poloaj, ve se eli pravo duhovno jedin-stvo u raznovrsnosti, gdje e svaki sauvati svoja dobra83. Ekumenska nasto-janja u naim krajevima moraju u prvom redu zauzeti jasan stav u odnosu na negdanji rad na sjedinjenju katolika i pravoslavnih. Pritom treba odbaciti sve nereligijske elemente, osobito politiko-nacionalne, kulturne i dravotvor-ne ciljeve kako oni ne bi optereivali kranski cilj a to je jedinstvo Crkava. Nadasve ideju koja je crkveno jedinstvo vezivala uz jedinstvo svih Slavena ili ga shvaala kao komponentu narodnog jedinstva izmeu Hrvata i Srba.84 a-gi-Buni smatra da zbliavanje katolika i pravoslavaca na ekumenskom polju

78 Isto 79 Isto 80 Isto 81 Usp. Tomislav AGI-BUNI, Gdje smo s ekumenizmom?, u: glas Koncila, 9. I. 1966., 3.82 Isto 83 Isto 84 Usp. Tomislav AGI-BUNI, Ekumenizam bez romantike, u: glas Koncila, 2. IV. 1967., 4.


869

treba biti osloboeno od nacionalnih i politikih uvjetovanosti te kako treba razlikovati vjerniku od nacionalne pripadnosti. Pitanje odnosa Hrvata i Srba treba rjeavati trijezno i bez zatakavanja povijesnih rana i nesporazuma, a sve odnose koji optereuju ta dva naroda treba rjeavati politikim sredstvima, ne nasiljem. Stoga pie kako na ekumenizam treba voditi rauna o konkretnim problemima na naem prostoru i tu on eli ostvariti Kristovo jedinstvo koje je metanacionalno, ono transcendira narode. Ono pomae da se narodi mogu bolje razumjeti, ali nikada ono ne ukida i ne smije ukidati narode.85

Na tom tragu agi-Buni nastavlja govoriti o ekumenizmu kao onome koji nije uperen ni protiv koga na svijetu, osobito ne protiv ateista, jer je Krist doao na svijet da spasi sve ljude i povede ih na put ljubavi. Tako i kranski rad na razumijevanju, zbliavanju, ljubavi i sjedinjenju ide za time da budemo jedno u Kristu, a ne da se otvara novi front protiv nekoga. Zato je potrebno u skladu s Dekretom o ekumenizmu reformirati Crkvu kao cjelinu i raditi na unutarnjem obraenju srca.86 Osobito naglaava kako ekumenizam nije taktiki potez Crkve prema ateizmu, jer ekumenizam nije oportunizam, ve je to Boja stvar a ne ljudska. On je uvijek za, nikada protiv. Ekumenizam je prije svega okupljanje vjernika oko Krista za svjedoanstvo realnosti Boje ljubavi prema ovjeku. Jer samo se po toj ljubavi, odnosno bratskoj ljubavi onih koji vjeruju, ostvaruje stvarni znak jedinstva u Kristu i tek tako svijet moe spoznati da Bog doista jest u svijetu i povijesno prisutan.87

Ekumensko nastojanje oko jedinstva treba zahvatiti sve vjernike, ne smije ostati samo pregovaranje iza zatvorenih vrata. Povijest je pokazala da se takva vrsta dogovora pokazala neuspjenom. Ako Crkva hoe ostati vjerna evane-lju, ekumenski rad mora ii za tim da se stvori ekumenska klima, ostvarivanje jednoga iskrenog stanja kranske ljubavi i razumijevanja, putem strpljivog i dugotrajnog odgajanja svih za potivanje drugoga i za ljubav, a protiv fanatiz-ma. Zato je prvi zadatak ekumenizma stvaranje sveope ekumenske klime88. Temelj ostvarivanja takve klime jest molitva bez koje se ne moe doi do pu-nog jedinstva niti ozbiljno krenuti putem ekumenizma: Na ovaj ekumenski put kako ga je zacrtao Koncil moe se zakoraiti samo u molitvi89 Molitveni ekumenizam za agi-Bunia je poetak svakog ekumenizma i on mora za-hvatiti najire slojeve vjernika. Upravo je taj duhovni ekumenizam temeljna

85 Isto 86 Usp. Tomislav AGI-BUNI, Gdje smo s ekumenizmom?, 3.87 Usp. Tomislav AGI-BUNI, Ekumenizam kao svjedoenje, u: Posluni Duhu, 1 (1966.) 2,

3132.88 Tomislav AGI-BUNI, Ekumenizam bez romantike, 4.89 Isto


870

i neophodno potrebna klima, nuna atmosfera, u kojoj se moe razvijati sav ostali ekumenski rad i svako drugo nastojanje prema vidljivom jedinstvu90. I sam Koncil upuuje na to da se zajedno moli s rastavljenom braom, da se mole molitve koje su tako ureene i voene kao zajednike molitve. Potrebno je da se krani razliitih konfesija zajedno okupe i mole jer time pokazuju da imaju neto zajedniko to ih intimno vee i ujedinjuje, a zajednika molitva je upravo najbolji izvanjski znak kranskog jedinstva. Kroz nju se najbolje vidi to krane povezuje. U prvom redu to je zajednika vjera u Presveto Trojstvo, Krista Spasitelja, zatim zajednika Rije pohranjena u Bibliji i sama molitva. Ona je ta koja omoguuje svakom kraninu iskustvo kako je s drugim kra-ninom povezan drukije nego s nekrtenim. Ekumenska molitva treba biti u potpunosti iskrena, istinita jer sve to se protivi istini, protivi se Duhu Kri-stovu, pa zato i ekumenizmu91.

Sam ekumenski rad ukljuuje obostranost, odnosno uspjeh ekumenizma ovisi o tome da sve strane zaponu unutarnje napore i da se obnove u Kristu te tako trae putove pravog jedinstva. Jedinstva nema bez obostrane obnove i obostrane zauzetosti. To je kod katolika zapoeo Koncil koji je Crkvu stavio u stanje prave evaneoske obnove i uputio katolike na konkretne korake prema ostaloj brai. Zato katolici trebaju krenuti s povjerenjem u Kristovu ljubav i snagu Duha Svetoga drei se smjernica Koncila na ekumenskom putu. Sama bit ekumenizma sastoji se prema agi-Buniu u iskrenom prijateljskom pri-laenju k drugome, dajui mu to mi imamo i od njega primajui to nam on moe dati.92 On smatra da pravi ekumenizam ne uzima sebi u zadatak utvrditi stupanj i veliinu krivnje pojedinih kranskih zajednica za ono to se do-godilo u prolosti. Ekumenizam se treba okrenuti prema budunosti i traiti jedinstvo u Kristu, rast u ljubavi i opratanju, a ne u razraunavanju s drugim zajednicama i opravdanju vlastite prolosti.93 Put kojim je krenulo katoliko kranstvo za njega je novi i drukiji put. Iako Crkva vrsto vjeruje da je ona prava Crkva Kristova i da ona posjeduje Kristovu istinu i milost, ipak ona po-ziva na to da upoznamo odijeljene krane i da vidimo to oni imaju zajedni-ko s nama. Koncil nije, prema agi-Buniu, promijenio neto bitno u shvaanju Crkve o samoj sebi, ali je promijenio stav prema osobama i zajednicama.94 Ono to bitno odlikuje poslijekoncilsku Crkvu jest to to je zakoraila u dijalog.

90 Tomislav AGI-BUNI, Ekumenska molitva, u: Posluni Duhu, 1 (1966.) 2, 33.91 Isto, 36.92 Usp. Tomislav AGI-BUNI, Ekumenska problematika kod nas, u: Posluni Duhu, 1

(1966.) 3, 7576.93 Usp. Isto, 7778.94 Tomislav AGI-BUNI, Ali drugog puta nema, Zagreb, 1986., 225226.


871

I unutar same sebe i prema drugima. On je bitan i nezaobilazan. agi-Buni kae kako je prva i temeljna spoznaja da u dijalog ne stupaju nauke nego ljudi. Dijalog ukljuuje da sugovornika priznamo kao ravnopravnog, i zato treba znati sluati, a ne samo govoriti: Dijalog poinje od toga da drugome priznam slobodu i jednakost da prihvati ili ne prihvati moju misao, prema svome iskre-nom uvjerenju i savjesti.95 Prema tome krani trebaju postati ljudi dijaloga, njegovi ostvarivatelji meu sobom. Najprije unutar Crkve, zatim s ostalom kr-anskom braom, s drugim religioznim skupinama i, naposljetku, s onima koji ne vjeruju.96

Postavlja se pitanje kako je agi-Buni na tragu Koncila zamiljao kran-sko jedinstvo. U jednome lanku u biltenu Posluni Duhu kae kako u poni-znosti srca moramo priznati da mi ne znamo kako e se ostvariti jedinstvo, niti moemo predvidjeti kako e Bog to izvesti, ali je na zadatak boriti se za jedinstvo i sve uiniti kako bi se ono ostvarilo. Stoga je za budue jedinstvo osobito vano zapoeti na unutarnjem radu, zapoeti obnovu same Crkve koju je zacrtao Koncil. Ekumenizam zahtijeva svestranu obnovu Crkve koja treba ii k tome da postane to vjernija Kristu u svojemu vremenu. Zato je nemogue odmah staviti na papir uvjete i naine kako e se jedinstvo provesti te utvrditi kakav e vanjski izgled ono imati. Sve to ovisi o svestranoj obnovi Crkava na putu njihove sve vee vjernosti Kristu i ostvarenja poslanja da slue Kristu u suvremenom svijetu.97 To je ona vodoravna vertikalna dimenzija o kojoj je govorio agi-Buni, a koja u prvom redu zahtijeva obnovu Crkve kako bi se zatim uspostavio okomiti odnos prema gore, prema Kristu koji je jamac jedin-stva svih kranskih Crkava i zajednica.98 Sve Crkve i kranske zajednice mo-raju se kretati po toj vertikalnoj dimenziji kako bi stresle sa sebe prah stoljea i zablistale pred svijetom u Kristovoj istoi99

Ekumensko otvaranje za agi-Bunia je bilo polazite za planetarno otvaranje. Religije su prema njemu kohezivna snaga, a religijsko zajednitvo je jedno od srnih poela koja su ujedinjavala ljude. To vrijedi i za kranstvo u svim njegovim formama. Novost ovoga vremena jest ta to su sve Crkve i zajednice prihvatile jedno dinamiko ujedinjavanje svijeta koje ne zahtijeva ni od koga da napusti svoje stavove ili da prihvati stavove drugoga, ve da se pone traiti iskrenost i otvorenost za probleme i respektiranje drugoga kao

95 Tomislav AGI-BUNI, to je dijalog, u: glas Koncila, 31. VII. 1966., 3.96 Tomislav AGI-BUNI, to je dijalog, u: glas Koncila,14. VIII. 1966., 3.97 Usp. Tomislav AGI-BUNI, Ekumenska problematika kod nas, 8384.98 Usp. Tomislav AGI-BUNI, to je ekumenizam?, 4.99 Tomislav AGI-BUNI, Ekumenska problematika kod nas, 84.


872

drugoga.100 Za njega je to ostvarenje vidljivo kroz rad Ekumenskog vijea Cr-kava i kroz gibanje koje je uslijedilo nakon Drugoga vatikanskog koncila, koji je otvorio Crkvu prema ostalim religioznim gibanjima i zajednicama, prema kulturnim i drugim vrstama grupiranja, prema ateistima i ateistikohumani-stikim gibanjima.101 Da bi se ekumenizam mogao ostvarivati na globalnom planu, potrebno je da sve Crkve i zajednice zaponu svestranu obnovu, kao to je to uinila Katolika crkva na Drugome vatikanskom koncilu.

lanci Tomislava agi-Bunia koje je objavljivao u koncilskom i poslije-koncilskom vremenu, u razdoblju neposredno nakon zavretka Koncila, odiu trezvenou u promiljanju o ekumenskim potrebama ali i zanosom Crkve koja se otvorila svijetu. Svakako da je taj zanos zahvatio i teologa i vjernika koji je i sm bio sudionik Koncila te koji je njegove zakljuke nastojao prenijeti i u vlastiti narod. No, ne moe se ne zamijetiti da je agi-Buni vrlo realan u svojim zahtjevima vezanima uz ekumenizam. Sam duboko vjeruje u ideju ujedinjenja svih kranskih Crkava i zajednica, ali je svjestan da je put pre-ma tome korjenita obnova i reforma vlastitih redova. Zatim, tu je neizostavna uloga dijaloga, koji drugog prihvaa i upoznaje. S druge strane, vrlo je dobro svjestan svih odnosa koji su optereivali kranske Crkve u prolosti i potrebu da se te podjele nadiu. Zato smatra da je molitva, kako zajednika tako i osob-na, poetak i put prema nadilaenju tih podjela ali i nain da se uspostavi ona vertikala, o kojoj tako esto govori, koja bi zatim bila jamac jedinstva. Takoer je duboko svjestan koliko je povijesno nasljee optereujue za nae prostore i koliko razliiti nacionalizmi utjeu na odnose katolika i pravoslavaca. Tu po-sebno istie duhovnu i religioznu dimenziju ekumenizma koji bi trebao nadi-laziti sve nacionalne, drutvene, povijesne i kulturne barijere, iako ne bjei od problema koji su vrlo oiti. Neosporna je injenica da je agi-Buni pionir ali i najvei mislioc ekumenizma Crkve u Hrvata. Njegov entuzijazam i jasnoa u ekumenskom promiljanju utrli su put daljnjim ekumenskim zbivanjima u kojima je esto i sm uzimao udjela.

2.3. Srpska pravoslavna crkva i ekumenizam u poslijekoncilskom razdoblju

Ve je agi-Buni primijetio kako se kod nas potencira s povijesnom injeni-com da se etnika i kulturna granica izmeu Hrvata i Srba pokriva s vjerskom granicom izmeu katolicizma i pravoslavlja102. Prema njemu, tu injenicu tre-

100 Tomislav AGI-BUNI, Ali drugog puta nema, 259.101 Usp. Isto 102 Isto


873

ba zrelo ocjenjivati te objektivno i zrelo o njoj suditi103, pritom se ne smijemo zaslijepiti uskogrudnou ili fanatizmom, nego treba iskreno i mudro i pote-no i odvano traiti takve putove budunosti koji nee dozvoliti da se padne natrag u konfuzije i zloporabe u koje se padalo toliko puta u prolosti104 Zato kae kako ekumenizam ne stavlja u pitanje osebujnost hrvatskog niti osebuj-nost srpskog naroda, ve eli da dovede do vidljivog jedinstva u Kristu izme-u Katolike i Pravoslavne crkve. Hrvati ostaju Hrvati, a Srbi ostaju Srbi105

Ekumenizam je na naim prostorima prvenstveno bio usmjeren na od-nose sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Njezina brojana veliina i prisutnost na hrvatskom etnikom prostoru svakako su veinu ekumenskih nastojanja usmjeravale upravo prema toj instituciji. To je zamijetio i agi-Buni koji stoga i progovara kako treba nadii povijesne podjele i sukobe koji su optereivali Hrvate, kao veinski katolike, i Srbe, kao veinski pravoslavce, kako bi se pri-stupilo ekumenizmu. Uglavnom su sva nastojanja i hrvatskog episkopata, kao i niih razina crkvene hijerarhije te irih slojeva puka bila usmjerena prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Bilten Posluni Duhu objavio je 1966. godine lanak profesora Teolokog fakulteta Srpske pravoslavne crkve u Beogradu dr. Dimitrija Dimitrijevia pod nazivom Reagovanja pravoslavnih na ekumenizam Drugog vatikanskog sa-bora. Dimitrijevi zapoinje svoj lanak konstatacijom kako u samoj sutini hrianstva duboko ukorijenjena potreba za jedinstvom ne samo hrianskog sveta nego i celog oveanstva u nae se vreme ispoljava u obliku enje za uspostavljanjem naruenog crkvenog jedinstva106. Po njemu je ta duboka e-nja ostvarena u tri glavna oblika: Ekumenskom vijeu Crkava, Drugom vati-kanskom koncilu i Svepravoslavnoj konferenciji na Rodosu. Osobito je vano napomenuti, kae Dimitrijevi, kako Katolika crkva ostvaruje sve bolju klimu toliko vanu za ekumenske susrete, a koja je znak dubokih duhovnih promje-na unutar nje same. Upravo su ta nova klima koju je stvorila Katolika crkva i djelovanje Ekumenskog vijea Crkava doveli do toga da se u ekumenska na-stojanja ukljuila i Pravoslavna crkva.107 Osobito je to dolo do izraaja tijekom Tree svepravoslavne konferencije na Rodosu, od 1. do 14. studenog 1964., gdje je zakljueno kako pravoslavne Crkve ele njegovati dobre odnose sa svim kranskim Crkvama i konfesijama za izgradnju hrianskog jedinstva u jed-

103 Isto 104 Tomislav AGI-BUNI, Ekumenska problematika u nas, 77.105 Isto, 78.106 Dimitrije DIMITRIJEVI, Reagovanja pravoslavnih na ekumenizam Drugog vatikan-

skog koncila, u: Posluni Duhu, 1 (1966.) 4, 105.107 Usp. Isto, 106.


874

noj, svetoj, sabornoj i apostolskoj crkvi Gospodnjoj, shodno njegovim reima da svi budu jedno108. Kao vanu prepreku ostvarivanju punog jedinstva Di-mitrijevi vidi katoliko uenje o papinoj ulozi u katolianstvu, ali ni to ne bi trebao biti problem jer je Katolika crkva, prema njemu, zahvaena procesom obnove koja ide za tim da se svi historijski nanosi koji su nepotrebni ili ak tetni po crkvu i njeno jedinstvo odstrane i vrate prvobitnu istou crkve koja bi bila prihvatljiva za druge crkve koje ele jedinstvo109. Posebno naglaava kako je povoljno utjecala promjena terminologije koja vie pravoslavne ne na-ziva izmaticima ili jereticima nego braom u Hristu110 te njihovim Cr-kvama priznaje eklezioloki karakter. Tu promjenu on vidi u tome to se Krista shvaa kao ugaoni kamen i sredite Crkve te otud kao izvritelja i uzdritelja njezina jedinstva, a s druge se strane odijeljenoj brai priznaje veza s Kristom i Svetim Duhom, te sve to je na tom kamenu sazdano ini jednu, svetu, sa-bornu i apostolsku crkvu111. Sudbonosnu ulogu u odnosima Katolike i Pra-voslavne crkve trebao bi imati biskupski (episkopski) kolegij, a to bi ujedno mogao biti i izvor potekoa, jer bi nanovo trebalo definirati poloaj apostola Petra u njemu i njegov odnos prema Crkvi kao cjelini, odnosno odrediti ulo-gu rimskog biskupa u odnosu na cijeli biskupski kolegij. Ponovno naglaava kako je katoliki nauk o papi sam po sebi velika smetnja pitanju crkvenog jedinstva, osobito u odnosu na biskupski kolegij i sveopi sabor. Istie kako je ovdje glavni problem ovisnost biskupskog kolegija o papi, koji kao takav ne uiva samostalnost koja mu po pravoslavnom uenju po boanskom pravu pripada112. Pri kraju svojega lanka zakljuuje kako se ekumenizam Drugo-ga vatikanskog koncila, s obzirom na razvoj meucrkvenih odnosa i teoloke misli, nalazi tek u pripremnoj fazi, ali i ta faza obeava da e tijekom vremena doi do jaeg zbliavanja. Za to je potreban teoloki dijalog u pitanjima koja su sporna. Potreban je i dijalog ljubavi koji e se voditi ne samo rijeima nego i djelima, osobito na razini meucrkvene suradnje. Svjedoenje te ljubavi nema samo soterioloko ve i ekumensko znaenje: Jer ljubav ima osobinu da pribli-uje i spaja, da stvara nerazorivu zajednicu ljudi s Hristom i meu sobom, te e u stvari u onoj meri biti ekumenizma na delu vie u kojoj se meri ostvaruje ljubav, poto ljubav ne samo postulira ve i ostvaruje, uvebava jedinstvo.113

108 Isto, 111.109 Isto, 114.110 Isto 111 Isto, 115.112 Isto, 116117.113 Isto, 119120.


875

Ljubav je dakle uvjet ekumenizma i ona je sm ekumenizam na djelu. Kao ekumenski in ona se moe ostvariti u mnogim oblicima kojima se uvruje i izgrauje jedinstvo, a jedan od tih oblika je dijalog teoloke prirode.114

Vrijedi spomenuti i govor patrijarha Germana prigodom posjeta patrijar-ha Atenagore Beogradu 1967. godine na njegovu proputovanju u Rim. On je u manastiru ie govorio o vezama dinastije Nemanji s Rimom i naglasio kako taj duh ljubavi elimo da vlada u ovjeanstvu, a osobito u naoj dravi izmeu Srba i drugih naroda115. Nadalje je u svojem govoru tijekom koncele-brirane liturgije u Beogradu patrijarh German odobrio ekumenske inicijative patrijarha Atenagore. No takoer je naglasio kako u svim tim ekumenskim pribliavanjima pravoslavlje mora biti ouvano u svojoj cjelini116.

Krajem 1969. godine novinar glasa Koncila ivko Kusti razgovarao je s vikarnim episkopom patrijarha Germana dr. Danilom Krstiem. Govorei o razilaenjima u teologiji Crkve i u sakramentima, Krsti je iznio stavove koji ba nisu bili na ekumenskom tragu. Tako je na pitanje o apostolskoj sukcesiji odgovorio kako na tu stvarnost Pravoslavna crkva ne gleda juridiki, jer je za nju po tom pitanju nezamjenjiva apostolska vjera. Pravoslavni katolicima, sta-rokatolicima i anglikancima priznaju apostolsko nasljee u smislu povijesnog kontinuiteta toga ina i zbog toga to potuju trodijelnu hijerarhiju (biskup, sveenik, akon). No, i dalje u pravoslavlju vlada teoloka rasprava moe li Pravoslavna crkva priznati katoliko ili anglikansko shvaanje toga reda kao sebi ravnopravnog u svim funkcijama.117 Na pitanje smatra li da katoliki sve-enici imaju sakramentalni sveti red, poziva se na sv. Ciprijana Kartakog koji je smatrao da oni koji otpadnu od prave vjere nemaju svetih tajni te citira sv. Augustina prema kojemu i heretici mogu imati svetih tajni ali od njih nemaju milosti.118 Zanimljiv je i pogled koji je dr. Krsti iznio vezano uz pitanje moe li katoliki sveenik ispovijediti i priestiti pravoslavnog vjernika ako u blizini nema pravoslavnog sveenika. On kategoriki odgovara kako ne moe, jer za pravoslavne sakramenti postoje samo u Pravoslavnoj crkvi i to se pitanje uop-te ne moe postaviti119. Na pitanje je li to slubeni stav Srpske pravoslavne crkve, on odgovara: Ko ne ispoveda pravoslavnu veru ne moe dobiti priest od pravoslavnog svetenika, niti pravoslavni moe izvan svoje Crkve traiti

114 Isto, 120.115 Srpska Crkva podupire rad za jedinstvo krana, u: glas Koncila, 22. X. 1967., 5.116 Isto 117 ivko KUSTI, Mogunosti i granice ekumenizma kod nas, u: glas Koncila, 9. XI. 1969., 5.118 Usp. Isto.119 Isto


876

priest.120 Sve drugo bi se prema njemu smatralo otpadom od Pravoslavne crkve.121 Isti je sluaj i s vjenanjem. Kad bi se katolik i pravoslavka vjenali u Katolikoj crkvi, ona ne bi bila izopena, ali Pravoslavna crkva ne priznaje to vjenanje. Ako se ele vjenati u Pravoslavnoj crkvi, onda katolik ili katolkinja moraju prihvatiti pravoslavnu vjeru.122 Ovaj razgovor izazvao je reakcije ita-telja glasa Koncila, koji su najee izraavali svoje zaprepatenje i razoaranje.123 O tom je razgovoru bilo rijei i na skupu pravoslavnih sveenika u Nikoj Ba-nji, krajem 1970. godine. Tako je prota orevi iz Leskovca naglasio kako se Katolika crkva ekumenski otvara, ne da bi vladala nego da bi sluila124. Za-tim je iznio svoje ekumenske susrete iz Austrije i zamolio predavaa dr. e-domira Drakovia da objasni Krstiev stav o nepriznavanju valjanosti sakra-menata koje je podijelio katoliki sveenik, na to je ovaj odgovorio kako je to Krstievo osobno miljenje koje odudara od naeg zajednikog miljenja. Ono nije pravoslavno teoloko miljenje te na kraju izjavio kako je ono plod nedovoljnog poznavanja toga predmeta. [] Crkva je neopisiva kao i ivot. Ekstremista ima svugdje. Ali moramo ovdje rei da nema nikakve razlike o svetim tajnama izmeu nas i katolika.125

Isti dr. Drakovi, profesor Teolokog fakulteta u Beogradu, govorio je na tom skupu o ekumenizmu. Prvo je pozvao na dijalog koji bi trebao rijeiti sve nedoumice jer u dijalog ne ulaze nauk i stavovi nego ljudi, kao nosioci ideja i stavova. U dijalogu se polazi od uzajamnog potovanja i nastoji se da se u istom duhu trai punija istina. Za ozbiljan ekumenski dijalog, prema Dra-koviu, trai se odreena zrelost i poznavanje predmeta. Takoer spominje kako se u jeku ekumenskih nastojanja pravoslavlje ne moe nai izolirano niti ii svojim putem, nego se mora uprisutniti i angairati u kranskom svijetu. Zatim je naglasio kako suvremeni ekumenizam ima bitno duhovno znaenje. Osobito je uoio opasnost od nacionalizma, te istaknuo da je ekumenizam pi-tanje nae vjernosti Isusu Kristu, nae nastojanje da se sakupi razderana Kri-stova haljina126. U pravom suvremenom ekumenizmu nitko ne eli nikome nita oduzeti, svatko eli i mora sauvati svoje dobro i svoje vrednote, svatko ide za time da upozna tue vrednote, da drugoga obogati svojim dobrom. Nije

120 Isto 121 Usp. Isto, 56.122 Usp. Isto, 6.123 Odjeci intervjua s pravoslavnim episkopom drom Danilom Krstiem, u: glas Koncila, 11.

I. 1970., 16.124 Znaajan skup pravoslavnih sveenika u Nikoj Banji, u: glas Koncila, 11. X. 1970., 13.125 Isto 126 Isto


877

rije o taktikom preuivanju onoga to nas dijeli, nego o nastojanju da se to ne prenaglaava.127 Drakovi je progovorio, kao i Krsti, o meunacionalnim odnosima koji su povezani s vjerom, samo to je za razliku od Krstia, vidno optereenog nacionalnim pitanjem, Drakovi naglasio kako su se u prolosti Crkve nagomilale prepreke, koje nije lako ni mogue a ni potrebito olako zane-mariti128 Zato smatra kako su dobri ekumenski odnosi korisni i za sreiva-nje meunacionalnih odnosa.129 Ekumenizam stoga treba biti kristocentrian, istaknuo je Drakovi.

Ovaj letimian pregled izjava pravoslavnih teologa i episkopa u razdoblju koje je uslijedilo nakon Drugoga vatikanskog koncila pokazuje kako se unutar srpskog pravoslavlja javljaju dva smjera pristupa ekumenizmu. Izjave vodeih ljudi Srpske pravoslavne crkve pokazuju kako i dalje postoji jaka struja koja ekumenizmu pristupa sa starih pozicija strogog prozelitizma, nacionalizma i iskljuivosti, ali i struja, iji su glasnogovornici uglavnom profesori beograd-ske teologije, koja otvorenije i realnije nastupa u odnosu prema ekumenizmu. Ta je struja osobito uoila velike pomake koje je Katolika crkva uinila na tom polju, zbog toga joj je odala priznanje te je prihvatila mogunost zajednikog dijaloga i pokazala spremnost da se putem ekumenizma i otvorenosti za di-jalog obiju strana razmotre problematina pitanja i nadiu problemi koji su teko optereivali meunacionalne odnose u Jugoslaviji.

Zakljuak

Drugi je vatikanski koncil otvorio Crkvu svijetu. Na tom tragu razvio se sna-an ekumenski pokret koji je zahvatio itavu Katoliku crkvu. Svojih odjeka imao je i na prostoru bive Jugoslavije. Promijenjena drutveno-politika kli-ma u komunistikoj Jugoslaviji, smanjenje pritiska drave na vjerske zajed-nice i pojava crkvenih glasila uvelike se odrazila na ekumenski pokret koji je u poslijekoncilskom razdoblju dobio veliki zamah kod nas. Oitovao se na svim razinama i ukljuivao je sve slojeve vjernika. Osobito je znaajna uloga Tomislava J. agi-Bunia koji je u to vrijeme napisao vei broj lanaka eku-menske tematike i time stvorio svojevrsni ekumenski program prema kojem bi se Crkva u Hrvata trebala ravnati u svojim ekumenskim nastojanjima. No, i onaj prvotni zanos koji je zahvatio Crkvu u Hrvatskoj u poslijekoncilskom razdoblju s vremenom je poeo jenjavati, to se osobito vidi iz ondanjih vo-

127 Isto.128 Isto 129 Isto


878

deih tiskovina. Uzroci tome su razliiti. Moe se s jedne strane uoiti, osobito u odreenim pravoslavnim sredinama, oprez i bojazan da se komunikacijom s katolicima, npr. zajednikom molitvom, ne povrijede crkveni kanoni i ne iznevjeri doktrina i batina vlastite Crkve. No uzroci su, s druge strane, i u sloenom i osjetljivom nacionalnom pitanju kod junoslavenskih naroda, koje je u mnogoemu optereivalo i katoliku i pravoslavnu stranu te se odraavalo i na meucrkvene odnose. Ali ni to nije sprijeilo razvoj ekumenskog pokreta koji je, iako moda s manje oduevljenja nego u poetku, nastavio svoj rad na mnogim poljima crkvene i drutvene djelatnosti. Razdoblje od 1963. do 1974. godine moe se nazvati razdobljem prve etape ekumenskog gibanja u onda-njoj Jugoslaviji. To je vrijeme prvih susreta katolikog i pravoslavnog episkopa-ta, vrijeme nastajanja ekumenske teologije kod nas te ujedno vrijeme velikog zanosa, ali i velikih razoaranja i opadanja tog prvotnog zanosa.

Summary

ecumenical moVemenTS in croaTia afTer The SeconD VaTican council

Daniel paTaFTaCatholic Faculty of Theology, University of Zagreb

Vlaka 38, p.p. 432, HR 10 001 Zagreb [email protected]

A significant step forward and an opening towards the ecumenical idea and movement, which have been achieved for the whole Catholic Church at the Second Vatican Council, has also had a significant impact in Croatia. This is especially evident in the first few years after the Council, when a whole set of events have been put in motion in the Croatian Church in order to initiate ecumenism in the area of former Yugoslavia. The best source for both directing and getting familiarised with how the ecumenical thought has spread in Croatia in postconciliar times is Glas Koncila and its bulletin Posluni Duhu, which was published only five times. These sources show that there was a certain ecumenical euphoria among Croatian clergy and lay believers in the first years after the Council, but there was also a major arrest at the beginning of the seventies of the twentieth century. In these parts, ecumenism was mostly directed towards the Serbian orthodox Church, in which attitudes towards ecumenism were conflicting; there were those who supported it and those who were very careful and even prejudiced about it. In the area of ecumenical thought and the


879

whole ecumenical movement in its initial phase in Croatia, the most important role was played by Tomislav Janko agiBuni, whose articles in Glas Koncila and the bulletin Posluni Duhu (for which he was the editorinchief) show Conciliar directedness of the Catholic Church towards ecumenism. agiBuni was certainly the leading person of the ecumenical movements in Croatia in the postconciliar times.

Keywords: ecumenism, Glas Koncila, Posluni Duhu, Tomislav Janko agiBuni, Srbian orthodox Church, postconciliar period, Church in Croatia.

Documents

Ekumenska gibanja u Hrvatskoj neposredno Nakon Drugoga Vatikanskog Koncila