ELITA IDEOLOGIJE I KULTURE ZLOČINA

  • View
    31

  • Download
    8

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Kazaz, Enver.- ELITA IDEOLOGIJE I KULTURE ZLOINA: Esej o Kovaevom romanu Elita gora od rulje.

Transcript

  • 1

    Enver Kazaz

    ELITA IDEOLOGIJE I KULTURE ZLOINA

    (Mirko Kova, Elita gora od rulje, Zagreb, 2009.)

    Elita gora od rulje Mirka Kovaa spada u one esejistike knjige koje u asu

    objavljivanja budu hvaljene zbog aktuelnosti tema koje obrauju, ali ba to nerijetko zasmeta

    da se uvidi njihova vrijednost izvan granica svoga vremena. Aktuelna drutvena zbivanja i

    horizont miljenja u njihovim okvirima takve knjige ukljuuju u odreeni drutveni trend,

    sistem ideja, ideoloke konfiguracije, ak politika kretanja, to umanjuje mogunosti da se

    uvidi transvremeni idejni potencijal njihovih eseja i sistem vrijednosti koji utemeljuju. A

    nerijetko subverzivne prema centrima moi koji svojim ideolokim, epistemolokim, etikim,

    politikim ili nekim drugim matricama formiraju zvanine i normativne interpretacije

    povijesti, te knjige esto prelaze preko granica svoga vremena utemeljujui forme budunosti

    suprotne onima to ih zasniva svirepa ideoloka i na njoj zasnovana politika sila. U pravilu ih

    akademska zajednica, pogotovo ona odana vladajuoj ideolokoj konfiguraciji, iskljuuje iz

    ortodoksno shvaenog knjievnog kanona proglaavajui ih neistom, nepravom knjievnou,

    esto i publicistikom, eda bi sauvala esencijalistiki poredak knjievnih anrova i uinila

    neupitnim ideoloki proklamiran sistem istina.

    Ortodoksno pojmljen kanon i s njim sukladna hijerarhija anrova nastoje u

    literaturama malih jezika kakvi su junoslavenskih odrati esencijalistiko poimanje

    knjievnosti, kako se ne bi uvidjela njena umreenost u drutvenu praksu i injenica da ona u

    veoj ili manjoj mjeri utie na oblikovanje drutvene svijesti i vrijednosti. Time kanon uva

    ideologiju i njoj odanu knjievnost od mogunosti da budu ugledane u meusobnoj

    umreenosti i samim tim iz perspektive odgovornosti za njihovo djelovanje u povijesnoj i

    drutvenoj praksi. Samo u malim, perifernim i nediferenciranim literaturama mogue je

    odravati hijerarhiju anrova prema kojoj je fikcija vrednija od fakcije, dok se roman poima

    kao matura literature, a poezija je iskaz pjesnike inspiracije kojom se pjesnik iz

    egzistencijalnog, dnevnog i drutvenog izmjeta u vie sfere, u eterini duh unutar kojeg

    zaneseno komunicira sa nadzemnim silama. itav sistem tzv. rubnih i hibridnih anrova,

    dnevnici, memoari, eseji, putopisi, raznorodni zapisi itd. iskljuen je iz ortodoksno

    pojmljenog kanona i tzv. prave knjievnosti, mada on ini njen poetiki, kulturoloki i

  • 2

    povijesni kontekst unutar kojeg se razvija sloena meuanrovska mrea i pokazuju modeli

    upisivanja i transformiranja konteksta u knjievni tekst. Upravo su ti anrovi na vanredan

    nain oslikali ubilako lice junoslavenske nedavne prolosti i ukazali na odgovornost i

    knjievnosti i pojedinih pisaca i intelektualaca za takav njegov izgled. U konanici

    esencijalistiko poimanje literature brie razliku izmeu nje, religije i magije, da bi je

    pretvorilo neku vrstu svetog govora u koji se pohranjuje nacionalni bitak smjeten u

    nacionalni jezik.

    Rat, otac svih stvari i prekretni povijesni dogaaj koji na badijuevski nain mijenja

    poredak svih drutvenih zakona, bez obzira na koliinu zla i zloina na kojima je utemeljen,

    uvijek iznova prokazuje esencijalistiko poimanje knjievnosti kao eskapistiku fantazmu.

    Knjievnost se u ratovima iz devedesetih godina prolog stoljea na junoslavenskom

    prostoru potvrdila, izmeu ostalog, i kao skladite slika na kojima su nacionalistike

    ideologije gradile svoje predstave i sisteme ideja i na toj osnovi svaku nacionalnu drugost

    prikazivale podanicima kao demonskog, svepovijesnog neprijatelja, te time pribavljale

    moralno opravdanje za ratne zloine. Nije u ratu razobliena samo knjievnost kojoj je

    esencijalizam pripisivao apriornu etiku funkciju samog metafiziki pojmljenog dobra koje se

    ispoljava u jeziku, nego i uloga pisca kao nacionalnog genija u drutvenom polju, poete

    vatesa koji nacionalnoj zajednici u svom djelu saoptava vjene istine. Mnogobrojni pisci i

    intelektualci nali su se u ratu u ulogama ideologa i politikih monika koji su donosili

    najstravinije odluke ije su posljedice masovni ratni zloini, genocid, etniko ienje,

    urbicid i kulturocid.

    Njihovu ideoloku, politiku i druge uloge prije, tokom i poslije rata, analizira Mirko

    Kova u Eliti goroj od rulje, dajui jo jedan argument za tezu da su junoslavenski ratovi

    poeli u kulturi, gdje su knjievnost i historiografija bile u poziciji centralnih diskursa. A ba

    zahvaljujui piscima i intelektualcima rat je iz knjievnosti i kulture prenesen u ideoloko i

    politiko polje, pa potom i u institucije ubilakih sistema kojima su negativne stereotipne

    slike nacionalne drugosti i interpretacija povijesti kao stalnih meunacionalnih sukoba

    posluile za uspostavljanje ideologije mrnje i moralnu pripremu za praksu zloina. Na toj

    osnovi Kova u svojim esejima gradi seriju portreta pisaca i intelektualaca sa junoslavenskog

    prostora koji su bili proizvoai ideologije i njeni slubenici u ideolokim aparatima drave,

    ali i politiki aktivisti, pa i politiki monici. Osvjetljavajui mnogostrukost veza ideologije,

    knjievnosti, politike prakse i spisateljskih uloga u njoj, Kova, zapravo, razvija

    interpretacijski horizont u kojem vie nije mogue povui vrste granice izmeu nabrojanih

    fenomena, kako to ini akademski esencijalizam u znanosti o knjievnosti.

  • 3

    Bez obzira na injenicu to su se takav esencijalizam i s njim tijesno skopan

    eskapizam u ratnom i poratnom vremenu gotovo sami od sebe razobliili pred naim oima,

    akademske institucije i njihova knjievna kritika nastoje ih i danas ouvati, eda bi time

    uvrstile epistemoloku mo koja im priskrbljuje drutvenu vanost, iako ih ini slukinjama

    vladajue ideologije. Na taj nain akademska institucija, njen knjievni kanon, hijerarhija

    anrova i teorijske platforme iz kojih tumai knjievnost svode ju na eskapistiku fantazmu

    prema kojoj ona proizvodnjom lijepih slika u jeziku dohvaa univerzalije i u susretu tzv.

    lijepih dua, pieve i itateljeve, tokom itanja ostvaruje igru staklenih perli kao jeziki

    konstrukt svijeta nezainteresiranog za povijesnu i drutvenu realnost. Time je knjievnost

    liena svojih mnogobrojnih konteksta i modela njihovog upisivanja i transformiranja u tekstu

    koji ih umreavaju u drutveno diskurzivno polje. U njemu ona, u bezbroju razlika koje

    ostvaruje, nije, kako je pokazao poststrukturalistiki metodoloki horizont, svodiva samo na

    jednu ravan interpretacije ili poetikog i autopoetikog odreenja, nego je viestruka, ponekad

    hirovita u svojoj viestrukosti, skeptinosti, relativizaciji svakog apodiktino normiranog

    sistema vrijednosti koji se namee kao ogranienje ovjekove egzistencije.

    U malim literaturama sve je unaprijed politino, tvrde Deleuze i Guattari, jer se one u

    drutvenom i povijesnom kontekstu nameu kao simboliki imaginariji za tvorbu nacionalnog

    identiteta. Ta politinost malih literatura, meutim, ne mora biti njihov nedostatak u odnosu

    na one visoko diferencirane, literature tzv. velikih jezika, nego ak prednost, kako se to znalo

    dogaati u pojedinim povijesnim periodima. Pogotovo u situacijama kada su male

    knjievnosti, kao npr. neke zapadno i junoslavenske u doba austrougarske okupacije, bile u

    prilici da razvijaju oslobodilake naracije i u jezik smjetaju utopijske konfiguracije

    nacionalne budunosti. Tada se knjievnost nalazila u funkciji centralnog drutvenog diskursa

    oko kojeg su se okupljale sve druge drutvene energije razliitog tipa, a okviri romantizma,

    realizma i rane moderne irili su se ostvarujui u knjievnim praksama poetike hibride.

    Meutim, ako se u vremenu imperijalne vladavine junoslavenskim prostorom u

    knjievnosti razvijao antiosvajaki ideoloki stav i oslobodilaki potencijal junoslavenskih

    nacija, te gradila utopijska vizija junoslavenskog jedinstva sa naracijama prosvjetiteljske

    ideje emancipacije, internacionalizma i kozmopolitizma u svome temelju, kraj dvadesetog

    stoljea i raspad komunizma donijet e knjievni obrat u kojem e oslobodilake vizije iz

    devetnaestog stoljea zamijeniti lokalne imperijalne ideologije sa demonizacijom nacionalnih

    susjeda. Emancipatorski i oslobodilaki potencijal knjievnosti pretvorio se u nacionalistiki

    funkcionaliziranom dijelu knjievnosti u osvajaki i mrziteljski prema drugim nacijama, a ona

    delez-gatarijevska apriorna politinost u istu ideologiju. Tako je i nastao junoslavenski

  • 4

    knjievni paradoks prema kojemu pisac koji je zauzeo poziciju nacionalnog ideologa i

    akademska zajednica koja proizvodi knjievnu povijest kao mjesto tvorbe nacionalne

    ideologije zastupaju i brane esencijalistiko poimanje knjievnosti iako njome u praksi rukuju

    kao nacionalistikom ideolokom podlogom.

    Kova ne razvija teorijska obrazloenja takve knjievne situacije, mada su ona u

    njegovom tekstovima, ne samo u Eliti goroj od rulje ve i Cvjetanju mase i pismima Filipu

    Davidu, implicitno prisutna, nego analizira ideoloke pozicije pisaca, filozofa i drugih

    kulturnih radnika, pozorinih ili filmskih reisera koji su na razliite naine kreirali

    velikosrpsku ideologiju i na njoj baziran nacionalni i drutveni identitet. Ili su, pak, poslije

    rata inili sve da poricanjem zloina i nesuoavanjem sa svojom i odgovornou ideologije,

    politikih, vojnih, policijskih i drugih institucija sistema za masovne zloine, genocid, urbicid,

    kulturocid, etnika ienja itd. ouvaju kult