Željka Pašić MEĐUNARODNE EKONOMSKE ORGANIZACIJE U …oliver.efri.hr/zavrsni/282.B.pdf · međunarodne ekonomske organizacije, u ovome slučaju MMF, WTO i Svjetska banka. Uz to,

1

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Željka Pašić

MEĐUNARODNE EKONOMSKE ORGANIZACIJE U UVJETIMA GLOBALIZACIJE

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

PDF created with pdfFactory trial version www.pdffactory.com

http://www.pdffactory.com

2

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

MEĐUNARODNE EKONOMSKE ORGANIZACIJE U UVJETIMA GLOBALIZACIJE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Međunarodne financije

Mentor: Dragoljub Stojanov

Student: Ime i prezime: Željka Pašić

Studijski smjer: Međunarodno poslovanje

JMBAG: 0081102570

Rijeka, 13.09.2013.



3

Sadržaj

1. UVOD ............................................................................................................... 5

1.1. Problem i predmet istraživanja .......................................................................... 6

1.2. Hipoteza rada ..................................................................................................... 6

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ................................................................................. 7

1.4. Znanstvene metode ............................................................................................ 7

1.5. Struktura rada .................................................................................................... 8

2. GLOBALIZACIJA ............................................................................................ 9

2.1. Definicija pojma globalizacije .......................................................................... 9

2.2. Dimenzije globalizacije ................................................................................... 11

2.2.1. Ekonomska dimenzija ..................................................................................... 11

2.2.2. Politička dimenzija .......................................................................................... 12

2.2.3. Kulturna dimenzija .......................................................................................... 12

2.3. Globalizacija – uzroci ...................................................................................... 13

3. MEĐUNARODNE EKONOMSKE ORGANIZACIJE ........................................... 13

3.1. Sporazum u Bretton-Woodsu ................................................................................. 14

3.3.1. MMF – Međunarodni monetarni fond ............................................................ 18

3.3.2. Svjetska banka ................................................................................................. 21

3.3.3. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) ........................................................ 24

3.2. Washingtonski konsenzus ...................................................................................... 26

4. ŽRTVE GLOBALIZACIJE ...................................................................................... 30

4.1. Obećanje globalnih institucija ......................................................................... 31

4.2. Kriza u Istočnoj Aziji ...................................................................................... 33

4.3. Kriza u Rusiji .................................................................................................. 36



4

5. LIBERALIZACIJA ................................................................................................... 47

6. ZAKLJUČAK ............................................................................................................ 49

LITERATURA .............................................................................................................. 52

POPIS GRAFIKONA .................................................................................................... 53



5

1. UVOD

Kako bi se u uvodnom dijelu ovoga rada moglo dati polazne osnove za daljnje

razumijevanje svrhe i cilja, potrebno je prije svega upoznati se s osnovnim pojmovima

te eliminirati moguće nepoznanice. Budući da je naslov ovoga rada „Međunarodne

ekonomske organizacije u uvjetima globalizacije“, nadalje ćemo pojasniti samo

njegovo značenje i definirati ključne pojmove. U radu će se govoriti o MMF-u,

Svjetskoj banci te WTO-u. Djelatnost tih institucija proteže se na područje

međunarodnih plaćanja i financiranja, pri čemu je MMF orijentiran na regulaciju

međunarodnih plaćanja i odobravanja kratkoročnih kredita namijenjenih financiranju

neravnoteža u platnim bilancama zemalja članica, a Svjetska banka na odobravanje

isključivo dugoročnih kredita namijenjenih financiranju bazičnih, razvojnih investicija,

a WTO na regulaciju trgovanja. U ovom aspektu, potrebno je približiti i pojam

globalizacije, koji se može razmatrati u gotovo svim granama poslovanja. To je dakle

ekonomski, politički i kulturni proces koji u prvom redu označava stvaranje i

utvrđivanje pravila jedinstvenog svjetskog tržišta sa slobodnom konkurencijom u

potpunosti otvorenom prema vanjskom tržištu. Istaknuta karakteristika globalizacije

jest fleksibilna organizacija s novom globalnom podjelom rada, koja se odvija u

uvjetima dominacije informatičke komunikacije i visoke tehnologije. Geografski

razmatrano, globalizacija mijenja prostorne interakcije, procese i strukture.

Globalizacija podrazumijeva i ekonomiju koju karakterizira brzi razvoj

međunarodne trgovine tj. otvaranje granica i nesmetanu razmjenu roba,

ekspanziju stranog kapitala, rastući značaj trgovine usluga te direktnog stranog

ulaganja, ukidanje carinskih barijera, udruživanje u pogledu investicija i drugih

poduzetničkih regula. Globalni razvoj predstavlja bitno obilježje suvremenog svijeta.



6

1.1. Problem i predmet istraživanja

Svjetske globalne promjene i procesi u ekonomskom smislu, ali i šire, u današnje

vrijeme uzimaju maha u čitavom društvenom poretku čime je započeta jedna nova era

sistema funkcioniranja. No, nadovezujući se na to isključivo s ekonomskog aspekta

razmatranja, ekonomska globalizacija, što se prije svega odnosi na stvaranje globalnog

svjetskog tržišta, ipak nije polučila željene rezultate. Sve je uočljivija razlika između

onih koji imaju i onih koji nemaju, a to ostavlja rastući broj ljudi iz Trećega svijeta u

krajnjem siromaštvu, u nehumanim uvjetima gdje preživljavaju s manje od jednog

dolara na dan. Kako globalizacija očigledno nije uspjela smanjiti siromaštvo, tako nije

niti osigurala stabilnost.

S obzirom na ovakvo postojeće stanje i problematiku koju je donijela toliko očekivana

globalizacija i spajanje svjetskih tržišta u jednu cjelinu, ovaj rad nastojat će dati

poveznicu utjecaja međunarodnih ekonomskih organizacija na zemlje u razvoju u

procesu rastuće globalizacije. Samim time, predmetom ovog istraživanja možemo

precizirati upravo utjecaj i značaj međunarodnih ekonomskih organizacija na slabije

razvijene zemlje, u neizbježnom globalizacijskom procesu.

1.2. Hipoteza rada

Sukladno problemu i predmetu istraživanja postavljena je hipoteza rada, koja će se

kroz istraživanje potvrditi ili opovrgnuti.

Hipoteza: Pojedine zemlje u razvoju u procesu globalizacije i liberalizacije tržišta ne

trebaju se striktno orijentirati prema postojećoj politici koju zagovaraju međunarodne



7

ekonomske organizacije poput MMF-a, WTO-a i Svjetske banke, već sukladno

njihovom pojedinačnom stanju trebaju stvarati i otvarati nove mogućnosti za buduću

preorijentaciju na globalno tržište.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha rada može se povezati sa prethodno definiranim predmetom rada. Naime,

istraživanjem se želi ustanoviti kako nagli razvoj globalizacije poslovanja utječe na

međunarodne ekonomske organizacije, u ovome slučaju MMF, WTO i Svjetska banka.

Uz to, poteže se i pitanje međunarodne tržišne konkurentnosti koje kasnije, svojim

djelovanjem utječu na razvoj pojedinih zemalja.

Cilj ovog rada je dobiti uvid u poslovanje međunarodnih ekonomskih organizacija i

njihov utjecaj na zemlje u procesu globalizacije, tj. otvaranja na svjetskom tržištu

(liberalizacija), s naglaskom na zemlje u razvoju.

1.4. Znanstvene metode

Diplomski rad je prikaz saznanja o predmetu istraživanja temeljem proučavanja

dostupne stručne literature. Pisan je uz pomoć sljedećih znanstvenih metoda: analize,

sinteze, generalizacije i specijalizacije, indukcije i dedukcije, deskripcije, komparacije

te kompilacije.

Prilikom izrade korištena je literature, časopisi, statistička publikacija te službeni

podaci objavljeni na web prostoru.



8

1.5. Struktura rada

Diplomski rad strukturiran je kroz sedam tematskih cjelina. U prvom dijelu, UVOD, definirani su problem i predmet istraživanja, postavljena je

radna hipoteza, određeni su svrha i ciljevi istraživanja te su naznačene znanstvene

metode koje su korištene u radu.

Naslov drugog dijela jest GLOBALIZACIJA, a odnosi se na definiranje samog pojam

globalizacija, njezine dimenzije (od ekonomske i političke do kulturne) i glavne

uzročnike.

U trećem dijelu, MEĐUNARODNE EKONOMSKE ORGANIZAICIJE, opisuje se

nastanak međunarodnih ekonomskih organizacija, njihovo djelovanje i svrha, te

Washingtonski konsenzus.

U idućem, četvrtom poglavlju, ŽRTVE GLOBALIZACIJE, posebno su izdvojene dvije

velike krize; kriza u Istočnoj Aziji te kriza u Rusiji. Opisan je proces od nastanka krize,

njezinog širenja te otpor provedbi pojedinih reformi od strane MMF-a, WTO-a i

Svjetske banke.

Peti dio pod naslovom LIBERALIZACIJA bazira se na provedbi liberalizacije po

pravilima WTO-a i MMF i njezine prednosti i nedostatke.

U posljednjem, šestom dijelu, ZAKLJUČKU, sustavno su i koncizno formulirani

najvažniji rezultati istraživanja. Na kraju diplomskog rada navedena je korištena

literatura te popisi grafikona.



9

2. GLOBALIZACIJA

Svijet novog tisućljeća oblikuju globalizacija, liberalizacija i tehnološki razvoj. Pojam

globalizacija počeo se intenzivnije koristiti tek u novije vrijeme, a različiti ga autori

različito definiraju. Globalizacija dovodi do stvaranja trgovačkih blokova, globalnih

tvrtki i globalne ekonomije. Svijet na taj način postaje jedinstveni sustav, a svjetsko

tržište dostupno svima.

2.1. Definicija pojma globalizacije

Pojam globalizacije vrlo je složen te ga nije jednostavno definirati i konkretizirati. Ne

postoji jedinstvena definicija globalizacije, upravo zbog njene složenosti i

višedimenzionalnosti, pa ju je moguće tumačiti kroz prizmu politike, sociologije,

ekonomije i drugih nauka.

Pojednostavljeno, možemo reći da je globalizacija skup prekograničnih procesa,

pokrenutih nezapamćenim razvojem moderne tehnologije, koji je doveo do ubrzanja

ekonomskih procesa a koji se odražava u socijalnoj, političkoj, kulturnoj i svim drugim

područjima sveukupnog života, dakle globalnog je, svjetskog značenja (Mušović,

2013).

Sa ekonomskog aspekta, globalizacija označava u prvom redu stvaranje i utvrđivanje

pravila jedinstvenog svjetskog tržišta koje je slobodno te potiče konkurenciju i razvoj.

Definicija globalizacije prema Stiglitzu glasi: U svojoj biti to je bliže povezivanje

zemalja i naroda svijeta koje je izazvalo golemo smanjenje troškova prijevoza i

komunikacija te rušenje umjetnih zapreka za tijek robe, usluga, kapitala, znanja i (nešto

manje) ljudi preko granica (Stiglitz, 2004).



10

U povijesti ljudskog postojanja izmijenjivale su se različite razvojne etape koje su se

ogledale i kroz ekonomski razvoj te su sa sobom donijele brojne karakteristične

promjene. Globalizacija je jedan od tih procesa, a karakterističan je ponajviše za

razdoblje 20.st. te možemo reći da je globalizacija najveća ekonomska i društvena

promjena još od industrijske revolucije.

Razvoj tehnologije, prije svega pojava interneta, stvorio je uvjete povećane

povezanosti i ubrzane komunikacije, neovisno o prostornoj udaljenosti. Ovi uvjeti

olakšane komunikacije omogućili su ubrzanje i povećanje ekonomskih aktivnosti

između država, koje su sada mogle poslovati također neovisno o prostornoj udaljenosti

i državnim granicama.

Ubrzan protok informacija, kapitala, usluga, proizvoda i ljudi, u svijetu u kojem je

promijenjen značaj međudržavnih granica, stvorio je nove društvene, političke,

ekonomske i kulturne odnose i svijet potpuno drugačiji od onog kakav smo poznavali

prije presudnih 80-ih godina.

Globalizacija je promjena koja je zahvatila svijet u globalu, sve od pada Berlinskog

zida - čime je simbolično označen kraj bipolarne podjele svijeta na Istok i Zapad,

sukobljene u Hladnom ratu, koji je trajao sve od zavšetka Drugog svjetskog rata. Ona

označava novi svjetski poredak, u kojem vodeću silu, najnapredniju i najmoćniju

zemlju predstavljaju Sjedinjene Američke Države. Kao akteri globalizacije,

globalizatori, tzv. veliki igrači, navode se najbogatije zemlje svijeta – SAD, EU, Japan,

Kanada i multinacionalne korporacije, te prije svega međunarodne institucije kao što su

Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond

(MMF) i Ujedinjeni narodi (UN).



11

2.2. Dimenzije globalizacije

Globalizacija ima nekoliko dimenzija, odnosno područja u kojima se odvijaju i na koje

utiču globalizacijski procesi. Te dimenzije nisu odvojene jedna od druge, već se

međusobno prožimaju i isprepliću.

2.2.1. Ekonomska dimenzija

Kada se danas govori o globalizaciji, prvo na što se pomisli jest ekonomska

globalizacija, budući da je ona možda najviše i izražena. Ekonomska globalizacija je

temeljni proces koji vuče sa sobom sve ostale oblike globalizacije. Ona podrazumijeva

rastuću privrednu međuzavisnost širom svijeta i težnju da se različite privrede svijeta

ujedine u svjetsku integriranu privredu. Odnosi se prije svega na: ogroman porast

trgovine, investicija, pojačane i povećane financijske tokove, stvaranje

globalnog jedinstvenog svjetskog tržišta, transnacionalno integriranu proizvodnju,

ekonomske zakone koji postaju globalni, tehničko – tehnološku standardizaciju

proizvodnje, unifikaciju međunarodnih tokova roba, usluga i resursa.

Pokretačku silu ekonomske integracije svijeta čini velika mobilnost nadnacionalnog

kapitala i informatički proizvodi. Financijska globalizacija, virtualizacija i

transnacionalizacija ekonomskih odnosa, manifestacije su ekonomske globalizacije.

Ekonomska globalizacija, pretežno zasnovana na neoliberalnoj ekonomskoj logici i

maksimiziranju profita, dovodi do sve većeg i bržeg tehnološkog i informacijskog

razvoja, s jedne strane, i povećanja broja onih kojima su ove pogodnosti nedostupne,

jer nadnacionalni kapital nema milosti za slojeve stanovništva koji nisu u stanju da

stvaraju profit. (http://www.scribd.com/doc/59549501/globalizacija)


http://www.scribd.com/doc/59549501/globalizacija


12

2.2.2. Politička dimenzija

Globalizacija djeluje na sve segmente svjetskog društva, pa tako i na politiku. Politička

globalizacija predstavlja sve gušću mrežu međuzavisnosti i povezanosti političkih

zajednica, suverenih država. Politička dimenzija globalizacije ispituje da li su i u kojoj

mjeri nacionalne države u mogućnosti da i dalje oblikuju svijet. Također se bavi i

pitanjem da li dolazi do krize međunarodnog pravnog suvereniteta nacionalnih država

uslijed formiranja regionalno – svjetskih institucija upravljanja i sve većeg utjecaja

transnacionalnih i nadnacionalnih institucija.

Političke implikacije globalizacije u velikoj mjeri se ogledaju u moći razvijenih

zemalja Zapada, pa čak i u institucijama poput Ujedinjenih nacija. Proces političke

globalizacije, diljem svijeta, donosi širenje demokracije i ljudskih prava. Iako su

nacionalne države sve više ograničene u svom djelovanju, zahvaljujući

mnogim bilateralnim i multilateralnim sporazumima, one su još uvijek realni nositelji

moći suvremenog svijeta. (http://www.scribd.com/doc/59549501/globalizacija)

2.2.3. Kulturna dimenzija

Globalizacija ne samo da definira i strukturira globalnu ekonomiju, već određuje i

globalnu kulturu. Razvoj masovnih komunikacija doveo je do približavanja udaljenih

krajeva svijeta, što doprinosi da se pripadnici različitih kultura upoznaju i razmjenjuju

svoja iskustva; urbane sredine postaju sve sličnije jedna drugoj.

Mnogi od autora proces globalizacije kulture smatraju homogenizacijom, odnosno

amerikanizacijom, a to se temelji na činjenici da kretanjem kulturnih elemenata preko

granica dominiraju zapadne industrijske nacije. Globalna kultura postaje proces

nametanja jednog civilizacijskog modela, ostatku svijeta. Svjedoci smo, da se velikom




13

brzinom uvodi zajednički svjetski jezik – engleski, koji zauzima dominantnu ulogu u

međunarodnoj komunikaciji i postaje instrumentom širenja kulturnih ideja i obrazaca.

Činjenica je da se određeni stilovi, brandovi, ukusi imaju globalnu vrijednost i da se

mogu susresti svugdje u svijetu. Kultura se pretvara u robu, koja se kupuje i prodaje.

Globalna kultura temelji se na tehnološkom progresu, dozvoljava slobodan protok

ideja, informacija, vrijednosti i njeni osnovni principi postaju djelotvornost,

proračunatost, predvidivost i ovisnost o tehnologiji.

(http://www.scribd.com/doc/59549501/globalizacija

2.3. Globalizacija – uzroci

Teško je izdvojiti sve moguće uzroke koji su doveli do globalizacije. Najčešće

spominjani uzroci su (Mušović, 2013):

• razvoj tehnologije

• brzina i troškovi transporta

• kraj hladnog rata

• globalni problemi (klima, migracija...)

• liberalizacija

Tehnološka revolucija, a pogotovo napredak u području razmjene informacija i u

području komunikacija (internet), bez sumnje su odigrale i igraju jednu od

najznačajnijih uloga u nastanku i razvoju globalizacije. Internet s više aspekata

predstavlja oznaku globalizacije. Bez ove tehnologije bile bi nezamislive mnoge

značajke i aktivnosti globaliziranog društva- globaliziranje financijskog tržišta,

prebacivanje globalnih suma novca s jedne strane globusa na drugu, što se odvija u

vremenskim intervalima djelića jedne sekunde, organizacije transnacionalne

proizvodnje i još mnogo toga.




14

Nevjerojatan porast trgovine, kao bitan element ekonomske globalizacije, ima za

posljedicu smanjenje troškova transporta i njegovo ubrzanje. Ovo posebno vrijedi za

uslužni sektor. Proizvodi kao što su software i baze podataka šalju se u vremenu

mjerenom sekundama s jednog na drugi kraj svijeta.

Kraj Hladnog rata često se spominje kao jedan od uzroka globalizacije. Za trajanja

hladnoratovske podjele svijeta na Istok – Zapad, bilo je i manje suradnje između

država. Padom ove granice – tzv. Čelične zavjese 1989/90., kontakt i suradnja među

državama su se intenzivirali. Bivše države „istočnog bloka“ otvorile su se i izašle na

svjetsko tržište. Sve više država se odlučuje za demokraciju i tržišnu ekonomiju, što

onda predstavlja vodeće principe njihova daljnjeg razvoja.

Globalni problemi koji se više ne mogu rješavati na pojedinačnoj razini država i regija

odigrali su važnu ulogu u razvoju svijesti. Globalni problemi, kao što su oštećeni

ozonski omotač, kisele kiše ili izumiranje pojedinih životinjskih i biljnih vrsta te

kvaliteta ljudskog života zahtijevaju globalnu politiku i globalnu svijest. Osim

svjetskih država, ovim pitanjima bave se međunarodne organizacije poput Green

Peacea ili Amnesty internationala, te druge organizacije koje djeluju na globalnoj

razini. To su također pokazatelji nastanka jednog jedinstvenog svjetskog društva.

Kritičari globalizacije ukazuju na to da globalizacija više nije prisilni proces, već da su

njeni procesi nastali kao posljedica politike dereguliranja pod vodstvom SAD-a nakon

Drugog svjetskog rata. Liberalizacija svjetske trgovine u okvirima GATT-a, odnosno

WTO-a, rezultirala je ovakvim razvojem.



15

3. MEĐUNARODNE EKONOMSKE ORGANIZACIJE

Trgovačke politike što ih je većina država primjenjivala za prevladavanje Velike

svjetske gospodarske krize u godinama 1929.-1932. drastično su skretale potražnju od

uvoznih na domaće robe. Tako su dovele do djelomičnog oporavka nacionalnih

privreda ali su i razorile već narušeni svjetski trgovinski i financijski sustav. Izbijanjem

II. svjetskog rata sve su se teškoće dodatno zaoštrile. Zato se već u vrijeme rata

raspravlja i o potrebi stvaranja novog međunarodnog ekonomskog sustava koji bi

morao osigurati uvjete za nekonfliktan i stabilan rast bez većih kriza. Taj je novi

međunarodni ekonomski sustav zamišljen tako da počiva na trima organizacijama

(Matić, 2001).

Prva bi organizacija morala kreirati mehanizme za obnovu i za održanje sustava

stabilnih deviznih tečajeva i pravila za njihovu korekciju te stvarati uvjete za obnovu

konvertibilnosti nacionalnih valuta članica. Sustav bi morao pomagati zemljama u

savladavanju povremenih teškoća u međunarodnim plaćanjima i uravnoteženjima

bilanci plaćanja, ne sileći ih pritom na uvođenje drastičnih ograničenja u domaćoj

ekonomiji. Za tu je svrhu osnovan Međunarodni monetarni fond – MMF.

Druga je organizacija morala ubrzati obnovu i promicati razvitak, u ponajprije ratom

opustošenih zemalja, i to osiguravanjem dostatnih izvora i produktivnijom uporabom

jeftinog dugoročnog kapitala čiji su tijekovi presahli već u tridesetim godinama. Te je

zadatke dobila Svjetska banka.

Treća organizacija, morala je postupno otkloniti prohibitivna i opće postojeća

ograničenja koja su drastično smanjila međunarodnu trgovinu i efikasno sprečavati

njihovu obnovu. Morala je zatim i obnoviti sustav multilateralne trgovine i pronaći

mehanizme za trajan proces njezine liberalizacije-WTO.



16

3.1. Sporazum u Bretton-Woodsu

Krajem Drugog svjetskog rata, kada je postajalo jasno, da ratni sukobi više ne mogu

dugo trajati, ukazala se potreba stvaranja novog svjetskog ekonomskog ustroja. Novi

svjetski financijski sustav nazvan je Bretton Woodski monetarni sporazum. Sporazum

je dobio naziv po mjestu gdje se konferencija održala Bretton Woodsu. Sastanku je

nazočilo, prema službenom izvješću 730 sudionika iz 44 države, a skup se održao

sredinom 1944. godine (Vizijak,2006.).

Cilj Bretton-Woods sistema međunarodnog ekonomskog uređenja bilo je uspostaviti

pravila trgovinskih i financijskih odnosa između glavnih svjetskih industrijskih država.

Taj sistem je prvi primjer ugovorenog monetarnog poretka u povijesti svijeta, a

namjena mu je bila uređenje monetarnih odnosa između neovisnih nacija-država.

Sustav se trebao koristiti od trenutka kada su suprotnosti između nacionalne i inozemne

vrijednosti valuta toliko narasle, da se trebalo primijeniti novi odnos prema ekvivalentu

svih valuta - zlatu ili dolaru, odnosno mehanizme kojima bi se uskladilo djelovanje

suprotnih sila.

Tri su važne osobine tog prihvaćenog djelatnog sustava (Mrkušić,1980.):

• Na financijskom tržištu uspostavljeni su novi odnosi, te novi zlatno-devizni

standard. Svaka zemlja članica, ako želi sudjelovati u svjetskom

financijskom sustavu, mora uskladiti vrijednost svoje nacionalne valute

prema zlatnom standardu ili američkom dolaru. Uz to svaka zemlja članica

mora preuzeti obvezu intervencije na deviznom tržištu, kako se ne bi

dopustilo nekontrolirano ponašanje deviznih tečajeva, a na taj način i

dogovoreni sustav umanjivanja ili rasta tečajeva iznad jedan posto. Na taj se

način dogovorenom sustavu osiguravala primjerena stabilnost, što je bila

njegova najveća prednost.



17

• Dogovoreni zlatno−devizni standard trebao je zamijeniti i otkloniti dotadašnje

nedostatke, koje je iskazivao u svojem djelovanju zlatni standard. Najveći

nedostatak starog sustava bilo je njegova nefleksibilnost. Da se izbjegnu

posljedice konkurentskih devalvacija, koje svjesno poduzimaju pojedine

države, svaka nacionalna devalvacija koja bi biti veća od deset posto i

trebala bi biti odobrena od Međunarodnog monetarnog fonda.

• Na sastanku je osnivana Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond −MMF

i Međunarodna banka za obnovu i razvoj- IBRD.

Za uspješno ostvarivanje prihvaćenih zamisli, na sastanku je dogovoreno prenošenje

dijela financijske suverenosti pojedinih zemalja članica na novo osnovanu

međunarodnu financijsku instituciju. Nove mjere trebale su u kratkom vremenskom

roku potaknuti, razviti i uskladiti slobodno kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi u

većem dijelu svijeta.

Postignutim Sporazumom prihvaćena je zamisao po kojoj su sve nacionalne valute

zemalja članica povezane prema američkom dolaru. Preko stabilnog dolara ostvarila se

vezanost nacionalnih valuta prema zlatu. Vrijednost cijene zlata određena je na trideset

i pet dolara za finu uncu zlata.

Dolar je postao „rezervna valuta“. To je značilo da će ostale zemlje određivati

vrijednost svoje valute prema dolaru – tj. kupovati i prodavati dolare, kako bi održali

tržišnu tečajnu paritetnu vrijednost uspostavljenu sporazumom u Bretton-.Woodsu.

Dolar je postao svjetska valuta i većina svjetskih transakcija vrednovala se u dolarima.

Novi sustav pokazao se učinkovit i svjetsko gospodarstvo doživjelo je snažan razvoj.

Nakon godina uspješnog djelovanja, prvi nesporazumi među zemljama članicama

počinju se javljati na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine prošlog stoljeća.

Početkom sedamdesetih godina u vrijeme svjetske krize izazvane naftnim



18

nesuglasicama s arapskim zemljama, dolazi do prve, a nešto kasnije i do druge

devalvacije dolara. Devalvacije dolara potaknule su izbjegavanje pretvaranja dolara u

monetarno zlato, te poremetile usklađivanje cijena monetarnog zlata s tržišnom

cijenom zlata. To je dovela do raspada Bretton−Woodskog sustava, a da bi svjetske

financije djelovale uspostavljen je novi sustav plivajućih valutnih tečajeva, kojim se

vrijednost svake nacionalne valute prema drugim nacionalnim valutama uspostavlja na

međunarodnim tržištima kapitala.

3.3.1. MMF – Međunarodni monetarni fond

Tijekom velike depresije iz 1930. Godine mnoge zemlje nisu mogle konkurirati svojim

proizvodima na prezasićenom svjetskom tržištu. Da bi spriječile ulazak stranih

proizvoda na svoje tržište stvarale su trgovinske barijere raznih oblika i namjena. U

isto vrijeme nacionalne valute pojedinih zemalja sukobljavale su se na međunarodnim

valutnim tržištima kako bi osvojile nova tržišta.

Tek je osnivanje MMF-a donijelo svijetu jednu organizaciju koja se skrbila o

međunarodnom monetarnom sustavu, sustavu tečajeva i međunarodnim plaćanjima.

Takav je sustav omogućio svim zemljama svijeta i njihovim stanovnicima sigurniju

međusobnu kupnju roba i usluga.

Međunarodni monetarni fond osnovan je istovremeno kad i Međunarodna banka za

obnovu i razvoj 1994. godine na konferenciji u Bretton Woodsu. MMF je osnovan s

ciljem nadzora nad globalnim financijskim sustavom putem nadzora nad kamatnim

stopama i bilancama plaćanja, te pružanjem tehničke i financijske pomoći zemljama

koje se nalaze u monetarnim teškoćama (Vizijak,2007).

MMF je zadužen za prevenciju kriza u sistemu tako što potiče države na usvajanje

odgovarajućih ekonomskih politika, a također – kako mu i sam naziv govori – MMF je



19

fond čija sredstva služe članicama za privremeno financiranje u slučaju nestabilnosti,

neravnoteže i sličnih situacija.

Prilikom osnivanja Fonda postavljeni su i prihvaćeni glavni pravci njegovog djelovanja

kojima treba (Vizijak, 2007.):

• Unaprijediti međunarodnu monetarnu strategiju

• Olakšati i omogućiti porast međunarodne trgovine

• Stabilizirati valute i spriječiti korištenje instituta devalvacije u korist državnih

interesa

• Uklanjati razna devizna ograničenja u cilju uspostave transparentnog

međunarodnog sustava plaćanja

• Otklanjati poremećaje nacionalnih bilanci plaćanja pomoću sredstava MMF-a

Polazište u postavljanju svrhe i zadataka MMF-a jest ravnomjeran razvoj međunarodne

trgovine i njezina doprinosa gospodarskom razvoju, doprinos stabilnosti valutnih

tečajeva sa strateškim ciljem ostvarenja svjetske konvertibilnosti i smanjenja

neuravnoteženosti međunarodne platne bilance država. Međunarodnom suradnjom i

instrumentima pomoću MMF-a zemljama članicama s ograničenim rezervama

omogućava se financiranje kratkoročnih deficita.

MMF se bavi pitanjima značajnim za stabilnost međunarodnog financijskog i

monetarnog sistema, što podrazumijeva opredjeljenje pojedine države po pitanju

tečajnog aranžmana, izbjegavanje destabilizirajući međunarodnih kretanja kapitala te

izradu međunarodno priznatih standarda, politika i institucija.

U vremenu poslije Drugog svjetskog rata djelovanje MMF-a nije nailazilo na veće

teškoće i sve probleme se relativno lagano rješavalo. Tek sedamdesetih godina pojavili

su se znatniji nedostaci u radu MMF-a i izbili razni nesporazumi između zemalja

članica. Jednostranim devalvacijama dolara, koju je bez odobrenja drugih članica



20

provela vlada SAD, izazvan je raspad Bretoon−Woodskog monetarnog sporazuma. Na

taj način narušeni su principi dogovorenog djelovanja Fonda, a glede kojih je i

osnovan, te dugo godina uspješno djelovao. Samo zahvaljujući velikoj važnosti, ugledu

i uspješnom poslovanju, koju je Fond u međuvremenu stekao, nije se ugasio i raspao.

Unatoč raspadu Bretton Woodskog sustava, čiji je i Fond bio jedan od čimbenika, sve

svoje funkcije Fond je nastavio uredno izvršavati sukladno novostvorenom

monetarnom uređenju (Vizijak, 2007).

Tijekom svoga djelovanja MMF je izvršio dvije važne reforme. Prva reforma je

izvršena od 1968.−1971. godine, kada je uveden institut specijalnog prava vučenja,

donesena je odluka da dolar više nije konvertibilan prema zlatu, te se uvode

prilagodljivi devizni tečajevi. Druga reforma je izvršena 1978. godine, kada je izvršena

reforma postojećeg sustava tečajeva, određen način korištenja fondova koje koristi

MMF, uspostavljen je novi režim odnosa prema zlatu, te izvršena šesta opća revizija

kvota (Vizijak, 2007).

Inicijalna financijska sredstva za potrebe svojeg poslovanja MMF je ostvario od

zemalja članica putem obveznog učešća - kvota. Visina kvote za pojedinu zemlju

utvrđuje se ovisno o njezinoj gospodarskoj snazi i razmjerna je kvotama drugih

zemalja članica slične razine razvijenosti. Prilikom pristupa u MMF, zemlja članica

mora uplatiti dvadeset i pet posto u međunarodnim rezervama, a ostatak od sedamdeset

i pet posto u nacionalnim sredstvima plaćanja. Količina međunarodnih sredstava bila je

prvobitno uplaćivana u zlatu 25 % a nakon 1969. uplata tih sredstava-kvota izražena je

u tzv. specijalnim pravima vučenja – SPV (Vizijak, 2007).

Kasnijim razvojem MMF-a, financijska sredstva prikupljana su i na druge načine

(Vizijak,2007):

• uplatom kvota od strane zemalja članica,



21

• prodajom zlatnih pričuva,

• zaduživanjem kod tzv. "Kluba desetorice"- GAB.

• sredstva dobivena putem tržišnog kapiala

Razvoj svjetske ekonomije od 1945. donio je sa sobom nove izazove, čemu se

prilagodio i MMF kako bi mogao nastaviti učinkovito služiti svojim ciljevima. Od

1990-ih, prisutni su i ogromni ekonomski izazovi povezani s globalizacijom – rastuća

međunarodna integracija tržišta i ekonomija. Ove promjene stvorile su potrebu za

brigom oko financijsko-tržišnih previranja; za pomoći zemljama u tranziciji s planskog

na tržišno gospodarstvo i proboj u ekonomiju globalnog tržišta; kao i promociju

ekonomskog rasta i smanjenja siromaštva u najsiromašnijim zemljama koje se teško

nose s globalizacijom.

Povezanost i međuovisnost nacionalnih ekonomija jednako tako znače da se i

potencijalne financijske i ekonomske krize sad mogu brže i lakše širiti, a njihovi učinci

su dalekosežniji. Prosperitet svake zemlje više nego ikad ovisi o ekonomskim

aktivnostima drugih zemalja i o opstanku stabilnog globalnog ekonomskog okruženja.

Povećana međunarodna suradnja i međuovisnost znače i veću odgovornost za

međunarodne institucije, uključujući i MMF.

3.3.2. Svjetska banka

Svjetska banka predstavlja skupinu od pet međunarodnih organizacija u čijoj

odgovornosti je pružanje financijske pomoći zemljama u svrhu ekonomskog razvoja i

smanjenja siromaštva, te ohrabrenja međunarodnih investicija. Banka je formalno

osnovana 27.12.1945.g. nakon međunarodne ratifikacija sporazuma iz Bretton

Woodsa. http://sh.wikipedia.org/wiki/Svjetska_banka


http://sh.wikipedia.org/wiki/Svjetska_banka


22

MMF i Svjetska banka su dvije odvojene institucije, ali njihovo djelovanje i rad se

međusobno isprepliću i nadopunjavaju. MMF je usmjeren na makroekonomske

aktivnosti i ciljeve te na djelovanje u makroekonomskom i financijskom području, dok

se Svjetska banka brine uglavnom za dugoročni razvoj i smanjenje siromaštva.

(http://www.imf.org/external/about.htm).

Osnovni zadaci Svjetske banke proizlaze iz njezine funkcije, koja je sadržana u

sljedećem (Strahinja, 2007):

• pruža pomoć pri obnovi i razvoju gospodarstva zemalja članica, olakšavanjem

financiranja i ponovnim prilagođavanjem mirnodopskim potrebama

• potiče privatne investicije u inozemstvu, putem izdavanja garancija ili

sudjelovanjem u kreditiranju takvih investicija

• pomaže pri ostvarivanju dugoročnog i ravnomjernog razvoja međunarodne

razmjene, održavanjem platnobilančne ravnoteže zemalja članica i

poticanjem novih investicija-u cilju porasta proizvodnje, životnog standarda

i radnih mjesta

• usklađuje vlastite zajmove i garancije s kreditnima međunarodnih izvora, kao

i s realizacijom hitnih i prioritetnih projekata razvoja svojih članica

• usklađuje sve aktivnosti međunarodnog financiranja razvoja sa stanjem i

potrebama zemalja koje financira.

Kapital Svjetske banke formira se upisom dionica od strane zemlje članica, kao i po

osnovi sredstava na svjetskom tržištu kapitala. Udio zemalja članica u kapitalu

Svjetske banke ovisi o njihvom ekonomskom potencijalu, a kao kriterij uzimaju se:

volumen nacionalog dohotka, opseg izvoza i uvoza, stanje platne bilance, visina

monetarnih rezevi, stupanj likvidnosti i stabilnost gospodarskih kretanja svake članice.

Uloženi kapital zemalje članice (dionički kapital), sastoji se iz dva dijela: 20% uloga

uplaćuje se na račun Svjetske banke, a preostalih 80% predstavlja garancijski kapital

koji se ne uplaćuje prilikom prijema nove članice, već se aktivira u slučaju potrebe


http://www.imf.org/external/about.htm


23

izvršenja obveze Banke prema svojim vjerovnicima. Putem garancijskog udijela-

članice sudjeluju u solidarnom preuzimanju rizika Svjetske banke, koji bi mogli nastati

obavljanjem financijskih i kreditnih transakcija. (Strahinja, 2007)

Jedan od ciljeva Svjetske banke je i pružiti pomoć u obnovi i razvoju teritorija zemalja

(članica) putem osiguranih zajmova / kredita i to prije svega za proizvodne namjene,

uključujući obnovu ekonomija, zatim prilagođavanje proizvodnih kapaciteta

mirnodopskim potrebama i poticanje razvoja proizvodnih pogona i izvora u manje

razvijenim zemljama. U zadnjih nekoliko godina Svjetska banka je uložila znatna

sredstva u područja njenog djelovanja koja bi trebala imati globalni utjecaj. Jedno od

tih područja je opraštanje dugova najsiromašnijim zemljama koje će zbog tog oprosta

moći svoja sredstva uložiti u razvoj školstva, zdravstva, obnovu domaćinstava kao i

sam napredak siromašnih. Svjetska banka sa još 189 zemalja te brojnim organizacijama

sudjeluje u borbi protiv siromaštva što možemo smatrati primjerom globalnog

partnerstva.

Bez obzira na beskrajni napredak koji je učinjen proteklih 20 godina u smanjivanju

siromaštva još uvijek živi 1,2 milijardi ljudi koji imaju dnevni prihod manji od 1 USD

kao i 2,8 milijardi čiji je prihod manji od 2 USD. U svakom slučaju je broj siromašnih

u tom razdoblju smanjen za 200 milijuna ljudi.

U sljedećih 50 godina, predviđa se da ce svjetsko stanovništvo porasti sa 6 na 9

milijardi ljudi od čega ce skoro 95% tog rasta pripasti zemljama u razvoju. Neki od

ciljeva Svjetske banke su (www.worldbank.org) :

- Istrebljivanje ekstremnog siromaštva i gladi

- Osnovna škola za sve

- Jednakopravnost i prava žena

- Reduciranje djece koja umiru

- Poboljšanje zdravlja majki


http://www.worldbank.org


24

- Borba protiv virusa HIV-a, malarije i ostalih bolesti

- Ustrajnost u zaštiti okoliša

- Razvoj globalnog partnerstva za razvoj

Zadnji cilj između ostalog definira uloge onih koji novac daju i onih koji ga primaju.

Da bi se spomenuti ciljevi ispunili potreban je golemi trud i briga od strane razvijenih

zemalja oko gospodarske politike, učinkovitog i nekorumpiranog menadžmenta javnog

sektora što bi pridonosi ulaganju dodatnog kapitala.

3.3.3. Svjetska trgovinska organizacija (WTO)

Krajem II. svjetskog rata SAD i Velika Britanija započinju intenzivne bilateralne

pregovore o međunarodnom ekonomskom poretku nakon rata. Jedan od rezultata tih

rasprava i kasnijih multilateralnih pregovora bilo je stvaranje MMF-a 1944. godine, a

četiri godine kasnije u ožujku 1948. godine više od 50 zemalja potpisalo je Havansku

povelju za osnivanje Međunarodne trgovinske organizacije ITO (Brkić, 2001). Povelja

se sastojala od velikog broja pravila koja su trebala regulirati politike nacionalnih vlada

u nekoliko područja vezanih uz zonu slobodne trgovine kao i dijela koji se bavio

carinskim i necarinskim ograničenjima, restriktivnom trgovinskom praksom,

ekonomskom obnovom i razvojem te međuvladinim robnim aranžmanima.

Sve što je ostalo nakon godina intenzivnih pregovora bio je trgovinski sporazum

zamišljen kao privremeni sporazum za razdoblje od tri godine, a zaključen u listopadu

1947. godine na drugom zasjedanju pripremnog odbora za ITO u Ženevi. Taj sporazum

je 1. siječnja 1948. godine kodificiran u Općem sporazumu o carinama i trgovini

(GATT), nakon što su ga ratificirale 23 zemlje. Sastojao se od carinskih povlastica i

pravila o trgovinskim ograničenjima, koja su sadržavala jamstva da će carinske

povlastice imati zakonski status te ih se neće moći oslabiti drugim trgovinskim

mjerama prije no odluke ITO-a stupe na snagu. Kako nije došlo do osnivanja ITO-a,



25

GATT je iz privremenog sporazuma transformiran u normativno institucionalni okvir

unutar kojeg su vlade nastavljale multilateralnu regulaciju i raspravljale o trgovinskoj

politici (Brkić, 2001).

GATT zastupa tri osnovna principa oko kojih su se složile zemlje potpisnice (Brkić,

2001.):

• Princip nediskriminacije ili princip najpovlaštenije nacije - ako jedna zemlja

odobri bilo kakve povlastice na uvoz iz druge zemlje, dužna je te povlastice

primijeniti na uvoz iz svih ostalih zemalja potpisnica GATT-a

• Princip zaštite domaće privrede carinama – ostala ograničenja trebaju se

ukinuti. Izuzetak su poljoprivredni proizvodi, a dopušteno je uvođenje

količinskih ograničenja i radi očuvanja stanja u bilanci plaćanja

• Princip daljnjeg smanjivanja carina multilateralnim pregovorima – zahtijeva

da se različite carinske tarife zemalja članica zatečene prigodom njihova

pristupanja GATT-u usklađuju i smanjuju daljnjim multilateralnim

pregovorima.

GATT-ov je proces liberalizacije započeo u razdoblju hladnog rata, preživio je proces

dekolonizacije i pojavu velikog broja novih neovisnih zemalja, prilagodio se stvaranju

Europske unije i drugih asocijacija, izrastanju novih trgovačkih sila i propasti

komunizma, da bi završio u vremenu tranzicije i globalizacije, vlastitom

transformacijom i prepuštanjem daljeg tijeka procesa liberalizacije svjetske trgovine

novostvorenoj organizaciji. Tako je izvorni GATT, koji se danas naziva GATT 1947,

pravno, prestao postojati, ali su njegova ključna pravila i postignuća, sada uključena u

multilateralni sporazum GATT 1994., nastavila živjeti u okviru WTO (Matić, 2001).

Svjetska trgovinska organizacija, World Trade Organisation - WTO, osnovana je

sporazumom koji su 15. travnja godine1994. u Marrakeshu u Maroku, potpisali



26

ovlašteni predstavnici 125 zemalja sudionica Urugvajskog kruga multilateralnih

pregovora. Po tom istom sporazumu ona počinje djelovati na početku godine 1995.

Ključne razlike između WTO i GATT jesu (Matić, 2001):

• WTO je organizacija s jasno određenom ciljevima, načelima, strukturom I

izvorima financiranja, a GATT je bio samo skup, u biti privremenih, pravila

s provizornom organizacijskom strukturom,

• WTO regulira trgovinu robama, uslugama i trgovinu povezanu s pravima

intelektualnog vlasništva, a GATT je sadržavao samo pravila za trgovinu

robama,

• Rješavanje sporova između članica u WTO precizno je definirano,

institucionalizirano i brzo, a osiguran je i mehanizam za izvršenje donesenih

odluka.

• GATT nije imao tako precizne i razrađene mehanizme, pa je uvijek prijetila

mogućnost da gubitnička strana, posebno ako se radilo o moćnoj članici,

jednostavno ne prizna presudu i odbije njezino izvršenja, tvrdeći kako

odluka nije zasnovana na tekstu Sporazuma.

Ključni cilj Svjetske trgovinske organizacije jest dalji razvitak sustava slobodne

multilaterne trgovine, čime se podržava i olakšava postizanje bržeg rasta proizvodnje

roba i usluga, punije zaposlenosti, povećanje stopa rasta realnog dohotka i efektivne

potražnje, a onda i brži rast životnog standarda stanovništva u zemljama članicama.

Suvremeni uvjeti i iskustva iz prošlosti nametnuli su i dva neizbježna preduvjeta i

ograničenja za ostvarenje svih tih ciljeva, a to su: poštovanje zahtjeva za održiv

razvitak i zaštitu okoliša i stalna i pojačana briga za nerazvijene članice.

U zaključcima iz Marrakesha navodi se da su zadaciWTO (Matić, 2001):

• osiguravati provedbu već sklopljenih i svih budućih multilateralnih

sporazuma,



27

• organizirati nove trgovinske pregovore o daljnjoj liberalizaciji nacionalnih

tržišta,

• razmatrati i nadzirati trgovinske politike zemalja članica,

• osigurati međunarodno sudište za rješavanje trgovinskih sporova i razlika

između zemalja članica,

• surađivati s ostalim organizacijama važnim za globalnu ekonomsku politiku,

• pomagati i pružati tehničku pomoć zemljama u razvoju i slabije razvijenim

zemljama

• poštovati i promicati norme za zaštitu ljudskog okoliša.

Osnovna načela multilateralnog trgovinskog sustava koji definira i koji promiče

Svjetska trgovinska organizacija u osnovi su izvedena iz načela na kojima se zasniva

GATT 1947. To su:

• Načelo nediskriminacije u trgovini-osnovno je načelo multilateralnog

svjetskog trgovinskog sustava. Osniva se na dvjema klauzulama: klauzuli

najpovlaštenije nacije i klauzuli nacionalnog postupanja, koje su uklopljene

u sve multilateralne sporazume iz područja WTO.

• Načelo transparentnosti i predvidivosti trgovinskih politika-određuje carinu

kao osnovni instrument zaštite nacionalnog gospodarstva, zabranjuje

necarinska ograničenja, propisuje da sve zaštitne mjere i relevantni propisi

moraju biti registrirani u WTO i dostupni svakoj članici i da se mogu

mijenjati samo po propisanoj proceduri

• Načelo dalje liberalizacije i sve lakšeg pristupa tržištima-osigurano je

obvezom pokretanja novih krugova multilateralnih pregovora za dalju

liberalizaciju trgovine, posebno trgovine poljoprivrednim proizvodima i

tekstilom, uslugama i pravima intelektualnog vlasništva.



28

3.2. Washingtonski konsenzus

Korijeni Washingtonskog konsenzusa potječu iz 1989. godine, kada je Institut za

međunarodnu ekonomiku u Washingtonu DC organizirao konferenciju na kojoj su

brojni autori trebali naći rješenje za dužničku krizu u Latinskoj Americi.

Paket reformi naglašavao je makroekonomsku disciplinu (posebno fiskalnu), tržišno

gospodarstvo i otvorenost prema svjetskoj ekonomiji (posebno prema slobodnoj

trgovini i izravnim stranim ulaganjima) kao osnovama za oživljavanje gospodarstva.

Reforme predložene konsenzusom su sljedeće (Kesner-Škreb,2004.):

• Fiskalna disciplina – zemlje Latinske Amerike imale su velike fiskalne deficite

koji su stvarali inflaciju i probleme u platnoj bilanci. Iz tih razloga, fiskalna

disciplina postala je nužnost.

• Preusmjeravanje javnih rashoda – cilj ove mjere je usmjeravanje javnih rashoda

u osnovnu zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, infrastrukturu, čime bi se potaknuo

rast i pomoglo najsiromašnijim slojevima stanovništva.

• Porezna reforma – formiranje poreznog sustava, sa što širom poreznom

osnovicom i usmjerenim graničnim poreznim stopama.

• Liberalizacija kamatnih stopa – podrazumijeva financijsku liberalizaciju, no

kao što je kasnije sam autor priznao, ona ne treba biti brza i uz nju je nužno

razvijati i kvalitetnu prudencijalnu superviziju financijskih institucija.

• Konkurentski tečaj – Williamson je smatrao da tečajna politika mora biti takva

da osigurava konkurentnost izvoza. Iako se zalagao za tzv. hibridna tečajna

rješenja, struka je sve više smatrala da su za tečaj prihvatljiva samo ekstremna

rješenja, a to je ili čvrsto vezanje tečaja za neku valutu – sidro, ili potpuno

prepuštanje tečaja tržišnim silama.



29

• Liberalizacija trgovine- iako se liberalizacija trgovine smatra nužnom

reformom, postoje dvojbe o brzini kojom bi se ona trebala provoditi. No

postignut je konsenzus o smjeru njezina kretanja.

• Liberalizacija inozemnih izravnih investicija- ponajprije je riječ o liberalizaciji

kapitalnog računa bilance plaćanja pojedine zemlje (preciznije, izravnih

ulaganja).

• Privatizacija

• Deregulacija- deregulacija ne znači odbacivanje bilo kakvih pravila. Ona znači

smanjivanje prepreka za ulazak na tržište i izlazak s njega, no uz zadržavanje

regulacije na području zaštite okoliša, sigurnosti ili državne regulacije ne

konkurentskih industrija

• Vlasnička prava- kao uvjet za transparentno tržišno poslovanje potrebno je

jasno postaviti vlasnička prava. To se posebno odnosi na siromašnije, kojima

treba omogućiti da imaju prava vlasništva uz razumne troškove.

Iako je Washingtonski konsenzus prvotno bio namijenjen rješavanju krize u Latinskoj

Americi, ubrzo su njegova pravila postala globalno važeći temelj ekonomskih reformi.

Uspjeh konsenzusa u Latinskoj Americi je dvojben. Početkom 1990-ih proračuni su

postali uravnoteženiji, inflacija niža, smanjila se vanjska zaduženost i zabilježen je

gospodarski rast. No, u mnogim zemljama, nezaposlenost je porasla, a siromaštvo je

postalo najraširenija pojava. Otvorenost tržišta učinila je mnoge zemlje ranjivijima na

učinke globalizacije kao što je pojačan priljev kratkoročnoga privatnog kapitala koji

zemlju napušta brže nego što je u nju ušao.

Širenjem krize iz zemlje u zemlje u razdoblju od 1994.-1999. prevladalo je mišljenje

da tržišno usmjerene reforme, uz potrebnu makroekonomsku ravnotežu, nisu ispunile

očekivanja. Postalo je jasno da washingtonski plan reformi mora doživjeti određene

izmjene.



30

Jedino oko čega su se ekonomisti potpuno složili bila su prva tri fiskalna kriterija:

fiskalna disciplina, preusmjeravanje javnih rashoda i porezna reforma. Ekonomisti su

se složili i oko toga da su za dugoročan i održiv ekonomski rast potrebne investicije u

ljudski kapital, obrazovanje i zaštitu okoliša te snažna državna regulativa (Kesner-

Škreb,2004.).

Sve je to rezultiralo i formalnim kritikama washingtonskog konsenzusa. Jedna se

kritika odnosi na to da on zanemaruje razvoj institucija, a druga da je zapostavio

rješavanje problema neravnomjerne raspodjele, odnosno siromaštva.

U kritikama upućenim globalizaciji, tj. formiranju globalnog slobodnog tržišta,

najčešće se spominje washingtonski konsenzus, odnosno njegove točke koje su se

pokazale naročito spornima, a to su deregulacija, liberalizacija, ukidanje carinskih

barijera, privatizacija i dominacija slobodnog tržišta.

4. ŽRTVE GLOBALIZACIJE

Razvijeni svijet nosilac je procesa globalizacije i upravo je on najbolje iskoristio

aktualne globalne okolnosti. Najveće probleme imaju zemlje s niskim dohotkom čije

stanovništvo ima malu stopu pismenosti i kratak životni vijek, preživljavajući s

oskudnom ili nikakvom

prehranom.

Anti-globalistički pokret razvijao se i jačao usporedno s jačanjem globalizacije i jedan

od ciljeva mu je ukazivanje na nejednakosti u svijetu, ali i borba protiv politike

međunarodnih institucija poput MMF i Svjetske banke. Najviše sljedbenika ovaj je

pokret dobio na Zapadu tj. u razvijenim zemljama, jer su razvijeni prvi postali svjesni

nedostataka globalizacije.



31

4.1. Obećanje globalnih institucija

Neredi i prosvjedi protiv politike i djelovanja institucija koje vode globalizaciju nisu

novost. Desetljećima su ljudi u zemljama u razvoju izazivali nerede kad bi se pokazalo

da su programi štednje nametnuti njihovim zemljama prestrogi, no na njihove se

prosvjede Zapad uglavnom nije obazirao. Svaki veći sastanak Međunarodnoga

monetarnog fonda, Svjetske banke i Svjetske trgovačke organizacije danas je ujedno i

poprište sukoba i nemira.

Otvaranje prema međunarodnoj trgovini mnogim je zemljama omogućilo znatno brži

rast nego što bi ga inače imale. Međunarodna trgovina pomaže gospodarskom razvoju

kad se gospodarski rast neke zemlje temelji na njezinu izvozu. Globalizacija je

smanjila osjećaj izoliranosti u većini zemalja u razvoju, a mnogima u tim zemljama

omogućila je pristup znanju kakav prije stotinu godina nisu imali ni najbogatiji u bilo

kojoj zemlji. Strana pomoć, kao još jedan oblik globaliziranoga svijeta, unatoč svim

svojim nedostacima pozitivno je djelovala na milijune ljudi, i to često na gotovo

nevidljiv način.

Argumenti zagovornika globalizacije još su više neuravnoteženi. Za njih globalizacija

(koja se obično povezuje s prihvaćanjem pobjedonosnog kapitalizma američkoga stila)

jest napredak i zemlje u razvoju moraju je prihvatiti ako žele rasti i djelotvorno

suzbijati siromaštvo. Ali mnogim zemljama u razvoju globalizacija nije donijela

obećane gospodarske blagodati. Sve veća razlika između onih koji imaju i onih koji

nemaju ostavlja sve više ljudi u Trećem svijetu u krajnjem siromaštvu, u uvjetima u

kojima žive s manje od jednog dolara na dan. Unatoč učestalim obećanjima danim

posljednjeg desetljeća 20. stoljeća da će se siromaštvo smanjiti, stvaran broj siromašnih

ljudi narastao je za gotovo 100 milijuna (Stiglitz, 2004).



32

Kako globalizacija nije uspjela smanjiti siromaštvo, tako nije uspjela niti osigurati

stabilnost. Krize koje su buknule u Aziji i Južnoj Americi ugrozile su gospodarstva i

stabilnost svih zemalja u razvoju. Neko se vrijeme tijekom 1997. i 1998. godine činilo

da je azijska kriza prijetnja za sveukupno svjetsko gospodarstvo.

Globalizacija i uvođenje tržišnoga gospodarstva nisu izazvali obećane rezultate u

Rusiji i u većini ostalih zemalja koje su komunistički sustav zamijenile tržišnim. Zapad

je tim zemljama rekao da će im novi gospodarski sustav donijeti nezapamćen

napredak. Umjesto toga, novi sustav donio im je nezapamćeno siromaštvo. Za mnoge

ljude tržišno gospodarstvo pokazalo se još gorim nego što su njihovi komunistički

vođe predviđali (Stiglitz,2004).

Dok je 1990. Godine kineski bruto domaći proizvod (BDP) iznosio 60% ruskog BDP-

a, do kraja desetljeća brojke su bile upravo suprotne. U Rusiji je neviđeno poraslo

siromaštvo, a u Kini se broj siromašnih smanjio kao nikada prije (Stiglitz, 2004.).

Zapad provodi globalizaciju osiguravajući svoj neravnomjerni udjel u dobrobiti koju

ona donosi, i to na štetu zemalja u razvoju. Razvijenije industrijske zemlje odbile su

otvoriti svoja tržišta za robu iz zemalja u razvoju (primjerice, zadržavajući svoje kvote

za mnoštvo proizvoda, od tekstila do šećera), a istodobno su zahtijevale da te zemlje

otvore svoja tržišta za robu iz bogatijih zemalja. Uz to, razvijenije industrijske zemlje

nastavile su subvencionirati poljoprivrednu proizvodnju, zbog čega su zemlje u razvoju

teško mogle biti konkurentne, a istodobno su ustrajale na tome da zemlje u razvoju

ukinu svoje subvencije na industrijske proizvode.

Ne samo u liberalizaciji trgovine nego i u svim drugim oblicima globalizacije i

naizgled dobronamjerna nastojanja često su imala suprotan učinak. Kada propadnu

projekti koje preporučuje Zapad, koji se osmišljavaju prema uputama savjetnika sa



33

Zapada i koje financira Svjetska banka, ako ne postoji neki oblik oprosta duga,

siromašni stanovnici zemalja u razvoju moraju otplaćivati zajmove. (Stiglitz, 2004)

4.2. Kriza u Istočnoj Aziji

Tijekom protekla tri desetljeća istočna Azija rasla je brže i postizala bolje rezultate u

suzbijanju siromaštva od bilo koje druge regije u svijetu, razvijene ili ne razvijene , a

bila je i stabilnija. Bila je pošteđena uspona i padova koji su svojstveni za sva tržišna

gospodarstva. Rezultati su bili toliko dojmljivi da su ih neki opisivali kao

„istočnoazijsko čudo“. Kad se 2. srpnja 1997. godine slomio tajlandski baht, nitko nije

znao da je to početak najveće gospodarske krize od Velike depresije. Kriza se proširila

iz Azije u Rusiju i Južnu Ameriku i ugrozila čitav svijet. Deset godina baht se

prodavao prema tečaju oko 25 za dolar, a onda je preko noći pao oko 25%. Valutno

spekuliranje se proširilo i pogodilo Maleziju, Koreju, Filipine i Indoneziju. Katastrofa s

valutnim tečajem je do kraja godine zaprijetila mnogim bankama, burzama pa i čitavim

gospodarstvima u toj regiji (Stiglitz, 2004.).

Kada je počela kriza, MMf je tvrdio da su institucije u azijskim državama trule, njihove

vlade korumpirane i da je nužna sveobuhvatna reforma.Vođe azijskih zemalja bili su u

panici. Smatrali su da je spekulativni novac koji se pojavio nakon liberalizacije tržišta

kapitala izvor njihova problema. Znali su da ih čekaju velike nevolje: kriza koja će

poharati njihovo gospodarstvo i društva. Strahovali su da će im politika MMF-a

onemogućiti da poduzmu mjere koje za koje su držali da bi ih mogli spasiti od krize, a

da će istodobno mjere na kojima će MMF ustrajati, ako nastane kriza, dodatno

pogoršati njezine posljedice na gospodarstvo. Znali su čak što bi trebali poduzeti kako

bi spriječili krizu i smanjili štetu što je najmanje moguće, ali znali su i da bi ih MMF

osudio ako to naprave te da bi to moglo izazvati povlačenje inozemnog kapitala

(Stiglitz, 2004.)



34

Kriza se dogodila kroz dva poznata načina. Prvi opisuje situaciju koja se dogodila u

Južnoj Koreji. Ta je zemlja do krize postala jedan od najvećih proizvođača računalnih

čipova na svijetu, a njezini konglomerati Samsung, Daewoo i Hyundai proizvode robu

poznatu diljem svijeta. U prvim danima pretvorbe Koreja je strogo nadzirala svoje

financijsko tržište, no pod pritiskom SAD-a dopustila je zaduživanje svojih poduzeća u

inozemstvu. SAD je bio motiviran velikim stopama povrata koje su se ostvarivale na

tom području pa je što prije želio ući na tržište. Tom liberalizacijom, poduzeća su se

podvrgnula hirovima međunarodnog kapitala. Krajem 1997. godine se Wall Streetom

proširila glasina da Koreja neće moći vratiti svoje dugove zbog nedostatka pričuva,

banke su odbile reprogramirati dug i Koreja se uistinu našla u problemu (to je primjer

tzv. proročanstva koje samo sebe ostvaruje). Druga situacija opisuje primjer Tajlanda.

Tu je krizu izazvao napad spekulanata (uz kombinaciju visoke zaduženosti u obliku

kratkoročnih zajmova). Spekulanti su očekivali pad valute jer su znali da su rezerve

Tajlanda pri kraju (Stiglitz, 2004.).

Na taj način došlo je do početka krize u većini zemalja istočne Azije, većinom kao

rezultat prebrze liberalizacije financijskog tržišta koje su te zemlje dugo vremena

striktno štitile.

- Širenje krize

U razdoblju od 1975. godine do1996. godine u svim istočnoazijskim zemljama, osim

Hong Konga, došlo do povećavanja udjela izvoza u zemlje regije. Drugim riječima,

zemlje su počele daleko više trgovati međusobno i na taj su način, naravno, postale

znatno ovisnije jedna o drugoj pa bi eventualna kriza koja bi se pojavila u jednoj zemlji

predstavljala problem i drugim zemljama koji bi se očitovao padom izvoza ostalih

zemalja u tu zemlju, znači došlo bi do općenito nižeg izvoza ostalih zemalja.



35

Grafikon 1: Udio izvoza u zemlje regije, 1975.-1996.

Izvor: http://www.scribd.com/doc/39007592/Zemlje-isto%C4%8Dne-Azije-kroz-

prizmu-isto%C4%8Dnoazijske-krize-Komparativni-ekonomski-sustavi-svibanj-2010

Nakon početka krize MMF je napravio grešku upravo time što je zanemario veliku

trgovinsku povezanost zemalja u istočnoj Aziji. On je zahtijevao smanjivanje opsega

gospodarstva u zemljama u kojima se početno pojavila kriza i na taj način utjecao na

smanjivanje gospodarstva i ostalih zemalja. Time je MMF dodatno pogoršao širenje

zaraze među zemljama. MMF je zemljama naložio da, ukoliko im zaprijeti gospodarski

pad, moraju smanjiti deficit trgovačke bilance, čak stvoriti i suficit. Budući da je

povećavanje izvoza bilo praktički neizvedivo, jedini način da se to učini bilo je

smanjivanje uvoza.

Upravo tim padom uvoza se rezao izvoz ostalih zemalja i potpaljivalo širenje krize.

Razlog koji je MMF navodio za takve odluke bio jest taj da zemlje trebaju sačuvati

stabilan devizni tečaj, a pravi razlog je bio taj da su zemlje trebale prikupiti devizne


http://www.scribd.com/doc/39007592/Zemlje-isto%C4%8Dne-Azije-kroz


36

rezerve kako bi mogle zapadnim bankama vratiti dug. Očito jest da je MMF takvom

politikom više vodio računa o zapadnim bankama koje su ulagale novac, a ne o

dobrobiti ljudi koji su morali živjeti u tim zemljama u kojima je došlo do znatnog pada

dohotka i životnog standarda (Stiglitz, 2004.).

- Glavni uzroci krize

Četiri osnovna elementa koja su odgovorna za nastanak i širenje krize (Stiglitz, 2004):

• slabosti u istočnoazijskim ekonomijama

• moralni hazard

• panika investitora

• devalvacija deviznog tečaja

Prvi i najčešće spominjani razlog nastanka krize su slabosti u azijskim ekonomijama.

Slabosti su se većinom odnosile na visok stupanj korupcije koji vlada u time, visok

stupanj državne intervencije, prekrut financijski sektor koji je opterećen mnogobrojnim

propisima od strane države, nedovoljna razina obrazovanosti naroda i sl.

Postoje slabosti u azijskim ekonomijama, ali one nisu osnovni problem koji je doveo

do krize. Znatan problem leži u zapadnim bankama koje su ponesene visokim stopama

povrata koji su ostvarivani na tom području previše i preoptimistično pozajmljivale.

Doslovce su se natjecale koja će više novca uložiti u regiju, a kad je došlo do problema

nisu niti trenutka razmišljale već su činile sve kako bi povukle svoj novac pri čemu im

je MMF svesrdno pomagao. U samo 7 godina je potražnja banaka prema privatnom

sektoru porasla na 50% BDP-a u Tajlandu,Maleziji i Koreji (Radelet i Sach, 1999.).

Krugman (1998.) ilustrira da kad financijski posrednici prime implicitne garancije da

će njihovo ulaganje biti vraćeno u svakom slučaju, racionalno donose odluku o

ulaganju koje je preriskantno u potrazi za većim povratom. Na taj način su razmišljale i



37

zapadne banke prilikom pozajmljivanja zemljama u istočnoj Aziji. Povodile su se

primjerom Meksika i meksičke krize 1995., gdje su MMF i američko Ministarstvo

financija spasili strane banke od gubitaka kad se Meksiko našao pred problemima

(Stiglitz, 2004.). Na taj način dolazi do situacije u kojoj banke previše pozajmljuju i

mnogi projekti s neto sadašnjom vrijednosti koja je bila negativna su ipak bili

financirani. Investitori su znali da će, ukoliko dođe do ikakvih problema, MMF

intervenirati i upravo se to i dogodilo. Naređeno je zemljama, ukoliko žele primiti

pomoć da će morati smanjiti rashode i smanjiti deficit čime bi se obnovile devizne

rezerve potrebne za vraćanje stranih dugova.

Devalvacija deviznog tečaja dovela je do širenja krize. Do devalvacije je neizbježno

došlo kad su zemlje ostale pri kraju deviznih rezervi, a razlog koji je doveo do pada

deviznih rezervi. Problem je bio u držanju tečaja fiksnim i na previsokoj razini.

Jednom kad je došlo do pada tečaja, povjerenje investitora je poljuljano, novac

je počeo otjecati iz zemlje i time je pad tečaja još samo produbljen. Puno bolja situacija

postigla bi se da je tečaj bio fleksibilan. Time bi se izbjegao napad na devizne rezerve,

ne bi bilo narušeno povjerenje investitora i ne bi u tolikoj mjeri došlo do otjecanja

novca iz zemalja.

- Otpor Malezije i Kine politici MMF-a

Malezija nije htjela pristati na MMF-ov program djelomice zbog toga što njezini

dužnosnici nisu htjeli da program provode stranci, ali i zato što nisu imali povjerenja u

MMF.

Na početku krize, 1997. Malezijska središnja banka uvela je stroge propise pomoću

kojih su banke predvidjele odgovarajuće pričuve za gubitak (15% nenaplaćenih

zajmova). Strogi malezijski propisi spriječili su izlaganje banaka promjenjivosti

deviznog tečaja, a ograničili su i zaduživanje u inozemstvu onim poduzećima kojima



38

su te banke davale zajmove (to je preventivna mjera koja u to vrijeme nije bila sastavni

dio MMF-ova standardnog pokreta (Stiglitz, 2004.).

1998. regionalna kriza polako je prerastala u globalnu krizu, a na udaru su bila

međunarodna tržišta kapitala. Malezija je odlučila uvesti mehanizam nadzora kapitala.

Malezija je u prijelaznom razdoblju od godine dana restrukturirala svoja poduzeća i

banke. Kontrolni mehanizmi omogućili su Maleziji da ima mnogo niže kamatne stope

nego što bi ih inače mogla imati, a niže kamatne stope značile su da je manji broj tvrtki

otišao u stečaj. Niže kamatne stope značile su ujedno i manje zaduživanje od strane

vlade.

Kina je još jedna zemlja koja je izabrala svoj put te je također provodila mehanizam za

nadzor kapitala. Kina je napredak ostvarila primjenjujući naputke ekonomske doktrine:

kada se gospodarski rast počne usporavati, odgovor treba biti politika širenja

makroekonomije. Znala je da mora nastaviti s restrukturiranjem korporativnog i

financijskog sektora.

Način na koji je MMF pristupio krizi u mnogim je zemljama budućim naraštajima u

nasljedstvo ostavio privatni i javni dug. Tvrtke se danas boje prevelikog zaduživanje

koje je bilo svojstveno Koreji, ali boje se i opreznijih razina zaduženosti: pretjerano

visoke kamatne stope dovele su tisuće tvrtki u stečaj i to ima je pokazalo kao čak i

umjerena razina duga može biti vrlo rizična.



39

4.3. Kriza u Rusiji

Kao glavni savjetnik svih zemalja koje su ušle u proces tranzicije javio se MMF.

Problem kod mjera koje je nudio MMF se ogledao u činjenici da se savjetovanje

svodilo na princip ,,jedan model za sve”. Naročito su velike probleme sa nedovoljno

dobro osmišljenim mjerama MMF-a imale one države koje nisu imale jasnu viziju i

strategiju poduzetih reformi i kao takve, one su slijepo sledile preporuke MMF-a.

Kao primjer lošeg vođenja kroz proces tranzicije od strane MMF-a posebno se

izdvojila Rusija. MMF nije bio svjestan specifičnosti ruskog društva i situacije u kojoj

se zemlja nalazila. Nije uzimao u obzir činjenicu da se socijalizam za 75 godina

duboko ukorijenio u ruskom društvu i da nije moguće izmijeniti situaciju provođenjem

radikalnih mjera u roku od nekoliko mjeseci.

- Tranzicija i problemi

Kada je početkom 90-ih pokrenuta tranzicija, donijela je velike izazove ali i

mogućnosti. U povijesti se rijetko kad dogodilo da je neka zemlja namjerno odlučila

prijeći iz stanja u kojem vlada nadzire doslovce sve oblike gospodarstva u stanje u

kojem se odluke donose na tržištu.

U Rusiji su postojale institucije sa sličnim nazivima kao i na Zapadu ali nisu obavljale

istu funkciju. Postojale su banke koje su prikupljale štednju ali nisu odlučivale o tome

tko će dobiti zajam. Postojale su tvrtke i poduzeća koja su proizvodile robu ali te tvrtke

nisu donosile nikakve odluke-proizvodile su ono što im se nalagalo i to od ulaznih

vrijednosti (sirovine, radne snage, strojeva) koje su im dodijeljene. Takve aktivnosti

koje su oduvijek bile nužne kako bi Rusija uopće mogla funkcionirati izazivale su

korupciju koja se samo povećavala prelaskom na tržišno gospodarstvo.



40

Za razliku od tržišno orijentiranih privreda, gdje tržište diktiraju cijene, cijene u Rusiji

su određivane Vladinim odredbama. Neke cijene, kao one za osnovne potrebe, bile su

niske i vještački održavane, omogućavajući čak i onima na dnu raspodijele dohotka da

izbjegnu teško siromaštvo (Stiglitz, 2004.).

Zbog kontroliranih cijena, sovjetska Rusija nije poznavala pojam inflacije sve do

početka tranzicije, ali su zato neprirodno niske cijene destimulirale proizvodnju i SSSR

je konstantno imao problema sa nestašicom neophodnih proizvoda.

MMF se držao stava da tranzicija u Rusiji mora biti ekspresno provedena kako ne bi

uslijed odugovlačenja došlo do pada zainteresiranosti ruske javnosti za prelazak na

tržišnu ekonomiju.

Koncept od koga se u tom procesu pošlo je bio Vašingtonski konsenzus, koji je već

ranije nuđen zemljama Latinske Amerike u reformama koje su one provodile.

Vašingtonski konsenzus se zasnivao na tri osnovna stupa: liberalizacija, stabilizacija i

privatizacija. Zbog toga je u Rusiji dominiralo slijepo praćenje preporuka MMF-a koje

su bile potpuno neprilagođene tadašnjoj situaciji u post-sovjetskoj Rusiji.

U proces tranzicije pošlo se s jasnim ciljem da se odbace svi nedostaci prethodnog

sistema i da se prelaskom na tržišni sistem privređivanja značajno poveća efikasnost

privrede, pa samim tim i visina GDP-a u odnosu na ranije stanje. Međutim, rezultati su

bili daleko od očekivanih. U prvom desetljeću tranzicije industrijska proizvodnja je

pala za 60%, a GDP za čak 54%. Problemi s kojima se društvo susretalo postali su još

veći, siromaštvo izraženije, a nejednakost u društvu je doživela svoj vrhunac (Lekpek,

2006.).



41

Grafikon 2: Proizvodnja u Rusiji

Izvor: http://www.tradingeconomics.com/russia/productivity

- Privatizacija

Prebrzo provedena privatizacija dovela je do radikalnih promjena u privrednim

kretanjima Rusije. Udio proizvodnje privatnih firmi u GDP-u je porastao sa manje od

10% u 1990. na preko 60% u 1997. Godine 1997. manje od 9% industrijske

proizvodnje je ostvareno u državnim poduzećima (Lekpek, 2006.). Na taj način država

je prepustila kontrolu nad privredom i došlo je do laganog uvođenja tržišnog sistema.

Na osnovu izvještaja Svjetske banke moglo se zaključiti da privatizacija u Rusiji nije

imala pozitivan efekta na privredni rast. Može se navesti više razloga za takvu

situaciju. Zbog prebrzo provedene liberalizacije, veći dio stanovništva u Rusiji je ostao

bez ušteđevine, čime je onemogućeno njihovo eventualno sudjelovanje u procesu

privatizacije. Privatizacija u Rusiji je bila provedena pod snažnim utjecajem politike.

Novostvoreni ,,tržišni uvjeti’’ bili su izgovor da se na prodaju ponude najmoćnije ruske

firme koje su kontrolirale bogata nalazišta energenata, s tim da je mogućnost

preuzimanja tih firmi bila pružena samo nekolicini odabranih.


http://www.tradingeconomics.com/russia/productivity


42

Primjer katastrofalno provedene privatizacije u Rusiji je bio program ,,zajmovi za

dionice’’ (Stiglitz, 2004.). Da bi prikupila potrebna sredstva, ruska Vlada je uzimala

pozajmice kod privatnih ruskih banaka. To je po mnogo čemu jedinstven slučaj u

svijetu, s obzirom na to da se države uvijek prije za novčanu pomoć obraćaju svojim

centralnim bankama ili međunarodnim financijskim institucijama. Kao zalog na uzeti

dug, ruska Vlada je položila dionice državnih poduzeća. Međutim, ubrzo se pokazalo

da Vlada nije sposobna vraćati uzete dugove, tako da su kontrolu nad državnim

poduzećima preuzele banke, tj. njihovi vlasnici, koji su uglavnom bili bliski sa

vladajućim strukturama.

Ruska država nakon provedene privatizacije nije pružila normalne uvijete za

funkcioniranje privatiziranih i novonastalih poduzeća. Situacija na tržištu se nije bitnije

promijenila jer su i dalje dominirala ista poduzeća, s tim što je vlasništvo sada bilo u

privatnim rukama.

- Inflacija i monetarna politika

Provođenje procesa tranzicije po pravilima Vašingtonskog konsenzusa značilo je

liberalizaciju poslovanja, a prije svega cijena. Taj proces u Rusiji proveden je radikalno

brzo, što je vodilo stravičnoj inflaciji. Zato je sljedeći korak u procesu tranzicije bilo

svladavanje zahuktale inflacije. Jedna od osnovnih mjera koja je u tom trenutku bila

provedena je uspostavljanje izuzetno visokih kamatnih stopa na ruskom tržištu što je u

konačnici dovelo do hiperinflacije što nikako nije poželjno za zemlje u tranziciji.

MMF je zauzeo stav da treba spriječiti devalvaciju koja bi izazvala hiperinflaciju i

druge štetne efekte. Rusija je uzimala sve više kredita od MMF-a da bi održala

vrijednost valute, koja je na kraju ipak devalvirala, tako da je zemlji ostao samo dug,

bez korisnih efekata po ekonomiju. Posljedice devalvacije koje je MMF predviđao

(hiperinflacija...) - nisu nastupile. To je potvrda da je Rusija u proces tranzicije ušla



43

potpuno nespremna, bez bilo kakve strategije, slijepo slušajući preporuke od strane

MMF-a.

Osnovni cilj monetarne politike u Rusiji, koju je provodio MMF, bilo je održavanje

vrijednosti rublje. MMF se čvrsto držao stava da samo niska inflacija i jaka rublja

mogu biti osnova privrednog rasta Rusije. Takav stav je doveo do toga da rublja tokom

dobrog dijela procesa tranzicije bude precijenjena, pa samim tim i da roba proizvedena

u Rusiji bude, zbog cijena izraženih u precijenjenoj rublji, preskupa i neatraktivna za

domaće potrošače, što je dovelo do otežavanja izvoza i jeftinijeg uvoza. Iz tog razloga,

ruske prodavaonice su bile preplavljene robom iz uvoza. Time je, umjesto oživljavanja

domaće proizvodnje i zapošljavanja domaće radne snage, privreda bila sputavana, a

platni deficit je rastao. Posebno karakteristična posljedica neuspješne monetarne

politike je bila pojava bartera, jer zbog nedostatka novca radnici su plaćani robom koju

je tvornica proizvodila ili je imala na raspolaganju (Stiglitz, 2004.)

Time je postignut sasvim suprotan efekt od željenog, jer se umjesto tržišno-novčane

privrede uspostavio sistem robne razmjene sa izuzetno destruktivnim posljedicama.

- Porast siromaštva i nejednakost

Mnogi su smatrali da će početak tranzicije donijeti i blagostanje zemlje. Dogodilo se

upravo suprotno. GDP je padao, a pošto država više nije imala apsolutnu kontrolu nad

kretanjima u privredi i društvu, nije bilo načina kako bi se to moglo spriječiti.



44

Grafikon 3: Russia GDP

Izvor: http://www.tradingeconomics.com/

Ukupna se veličina nacionalnog gospodarstv

rezultati sve neravnomjernije dijelili, pa je prosječan Rus dobivao sve manji i manji

dio. Godine 1989. Samo je 2 % ruskog stanovništva živjelo u siromaštvu. Do kraja

1998. Taj je broj narastao na 23,8 %, a kao granica s

dolara na dan. Prema istraživanju koje je provela svjetska banka, više od 40%

stanovnika imalo je manje od 4 američka dolara na dan. Statistički podaci koji se

odnose na djecu su još veći problem, budući da je više od 50% dj

siromašnim obiteljima (Stiglitz, 2004.).

koliko je neefikasna tranzicija uvećala nejednakost i siromaštvo u ruskom društvu.

- Uloga MMF-a

Bez obzira na očigledne neuspjehe

čvrsto držao svojih stavova, potičući ruske

dodatnim ulaganjima koja su se uglavnom temeljila na pozajmljivanju. Pozajmljena

sredstva su služila kao brana od pada vrijednosti rublje, jer su u MMF

http://www.tradingeconomics.com/

Ukupna se veličina nacionalnog gospodarstva smanjivala, a uz to su se njegovi



1998. Taj je broj narastao na 23,8 %, a kao granica siromaštva uzeta su dva američka



odnose na djecu su još veći problem, budući da je više od 50% djece živjelo u

siromašnim obiteljima (Stiglitz, 2004.). Na osnovu tih podataka jasno možemo vid


z obzira na očigledne neuspjehe već na samom početku tranzicije, MMF se i dalje

čvrsto držao svojih stavova, potičući ruske lidere da trenutne zastoje r


sredstva su služila kao brana od pada vrijednosti rublje, jer su u MMF-u vjerovali da bi

a smanjivala, a uz to su se njegovi



iromaštva uzeta su dva američka



ece živjelo u

Na osnovu tih podataka jasno možemo vidjeti


cije, MMF se i dalje

lidere da trenutne zastoje rješavaju


vjerovali da bi





45

taj pad imao teške posljedice za privredna kretanja u zemlji. Međutim, kako je Rusija

sve dublje tonula u krizu, a uz to bila sve zaduženija, ona je bila primorana da na

dodatne kredite plaća enormnu kamatnu stopu, koja je u jednom momentu dostigla

60% na državne kratkoročne kredite od vrijednosti vrednovane u rubljama, a tokom

1998. postotak koji je ruska Vlada plaćala kao kamatu na državne dugove dostigao je

150 (Stiglitz, 2004.).

Kao dodatnu mjeru za rješavanje problema MMF predlaže da se Rusija zadužuje u

američkim dolarima, jer je kamatna stopa na dugove u dolarima znatno manja. Godine

1998. kriza u Rusiji je dostigla svoj vrhunac. Cijena nafte kao glavnog izvoznog

proizvoda Rusije je na tržištu dostigla tako nizak nivo da zarada od prodaje nafte nije

bila dovoljna za pokrivanje troškova njene obrade i transporta. Zato je MMF napravio

novi spasilački paket, koji je iznosio 22,6 milijardi dolara.

Stručnjaci su s druge strane isticali da Rusiji nije potreban novac, već pritisak da se

valjano provedu reforme, jer bi samo reforma poreznog sistema i valjano naplaćivanje

poreza od poduzeća koja kontroliraju naftnu industriju bilo dovoljno da se obezbjede

neophodna sredstva. Međutim, Fond i zapadni lideri su ostali gluhi na ta upozorenja,

tako da je Rusija ipak dobila planiranu pomoć. Ta sredstva nisu bila dovoljna za

kamatu, tako da je rublja vrlo brzo deprimirala, a akcija MMF-a doživjela je neuspjeh.

Fond je gotovo cijelo desetljeće bio ruski vodič kroz tranziciju, ali se njegov utjecaj

značajno smanjio početkom novog stoljeća kad u Rusiji dolazi do promjene vlasti koja

kontrolu nad reformama preuzima u svoje ruke. Nova vlast preokrenula je tok reformi,

preuzela kontrolu nad strateški ključnim energetskim sektorima zemlje i ojačala

pozicije Rusije na globalnom nivou.

Veliki broj problema je i dalje ostao neriješen, a ionako teška situacija je dodatno

pogoršana globalnom financijskom krizom. Nezaposlenost je i dalje veliki problem i



46

početkom 2009. godine je premašila 10% radno aktivnog stanov

u Rusiji je na kraju 2008. povećana na 5,8 milijuna ljudi, što je 26% više nego godinu

dana ranije.

Grafikon 4: Nezaposlenost u Rusiji

Izvor: http://www.tradingeconomics.com/

5. LIBERALIZACIJA

Ekonomskom globalizacijom, kroz procese intenziviranja slobodnih trgovinskih tokova

i uspostavu liberalnijeg kretanja ljudi, kapitala i informacija, otvorena su vrata

krupnom biznisu. Iako svjetska trgovina ima mogućnosti da djeluje u cilju su

siromaštva i istovremenog povećanja privrednog rasta, taj potencijal ipak nije

iskorišten. Međutim, trgovina sama po sebi nije prob

kojima je ona regulirana, a pravila su takva da štite interese bogatih.

početkom 2009. godine je premašila 10% radno aktivnog stanovništva. Nezaposlenost


Nezaposlenost u Rusiji


ERALIZACIJA



Iako svjetska trgovina ima mogućnosti da djeluje u cilju su


iskorišten. Međutim, trgovina sama po sebi nije problem. Problem je

kojima je ona regulirana, a pravila su takva da štite interese bogatih.

Nezaposlenost




Iako svjetska trgovina ima mogućnosti da djeluje u cilju suzbijanja


lem. Problem je u pravilima





47

Međunarodne ekonomske organizacije poput WTO-a, Svjetske banke i MMF-a, kao i

vodeće svjetske vlade, u svojim programima i statutima navode načela kojima je u cilju

smanjiti siromaštvo i omogućiti svima bolji život i napredak, a kao glavni mehanizam

u postizanju toga navodi se najčešće liberalizacija trgovine i otvaranje tržišta. Poseban

naglasak se pri tom stavlja na siromašne, nerazvijene zemlje i programe prilagodbe i

pomoći, usvajanjem kojih bi ove zemlje krenule putem napretka.

Dosadašnji rezultati globalizacije u ekonomskoj sferi potvrđuju opstojnost dvostrukih

standarda i upitnost liberalizacijskog recepta za gospodarski napredak. Tržišta bogatih

zemalja nepristupačna su siromašnim zemljama, međutim, međunarodni monetarni

fond i Svjetska banka vrše pritisak na siromašne zemlje da otvaraju svoja tržišta

vratolomnom brzinom, često s razarajućim posljedicama po siromašne zajednice.

Istovremeno, moćne multinacionalne kompanije imaju odriješene ruke u provođenju

investiranja i politike zapošljavanja, što doprinosi siromaštvu i nesigurnosti.

MMF je u svim nedovoljno razvijenim i tranzicijskim zemljama tražio brzu

liberalizaciju robnog i financijskog tržišta. Dok su MMF i WTO forsirale ubrzanu

trgovinsku liberalizaciju u industrijski slabijim i u tranzicijskim zemljama, one su same

ograničivale uvoz iz tih zemalja, i to onih proizvoda koji su mogli konkurirati njihovim

robama. MMF je inzistirao na brzoj liberalizaciji uvoza kao uvjetu svoje pomoći, pa su

slabije razvijene i tranzicijske zemlje često bile prisiljene prihvatiti postavljene

zahtjeve. Prebrza, nepripremljena i loše provedena liberalizacija tržišta kapitala

omogućila je nekontrolirane tokove kapitala sa štetnim posljedicama za gospodarstvo

tih zemalja. Dok su industrijski razvijene zemlje liberalizirale svoja tržišta kapitala tek

u sedamdesetim godinama, one su zahtijevale da nerazvijene i tranzicijske zemlje

provedu tu liberalizaciju bez odlaganja, iako one očito za to nisu bile ni ekonomski ni

institucionalno pripremljene (Stiglitz, 2004.).



48

Preuranjena liberalizacija financijskog tržišta, a osobito tržišta kapitala u zemljama

Istočne Azije, koju je nametnuo MMF, pridonijela je dubokoj financijskoj i

ekonomskoj krizi. Financijske špekulacije i lomovi zahvatili su Tajland, Maleziju,

Južnu Koreju, Filipine i Indoneziju. 1997. duboka je ekonomska kriza zaprijetila cijeloj

regiji, a uskoro se proširila i na Rusiju i na Latinsku Ameriku. Iako su zemlje Istočne

Azije imale visoku stopu domaće štednje pa im nije bio potreban dodatni strani kapital,

MMF je u interesu međunarodnog, ponajprije američkog kapitala zahtijevao potpunu

liberalizaciju kretanja kapitala. Tako je na svršetku osamdesetih i na početku

devedesetih godina došlo do golemog priljeva stranog kapitala u te zemlje. Kada je,

međutim, iznenada pala vrijednost tajlandskog bahta, pa zatim i ostalih istočnoazijskih

valuta, dogodio se nagli preokret: masovni priljev stranog kapitala pretvorio se u

masovni odljev, pospješujući tako financijski i opći ekonomski kolaps. Nagla

liberalizacija tržišta kapitala i veliki priljev stranog kapitala veoma su povećali

financijsku i opću ekonomsku nestabilnost, jer su ekonomska kretanja u zemljama s

velikim udjelom stranog financijskog kapitala postala pretjerano ovisna o

nepredvidivim odlukama udaljenih financijskih središta, koje su često ovisile o

spekulativnim potezima i neobjašnjivim promjenama raspoloženja-od iracionalnog

optimizma do krajnjeg pesimizma (Stiglitz, 2004.).

Zbog dvostrukih standarda i nedovoljno jasnih pravila, česte su bile i optužbe na račun

samoga WTO-a da je organizacija čiji je sistem upravljanja baziran na diktaturi

bogatstva te da zapravo radi isključivo u interesu bogatih kompanija čije interese

stavlja iznad svih ostalih interesa i na taj način potkopava demokraciju diljem svijeta.

Vlade mnogih nerazvijenih zemalja uvele su liberalizacijsku politiku 'otvorenih vrata',

jer su tako mislile ostvariti brz rast izvoza privlačenjem multinacionalnih kompanija i

stranog kapitala. Međutim, takva strategija ima svoje nedostatke. Direktne strane

investicije (FDI) mogu biti od velike koristi, jer otvaraju pristup novim financijskim

izvorima, tehnologijama i tržištima. S druge strane repatrijacija velikog dijela profita,



49

skupe poticajne mjere za privlačenje investitora i utaje poreza, svi zajedno utječu na to

da je stvarni financijski priljev umanjen. Na svaki jedan dolar stranih investicija, oko

30 centi je izašlo iz zemlje putem transfera profita

(http://www.globalexchange.org/resources/WTO).

Loše upravljanje stranim investicijama dovodi do kontra učinkovitosti u smislu

gospodarskog nenapretka, i za rezultat ima socijalne nemire i eroziju, te opću

društvenu nestabilnost i gospodarsku stagnaciju.

Koristeći različite pokazatelje otvorenosti, bazirane na brzini i obimu liberalizacije,

zaključujemo da mnoge od zemalja koje su uspješno integrirane u svjetsko tržište –

kao što su Kina, Tajland i Vijetnam – nisu brzo liberalizirale uvoz. Suprotno tome,

zemlje koje su ostvarile brzu liberalizaciju uvoza imaju slabe rezultate u smanjenju

siromaštva, usprkos tome što su doslovno primjenjivale 'duh i slovo' iz savjeta Svjetske

banke i Međunarodnog monetarnog fonda

(http://www.globalexchange.org/resources/WTO)..

6. ZAKLJUČAK

Današnji svijet nalazi se u velikim i brzim promjenama, što otvara polja novih

pogleda. Može se reći da je nastupila nova era u svjetskim ekonomskim i političkim

odnosima, ne zanemarujući socijalni aspekt.

Proces je globalizacije višedimenzionalan, što znači da ne obuhvaća samo globalizaciju

tržišta nego cjelokupni proces modernizacije i stvaranja novih odnosa u svijetu. Opirati

se ekonomskoj globalizaciji bila bi jednako kriva taktika za bogate i siromašne nacije.

Pesimistični pogled na globalizaciju smatra da ona uništava lokalne kulture, širi


http://www.globalexchange.org/resources/WTO)

http://www.globalexchange.org/resources/WTO


50

svjetske nejednakosti i uvelike pogoršava živote siromašnih. Neki tvrde da

globalizacija stvara svjetske pobjednike i gubitnike od kojih nekolicina prosperira.

Ciljevi i djelovanje Washingtonskog konsenzusa te međunarodnih ekonomskih

institucija, usmjereni su ka globalnom prosperitetu, poboljšanju trgovine i podizanju

životnog standarda svih zemalja i regija u svijetu, a posebno siromašnih i zemalja u

tranziciji.

Washingtonski konsenzus zagovara privatizaciju, deregulaciju i slobodne trgovinske

tokove i neoliberalizaciju kao recept za pomoć svim zemljama. Uključivanje u svjetsko

slobodno tržište prema „deset zapovjedi“ Konsenzusa, univerzalan je način koji bi

trebao rezultirati općim boljitkom u zemljama koje ga usvoje. S druge pak strane,

MMF i Svjetska banka predstavljaju svojevrstan oslonac na tom putu. Zemljama koje

trebaju pomoć, ove institucije posuđuju novčana sredstva kako bi pomogle njihovim

gospodarstvima u postizanju zadovoljavajuće razine razvijenosti i stabilnosti.

No, naizgled dobroćudno lice međunarodnih ekonomskih institucija ima i svoju drugu

stranu. Na putu integracije i prilagodbe pod vodstvom MMF-a, Svjetske banke i

WTO-a, države su obavezne provesti reforme. Nerazvijene zemlje su često prisiljene

privatizirati javna dobra kako bi dobile kredite Svjetske banke ili Međunarodnog

monetarnog fonda, čime ove dvije potonje organizacije na najočitiji način preuzimaju

ulogu „fine“ i uglađene policije za korporacije. Često skrivena iza potrebe za većom

efikasnošću, privatizacija završava u koncentraciji bogatstva u sve manje ruku i

povećanju poreza za njihove potrebe.

Strukturna prilagodba i reforme koje je potrebno provesti pri uključivanju u proces

globalizacije, ne mogu biti univerzalne, odnosno jednako primjenjive i učinkovite za

sve zemlje koje žele dio „globalizacijskog kolača“. Često se kao razlozi neuspjele

integracije navode nesposobnost država, njihova zaostalost, nedovoljan stupanj



51

obrazovanja, nepovoljan geografski položaj i slično. Međutim, razlog leži u

nedovoljnoj prilagođenosti standarda i reformi koje transnacionalne institucije u tim

zemljama provode.

Kako je svaka zemlja zasebno društvo, različite kulturne, socijalne, gospodarske,

institucionalne i povijesne strukture, tako i načini integracije i prilagodbe globalnom

sustavu u izgradnji trebaju biti individualni, prilagođeni potrebama svake zemlje

posebno, a kako bi se ti istim zemljama olakšao put integracije u globalizaciju.



52

LITERATURA

KNJIGE:

1. Mrkušić, Ž.,1980: Međunarodne financije, Informator, Zagreb

2. Stiglitz, E., 2004: Globalizacija i dvojbe koje izaziva, Algoritam, Zagreb

3. Strahinja, D., 2007: Međunarodna ekonomija: teorija i politika, Futura, Rijeka

4. Vizjak, A. i Mujačević, E., 2011: Međunarodni monetarni fond – MMF i Republika

Hrvatska, Grafem, Rijeka

ČASOPISI:

5. Brkić, L., GATT, WTO i (de)regulacija ..., Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1,

str. 98–111

6. Kesner-Škreb M.: Washingtonski konsenzus, Financijska teorija i praksa 28 (2) str.

251-254 (2004.)

7. Lekpek A., 2006.; Tranzicija u rusiji: promene i izazovi, Ekonomski pregled

8. Matić B. i Lazibat T.: Od GATT do WTO, Ekonomski pregled, 52 (5-6) 692-707

(2001)

9. Radelet i Sachs, 1999.; What Have We Learned, So Far, From the Asian

FinancialCrisis,Economic Growth Center, god. 1999., br. 16, str. 1.-24

10. Vizjak, A. (2007): Djelovanje međunarodnog monetarnog fonda (mmf) unutar

međunarodne ekonomije, Ekonomski pregled

INTERNET IZVORI:

11. http://academia.edu/666088/Regije_i_regionalni_poredci_u_novom_svjetskom_poretk

u


http://academia.edu/666088/Regije_i_regionalni_poredci_u_novom_svjetskom_poretk


53

12. http://www.cpi.hr/download/links/hr/10877.pdf

13. http://www.elektronickeknjige.com/simlesa_drazen/cetvrti_svjetski_rat/pages/008.php

14. http://www.globalisationguide.org/03.html

15. http://www.globalexchange.org/resources/WTO

16. http://www.imf.org/external/about.htm

20.http://www.scribd.com/doc/39007592/Zemlje-isto%C4%8Dne-Azije-kroz-prizmu-

isto%C4%8Dnoazijske-krize-Komparativni-ekonomski-sustavi-svibanj-2010

21.http://www.tradingeconomics.com/

22.www.worldbank.org

POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1: Udio izvoza u zemlje regije, 1975.-1996..................................................33

Grafikon 2: Proizvodnja u Rusiji .................................................................................39

Grafikon 3: Russia GDP ..............................................................................................42

Grafikon 4: Nezaposlenost u Rusiji .............................................................................44


http://www.cpi.hr/download/links/hr/10877.pdf

http://www.elektronickeknjige.com/simlesa_drazen/cetvrti_svjetski_rat/pages/008.php

http://www.globalisationguide.org/03.html

http://www.globalexchange.org/resources/WTO

http://www.imf.org/external/about.htm

http://www.scribd.com/doc/39007592/Zemlje-isto%C4%8Dne-Azije-kroz-prizmu


http://www.worldbank.org


54

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom „Međunarodne ekonomske

organizacije u uvijetima globalizacije“ izradila samostalno pod voditeljstvom

prof.dr.sc. Dragoljub Stojanov. U radu sam primjenila metodologiju znanstveno

istraživačkog rada i koristila literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada.

Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, toerije i zakonitosti koje sam izravno ili

prafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirala sam i

povezala s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim

stranicama Fakulteta.

Studentica

Željka Pašić



Documents

Željka Pašić MEĐUNARODNE EKONOMSKE ORGANIZACIJE U …oliver.efri.hr/zavrsni/282.B.pdf · međunarodne ekonomske organizacije, u ovome slučaju MMF, WTO i Svjetska banka. Uz to,