Milan Maceljski

BIBLIOTEKA ZNANSTVENO POPULARNA DJELA knjiga 46

Nakladnik: ZRINSKI d.d., Čakovec

Za nakladnika: Vladimir Halić, dipl. graf. ing.

Recenzenti: prof. dr. Marija Ivezić prof. dr. Ivan Ciglar

akademik Jože Maček

Lektor: prof. Ivan Martinčić

Grafičko uređenje i oblikovanje naslovne stranice: Služba dizajna ZRINSKI d.d.

Copyright autor i ZRINSKI d.d.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 632 . 7 (075 . 8)

MACELJSKI, Milan Poljoprivredna entomologija / Milan

Maceljski; dio Aphidina i neke druge manje dijelove napisala Jasminka Igrc Barčić. Čakovec : Zrinski, 1999. - 465 str. ; 24 cm. - (Biblioteka Znanstveno popularna djela ; knj. 46)

Kazala.

ISBN 953-156-044-1

1. Igrc-Barčić, Jasminka

990211088

Sveučilište u Zagrebu na temelju odluke Povjerenstva za znanstveno nastavnu literaturu, odobrilo je udžbenik za uporabu, rješenjem br. 02-2755/2-1998.1. prosinca 1998. godine

Prof. dr. Milan Maceljski

POLJOPRIVREDNA ENTOMOLOGIJA

(Dio Aphidina i neke druge manje dijelove

napisala prof. dr. Jasminka Igrc Barčić)

KAZALO (navedene su više sistematske jedinice i najvažnije porodice)

PROSLOV 9 UVOD 11 Koljeno ARTHROPODA 15

Razred HEXAPODA-KUKCI (INSEKTI) 15 Podjela kukaca 16

APTERYGOTA-beskrilni kukci 17 Red Colembolla- skokunci 17 Red Protura - besrepci 17 Red Diplura - duplorepci 17 Red Thysanura - dlakorepci 18

PTERYGOTA-krilati kukci.....................................................................19 Red Ephemeroptera -jednodnevne mušice 19 Red Odonata - vretenca, vilini konjici, libele 19 Red Blattodea - žohari 19 Red Mantodea - bogomoljke 20 Red Isoptera -termiti 21 Red Plecoptera -obalne muhe 22 Red Dermaptera- kožaši 22 Red Phasmida - nakaznici 22 Red Orthoptera -pravokrilci 23

Skakavci kao globalni problme 23 Acrididae - pravi skakavci 25 Tettigonidae - zrikavci, konjici 27 Gryllidae- popci, šturci 28 Gryllotalpidae -rovci 28

Red Psocoptera - prasne uši 30 Red Mallophaga -dlakožderi 30 Red Anoplura- životinjske uši 30 Red Thysanoptera - resičari, tripsi 31

Podred Terebrantia 31

5

Podred Tubulifera 38 Red Heteroptera -stjenice 39

Fitofagne vrste 40 Grabežljive stjenicec 50 Masovne pojave stjenica 50

Red Homoptera - jednakokrilci 51 Podred Cicadina - cvrčci, cikade 51 Podred Psyllina - lisne buhe 57 Podred Aleyrodina - štitasti moljci 60 Podred Aphidina -lisne uši 65

Zajednička svojstva 65 Metode praćenja populacije lisnih uši 71 Podjela lisnih uši 74

Aphididae 75 Phylloxeridae 101 Adelgidae (Chermesidae) 103

Važnost lisnih uši u proizvodnji sjemenskog krumpira 103 Lisne uši na duhanu 108 Lisne uši na žitaricama 108 Suzbijanje lisnih uši 109

Podred Coccina - štitaste uši 111 ! Zajednička svojstva 111 Podjela štitastih uši 114

Margarodidae 115 Pseudococcidae 115 Asterolecaniidae 117 Lecaniidae (Coccidae) 117 Diaspididae 122

Red Hymenoptera - opnokrilci 127 Podred Symphyta 127

Tenthredinidae - ose listarice 127 Podred Apocrita 137

Aculeata 137 Terebrantes 140 Entomofagne osice 141

Red Coleoptera - kornjaši, tvrdokrilci 145 Podred Adephaga 145 ;

Carabidae - trčci 145 j Podred Polyphaga 148 j

Scarabaeidae - listorošci 149 '•

6

Elateridae - klisnjaci, žičnjaci 155 Nitidulidae - sjajnici 169 Cryptophagidae - potajnici 179 Byturidae - pupari 174 Coccinellidae - bubamare 174 Štetnici živog i mrtvog drveta 179 Chrysomelidae - zlatice 188 Bruchidae- žišci mahunarki 212 Curculionidae - pipe 215

Red Neuroptera -mrežokrilci 242 Red Lepidoptera - leptiri 244

Jugatae 245 Microfrenatae 246

Lisni mineri 246 Plutellidae 254 Yponomeutidae - moljci zapredari 256 Gelechidae - moljci gnjezdari 258 Štetnici drva 26l Tortricidae - savijači 265 Pyralidae - plamenci 290

Macrofrenatae 303 Lasiocampidae -prelci 303 Sphingidae - ljiljci 306 Pieridae -bijelci 307 Nymphalidae - šarenjaci 310 Geometridae -grbice 311 Noctuidae -sovice 315 Lymantridae - prelci gubari 330 Arctiidae - medonjice 336

Red Siphonaptera - životinjske buhe 339 Red Diptera - dvokrilci 339

Podred Nematocera -mušice 340 Tipulidae - komari 340 Bibionidae - dlakave mušice 341 Cecidomyidae - mušice šiškarice 341

Podred Cyclorrhapha - muhe 350 Trypetidae -voćne muhe 350 Anthomyidae - cvjetne muhe 357 Chloropidae - muhe vlatarice 363 Psilidae - gole muhe 365

7

Opomyzidae - vrtne muhe 366 Helomyzidae 367 Agromyzidae - muhe lisni mineri 368 Šampinjonske mušice i muhe 372

Entomofagni dvokrilci 374 Ostali zoofagni dvokrilci 375

ŠTETNI KUKCI U SKLADIŠTIMA 377 Štetnost štetnika u skladištima 378 Najvažnije vrste 380

Štetni kornjaši 380 Štetni leptiri 387

Zaštita uskladištenih poljoprivrednih proizvoda 390 OSTALE ŠTETNE ŽIVOTINJE (osim kukaca) 399

Razred ARACHNIDA - PAUČNJACI 399 Red Acarina -grinje 399

Tetranychidae - crveni pauci 400 Eriophydae - grinje šiškarice 408

Grabežljive grinje 415 Razred MYRIAPODA - STONOGE 417 Razred CRUSTACEA- RACI 417

Red Isopoda -gagrice 417 Koljeno NEMATHELMINTHES - OBLENJACI 418

Razred NEMATODAE - OBUĆI, NEMATODE 418 Zajednička svojstva 418 Podjela nematoda 421

Korjenove nematode 421 Stabljikine nematode 426 Nematode lista i pupoljka 427

Koljeno ANNELIDA - KOLUTIĆAVCI 429 Koljeno MOLUSCA- MEKUŠCI 430

Razred GASTROPODA-PUŽEVI 430 Koljeno CHORDATA - SVITKOVCI 432

Razred MAMMALIA-SISAVCI 432 Red Rodentia - glodavci 432

Poljski glodavci 432 Glodavci u skladištima 437

Divljač i ptice 439 KAZALO HRVATSKIH NAZIVA 443 KAZALO ZNANSTVENIH NAZIVA 453 SPONZORI 465

8

PROSLOV

Nagli porast pučanstva zemljine kugle (1950. g. 2,5 milijarde, 1998. g. 5,7 milijardi stanovnika) uzrok je velikih teškoća poljoprivrede u proizvodnji hrane. Iako porast te proizvodnje slijedi, pa i za malo nadmašuje demografsku eksploziju, ipak je poboljšanje prehrane po glavi stanovnika vrlo malo. Stoga gotovo petina stanovnika gladuje, a mnogi umiru od gladi. Stanje pogoršava i izrazito nepovoljna raspodjela proizvodnje hrane: prekomjerna u bogatim, premala u siromašnim zemljama. Prijeti i pomanjkanje sirovina, a posebice se brzo zaoštrava problem onečišćenja okoliša.

U rješavanju svih navedenih problema poljoprivreda ima ključnu ulogu. Proizvodnja hrane ovisi gotovo isključivo o poljoprivredi. Prijeko potrebno intenziviranje poljoprivredne proizvodnje traži mnoge sirovine, a jako onečišćuje okoliš. Alternative intenziviranju proizvodnje nema jer su mogućnosti za proširenje proizvodnje na nove površine (pojačano krčenje šuma, preoravanje zelenih površina itd.) ne samo ograničene nego ekološki još štetnije.

Intenzivnija, a ipak ekološki prihvatljiva poljoprivredna proizvodnja moguća je kvalitetnim uređenjem postojećih površina, novim kultivarima i boljom agrotehnikom i zaštitom bilja te racionalnom primjenom agrokemikalija. Osnovni preduvjet za takvo intenziviranje jest ZNANJE svih koji sudjeluju u poljoprivrednoj proizvodnji, kako neposrednih proizvođača - seljaka, tako i savjetodavaca - agronoma. S obzirom na visoke štete koje današnjoj poljoprivrednoj proizvodnji nanose štetočinje, posebice štetne životinje, potrebno je njihovo dobro poznavanje da bi se te štete mogle smanjiti na isplativ i ekološki povoljan način. Unapređenju znanja agronoma namijenjena je ova knjiga. Koliko će studentima olakšati stjecanje znanja, a agronomima u praksi rješavanje pojedinih problema, toliko će više autor ovog izdanja - koji je nakon deset godina rada kao agronom, stručnjak za zaštitu bilja u praksi, 35 godina bio nastavnik entomologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu - smatrati da je pisanjem knjige ispunio svoju zadaću.

Želim istaći udio prof. dr. Jasminke Igrc Barčić, redovitog profesora entomologije Agronomskog fakulteta u Zagrebu, u oblikovanju koncepta ovog izdanja, a poglavito zato što je napisala cijeli dio o lisnim ušima (Aphidina) te neke druge manje dijelove.

Zahvaljujem se na ocjeni i pruženoj pomoći svim recenzentima. To su bili akademik Jože Maček, Biotehniška fakulteta u Ljubljani, prof. dr. Marija Ivezić, Poljoprivredni fakultet Osijek i prof. dr. Ivan Ciglar, Agronomski fakultet Zagreb.

9

Zahvaljujem se tehničkom suradniku našeg Zavoda za poljoprivrednu zoologiju Damiru Bertiću za veliku pomoć pri tehničkoj izradi knjige, te Ireni Grgić i Vesni Benko na pomoći pri prijepisu..

Zahvaljujem se i svim ostalim članovima ovog Zavoda na pomoći pri ovom izdanju. Posebice se zahvaljujem svim sponzorima uz čiju je pomoć ova knjiga tiskana.

Akademik Milan Maceljski

10

UVOD

Entomologija je znanost koja se bavi proučavanjem kukaca (grčki entomon = kukac, zareznik, logos = znanost). U širem smislu entomologija se bavi svim člankonošcima, dakle još i stonogama, racima i paučnjacima. Aristotel je prvi upotrijebio izraz entoma za kukce, stonoge, pauke i crve.

Entomologija je dio zoologije. Dijeli se na opću i sistematsku entomologiju. Opća entomologija bavi se proučavanjem anatomije, fiziologije, ekologije itd. kukaca, a sistematska proučavanjem vrsta i drugih sistematskih jedinica. Sistematska entomologija može biti primijenjena na neke ljudske djelatnosti pa postoje poljoprivredna, šumarska, medicinska, veterinarska i tehnička entomologija. U odnosu na područje koje proučava postoji urbana entomologija, pedoentomologija, paleoentomologija, forenzična entomologija itd., a u odnosu na skupinu kukaca koju proučava postoji afidologija, akridiologija itd. Znanstvenici specijalisti mogu biti afidolozi, koleopterolozi, lepidopterolozi itd.

Entomologiju, posebice poznavanje entomofaune pojedinih krajeva, u 19. stoljeću uvelike su unaprijedili entomolozi - amateri. Mnogi napredni ljudi onog doba skupljali su kukce, opisivali ih i svrstavali u sistematske jedinice. Europski entomolozi vrlo su često organizirali stručne izlete u naše krajeve, posebice u obalno područje, te su mnogo pridonijeli poznavanju entomofaune Hrvatske. Stručne aktivnosti entomologa najčešće se obavljaju preko entomoloških društava, kojih ima tisuće diljem svijeta. U Hrvatskoj postoji Hrvatsko entomološko društvo (HED). Ono izdaje znanstveni časopis "Entomologia Croatica", te organizira znanstvene i stručne skupove. U određenim razmacima održavaju se i svjetski i europski entomološki skupovi, te brojni skupovi o entomofauni pojedinih krajeva, o određenim redovima ili porodicama kukaca ili o nekim njihovim svojstvima.

Najvažniji i najopsežniji dio poljoprivredne entomologije dio je fitomedicine. Fitomedicina se bavi zaštitom bilja od štetnih životinja, posebice kukaca, nadalje od uzročnika biljnih bolesti, te od korova. Ono što je medicina za ljude, a veterina za domaće životinje, to je fitomedicina za biljke. Smatra se (Oerke) da štetne životinje (štetnici) snizuju prirod poljoprivrednih kultura u svijetu za 15,6 %, a mi smo (Maceljski) procjenili da to sniženje u Hrvatskoj iznosi oko 10 %. Ukupni gubitci od svih štetočinja (štetnika, uzročnika bolesti i korova) procjenjuju se u svijetu na 42 %, u Europi na 28 %, a u Hrvatskoj na 29,2 % potencijalnih priroda poljoprivrednih kultura.

11

Zbog velikih šteta od štetnih kukaca i ostalih životinja profitabilno je uzgajanje poljoprivrednih i drugih biljaka moguće samo uz učinkovitu zaštitu bilja od tih štetnika. Osnovni preduvjet za uspješnu zaštitu bilja dobro je poznavanje štetnika. Stoga su u ovom djelu opisani štetnici, dakle kukci i druge štetne životinje, koji čine veće štete ili bi mogli takve štete načiniti poljoprivrednom i najvažnijem ukrasnom bilju. Što je štetnik važniji posvećeno mu je više prostora. Pri tome je opisan izgled štetnika ili šteta potreban za identifikaciju, način života i utjecaj vanjskih čimbenika, proširenje i važnost, te mjere zaštite. Opisani su i korisni kukci i druge životinje - neprijatelji štetočinja.

Osim kukaca, u posljednje poglavlje su uvrštene i najvažnije ostale životinje štetne poljoprivrednom bilju, da bi svi štetnici važni za fitomedicinu bili sadržani u ovoj knjizi.

Budući da je osnovna svrha svake poljoprivredne entomologije omogućiti učinkovitu i ekološki što povoljniju zaštitu bilja potanko su opisane mjere zaštite. Opisuju se nekemijske mjere, poglavito one preventivne, te kemijske mjere zaštite

bilja. Kemijskim sredstvima spominju se nazivi djelatnih tvari, a ne komercijalnih pripravaka. I ovom se prilikom ističe da sredstva za zaštitu bilja (pesticide) treba primjenjivati racionalno i stručno, uz pridržavanje načela integrirane zaštite bilja.

Prvu cjelovitu knjigu posvećenu kukcima napisao je Talijan Aldrovandi 1602. godine, a prva katedra "insektologije" osnovana je 1790. godine na sveučilištu u

SI. 1. Integrirana zaštita bilja (pojednostavljena shema)

Pisi. U Hrvatskoj je prvo veliko entomološko djelo u tri toma napisao Schlosser Klekovski 1877-79. godine pod nazivom "Fauna kornjašah trojedne kraljevine". Popularno djelo o kukcima u dva toma nazvano "Kukci" napisao je Mijat Kišpatić 1887. g. Jedinu cjelovitu sistematsku entomologiju napisao je 1952. godine Željko Kovačević, profesor Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu, u tri toma pod nazivom "Primijenjena entomologija: Opći dio, Poljoprivredni štetnici i Šumski štetnici". Godine 1982. objavljena je (M. Maceljski) "Entomologija - štetnici voćaka i vinove loze", a 1991. godine (M. Maceljski, J. Igrc) "Entomologija - štetne i korisne životinje ratarskih usjeva".

13

Koljeno ARTHROPODA - ČLANKONOŠCI

Razred HEXAPODA - KUKCI (INSEKTI) Podrijetlo kukaca seže unatrag 500 i više milijuna godina otkada su poznati

fosili kukaca. To je najbrojnija skupina živih bića. Smatra se da ima blizu milijun poznatih vrsta kukaca, ali da broj njihovih vrsta prelazi 4-5 milijuna. Svake godine otkriva se oko 2 tisuće novih vrsta. To je razumljivo ako se zna da velika prostranstva zemlje nisu još uopće ili nisu potpuno istražena. Kukci se odlikuju i velikom brojnošću pojedine vrste. Tako smo u Hrvatskoj nalazili više milijuna krumpirovih zlatica na jednom hektaru krumpira, biljke šećerne repe s više desetaka tisuća lisnih uši i milijune štitastih uši na jednoj jedinoj voćki.

Samo manji dio kukaca ubraja se u štetnike poljoprivrednih kultura. U svijetu je opisano oko 10 000 vrsta fitofagnih kukaca. Prvi podaci o štetnim kukcima stari su oko 6000 godina a potječu iz Egipta. Poznat je carski ukaz izdan 1075. godine prije Krista u Kini o obvezatnom suzbijanju skakavaca. Uzgoj dudova svilca i pčela poznati su oko 5000 godina. U srednjem su vijeku štete nanijete od kukaca smatrane božjom kaznom, a uzročnici sudski gonjeni i osuđivani na izgon iz zemlje (npr. grčice hrušta iz Švicarske).

U Hrvatskoj je prisutno blizu tisuću vrsta kukaca - poljoprivrednih štetnika -koji mogu pričiniti gospodarski značajne štete. Neki od njih javljaju se redovito svake godine (krumpirova zlatica, repičin sjajnik) te se ubrajaju u permanentne štetnike, a drugi se javljaju povremeno (gubar, repina pipa) te se smatraju periodičnim štetnicima. Mnogo su brojnije one vrste fitofagnih kukaca, koje se također hrane na poljoprivrednim kulturama, ali toliko malo da se ne ubrajaju u štetnike. Mnogo je entomofagnih vrsta koje su prirodni neprijatelji štetnika (paraziti ili predatori), pa stoga imaju važnu ulogu u reguliranju brojnosti štetnika. I o njima treba biti riječi u svakoj poljoprivrednoj entomologiji. Konačno, neki kukci i na druge načine izravno ili neizravno utječu na čovjeka, npr. utječu na plodnost tla, oprašivači su bilja, ometaju ljude kao gamad ili molestanti, nametnici su ljudi i domaćih životinja, prenosnici su bolesti itd. Od ukupnog broja u svijetu poznatih vrsta kukaca 39 % su kornjaši (Coleoptera), 16 % dvokrilci (Diptera), 15 % leptiri (Lepidoptera), 14 % opnokrilci (Hymenoptera), te 16 % svi ostali redovi.

15

Podjela kukaca Carl Linne (1707.-1778.) postavlja osnove suvremene sistematike kukaca. On

životinje dijeli na koljena, razrede, redove, porodice (familije), rodove i vrste. Vrsta je osnovna sistematska jedinica. Između tih kategorija postoje i druge, primjerice podredovi, nadporodice, podvrste itd., a rabe se samo kad je to potrebno. Puni znanstveni naziv vrste označavaju tri imena: latinski nazivi za rod i vrstu te ime autora prvog opisa vrste. Latinski nazivi olakšavaju korištenje svjetske literature i međusobno razumijevanje stručnjaka. Razvojem sistematske entomologije mijenjani su pojedini nazivi pa su dosta česti sinonimi. U ovom djelu navodimo samo one sinonime koji su češće bili korišteni u Hrvatskoj. Postoje pravila o načinu pisanja imena autora i sinonima u znanstvenim radovima. Međutim, da bi olakšali snalaženje korisnicima ovog djela, odlučili smo se na jednostavniji način jednoobraznog pisanja imena autora i sinonima ne pridržavajući se tih pravila.

Kukci se ubrajaju u razred Hexapoda, koljeno člankonožaca - Arthropoda. Razred Hexapoda dijeli se na različite načine, ovisno o autorima. Mi ćemo koristiti jednostavnu podjelu uobičajenu u našoj stručnoj literaturi. Postoje dva podrazreda: Aptervgota (beskrilni kukci) i Ptervgota (krilati kukci).

Podrazred Apterygota dijeli se na četiri reda: Collembola (skokunci, nogorepci), Protura (bezrepci), Diplura (duplorepci), Thysanura (dlakorepci).

Podrazred Pterygota dijeli se na dvije skupine: na kukce s nepotpunom preobrazbom - Heterometabola (ličinka sliči imagu i u njega se izravno preobražava) i na kukce s potpunom preobrazbom - Holometabola (ličinka je jako različita od imaga, a između ličinke i imaga postoji stadij kukuljice). Od tridesetak redova spomenut ćemo samo one važne za poljoprivredu, te redove u koje se ubrajaju vrste koje se često uočavaju u prirodi.

U Heterometabola se ubrajaju:

Ephemeroptera (jednodnevne mušice), Odonata (vretenca), Blattodea (žohari), Mantodea (bogomoljke), Isoptera (termiti), Plecoptera (obalne muhe) Dermaptera (kožaši), Phasmida (nakaznici),

Orthoptera (pravokrilci), Psocoptera (prasne uši), Mallophaga (dlakožderi) Anoplura (životinjske uši), Thysanoptera (resičari, tripsi), Heteroptera (stjenice), Homoptera (jednakokrilci)

16

Homoptera (jednakokrilci) dijele se na pet podredova: Cicadina (cvrčci), Psvllina (lisne buhe), Alevrodina (štitasti moljci). Aphidina (lisne uši) i Coccina (štitaste uši).

U Holometabola se ubrajaju: Hymenoptera (opnokrilci), Lepidoptera (leptiri), Coleoptera (kornjaši), Siphonaptera (životinjske buhe), Neuroptera (mrežokrilci), Diptera (dvokrilci).

APTERYGOTA - beskrilni kukci

Medu beskrilnim kukcima nema krilatih, ali ima mnogo vrsta koje se ubrajaju u krilate kukce, iako nemaju krila. Naime, ova podjela nije obavljena prema morfološkim karakteristikama, nego prema postanku i razvoju kukaca. Apterygota su arhaični kukci, a njihov postanak seže do prvih kukaca na zemlji. Danas je poznato više od 2000 vrsta. Dijele se na četiri reda:

Red COLEMBOLIA - SKOKUNCI na zatku imaju odskočnu vilicu (furca) kojom skaču. Većinom su maleni, dugi koji mm, nikada dulji od 6 mm. Česte su vrste roda Sminthurus, posebno S. viridisL., te rod Folsomia. Iako su redovito fitofagne vrste, mogu postati i karnivori te se hraniti jajima drugih vrsta kukaca. Mogu imati do šest generacija godišnje. Većina vrsta živi u tlu te utječu na plodnost i druga svojstva tla. Neke od tih vrsta hrane se klicom i sitnim korjenčićima raznih biljaka, pa u slučaju velike brojnosti mogu biti štetne.

Vole vlažna rahla tla bogata humusom pa su najčešći u vrtnoj zemlji i zemlji u koju se sade lončanice. Stoga su najčešći na cvijeću, a oštećuju mu korijenje, klicu, podzemne dijelove stabljike i sl. Zabilježene su manje štete na orhidejama, karanfilu, na lukovicama tulipana i ljiljana, te na nekim drugim vrstama cvijeća. Na lončanicama štete već samom prisutnošću. No uglavom se hrane uginulim biljnim dijelovima u SL 2. Skokunci raspadanju. Zabilježene su nešto veće štete na šećernoj repi u fazi nicanja, a katkad i na žitaricama i lepirnjačama. Brojnost skokunaca može se smanjiti sniženjem vlage, uništavanjem ostataka bilja te termičkom ili kemijskom sterilizacijom tla koje se koristi za lončanice.

Red PROTURA - BEZREPCI te red DIPLURA - DUPLOREPCI još su sitniji, ne premašuju 2 mm. Žive u tlu i hrane se organskom tvari. Nemaju veću važnost.

17

Najbliži višim redovima kukaca jest red THYSANURA - DLAKOREPCI. Također žive u tlu, hraneći se organskom tvari u raspadanju, algama, gljivicama i lišajevima. Poznatija je vrsta srebrna ribica (Lepisma saccharina L.), kukac dug desetak mm, srebrnkasta ribolika tijela s tri duga nastavka na zatku. Zadržava se na vlažnim mjestima, u podrumima i na sličnim mjestima. Hrani se različitim otpacima, ali i papirom, strvinama i si. Svojom prisutnošću ometa ljude (izaziva gađenje) pa se ubraja u gamad, no nema veću važnost.

Colembolla i druge vrste Apterygota pretežno žive u tlu. Ubrajaju se u mesofaunu tla. Tlo je vrlo bogato životinjama. Uz mnogo milijuna praživa, na jednom kvadratnom metru tla do dubine od tridesetak cm, može se nalaziti više milijuna nematoda, stotinjak tisuća grinja, gotovo toliko skokunaca, tisuće drugih beskrilnih kukaca, te stotinjak ili manje jedinki pojedinih drugih važnih vrsta životinja. Životinje manje od 0,2 mm ubrajaju se u mikrofaunu tla, one od 0,2 do 2 mm (nematode, grinje, skokunci i drugi beskrilni kukci) u mesofaunu, životinje od 2 do 20 mm (razni kukci) u makrofaunu, a one veće od 20 mm (ostali kukci, stonoge, gujavice itd.) u megafaunu tla.

Mesofauna tla pretežno razgrađuje organske tvari u tlu i time pridonosi pristupačnosti pojedinih hranjiva biljkama. Ima velik utjecaj na fizikalna svojstva tla, popravlja strukturu tla, aeraciju i druga svojstva. Tla bogata mesofaunom plodna su tla. Tla nepovoljnih fizikalnih svojstava zbog pretjeranog zbijanja teškim strojevima ili tla u kojima se mnogo koriste agrokemikalije siromašna su pripadnicima mesofaune. Stoga zastupljenost vrsta i njihova brojnost ukazuje na svojstva tla, pa i na plodnost tla. Moguće su i preciznije analize svojstava tla utvrđivanjem prisutnosti pojedinih vrsta jer neke vrste vole tla bogata dušikom, druge fosforom itd. Jedan od osnivača pedoentomologije, ruski stručnjak Giljarov, navodi da je tek analizom vrsta skokunaca u crvenim tlima Krima dokazano da je to tip zemlje crvenice (terra rossa) kakav postoji i u Sredozemlju. U nas je Kovačević objavio više radova o korelaciji mesofaune i plodnosti tla, te već u šezdesetim godinama ukazao da pretjerano korištenje mineralnih gnojiva, herbicida i drugih pesticida radikalno smanjuje brojnost pripadnika mesofaune. I mi smo (Maceljski) u to vrijeme dokazali da herbicidi na osnovi triazina isprva naglo smanjuju njihov broj, ali se krajem vegetacije ponovno uspostavi populacija kao na netretiranoj kontrolnoj površini. U Posavini je u šumskim tlima nađeno 70 vrsta, a u oranicama 21 vrsta skokunaca (Pagliarini).

Utvrđivanje prisutnosti i brojnosti mesofaune najčešće se obavlja Tullgrenovim lijevcima. Donji lijevak ima na gornjoj, proširenoj strani umetak s mrežom na koji se stavlja sloj od oko 3-4 cm zemlje. Gornjim lijevkom poklopi se donji. Na početku suženog dijela gornjeg lijevka nalazi se slaba žarulja. Toplinom, pa i svjetlošću, tjera pripadnike mesofaune prema dolje. Kada dođu do mreže propadnu kroz nju, te preko donjeg lijevka upadaju u postavljenu bočicu s alkoholom. Postupak traje 2-4 dana. Postoje i složenije metode ispiranja slične metodama za nematode.

18

PTERYGOTA - krilati kukci

Red EPHEMEROPTERA -JEDNODNEVNE MUŠICE

Proširene su svuda u svijetu. Ličinke žive u vodi. Odrasli oblici lete u rojevima iznad voda. Pare se u zraku. Privlači ih svjetlo. Važna su hrana ribama. Nemaju ulogu u fitomedicini.

Red ODONATA - VRETENCA, VILINI KONJICI, LIBELE

Ličinke žive u vodi. Odrasli su živih boja, koje mjenjaju tijekom vremena. Veliki su kukci, dugi do 60 mm. Odlični su letači, zadržavaju se u blizini vodotokova. Karnivori su, pa se ubrajaju u predatore, no zbog biotopa u kojem se zadržavaju imaju malu ulogu u fitomedicini.

Red BLATTODEA - ŽOHARI

Žohari su pratitelji čovjeka. Ubrajaju se u gamad jer žive u obitavalištima čovjeka. Njima pogoduje viši standard života, jer razne podne i zidne obloge omogućuju sklanjanje, a kućni strojevi tamna, topla i vlažna skloništa. No, njima još više pogoduje nečistoća i nehigijenske prilike, jer u takvim uvjetima lako dolaze do hrane. Štete poljoprivrednim proizvodima jer ih onečišćuju, kako izmetom tako i svojim prisutnošću. Neke vrste žive u prirodi, no nemaju fitomedicinsku važnost. Omnivori su, ali se najradije hrane otpatcima namirnica i ostacima hrane. Zato su najčešći u skladištima prehrambenih proizvoda i u smočnicama. Trebaju dosta vode pa se nalaze i u kupaonicama, kuhinjama i si. Termofilni su organizmi. Zadržavaju se u mraku. Gospodarsku važnost imaju u ugostiteljskim objektima, gdje njihova prisutnost narušava kvalitetu objekta, ali i drugdje gdje svojom prisutnošću onečišćuju hranu. Smatra se da prenose klice nekih bolesti čovjeka.

Žohari imaju plosnato tijelo ovalna oblika. Prednja su krila hitinizirana, stražnja opnenasta. No rijetko i slabo lete. Usni je ustroj podešen za grizenje. Jaja odlažu u "paketima" nazvanim ooteke, koje su obavijene opnom koja sprečava njihovo isušivanje. U jednoj ooteci nalazi se najčešće 16-30 jaja. Odrasli oblici žive vrlo dugo, u nekih vrsta i do tri godine. Mogu dugo preživjeti bez hrane.

U nas su važne tri vrste.

Smeđi žohar (Blatella germanica L.) nazvan i bubašvaba. Duljina mu je tijela do 15 mm. U grijanim prostorima ima dvije generacije godišnje.

Crni žohar (Blatta orientalis L.) nazvan i rus. Znatno je veći - 20-25 mm. Plodniji je od smedeg žohara. Razvoj jedne generacije traje više godina.

Američki žohar (Periplaneta americana L.). Odrasli oblik dug je do 35 mm. Crvenosmede je boje. Razvoj je ličinki spor. Odrasli oblici žive do 2 godine. Najčešći je u lukama. Subtropska je vrsta.

19

SI. 4. Bogomoljka (snimio M. Maceljski)

20

Na drugim kontinentima, pa i u SAD, postoje vrste tijela velika i do 6 cm. U nekim krajevima pogoduje im gradnja kuća s dvostrukim zidovima medu kojima nalaze skloništa. Stoga se takve kuće često grade s otvorima u zidovima kroz koje se redovito nekoliko puta godišnje upuhavaju fizikalni insekticidi (npr. inertna prašiva).

Suzbijanje žohara provodi se higijenskim mjerama održavanja čistoće svih prostora gdje se čuva ili rukuje namirnicama i hranom. Žohare se može hvatati u posebne klopke (npr. Blatstop, Roachtrap itd). U njima se nalazi feromon agregacije koji privlači žohare te

ljepilo na koje se zalijepe. Može se koristiti i samo ljepilo (npr. Alt) kojim se premazu daščice ili komadi kartona i postave iza ili ispod domaćinskih strojeva ili namještaja. Postoje i kupovne ljepljive pločice (Strike insects i sl.). Od kemijskih tvari preporučaju se regulatori razvoja koji ometaju razvoj ličinki (npr. Gencor). Sve ove tzv. "nepesticidne" mjere vrlo su učinkovite ako se provode u cijelom objektu.

Kemijske insekticide treba primjeniti samo kada je prijeko potrebno i sukladno uputama. Preporučuje se primjena tvornički pripremljenih sredstava koja se nabavljaju u malim prskalicama (npr. Gett) ili sprej dozama. Manje se koriste insekticidna prašiva. Sredstva koja treba prije primjene pripremiti (razrijediti vodom) koriste DDD poduzeća u sklopu mjera sanitarne higijene koje provode, no mogu ih koristiti i pojedinci. Takva su sredstva Empire, K-Othrine WP 25, Safrotin EC-20 itd). Pri rukovanju tim sredstvima treba se strogo pridržavati svih mjera opreza navedenih u uputama, te spriječiti svaki dodir s namirnicama i hranom.

Veliki kukci karakteristična oblika. Prednje noge drže ispružene prema naprijed prema čemu su dobile ime. Razvijena je mimikrija. Grabežljiva su, hrane se raznim kukcima i drugim malim životinjama. Malobrojni su pa vrlo malo utječu na brojnost štetnika. No, u svijetu se uzgajaju i prodaju za biološko suzbijanje nekih štetnika. Obično se stavljaju u promet u obliku jaja, a cijena u SAD iznosi oko 2 USD za 200 jaja. Bogomoljke su poznate po svojstvu nekih vrsta da ženka nakon kopulacije pojede mužjaka.

U nas je najčešća vrsta Mantis religiosa L., posebice česta u obalnom području. Duljina tijela je 3-4 cm, zelene boje. Odlaže jaja u ootekama. U našim je istraživanjima jedna bogomoljka prosječno pojela 20-30 mrežastih stjenica platane dnevno.

Red ISOPTERA - TERMITI

Prošireni kukci u tropskim i suptropskim područjima, no ima ih i u obalnom području Hrvatske. Odlikuju se zajedničkim organiziranim načinom života i raspodjelom rada. Žive u termitnjacima koji mogu biti visoki više metara, u starim stablima drveća, čokotima vinove loze, u građevinskom drvetu itd. Jedna kolonija termita ima samo jednu plodnu ženku - kraljicu. Ona živi do 15 godina tijekom kojih može izleći desetak i više milijuna jaja. Kraljica ima povećano tijelo, te može biti do 20.000 puta teža od ostalih jedinki u termitnjaku. Termiti radnici donose hranu kraljici i ličinkama, katkada i vojnicima, a termiti vojnici brane ih od uljeza. Vojnici imaju očvrsnuto tijelo s jako razvijenim mandibulama. Jedanput godišnje istog se dana razviju spolni oblici - mužjaci i ženke, koji izlaze iz termitnjaka. Ti oblici lete pa se ta pojava naziva svadbenim letom. Oplođena ženka osniva novi termitnjak, a mužjak ugiba, pa ga često termiti radnici unose u termitnjak za hranu. U termitnjaku se uzgajaju neke vrste gljivica, spore kojih termiti koriste kao hranu. Termitima svjetlost smeta (heliofobnost). Stoga izlaze iz termitnjaka noću, a one vrste koje žive u drvu uopće ne izlaze (osim spolnih oblika). Najčešće su bijele boje.

U Hrvatskoj su prisutne dvije vrste termita, unijete drvenom ambalažom iz tropskih područja. To su zemni termit (Reticulitermes lucifugus Rossi) i žutovrati termit (Calotermes flavicollis F.). Spolni oblici zemnih termita crne su boje i dosta tromi, a spolni oblici žutovratih termita imaju kestenjastožuti nadvratni štit i živahniji su.

SI5 Termiti U nas je zemnog termita opisao još 1890. g. G.B. Novak. Živi u termitnjacima u zemlji ili drvu. Prvenstveno oštećuje tehničko drvo. Nađen je u građevinskom drvetu nekih turističkih objekata i obiteljskih kuća u Istri i na otoku Cresu. Neki su se objekti srušili zbog potpunog gubitka nosivosti grade, u drugim su provedene mjere suzbijanja. Zaraženo drvo iznutra se pretvara u prašinu, a izvana se još potpuno zadržava njegova struktura. Stoga se nazočnost termita često otkriva prekasno.

Žutovrati termit u Hrvatskoj je otkriven u 1921. g. Nalazi se u cijelom našem obalnom području, no najčešće u južnim dijelovima Dalmacije, u starim čokotima, u maslinama, smokvama, čempresima pa i u tvrdom drvu koprivića (Celtis). Nađen je i u drvenim stupovima. Na Pelješcu se mjestimice može naći u oko 30 % čokota

21

u vinogradima starijim od 20 godina. U jednom čokotu pročno se nalazi oko 650 termita s jednom kraljicom. Radnici te vrste dugi su 5-6 mm, vojnici 7-8 mm. Narod ih zove "bijelim mravima". Zaraženim čokotima suše se izboji. Sve mjere intenziviranja proizvodnje, bolja gnojidba i obrada, koje pogoduju vitalnosti čokota, smanjuju opasnost od termita. Termiti su u nas ipak samo sekundarne važnosti jer se javljaju na slabo vitalnim biljkama.

Suzbijanje termita u nas je potrebno samo pri zarazi građevinskog drveta u nekim objektima. Postojeća zaraza može se uništiti fumigacijom uz prethodno pokrivanje (hermetizaciju) cijelog objekta plastičnim folijama. Najčešće se primjenjuje metilbromid. Zaraza se sprečava impregnacijom građevinskog drva tvarima koje djeluju termiticidno, uključivši insekticide dopuštene za tu namjenu. Neki su insekticidi sastojak boja za drvo. Drveni namještaj i drugi drveni predmeti koji se izvoze u zemlje u kojima termiti prave veće štete, moraju biti obrađeni tako da budu "termiteproof".

Red PLECOPTERA - OBALNE MUHE

Ličinke žive u vodi te se njima hrane ribe. Većinom su karnivori. Odrasli oblici lete u blizini voda. Nemaju nikakavu važnost za fitomedicinu.

Red DERMAPTERA - KOŽAŠI

Dosta veliki kukci. Kreću se noću. Na abdomenu imaju izraštaje u obliku kliješta. Omnivori su. Zadržavaju se na vlažnim, tamnim mjestima. Najčešća vrsta u nas jest uholaža (Forficula auricularia L.). To je smeđi kukac dug oko 15 mm. Ima kratko pokrilje, a dobro razvijena stražnja krila. Često se nalazi u zbijenim grozdovima, u vinogradarskim breskvama, glavama kupusa i si. Katkad oštećuje mekanu pokožicu nekih vrsta plodova, a uvijek ih onečišćuje izmetom. Također

smanjuje vrijednost svojom prisutnošću. Može oštetiti i pupove nekih biljaka, pa su zabilježene štete i na suncokretu.

Zaraza se smanjuje uklanjanjem mjesta pogodnih za zadržavanje uholaža, primjerice složenog ogrijevnog drva, dasaka, salonita, crijepa i si. Izravno se suzbijanje ne preporučuje, jer su uholaže kao omnivori djelomično i korisne uništavanjem nekih štetnika.

Red PHASMIDA - NAKAZNICI

Veliki kukci izdužena ili spljoštena tijela. Više prošireni u tropskom i suptropskom području. Poznati po Si. 6. Uholaža (snimio M. Maceljski)

22

mimikriji: štapićasti nalikuju izboju, spljošteni imaju listoliki oblik. U nas se u obalnom području može naći vrsta paličnjaka Bacillus rossii F.. Ima štapićasto tijelo. Fitofag, no zbog male je brojnosti beznačajan. Druga vrsta paličnjaka Carausius morosusL. nekad je bio mnogo uzgajan za laboratorijsko proučavanje načina djelovanja insekticida, a sad se još koristi za proučavanje različitih životnih procesa.

Red ORTHOPTERA - PRAVOKRILCI

Prema starijoj podjeli taj se red nazivao Saltatoria. Danas se red Orthoptera dijeli na podred Caelifera i podred Ensifera. Pripadnici podreda Caelifera imaju ticala kraća od polovice tijela, s ne više od 30 segmenata, timpanalni organ smješten im je na prvom segmentu abdomena, a ženka ima kratku leglicu. U njih se ubrajaju pravi skakavci porodice Acrididae. U podred Ensifera ubrajaju se vrste s dugim ticalima, često duljim od tijela. Timpanalni organ smješten im je na tibiji prednjeg para nogu, a ženka ima dugu leglicu svinutu prema gore. U taj podred ubrajaju se porodice Tettigonidae, Gryllidae i Gryllotalpidae.

Pravokrilci su većinom veliki insekti. Imaju najčešće bilateralno spljošteno tijelo. Glava ima orthognatan položaj, usni ustroj razvijen je za grizenje i žvakanje. Imaju dva para dobro razvijenih krila. Prednji je par očvrsnuo te predstavlja polupokrilje (semielitre), a drugi je par opnenast te omogućuje vrlo dobra letačka svojstva. Noge su dobro razvijene i u mnogih vrsta omogućuju skakanje.

Skakavci kao globalni problem

Skakavci su pojam proždrljivosti, štetnosti i selenja. Njihova svojstva, a napose brojnost, skupno zadržavanje, mobilnost i migracija te proždrljivost od davnine su bili uzrok golemih šteta, ali i straha ljudi od skakavaca. Smatra se da su opustošene zelene površine prilikom najezde skakavaca bile uzrokom mnogih seoba naroda, a u drugoj polovici 19. stoljeća prouzročili su mnoga umiranja zbog gladi u nekim afričkim zemljama. Kineski je car 1075. godine prije Krista naredio obvezatno skupljanje i uništavanje skakavaca, a Plinije spominje obvezu Grka da u tri navrata skupljaju skakavce: prvo jaja, pa ličinke a zatim odrasle oblike. Skakavci su, nema sumnje, sudjelovali u kreiranju povijesti nekih naroda. No ni danas u nekim područjima svijeta stanje nije bolje.

UN su svojevremeno pojavu skakavaca svrstali medu elementarne nepogode. To je opravdano jer uspjeh njihova suzbijanja ovisi o međudržavnoj suradnji širokih razmjera. No proglašavanje elementarnom nepogodom jakih napada bilo kojih drugih štetnika, primjerice poljskih miševa i voluharica, nema nikakva opravdanja jer je takav napad moguće spriječiti lokaliziranim preventivnim i kurativnim mjerama.

Od skakavaca su najviše ugrožena područja Sahela, zatim sjeverne i srednje Afrike, Etiopije, Arapskog poluotoka, južnih dijelova Azije, pa i Južne Amerike. Izoliranih, ali katkad vrlo velikih šteta ima i drugdje, pa i u južnoj Europi i SAD.

23

Preduvjet uspješnog suzbijanja skakavaca jest međunarodna suradnja svih ugroženih zemalja. Jata lete brzinom od oko 20 km/sat, no uz pomoć vjetra i trostruko brže, pa u jednom danu mogu preletjeti i 1000 km. Radi takve sposobnosti leta jata skakavaca prelaze granice pojedinih zemalja, te, ako izostane suradnja, iznenađuju stanovnike područja gdje se jato spusti. Dok se organizira suzbijanje, jato napravi pustoš, te odleti dalje. Pri posljednjoj masovnoj pojavi 1988.-1990. g. neka su manja jata iz Afrike stigla do Karibskih otoka, a čest je bio prelet u zemlje južne Europe.

Zanimljivo je da se jata skakavaca dižu s još nepotpuno uništenih polja i drugih zelenih površina i lete dalje, iako još imaju dovoljno hrane. Ta se pojava pripisuje atavizmu, dakle naslijeđenom instinktu za seljenje, koji potječe još iz vremena kad su zelene oaze bile malene pa su se skakavci selili zbog nedostatka hrane. Jato skakavaca u zraku može se locirati radarom, no teško ga je uništiti za vrijeme leta. To je pokušavano vojnim avionima, ali uspjeh je bio slab. Istina, još nikad nije u tu svrhu angažirana suvremena oprema takvih aviona koja bi mogla biti mnogo djelotvornija od do sada korištene opreme.

Suzbijanje skakavaca najbolje je usmjeriti na njihove ličinke. Skakavci masovno odlažu jaja u ootekama na relativno mala područja. Jaja tu čekaju dok padne kiša a uskoro potom iz njih izlaze ličinke. One, zahvaljujući kiši, nalaze zeleni biljni pokrov - hranu. Sele se skačući, i, kad bi bilo poznato mjesto gdje se nalaze, lako bi se uništilo

SI. 7. Skakavci u kopulaciii , . milijarde ličinki. Stoga bi bilo najvažnije organizirati motrenje kretanja skakavaca u vrijeme ovipozicije te utvrditi mjesta odlaganja jaja. Povremenim motrenjem moglo bi se tada utvrditi vrijeme izlaska ličinki te ih uništiti kemijskim tretiranjem dok su još izvan poljoprivrednih površina i dok ne mogu prijeći veću udaljenost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata zabilježen je slučaj da je saveznička komanda u Kairu, usprkos ogorčenih borbi s njemačkim afričkim korpusom, odvojila 2000 vojnika s pratećim brojem vozila za suzbijanje ličinki skakavaca žarišta kojih su bila pronađena. U tridesetim je godinama zbog koordinacije suzbijanja skakavaca uglavnom u engleskim kolonijama u Africi osnovan akridiološki centar u Londonu, koji je poslije rata prekinuo svoju aktivnost.

Treba spomenuti da se od 1986. g. povećava brojnost skakavaca u Sahelu koji su se uglavnom iz područja Sudana počeli širiti manjim dijelom preko Etiopije na Arapski poluotok, a većim dijelom krenuli na zapad. Taj je napad iz godine u

24

godinu postajao sve jači te je dosegao kulminaciju 1989.-1990. g., kad su golema jata prekrila velika područja Mauritanije, Alžira, Maroka i drugih zemalja. Zabilježena su jata s do 30 milijardi jedinki, a jedno je jato bilo dugo 25 km, a široko 2 km. Jedno jato srednje veličine u jednom danu poždere oko 3000 tona biljne tvari. Na 1 ha se može spustiti 50 milijuna jedinki koje teže 50 t, a toliko hrane pojedu u jednom danu. Treba istaknuti da štetnost tih vrsta skakavaca koje se javljaju u Sahelu pojačava dugovječnost odraslih oblika - žive do 4 mjeseca. Ovaj posljednji masovni napad bio je kombinirani napad pravih skakavaca i zrikavaca. Najbrojnije su vrste pustinjski i migratorni skakavci.

U suzbijanju toga posljednjeg napada bilo je samo u Maroku angažirano oko 1500 stručnjaka, brojni avioni pristigli u pomoć iz Europe, a od insekticida korišteni su foksim, klorpirifos, fenitrotion, propoksur i drugi. Radi smanjenja negativnih utjecaja na okoliš preferiraju se insekticidi kraćeg djelovanja. Čitavu

akciju objedinjavao je krizni štab formiran pri FAO u Rimu, koji je satelitskim programom ARTEMIS nadzirao pojavu (monitoring) skakavaca. Program je registrirao oborine, razvoj vegetacije, kretanje skakavaca (s pomoću satelita), te prognozirao pojavu i smjer kretanja.Treba istaknuti da pri jačoj pojavi skakavaca u sjevernoj Africi postoji mogućnost preleta pojedinih jata u Europu, pri čemu su najviše ugroženi Portugal, Španjolska, južna Francuska te talijanski otoci, ali nije isključena mogućnost doleta manjih jata i u naše obalno područje.

SI. 8. Jato skakavaca u zraku

PRAVI SKAKAVCI - ACRIDIDAE

Znanost koja proučava skakavce naziva se akridiologija, a stručnjak akridiolog. Stare kronike spominju da su 1543. godine skakavci "u Dubrovniku, Bosni i

Dalmaciji sve izjeli". U bivšoj SFRJ skakavci su često činili sete u Makedoniji, pa u Crnoj Gori, južnoj Srbiji, Hercegovini, rjeđe u Istri i Dalmaciji. U pojedinim godinama bilo je pravih invazija skakavaca, npr. krajem osamdesetih godina u Popovom polju u Hercegovini ili okolici Prilepa. U nas su najčešći marokanski i talijanski skakavci. Obje su vrste redovito prisutne u solitarnoj fazi, kad ne prave štete. Marokanski skakavci češće, talijanski rjeđe javljaju se masovno u gregarigenoj fazi, kad mogu pričiniti velike štete i u našim krajevima.

Zatopljenje klime i sve dulja suha razdoblja mogu povećati učestalost i brojnost skakavaca i u Hrvatskoj. Na to ukazuju najnovije jake pojave (do 300 jedinki na m2) marokanskog skakavca u Mađarskoj i u nekim drugim susjednim zemljama.

25

Marokanski skakavac (Dociostaurus maroccanus Thunb.) Odrasli je oblik žutosmede boje s tamnim pjegama. Vratni je štit sužen u

sredini i na njemu je svijetli crtež u obliku slova X. Duljina je tijela 3-3,3 cm. Ženke odlažu jaja u ootekama dugim oko 20 mm, koje sadrže prosječno 30 jaja. Jedna ženka odloži oko 200 jaja. Ooteke su odložene u tlo. Pri tome ženke biraju neobrađena tla, najčešće pašnjake, planinske livade i slične terene izvan intenzivnije obrađivanih površina. Ovipozicija se zbiva od kolovoza do listopada. Jaja prezime. Tijekom travnja izlaze ličinke. Zadržavaju se u skupinama i kreću se skakanjem. Isprva prevale tek po koji metar, a pod kraj razvoja u jednom danu premjeste se i do nekoliko km. Kreću se u zbijenoj fronti. Razvoj ličinke prolazi kroz pet stadija, a traje 4-7 tjedana.

Razvoju ličinki, a time i masovnosti pojave marokanskog skakavca, pogoduje vlažnost. Jake proljetne suše isušuju jaja i, zbog pomanjkanja prirodne vegetacije, izgladnjuju ličinke. Prevelika vlažnost također im šteti jer se raspucavaju horioni jaja, jaja pljesnive, šire se bakterijske i gljivične bolesti medu ličinkama. Optimalna im je količina oborina tijekom ožujka, travnja i svibnja oko 100 mm, dakle sušno, ali opet ne previše sušno razdoblje. U našoj zemlji nema takvih područja, jer su oborine u tom razdoblju barem 150 mm i više. Stoga i nema redovitih masovnih pojava marokanskog skakavca, nego samo u iznimno povoljnim godinama. I rano proljetno zatopljenje pogoduje razvoju ličinki. Ova se vrsta javlja solitamo, no vrlo lako, čim se pojavi u većem broju, prelazi u gregarigenu fazu. U gregarigenoj fazi dolazi do izražaja zadržavanje u masi i instinkt seljenja. Kad se prvi skakavci dignu i polete u nekom pravcu, slijede ih i svi ostali, makar bilo još dovoljno hrane. U gregarigenoj fazi mijenjaju se i neka morfološka svojstva, npr. odnos između duljine prednjih krila i femura stražnjih nogu. Izvanredno su proždrljivi: dnevno konzumiraju znatno više hrane od vlastite težine. Aktivni su samo kod temperatura viših od 10-15 °C.

Najvažnije bolesti skakavaca jesu bakterioza Coccobacilus acridiorum i mikoza Empusa grylli. Važni su im neprijatelji ptice koje se obilno hrane skakavcima, a i perad, pa se primjerice tjeranjem jata purana nekada smanjivala brojnost skakavaca. Medu pticama naročito su aktivni čvorci, pa njihova brojnost katkad ovisi upravo o dostupnosti skakavaca u njihovoj ishrani. Čvorci se zadržavaju i gnijezde u područjima jače pojave skakavaca pa su važni regulatori njihove brojnosti. Jedan čvorak može dnevno pojesti do 200 skakavaca (ličinki III. stadija). Postoji i više vrsta kukaca, kako grabežljivaca, tako i parazita, kojima su skakavci domaćini, a poznati neprijatelj skakavaca jest i pauk - crna udovica, pa njegovoj brojnosti pogoduje pojava skakavaca.

Suzbijanje skakavaca povezano je s uspješnom prognozom njihove pojave, koja se temelji na brojnosti ooteka na mjestima prezimljenja i na pravovremenoj signalizaciji pojave i pravca kretanja jata ličinki. Opasnom se smatra brojnost jaja veća od 200/m2. Ličinke treba uništiti prije nego što stignu do plodnih polja. To je moguće rasipavanjem zatrovanih mamaca ispred fronte njihova kretanja ili izravnim tretiranjem insekticidima. Kada dopru unutar poljoprivrednih površina, izravnu primjenu insekticida ograničava raznovrsna struktura biljaka. Kao što je

26

poznato, insekticidi su ograničeni u svojoj primjeni za određene kulture, pa se mnogi od njih u mješovitim kulturama ne mogu koristiti. Najveću mogućnost primjene u mješovitim usjevima imaju insekticidi na osnovi karbarila i fenitrotiona, klorpirifos je djelotvoran no nije dopušten za vinovu lozu, a lindan je visoko djelotvoran, ali zabranjen za povrće, krmno bilje i vinovu lozu. I piretroidi dolaze u obzir za suzbijanje skakavaca u mješovitim usjevima. Izbor insekticida protiv ličinki na nepoljoprivrednim površinama ovisi o ekonomičnosti, opasnosti onečišćenja voda i otrovnosti za ptice i divljač. Zatrovani mamci jako ugrožavaju ptice, no tamo gdje njih nema, mogu se koristiti svi prije spomenuti insekticidi dodani mekinjama ili sličnom malovrijednom proizvodu kojim se skakavci hrane. Upotreba mamaca najmanje onečišćuje okoliš, ali je najopasnija za ptice, perad i pernatu divljač. Za biološko suzbijanje u nekim se državama koristi bioinsekticid na osnovi praživa Nosema locustae.

Talijanski skakavac ( Calliptamus italicus L.) Također česta vrsta u nas. Izgledom i veličinom liči na marokanskog skakavca.

Na vratnom su štitu tri gotovo paralelna uzdužna grebena. I njegova biologija sliči biologiji marokanskog skakavca. Talijanski skakavac češći je u svojoj solitarnoj fazi, a u gregarigenu fazu (masovna pojava uz nagon seljenja) stupa tek kod visoke brojnosti. Često se javlja zajedno s marokanskim skakavcem. U Istri se masovno pojavio 1946. i 1947. g. Prirodni neprijatelji i suzbijanje isti su kao i za marokanskog skakavca.

Egipatski skakavac (Anacridium aegyptium L.) To je naša najveća vrsta pravih skakavaca. Dosegne do 7 cm duljine. Smeđe

je boje. Najprošireniji je u obalnom području i u Hercegovini. Zabilježene su male štete na duhanu, no kako se javlja pojedinačno nema ekonomskog značenja.

Na visinskim travnjacima i pašnjacima brojne su i neke druge vrste skakavaca. O njima će, u slučaju intenzivnijeg korištenja tih površina, svakako trebati voditi računa.

ZRIKAVCI, KONJICI - TETTIGONIDAE U ovoj se porodici nalaze omnivorne, herbivorne i karnivorne vrste. Ima i

pojava kanibalizma. Malo je štetnika ratarskih usjeva.

Zeleni konjic (Tettigonia /Locusta/ viridissima L.)

Poznati zeleni "skakavac" dugačak je do 4 cm. Ženke imaju dugačku leglicu. Javlja se pojedinačno. Intenzivno se glasa zrikanjem. Iznimno se hrani lišćem duhana, lucerne i krumpira, a često je karnivoran. Decticus vrste mogu oštećivati žitarice, no najčešće se zadržavaju na livadama. Ephippiger ephippiger Fieb. beskrilna je vrsta sa sedlastim pronotumom. Javlja se pojedinačno. Registrirane su manje štete na duhanu.

Tijekom 1998. godine spomenute su se vrste konjica prenamnožile u Hercegovini te oštećivale ratarske i povrćarske usjeve.

27

POPCI, ŠTURCI - GRYLLIDAE

Kukci po gradi tijela slični zrikavcima, no nešto zdepastiji. Zriču trljanjem pokrilja. Na Dalekom istoku je njihovo zrikanje omiljeno, pa se čuvaju u malim kavezima. Nekada su nošeni u umjetnički izrađenim kavezima oko vrata. Neke su vrste borbene, pa se, također u tim krajevima, priređuju borbe šturaka. U nas su najčešće dvije vrste.

Stepski šturak (popac) (Acheta/Gryllus/desertus Pali.) i poljski šturak ( A. campestrisL.)

Crne su boje. Stepski šturak dug je 15-20 mm, a poljski 20-30 mm. Kreću se skakanjem. Žive u dobro uočljivim rupama u tlu. Iz njih često izviruju i zriču. Prezime odrasli oblici ili ličinke. Polifagi su, hrane se različitim biljem. U nas su zabilježene manje štete na šećernoj repi i rajčici, a veće na suncokretu u vrijeme nicanja. Moguće su štete i na lepirnjačama i drugim kulturama dok niču ili dok su usjevi maleni.

Cvjetni šturak (Oecanthus pellucens Scop.) Uski kukac, plosnata tijela, slamnate boje, dug oko 15 mm. Poznat po glasanju

visokim tonom - cvrčanjem. Stridulacijski organ jesu nazubljena krila koja tare jedna o druga. Odlaže jaja pod koru maline, vinove loze, lijeske, ruže itd. Kod veće brojnosti moguće su manje štete. Izvjesne su štete do sada bile zabilježene u susjednim državama na malini. Ličinke skeletiraju lišće, prave u njemu rupice. U Hrvatskoj su zabilježene male štete na plodovima breskve u okolici Rijeke i na lijeski u Istri. Nema gospodarsku važnost.

GRYLLOTALPIDAE - ROVCI

Rovac (Gryllotalpa gryllotalpa L.) Jedan od naših najvećih kukaca. Dug je 4-5 cm. Smeđe je boje. Ima kratka

krila. Prednji par nogu podešen mu je za kopanje. Pronotum mu je jako razvijen. Na zatku ima nastavke (cerci). U nas je proširen u svim krajevima. Naročito je čest u vrtovima, u vlažnijim tlima bogatim humusom. Čest je i u nekim tlima uzduž rijeka. Iako najveće štete nanosi povrću, ipak je u pojedinim krajevima veći štetnik i ratarskih usjeva. Osim u vrtnim tlima, naročito je brojan na ratarskim površinama unutar četverokuta Zagreb - Ivanić grad - Bjelovar - Križevci.

Rovac živi u hodnicima koje kopa u tlu. Pravi komoricu u koju ženka odlaže jaja, najčešće na oko pola metra dubine. Ženka odloži 300-600 jaja. Iz jaja izlaze ličinke slične velikim mravima. One se hrane organskom tvari u raspadanju. Neko se vrijeme drže zajedno, zatim se razilaze. Kako rastu, tako se sve više hrane korijenjem različitih biljaka, ali i hranom životinjskog podrijetla. Omnivori su. Razvoj završavaju krajem proljeća iduće godine. Odrasli kukci izlaze iz tla u lipnju i srpnju i traže suprotni spol. U to vrijeme mogu letjeti na kraće razmake. Nakon kopulacije, ženka se zavlači u dublje slojeve, gdje odlaže jaja. Odrasli oblici žive dosta dugo, pa mogu i prezimiti. Za suzbijanje je važno znati da rovac

28

često za prezimljenje traži hrpice stajskog gnoja zakopane u tlu ili na površini tla, ili se uvlači u hrpe komposta i slične materijale u kojima je toplije zbog razgradnje organske tvari.

Rovci često kopaju hodnik tik ispod površine tla. Pri tome se često kreću uzduž redova zasijanih biljaka gdje je tlo, zbog prolaza sijaćeg rala, nešto rahlije, pa pregrizaju vrat korijenja mladih biljčica koje im smetaju u prolazu. Uništenje nekoliko biljčica kukuaiza, šećerne repe ili suncokreta jedne za drugom u istom redu tipična je slika šteta od rovca. Na biljčicama se ne zapažaju tragovi ishrane, samo su pregrižene. Ove površinske hodnike lako se uočava na dobro obrađenom zemljištu nakon kiše jer se tlo iznad hodnika prvo osuši i dobije svjetliju boju. Tipične štete rovac nanosi i gomoljima krumpira u kojima izgriza duboke rupe. U nekim se krajevima stoga naziva i krumpiraš. Medu rovcima postoji i kanibalizam: više rovaca na manjem prostoru međusobno se napadaju, ubijaju i izjedaju.

Prisutnost rovca u tlu uočava se po brojnim hodnicima. Kopanjem jama opisanih kod žičnjaka (Elateridae) ne mogu se pronaći rovci jer brzo pobjegnu. No ne mogu pobjeći plugu, pa se prilikom oranja mnogi rovci izbacuju na površinu tla, gdje se mogu ubiti. Često ih pojedu ptice koje se skupljaju iza pluga upravo zbog obilja kukaca i drugih životinja koje na površinu izbacuje oranje. Prisutnost jednog rovca na 2-3 m2 površine na koju se sije ratarski usjev ili na 4 m2 površine na koju dolazi povrće ukazuje da je potrebna preventivna zaštita. Ona je jedino moguća prije ili u vrijeme sjetve zemljišnim insekticidima, a na načine navedene kod žičnjaka (Elateridae). Od tih insekticida po djelotvornosti na rovca ističu se foksim, klorpirifosetil, karbofuran i klormefos. U povrću su dopušteni samo insekticidi na osnovi foksima i klorpirifosetila. Rovac se može suzbijati u vrijeme izlaska iz tla (lipanj, srpanj) i rasipavanjem mamca na osnovi metiokarba.

Rovac se može suzbijati i bez uporabe kemijskih sredstava. U jesen se na više mjesta u vrtu zakopa stajski gnoj

SI. 9. Rovac

SI. 10.Jajno leglo rovca (snimio M. Maceljski)

29

i mjesta označe. Radi topline u taj će se gnoj uvući brojni rovci pa ih se koncem zime, prije nego što zatopli, treba uništiti. I rubove gnojišta treba pregledati i rovce uništiti. Oranjem izbačene rovce također treba uništavati. U klijališta se mogu ukopati posudice (limenke i sl. ) malo ispod razine tla. Od tih posuda na sve 4 strane ukopaju se letve. Kad rovac, praveći hodnik plitko ispod površine tla, dođe do letve, krenut će uz letvu, pa ako krene u smjeru posude, upast će u nju.

Red PSOCOPTERA - PRAŠNE UŠI

Prasne uši sitni su kukci. Najprošireniji su u tropskim područjima. U nas su pojedine vrste prisutne unutar zgrada, svuda gdje ima prašine. Posebno su brojne u prašnim knjigama i policama. Ima ih i u klipovima kukuruza, ispod kore drveta i unutar otpalog lišća. Omnivori su, pa se hrane hranom biljnog i životinjskog podrijetla. Pogoduje im visoka vlažnost.

Najčešće su u velikim skladištima žitarica. Njihovoj pojavi pogoduju jača oštećenja zrnja, bilo mehaničkim putem, bilo od različitih štetnika. Mogu se naći i u različitim pakiranim namirnicama, gdje samom prisutnošću čine robu neupotrebljivom. Higijenske mjere, prvenstveno čistoća u skladištima hrane, najbolji su način sprečavanja takvih zaraza i šteta. Opširnije o zaštiti uskladištenih proizvoda nalazi se u posebnom poglavlju. Zabilježene su i manje izravne štete na klicama sjemena. Smatra se da prenose neke mikroorganizme uzročnike bolesti ljudi te parazite ovaca. Mogu izazvati alergije u ljudi.

U Hrvatskoj je zabilježena 61 vrsta (Kalinović). Najčešće su vrste iz rodova Liposcelis, Lepinotus, Ectopsocopsis i Trogium.

Red MALLOPHAGA - DLAKOŽDERI

Mali beskrilni kukci, ektoparaziti ptica (ptičje uši) i sisavaca. Vrste roda Bovicola specijalizirane su za pojedine vrste domaćih životinja, a rod Menopon za perad. Na domaćim životinjama suzbijaju se insekticidima i insektifugima dopuštenim za tu namjenu.

Red ANOPLURA - ŽIVOTINJSKE UŠI

Mali kukci slični dlakožderima. Također su ektoparaziti sisavaca te se hrane njihovom krvi. Na čovjeku živi Pediculus corporisDeg., P. capitisDeg.. i Phthirus pubisL. Prenosnici su više opasnih bolesti ljudi. Nakon što im je poslije Drugog, svjetskog rata povećanjem standarda i primjenom suvremenih insekticida (DDT) smanjena važnost, opet su u postupnom porastu, posebice u školske djece. Suzbijaju se osobnom higijenom te izričito za tu svrhu dopuštenim sredstvima (npr. piretrin).

30

Red THYSANOPTERA - RESIČARI, TRIPSI

Vrstama reda resičara važnost raste, poglavito na kulturama u zaštićenom prostoru, jer se ovi mali kukci lako prenose svježim povrćem, voćem i cvijećem, a poglavito sadnim biljnim materijalom. Mogućnost prenošenja štetnika na ovaj način naglo se povećava zbog isto tako naglog povećanja prometa tim proizvodima. Upravo zato u ovom poglavlju opširnije ukazujemo na jednu vrstu koja nije prisutna u Hrvatskoj, no prijeti da skoro bude unijeta i k nama.

Resičari su mali kukci produljena tijela, dugi nekoliko mm. Segmentacija tijela jako je izražena. Vrlo su pokretljivi. Glava im ima hipognatan položaj, a usni im je ustroj razvijen za bodenje i sisanje. Krilna im je ploha vrlo uska, s dugim resama. U nekih vrsta ženke nemaju krila. Neke se vrste razmnažaju partenogenetski. Ima herbivornih vrsta štetnih različitim kulturama, a i karnivornih vrsta koje se hrane drugim kukcima, grinjama i sličnim životinjama. Neke vrste prenose biljne viruse. U Hrvatskoj je utvrđeno 48 vrsta resičara (Raspudić).

Dijele se na dva podreda: Terebrantia imaju najmanje jednu žilu na krilima, a ženke srpoliku leglicu,

kojom ubadaju biljno tkivo radi ovipozicije. Tubulifera nemaju žile na krilima, a ženke nemaju leglicu, nego im je zadnji

segment tijela izdužen.

Podred TEREBRANTIA

Cvjetni resičar (Heliothrips haemorrhoidalis Bouche) Prije pojave kalifornijskog tripsa bio je najvažniji resičar u zaštićenom prostoru.

Pretpostavlja se da je pojava kalifornijskog tripsa potisnula cvjetnog resičara. Crne je boje, tijela dugog oko 1,2 mm. Razmnožava se partenogenezom. Ženka leglicom ulaže jaje pod epidermu uzduž glavne lisne žile. Razvoj do imaga traje tridesetak dana. Stoga ima oko 6 generacija u prirodi u južnim područjima, a dvanaestak u zaštićenom prostoru. Najčešći je na cvijeću, no napada i povrće.

Od sisanja se na lišću pojavljuju brojne bjeličaste točkice, a vršci se listova uvijaju. U prirodi napada lišće i plodove jabuke, kruške i agruma, te u njih izaziva posmedivanje.

Duhanov resičar (trips) (Thrips tabaciLind.) Duhanov trips najvažniji je resičar na ratarskim usjevima u nas. Ubraja se

medu najvažnije štetnike duhana, no izraziti je polifag. Napada više od 150 vrsta biljaka, medu kojima su i kulturne i korovske vrste. Osim duhana, oštećuje luk, poriluk, kupus, krumpir i dr.

To je vrlo maleni resičar. Imago ima 0,8-1 mm dugo tijelo, slamnato žute do smedaste boje. Prezimi imago u zemlji, u biljnim ostacima i na korovima na duhaništu i oko njega. Kada srednja dnevna temperatura poraste preko 10-12 °C za 5-7 dana započinje njihov prelaz na rasad duhana ili presađeni duhan.

31

Razmnažanje je partenogenetsko. Ženke polažu jaja u list duhana tako da ga zarezu leglicom. Jaja su odložena pojedinačno, no ipak na jednom listu može biti stotinjak i više odloženih jaja. Jedna ženka odloži oko 100 jaja. Embrionalni stadij traje, ovisno o temperaturi, 5-10 dana. Razvoj ličinki traje od 10 do 20 dana. Ličinke i odrasli oblici sišu na lišću najviše uz žile lista. Tamo nastaju brojne sitne bjeličaste točkice, koje se ubrzo spajaju te list uz žile pobijeli. Sisanjem trips uzrokuje velike promjene u svojstvima lista duhana. U listu se smanjuje sadržaj rastvorljivih ugljikohidrata, bjelančevina i polifenola^čime se kakvoća lišća može smanjiti i za više od 50 % vrijednosti. Pri jačem napadu smanjuje se i prirod, čak i do 50 %. Duhanov trips ima do pet generacija godišnje, pa oštećuje duhan tijekom gotovo cijele vegetacije.

Pored izravnih šteta, duhanov trips uzrokuje štete i neizravno prenošenjem vrlo opasnog virusa - TSWV (Tomato Spotted Wilt Virus), koji izaziva bronzavost duhana (i rajčice). Ta je viroza na duhanu u 1979- godini prouzročila vrlo velike štete u Makedoniji (izgubljeno oko 30.000 t), a može biti štetna i u Hrvatskoj. Duhanov trips prenosi taj virus na perzistentan način. Ličinka se mora najmanje 15 minuta hraniti na zaraženoj biljci. Nakon 4-18 dana trips postaje SI. 11. Duhanov trips i izgled šteta (prema: Bayer)

infektivan, i to svojstvo zadržava tridesetak dana. Za vrućeg i suhog ljeta može na polju napasti rajčice, krastavce, paprike,

lubenice, tikvice i luk, pri čemu, osim izravnih šteta, oštećuje rajčicu i papriku i prijenosom viroza. _Na kupusu su zabilježene osjetne štete u vranskom bazenu (Biograd na moru), ali su moguće i drugdje. Veće se štete bilježe u najnovije vrijeme i u Mađarskoj. Od sisanja na žilama naličja lista nastaju isprva blijede, kasnije žutosmede kvržice. Time kupus gubi svoju tržišnu vrijednost jer izgledom odbija kupce. Stoga šteta može biti jako velika. Šteti pogoduje suho i toplo vrijeme. Osjetljiv je posebice kultivar kupusa Varaždinski (Pagliarini).

Zaraza se smanjuje uništavanjem ostataka duhana i drugih zaraženih biljaka te korova odmah poslije berbe. Sprečavanje pojave korova nakon rasadivanja smanjuje mogućnost razvoja tripsa. Insekticide treba koristiti na duhanu kad se

32

na listu nade prosječno više od 1-2 tripsa u područjima žešće pojave viroza, a inače 3-5 tripsa. Koristiti treba insekticide na osnovi dimetoata, formotiona, malationa, pirimikarba, pirimifos metila, piretroide i dr. , a na povrću piretroide i druge insekticide dopuštene za dotičnu kulturu. Duhan treba početi tretirati dok je još u rasadu, a ovisno o pojavi tripsa nastaviti tretiranje na polju. Primjena sistemičnih mikrogranulata za tretiranje tla (protiv štetnika u tlu) u klijalištu ili pri presađivanju duhana na polje odgađa i smanjuje napad tripsa.

Intenzitet pojave tripsa može se pratiti plavim ili žutim ljepljivim pločama, Postavljanje većeg broja tih ploča može smanjiti napad štetnika. Treba voditi računa da je duhanov trips napadnut od neprijatelja: zlatooke, nekih stjenica i grabežljivih vrsta tripsa. Pri njihovoj jačoj pojavi treba koristiti insekticide samo pri značajnijem prekoračenju praga odluke uz obvezni izbor selektivnijih insekticida. Valja voditi računa da je rana zaraza duhana najštetnija (do 40 dana nakon rasadivanja može gotovo potpuno uništiti zaraženu biljku) pa je napose važno zaštititi rasad i tek presađene biljke. Pravovremenoj pripremi za suzbijanje pomaže poznavanje intenziteta prošlogodišnje pojave.

U Njemačkoj i nekim drugim zemljama uvozi se iz SAD bubamara Hippodamia convergens i ispušta zbog suzbijanja duhanova tripsa. Tim se načinom postiže zadovoljavajući uspjeh.

Laneni trips (Thrips linarius Lind.). Veliki štetnik u nekim državama npr. u državama bivšeg SSSR-a. U vrijeme većeg uzgoja lana također je i u nas nanosio štete. To je sitan kukac, dug samo oko 1 mm. Sivocrne je boje. Prezimi imago u tlu. U proljeće se hrani korovima, zatim prelazi na lan. Zadržava se na vršnim dijelovima kamo ženke odlažu jaja, a i ličinke se hrane na tim dijelovima. Napadnute biljke zaostaju u razvoju, daju vlakno slabije kvalitete i manje sjemena. Ima jednu generaciju godišnje.

Ružin trips (Thrips fuscipennis Hall J. Siše na cvjetnim pupovima i lišću ruže. Lišće posmedi, a rubovi se smežuraju. U nekih sorti listovi odebljaju i deformiraju se. Cvjetni pupovi venu i suše se. Nije čest.

Palmin trips (ThripspalmiKarnv) nije prisutan u Hrvatskoj, pa se nalazi na listi Al karantenskih štetnika kako za Hrvatsku, tako i za cijelu Europu. To je jedan od potencijalno najopasnijih štetnika čije je prije ili kasnije unošenje u Europu neminovno. Otkriven je već četiri puta u Nizozemskoj ali se uvijek uspjelo rigoroznim mjerama uništiti tog štetnika (eradikacija) i tako spriječiti širenje. Prisutan u Aziji, većini zemalja srednje Amerike, na Havajima i u Floridi, u južnoj

33

SI. 12. Štete od duhanova tripsa na glavi zelja (snimio M. Maceljski)

Americi, Australiji i nekim afričkim državama. Izraziti polifag. Najčešće napada biljke iz porodica Cucurbitaceae i Solanaceae, pa su vrlo velike štete zabilježene na dinjama, krastavcima, patlidžanu i paprici. U Europi prvenstveno prijeti biljkama u zaštićenom prostoru, no u južnim mediteranskim zemljama mogao bi postati i štetnik biljaka u polju. Mali kukčić, žute boje, dug oko 1,3 mm. Siše na lišću, stabljici, cvjetovima i plodovima. Napadnuti organi se deformiraju, a biljke se suše i ugibaju. Prenosi se biljkama i njihovim organima, ali i materijalom koji služi za pakiranje nekih proizvoda.

Žitni trips (Limothrips cerealium Halid.) Odrasli oblik smeđe je boje, naraste do 1,5 mm. Ličinke su žute. Imago

prezimi na skrovitim mjestima. Od svibnja se nalaze na žitaricama i livadskim travama, gdje sišu sokove iz lišća, uzrokujući brojne bijele točkice koje se spajaju u veće pjege. Posebice često napada ječam. Kasnije prelaze na klasove, gdje sišu sokove na pljevicama. Jaja odlažu na lišće ili pljevice. Ličinke se hrane na tim organima pa se na njima javljaju bijele i smeđe pjege. Za ranog napada klas zakržlja, isprva se suši gornji dio klasa, a s njega se tripsi sele na niže dijelove. Zrna su sitnija. Ovoj vrsti liči L. denticornis Hal, koji je nešto veći - do 2 mm. Ove vrste imaju jednu ili dvije generacije.

Zobeni trips (Stenothrips graminum Uzel.). Rjeđa vrsta. Najčešće napada zob.

Aptinothrips rufus Hal. može se naći na klasovima žitarica.

Kalifornijski trips (Frankliniella occidentalis Perg.) Novija vrsta, otkrivena u Europi 1983- godine, a u Hrvatskoj već 1989. godine.

Sada je proširena u svim većim staklenicima diljem Hrvatske. U nekim je mediteranskim zemljama kalifornijski trips postao važnim štetnikom i usjeva u polju.

To je mali kukčić, tijela dugog 0,9-1,4 mm. Boja mu je tijela žutonarančasta do kestenjasto smeđa. Jaja su nevidljiva prostim okom. Ličinke su malene, pa se teško zapažaju. Imaju jarko crvene oči.

Hrani se vrlo velikim brojem kulturnih biljaka, kako povrćem tako i cvijećem i drugim ukrasnim biljem. U nas najviše oštećuje papriku, te nešto manje krastavce i salatu, a od cvijeća gerberu, krizantemu, ružu, afričku ljubicu, ciklame itd. U nas štete nanosi samo u zaštićenom prostoru, no u toplijim krajevima i za topla vremena javlja se i u slobodnoj prirodi. U nekim sredozemnim zemljama oštećuje plodove nektarina u vrijeme zriobe. Hrani se i brojnim vrstama korova.

Simptomi zaraze ovise o vrsti biljke. Napadnuto lišće puno je bjeličastih točkica i crtica koje ubrzo nekrotiziraju. Nekroze se spajaju pa dijelovi lišća posmede. Često se javlja srebrolikost lišća. Za jake zaraze lišće se posuši i visi na stabljici. Sisanjem na pupovima i na plodovima, posebice paprike, izaziva njihovu deformaciju. Takvi plodovi nisu za prodaju. Na cvijeću oštećuje cvjetove pa oni gube svoju estetsku vrijednost te postaju neuporabivi.

34

Važnost štetnika povećana je njegovim svojstvom da brzo postane rezistentan na brojne insekticide. Stoga suzbijanje kalifornijskog tripsa slično kao i suzbijanje većine drugih štetnika u zaštićenim prostorima zahtijeva vrlo mnogo znanja.

Za razvoj kalifornijskog tripsa povoljna je temperatura između 25-30 °C, kada cjelokupni razvoj traje samo 15-18 dana. Na temperaturi od 15" C razvoj je produljen na 44 dana. Razmnaža se pretežno partenogenezom jer su mužjaci rijetki. Ženka odloži prosječno stotinjak jaja. Jaja su leglicom uložena u tkivo lišća, cvjetova ili plodova. Nakon 4-5 dana izlaze ličinke. Ličinke prolaze kroz 4 razvojna stadija. Kukulje se u skrivenim dijelovima biljke ili u tlu. Odrasli oblici žive petnaestak dana. U zaštićenom prostoru ima 12-15 generacija godišnje, ovisno o stupnju zagrijavanja objekta.

Trips se hvata na plave ljepljive ploče, nešto manje na žute ploče. Stalno ovješene ploče služe praćenju brojnosti štetnika, a ako je takvih ploča mnogo mogu učinkovito smanjiti zarazu. Donji rub ovješenih ploča treba biti u razini biljaka, te se porastom biljaka ploče postupno podižu. Biološko suzbijanje moguće je predatorima. To su, primjerice, grabežljive stjenice roda Orius. One se u našim staklenicima u kojima se stručno i racionalno

SI. 13. Kalifornijski trips, ženka i mužjak (snimio M. Šimala)

Si. 14. Kalifornijski trips: štete na ružama (snimio M. Šimala)

SI. 15. Kalifornijski trips: štete na Ušću krastavca (snimio M. Šimala)

primjenjuju insekticidi pojavljuju i spontano. Vrlo je učinkovita i stjenica vrste Anthocoris nemorum. Obje vrste stjenica napadaju sve razvojne stadije tripsa. Učinkovito uništavaju resičare i ličinke zlatooke (Chrysoperla carnea). Štetnik se može suzbiti i biološkim insekticidom koji sadrži grabežljivu nematodu Steinernema feltiaekoja suzbija sve razvojne stadije tripsa.

35

Kalifornijski se trips u svijetu najčešće suzbija biološki primjenom grabežljivih grinja vrsta Amblyseius cucumerisi A. barkeri. One dnevno isišu 2-5 tripsa. Njihov razvoj traje 11 dana pri 21 °C, odn. 20 dana pri 15 °C. Primjeniti se trebaju u početku zaraze tripsom. Katkada treba upotrijebiti 2-3 milijuna tih grinja na jedan ha staklenika. Pripravak Amblvpack sadrži 50.000 grinja pomiješanih u mekinje. Neki pripravci uz grabežljivca sadrže i jednog domaćina kojim se hrani: grinju roda Tyrophagus koja se uzgaja najčešće na brašnu. Primjena ovih pripravaka obavlja se različitim načinima, pa i uređajem za kišenje. Pri primjeni tih grabežljivaca treba obustaviti svaku primjenu za njih opasnih pesticida namijenjenih suzbijanju drugih štetočinja. A. cucumeris loše podnosi ljetne temperature pa se mora koristiti izvan ljetne sezone.

Kemijska zaštita provodi se insekticidima dopuštenim za tu svrhu u zaštićenom prostoru. U Hrvatskoj dozvolu imaju insekticidi na osnovi malationa, a na ukrasnom bilju i alfacipermetrina. Pripravci na osnovi tiociklama dopušteni su na rajčici te na ukrasnom bilju u zaštićenom prostoru. Zbog načina primjene posebno je učinkovita dimna doza Bladafum II na osnovi sulfotepa. U svijetu se primjenjuju i pripravci na osnovi

SI. 16. Grabežljiva grinja A. pirimifosmetila, diklorvosa i diazinona te cucumeris - neprijatelj većina piretroida. Da bi se usporila pojava

kalifornijskog tripsa rezistentnosti, treba često mijenjati skupinu insekticida koja se koristi. Zarazu smanjuje i

zalijevanje nekim insekticidom tla u kojem se ili na kojem se štetnik kukulji. Dugotrajniji uspjeh postiže se samo integriranom zaštitom kombiniranjem svih raspoloživih metoda suzbijanja..

Frankliniella intonsaTrybon vrlo je česta vrsta u Hrvatskoj. Napada mahunarke, suncokret, krastavce, jagode i mnoge druge kulture. Još nije dovoljno proučena štetnost pa ni utvrđene mjere suzbijanja ove vrste.

Graškov resičar (Kakotrips {Frankliniella) robusta Uzel.)

Osim graška, napada i bob, crvenu djetelinu i lucernu. Najčešći je u područjima gdje se mnogo uzgaja grašak. Tamno je smeđe, gotovo crne boje. Dug je oko 1,5 mm. Hrani se na vrškovima izboja, na lišću i cvjetovima. Cvjetovi se ne otvaraju, deformiraju i otpadnu. Siše i na mahunama, na kojima nastaju brojne sitne točkice. One se kasnije spajaju u bjeličaste pjege koje nekrotiziraju. Pri ranom napadu mahune zaostaju u razvoju ili se deformiraju. Sjeme je u njima sitno i izobličeno. Prezimi u tlu. Ima jednu generaciju godišnje. Suzbija se uništavanjem ostataka zaraženog bilja. Samo ako se očekuje jak napad primjenjuju se insekticidi odmah poslije cvatnje, i to piretroidi ili neki OP insekticidi.

36

Lozin trips - (Drepanothrips reuteriUzel).

Sve češći štetnik u našim vinogradima, kako u obalnom tako i u kontinentalnom području. Nekada je bio štetnik američke loze, ali se proširio i na europsku lozu. Hrani se i na lijeski, hrastu i drugom drveću. To je vrlo sitan resičar, manji od 1 mm. Svijetložućkaste je boje.

Napada vinovu lozu u početku vegetacije. Siše na mladim izbojima, koji zaostaju u rastu. Kasnije siše na plojki i peteljci lišća, te na mladom grozdiću. Oštećeno mjesto na plojki poprima svijetložućkastu boju, a kasnije nekrotizira. Plojka se deformira. Na peteljci se vide točkaste nekroze na mjestima sisanja. Na kraju se list osuši. Napadnuti dijelovi cvijeta suše se pa su grozdovi rehuljavi. Štete na razvijenim bobama ogledaju se u točkicama na mjestu sisanja. Pred kraj vegetacije napada sočne zaperke.

Prezimi odrasla ženka na čokotima loze i na drugom bilju. U proljeće počinje ishrana na prvim izbojima. Ženka odlaže jedno ili dva jaja u parenhim izboja. Jedna ženka odloži do 100 jaja. Nakon 6-10 dana izlaze ličinke. One se hrane na naličju lišća i u grozdićima. Razvoj ličinke traje 6-9 dana. Štetnik ima više generacija godišnje.

U inozemstvu se primjenjuju dimetoat, kvinalfos, fosalon, pirimifos i neki drugi insekticidi, a pragom odluke smatraju se 2-3 ličinke na jednom listu.

Kruškin trips (Taeniothrips inconsequens Uzel.). Najveće štete pravi u Hercegovini, no prisutan je i u drugim područjima.

Napada trešnju, šljivu, krušku, kajsiju, breskvu, badem i višnju. Imago prezimi u zemlji. Za vrijeme bubrenja pupova odrasli kukci zavlače se ispod ljuski i tamo sišu. Tamo odlažu i jaja. Ličinke sišu na pupovima i lišću. Lišće je puno nekrotičnih pjega, te postaje izrešetano jer nekrotizirani dijelovi otpadnu. U kajsije plod postaje kvrgav. Suzbija se u vrijeme početka bubrenja pupova uljanim organofosfornim sredstvima.

Breskvin trips - (Taeniothrips meridionalis Priesner) Noviji, nedovoljno poznati štetnik u Hrvatskoj. Veće štete zabilježene su na

nektarinama u srednjoj Dalmaciji. Smatra se da se javlja zajedno s vrstom Thrips major Uzel., a katkada i vrstom Taeniothrips inconseauens. Sve tri vrste imaju sličnu biologiju.

Imago ima tijelo tamne boje, dugo oko 1,6 mm. Vrlo je živahan. Ličinke su svjetlije. Prisutnost tripsa zabilježena je i na breskvama, kajsiji, šljivi, na karanfilima i na drugom bilju.

Prezimi imago ispod kore i u pukotinama stabla. U vrijeme cvatnje hrani se dijelovima cvijeta, oštećujući latice, prašnike i dr. Jedna ženka odloži oko 80 jaja na cvjetne organe. Ličinke oštećuju plodnicu i tek zametnuti plod. Izlučuju slinu koja sadrži toksine pa su tragovi sisanja na epidermi jače uočljivi. Na epidermi nastaju nekroze nepravilna oblika. Veće nekrotizirane površine sprečavaju pravilan rast ploda, a katkad puca tkivo. Na tim mjestima javlja se smolotok. Kožica ploda

37

postaje hrapava. Plodovi postaju izobličeni. Štete su posebice uočljive na nektarinama. Napadnuti plodovi imaju smanjenu tržišnu vrijednost. U okolici Zadra zabilježeno je više od 50 % oštećenih plodova, a nektarine su bile zaražene sa prosječno 6 ličinki po cvijetu. Na plodovima bresaka štete su manje jer dlačice ometaju ishranu tripsa.

Suzbijanje se provodi tretiranjem piretroidima ili fosalonom, ali posebno se pazi da se ne šteti pčelama. Stoga se tretiranje provodi u vrijeme otpadanja latica, a biraju se za pčele najmanje opasni insekticidi te se, po mogućnosti, primjenjuju pred večer ili rano u jutro dok pčele ne lete.

Trips gladiole {Taeniothrips simplex Moris.). Vrsta je dugo smatrana karantenskom, sve dok se i u Hrvatskoj nije utvrdila prisutnost i proširenost. Odrasli oblik dug je samo oko 1 mm. Crne je boje tijela. Posljedice napada jesu neotvaranje cvjetnih pupova, promjene u boji te sušenje i ugibanje dijelova cvjetova. Osim gladiole napada i kale, karanfil, irise, amarilis, frezije i narcise. Jače oštećuje sorte gladiola koje kasno cvatu. Prezimi ispod ljusaka lukovice, koje također oštećuje, pa ljuska smeđi i postaje ljepljiva. Ima više generacija godišnje. Preporučuje se odvojeni uzgoj gladiola na više udaljenijih površina, uništavanje zaraženih biljaka, a posebice nabava i sadnja nezaraženih lukovica. Lukovice se mogu tretirati, kako preventivno tako i kurativno, toplom vodom. Takvo je tretiranje uobičajena praksa u Nizozemskoj. Toplina i trajanje postupka točno je određena vrstom biljke i štetnika koji se suzbija. U inozemstvu se mnogi insekticidi primjenjuju i folijarno, primjerice diklorvos, piretroidi i dr.

Podred TUBULIFERA

Pšenični trips ( Haplothrips tritici Kurd.) Najvažniji štetni resičar na strnim žitaricama u nas. Duljina je odraslog oblika

1,5-2,0 mm. Tijelo mu je tamnosmede-crne boje. Ličinka je crvena, po čemu se lako razlikuje od drugih vrsta. Glava i zadak su crni. Prezimi odrasla ličinka u ostacima bilja na tlu. Kada temperature u proljeće porastu na 8-10 °C počinje aktivnost pa ličinke prelaze u pretkukuljicu, tj. lažnu kukuljicu, a zatim u imago. Imago se najčešće javlja u vrijeme početka klasanja pšenice. Hrani se na klasovima dvadesetak dana prije početka ovipozicije. Jaja su odložena između pljevica. Embrionalni razvoj traje 7- 10 dana. Ličinke sišu na pljevicama, koje pobijele, te na zrnju dok je u mliječnoj i voštanoj zrelosti. Zrnje ostaje manje. Katkada su klasovi šturi. Na ranim sortama zrnje katkada sazrije prije nego što ličinke dođu u zadnji stadij razvoja pa mnoge uginu. Pšenični trips ima jednu generaciju godišnje. Razvoju te vrste pogoduje toplo i suho vrijeme.

Poznate su dosta velike razlike u osjetljivosti pojedinih sorata na ovog štetnika. Monokultura strnina pogoduje pojavi. Obrada strništa (prašenje) odmah poslije žetve znatno smanjuje brojnost štetnika iduće godine. Njegova veća mobilnost smanjuje korist od te mjere ako se ne provodi na većim površinama. Pragom

38

odluke smatra se 10-20 tripsa po klasu u mliječnoj odn. 30-40 jedinki po klasu u voštanoj zrelosti. No, ima podataka da samo 4 jedinke po klasu snize prirod za 20 %. Pronađeno je i do stotinjak jedinki na jednom klasu, no u prosjeku je zaraza znatno manja, pa kemijsko suzbijanje nije potrebno.

Maslinin resičar (Liothrips oleae Costa) naziva se često i crna maslinova uš. Ubraja se u važnije štetnike masline. Sjajnocrne je boje, dug 1,5-2 mm. Prezimi imago u hodnicima potkomjaka ili drugim skrovitim mjestima na stablu masline. Ličinke i odrasli oblici sišu na mladom lišću, cvjetovima i plodovima. Na lišću se vide bjelkaste točkice, a napadnuti se organi deformiraju. Cvjetovi ostaju neoplodeni, a plodovi postaju kvrgavi. Ima 3-4 generacije godišnje. Suzbija se pravilnom njegom maslina a naročito čišćenjem i obrezivanjem krošnje. Zaraza se smanjuje i primjenom insekticida protiv drugih štetnika ili izravno insekticidima dimetoat, fention, diazinon i dr.

Haplothrips kurdjumovi Karny i Aelothrips fasciatusL. dvije su u nas češće vrste grabežljivih resičara koje se hrane i brojnim štetnicima smanjujući njihovu brojnost. No još je mnogo drugih vrsta grabežljivih resičara.

Red HETEROPTERA - STJENICE

Neki znanstvenici ubrajaju Heteroptera i Homoptera u red Hemiptera, no većina smatra da su to dva odvojena reda. U stjenice se ubraja više od 25.000 vrsta kukaca a više od 700 vrsta je utvrđeno u Hrvatskoj. To su kukci trouglaste glave i nejednake strukture krila (od tuda naziv). Prednji par krila ima donji dio očvrsnut - hitiniziran (semielitre ili polupokrilje). Preostali (vršni) dio prednjeg para krila i cijeli stražnji par krila opnenasti su. Krila su složena jedna preko drugoga da pokriju abdomen. Većini vrsta tijelo je dorzoventralno spljošteno. Drugi i treći segment toraksa srasli su i produljeni prema natrag pa čine, najčešće trokutasti, scutelum, dobro uočljiv između početaka krila. Usni je ustroj pretvoren u bodlju kojom stjenice bodu i sišu. Bodlja je smještena s ventralne strane tijela. Ličinke su slične imagu, a najčešće imaju pet stadija razvoja.

Neke su porodice stjenica fitofagne (Pentatomidae, Coreidae, Lvgidae, Miridae, Tingidae) te se ubrajaju u važne štetnike poljoprivrednih kultura. Dio je vrsta zoofagan pa su one važni prirodni neprijatelji mnogih štetnika - grabežljiva ili predatori. Ima i hematofagnih vrsta koje sišu krv ljudi (posteljna stjenica -Cimex lectularius L.) i životinja. Postoji i skupina vrlo velikih (6-8 mm) vodenih stjenica, a njihova su jaja u Meksiku poslastica za ljude. Tih stjenica nema u Hrvatskoj. Neke manje vrste vodenih stjenica trče ili kližu po vodenoj površini.

39

Fitofagne vrste Poljske ili šarene stjenice (Lygus pratensis L., L. rugulipennis L. i druge Lygus vrste)

Vrlo proširen rod stjenica. Imaju dugoljasto ovalno tijelo, najčešće 5-7 mm dugo. Zelenkasto su smeđe, katkad žućkasto zelenkaste ili crvenkaste boje. Prisutne na različitim lepirnjačama, naročito u lucerištima i djetelištima, nadalje na livadama, katkada na strnim žitaricama i drugim usjevima. Vrsta L. rugulipennis posebice oštećuje suncokret, te soju, no napada i uljanu repicu, duhan, ostale lepirnjače itd. Zabilježene su i štete na krizantemama u poljskom uzgoju. Tom cvijeću oštećuju lisne i cvjetne izboje, listići postaju naborani, izboji iskrivljeni, cvatovi sitni. L. rugulipennis oštećuje i plodove i lišće breskve. Ostavljanje biljnog pokrova te njegova alternativna košnja smanjuje štete.

Prezimi imago na skrovitim mjestima, odakle u proljeće prelijeću na usjeve. Jaja najčešće odlažu u stabljike, peteljke, lisne žile ili u pupove. I ličinke i imago sišu na lišću, no mogu sisati i na generativnim organima, npr. na sjemenkama suncokreta. Suncokretu mogu jako ošteti sjeme, posebice ako napad slijedi tijekom prve dvije dekade nakon cvatnje. Oštećeno sjeme lakše je pa pri čišćenju (vjetrenju) odlazi u otpad. Zapaženi su gubici u prirodu suncokreta do 22 %, a smanjeni su i sadržaj i kakvoća ulja te klijavost sjemena. Pragom odluke smatra se 4-10 stjenica po biljci suncokreta. Razvoj ličinke traje 20-30 dana. Godišnje imaju dvije ili tri generacije. Stjenice su vrlo pokretljive. Imago prve generacije javlja se u lipnju, a druge u kolovozu.

Sl. 17 Lygus pabulinus Budući da se hrane i na korovima, do najveće koncentracije na kulturne biljke dolazi na poljima na kojima su korovi temeljito uništeni, te za sušna vremena, kad su kulturne biljke sočnije i privlačnije.

Zelena lozina stjenica (Lygocoris spinolae Mey.- Due.) smatra se autohtonom vrstom u srednjoj Europi (Vrabl). Tijelo joj je dugo 5-6 mm, svjetlozelene je boje. Siše na lišću te na njemu čini ubode okružene svijetlijim rubom. Rastom lista ubodna se mjesta trgaju pa nastaju nepravilne rupe. Stjenica može oštećivati i grozdiće. Prezime jaja na čokotima. Ličinke se javljaju tijekom svibnja. Smatra se da ima jednu ili dvije generacije godišnje.

Lygocoris pabulinus L. povremeno se javlja na kruški, jabuci i nekim drugim voćkama. Oštećuje lišće, a posebice plodove, koji se potom deformiraju. Plodove voća mogu oštećivati i vrste rodova Pentatoma, Palomena i druge.

Oxycarenus vrste jesu male stjenice, a hrane se najčešće na biljkama iz porodice Malvaceae, na lipi i drugim biljkama.

40

SI. 17. Lygus pabulinus

Lucernina stjenica (Adelphocoris lineolatus Goeze) Jedan od važnijih štetnika lucerne, pogotovu lucerne za sjemensku

proizvodnju. Odrasla stjenica duga je 6-9 mm. Žutozelene je boje. Na nadvratnom štitiću ima dvije crne točke. Proširena je u svim našim područjima. U Hrvatskoj je zabilježena gustoća populacije od 18 do 84 jedinki po m2 (Balarin).

Prezime jaja u stabljici ili korijenovom vratu lucerne. Ličinke se javljaju početkom svibnja, u južnim krajevima nešto ranije. Sišu ne samo na lucerni nego i na crvenoj djetelini, grahorici i drugim krmnim lepirnjačama, no mogu se naći i na suncokretu, šećernoj repi, krumpiru, maku i drugim biljkama. Razvoj ličinki traje 20-30 dana. Vrsta je polifagna. Tijekom lipnja javlja se imago, a hrani se sisanjem na istim biljkama. Odlaže jaja i daje drugu generaciju stjenica. Jedna ženka prosječno odloži stotinjak jaja. Za topla vremena i u južnijim krajevima može se razviti i treća generacija. Stjenice sišu na vršnim nježnijim dijelovima biljaka, posebice na cvjetnim pupovima, koji potom otpadaju. Na sjemenskoj lucerni i imago i ličinke sišu na mahunama. Sjeme ostaje kržljavo, a klijavost i energija klijanja jako su smanjeni. U Istri smo nailazili i do 30 % oštećenih sjemenki. Za jačeg napada biljke ostaju kržljave, slabo cvatu i daju manje zelene mase i sjemena. Na suncokretu mogu jako oštetiti sjeme te smanjiti prirod i kakvoću ulja.

Pragom odluke za primjenu insekticida na krmnoj lucerni smatra se 30-40 stjenica na m2 ili 50-80 stjenica na 10 zamaha kečerom. Na sjemenskom usjevu ovaj je prag 3-4 puta manji. Na krmnom usjevu treba koristiti samo insekticide dopuštene za krmno bilje, poput malationa, fenitrotiona, piretroida itd. Na sjemenskom usjevu mogu se primijeniti i drugi insekticidi.

Calocoris vrste vrlo su česte fitofagne stjenice. Nalaze se u voćnjacima, ratarskim usjevima i povrću. Oštećuju cvjetove različitog bilja, plodove voća, uzrokuju izobličenje pupova i lišća. Štete nisu velike.

Stjenica lozinog cvijeta (Calocoris fulvomaculatusDe Geer) u Konavlju oštećuje vinovu lozu. Prezime jaja na čokotu. Ličinke sišu male listiće tek otvorenih pupova i cvjetova. Ličinka može u jednom danu izvesti više od 100 uboda. Cvjetovi se suše. Suzbija se tretiranjem čokota tijekom mirovanja vegetacije i, ako je prijeko potrebno, u vrijeme napada.

Smrdljiva greta (Dolycoris baccarum L.) i smrdljivi martin (Raphigaster nebulosa Poda)

Česte stjenice spljoštena tijela, dugog oko 10 mm, smeđe osnovne boje. Na dodir štrcaju neugodan obrambeni miris. Često se vide na klasovima žitarica, no ne smiju se zamijeniti s mnogo štetnijim žitnim stjenicama. Manje mogu oštetiti sjeme suncokreta. Katkad prezime u zatvorenim prostorijama pa početkom proljeća masovno dolaze do prozora u želji da izađu u prirodu. To im treba omogućiti.

41

Kupusne stjenice (ciganke) - crvena (Eurydema ventrale L.) i zelena (£. oleraceum L.)

To su štetnici kupusnjača, uglavnom povrtnih, no katkad se u većem broju nalaze na uljanoj repici. Imaju spljošteno ovalno tijelo tamnocrvene odn. zelene boje, s mnogim crnim šarama. Duljina je tijela crvene ciganke oko 9 mm, a 6-7 mm zelene ciganke. Ličinke su slične odraslim oblicima. Sisanjem na lišću izazivaju pojavu bijelih točkica, kojima je za jačeg napada prošaran čitav list. Unutar tih točkica tkivo nekrotizira, a za jakog napada osuši se cijeli list pa i biljka.

Prezimi imago na skrovitim mjestima ispod ostataka biljaka. Javljaju se od kraja ožujka. Ženke odlažu jaja u dva reda na lišće. Jedna ženka odloži 60-80 jaja. Ličinke također sišu na lišću. Razvoj traje 50-60 dana. Početkom ljeta javlja se druga generacija. Štete su najveće na mladim biljkama, u klijalištu i nakon presađivanja, no pri jakom napadu može biti

SI. 18. Štete od kupusnih stjenica (snimio M. Maceljski) teško oštećen i stariji nasad

kupusa i nekih drugih kupusnjača. Pojavi štetnika pogoduje toplo i suho vrijeme. Posebnu pažnju treba posvetiti zaštiti rasada kupusnjača jer je površina

klijališta malena, pa je intenzivna zaštita ekološki opravdana i gospodarski isplativa. Na polju se insekticidi koriste pri jačem napadu. Preporučuje se primjena insekticida na osnovi malationa, dimetoata i nekih drugih OP insekticida, te piretroida.

Nezara viridula L. zelene je boje. Izrazit je polifag, hrani se na više od stotinu vrsta biljaka. Zabilježene su manje štete na plodovima rajčice, sjemenskim usjevima šećerne repe, na duhanu, soji, kukuruzu i žitaricama. Najčešće ima dvije generacije godišnje. Prezimi imago. U proljeće odlažu jaja na naličju lišća.

Ličinke i odrasli oblici sišu na plodu, lišću, stabljici, a najčešće na sjemenu.

SI. 19- Štete od stjenica na plodu rajčice(snimio M. Maceljski)

42

Žitne stjenice (Eurygasteri Aelia vrste)

Više je vrsta žitnih stjenica. U nizinskim žitorodnim podaičjima najvažnije su stjenice iz roda Eurygaster, i to austrijska stjenica (E. austriaca Schr.) i mala žitna stjenica (E. maura L.), a vrsta E. testudinaria L. u Hrvatskoj je rijetka. Vrsta E. integriceps Put. vrlo je važan štetnik u Maloj Aziji, Iranu, Ukrajini i u Bugarskoj, a u nas je vrlo rijetka. U visinskim područjima, gdje je proizvodnja žitarica manje važna, štetne su žitne stjenice roda Aelia i to A. rostrata Boh. i A.acuminata L. Žitne stjenice roda Eurygaster kao važni štetnici žitarica u Hrvatskoj su prvi puta bile utvrđene 1964. i 1965. g. kad su nanijele vrlo velike štete u dijelovima Slavonije, posebice u najistočnijoj Slavoniji. Od tada pa do danas te su stjenice stalno prisutna prijetnja na našim njivama, pa, iako se nisu ponovile velike štete (osim donekle 1969-1970. g.), ipak treba svake godine budno pratiti njihovu pojavu i brojnost, a u nekim slučajevima provesti njihovo suzbijanje primjenom insekticida.

Jedan od osnovnih razloga da su te vrste, koje su se sve do 1964. smatrale samo prisutnim, a ne i gospodarski važnim, postale važniji štetnici strnih žitarica jest promjena u tehnologiji proizvodnje žitarica. U normalnim klimatskim uvjetima ličinke žitnih stjenica završavaju u Hrvatskoj svoj razvoj u srpnju, kad se preobrazuju u odrasle oblike, koji prezime. Dvofazna žetva nije omogućavala masovni završetak razvoja jer se žetva obavljala prije no što su ličinke završile razvoj. Jednofazna žetva, tj. uvođenje kombajna, koji skida žito s polja prosječno 2 tjedna kasnije, omogućila je završetak ishrane i preobrazbu u imago većem broju ličinki. To je dokazano u Bugarskoj egzaktnim istraživanjima (tab. 1.). No svakako da pojavi žitnih stjenica pogoduju i veće površine pod pšenicom, češći uzgoj na istoj površini, intenzivnija gnojidba, posebice dušikom, pa i neki kultivari.

Žitne stjenice roda Eurygaster kukci su spljoštena tijela žutosmede boje. Scutellum dopire do kraja zatka. Čvrstoćom tijela mogu se usporediti s kornjašima. Duljina vrsta E. austriacai E. integriceps jest 11-13 mm, a E. maura i E. testudinaria 8-10 mm. Površnim gledanjem mogu se zamijeniti sa smrdljivim martinom i smrdljivom gretom, što se 1964. g. i dogodilo na terenu. Te godine jak napad stjenica u najvećem dijelu Slavonije utvrđen je tek kad su zajedno sa zrnjem

SI. 20. Žitne stjenice: 1. Eurygaster maura, 2. E. austriaca, 3- E. integriceps,

4. Aelia acuminata

43

unesene u skladišta iz kojih su pokušavale izaći, pa su skladištari bili prvi koji su ukazali na njihovu pojavu. Treba istaknuti da ne mogu oštetiti zrelo zrno u skladištu.

Tablica 1. UDIO RAZNIH STADIJA Eurygaster integriceps Put. U BUGARSKOJ PRI RAZNIM

ROKOVIMA ŽETVE I VRŠIDBE (prema Lazarov i sur. 1969.)

Datum

1964.g. 8.7.

17.7. 1965. g. 8.7.

17.7. 21.7. 31.7.

Način žetve

Kosilicom Kombajnom

Kosilicom Kosilicom Kombajnom Kombajnom

Udio stadija u % ličinki

III

7,1 0

10,2 0,6 0 0

IV

38,1 0

58,2 22,4 0,8 0

V

54,8 33,7

31,3 48,3 65,3 0,5

Odrasli oblici

0

0. 66,3

0,5 28,7 33,9 99,5

Težina jedinke mg

Mužjak

116,6 132,6

Ženka

106,0 121,7

Stjenice roda Aelia imaju tijelo u obliku deltoida, također su žutosmede boje, no scutellum ne dopire do završetka abdomena. Duljina im je tijela 8-10 mm.

Žitne stjenice prezime na obroncima brda, na uzvisinama ili kosinama pokrivenim lišćem. Najčešće su uzduž šuma, u voćnjacima, pa i uz vinograde na povišenim položajima. Posebno velike koncentracije stjenica na prezimljavanju

bile su svojevremeno zabilježene na obroncima Baranjske planine. Za proširenje njihove pojave veoma je važno utvrditi mjesta prezimljenja i uvijek na tim istim mjestima pratiti brojnost. U državama gdje se to redovito radi prognozira se jači napad kada na mjestima prezimljenja ima tridesetak stjenica po m 2 .

U proljeće stjenice postaju aktivne na položajima izloženim južnom suncu katkad već početkom travnja. No jača aktivnost nastupa tek nakon nekoliko dana kad je srednja temperatura viša od 10-11 °C, odn. kad je maksimalna temperatura 15 °C. Tada otpočinje njihov let na polja pšenice. Masovni prelet zbiva se pri temperaturama od 18-20 °C. Za toplija vremena prelete više kilometara, za hladnija manje. Vjetar im pomaže u letu. Osim pšenice, manje naseljavaju i druga strna

SI. 21. jajna legla žitnih stjenica žita te neke trave. Imago se hrane sisanjem (snimio M. Maceljski) na lišću, ne čineći zamjetljivije štete.

44

Nakon razdoblja dopunske ishrane, duljina koje ovisi o toplini, dolazi do kopulacije. Ženke ubrzo počinju odlagati jaja. Jedna ženka odloži prosječno stotinjak jaja. Jaja su odložena u skupine i to na tipičan način pa se lako identificiraju. Odložena su u nizu pravilno poredanih parova, najčešće po 12-18 jaja. Isprva su zelene boje, sazrijevanjem tamne, te se u njima naziru crvenkaste šare. Inkubacija najčešće traje 7-12 dana.

Ličinke se najčešće javljaju sredinom Sl. 22. Jaja različite starosti svibnja. One prolaze kroz pet stadija razvoja. (snimio M. Maceljski) Prva dva stadija također sišu na lišću, ne praveći zamjetljivije štete. Treći stadij penje se na klas gdje ličinke ostaju do kraja svog razvoja. Ličinke sišu na zrnu u mliječnoj i voštanoj zriobi. One obavljaju neku vrstu izvanželučane probave time što u zrno uštrcavaju proteolitske encime. Oni razgrađuju bjelančevine zrna, a te produkte razgradnje stjenice usisavaju i upotrijebe. Razgradnja bjelančevina zrna glavna je šteta koju nanose žitne stjenice jer zrno gubi kakvoću. Moglo bi se reći da stjenice iz tvrde prave meku pšenicu. Pri jakoj zarazi i velikom broju tzv. stjeničavih zrna kruh gubi svojstvo pecivosti te se "ne diže". Ako ličinke napadnu u vrijeme cvatnje ili ubrzo iza nje, gubi se i na prirodu. Klasovi su djelomično prazni, zrna zakržljala. Na zrnju se vidi točkica, naročito uočljiva ako se zrno promatra osvjetljeno sa suprotne strane (metoda prosvjetljivanja).

Treba spomenuti da su tijekom razvoja ličinki još prisutni i prezimjeli odrasli oblici. Oni katkad sišu vlat pa prekinu dovod sokova. Klas na takvoj vlati pobijeli i prazan je. Vlat se lako izvlači, a na njezinom najdonjem dijelu vidi se suženje i potamnjenje. Tih "bijelih" klasova ne mora biti mnogo, ali se ipak jako uočavaju. Odrasli oblici sišu i na zrnju, povećavajući štete Sl. 23. Klasovi oštećeni od odraslih oblika ličinki. Ipak, U našim uvjetima, odrasli žitnih stjenica (snimio M. Maceljski) oblici ne mogu nanijeti veće štete, pa glavnu pažnju treba usmjeriti na praćenje pojave i brojnosti ličinki, kojih ima mnogo više od odraslih oblika.

Brojnost odraslih oblika u koje se stignu preobraziti ličinke prije žetve jako utječe na intenzitet napada iduće godine. Ako su klimatski uvjeti omogućili da većina ličinki završi svoj razvoj, a odrasli oblici imali priliku da se dovoljno dugo hrane i tako stvore rezervne tvari potrebne za prezimljenje, iduće godine može se očekivati veliki dolet stjenica. No u nekim uvjetma to ipak ne znači i jak napad

45

ličinki. Naime, u nas često oko 1. svibnja nastupa hladnije razdoblje koje zna potrajati nekoliko tjedana. U tim uvjetima razvit će se malo ličinki i suzbijanje neće biti potrebno. Stoga smatramo da nije potrebno suzbijati odrasle oblike, nego treba čekati da se utvrdi brojnost ličinki. Pragom odluke neki smatraju 4-5 ličinki po m2, no to bi trebalo provjeriti jer se taj prag čini preniskim.

SI. 24. Klasovi u mliječnoj zriobi oštećeni od ličinki žitnih stjenica

(snimio M. Maceljski)

SI. 26. Zrnje oštećeno u mliječnoj zriobi (snimio M. Maceljski)

SI. 25. Klasovi u voštanoj zriobi oštećeni od ličinki žitnih stjenica

(snimio M. Maceljski)

Sl. 27. Zrnje oštećeno u voštanoj zriobi (snimio M. Maceljski)

Vrlo velik utjecaj na pojavu žitnih stjenica imaju njihovi prirodni neprijatelji. To su većinom parazitske osice iz roda Assolcus, koje parazitiraju jaja. Stoga u vrijeme stadija jaja (prva polovica svibnja) nije preporučljivo koristiti insekticide (npr. protiv leme) u pšenici, pogotovo ne one univerzalne, koji uništavaju i prirodne neprijatelje. Poznati je primjer iz bivšeg SSSR-a, kad se od 1959. do 1964. iz godine u godinu povećavala zaražena površina stjenicama, jer je za njihovo suzbijanje na mnogo stotina tisuća, pa i nekoliko milijuna hektara, korišten univerzalni DDT. Taj je insekticid više uništavao prirodne neprijatelje stjenice nego stjenicu, pa su, iako se time sprečavala veća šteta u godini tretiranja, stvarani povoljniji uvjeti za njezino razmnožavanje i brojnost u idućoj godini. Stoga je DDT ubrzo zamijenjen selektivnijim triklorfonom. Ulogu parazita u nas pokazuje i podatak da je u pojedinim godinama utvrđeno više od 70 % parazitiranih jaja. Parazitirana jaja lako se uočavaju jer su crna, a kad parazit izađe, vidljiv je okrugli

46

izlazni otvor. Dulje trajanje stadija jaja (hladno vrijeme ) omogućuje i veću parazitiranost.

U slučaju potrebe, od insekticida bi uz spomenuti triklorfon, trebalo primijeniti fention, fenitrotion, eventualno i piretroide, ali samo ako ima malo prirodnih neprijatelja te nakon razdoblja njihove masovne pojave. Brza žetva uz što manje osipanje, smanjit će zarazu iduće godine.

Mrežasta stjenica platane (Corythuca ciliata Say.) Američka vrsta, otkrivena je u Europi 1964. g. u Padovi, a u Zagrebu je

pronađena 1970. g. U Zagreb je prenijeta vozilom, pa je tako "preskočila" područje između Padove i Zagreba. Sada je proširena u svim južnim i srednjoeuropskim zemljama. Na naš poticaj 1982. g. osnovana je radna skupina za proučavanje C. ciliate IOBC-a (Internacionalna organizacija za biološko suzbijanje) koja je na dva skupa (Padova i Zagreb) razmatrala problem i usklađivala istraživanja u Europi.

Vrsta je manje štetna u svojoj postojbini - u SAD, gdje je vrlo slabo proučena. Stoga su europski stručnjaci istraživali prirodne neprijatelje stjenice u SAD. U dva obilaska mi (Maceljski, Balarin) smo pronašli 22 neprijatelja, od kojih desetak nije prisutno u Europi, pa su potencijalni agensi za introdukciju. Međutim, istraživanja tih neprijatelja nisu nastavljena niti je provedena njihova organizirana introdukcija.

' ° ' SI. 28. Mrezaste stjenice za prezimljenja Tijelo je stjenice crno, dugo 4 mm. ispod kore (snimio M Maceljski)

Odrasli oblik ima na hrptu sivkastobijelu mrežu koja prekriva cijelo tijelo, a glavu nadvisuje "mitrom". Ta mreža uvelike pomaže širenju štetnika vjetrom jer povećava površinu tijela. Aktivno ne leti na veće udaljenosti, nego leprša u zraku.

Napada isključivo lišće platana, pa je primjer monofagnog kukca. Uzrokuje deklorofilaciju lišća i smanjenje asimilacije. Već u kolovozu mnoge se platane više ne zelene nego su blijede boje. Time je izgubljena njihova funkcija gradskog zelenila, tj. uloga pročišćavanja zraka, te estetskog i umirujućeg djelovanja zelene boje. Mlada stabla polaganije rastu. Stjenice lete (lebde) pa ometaju prolaznike, posebice posjetitelje ugostiteljskih objekata u blizini platana. U Zagrebu su se neke ustanove na Zrinjevcu žalile da stjenice masovno ulaze u njihove prostorije i ometaju rad. -

Važnost mrezaste stjenice platane proizlazi iz činjenice da su platane vrlo često ukrasno drvo parkova i drvoreda u Hrvatskoj. Poznati je stoljetni nasad platana na Zrinjevcu u Zagrebu te (zaštićene) višestoljetne platane u Trstenom. Važnost povećavaju i teškoće pri suzbijanju zbog nužnosti izbjegavanja primjene insekticida u naseljenim mjestima. Neki talijanski stručnjaci navode mogućnost

47

Si. 29. Odrasle mrežaste stjenice i ličinke na naličju lista (snimio M. Maceljski)

da mrežasta stjenica platane prenosi opasnu bolest Ceratocystis. Postoje i neprovjereni navodi da mrežasta stjenica platane može ubosti i čovjeka.

Prezimi odrasli oblik ispod kore platane, ali i u busenju trava i u drugim skrovitim mjestima u blizini platana. Tijekom zime mogu za toplih dana izaći iz skrovišta, ali se u njih brzo vraćaju. Kad počne listanje platane, izlaze iz skrovišta te odlijeću na lišće. Na njemu sisanjem uzrokuju bjeličaste točkice i pjege. Do ovipozicije dolazi na naličju lišća, u kutu kojeg čine glavna i postrane žile. Ličinke se zadržavaju na naličju, gdje izlučuju crni sekret vidljiv u obliku točkastih nakupina. Isprva sišu uz glavnu žilu, zatim prelaze i na ostale dijelove plojke. Na licu lista zapaža se blijedenje, isprva uz

glavnu žilu, a kasnije na cijeloj plojci. U srpnju se javlja nova generacija stjenice, pa se štete naglo povećavaju. Jako zaraženo lišće nekrotizira i posmedi. U posljednja dva desetljeća zagrebačke su platane već krajem srpnja i u kolovozu gubile svoju funkciju ukrasnog zelenila. Od kraja kolovoza, češće u rujnu, stjenice se počinju zavlačiti pod koru ili tražiti druga skrovita mjesta za prezimljenje. Ipak je u nekim godinama moguća i pojava treće generacije.

Naša su istraživanja pokazala vrlo visoku učinkovitost brojnih insekticida (piretroidi, OP insekticidi). Međutim, visoke platane onemogućavaju primjenu na vršne dijelove, a zanošenje (drift) insekticida ugrožava ljude, kućne ljubimce, golubove i druge životinje. Stoga se ne preporučuje folijama zaštita cijele krošnje insekticidima u vrijeme napada stjenica. Međutim, moguća je ograničena - lokalna - primjena insekticida samo na deblo platana u vrijeme kad u jesen počinje ulazak stjenica pod koru i u proljeće kad počne njihov izlazak. Tretira se deblo do visine

SI. 30. Deklorofilacija lista platane od napada stjenica (snimio M. Maceljski)

48

dometa - 5-6 m, krupnim kapljicama, koje smanjuju zanošenje. Treba primijeniti najmanje opasne insekticide. Nedostatak takve mjere jest samo djelomičan uspjeh jer dio stjenica prezimljuje na drugim mjestima, a ne ispod kore.

U Italiji su bile organizirane široke mjere suzbijanja uštrcavanjem sistemičnih insekticida u deblo. U deblu, na visini od oko 2 m, bušilicom se izbuši vijenac rupa razmaknutih 15-20 cm. U te rupe posebnom napravom i kompresorom uštrca se određena količina koncentriranog sistemika koji se provodnim snopovima platane diže do lišća gdje ubija stjenice. Osim potrebe za posebnom aparaturom, najveći nedostatak takvog načina suzbijanja jest potreba da se svake godine buše rupe u deblu koje štete kondiciji platane, a narušavaju njihov estetski izgled. Modifikacija tog načina jesu specijalne plastične posudice sa šiljkom koji se zabije u drvo, pa kroz njega insekticid iz posudice ulazi u provodni sustav biljke. Iako mjestimično učinkovite, te se mjere nisu proširile zbog teškoće u točnom doziranju insekticida za svako pojedino stablo i opasnosti od fitotoksičnosti pri prevelikoj dozi. Također je utvrđeno da se ostacima pilovine koja zaostaje na svrdlu prilikom bušenja rupa može prenijeti uzročnik bolesti Ceratocystis sa zaraženog na zdrava stabla.

Jedina mogućnost za trajno uspješno smanjenje brojnosti mrežaste stjenice platane je njezino biološko suzbijanje. Treba istaknuti da su se brojni grabežljiva, a vjerojatno i paraziti, već prilagodili na tog štetnika. Tako tijekom zime mjestimice i više od 50% stjenica požderu pauci. Utvrdili smo da se stjenicama hrani i više vrsta buba mara, neke stjenice te mnogi drugi predatori prošireni u nas. No očigledno da još nisu u stanju radikalnije smanjiti brojnost štetnika pa bi se trebalo vratiti početnoj zamisli - introdukciji neprijatelja iz postojbine - sjeverne Amerike.

Kruškina ploštica (Stephanitis (Tingis) pyri F.) ima plosnato tijelo crne boje, dugo oko 4 mm. Tijelo joj je, kao i u mrežaste stjenice platane, pokriveno mrežom sivkaste boje. Javlja se u travnju i svibnju. Odlaže jaja na naličje lišća kruške i jabuke. Ličinke sišu sokove izlučujući crni sekret. Lišće blijedi i suši se. Ima 2-3 generacije godišnje. Napad je rijedak.

Monosteira unicostata M.R. liči kruškinoj ploštici. Napada jabuku, krušku, badem, topolu i dr. Ima 2 generacije godišnje, a na jugu su moguće tri generacije. Uzrokuje točkasti gubitak klorofila. Za jače zaraze cijela plojka pobijeli, požuti i osuši se. Izlučuje mnogo sekreta. Zadržava se u skupinama. SI. 31- Kruškina ploštica na lišću (snimio M. Maceljski)

49

Grabežljive (predatorske) stjenice

Ubrajaju se u najvažnije prirodne neprijatelje brojnih štetnika. Dapače, mnogo je veći broj korisnih nego štetnih vrsta. U našim je voćnjacima utvrđena (Balarin, Barić) prisutnost dvadesetak vrsta grabežljivih stjenica, a dominantne su vrste Orius minutusL., Deraecoris lutescens Schl. i Malacocoris chlorizans Pz. Te su vrste posebice važni neprijatelji crvenog voćnog pauka, ali i brojnih drugih štetnika. Grabežijive vrste stjenica ubrajaju se u porodice Nabidae, Anthocoridae i neke druge. Značajnije su ove vrste:

Orius minutus L, O. insidiosus L. i druge vrste ovog roda hrane se gusjenicama, lisnim ušima, resičarima i drugim štetnicima. Vrste roda Orius za vrijeme razvoja ličinke unište 300-600 crvenih pauka, a odrasli oblici stotinjak dnevno. Smatra se da pri omjeru jedna stjenica na do 800 crvenih pauka nema veće opasnosti od prenamnoženja štetnika. Utvrđeno je da jedna stjenica za vrijeme razvoja ličinki isiše 100-200 ličinki lisnih uši. Više vrsta roda Orius mogu se nabaviti za biološko suzbijanje nekih štetnika (npr. kalifornijskog tripsa) u zapadnoj Europi. Primjerice vrsta O. insidiosus nabavlja se pod nazivom Thripor.

Anthocoris nemorum L. i druge vrste ovog roda sišu na crvenom pauku, resičarima, lisnim ušima i drugim štetnicima. Neke od vrsta uzgajaju se u SAD i zapadnoj Europi te se mogu kupiti i unositi u usjeve i nasade. Himacerus apterusL. velika je stjenica, a siše crvene pauke, lisne uši, male gusjenice i jaja raznih štetnika. Nabis vrste vrlo su brojne, a napadaju jaja i ličinke različitih štetnika. Jedna stjenica može

dnevno isisati i uništiti 30-100 crvenih pauka ili 10-30 lisnih uši ili do pedesetak jaja insekata. Perilus bioculatus hrani se jajima krumpirove zlatice pa je u više navrata unesena u Europu iz SAD. No do sada se nije nigdje aklimatizirala. I vrste Picromerus bidens i Podisus maculatus napadaju krumpirovu zlaticu.

Masovne pojave stjenica

Neke vrste stjenica sklone su masovnoj pojavi u pojedinim godinama. U Hrvatskoj je gotovo redovita masovna pojava plamene stjenice - Pyrrhocoris apterus L. To je stjenica jarko crvene boje, s dvije izrazite crne okrugle točke na polupokrilju. Masovno se zadržava na južnim stranama debla različitog drveća, posebice na lipama, plodom koje se hrane. Omnivorna je vrsta pa su štete neznatne. Vrsta Beosus maritimus L. pojavila se jedne godine u Umagu toliko brojna da je istjerala turiste iz njihovih šatora. Ta se vrsta hrani mrtvom organskom

SI. 32. Grabežljive stjenice: Orius minutus i Anthocoris nemorum (prema ADAS)

tvari. Zabilježene su i masovne pojave vrste Oxycarenus lavaterae F. 1951. godine na lipama u Zagrebu. Masovne pojave svih tih omnivora ili polifagnih fitofaga uglavnom smetaju čovjeku pa se te vrste mogu ubrojiti u molestante ljudi.

Red HOMOPTERA -JEDNAKOKRILCI

Jednakokrilci ili rilčari vrlo su brojni red kukaca. Veličinom su vrlo različiti, ima ih većih od 2 cm, ali i manjih od 1 mm. Krilati oblici imaju dva para krila jednake opnenaste strukture. U mnogih vrsta odrasli oblici nemaju krila, ili ih imaju samo mužjaci, ili se izmjenjuju krilate i beskrilne generacije. Krila drže iznad tijela, najčešće u obliku krova kuće. Usni je ustroj podešen za bodenje i sisanje te preobražen u rilo, koje nose priljubljeno uz ventralnu stranu tijela. Razmnožavaju se gamogenetski, no često i partenogenetski. Sve su vrste herbivorne. Mnoge vrste izlučuju mednu rosu, tj. višak ugljikohidrata kojeg uzmu ishranom u potražnji za dovoljnom količinom bjelančevina. Na mednu rosu naseljuju se gljive čađavice, koje smanjuju asimilacijsku sposobnost lišća i tržišnu vrijednost plodina i cvijeća. Lisne uši najvažniji su vektori virusnih biljnih bolesti, koje prenose i vrste drugih podredova.

Iako postoje i druge podjele, mi ćemo ovaj red podijeliti na pet podredova: Cicadina (cvrčci, cikade), Aleyrodina (štitasti moljci), Psyllina (lisne buhe), Aphidina (lisne uši) i Coccina (štitaste uši). Neke novije podjele dijele Homoptera na skupinu Auchenorrhyncha (samo Cicadina), Stenorrhyncha (ostala četiri podreda) i Coleorrhyncha (nisu prisutne u nas).

P o d r e d CICADINA - CVRČCI, CIKADE

Kukci vrlo različite veličine. Ima vrlo velikih vrsta, ali i malenih. Vrlo su pokretljivi, mogu preletjeti i tisuće km. Neke se vrste kreću skakanjem. Neke se vrste glasaju cvrčanjem, po čemu je najpoznatiji jasenov cvrčak proširen u našem obalnom području. Zvuk proizvode organima na prvom segmentu zatka. U nekim zemljama istočne Azije cvrčci se stavljaju u male kaveze da bi cvrčanjem zabavljali ljude. Hrane se sisanjem biljnih sokova. Neke vrste prenose viroze.

Rogati cvrčak (Stictocephala bisonia Kopp &Yonke /= Ceresa bubalus/)

Američkog je podrijetla, a u bivšoj Jugoslaviji otkriven je 1939- g- Imago ima jako razvijeni nadvratni štit, naprijed produljen u dva roga, prema čemu je dobio naziv. Tijelo mu je zelene boje, dugo 8-10 mm. Jaja su velika, duga 3 mm.

Šteti voćkama i lozi zarezivanjem kore zbog ovipozicije. Nastali zarezi rastom se povećavaju te liče šteti od udarca zrna tuče. Ta se oštećenja mogu razlikovati po tome što cvrčak pravi štete i s donje strane mladih grana, gdje ne može biti

51

SI. 33- Plamena stjenica (snimio M. Maceljski)

štete od tuče. Na mjestima oštećenja lakše se lome grane, a kroz otvore olakšan je ulaz štetnih mikroorganizama. Na tim se mjestima pojavljuje smolotok. Pri jačem napadu cvrčka sadnice gube tržišnu vrijednost. Zabilježene su i štete na mladim granama bresaka.

Prezime jaja odložena u skupinama pod koru voćaka ili vinove loze. Ženka leglicom zareže koru, te na svaku stranu pod koru odloži po desetak jaja. Ličinke izlaze iz jaja tijekom proljeća te odlaze na zeljaste biljke, posebice na lucernu i druge mahunarke. Na tim biljkama štete su neznatne. Odrasli oblici ljeti se vraćaju na voćke. Vrsta ima jednu generaciju

SI. 34. Rogati cvrčak godišnje. Jaja su često parazitirana od osice Polynema striaticorne Gir. U Hrvatskoj je utvrđeno 3 do 64% parazitiranih jaja toga cvrčka.

Treba nabavljati nezaraženi sadni materijal. U voćnjaku ne valja uzgajati mahunarke kao potkulture. Prilikom zimskog reza treba odstranjivati grane na kojima su odložena jaja.

Pjenuša (Philaenus spumariusL.)

Naša najuočljivija cikada. Ličinka živi u pjeni koju čini puhanjem zraka u kapljicu sluzaste tvari koju izlučuje. Te nakupine pjene mogu se tijekom proljeća vidjeti na mnogim usjevima, a i na korovima. Pjena zaštićuje ličinke od neprijatelja i nepovoljnih klimatskih uvjeta. Ličinke zadnjeg stadija izlaze iz pjene. Kreću se skakanjem. Odrasla je pjenuša smeđe boje različitih nijansa. Duga je oko 6 mm.

Vrsta je izraziti polifag. Prezime jaja na različitim biljkama. U proljeće se javljaju ličinke. Pri ishrani unose u biljku toksine što može uzrokovati jake deformacije nekih vrsta biljaka. U nas smo utvrdili veće štete u sjemenskoj proizvodnji šećerne repe 1964. g., kad su listovi bili jako deformirani. Jedna ličinka pjenuše može prouzročiti deformaciju čitavog lista. Zapazili smo i potpuno uništenje nekih korovskih mlječika, a štete su zapažene i na

SI. 35. Pjenuše (snimio M. Maceljski)

52

SI. 36. Štete od pjenuša na listu šećerne repe (snimio M. Maceljski)

jagodama, crvenoj djetelini i lucerni. U našim istraživanjima mnogi insekticidi nisu zadovoljili, pa bi u slučaju potrebe suzbijanja prethodno trebalo provjeriti njihovu djelotvornost. No zbog velike polifagnosti ne vjerujemo da je potrebno kemijsko suzbijanje.

Cercopis vrste lako se zapažaju po crnoj boji i crvenim točkicama. Vrlo su česte u nas na livadama, na žitaricama, kukuruzu i drugim biljkama, no štete nisu zapažene. Ličinke se hrane na korijenju.

Aphrodes bicinctus Panz. vrlo je proširena vrsta u nas na lucerni i crvenoj djetelini. Katkad oštećuje cvjetove suncokreta. Ima jednu generaciju godišnje.

Psamotettix alienus Dahlb. U nas je česta vrsta na crvenoj djetelini i lucerni. Zabilježene su štete na pšenici u 1957.g. u Srijemu. Prezime jaja na ozimim žitaricama, ličinke štete u proljeće. U najnovije vrijeme utvrđeno je da prenosi uzročnika patuljavosti pšenice (ne ječma - BYDV), koja je 1990. g. nanijela velike gubitke u Francuskoj. Zaraza se brzo širi zbog velike aktivnosti cikade. Zaraza se slično BYDV prenosi najčešće u jesen, pa kasnija sjetva smanjuje štete. Još se istražuje uzročnik ove bolesti.

EuscelisplebejusFall. česta je vrsta na lucerištima. Ima veći broj generacija godišnje

Macrosteles laevis Ribaut. Prisutna je na lucerni, crvenoj djetelini i pšenici, a može štetiti i kukuruzu. Ima veći broj generacija godišnje.

Američki cvrčak (Scaphoideus titanus Bali. (= S. littoralis)

U Europi je otkriven 1958. g. u Francuskoj, a u 1977. g. u obalnom području Slovenije. Imago ima tijelo smeđe boje, dugo 5-6 mm. Glava ima trokutast oblik. Ličinke su žute, razvojem postaju sve više smeđe. Mogu skakati. Štete su prvenstveno u sposobnosti vrste da prenosi mikoplazmu zlatno žutilo vinove loze (flavescence doree). Na tog je uzročnika posebice osjetljiva sorta chardonnay.

Prezime jaja ispod kore dvogodišnjeg drva loze. U svibnju izlaze ličinke te sišu na donjem lišću. Razvoj ličinke traje 30 do 50 dana. Odrasli oblici javljaju se u srpnju i kolovozu. Vrsta ima jednu generaciju godišnje.

Važno je spriječiti unos i širenje štetnika sadnim materijalom. Tijekom prezimljenja mogu se jaja uništiti tretiranjem uljanim organofosfornim insekticidima.

Laodelphax/Calligypona/ striatellus Fall pronađena je na žitaricama i kukuruzu. Prenosi viruse zobi i kukuruza. Prezime odrasle ličinke pri korijenu trava na livadama. Ima više generacija godišnje. Jedna je od najčešćih vrsta u nas.

Lozin zeleni cvrčak (Empoasca vitisGoethe =flavescensF.)

Važan je i gotovo redovit štetnik vinove loze u Istri, a samo povremeno i na dalmatinskim otocima (npr. 1982. g. na otoku Hvaru). Male je važnosti u kontinentalnim vinogradima.

53

Odrasli oblik ima vitko tijelo, zelenkaste, katkad malo ružičaste boje, dugo 3-3,5 mm. Vrlo je živahan i teško se hvata. Ličinka je bjeličasta, s jako ispupčenim crnim očima. Kasnije pozeleni.

Štete nanosi sisanjem sokova iz žila na naličju lišća. Time ometa kolanje sokova pa nervatura posmedi. Zatim cijeli listovi mjenjaju boju, rubovi se kovrčaju prema dolje, u bijelih kultivara list žuti, a u crvenih dobije tamnocrvenu boju. Katkad se na lišću javljaju crvenkaste točke i pjege uglata oblika koje se šire s ruba prema glavnoj žili lista. Ove pjege mogu katkad izgledati kao mozaik. Simptomi se prvo javljaju na starijem lišću od srpnja nadalje. Zapažene su i razlike u intenzitetu napada na pojedine kultivare: jače su napadnuti cabernet i sovignon, manje malvazija, sivi pinot, chardonnay i merlot, a vrlo malo graševina. Jače su napadnuti bujni, dobro gnojeni vinogradi.

Osim loze napadaju breskve, jabuke, šljive, smokve, mahunarke, krumpir i mnoge druge biljke.

Prezimljuje odrasli oblik u četinjačama i zimzelenom bilju. U vinograd prelazi u travnju. Ženka odlaže jaja na lišće vinove loze. Jedna ženka odloži 15-20 jaja. Odrasli žive 4-5 tjedana. Embrionalni razvoj traje 5-10 dana, a razvoj ličinke 20-30 dana. Ima tri generacije godišnje, a odrasli oblici prve generacije javljaju se u svibnju-lipnju, druge u srpnju-kolovozu, a treće u rujnu-listopadu. Glavnu štetu čine I. i II. generacija. No često se pojedine generacije preklapaju, pa se istovremeno mogu naći svi oblici štetnika.

Prag odluke su 100 cvrčka na 100 listova. Preporučuje se primjena sistemičnih ili kontaktnih insekticida dopuštenih za suzbijanje groždanih moljaca. Na području Istre pojava II. generacije poklapa se s pojavom II. generacije moljaca pa je moguća istovremena

SI. 38. Štete od zelenog lozina cvrčka zaštita protiv obje vrste (snimio M. Maceljski)

54

SI. 37. Ličinka zelenog cvrčka (prema: Bayer)

Breskvin cvrčak {Empoasca decedens PaolU u novije se vrijeme više pojavio u Slovenskom primorju, ali nije poznata prisutnost u Istri. Uzrokuje jako kovrčanje lišća breskve i usporava rast izboja.

Ružin cvrčak (Typhlocyba rosaeL.)

Jedan od najčešćih štetnika ruže u Hrvatskoj. Za najjače zaraze utvrdili smo prosječno 15 cvrčaka po jednom listu. Vrste ovog roda mogu jače štetiti i malini i kupini.

Imago je dug 3-3,5 mm, zelenkastožute je boje, uska i produljena tijela. Izraziti je polifag, osim ruže napada malinu, jabuku, krušku, smokvu i druge

voćke, te različito drveće. Na lišću se na mjestima sisanja vide isprva pojedinačne bjeličaste točkice koje se zatim spajaju, list postaje išaran, a na kraju poblijedi i kovrča se. Na naličju se nalaze brojni svlakovi i živi kukci. Do šteta dolazi i zbog odlaganja jaja u izboje koji kržljaju.

Prezime jaja ispod kore domaćina, najčešće ruže, jabuke, kruške i gloga. Početkom proljeća ličinke izlaze iz jaja, prelaze na lišće gdje sišu sokove. Razvoj ličinki traje oko 30 dana. Odrasli oblici prve generacije javljaju se krajem svibnja i u lipnju. Žive dugo - do dva mjeseca. Odlažu jaja na lišće, te se javlja druga generacija znatno brojnija od prve. Tada dolazi do najvećih šteta. Odrasli oblici druge generacije javljaju se u rujnu, a u našem obalnom području nalaze se sve do studenog. Oni odlažu jaja koja prezime.

Zaštita se provodi rezanjem zaraženih izboja zimi čime se smanjuje zaraza. Zimsko prskanje uljanim organofosfornim insekticidima uništava jaja štetnika. U inozemstvu se u vegetaciji koriste dimetoat, diazinon, piretroidi itd. Pragom odluke smatra se više od 50 štetnika na 100 listova.

Zyginapullula Boh. mjestimice je prisutna na kukuruzu i suncokretu, a Z. rhamni Ferr. na vinovoj lozi.

Hyalestes obsoletus Sign. prisutna je na lucemi, crvenoj djetelini, kukuruzu, krumpiru i drugim kulturama. Prenosi mikoplazmu - uzročnika stolbura na rajčici, krumpiru i duhanu. Vrlo je rijetka jača pojava te vrste.

Medeći cvrčak (Metcalfa pruinosa Say) Vrsta potječe iz sjeverne i srednje Amerike. Prvi nalaz u Europi zabilježen je

1979- g. u okolici Tarvisa u Italiji, gdje se nalazi uzletište na koje često slijeću američki vojni avioni u izravnom letu iz SAD. U Sloveniji je otkriven 1990. g., a u Hrvatskoj smo ga otkrili 1993- g. Za sada je prisutan samo u zapadnoj Istri. Mnogi nalazi uz glavne prometnice ukazuju da se često širi pasivno - prijevozom vozilima.

To je kukac dug 7-8 mm. Pri mirovanju su krila položena skoro okomito uz tijelo. Prednji je par krila sivosmed. Cijelo tijelo pokriveno je voštanim izlučinama svijetle, pepeljaste boje. Jaja su cilindrična, duga oko 0,8 mm. Ličinke su isprva bijele, kasnije dobivaju zelenkastu boju. Obilno luče vosak kojim se pokrivaju.

55

Vrsta je izraziti polifag. U Italiji je utvrđeno više od 200 biljaka domaćina. Najveće štete nanosi vinovoj lozi, no čest je i na smokvama, kakiju, breskvama, agrumima, soji, grahu i mnogim drugim biljkama. Osim prijenosa vozilima širi se i prijevozom sadnog materijala u koji su odložena jaja. Zabilježeno je da su ga pčelari hotimično prenosili da bi proširili zarazu jer se mednom rosom toga štetnika hrane pčele.

Štetnik siše na granama, grančicama, izbojima, lišću, rjeđe plodovima. Izravne štete očituju se slabijim porastom biljaka. Mnogo su veće neizravne štete koje nastaju zbog obilnog izlučivanja medne rose na koju se naseljuju gljive čađavice pa se smanjuje asimilacija. Jako zaražene biljke lako se uočavaju po bijelim voštanim prevlakama štetnika i zamazanom izgledu od čađavica. Onečišćeni plodovi gube svaku tržišnu vrijednost. Voštane izlučine i čađavica zaostaju na biljkama i kada štetnika na njima više nema.

Medeći cvrčak je univoltina vrsta. Prezime jaja odložena u drvenaste biljke. Ženke leglicom odlažu jaja pojedinačno

ili u nizu u pupove, pukotine i slična mjesta na kori čokota i drveća. Od sredine svibnja počinje izlazak ličinki. One se presvlače pet puta. Posljednja dva stadija mogu skakati. Ličinke se penju na najmlađe organe na vrškovima biljaka. Razvoj ličinki traje oko 2 mjeseca. Ličinke su slabo mobilne. Od srpnja počinje pojava

odraslih oblika. Kopulacija se zbiva noću, a krajem ljeta dolazi do ovipozicije.

Vrlo je važno spriječiti uvoz sadnog materijala iz rasadnika zaraženih medećim cvrčkom, iako se štetnik ne smatra karantenskim. Za kemijsko suzbijanje u Italiji se koriste kvinalfos, piridafention, dimetoat, malation i piretroidi, no izbor ponajviše ovisi o raspoloživosti insekticida dopuštenih za primjenu na zaraženoj kulturi.

SI. 39. Odrasli medeči cvrčci (prema: Seljak)

56

SI. 40. Voštane izlučine medečeg cvrčka na grozdu (prema: Seljak)

P o d r e d PSYLLINA - USNE BUHE

Sitni kukci s kratkom širokom glavom i velikim očima. Prednji par krila obično im je znatno veći od stražnjeg para. Stražnji par nogu podešen je za skakanje. Liče malim cvrčcima. Ličinke su dorzoventralno spljoštene. Lisne buhe izlučuju obilnu mednu rosu, a ličinke još i vosak koji im djelomično pokriva tijelo. Na zaražene biljke naseljuju se gljive čađavice a njih posjećuju mravi. Neke vrste prenose uzročnike biljnih bolesti. Štete voćkama.

Obična kruškina buha (Psylla/Cacopsylla/ pyri L.) i velika kruškina buha (P. pyrisuga Forst.)

Kruškine buhe, posebice obična kruškina buha, vrlo su važni, prema mnogima najvažniji štetnici kruške u nas (Ciglar). Obična kruškina buha najčešće se javlja u plantažama krušaka, posebice na niskim uzgojnim oblicima. Nakon pogrešnih primjena insekticida toliko se razmnožila da je ugrozila opstanak nekih naših nasada. Mjestimice je bila uzrok krčenja dijela nasada. Velika kruškina buha češća je u slabo njegovanim voćnjacima.

Obična kruškina buha ima tijelo dugo 2,5-3 mm, a velika kruškina buha 3-4 mm. Boje su narančasto smeđe ili smeđe crvene s crnim pjegama. Glava im je trokutasta oblika. Oči su im vrlo velike. Krila su opnenasta i u odnosu na tijelo velika. Drže ih poput krova na kući. Obična buha ima crnu nervaturu krila, a velika buha svjetliju. Proljetni su oblici svjetliji, a jesenski tamniji (sezonski dimor-fizam). Imago skače. SI. 41. Obična kruškina buha: jaja, ličinke i imago

57

Imago prezimi na skrovitim mjestima, i to obične buhe u krošnji u pazušcima pupova i pukotinama kore, a velike buhe na različitom bilju. Krajem zime, čim temperatura prijeđe 5 °C, aktiviraju Se i sišu na pupovima. U ožujku dolete i velike kruškine buhe sa svojih zimovališta. Krajem zime i početkom proljeća odlažu jaja na pupove, mlado lišće, peteljke i vrhove izboja. Ženka može odložiti oko 400 jaja. Jaja su položena u jedan ili više redova. Svijetložućkaste su boje koja starenjem prelazi u narančastu. Nakon 1-3 tjedna izlaze ličinke. Manje su od 1 mm. Prave kolonije blizu mjesta gdje su se izlegle. Sišu sokove i izlučuju obilnu mednu rosu. Ličinke prva tri stadija najčešće sišu na naličju listova, a ličinke posljednja dva stadija u pazušcu listova i na zelenim izbojima. Razvoj ličinki traje 20-40 dana. Ženke ljetnih generacija mogu odložiti i do 1000 jaja.

Prisutne su na kruškama od samog početka vegetacije, te naseljuju najmlađe izboje i lišće. Budući da obična kruškina buha ima više, obično pet generacija

godišnje, na voćkama se nalazi cijelu godinu. Naprotiv, velika kruškina buha ima samo jednu generaciju godišnje, a u srpnju se seli s krušaka.

Štete prouzročuje sisanje sokova koje izaziva zastoj u razvoju i deformaciju te sušenje napadnutih organa. Nadalje, buhe prouzročuju neizravne štete od gljiva čađavica koje smanjuju asimilacijsku sposobnost lišća i onečišćuju plodove. Najveće izravne štete čini u proljeće. Velike neizravne štete nastupaju pojavom visokih

temperatura jer je u to vrijeme najjače izlučivanje medne rose. No ljetni ili ranojesenski napad može biti posebice štetan i zbog bliske zriobe jer se tada mogu insekticidi samo ograničeno primijeniti. Na napad su jače osjetljive viljamovka, conference i pastorčica.

Za uspješno suzbijanje vrlo je važno pravovremeno otkriti zarazu, što nije lako jer su kukci sitni pa se zaraza često zamjećuje tek nakon pojave medne rose. Napad velike kruškine buhe lako se zamjećuje po tome što uzrokuje kovrčanje lišća. No krajem zime može se dobiti dosta točna slika brojnosti prezimjelih običnih kruškinih buha u krošnji. Zimska primjena insekticida smatra se opravdanom kad se metodom 100 udaraca uhvati više od 50-100 buha. Najbolji se uspjeh postiže kasnim zimskim prskanjem uljanim organofosfornim sredstvima ili mineralnim uljima, a učinkoviti su i piretroidi jer buha prezimljuje u stadiju imaga. Suzbijanje treba provesti prije ovipozicije, po mogućnosti pri temperaturi višoj od 10 °C.

Za vrijeme vegetacije treba insekticide primijeniti po mogućnosti u vrijeme pojave mladih ličinki jer su starije otpornije. Tada treba prvenstveno koristiti biotehničke insekticide - regulatore razvoja kukaca na osnovi heksaflumurona, fenoksikarba, teflubenzurona ili diflubenzurona ili akaricid amitraz uz dodatak bijelog ulja. Učinkoviti su i organofosforni insekticidi na osnovi malationa,

58

SI. 42. Kruškine buhe

klorpirifosmetila, pirimifosmetila ili fosalona, piretroidi na osnovi cipermetrina, deltametrina, bifentrina i drugi. No ovi insekticidi, a poglavito piretroidi, uništavaju prirodne neprijatelje. Vrlo je učinkovit 1 insekticid na osnovi avermectina. Regulatore razvoja treba primijeniti u vrijeme kada su ličinke u prvim stadijima razvoja. Pragom odluke smatra se zaraženost 10-20 % izboja. Puni se uspjeh suzbijanja postiže samo vrlo temeljitim tretiranjem uz visoki utrošak škropiva (više od 2.000 1 na ha). Posebno visoka učinkovitost postiže se primjenom insekticida poslije jače kiše koja je s buha isprala mednu rosu. Naslage medne rose mogu se odstraniti prskanjem deterdžentima.

Kruškine buhe brzo postaju rezistentne na insekicide koji se češće primjenjuju. Stoga treba stalno mijenjati skupinu insekticida, a tretiranje provoditi u optimalnim rokovima i samo kad je prijeko potrebno. Pri tome treba imati na umu dobru učinkovitost prirodnih neprijatelja na smanjenje populacije kruškinih buha. Od prirodnih neprijatelja ističu se različite vrste grabežljivih stjenica, bube mare i zlatooke. Njihova je učinkovitost najveća tijekom ljeta. Kada su ti neprijatelji brojni, treba izbjeći primjenu insekticida ne samo protiv buha nego i protiv drugih štetnika te birati isključivo selektivne biotehničke insekticide ili amitraz.

Smanjenje zaraze i zadovoljavajući uspjeh suzbijanja mogući su otkidanjem (pinciranjem) vrškova lišća na kojima je odložen najveći broj jaja i najjača je zaraza ličinkama. To se postiže ručno u nižim nasadima ili strojem u višim nasadima. Pretjerana primjena dušičnih gnojiva povećava zarazu, pa nasade treba umjereno i homogeno gnojiti.

Mala kruškina buha {Psylla pyricola Forst.) treća je vrsta kruškinih buha koja u nekim državama nanosi velike štete prenošenjem fitoplazme, a koja uzrokuje bolest nazvanu pear decline ili moria del pero.

Jabučna buha {Psylla mali Schm.) Manje česta vrsta u nas. Prezime jaja u pazušcu pupova i pukotinama kore

stabla jabuke. Vrlo dobro podnosi i niske temperature. Ličinke se javljaju početkom proljeća i koncentriraju se na nabubrene i poluotvorene pupove na kojima sišu. Izlučivanjem medne rose katkad sljepljuju listiće pupova. Napadnuti se pupovi suše i otpadaju. Kasnije sišu na lišću. Pri jačem napadu deformiraju se plodići. I

Si. 43. Vršno lišće oštećeno od kruškine buhe (snimio M. Maceljski)

59

čađavica nanosi veće neizravne štete. Vrsta ima samo jednu generaciju godišnje. Imago se javlja u svibnju i lipnju, te migrira na druge biljke, a krajem se ljeta vraća na jabuke. U nas se javlja i vrsta P. costalis Flor.

Šljivina buha (Psylla pruni Scop.) ima sličnu biologiju kao velika kruškina buha. Šimširova lisna buha (Psylla buxi Geoffr) može u nas mjestimice jako oštetiti šimšir poglavito u parkovima i na grobljima.

Smokvina buha (HomotomaficusL.) Čest štetnik smokve u nas. Imago je smedecrvenkaste ili zelenkaste boje, s

izraženom crvenom nervaturom na prozirnim krilima. Duljina mu je tijela oko 5 mm. Prezime jaja na smokvi. Ličinke se javljaju početkom kretanja vegetacije. U početku sišu na listićima, a kasnije na naličju lišća. Na licu se vide brojne bjeličaste točkice, a za jačeg napada lišće žuti i suši se. U lipnju se javlja imago. U jesen odlaže jaja. Periodički je štetnik. U nekim se godinama javlja u većoj mjeri pa je suzbijanje prijeko potrebno. Primjenjuju se uljana organofosforna sredstva prije početka kretanja vegetacije. Za vegetacije primjenjuju se insekticidi na osnovi ometoata, diazinona, malationa u najnižoj preporučenoj koncentraciji. Smokva je vrlo osjetljiva, pa reagira odbacivanjem lišća na previsoke koncentracije ili na insekticide koji nisu dopušteni za primjenu na smokvi.

Maslinina buha (Euphyllura olivina Costa)

Povremeni štetnik masline. Zelenkastosmede je boje, duljine tijela oko 2,5 mm. Imago prezimi na maslini. Odlažu jaja na naličje lišća i između pupova. Ličinke sišu na izbojima i lišću, kasnije na cvijetu. Razvoj traje četrdesetak dana. Intenzivno izlučuju mednu rosu i vosak kojim su pokrivene kolonije buha na

izbojima i lišću. Za jačeg napada izboji se suše. Štetnik ima 5-6 generacija godišnje. Suzbija se sredstvima na osnovi fentiona, dimetoata, pirimifos metila, deltametrina i nekim drugim insekticidima, najčešće početkom cvatnje maslina. Kupusna buha (Trioza brassicae Vas.) u novije vrijeme se pojavila u nekim balkanskim zemljama, pa prijeti i Hrvatskoj. Osim kupusnjača, napada i luk, češnjak i poriluk. Imago je dug oko 2 mm. Može skakati. Prezimi imago ispod ostataka bilja. Pravi štete u rano proljeće. Odlaže jaja na biljke. Ličinke nastavljaju štetiti sisanjem sokova na lišću. Izlučuju mnogo bijelih voštanih nakupina. Napadnuto lišće luka jako se uvija i izobličuje.

Podred ALEYRODINA - ŠTITASTI MOLJCI

Nazivaju se i bijele mušice jer im je tijelo pokriveno voskom. Sitni su kukci s dva para opnenastih krila. Ličinke su pokretne samo u prvom razvojnom stadiju,

60

SI. 44. Maslinina buha (snimio M. Maceljski)

kasnije se pričvrste na biljku. Slične su štitastim ušima. Usni im je ustroj razvijen za sisanje. Štitasti su moljci polifagni ili oligofagni. Vole tople i vlažne uvjete kakvi vladaju u zaštićenom prostoru. Neke su vrste važni štetnici agruma. Osim sisanjem, štete jakim izlučivanjem medne rose na koju se naseljavaju gljive čađavice koje smanjuju asimilaciju. Prenose neke viruse.

Cvjetni štitasti moljac (Trialeurodes vaporariorum Westw.) Najvažnija je vrsta ovog podreda. Jedan je od najvažnijih štetnika povrća i

cvijeća u zaštićenom prostoru. Malen je kukčić, dug oko 2 mm. Tijelo i krila

pokrivena su mu finim voštanim praškom koji mu daje bijelu boju. Živahno leti. Ličinka se kreće nekoliko sati, zatim se pričvrsti na stalno mjesto. Plosnata je tijela, pa liči štitastim ušima. Zadnji stadij ličinke, pretkukuljica također je pokrivena bijelim praškom pa se naziva "bijela pupa", za razliku od parazitirane pretkukuljice, tzv. "crne pupe".

Sisanjem uzrokuju blijedenje lišća, nekrozu tkiva i odumiranje. Na obilnoj mednoj rosi javljaju se čađavice koje smanjuju asimilacijsku sposobnost lišća, a plodove i cvijeće onečišćuju tako da gube tržišnu vrijednost. Smanjuje prirod i kakvoću proizvoda. Najveće štete su na rajčici, nešto manje na krastavcima, paprici i patlidžanu, ali i na gerberama i brojnim drugim vrstama cvijeća. Štetnik se širi prodajom sadnica zaraženih njegovim si. 45. Cvjetni štitasti moljac nepokretnim, pa stoga teško uočljivim stadijima. Aktivno, letom, širi se unutar staklenika a u toplim mjesecima i u njegovoj okolici.

Ženka odlaže 100-200 jaja, pretežno na vršne dijelove biljaka. Mužjaci su malobrojni, pa je razmnožavanje pretežno partenogenetsko. Jaja su odložena u malim skupinama ili pojedinačno na naličje lišća. Porastom biljaka najviše se ličinki nalazi na naličju lišća nižih etaža, pa se zaraza teže uočava. Odrasli oblici lako se zamijete ako se udari biljka s koje tada odlepršaju. Pri uobičajenoj temperaturi u stakleniku od 22-25 °C razvoj potpune generacije traje 21-28 dana. Pojavi štitastog moljca pogoduje viša vlažnost zraka. Ima najčešće 10-12 generacija godišnje. One su ispremiješane pa se istovremeno nalaze svi stadiji.

Važno je štetnika pravovremeno zamijetiti i početi mjere zaštite. Za zaštitu se koriste žute ljepljive ploče. Vješanjem velikog broja takvih ploča može se znatnije smanjiti brojnost štetnika pa u nekim slučajevima izbjeći provođenje drugih mjera suzbijanja. Ploče se vješaju tako da su svojim donjim dijelom u razini biljnih vrškova. Vješanjem ljepljivih ploča mogu se utvrditi i početna žarišta štetnika te samo tamo provesti lokalizirano suzbijanje.

Insekticidima treba spriječiti udomaćenje štetnika u objektu pa suzbijanje treba provesti u početku pojave štetnika. No jednako tako je važno izbjeći prečestu

61

primjenu insekticida, pogotovo insekticida istih skupina, jer cvjetni štitasti moljac brzo postaje rezistentan na upotrebljene insekticide. Pri izboru insekticida najvažnije mjerilo jest kultura koju treba zaštititi jer brojni su insekticidi dopušteni u zaštiti cvijeća, ali samo malo ih je dopušteno za zaštitu povrća.

Brojni kemijski insekticidi učinkoviti su na odrasle oblike, a samo neki na ličinke moljca. Stoga insekticide koji djeluju samo na odrasle oblike treba koristiti najmanje dva puta uzastopce u razmaku od oko 5 dana, da bi se uništili i naknadno nastali odrasli oblici. Pragom odluke za primjenu insekticida smatra se nalaz jednog odraslog moljca na 100 biljaka.

Za suzbijanje cvjetnog štitastog moljca na povrću u zaštićenom prostom dopušteni su insekticidi na osnovi diklorvosa, pirimifosmetila, inhibitor hitinaze buprofezin, te piretroidi dopuštena samo za rajčice i krastavce (bifentrin, alfacipermetrin, deltametrin i lambda cihalotrin). Diklorvos se primjenjuje tretiranjem prostora iznad biljaka, a ne po biljkama. U većim stručno vodenim objektima smije se primijeniti vrlo otrovna dimna doza Bladafum II (na osnovi sulfotepa). Za suzbijanje moljca na povrću u polju te na cvijeću u zaštićenom prostoru i na polju dopušteni su i neki drugi insekticidi.

Problem zaštite od cvjetnog štitastog moljca najbolje rješava njegovo biološko suzbijanje, za koje je, međutim, potrebno znatno veće znanje. Usprkos toga u više tisuća ha staklenika u zapadnoj Europi taj se štetnik suzbija samo biološki, čime se izbjegavaju

problemi ostataka rezidua insekticida u povrću i pojava rezistentnosti, a ostvaruje se i veća dobit. Za biološko suzbijanje cvjetnog štitastog moljca primjenjuje se parazitska osica Encarsia formosa. Ta se osica proizvodi komercijalno, primjerice u tvrtci Koppert pod nazivom En-strip, a u tvrtci Brinkman kao En-pack E.f. Distribuira se u obliku "crnih pupa", tj. pretkukuljice moljca koja je parazitirana osicom. Te su "crne pupe" zalijepljene na kartončiće. Pripravak se čuva na hladnom da bi bio zaustavljen razvoj osice, a prevozi se u izoliranim spremnicima uz suhi led. Donošenjem u objekt i pričvršćivanjem na biljke počinje razvoj osica, koje ubrzo izlijeću iz "crnih pupa". One traže ličinke moljca na biljkama u koje odlažu svoje jaje. Odrasle osice žive oko 14 dana. Razmnažaju se u objektu dokle god nailaze na domaćina. Jedna ženka odloži 60-100 jaja. Ovipozicija se zbiva na

SI. 46. Štitasti moljci na listu gerbere (snimio M. Maceljski)

temperaturi višoj od 15 °C. Jaja odlaže u ličinke zadnjeg stadija. Neke ubodene ličinke uginu i ako u njih nije odloženo jaje. Pri temperaturi od 18 °C razvoj moljca traje 44 dana, a osice 36 dana, a pri 25 °C razvoj moljca traje 25 dana, a osice 17 dana. Ličinka osice razvije se u ličinki moljca koja pocrni ("crna pupa"). Uspjeh tog načina suzbijanja ponajviše ovisi o povoljnom omjeru broja osica prema broju moljaca u objektu, pa stoga biološko suzbijanje treba početi u samom početku zaraze. Katkad je potrebno selektivnim insekticidom smanjiti broj štitastih moljaca, pa tek tada unesti osicu, jer se tako postiže povoljniji omjer između parazita i štetnika. Unos osice treba ponavljati više puta. Primjena osice E.formosa posebice je uspješna na rajčicama i paprikama, a manje na krastavcima jer njihovo dlakavo lišće ometa aktivnost osice.

SI. 47. Parazitska osica Encarsia formosa SI. 48. Pakiranje osice E.formosa

Postoji i bioinsekticid na osnovi gljivice Verticillium lecanii. Primjenjuje se folijarno, a napose se preporučuje prije unošenja parazitske osice. Time se vrlo uspješno popravlja omjer parazita i štetnika jer taj bioinsekticid prilično uspješno suzbija moljca, a ne šteti osici.

I mnoge higijenske mjere mogu smanjiti brojnost cvjetnog štitastog moljca. Ostatke biljaka treba spaljivati, uništavati korove oko objekata, u objekt unositi samo nezaražene sadnice, a tijekom proizvodnje u samom objektu treba uništavati uginule biljke, odrezane ili otkinute biljne dijelove i korove.

Kupusni štitasli moljac (Aleurodes proletella L. (= brassicae Walk.) napada kulturne i divlje kupusnjače glatkog lišća u prirodi. Jači napad nastupa samo za suha ljeta i jeseni. Razvoj traje prosječno 4 tjedna. Ima 4-5 generacija godišnje. Malog je gospodarskog značenja, iako i mala zaraza onečišćuje proizvod i smanjuje tržišnu vrijednost.

Duhanski štitasti moljac (Bemisia tabaci Gennadius) nalazi se na listi karantenskih štetnika svih europskih zemalja pa i Hrvatske. U Hrvatskoj nije utvrđen, ali proširen je u Italiji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj i mnogim drugim zemljama. Stoga se očekuje skoro otkrivanje i u nas.

Neki autori smatraju da postoji više sojeva te vrste, te da se B soj u posljednje vrijeme proširio Europom. Drugi autori smatraju da su to dvije vrste te ovaj B soj nazivaju Bemisia argentifolii Bellows and Campbell. Glavnim domaćinom, promet

63

kojega je omogućio brzo širenje, smatra se Poinsettia. No zabilježeno je oko 500 biljnih vrsta domaćina B. tabaci.

Odrasli oblik dug je samo 1 mm. Dok miruje, krila su jače priljubljena uz tijelo nego u vrste T. vaporariorum. Razlikuju se i po praznom pupariju: puparij T. vaporariorum pravilno je ovalan s 12 jakih dlaka, a puparij B. tabaci napravilno je ovalan s kratkim dlačicama. Najsigurnijim se smatra identifikacija B. argentifolii (B soj B. tabaci) po srebrolikosti lista kojeg ova vrsta već nakon 10 dana izaziva na lišću tikve (kultivara Cucurbita pepo i C. maxima). U slučaju sumnje provodi se biotest (bioassav) s pomoću ovih biljaka.

Ženka živi oko 60 dana, mužjak kraće. Ženka odloži do 160 jaja u manjim skupinama na naličje lišća. Ličinke su plosnate i nakon kratkog kretanja pričvste se na stalno mjesto. Prolaze 4 stadija. Može imati veći broj generacija godišnje.

Šteti izravno sisanjem sokova a posljedica je srebrolikost listova. Neizravno šteti izlučivanjem medne rose, prijenosom brojnih biljnih virusa te mogućim ograničavanjem prometa biljaka uzgojenih u zaštićenom prostoru.

Štitasti moljac agruma (Dialeurodes citri Ashmead) Često nazivan i bijelom mušicom agruma. Jedan od najvažnijih štetnika agruma

u Hrvatskoj. U nas je otkriven 1977. g. (Bakarić), a istražen u najnovije vrijeme (Žanić). Odrasli oblik dug je oko 1,5 mm. Tijelo i krila pokrivena su bijelim voštanim prahom. Ličinke se prčvrste na naličju lišća. Hrane se sisanjem lišća, što slabi i iscrpljuje stablo. Za jačeg napada lišće otpadne. Izlučuje obilnu mednu rosu, pa čađavica smanjuje asimilacijsku sposobnost lišća. Plodovi zamrljani čađavicom imaju manju tržišnu vrijednost. Najjača zaraza zahvaća guste nasade i donje dijelove krošnje, gdje je povećana vlažnost i zasjenjenje. Gnojenje i zalijevanjem pogoduje pojavi ovog štetnika. Osim agruma ima i mnogo drugih domaćina: lijeska, kaki, jasmin, pistacija, mirta itd.

Ima tri generacije godišnje. Prva se najčešće javlja krajem travnja i u svibnju, druga polovicom kolovoza i u rujnu, a u toplim jesenskim mjesecima javlja se i treća generacija. Razvoj ličinki traje 50-60 dana. Prezimljuju ličinke četvrtog, manjim dijelom i trećeg stadija.

Zaštita se provodi SI. 49. Ličinke štitastog moljca agruma (snimila K. Žanić) prskanjem bijelim uljima U

veljači i ožujku, kada se suzbijaju ličinke. U kasno proljeće u inozemstvu se koriste metidation, imidakloprid, piretroidi i bijela ulja. No voštane nakupine na moljcu smanjuju

64

učinkovitost insekticida, pa treba kvalitetno prskati, posebice naličje lišća, povećanom količinom škropiva. Ako ove mjere nisu provedene može se zaraza smanjiti primjenom insekticida tijekom kolovoza kada se posebice preporučuju insekticidi koji su učinkoviti i na moljca minera. Prorjedivanje krošnje pogoršava uvjete za razvoj štetnika, a uzgoj potkultura koje se zalijevaju poboljšava uvjete za njegov razvoj. Moljca privlače žute ljepljive ploča na koje se hvata pa se i time može smanjiti njegova brojnost. Biološko suzbijanje provodi se u Italiji i Izraelu ispuštanjem parazitskih osica Encarsia lachorensis, a u Turskoj bubamare Serangium paracesetosum. Istovremena provedba mjera suzbijanja na što većoj površini omogućava najbolji uspjeh, posebice ako se obuhvati sve okolno bilje koje može biti domaćin ove vrste štetnika.

U nekim sredozemnim zemljama javljaju se i druge vrste štitastih moljaca -Aleurotbrixus floccosusMaskell i Parabemisia myricae Kuwana. - koje u Hrvatskoj još nisu utvrđene. Parabemisia myricae nalazi se na listi Al karantenskih štetnika za Hrvatsku. Ova je vrsta najagresivnija pa tamo gdje se pojavi istiskuje ostale štitaste moljce agruma.

Podred APHIDINA - USNE UŠI

Zajednička svojstva

Lisne se uši ubrajaju u najvažnije štetnike poljoprivrednih kultura. Poznato je više od 3000 vrsta ušiju i gotovo da ne postoji biljna vrsta koju one ne naseljuju. Mali je broj biljnih vrsta koje naseljuje samo jedna ili dvije vrste ušiju, većinu obično naseljuje 5-6 pa i više desetaka vrsta.

Lisne su uši sitni kukci, veliki samo nekoliko milimetara. Imaju 2 para opnenastih krila, jednake strukture, od kojih su gornja krila znatno veća od donjih. Usni ustroj (rilo - rostrum) prilagođen je za bodenje i sisanje. U biljni organ uvlače usnu bodlju - stilet (koja se nalazi u sredini rila) te njome sišu i unose biljne sokove u svoj organizam. Na glavi imaju ticala (antenae), koja se sastoje od 6 članaka. Na kraju abdomena nalaze se dva nastavka - sifoni, a zadnji članak abdomena završava kaudom.

Problem identifikacije pojedine vrste lisnih uši vrlo je velik. Da bi se odredila vrsta potrebno je temeljito pregledati sve morfološke detalje, a to su: oblik i veličina članaka ticala, broj, oblik i veličina rinarija na ticalima, oblik fronta glave, duljina i oblik apikalnog članka rostruma, broj i raspored žila na krilima, raspored, oblik i veličina šara, pruga i si. na abdomenu, oblik i raspored stigma na abdomenu, oblik i veličina kaude, oblik i veličina sifona, broj i duljina seta na nogama i na kaudi itd.

Važno je napomenuti da lisne uši imaju nepostojane kutikularne boje koje u alkoholu nestaju, pa se identifikacija prema boji nikada ne smije obavljati. Neke vrste mogu imati 3 pa čak i 4 forme različitih boja (primjerice Sitohium avenae dolazi kao zelena, ružičasta, smeđa i tamno smeđa forma). Morfološke

65

SI. 50. Grada tijela lisne uši

karakteristike mogu se mijenjati prema dobima godine ili podneblju, pa i o tome treba razmišljati pri identifikaciji.

Lisne se uši odlikuju osim velikom varijabilnošću oblika, i varijabilnošću biologije i načina života.

Pojavljuju se u dvije forme: kao beskrilne (apterae) i krilate (alatae). Prema razvojnom ciklusu možemo ih podijeliti u dvije gaipe, one s potpunim razvojnim ciklusom ili holocikličke vrste i one s nepotpunim razvojnim ciklusom ili anholocikličke vrste. Holociklički razvoj karakterizira gamogeneza i oviparitet (uz partenogenezu i viviparitet), dok u anholocikličkom razvoju postoji samo partenogeneza i viviparitet.

U holocikličkih vrsta, tj. u vrsta s potpunim razvojnim ciklusom, razvoj teče na ovaj način: uš prezimi kao zimsko jaje na zimskom domaćinu (uglavnom je to drvenasto bilje ili rjeđe ostaci zeljastog bilja). Zimsko je jaje sjajno crne boje, dugo 0,5-0,6 mm. Često se na jednom duljinskom metru grane voćke nalazi stotinjak i više jaja, smještenih uz pupove, u rašljama ili duž grana. U proljeće kad zatopli (krajem veljače ili u ožujku, ovisno o temperaturama zraka) iz jaja izlazi uš osnivačica (fundatrix) i stvara partenogenetski i viviparno prve kolonije beskrilnih uši. Nakon nekoliko beskrilnih generacija pojavljuje se prva krilata generacija. Tijekom ljeta pa sve do jeseni izmjenjuju se beskrilne i krilate generacije, sve partenogenetski i viviparno. U proljeće prevladavaju beskrilne generacije, a prema jeseni znatno se povećava broj krilatih generacija.

Krilate uši mogu ostati na jednom domaćinu ili se seliti na druge, ljetne domaćine. Pred jesen vraćaju se seksupare (ginopare) ženke na zimskog domaćina

66

Viviparitet

te daju beskrilnu ženku koja će kopulirati. Istovremeno na zeljastom domaćinu (ljetnom) beskrilne seksupare (andropare) daju krilatog mužjaka, koji se sada prvi puta javlja, a koji leti na zimskog domaćina tražeći ženku za kopulaciju. Nakon kopulacije ženka odlaže jedno zimsko jaje (gamogeneza) i ciklus se time zatvara.

U anholocikličkih vrsta, tj. vrsta s nepotpunim razvojnim ciklusom, nedostaje gamogeneza, ne stvaraju se mužjaci, nema kopulacije, prezimi odrasla ženka pa je cijeli razvoj tijekom godine partenogenetski i viviparan.

Jedna te ista vrsta može biti holociklička i anholociklička, što ponajviše ovisi o klimatskim uvjetima. Primjerice jedna od najpoznatijih vrsta, Myzus persicae (breskvina zelena uš) u Dalmaciji ili u zatvorenom prostoru (staklenici, plastenici) bit će anholociklička, tj. prezimit će kao odrasla ženka i dati veći broj generacija, a u hladnijim predjelima, primjerice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, bit će holociklička i prezimit će kao zimsko jaje te dati manji broj generacija. Zimsko jaje, naime, podnosi mnogo niže temperature tijekom zime nego imago, što svakako u hladnijim krajevima osigurava bolje prezimljenje i opstanak vrste.

Opisujući životni ciklus lisnih uši spomenuli smo i biljke domaćine. Ako se jedna vrsta hrani i razmnožava na samo jednoj biljnoj vrsti na kojoj provede cijeli život, tada ju nazivamo monoecijskom vrstom. Takve su vrste rijetke. Suprotno, ako uš ima široki krug domaćina (tj. zimskog i ljetnog domaćina) na kojima se hrani i razmnožava, što je mnogo češće, naziva se heterecijska vrsta. Lisne uši mogu imati velik broj generacija, 10-25 pa i više generacija tijekom godine.

Broj potomaka koji se stvara iz jednog jaja, kada pomnožimo s brojem generacija i potomaka svake generacije, prelazi stotine milijuna jedinki tijekom jedne godine.

Vidljivo je da lisne uši posjeduju visok biotički potencijal, ponajviše zbog velikog broja generacija tijekom godine, kratkog razvoja jedne generacije i partenogenetskog razmnožavanja (telitokija), u kojem se javljaju samo ženke. Stoga već kratko razdoblje povoljnih ekoloških čimbenika omogućuje masovno razmnožavanje i jak napad na kulture.

Zimska jaja podnose i vrlo niske temperature. No kada visoka temperatura krajem zime uvjetuje pojavu osnivačica, a zatim nastupi veća hladnoća, one

SI. 52. Zimska jaja i osnivačice (snimka J. Igre Barčić)

67

SI. 53- Prirodni neprijatelji lisnih uši - grabežljivci: a ličinka bubamare, b ličinka zlatooke, c ličinka lebdilice

masovno ugibaju. Razvoju uši posebice pogoduju temperature između 20° i 25° C, a temperature više od 35° C negativno djeluju na njihov razvoj. Jake kiše ispiru uši s lišća iako se one većinom nalaze na naličju. Razvoju pogoduje umjerena vlažnost.

Uz klimatske čimbenike odlučujući utjecaj na pojavu lisnih uši imaju prirodni neprijatelji. Smanjenje njihove brojnosti i aktivnosti omogućava masovni napad lisnih uši.

Na brojnost i aktivnost prirodnih neprijatelja mnogo može utjecati i čovjek. Primjenom insekticida, pa i nekih drugih pesticida, može se uništiti 90% populacije prirodnih neprijatelja. To ne mora izazvati povećanje napada lisnih uši samo na kulturi

na kojoj je smanjen broj prirodnih neprijatelja, nego i na drugim kulturama. Naime, prirodni neprijatelji lisnih uši dosta su pokretljivi i brzo prelaze s jedne parcele na drugu bez obzira na kulturu, za koju i nisu vezani jer su zoofagi. Povećanje pojave lisnih uši, primjerice na strnim žitaricama u posljednjih pet godina, pripisujemo sve široj primjeni insekticida protiv žitnog balca i fungicida protiv pepelnice. Slična je situacija i na drugim kulturama. Odsutnost biljnog pokrova na tlu također otežava preživljavanje prirodnih neprijatelja. Tako radikalnim suzbijanjem korova u ratarskim usjevima (preventivna primjena po cijeloj površini) ili uništavanje biljnog pokrova u voćnjacima i vinogradima, također pogodujemo pojavi lisnih uši.

Najznačajniji prirodni neprijatelji - grabežljivci lisnih uši u nas su božje ovčice (bubamare) (porodica Coccinellidae), i to vrste Coccinella septempunctata i Adalia bipunctata. Iz ove porodice važne su i predatorske vrste Stethorus punctillum, Exochomus quadripustulatusi Chilocorus hipustulatus. Ličinka vrste Coccinella septempunctata tijekom razvoja pojede 371 uš, a imago za života oko 750 uši (Todorovski i Vasilev). Smatra se da ličinka božje ovčice može dnevno

Sl. 54. Parazitska osica odlaže jaje u lisnu uš (prema: Baver)

68

pojesti 20-50 lisnih uši. Važni su neprijatelji i ličinke zlatooka (Chrysopidae), osolike muhe (Syrphidae), trčci (Carabidae), bogomoljke (Mantodea) i brojne vrste grabežljivih stjenica. Važan grabežljivac koji se koristi i za biološko suzbijanje lisnih uši je i jedan dvokrilac iz porodice Cecidomyidae - Aphidoletes aphidimyza.

Od parazita, najznačajnije su osice najeznice iz porodice Aphidiidae. Parazitirane uši napuhnute su, ružičaste boje, a kad ličinka osice završi razvoj, izađe iz mrtve uši, ostavljajući uočljiv otvor na abdomenu uši. Poznate parazitske vrste koje se koriste i za biološko suzbijanje iz te porodice jesu Aphidius matricariae i A. colemani Značajna je i vrsta Lysiphlebus testacepies, koja parazitira jaja lisnih uši. Prije šesdesetak godina u Zagrebu se umnažala osica Aphelinus mali (porodica Aphelinidae) radi suzbijanja jabučne krvave uši.

Lisne uši mogu napasti i gljivice, najčešće Verticilium lecanii (u komercijalnoj primjeni u zaštićenom prostoru) no i neke druge vrste iz porodice Entomophtho-rales.

Na pojavu lisnih uši, osim spomenutih čimbenika, znatno utječe i pojačana gnojidba usjeva, poglavito dušikom. Posljedica gnojidbe jesu sočnije, nježnije biljke, bujniji ljetorasti, više lisne mase i produljenje vegetacije, što naročito pogoduje lisnim ušima. Poznato je, također, da su različite sorte različito osjetljive na napad lisnih uši, te bi o tome trebalo voditi više računa. Tako smo pokusima utvrdili da su durum pšenice, koje se posljednjih godina nešto više siju, naročito u Istri, mnogo podložnije napadu lisnih uši od ostalih kultivara pšenice, pa smo po jednom klasu nalazili i po 400-1200 ušiju.

Štete koje nanose lisne uši dvojake su: izravne (uzrokovane ishranom uši na biljkama) i neizravne (medna rosa, prenošenje biljnih bolesti).

Izravne se štete sastoje u sisanju biljnih sokova. Iako velika većina uši siše na lišću, neke vrste sišu i na drugim organima: stabljici, vlati, grani, klasu, metlici, plodu, pa i na korijenu. Neprekidna ishrana tisuća ušiju oduzima biljci hraniva, što se očituje različitim simptomima. Dodatno, neke vrste izlučuje u biljne sokove otrovne tvari, primjerice triptofan, što povećava njihovu štetnost. Posljedice napada lisnih uši jesu deformacije (kovrčanja) lišća, vlati ili stabljika, sušenje na mjestu sisanja zbog deklorofilacije, pa sve do nekrotiziranja tkiva uglavnom lišća. Zbog sisanja na klasu nastaju prazna "lagana" zrna šturih klasova. Takva ishrana na klasu može dovesti do prijevremene zriobe zrna, što zajedno s već navedenim oštećenjima utječe na nižu hektolitarsku težinu zrna i niže prirode. Sisanje na plodovima uzrokuje njihovo izobličenje. Pri jačem napadu na mladice voćaka

69

uvijaju se njihovi vrhovi. Sisanje na korijenu vrlo često uzrokuje venuće i propadanje cijelih biljaka, naročito za suše. Najčešće se to događa na šećernoj repi, pa gubici mjestimice mogu biti i do 100%. No uši sišu i na korijenju kukuruza, salate, voćaka itd.

Neizravne štete nastaju kao posljedica lučenja medne rose i prenošenja virusnih bolesti.

Već smo spomenuli da lisne uši luče mednu rosu. Ona se sastoji pretežno od ugljikohidrata iz biljnog soka kojeg lisne uši sišu u velikim količinama. Svakog dana lisne uši posišu višestruko veću količinu soka od vlastite težine kako bi došle do dovoljnih količina određenih amino kiselina potrebnih za razvoj. Kapljice medne rose pokrivaju biljne dijelove, naročito lišće, te ih čine ljepljivima.

Mednu rosu posjećuju mravi, skupljaju kapljice i odnose ih u mravinjake kao hranu ličinkama. Stoga je prisutnost mrava na biljkama najočitiji i jedan od prvih znakova da su napadnute lisnim ušima. Štoviše, mravi stimuliraju izlučivanje medne rose "kuckanjem" uši po abdomenu. Katkada kapljica medne rose ostane zaljepljena na uši i tek kad je mrav odnese uš može izlučiti novu kapljicu. U jednom egzaktnom pokusu dokazano je da Aphis fabae (cma repina uš) pričinjava veće štete na parcelama na kojima ima mrava, nego na parcelama na koje je spriječen njihov pristup. Oko jedne četvrtine vrsta lisnih uši ovise o pojavi i pomoći mrava (mirmekofilija). Osim što ih oslobađaju medne rose mravi ih brane od prirodnih neprijatelja.

Na biljne dijelove onečišćene mednom rosom naseljuje se saprofitska mikoflora, tj. gljive čađavice. One uzrokuju potamnjenje tih dijelova i znatno slabiju asimilaciju. Lišće mnogo brže stari, skraćuje se vegetacija, smanjuje se porast biljke i prirod. Naročito su veliki gubici od takvih šteta na strnim žitaricama. Poznato je primjerice da jedan dan skraćenja vegetacije odnosi i do 200 kg priroda. Velike štete nastaju i na povrću i cvijeću zbog gubitka estetskog izgleda pa napadnuti proizvodi mogu izgubiti svaku tržišnu vrijednost.

Nužno je također potsjetiti da mednu rosu posjećuju i pčele. Stoga pri suzbijanju onih vrsta afida koje jače mede postoji opasnost trovanja pčela, o čemu treba voditi računa pri odabiru insekticida i termina njihove primjene protiv lisnih uši. Medna rosa onečišćena insekticidima može biti uzrokom njihovih rezidua (ostataka) u medu.

U pojedinim usjevima (poglavito sjemenskim) lisne uši čine najvažnije štete prenošenjem virusnih bolesti. Naime, virusne bolesti, kada su u biljci, više ne možemo nikako spriječiti pa biljke nerijetko propadaju. Jedini je način borbe protiv njih uništavanje njihova prenositelja (vektora). Lisne su uši najvažniji prenositelji virusa i često su štete od virusa ovisne gotovo isključivo o prisutnosti lisnih uši.

Iako su virusi tema fitopatologije, objasnit ćemo neke pojmove o ušima i njihovu načinu prenošenja virusa.

Lisne uši mogu prenositi viruse na perzistentan ili neperzistentan način, no postoji i prelazna mogućnost, tj. semiperzistentan način prenošenja.Etape značajne u prenošenju virusa lisnim ušima jesu: akvizicija - vrijeme sisanja potrebno da uš

70

primi virus, retencija - vrijeme tijekom kojeg uš ostaje infektivna, inokulacija -vrijeme sisanja potrebno da infektivna uš zarazi zdravu biljku, latencija (celacija) - vrijeme nakon akvizicije potrebno da uš postane infektivna.

Ne ulazeći u detalje, navest ćemo samo osnovne razlike između perzistentnog i neperzistentnog načina prenošenja virusa.

U neperzistentnom načinu prenošenja virusa uš najčešće uzima virus iz epiderme i on ulazi samo u njezin usni ustroj (rilo). Akvizicija je vrlo kratka, tj. virus odmah čim uš počne sisati ulazi u usni ustroj, nema latencije, što znači da uš odmah postaje infektivna, a inokulacija je vrlo kratka (sekunda do minute). Retencija je kratka i infektivnost se obično brzo gubi. Ima mnogo vrsta uši koje su vektori (prenositelji) neperzistentnih virusa.

Suprotno tome, u perzistentnom načinu prenošenja virusa uš najčešće uzima virus iz mezofila, floema ili ksilema i on preko usnog ustroja (rila) ulazi u organizam (probavni sustav) i njime kola. Vrijeme akvizicije relativno je dugo, tj. uš prima virus u organizam tek nakon nekoliko sati sisanja, latencija ovisno o virusu i vrsti uši traje dulje (sat do nekoliko dana), a i inokulacija također traje dulje vrijeme tj. nekoliko sati. Retencija je vrlo duga, katkad i cijeli život. Mnogo je manje vrsta uši koje prenose viruse na ovaj, perzistentan način.

Značaj lisnih uši u prenošenju virusa objasnit ćemo detaljnije u potpoglavlju o sjemenskom kmmpiru.

Metode praćenja populacije lisnih uši

Najviše korištena metoda za praćenje leta krilatih uši je uporaba "žutih posuda". Prvu takvu posudu konstruirao je Moerike pa je i dobila naziv moerikeova žuta posuda. Bila je to mala posuda veličine 36 x 36 cm, dubine 8 cm, koja se isprva postavljala na tlo, a kako je kultura rasla, tako se i posuda podizala. Nakon drugih istraživanja valjanosti takve posude znanstvenici su, ponajviše oni u Francuskoj, zaključili da dimenzije te posude nisu optimalne i ne daju realan ulov ušiju. Optimalna posuda veličine je 70 x 70 (ili 60 x 60) cm, duboka je 12 cm, a smješta se na 70 cm od tla. Danas se i u nas koriste takve posude. Posuda je izvana obojena zeleno ili sivo da lisne uši ne bi nalijetale na njezin vanjski dio. Iznutra je obojena intenzivno žuto jer je poznato da lisne uši vrlo jako privlači žuta boja. Boja mora biti intenziteta žute boje ljutića {Ranunculus). Ako je boja limunski žuta, ulov se može smanjiti i za 30%, a ako bi bila oker žuta, ulov bi mogao biti manji i za 50-60%. Posuda je napunjena vodom do tri četvrtine. Dobro je u obodu izbušiti mnogo sitnih rupica kroz koje može istjecati voda ako kiša previše napuni posudu. U vodu

SI. 56. Žuta posuda za praćenje leta lisnih uši (snimila J. Igrc Barčić)

treba staviti nekoliko kapi tekućeg deterdženta (za pranje posuda), da bi se smanjila površinska napetost i uši ne bi izlijetale nego se potopile u vodu. Posuda na dnu ima začepljen otvor. Pri uzimanja uzoraka otvor se odčepi, a voda se može procijediti kroz cjedilo ili se na otvor stavi gusta tkanina. Nakon što voda oteče, na cjedilu ili tkanini ostanu uši, ali naravno i svi drugi kukci koji su se uhvatili u posudi. Iz posude se pokupe preostale uši, sve se stavi u epruvetu ili bočicu s alkoholom, zabilježi se datum i točno mjesto uzimanja uzorka te kultura, s koje je uzet uzorak. Uzorak se pošalje na identifikaciju ustanovi koja je osposobljena da to obavlja. Posuda se opere i ponovno napuni vodom. Uzorci se obično uzimaju dva puta tjedno. Ako se let i populacija afida prati za znanstvena istraživanja, uzorci se moraju uzimati svaki dan.

Krilate se uši mogu hvatati i žutim ljepljivim pločama. Ploče mogu biti od krute ili meke, savitljive plastike. Lisne uši privlače bojom. Uš koja naleti na ploču ostaje na njoj zaljepljena. Metoda je dobra za praćenje brojnosti uši, no da bi se mogla obaviti identifikacija vrsta, ploče se moraju otapati u otapalu da se uši otpuste od ljepila, zatim prati i stavljati u alkohol. Postupak je dosta kompliciran

i često se uši pri tom oštete te nedostaju upravo oni dijelovi koji su važni za identifikaciju vrsta, stoga se ta metoda za identifikaciju vrsta ne koristi.

Postoji i metoda ljepljivih niti. Koriste se plastične niti (flaks), koje se pričvrste na drvene okvire i prepletu gusto oko čavala zabijenih u te okvire. Postavljaju se na razne visine od tla, a uši se na njih lijepe pri slobodnom preletu preko parcele jer ih ništa ne privlači. Metoda se vrlo malo koristi u praksi, više u znanstvene svrhe.

Osim tih vizualnih metoda postoje i neke dnige metode za praćenje krilatih uši.

Danas se sve više koriste metode aspiracije tj. usisavanja zraka pri čemu se uši usišu zajedno s ostalom faunom. Postoje prenosni i stacionirani aspiratori. U našim smo istraživanjima koristili prenosni aspirator DiVak, koji se kao motorna prskalica nosi na leđima. S pomoću ventilatora kroz široku cijev usisava svu faunu s biljaka na koje je usmjeren. Potom se izdvoje lisne uši i obavlja njihova identifikacija. Pogodan je za niske kulture.

SI. 57. Ljepljive niti za hvatanje krilatih lisnih uši (snimila J. Igre Barčić)

72

SI. 58. Prijenosni aspirator DiVac za skupljanje entomofaune (snimio M.

Maceljski)

U Europi postoji mreža stacioniranih usisnih postaja koja prati let ušiju i izmjenjuje podatke. Usisne postaje nazivaju se Agraphid, a europska mreža Euraphid. Francuska ima 14 takvih postaja, Engleska 20, Italija 3, Švicarska 2 itd. Mi smo 1988.g. izgradili takvu postaju po europskim standardima u Zagrebu (Igrc Barčić, Maceljski). Svrha je praćenje, i to svakodnevno, cijele populacije ušiju, te njihova brza i točna identifikacija. Temeljem toga moguća je prognoza napada te određivanje rokova njihova suzbijanja ako je to potrebno. Postaja se sastoji iz hermetički zatvorene kućice u kojoj se nalazi ventilator i postolje s posudama za skupljanje uši, te uske visoke cijevi kroz koju se usisava zrak i koja je spojena s posudama u koje upadaju uši preko mrežastog tuljka. Postaja je visoka 12,2 m, kapaciteta 45.000 m3 zraka na dan. Radi 24 sata na dan tijekom cijele godine.

Postaja omogućava također bolji uvid u promjenu faune, kako lisnih uši tako i onih vrsta koje hvata. Naime, fauna kukaca, a naročito ušiju, vrlo se brzo mijenja. Tako se neke vrste koje su pred desetak godina bile značajne (npr. Schizaphis graminum), sada se na određenom području uopće ne javljaju i postaju nevažne, a one vrste o kojima nismo vodili računa postaju značajni štetnici.

Beskrilne uši pratimo pregledom napadnutih biljaka odnosno usjeva. Pregledava se obično 100 do 200 biljaka hodajući dijagonalno po polju. Ocjena intenziteta napada određuje se po Banksu. Skala je od 0-4: 0 - bez uši; 1-vrlo slaba zaraza (pojedinačne uši ili vrlo male kolonije); 2 - slaba zaraza (mali broj kolonija na biljkama); 3 - srednja zaraza (masovna pojava uši, veliki broj kolonija koje još nisu povezane); 4 - jaka zaraza (biljke su pokrivene ušima, kolonije su vrlo brojne, velike i povezane te pokrivaju biljne organe).

Metoda "100 listova" koristi se najviše u sjemenskom krumpiru. Sa biljaka krumpira uzima 100 listova, idući dijagonalno kroz polje. Uzima se točno 33 lista iz gornjeg dijela busa, 34 lista iz središnjeg dijela busa i 33 lista iz donjih dijelova buseva.

Metoda "otresanja 100 buseva" koristi se također u sjemenskom krumpiru, ali može se koristiti i u soji i nekim drugim usjevima. Idući dijagonalno kroz polje, na bijelu ili žutu ploču, obično veličine 30 x 50 cm, otresa se 100 buseva krumpira i ocjenjuje prisutnost uši.

SI. 59. Standardna usisna postaja Agraphid na Agronomskom fakultetu u

Zagrebu (snimila J. Igre Barčić)

73

Budući da lisne uši prezime na voćkama u obliku zimskog jaja, za predviđanje njihove pojave važan je zimski pregled grančica. Tijekom zime reže se po deset najčešće dvogodišnjih grančica dugih 20 cm. One čine jedan uzorak. U većem voćnjaku uzima se nekoliko uzoraka, po mogućnosti sa svakog kultivara. Zatim se pod binokularnom lupom grančice pregledaju te se utvrdi broj jaja lisnih uši, ali i broj ostalih štetnika. Ti se podaci preračunaju na jedan duljinski metar grančica. Jači napad, odnosno potreba za zimskim pskanjem prognozira se ako se nade više od 3-25 jaja po duljinskom metru ovisno o vrsti uši i drugim uvjetima.

Tijekom vegetacije povremeno se pregledavaju voćke na prisutnost lisnih uši. Prisutnost se može utvrditi vizualnim pregledom izboja ili vršnih dijelova grana voćaka ili metodom 100 udaraca. Pri toj se metodi štapom, na koji je navučen dio gumenog crijeva, udara po granama. Ispod grana stavlja se platneni lijevak razapet na žičani okvir. Na dnu lijevka nalazi se posudica u koju upadaju otreseni kukci. Pragovi tolerantnosti temelje se na utvrđivanju postotka zaraženih izboja ili grančica vizualnom metodom odnosno prema broju otresenih uši, a ovise o štetnosti pojedinih vrsta lisnih uši. Primjerice za vrlo opasnu Dysaphis plantaginea u stadiju pred cvjetanje jabuke prag iznosi samo 1-2% zaraženih izboja, a za Dysaphis communis 3-5% izboja. Slični su pragovi tolerantnosti za te iste uši u vrijeme i odmah poslije cvatnje: 1-2 odnosno 3-5 kolonija po stablu ili metodom udarca 10-12 odnosno 30-40 lisnih uši na 100 udaraca. U to se vrijeme pragom tolerantnosti za lisne uši na koštičavom voću smatra 5 do 8% zaraženih izboja. Za ljetnih pregleda pragovi su tolerantnosti nešto veći.

Podjela lisnih uši

Podred Aphidina dijeli se na više nadporodica, porodica (familija), podporodica itd. Postoji neslaganje sistematičara u klasifikaciji ovog podreda, no mi ćemo prihvatiti onu klasifikaciju koju prihvaća većina. Temeljna podjela odnosi se na tri porodice.

Aphididae

Partenogenetske su ženke viviparne. U načelu sve vrste imaju sifone i dobro razvijenu kaudu. Razvojni ciklus može biti potpun i nepotpun. Vrste imaju veliki broj različitih domaćina

Phylloxeridae

Sve su ženke ovipame. Nemaju sifone i kauda se jasno ne vidi. Imaju različit razvojni ciklus. Uvijek dolaze na dikotiledonama.

Adelgidae (Chermesidae) Sve ženke su ovipame. Nemaju sifone ni jasno vidljivu kaudu. Imaju uglavnom

dvogodišnji razvojni ciklus. Imaju različite domaćine.

74

APHIDIDAE

Zbog velikog broja vrsta dijeli se na sljedeće glavne podporodice: a. Aphidinae (rodovi Aphis, Myzus, Macrosiphum i dr.) b. Perriphiginae (rodovi Pempbigus, Eriosoma, Tetraneura i dr.) c. Anoecinae (rodovi Anoecia i dr) d. Drepanosiphinae (rodovi Mjzocallis, Therioaphis i dr.) e. Lachninae (rodovi Pterochloroides i dr.) / Chaitophorinae (rodovi Sipba i dr.)

A. APHIDINAE

Zelena graškova lisna uš (Acyrthosiphon pisum /pisi, destructor/'Harris) Kompleks uši koje različiti afidolozi smatraju podvrstama ili rasama vrste A.

pisi, ovisno o domaćinu na kojem se hrane i razvijaju. Jedna od najvećih uši, duga 2,3-4,3 mm.

Odrasle su uši zelene ili žutozelene boje, a postoje i ružičaste forme, prekrivene laganim voštanim prahom. Tijelo im je bez ikakvih pjega, s dugim sifonima i ticalima. Može se lako zamjeniti s A. loti i Macrosiphum euphorbiaete vrstama iz roda Metopolophium. Palearktičkog je podrijetla. Proširena je u cijeloj našoj zemlji i široko proširena u svijetu. Ima veći krug domaćina, no uglavnom su to lepirnjače. Neke populacije preferiraju jednu, daige drugu biljnu vrstu. U nas se masovno javlja na grašku, potom na bobu, grahu, leći, djetelini, lucerni itd. Izravne štete nanosi sisanjem sokova na lišću i stabljikama, a za jačeg napada štete mogu biti velike. Osim tih šteta, nanosi i štete prenošenjem virusnih bolesti. Prenosi više od 30 virusa, naročito neperzistentne viruse graška, graha, leće i djeteline. Prenosi i vrlo česte i značajne perzistentne viruse: uvijenost lista graška (PLR) i mozaik graška (PEM).

Uš ima uglavnom potpun razvojni ciklus, prezimi kao zimsko jaje blizu korijenova vrata sl 6 o . zelena graškova lisna uš višegodišnjih leguminoza ili na biljnim (prema: Bayer) ostacima. Za topla vremena u travnju izlazi uš osnivačica, koja daje beskrilne generacije. Krilate uši javljaju se krajem svibnja i sele na grašak. Uš ima velik potencijal razmnožavanja, pa se u povoljnim vremenskim uvjetima (srednje dnevne temperature oko 20° C) svakih 10 dana

75

pojave nove generacije. Za toplog i umjereno vlažnog vremena može biti i do 19 generacija godišnje. U toplim predjelima može biti anholociklička.

Za jačeg napada kolonije uši mogu nanijeti velike štete pa ih treba suzbiti prskanjem. Upotrijebiti se mogu insekticidi navedeni kod kupusne lisne uši. Velika malinina uš {Amphorophora idaei Born.) svjetlozelena je uš sa svjetlosmeđim prsištem. Tijelo je 2,4-4,0 mm duljine. Proširena je u Europi. Monoecijska je i holociklička vrsta, a domaćin joj je malina. Prezimi kao zimsko jaje na izbojima maline. Ne stvara kolonije nego u malom broju dolazi na lišću koje se ne kovrča. Prenosi mozaik maline, uvijenost lista maline i neke druge viruse.

Slična joj je vrsta A. rubi Kltb., kojoj je domaćin kupina. Ta vrsta je također monoecijska i holociklička. Starija literatura te je dvije vrste navodila kao jednu vrstu.

Anuraphis farfarae Koch holociklička je i heterecijska vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na kruški, a potom od sredine proljeća migrira na korov Tussilagofarfara. U toplijim predjelima može biti i anholociklička, pa prezime odrasle ženke na korijenu ovog korova. Na kruški siše na naličju lišća, pa se lišće uvija oko glavne žile. Na naličju lišća pojavljuju se žute pruge. Zelena lisna uš agruma (Aphis citricola van der Goot) zelenožuta je, malena uš, velika 1,2-2,2 mm. Na svakom segmentu abdomena ima tamnu lateralnu pjegu. Proširena je u Sredozemlju i česta je u našem obalnom području. Vrlo je polifagna

vrsta, i ima veliki broj domaćina (biljke iz dvadesetak porodica). Uglavnom je holociklička vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na Spirea vrstama, no može prezimiti i na agrarnima. Na domaćinu uzrokuje kovrčanje i deformiranje lišća kod peteljke. Pri identifikaciji može se zamijeniti s vrstom A. pomi. Prenosi viruse, poglavito uzročnika tristeze.

SI. 61. Zelena lisna uš agruma Crna uš leguminoza {Aphis craccivora Koch). Duljine je 1,4 do 1,9 mm. Tijelo je sjajno

crne boje. Vrlo je slična vrsti A. fabae. Polifagna je vrsta, no preferira biljke iz porodice Leguminosae. Uglavnom je anholociklička, no u predjelima s hladnijim zimama može biti holociklička. Prenosi mnogo virusa (oko 30), medu kojima i viruse lucerne i djeteline.

Crna repina ili bobova uš {Aphis fabae Scop.) Mnogi autori smatraju da postoje dvije vrste, i to A. fabae fabae (vrlo proširena

svuda u svijetu) i A. fabae solanella, proširena u toplijim i vrućim predjelima. Neki pak smatraju da je A. fabae solanella samo forma A. fabae fabae.

Relativno malena uš: 1,3-2,6 mm, crne boje. Odrasle su uši ovalne, mutnocrne, s kratkim crnim sifonima i ticalima duljim od polovice tijela. Na abdomenu ima

76

veći broj crnih pruga i dobro vidljive marginalne točke. Determinacija ovisi o većem broju morfoloških karakteristika i vrlo je teška. Najlakše i najčešće može se zamijeniti s vrstom Aphis craccivora, a moguća je zamjena i s vrstama A. craccae, A. sambuci, A. viburni i A. rumicis. Zbog teške identifikacije brojni autori često navode samo A. fabae grupa. Točna identifikacija te vrste moguća je samo na biljkama domaćinima, i to u određeno doba godine.

Ova je vrsta jedna od najrasprostranjenijih vrsta uši u nas. Redovito se javlja na šećernoj repi, bobu, krumpiru (naročito na sjemenskom krumpiru), plodovitom i lisnatom povrću, mrkvi, šparogi, vrlo često i na grahu, grašku, kukuruzu, soji, stočnoj repi itd. Izraziti je polifag, a hrani se na više od 200 biljnih vrsta. Kao i sve uši, izravne štete nanosi sisanjem sokova, što uzrokuje promjenu boje listova i njihovo kovrčanje. Neizravne štete nanosi prenošenjem velikog broja virusnih bolesti te mednom rosom. Jedna je od uši koja prenosi najveći broj virusa (više od 150). SI. 62. Crna bobova lisna uš na Najznačajniji su perzistentni virusi_ŽUtica šećernoj repi (snimila J. Igre Barele) šećerne repe i uvijenost lista krumpira te neperzistentni Y virus krumpira i duhana, više virusa rajčice i graška, mozaik krastavaca itd. Za jakog napada na šećernu repu može prirod smanjiti i do 90 %, no obično se štete u gubitku priroda kreću oko 15%, a gubitku sadržaja šećera oko 0,5 %• Na bobu su zabilježene totalne štete.

Crna bobova uš ima potpun razvojni ciklus. Holociklička je i heterecijska vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na grmu Evonymus europaea, rjeđe na Viburnum opulus. Na tom zimskom domaćinu uš osnivačica stvara beskrilne kolonije, a krilata generacija javlja se najčešće nakon 3-4 beskrilne generacije. Krilate generacije počinju prelaziti na ljetnog domaćina kad temperature dosegnu 15 °C, a to je najčešće u drugoj polovici travnja. U povoljnim uvjetima razvoj jedne generacije traje 10-12 dana. Potencijal razmnožavanja velik je. Tijekom godine može imati 13-19, ponekad i više generacija. Najpogodnije temperature za razvoj kreću se od 20-25 °C, uz veću relativnu vlagu zraka. Na zimskog domaćina prelazi obično u rujnu, tamo ženka odlaže zimsko jaje i ciklus se ponavlja.

Pregled repišta i ocjena potrebe suzbijanja radi se po Banksu. U nas je uobičajeno da se suzbijanje provodi kad se utvrdi da je 20-30 % biljaka repe zaraženo kolonijama uši. Na velikim si. 63 Lisne uši na kukuruzu

11

parcelama prvo se tretiraju samo rubovi parcela, a drugo tretiranje katkada nije niti potrebno. Ipak se najčešće jedanput tretiraju aibovi, a jedanput cijela površina.

Suzbijanje uši na šećernoj repi provodi se klasičnim sistemicima, kao što su metildemeton, tiometon, pirimikarb ili triazamat, te piretroidima. Sistemični insekticidi kojima se tretira sjeme, npr. imidakloprid i fiproniL ili sistemični insekticidi koji se primjenjuju uz sjeme u vrijeme sjetve, npr. karbofuran i terbufos, smanjuju zarazu šećerne repe lisnim ušima i do 50-60 dana nakon primjene. Budući se koriste zajedno sa sjetvom u ožujku, sredinom svibnja gube djelovanje pa je katkad ipak potrebna folijama primjena insekticida. Ako žutica šećerne repe koju prenose lisne uši šećerne repe (A.fabae, a poglavito M.persicae), ponovno dobije na važnosti, postalo bi važno i sprečavanje ranih infekcija, te bi primjena sistemika u vrijeme sjetve postala još važnijom. Rana sjetva i gusti sklopovi smanjuju štete.

Ako je potrebno suzbijanje A. fabae na povrću, treba imati na umu da na povrću nije dopuštena primjena istih insekticida kao na šećernoj repi. Dopuštena je primjena pirimikarba, brojnih piretroida i nekih OP insekticida (pirimifosmetil, malation i dr.). Jagodina mala lisna uš (Aphis forbesiWeeđ) proširena je u cijeloj našoj zemlji. Dolazi na divljim i kultiviranim Fragaria vrstama. Tamnozelene je boje, duga 1,3-1,8 mm. Prezime jaja na lisnim peteljkama, rijede na lišću. U ožujku se javljaju uši osnivačice. Tijekom godine A. forbesi ima 14-16 generacija. Sve se generacije zadržavaju na jagodama. Monoecijska i holociklička je vrsta. Napada lisne i cvjetne drške, cvjetne izdanke i vrhove vriježa jagoda, no često se hrani i na korijenju. Jagodina mala uš u simbiotskom je odnosu s mravima, koji oko zaraženih biljaka rade zemljane humke pa mlado lišće etiolira i postaje povoljnije za ishranu ušiju. Uš, naprotiv, izlučuje obilniju mednu rosu kojom se mravi hrane. Prenosi nekoliko virusa. Ne smatra se važnijim štetnikom jagoda.

Aphis frangulae Kltb. prljavo je zelene boje. Holociklička je vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na Frangula alnus. Krilati oblici dolijeću u krumpir krajem svibnja i početkom lipnja. Osim na krumpiru česta je i na korovima iz roda Capsella i Lysimachia. Prenosi viruse krumpira. Vrlo je slična vrsti Aphis gossypii Glover

Pamukova lisna uš (Aphis gossypii Glov.) Zbog težine identifikacije, te mogućnosti morfoloških promjena (poglavito

boje) ovisno o klimatskim uvjetima, mnogi autori ovu vrstu smatraju samo maritimnom formom vrste Aphis frangulae, a ne posebnom vrstom. Veliki broj afidologa ne odlučuje se za determinaciju nego navodi Aphisfrangule gossypii ili A. frangulae grupa. Proširena je svuda u svijetu, a u hladnijim područjima jedan je od glavnih štetnika u zatvorenom prostoru. Izuzetno je polifagna vrsta, no najveće štete u svijetu nanosi pamuku, agrumima, rajčicama, krastavcima, patlidžanu, paprikama te ukrasnom bilju, poglavito Hibiscus vrstama.

U nas je štetna Tajčici,lpoglavito u južnim dijelovima Hrvatske (južna Dalmacija), i to zbog prenošenja virusa. Naime, te uši prenose više od 50 virusa, a i vrlo opasan Cucumber mozaik virus, koji može uvelike ograničiti pa čak i onemogućiti proizvodnju rajčice. U Europi je anholociklička. Prezimi na grmu

78

Frangula alnus kao odrasla ženka. U sjevernoj je Americi holociklička i prezimi kao zimsko jaje na vrstama rodova Catalpa i Hibiscus. Ima mnogo ljetnih domaćina. Upravo na ljetnim domaćinima (raznim korovima) uši primaju CMV i postaju virulentne, a na rajčicu dolaze već zaražene. Suzbijanje je vrlo teško i tek treba pronaći zadovoljavajuće rješenje. Ogrozdova lisna uš (Aphis grossulariae Kltb.) malena je sivozelena vrsta, proširena u Europi. Monoecijska je vrsta. Živi na izbojima ogrozda. U proljeće stvara brojne kolonije te uzrokuje vrlo jako kovrčanje lišća i zaustavlja porast izboja. Izlučuje obilnu mednu rosu.

Mala malinina lisna uš {Aphis idaeivan der Goot) česta je u našim malinjacima. Svijetlozelene je boje, pokrivena voštanim prahom. Duljine je 1,2-1,8 mm. Proširena U cijeloj Europi. Prezime jaja na izbojima maline. Prve se uši javljaju krajem travnja i početkom svibnja te brzo stvaraju brojne kolonije na vrškovima izboja. Izboji venu i deformiraju se, a lišće se vrlo jako kovrča. Ima 8-12 generacija godišnje, koje se stalno razvijaju na istom domaćinu - malini.

Oleandrova lisna uš (Aphis nerii B. de F.) žuta je uš. Duljine je 1,5-2,6 mm. Ističe se tamnim žilama krila. Napada oleander i neke druge biljke. Usporava razvoj izboja. Anholociklička je vrsta. Često se javlja pri uzgoju oleandra u zatvorenim prostorima.

Aphis nasturtii Kltb. Malena je uš, duga samo 1,2 do 2,0 mm. Svijetlo žute je boje. Izuzetno se

teško identificira. U mnogim knjigama navodi se pod nazivom A. rhamni. Holociklička je i heterecijska vrsta. Primarni su domaćini Rhamnus vrste. Prezimi kao zimsko jaje na Rhamnus cathartica i drugim Rhamnus vrstama. U toplijim krajevima može biti anholociklička. Ljetni su domaćini biljke iz porodice Solanaceae, Cruciferae i Polygonaceae. Važna je u krumpiru, poglavito u sjemenskom, na kojem se javlja u svibnju, a maksimalnu brojnost dosiže polovicom lipnja. Prenosi sve glavne viruse krumpira, i to s dosta visokim koeficijentom virulentnosti u odnosu na neperzistentne viruse Y i A. Manje prenosi perzistentni virus uvijenosti lista.

Jabučna zelena uš (Aphispomi De Geer) Vrlo je česti štetnik u

nas. Proširena je u cijeloj Europi. Osim jabuke napada i krušku te biljke iz rodova Crataegus, Mespilus, Sorbus, Cotoneaster i Chaenomeles. Ne migrira s vrste na vrstu pa se ubraja u monoecijske vrste. Tijelo je dugo 1,5-2 mm. Žutozelene je boje, §1. 64. Zimska jaja jabučne zelene lisne uši i kolonije sifoni su dugi i tamni. Kauda ugi na lišću (prema: BASF)

79

je također tamna. Tuberkule ima obvezatno na prvom i sedmom segmentu abdomena, te na drugom, trećem i četvrtom segmentu, ali nikada na svim segmentima, što je važno pri identifikaciji. U toplijim predjelima lako se zamijeni s vrstom A. citricola. Zimska jaja odložena su najčešće na jednogodišnjim izbojima. U vrijeme bubrenja pupova javlja se osnivačica, koja siše pupove. Sve daljnje generacije, kojih može biti do 17, žive na vršnom lišću. Ono se zbog sisanja lagano deformira ali ne mijenja boju. Sišu i još zelene neodrvenjene vrškove izboja pa se ti izboji iskrivljuju i zaostaju u porastu. Jedna ženka leže 20-40 mladih. Prve krilate generacije javljaju se tek krajem proljeća ili početkom ljeta. One šire zarazu u voćnjaku.

Pragom odluke za suzbijanje smatra se 10-15 kolonija na 100 organa, najčešće izboja, pregledanih vizualnom metodom ili 20-25 uši uhvaćenih metodom 100 udaraca.

Ta vrsta izlučuje mnogo medne rose pa je intenzivna i pojava čadjavice na biljkama kojima se hrani. Aulacorthum (Neomyzus) circumflexum Buck. vrlo je polifagna vrsta. U umjerenoj klimi uglavnom dolazi u zatvorenom prostoru, tj. u staklenicima, skladištima i na sobnim biljkama. U nas (Igre Barčić) je nađena u

Sl. 65. Štete od lisnih uši na jabuci značajnim populacijama na klicama krumpira u

skladištu. U povoljnim uvjetima mogu se uši prenamnožiti i uništiti klice. Prenosi više od 30 virusa, uključujući uvijenost lista krumpira i BYDV, čime se štetnost ove vrste znatno povećava.

Krumpirova lisna uš {Aulacorthum solani Kltb.)

Često se navodi kao Acyrthosiphon solani. Duljine je 1,8-3,0 mm. Žute je ili zelene boje, s vidljivom trodjelnom pjegom na abdomenu. Europskog je podrijetla, no proširena u cijelom svijetu. Izrazito je polifagna, a najvažnija je na krumpiru i u zaštićenom prostoru. Biologija te vrste, a ni njezino prezimljenje nisu potpuno jasni i razjašnjeni. Ima mnogo podvrsta. Može

SI. 66. Lisne uši krumpira: krilati i beskrilni oblici vrsta Macrosiphum euphorbiae (gore)

i Aulacorthum solani (dolje)

biti holociklička i anholociklička. Smatra se da veliki broj biljaka može biti zimski domaćin te vrste jer su na mnogo biljnih vrsta nađena i jaja i fundatrix. Ima vrlo široki krug domaćina. Prenosi više od 40 virusa, a medu njima i perzistentne i neperzistentne viruse krumpira te viruse repe.

Šljivina velika uš (Bracbycaudus cardui L.) heterecijska je holociklička vrsta koja živi na šljivi. Uzrokuje kovrčanje lišća, zastoj u razvoju izboja i oštećenja mladih plodova. Siše, osim na lišću, i na vratu korijena, gdje dio uši prezimi, a većina prezimi kao jaje na voćki.

Šljivina uš uvijalica (Brachycaudus helichrysi Kltb.) Najvažnija je vrsta uši na suncokretu, a vrlo je štetna i na šljivi. Duga je 1,1 do

2,2 mm. Tijelo joj je zelene boje. Ima veliku crnu mrlju gotovo preko cijelog abdomena. Boja beskrilnih uši jako varira ovisno o dobu godine i domaćinu. Palearktičkog je podrijetla, a proširena je u cijelom svijetu. Holociklička je i heterecijska vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na Prunus vrstama, najviše na P. domestica, P. instititia i P. spinosa. Fundatrix izlazi iz jaja obično u prvoj dekadi ožujka i tamo stvara prve kolonije beskrilnih uši. U Hrvatskoj su zabilježene katastrofalne štete od te vrste na šljivama 1936. i 1937. godine. Štetu povećava sposobnost prenošenja virusa šarke šljive.

Nakon nekoliko beskrilnih generacija, pojavom krilate generacije uš može seliti na druge, ljetne domaćine. Njih ima mnogo, no uglavnom su iz porodica Compositaei Boraginaceae te iz nekih drugih porodica. Migrira u svibnju, kada seli na razne zeljaste biljke, medu inima i na suncokret. Maksimum populacije dostiže krajem svibnja i početkom lipnja, kada je i najači napad na suncokretu. Napada sve dijelove suncokreta, no najčešće je nalazimo na lišću i nerascvjetaloj glavi. Glavica se više ne razvija. Najviše su napadnute rubne biljke, a sve više prema sredini parcele napad je manji, osim ako uši za jakog naleta ne stvore oaze napada i u sredini parcele. Pregled i ocjena napada na šljivama obavlja se uglavnom po Banksu. Optimalni sklop i uništavanje korova smanjuje štete, a zabilježene su i razlike u otpornosti pojedinih hibrida.

U područjima s vrućom klimom i u zaštićenom prostoru ta je vrsta anholociklička. Prenosi pentaestak virusa. Najvažniji su šarka šljive, mozaik krastavaca i mozaik dalije.

Osim te vrste suncokret napadaju i Aphis fabae, Aulacorthum solani, Macrosiphum euphorbiae, Myzus persicae i Aphis gossypii. U nekim godinama može A.fabaebiti štetnija i od B. helichrysi.

Suzbijanje se provodi u času jače pojave lisnih uši. U našim smo pokusima u zapadnoj Hrvatskoj registrirali vrlo rane pojave uši na 10-20 cm visokom suncokretu. U tim su pokusima dobru zaštitu pružili sistemični granulirani insekticidi primijenjeni zajedno sa sjetvom u svrhu zaštite od žičnjaka, a poznata je i djelotvornost nekih insekticida primijenjenih tretiranjem sjemena. Za kasnije pojave uši može biti potrebna folijama primjena aficida.

Breskvina crna uš (Brachycaudus persicae Pass. = persicaecola Boisd. = Anuraphis persicaeniger Smith) najveće štete može činiti u rasadnicima. Uši su

81

sjajne crne boje, duge 1,7-2,1 mm. Prezime odrasle ženke ili ličinke na korijenju breskve. U južnim područjima mogu prezimiti i na nadzemnim dijelovima. Početkom proljeća nastupa migracija s korijena na nadzemne dijelove voćke. Formiraju brojne kolonije na mladim izbojima. Cijeli život razmnožavaju se partenogenetski. Druga ili treća generacija u svibnju krilata je i širi zarazu. Od srpnja počinje migracija prema korijenu potaknuta niskom relativnom vlagom zraka i visokom temperaturom. Stoga već sredinom ljeta ta vrsta nestaje s

nadzemnih organa, ali početkom jeseni, kad se promijene uvjeti, može se opet u manjoj mjeri na njih naseliti. U listopadu sve uši prelaze na korijenje gdje prezime.

SI. 67. Breskvina crna lisna uš: Mlati i beskrilni oblik Tijekom godine ta vrsta može imati 15-20 generacija, a razvoj

jedne generacije traje 7-18 dana. Dio populacije stalno ostaje na korijenu na dubini od tridesetak cm, što otežava suzbijanje. Na korijenju se zadržava u rašljama žila i na mladim žilicama, na kojima se stvaraju zadebljanja i rak-rane. Na nadzemnim dijelovima napada vrškove izboja. Lišće se slabo uvija, kora izboja puca i izboj se deformira. Kolonije te uši mogu se naći i na debljim granama, pa i na stablu, ali većinom na mjestima gdje je postojala neka ozljeda. Breskvina crna uš obilno luči mednu rosu.

Breskvina smeđa uš (Brachycaudus /Appelia/ prunicola Kltb.) smeđe je ili smede-crne boje. Duga je 1,3-1,9 mm. Proširena je samo u Europi. Primarni je domaćin Prunus domestica ili P. instititia. Može biti monoecijska i cijeli život provesti na šljivi, a može biti i heterecijska i tada migrira na korove iz roda Tragopogon. Brojne kolonije na mladim izbojima mogu u proljeće prouzročiti vrlo jako kovrčanje i žućenje lišća.

Brachycaudus /Appelia/ schivartzi Born. žutosmeda je uš duga 1,5-2,0 mm. Rasprostranjena je u Europi i drugdje. Napada samo na breskvu. Monoecijska je i holociklička vrsta. Prezimi kao jaje na breskvi. U proljeće brojne kolonije te vrste mogu uzrokovati vrlo jako kovrčanje lišća te deklorofilaciju sve do nekroza i otpadanja lišća.

Brachycorynella asparagi Mordv. nanosi velike štete šparogama u Francuskoj. Hrani se samo na šparogi i uzrokuje pojavu rozeta.

Kupusna lisna uš (Brevicoryne brassicae L.) Sivozelene je ili prljavozelene boje. Duga je 1,6-2,8 mm. Torax i glava crne su

boje, sifoni kratki i zaobljeni. Preko cijelog abdomena ima crne pravilne pruge. Uši su potpuno pokrivene voštanom prevlakom pepeljaste boje.

Proširena je svuda u svijetu i svuda u Hrvatskoj. U povoljnim uvjetima, zbog velikog broja generacija, može se vrlo brzo prekomjerno namnožiti. Napada sve vrste kupusnjača. Medu kupusnjačama najveće štete nanosi zelenom kupusu,

82

cvjetači i glavatom radiču. Velike štete može nanijeti sjemenskim usjevima te pri ranom napadu na rasad. U nas je sve češća na uljanoj repici. Na napadnutim biljkama uzrokuje kovrčanje i deformiranje lišća, koje žuti i suši se. Biljke zaostaju u rastu te propadaju. Što je napadnuta biljka mlada, šteta je veća. Zbog ranog i jakog napada na kupus ne formiraju se glave. Osim izravnih šteta, prenosi i viroze. Prenosi više od 20 virusa: prstenastu nekrozu kupusa (CRN), mozaik cvjetače (CM), mozaik celera, uvijenost lista krumpira, Y virus itd. Kupusna lisna uš često već samom prisutnošću onemogućuje prodaju nekih vrsta povrća.

SI. 68. Kupusna lisna uš (vide se i napuhnute SI. 69. Zaražena biljka kupusnom lisnom uši parazitirane uši) (snimio M. Maceljski) (snimila J. Igre Bardć)

Monoecijska je vrsta. U hladnijoj klimi holociklička je, a anholociklička je u toplijoj klimi i u zaštićenom prostoru. Prezimi u obliku zimskih jaja na kupusnjačama i njihovim ostacima, no mogu prezimiti i odrasle ženke, poglavito u nas u Dalmaciji. U ožujku iz zimskih jaja izlaze uši osnivačice i stvaraju kolonije na mjestima gdje su prezimile. U svibnju se krilati oblici sele na kupusnjače u polju. Za razvoj jedne generacije, na temperaturi 18 °C, potrebno je samo 11 dana, pa ta uš ima petnaestak i više generacija godišnje. Uši se zadržavaju najčešće na naličju donjeg lišća, gdje formiraju brojne i guste kolonije pokrivene brašnenim, voskastim prevlakama.

Razvoju pogoduje suho i toplo proljeće. Napad ograničavaju brojni prirodni neprijatelji (stjenice, zlatooke, božje ovčice, parazitske osice itd.). Ako se neprijatelji unište prekomjernom primjenom univerzalnih insekticida, uši se prenamnože.

Uništavanjem ostataka kupusnjača smanjuje se napad iduće godine. Potreba primjene insekticida utvrđuje se pregledom 5 puta po 5 biljaka na raznim mjestima parcele. Ako se na tih 25 biljaka nade više od 100 uši, potrebno je za 3-5 dana ponoviti pregled. Ako prilikom drugog pregleda ima više uši nego prvi put, treba provesti suzbijanje. Pri suzbijanju i odabiru insekticida treba strogo voditi računa o udovoljavanju karenci te o sposobnosti te vrste da brzo razvije rezistentnost. Ako do zriobe ima još dosta vremena, možemo koristiti pripravke koji sadrže pirimikarb, diazinon, dimetoat, malation, triazamat, alfacipermetrin ili cipermetrin.

Kada do zriobe preostaje 14 ili manje dana, preporučuju se pripravci s karencom od 7 -14 dana, na osnovi diklorvosa, heptenofosa, pirimifos metila,

83

beta-ciflutrina, lambda-cihalotrina ili deltametrina. Za uspješno suzbijanje kupusne lisne uši potrebno je posebno kvalitetno tretiranje jer se ona uglavnom nalazi na naličju lišća i zaštićena je voštanom prevlakom.

Mrkvina lisna uš (Cavariella aegopodii Scop.) Zelena ili žutozelena uš. Duga je 1,4 - 2,7 mm. Krilati oblici imaju na abdomenu

veliku tamnu pjegu. Sifoni su dugi i zaobljeni. U identifikaciji se može zamijeniti sa srodnim vrstama C. pastinacae i C. theobaldi.

Vrlo je raširena u nas. Najviše napada mrkvu, zatim celer, peršin, pastrnjak i neke druge kultivirane štitarke. Lišće napadnutih biljaka deformirano je, i djeluje raščupano, a često mijenja i boju u žutu ili crvenkastu. Zaražene biljke zaostaju u rastu, a mogu i uginuti. Budući da uši dolaze na mrkvu uglavnom u drugom ili trećem tjednu svibnja, često strada mrkva koja je ranije sijana i nalazi se u ranom stadiju. U tom slučaju gubitak priroda mrkve može biti velik. Osim tih šteta, nanosi i štete prenošenjem virusa.Vrlo obilno luči mednu rosu, pa listovi znaju biti potpuno prekriveni i onečišćeni.

Prezimi uglavnom kao zimsko jaje oko pupova vrbe. U toplim krajevima (Dalmacija, Primorje, Istra) odrasla ženka prezimi na mrkvi koja preko zime ostaje u tlu. Te se uši javljaju ranije, a svaka nova generacija odraslih uši može prenijeti CMD (patuljasti virus) u novi usjev. Ako uš prezimi kao zimsko jaje, ličinke se javljaju u veljači ili ožujku te na vrbi stvaraju kolonije beskrilnih uši. Na početku svibnja krilati se oblici sele na mrkvu, a u najvećem broju javljaju se na mrkvi potkraj lipnja. Potom brojnost opada, dio uši napušta mrkvu, a dio ostaje na istom usjevu.

Razvoju uši i brojnosti populacije pogoduje toplo i suho vrijeme, naročito krajem svibnja i početkom lipnja. Hladno i kišno vrijeme može potpuno zaustaviti njihov dolazak na mrkvu. Reducirajući su čimbenici i prirodni neprijatelji (božje ovčice, zlatooka, parazitske osice i dr.).

Za suzbijanje treba koristiti insekticide navedene kod kupusne lisne uši koji imaju dozvolu za primjenu na mrkvi. Male površine mogu se zaštititi mrežom.

Jagodina lisna uš (Chaetosiphon /Pentatrichopus/ fragaefolii Cock.) anholociklička je, monoecijska vrsta koja napada jagode. Blijedozelene je boje pa je neki nazivaju žutom ili bijelom jagodinom uši. Ima crnosmedu dorzalnu pjegu. Duljine je 1,3-1,8 mm. Napada pretežno mlado lišće. Prenosi više virusa jagoda. Selekcijom je uspjelo uzgojiti otporne hibride jagode na neke viroze.

Ribizova lisna uš (Cryptomyzus hbz's L.) Jedan od najvažnijih štetnika ribiza, a može napasti i ogrozd. Svijetlo zelena

je ili žutozelena. Duga je 1,5-2,2 mm. Uvijek ima tri crne pruge preko abdomena. Proširena je u Europi. Prenosi neke viruse, ali ne viruse ribiza. Heterecijska je i holociklička vrsta. Prezime zimska jaja na izbojima ribiza. U vrijeme otvaranja pupova izlaze uši osnivačice, koje naseljuju naličje lišća. I ostale generacije žive na naličju lišća, ono se nabora. Na licu lista stvaraju se nabrekline purpurno crvene

84

boje. To je i karakteristična slika prema kojoj se lako prepoznaje ovaj štetnik. Početkom ljeta uši migriraju na sekundarne domaćine, no manji broj uši može u određenim uvjetima cijeli svoj razvoj provesti na ribizu. Sekundarni su domaćini uglavnom biljke iz rodova Stachys\ Lamium, a mogu biti i biljke iz rodova Galeopsis i Leonurus.

Ruska žitna lisna uš (Diuraphis noxia Mordv.) svijetlozelene je do sivkastozelene boje. Duga je 1,5-2 mm. Podrijetlom je iz Rusije, Irana i Pakistana. Proširena je djelomično u Europi i prenijeta u Sjevernu Ameriku. Soj unijet u Sjevernu Ameriku postao je znatno štetniji nego europski.

Najvažniji su domaćini ječam i ' ' ' SI. 70. Ribizova lisna us (snimila J. Igre

pšenica, no može se razvijati i na Barčić) drugim travama (više od 50 vrsta). Na početku siše na lišću. Ono se uvija u obliku cijevi, pojavljuju se bijele pruge i suši se. Kod ranog napada mlade biljke propadaju. Brojnost uši povećava se prema ljetu te je najveća na početku dozrijevanja. Tada su i najveće štete: Klas se svija i deformira u oblik udice, a pojavljuju se i sterilni klasici. Može biti holociklička i anholociklička (u toplijim predjelima). Prezimi na strni. U nas do sada nije utvrđena, no prisutna je u susjednim zemljama. Jabučna pepeljasta (brašnena) uš (Dysaphis /Pomaphis/ plantaginea Pass)

Relativno velika vrsta, duga 1,8-2,4 mm. Abdomen je sive boje s velikom tamnom pjegom preko cijelog abdomena. Pokrivena je brašnjavim voštanim prevlakama. Proširena je u Europi i većini drugih kontinenata. Važan je štetnik jabuke u nas. Heterecijska je i holociklička vrsta. Primarni joj je domaćin jabuka (u toplijim krajevima i kruška), a sekundarni su domaćini biljke iz roda Plantago.

Na jabuci stvara velike kolonije na naličju lišća i vrškovima izboja. Lišće se kovrča oko srednje žile, i to prvo vršno lišće, zatim žuti i suši se. Izboji zaostaju u rastu, plodovi su kržljavi i otpadaju. Sisanjem na cvjetovima izaziva deformacije plodova. Uš intenzivno izlučuje mednu rosu i time uzrokuje dodatne štete.

Zbog velike štetnosti ove vrste SI. 71. Jabučna pepeljasta lisna uš prag tolerantnosti je vrlo nizak: samo 1-2 zaražena lisna pršljena prije cvatnje na 100 pregledanih organa vizualnom metodom. Ovu vrstu treba suzbiti vrlo rano, još pred cvatnju. Postoje i sorte jabuka otpornije na ovu vrstu uši.

85

Kruškina brašnena uš (Dysaphis /Pomaphis/pyri B. de F.) Srednje velika uš, duga 1,8-2,5 mm. I ova je vrsta pokrivena brašnjavom

voštanom prevlakom. Primarni je domaćin kruška a sekundarni su domaćini vrste iz roda Galium poglavito G. mollugo i G. aparine. Heterecijska je i holociklička vrsta. Prezimi na kruški. Prve generacije sisanjem oštećuju uglavnom samo vršno lišće. Lišće žuti i kovrča se. Na kruški razvija 3-4 generacije. Početkom ljeta migrira na zeljaste korove. Izlučuje obilnu mednu rosu.

Jabučne uši šiškarice (Dysaphis spp.) Više vrsta ovog roda česta su pojava na jabukama. Uzrokuju vrlo vidljive

štete jer se zaraženo lišće deformira i dobije jarko purpurno crvenu boju. To su velike uši sivkastoljubičaste boje. Najvažnija je vrsta Dysaphis devecta Walk. Ta je vrsta monoecijska i cijeli je život na jabuci, a ostale vrste migriraju na razne ljetne domaćine. Štete od tih uši kratkotrajne su i najčešće manje. Žive u kolonijama na naličju lišća.

Dysaphis tulipae B. de F. napada lukovice tulipana, gladiola, frezija, ljiljana, irisa, narcisa itd. Vrsta je udomaćena na Sredozemlju, a prisutna je i drugdje u zaštićenom prostoru. Može prenositi viruse tih

biljaka na uskladištenim lukovicama. Anholociklička vrsta.

Šljivina zelena uš (Hyalopterus pruni Geoffr.) gotovo uvijek dolazi zajedno s vrstom H. amygdali Bfonchard. Duge su 1,5-2,6 mm. Šljivina zelena uš češća je u nas na šljivi, breskvi i marelici, a vrsta Hyalopterus amygdaličešća je na bademu. Blijedozelene su boje. Tijelo je prekriveno brašnjavim voštanim izlučinama. Sišu

na naličju lišća. Lišće se ne kovrča ali lako otpada. Izboji zaostaju u razvoju, plodovi ostaju sitni. Intenzivno izlučuju mednu rosu. Javljaju se sredinom proljeća na voćkama na kojima su prezimjele, a već nakon nekoliko generacija dio ušiju migrira s voćaka na neke vrste biljaka iz roda Phragmites. No samo krilati oblici migriraju, a beskrilni ostaju na voćkama. Naknadno nastale krilate

SI. 73. Šljivina zelena lisna uš na listu generacije ne prelaze na druge biljke (snimio M. Maceljski) nego cijelu godinu nastavljaju razvoj

SI. 72. Crvenilo lista izazvano napadom jabučne lisne uši šiškarice (snimio M.

Maceljski)

OVJ

na voćkama. Zato se ove uši vrlo brzo šire unutar voćnjaka. Jaki napadi lako se suzbijaju sistemicima.

Hyperomyzus lactucae L. srednje je velika uš, duljine 2,0-2,7 mm. Ima prepoznatljivu pjegu na abdomenu i zaobljene sifone. Primarni je domaćin crni ribiz a ljetni domaćin Sonchus vrste. Prenosi više virusa.

Mliječikina lisna uš (Macrosiphum euphorbiae Thos.)

Srednja do velika uš, duga 1,7 - 3,4 mm. Sjevernoameričkog je podrijetla, proširena u cijelom svijetu. Uglavnom je holociklična i tada prezimi kao zimsko jaje na Rosa vrstama. U povoljnim vremenskim uvjetima može biti i anholociklička i tada prezimi kao odrasla ženka na raznim biljnim ostacima. Ima vrlo širok krug sekundarnih domaćina (više od 200 vrsta biljaka iz više od 20 porodica). Naročito preferira biljke porodice Solanaceae, poglavito krumpir. Nije jako štetna strnim žitima. Prenosi više od 40 neperzistentnih i nekoliko perzistentnih virusa, uz ostalo i viruse krumpira.

SI. 74. Lisne uši na ruži (snimila J. Igre Barčić)

Ružina lisna uš (Macrosiphum rosae L.) Velika uš, duga 2,2-3,4 mm.

Abdomen je svijetlozelen, s tamnim skleritima na svakom segmentu. Sifoni su dugi i crni. Heterecijska je i holociklička vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na Rosa vrstama. Ima veći broj sekundarnih domaćina. U krajevima s vrlo blagom zimom može biti anholociklička na ružama. Tvori brojne kolonije i siše na lišću, izbojima, ali i na cvjetnim pupovima. Prenosi veći broj virusa.

Megoura viciae Buck. monoecijska je i holociklička vrsta. Napada grahoricu i druge lepirnjače. Prenosi neke viruse.

Smeđa kruškina uš (Melanaphis /Geoktapia/pyraria Pass.) Malena je tamnosmeda uš, duga 1,3-2,1 mm. Heterecijska je holociklička vrsta.

Na kruški uzrokuje vrlo tipične simptome: transverzalno ili dijagonalno kovrčanje

SI. 75. Štete od smeđe kruškine lisne uši (snimio M. Maceljski)

87

lišća uz srednju žilu. Ljetni su domaćini biljke iz porodice Gramineae, poglavito rodovi Triticum, Poa, Holcus, Brachypodium i Arrhenatherum. Na ljetnim domaćinima uš mijenja boju. Luči obilje medne rose, koja privlači mrave.

Ružina uš (Metopolopbium dirhodum Walk.) Duljine je od 1,6 do 3,3 mm. Ubraja se u veće uši. Svijetlo zelena je, s tek

naznačenim tamnijim pigmentiranim prugama na kraju abdomena. Vrlo rijetko može se pojaviti i u ružičastoj boji. Proširena je svuda u svijetu. Holociklička je i heterecijska vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na vrstama roda Rosa, koje napušta uglavnom početkom lipnja i seli se na razne vrste iz porodice Gramineae. U zapadnoj Europi može biti i anholociklička te prezimi na travama. Ima veliki krug domaćina. Nalazimo je na svim dijelovima biljaka iako su glavni napadi ipak na naličju donjih listova. Njezinom razvoju i razmnožavanju naročito pogoduju više temperature i relativna vlaga zraka, posebno visoka vlaga u gustim sklopovima biljaka. Prema važnosti treća je štetna vrsta za žitarice u Hrvatskoj. Prenosi BYDV.

METOPOLOPHIUM DIRHODUM Walk.

SI. 76. Ružina lisna uš - ciklus razvoja

Myzus ascalonicus Done. Svijetlozelena uš, s velikom tamnom pjegom na abdomenu te zaobljenim

sifonima. Duga je 1,3 do 2,4 mm. Izrazito je polifagna vrsta, dolazi na biljkama iz više od 20 porodica. Veće štete može nanijeti luku, salati, krizantemama, jagodama i tulipanima. Tijekom zime često dolazi u skladištima gdje se hrani na raznim lukovicama, korijenju povrća i na gomoljima krumpira. Anholociklička je vrsta, prezimi kao odrasla ženka na zimskom domaćinu. Prenosi više od 20 biljnih virusa.

88

SI. 77. Trešnjina lisna uš (snimila J. Igrc Barčić)

Crna trešnjina uš (Myzus cerasi F.) Malena je do srednje velika uš, duga 1,4-2,1 mm. Vrlo je tamne, gotovo crne

boje. Cijeli abdomen prekriva crna pjega. Rasprostranjena je u cijeloj Europi. Prenosi desetak perzistentnih i neperzistentnih virusa.

Primarni su domaćin trešnja i višnja. Sekundarni su domaćini uglavnom biljke iz porodice Scrophulariaceae (Veronica spp.), Rubiaceae (Galium spp., Asperula spp. itd) i Cruciferae. Prezimi kao.zimsko jaje na trešnji ili višnji. U proljeće stvara brojne kolonije beskrilnih uši na mladim izbojima i vršnom lišću te uzrokuje njihovo jako kovrčanje. Štete mogu biti vrlo velike. Luči obilje medne rose koju naseljuju gljive čađavice pa se uvelike smanjuje asimilacija i transpiracija. Neki autori dijele ovu vrstu na dvije vrste: M. cerasi iM.pruniavium, no većina afidologa ovu podjelu ne uvažava.

Lisna uš ljubice (Myzus ornatusLaing) zelene je boje, duljine 1,2-2,1 mm. Preko cijelog abdomena ima veliku crnu pjegu. Sifoni i kauda tamni su. Vrlo je polifagna vrsta, ima široki krug domaćina. Anholociklička je. Pričinjava značajne štete cvijeću u zaštićenom prostoru, no i brojnim drugim kulturama na polju. Prenosi veliki broj virusa.

Zelena breskvina uš ( Myzus persicae Sulz.) Žutozelene do maslinasto zelene boje, s tipičnom pjegom na abdomenu.

Duljine je od 1,2-2,3 mm. Ovisno o klimatskim i geografskim uvjetima, može mijenjati morfološke karakteristike i boju. Prenosi mnogo perzistentnih i neperzistentnih virusa (više od 100). Pri identifikaciji može se zamijeniti s Ph. humuli iM. certus. U načelu je holociklička vrsta i tada prezimi kao zimsko jaje na breskvi i drugim Prunus vrstama. U toplijim krajevima i u zaštićenom prostoru (staklenici, plastenici) prezimi odrasla ženka, tada je anholociklička. Heterecijska je vrsta. Sekundarni su domaćini biljke iz više od 40 porodica (više od 500 vrsta).

Fundatrix izlazi iz jaja relativno rano. U toplijim krajevima (Dalmacija, Istra) može izaći već krajem siječnja, u drugim krajevima u veljači. Prve beskrilne kolonije stvara na breskvi, na kojoj se razvija nekoliko generacija. Prije selidbe na ljetne domaćine nanosi vrlo velike štete breskvama. Vršno lišće jako se kovrča i

SI. 78. Breskvina zelena lisna uš

89

prekriveno je obilnom mednom rosom. Mednu rosu naseljuju gljive čađavice, koje smanjuju asimilacijsku sposobnost lišća. Prva krilata generacija stvara se u toplim predjelima već krajem travnja, uobičajeno u svibnju.

Najštetnija je krumpiru, paprici, rajčici, krastavcima, a može zaraziti i mnoge druge vrste voćaka i povrća te ukrasnog bilja. Velike štete može nanijeti u zaštićenom prostoru. Tijekom svibnja i lipnja na zeljastim biljkama prvo prevladavaju beskrilne generacije, a tek potom sve su češće krilate generacije. U povoljnim uvjetima (temperature oko 20 °C) razvoj jedne generacije traje 10 do 12 dana. Tijekom lipnja prevladavaju krilati oblici i tada obično nastupa prvi maksimum leta (proljetni maksimum). To je ujedno i razdoblje intenzivnog širenja virusa, primjerice na krumpiru, bilo s jedne parcele na drugu, bilo s biljke na biljku unutar parcele. Tijekom srpnja zbiva se ljetni maksimum. U kolovozu se brojnost uši smanjuje, uglavnom zbog vrlo visokih temperature, a u rujnu ponovno poraste. Krajem rujna i u listopadu vraćaju se ženke (ginopare) na breskvu, na kojoj stvaraju viviparno i partenogenetski ženku. Ona će kopulirati s krilatim mužjakom koji u to vrijeme dolijeće na breskvu. Ovipozicija obično nastupa u listopadu, ali može se produžiti i u studenom pa i u prosincu.

Prvenstveno na breskvi za ovu vrstu uši u Europi, ali i u Hrvatskoj (Istra, Dalmacija -Igrc Barčić) utvrđena je rezistentnost na OP, OC i P insekticide. Zbog izostanka učinkovitosti tih insekticida nastale su velike štete u nekim većim nasadima breskve. Ako se utvrdi rezistentnost, preporučuje se tretiranje u stadiju zimskog jaja, tj. kasno zimsko prskanje uljanim organofosfornim insekticidima. Tijekom vegetacije treba stalno mijenjati skupinu primijenjenih insekticida, te uvrštavati i najnovije sistemične insekticide na koje zelena breskvina uš još nije postala rezistentna. Takvi su insekticidi na osnovi imidakloprida i pimetrozina, a pronalaze se i nove skupine. Tamo gdje još nema rezistentnosti mogu se koristiti klasični aficidi na osnovi pirimikarba, tiometona (ne na povrću), metildemetona (ne na povrću), pa i piretroidi i drugi OP insekticidi. Vrlo je važno izbjeći primjenu univerzalnih insekticida i tako sačuvati prirodne neprijatelje, posebice

božje ovčice i zlatooke, koje same mogu uvelike smanjiti zarazu ušima.

Breskvina uš uvijalica (smotalica) (Myzus varians David.) Zelene je boje duga oko 2 mm. Na abdomenu ima veliku crnu pjegu. Obično

je heterecijska i holociklička vrsta. Sekundarni su domaćin biljke iz roda Clematis.

90

SI. 79. Lišće zakovrčano od napada zelene breskvine lisne uši

(snimio M. Maceljski)

SI. 80. Breskvina lisna uš uvijalica

No može biti i monoecijska pa cijeli razvoj završava na breskvi. Prenosi neke viruse medu njima i šarku šljive. Prezimi kao zimsko jaje na breskvi. Uši žive na naličju lista i vrlo intenzivnim sisanjem uzrokuju uvijanje rubova lista prema dolje te list dobiva oblik cigarete. Napada mlado vršno lišće. Prema tom simptomu najlakše se i razlikuje od M. persicae. Dosta rano, već od svibnja, migriraju uši na ljetne domaćine - zeljaste biljke, no dio uši cijeli razvoj provede na breskvi.

SI. 81. Lišće uvijeno od breskvine lisne uši uvijalice (snimila J. Igrc

Barčić)

Salatina lisna uš (Nasonovia ribis-nigri Mosl.)

Svijetlozelene je do žute boje, katkad crvenkasta, s brojnim tamnim prugama na abdomenu. Sifoni i kauda tamni su. Duljine je od 1,5-2,5 mm. Primarni su domaćin vrste iz roda Ribes(ribiz i ogrozd). Sekundarni su domaćini brojne biljke iz porodice Compositae, Scrophulariaceae i Solanaceae. Heterecijska je i holociklička vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na ribizu i ogrozdu, a potom u proljeće seli na ljetne domaćine. Najčešće oštećuje salatu, endiviju, duhan, a od ukrasnih biljaka petuniju. Siše na naličju lišća i na cvjetnim stapkama. Prenosi neke viruse.

Hmeljova lisna uš (Phorodon bumuli Schrank). U nas je jedna od brojnijih i najčešćih vrsta. Duljine je 1,4-2,1 mm. Zelene je

boje, s tipičnom otvorenom tamnom pjegom preko cijelog abdomena. Može se zamijeniti s M. persicae. Rasprostranjena je u Europi i na drugim kontinentima.

Heterecijska je i holociklička vrsta. Prezimi kao zimsko jaje na Prunus vrstama, i to na P. spinosa, P. domestica, P mahaleb i P. insititia. Sekundarni je domaćin hmelj. Na primarnim domaćinima ne uzrokuje značajnije štete, ali gotovo je najznačajniji štetnik hmelja. Vrlo brzo razvija rezistentnost na insekticide, a budući da se na hmelju obvezatno suzbija, nužno je stalno mijenjati skupine insekticida. Pragom odluke za suzbijanje smatra se 100 uši na 50 listova, no često se tretira čim se opazi prva pojava medne rose. Za suzbijanje se najviše primjenjuju piretroidi i neonikotinoidi. Prenosi petnaestak virusa, kao što su šarka šljive, mozaik hmelja, ali i viruse biljaka koje ovoj vrsti nisu domaćin.

91

list, no možemo je naći i na stabljici i na klasu. Pogoduju joj više temperature i umjerena vlažnost zraka. Postoji nekoliko biotipova te vrste, poglavito u SAD.

Brašnjava mrkvina lisna uš (Semiaphis dauci R). Svijetlozelena, malena uš, duga 1,3-1,6 mm. Ima vrlo kratke tamnosmede sifone. Prekrivena je voštanim izlučevinama. Monoecijska je i holociklička vrsta na divljim i kultiviranim mrkvama. U toplim predjelima može biti anholociklička. Kolonije ove uši nalaze se na gornjoj strani lista mrkve, a kasnije prelaze i na cvijet. Može izazvati jako kovrčanje i zastoj u razvoju mladih izboja.

Zobena lisna uš (Sitobion /Macrosiphum/ avenae F.)

Srednje je velika uš, duga 1,6-2,9 mm. Boja tijela jako varira i može biti svijetlozelena do tamnozelena, ružičasta, smeđa i crna. Proširena je u Europi i na drugim kontinentima. Monoecijska je i holociklička vrsta, a u krajevima s blagom zimom anholociklička. Prezimi kao zimsko jaje ili odrasla ženka na ozimim žitaricama ili višegodišnjim klasastim travama. Migrira unutar porodice Poaceae.

SITOBION AVENAE F.

SI. 84. Ciklus razvoja zobene lisne uši

94

Fundatrix izlazi iz jaja relativno rano. Krilata se generacija javlja uglavnom u prvoj dekadi travnja. Masovno razmnožavanje odvija se obično u svibnju, no može

trajati sve do kraja lipnja, ovisno o klimatskim prilikama. Migracija na trave i samonikla žita odvija se uglavnom krajem svibnja ili početkom lipnja. Siše na listu, stabljikama i klasu. U našim istraživanjima te vrste utvrdili smo da se uglavnom koncentrira na klasu, gdje čini i najveće štete, te na gornjim listovima (Igrc Barčić). Wetzel i Freier smatraju tu vrstu najvažnijom u

populaciji afida u istočnoj Njemačkoj, jer je ima više od 90 % u odnosu na sve druge vrste. Njezinom bržem razvoju i razmnožavanju pogoduju veće temperature, viša relativna vlaga zraka te pojačana gnojidba dušikom. U populaciji afida, koju pratimo u Hrvatskoj, u svim je metodama praćenja ova vrsta jedna od najbrojnijih (medu prve tri). U jesen se vraća na ozime žitarice, gdje prezimi. Značajna je i kao prenosilac virusa strnina, kukuruza i povrća, poglavito BYDV,.

Crna uš agruma (Toxoptera aurantiiB. de F.) vrlo je proširena uš na agrumima. Tamnosmede do crne je boje, duljine 1,1-2,0 mm. Proširena je u tropskom i suptropskom području te u zaštićenim prostorima. Prisutna je u Dalmaciji, Primorju i Istri. Ima vrlo veliki krug domaćina, više od 120 biljnih vrsta. Osim na agrumima pričinjava velike štete i ukrasnom bilju: kamelijama, magnolijama i gardenijama. Anholociklička je vrsta i razvija beskrilne i krilate kolonije tijekom cijele godine. Na agmmima se nalaze brojne velike kolonije na mladim izbojima. Uzrokuje lagano kovrčanje lišća te uvijanje izboja i lišća oko izboja.

Lucernina lisna uš (Therioaphis trifoliiMon.). Duljine je 1,4 do 2,2 mm. Razvija se i hrani na biljkama iz porodice

Leguminosae. Monoecijska je i holociklička vrsta. Iznimno u vrlo toploj klimi može biti anholociklička i prezimijeti kao odrasla ženka. Zajedno s drugim vrstama može nanijeti znatne štete lucerni sisanjem sokova ali i prenošenjem virusa.

B. PEMPHIGINAE

Jabučna krvava uš (Eriosoma /Schizoneum/ lanigerum Hausm.)

Pravo podrijetlo ove vrste nije poznato, no smatra se da je iz Sjeverne Amerike. U Evropu je donesena još krajem 18. stoljeća. Vrlo je proširena u nas, i to češće u intenzivnim plantažnim voćnjacima nego u zapuštenim voćnjacima. Razloga zato ima više. Krvava uš rado naseljuje brojne rane nastale rezidbom. Primjena većine sredstava za zaštitu bilja katkad više uništava vrlo učinkovitog prirodnog neprijatelja te uši, osicu Aphelinus mali, nego što sredstvo uništava uš. Vjerojatno i intenzivnija gnojidba te načini uzgoja u plantažama poboljšavaju uvjete za pojavu krvave uši.

95

SI. 85. Zobena lisna uš

Odrasle uši su crvenosmeđe boje. Duge su 1,8-2,3 mm. Pokrivene su gustom bijelom voštanom prevlakom pa se uopće ne vide. Ako se prevlaka makne i uši zdrobe, vidi se crvena tekućina. Po tome su dobile ime. Beskrilne su uši duge 1,2-2,6 mm. Purpurne su, crvene ili smeđe boje, pokrivene voštanom prevlakom. Na mjestima gdje sišu stvaraju se izrasline, tzv. rak rane, pa ako se uš i suzbije, ove rane uvijek ostaju. Hrane se na korijenju, razvijenim granama i mladim izbojima. Posljedica napada jest sušenje grana i pucanje kore, te stvaranje rak rana. Katkad se na te rak-rane nasele i drugi štetnici (staklokrilka).

Jabučna krvava uš monoecijska je i gotovo monofagna vrsta jer se uglavnom nalazi samo na jabuci, vrlo rijetko na dunji, a gotovo nikad na kruški, no na ovim kulturama nije štetna. Znatno češće nego na dunji i kruški, može se

Sl. 86. Jabučna krvava uš iparazitirane uši (prema: BASF) naći na vrstama roda Cotoneaster i Crataegus.

Postoje dosta velike razlike u otpornosti pojedinih sorti jabuka na napad te uši: vrlo su osjetljive koks oranž, kanada, boskop, starking, a otpornije su jonathan, ontario, zlatni delišes, bobovac i dr. U svojoj postojbini, sjevernoj Americi, heterecijska je vrsta, a migrira na američki brijest. Neki misle da je jabučna krvava uš anholociklična, a jedna druga vrsta također prisutna u Europi, brijestova uš šiškarica (£. lanuginosum Harting) da je holociklična s brijestom kao zimskim domaćinom. Postoji puno dvojbi oko biologije te vrste. Na jabuci je uvijek anholociklička.

Prezime ličinke na vratu korijena i debljem korijenju te u pukotinama debla i rak ranama grana. Podnose i vrlo niske temperature: do -27 °C. Vrlo rano, krajem zime, počinje razvoj. Razmnožava se partenogenetski. Jedna ženka leže 100-150 ličinki. Ima 10-15 generacija godišnje. Temperatura viša od 30 °C zaustavlja razmnožavanje, a temperatura viša od 35 °C onemogućava razmnožavanje.

Afidolozi koji su proučavali ovu vrstu smatraju da postoji redovita migracija generacija te uši između korijena i nadzemnog dijela jabuke. U jesen javlja se krilata generacija. Dio krilatih ženki širi zarazu i razmnožava se partenogenetski, a dio daje seksualnu generaciju, koja u pomanjkanju američkog brijesta ne daje potomstvo.

Godine 1920. unesena je iz Amerike u Europu parazitska osica Aphelinus mali, koja se brzo proširila po cijeloj Europi i znatno smanjila brojnost i štetnost ovog štetnika. I u nas se kao i u daigim zemljama Europe, grančicama zaraženim krvavom uši, koja je bila napadnuta ovom osicom, tzv. afeliniziranim materijalom, širio parazit krvave uši u voćnjake jako zaražene krvavom uši. A. mali odlaže jaje

96

u uš, ličinka se hrani unutar uši, a odrasla osica izlazi kroz rupu u uši. Napadnuta se uš napuhne i potom pocrni. Osica ima 7-8 generacija godišnje. Termofilnija je od domaćina pa je najbrojnija u jesen. Kad je Kovačević u tridesetim godinama u Hrvatskoj otkrio proširenost parazita, prestao je njegov unos u Europu, jer više nije bio potreban.

No velika većina insekticida i neki fungicidi štetno utječu na parazitsku osicu A. mali. Naročito su negativni učinak imali univerzalni insekticidi tipa DDT i karbaril. Njihova opetovana uporaba beziznimno je dovodila do prenamnožavanja krvave uši i u našim voćnjacima (Maceljski). Stoga se danas i zbog poštedivanja ove osice forsiraju selektivni s l 8 7 j a ^ u ^ n a krvava uš na granama jabuke (snimio M. insekticidi na osnovi Maceljski) p i r i m i k a r b a , metildemetona, tiometona ili vamidotiona, koji dobro djeluju na krvavu uš a nemaju jači negativni učinak na A. mali. Učinkovitim se smatraju i neonikotinoidi. Upravo zbog velike uloge ove osice uključena je i ta vrsta u laboratorijsko testiranje utjecaja novijih sredstava na prirodne neprijatelje. I zimsko prskanje uljanim organofosfornim insekticidima pošteduje 80-85 % osica pa se preporučuje kao mjera suzbijanja krvave uši.

Prema tome za suzbijanje ovog štetnika primjenom insekticida prvenstveno se odabiru takva sredstava koja što više poštedjuju osicu A. mali. No na krvavu uš djeluju i druga sredstva, npr. piretroidi, lindan i mnogi organofosforni insekticidi. Kad se u programu zaštite jabuka od drugih štetnika uvrste insekticidi koji slabo djeluju na krvavu uš, a dobro na njezina neprijatelja, tada se krvava uš prenamnoži. U tijeku vegetacije najbolje je insekticid primjeniti pred cvatnju jer se i na taj način smanjuje njihovo negativno djelovanje na još malo aktivnu osicu, a voštane prevlake koje štite uši još nisu preguste. Za uspjeh je potreban veliki utrošak škropiva.

Konačno, treba spomenuti i mogućnost uzgoja jabuke na otpornijim podlogama, npr. MII, M XII i M XIII ili MM. Naprotiv MIX i M VI najosjetljivije su. Na taj se način smanjuje brojnost uši koje sisanjem na vratu korijena ili korijenju izbjegavaju uništenje zimskim prskanjem ili folijarnom primjenom insekticida za vegetacije. I mehaničko odstranjivanje jače zaraženih grana i premazivanje rana smanjuju štetnost jabučne krvave uši.

97

Zaraza pod zemljom može se smanjiti tretiranjem tla oko voćke sredstvima na osnovi lindana, a vjerojatno i drugim zemljišnim insekticidima, te nagrtanjem tretiranog tla oko voćke.

Korijenova uš salate (Pemphigus bursarius L.) Manja je uš, duga 1,7-2,2 mm. Abdomen je narančastosmede boje, pokriven

bjelkastim vunastim tvorevinama. Proširena je u cijeloj Europi. Heterecijska je i holociklička vrsta. Prezimi na topoli, uglavnom na Populus nigra, rjeđe na jablanu,

na kojem u proljeće uzrokuje pojavu šiški posebice na lisnim peteljkama. Uši se nalaze unutar šiški. Ta je pojava jako uočljiva, no manje štetna. S topole se krajem proljeća seli na sekundarne domaćine, a to su biljke iz porodice Compositae. Na sekundarnom domaćinu, a to su najčešće salata, endivija te neki korovi, naseljuje korijen. Uši sišu korijenje te zbog toga zaostaje rast napadnutih biljaka. Štete su veće za sušna i topla vremena, koje pogoduje razvoju uši. Slične štete na

SI. 88. Korjenova ušsalate topolama i jablanima uzrokuje monoecijska vrsta P. spirothecae Pass.

Kemijsko suzbijanje rijetko je potrebno. Iznimno se salata može zalijevati insekticidima koji sadrže diazinon ili pirimikarb.

Repina korijenova uš (Pemphigus fuscicornis Koch) Javlja se na korijenu šećerne repe. Uši su žućkaste boje a prekrivene su

voštanom prevlakom. Anholociklička je vrsta. Prezimi beskrilna odrasla ženka u tlu na ostacima repe ili na raznim korovima. U proljeće, kada temperature dosegnu više od 10 °C, ženke partenogenetski i viviparno daju potomstvo. Jedna ženka daje 20-80 ličinki. Razmnožavanje je vrlo brzo. Prosječno se jedna generacija stvara za dva tjedna. Ličinke su vrlo pokretljive i brze. Iz tla izlaze obično krajem travnja, a izlazak traje cijelo ljeto i jesen, sve do kraja listopada, ponekad i do početka studenoga, kad odrasle ženke odlaze u tlo na prezimljavanje. Zarazu na nove biljke prenose prodiranjem do njihova korijena kroz pukotine tla. Masovno razmnožavanje odvija se tijekom srpnja i kolovoza, kad jaki napad može počiniti totalnu štetu na šećernoj repi. Tijekom godine ima 8-13 generacija.

Masovno se pojavila u istočnoj Hrvatskoj, naročito 1971. g. Na korijenu repe nalazili su se milijuni uši, a Jcorijen je izgledao kao bijela brada. Jako zaražene biljke slabo se ili uopće ne razvijaju, lišće vene, suši se i na kraju nekrotizira te čitava biljka propadne. Najveće su štete za suha vremena zbog smanjenja funkcije korjena. Ta vrsta preferira suha, topla područja pa je mnogo više proširena u našim istočnim dijelovima nego na zapadu. Najjači napad na repu slijedi kad su

98

srpanj i kolovoz suhi i vrući. Propadanje repe uočava se prvo u oazama, a potom se širi po cijelom repištu. Stoga čim se uoči venuće pojedinih biljaka, potrebno ih je iščupati i pregledati korijen. Ovu uš najviše nalazimo na parcelama na kojima se repa uzgaja dvije i više godina, stoga je plodored osnovni način sprečavanja šteta od ove uši. Navodnjavanjem bi se radikalno smanjile štete. Osim šećerne repe može napasti stočnu repu, ciklu te korove iz porodice Chenopodiaceae.

Brijestova lisna uš (Tetraneura ulmiL.= Byrsocryptagallarum Gmel).

Duljine je 1,7-2,5 mm. Rasprostranjena je u cijeloj Europi. Obično je holociklička i heterecijska vrsta. Primarni je domaćin brijest, a sekundarni su domaćini brojne biljne vrste iz porodice Gramineae. Na sekundarnim domaćinima dolazi na korijenju. Prezimi u stadiju jaja na brijestu. No može biti i anholociklička i tada prezimi kao odrasla ženka na korijenu ozime pšenice i raznih drugih graminea. Ako prezimi na brijestu, migracija na kukuruz i druge ljetne domaćine odvija se od polovice svibnja do polovice lipnja. Hrani se sisanjem na žilicama korijena kukuruza i drugih napadnutih biljaka. Može imati desetak generacija godišnje. Značajne štete mogu nastati uglavnom samo na kukuruzu za topla i suha vremena s niskom relativnom vlagom. Korijenje biljaka oštećeno od uši ne može za takva suha vremena opskrbljivati biljke potrebnim hranivima. Najveće štete nastaju od potomstva prezimjelih ženki, koje na korijenju biljaka daju vrlo brojne kolonije. Prenosi MDV- maize dwarf virus - na kukuruz. Na lišću brijesta uzrokuje šiške velike oko jedan cm. Na jednom listu može biti desetak šiški.

C. ANOECINAE

Anoecia corni F.

Odrasle uši sive su i crne, s velikom crnom pterostigmom na prednjim krilima. Vrlo je raširena vrsta, prisutna u cijeloj Europi. U nas je vrlo česta. Heterecijska je vrsta. Može biti holociklička i tada prezimi kao jaje na vrsti Cornus sanguinea. Ako je anholociklička, prezimi odrasla ženka na korijenju raznih trava. Brojne kolonije mogu biti na korijenju kukuruza i strnih žitarica. Za sada nije važniji štetnik, ali zbog sve veće brojnosti to bi mogla postati.

D. DREPANOSIPHINAE Bagremova lisna uš {Appendiseta robiniae Gill.) je sumporno žutozelene boje, duljine 1,5-2 mm. Holociklička je, monoecijska vrsta koja živi i hrani se na bagremu. Zadržava se na lišću, najčešće na naličju lišća. Lišće žuti, a zbog obilne medne rose smanjuje se asimilacija i transpiracija pa lišće katkad i otpadne.

velika orahova lisna uš (Callaphis juglandis Goetze) velika je uš, duga 3,5-4,3 mm. Monoecijska je i holociklička vrsta. Uši iive na licu lišća oraha poredane uz glavnu žilu. Napadnuto lišće žuti, smeđi, vene i otpada, plodovi su manji, a razvoj mladjih stabala zaostaje.

99

Mala orahova uš (Chromaphisjuglandicola Kltb.) svjetložute je boje, duga 1,2-2,3 mm. Karakteristična je za orah, a napada lišće s donje strane. Lišće lagano žuti, a za jačeg napada prijevremno otpada. Obilno izlučuju mednu rosu pa jako sunčano svjetlo na kapljicama rose može izazvati ožegotine.

Javorova l isna uš (Drepanosiphum platanoidis Schrank) napada pajavor i druge vrste ukrasnih javora. Poglavito je česta u urbanim sredinama na drvoredima uzduž ulica. Izlučuje obilnu mednu rosu kojom onečišćuje vozila parkirana ispod zaraženog drveća, a budući da jače oštećuje i lišće, u više se navrata razmatrala mogućnost njezina suzbijanja.

Eucallipterus tiliaeL. žutocrna je uš, s izrazito crnim žilama na krilima. Monoecijska je i holociklička vrsta koja živi na naličju lišća lipe. Zbog sisanja lišće žuti i otpada.

Lijeskina lisna uš (Myzocallis coryli Goetze) mala je uš, duga 1,3-2,2 mm. Svijetložute je boje. Europskog je podrijetla, proširena svuda u svijetu. Monoecijska je i holociklička vrsta. Oštećuje lijesku napadajući izboje i mlade plodove. Ne uzrokuje značajniju štetu.

Myzocallis castanicola Baker napada pitomi kesten. Monoecijska je i holociklička vrsta.

E. LACHNINAE

Bademova lisna uš (Pterochloroid.es persicae Chold.).

Noviji štetnik u Hrvatskoj, nazočan samo u Dalmaciji. Širi se obalom s juga prema sjeveru, a zasigurno znamo da je proširena do Zadra. Podrijetlom je vjerojatno iz Pakistana, a u Europi je proširena u Italiji i Crnoj Gori. Velika je vrsta, 2,7-4,2 mm. Beskrilne uši sjajne su tamnosmede do crne boje. Krilate uši imaju pigmentirane pjege na prednjim krilima. JVIpnoecijska je i anholociklička vrsta u nas. U hladnijim krajevima može biti i holociklička. Najveće štete nanosi breskvi. Na njoj se zadržava na debljim, rjeđe na tanjim granama i na stablu. Kolonije su vrlo guste, a nalaze se pretežno na strani grane koja je manje izložena suncu. Uši sišu sokove iz kore grane tako da vise na rilu ubodenom u koru. Sisanjem uzrokuju pucanje kore i stvaranje rak-rana. Osim breskve ova vrsta može oštećivati badem, marelicu, šljivu i trešnju, rijetko dunju. U vaićim krajevima nađena je i na agrumima. Izlučuje vrlo mnogo medne rose. Ona pada i na tlo, gdje privlači razne insekte, a

100

SI. 89. Velika orahova lisna uš (snimio M. Maceljski)

naseljuju je gljive čadjavice pa zemlja izgleda kao polivena naftom. Njezinu biologiju i ekologiju u nas još treba istražiti.

F. CHAITOPHORINAE Sipha/Rungsia/ elegans del Guercio. Žutosmeda uš duga 1,4-2,1 mm. Monoecijska je i holociklička vrsta na travama. Rjeđe dolazi i na pšenici i ječmu.

Sipha /Rungsia/ maydis Pass. zelena je uš, a preko cijelog abdomena ima crnu pjegu. Duga je 1,3-2,0 mm. Holociklička je i monoecijska vrsta na travama. Gospodarski može biti važna na žitaricama, poglavito na kukuruzu pri prenamnoženju u drugoj polovici ljeta. Kolonije beskrilnih uši nalazimo na gornjoj strani lišća, katkad i na klasu. Lišće se kovrča u obliku valjka i otpada.

PHYLLOXERIDAE

Filoksera kruške (Aphanostigma piriChold.). Vrlo mala uš, duga 0,8-1 mm. Prezimi jaje u pukotinama kore kruške. Ponekad napada i uništava pupove. No glavne su štete na plodovima oko čaške u kojoj se uši zadržavaju, pa na tom mjestu plodovi nekrotiziraju. Monoecijska je i holociklička vrsta. Nisu poznati krilati oblici.

Hrastov ušenac (Pbylloxera auercus B. de F.) napada česminu (Quercus ilex), vrijednu šumsku i hortikulturnu biljku u našem obalnom području, te neke daige vrste roda Quercus. Na lišću pravi šiške.

Filoksera - trsov ušenac Viteus vitifoliae Fitcti) (stari nazivi Daktulosphaira vitifoliae,, Phylloxera vastatrix, Perythimbia vitifolii)

Štetnik je donijet u Francusku iz Amerike oko 1860.godine. Brzo se proširio Europom ostavljajući pustoš iza sebe jer su goleme površine pod vinovom lozom propale. Mnogi su vinogradi potpuno propali, pa je tih godina zabilježeno više tisuća samoubojstava francuskih vinogradara. U narodu se pojam filoksera koristi i za označavanje iznimno velike štetnosti i drugih štetnika, slično kao što se pojam kuge koristi i za različite druge pošasti.

U Hrvatskoj je filoksera prvo utvrđena u Brdovcu kraj Zagreba 1880. godine, a vrlo brzo i u drugim područjima. Pojava filoksere u Europi potaknula je međunarodnu suradnju na polju zaštite bilja pa su mnoge zemlje 1878. godine potpisale Bernsku konvenciju o suzbijanju filoksere. Ta se konvencija smatra početkom organizirane međunarodne suradnje u provođenju biljne karantene te pretečom današnje Konvencije o zaštiti bilja koju je potpisala i Hrvatska. I na našem području u to su vrijeme doneseni brojni propisi i poduzimane masovne akcije da bi se smanjile posljedice pojave filoksere.

Danas se još samo na nekim pjeskovitim terenima uzduž Dunava i na nekim našim otocima može uzgajati europska loza bez cijepljenja na američku podlogu, jer na tim terenima filoksera nema mogućnosti za razvoj. U Francuskoj se smatra da filoksera nema uvjeta za razvoj na pjeskovitom tlu koje sadrži manje od 5%

101

ilovastih čestica ili se tijekom zime nalazi pod vodom dulje od 40-60 dana. U Hrvatskoj se u svim ostalim vinogradima uzgaja cjepljena loza.

Filoksera je mala uš, duga 0,7-1,4 mm, no neki oblici imaju tijelo dugo i do 2 mm. Žutosmede je boje. Kroz rilo prolazi stilet kojim probija biljno tkivo iz kojeg siše sokove. Postoji više sojeva koji se međusobno razlikuju morfološki i načinom života.

Filoksera napada različite organe američke i europske loze. Američka loza nalazi se u nas u matičnjacima u kojima se proizvode podloge, no filoksera može napasti i mnoge direktno rodeće hibride koji se danas sve više šire. Međutim, na američkoj lozi i na većini hibrida oštećuje samo lišće, jer se samo na njemu može razviti. U matičnjacima može nanijeti veće štete jer usporava rast i odrvenjavanje rozgve pa se ona lakše smrzne tijekom zime.

Na naličju lišća nastaju nabrekline u kojima žive uši, a na licu lista nalazi se malen otvor.

"Te se nabrekline jasno razlikuju od nabreklina lozine grinje čije su izrasline na licu lista. Korijen većine vrsta američke loze (Vitis riparia, V. berlandieri, V. rupestris i dr.) te korijen mnogih hibrida otporan je' ili tolerantan na napad filoksere pa ona ne uzrokuje Štete na tom

korijenu. No postoje neke podloge i neki hibridi kojima je korijen osjetljiviji ili čak osjetljiv na napad filoksere.

Na europskoj lozi filoksera napada samo korijen. Sisanjem na korijenu uzrokuju krupne izrasline-tuberozitete i sitnije izrasline -nodozitete. Te izrasline onemogućavaju kolanje sokova pa se čokot suši. Ipak treba spomenuti da je sredinom osamdesetih godina u Italiji pronađena zaraza lišća europske loze filokserom. Ubrzo zatim tu pojavu zapažaju i u Istri na nekim kultivarima loze (Licul, Peršurić). Iako za sada ta pojava nije štetna, ona ukazuje da se filoksera (kao i drugi štetnici) može prilagoditi različitim uvjetima, pa ako se mogla prilagoditi lišću europske loze, postoji mogućnost prilagodavanja i korijenu američke podloge. U tom bi se slučaju ponovno pojavio problem filoksere za vinogradarstvo, no nadamo se da to toga ipak neće doći u dogledno vrijeme.

Razvoj filoksere različit je na američkoj i europskoj lozi. Na američkoj lozi prezimi zimsko jaje na nadzemnim dijelovima. Iz njega izlazi osnivačica koja stvara kolonije na naličju lišća. Na lišću se razvija još nekoliko generacija tih uši koje

102

SI. 90. Filoksera na listu američke loze (snimila J. Igre Barčić)

nazivamo uši šiškarice. Dio šiškarica zatim migrira na korijen. U jesen nastaju seksualni oblici, a ženke odlažu zimska jaja. Na europskoj lozi sve se generacije uši razvijaju na korijenju (korijenašice), i to partenogenetski, bez seksualne generacije. Prezime ličinke. Filoksera ima u nas 4-9 generacija godišnje.

Na cijepljenoj lozi suzbijanje nije potrebno. No 1960.-1965. g. u nekim zemljama srednje Europe, pa i u nas, neki su vinogradarski stručnjaci razvili teoriju o nepostojanju filoksere, a ako bi se i javila, mogla bi se kemijskim i mehaničkim putem suzbijati. Stoga je predlagano podizanje nekih vinograda necijepljenom europskom lozom. Fitomedicinski stručnjaci nisu se složili s ovom teorijom, ukazujući na nalaze filoksere na pojedinačnim necijepljenim čokotima, a poglavito na nedopustivost uvođenja široke primjene kemijskih sredstava za tretiranje tla. Naime, na temelju vrlo dobrih iskustava u tadašnjem SSSR-u predlagalo se da se koristi heksaklorbutadien, sredstvo fumigantnog djelovanja. No to je sredstvo vrlo perzistentno u tlu koje onečišćuje dugotrajnije i negativno djeluje na brojne korisne organizme u njemu. Bilo je opravdano primijeniti ga u tadašnjem SSSR-u, gdje se njime usporavalo širenje filoksere na istok, jer taj štetnik još nije bio proširen u cijeloj zemlji. Međutim, u zemljama gdje je filoksera proširena, široka primjena tog pa i drugih sredstava za tretiranje tla protiv filoksere kosi se s načelima integrirane zaštite bilja. Pa i mehanička metoda, koja se s dosta uspjeha koristila u nekim područjima Italije, a sastoji se u odstranjivanju površinskog korijenja i forsiranju razvoja dubokog korijenja, zadovoljava samo na takvim terenima gdje u dubljim slojevima tla filoksera nema mogućnosti za razvoj. Stoga su te teorije pobijene i ubrzo napuštene.U matičnjacima američke loze napad uši šiškarica suzbija se prskanjem tijekom mirovanja vegetacije sredstvima za zimsko prskanje koja ubijaju jaja te u početku stvaranja šiški na lišću prskanjem lindanom i nekim drugim insekticidima preporučenim za tu svrhu.

ADELGIDAE (CHERMESIDAE)

Uši ove porodice tipični su štetnici šumskog drveća. Najčešće su na smreki, jeli, duglaziji i arišu. Neke vrste izlučuju mnogo medne rose koja služi pčelama za proizvodnju meda iz medljike. U Gorskom kotaru pčelari se upućuju u šume u kojima je medljika najjača. Veće štete čine pri uzgoju smreka za božična drvca.

Važnost lisnih uši u proizvodnji sjemenskog krumpira

Jaka zaraženost usjeva krumpira virusima glavni je uzrok niskih prosječnih priroda te kulture u Hrvatskoj. Osim prijenosa zaraženim sadnim materijalom virusi se prenose lisnim ušima.

Lisne su uši proširene svuda, no njihova je brojnost manja na većim nadmorskim visinama - iznad 700 m, a poglavito iznad 900 m nadmorske visine. Štete koje nanose krumpiru dvojake su: izravne - ishranom na lišću ili gomoljima (u skladištu) krumpira, te neizravne - prenošenjem virusa krumpira. Izravne štete, osim iznimno, uglavnom nisu velike, no štete koje čine prenošenjem virusa -

103

uzročnika opasnih virusnih bolesti krumpira, velike su i mogu potpuno upropastiti (onemogućiti) proizvodnju sjemenskog krumpira.

Sve donedavno u nas se najvažnijim, pa čak i jedinim prenosiocem najvažnijih virusa krumpira smatrala breskvina zelena uš (Myzus persicae). Zdravstveno stanje krumpira uglavnom se povezivalo s odsutnošću zimskog domaćina ove uši - breskve, posebice u predjelima na

većim nadmorskim visinama. Istraživanja koja su posljednjih petnaestak godina provedena u Hrvatskoj nepobitno su dokazala da su u tim područjima mnogo važniji prenositelji virusa krumpira neke druge vrste lisnih uši, koje mogu prezimiti na različitim biljkama i na tom području. Te druge vrste, istina, nisu toliko virulentne (zarazne) kao zelena breskvina uš, no zbog toga što su izrazito mnogobrojnije, mnogo više prenose viruse. Poznato je da se zbog brojnih činilaca afidofauna (vrste i brojnost uši) uveliko promijenila pa je i to razlog što je nekad veliki broj breskvine zelene uši na krumpiru sada znatno smanjen.

U našim područjima proizvodnje sjemenskog kmmpira najčešće su vrste lisnih uši one koje prikazujemo u tablici (ujedno se prikazuje i njihova vimlentnost u odnosu na najvažnije viruse kmmpira uvijenost lista PLRV i Y virus PVY).

LISNE UŠI KOJE PRENOSE VIRUSE NA SJEMENSKOM KRUMPIRU UTVRĐENE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Vrsta vektora

1. Acyrthosiphon pisum 2. Aphis fabae (grupa) 3. Aphis frangulae (grupa) 4. Aphis nasturtii 5. Aphis pomi 6. Aulacorthum circumflexum 7. Aulacortthum solani . 8. Brachycaudus helichrysi 9. Capitophorus hippophaes

10 Cavariella aegopodii

broj nost

4 5 3 2 2 2 4 3 3 3

virulentnost PLRV

2

2

3 2

PVY 2

3 3 3 1 1

3

1 1

Vrsta vektora

11 Cavariella pastinacae 12. Macrosiphum euphorbiae 13. Metopolophium dirhodum 14. Myzus ascalonicus 15. Myzus ornatus 16. Myzus persicae 17. Phorodon humuli 18. Rhopalosiphum insertum 19. Rhopalosiphum padi

broj nost

1

3 2 2 1 1

3 3 4

virulentnost PLRV

3

5

PVY 1 3 2 2 1 5 3 2 2

5 - vrlo visoka; 4 - visoka; 3 - srednja; 2 - niska; 1- vrlo niska

Na tek iznikli nasad krumpira lisne uši mogu doletjeti nezaražene ili već zaražene virusom - ako su prije toga sisale na zaraženim biljkama susjednih polja ili na kmmpirištima udaljenih južnijih područja (Dalmacija, Istra, Primorje), odakle

104

SI. 91. Pregled krumpira otresanjem (snimio M. Maceljski)

mogu biti donesene vjetrom. Osim toga, uši mogu zarazu širiti i unutar nasada, u kojem će uvijek poneka biljka (a često mnoge) biti zaražena virusom iz "sjemena", tj. iz posađenog gomolja. Biljke koje izniknu iz zaraženog gomolja nose sekundarnu zarazu i izvor su primarne zaraze, koju uši uzrokuju prenošenjem virusa na zdrave biljke u polju. Primarne zaraze, koje prenose lisne uši, ne snizuju toliko prirod koliko sekundarne zaraze (iz zaraženog gomolja).

Širenjem virusa uši ne snizuju značajno prirod konzumnog krumpira.

Već smo spomenuli da su na sjemenskom krumpiru lisne uši ograničavajući čimbenik uzgoja. Sirenjem virusa utječu na njegovu kategorizaciju u elitu (do 0,25 % virotičnih biljaka odnosno 2 % gomolja), original (do 0,5 % odnosno do 4 %), prvu sortnu reprodukciju (do 1,5 % odnosno do 7 %) i drugu sortnu reprodukciju (do 3% virotičnih biljaka odnosno do 10% zaraženih gomolja). Ne može biti priznat za sjemenski usjev onaj u kojem se utvrdi više od 3 % biljaka zaraženih opasnim virozama, odnosno u kojem se laboratorijskim testiranjem (ELISA test) utvrdi u gomoljima više od 10 % tih virusa (uvijenost, Y virus, A i X virus). Budući da postoje velike razlike u cijeni pojedinih kategorija sjemenskog, kao i sjemenskog i konzumnog krumpira, štete koje lisne uši mogu nanijeti sjemenskom krumpiru mogu iznositi dvostruku ili još veću vrijednost ukupne proizvodnje.

Na konzumnom krumpiru ne provode se posebne mjere za suzbijanje lisnih uši. No dobro je protiv krumpirove zlatice upotrijebiti insekticide koji djeluju i na lisne uši ili barem pošteduju njihove prirodne neprijatelje.

Na sjemenskom kmmpiru lisne se uši obvezatno moraju suzbijati. Preventivno suzbijanje provodi se sadnjom gomolja tretiranih pripravcima na osnovi imidakloprida, što osigurava zaštitu od lisnih uši u vremenu od najmanje 2 mjeseca, ili primjenom granuliranih insekticida na osnovi karbofurana u redove prilikom sadnje, što osigurava zaštitu oko 2 mjeseca. Pripravci na osnovi imidakloprida primjenjuju se prskanjem gomolja posebnim uređajem na sadilici, a granulirani insekticidi s pomoću depozitora pričvršćenih na sadilicu.

Kurativno suzbijanje provodi se na sjemenskom usjevu na kojem nije provedeno preventivno suzbijanje u rokovima određenim na temelju praćenja leta i pojave lisnih uši različitim metodama. Krilati oblici najbolje se prate žutim posudama određenih dimenzija (najbolje 70x70x10 cm ili 60x60x10) postavljenim u usjevu 70 cm od tla i napunjenim vodom. U vodu se uši hvataju privučene žutom bojom unutrašnjeg dijela posude. I krilate i beskrilne uši utvrđuju se tako da se strese 100 busova na podlogu ili da se uzme 100 listova i pregleda ima li na

105

SI. 92. Uvijenost lista krumpira (snimio M. Maceljski)

njima uši. Pri metodi 100 listova trećina listova uzima se iz najdonjih, trećina iz srednjih, a trećina vršnih dijelova busa. Spremaju se u papirnu vrećicu i u laboratoriju temeljito pregledavaju. Pojava uši na širem području prati se velikim usisnim postajama smještenim na stalna mjesta.

MODEL UČINKA SUZBIJANJA LISNIH UŠI NA SJEMENSKOM KRUMPIRU

1.VI 15.VI 1.VII 15.VII 1.VIII

LEGENDA: - Ulov krilatih uši u žute posude Broj- uši na 100 listova bez tretiranja Broj uši na 100 listova uz tretiranje

I Primjena insekticida D Dan uništenja cime

SI. 93. Model učinka suzbijanja lisnih uši na sjemenskom krumpiru

Kad počnu dolijetati one lisne uši za koje je poznato da su jači prenositelji virusa, primjenjuju se insekticidi. Primjena se ponavlja čim insekticid izgubi djelovanje, a uši nastave dolijetati. Za smanjenje broja lisnih uši u usjevu sjemenskog krumpira obično je potrebno 3-4 puta primijeniti insekticid. Insekticidi dosta uspješno smanjuju zarazu perzistentnim virusima (uvijenost lista) jer uš treba

106

izvjesno vrijeme sisati na zaraženoj biljci da bi prenijela virus. Osim toga, uši zaražene s perzistentnim virusima dugo su infektivne, najčešće cijeli život, pa se tek njihovim uništenjem smanjuje mogućnost širenja tih virusa. Koliko je važna primjena insekticida još bolje pokazuje činjenica da je u nas najraširenija uvijenost lista, kojoj je uzročnik perzistentni virus. Neperzistentni virusi (npr. Y virus) prenose se odmah, čim uš, koja je prije toga sisala zaraženu biljku doleti na zdravu. Stoga se uobičajenim insekticidima ne može spriječiti prenošenje neperzistentnih virusa. Bez obzira na nepotpunu učinkovitost insekticida u sprečavanju zaraza virusima ipak su te zaraze veće ako ima više ušiju. Stoga se radikalnim sniženjem brojnosti uši ipak postiže i značajno sniženje zaraženosti virusima.

Od insekticida za folijarno tretiranje treba uzeti one koje dulje djeluju. To su, primjerice, sistemični insekticidi koji sadrže tiometon, demeton metil, imidakloprid ili fipronil. Nešto kraće, ali zato brzo djelovanje imaju piretroidi pa se njima kadkad sprečava prijenos virusa. Na višim kategorijama sjemenskog krumpira (npr. super eliti) moguće je smanjiti zarazu ušima i prenošenje Y virusa prskanjem uljanim sredstvima (bijelo ulje). No, ta se sredstva moraju koristiti svakih sedam dana. Još sigurniju zaštitu od ušiju, a time i od viroza, pružaju posebne mreže kojima se pokrivaju usjevi najviših kategorija. Pokrivanjem mrežom usjeva proizvedenog iz elite, uspjeli smo, uz maksimalni infekcijski pritisak ušiju i virusa iz okolnih zaraženih usjeva, usred Zagreba proizvesti gomolje nezaražene virusima (Igre Barčić).

Polovicom ljeta, najčešće u srpnju, a u višim područjima u kolovozu, unatoč svim mjerama sprečavanja pojača se zaraza ušima. Tada ne preostaje drugo nego uništiti cimu (zelene dijelove) krumpira (desikacija) da bi se spriječilo da virus iz lista kolanjem sokova prijeđe u gomolje. Rok uništenja cime određuje se također na temelju praćenja leta i pojave lisnih uši već spomenutim metodama. Cima se uništava prskanjem desikantima, od kojih u nas dozvolu imaju dikvat i glufosinat. Cimu treba uništiti potpuno pa je na bujnim usjevima dobro provesti dva tretiranja, svaki put s polovicom cijele doze herbicida.

Vegetacija krumpira prekida se i zbog sprečavanja porasta gomolja preko graničnih vrijednosti za sjemenski krumpir (50-55 mm); taj rok možemo nazvati ekonomskim rokom prekida vegetacije. Međutim, mora se potpuno uvažiti prekid vegetacije zbog sprečavanja prijelaza virusa i ako je raniji od ekonomskog roka prekida vegetacije, jer će se svakim danom prekoračenja roka povećavati zaraza gomolja virusima, pa će njihova vrijednost padati iz više kategorije u nižu ili će čak prestati biti sjemenskim krumpirom.

Prikazujemo shematski prikaz hipotetskog modela sprečavanja širenja viroza na sjemenskom krumpiru.

Na koncu ovog potpoglavlja treba istaći da su za proizvodnju zdravog sjemenskog krumpira potrebne i neke druge mjere: propisana izolacija od nesjemenskog usjeva ili proizvodnja u području gdje nije dopuštena sadnja nesjemenskog krumpira, pročupavanje zaraženih biljaka tijekom vegetacije, homogena gnojidba i dobra agrotehnika koja će ubrzati razvoj usjeva itd.

107

Primjenom svih navedenih mjera moguće je i u ravničarskom području (gdje ima više uši) proizvesti kvalitetan sjemenski krumpir, no uz više truda nego što treba u visinskom području.

Lisne uši na duhanu

Na duhanu su lisne uši vrlo važne zbog prenošenja virusa. U nas je utvrđeno da prenose najmanje 4 virusa, od kojih su najznačajniji PVY - crtičavost duhana i CMV mozaik krastavaca. Jakom prisutnošću virusa crticavosti prirod duhana može biti i potpuno uništen. Stoga pojavu lisnih uši u duhanu treba obavezatno pratiti žutim posudama i suzbijati ih u rasadu i u nasadu. Od vrsta koje dolaze na duhanu najvažnija je Myzus persicae, no tu su još i Aphis fabae, Acyrtosiphon pisum, Neomyzus circumflexum i neke druge. Rokovi suzbijanja određuju se prema praćenju populacije u žutim posudama. Za tretiranje se koriste klasični sistemični insekticidi, poput pirimikarba, te noviji insekticidi na osnovi imidakloprida i pimetrozina.

Lisne uši na žitaricama

Važno je napomenuti da napad lisnih uši na strnim žitaricama počinje već u jesen, čim biljke niknu, što je posebno opasno zbog prenošenja virusa. Proljetni napad mnogo je jači i masovniji. Počinje početkom svibnja, u vrijeme klasanja. Početni napadi uši gotovo su uvijek koncentrirani na donjie listove, potom se šire na stabljike, vlati i klasove. Početni napadi nisu jaki jer je razmnožavanje uši do cvatnje žitarica obično sporije. Populacija se najviše povećava početkom mliječne zriobe, kad u povoljnim uvjetima za razvoj jedne generacije treba 6-10 dana. Krajem mliječne zriobe njihova brojnost dosiže maksimum. Budući da tada počinju prevladavati krilate generacije, počinje njihova seoba na druge biljke. Izravnim

štetama, tj. sisanjem na strnim žitima uši mogu vrlo rijetko ugroziti proizvodnju. Veće štete čine skraćivanjem vegetacije. Smatra se da jedan dan skraćenja vegetacije može smanjiti prirod za 200 kg. Najveće štete uši nanose kad prenošenjem virusa. Jedan od najznačajnijih i najopasnijih virusa strnih žita je Barley Yellow Dwarf Virus (BYDV). Njega prenose gotovo sve uši koje smo naveli. No najvažniji prenosioci su vrste R. padi, M. dirhodum i S. avenae. One su u

populaciji uši u nas i najbrojnije. Taj je virus široko proširen u čitavoj zapadnoj Europi, a utvrđen je i u nas. U Francuskoj je 1984. g. mjestimice snizio prinose sa 6 na 1 tonu/ha. Uši ga prenose već u jesen na perzistentan način. Simptomi se

108

SI. 94. Zrnjepšenice (desno) s biljaka jako zaraženih lisnim ušima

vide u proljeće. Biljke zaostaju u rastu, patuljaste su, ne klasaju ili je klas malen, lišće je na ječmu izrazito žuto, a na pšenici crveno. Ako napadnute biljke i dozore, zrnje je sitno, sazori kasno, a klasovi su uspravni i "lagani". Štete od tog virusa mogu se spriječiti jedino tretiranjem usjeva protiv lisnih uši, ali ujesen. Dobar se uspjeh postiže i kasnijom sjetvom jer u nekim krajevima, npr. u sjevernoj Italiji, nema više uši kada kasno zasijani usjev nikne.

Pri kemijskom suzbijanju lisnih uši na strnim žitaricama u proljeće mora se voditi računa o nekoliko čimbenika. Prirod je ponajvažniji od tih čimbenika. Tretirati se isplati samo visokoprinosne usjeve, ako očekujemo prinos od 6 t/ ha i više. Smatra se da je primjena insekticida opravdana ako je početkom cvatnje zaraženo 60 % vlati, tijekom cvatnje 70 % vlati, a početkom mliječne zriobe više od 80% vlati, uključujući i klas. Nakon mliječne zriobe nije potrebna intervencija insekticidima, jer uši sele na druge kulture i ne mogu više nanijeti ekonomske štete. Naročito treba biti oprezan ako su prisutni i prirodni neprijatelji pa se ne hi smjelo tretirati ako je omjer između predatora (božje ovčice, zlatooka) i lisnih uši manji od 1:40. Često i omjer od 1:100 ukazuje na veću potencijalnu ulogu predatora. Ako je tretiranje nužno, treba koristiti selektivnije insekticide koji su dovoljno učinkoviti na lisne uši, a istovremeno pošteduju prirodne neprijatelje. Takvi su primjerice pirimikarb, tiometon i metildemeton. Usprkos tomu u zapadnoj se Europi dosta koriste piretroidi.

mmmmmmmmmm SI. 95. Polje pšenice u Francuskoj jako

zaraženo S-BKDV(snimila J. Igre Barčić)

Suzbijanje lisnih uši

Da bismo donekle ublažili problem lisnih uši kao značajnih štetnika raznih kultura valja osigurati niz preduvjeta za smanjenje njihovih populacija te pravovremeno i na valjan način provesti njihovo suzbijanje.

Jedan od važnih preduvjeta je ostavljanje dijela korova u usjevima odnosno biljnog pokrova u nasadima (naravno tako da nisu konkurenti kulturnoj biljci), na koje će se naseliti uši i na njima se hraniti i razvijati i time smanjiti pritisak na kulturne biljke. Time će biti omogućena i brojnija pojava njihovih prirodnih neprijatelja. Korove napose treba ostavljati uz puteve i rubove parcela. Potom je

109

potrebno smanjiti gnojidbu na prijeko potrebnu količinu, a posebice valja paziti da se ne troši prekomjerno dušik. Nadalje, napad lisnih uši se smanjuje ako se smanji gustoća sklopa biljaka i time snizi vlaga u usjevu.

Neobično je važno utvrditi zastupljenost pojedinih vrsta uši u usjevima i nasadima jer postoje velike razlike u stupnju njihove štetnosti, u njihovoj biologiji pa stoga i suzbijanju. Stoga ih je potrebno točno identificirati, što se u nas rijetko čini, pa se pojava pojedinih vrsta lisnih uši prečesto označuje skupno: lisne uši jabuke, kruške i slično. Za uspjeh suzbijanja važno je u kritičnom razdoblju pratiti pojavu lisnih uši te u slučaju potrebe pravovremeno provesti suzbijanje.

Česta je prirodna otpornost nekih vrsta lisnih uši odnosno mogućnost brzog razvoja rezistentnosti na primijenjene insekticide. Prirodno otporne na insekticide neke vrste mogu biti zbog svojih morfoloških svojstava. Takve su vrste pokrivene voštanim prahom ili ljušticama, što ometa dodir uši s insekticidom. Neke su vrste skrivene u jako zakovrčanom lišću pa nesistemični insekticidi ne dopiru do njih. I naslage medne rose na nekim vrstama (bademova lisna uš) povećavaju njihovu otpornost. Prečesta primjena insekticida protiv lisnih uši ali i drugih kukaca uzrokuje pojavu rezistentnosti. Velika brojnost generacija omogućuje brzi razvoj rezistentnosti jer svaka iduća generacija daje više rezistentnih jedinki. Pojava rezistentnosti može se usporiti, pa i spriječiti, racionalnijom primjenom insekticida protiv svih štetnika samo kad je to prijeko potrebno, nadalje stalnom stručnom izmjenom skupina primijenjenih insekticida, izborom selektivnih insekticida koji pošteduju prirodne neprijatelje, primjenom insekticida u optimalnim rokovima, njihovom lokaliziranom primjenom (tretiranjem samo rubova parcele) itd.

Kemijsko suzbijanje provodi se na zimskom ili ljetnom domaćinu. Zimskim prskanjem voćaka uništavaju se jaja lisnih uši, a u južnim područjima

i odrasli oblici nekih vrsta. U tu svrhu koriste se uljana organofosforna sredstva ili mineralna ulja. Djelotvornost tih sredstava veća je ako se koriste tik prije kretanja vegetacije.

Suzbijanje lisnih uši tijekom vegetacije može se provesti primjenom određenih insekticida. Postoje selektivni insekticidi - aficidi, poput pirimikarba, nadalje također selektivni sistemični insekticidi na osnovi tiometona i metildemetona, te najnoviji sistemici na osnovi imidakloprida, pimetrozina, fipronila i triazamata. Djelotvorni su i ostali sistemični pa i neki konktaktni insekticidi. Pri izboru treba točno utvrditi namjenu za koju su dopušteni jer većina insekticida ima dopuštenje za primjenu samo na određenim kulturama, primjerice samo u voćarstvu, a i tamo samo na nekim vrstama voćaka, a ne na drugim. Treba istaći i stroge zabrane primjene nekih insekticida na povrću. Nestručna primjena insekticida protiv lisnih uši može uzrokovati zdravstvenu neispravnost proizvoda (plodina), oštećenja tretiranih biljaka ili pak može biti neučinkovita.

Biološko suzbijanje lisnih uši također je moguće. Prije Drugog svjetskog rata tadašnji Zavod za zaštitu bilja iz Zagreba proizvodio je i rasparčavao tzv. afelinizirani materijal: grančice prekrivene krvavim ušima zaraženim osicom najeznicom Aphelinus mali. Te su se grančice stavljale u voćnjake zaražene

110

krvavom uši i tako se u njih unosio parazit koji do tada nije bio posvuda proširen. Danas se u više država uzgajaju božje ovčice (bubamare), zlatooke, neke predatorske vrste stjenica i dvokrilaca te vrste parazitskih osica, koje se mogu kupiti i ispustiti u usjeve i nasade. Od božjih ovčica najčešće se uzgajaju sedamtočkasta božja ovčica i Stethorus vrste, a od stjenica vrste roda Orius i Anthocoris.

Grabežljiva mušica Aphidoletes aphidimyza je 2 mm dugi dvokrilac koji se ubraja u porodicu mušica šiškarica (Cecidomyidae). Odlaže narančastocrvena jaja u blizini kolonija lisnih uši. Jedna ženka odloži 100-150 jaja. Nakon inkubacije od oko 7 dana izlaze ličinke koje se hrane ušima. Jedna ličinka tijekom jednog tjedna ubije i dijelom isiše 20-50 lisnih uši. Ličinke narastu do 3 mm. One se kukulje u tlu. Mušica ima više generacija godišnje. U prodaji se nalaze pripravci s kukuljicama mušice.

Parazitska osica Aphidius matricariae (porodica Aphidiidae) odlaže pojedinačno jaja u lisne uši. Ličinka se razvija u domaćinu, koji isprva ostaje živ i aktivan. Razvoj traje 8-10 dana. Tada ugiba domaćin i pretvara se u mumiju. U njoj se ličinka kukulji, a osica izlazi iz mumije kroz dobro uočljiv okrugli otvor koji ukazuje na prisutnost parazitskih osica. No više nego unošenjem prirodnih neprijatelja (za sada aktuelno u zaštićenom prostoru) može se učiniti očuvanjem nazočnih prirodnih neprijatelja racionalnom i stručnom primjenom ne samo insekticida nego i ostalih sredstava za zaštitu bilja, te provedbom spomenutim agrotehničkih mjera.

Podred COCCINA - ŠTITASTE UŠI

Zajednička svojstva

Izvanredno važan podred u koji se ubraja više fizioloških štetnika velikog značenja za voćke, vinovu lozu, ukrasno drveće i grmlje. Zbog slabe mobilnosti ne mogu se održati na jednogodišnjim kulturama, koje, stoga, rijetko napadaju.

Poznato je oko 4000 vrsta štitastih uši, no smatra se da ih ima mnogostruko više. U Hrvatskoj su poznate 93 vrste (Schmidt), ali ih, nema sumnje, ima mnogo više. Posebice su nedovoljno istražene štitaste uši na ukrasnom drveću i grmlju. Sve su vrste fitofagne i štetne bilju. Ipak ima i vrsta korisnih čovjeku: u Indiji se uzgaja vrsta Laccifer lacca Kerr. za dobivanje poznatog šellaka, a više se vrsta koristilo i još se mjestimice koriste za dobivanje boja i voska.

Štitaste uši sitni su kukci, dugi 2-5 mm, rijetko više. Odlikuju se izraženim spolnim dimorfizmom. Ženka ima zdepasto tijelo, bez nogu i krila. Tijelo je pokriveno voštanim izlučinama ili štitićem različite grade, većinom izgrađenim od voska, svlakova i raznih izlučina. Usni je ustroj podešen za sisanje. Mužjaci imaju tijelo s jasnom segmentacijom, dobro razvijenim nogama i jednim parom krila. Žive vrlo kratko. Usni aparat reduciran je ili uopće ne postoji pa se mužjaci ne hrane. Većina vrsta izlučuje slatkaste, ljepljive izlučine - mednu rosu. Na njih se naseljavaju gljive čađavice pa zaražena biljka dobije tamni izgled, a smanjena

111

je i asimilacijska sposobnost lišća. Izlučine nekih vrsta štitastih uši koriste pčele pri pravljenju meda, a u srednjem vijeku neke su štitaste uši korištene pri izradi boja.

Štitaste uši razmnožavaju se spolno ili partenogenetski. Narančin crvac hermafrodit je sposoban oploditi sam sebe. Uši su oviparne ili viviparne. Neke vrste odlažu jaja u jajne kese koje se drže tijela, te pomažu identifikaciji. Druge odlažu jaja ispod štita. Kalifornijska štitasta uš i neke druge vrste viviparne su.

Preobrazba je parametabolija. Ličinke iz kojih će se razviti ženke imaju najčešće 3-4 razvojna stadija i nepotpunu preobrazbu. Mužjaci se razviju iz ličinki s potpunom preobrazbom, i njihov razvoj prelazi većinom kroz 5 stadija.

Većina štitastih uši polifagne su te se hrane na mnogim domaćinima. Ličinke i ženke ubadaju svoje rilo do provodnih snopova različitih organa biljke iz kojih sišu sokove. Katkada rilom ulazi u tkivo biljke slina ušiju, a ona uzrokuje deformacije biljnih organa, promjene boje, kržljanje pa i ugibanje biljke. Štitaste uši tipični su fiziološki štetnici, ali mogu oštetiti i plodove.

Štitaste uši slabo su pokretni štetnici. Štoviše, ličinke prvog stadija i mužjaci vrsta porodice Diaspididae aktivno se kreću samo nekoliko sati do nekoliko dana, a ličinke drugih stadija i odrasle ženke nisu pokretne. Stoga se šire većinom pasivno, prenošenjem sadnog materijala, a donekle i plodova. Neke su vrste uvrštene u karantenske štetnike. Opasnost od njihova unošenja raste naglim povećanjem prometa. Znatno manje prenose ih ptice i divljač, a vjetar katkada prenosi ličinke i jaja.

Velika većina štitastih uši ubraja se u termofilne kukce proširene u toplijim područjima. Na njih povoljno djeluje suho vrijeme. Usprkos toga, za vrijeme zimskog mirovanja podnose i niske temperature. Ako nakon početka proljetne aktivnosti nastupe mrazovi, njihova je smrtnost velika.

Štitaste uši izvrgnute su napadu brojnih prirodnih neprijatelja. Od predatora najvažnije su bubamare, zlatooke i stjenice. Od parazita izrazito su najvažniji prirodni neprijatelji ose najeznice iz porodica Chalcididae, Pteromalidae, Braconidae i dr. Postoji i više bolesti štitastih uši koje izazivaju uglavnom gljivice i bakterije.

Štitaste uši masovno su se pojavljivale nakon uništenja njihovih neprijatelja. Tako se primjerice maslinin crvac pojavljuje najjače u maslinicima gdje se intenzivno kemijski suzbijaju maslinova muha i moljac. Upravo su najpoznatiji primjeri dosadašnjih uspjeha biološke metode suzbijanja štetnika u suzbijanju štitastih uši. Tako je unošenjem bubamare Rodolia cardinalis u Kaliforniju (a kasnije i u druge zemlje pa i k nama) prestala opasnost od narančina crvca -Icerya purchasi. Unošenjem osice Prospaltella berlesei postala je dudova štitasta uš (Pseudoaulacaspis pentagona) malo važan štetnik. Bilo bi zanimljivo proučiti da li je najnoviji porast štetnosti ove uši prouzročilo smanjenje brojnosti osice. U nekim europskim zemljama danas se intenzivno uzgaja druga vrsta osice P. perniciosi te ispušta u voćnjake gdje suzbija kalifornijsku štitastu uš. Bubamara Crjptolaemus montrouzeri uzgaja se i unosi u zaštićeni prostor radi suzbijanja

112

štitastih uši na ukrasnom bilju. Za njihovo se suzbijanje koriste i osice rodova Metaphycus i Leptomastix.

Vrlo su interesantni primjeri sukcesije pojedinih vrsta štitastih uši. Primjerice, utvrđeno je da se nakon suzbijanja kalifornijske štitaste uši razmnažava i masovno pojavljuje kruškina crvena štitasta uš. Zanimljivo je sadašnje smanjivanje brojnosti kalifornijske štitaste uši i ponovno povećanje zaraze dudovom štitastom uši u slabije njegovanim nasadima. Čini se da je povećana primjena nekih selektivnijih insekticida u sklopu prelaza na integriranu zaštitu jabuke u nekim nasadima pogodovala ponovnom porastu kalifornijske štitaste uši jer ti insekticidi na nju ne djeluju.

Štitaste uši suzbijaju se različitim metodama, ali sada su još uvijek najvažnije kemijske metode. No treba istaknuti da postoje razlike u otpornosti pojedinih sorti voćaka i vinove loze na napad nekih štitastih uši. Zlatnu parmenku, jonatan, delišes i neke druge sorte jabuka kalifornijska štitasta uš jače napada nego boskop ili kožarku. Sve agrotehničke mjere koje poboljšavaju razvoj ugroženih biljaka smanjuju posljedice napada štitastih uši. Slabijoj zarazi posebice pridonosi podizanje voćnjaka na uzvisinama i prozračnim mjestima te temeljito prorjedivanje i rez. Za njihov razvoj vrlo su povoljni uvjeti u zaštićenom prostoai i u sobnih biljaka. Štitaste uši često se smatraju štetnicima onih biljaka koje se nalaze u nepovoljnim uvjetima za svoj razvoj jer takvi uvjeti pogoduju razvoju štetnika.

Naslage štitastih uši skidaju se sa grana i stabla i mehaničkim čišćenjem i struganjem stare kore.

Međutim, najvažniji način suzbijanja jest primjena insekticida. Zimsko prskanje za

vrijeme mirovanja vegetacije osnovna je mjera sprječavanje šteta od štitastih uši na svim biljkama (voćke, drveće, grmlje) na kojima se ne provode druge mjere intenzivne zaštite. Voćnjaci rastresitog tipa u kojima se ne provode programi kompletne zaštite mogu se zimskim prskanjem spasiti od propadanja u slučaju jačeg napada štitastih ušiju. To vrijedi i za ukrasno drveće i grmlje. U to se, naime, vrijeme, bez opasnosti za biljke mogu koristiti radikalni insekticidi jakog djelovanja koji uništavaju i štitaste uši ispod štita, a koje je, inače, teško ili čak nemoguće uništiti sredstvima koja se smiju koristiti u vrijeme vegetacije. Naprotiv u plantažama u kojima se intenzivno suzbijaju drugi štetnici s nekoliko tretiranja insekticidima tijekom vegetacije, štitaste

•BS^*S#.V»^

SI. 96. Zimsko prskanje voćaka (snimio M. Maceljski)

113

uši se, osim izuzetno, ne mogu razmnožiti toliko da bi zimsko prskanje trebalo biti redovita i osnovna mjera zaštite od tih štetnika.

Za zimsko prskanje koriste se mineralna ulja i uljana organofosforna sredstva. Mineralna (i bijela) ulja uglavnom suzbijaju samo štitaste uši. Na štitaste uši, ali i brojne druge štetnike koji prezimljuju na drvenastom bilju, vrlo dobro djeluju uljana organofosforna sredstva koja se koriste za tzv. kasno zimsko prskanje u vrijeme bubrenja pupova, sve do pojave prvih zelenih listića ili otvaranja pupova. Ova sredstva, uz mineralna ulja, sadrže i diazinon, kvinalfos, metidation ili koju drugu aktivnu tvar insekticida.

Zimsko prskanje može se provoditi za cijelo vrijeme mirovanja vegetacije, pa i pri temperaturi ispod 0 °C ako se povede računa da se tekućina ne smrzne u aparatu ili cijevima. Prskanje i pri nižih temperatura ne šteti biljci u mirovanju. Prskati treba uz veliki utrošak škropiva i provoditi tzv. pranje biljaka. Za to se koriste rasprskivači koji proizvode krupne kapljice. Raspršivanje nije prikladno za ovu mjeru.

Osim zimi, razvojni oblici štitastih uši koji nisu dovoljno zaštićeni štitićem mogu se suzbijati za vrijeme vegetacije brojnim organofosfornim insekticidima, naročito dimetoatom, metidationom, klorpirifosmetilom, pirimifosmetilom, malationom, diazinonom, piretroidima (npr. deltametrin), pročišćenim mineralnim uljem (Bijelo ulje) i nekim drugim sredstvima. U najnovije vrijeme utvrđena je i učinkovitost imidakloprida, a otkrivaju se i proizvode i drugi insekticidi učinkoviti i u suzbijanju štitastih uši. Ukrasno bilje može se štititi i nekim drugim insekticidima, no osnovno je pravilo da valja primijeniti sredstva za koja je provjereno da ne štete (nisu fitotoksična) biljkama koje se tretiraju.

Bijelo ulje može se uspješno kombinirati s insekticidima drugih skupina, primjerice s klorpirifosmetilom ili imidaklopridom.

Upravo zato što ti insekticidi ne djeluju na sve oblike, treba tretiranje usmjereno protiv štitastih uši provesti samo u vrijeme masovne pojave njihovih ličinki. Češća primjena insekticida protiv drugih štetnika, kakva je uobičajena i zasad prijeko potrebna u plantažama, usput sprečava i prenamnožavanje štitastih uši ako se koriste insekticidi koji barem djelomično djeluju na njih. Nasuprot tome poznati su primjeri da je primjena insekticida uništila samo prirodne neprijatelje štitastih uši i izazvala njihovo prenamnožavanje.

Podjela štitastih uši Štetne štitaste uši prisutne u Hrvatskoj pripadaju porodicama Margarodidae,

Pseudococcidae, Asterolecaniidae, Lecaniidae i Diaspididae. Tijelo ženki štitastih uši porodica Margarodidae, Pseudococcidae i

Asterolecaniidae prekriveno je voštanim izlučinama. Ženke porodice Lecaniidae imaju hrbat odebljao i očvrsnuo u štit koji im pokriva cijelo tijelo. Tijelo ženki porodice Diaspididae pokriveno je štitićem potpuno odvojenim od tijela. Vrste nekih porodica, naročito porodice Diaspididae, vrlo se teško međusobno razlikuju, pa točnu identifikaciju obavljaju specijalisti, najčešće prema karakteristikama pigidija.

114

MARGARODIDAE

Narančin crvac (Icetja purchasi Mask.) Tom je štetniku domovina Australija, odakle je prenesen u SAD i Europu. U

Europi je najviše proširen u sredozemnom bazenu. U nas je proširen u cijelom obalnom pojasu, a u zaštićenom prostoru svuda po zemlji. Napada agrume, vinovu lozu, masline, smokvu te neke druge voćke i brojno ukrasno bilje (najčešće pitosporum, oleander i lovor). Tijelo mu je crvenkasto, dugo 4-6 mm, djelomično pokriveno voštanim pokrovom. Izlučuje obilnu mednu rosu. Jaja leže u jajnu vrećicu. Ona je dulja i šira od tijela. Vrećica je pokrivena voskom u kojem se jasno vidi 16 uzdužnih brazdi. U jajnoj vrećici nalazi se 600-800 jaja.

SI. 97. Narančin crvac (snimio B. Britvec)

Ima tri generacije godišnje: početkom i krajem proljeća te krajem ljeta. Ženke su hermafroditi, mužjaci rijetki i bez važnosti. Naseljuju naličje lišća i stabljike napadnutih biljaka. Napadnuto bilje sporije raste ili se sasvim prestane razvijati, ljepljivo je i crno zbog čađavica naseljenih na mednu rosu. Prirod je smanjen ili izostaje. Grane se počinju sušiti, a na koncu ugiba cijela biljka.

Narančin crvac poznati je primjer štetnika koji je uspješno suzbijen biološkom metodom: uvođenjem bubamare Rodolia cardinalis iz Australije u SAD. Ta bubamara postoji i u nas, a poznato je da je unašana na neke naše otoke. Međutim, nije dovoljno brojna da uspostavi ravnotežu ispod granice štetnosti uši, pa bi trebalo poraditi da se u neka podaičja ponovno unese. Zbog velike učinkovitosti bubamare treba umjesto univerzalnih insekticida primjenjivati samo selektivne koji će poštediti ovog korisnog kukca.

PSEUDOCOCCIDAE

Limunov crvac (Pseudococcus (Planococcus) citri Risso)

Važan je štetnik vinove loze u našem obalnom području. Čest je i na sobnom bilju, posebice na kaktusima. Napada i agrume, maslinu, smokvu i mnoge ukrasne

115

biljke. Naročito je čest u dolini Neretve, u šibenskim i vranskim vinogradima. Ženka je žutosmede boje, eliptična tijela, dugog 3-5 mm, pokrivena voštanim prahom. Tijelo je okruženo s 36 voštanih nastavaka, a dva na zatku znatno su dulja. Prezimiti mogu svi oblici, no najčešće prezimljuju ženke na čokotu, katkad na korijenu. Razmnožava se pretežno partenogenezom, mužjaci su rijetki. U proljeće ženke odlože manji broj jaja. Ličinke se razilaze po jednogodišnjim izbojima. Razvoj traje pedesetak dana. Pred kraj razvoja prelaze na zelene dijelove loze. Ženke idućih generacija odlažu znatno više jaja, što najviše ovisi o temperaturi. Inkubacija traje 10-15 dana. Ličinke tih generacija hrane se najčešće na žilama lišća, na grozdićima i grozdovima. Najveće štete počini upravo sisanje kasnijih generacija na grozdovima. Ima 3-5 generacija godišnje. Izlučuje obilnu mednu rosu pa napadnuti organi biljke pocrne zbog razvoja gljiva čađavica na slatkastom supstratu. Sisanje prouzročuje sušenje lišća, njegovo rano otpadanje, nedozrijevanje i sniženje kvalitete plodova i si.

Limunov crvac periodički je štetnik: javlja se kroz nekoliko godina, a zatim se nekoliko godina ne zamjećuje. Toplo i suho vrijeme pogoduju njegovoj pojavi. Optimalna im je temperatura 22-25 °C, pri kojoj ženke mogu odložiti i do 500 jaja. Ženke koje se hrane na peteljkovini grozdova plodnije su od ženki koje sišu na lišću. Optimalna vlažnost zraka za njihov razvoj jest 45-75 %. Ima mnogo prirodnih neprijatelja: bubamare, ose najeznice, muhe tahine i dr. Suzbija se struganjem stare kore, zimskim prskanjem čokota te primjenom insekticida za vrijeme vegetacije. Radi duge inkubacije i nedovoljnog djelovanja insekticida na jaja tretiranje treba obično ponoviti.

Zvjezdasti crvac (Pseudococcus adonidum Westw.). Rjeđe se javlja u nas. Napada agrume, vinovu lozu i smokve te palme i druge ukrasne drvenaste biljke. Ženka je eliptična tijela, dugog oko 4 mm, posutog voštanim prahom. Uokrug tijela ima žute nastavke. Zadnji par tih nastavaka na zatku dugačak je poput tijela, a može biti i nešto dulji. Ima veći broj generacija godišnje.

Jagodina voštana štitasta uš (Ceroputopilosellae Šulc.) Mjestimice je najopasniji štetnik jagoda. Ličinke su žućkaste, ženke

crvenkastosmeđe boje, jako ispupčena hrpta. Duljina im je 3-5 mm. Pokrivene su debljim slojem voštanih izlučina. Prezime ličinke na starom lišću. Krajem zime počinju se hraniti i prelaze na mlade lišće. Ipak su najbrojnije na starijem lišću. Zadržavaju se na naličju, no za jake zaraze prelaze i na lice lista. Jedna ženka leže prosječno 150 mladih. U toku vegetacije ima dvije generacije. Ličinke prve generacije javljaju se krajem svibnja, a ličinke druge generacije krajem srpnja, no najčešće se zbog dugog razdoblja leženja mladih obje generacije preklapaju. Pokretne su cijelog života. Najčešće napadaju jače zakorovljene jagode. Zaražene se biljke suše i ugibaju. Zaraza se širi u krugovima, što se jasno zapaža.

Suzbija se u vrijeme početka napada malationom, diazinonom, fosalonom i si. insekticidima, a na manjim površinama i uništavanjem zaraženog lišća pa i cijelih biljaka da bi se spriječilo širenje zaraze.

116

Javorova štitasta uš (Phenococcus aceris Sign.). Proširena je u cijeloj našoj zemlji na vinovoj lozi i skoro svim vrstama voćaka, te na ukrasnom i šumskom drveću. Tijelo joj je posuto bijelim voštanim prahom, a ženke imaju na zatku jajnu kesu. Ima jednu generaciju godišnje.

ASTEROLECANHDAE

Maslinina štitasta uš (Pollinia pollinii Costa^

Prisutna je u našem obalnom području. Tijelo joj je pokriveno voštanim prahom. Jedna je od rijetkih monofagnih vrsta jer napada samo maslinu. Siše na kori, pa kora puca, a lišće se na zaraženim granama deformira. Ima dvije generacije godišnje. Masline oslabjele od napada ovog štetnika često napadaju potkornjaci, koji do kraja unište takva stabla.

Asterolecanium fimbriatum (Fonsc.) Ckll. napada više vrsta ukrasnog bilja pa i neke zeljaste vrste. Ličinke su omotane prozirnim omotačem nalik celofanu i njime su pričvršćene na podlogu.

LECANIIDAE (COCCIDAE)

Šljivina štitasta uš (Parthenolecanium IEulecaniuml corni BoucheJ Jedan od najvažnijih štetnika šljiva u nas. Proširena je u cijeloj zemlji. Osim

šljive napada i sve druge vrste voćaka, nadalje vinovu lozu, bagrem i razno ukrasno i šumsko drveće i grmlje. Dolazi i na zeljastim biljkama.

Ženka ima skoro okruglasto ispupčeno tijelo dugo oko 4-5 mm, a samo malo uže. Smeđe je ili Ijubičastosmede sjajne boje. Mužjak ima jedan par krila, a tijelo mu je dugo oko 1,7 mm. Ličinke prvog stadija imaju dugoljasto plosnato skoro prozirno tijelo. Ličinke drugog stadija imaju dugoljasto tijelo crvenkastosmede ili narančastocrvene boje, dugo oko 2 mm. Pokretne su ličinke oba stadija.

Prezime ličinke drugog stadija na granama i stablu. Vrlo su otporne na niske temperature, osim na kasne mrazeve koji se jave nakon razdoblja aktivnog života ličinaka. Ličinke se mogu kretati pri temperaturi višoj od 13 °C, a pri temperaturi nižoj od 8 °C potpuno su neaktivne. Već krajem zime, čim počne kolanje sokova kreću prema vrškovima krošnje na izboje kojima je kora tanka i sočna. Tu se hrane. Za to vrijeme izlučuju obilnu mednu rosu. U travnju se mogu naći već prve ženke. Ličinke iz kojih će se razviti mužjaci presvlače se više puta i preko stadija pretkukuljice i kukuljice preobrazuju se u mužjake.

SI. 98. Javorova štitasta uš na listu oleandra (snimio M. Maceljski)

117

Si. 99. Sljivina štitasta uš: ličinke na plodu šljive (snimio M. Maceljski)

Si. 100. Ženke šljivine štitaste uši na lozi (snimio M. Maceljski)

Razmnožavaju se spolno i partenogenezom. Krajem svibnja započinje ovipozicija. Jedna ženka odloži 200-2000 jaja. Jaja ostaju ispod tijela. Polaganje jaja traje 4-10 dana. Nakon ovipozicije ženka ugiba. Inkubacija traje prosječno 20 dana. Stoga najčešće sredinom lipnja ispod štitova uginulih ženki izlaze mlade ličinke. Njihova je smrtnost vrlo velika, najmanja pri vlažnosti zraka od 70 % i pri temperaturi oko 25 °C. Ličinke odlaze na lišće i na njihovom se naličju hrane sisanjem sokova. Mogu se naseliti i na plodovima. U kolovozu se presvlače u drugi stadij. Kad prestane kolanje sokova u lišću, odlaze na grane, gdje se najčešće smještaju oko pupova ili rašlja. Tu prezime. Prijevremeni mrazevi, koji uzrokuju otpadanje lišća prije nego se uši povuku na grane, mogu znatno smanjiti njihovu brojnost. Štit uginule ženke može dugo ostati na grani, a kad otpadne ostaje bijela mrlja na mjestu gdje je bio pričvršćen. Dakle ova štitasta uš ima samo jednu

generaciju godišnje.

Sljivina štitasta uš tipični je periodični štetnik. U nekim razdobljima jako se prenamnožava i čini goleme štete.

Za vrijeme gradacija, koje traju 2-4 godine, veliki broj stabala propada jer se osuše zbog sisanja sokova milijuna ušiju kojima su zaražena. Dio stabala propadne zimi od smrzavanja jer je zbog sisanja štetnika u zimu ušao neotporan. Sljivina štitasta uš ima dosta prirodnih neprijatelja. To su naročito bubaemare i ose najeznice, no vrlo je česta i gljivična bolest Isaria lecaniicola, koja je pri kraju proteklih gradacija, npr. 1930./31. g., uništila i do 90 % ušiju.

Breskvina štitasta uš (Lecanium /Eulecanium/persicaeL.)

Proširena je u cijeloj našoj zemlji, no najveće štete nanosi vinovoj lozi u Istri i Zagorju. Zabilježen je intenzitet zaraze od 100-600 ličinki III. stadija na duljinskom metru rozgve vinove loze. Često napada vinovu lozu, nadalje breskvu te neke ukrasne biljke iz porodice Vitaceae. To je najveća štitasta uš u nas: tijelo joj je dugo 6-8

Sl. 101. Breskvina štitasta uš na lozi mm. Tijelo joj je dugoljasto, Štit je Ženki (snimio M. Maceljski) smeđe boje i jako ispupčen, s jedva

118

vidljivim uzdužnim grebenom. Prezime ličinke III. stadija. U proljeće ostaju na mjestu prezimljenja, gdje se tijekom travnja preobraze u ženke. Razmnožavaju se partenogenezom. Ženke legu tijekom svibnja i do 2000 jaja ispod štita. Mlade ličinke javljaju se u lipnju. One odlaze na lišće pa se na njihovom naličju hrane sisanjem sokova. Tu se presvlače u II. stadij, a zatim u III. stadij. Ličinke III. stadija migriraju na odrvenjele dijelove, gdje prezime u pukotinama stare kore i blizu osnova jednogodišnjih izboja. Dakle, ovaj štetnik ima jednu generaciju godišnje. Štetnik obilno luči mednu rosu. Breskvinu štitastu uš napadaju razne ose najeznice. Utvrđeno je da parazitirana uš ne gubi sasvim svoju reproduktivnu sposobnost.

Lovorova štitasta uš (Coccus hesperidum L.). Vrsta napada agrume, maslinu i smokvu te brojno ukrasno drveće i grmlje (lovor, oleander, ružmarin itd). Česta je u našem obalnom području. Živi na lišću i tanjim grančicama. Ima 3-4 generacije godišnje.

Okrugljičina štitasta uš (Sphaerolecanium prunastri Fonsc.) dosta je raširena u nas. Napada crni trn, ali i šljivu, breskvu pa i vinovu lozu. Slična je šljivinoj štitastoj uši, od nje je nešto manja - štit ženke dug je oko 3 mm. Štit je tamnosmede boje. Ima jednu generaciju godišnje. Obično se javlja na pojedinačnim stablima i ne pojavljuje se masovno kao šljivina štitasta uš.

Vunasta lozina uš (Pulvinaria vitis L.) javlja se u vinogradima, naročito u obalnom području, a katkad napada i razne vrste voćaka. Javlja se na pojedinačnim čokotima. Ima smeđe ovalno tijelo, koje se širi prema zatku. Duljina je tijela 4-5 mm. Ženka odlaže jaja u bijelu voštanu jajnu kesu, koja je dvostruko dulja od tijela. Ima samo jednu generaciju godišnje. Mlade ličinke javljaju se u lipnju na lišću i zelenim izbojima, a u jesen prelaze na drvenaste dijelove, gdje prezime.

Pulvinaria floccifera Westw. napada agrume u našim južnim krajevima. Ima veliku bijelu jajnu kesu, 5-8 puta dulju od tijela ženke. Ima 2 generacije godišnje. Ličinke I. generacije javljaju se krajem travnja, a ličinke II. generacije krajem kolovoza ili početkom rujna.

Neopulvinaria innumerabilis Rath. pojavila se u novije vrijeme u Slovenskom primorju (Seljak). Napada vinovu lozu. Tijelo joj je dugo oko 7,5 mm, a pokriveno je voštanim pločicama.

Maslinov medič (Saissetia oleae Bern.)

Štetnik masline velike važnosti. Posebice je važan štetnik masline u plantažama u kojima su, za suzbijanje drugih štetnika, mnogo korišteni univerzalni insekticidi koji uništavaju parazite i predatore medica. Time se poboljšavaju uvjeti za razvoj medica pa se on prenamnožava. Osim masline napada i vinovu lozu i neke druge južne voćke, oleandre i drugo ukrasno bilje. Ime je dobio po obilnom izlučivanju medne rose. Ona katkad prouzročuje i veće štete nego sisanje sokova. Gljive čađavice, koje se nasele na nju, jako smanjuju asimilacijsku sposobnost masline, pa se katkada suzbijaju posljedice, a ne uzročnik šteta.

119

Tijelo im je ovalna oblika, dugo oko 3 mm. Ličinke su žućkaste, a ženke sive, kasnije crne boje. Na štitu ima jedan uzdužni i dva poprečna grebena poput dvostrukog križa. U nas ima 2 generacije godišnje. Mogu prezimiti svi stadiji, no kod iole jače zime na životu ostaju samo ličinke II. i III. stadija. Zbog

SI. 102. Mashnin medic na erani masline (snimio , . . . M. Maceljski) mogućnosti da prezime

razni stadiji, razdoblje ovipozicije dosta je razvučeno: od travnja, kad legu ženke koje su prezimjele, do lipnja, kad legu ženke koje su prezimjele kao ličinke II. stadija. Ženke legu 500-1000 jaja, katkad i više. Razvoj jaja traje prosječno 15 dana. Mlade ličinke ostaju neko vrijeme ispod štita majke, zatim izlaze, te nekoliko sati traže pogodno mjesto za pričvršćivanje. To je najčešće naličje lišća. Tijekom svog razvoja ličinke se mogu premještati pa tako ličinke zadnjeg stadija obično prelaze na grančice. Ima dvije generacije godišnje, pa se ovakav ciklus razvoja još jednom ponavlja. Mlade se ličinke prema tome javljaju dva puta: u najvećem broju u svibnju i lipnju, te opet od kolovoza do listopada. Ljetne suše, a poglavito hladne zime nepovoljno djeluju na ovog štetnika.

Od prirodnih neprijatelja vrlo je brojna osica MetaphycusflavusWow. Njezino se korištenje predlaže za biološko suzbijanje ovog štetnika. Vrste M. bartlette Ann. et Mvnhardt introducirana je na sredozemno područje, gdje se dobro aklimatizirala. Važne su i bubamare i zlatooke. Radi brojnosti prirodnih neprijatelja važno je štetnike masline suzbijati lokaliziranom primjenom insekticida (muhu) ili bioinsekticidima (moljca).

Jačina napada određuje se na uzorku od nasumce izabranih grančica (50-100) dugih dvadesetak cm. Više od 12 medica po grani smatra se vrlo jakim napadom, a 2-4 medica po grani slab je napad (Katalinić). Žužić smatra pragom odluke jednu ličinku na svaki cm duljine grančice ili 2-3 primjerka po listu. Suzbijanje se provodi bijelim uljem, a u vrijeme pojave ličinki i nekim drugim organofosfornim insekticidima ili imidaklopridom. Zapaženo je dobro djelovanje i nekih biotehničkih insekticida na ličinke toga štetnika. Često se suzbijaju gljive čađavice tretiranjem fungicidima, npr. bakrenim i drugim.

Smokvin medič (Ceroplastes rusciL.)

Najvažniji je štetnik smokve u nas. Svojim prenamnožavanjem u nekim godinama ugrožava opstanak tih voćaka. To se dogodilo primjerice 1975. -1976.

120

g. Osim smokve može napasti i agrume, vinovu lozu i neke vrste ukrasnog drveća i grmlja. Štetnik je vrlo karakteristična izgleda. S dorzalne strane ženka je pokrivena jednom srednjom osmerokutnom voštanom pločicom na koju se nadovezuje osam takvih postranih pločica. U starijih ženki te se pločice djelomično izgube pa se vidi smeđe polukuglasto tijelo ženke koje je bilo ispod njih. Duljina im je tijela 4-5 mm.

Smokvin medič ima jednu generaciju godišnje. Prezime najčešće odrasle ženke, koje tijekom proljeća legu oko 1000 jaja ispod štita. Ličinke se javljaju krajem svibnja i u lipnju. One su žutosmede boje. Njih raznosi vjetar i tako širi zarazu. Nalaze se s gornje strane lišća, a često i na plodovima. Brzo se prekrivaju voštanim izlučinama. Dio prelazi na grane, gdje ženke prezime. Intenzivno izlučuje mednu sl- 1 Q3' Smokvin medic(snimila K. Žanić) rosu. Prouzročuje sušenje lišća, katkad i cijelih stabala, koja su prekrivena crnom ljepljivom prevlakom gljiva čađavica razvitih na mednoj rosi.

Suzbijanje se obavlja zimi uporabom uljanih organofosfornih sredstava. Za vrijeme vegetacije treba vrlo oprezno upotrebljavati insekticide jer je smokva vrlo osjetljiva na njih. Ako je prijeko potrebna primjena insekticida za vrijeme vegetacije, preporučaju se insekticidi na osnovi diazinona, malationa, a naročito ometoata, u času pojave ličinki, dakle krajem svibnja i tijekom lipnja.

Kineski medič (Ceroplastes sinensis Del Guerc.) u nas je pronađen 1974. g. u okolici Dubrovnika. Napada agrume. Ženka je pokrivena jednom šesterokutnom i sa šest četverokutnih žućkastih voštanih pločica. Ima jednu generaciju godišnje.

Maslinina vunasta uš {Philippia oleae Costa^ napada u nas masline, ali rijetko se kada prenamnoži. Ženka ima na zatku bijelu jajnu kesu, a tijelo je pokriveno voštanim prahom. Ima 2 generacije godišnje. Ličinke I. generacije javljaju se u svibnju i lipnju, a ličinke II. generacije u kolovozu i rujnu. Većinom se zadržavaju na naličju lišća.

Bekovina štitasta uš (Licbtensia viburni Sign.) napada, uz bekovinu koja je čest ukrasni grm u obalnom području, i maslinu. Vrsti pogoduje vlažnija sredina. Izlučuje mnogo medne rose.

121

Postoji nejednaka osjetljivost raznih kultivara voćaka na napad ovog štetnika. Tako su jako osjetljive zlatna zimska parmenka, Ijepocvjetka, jonatan, delišes, a boskop je rjeđe napadnut.

Prirodni neprijatelji u posljednje vrijeme sve više utječu na brojnost kalifornijske štitaste uši. To su prvenstveno razne ose najeznice i bubamare. Smatra se da je u našim voćnjacima udomaćena i vrsta osica ProspaltellaperniciosiT. Ta se osica može uspješno uzgajati u laboratoriju na tikvama (na kojima su prethodno razmnožene uši). Donošenjem takvih tikva s mnogo osica u voćnjake uspješno se taj štetnik biološki suzbija u Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj i drugdje. U voćnjacima u koje su puštene ove osice treba pažljivo primjenjivati pesticide, vodeći računa da se ne koriste oni pesticidi imaju negativno djelovanje na parazitski potencijal osice. Upravo bi zato u našim voćnjacima rastresitog tipa, u kojima se vrlo malo koriste pesticidi, bilo korisno proširiti i povećati brojnost P. perniciosi. No, kalifornijsku štitastu uš napada još i više drugih vrsta parazitskih osica. Njihova prisutnost zapaža se po rupici na štitiću. Ako je mnogo takvih rupica, bolje je odustati od kemijskog suzbijanja štetnika.

Kao i drugih štitastih ušiju, kemijsko suzbijanje kalifornijske štitaste uši obavlja se zimskim prskanjem ili primjenom insekticida u vrijeme pojave ličinki prvoga stadija za vrijeme vegetacije. U nasadima u kojima se provode redovite mjere zaštite od ostalih štetnika, usput se uspješno smanjuje i zaraza kalifornijskom štitastom uši. U tim nasadima zimsko prskanje protiv ovog štetnika često nije potrebno. U najnovije vrijeme nastoji se pomoću ulova mužjaka na feromon utvrditi gustoću populacije štetnika i optimalni rok primjene insekticida, kao i prisutnost i brojnost osice P. perniciosi.

Zaraženi sadni materijal i plodovi nekada su bili podvrgnuti cijanizaciji, tj. fumigaciji cijanovodikom, da bi, s obzirom da se radi o karantenskom štetniku, mogli biti izvezeni u druge zemlje. Jako zaražene rasadnike treba likvidirati spaljivanjem zaraženog materijala.

Jabučna školjkaš ta uš (Quadraspidiotus ostreiformisCurtJu nas je rjeđi štetnik jabuke, kruške, šljive i drugih vrsta voćaka. Slična je kalifornijskoj štitastoj uši i ima sivi štitić sa smeđim pucetom. Najčešće se nalazi na deblu i glavnim granama, katkad i na plodovima. Ima samo jednu generaciju godišnje. Ličinke nove generacije javljaju se u svibnju i lipnju.

Kruškinaškoljkastauš (QuadraspidiotuspiriUcht.) također je slabije proširena vrsta u nas. Osim kruške napada i druge vrste voćaka. Štitić joj je sličan štitiću prethodnih vrsta, a i tijelo ženke je također žuto. Ima jednu generaciju godišnje.

Oleandrova ili bršljanova štitasta uš (Aspidiotus bedeme ValloO Vrlo je raširena vrsta na ukrasnom drveću i grmlju u našem obalnom području

te u zaštićenom prostoru. Napada i agrume, maslinu pa i vinovu lozu. Štit odrasle ženke žućkastobijele je boje, sa žutim pucetom položenim ekscentrično. Veličina je štitića oko 2 mm. Ima 3-4 generacije godišnje. Napada list, izboje i druge organe biljaka. Ličinke prve generacije javljaju se u svibnju.

124

Crvena šititasta uš agrarna (Chrysomphalus dictyospermi Morg.) česta je na agrumima, maslini i smokvi u Dalmaciji. No napada i ukrasno bilje, posebice u zaštićenom prostom. Štit ženke okrugao je crvenkastosmede ili žućkastosmede boje, velik oko 1,8 mm. Tijelo je ženke limunasto žute boje. Ima 3-4 generacije godišnje. Ličinke prve generacije javljaju se već u travnju. Najčešće se zadržavaju na licu lista, te na plodovima i granama. Lišće žuti i otpada, plodovi kržljaju. Za jačeg napada stabla slabe i ugibaju. Naročito oštećuje naranče.

Žuta narančina štitasta uš (Aonidiella aurantiiMa.sk.)napada agmme, maslinu, vinovu lozu i druge voćke i drveće. Štit je ženke okruglast, promjera oko 2 mm, crvenkaste boje. Tijelo je ženke narančasto žuto. Napada lišće, plodove i grane. Uzrokuje sušenje i otpadanje lišća i sušenje grana. Ima 3-4 generacije godišnje.

Crna lozina uš (Targionia vitis Sign J proširena je u našem obalnom području. Napada vinovu lozu i neke vrste drveća. Ima jajolik štit, gotovo crne boje, s ekscentrično smještenim pucetom. Najčešće se zadržava na rozgvi i granama, često i ispod kore, a rijetko prelazi na lišće. Ima jednu generaciju godišnje.

Maslinina siva štitasta uš (Parlatoria oleae Colv.) čest je štetnik masline i drugih vrsta voćaka te vinove loze u našem obalnom području. Štit joj je dugoljast, sivkaste boje, s izrazito ekscentrično smještenim smeđim pucetom. Nalazi se na granama, lišću i plodovima. Napadnute grane masline oplutave, plodovi kržljaju, lišće se suši. Ima dvije generacije godišnje.

Crna štitasta uš agrarna (Parlatoria zizyphi Lue.) u našem obalnom području napada naročito mandarine. No nalazi se i na drugim vrstama agruma, na palmama i na drugom bilju. Štitovi su ženki sjajno crne boje, promjera oko 1,5 mm, s dva uzdužna grebena, uokaiženi žutim rubom. Napada lišće, plodove i grančice. Ima 3-4 generacije godišnje.

Jabučna koma uš (Lepidosaphes ulmiHnd.)

Čest je štetnik u nas. Najčešće se nalazi na jabukama i kruškama, no i na gotovo svim drugim vrstama voćaka uključujući i maslinu, te na raznom drugom drveću. Mjestimice je zapažena masovna pojava na pojedinim stablima. Štitić je u obliku zareza. Štit ženke dug je oko 3,5 mm, a štit mužjaka oko 2 mm. Puce je na užem prednjem dijelu štitića. Smeđe je boje. Prezime jaja ispod štita. Krajem travnja i svibnja javljaju se ličinke. One su vrlo pokretne, no najčešće ostaju na granama, a rjeđe prelaze na lišće i plodove. Jaja odlažu već u kolovozu. Ima samo jednu generaciju godišnje.

125

Si. 106. Jabučna koma uš (snimio M. Maceljski)

Koma uš agruma (Lepidosaphes (Mytilococcus) beckii Newnu u nas je dosta proširena na agrumima, no napada i smokvu i maslinu. Štit je ženke dugoljast, većinom svinut u obliku zareza i odebljao na kraju. Dug je 2,5-3 mm. Smeđe je boje. Nalazi se na granama, lišću i plodovima. Jače zaražene grane suše se, lišće otpada, a plodovi ne zriju ili su loše kvalitete. Ima 2-3 generacije godišnje. Crvena kruškina štitasta uš (Epidiaspis leperii Sign.)

Dosta česta uš. Napada naročito krušku, ali i jabuku, šljivu i brojno drugo drveće. Značenje ovog štetnika u porastu je u mnogim zemljama, a pogotovo u voćnjacima u kojima je biološki suzbijana kalifornijska štitasta uš pa je otpala konkurencija te vrste. Štit je ženke okrugao, žućkasto bijele ili smeđe boje. Promjer mu je oko 1,5 mm. Tijelo ženke ispod štita crvenkaste je boje. Prezime odrasle ženke. Ličinke se javljaju od kraja travnja do lipnja. Najčešće se zadržavaju na granama. Na njima mogu praviti prevlake debele više slojeva. Posljedica je sušenje grana pa i cijelih stabala. Od jačeg napada zaražena stabla mogu uginuti za 3 godine.

Ružina štitasta uš (Aulacaspis rosae Bouche), pored ruže, napada i malinu, ogrozd i kupinu. Štit joj je okrugao, promjera oko 2,5 mm. Prezime ženke, ličinke se javljaju u proljeće. Ima jednu generaciju godišnje.

Zimzelenova štitasta uš (Uniaspis (Chionaspis) evonymi Comst.)

Jedna od najraširenijih štitastih uši u nas na drvolikom ukrasnom bilju. Otežava uzgoj zimzelena (evonimus), a vrlo je česta i na pitosporumu. Štitić je ženke jajolik, smeđe boje, sa sivim rubom, a štit mužjaka dugoljast i bijel, mnogo uži od štitića ženke. Luči obilnu mednu rosu.

Dudova štitasta uš (Pseudoaulacaspis (Diaspis) pentagona TargJ

Sve je češći štetnik. Osim duda napada i sve vrste voćaka te vinovu lozu. Štit joj je skoro okrugao, bijele ili žućkasto bijele boje. promjera oko 2,5 mm. Puce je c r v e n k a s t o s m e d e .

SI. 108. Dudova štitasta wš(snimio M. Maceljski) Prezime ženke. Ličinke se

SI. 107. Zimzelenova štitasta uš (snimio M. Maceljski)

javljaju u svibnju i lipnju, a ličinke druge generacije u srpnju i kolovozu. Ima 2-3 generacije godišnje. Poznat je primjer uspješnog suzbijanja ovog štetnika osicom Prospaltella berlesei, koju je iz Japana početkom ovog stoljeća uvezao u Italiju entomolog Berlese. Nakon unosa osice u Europu smanjena je važnost ovog štetnika, no u posljednje je vrijeme njegova brojnost u naglom porastu.

Red HYMENOPTERA - OPNOKRILCI

Veliki red kukaca, obuhvaća oko stodvadeset tisuća vrsta. Samo malo vrsta pripada u biljne štetnike, golemi broj vrsta neizravno su korisni čovjeku kao prirodni neprijatelji štetnika (paraziti) ili oprašivači. Ima i izravno korisnih opnokrilaca - pčele. Prema načinu ishrane ima fitofagnih i entomofagnih vrsta.

Opnokrilci se odlikuju s dva para opnenastih krila isprepletenih nervaturom, a prema njihovim se karakteristikama mnogi između njih mogu identificirati. Odrasli oblici samo iznimno, npr. odlaganjem jaja u biljno tkivo, nanose štete poljoprivrednom bilju. Štetne su ličinke koje se hrane lišćem ili se ubušuju u plodove i izboje.

Tijelo opnokrilaca većinom je jasno podijeljeno na glavu, prsište i zadak. Položaj je glave ortognatan. Usni je ustroj različit u pojedinih razvojnih oblika: može biti za grizenje i žvakanje ili za lizanje i sisanje. Ima i beskrilnih vrsta. Ženke imaju leglicu, često podešenu za odlaganje jaja u biljno tkivo, a katkad preobraženu u žalac. Ličinke većine porodica apodne su, no ličinke osa listarica imaju tri para prsnih i 6-8 pari trbušnih nogu. Većinom se razvijaju gamogenetski.

Dijele se u dva podreda: Symphyta i Apocrita. Vrste Symphyta imaju zadak široko spojen s prsištem, a u Apocrita taj je spoj sužen. Stoga je zadak u Apocrita vrlo pokretljiv. Ličinke vrsta Symphyta imaju čvrstu glavu, a većina vrsta ima uz tri para prsnih još 6-8 pari trbušnih nogu, iako su te noge u vrsta koje žive u drvetu zakržljale. Ličinke Apocrita uvijek su apodne.

P o d r e d SYMPHYTA

Ovamo se ubrajaju fitofagne vrste. Najvažnije vrste ubrajaju se u porodicu Tenthredinidae - ose listarice, a neke vrste u porodicu Pamphilidae - predivice, i porodicu Cephidae - vlatarice.

OSE LISTARICE - TENTHREDINIDAE

Odrasli oblici imaju zdepasto tijelo, a leglica je ženki nazubljena (ose pilatke). Ličinke te porodice imaju pored tri para prsnih još i 6-8 pari trbušnih nogu (gusjenice leptira 2-5 pari). Zbog sličnosti s gusjenicama zovu se pagusjenice. Često smrde po stjenicama.

127

Repici na osa listarica (Atbalia rosae Christ.-A colibri)

Vrlo je važan štetnik uljane repice. Napada je u jesen. U posljednje je vrijeme postala gotovo redoviti štetnik pa se suzbija svake godine na prosječno 30 do 60% površina. Nanosi štete i postrnoj stočnoj repi, a zabilježene su i štete od druge generacije, dakle ljeti, na uljanoj rotkvi.

Imago ima zdepasto tijelo žutonarančaste boje, dugo 6-8 mm. Leti vrlo tromo tik iznad biljaka pa se lako uočava. Ličinke - pagusjenice crnosive su boje, tamnije na hrptu nego na trbuhu, a mlade su ličinke zelenkaste. Imaju 11 pari nogu i mekano tijelo. Narastu do 20 mm duljine.

ali smrtnost im je velika. U proljeće se javlja imago, koji odlaže jaja na

^k krstašice. Malobrojne ličinke prve ^ ^ ^ generacije uopće ne čine štete. I druga

generacija nije brojna, iako su zamijećene štete ljeti na uljanoj rotkvi. Izrazito je najbrojnija treća generacija. Imago te generacije leti u rujnu, a pagusjenice čine štete od kraja rujna do daige polovice listopada. Katkad ima samo dvije, a ne tri generacije godišnje.

Jedna ženka odloži od 50 do najviše 300 jaja. Jaja su odložena pojedinačno u rubove lišća.

Embrionalni stadij traje 6-12 dana. Pagusjenice se hrane lišćem. Njihova proždrljivost raste gotovo geometrijskom progresijom. Stoga se početni napad niti ne zapaža, a već za 2-3 dana šteta je velika. Razvoj ličinki traje 10-20 dana, ovisno o temperaturi. Jaka kiša i hladno vrijeme ometa razvoj štetnika, pa su najveće štete ako je u vrijeme pojave ličinki toplo i suho.

Uništavanjem samonikle repice tijekom ljeta smanjuje se mogućnost ishrane druge generacije te se tako pridonosi općem smanjenju zaraze ako se ta mjera provede na širem području.

Smatra se da prosječna zaraza s dvije pagusjenice po jednoj biljci može smanjiti prinos za oko 60 %. No treba istaći da su u nas zabilježene i totalne štete. Važan pokazatelj o naglom porastu proždrljivosti jest podatak da se težina pagusjenica podvostručuje za svaki dan do dan i pol, a jedna pagusjenica dnevno poždere dvostruko više lišća od svoje težine na početku tog razdoblja. Čak 75 % ukupne količine hrane požderu pagusjenice u zadnja tri dana svog razvoja. Ti podaci ukazuju na važnost prognozne službe i pravovremenog suzbijanja štetnika.

Kratkočna prognoza desetak dana prije roka suzbijanja moguća je na temelju zapažanja brojnosti odraslih osa na usjevu. Kad se utvrdi prisutnost jedne ili više osa po m2, treba se pripremiti za suzbijanje. Osim motrenjem, ose se mogu registrirati hvatanjem u žute posude opisane kod repičinog crvenoglavog buhača.

SI. 109. Pagusjenica repičine ose listarice (prema: Shell)

128

Suzbijanje je potrebno ako se po biljci nade prosječno više od 0,5 pagusjenica ili oko 50 pagusjenica po kvadratnom metni. Međutim, za malen ili rijedak usjev, te su brojke manje, a za bujan i gust usjev u vrijeme napada pagusjenica mogu se navedeni pragovi odluke i podvostručiti. Suzbijanje treba provesti dok su pagusjenice manje od 10 mm, dakle prije nego što naprave veće štete. Preglede usjeva za utvrđivanje brojnosti pagusjenica treba početi 3-5 dana nakon utvrđenog masovnog leta osica.

U vrijeme suzbijanja repičine ose listarice uljanu repicu napada i repičin crvenoglavi buhač i pipa terminalnog pupa. Stoga je korisno upotrebljavati insekticide koji će djelovati i na te štetnike, koji se zasad još posebno i ne suzbijaju (takva mjera nije potrebna jer se njihova brojnost smanjuje suzbijanjem repičine ose listarice). Većina piretroida visoko je učinkovita. Također dobro djeluju OP insekticidi na

SI. 110. Ulov pagusjenica kečerom (snimio M. Maceljski)

osnovi klorpirifosa, kvinalfosa, fentiona te kombinacije insekticida tih dviju skupina.

Tretiranje sjemena insekticidima, koje se prvenstveno preporučuje protiv štetnika koji se javljaju ubrzo nakon nicanja (buhači), može i do 75 % smanjiti štete od repičine ose listarice, pa na usjevu izraslom iz tretiranog sjemena češće neće trebati folijarno suzbijanje jesenskih štetnika. U tu se svrhu koriste insekticidi na osnovi metiokarba. Njihova je prednost što odbijaju ptice pa se one masovno ne truju. No, na pagusjenice ose ti insekticidi djeluju samo djelomično. Dozvoljena su i sredstva koja sadrže furatiokarb, a ranije su se koristila i slična sredstva na osnovi karbosulfana, koja su djelotvornija u suzbijanju osice. Pri upotrebi sjemena tretiranog tim sredstvima treba spriječiti svako rasipavanje po površini da se ne truju ptice. U tijeku su i istraživanja učinkovitosti nekih novijih insekticida za tretiranje sjemena uljane repice.

Sljivine osice: crna šljivina osica (Hoplocampa minuta Christ.) i žuta šljivina osica (Hoplocampa flava L.). Znatno je rjeđa vrsta mala crna šljivina osica {Hoplocampa rutilicornis Klug.).

Ubrajaju se u najvažnije štetnike šljive. Javljaju se redovito svake godine s manjim oscilacijama. U godinama kada je cvatnja šljive slaba, štete mogu biti goleme - i više od 50 %.

Odrasle osice duge su 4,5-5,5 mm, raspon im je krila oko 12 mm. Tijelo im je sjajno crne ili žute boje. Pagusjenice su izdužena tijela, svijetložućkaste boje. Imaju tri plus sedam pari nogu. Narastu do 8 mm.

Prezime u tlu kao ličinke, a krajem se zime kukulje. Imago izlijeće kada temperature tla na dubini 5-10 cm dosegne 10 °C. Osice lete na šljivu u vrijeme cvatnje, a hrane se peludom i nektarom. Ženke polažu po jedno jaje s vanjske

129

strane u listić časke poluotvorenih ili otvorenih cvjetova. Leglicom zarezu džepić u listiću i u njega odlažu jaje. Jedna osica odloži četrdesetak jaja. Inkubacija traje 6-12 (prosječno 8) dana, ovisno o temperaturi. Izlazak ličinki često se poklapa sa završetkom cvatnje. Ličinka najčešće izađe na vanjsku stranu listića časke i preko njegova ruba ubušuje se u plodnicu. Takav je način dolaska do plodnice važan jer olakšava suzbijanje. Pagusjenica izgriza tkivo ploda i sjemenke. Prelazi iz ploda u plod, te jedna pagusjenica napadne 4-5 plodova. Napadnuti plodovi otpadaju dok su veliki poput glavice gumbašnice pa do veličine 4-5 mm. Na otpalom plodu vidi se izlazna rupa. Pagusjenica završi razvoj za 15-20 dana te padne zajedno sa zadnjim plodićem u kojem se nalazila ili se na tlo spušta po niti. Zatim se zavuče u tlo i u njemu prezimi.

Pojava tih osica u nas je redovite jaka pa i nije prijeko potrebno pratiti intenzitet njihove pojave, nego se ti štetnici mogu redovito suzbijati. Intenzitet napada može se utvrditi pregledom cvjetova i brojenjem džepića s jajima. Budući da jedna pagusjenica uništi 4-5 plodića, to jaja nađena na 5 % cvjetova ukazuju da bi bilo uništeno 20-25 % berbe uz pretpostavku da se zametnu svi cvjetovi. Pri obilnoj cvatnji takav napad uopće ne bi bio štetan, a pri slaboj cvatnji šteta bi bila velika. Stoga odluka o provedbi suzbijanja treba prvenstveno ovisiti o cvatnji i oplodnji te o prošlogodišnjem intenzitetu zaraze.

Suzbijanje se provodi primjenom insekticida u vrijeme početka izlaska pagusjenica iz jaja. Taj se rok najčešće poklapa sa završetkom pune cvatnje i s početkom otpadanja latica. U vrijeme cvatnje zabranjena je primjena insekticida opasnih za pčele. Sto je tretiranje bliže cvatnji, veća je opasnost za pčele, pa se smiju koristiti samo za pčele manje opasni insekticidi: fosalon, endosulfan, triklorfon, deltametrin i alfacipermetrin. No u vrijeme otpadanja latica pčele većinom već prestaju posjećivati cvjetove, pa se mogu koristiti i ostali insekticidi, npr. diazinon, dimetoat, fention itd. Opasnost za pčele znatno se smanjuje ako se prskanje provodi u sumrak, kada pčele prestanu letjeti. Za postizavanje dobre učinkovitosti važno je prskati iznutra prema van, tj. ako se prska ručno, prskač treba stajati uz deblo i prema van prskati krošnju da bi sredstvo što bolje pokrilo listiće časke.

Jabučna osica (Hoplocampa testudinea Klug.) U rastresitom tipu ekstenzivnih voćnjaka javlja se povremeno i lokalno, a u

novije vrijeme u nekim intenzivnim nasadima javlja se sve češće i češće te je postala jednim od najvažnijih štetnika jabuke.

SI. 111. Štete od šljivine osice

130

Prezimi u tlu kao ličinka. Imago se javlja u proljeće u vrijeme cvatnje ranih sorti jabuka. Odlijeće na voćke u cvatu te odlaže jaja u plodnicu poluotvorenih ili otvorenih cvjetova. Ženka odloži dvadesetak jaja. Inkubacija traje 6-10 dana. Pagusjenice se ubušuju u plodiće, no često se neko vrijeme kreću između epikarpa i mesokarpa pa se na površini ploda vidi krivudavi hodnik oplutavjelog tkiva. Ta krivudava brazda karakterističan je znak prisutnosti ovog štetnika. Jedna pagusjenica uništi 4-5 plodova. Ti plodovi otpadaju, a ako ostanu na voćki deformirani su i mogu se koristiti samo za preradu.

Suzbijanje se provodi na isti način kao za šljivine osice. Pragom odluke za primjenu insekt icida smatra se 3 % oštećenih plodova. Velika su pomoć u određivanju potrebe i roka suzbijanja bijele ljepljive p loče koje privlače osice. Te se ploče vješaju sedam dana prije početka cvatnje. Više od 30 osica na jednoj ploči ukazuje da je pri jeko p o t r e b n a primjena insekticida. Točan rok prskanja ovisi o temperaturi o kojoj ovisi trajanje embrionalnog razvoja: 12°C - 370 sati, 14 °C - 282 sata, 17 °C - 196 sata i 20 °C -178 sata.

Kruški na osica (Hoplocampa brevis Klug.)

U nekim je krajevima češća i štetnija od jabučne osice. Biologija joj je slična biologiji jabučne osice. Na zaraženom plodiću pocrni dio uz ulazno mjesto pagusjenice - obično uz časku. U plod ulaze izravno pa nema hodnika na površini ploda. Izgleda da se u našim uvjetima razmnožava partenogenetski te se mužjaci pojavljuju rijetko. Jedna ženka odloži tridesetak jaja. Suzbijanje se provodi jednokratnim prskanjem odmah poslije cvatnje, kao i suzbijanje jabučne i šljivinih osica, uz upotrebu istih insekticida.

Si. 112. Šteta od jabučne osice (snimio M. Maceljski)

SI. 113. Izgled štete od kruškine osice (snimio M. Maceljski)

SI. 114. Pagusjenica kruškine osice u plodu (snimio M. Maceljski)

131

SI. 115. Štete od trešnjine osice i njezina ličinka (snimio M. Maceljski)

Trešnjina osica (Caliroa cerasi L. = Eriocampoides limacina Retz.) Napada trešnje i kruške, rjeđe višnje, šljive i dunje. U nekim našim krajevima

čest je štetnik. Ličinka - pagusjenica pokrivena je sluzi. Sluz

pocrni od izmeta. Tom crnom sluzi ličinka je potpuno pokrivena, te se ne vidi, što dovodi u zabunu neupućene, koji misle da se radi o puževima. Osim izgleda ličinke, karakterističan je i izgled šteta: ličinke izgrizaju samo zelene dijelove parenhima između žila i žilica lista. Tu ostaje samo prozirna kožica u obliku mrežice (čipke). Oštećeni dijelovi lišća suše se. Pagusjenice narastu do 10 mm, a imaju tri para prsnih i sedam pari trbušnih nogu. Zelenkaste su boje. Kretanjem ostavljaju sluzavi trag.

Ovaj štetnik ima dvije generacije godišnje, za razliku od osica iz roda Hoplocampa. Stoga se osim u proljeće pagusjenice javljaju na lišću i krajem ljeta ili početkom jeseni.

U slučaju jačeg napada suzbija se insekticidima na bazi fosalona, diazinona, malationa, fentiona, dimetoata, deltametrina i dr. Pri primjeni insekticida

treba voditi računa o pridržavanju karenci jer se prva generacija na trešnji i višnji suzbija blizu roka zriobe, a druga generacija na kruškama također se suzbija u vrijeme koje je blizu zriobe.

Žuta ogrozdova osa listarica (Pteronus /Pteronidea/ ribesii Sap.)

Crna ogrozdova osa listarica (Pristiphora pallipes Lep.)

Ovi štetnici napadaju lišće ogrozda i ribiza. Izgrizaju ga držeći se u skupinama. Imaju 3+7 pari nogu. Tijelo pagusjenice žute ose zelenkaste je boje, pokriveno brojnim crnim točkicama na kojima se nalaze kratke dlačice. Pagusjenice crne ose imaju golo tijelo. Te se ose javljaju u travnju, odlažu jaja na lišću koje pagusjenice izgrizaju. Kukulje se u zemlji. Imaju 2-3 generacije godišnje. Suzbijaju se tretiranjem sredstvima na bazi malationa, diazinona, triklorfona, piretroidima i si.

Pagusjenice pšenične ose listarice roda Dolerus nalaze se na pšenici. Izgrizaju rubove lišća.

Sl. 116. Pagusjenica vrste Lako se uočavaju po žutozelenoj boji tijela i izraženim Dolerus na listu pšenice očima. Narastu do 20 mm. Nisu zabilježene (snimio M. Maceljski) gospodarske štete.

132

RUZINE OSE LISTARICE Ružu napada vrlo veliki broj vrsta osa listarica. Prema štetama mogu se

podijeliti u štetnike cvijeta, izboja i lišća, te uzročnike izraslina - šiški. Uzročnici izraslina ubrajaju se u podred Apocrita, skupinu Terebrantes.

Ružine osice (Arge rosaeL., ArgepaganaPanz.) Imago je dug 8-10 mm. Ima izrazito žuti zadak te žute noge. Leti tromo i lako

se uočava. Ličinka se ubraja u pagusjenice, ima tri para prsnih i šest pari trbušnih nogu. Plavkastozelene su boje, sa žutom prugom na hrptu. Pagusjenice A. rosae imaju po dvije, a pagusjenice A. pagana po tri sjajne crne bradavice na svakom članku zatka. Često uzima položaj slova S stojeći na stražnjim nožicama. Narastu do 2 cm.

SI. 117. Ubodi ružine osice na izboju SI. 118. Prerez izboja s odloženim jajima (snimio M. Maceljski) ružine osice (snimio M. Maceljski)

Važni su štetnici ruža u nas. Odlaganjem jaja u izboje s pupom priječe razvoj cvjetova, a pagusjenice štete ishranom lišćem. Jedna pagusjenica za svog razvoja pojede najmanje jedan list sa 7 palistića ruže. Oštećuje kultivirane i divlje Riže.

Prezime kukuljica ili ličinka posljednjeg stadija u tlu ili ispod otpalog lišća. Odrasli oblici pojavljuju se koncem svibnja i u lipnja. Ženke odlažu jaja u izboj ispod cvjetnog pupa. Odlože 16-20 jaja tako da leglicom urezu tkivo izboja pa u

133

procjep ulože jaje. A. rosae odlaže jaja u jedan red, a Apagana u dva usporedna reda. Inkubacija traje desetak dana. Pagusjenice odlaze na lišće. Izgrizaju ga držeći se u skupini. Razvoj traje oko mjesec dana. Kukulje se u tlu ili između otpalog lišća te daju novu generaciju. Štete se povećavaju na isti način. A. rosae ima dvije,

a A. pagana tri generacije godišnje. Odrezivanje i uništavanje izboja u

koje su odložena jaja važan je način smanjenja šteta. Skupine pagusjenica mogu se mehanički sabrati i uništiti. U inozemstvu se primjenjuju insekticidi u času pojave pagusjenica na osnovi trikorfona, fosalona ili piretroida. Još se nekoliko vrsta osa listarica, uključivši i vrstu Caliroa aethiops F., hrane lišćem

119. Ružina osica na izboju (snimio M. Maceljski) Ružini bušači i/boja (Ardis

brunniventris Htg., Monophadnus elongatulus Klug., Emphytus cinctusL. i druge vrste). Pagusjenice buše hodnike u izbojima. Izboji se suše. Takve izboje treba odrezati što niže i spaliti.

SI. 121. Oštećenja lišća ruže od osice roda Megachile(snimio D. Bertić)

Pčela rezačica (Megachile centuncularis L. ubraja se u Aculeata) reže pravilne isječke s lista, odnosi ih i koristi za pravljenje skloništa za svoje potomstvo. Zanimljivo je da se pčela uvijek vraća na istu biljku, pa i na isti list, po novi isječak. Stoga se može naći jako izrezano lišće na jednom ili dva izboja jedne biljke, a nigdje drugdje više nema takvih šteta. Te su štete stoga uočljive no potpuno su nevažne.

134

SI. 120. Bušač izboja stabljike ruže (snimio M. Maceljski)

Ružina uvijalica (Blennocampa pusilla Klug.).

Pagusjenice ishranom uvijaju lišće ruže oko srednje žile. Nalazili smo pedesetak i više tako oštećenih listova na jednoj biljci. Suzbijanje se obavlja skidanjem uvijenog lišća u kojem se nalaze ličinke osice. Samo iznimno primjenjuju se insekticidi fumigantnog (diklorvos) ili sistemičnog (dimetoat i si.) djelovanja.

SI. 122. Štete od ružine osice uvijalice (snimio M. Maceljski)

Si. 123. Pagusjenice vrste Diprion pini na boru (snimio M. Maceljski)

Ose listarice drvenastog ukrasnog bilja. Mnogo je vrlo važnih štetnika -osa listarica na drveću koje se uzgaja u urbanim sredinama. No ti su štetnici još važniji u šumama pa su opširnije opisani u šumarskim entomologijama. Spomenut ćemo običnu borovu pilatku (Diprion pini l.) koja oštećuje bor uglavnom samo u šumama. Smeđa borova pilatka {Neodiprion sertifer Geoffr.) posebice je zastupljena na našem Primorju. Pagusjenice više vrsta roda Pristiphora napadaju topolu, vrbu, ariš itd. Vrbu napadaju i neke druge vrste osa listarica. Vrste roda Cimbex napadaju bukvu, ali utvrdili smo da oštećuju i badem u Dalmaciji

OSE PREDIVICE - PAMPHIIJIDAE

Kruškina osa predivica (Neurotoma flaviventris Retz.)

Breskvina osa predivica (Neurotoma nemoralisl.)

Javljaju se mjestimice. Prezime u tlu. Ose lete od početka svibnja. Odlažu jaja na naličje lišća. Ličinke izgrizaju lišće, naročito na vrškovima stabala koje zapredaju. Kruškina osa napada kruške, a breskvina osim breskve još kajsiju, trešnju i badem. U zaprecima se nalazi veliki broj ličinki. One su vrlo slične gusjenicama, no od njih se razlikuju po broju nogu: ličinke tih osa

135

SI. 124. Ličinke osice Neurotoma flaviventris u zapretku (snimio M. Maceljski)

imaju i tri para prsnih nogu i zakržljale trbušne noge, a u gusjenica su trbušne noge (2-5 pari) razvijene. Ličinke kaiškine ose predivice su žutonarančaste boje, a narastu do 20 mm. Ličinke breskvine ose predivice zelene su i nešto manje. Suzbijaju se insekticidima kao i ose listarice.

OSE VLATARICE - CEPHIDAE

Kruškina osa srčikarica (Janus compressusf.)

U posljednje vrijeme sve češći štetnik. Ubraja se u periodične štetnike. Već i pri maloj zarazi štete su vrlo uočljive. Najveće su u mladim plantažama. Vrškovi su izboja kruške povinuti, lišće zakovrčano, a lišće i vršak pocrne. Simptomi su slični simptomima bakterijske paleži. Oko desetak cm ispod vrha zapaža se

tridesetak sitnih uboda smještenih spiralno oko izboja. Te ubode čini ženka da bi stvorila povoljne uvjete za razvoj ličinke u izboju. Ženka odloži jaje odmah iznad tih uboda pa odatle počinje hodnik izbušen prema dolje, pun grizotina i izmeta. Duljina je hodnika desetak cm. Na mjestu gdje se nalazi hodnik izboj se katkada lomi. U hodniku je ličinka bjeličaste ili žućkaste boje, a tamne glave. Ima zakržljale noge, a tijelo drži u obliku slova S. Naraste do 10 mm. Pred zimu izbuši otvor pri dnu izboja. U izboju prezimi i kukulji se, a osa izleti u svibnju kroz prethodno napravljen otvor.

Suzbija se rezanjem napadnutih izboja zajedno s ličinkom te njihovim spaljivanjem ili zakapanjem. I u vrijeme zimskog reza treba odstranjivati zaražene izboje. Primjena

si. 125. štete od kruškine osice insekticida rijetko je kad potrebna: vršikarice(smmioM. Maceljski) suzbijanjem drugih štetnika u proljeće

smanjuje se i zaraza ovim štetnikom.

Pšenična osa vlatarica (CephuspvgmaeusL.) rijetko se javlja u Hrvatskoj. Imago je sjajno crne boje, dug oko 8 mm. Odlaže jaja u gornje dijelove vlati. Ličinka je svijetložuta. Naraste do 15 mm. Buši hodnik unutar vlati. Prirod je smanjen, vlat se lomi. Osim pšenice napada i raž. Gospodarske se štete očekuju tek kad bude zaraženo više od 106/o biljaka.

OSE DRVARICE - SIRICIDAE

To su veliki kukci. Ženka ima dobro razvijenu čvrstu leglicu kojom može odlagati jaja u drvo različitih vrsta drveća koja se uzgajaju u urbanim sredinama. Jedna od češćih vrsta jest Sirex gigas L., ujedno najveća osa drvarica, duga do 4

136

cm. Najčešće su zaraze na johi, hrastu, javoru, brezi, četinjačama, katkad i na kruški. Za odlaganje biraju uglavnom oslabljela stabla. Ličinka buši drvo u raznim smjerovima. Razvoj može trajati tri i više godina. Tako se dogodi da zaraza počne u prirodi, a imago se pojavi iz obrađenog i ugrađenog drveta unutar nastamba. Medu njihovim neprijateljima ističu se ose najeznice koje imaju vrlo dugu leglicu, primjerice velika osa najeznica {Rhyssa persuasoria L.). Te ose osjetilom njuha utvrde točno mjesto gdje se nalazi ličinka ose drvarice te u nju ili na nju kroz drvo odlože svoje jaje leglicom dugom više centimetara.

Podred APOCRITA

Većinom su paraziti drugih kukaca pa se ubrajaju u prirodne neprijatelje štetnika. Najveća su i najvažnija skupina prirodnih neprijatelja. U ovaj podred ubrajaju se i neki socijalni - društveni kukci, a fitofagna je samo poneka vrsta.

Imaju karakterističan oblik tijela - prvi trbušni segment srasao je s prsištem, a drugi je segment poput drške vrlo uzak. Dijele se u Aculeata i Terebrantes. Aculeata imaju uvučen ovipozitor u sedmom segmentu zatka, a Terebrantes imaju ovipozitor izbočen na kraju zatka. U Aculeata ovipozitor je preinačen u žalac pa gubi funkciju ovipozicije i dobiva funkciju uštrcavanja otrova u tijelo žrtve.

Skupina Aculeata

U skupinu Aculeata ubrajaju se društveni kukci, i to mravi - Formicidae, ose - Vespidae i pčele - Apidae, te ose kopačice - Sphecidae.

MRAVI - FORMICIDAE

Osim iznimno, nisu štetnici bilja, a većina vrsta ne ubraja se niti u prirodne neprijatelje štetnika. Njihova prisutnost na bilju često je znak napada lisnim i štitastim ušima koje luče mednu rosu kojom se mravi hrane. No dokazano je da prisutnost mrava može izazvati pojačano lučenje medne rose, za što je potrebna intenzivnija ishrana, pa stoga mravi mogu povećati štetnost štetnika koji luče mednu rosu. Dokazano je da mravi mogu štititi lisne uši od njihovih neprijatelja i da je uspjeh unošenja neprijatelja u zaštićeni prostor gdje ima mrava znatno slabiji, pa prethodno treba spriječiti dolazak mrava.

Poznate su štete od mrava na poniku suncokreta i kukuruza, starijim biljkama suncokreta, na vinovoj lozi, lubenicama i dinjama. Štete je najčešće nanosila vrsta Tetramorium caespitum L. Mi smo zabilježili i štete od mrava na zrelim plodovima kruške. Mravi mogu naseliti košnice pa mravinjake u njihovoj blizini treba uništiti.

U Italiji se koriste vrste iz grupe Formica rufa L. za biološko suzbijanje nekih vrsta gusjenica. Mravinjaci te vrste prenose se avionima s planina na kojima žive (Alpe) u one planine gdje tih mrava nema (Apenini).

137

Neke vrste mrava ubrajaju se u gamad - naročito žuti faraonski mrav -Monomorium pharaonis L. Ti su mravi često prava napast stanovnicima nekih novih naselja u Zagrebu i u nekim drugim gradovima.

Mravi žive zajedničkim životom u mravinjacima. Odlikuju se polimorfnošću, pa se razlikuju mužjaci, ženke, radnici i vojnici. Roje se ljeti. Nakon kopulacije, krilata ženka osniva novi mravinjak. Radnici odnose hranu ličinkama u mravinjak pa se na tome osniva mogućnost suzbijanja izlaganjem mamaca zatrovanih kemosterilizantom ili inhibitorom razvoja (npr. metopren). Većinom su omnivorni, a neke su vrste samo karnivorne

OSE - VESPIDAE

Si. 126. Grožđe oštećeno od osa (snimio M. Maceljski)

SI. 127. Štete u plodu kruške od osa i stršena (snimio M. Maceljski)

Odlikuje se žutim prugama po crnom tijelu. Leglicom ubadaju plijen, ali i ljude. Neke vrste žive solitarno, a većina zajedničkim životom. Prave gnjezda - osinjake u zemlji, na bilju, kućama i drugim skrovitim mjestima. Promjer je osinjaka 10-30 cm, a osinjaci nekih vrsta mogu imati do 12 katova saća. Neke su vrste štetne mekanim plodovima voća, naročito grožđu, kruškama i smokvama. Češće su vrste obična osa (Vespula vulgarisL.), piknjastaosa (Polistes gallicusl.) i stršen (Vespa crabro L.). Te vrste izdubljuju bobe grožđa, pa ostaje prazna kožica, koja u bijelih sorti posmedi. Izbušuju i zavlače se u druge plodove voća te ih uništavaju i omogućuju ulaz uzročnika bolesti (monilije, sive plijesni i dr.). Lete uokrug 500 m, a stršen 1500 m od svojeg osinjaka.

Suzbijaju se teško jer napadaju zrelo voće pa se insekticidi obično ne mogu primijeniti. Samo iznimno, ako do berbe ostaje još barem 7 dana, može se koristiti sredstvo kratke karence, poput diklorvosa. No bolje je po smjeru leta potražiti osinjake i uništiti ih uokrug nekoliko stotina metara. Osinjaci se mogu uništiti spaljivanjem uz oprez da se ne izazove požar, ili tretiranjem insekticidnim sprejom ili prašivom, odnosno prskanjem. Tretirati treba rano u zoru dok su ose u osinjaku. Štete se smanjuju lovljenjem osa u boce s uskim grlom u koje se stavlja pokvareno vino, gnječeno voće, ostaci piva i si. Ne smiju se koristiti slatke tekućine koje privlače pčele. Dobro je koristiti plastične boce s bočno urezanim otvorima.

138

PČELE - APIDAE

U ovu se porodicu ubraja pčela medarica - Apis mettifem L., šumske pčele i bumbari. Vrlo su važne kao oprašivači bilja, naročito voćaka. Smatra se da korist koju pčele medarice čine oprašivanjem višestruko nadmašuje izravne koristi koje čovjek ima od meda i drugih pčelinjih proizvoda. Stoga se u iole veće plantaže voćaka, na polja uljane repice i suncokreta i neke druge kulture dovoze košnice pčela u vrijeme cvatnje. U svijetu voćar i ratar plaćaju pčelaru dopremu košnica. Zbog mogućnosti prenošenja karantenske bolesti bakterijskog paleža {Envinia amylovora) pčelama, ne smiju se košnice iz područja zaraženog tom bolesti prevoziti u nezaražena područja. Treba istaći da pčele ne mogu oštetiti zrelo grožđe iako ih slatki sok privlači.

U Hrvatskoj je autohtona podvrsta siva pčela 04. mellifera carnica). Postoji program poboljšanja gospodarskih odlika sive pčele u proizvodnji meda, tolerantnosti na bolesti, mirnoći i smanjenju rojidbenog nagona.

Prijeko je potrebno spriječiti usmrćivanje pčela nepravilnom primjenom sredstava za zaštitu bilja. Gotovo svi insekticidi jako su otrovni za pčele, a opasni mogu biti i neki fungicidi i herbicidi. Za njih je obvezatan natpis na pakiranju OPASNO ZA PČELE. No velika većina fungicida i herbicida nije opasna pčelama. Bezopasni su insekticidi na osnovi bakterije Bacillus thuringiensis, te regulatori razvoja, koji se radi opasnosti za leglo (nisu opasni za radilice), ne smiju koristiti u vrijeme cvatnje biljaka koje posjećuju pčele. Manje su opasni endosulfan, fosalon, triklorfon, alfacipermetrin i deltametrin, no i između ostalih postoje velike razlike u stupnju otrovnosti.

Zabranjeno je sredstvima otrovnim za pčele tretirati voćnjak u cvatu, polje uljane repice ili suncokreta, djeteline ili lucerne u vrijeme cvatnje, a također i polja u kojima cvatu korovi ako njihov cvat posjećuju pčele. Kad se tretiraju plantaže i velika polja za pčele opasnim sredstvima, treba barem 48 sati ranije obavijestiti pčelare uokaig 5 km, a ako se provodi aviotretiranje i do 7 km. Tretiranja u blizini cvatućih nasada ili u rokovima blizu cvatnje treba obavljati pred večer, kad pčele više ne lete. Pčelama prijeti opasnost i pri tretiranju biljki jako zaraženih lisnim ušima ako na njihovu mednu rosu dolijeću pčele, te pri prolijevanju sredstava otrovnih za pčele jer na prolivenu tekućinu one često dolijeću.

• Afrička pčela potječe iz Afrike. Nekoliko rojeva prenijeto je zbog proučavanja u Brazil. No jedan je roj pobjegao i križanjem je nastala "afrikanizirana pčela" znatno agresivnija od domaće pčele. Taj hibrid napada čovjeka ako se osjeti ugroženim, a bode šest puta brže od domaće pčele. Stoga je nazvana i "pčela si. 128. Bumbar pri oplodnji rajčice

139

ubojica". Brzo se proširila Južnom Amerikom i doprla u SAD. Dakle za 35 godina prešla je više tisuća kilometara. To je dobar primjer neodgovornosti nekih znanstvenika, odnosno potrebe velike odgovornosti pri svakoj introdukciji neke pridošlice.

U porodicu BOMBIDAE ubrajaju se i BUMBARI (Bombus vrste). Oni također žive organiziranim zajedničkim životom. Oni su posebno važni oprašivači crvene djeteline i nekih drugih mahunarki. U nekim se zemljama bumbari nabavljaju i unose u staklenike gdje pomažu u oplodnji rajčice.

OSE KOPAČICE - SPHECIDAE prave leglo u tlu ili drveću. Imaju prednji par nogu podešen za gradnju legla. Malog su gospodarskog značenja.

Skupina Terebrantes Ova skupina obuhvaća stotinjak porodica osa najeznica - entomofaga,

najvažnijih i najbrojnijih prirodnih neprijatelje štetnika. Ima polifagnih vrsta, ali i takvih koje napadaju samo jednu ili nekoliko srodnih vrsta kukaca. Ipak se u ovu skupinu ubrajaju i neke fitofagne vrste.

Fitofagne su osice iz porodice OSA ŠIŠKARICA - CYMPIDAE. To su sitni kukci, najčešće crne ili smeđe boje tijela. Ženke odlažu jaja u biljno tkivo, u kojem se odvija život ličinki. Izlučivanjem toksina ličinke uzrokuju tvorbu izraslina na

Ušću i drugim biljnim organima koje nazivamo šiškama. Mjesto i oblik šiške karakterističan je za pojedine vrste osica. Neke vrste šiški sadrže mnogo tanina pa su se svojevremeno skupljale u hrastovim šumama Slavonije, na ceru i meduncu u Istri, te koristile za dobivanje tanina. Najpoznatije su takve vrste Biorrhizapallida Ol. u Slavoniji kojoj su šiške velike 20-40 mm, te Cynips gallae-tinctoriae Htg. u Istri. Šiške na stabljici ruže, posebice često u rašljama izboja te na lišću prave vrste roda Rhodites. Ose

šiškarice obično prave samo male štete, no pojava je jako uočljiva. Zaraza ruža može se smanjiti odrezivanjem napadnutih organa i njihovim spaljivanjem.

U biljne štetnike treba ubrojiti i neke vrste iz porodice EURYTOMIDAE, u kojoj se, inače, nalaze uglavnom samo zoofagne vrste. Takva fitofagna vrsta jest

140

SI. 129. Ulazni otvori osa u tlu (snimio M. Maceljski)

SI. 130. Šiška na ruži (Rhodites rosae) (snimio M. Maceljski)

osica lucernine mahune (BruchophagusgibbusBoh.). Osica je malena, duga 2 mm, crna tijela. Imago se javlja u vrijeme cvatnje lucerne i daigih mahunarki. Odlaže jaja u tek zametnute mahune u kojima leglicom načini otvor. Jedna ženka odloži pedesetak jaja. Ličinke žive unutar sjemenke koju izgrizaju. Sjemenka potamni. Razvoj jaja vrlo je kratak, a razvoj ličinke traje 2-3 tjedna. Imago izlazi iz sjemenke praveći okruglasti otvor. Godišnje ima 3-4 generacije. U nas je najčešći u sjemenu lucerne, a mi smo zarazu pronašli i u esparzeti. Šteti samo sjemenskim usjevima smanjujući klijavost sjemena. Druga štetna vrsta iz ove porodice je bademova osica (Eurjtoma amygdali End.). Uzrokuje "crvljivost" badema.

Mnogo su važniji entomofagni kukci iz te skupine.

Entomofagne osice

S obzirom na objekt koji parazitiraju mogu biti jajni paraziti (kojih je najviše), paraziti ličinke, paraziti kukuljice ili paraziti imaga (paraziti imaga rijetki su, poznati su na lisnim ušima). Bez obzira na oblik kojeg parazitiraju, osice odlažu svoja jaja u domaćina ili na domaćina, ili pak jaja odlažu na hranu koju domaćin ishranom unosi u svoj organizam. S obzirom na položaj gdje parazitiraju podijeljeni su na endoparazite, koji parazitiraju unutar domaćina, i ektoparazite, koji parazitiraju na domaćinu.

Bouček je objavio popis 949 vrsta osica natporodice Chalcidoidea, nađenih na području bivše Jugoslavije. Od njih najviše je vrsta iz porodica Pteromalidae (253), Eulophidae (240) i Encvrtidae (166). No parazitske osice ubrajaju se i u druge natporodice. Mi ćemo prikazati samo najvažnije porodice i poneku važniju vrstu.

ICHNEUMONIDAE

Osice većih dimenzija tijela, duge do desetak i više mm. Najčešće parazitiraju ličinke i kukuljice. Ovoj porodici pripada rod Pimpla s mnogo endoparazitskih vrsta, te rodovi Ephialtes i Theronia, koji, uz ostale, parazitiraju i kukuruznog moljca. I vrsta Horogenes punctorius Rom. može u pojedinim godinama jače utjecati na pojavu toga štetnika. Najveće ose najeznice ubrajaju se u rod Rhyssa. Te osice imaju tijelo dugačko do 4 cm, a leglica je duga još 3,5 cm. Tom leglicom mogu uložiti svoje jaje u domaćina (ličinku ose drvarice) koji se nalazi u drvetu. Neke vrste ove porodice napadaju druge parazite pa se smatraju hiperparazitima.

BRACONTOAE

Vrlo je brojna porodica sitnih parazitskih osica, s više od 40.000 poznatih vrsta. Ektoparazitske vrste pri polaganju jaja paraliziraju ličinku na koju odlože jaje da ga ne bi otresla. Endoparazitske vrste ne paraliziraju domaćina koji se može kretati, no na kraju razvoja parazita domaćin ugine. Ova je skupina mnogobrojnija. Parazitira poglavito gusjenice. Ima vrsta koje jaje polože u jaje

141

domaćina, ali razvoj završe u njegovoj ličinki. Poznat je rod Apanteles s vrlo mnogo vrsta koje parazitiraju gusjenice raznih vrsta leptira, uključivši sovice i kukuruznog moljca. Posebice je proširena vrsta A. glomeratus L. I vrste roda Microbracon i Meteorus parazitiraju kukuruznog moljca. Vrsta Opius concolor Szep. u nas je proučavana i ispuštana u prirodu radi suzbijanja maslinine muhe. U Europi je proučena metodika masovnog uzgoja vrste Dacnusa sibiricaTelenga, koja se koristi za suzbijanje nekih vrsta minirajućih muha (Liriomyza vrste) u zaštićenom prostoru. Stavlja se u promet pod nazivima Minusa, Minerpack D. s. i dr.

APHIDIDAE

Ova je porodica neko vrijeme bila uključena u Braconidae. U nju se ubrajaju tipični paraziti lisnih uši (Aphididae). Najbrojniji je rod Aphidius. U nekim zemljama zapadne Europe usvojena je metodika masovne proizvodnje vrste Aphidius matricariae Hal. i A. colemani koje se ispuštaju u zaštićeni prostor (primjerice u Austriji pod nazivom Matron, u Švedskoj nazvane Aphippar). Smatra se da mogu spriječiti daljnji porast zaraze lisnim ušima kod omjera povoljnijeg od 1 parazita na 100 ušiju. Vrlo proširena osica iz ove porodice jest i vrsta Diaretiella rapae Me' Intosh.

EURYTOMIDAE

Važniji rod parazitskih osica ove porodice jest Eurytoma. Ovoj porodici pripada i prije opisana fitofagna vrsta Bruchophagus gibbus Boh.

PTEROMALIDAE

Poznata je vrsta Pteromaluspuparum L., parazit kukuljica leptira.

EUPELMIDAE

U nas su proširene vrste roda Anastatus, posebice A.disparis Ruschka, koja u nas parazitira gusjenice gubara.

ENCYRTIDAE

Vrsta Oencyrtus kuwanae How. parazitira leptire. Vrsta Litomastix truncatellus Dalm. poznata je prema poliembrioniji, tj. svojstvu da se iz jednog jajeta razvije više stotina pa i tisuća ličinki. Mi smo u našim istraživanjima našli ovog parazita u gusjenicama sovice game, i to do najviše 2.200 jedinki (sve iz jednog jajeta odloženog u gusjenicu-domaćina). Vrste roda Metaphycus prošireni su paraziti maslinine štitaste uši te su korišteni i za biološko suzbijanje toga štetnika.

142

APHELINIDAE Vrlo su sitne osice. Najpoznatije su vrste Aphelinus maliHald., koja regulira

populaciju krvave uši jabuke, te vrste roda Prospaltella. A. mali krajem je tridesetih godina uzgajan u Zavodu za zaštitu bilja u Zagrebu te su grančice jabuka zaražene krvavom uši parazitiranom ovom osicom prodavane kao 'afelinizirani materijal'. Kupci su te grančice donosili u svoje voćnjake i tako introducirali parazitsku osicu. P. berlesi How. parazitira dudovu štitastu uš i ona je jedan od prvih primjera uspješne introdukcije prirodnog neprijatelja s drugog kontinenta za biološko suzbijanje štetnika. P. perniciosi Tow. laboratorijski se uzgaja na štitastim ušima naseljenim na tikve te ispušta radi suzbijanja kalifornijske štitaste uši. Encarsia formosa Gahan komercijalno se proizvodi najviše u Nizozemskoj, odakle se šalje i u druge zemlje radi suzbijanja štitastog moljca u staklenicima. Ta se parazitska osica koristi na više tisuća hektara u zemljama zapadne Europe i drugdje.

TRICHOGRAMMATIDAE

To su sitne osice duge oko 0,5 mm. U ovu porodicu ubraja se poznati rod Trichogramma. To su jajni paraziti koji se danas mnogo koriste za biološko suzbijanje štetnika različitih usjeva i nasada. Dvije su osnovne vrste: T. evanescens Westv. i T. embryophagum Htg. U novije vrijeme je ovaj rod s pomoću elektroforeze podijeljen na čak 64 vrste no taj je broj podložan promjenama pa i osporavanjima. U laboratoriju Instituta za jadranske kulture u Splitu svojevremeno su uzgajane T. rhenana i T. maydis zbog istraživanja mogućnosti suzbijanja kukuruznog moljca u Hrvatskoj. U tim istraživanjima postignuta je oko 70 %-tna parazitiranost. T. evanescens napada sovice i druge štetnike, a T. embryophagum maslinina moljca i druge štetnike. Postoje i T. cacoeciaei T. dendrolimi koje parazitiraju neke savijače, T. oleae koje parazitira maslinina moljca itd. Vrlo često se sve ove vrste označuju kao Trichogramma sp. Sve su te vrste jajni paraziti. Njihova masovna proizvodnja industrijalizirana je u tzv. biotvornicama te se komercijalno iskorištavaju, tj. prodaju i kupuju na tržištima mnogih zemalja. Uzgajaju se na jajima brašnenog ili žitnog moljca koji se lako uzgajaju u laboratorijskim uvjetima. Parazitirana jaja nanose se na papir, pločice iz plastike, kapsule iz ljepenke i si. te se na njima ili u njima distribuiraju u nasade i usjeve.

U nas je usvojena metodika masovne proizvodnje (u Splitu) i tehnika ispuštanja, ručnog i iz modela aviona (u Zagrebu).

143

SI. 131. Osice trihograme odlažu jaja u jaja kukuruznog moljca (prema: INRA)

SI. 132. Uzgoj trihograma na jajima brašnenog moljca u Splitu (prema: Pelicarić)

U svijetu su se vrste roda Trichogramma koristile za biološko suzbijanje kukuruznog moljca i sovica u bivšem SSSR-u na oko 12 milijuna hektara godišnje, protiv kukuruznog moljca u Kini na oko milijun hektara, protiv sovica u SAD na oko 350.000 ha, na više desetaka tisuća hektara kukuruza u Francuskoj, Njemačkoj, Bugarskoj itd.

Cijena osica potrebnih za jedan hektar kukuruza u Njemačkoj iznosi oko 110 DEM, što je nešto više od troška primjene kemijskog insekticida. U SAD cijena iznosi 2-4 USD za 10 000 osica. Na 1 ha treba ispustiti oko 100.000 osica nekoliko dana prije ovipozicije odnosno početkom ovipozicije (za uspjeh je presudan točan termin). Katkada se osice ispuštaju u 2-3 navrata.

EULOPHIDAE

Zanimljiva je vrsta Edovumputtleri Grissell, koja se proučava za biološko suzbijanje krumpirove zlatice. Nađena je tek 1980. g. u Kolumbiji te uspješno proširena u SAD, a proučava se u Italiji, Poljskoj, Bugarskoj, bivšem SSSR-u i drugdje. To je jajni parazit, kojem je glavna smetnja za veću djelotvornost loše prezimljavanje. Za vrstu Diglyphus isaea Walk. u zapadnoj je Europi utvrđena metodika masovne proizvodnje te se uzgaja i ispušta (pod nazivima Miglvphus, Minerpack D. i. i dr.) u staklenike protiv minirajućih muha. Poznati su i rodovi Tetrastichus i Euplectrus. Vrsta Eulophus viridulus češći je parazit kukuruznog moljca.

MYMARIDAE

SI. 134. Ličinke ektoparazitske osice roda Najsitnije parazitske osice, duge Euplectrus na uginuloj gusjenici sovice katkada i manje od 0,5 mm. Jajni

game (snimio M. Maceljski) paraziti nekih štetnika.

SI. 133. Parazitska osica Edovum puttleri pri odlaganju jaja u jaja krumpirove

zlatice (prema Marzotti)

144

SCELIONIDAE

Ovamo se ubrajaju najvažniji paraziti (jajni) žitnih stjenica u nas, koji, kao što je poznato imaju veliki utjecaj na reguliranje populacije ovog štetnika (nađena parazitacija do 80% u pojedinim godinama). To su vrste rodova Telenomus, Assolcus i Microphanurus.

Red COLEOPTERA - KORNJAŠI, TVRDOKRILCI

Kornjaši su najveći red kukaca. Obuhvaća više do 300.000 vrsta, odnosno oko jedne trećine opisanih vrsta kukaca. Mnoge su vrste štetne poljoprivrednim kulturama, no ima i grabežljivaca - prirodnih neprijatelja štetnika. Neki su kornjaši strvinari.

Različite su veličine. Ima ih manjih od milimetra, ali i većih od 10 cm. Očvrsnutog su jače hitiniziranog tijela. Imaju dva para krila. Prednji je par čvrst, jako hitiniziran. Prilikom leta, drže ga raširenog, a mašu samo stražnjim parom opnenastih krila. Prednji par - pokrilje, služi za zaštitu tijela, koje je njima pokriveno s hrptene strane.

Imago i ličinke imaju usni ustroj podešen za grizenje i žvakanje. Ličinke imaju tri para nogu, osim porodice pipa kojima su ličinke apodne. Razmnožavaju se gamogenezom, tek po neka vrsta partenogenezom (npr. lucernina pipa). Kukuljica je slobodna.

Kornjaši štetni uskladištenim poljoprivrednim proizvodima bit će prikazani u posebnom poglavlju na kraju ove knjige.

Kornjaši se dijele na četiri podreda, od kojih dva nemaju nikakvo praktično značenje . Za nas su važna dva podreda: Adephaga, koji obuhvaća pretežno grabežljive vrste i Polyphaga, s brojnim fitofagnim ali i zoofagnim vrstama. Ova se dva podreda razlikuju prema nervaturi stražnjih krila i broju članaka tarzusa i kandžića.

Podred ADEPHAGA

U podredu Adephaga važnije su za poljoprivredu dvije porodice pretežno korisnih kukaca - predatora. To su porodice trčaka - Carabidae i hitra -Cicindelidae

TRČCI - CARABIDAE

Trčci su veliki kukci, dugi i do 30 mm. Imaju dobro razvijene noge, kojima se brzo kreću i hvataju plijen. Grabežljiva su, pa se i odrasli oblici i ličinke hrane gusjenicama, ličinkama krumpirove zlatice, grčicama hrušta, žičnjacima i drugim štetnicima. Žive u tlu pa se ubrajaju u najvažnije neprijatelje brojnih vrsta štetnika koji žive u tlu, posebice žičnjaka i grčica. Neke vrste žive nekoliko godina, pa za

145

SI. 135. Grabežljivi trčci

SI. 137. Uginuli trčci nakon primjene piretroida (snimio M. Maceljski)

SI. 138. Ličinka i odrasli crni žitarac (prema: Bayer)

146

Bayer)

svog života mogu uništiti i do 1000 većih ličinki kukaca. Široka primjena insekticida smanjuje brojnost trčaka, a time i njihovu regulacijsku ulogu u brojnosti štetnika koji žive u tlu. Brojnost trčaka smatra se indikatorom onečišćenja agrobionecoze. Najčešće predatorske vrste trčaka ubrajaju se u rodove Carabus, Calosoma, Poecilus, Pterostichus, Nebria i dr. U trčke se ubrajaju i neke fitofagne vrste, primjerice roda Harpalus, Ophonus (šteti jagodama) te poznati štetnik pšenice crni žitarac.

Crni žitarac, zabrus {Zabrus tenebrioides Goeze)

Važan je štetnik pšenice isključivo na parcelama na kojima se ponavlja uzgoj pšenice. Na površinama na kojima se treću godinu uzastopce sijala pšenica zabilježene su (Vukovar i dr.) katastrofalne štete.

Crni žitarac je kornjaš crne boje, dug oko 15 mm. Tijelo mu je nešto manje spljošteno nego u korisnih (zoofagnih) trčaka. Ličinka je blijedožute boje, spljoštena tijela, s tamnim segmentima na hrptenoj strani. Naraste do 28 mm duljine.

JJ^vrijeme mliječne i voštane zrelosti javljaju se odrasli kornjaši. Hrane se zrnjem, ali pri tome ne nanose

yeće štete. No znaju pregristi vlat odmah ispod klasa koji padne na tlo gdje se zabrus hrani zrnjem. Vlati s odgriženim klasom jako su uočljive i znak su veće brojnosti zabrusa te opasnosti ako se na istu parcelu opet sije pšenica. U to vrijeme kornjaši lete te se zaraza širi na druga polja pšenice. Nakon žetve odlaze u tlo na dijapauzu. Krajem kolovoza i u rujnu odvija se kopulacija i odlaganje jaja. Treba uočiti da ženke odlažu jaja dok još nema novih usjeva iznikle pšenice, jer se sjetva zbiva u to vrijeme ili kasnije. To je i razlog što ženka ne može birati površine na koje će odložiti jaja pa ih odlaže tamo gdje se ona hranila: na strnište.

Jedna ženka odloži 80-100 jaja u tlo. Nakon dva tjedna izlaze ličinke koje svoj život provode u tlu. No one se hrane nadzemnim dijelovima - lišćem pšenice, i to tako da se, uglavnom noću, penju na biljke te vršne dijelove lišća oštećuju na karakterističan način. Trgaju ili čihaju vrškove te požderu mekane dijelove između žilica, a žilice se zbog gubitka turgora zakovrčaju. Najčešće se pod težinom ličinke list spusti do zemlje pa ličinka uvuče njegov vršni dio u rupu te se u njoj hrani tim dijelovima lišća. Katkad se takav list zbog rasta biljke izvuče iz zemlje i ispravi pa postaju uočljivi zakovrčani, oštećeni vršni dijelovi. Dakle, kovrčanje preostalih žilica na vršnom dijelu lišća, naročito vanjskog lišća, te uvučenost vanjskog lišća u tlo omogućuju prepoznavanje napada ličinki.

SI. 139- Klasovipregrizeni od imaga crnog SI. 140. Plješine na kombinatu Vukovar žitarca (snimio M. Maceljski) nastale napadom crnog žitarca

Ličinke crnog žitarca nanose štete u jesen, tijekom listopada i studena, zatim se njihova aktivnost smanjuje ili potpuno prestaje, iako za toplih zimskih dana mogu i opet djelomično biti aktivne. Krajem zime i početkom proljeća ličinke nastavljaju ishranu i tada čine najveće štete. Štete prestaju krajem travnja, kad se ličinke kukulje. Ličinke su aktivne pri temperaturi većoj od 3-5 °C, a hrane se intenzivno kada temperature predu 10 °C.

Prema bugarskim podacima 15 ličinki zabrusa u prvom stadiju razvoja na m2

smanjuje prinos za 9 %, u drugom stadiju za 38 %, a 15 ličinki trećeg stadija na m2

smanji prinos za 85 %• Jačoj pojavi zabrusa pogoduje toplo i kišno vrijeme krajem ljeta i što toplija

jesen, zima i rano proljeće. U vrijeme suše slaba je ovipozicija i velika smrtnost jaja i mladih ličinki. Prirodni su im neprijatelji neke gljivice, parazitske muhe -tahine te drugi trčci.

147

Osnovna, i potpuno dovoljna, mjera suzbijanja jest pravilan plodored u kojem se ne ponavlja uzgoj pšenice na pšenicu. Pri tome treba imati na umu da zabrus napada i ječam a može se hraniti i drugim travama. Stoga i uništenje samonikle pšenice i travnih korova smanjuje pojavu zabrusa. Pojavu štetnika smanjuje brzo zaoravanje strni, sprečavanje osipanja sjemena i brzo odnošenje ili uništenje žetvenih ostataka.

Prognoza intenziteta pojave moguća je na temelju prisutnosti odraslih kornjaša na klasovima žitarica te na strništu nakon žetve. Može se na strništu ostaviti po neku balu slame, te ispod nje povremeno utvrđivati brojnost kornjaša. Preventivna primjena zemljišnih insekticida ima smisla samo ako je iz bilo kojeg razloga (npr. komasacije) potrebna ponovljena sjetva pšenice, a utvrđena je veća brojnost imaga, te ako je takva primjena potrebna i zbog suzbijanja žičnjaka ili drugih štetnika pšenice (što je za strna žita vrlo rijetko potrebno). Kurativno suzbijanje provodi se ako po m2 ima više od 3-5 ličinaka prvog i drugog razvojnog stadija, dakle tijekom jeseni. Samo iznimno, ako se propustio ovaj optimalni rok, te ako je u proljeće počeo jak napad, suzbijanje treba obaviti najkasnije do sredine travnja, iako je tada veći dio šteta već pričinjen.

Preventivno suzbijanje provodi se u nekim područjima primjenom granulata na osnovi klorpirifosa, klormefosa ili drugim zemljišnim insekticidima, u vrijeme sjetve, iako smo prije istakli da to nije opravdano i da bi štete trebalo izbjeći plodoredom. Kurativno suzbijanje provodi se prskanjem insekticidima na osnovi lindana, klorpirifosa, piretroidima itd.

Vrste HITRA - CICINDELIDAE također su vrlo brze i love plijen. Šarena su tijela, dugog oko 10 mm. U nas su malobrojne i stoga manje važne od trčaka.

U VODOIJUBE - DYTISCIDAE ubrajaju se veliki vodeni kukci, spljoštena tijela, dugi često 3-4 cm. Vrsta roda Dytiscus jedne je godine pokrila ulice Vinkovaca, na koje su se, ovi crni kornjaši sa žutim rubom pokrilja, spustili zamijenivši mokre asfaltirane ulice površinom vode. Inače su brojni u Bosutu. Dolijeću na svijetlo. Služe ribama za hranu, a kao grabežljiva hrane se ribljim mladom.

Podred POLYPHAGA

Brojne su porodice i vrste ovog podreda.

STRVINARI - SILPHIDAE

Crni repar (Blitophaga undata Muli., B. opaca L., B. obscura L.) To su povremeni štetnici šećerne repe. Kornjaši su crne ili tamnosmede boje,

dugački 10-15 mm. Ličinka je spljoštena, crna, naraste do 15 mm. Prezime odrasli oblici na skrovitim mjestima U proljeće ženke odlažu jaja u tlo. Vrlo pokretljive

148

ličinke penju se na šećernu repu i korovske biljke iz porodice Chenopodiaceae. Izgrizaju lišće, praveći u njemu nepravilne rupe. Razvoj traje 2-3 tjedna. Kukulje se u tlu. Sve mjere koje pospješuju razvoj mladog usjeva smanjuju štete od tih štetnika.

Vrste roda Necrophorus jesu strvinari, koprofazi, te provode ulogu higijeničara u prirodi. Zakapaju strvinu ili njezin dio, te ispod nje odlažu jaja. Ličinke se hrane zakopanom strvinom.

KUSOKRILCI - STAPHYIINIDAE

Imaju usko, produljeno tijelo, samo djelomično pokriveno pokriljem. Dorzalna je strana zatka slobodna. Karnivorne su vrste te se ubrajaju u grabežljivce. Katkad dosta uspješno smanjuju brojnost nekih štetnika. Neke su vrste koprofagne.

HisterquadrimaculatusL. se često zapaža. Pripada porodici HISTERIDAE. Nema važnosti za poljoprivredu. To je široki zdepasti kukac, dug oko 10 mm. Ima tamno, skoro crno tijelo, s četiri uočljive crvenkaste pjege na pokrilju.

Jelenjak (Lucanus cervusL.) ubraja se u porodicu LUCANIDAE. To je naš najveći i najatraktivniji kornjaš. Zadržava se u šumama.

GEOTRUPIDAE

Vrste ove porodice ranije su se ubrajale u listorošce.

Crni kotrljan (Geotrupes stercorarius L.).

Godine 1994. g, zabilježena je na Rabu šteta na salati od ove vrste. Bili smo obaviješteni da nepoznati 2 cm dugi crni kukac oštećuje salatu koja vene i ugiba. Poslanog kukca identificirali smo te utvrdili da je salata bila zasijana u redove obilno nagnojene stajnjakom. Stajnjak je privukao brojne kornjaše te vrste. Rovanjem po njemu izdizali su biljčice salate tako da je korijenje izgubilo dodir sa zemljom. Dakle, stjecajem tih okolnosti nastale su neizravne štete, iako crni kotrljan, kao i druge vrste ove porodice, nije fitofag nego koprofag. Štete se mogu smanjiti skupljanjem lako uočljivih kukaca. Zbog ukopavanja organske tvari u tlo i rovanja zemlje ta je vrsta inače poznata kao štetnik terena za golf.

LISTOROŠCI - SCARABAEIDAE

Poznavanju vrsta ove porodice u Europi i cijelom svijetu mnogo je pridonio Zagrepčanin Rene Mikšić - skarabeolog i koleopterolog svjetskog ugleda.

Listorošci su vrlo brojna porodica. Poznato je 20.000 vrsta, a mnoge su štetne. Većinom su to veliki kukci, katkada živih boja. Ličinke su svinuta oblika, jako razvijenih nogu i usnog ustroja, žive u tlu. Zovemo ih grčicama. Većinom se

149

ubrajaju u štetnike u tlu koji se hrane podzemnim dijelovima biljaka. Nasuprot grčicama, odrasli oblici hrane se lišćem pretežno drvenastog bilja.

U ovu se porodicu kornjaša ubrajaju i skarabeji, kukci koji su u starom Egiptu smatrani svetim i bili posvećeni bogu sunca, jer su nalaženi u grobnicama Faraona. Danas su njihove imitacije najčešći suvenir iz te zemlje. To su koprofagi koji se hrane strvinom i izmetom životinja. Ova se skupina listorožaca ističe brigom za potomstvo. Izbuše rupu u tlu i u nju kotrljaju kuglice balege i sličnih organskih tvari koje služe za hranu ličinkama. Često se nekoliko kotrljana ujedini da otkotrljaju kuglicu mnogo veću od njihova tijela. U rupu odlažu jaja te se ličinke razviju na hrani koju su pribavili odrasli oblici. Nazivaju ih higijeničarima prirode jer odstranjuju balege, strvine i slične ostatke. Stoga ovi koprofagi obično nisu štetni.

Makazar (Lethrus apterusLaxm.) jedan je od rijetkih kotrljana koji oštećuje biljke. Kornjaši odgrizaju vrhove mladica, lišće i pupove vinove loze, rjeđe voćaka. Odgrizene dijelove unose u hodnik iskopan u tlu, nakvase ih slinom te tako naprave svojevrsnu silažu namijenjenu ishrani ličinki. Javljaju se uglavnom samo u najistočnijim područjima Hrvatske. Ne iziskuju suzbijanje.

Obični hrušt (Melolontha melolontha L.) Taj listorožac ubraja se u najpoznatije kukce u nas. Najčešći je u našim brdskim

krajevima Gorskog kotara i Like, no prisutan je i u drugim vlažnijim područjima Hrvatske. Odrasli hruštevi hrane se lišćem voćaka, vinove loze te šumskih i ukrasnih lišćara. U letnim godinama mogu izazvati golobrst. Njihove grčice žive u tlu te oštećuju korijenje raznih biljaka. Mogu oštetiti i korijenje voćnih i loznih sadnica, ali starije voćke ili čokote ne mogu oštetiti. Dosta štete nanose povrću, jagodama i bobičavim voćkama. Običnom hruštu je srodna je vrsta šumski hrušt (M. hippocastani Fabr.), koji je u nas znatno rjeđi. Obično hrušt ima trogodišnji ili četverogodišnji ciklus razvoja, a šumski hrušt četverogodišnji razvojni ciklus.

Odrasli hruštevi dugi su 20-28 mm. Pokrilje im je smeđe, a glava i nadvratni štit crni. Mužjak ima uočljivo jače razvijena ticala od ženke. Grčice su svinuta tijela, blijedožute boje i smeđe glave. Narastu do 60 mm.

Odrasli hruštevi javljaju se u travnju i svibnju, čim temperatura zraka prijeđe 20 °C. Hrane se lišćem, najčešće s rubnog drveća šuma ili voćnjaka,

SI. 141. Majski hrušt (prema: Bayer) drvoreda ukrasnog drveća i si. Nakon I četrnaestak dana odvija se kopulacija i

ženke se zavlače u tlo na dvadesetak centimetara dubine, gdje odlažu prvu skupinu od tridesetak jaja. Zatim se vraćaju na drveće, hrane se, te se ponovno zavlače u tlo radi ovipozicije. Za ovipoziciju ženke preferiraju rahla obrađivana tla. U potrazi za pogodnim mjestom za ovipoziciju lete do 2 km.

15U

Nakon 30-40 dana iz jaja izlaze ličinke. Hrane se korijenjem biljaka. Prve godine male ličinke ne prave nikakve štete, druge godine štete su veće, a treće su godine ličinke najveće i najproždrljivije pa su i štete najveće. Ljeti te godine ličinke se kukulje u tlu, a iz kukuljice se ubrzo razvije odrasli hrušt. Hrušt ostaje u tlu do proljeća iduće godine. Tada izlazi iz tla i ciklus se ponavlja.

Klimatski, a manje drugi čimbenici, uzrokuju masovnu pojavu hrušteva u pojedinim godinama koje zovemo letne godine. Vodeći evidenciju o tim godinama lako se mogu prognozirati godine štete od odraslih hrušteva i godine kada grčice mogu nanijeti štete. O intenzitetu pojave hrušteva u letnoj godini ovisi i intenzitet napada grčica. No u prognozi treba voditi računa i o omjeru liščara i površina ugroženih od grčica: gdje je mnogo liščara, a malo obradivih površina, veće su štete od grčica zbog koncentracije ovipozicije na te površine. Takav je slučaj u Gorskom kotaru i Lici sl 1 4 2 Grčica hrušta ( p r e m a . gdje su najveće štete na gomoljima krumpiru koji Danon) se često sadi na dnu vrtača. Tu smo povremeno nalazili do tridesetak grčica po četvornom metru. No grčica ima mnogo i na livadama i pašnjacima, gdje mogu izgristi sve korijenje. Zabilježili smo da se požutjeli travni pokrov mogao poput saga odvojiti od tla. U tim brdovitim područjima grčice pridonose ogoljavanju tala i eroziji, što uvelike povećava njihovu štetnost.

Štete od odraslih hrušteva zabilježene su na raznim vrstama lišćara na rubovima šuma, u voćnjacima i na drvoredima, ali i na nekim usjevima. Tako smo na Krbavskom polju utvrdili veće štete na jednom polju raži, gdje su hruštevi pregrizli oko 50 % vlati. Zanimljivo je da su bili toliko brojni da su u jednom času prekrili obližnju glavnu cestu te tako zbog opasnosti od sklizanja ometali promet.

Suzbijanje odraslih hrušteva rijetko je kada potrebno. Uglavnom dolazi u obzir tamo gdje ima malo liščara pa je koncentracija odraslih oblika na njima velika. Suzbijanjem se uništavaju odrasli oblici tako da se tresu s drveća ujutro kad su hruštevi još ukočeni od hladnoće pa padaju sa stabla. Njima se može hraniti perad. Kemijsko suzbijanje obavlja se samo za jakog napada, a i tada samo na rubnim najjače zaraženim stablima šuma ili u drvoredima. Od insekticida koriste se klorpirifos, triklorfon, piretroidi, a naročito fosalon, koji je manje opasan za pčele.

Grčice se suzbijaju preventivno svuda gdje se očekuje jači napad (npr. druge ili treće godine nakon jakog leta hrušteva) ili gdje se pregledom tla utvrdi veći broj grčica. Najsigurnije je odluku o primjeni insekticida donijeti na temelju pregleda tla kako je opisano kod žičnjaka. Pragom odluke pred sadnju krumpira smatra se 2-3 grčice po četvornom metru u trećoj, odn. 3-5 grčica u drugoj godini njihova razvoja. Slične su vrijednosti praga odluke i za druge rijetke usjeve i povrće, a za strne žitarice su 3 puta veće. Za voćne i lozne rasadnike taj je broj 1-2 grčice po m2.

151

Blizu objekata namijenjenih za voćni i lozni sadni materijal (rasadnici, nove plantaže) ili jagode treba u letnim godinama sprečavati odlaganje jaja suzbijanjem odraslih oblika na obližnjim liščarama. Zemljište treba 10 dana nakon početka leta hrušta temeljito obraditi jer u sasvim golo zemljište ženke nerado odlažu jaja. Ovu obradu treba ponoviti čim se pojave korovi, a njome se i mehanički uništavaju eventualno ipak odložena jaja.

Ako se ipak razvije zaraza grčicama preko navedenog praga odluke, mogu se koristiti zemljišni insekticidi. Primjenjuju se klorpirifosetil, foksim, karbofuran, klormefos i drugi insekticidi, i to ili širom uz inkorporaciju ili se unose u redove pri sjetvi ili sadnji biljaka odnosno primjenjuju oko sadnih rupa. Po jednoj sadnoj rupi obično se koristi 5-10 g granuliranih pripravaka.

Prije sadnje krumpira mogu se upotrijebiti pripravci na osnovi karbofurana, klorpirifosetila, foksima i imidakloprida, a na ostalom povrću klorpirifosetila i foksima. U iznimnim slučajevima potrebe za zaštitom ratarskih usjeva mogu se primijeniti svi insekticidi navedeni kod žičnjaka. U svijetu se intenzivno istražuju, a mjestimice počinju primjenjivati i biološki insekticidi na osnovi gljivice Metarrhizium anisopliae i nekih drugih vrsta gljivica. Treba istaći da su prve pokuse pripravama gljivice M. anisopliaeu prirodi 1929- godine obavljali hrvatski istraživači (Hergula) u Zagrebu.

Veliki šareni hrušt (Polypbylla fullo Far.) u nas je prisutan na nekim pjeskovitim zemljištima. Dugačak je 25-40 mm. Na smedem pokrilju ima bijele šare. Grčica dosegne 80 mm duljine. Može se hraniti i korijenjem vinove loze. Razvoj traje 3-4 godina.

Mali proljetni hrušt (Miltotrogus /Rhizotrogus/ aequinoctialis Hbst.) i mali ljetni hrušt (Amphimallon solstitialeL.) svuda su prisutni, no uglavnom samo pojedinačno. Slični su običnom hruštu, od kojeg su za jednu trećinu manji: duljina tijela 12-18 mm. Odrasli oblici proljetnog hrušta lete u travnju (blizu ekvinocija), a odrasli oblici ljetnog hrušta u lipnju (u vrijeme solsticija). Grčice žive u tlu, gdje se hrane različitim korijenjem. Narastu do 20 mm. Razvoj traje najčešće 2 godine.

Anoksija (Anoxiapilosa F.) rijetka je vrsta. Javlja se na pjeskovitim tlima. Imago je smeđe boje, dug oko 20 mm.

Žitni pivci (Anisoplia austriaca Hbst. i druge vrste tog roda) često se uočavaju na klasovima strnih žitarica. Štetniji su u sušnim područjima i nakon sušnih godina. Hrane se zrnjem u mliječnoj zriobi. Jedan imago uništi ili ošteti desetak klasova. Imago ima smeđe pokrilje, a neke vrste na njemu imaju crnu šaru u obliku križa. Tijelo im je dugo oko 15 mm. Najbrojniji su na rubovima polja. Neznatno su štetni, osim ako se prenamnože. Ličinke štete izgrizanjem korijenja. Izrazito su polifagne pa najveće štete čine na rijetkim nezakorovljenim usjevima. Ciklus razvoja traje 2 godine. Brojnosti pivaca pogoduje monokultura strnina. Pragom odluke smatra se 4-6 ličinki na m2.

152

Japanski pivac (Popillia japonica Newman) Taj je štetnik odavno unijet u neke dijelove Sjeverne Amerike iz Japana. Sada

je najvažniji potencijalni štetnik za Europu i Hrvatsku. U Europi je otkriven samo na Azorima. Već je desetak puta nađen na europskim uzletištima (te uništen) pa se možda već udomaćio negdje u Europi ali još nije otkriven.

Kornjaš ima ovalno tijelo, dugo 8-11 mm, metalno zelene boje. Pokrilje mu je bakrenosmede boje, a ne pokriva zadnje abdominalne segmente. S obje strane tih segmenata vidljivo je po pet bijelih dlakama obraslih mjesta, a na dorzalnoj strani zadnjeg segmenta još dva takva mjesta. To su i glavne oznake prema kojima se lako prepoznaje. Ličinka je bijela, tipa grčice, naraste do 32 mm duljine. Kukuljica je duga oko 14 mm.

Karantenski štetnik za cijelu Europu, nalazi se na Al listi tih štetnika. Njegovo otkrivanje uzrokovat će velika ograničenja u prometu iz zaraženog podaičja. Najveća opasnost prijeti u blizini uzletišta na koja slijeću zrakoplovi koji dolijeću s atlantske obale SAD. Naime, u blizini uzletišta na toj obali primjećena su česta rojenja toga štetnika, pa može lako uletjeti u zrakoplov ili biti unijet robom kojom se s l 1 4 3 Japanskipivci

zrakoplov tovari. Uspoređujući američke biometeorološke podatke o toj vrsti s klimatskim

pokazateljima za Hrvatsku, mi smo (Igre Barčić, Maceljski) zaključili da postoji mogućnost masovne pojave tog štetnika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i nekim dijelovima Hrvatskog primorja. Pojačani razvoj moguć je i u središnjoj Hrvatskoj. U istočnoj Hrvatskoj i Istri moguća je njegova aklimatizacija i umjereni razvoj, a u Gorskom kotaru i Dalmaciji razvoj nije moguć.

Odrasli oblik hrani se lišćem oko 300 različitih biljnih vrsta, najčešće voćaka, ukrasnog drveća te zeljastih biljaka. Posebice preferira biljke iz rodova A cer, Aesculus, Betula, Castanea, Glycine, Juglans, Malus, Platanus, Populus, Prunus, Rosa, Rubus, Salix, Tilia, Ulmus i Vitis. Vrlo je proždrljiv te izgriza lišće, ostavljajući samo žile. Može oštetiti i različite plodove. Ličinke se hrane korijenjem ratarskih i povrtlarskih biljaka, livadskog ali i drvenastog bilja, također praveći velike štete.

Prezime ličinke drugog ili trećeg stadija u tlu na 5 do 15 cm dubine. Kukulje se u tlu. Krajem lipnja javlja se odrasli oblik. On živi 30-45 dana. Ženke odlažu jaja u tlo. Ličinke prolaze tri stadija razvoja. Termofilnija je vrsta, s optimalnim razvojem između 17,5 i 27,5 °C.

153

Za sada treba samo pojačati napore za pravovremeno otkrivanje zaraze, posebice u blizini uzletišta. Ako se otkrije treba provesti radikalne mjere eradikacije (izolacija nalazišta, dezinsekcija lokaliteta itd.). Nakon udomaćenja, odrasli oblici i ličinke suzbijat će se insekticidima na sličan način kao obični hrušt.

Lozin zlatar (Anomala vitis F.) pojavljuje se povremeno u većem broju na ograničenom području, najčešće na pijescima. Zelene je boje, dugačak 12-15 mm. Kornjaš izgriza lišće loze i voćaka, a ličinke žive u tlu te izgrizaju korijenje različitih biljaka.

Zeleni zlatar {Anomala aenea De Geer) sličan je lozinom zlataru, samo je nešto manji. Šteti vrbi i drugom drveću.

Vrtni ružičar (PhylIopertha horticola L.) polifagna je vrsta. Napada lišće i posebice cvjetove različitih vrsta voćaka i daigog drveća, a katkad oštećuje i plodove voćaka. Glava i nadvratni štit metalnoplave su boje, a pokrilje mu je smeđe. Tijelo je dugo 9-12 mm. Periodični je štetnik. Let počinje u svibnju, a leti do srpnja. Izraziti je heliofil. Grčica oštećuje korijenje, posebice livadske i pašnjačke vegetacije. U planinskim područjima Bosne zabilježeno je do 532 ličinke po m2.

Dlakavi ružičar (Tropinota /Epicometis/ hirta Poda) U pojedinim godinama i na pojedinim područjima može biti vrlo važan štetnik.

Javlja se periodično u velikim razmacima, često migrira na velike udaljenosti. Tijelo mu je crne boje, dugo oko 10 mm, obraslo bijelim ili žućkastim dlačicama. Napada cvjetne pupove i cvjetove raznog bilja, pa i većine voćaka, redom cvatnje.

SI. 144. Dlakavi ružičari i zlatne mare na SI. 145. Crni ružičari na cvijetu (snimio cvijetu ruže (snimio M. Maceljski) M. Maceljski)

Vrlo je čest na ruži. U pedesetim godinama bio je važan štetnik cvjetova uljane repice, a u šesdesetim godinama ovog stoljeća nanosio je velike štete nasadima jabuka i daigih vrsta voćaka u Slavoniji. Od tada se više ne javlja iole brojno, iako je u nekim susjednim zemljama i dalje važan štetnik bobičavih voćaka. Izgriza plodne organe cvjetova pa štete mogu biti velike. Često se uvlači u cvjetove. Ličinka živi u tlu.

154

Suzbijanje nije potpuno riješeno, prije svega zato jer se javlja u vrijeme cvatnje, kada cvijet oblijeću pčele, pa se ne smiju koristiti za pčele opasni insekticidi. Želučano djelovanje insekticida ne dolazi do izražaja jer se ružičar hrani većinom unutarnjim dijelovima cvijeta, a kontaktno djelovanje oslabljeno je dugim dlačicama kukca. Budući da se u novije vrijeme više ne javlja brojno, nisu istražene mogućnosti primjene niza novijih insekticida, primjena kojih bi se svakako morala vremenski podesiti tako da ne šteti pčelama. Prije pojave novijih insekticida najbolja ali nepotpuna zaštita od ovog štetnika postizavana je primjenom endosulfana.

Crni ružičar (Oxythirea funesta Poda). Nema dlačice poput dlakavog ružičara, nego bijele pjege na crnom tijelu.

Dugačak je oko 10 mm. Njegova pojava redovitija je ali manje brojna od pojave dlakavog ružičara. Napada cvjetove ali i mekane plodove, npr. krušaka, u kojima proširuje rupe u koje se zatim uvlači.

Zlatne mare (Cetonia aurata L., Protaetia/Potosia/'vrste) javljaju se najčešće u našem obalnom području, gdje mogu napraviti izvjesne štete raznim vrstama voćaka mekana ploda. Najveće su štete zabilježene na breskvama, kruškama i

SI. 146. Zlatna mara na cvijetu SI. 147. Zlatne mare i ružičari u plodu (snimio M. Maceljski)

smokvama. Često se ubušuje duboko u te plodove. No, početno oštećenje mora napraviti ptica ili neki drugi štetnik. Izgrizaju i dijelove cvijeta ruže, voćaka, oleandra i drugog ukrasnog bilja. Zelene su boje, katkada bakrenastog sjaja. Dugačke su 15-25 mm.

KLISNJACI, ŽIČNJACI - ELATERIDAE

Klisnjaci su kornjaši uska tijela, duga najčešće 7-15 mm, tamne boje. Pronotum je s obje strane izdužen prema natrag. Na ventralnoj strani prvog prsnog segmenta ima izraslinu poput šiljka koja ulazi u otvor na abdominalnom dijelu te omogućuje ako klisnjak padne na leda, da skoči u zrak i padne na noge. Prema tome su i nazvani klisnjaci. Ne prave štete, iako se hrane i lišćem kulturnog bilja. Ličinke

155

klisnjaka žute su boje, uskog i izduženog, tvrdog tijela, pa liče komadiću mjedene žice. Narastu do 35 mm duljine. Prema izgledu nazvani su žičnjaci. Žičnjaci se hrane korijenjem različitih biljaka.

Žičnjaci se ubrajaju u najveće štetnike naših ratarskih usjeva. Na to ukazuje i opseg primjene zemljišnih insekticida za njihovo suzbijanje: na oko 40-50 % površina pod kukuruzom (na većim imanjima) i na oko 90% površina pod šećernom repom. Štete i suncokretu, krumpiru, povrću i drugim usjevima rijetkog sklopa, a povremeno su toliko brojni da štete i strnim žitaricama. Njihova je štetnost (ne brojnost) mnogostruko narasla nakon uvođenja herbicida u široku praksu.

SI. 148. Plješine u kukuruzu nastale SI. 149. Plješine u šećernoj repi nastale napadom žičnjaka (snimio M. Maceljski) napadom žičnjaka (snimio M. Maceljski)

Seljaci premalo suzbijaju žičnjake pa trpe dosta velike štete. Osnovni je razlog tome nemogućnost kurative, tj. suzbijanja žičnjaka kad je biljka već zasijana, a štete su postale vidljive. U to vrijeme nema više mogućnosti suzbijanja tih štetnika. Žičnjake treba suzbijati preventivno, tj. prije sjetve ili u vrjjeme sjetve, jer žive u tlu, oštećujući korijenje i podzemne dijelove biljaka, pa se nakon sjetve insekticidi ne mogu unijeti u tlo tako da dopru do njih. A svako preventivno suzbijanje mora se zasnivati na stručnom predviđanju potrebe takvog suzbijanja. Suzbijanje na svim površinama, odnosno suzbijanje "za svaki slučaj" štetno je i skupo, te nije alternativa nikakvom suzbijanju. Bolje je žičnjake uopće ne suzbijati pa pretrpjeti štete, nego provesti totalno suzbijanje na pamet na svim površinama (zbog ekoloških i gospodarskih razloga). Treba forsirati stručno suzbijanje na temelju rezultata pregleda tla ili drugih čimbenika koje ćemo kasnije navesti.

Prema opsegu suzbijanja žičnjaci su štetnici koji se suzbijaju na najvećoj površini u Hrvatskoj. Zanimljivo je da je njihova brojnost u porastu, što se pripisuje smanjenju broja njihovih prirodnih neprijatelja - trčaka. Tako je u Vojvodini 196l.-1970. g. utvrđeno 1,8 žičnjaka/m2,1971.-1980. g. 3,9 /m2, a 1981.-1990. g. već 4,5 žičnjaka na m2, ali u istom razdoblju smanjivao se broj grabežljivih trčaka (Čamprag).

U nas je prisutno više vrsta žičnjaka (klisnjaka). Prema zašiljenom konusnom zatku lako se prepoznaju ličinke najštetnijeg roda Agriotes. Ličinkama roda

156

Melanotus zadak završava s tri izrasline poput trozuba, a ličinkama rodova Selatosomus, Athous, Limonius i Corymbites je račvast zadak. Rod Agriotes mjestimice je zastupljen s 88-98 % jedinki u populaciji žičnjaka.

SI. 150. Žičnjak na gomolju, šteta od žičnjaka i (lijevo) od sovica (snimio D. Bertić)

Rod Agriotes obuhvaća četiri važnije vrste.

U istočnoj Slavoniji i Baranji, mjestimice i u drugim dijelovima Hrvatske, dominantna je vrsta Agriotes ustulatus Schall. Ličinka naraste do 25 mm duljine. Imago je dug 9-12 mm. Prema starijim podacima razvoj traje 3 godine odnosno odvija se kroz 4 kalendarske godine, no neki su bugarski podaci ukazivali da razvoj može završiti za 3 kalendarske godine. si. 1 5 1 . Prerezgomolja oštećenog od Najnoviji talijanski podaci (Furlan) žičnjaka (snimio M. Maceljski) potvrđuju da razvoj traje samo 2 godine odnosno prolazi kroz tri kalendarske godine. Ličinka prolazi kroz 13 razvojnih stadija. U godini nakon ovipozicije u lipnju se nalazi u sedmom stadiju i dosiže oko 10 mm duljine. Dio ličinki te godine završava razvoj, a kukulji se idućeg proljeća, dakle treće kalendarske godine, a dio se kukulji još istog ljeta, no u oba slučaja imago se javlja tek treće godine.

U Slavoniji i Baranji druga je po brojnosti vrsta A. sputatorL. Ličinka naraste do 18,5 mm, imago je dug 6-8 mm. Smatra se da razvoj traje 4 godine, odnosno 5 kalendarskih godina.

157

Agriotes lineatus L. važna je vrsta u zapadnom dijelu Posavine. Mjestimice je ima više od 95 % u populaciji žičnjaka. Ličinke narastu do 25-27 mm duljine. Imago mjeri 7- 10 mm. Razvoj traje 3-4 godine odnosno odvija se za 4-5 kalendarskih godina. U Posavini, a i drugdje, važna može biti i vrsta A. obscurusL.

SI. 152. Klisnjak

Razvoj i ponašanje navedenih vrsta žičnjaka slični su. Od početka do kraja ljeta klisnjaci odlažu jaja u površinski sloj tla. Ako je tlo suho, ovipozicija se zbiva dublje. Jedna ženka može odložiti između 70 i 500 jaja. Za razvoj jajeta, koji traje 2-4 tjedna, potrebno je da sloj tla u kojem se nalazi sadrži dovoljno vlage. U protivnom jaja ugibaju. Embrionalni razvoj vrste A. ustulatus pri 15 °C traje 45 dana, a pri 25 °C samo 14,1 dan. Izlegle ličinke bezbojne su i providne, hrane se organskom tvari koja se nalazi u tlu. Tijekom prve godine razvoja, nakon 2-5 presvlačenja, dosižu oko 5-6 mm duljine. U vrijeme presvlačenja ličinke miruju nekoliko dana. Druge godine razvoja ličinke narastu do 12-14 mm. Tijelo im požuti i očvrsne. Oštećuju korjenčiće različitog bilja. Ovisno o razvoju, koji može trajati 3-5 kalendarskih godina, druge godine najveće štete prave ličinke koje se u trećoj godini preobrazuju u odrasle oblike (npr. A. ustulatus). Ima vrsta kojima ličinke nanose štete i treće godine, kad se preobrazuju u odrasle oblike, ali oni, međutim, tek nakon prezimljenja, četvrte godine izlaze iz tla. Treba istaći da ovisno o vanjskim uvjetima, posebice ovisno o temperaturi, ista vrsta može imati dvogodišnji ili trogodišnji, odnosno trogodišnji ili četverogodišnji razvoj. Kukuljenje se zbiva u tlu i traje 2-4 tjedna.

Kao donji prag razvoja za vrstu A. sputator(a slično i za ostale) smatra se 10 °C. Suma efektivnih temperatura potrebna za razvoj jaja kreće se između 200-300 °C, za ličinke oko 3-300 °C, za kukuljice 120-130 °C, a za sazrijevanje imaga 200 °C (prema bugarskim i ruskim autorima). Talijanski podaci ukazuju da za potpuni razvoj vrste A. ustulatus suma efektivnih temperatura viših od 10 °C treba dostići 4100 °C.

158

Za vrijeme višegodišnjeg razvoja ličinke migriraju vertikalno i horizontalno. Vertikalnu migraciju uvjetuje potreba za vlažnijim horizontima (ljeti se spuštaju dublje), odnosno za višom toplinom (pred zimu se opet spuštaju dublje). O ovoj migraciji valja voditi računa pri pregledu tla i suzbijanju. Ako se vrlo rano u proljeće koriste insekticidi kratkog rezidualnog djelovanja (npr. pred sjetvu šećerne repe), može njihovo djelovanje izostati, jer su tada ličinke još dublje u tlu, a kad stignu u gornje horizonte gdje je sredstvo primijenjeno, ono je već izgubilo djelovanje. Naročito pri migraciji pred zimu ličinke se mogu spustiti više desetaka cm duboko u tlo.

Horizontalna migracija izazvana je potragom za hranom. Ličinke privlači korijenje koje izlučuje C02 pri čemu osjećaju i vrlo niske koncentracije u tlu. Ne prave veće razlike između vrsta biljaka korijenjem kojih se hrane pa tako oštećuju stotine vrsta kulturnih i korovskih biljaka. Prema ruskim podacima privlači ih lizin, aminokiselina koju izlučuje korijenje. Dnevno mogu prijeći desetak cm. Ipak trebaju nekoliko, katkad i desetak dana, da sa sredine između dva reda neke kulture, u kojoj nema korova, nadu kulturnu biljku unutar reda. I to je drugi razlog zašto su potrebni insekticidi nešto duljeg rezidualnog djelovanja, da se, naime, ne bi desilo da pri primjeni insekticida samo unutar reda oni izgube djelovanje prije nego što ličinke dođu do kulturne biljke.

Ličinke se hrane kašom u koju pretvaraju korijenje kojim se hrane. Budući da pri tome otpada dosta tvrdih ili neusitnjenih djelića, one prave znatno veće štete nego bi to bilo kad bi se hranile svim dijelovima biljke. Štetnost povećava i njihova potreba za vodom. Tražeći vodu u biljci, za sušna vremena ili u aridnijim područjima naprave mnogo veće štete nego ako u tlu ima dosta vlage. Zato su i štetniji u našim istočnim područjima. Treba istaći da se hrane korijenjem, izgrizaju i uvlače se u vrat korijena mnogih biljaka, u gomolje krumpira, u korijen mrkve i repe, a katkad i u sjeme, npr. kukuruza. Glavna šteta nastaje prorjedivanjem sklopa, no i mnoge preostale biljke, ako imaju oštećen korijen, zaostaju u razvoju. Za jakog napada(više žičnjaka na jednu biljkujmogu uništiti biljku šećerne repe s 4-6 para listova ili kukuruz visok pedesetak cm.

Najveće štete nanose žičnjaci usjevima rijetkog sklopa. Najugroženiji je kukuruz, šećerna repa i suncokret, nadalje duhan, krumpir te povrće. Bušenjem hodnika u gomoljima krumpira znatno smanjuju njihovu vrijednost, iako neznatno utječu na prirod. Zabilježene su i veće štete na strnim žitaricama, no samo za doista jakog napada. Zbog polifagnosti žičnjaka, na njihovu štetnost uvelike utječe prisutnost korova. Na usjevima na kojima su herbicidi djelotvorni, kao npr. na kukuruzu, žičnjaci ne nalaze druge hrane, pa se napad koncentrira na kukuruz. Doista je uvođenje triazinskih herbicida oko 1960. g. u nas mnogostruko povećalo štetnost žičnjaka (ne njihovu brojnost), što smo mi prvi eksperimentalno dokazali i objavili (Maceljski). Uvođenje tih herbicida u široku uporabu izazvalo je naglo povećanje potrebe suzbijanja žičnjaka ponajprije u kukuruzu, no kasnije i u drugim usjevima u kojima se također proširila primjena herbicide. Povećanje štetnosti žičnjaka za šećernu repu izazvano je (osim uništavanjem korova herbicidima) ponajviše novom tehnologijom sjetve "na stalno mjesto". Sjetva na stalno mjesto

159

traži borbu za svaku biljku ako se želi postići optimalni sklop, što ranije, dok se sijalo višeklično sjeme, nije bilo potrebno.

Veliki je utjecaj stupnja zakorovljenosti na štetnost žičnjaka pri njihovoj istoj brojnosti. Razlog je tome njihova polifagnost: na zakorovljenim površinama teže nalaze korijenje kulturne biljke, a na nezakorovljenoj površini svi se žičnjaci koncentriraju na kulturne biljke. Na velikim imanjima na kojima su zaposleni agronomi, pa se korovi stručnije i uspješnije suzbijaju, prijeti veća opasnost od žičnjaka nego na mnogim seljačkim površinama (iako već i mnogi seljaci uspješno koriste herbicide).

Unazad dvadesetak godina predložili smo, a i dalje predlažemo, da se herbicidi što više koriste tretiranjem samo unutar reda (prskanjem traka) biljaka. Time bi se omogućio razvoj korova između redova, a oni bi privukli veći dio žičnjaka pa bi se smanjio njihov napad na kulturnu biljku. To bi smanjilo potrebu za primjenom "zemljišnih" insekticida (a smanjilo i potrošnju herbicida), te bi vodilo u pravcu ekološki i ekonomski povoljnije zaštite, kakvu zapravo želimo. Korovi između redova mogu se kasnije, kad počnu ometati kulturnu biljku, uništiti mehanički (kultivacijom) ili post-emergence primjenom herbicida. Time bi se tlu vratilo i nešto organske tvari koje i tako nedostaje.

U početku našeg prikaza o žičnjacima već smo spomenuli važnost poznavanja njihove brojnosti prije sjetve (ili sadnje). O tome ovisi odluka o suzbijanju, koja se mora donijeti prije sjetve, jer kasnije suzbijanje žičnjaka više nije moguće. Gotovo je sigurno da će nakon preoravanja neobrađenih površina zaraženost žičnjacima biti velika te da će zahtijevati zaštitu kulturne biljke jer takve površine privlače klisnjake te na njih najčešće odlažu jaja. Sličan je slučaj i s lucerištima i djetelištima. U jednogodišnjim usjevima ugroženost pojedine kulture ne ovisi toliko o usjevu koji je tu bio prethodne godine, nego o usjevima koji su bili dvije ili tri godine ranije. Naime, ličinke žičnjaka nanose najveće štete tek treće ili četvrte godine nakon usjeva na kojeg su odložena jaja. U prikladne usjeve koji privlače klisnjake ubrajaju se i strna žita te svi usjevi koji su gustog sklopa ili jače zakorovljeni. Zapuštena zemljišta, kakvih je sada mnogo zbog posljedica ratnih zbivanja, najčešće su jako zaražena žičnjacima.

Na odluku o suzbijanju može utjecati i poznavanje povijesti table (parcele), tj. podaci evidencije koju neka naša velika imanja vode za svaku parcelu (tablu). Naročito su važni predusjevi, prethodne primjene insekticida i registracija šteta na prethodnim usjevima. Primjerice, ako je prethodne godine ili prije dvije godine korišten insekticid tretiranjem cijele površine, ne treba očekivati štete na ovogodišnjem usjevu. Naprotiv, ako su na prethodnom usjevu zabilježene manje štete od žičnjaka koji još nisu bili pri završetku svog razvoja (npr. duljine tijela 10 -15 mm), a nikakvo suzbijanje nije provedeno, treba očekivati veliku štetu.

Ipak se točna slika brojnosti žičnjaka, a time i o potrebi suzbijanja, dobiva samo pregledom tla. Pregled tla obavlja se prije sjetve kopanjem jama 25 x 25 cm na težim tlima naših zapadnih područja, odn. 50 x 50 cm na rastresitijim tlima kakvih ima u našim istočnim područjima. Dubina je jame najčešće 20-25 cm odn. jedna duljina lopate, no tu dubinu treba podesiti položaju žičnjaka koji se

160

Si. 154. Pregled tla na tečaju za agronome u Vinkovcima 1962. g. (snimio M. Maceljski)

pronalaze. Ako se pregled obavlja dok je do još vrlo hladno ili pak jako suho, žičnjaci su dublje, pa treba i jame kopati na veću dubinu. Naprotiv, u vrijeme pred sjetvu kukuruza, katkad je dovoljno kopati samo petnaestak cm. Sva zemlja iz ovih jama izbacuje se na rasprostrtu plastičnu foliju, rukama drobi i pregledava. Usitniti treba svaku grudicu veću od 1 cm. To nije lako učiniti na težim glinastim tlima, pa naša iskustva pokazuju da ekipa od tri radnika u jednom danu na tim tlima može pregledati zemlju iz samo 10-15 jama (25 x 25 cm). Naprotiv, učinak u lakim, pjeskovitim tlima višestruko je veći.

Pri pregledu mogu radnici sve nađene štetnike (ako poznaju njihov izgled) ili pak sve kukce na koje naiđu stavljati u posude (npr. staklenke od 0,5 1) sa 70 %-tnim alkoholom. U istu se posudu mogu stavljati kukci iz svih jama iste parcele. Nalaz treba identificirati i prebrojiti stručnjak te izračunati zarazu žičnjacima (odn. posebno drugim vrstama štetnika koji žive u tlu) na m2. Ako se pregledava zemlja iskopana u jamama 25 x 25 cm, tada se broj nađenih štetnika svake skupine (npr. žičnjaka) množi sa 16 (jer je 25 x 25 cm jedna šesnaestina m2), a ako se kopaju jame 50 x 50 cm, tada se broj nađenih štetnika množi sa 4. Dobiveni umnožak podijeli se s brojem jama i tako se dobije broj štetnika na m2. Ako se u sastavu ekipe koja pregledava tlo nalazi osoba koja poznaje štetnike, može ta osoba odmah utvrditi brojnost štetnika te tako racionalizirati tijek daljnjeg pregleda tla.

Broj jama koje treba kopati da bi se dobila što vjernija slika, ne samo prosječne brojnosti, nego i rasporeda žičnjaka na nekoj parceli, ovisi o ujednačenosti te površine. Na tabli koja je ista već niz godina, s istom povijesti (plodored, tretiranja itd), treba manje jama nego na tabli formiranoj nedavno. I neravnosti (depresije), nagib, dakle konfiguracija table, utječu da treba kopati više jama. Prosječno za male parcele treba najmanje 5-8 jama, za parcele od 1 do 5 ha treba 8-10 jama, za parcele od 5-10 ha 10-15 jama, za parcele od 10-50 ha treba prosječno 0,5-1,5 jama po ha, a za parcele veće od 50 ha treba 0,25-0,5 jama po ha. Jame trebaju biti raspoređene pravilno po čitavoj površini.

Međutim, pri pregledu velikih tabli moguće su i velike racionalizacije u vremenu pregleda tako da se odmah utvrđuje stupanj zaraženosti. U tom slučaju (ako ekipa ima osobu koja poznaje štetnike) isprva se pregledava tlo u nekoliko

jama raspoređenih po cijeloj površini. Ako se u tih nekoliko jama (dakle u znatno manje jama nego što je propisano) utvrdi znatno više žičnjaka od praga odluke, nije potrebno pregledati tlo u svim jamama jer je očito zaraza tako velika da se mora donijeti odluka o suzbijanju. Ako se, pak, u niti jednoj jami ne nade štetnika, odluka je teža, pa treba pregledati barem polovicu propisanog broja jama ako se želi donijeti negativna odluka, tj. da zaštita nije potrebna.

Ovaj spori i dosta mučan način utvrđivanja brojnosti žičnjaka (i drugih štetnika) u tlu pokušalo se mehanizirati. Tako je u Mađarskoj napravljena sonda (Tothova sonda) koja se sastoji iz šupljeg cilindra pričvršćenog na hidraulični uređaj traktora. Tim se uređajem sonda utisne u tlo i izvadi napunjena zemljom, koja se istisne u vrećice, transportira u ekonomsko dvorište i tamo pregleda prisutnost štetnika. Budući da je količina zemlje u sondi znatno manja od količine koja se pregledava u jednoj jami, treba uzeti 3-4 puta više uzoraka od prije spomenutog broja jama. Ipak to ide dosta brzo. No nedostatak je što treba prevesti veće količine zemlje na mjesto pregleda i što prije spomenuta racionalizacija (smanjenje broja jama) pri većoj zarazi nije moguća.

U Mađarskoj je Manninger pokušao sjetvom lovnih biljaka privući žičnjake. Nakon žetve strnina na preorano tlo čisto od korova na više se mjesta baca šaka sjemena pšenice. Iznikli buseni trebali su privući žičnjake pa bi se njihovim pregledom lakše utvrdio napad. No radi nicanja korova i teškoće pri preračunavanju nalaza na m2 ta metoda nije prihvaćena u praksi.

Pragom odluke (kritičnom brojkom) za suzbijanje žičnjaka prije početka široke primjene herbicida u kukuruzu (do 1962. g.) smatrano je 15-30 žičnjaka na m2 (Kovačević). Danas su te brojke sasvim drukčije. U zapadnim vlažnijim područjima, gdje radi dostatne vlage jedna jedinka napravi nešto manje štete, pragom odluke smatra se 3-5 žičnjaka na m2pred sjetvu kukuruza, šećerne repe, suncokreta, povrća, rasadivanje duhana i povrća te sadnju krumpira. U istočnim aridnim područjima ta je brojka znatno manja i iznosi 1-3 žičnjaka na m2. Raspon u navedenim brojevima odnosi se na stupanj zakorovljenosti (više korova veća brojka), očekivani prinos (viši prinos - manja brojka), očekivane vremenske prilike u vrijeme nicanja (hladnije vrijeme - sporije nicanje - veća opasnost - niža brojka) i si. Aridnim područjima naše zemlje smatramo istočnu Slavoniju i Baranju. Za strne žitarice vrlo se rijetko uopće planira zaštita od žičnjaka, no ona bi bila potrebna ako bi po m2 bilo više od 15 (u aridnim) odn. 25 žičnjaka (u zapadnijim područjima). Kao što smo već spomenuli, štete na strninama znatno su manje zbog njihova gustog sklopa. Treba spomenuti da veći broj žičnjaka u jednoj sadnoj rupi voćne sadnice može jako oštetiti njezin korijen i uzrokovati propadanje voćke.

Pragovi odluke mnogo ovise i o metodi primjene insekticida, odn. obrnuto, o brojnosti žičnjaka može ovisiti i izbor metode suzbijanja (tablica 2.).

Objasnimo i jednim primjerom preračunavanje nalaza žičnjaka u pojedinim jamama i primjere racionalizacije takvih pregleda. Na parceli od 50 ha planirali smo iskopati 25 jama velične 25 x 25 cm. Prvo kopamo desetak jama ravnomjerno raspoređenih po cijeloj parceli da bismo dobili orijentaciju o zarazi. Primjerice, nalazimo: 1,3,0,0,2,1,1,0,1,1 žičnjaka, ili ukupno 10 jedinki. Ovu brojku množimo

162

sa 16 ( = 160 ) i dijelimo s brojem jama (10) te dobivamo zarazu od 16 žičnjaka po m2. To je toliko jaka zaraza da otpada svaka dvojba o potrebi suzbijanja, pa prema tome i potreba nastavka pregleda preostalih 15 planiranih jama na toj parceli. Dakle, na osnovi vrlo jake zaraze u 10 pregledanih jama možemo se odlučiti za zaštitu tog usjeva. Ako bismo tim pregledima našli zarazu blizu pragu odluke, tada bismo trebali nastaviti pregled i tek na osnovi brojnosti u svih 25 jama donijeti odluku.

Intenzitet zaraze I Prognozirani

SI. 155. Čimbenici koji utječu na učinkovitost insekticida u tlu Spomenuti način da se štetnici odmah razvrstavaju i broje ima još jednu

prednost. Naime, može se u jamama kopanim samo na jednom dijelu parcela nalaziti zaraza iznad praga odluke, a u drugom dijelu znatno ispod praga. Tada se može povući granica između jače zaraženog i slabo (ili nikako) zaraženog dijela te donijeti odluku da se zaštitne mjere provedu samo na prvom dijelu parcele.

Otkrićem feromona koji privlače klisnjake otvaraju se nove mogućnosti ne samo lakšeg uočavanja brojnosti, nego i suzbijanja imaga. Takvi se feromoni specifični za svaku pojedinu vrstu klisnjaka već proizvode i mogu nabaviti u Mađarskoj. Postavljanjem svijetložutih ili bijelih ljepljivih ploča što niže uz zemlju također je moguće pratiti brojnost klisnjaka tijekom ljeta te prognozirati jačinu ovipozicije. Otkriveno je da neki kemijski spojevi, primjerice lizin, privlače žičnjake, pa bi uporaba takvih spojeva mogla pojednostavniti utvrđivanje njihove brojnosti.

Na brojnost žičnjaka djeluju mnoge agrotehničke mjere. Zapravo svaka mehanička obrada negativno utječe na njihovu brojnost, a manje smeta njihovim 163

SI. 155. Čimbenici koji utječu na učinkovitost insekticida u tlu

najvažnijim prirodnim neprijateljima - trčcima. Neke kulturne biljke smanjuju brojnost žičnjaka: heljda, lan, konoplja, proso, grah. Sjeme slabije kvalitete, koje će sporije nicati, bit će jače oštećeno. Prerana sjetva produljuje stadij klijanja i nicanja, a tada su biljke najosjetljivije na napad. Mineralna gnojiva, koja razvijaju amonijak, štete žičnjacima. Irigacija pogoduje brojnosti žičnjaka, iako se štetnost jedne jedinke smanjuje. Sve mjere njege usjeva koje povoljno utječu na brzi razvoj biljaka smanjuju štete od žičnjaka. Česti uzgoj strnih žita, a pogotovo lucerne i djeteline, povećava brojnost žičnjaka.

Od prirodnih neprijatelja žičnjaka najvažniji su trčci (Carabidae). Pripadaju brojnim rodovima Carabus, Pterosticbus, Poecilus, Nebria i dr. Istraživanja su pokazala stalno smanjenje njihova broja na površinama na kojima se redovito primjenjuju "zemljišni" insekticidi. Prilikom obrade mnoge žičnjake uništavaju ptice, naročito vrane, pa je pretragom želuca nađeno više stotina ličinki žičnjaka u jednoj vrani.

Kad je brojnosti žičnjaka iznad praga odluke jedina mogućnost sprečavanja šteta jest primjena "zemljišnih" insekticida. To su insekticidi koji se odlikuju djelovanjem na žičnjake, ali i nekim drugim svojstvima. Od tih svojstava najvažnija je trajnost djelovanja (traži se barem 30 dana ali ne dulje od 90 dana), volatilnost ili izvjesni, ali ne preveliki, stupanj topivosti u vodi (radi proširenja areala djelovanja u tlu), potpuna degradabilnost tijekom jedne vegetacije (radi sprečavanja kumulacije rezidua), što slabija agresivnost na sjeme i biljku itd. Razlikujemo dvije

SI. 156. Metode primjene insekticida

164

osnovne mogućnosti primjene takvih insekticida. To je primjena po čitavoj površini, nazvana i primjena širom, te lokalizirani način primjene. "Zemljišni" insekticidi primjenjuju se u obliku granulata (mikrogranulata), u kombinaciji s mineralnim gnojivom (rijetko kada), u formulacijama za prskanje ili primjenu u koncentriranom obliku, te u formulaciji za tretiranje sjemena.

Primjena širom traži najveći utrošak insekticida, što povećava troškove. Pored toga, taj način primjene izrazito je negativan za trčke i druge prirodne neprijatelje žičnjaka, a može pogodovati pojavi i nekih drugih štetnika. Na tlima na kojima je najvećim dijelom uništena različita fauna, poremećena je ravnoteža, pa se mogu prenamnožiti neki drugi štetnici npr. lisne uši. Dakle, primjena "zemljišnih" insekticida širom nepovoljna je i s ekonomskog i ekološkog stajališta. No ima i prednosti. Za primjenu ne trebaju posebni uređaji, obavlja se prskalicama ili se insekticidna gnojiva rasipavaju rasipačima. Osigurava siguran uspjeh i za najače zaraze, a uspjeh traje još barem dvije iduće godine. Stoga troškove takve primjene treba, zapravo, podijeliti na tri godine. U nas tu metodu koriste oni malobrojni seljaci koji provode zaštitu od žičnjaka (ili drugih štetnika u tlu), a nemaju uređaje za lokalizirano tretiranje.

Lokalizirani način primjene sastoji se u tretiranju traka različite širine uz sjeme i u tretiranju u brazdu (uz sjeme) pri sjetvi ili sadnji, ili u tretiranju sjemena.

U nas se "zemljišni" insekticidi rijetko koriste tretiranjem u traku. Ovim bi se načinom mogli (i trebali) koristiti insekticidi prskanjem. Na traktoru se nalazi spremnik i crpka SI. 157. Prskanje da insekticidom (snimio M. prskalice, a na sijačicu se ispred (katkad Maceljski) iza) sijaćih rala pričvrste rasprskivači dosta blizu tla tako da prskaju traku ispred (ili iza) sjemena široku desetak cm. Sijaće ralo će svojim kretanjem izmiješati insekticid primjenjen ispred njega na površinu tla s tlom do dubine gdje se nalazi sjeme. Doziranje insekticida ovisi o širini trake, o razmaku redova i o dozi predviđenoj za tretiranje širom. Primjerice, ako je traka 10 cm, širina reda 50 cm, a doza 10 l/ha, za tretiranje trake treba trošiti 2-3 l/ha (doza se malo poveća iznad one teoretski izračunate koja u ovom primjeru iznosi 2 l/ha, jer je kontakt štetnika s insekticidom pri primjeni u trake kraći nego kad se tretira cijela površina), U traku se mogu primijeniti i granulirani insekticidi.

Najčešća primjena "zemljišnih" insekticida u nas jest uz sjeme u brazdu. Tim se načinom prvenstveno koriste insekticidni mikrogranulati s pomoću posebnih depozitora pričvršćenih na sijačici. Svakim depozitorom tretira se istovremeno jedan ili češće dva (rijetko tri) sjetvena reda. Iz njih, bilo mehanički bilo pneumatski, izlaze granule kroz posebnu savitljivu ili teleskopsku cijev koja ih dovodi uz sjeme prije nego što zemlja pokrije sjeme i granule. Cijev se može

165

SI. 158. Depozitori na sijačici SI. 159 Kalibriranje depozitora

namjestiti da granule padaju na sjeme ili za određeni razmak odvojeno od njega, što je potrebno za neke insekticide agresivne za sjeme. Ti se depozitori kalibriraju prije početka rada. Najčešće na duljinski metar (to je jedinica za kalibriranje) dolazi 0,5 do 1,5 grama mikrogranula. Treba istaći da se u 1 g mikrogranulata nalazi od 1.500 do 15.000 zrnaca. Proučavaju se uređaji koji ne izbacuju kontinuirano granule po cijelom duljinskom metru, nego samo tamo gdje dolazi sjeme (spot treatment), a time bi se utrošak sredstava mogao smanjiti za 3-5 puta. I ovako, s pomoću današnjih uređaja, doza mikrogranulata primijenjenih uz sjeme najčešće je 8 do 25 kg/ha, a pri primjeni širom potrebno je 40 do 100 kg/ha.

SI. 160. Depozitor deponira granule izravno Si. 161. Depozitor deponira granule na sjeme (snimio M. Maceljski) postrano od sjemena (snimio M. Maceljski)

Tretiranje u brazdu, uz sjeme, moguće je i koncentriranim tekućim insekticidima. Posebna peristaltička crpka ubacuje željenu količnu tekućine kroz cijevi u tlo uz sjeme odnosno malo odvojeno od sjemena. Prednost ovog načina jest u tome što je tekući insekticid odmah djelotvoran, a za djelovanje mikrogranulata potrebna je veća vlaga tla. Događalo se da je za jače suše nakon sjetve potpuno izostalo djelovanje mikrogranulata, koji je još nakon 60 dana nađen u tlu nerastvoren. No, tekući insekticidi znatno prije gube djelovanje, što može uzrokovati neuspjeh, ako tek nakon izvjesnog razdoblja (npr. nakon 20-30 dana) napadnu biljke žičnjaci koji su se u vrijeme primjene nalazili dublje u tlu (zbog niske temperature) ili između redova biljaka.

166

Tretiranje sjemena najracionalniji je način primjene "zemljišnih" insekticida, a i ekološki je najpovoljniji. Sastoji se u nanašanju određene doze insekticida na sjeme još pri njegovoj obradi u sjemenskim poduzećima. Kad sjeme bude zasijano, aktivira se insekticid te štiti sjeme od napada štetnika. Budući da se većina vrsta sjemena kulturnih biljaka i onako tretira fungicidima, može se kombinirati i primjena insekticida u istim uređajima, štoviše i primjena kombiniranih sredstava.

SI. 162. Uređaj za prskanje gomolja pri sadnji (snimio J. Barčić)

Sjeme tretirano insekticidima zaštićeno je, međutim, samo od slabijeg, eventualno i srednje jakog napada žičnjaka, dakle od napada koji nije previše iznad praga odluke. Nadalje, za takvu su primjenu prikladni samo neki insekticidi jer bi mnogi mogli oštetiti biološka svojstva sjemena. Pa i oni insekticidi koji u normalnim uvjetima nemaju negativno djelovanje na sjeme, mogu imati takvo djelovanje za duljeg uskladištenja pri višoj vlagi sjemena. Nedostatak te metode jest i u tome što se provodi u sjemenskim poduzećima, često za još nepoznatog kupca, koji možda i nema problema sa žičnjacima. Taj se nedostatak može izbjeći u većim imanjima ili organizacijama seljaka, koje bi nabavile uređaje za tretiranje sjemena te same tretirale sjeme za vlastitu uporabu tik prije sjetve. Gomolje sjemenskog krumpira treba tretirati posebnim uređajem montiranim na sadilici (Barčić) kojim se prskaju gomolji kad padaju u brazdu. Uz zamjetno slabiju kvalitetu moguće je tretirati sjeme nekim sredstvima u mješalici za beton. Zbog relativno vrlo niskih troškova i velikih ekoloških prednosti tretiranja sjemena, zaštitu od štetnika u tlu tretiranjem sjemena treba koristiti kada god je moguće.

U tablici 2. prikazujemo moguće odnose između brojnosti žičnjaka u tlu i metode primjene "zemljišnih" insekticida. U različitim uvjetima ti odnosi mogu biti i drukčiji.

167

Tablica 2. MOGUĆI ODNOS INTENZITETA ZARAZE ŽIČNJACIMA I METODE PRIMJENE

ZEMLJIŠNIH INSEKTICIDA

Kulture Broj žičnjaka po m2 Preporučena metoda Humidnija područja Kukuruz, šećerna repa, suncokret, krumpir, povrće

više od 20-30

5-10 do 20-30 3-5 do 5-15

primjena širom

primjena u red ili u traku tretiranje sjemena

Aridnija područja Kukuruz, šećerna repa, suncokret krumpir, povrće

više od 15-20

5-8 do 15-25 1-2 do 5-10

primjena širom

primjena u red ili u traku tretiranje sjemena

Prema načinu djelovanja treba razlikovati dvije osnovne skupine "zemljišnih" insekticida koje imaju različiti spektar štetnika na koje djeluju. To su sistemični i nesistemični insekticidi.

Sistemične insekticide upije biljka putem korijenja pa na žičnjake djeluju i želučano, a ne samo kontaktom. Pored toga, sistemični insekticid kolanjem sokova odlazi i u nadzemne dijelove, u kotiledone, lišće i stabljiku, te ovi dijelovi postaju otrovni (intoksicirani) za štetnike nadzemnih dijelova biljaka. Intoksikacijom ponika i mladih biljaka šećerne repe postiže se veoma uspješna zaštita od buhača i atomarije, a djelomična od repine pipe i drugih pipa, te od ranog napada lisnih uši. U kukuruzu se smanjuju štete od švedske muhe i kukuruzne pipe, a u krumpiru od lisnih uši (vektori viroza) i krumpirove zlatice. Time se smanjuje potreba za folijarnom primjenom insekticida protiv tih štetnika ili ona uopće nije potrebna, što primjeni sistemika daje određene ekonomske i ekološke prednosti. Djelovanje je sistemika to bolje što su primijenjeni bliže sjemenu, no neki zbog moguće fitotoksičnosti moraju biti deponirani 2-4 cm odvojeno od sjemena. Zbog dugotrajnog ostanka u biljkama nisu dozvoljeni za primjenu u povrću.

Prema kemijskom sastavu "zemljišne " insekticide dijelimo na više skupina. Klorirani ugljikovodici zastupljeni su samo lindanom. Najdjelotvorniji je na

žičnjake. No zbog poznate preduge rezidualnosti te kumulativnosti njegova je primjena ograničena, a u nekim je zemljama već zabranjen. Koristiti se smije samo pred sjetvu kukuruza i suncokreta, a za šećernu repu do maksimalno 150 g aktivne tvari na ha. U nas dozvolu ima samo jedna formulacija za prskanje.

Organofosforni insekticidi najbrojniji su. Od sistemika takav je samo terbufos, insekticid jako otrovan za ljude. Terbufos se koristi odvojeno od sjemena. U nesistemične OP insekticide ubraja se klormefos. Koristi se u najnižim dozama (6-12 kg na ha), a jako je otrovan. Za primjenu na seljačkim površinama prikladniji su manje otrovni klorpirifosetil, foksim i kvinalfos. Foksim treba deponirati odvojeno od sjemena šećerne repe.

168

Svi "zemljišni" insekticidi - karbamati sistemični su. To su karbofuran (za tretiranje sjemena, za primjenu u brazdu u obliku granula ili koncentrirane tekućine), karbosulfan, furatiokarb, metiokarb i bendiokarb. Svi su sličnih svojstava. Metiokarb pruža zaštitu ne samo od žičnjaka, nego i od ptica. Jedini je u nas dozvoljeni korvicid.

Od piretroida bifentrin se koristi za tretiranje sjemena, a teflutrin za prskanje tla i za tretiranje sjemena Piretroidi nisu sistemici.

Najnoviji zemljišni insekticidi jesu imidakloprid i fipronil. Imidakloprid se primjenjuje tretiranjem sjemena ratarskih usjeva, pa i gomolja krumpira prije ili u vrijeme sadnje. Krumpiru pruža zaštitu u početku vegetacije ili za slabijeg napada žičnjaka. Jak je sistemik pa uspješno zaštićuje i nadzemne organe od napada nekih štetnika. Fipronil je također jak sistemik, a koristi se tretiranjem sjemena nekih ratarskih usjeva. Proučavaju se i drugi insekticidi, koji će se uskoro pojaviti i na našem tržištu.

Pri izboru zemljišnog insekticida treba imati na umu da svi navedeni insekticidi nisu dozvoljeni za sve kulture zbog opasnosti od nedozvoljenih ostataka, a i zato jer neke kulture mogu oštetiti. Na povrću su dozvoljeni samo klorpirifosetil i foksim, a za neke primjene i imidakloprid.

MEKOKOŠCI - CANTHARIDAE

Tijelo je samo djelomično pokriveno pokriljem. Ono je smeđe ili crne boje. Duljina im je tijela 8-15 mm. Nadvratni im je štit narančaste boje. Neke se vrste hrane na cvjetovima, no većina su karnivori, pa se hrane i štetnicima. Ličinke žive u tlu. Česte su vrste roda Cantharis, primjerice šoštar C. rustica Fali..

U srodnu porodicu LAMPYRIDAE ubrajaju se krijesnice koje kemijski proizvode hladnu svjetlost (bioluminiscencija). Svijetliti mogu i odrasli oblici i ličinke, samo jednog ili oba spola. Najčešće vrste u nas jesu velika krijesnica (Lampyris noctiluca L.) i ivanjska krijesnica (Lamprohiza splendidula L.). Mužjaci su krilati, a ženke beskrilne. To su grabežljivci koji se hrane manjim puževima, ali i kukcima. Opstanak krijesnica ugrožen je sve brojnijim izvorima svjetlosti koji ometaju mužjake da pronađu i oplode ženke.

SJAJNICI - NITIDULIDAE

Repičin sjajnik (Meligethes aeneus F.) Najvažniji štetnik uljane repice. Ako se ne suzbija, uzrokuje smanjenje prinosa

i za 50 pa i više posto. Imago je dug 2-2,5 mm. Tamnozelene je ili tamnoplave boje, najčešće djeluje

kao da je crn. Metalna je sjaja. Ličinka je žućkastobijela, naraste do 4 mm. Prezimi imago u zemlji uz rubove polja, puteve i na sličnim mjestima. Čim

temperatura tla poraste preko 8 °C, a zraka preko 12 °C, odrasli se oblici aktiviraju.

169

Si. 163. Repičin sjajnik (prema: Shell)

Počinju letjeti, no let je intenzivniji iznad 15 °C. Traže cvjetove maslačka i drugih korova koji rano cvatu. Tu se lako pronalaze. No ubrzo pronalaze polja uljane repice gdje počinje razvoj cvjetnih pupova. Oštećuju pupove i dok su potpuno zatvoreni u zbijenom cvatu pokrivenom lišćem. Hrane se pupovima, buše ih i izgrizaju iznutra, često ulazeći u njih. Oštećeni pupovi ne cvatu. Kad se pupovi otvore, štete prestaju, jer se sjajnik sada može nesmetano hraniti peludom. No radi postepenog otvaranja cvjetova repice, štete se djelomično nastavljaju na još

neotvorenim pupovima i kad počne cvatnja. Sjajnik odlaže jaja u pupove. Ličinka se razvija unutar njih. Razvoj ličinke traje dvadesetak dana, no šteta je od ličinki zanemariva, jer od pupa u kojeg je imago odložio jaje ionako nema koristi. Razvijene ličinke spuštaju se u tlo i tamo se kukulje.

Krajem svibnja i u lipnju javljaju se mladi kornjaši, katkad u rojevima. Hrane se cvjetovima različitih biljaka, ali ne nanose zamjetne štete. U kolovozu odlaze u tlo na prezimljenje. Repičin sjajnik ima jednu generaciju godišnje.

Šteta je veća što je raniji napad na cvjetne pupove uljane repice. Međutim, uljana repica ima veliku sposobnost regeneracije pa će i bez napada sjajnika samo dio cvjetnih pupova donijeti sjeme jer je normalno da dio cvjetova abortira. Stoga se nekad smatralo da sjajnik i nije štetan, pa da ga nije potrebno suzbijati. Kasnije j se navodio prag odluke od 3-5 sjajnika po biljci. Naša su istraživanja pokazala da šteta ovisi o zarazi terminalnog cvata te o fazi razvoja pupova. U vrijeme dok su

SI. 164. Stadiji razvoja uljane repice (rokovi suzbijanja sjajnika)

170

cvjetni pupovi još pokriveni lišćem, te se jedva zamjećuju (stadij Dl), već 0,8-1 sjajnik po terminalnom cvatu može nanijeti veće štete. Kad pupovi postanu vidljivi, no još su stisnuti zajedno i nediferencirani (D2), prag je odluke 1-1,5 sjajnik po terminalnom cvatu. Kad počne diferencijacija pojedinih pupoljaka (E), prag odluke raste na 2-3 sjajnika. U stadiju početka cvatnje (Fl) naglo opada štetnost sjajnika, koji sve lakše, bez oštećivanja pupova, dolaze do cvjetnog peluda. Tada počinje i dolet pčela, pa u tom stadiju valja prestati primjenjivati insekticide. Manje štete na novotvorenim pupovima biljka može kompenzirati.

Najveće štete nastaju kad rano počne nalet sjajnika (rano toplo proljeće) pa u vrijeme pojave cvjetnih pupova zahladi. Tada se usporava otvaranje cvjetova, a sjajnik se i dalje hrani pupovima te je repica dulje u osjetljivom stadiju. Također su veće štete na slabim nedovoljno gnojenim usjevima, kojima je sposobnost kompenzacije šteta smanjena. Treba istaći da osim uljanoj repici, sjajnik nanosi štete i drugim krstašicama koje uzgajamo za sjeme, npr. uljanoj rotkvi, sjemenskim usjevima i si.

U početku uzgoja repice na velikim površinama nekadašnjih kombinata pojava sjajnika bila je nešto slabija. Tada se smatralo da će utvrđivanje pragova odluke koje smo naveli spriječiti nepotrebnu uporabu insekticida za manjeg napada. Međutim, svakogodišnji uzgoj repice na velikim površinama na istim velikim imanjima u Hrvatskoj, te stoga dosta česti uzgoj na istoj parceli ili blizu prošlogodišnje parcele s repicom, pridonio je povećanju brojnosti sjajnika. Stoga od 1980. g. nadalje napad sjajnika svake godine premašuje prag odluke, pa su velika imanja prisiljena primjenjivati insekticide na svim površinama. Ako se uzgoj ove kulture u buduće više rasporedi i na seljačke površine, a smanji na velikim imanjima, mogu pragovi odluke opet postati važni.

Veoma važno otkriće koje smo napravili na našem fakultetu u Zagrebu (osim utvrđivanja pragova odluke, koje su od nas preuzele i druge zemlje Europe) bilo je da sjajnik oštećuje još skrivene cvjetne pupove. Tim otkrićem pomaknut je rok primjene insekticida za desetak dana unaprijed od ranije uobičajenog (nepreciznog) roka "prije cvatnje". To je omogućilo korištenje insekticida opasnijih za pčele jer je udaljivanje roka primjene insekticida od termina početka cvatnje

SI. 165. Demonstracijskipokus suzbijanja Si. 166. Avioprimjena insekticida (snimio M. repičinog sjajnika u Čazmi 1953- g- Maceljski)

171

smanjilo otrovnost njihovih ostataka za pčele. Stoga je - nakon ranije preporučivanih insekticida manje opasnih za pčele (toksafen, fosalon i endosulfan), djelotvornost kojih, naročito pri niskoj temperaturi, nije zadovoljavala - postalo moguće koristiti djelotvornije, makar za pčele opasnije, insekticide. To su primjerice klorpirifosetil, kvinalfos, fention itd. Uvođenje piretroida još je unaprijedilo suzbijanje sjajnika jer su piretroidi visoko djelotvorni upravo pri nižim temperaturama kakve često vladaju u vrijeme suzbijanja. Iako su u laboratoriju visoko toksični za pčele (imaju natpis "opasni za pčele"), neki od piretroida (deltametrin i alfacipermetrin) manje su opasni pri primjeni u prirodi (djelomično i zbog repelentnog djelovanja). Stoga se upravo piretroidi ili njihove kombinacije danas najviše koriste za suzbijanje sjajnika. No bez obzira koji insekticid koristimo, primjenu treba prekinuti početkom cvatnje jer postaje nesvrhovita (štete su već napravljene) a opasna za pčele. Opasnost za pčele jako se smanjuje primjenom insekticida u sumrak ili rano u jutro, dok pčele ne lete.

Samo iznimno, ako je rano počeo napad sjajnika pa je suzbijanje provedeno u stadiju pokrivenih pupova (Dl), a početak cvatnje se oduljio, može nakon desetak dana za jakog doleta sjajnika biti potrebno drugo tretiranje (svakako prije početka cvatnje). Drugo tretiranje može biti potrebno i ako ubrzo nakon prvog tretiranja padne jaka kiša.

Treba naglasiti da se ranom primjenom insekticida protiv sjajnika ujedno suzbijaju proljetne repičine pipe,

pa stoga suzbijanje tih štetnika posebnim tretiranjem do sada još nije bilo potrebno. Međutim, te pipe postaju sve štetnije pa će biti potrebno i o njima povesti više računa.

Četverotočkasti kukuruzni sjajnik (Glischrochilus quadrisignatus Say) Član naše entomofaune, otkriven u Hrvatskoj 1983- g. (Balarin) u Novoj

Gradiški, a idućih godina bio je utvrđen gotovo svuda između Save i Drave. Kasnije je utvrđen još u nekim drugim srednjoeuropskim zemljama. Pri potrazi za kukuruznom zlaticom od 1995. g. pa nadalje često je nalažen, a mjestimice su utvrđene i zamjetne štete.

To je crni sjajni kornjaš, s po dvije okeržute mrlje na svakom pokrilju. Tijelo mu je dugo 4-7 mm. Prezime odrasli oblici u tlu ili ostacima bilja, pod korom drveća i na sličnim skrovitim mjestima. Rano u proljeće aktiviraju se, traže biljne ostatke u procesu truljenja. Tu se odvija kopulacija i ovipozicija. Ličinke se razvijaju u tim ostacima. Kukulje se u tlu. Kornjaši nove generacije javljaju se u prvoj polovici ljeta te odlijeću na polja kukuruza, voćke, povrće i druge kulture. Na tim se biljkama zadržavaju sve do jeseni, praveći štete, a zatim odlaze na prezimljenje. Ima jednu generaciju godišnje.

SI. 167. Pčelinjak u uljanoj repici (snimio M. Maceljski)

172

SI. 168. Štete od kukuruznog sjajnika i SI. 169- Klipovi kukuruza oštećeni od sjajnici (snimio M. Maceljski) sjajnika (snimio D. Bertić)

U nas su utvrđene štete samo na klipovima kukuruza. Sjajnik naseljava klipove u vrijeme formiranja svile. Izgriza neoštećeno zrnje kukuruza u mliječnoj zriobi pa može ogoliti polovicu i veći dio klipa. Zaraza se uočava po razmaknutoj i rasperjanoj komušini koja izgleda kao da je oštećena od ptica. Štete počinju od vrha klipa. Najjače su oštećeni klipovi na rubnim biljkama. Opadanjem vlažnosti zrna smanjuje se intenzitet ishrane jer se ne može hraniti na suhom zrnu. Na suhom zrnu kukci ugibaju te stoga nisu štetnici uskladištenog kukuruza. Zbog nemogućnosti ishrane suhim zrnom, na kojem može preživjeti najviše petnaestak dana, nema opasnosti od prenošenja štetnika sjemenskom robom. Insekticidi za tretiranje sjemena ubijaju sjajnika prisutnog na sjemenu.

U slučaju iznimno jake pojave može se provesti tretiranje samo rubova parcela visoko vrijedne (npr. sjemenske) proizvodnje, no optimalni rok i metodu aplikacija još treba utvrditi.

POTAJNICI - CRYPTOPHAGIDAE

Atomarija (Atomaria linearis Steph.) Mali kornjaš, dug oko 1,5 mm. Isprva je smeđe boje, a kasnije postaje crn.

Proširen je u nas te se ubraja u važnije štetnike šećerne repe. No često se štete ne pripisuju tom štetniku, nego različitim drugim uzrocima.

Atomarija prezimi kao imago na starom repištu ili oko njega. Javlja se vrlo rano u proljeće, čim temperatura prijeđe 7 °C. Leti kad temperatura poraste iznad 10 °C, a masovno leti pri temperaturi višoj od 18 °C. Tako dospijeva na mladu tek izniklu šećernu repu. Tu se hrani, pari i ženka odlaže jaja. Glavne štete nanosi imago, koji napada klicu, korjenčiće, no najveće štete nanosi na podzemnom ili prizemnom dijelu stabljike mlade biljke. Tu pravi grizotine (rupice) promjera oko 1 mm, a na jednoj biljci može biti desetak grizotina. Grizotine potamne. Klice uginu prije pojave na površini tla, a biljčice s nagrizenom stabljikom polegnu i uginu. Ta je pojava slična paležu klica izazvanom od gljivica, najčešće Phoma betae. U poleglih biljki karakterističan je stanjeni i tamniji izgrižen dio stabljike, što sliči paleži. Atomarija se hrani i gljivicama pa postoji vjerojatnost

173

njihove koncentracije na biljkama napadnutim gljivicama. Stoga oba čimbenika kombinirano djeluju biljčica ugiba. Čim biljke dobiju 2-3 para stalnih listića opasnost prestaje. Ličinke atomarije žive u tlu. Hrane se finim žilicama korijenja šećerne repe i ne nanose iole značajnije štete. Završavaju razvoj za 30- 40 dana. Novi odrasli oblici javljaju se sredinom ljeta, a njihova jača prisutnost može biti indikacija za jačinu napada iduće godine. Zatim odlaze na prezimljenje.

Pravilan plodored znatno utječe na smanjenje brojnosti ovog štetnika. Najštetniji je tamo gdje se često ponavlja uzgoj šećerne repe na istoj parceli. No i blizina prošlogodišnjih repišta pogoduje jačini napada. Uvođenjem sjetve na stalno mjesto znatno je povećana štetnost atomarije i u nas, a ranije je ovaj štetnik smatran važnijim samo u sjevernijim europskim zemljama. Stoga dolazi u obzir kemijsko suzbijanje, i to prvenstveno

SI. 170. Atomarija (prema: Bayer) tretiranjem sjemena sistemičnim insekticidima (navedenim kod

žičnjaka). I sve druge metode tretiranja tla protiv štetnika u tlu uspješno zaštićuju šećernu repu i od atomarije. Stoga se izravno suzbijanje atomarije u nas ne provodi.

PUPARI - BYTURIDAE Malinin pupar (Bjturus tomentosus Fabr.) važan je štetnik malina, pa je

mjestimice zabilježeno do 80 % uništenih cvjetova i cvjetnih pupova. Odrasli kukci imaju tijelo svijetlosmede boje, dugo 3,5-4 mm. Javljaju se pri kraju travnja i u svibnju, kad izgrizaju cvjetne pupove i cvjetove. Odlažu jaja u cvjetni pup koji se suši. Kasnije odlaže jaja i u plodove. Jedna ženka odloži 80-100 jaja. Ličinka se hrani u plodu. Jedna ličinka može oštetiti više plodova. Ličinka je smeđe boje, duga do 8 mm, pokrivena žućkastim dlačicama. Prezimi imago, najčešće u tlu. Ima jednu generaciju godišnje. Za topla i suha vremena odrasli su oblici aktivniji, nanose više štete i odlažu više jaja. No visoke temperature i niska vlaga zraka negativno utječu na embrionalni razvoj. Naročito rado napada rane sorte malina. Napada i kupinu te koštičave i jezgričave voćke. Malinin pupar uništava se zimi okopavanjem tla oko malina jer prezimljuje u tlu. Kad počnu praviti štete na pupovima, a svakako prije cvatnje i ovipozicije, mogu se koristiti insekticidi na bazi fosalona i endosulfana, koji su manje opasni za pčele, te piretroidi, koji imaju repelentno djelovanje na pčele.

BUBAMARE - COCCINELLIDAE

To su većinom korisni kukci. Hrane se lisnim i štitastim ušima, grinjama, jajima i ličinkama raznih kukaca i dr. Ubrajaju se u najvažnije grabežljivce -

174

predatore. Imaju tijelo poluloptasta oblika. Tijelo im je dugo između 1 i 10 mm. Glava im je sakrivena vratnim štitićem. Živih su boja, često crvene, žute, narančaste ili crne, s točkicama raznih boja. Bubamare se nazivaju i božjim ovčicama, božjim volekima, božjim kravicama itd., a smatraju se vjesnikom vjenčanja ili pisma. Imaju jednu ili više generacija godišnje.

Dvadesetčetiri-točkasta bubamara (Subcoccinella vigintiquatuor-punctata L.) Jedina važnija fitofagna vrsta u nas. Dosta je malena - tijelo joj je dugo oko 4

mm, gotovo okrugla oblika. Crvenkastožute je boje, s 24 crne točke na pokrilju i 3 točke na nadvratnom štitu. Ličinka je izduženo-ovalnog oblika, s mnogobrojnim razgranatim dlačicama na bokovima i na hrptu.

Važniji je štetnik lucerne i crvene djeteline, no hrani se i lišćem soje, šećerne repe i drugim kulturama. Izgled je štete karakterističan: kukac gnječi tkivo lista i iz njega uzima sokove. Pri tome ne oštećuje pokožicu na suprotnoj strani, koja pobijeli. Nastaju paralelne pruge izgnječenog tkiva, odnosno pobijeljele epiderme izgleda čipke, odnosno tzv. "prozorska" slika oštećenja lista samo između žilica.

SI. 171. Štete na lucerni od 24-tockaste bube Prezime odrasli oblici. Aktiviraju se mare ( s n i m i o M. Maceljski)

u proljeće, kad temperature porastu preko 8 °C. Ovipozicija se zbiva u travnju i početkom svibnja. Ličinke prave štete tijekom svibnja. Druga generacija javlja se ljeti. Jači napada razvija se na vlažnijim terenima i u vlažnijoj godini jer je u suhim uvjetima smrtnost jaja velika. Suzbijanje je rijetko kada potrebno. Ako brojnost odraslih oblika prijeđe 10 primjeraka po m2, smatra se da će ličinke nanijeti veće štete. U slučaju potrebe treba koristiti insekticide dozvoljene na krmnom bilju, primjerice insekticide na osnovi fosalona, malationa ili bensultapa, te piretroide.

Fitofagne su i bubamare roda Epilachna, vrlo štetne biljkama iz porodice Cucurbitaceae u Americi. Neke vrste ovog roda pri obrani dlačicama izlučuju insekticidne tvari, koje se sada proučavaju kao potencijalni novi insekticidi.

Entomofagne vrste

Brojne su korisne vrste bubamara, nazvane i božjim ovčicama. One se hrane štetnim kukcima i grinjama, napadajući njihova jaja i ličinke, katkad i kukuljice i odrasle oblike. Prema vrsti domaćina koje preferiraju pojedine vrste bubamara možemo ih podijeliti na afidifagne, kokcidifagne i akarifagne. Najpoznatiji su neprijatelji lisnih uši pa često zarazu ušima nalazimo uočavajući brojne bubamare

175

na biljkama. Treba istaći da su pri tome vrlo aktivne ličinke bubamara, koje nimalo ne sliče na odrasle oblike. One su vrlo neugledna izgleda, neke sivkasto-plavkaste boje, neke okružene svijetlim izraštajima. Ličinke nekih vrsta imaju na tijelu crne bradavice. Najpoznatija buba mara je sedamtočkasta bubamara (Coccinella septem-punctata L.) crvene boje sa 7 crnih točkica, duga oko 9 mm. Lisnim se

ušima hrani i dvotočkasta bubamara (Adalia bipunctata L.) crvene boje s 2 crne točkice, duga oko 6 mm. Ova se vrsta katkada može javiti i u crnom obliku s crvenim točkicama. I bubamare roda Scymnus duge samo 3 mm napadaju lisne uši. Ličinke ovih vrsta razlikuju se od ostalih po bijelim izraštajima kojima su pokrivene. Poznati neprijatelji štitastih uši su crna bubamara ( E x o c h o m u s

SI. 173- Ličinka sedamtočkaste bubamare proždire lisnu uš (prema: Dechet)

SI. 174. Ličinke bubamare roda Scymnus hrane se lisnim ušima (snimio M. Maceljski)

quadrtpustulatus L.), s po dvije narančaste pjege na svakom pokrilju i vrsta Chilocorus bipustulatusL. Obje su vrste nešto manje: duge su 4-5 mm. Male (1,5-2 mm), crne i neugledne bubamare vrste Stethorus punctillum Weize vrlo djelotvorno uništavaju štetne crvene pauke i druge fitofagne grinje. Zanimljivo je da ovaj važni prirodni neprijatelj preferira vrstu Tetranychus urticae, a samo ako je nema napada vrstu Panonychus ulmi. Ta se bubamara ne može održati ako nema crvenih pauka, pa stoga slijedi njihovu pojavu.

Više vrsta bubamara aktivno se koristi za biološko suzbijanje štetnika. Jedan od najpoznatijih primjera biološkog suzbijanja vezan je za bubamaru Rodolia cardinalis Muls. koja je iz Australije uvezena u Kaliforniju (1888. g.) da bi uništila

176

narančinog crvca (Icetja purchasi). Ta bubamara, a i štetna uš, postoje i u nas. U svijetu je usvojena metodika masovnog uzgoja vrste Exochomus quadripustulatus L., što se komercijalno iskorištava u zemljama zapadne Europe, no u ograničenim količinama. Proizvode se i u 40 zemalja svijeta prodaju bubamare vrste Cryptolaemus montrouzieri Muls. za suzbijanje narančina crvca i drugih crvaca. Vrsta Hippodamia convergens G.-M. u velikom se broju uvozila i još uvijek uvozi iz SAD u Njemačku i neke druge države za suzbijanje duhanova resičara, ali i lisnih uši. Utvrđeno je da ova vrsta preferira lisne uši, no vrlo je učinkovita i na resičara. Tako odrasli oblik može pojesti do 300 ličinki resičara dnevno, a ličinka bubamare do 150 ličinki resičara dnevno. U Rusiji je u 1990. godini introducirana bubamara Leis dimidiata F. i ispuštena u staklenike radi suzbijanja lisnih uši. Zabilježen je visok učinak.

Jedan imago ili odrasla ličinka bubamare dnevno može pojesti 20-30 lisnih uši, a jedna ličinka za vrijeme svog razvoja pojede oko 500 lisnih uši. Razvoj ličinke traje 3-5 tjedana. Prisutnost bubamara indikator je prisutnosti lisnih uši, a omjer njihove brojnosti i broja štetnika utječe na odluku o potrebi suzbijanja. Ako na jednu bubamaru otpada manje od 40 lisnih uši, one same mogu spriječiti štete, a do 100 uši na jednu bubamaru ukazuje da ne treba očekivati masovniju pojavu uši. Neki podaci ukazuju da će 30-50 bubamara po voćki spriječiti masovno razmnažanje lisnih uši, a stotinjak tih grabežljivaca na jednoj voćki smanjiti će zaraženost.Znanstvenici nastoje selekcionirati sojeve bubamara sa smanjenom sposobnosti migracije kako bi se zadržale u objektu u koji su ispuštene.

Zanimljivo je zapažanje iz zime i proljeća 1990. g. u Istri kad su vremenske prilike uvjetovale dobro prezimljenje i bubamara i lisnih uši. No bubamare su se masovno pojavile vrlo rano, već u ožujku, kad na zeljastim biljkama nije bilo mnogo lisnih uši. Stoga su mnoge uginule od gladi. Tek u svibnju i lipnju slijedila je masovna pojava lisnih uši na zeljastim biljkama, a tada, mjestimice, nije bilo dovoljno bubamara da uspore njihovu pojavu.

MRAČNJACI - TENEBRIONTOAE

Nazivaju se mračnjacima zbog crne ili tamne boje tijela. Ličinke se nazivaju i lažnim žičnjacima, kojima sliče, a česte su u tlu. U nekim područjima suhe klime mogu biti vrlo važni štetnici.

Pjeskar {Opatrum sabulosum L.). Česta je vrsta u nas, no uglavnom se javlja pojedinačno. Tamno- sivog je tijela, hrapavog pokrilja. Na pokrilje se lijepi zemlja pa je uvijek prljav. Voli lakša pjeskovita tla. Napada suncokret, kukuruz, ponik šećerne repe, hmelj, povrće i brojne druge biljke. Štete od ličinki nisu poznate, no žive u tlu i hrane se korjenčićima i prizemnim dijelovima stabljike. Imago prezimi, a živi dvije godine.

Kukuruzni crni kornjaš (PedinusfemoralisL.). Kukac ovalnog tijela crne boje, dug 8-9 mm. Ličinka je duga do 20 mm, tamnožute je boje. Prezime odrasli

177

oblici i ličinke. Početkom proljeća ženke odlažu jaja u tlo. Ličinke se hrane sjemenjem, podzemnim dijelovima biljaka, a odrasli oblici mladim, tek izniklim biljkama. Najradije se hrane kukuruzom, ali i strninama, šećernom repom, suncokretom i povrtnim biljkama. Najveće štete čine odrasli oblici i ličinke mladim usjevima. Razvoj ličinki traje dvije godine. Najštetnije su u sušnim godinama. U nas su zapažene veće štete od ličinaka nego od odraslih oblika.

CVJETOŽDERI - ALLECULIDAE

Crvena ražena buba (Omophlus lepturoides R). Polifagna vrsta proširena u većini naših područja. Odrasli oblik dug je 12-15

mm, s tamno crvenim pokriljem. Leti od sredine travnja do kraja lipnja. Najčešće se hrani cvjetovima, ali i drugim organima različitih biljaka. Odlažu jaja u tlo. Ličinke se razvijaju u tlu dvije godine, praveći štete na korijenju različitih biljaka, uglavnom u drugoj godini razvoja. Liče na žičnjake, pa se ubrajaju u skupinu (zajedno s mračnjacima) tzv. lažnih žičnjaka. Narastu do 25 mm. U nas su zabilježene štete od odraslih kukaca na sjemenskoj šećernoj repi. No brojnost odraslih oblika i ličinki u nas za sada nije tolika da bi o zaštiti od ovog štetnika trebalo voditi računa. Nešto je manja vrsta O.proteusKirsch., koja također postoji u nas.

Vrste porodice CLERIDAE šarena su tijela. Omnivori su. Neke se vrste hrane u košnicama pčela. Vrsta Necrobia rufipes De Geer šteti mesu i mesnim prerađevinama.

PRIŠTILCI - MELOIDAE kukci su mekana tijela, većim dijelom nepokrivena pokriljem. Neke se vrste hrane štetnim kukcima, npr. vrste roda Milabris i crni babak (Epicauta rufidorsum Goeze.). Fitofagna je vrsta zeleni babak (Lytta vesicatoria L.). Ima nježno tijelo, dugo 2-3 cm. Brsti lišće različitih vrsta ukrasnog

drveća, posebice jasena. Redovito se javlja u velikim skupinama na jednom ili dva susjedna stabla, a na drugima nema niti jednog primjerka. Kukci te vrste vrlo su živahni. Sadrže akaloid kantaridin, koji se upotrebljava u farmaceutske svrhe, a u prošlosti je korišten kao afrodizijak za izradu tzv. ljubavnog napitka. Nazvani su i španjolskim

SI. 175. Španjolske muhe(snimio M. Maceljski) (Španskim) m u h a m a .

178

U porodicu GLJIVARA - MYCETOPHAGIDAE ubrajaju se kornjaši koji se hrane gljivicama. Vrsta Typhaeastercoreal. prenosi uzročnika salmoneloze pa je opasna uzgajivačima peradi. Istražuje se mogućnost suzbijanja nematodama roda Heterorhabdites.

ŠTETNICI ŽIVOG I MRTVOG DRVETA (ksilofagi)

KRASNICI - BUPRESTIDAE

To su kornjaši dosta velikog, produljenog, straga zašiljenog tijela. Često su živih boja. Ličinke su spljoštene, s malom glavom ali jako proširenim vratnim štitom. Blijedožute su boje, bez nogu. Žive u drvetu različitih vrsta drveća. Odrasli oblici su obično malo štetni jer se hrane lišćem, a ličinke čine velike štete jer bušenjem stabala i grana uzrokuju njihovo sušenje.

Žilogrfe (Capnodis tenebrionis L.) Jedan je od najopasnijih štetnika koštićavih voćaka u našem obalnom

podaičju, no prisutan je i u kontinentalnim krajevima. Tijelo mu je dugo 2-3 cm, crne boje, sa sivim nadvratnim štitom. Ličinka naraste i do 6 cm. Prezime odrasli oblici. Krajem ožujka, kada temperature porastu preko 15 °C, postaju aktivni, penju se na grane i izboje te grizu peteljke lišća i mlade izboje, no štete su neznatne. Zadržavaju se pretežno na osunčanim dijelovima krošnje. Od lipnja do kolovoza

odlažu jaja u zemlju uz voćke, katkad i na deblo u razini zemlje. Najradije odlažu jaja u pjeskovita, a zatim obrađena tla. Jaja su bijela, duga 1-1,5 mm. Jedna ženka odloži 200-600 jaja. Najviše jaja odlaže pod breskvu, zatim kajsiju, šljivu, trešnju, marasku itd. Nakon obično 10-20 dana iz jaja izlaze ličinke. One ulaze u korijen voćke. Najčešće ulaze u srednje debelo korijenje, a njihovim bušenjem dopiru i u deblje korijene. Iz korijena mogu

SI. 176. Odrasli žilogriz(snimio B. Britvec) prijeći i u stablo ispod ili iznad zemlje. Katkad ulaze kroz rane

u vrat korijena. U jednoj je voćki nađeno desetak i više ličinki žilogriza. Razvoj ličinke traje 12 mjeseci ili 24 mjeseca. Iz rano odloženih jaja razvije se imago već iduće godine, a iz kasnije odloženih jaja tek nakon 2 godine. Postoje i sojevi s različitim trajanjem razvoja. Kukulje se u korijenu ili u deblu. Takav način života

179

ličinke uzokuje sušenje i ugibanje voćnih sadnica i mladih voćaka, no i nešto starije biljke mogu biti oštećene. Za suha i topla vremena štete su izraženije. Najveće su štete na kamenitim tlima.

Suzbijanje žilogriza prijeko je potrebno provoditi na našem obalnom području svuda gdje se podižu novi nasadi koštičavih voćaka. Osnovno je preventivno tretiranje kojim se sprečava ubušivanje ličinki u korijenje. Pri sadnji, kao i za vrijeme prvih godina razvoja voćaka, u vrijeme odlaganja jaja, dakle u lipnju, treba tretirati tlo tridesetak cm (za sadnice) ili do jednog metra (za mlade voćke) oko stabla sa 1-2 g aktivne tvari jednim 'zemljišnim' insekticidom. Vrlo su djelotvorni insekticidi na osnovi lindana. Obično se računa da na 1 m2 treba oko 4 g aktivne tvari lindana. Nakon tretiranja insekticid treba inkorporirati u gornji sloj tla. Osim lindana djelotvorni su i klorpirifosetil i foksim, a djelotvornost ostalih 'zemljišnih' insekticida trebalo bi provjeriti. Mogu se primijeniti granulirani insekticidi ili formulacije za prskanje (zalijevanje). Tako tretirano stablo zaštićeno je cijelu godinu.

Kurativne mjere, tj. uništavanje ličinki u korijenju, mogu biti samo djelomično uspješne, a moguće su samo na manjim površinama. Sastoje se u zalijevanju sadnica ili mladih voćaka spomenutim insekticidima razrijeđenim u vodi. Tekućine mora biti toliko da prodre do zaraženog korijenja.

Osim zaštite mladih nasada treba smanjivati brojnost tih štetnika I skupljanjem odraslih oblika (trešnjom stabla), spaljivanjem zaraženih stabla j odn. dijelova s ličinkama, a obradom, gnojenjem i ostalim mjerama treba ] stvoriti što povoljnije uvjete za razvoj

SI. 177. Ličinka žilogriza (snimio B. Britvec) mladih VOĆaka.

Perotis lugubris F. nešto je manji od žilogriza kovinaste je crnosmede ili bakrenaste boje. Dug je oko 2 cm. Odrasli oblici prave male štete na krošnji voćke, a ličinke buše hodnike u korijenju i donjem dijelu debla kajsije, šljive, višnje, rijetko vinove loze. Suzbija se poput žilogriza.

Kruškin prstenar (Agrilus sinuatus Oliv.) Kornjaš bakrenasto-crvene boje, dug 10-11 mm. Javlja se mjestimično u većem I

broju. Odrasli kornjaši javljaju se u svibnju i lipnju. Odlažu jaja na grane, najčešće I na grane debele 1,5-2 cm. Ličinke se ubušuju u grane i u njima prave krivudave I spiralne hodnike duge 30-40 cm, a katkada prstenuju pojedine grane i mlada I stabla. Ima jednu generaciju godišnje, a mjestimice razvoj traje dvije godine. Iznad I hodnika puca kora, grane se suše, listovi žute a plodovi su kržljavi. Suzbija se I

180

odrezivanjem i spaljivanjem zaraženih grana. U hodnik se može uštrcati insekticid na bazi diklorvosa u peterostruko]' uobičajenoj koncentraciji ili sprej na toj osnovi, a rupa se zatim zatvori voskom. Primjena većine insekticida od svibnja do jeseni protiv drugih štetnika smanjuje napad kruškina prstenara.

Šljivin prstenar (Agrilus macroderus Ab.)

Crne je boje, dug 6-7 mm. Javlja se u svibnju i lipnju. Odlaže jaja iznad korijenova vrata sadnice ili mlade voćke. Ličinka se ubušuje u stabalce, buši u srži, pa često presijeca stabalce poprijeko, izazivajući prijelom. Ličinka je bjelkasta, duga do 14 mm. Ima jednu generaciju godišnje. Štetnik je proširen cijelim područjem naše zemlje. U jednom stablu obično se razvije samo jedna ličinka. To je periodični štetnik kojem pogoduje toplo i suho ljeto. Suzbijanje se obavlja odsijecanjem napadnutih dijelova biljke odnosno vađenjem cijelih voćaka i njihovim spaljivanjem. Ostale mjere provode se kao i za kruškina prstenara.

Malinov prstenar (Agrilus aurichalceus Redt.) kornjaš je dug 5-6 mm, brončane ili maslinastozelene boje. Javlja se od druge polovice svibnja. Hrani se lišćem sve do berbe. Odlaže jaja na izboje. Ličinka je bjelkaste boje, naraste do 15 mm. Buši kružni hodnik oko izboja maline te se na tom mjestu javlja zadebljanje, a izboji se lako lome. Prezimi ličinka u izbojima. Ličinka se kreće prema gore. Ima jednu generaciju godišnje. Vrsta je samo mjestimično proširena. Suzbija se kao malinov krasnik.

Malinov krasnik (Coroebus rubi L.) Kornjaš dug 8-11 mm, ljubičastocrne boje. Javlja se u svibnju. Odlaže jaja na

izboje. Ličinka je prljavobijele boje, a naraste do 30 mm. Buši hodnik u izboju, i to prema dolje. Prezimi u vratu korijena ili korijenu. Poslije prezimljenja kreće se prema gore i kukulji u izboju. Nakon dva tjedna javlja se imago. Hrani se lišćem. Ima jednu generaciju godišnje. U slobodnoj prirodi održava se na divljim ružama i na kupini. Štete se očituju tek u proljeće, nakon što je ličinka prezimila, u izboju. Zaraženi izboji uopće ne kreću i lako se lome. Za jačeg napada može biti uništeno i do 90% rodnih izboja. Suzbija se rezanjem i spaljivanjem zaraženih izboja, a treba paziti da se odreže dio u kojem se nalazi štetnik. Tijekom zime treba otkopati zaraženi vrat korijena te odrezati i spaliti zaražene izboje. Treba koristiti zdrav sadni materijal da se u novi nasad odmah ne unese zaraza. Oko nasada treba uništavati divlje ruže i kupine. Prije odlaganja jaja može se tretirati insekticidima na bazi endosulfana, fenitrotiona, fentiona, piretroidima i dr. Najčešće je potrebno ponoviti tretiranje.

Čempresov krasnik {Buprestis cupressi Čast.). Vrlo čest štetnik čempresa u Hrvatskoj. Veliki kukac, duljine tijela oko 25 mm. Crne je boje, plavkastoga sjaja. Napada i cedar. Ličinka buši u drvetu velike hodnike te izaziva sušenje pojedinih grana pa i cijelih stabala.

Brojne vrste krasnika rodova Buprestis, Corebus, Anthaxia, Capnodis i Agrilus napadaju različito ukrasno drveće.

181

STRIZIBUBE - CERAMBYCIDAE

Kukci dugih ticala, često duljih od tijela, pa ih, hodajući, vuku za sobom. Ličinke buše drvo, a katkada i stabljike i vrat korijena višegodišnjih biljaka. Ličinke imaju izrazito segmentirano tijelo prošireno prema glavi.

Golema strizibuba (Cerambyx cerdo L.) ima tijelo dugo oko 5 cm. Stanovnik je hrastovih šuma, no katkad oštećuje i orah. Vrsta C. Scopoli 'Fussl. velika je samo 20-25 mm, a ličinka buši hodnike u stablu trešnje i drugih vrsta voćaka.

Voćna strizibuba (Tetrops praeusta L.) Povremeno jače napada voćnjake jabuka, krušaka, trešanja i šljiva, no ličinka

se ubušuje i u različito ukrasno drveće. Imago je crne boje, sa žutosmedim pokriljem. To je mala strizibuba, duga samo 3-5 mm. Ličinka naraste do 7 mm. Imago se javlja krajem travnja. Hrani se lišćem ali ne pravi veće štete. Jaja odlaže na slabije ili oštećene grančice na vanjskom dijelu krošnje. Ličinka se ubušuje pod koru, a zatim u drvo, gdje provodi cijeli život. Sekundarni je štetnik. Voćke manje rode jer su napadnute rodne grančice, stabla slabe i propadaju.

Kornjaš crne boje, dug 11-14 mm. Javlja se u svibnju, kad ženka odlaže jaja u mlade ljetoraste. Ličinka je žućkasta, naraste do 25 mm. Buši hodnik unutar ljetorasta u jesen prema gore, a u proljeće prema dolje. Od lipnja se zamjećuje uvelo lišće na vrškovima zaraženih ljetorasta, a kasnije se na njima lišće osuši.

Vesperus luridus Rossi strizibuba je hrdastosmede boje, duga 2-3 cm. Ličinka napada korijen vinove loze u Dalmaciji.

Velika i mala topolina strizbuba {Anaerea/Saperda/carchariasL., Compsiciia /Saperda/populnea L.) česti su štetnici različitih vrsta topola, a mogu napasti i vrbu.

Ličinke još više desetaka vrsta strizibuba žive u granama različitog ukrasnog i šumskog drveća te voćaka. Vrste roda Rhagium buše oslabjela, pa i suha stabla, tik ispod kore. Zaraza strizibubama može se smanjiti redovitim odstranjivanjem i spaljivanjem zaraženih grana, koje valja provoditi čim se zapazi da lišće počinje venuti. I stara polusuha i suha stabla treba odstraniti da ne postanu izvor zaraze.

Lijeskova strizibuba (Oberea HnearisL.)

SI. 178. Štete od lijeskove strizibube (snimio M. Maceljski)

182

Vrsta Clytus arietis L. buši hodnik u drvu smokve, vinove loze i ukrasnog drveća, posebice u našem obalnom području.

Poljske strizibube (Dorcadion vrste) zadržavaju se najčešće na pašnjacima i zakorovljenim površinama te na lucerištima. Imaju tijelo dugo 10-20 mm, hrane se lišćem. Ličinke žive u tlu. Hrane se korijenjem žitarica i kukuruza, šećerne repe i drugih biljaka. Napadnute se biljke suše, a biljke kukuruza pobijele. Štete su neznatne.

Lucernina strizibuba (Plagionotus floralis Pali ) buši hodnike u korijenu lucerne te uzrokuje sušenje biljaka. Uglavnom se nalazi na starijim lucerištima.

Suncokretova strizibuba (Agapanthia dahliEich.) buši stabljiku suncokreta odmah iznad korijena. Napadnute biljke slabije se razvijaju i lako lome. Ličinka prezimi u prizemnom ili podzemnom dijelu stabljike. Imago se javlja u proljeće. Pravi rupe u stabljici u koje odlaže jaja. Pregledom "štrljaka" tijekom zime utvrđuje se zaraza ličinkama. Spaljivanje ostataka suncokreta ili njihovo duboko temeljito zaoravanje najbolji je način sprečavanja nagomilavanja ovog štetnika. Može napasti i lan i konoplju.

Mentina strizibuba (Phytoecia virgula Charp.) štetnik je mente. Ličinke se razvijaju u stabljici. Vrsta P. rufimana razvija se u stabljici lana i dalmatinskog buhača u Dalmaciji.

Kućna strizibuba (Hylotrupes bajulus L.) Važan štetnik mrtvog drveta proširen u Hrvatskoj. Ličinka buši u građevinskom

drvetu, u stropnim gredama, drvenini vrata i prozora itd. Napada borovinu, jelovinu i smrekovinu te ariš. Imago je cmosmede boje, s dvije kratke bijele pruge ili pjege na pokrilju. Imago je dug 1-2 cm, mužjak je znatno manji od ženke. Odlaže jaja u pukotine u drvu. Jedna ženka odloži prosječno stotinjak jaja, najčešće u blizini mjesta odakle je izašla. Stoga se jačina zaraze stalno povećava, a samo sporo širi na druge objekte. Ličinka je blijedožute boje, naraste do 30 mm. Ima proširenu glavu. Cijeli život provodi u drvu kojim se hrani. Razvoj traje više godina. Može ugroziti statiku drvenih nosećih dijelova te biti uzrok rušenja kuća i drugih objekata. Prisutnost se zapaža po izlaznim otvorima ovalna oblika. Ti su otvori 6-8 mm dugi i 4-6 mm široki. Pri jakoj zarazi može se čuti grizenje ličinki.

Zaraza se sprečava impregnacijom drva sredstvima koja sadrže neki dozvoljeni insekticid (npr. na osnovi deltametrina). Ako iz otvora ispada piljevina, što je znak da se ličinka nalazi u hodniku, može se u otvor uštrcati bilo koji insekticid

SI. 179. Ličinka strizibube u stabljici lucerne (snimio M. Maceljski)

183

SI. 180. Rupa kućne strizibube s pilovinom (snimio M. Maceljski)

namijenjen suzbijanju gamadi u kućanstvu te otvor zatvoriti prozorskim kitom ili gumom za žvakanje.

Jaka zaraza drvene krovne konstrukcije jedne obiteljske kuće u Baškoj uništena je fumigacijom cijelog objekta metilbromidom. Objekt je izvana hermetiziran folijama, osobe su iseljene, plin pušten u nešto uvećanoj dozi uz ekspoziciju od 48 sati. Postignut je potpuni uspjeh, a utvrđen je uginućem ličinki u nekoliko zaraženih trupaca postavljenih za kontrolu te slušanjem ishrane ličinki stetoskopom. U času fumigacije većina borovih greda debljine dvadesetak cm bila je sve do čvrste srži promjera desetak cm potpuno izbušena i pretvorena u prašinu, iako se izvana nisu vidjela oštećenja, osim mnogobrojnih izlaznih otvora.

DRVASI KUCKARI - ANOBIIDAE

Mrtvo drvo još češće napadaju vrste te porodice. To su mali kukčići koji buše različite vrste drveta. Posebno su česti u parketu, drvenim pragovima, prozorskoj

drvenini, pokućstvu, a posebice u starim drvenim umjetninama. Izlazni otvori imaju promjer oko 2 mm. Otvori ostaju prisutni i kad odavna štetnika više nema pa se u više stoljeća starim umjetninama nagomilavaju. No samo bijeli otvori puni svježe piljevine ukazuju na prisutnost štetnika, a crni otvori ukazuju na ranije, katkad i davno počinjene štete. Mužjaci i ženke nalaze se kucanjem glavom o drvo - taj se zvuk može za noćne tišine čuti u pravilnim razmacima. Stoga su uz naziv kuckari

često nazivani mrtvačkom urom, a taj zvuk tumačen je i kao nagovještaj nečije smrti. Jedna od najčešćih vrsta je Anobium punctatum De Geer.

U poznatom franjevačkom samostanu na otoku Košljunu svojevremeno se razvila vrlo jaka zaraza kuckarima, koja se vidjela po obilju piljevine i bijelih otvora. Zaražene su bile ukrasne stropne grede, drvene zidne obloge u sakristiji, drveni oltari i propovjedaonica, drveni predmeti muzeja, pa i neprocjenjive inkunabule. Daljnje širenje zaraze spriječeno je fumigacijom cijele crkve cijanovodikom. Uspjeh

SI. 181. Rastočeno drvo od ličinki kuckara (snimio M. Maceljski)

184

183. Oštećenja starih knjiga biblioteke samostana na Košljunu (snimio M.

Maceljski)

Si. 182. Rupice u drvetnpropovjedaonice crkve na Košljunu (snimio M. Maceljski)

je provjeravan (Maceljski) drvenim škripcima u kojima su se nalazili živi test kukci odvojeni od okolne atmosfere s do 3 cm debelim drvom različitih vrsta. U svim škripcima svi su test kukci bili mrtvi, što je dokazalo dobro prodiranje plina i u neoštećeno drvo. Tek desetak godina nakon te fumigacije pronađeni su prvi novi bijeli (aktivni) otvori kuckara.

Treba spomenuti da mrtvo drvo oštećuju i kornjaši nekih drugih porodica, a češći su BELJIKARI (LYCTIDAE)

Osim krasnika i strizibuba, te potkornjaka, živo drvo voćaka i ukrasnog bilja napadaju neke vrste kornjaša iz porodice KUKULJIČARA - BOSTRYCHIDAE Tijelo imaga tih vrsta valjkasta je oblika, a glava je prekrivena nadvratnim štitom poput kukuljice. Najčešće vrste proširene su naročito u našem obalnom području, gdje napadaju smokve, masline, rogač, breskvu, vinovu lozu, crniku i dr. To su vrste Sinoxylon sexdentatum Ol. i S. perforans Schrk. Hrast, orah i kesten napada crveni kukuljičar (Bostrychus capucinusL.). Ženke buše hodnik u drvetu i u njega odlože jaja. Ličinke buše hodnike okomite na prvi hodnik.

U čokotima vinove loze živi ličinka vrste Psoa viennensis Hrbst. Kornjaš ima crni nadvratni štit i crvenkastosmede pokrilje. Tijelo je dugo 7-11 mm. Javlja se ljeti. Tada odlaže jaja u blizini pupova izboja. Ličinke se ubušuju u izboje, bušeći hodnike. Tu se kukulje i prezime. Imago izlazi krajem travnja. Suzbija se odrezivanjem napadnutih izboja. Sekundarni je štetnik koji se javlja na oslabljenim čokotima.

SI. 184. Otpala pozlata na baroknom drvenom kipu oltara od zaraze

ličinkama kuckara (snimio M. Maceljski)

185

POTKORNJACI - SCOLYTIDAE

Ta se porodica kornjaša smatra najvažnijim štetnicima šumskog drveća, a važna je i za mnoge vrste ukrasnog drveća. Cesti su štetnici i voćaka, a u posljednje vrijeme sve su češći u plantažnim nasadima.

To su kornjaši valjkasta tijela, tamnosmede ili crne boje. Njihova duljina tijela malena je, između 1 i 8 mm. Ličinke su bijele, s tamnom glavom, a nemaju noge. Buše hodnike u drvetu, liku ili bjeliki drveća. Najčešći su u deblu, rjeđi na granama. Većina vrsta sekundarni su štetnici, koji napadaju na oslabljela stabla, no neke vrste napadaju zdrava stabla pa se ubrajaju u primarne štetnike. Posebice su česti nakon elementarnih nepogoda, npr. nakon tuče, snjegoloma ili mraza, kad napadom ubrzaju uginuće oštećenih stabala. Posebice im pogoduje suša.

Mogu se podijeliti u prave potkornjake, koji buše svoje hodnike između kore i drva, i sipce, koji buše u drvetu. Neke su vrste polifagne, no većinom su monofagi ili oligofagi.

Štete od napada potkornjaka kao sekundarnih štetnika smanjuju se mjerama koje održavaju dobro zdravstveno stanje voćaka i ukrasnog drveća te mjerama koje pospješuju njihov rast. Odstranjivanjem polusuhih grana i oslabljelih stabala također se smanjuje mogućnost naseljavanja potkornjaka. Međutim, može se u voćnjaku hotimice ostaviti poneko

takvo stablo da bi se privukao napad potkornjaka. Takva stabla treba uništiti prije izlaska odraslih oblika iz njega. Za ograde i kolce ne smije se koristiti neoguljeno drvo jer ono može postati izvor zaraze. Sve agrotehničke mjere, posebice uravnotežena gnojidba, smanjuju opasnost od tih štetnika. Odrasli oblici potkornjaka uništavaju se primjenom insekticida protiv drugih štetnika. U vrijeme pojave imaga njihovu brojnost smanjuju OP insekticidi i piretroidi. Za neke vrste postoje feromoni kojima se privlače i uništavaju jer se feromonu dodaje insekticid. Dobru privlačnost iskazuju i mamci s etanolom.

185. Hodnici potkornjaka

186

Zanimljivi su najnoviji podaci o sve češćoj zarazi potkornjacima jabuka u mladim nasadima, čak i na sadnicama. Oni time postaju važni primarni štetnici.

Mali voćni potkornjak (Scolytus rugulosus Ratz.)

Veliki voćni potkornjak (Scolytus mali Becht.)

Mali je voćni potkornjak važniji jer može biti primarni štetnik, a naročito često napada voćke za jakih suša. Veliki je potkornjak sekundarni štetnik. Duljina tijela malog potkornjaka jest 1,7-2,7 mm, a velikoga 3-4 mm. Napadaju sve vrste voćaka, a katkad i drugo drveće. Odrasli oblici javljaju se u svibnju. Nakon kopulacije ženka buši rupicu u grani te ulazi pod koru, gdje buši.hodnik dug 1,5-3 i više cm. U njemu na pravilnim razmacima sa svake strane polaže po jedno jaje. Ličinke buše sekundarne hodnike okomito na primarni hodnik, te tako prave karakteristične crteže za pojedine vrste. Ličinke žive 30-40 dana. Na kraju svojih hodnika kukulje se. Mladi imago izlazi kroz rupicu u kori stabla ili grane. Te rupice ukazuju na prisutnost potkornjaka. Ljeti se javlja i druga generacija. Ona ima isti način života, no ličinka te generacije prezimi.

Bademov potkornjak (Scolytus amygdali Guer) napada zdrava i bolesna stabla badema u našem obalnom području.

Crni maslinin potkornjak (Hylesinus oleiperda F.)

Osim masline, napada jasen, jorgovan i ligustrum. jMmarni je štetnik. Imago je dug 2,5-3,5 mm. Imago se javlja obično u svibnju i lipnju. Ženka se ubušuje u zelene grane te pravi rašljasti hodnik u koji odlaže jaja. Ličinke buše sekundarne hodnike okomito na primarni hodnik. U napadnutim stablima slabi kolanje sokova, suši se lišće, pojedine grane, pa i cijelo stablo. U posljednje vrijeme sve se češće javlja u Dalmaciji. Izaziva sušenje vanjskih grana krošnje maslina.

Maslinin smeđi potkornjak (Phloeotribus scarabeoides Bern J Napada tanke grančice masline, no može se naći i u debljim granama. Najradije

napada oslabjela stabla. Ima tri generacije godišnje, pa se u povoljnim uvjetima brzo razmnožava i štete mogu biti velike. Štete se očituju u ranom otpadanju ili kržljanju plodova te sušenju grana pa i cijelog stabla. Imago je dug oko 2 mm. Javlja se u proljeće i tada počne bušiti hodnike u grančicama. Ljeti se razvija druga, a u jesen treća generacija. Brojnost štetnika može se smanjiti vješanjem svežnjeva tretiranih svježe odrezanih grančica u krošnju početkom proljeća (čim počne pojava imaga). Grane se tretiraju umakanjem u deltametrin ili neki drugi insekticid. Svežnjevi grančica privuku odrasle oblike, a insekticid ih ubije.

Smokvin potkornjak (Hypoborus ficus ErichJ Javlja se svuda u obalnom području. Najradije napada oslabljela stabla ili

ozlijeđene grane. Vrlo je sitan, dug 1-1,3 mm. Buši poprečni primarni hodnik, a na obje strane ličinke buše sekundarne hodnike. Ima više generacija godišnje.

187

Trešnjin potkornjak (Polygraphus grandiclava Thoms.) napada trešnju. Sekundarni je štetnik.

Voćni sipac (Xyleborus /Anisandrus / dispar F.) Primarni je i sekundarni štetnik. Napada sve vrste voćaka, pa i vinovu lozu,

također kesten, brezu, lipu i drugo ukrasno drveće. Imago je dug 2,-3,5 mm (mužjak 2, ženka 3-3,5 mm - zato ime dispar). Imago se javlja dosta razvučeno tijekom proljeća. Nakon kopulacije ženke traže odgovarajuće stablo u koje se ubušuju. Dospjevši u drvo, hodnik skreće i ide u idući god. Od tog hodnika odvajaju se ogranci prema gore ili dolje paralelno s osovinom stabla ili grane. U te ogranke odlažu jaja. Ličinke ne buše nove hodnike jer se hrane micelijem jedne gljivice roda Ambrosia koja se razvija u izbušenim hodnicima. U jesen se kukulje. Prezimi imago. Kroz rupicu imago izlazi u proljeće slobodno u prirodu. Napadnuta stabla slabije se razvijaju, lišće ima slabiji turgor i vene. Ima jednu generaciju godišnje.

POTKORNJACI NA UKRASNOM DRVEĆU Veliki brijestov potkornjak (Scolytus scolytus F.) napada brijest, topolu,

vrbu i drugo drveće, a zajedno s malini brijestovim potkornjakom (Scolytus multistriatus Marsh.) prenosi opasnu "holandsku bolest brijesta" zbog koje je ta vrsta drveća osuđena na propast. Brezu, lipu, pitomi kesten, javor, bagrem itd. također napada više vrsta potkornjaka. Brojne su vrste štetne crnogorici, pa postoji više vrsta smrekovih, jelinih, borovih i drugih potkornjaka, koji su najčešće sekundarni štetnici. Razlikuju se, osim prema izgledu, i prema načinu pravljenja hodnika. Štetnošću se ističe smrekov pisar (Ips typographus L.). Za masovne pojave počinje napadati i zdrava stabla. Neke druge vrste roda Ips nalaze se na Al ili A2 listi karantenkih štetnika za mnoge europske zemlje, no za Hrvatsku je na listi A2 samo Ips amitinus Eichoff.

ZLATICE - CHRYSOMELIDAE

Zlatice su najčešće živahno obojeni kornjaši, tijela dugog 4 do 10 mm. Tijelo je ovalna oblika. Ličinke su gole ili pokrivene izlučinama. Fitofagne su vrste. Brojne su vrste koje se hrane kulturnim biljem, ali ima i više vrsta koje se hrane korovima pa se upotrebljavaju za njihovo biološko suzbijanje. Dijele se na više potporodica.

Crveni žitni balac (Oulema melanopus L.), plavi žitni balac (O. licbenis Voet. )

Te su dvije vrste žitnih balaca najvažnije u Hrvatskoj, iako su prisutne i neke druge štetne vrste, posebice O. rufocyanea Suffr. Radi se o kompleksu više vrsta. Treba naglasiti da vrsta Lema cyanella L., za koju se u našoj starijoj literature navodi da šteti strnim žitaricama, uopće nije štetnik graminea, nego se hrani na osjaku. Bila je to, vjerojatno, pogrešna determinacija i zamjena te vrste s vrstom O. lichenis, koja doista šteti strnine. Od navedene tri vrste štetne strninama, 0. melanopus je izrazito najčešća i najštetnija. Treba istaći da je ta vrsta u novije.

188

vrijeme iz Europe unesena i u SAD, gdje je počela praviti vrlo velike štete. No štete su smanjene nakon unošenja prirodnih neprijatelja iz Europe i selekcije otpornijih sorti. Žitni balci često se nazivaju lemama po nazivu roda u koji su se ranije ubrajale.

Žitni balci ubrajaju se u najvažnije štetnike strnih žita u nas, a u posljednje vrijeme nanose veće štete i kukuruzu. U sedamdesetim godinama ovog stoljeća suzbijani su na tadašnjim kombinatima na 10-20 % površina, no u osamdesetim godinama često i na 70 % površina. Zbog poznatih opasnosti primjene insekticida na velikim površinama, a strna žita zauzimaju najveće površine u Hrvatskoj, vrlo je važno izbjeći svako nepotrebno kemijsko suzbijanje žitnih balaca. Stoga ćemo u prikazu tih štetnika posebnu pažnju posvetiti prognozi potrebe suzbijanja.

Odrasli oblici O. melanopus dugi su 4-6 mm. Pokrilje je plave boje, nadvratni štit i noge narančastocrveni. Nasuprot tome, u vrste O. licbenis i nadvratni je štit plave boje, a noge su crne. Jaja su isprva žute a kasnije crvenkaste boje. Duga su nešto više od 1 mm. Ličinke su žute boje, pokrivene sluzi koja od izmeta poemi. Od sluzi se tijelo ne vidi pa se katkad zamjenjuje pužićima. Ličinka naraste do 8 mm.

Prezime odrasli oblici u ostacima strnih žita u tlu te na rubovima parcela obraslim travom. Prvi odrasli oblici pojavljuju se kad srednja dnevna temperature 15-dnevnog razdoblja prijeđe 7 °C, a dnevna dosegne 10 °C. U nekim godinama to se dogodi vrlo rano, čak krajem veljače, no obično u ožujku. Pojava prezimjelih odraslih oblika razvučena je i traje najčešće dvadesetak dana, no ako nastupi SI. 186. Ličinka i imago crvenog žitnog zahlađenje, razdoblje izlaska balaca iz balca (prema: Baver) zimovališta može biti još dulje. Odrasli oblici hrane se intenzivno progrizajući list u obliku uskih pruga, ne ostavljajući epidermu (kako to čine ličinke). U našim istraživanjima jedan je imago dnevno konzumirao 64 mm2 lisne površine, odnosno napravio grizotinu dugu 64 mm a široku 1 mm. Intenzitet ishrane imaga ovisi o temperaturi.

Odrasli oblici isprva se koncentriraju na rubovima parcela pod strnim žitima. Imago dobro leti. Nakon izvjesnog vremena ishrane spolno sazrijeva te dolazi do kopulacije. Ženke odlažu jaja^najčešće u nizu, uz glavnu žilu lista. Niz sadrži 3 do 12 jaja. Jedna ženka odloži 100-150 jaja. Embrionalni stadij pri 15 "C traje 18 dana, pri 17 °C 11,5 dana, pri 20 °C 8,5 dana, a pri 22 -25 °C oko 6 dana. Ti podaci

189

vrijede za vrstu O. melanopus, a O. lichenis ima nešto kraći razvoj.

Prve se ličinke u nas i javljaju već u travnju, no jača pojava obično je tek u svibnju. Maksimalni napad najčešće se zbiva u drugoj polovici svibnja, eventualno prvoj dekadi lipnja. Razvoj ličinke pri i 5 °C traje 20 dana, pri 16 °C oko 17 dana, pri 20 °C 11 dana, a pri 25 °C 8 dana. I razvoj ličinki vrste 0.

lichenis nešto je kraći. U prirodi razvoj Učinaka najčešće traje 10-22 dana. Prva pojava ličinki može se očekivati kad srednja dnevna temperatura u 15 dana prijeđe 11 °C. Ličjnke_se hrane izgrizanjem (ne progrizanjem) uskih pruga u lišću, ostavljajući epidermu. Budući da je epiderma bijela, nastaju uske bijele pruge. Za jake zaraze one se spajaju (odvojene su samo žilama lista) pa cijelo lišće pobijeli, što se izdaleka zapaža. Zbog česte koncentracije ličinki jasno se mogu uočiti žarišta unutar polja. No tada je već kasno za suzbijanje. Jedna ličinka u našim istraživanjima prosječno je konzumirala: ličinka prvog stadija oko 50 mm2 površine lista, ličinka drugog stadija oko 100 mm2 površine lista, ličinka trećeg stadija oko 200 mm2 površine lista a ličinka četvrtog stadija oko 120 mm2 površine lista. Pri prosječnoj temperature od 14,6 °C jedna ličinka konzumirala je oko 480 mm2

površine lista. Ličinka crvenog žitnog balca kukulji

se u tlu, a ličinka plavog žitnog balca na biljci, najčešće na klasu. Stadij kukuljice traje prosječno 17-20 dana. Novi odrasli oblici javljaju se u drugoj polovici lipnja i tijekom srpnja. Nakon ishrane, koja I traje 15-25 dana, odlaze u dijapauzu. Ti odrasli oblici, osim samoniklim strnim žitaricama i nekim vrstama trava, mogu se hraniti i na kukuruzu. Ishrana

kukuruzom može trajati dovoljno dugo da nastanu i vrlo velike štete. Tako smo u nekim godinama nalazili totalno požderane biljke kukuruza na Banovini te vrlo I jako oštećene biljke u drugim područjima zapadne Hrvatske. Na pojedinim biljkama kukuruza nađeno je i do tisuću kornjaša balaca. Osim imaga, na kukuruzu se u posljednje vrijeme sve češće zapaža ju i ličinke balaca.

Balci imaju više prirodnih neprijatelja. Najčešći je jajni parazit osica Anaphes flavipeste paraziti ličinaka osice roda Tetrastichus te Lemophagus curtus. Ličinke

190

Si. 187. Oštećeni ("bijeli") usjev zobi od napada baka (snimio M. Maceljski)

SI. 188. Štete na listu kukuruza od ličinki balca (snimio M. Maceljski)

napadaju i muhe tahine, a od grabežljivaca stjenice i bubamare. Balce napada i gljivica Beauveria bassiana.

Balci najradije napadaju zob, pa ječam, no vrlo rado i pšenicu. Pojedini kultivari pšenice različito su otporni na balce. Jača dlakavost lišća pojedinih kultivara otežava ovipoziciju, dlake oštećuju leglicu ženki pa one zato ugibaju, a veća je i smrtnost jaja i ličinki. Uži smještaj žila lista otežava ishranu, razmak manji od 77,1 mikrometara, prema nekim istraživanjima, onemogućuje ishranu. Postoji i različito izražena pojava anabioze, tj. visoka smrtnost ličinki na nekim kultivarima izazvana neprikladnošću ishrane. U SAD selekcionirani su vrlo otporni kultivari pšenice pa je radikalno smanjena štetnost balca, koja je u SAD bila i veća nego u Europi. Bilo bi važno i u nas utvrditi otpornost najvažnijih kultivara, te forsirati uzgoj otpornijih, a od selekcionara tražiti da pri selekciji povedu računa i o ovim štetnicima.

Jači napad razvija se tamo gdje žitni balci stalno nalaze dovoljno hrane, dakle u područjima gdje strna žita zauzimaju velike površine, a između njih ima dovoljno travnjaka ili kukuruza na kojem se mogu ishraniti mladi odrasli oblici prije odlaska u dijapauzu i prezimljenje.

Kemijsko suzbijanje insekticidima može se provoditi protiv imaga i protiv ličinki. Suzbijanje odraslih oblika prijeko je potrebno za njihova vrlo jakog napada na jare usjeve ili slabo razvijene ozime usjeve. Napad od stotinjak odraslih oblika po četvornom metru u takvom slučaju može prouzrokovati veće štete pa je primjena insekticida svakako potrebna. Ipak se suzbijanje odraslih oblika ne provodi toliko često radi sprečavanja šteta koje bi oni nanijeli, nego radi sprečavanja masovne ovipozicije i pojave ličinki. Naime, odrasli se oblici isprva koncentriraju na rubovima većih polja pa se samo na tim mjestima i suzbijaju. Time može, katkada, otpasti potreba da se suzbijaju ličinke, a zbog samo lokalne primjene insekticida, ta je metoda ekološki i ekonomski vrlo povoljna. Smatra se opravdanim tretirati mjesta koncentracije odraslih oblika, dakle lokalna primjena insekticida, tamo gdje je prezimjelih oblika više od 25 po četvornom metru. Ta brojka ovisi i o vrsti usjeva (za jare je usjeve nešto niža), o otpornosti kultivara i bujnosti usjeva.

Osnovno suzbijanje balaca obavlja se primjenom insekticida protiv ličinki. Optimalni je rok primjene kad je barem 10-15 % ličinki izašlo iz jaja. Ako bi se insekticidi prerano primijenili, mnoge bi ličinke iz jaja izašle u vrijeme kad bi oni već izgubili djelotvornost jer oni ne uništavaju jaja.

Ličinke najveće štete nanose oštećivanjem vršnog lista, tzv. zastavice (prvi list ispod klasa), o kojem ovisi nalivanje zrna. Isti stupanj oštećenja zastavice štetniji je na bujnom i zdravom usjevu, od kojeg se očekuje viši prirod, nego na slabijem usjevu. Stoga preporuka za prag odluke glasi ovako:

za očekivani prirod manji od 5 t/ha više od 2 ličinke po zastavici, za očekivani prirod od 5-6 t/ha više od 1-1,5 ličinke po zastavici,

- za očekivani prirod veći od 61 na ha i kod svih sjemenskih usjeva više od 0,5-1 ličinka po zastavici.

191

Više brojke odnose se na tretiranje traktorskom prskalicom u usjevu u kojem nisu ostavljeni prolazi za kotače traktora, pa pri primjeni insekticida nastaju izvjesne štete od gaženja. Ako su ostavljeni tragovi za kotače ili se tretiranje obavlja mčno ili iz zraka, te ako se usput želi suzbiti i manji napad drugih štetnika (npr. lisnih uši, stjenica), prag odluke može biti i niži nego je navedeno.

Budući da se suzbijanje često provodi dok još ima mnogo jaja, broj "ličinki" u navedenim pragovima odluke obuhvaća i jaja, tj. treba utvrditi broj ličinki i jaja na zastavici. Taj se broj utvrđuje pregledom po pedeset zastavica na susjednim biljkama na više mjesta na parceli.

Od insekticida djelotvorni su i jedini još dozvoljeni klorirani ugljikovodik lindan, nadalje brojni OP insekticidi (npr. klorpirifos, kvinalfos ), neki karbamati, većina piretroida, te derivati nereis toksina (djeluju samo na ličinke). Vjerojatno je taj veliki spektar prikladnih insekticida moguće proširiti regulatorima razvoja kukaca, a možda i bioinsekticidima. Zbog velikih površina pod strninama, te proširenosti balaca, treba nastojati što više provoditi lokalizirano suzbijanje (katkad je moguće i suzbijanje ličinki samo u žarištima), odnosno primjenjivati insekticide kada je to doista prijeko potrebno. Naime, primjena insekticida na velikim površinama neizbježno uzrokuje jače onečišćenje okoliša, a veće su opasnosti za ljude i za prirodne neprijatelje različitih štetnika. Štoviše, smatra se da je povećani opseg suzbijanja balaca pridonio većoj brojnosti lisnih uši na strnim žitaricama.

Suzbijanjem balaca na strninama na svim površinama nekog područja smanjuje se i opasnost za kukuruz. Ako ipak kukuruz jako napadnu mladi odrasli oblici balaca suzbijanje treba provesti insekticidima navedenim za strnine.

Šparogine zlatice

Kornjaš šparogine zlatice (Crioceris asparagi L.) dug je 5-7 mm. Glava mu je metalnozelenoplava. Nadvratni je štit crvenkastosmed, a pokrilje zelenkastoplavo sa svijetložutim pjegama. Odrasla je ličinka sivozelena, crne glave, duga 6-7 mm. Jaja su duguljasta, ovalna, sivozelena, oko 2 mm duga. Dvanaestotočkasta šparogina zlatica (Crioceris duodecimpunctata L.J ciglastocrvene je boje, zdepastog tijela, duga

SI. 189- Šparogina zlatica od 5 do 7 mm. Na svakoj strani pokrilja nalazi se 6 simetrično poredanih točaka. Ličinka je

smedenarančasta i žute glave, a jaja smedezelena. Šparogine zlatice štetnici su šparoge u svim uzgojnim područjima te kultu

a naročito su štetne u mladim nasadima. Ličinke i kornjaši oštećuju nadzemne dijelove šparoge, izjedaju lišće i izboje, a ako ih bude mnogo, pojavit će se i golobrst. Ličinke dvanaestotočkaste šparogine zlatice vole plodove te su naročito štetne na sjemenskoj šparogi.

192

Šparogine zlatice imaju dvije generacije u godini. Odrasli oblici prezimljuju pod biljnim ostacima na tlu, pod korom drveća i kolja te na ostacima stabljika. Kornjaši se često javljaju masovno već u travnju. Dvanaestotočkasta šparogina zlatica traži više topline te se javlja 8-10 dana kasnije, i ne tako masovno kao vrsta C. asparagi.

U svibnju ženke počinju odlagati jaja, prosječno oko 100 komada. Crioceris asparagi odlaže jaja u redove, tako da vise prema dolje. Crioceris duodecimpunctata lijepi jaja pojedinačno po duljini uz stabljiku i grančice. Ličinke izlaze iz jaja nakon 5-12 dana i odmah se počinju hraniti. U početku oštećuju samo listiće, poslije i izboje. Nakon dvadesetak dana ličinke ostavljaju biljke i kukulje se plitko u tlu, u izglačanoj komorici. Odrasli oblik javlja se nakon 20 dana.

Budući da šparogine zlatice rado odlažu jaja i na korovske biljke, nasadi šparoge moraju biti čisti od korova. Na manjim nasadima i pojedinačnim gredicama šparoge, te kad je manje šparoginih zlatica, dovoljno je stresati kornjaše u ranim jutarnjim satima i uništiti ih mehanički. U nasadima dospjelim za berbu preporučuje se ostavljati lovne biljke. Mlade nasade šparoge treba često pregledavati, i kad se pojave prvi kornjaši, treba ih prskati insekticidima. U inozemstvu se preporučuju betaciflutrin, deltametrin, lambdacihalotrin i drugi piretroidi. Treba voditi računa o zaštiti pčela na rascvalim nasadima šparoge.

Lijerova zlatica (Lilioceris lilii Scop.) oštećuje ljiljane. Odrasli oblik ima crveno pokrilje i nadvratni štit te crne noge. Dug je oko 8 mm. I ličinke su crvene, ali često pokrivene izmetom. Hrane se lišćem i stabljikom. Mogu imati više generacija godišnje.

Krumpirova zlatica (Leptinotarsa decemlineata Say9 Najvažniji štetnik krumpira u nas. Bez suzbijanja toga štetnika ne bi bila

moguća proizvodnja krumpira. Zbog toga što se štetnik suzbija, štete nisu velike, ali troškovi suzbijanja povisuju troškove proizvodnje te kulture na svim površinama pod krumpirom u Hrvatskoj.

Zlatica je podrijetlom iz Sjeverne Amerike. Za vrijeme Prvog svjetskog rata prenesena u Francusku. Odatle se proširila po cijeloj Europi. Nisu zaražene Engleska i skandinavske zemlje. Godine 1946. otkrivena je u Sloveniji kraj Krškog, kamo je donijeta krumpirom 1944. godine. Već 1947. godine nađena je

193

SI. 190. Krumpirove zlatice (snimio M. Maceljski)

u Hrvatskoj, u okolici Zaprešića, a nekoliko godina kasnije redovitim je širenjem kroz Europu prešla našu granicu u Međimurju i Istri. Sada je proširena po cijeloj Hrvatskoj, osim na nekim otocima.

Osim krumpirom, zlatica se hrani patlidžanom i može ga jako oštetiti, a manje se može hraniti i rajčicom. Prema tome tipičan je oligofag.

Odrasli kukci imaju žute i crne uzdužne pruge, a dugi su oko 10 mm. Ličinke su ružičaste, s crnom glavom i točkama po tijelu. Ličinke prvog i drugog stadija narastu do 4 mm, a ličinke trećeg i četvrtog stadija od 4 do 15 mm. Jaja su žuta, a nalaze se u skupinama (jajno leglo) od 25 do 80 komada na naličju lista.

Prezimi kornjaš u tlu. Za vrijeme zime mnoge zlatice uginu u tlu, naročito na težim i vlažnijim terenima, od gljivice Beauveria bassiana i drugih čimbenika. Iz tla počinju izlaziti kada temperatura u dubini od 10 cm poraste na 14,5 °C. Zlatice lete kada temperatura zraka prijeđe 20 °C.

Nakon izlaska iz tla zlatica može bez hrane živjeti desetak dana. Tek nakon ishrane počinje parenje, a za ovipoziciju potrebna je ishrana s više od 20 cm2 lista. Visoke temperature pogoduju ishrani zlatice pa je brže i odlaganje jaja, a ženke su plodnije. Ženke odlažu jaja na naličju lista, uglavnom tijekom svibnja. U hladnim godinama odlože manje jaja, u toplima više jaja, najčešće od 300 do 1100 jaja po jednoj ženki,

Razvoj jaja traje 5-16 dana, ovisno o temperaturi. Najkraći je kada temperatura prelazi 25 °C. Razvoj prvog stadija ličinke traje 3-4 dana, drugoga stadija 3-7 dana, trećega 4-8 dana, a četvrtoga stadija 5-11 dana. Ukupno razvoj ličinki traje 14 -22 dana, a potom odlaze u tlo na kukuljenje. Za razvoj kukuljice u tlu treba suma temperatura viših od 11,5 °C dosegnuti 180 °C.

Odrasle zlatice prve generacije javljaju se najčešće u srpnju, a razvoj se ponavlja odlaganjem jaja, razvojem ličinki i odlaskom u tlo na kukuljenje. Ličinke druge generacije prave manje štete jer je krumpir bujan, tvorba gomolja

jako uznapredovala, a vegetacija se uskoro prekida prirodnim putem u ranijih kultivara, zbog zaraze plamenjačom (fitoftorom) ili zbog suše. Zbog nedostatka hrane odrasle zlatice druge generacije kreću se u masi tražeći hranu i pogodno mjesto za prezimljenje u tlu. Tada oštećuju i gomolje koji vire iz zemlje.

Istraživanja su pokazala da jedna odrasla zlatica dnevno poždere na temperaturi od 16 °C 259 mm2, na 21 °C "422 mm2, a na 25 °C 800 mm2 lisne površine. Za života ukupno poždere oko 120 cm2. Ličinka prvog stadija poždere oko 20 mm2, ličinka drugog stadija 150 mm2, ličinka trećeg stadija 520 mm2, a ličinka četvrtog stadija 2.300 mm2 lista. Ukupno jedna ličinka za vrijeme razvoja poždere 28-30 cm2 lista.

Smatra se da uništenje cime do 20 % uopće ne utječe na sniženje priroda krumpira. Naša su istraživanja pokazala da visina šteta ovisi najviše o tome kada,

194

SI. \9\Jajno leglo krumpirove zlatice (snimio M. Maceljski)

u odnosu na tuberizaciju, dođe do uništenja više od 20 % lisne mase. Primjerice za jakog napada i potpune defolijacije u početku tuberizacije (kasna sadnja srednje kasnog kultivara), prirod gomolja bio je manji od količine posađenog sjemenskog krumpira, dakle nastala je totalna šteta. Nasuprot tome, za isto tako jakog napada dvadesetak dana prije završetka vegetacije (rana sadnja ranog kultivara) gubitak priroda je bio samo 30 %. Napad prije cvatnje odrazuje se na visinu priroda 2-5 puta više od napada poslije cvatnje.

Krumpirova zlatica nema u nas mnogo neprijatelja. Njezina jaja i ličinke sišu neke vrste grabežljivih stjenica, a napadaju ih i trčci te bubamare. Unutar tijela zlatica žive neke nematode, a jaja parazitiraju ose najeznice. Zlaticama se hrane neke vrste ptica. Zapaženo je da biserke mogu vrlo učinkovito spriječiti napad na manjim površinama. Od uzročnika bolesti se javlja gljivica Beauveria bassiana i mikrosporidije roda Nosema na zlaticama dok se nalaze u tlu. Iako se do sada mnogo proučavalo biološko suzbijanje ovog štetnika, rezultati se još ne primjenjuju u praksi (osim B. t. pripravaka). Najveće izglede pruža parazitska osica američkog podrijetla Edovum Puttleri te stjenica Perilus bioculatus, pa bi trebalo istražiti mogućnost i svrhovitost njihova unosa u Hrvatsku.

Genetičkim preinačavanjem dobiveni su transgeni kultivari krumpira sposobni proizvoditi toksin bakterije Bacillus thuringiensis, koji je djelatna tvar u bioinsekticidima na osnovi te bakterije. Ti su kultivari otporni na krumpirovu zlaticu. Kultivar NewLeafPlus uz to je otporan i na neke viruse. No zbog nužnosti opreznog pristupa transgenim biljkama taj i slični kultivari još se ne uzgajaju u Europi. Treba istaći da će se pri jačoj primjeni takvih B. t. kultivara svakako razviti rezistentnost sojeva zlatice na spomenuti toksin, pa će, slično kao i za kemijske insekticide, biti stalno potrebna nova istraživanja sojeva B. t. i novih transgenih kultivara.

Na manjim krumpirištima i tamo gdje ima radne snage treba od samog početka napada povremeno skupljati sve stadije zlatice i uništavati ih. Za jednu minutu može se skupiti četrdesetak odraslih zlatica. Ako su polovica ženke, a skupljanje se obavlja prije odlaganja jaja, napad se smanji za više tisuća ličinki. Pri osrednjoj zarazi za jedan se sat mogu skupiti odrasle zlatice i jajna legla na krumpirištu velikom 500 četvornih metara. Ako se zakasni sa skupljanjem i ličinke se masovno pojave sl. 193. Krumpirova zlatica mehaničko suzbijanje zahtjeva previše radnog uginula od gljivice Beauveria vremena. bassiana (snimio M. Maceljski)

195

SI. 192. Ličinke krumpirove zlatice

SI. 193. Krumpirova zlatica uginula od gljivice Beauveria

bassiana (snimio M. Maceljski)

Zlatica se može suzbiti različitim insekticidima. Insekticide treba primijeniti u optimalnom roku. Pravilan rok primjene insekticida ovisi o stadiju razvoja zlatice i krumpira, o intenzitetu pojave i svojstvima insekticida.

Redovito ne bi trebalo primjenjivati insekticide protiv prezimjelih kornjaša jer oni obično ne mogu nanijeti veće štete. Samo ako je krumpir slab, a na jednom busu ima više od dvije zlatice, opravdano ih je suzbijati kad je temperatura viša od 20 °C. Ličinke treba suzbijati samo ako do cvatnje više nego na svakom šestom busu ima prosječno više od 10-15 ličinki. Ta brojka ovisi o razvoju biljaka. Poslije cvatnje te su brojke znatno veće. Odrasle zlatice ljetne generacije treba suzbijati samo ako se na svakom busu nade više od pet zlatica, a ličinke druge generacije samo kad ih ima više od 20-30 na jednom busu, a do kraja vegetacije preostaje još najmanje dvadesetak dana.

Krumpirova zlatica vrlo je podložna pojavi rezistentnih sojeva. Mi smo (Maceljski) 1967. g. prvi utvrdili rezistentnost zlatica u zapadnoj Hrvatskoj na tada jedino korištene insekticide DDT i lindan. U sedamdesetim smo godinama utvrdili rezistentnost i na kelevan. Krajem osamdesetih godina javlja se rezistentnost na organofosforne (OP) insekticide, karbamate (OC) i piretroide (P) (Maceljski, Igre). Rezistentnost se naglo širi na cijelom području Hrvatske te uvjetuje novi pristup zaštiti od ovog štetnika.

U području u kojem se još nije pojavila rezistentnost zlatice na klasične organofosforne insekticide, karbamate i piretroide, a to su u 1998. godini bila još I samo neka područja južno od Kupe (u Istri i Dalmaciji rezistentnost se također već pojavljuje), strategija je zaštite ovakva.-

Klasične insekticide treba primijeniti kada je barem 30-50 % ličinki izašlo iz jaja. Ličinke koje su izašle ranije još nisu mogle napraviti veće štete, a insekticid će djelovati i kad preostale ličinke izađu iz jaja (ličinke prvog stadija vrlo su osjetljive). Tako tretirani usjev ugrožavaju još samo zlatice koje dolete sa strane, ako u blizini ima krumpirišta na kojima se zlatica ne suzbija uspješno. Samo u iznimnim godinama, kad je odlaganje jaja jako razvučeno, bit će potrebno još

jedno tretiranje ako se pridržavamo ove preporuke. U područjima gdje još nema rezistentnosti ti insekticidi djeluju 10-14 dana.

U području sjeverno od Kupe i Save i drugim! područjima gdje se proširila rezistentnost na klasične insekticide, strategija zaštite drukčija je jer u tim područjima više

SI. 194. Zaštićena i nezaštićena pokusna parcela (snimio nisu učinkoviti klasični D. Bertić) organofosforni insekticidi,

196

karbamati i piretroidi (vidjeti tablicu). Stoga treba primijeniti nove skupine insekticida.

To su ponajprije biotehnički insekticidi, tzv. regulatori razvoja kukaca, i bioinsekticidi. Nova strategija primjene tih insekticida proizlazi iz njihova svojstva da su učinkoviti samo na ličinke zlatice, ponajviše na ličinke prvog i drugog stadija. Stoga se ti insekticidi moraju upotrijebiti znatno ranije, kad se pojave prve ličinke iz jaja. Ne smije se čekati da prve ličinke narastu na više od 4 mm. Potrebno je istaknuti da regulatori razvoja djeluju dulje (20-30 dana), a bioinsekticidi kraće (8-10 dana) od klasičnih insekticida. Ako se zakasni s tretiranjem, te ličinke suviše narastu, regulatori razvoja i bioinsekticidi više ne zadovoljavaju. Pri optimalnom roku primjene u godinama zgusnutog izlaska prezimjelih zlatica iz tla može zadovoljiti samo jednokratna primjena regulatora razvoja. U nas dozvolu za primjenu imaju regulatori razvoja na osnovi heksaflumurona, teflubenzurona i luferona. Od bioinsekticida dozvolu imaju pripravci na osnovi B.t. soj tenebrionis. Na te skupine insekticida nema rezistentnih sojeva zlatice, a i manja je vjerojatnost takve pojave. U najnovije vrijeme javljaju se i druge insekticidne tvari koje proizvode neki mikroorganizmi (avermectini, spinosad) vrlo učinkoviti protiv krumpirove zlatice, no krajem 1998. g. još nisu bili registrirani za tu svrhu.

Od kemijskih insekticida rezistentnost još nije utvrđena na nereis toksine (bensultap. tiociklam). I to su larvicidi koji ne djeluju na odrasle zlatice. Djelovanje traje 10-14 dana. Rezistentnosti, razumljivo, još nema niti na noviji kemijski insekticid imidakloprid. Taj se insekticid primjenjuje bilo tretiranjem gomolja tamo gdje ponajprije treba suzbiti štetnike SI. 195. Prskanje krumpira (snimio M. Maceljski) u tlu (djelovanje na zlaticu traje 55-70 dana nakon sadnje), bilo folijarnom primjenom (trajnost i više od 20 dana). Da bi se usporila pojava rezistentnosti, ne smije se imidakloprid koristiti folijarno na površini gdje je primijenjen tretiranjem gomolja. U najnovije vrijeme javljaju se i drugi kemijski insekticidi na koje još nema pojave rezistentnosti, primjerice fipronil, SI. 196. Lošnačin suzbijanja krumpirove zlatice tiametoksam i daigi. (snimio M. Maceljski)

197

Za folijarno suzbijanje zlatice preporučuju se formulacije namijenjene za prskanje, a ne formulacije za zaprašivanje. Naime, jedno prskanje vrijedi kao dva zaprašivanja jer se mnogo prašiva gubi za vrijeme primjene, ali i poslije. Osim toga, sredstva za prskanje do dva su puta jeftinija od prašiva za zaprašivanje, računajući cijenu utroška po jedinici površine (na ar ili hektar). Ako se ipak zaprašuje, nikako se ne smije zaprašivati gazom, čarapom ili čak golom rukom, jer je takvo zaprašivanje opasno, a i ne osigurava ravnomjernu raspodjelu sredstava.

Da bi se usporila pojava rezistentnosti, treba povremeno mijenjati ne samo insekticid, nego i skupinu insekticida (vidjeti tablicu), premda bi taj insekticid dobro djelovao. Povremeno treba koristiti regulatore razvoja i bioinsekticide koji pošteduju prirodne neprijatelje. O tome trebaju voditi računa ne samo proizvođači krumpira nego i oni koji nabavljaju i prodaju i n s e k t i c i d e !

(poljoapoteke). Sva sredstva treba upotrebljavati samo kada je prijeko potrebno, I a nikako se ne smiju prekoračiti preporučene doze. Tim mjerama usporit će se I pojava rezistentnosti.

Tablica 3-SKUPINE INSEKTICIDA ZA SUZBIJANJE KRUMPIROVE ZLATICE

Organofosforni insekticidi: Karbamati: Piretroidi:

Kombinirani insekticidi: Nereis toksini: Neonikotinoidi: Fenil pirazoli Regulatori razvoja kukaca: Biološki insekticidi: Insekticidi prirodnog podrijetla:

fosalon, klorpirifosetil, kvinalfos, piridafention karbosulfan, karbofuran alfacipermetrin, betaciflutrin, bifentrin, cipermetrin, deltametrin, lambda-cihalotrin, zetacipermetrin klorpirifosetil+cipermetrin, karbosulfan+bifentrin bensultap, tiociklam imidakloprid, tiametoksam fipronil heksaflumuron, teflubenzuron, lufenuron Bacillus thuringiensis tenebrionis spinosad*

* početkom 1999. još nisu imali dozvolu u nas

198

SI. 197. Štete na gomolju od odraslih krumpirovih zlatica (snimio: D. Bertić)

Lucernina zlatica - fitodekta (Gonioctena /Phytodecta/fornicata Brugg.) Najvažniji fiziološki štetnik lucerne u nas, proširen u svim uzgojnim

područjima te kulture. Smatra se monofagnom vrstom. Zlatica je ciglasto crvene boje, s pet crnih pjega na pokrilju i dvije na

nadvratnom štitu. Tijelo je ovalno, dugo 6-7 mm. Katkad se zamjenjuje s bubamarom, što je velika greška jer su bubamare korisne (osim djetelinske), a fitodekta je itekako štetna. Ličinke su prljavo bijele do sive boje, pokrivene tamnim bradavicama. Narastu do 10 mm.

Prezimi imago u tlu, uglavnom u lucerištu. Izlazi iz tla kad se tlo zagrije iznad 12 °C. Razdoblje izlaska dosta je kratko, traje desetak dana. Zlatice se hrane, intenzivno se kreću, lete te kopuliraju. Jedna ženka odloži 400-1000 jaja na lišće lucerne. Jaja su odložena u manjim skupinama po 25 jaja. Embrionalni razvoj najčešće traje 6-10 dana. Ličinke se intenzivno hrane, pa budući da su u vrijeme njihova razvoja prisutni još i prezimjeli odrasli oblici, u to vrijeme nastaju najveće štete. To se događa najčešće tijekom svibnja. Zabilježen je i takav golobrst lišća_da ostanu samo stabljike. Razvoj ličinki traje 14-24 dana, ovisno od temperature. Odrasle ličinke zavlače se u tlo, gdje se kukulje. Stadij kukuljice traje 10-14 dana. Tijekom lipnja mladi odrasli oblici izlaze iz tla, hrane se 2-3 tjedna, te postupno odlaze na prezimljenje. Štetnik ima jednu generaciju godišnje.

Štete od lucernine zlatice najveće su kad se prezimjeli odrasli oblici pojave rano, dok je lucerna još malena ili odmah nakon prvog rano provedenog otkosa. Prema nekim podacima na mladim lucerištima pragom odluke smatra se pet zlatica na četvorni metar, a na većem usjevu štete može nanijeti tek dvadesetak zlatica na m2. Brojnost prezimjelih zlatica može se prognozirati nekoliko dana unaprijed tako da se rano u proljeće lucerište pokrije s nekoliko folija unutar drvenih okvira velikih jedan m2. Tlo ispod folije brže će se zagrijati pa će ranije izaći i zlatice. One se prebroje i tako utvrdi zaraza po četvornom metru. I košenjem kečerom može se utvrditi brojnost zlatica. Ako se na 10 zamaha uhvati više od 30 imaga ili 60 ličinki, bit će potrebno suzbijanje. Taj podatak iz literature mnogo je vjerojatniji nego podatak o broju zlatica na m2.

Pri primjeni insekticida treba prvo utvrditi kad će se kositi usjev. Ako je košnja blizu, preporučuje se požuriti s njom, a primjenu insekticida provesti čim se otkos pokupi. Time se sprečavaju nedozvoljeni rezidui insekticida u stočnoj krmi. Pri izboru insekticida treba koristiti samo one insekticide koji su dozvoljeni na krmnom bilju (malo je takvih) te izbor podesiti roku košnje, uzimajući u obzir

199

SI. 198. Napad lucernine zlatice (snimio M. Maceljski)

karence propisane za pojedine insekticide. Djelotvorni su na zlaticu, a dozvoljeni na krmnom bilju, primjerice, insekticidi na osnovi malationa, fosalona te neki piretroidi.

Galeruca tanaceti Leach. polifagna je vrsta. Imago je crnosjajne boje, dug 6-12 mm. Odrasli oblici i ličinke hrane se brojnim korovskim biljkama, no mogu oštetiti i luk, češnjak i drugo povrće, šećernu repu, soju i neke druge kulture. Prezime u obliku jaja pri osnovi raznih biljaka ili u tlu. Ličinke nanose štete tijekom travnja, a odrasli krajem svibnja i u lipnju. Štete su najčešće male.

Mentina zlatica (Chrysolina /Chrysomela/ mentbastri Sutt.). Vrste ovog roda živih su zelenih, plavih ili brončanih boja. C. menthastri opasan je štetnik mente (Mentha piperita) pa u nas nanosi dosta štete. Ružmarinova zlatica (Chrysolina /Cbrysomela/ americana L.) česti je štetnik ružmarina u obalnom području Hrvatske. Može štetiti i kadulji. To je lijep kukčić, zlatnozelene boje, dug oko 8 mm. Hrani se lišćem. Lako se može suzbiti skupljanjem ili otresanjem na rasprostrtu foliju.

Phaedon armoraciaeL. mala je zlatica, duga samo oko 3,5 mm. Modrozelene je boje. Hrani se lišćem hrena i nekih krstašica. Entomoscelis adonidis Poli. crni je kukac, s crvenim hrptom te crnim prugama i točkama na njemu. Dug je 8-10 mm. Vrlo je rijedak štetnik uljane repice.

Kukuruzna zlatica (Diabrotica virgifera virgifera LeConte) Otkrivena u Europi 1992. g. pokraj beogradskog uzletišta Surčin. U 1995. g.

otkrivena u Hrvatskoj i Mađarskoj, a u 1996. g. u Rumunjskoj i Bosni i Hercegovini. Tijekom 1997. g. u pet europskih zemalja zaražena je površina od oko 100.000 km2. Od početnih 0,06 km2 zaraženih 1992. g. zlatica se za šest godina proširila na 1,5 milijuna puta veću površinu. U 1998. g. zaražena je i Bugarska, a vrlo je važan nalaz ovog štetnika u Italiji, u blizini uzletišta Venecije, pa se sumnja da je izravno donijeta zrakoplovom. U Hrvatskoj je u 1998. g. kukuruzna zlatica bila proširena na oko 10.500 km2 te su potpuno zaražene Vukovarsko-srijemska i Osječko-baranjska županija, najveći dio Brodsko-posavske županije, te dijelovi Požeško-slavonske i Virovitičko-podravske županije. Od 1995. do 1997. g. zlatica se širila prosječnom brzinom od 30-40 km godišnje u smjeru zapada. U 1998. g. širenje je bilo sporije i tada je štetnik dopro do Nove Gradiške.

Rod Diabrotica ubraja se u potporodicu Galerucinae. Ima više stotina vrsta, sve proširene u nearktiku. Uz kukuruznu zlaticu gospodarski su važne vrste D. barberi Smith & Lawrence također na kukuruzu i termofilnija polifagna vrsta D. undecimpunctata howardi Barber. Njihov unos također prijeti Europi. Vrsta D. virgifera ima dvije podvrste: D. virgifera virgifera i D. virgifera zeae Krysan & Smith. Zanimljivo je da je 1909. zabilježena prvi put štetnost vrste D. virgifera virgifera na kukuruzu u jednom ograničenom području zapadnog dijela SAD. Tek u četrdesetim godinama odatle se ta vrsta zlatica počela širiti prema atlantskoj obali. Danas je ta vrsta najvažniji štetnik kukuruza u SAD. Štete od nje, uključivši i trošak suzbijanja, procjenjuju na oko 1 milijardu USD.

200

SI. 199. Ženka kukuruzne zlatice SI. 200. Mužjak kukuruzne zlatic

Odrasli oblik ima usko tijelo, dugo 4,5-6 mm. Nadvratni štit i pokrilje osnovne je žute boje. Ženka ima na svakom pokrilju po jednu uzdužnu crnu prugu, a u mužjaka su pruge proširene pa pokrivaju najveći dio pokrilja. Ticala su duga, posebice u mužjaka, i nitasta. Noge su tamne, s žutim dijelovima. Ličinka je žućkastobijela s tamnom glavom. Naraste do 15 mm. Odrasli oblici oblikom i veličinom donekle sliče žitnim balcima, a na lišću prave dosta slične štete. Izgled šteta na klipu opetovano je izazvao zamjenu s kukuruznim sjajnikom.

Glavne štete nanose ličinke izgrizanjem korijenja kukuaiza. One su oligofagne jer se mogu hraniti i korijenjem pirike, vrstama roda Setaria, ječmom i nekim drugim vrstama fam. Poaceae. No rijetka je ishrana na korijenju drugih biljaka, osim na korijenu kukuruza. Oštećivanje korijenja smanjuje prinos, no glavna je šteta u povaljivanju biljaka. Biljke se povaljuju kad nadzemni dio biljke razvojem klipa toliko oteža da je oštećeni korijen ne može zadržati uspravnom, posebice na vjetru. Povaljene biljke ne zahvaća kombajn, a klipove na njima mogu posve izgristi poljski glodavci. Žičnjaci uzrokuju rijetki sklop, kukuruzni moljac lom stabljike, a kukuaizna zlatica povaljivanje cijele biljke. Treba napomenuti da je 1998. g. u Jugoslaviji na 22.000 ha zabilježena vrlo velika šteta, mjestimice do 85 /o. SI. 202. Razni stupnjevi oštećenja korijena

SI. 201. Kukuruzni sjajnik i kukuruzna zlatica (snimio D. Bertić)

201

Drugi, mnogo manje važan način oštećivanja, jesu štete koje odrasle zlatice čine izgrizanjem svile klipa. Oštećenje 2/3 duljine svile sprečava oplodnju pa klip ima malo zrnja. Samo na sjemenskom kukuruzu ove štete mogu imati gospodarsku važnost.

Veliku štetu nanosi kukuruzna zlatica time što izaziva promjene u dosadašnjem načinu proizvodnje kukuruza. Treba prekinuti ili barem izbjegavati monokulturu kukuruza, a tamo gdje to nije moguće, bit će potrebno koristiti određene insekticide, što će povećati troškove proizvodnje. Iako su stručno neopravdana ograničenja u prometu sjemena kukuruza, ipak su neke zemlje zabranile uvoz sjemena iz država zaraženih tim štetnikom, čime su nanesene velike štete hrvatskim proizvođačima sjemena. Te zabrane imaju političko ili gospodarsko, ali nikako ne stručno obilježje. Naime, kukuruzna zlatica može se pasivno prenijeti (osim živim biljkama i zemljom) samo u razdoblju kad se nalazi u stadiju imagjL A to je od 25. lipnja do 5. listopada. U tom se razdoblju odrasli oblici mogu prenijeti svakom robom i prometalom. Do 5. listopada odrasli oblici uginu, a uvoz i izvoz sjemena obavlja se poslije tog roka.

Prezime jaja u tlu, najčešće na od oko desetak centimetara dubine. Podnose temperaturu do -lCTC.Na 10 cm dubine u Hrvatskoj se temperatura nikada ne spušta do -10 °C. Dosta kasno u proljeće počinje izlazak ličinki iz jaja. Analizom zahtjeva zlatice za toplinom te klimatskih pokazatelja za

SI. 203. Tipični izgledpoleglih biljaka zbog oštećenja pojedina područja korijena od kukuruzne zlatice Hrvatske mi smo utvrdili

(Igre, Maceljski) da prvu pojavu ličinki treba najčešće očekivati između 15. i 30. svibnja. Izlazak ličinki iz jaja traje 20-30 dana. Ličinke se razvijaju hraneći se korijenjem kukuruza. Isprva se hrane sitnim korjenčićima, kasnije sve krupnijim. Mogu uništiti 50-100 % korijenja jedne biljke. Razdoblje glavne štetnosti jest lipanj-srpanj. U potrazi za hranom može prijeći do 50 cm. Prolazi kroz tri razvojna stadija. Razvoj ličinke traje 20-40 dana, ovisno o temperaturi. Pri 29 °C razvoj traje 27 dana, pri 22 °C 38 dana, a pri 15 °C čak 71 dan. Kukulje se u tlu. Razvoj kukuljice traje 8-15 dana.

Između 25. lipnja i 5. srpnja treba očekivati početak pojave odraslih oblika. Najveća je pojava odraslih oblika između 15. srpnja i 15. kolovoza ili šire od 10. srpnja do 15. rujna. Odrasli oblici žive 5-7 tjedana, neke jedinke i dulje. Najaktivniji su u sumrak ili u jutro pri temperature višoj od 18 °C. Lete vrlo dobro i tako šire zarazu. Zabilježen prelet od nekoliko desetaka kilometara. Hrane se peludom na metlici i svili, svilom^ a izgrizaju i lišće kukuruza. Odrasli se oblici koncentriraju

202

203

na poljima gdje cvate kukuruz, a kasnije na silazni kukuruz. Mogu se naći i na cvjetovima biljaka iz porodice Cucurbitaceae, na soji i cvjetovima suncokreta. Nakon kopulacije ženke u tlo odlažu vrlo velik broj jaja, i do 1000 po ženki. Ovipozicija otpočinje sredinom srpnja. Prije zime odrasli oblici uginu.

Novija zapažanja iz SAD (Edwards) ukazuju da se zlatice rado hrane i peludom, pa i lišćem soje, što je potvrđeno i u Europi. Stoga se u velikom broju nakupljaju i na poljima pod sojom te ženke odlažu jaja na ta polja. Ta sposobnost zlatica zapažena je u onim državama SAD gdje je osnovni plodored kukuruz-soja, pa se visoka brojnost zlatica održava bez obzira na predusjev, što ukazuje na plastičnost i sposobnost adaptacije ove vrste. Stoga postoji vjerojatnost da će se i u Hrvatskoj adaptirati na druge usjeve (soja, suncokret) i tako smanjiti važnost plodosmjene kao glavnog načina suzbijanja kukuruzne zlatice.

Budući da je zaraza zahvatila samo dio Hrvatske potrebno je pratiti širenje i kretanje brojnosti kukuruzne zlatice. U tu se svrhu provodi monitoring s pomoću feromonskih mamaca koji privuku mužjake pa se zalijepe na ljepljive ploče na kojima se nalazi feromon. Za jake zaraze može se brojnost pratiti i hranidbenim mamcima i fluorescentnim žutim ljepljivim pločama, a postoje i kombinirani mamci. Štete na korijenju se mogu očekivati ako je zaraza tolika da se ulovi najmanje 10 zlatica/feromon/dan. U područjima velikih šteta u SAD i Jugoslaviji se lovi 50-60 zlatica/feromon/dan, a u Hrvatskoj se do uključivši 1998. g. najviše hvatalo 26 zlatica na jedan feromon na dan (u Tovarniku).

Za sada je, osim izbjegavanja monokulture kukuruza, kemijski način jedini uspješan način suzbijanja kukuruzne zlatice kemijski način. Prema američkim podacima (Edwards) zaštita od ličinki potrebna je ako se prethodne godine na dotičnoj (ili susjednoj) površini utvrdila zaraza veća od 1 zlatice po biljci.

Ličinke se suzbijaju tretiranjem , -ru- „ ,. , . . ^ trake uz sjeme u vrijeme sjetve

SI. 206. Feromonski mamac (snimio D. ' ' > BertiČ) granuhramm (klorpmfos, terbufos,

karbofuran) ili tekućim (klorpirifos, karbofuran) insekticidima. Umjesto u vrijeme sjetve, ti se isti insekticidi mogu primijeniti kasnije, uz postojeći red biljaka i obvezatnu inkorporaciju. Rok te primjene jest početak izlaska ličinki iz jaja, dakle druga polovica svibnja. Mnogo obećava i tretiranje sjemena insekticidima (fipronil, imidakloprid i dr.).

Odrasli oblici suzbijaju se ponajviše zato da bi se smanjila ovipozicija,a tako zaraza iduće godine i na vrijednim sjemenskim usjevima. Primjenjuje se načelo "attract and kili" uporabom insekticida zajedno s mamcem. Pripravak SLAM sadrži atraktant, arestant i insekticid, a primjenjuje se u samo oko 5 % uobičajene doze insekticida (karbaril). Istražuju se daigi još prikladniji insekticidi. Primjena nailazi na tehničke teškoće jer iz zraka nije racionalno tretirati manje površine. Stoga će

204

SI. 207. Žuti ljepljivi mamac za kukuruznu zlaticu (snimio d. Bertić)

trebati istražiti mogućnost primjene s pomoću traktorskih raspršivača ili ručnih raspršivača, aparata za primjenu insekticidnih aerosola ili nabaviti traktore s visokim klirensom kojima je moguće tretirati visoki usjev kukuruza u srpnju i kolovozu.

Tek će daljnja istraživanja pokazati mogućnosti korištenja feromona za usporavanje širenja pa i smanjenje populacije štetnika. U SAD se istražuje mogućnost genetičkog preinačavanja biljaka tako da se dobiju transgeni hibrida koje proizvode toksin soja bakterije Bacillus thuringiensis koji je djelotvoran na kukuruznu zlaticu. O tome ima više podataka kod kukuruznog moljca. I klasičnim postupcima nastoji se selekcionirati otpornije hibride kukuruza.

Budući da je to potpuno novi štetnik u Europi tek će se u idućim godinama utvrditi ponaša li se u europskim uvjetima isto kao i u svojoj postojbini, koji su mu prirodni neprijatelji, kakva je reakcija ovdašnjih hibrida itd., pa će se tek tada znati važnost štetnika za hrvatsku proizvodnju kukuruza.

Lozin pisar {Eumolpus vitisL.) ranije je bio zapaženiji štetnik vinove loze nego li sada. Kornjaš je dug 5-6 mm. Prezimi ličinka u tlu. Imago se javlja od svibnja. Oštećuje lišće i bobice vinove loze na karakterističan način, praveći zareze duge 0,5-1 cm, široke oko 1 mm. Ženke odlažu jaja u tlo. Ličinke prodiru do žilica loze, kojima se hrane, no štete su manje od šteta koje pravi imago.

ZLATICE NA UKRASNOM DRVEĆU Veći broj vrsta zlatica šteti ukrasnom drveću. Vrlo je česta johina zlatica -

Agelastica alniL. koja oštećuje i vrbe, breze, topole, ali i voćke. Crnoljubičaste je boje, duga oko 6 mm. Česte su i crvena topolina zlatica - Melasomapopuli L., crvenkastog pokrilja, duga oko 10 mm, i više drugih vrsta ovog roda, nadalje i modra vrbina zlatica - Plagiodera versicolora Laich, zelenomodre boje, duga samo 3-4 mm. Brijestova zlatica - Xanthogaleruca /Galerucella/ luteola Muli. y£AL sivožute je boje, duga oko 8 mm. Posebice je česta u urbanim sredinama, gdje može nanijeti veće štete, a prenosi i najopasniju bolest brijesta - Graphium ulmi. U novije vrijeme u susjednim se državama proširila zlatica Galerucella nymphae L. koja nanosi veće štete lišću lopoča, lokvanja i drugog vodenog bilja.

KORISNE ZLATICE Neke vrste Chrvsomelida koriste se za biološko suzbijanje korova.

Najpoznatija je zlatica Chrjsolinagemmelata Sutt., uvezena u SAD, gdje je uništila velike površine pod korovom Hypericum perforatum, pa su zahvalni

205

poljoprivrednici tih područja zlatici podigli čak i spomenik. U SAD je izračunato da su uz troškove od 2 milijuna dolara (uglavnom za istraživanja) već u prvim godinama postigli korist od oko 100 milijuna dolara. Ambrozijinu zlaticu -Zygograma suturalisT. prvo su uvezli sovjetski stručnjaci u SSSR, a odmah zatim i mi u Hrvatsku (Igre Barčić), pa smo druga država u Europi koja je uvezla, razmnožila i ispustila jednog kukca - neprijatelja korova. Taj je korov Ambrosia artemisiifolia. Zlatica se udomaćila i počelo je njezino razmnožavanje u prirodi, no rezultata u smanjenju brojnosti korova još nema. I zlaticu Gastrophysa viridula

SI. 208. Ličinke G. viridula na listu kiselice SI. 209- List kiselice izgrizen od zlatica (snimio M. Maceljski) (snimio M. Maceljski)

Deg. ispuštali smo da bi njome suzbijali korov Rumex obtusitolia, no njezina učinkovitost u nizinskom području Hrvatske nije dovoljna da zaustavi razvoj tog korova. U Istri smo na korovu vrste Polygonum nalazili brojne zlatice vrste G. polygoniH. W.. U SAD je u tijeku uvoz vrste Lema cyanellaL. za suzbijanje osjaka.

POTPORODICA ŠTITASTI KORNJAŠI - CASSIDINAE

Repin štitasti kornjaš (Cassida nebulosa L.) Kornjaš je karakterističnog oblika te izgleda kao da je pokriven štitom. Tijelo

je plosnato, dugo 6-7 mm. Pronotum pokriva glavu. Tamnozelene je ili zelenosmede boje. Ličinka je ovalna oblika, s razgranatim čekinjama uokrug tijela. Naraste do 7 mm. Oligofagna je vrsta, koja šteti šećernoj repi, a hrani se i korovima iz porodice loboda (Chenopodiaceae). Prisutnost korova te porodice pogoduje razvoju štetnika, pa su i štete na šećernoj repi veće na zakorovljenim površinama odn. blizu takvih površina.

Štitasti kornjaš prezimi u tlu. Javlja se u travnju. Dobro leti te prelazi na polja zakorovljena lobodama i na repišta. Tamo se kornjaši pare i odlažu jaja. Jedna ženka u suhim uvjetima odloži prosječno stotinjak jaja, a u vlažnijoj sredini oko 200 jaja. Ličinke se javljaju u svibnju. Zadržavaju se na naličju lišća. Ishranom uništavaju parenhim na naličju, ostavljajući gornju pokožicu netaknutom. No uskoro se pokožica kida pa zaostaju rupe nepravilnog oblika, slične rupama kakve prave gusjenice. Razvoj traje 2-3 tjedna. Većinom ima dvije generacije godišnje. Druga generacija ličinki pravi štete u srpnju i kolovozu.

206

Pragom odluke smatra se prisutnost 5-6 ličinki po biljci s 4-6 listova, odnosno najmanje 15-20 ličinki prve generacije po biljci u normalno razvijenom usjevu. Taj je broj još veći za drugu generaciju. Stoga je vrlo rijetko potrebna intervencija insekticidima. Kao preventivna mjera preporučuje se što temeljitije uništavanje korova iz porodice loboda ne samo na repištu nego i oko repišta. Budući da se štitasti kornjaš često javlja samo u žarištima, moguća je i lokalizirana primjena insekticida u tim žarištima.

U repine štitaste kornjaše ubraja se i vrsta Cassida nobilis L. Nešto je manja od vrste C. nebulosa: duga je 4-6 mm. Ima dvije uočljive zlatne pruge preko pokrilja. Rjeđa je te vrste, a šteti također šećernoj repi. Zelenkaste je boje vrsta Cassida vittata Vili. Utvrdili smo je na sjemenskoj repi u našem obalnom području, a inače je važan štetnik šećerne repe u mediteranskim zemljama.

POTPORODICA BUHAČI - HALTICINAE Kornjaši su manjih dimenzija tijela: 1,5-4 mm. Bedra stražnjih nogu ojačala

su tako da mogu skakati. Stoga su i nazvani buhači. Dobro lete. Štetni su uglavnom odrasli oblici koji izgrizanjem lišća prave tipične okrugle rupice promjera oko 1 mm. Rastom lišća veličina se tih rupica se povećava, a rub često nekrotizira. Na mnogim biljkama uočavaju se te štete mnogo kasnije nakon što su počinjene, kad buhači više nisu prisutni. Ličinke žive u stabljici, korijenu ili minirajući lišće različitih biljaka, najčešće korova, pa su samo neke štetne. Imaju tri para dobro uočljivih nogu. Većinom su oligofagne vrste, neke čak i monofagne. Polifaga je malo. Obično imaju jednu generaciju godišnje.

Repin buhač (Chaetocnema tibialis Ill.) Imago ima tijelo zeleno-crne boje, metalna sjaja, dugo 1,5-2 mm. Prezimi

plitko u tlu na obraslim površinama u blizini prošlogodišnjeg repišta. Izlaze iz tla kad na dubini od 5 cm temperatura prijeđe 5 °C, a temperatura zraka prijeđe 12 °C. To se najčešće poklapa s nicanjem šećerne repe, tj. sredinom ožujka. Što je vrijeme toplije, buhači su aktivniji te brže nasele nova repišta. Vjetar i kiša smanjuju njihovu aktivnost.

Hrane se šećernom i stočnom repom, ciklom, blitvom te nekim korovima iz porodice Chenopodiaceae. Poniku repe izgrizaju kotiledone i prvo pravo lišće, a katkad mogu pregristi i stabljiku. Poznati su slučajevi da su se buhači na tek zasijanim poljima uvlačili u tlo u susret klici pa repa uopće nije niknula. Prema podacima iz literature jedan buhač dnevno ošteti 33 %, tri buhača 62 % a pet buhača 90 % biljke koja se nalazi u stadiju kotiledona. Što je brži razvoj biljaka, šteta je manja, pa osim vremenskih prilika na štetnost buhača negativno utječu agrotehničke mjere. Na površinama koje se navodnjavaju štete su neznatne. Kada biljke razviju četiri ili više pravih listova, štete se naglo smanjuju.

Odrasli buhači kopuliraju u svibnju. Ženka odloži 16-40 jaja plitko u tlo u blizini biljaka. Razvoj jaja traje oko 2 tjedna. Ličinke žive u tlu 4-5 tjedana i ne nanose štete. Krajem srpnja i u kolovozu javlja se novi imago koji se hrani lišćem. Zbog velike lisne površine šteta nema, no rupice na lišću ukazuju na brojnost

207

buhača koji će prezimjeti i na stupanj opasnosti iduće godine. Prosjek od 3 rupice na površini od 1 cm2 (površina veličine kovanice od 20 lipa) ukazuje da predstoji masovni odlazak buhača na prezimljenje te da u slučaju normalne zime treba očekivati jak napad idućeg proljeća. Također, ako se u 50 zamaha kečerom ulovi 50-100 buhača (u rujnu), to je signal da predstoji jak napad. Moguće je i pregledom tla kasno ujesen ili pri kraju zime utvrditi brojnost odraslih oblika na mjestima prezimljenja.

Najvažnije je pravovremeno utvrditi prisutnost buhača nakon sjetve šećerne repe. Pragom odluke smatra se prisutnost 5-8 buhača na duljinskom metru repe ili nalaz više od 2 grizotine po biljci u stadiju kotiledona, odn. 3-4 grizotine po biljci u stadiju prvog para pravog lišća.

U vrijeme kada se još nisu koristili insekticidi protiv štetnika koji žive u tlu, buhači su bili najvažniji štetnici šećerne repe u Hrvatskoj. Za topla sunčana vremena pri nicanju šećerne repe buhači su znali uništiti stotine hektara repišta u samo dva dana, prije nego što se stiglo organizirati kurativno suzbijanje. U to je vrijeme svakodnevni obilazak repišta i njihov pregled na prisutnost buhača bila jedina mogućnost za pravovremeno uočavanje i suzbijanje. Kurativno folijarno tretiranje provodilo se nekoliko puta na istoj površini, a malo je bilo repišta na kojima nije trebalo barem jedno tretiranje. Međutim, nakon sve veće primjene zemljišnih insekticida (vidjeti Elateridae) izazvane "sjetvom na stalno mjesto" i primjenom herbicida, a pogotovo izborom sistemičnih zemljišnih insekticida, radikalno se smanjuje opasnost od buhača. Naime, ti insekticidi, bilo izravno kontaktom, bilo neizravno intoksiciranjem mlade biljke, efikasno djeluju i na buhače. Također i širenje prakse tretiranja sjemena šećerne repe sistemičnim insekticidom znatno smanjuje brojnost i štete od buhača. Stoga je folijama primjena insekticida, tj. kurativa, danas samo mjestimice potrebna. U tu se svrhu mogu koristiti brojni OP insekticidi i piretroidi jer su buhači dosta osjetljivi na njihovo djelovanje. Štete od buhača smanjuju rana sjetva i sve mjere koje pogoduju brzom prolazu biljki kroz kritično razdoblje kotiledona i 2-4 prava lista.

Kupusni buhači (Phyllotreta nemonim L. P.undulata Kuts., P, atra T, P. nigripesT.)

Kornjaši tijela dugog 2-3 mm. Prve dvije vrste imaju žutu prugu uzduž svakog pokrilja, a druge dvije jednolične su tamnoplave ili zelene, odn. crne boje. Metalna su sjaja. Napadaju biljke iz porodice krstašica, najčešće povrtne kupusnjače, a od ratarskih usjeva uljanu repicu. Napad je opasan samo na mlade biljke, posebice na rasad. Uljanoj repici šteti samo ujesen kad repica niče, a nova generacija odraslih oblika traži hranu prije odlaska na prezimljenje.

Kupusni buhači nanose najveće štete za topla i suha vremena. Prave tipične okaigle rupice na lišću a porastom lišća one postaju sve veće. Rubovi nekrotiziraju, a za jačeg napada rupice se spajaju i lišće se suši.

Buhači prezime kao odrasli oblici u tlu. Rano u proljeće izlaze iz tla i traže kupusnjače. Intenzivno lete kad temperatura preijede 18 °C. Nakon kopulacije ženke odlažu jaja u zemlju ili na biljke. Ličinke nekih vrsta kupusnih buhača

208

hrane se organskom tvari i korijenjem u tlu, a druge (P. nemorum) prave hodnike - mine u listu, izgrizajući parenhim, no štete su neznatne. Ljeti se javljaju mladi kornjaši koji mogu napraviti veće štete na kupusnjačama koje su u to vrijeme u stadiju rasada ili mladih biljaka. Većina vrsta ima jednu generaciju godišnje, a Ph. undulata može imati i dvije generacije.

Uljanu repicu izniklu iz sjemena tretiranog insekticidima (karbosulfan, furatiokarb, metiokarb i dr. ) buhači znatno manje oštećuju ili je uopće ne oštećuju te većinom nisu potrebne dodatne mjere. U slučaju napada na rasad ili na mlade biljke treba provesti folijarno tretiranje insekticidima preporučenim za tu svrhu. Primjena insekticida smatra se opravdanom ako zaprijeti uništenje više od 10 % površine mladih biljaka. Suzbijanje treba provesti vrlo brzo nakon uočavanja potrebe jer za topla i suha vremena buhači mogu za dan-dva uništiti velike površine. Na povrću je dozvoljena primjena brojnih si. 210. Kupusni buhači i oštećeni list piretroida, nadalje malationa, pirimifos (prema: Bayer) metila i nekih drugih insekticida. Za kasnog napada buhača na uljanu repicu katkad je moguće zaštitu od kupusnih buhača povezati sa suzbijanjem repičine ose listarice.

Povrtnica i neke druge povrtne kupusnjače na manjim površinama uspješno se zaštićuju od napada buhača i nekih drugih štetnika pokrivanjem posebnim mrežama koje priječe njihov dolazak na biljke. Taj se način zaštite posebice preporučuje u organsko biološkoj proizvodnji povrća.

Repičin crvenoglavi buhač (Psylliodes chrysocephala L.) Veliki je buhač, duljine tijela 3,2-4,5 mm. Tijelo je crnoplave ili zelenkastoplave

boje, metalna sjaja. Prednji dio glave i prednji par nogu rdasto su crvene boje. Napadaju uljanu repicu i rotkvu, rjeđe druge krstašice. Javljaju se u vrijeme nicanja uljane repice u rujnu. Odrasli oblici izgrizaju lišće praveći slične štete kao kupusni buhači, no taj oblik šteta nije značajan jer je brojnost te vrste obično znatno manja od brojnosti kupusnih buhača. Već 10-15 dana nakon početka napada počinje ovipozicija na tlo blizu biljaka. Jedna ženka može odložiti više stotina jaja. Odrasli oblici žive dugo pa i ovipozicija traje cijelu jesen, a može se nastaviti i za tople zime. Ovipoziciji pogoduje temperatura između 4 i 14 °C, a prestaje tek ako je temperatura niža od 2 °C. Za razvoj jaja suma temperature viših od 7 °C treba dostići 160 °C. Ličinke se penju na biljke i ubušuju u peteljke. Od kraja rujna mogu se naći prve ličinke u biljkama. Hrane se unutar peteljki, a kasnije unutar stabljike, praveći hodnike prema terminalnom pupu. Štete se nastavljaju i tijekom

209

zime. Šupljine koje su ličinke izbušile mogu se napuniti vodom, pa se za jačeg mraza biljke raspucaju. Zapažene su znatno veće štete od niskih temperatura tijekom zime, pa i izmrzavanje cijelih parcela, tamo gdje je bila jaka zaraza repičinim crvenoglavim buhačem (i pipom terminalnog pupa koja pravi slične štete). Ličinke završavaju razvoj krajem zime i početkom proljeća. Prve kukuljice mogu se naći u tlu zadnjih dana veljače, no većina ličinki odlazi u tlo na kukuljenje u ožujku i travnju. Novi odrasli oblici pojavljuju se u svibnju. Hrane se lišćem i komuškama, pa oštećenja - grizotine komuški ukazuju na pojavu i brojnost ovog buhača. No te štete nemaju značenja. U toku ljeta nalazi se u dijapauzi. Ima jednu generaciju godišnje. Prema tome najštetniji je stadij ličinki ovog buhača, za razliku od drugih vrsta ove potporodice.

Forsiranje uzgoja uljane repice na samo nekoliko (10-12) kombinata u Hrvatskoj bio je uzrok stalnog povećanja brojnosti repičinog crvenoglavog buhača (i drugih štetnika i uzročnika bolesti). Bezuspješno smo preporučivali (Maceljski) da svake godine tri kombinata potpuno obustave proizvodnju te kulture, a ostali za toliko povećaju površine. Time bi se prekinuo lanac neprekidnog nagomilavanja štetočinja te bi se smanjila uporaba kemijskih sredstava za zaštitu bilja. To je tzv. vremenski (a ne prostorni) plodored. Iako buhač dobro leti ipak su redovito mnogo jače napadnuti usjevi u blizini prošlogodišnjih površina pod uljanom repicom. Topla jesen, kada suma temperatura viših od 7 °C nakon nicanja repice prijeđe 290 °C, omogućuje obilnu ovipoziciju i brzi razvoj ličinki, a time veće štete.

Inozemni podaci pokazuju da 2-5 ličinki u jednoj biljci nanosi ekonomski značajnije štete, a da se pri zarazi od preko 20 ličinki po biljci treba s velikom vjerojatnosti očekivati izmrzavanje preko zime. Jačinu napada može se predvidjeti na osnovi brojnosti odraslih oblika u proljeće ili prema stupnju zaraze ličinkama prethodne godine.

Tretiranje sjemena sistemičnim insekticidima smanjuje štete, no samo u prvo vrijeme razvoja usjeva. Suzbijanje repičine ose listarice ili kupusnih buhača može radikalno smanjiti brojnost crvenoglavog repičinog buhača. Za razliku od tih štetnika, za koje je rok suzbijanja točno određen i dosta kratak, repičin crvenoglavi buhač ima dugo razdoblje ovipozicije pa će dosta jaja biti odloženo prije ili poslije razdoblja djelotvornosti insekticida. Stoga je moguće da u slučaju daljnjeg povećavanja brojnosti ovog štetnika postane potrebno dva puta primjeniti insekticide u jesen: jednom nakon nicanja protiv ovog štetnika i kupusnih buhača, a daigi put kasnije protiv crvenoglavog buhača i repičine ose listarice. Ako radi slabijeg napada kupusnih buhača može prvo tretiranje izostati, bit će katkad za tople jeseni potrebno provesti drugo tretiranje nakon optimalnog termina za repičinu osu listaricu. No, izravno suzbijanje repičinog crvenoglavog buhača za sada još nije potrebno, odnosno bit će potrebno samo na nekim velikim imanjima.

Insekticidi koji se koriste protiv repičine ose listarice djeluju i protiv buhača (piretroidi, klorpirifos, fention itd.). Međutim, treba imati na umu da oni djeluju preventivno, tj. na odrasle oblike, a ne na ličinke koje su u biljkama. Za uništenje ličinki trebali bi drugi, vjerojatno sistemični insekticidi, kakvi zasad ne postoje,

210

pa je potrebno izbjeći preveliku brojnost ličinki u biljkama pravovremenim suzbijanjem odraslih oblika prije glavnog razdoblja ovipozicije. Ima više podataka o pragu odluke za suzbijanje repičinog crvenoglavog buhača:

- kad broj po duljinskom metru prelazi 0,5 imaga, ili - kad broj po m2 prelazi 2 primjerka, ili - kad se po žutoj posudi lovi više od 15 komada dnevno; ili - kad se tijekom studenog u biljci već nade više od 2-3 ličinke, a odrasli su

oblici još aktivni. Žute posude mogu se koristiti u uljanoj repici za registraciju pojave većeg

broja štetnika, a opisane su kod proljetnih pipa. U te se posude ujesen hvataju kupusni buhači, repičin crvenoglavi buhač, pipa terminalnog pupa i repičina osa listarica. U proljeće se u posudi nalaze proljetne pipe, repičin sjajnik, i repičina pipa komušarica. S pomoću žutih posuda može se tako pratiti dinamika pojave najvažnijih štetnika uljane repice te određivati potreba i optimalni rokovi suzbijanja. Možda bi se to moglo obaviti i s pomoću žutih ljepljivih ploča, što bi trebalo provjeriti.

Žitni buhači (Chaetocnema aridula Gyll., Phyllotreta vittula Redtb.)

Često napadaju strna žita i kukuruz, no štete nisu značajnije. Ipak u pojedinim se godinama mjestimice postavlja pitanje nužnosti njihova suzbijanja. Odrasli buhači hrane se lišćem, a ličinka vrste C. aridula buši stabljiku, praveći glavnu štetu. Na kukuruzu smo utvrdili veće štete u vrijeme kada su strna žita počela sazrijevati pa su buhači s njih prešli na kasno zasijane i stoga slabo razvijene usjeve kukuruza.

Konopljin buhač (Psylliodes attenuataKoch.). Napada konoplju i hmelj a može im nanijeti osjetne štete. Suzbija se folijarnom primjenom OP insekticida ili piretroida. Vrsta P. affinis Pavk. može štetiti krumpiru.

Laneni buhači (Apbthona euphorbiae Schr., Longitarsusparvulus Payk.) važni su štetnici lana. Za ranog napada na ponik lana zabilježene su totalne štete. Stoga je važno pravovremeno predvidjeti napad i poduzeti suzbijanje. Neke vrste roda Apbthona koriste se za biološko suzbijanje korovskih mlječika u SAD, a u tu su svrhu skupljane i izvažane i iz Hrvatske.

Vrste roda Podagrica napadaju biljke jz porodice Malvaceae, a vrste roda Altica (Haltica) napadaju hrast, lijesku vinovu lozu i razno ukrasno grmlje i drveće.

SI. 211. Napad buhača na kukuruz'(snimio D. Bertić)

211

Vrste roda Batophila (Glyptina) hrane se lišćem jagoda, a mogu ga potpuno izrešetati.

Vrste Epitrbc tuberis Gentner i E. cucumerislia.rYis nalaze se na listi Al karantenskih štetnika u Hrvatskoj. Napadaju biljke iz porodice Solanaceae. Čini se da u Europi nisu prisutne, iako postoje i suprotni podaci.

ŽIŠCI MAHUNARKI, SJEMENARI - BRUCHIDAE

Napadaju zrnje biljaka iz porodice mahunarki. U nas je utvrđena 81 vrsta. Samo mali broj tih vrsta ubraja se u tipične skladišne štetnike. Većina vrsta zaraze zrnje na polju, a mnogi se ne mogu razmnožavati u skladištima. U prave štetnike uskladištenih proizvoda ubraja se samo grahov žižak I on zarazi biljke na polju, ali može se razmnožavati u skladištu. Stoga ćemo žiške mahunarki prikazati, ovdje, a ne kod štetnika uskladištenih proizvoda.

Grahov žižak (Acanthoscelides obtectus • obsoletus Say)

Odrasli su žišci crni, prekriveni sivosmedim dlačicama, dugi 3,5 - 4,5 mm. Na nadvratnjaku ispred štitića nalazi se bijela pjega. Na pokrilju, koje ne pokriva zadak, vidljiva je kosa sivobijela pruga. Noge i ticala crni su, osim baze ticala i koljenica prednjih nogu, koje su smedežute. Ličinka je bijela, zbijena, povijena, beznoga, a kukuljica glatka, prljavobijele boje.

Grahov žižak vrlo je opasan štetnik graha. Podrijetlom je iz Južne Amerike, a prvi je put u nas zapažen 1918. godine u Dalmaciji. Danas je raširen u svim područjima Hrvatske gdje se uzgaja grah. U početku je bio samo skladišni štetnik, a danas ga ima i na polju, gdje ne napada podjednako sve vrste i odlike graha. Grah kolčar napada češće i jače, a grah čučavac rjeđe. Osim graha, oštećuje bob, grašak i leću. Štetan je naročito u proizvodnji graha zaj konzervnu industriju i za sjeme. I

SA. 2\2. Grahov žižak najmanja zaraza onemogućava uporabu graha za konzerviranje.

Grahov žižak napada grah cijele godine. U tijeku 2-3 tjedna jedna ženka odloži prosječno 50-70 jaja između zrna graha ili na sama zrna u skladištu. Na polju odlaže jaja u poluzrele mahune graha. Broj odloženih jaja na uskladištenom grahu uvelike ovisi o temperaturi, vlazi, ishrani ličinki i drugim čimbenicima. Nakon izlaska iz jaja, ličinke imaju tri para nogu i kreću se relativno brzo. Pošto prodru u zrno, presvlače se 4 puta i gube noge. Ličinka izjeda ovalnu komoricu, a pri kraju razvoja izjeda sjemenjaču. Zaraza se zapaža po ovalnim ili okruglastim mrljama na sjemenu graha. Na povoljnoj temperaturi od 27 do 28 °C razvoj traje

212

Oko mjesec dana. U jednom zrnu može se razviti i veći broj ličinki, najviše 20-30. U sitnijem grahu ima ih manje, u krupnijem više. U nezagrijanim skladištima razvija 3-4 generacije, a u skladištima s povoljnom temperaturom razmnožava se neprestano.

Napadnuto zrnje može biti potpuno izjedeno. Zaraženo zrnje nije za ljudsku prehranu, a takav se grah ne preporučuje ni kao sjemenski, iako grahov žižak najčešće ne ošteti klicu. Ako se zaraženo zrnje koristi za sjetvu, štetnik se prenosi u polje i na vrtove i širi se dalje. Štete od grahova žiška mogu biti u pojedinim godinama vrlo velike. Smatra se da svake godine grahov žižak zarazi do 20-50 % sjemena graha.

Na polju je rijetko kad potrebno provoditi zaštitne mjere, osim ako je napad jači (više od 5 jaja ili ličinki na 100 mahuna). Za suzbijanje treba upotrijebiti pripravke koji se uzimaju za suzbijanje graškova žiška.

U skladištima se grahov žižak suzbija tako da se prije nego što se u njih spremi grah zidovi skladišta poprskaju insekticidima koji su dozvoljeni za primjenu u skladištima namirnica. To su sredstva na osnovi malationa, klorpirifosmetila, deltametrina, pirimifosmetila i sl. Neki su insekticidi dopušteni i za preventivno tretiranje većih zaliha graha uz propisane uvjete no ta se mjera ne preporučuje za širu primjenu u seljačkim gospodarstvima.

Naša su istraživanja pokazala da je zarazu manjih količina graha grahovim žiškom najprikladnije uništiti izlaganjem niskoj temperaturi. U zamrzivaču pri -18 °C svi razvojni oblici žiška uginu za 3 sata. Grah podvrgnut takvom postupku treba spremiti odvojeno od zaraženog graha. Zaraza se može potpuno uništiti i zagrijavanjem (npr. u tavi iznad vatre ali ne na vatri) na oko 65 °C tijekom 4 sata.

Graškov žižak (Bruchus pisorum L) Kornjaš je sivosmed, dug 4-5 mm, s bijelim pjegama i pokriljem koje ne pokriva

potpuno zadak. Ličinka je prljavobijela, duga 6 mm. Kad izađe iz jajeta, ličinka ima tri para slabo razvijenih prsnih nogu, koje ubrzo zakržljaju u oblik bradavica. Kukuljica je sivkasta, duga 5-5,5 mm. Jaje je ovalnog oblika, jantarnožuto, dugo 0,6 mm.

Graškov žižak proširen je u cijeloj zemlji, a naročito je štetan u proizvodnji graška za konzervnu industriju i sjeme. Napada grašak za ljudsku i stočnu hranu. Zaraženo zrno nije pogodno za ishranu, a ni za sjetvu jer štetnik u većoj mjeri oštećuje klicu zrna.

Graškov žižak ima samo jednu generaciju godišnje. Odrasli oblik prezimljuje u zrnima graška u smočnicama i skladištima, ali i u prirodi, SI. 213. Graškov žižak (prema: Bayer)

213

pod korom drveća ili u polju na otpalom zrnju. Nakon berbe, naime, izvjestan dio zaraženog zrnja ostaje na polju i na površinama na kojima se grašak uzgajao i vršio. Za vrijeme prezimljenja odrasli se kornjaši ne hrane.

U proljeće, u vrijeme cvatnje najranijih sorti graška, kornjaši s mjesta prezimljenja dolijeću na biljke te se, ovisno o vremenskim prilikama, oko dva tjedna vrlo intenzivno hrane peludnim prahom. U to vrijeme lako se uočavaju na cvjetovima graška. Nakon parenja, koje se u našim krajevima odvija potkraj svibnja i početkom lipnja, ženka počinje odlagati jaja na mlade mahune duge oko 1 cm, a kasnije i na veće. Jaja polaže pojedinačno. Na jednoj mahuni može biti odloženo i više jaja. Ona su čvrsto prilijepljena za podlogu. Čim se iz jaja razvije ličinka, odmah se ubušuje u mahunu i zatim u prvo zrno na koje naiđe. Rupica kroz koju se ubušila ličinka brzo zaraste, te se izvana takva mahuna ni po čemu ne razlikuje od zdrave, nenapadnute mahune. U jedno zrno graška može ući veći broj ličinki, ali razvije se samo jedna, a ostale uginu. Ličinka ostaje u zrnu dok se ne razvije u kornjaša. Ukupan razvoj od jaja do odraslog oblika traje oko dva mjeseca. Zaražena zrna prepoznaju se po okruglim prozorčićima.

Od napada graškova žižka naročito strada grašak u blizini šuma, voćnjaka i; drvoreda, tj. u blizini mjesta prezimljenja. Znatnije može biti napadnut i grašak koji se nalazi u blizini većih skladišta, odnosno grašak koji se nalazi u blizini površina koje je žižak jače napao prošle godine.

Budući da je razdoblje odlaganja jaja ovog štetnika dosta dugo, za vrijeme vegetacije na grašku nalazimo odložena jaja, ličinke i odrasle, prezimljene ženke koje su kasnije izašle i koje znatno kasnije i započinju odlagati jaja.

Dobri rezultati postižu se suzbijanjem graškova žiška u polju jer se žižak razmnožava samo u polju, a ne i u skladištu. Tretiranje je potrebno ako se na četvornom metru nalazi više od 60 jaja ili tragova ovipozicije. No lakše je utvrditi potrebu za suzbijanjem s pomoću kečera (lovne mrežice): treba primjeniti insekticid ako se u 25 zamaha nade barem 2-3 žiška. Primijeniti se može jedan od insekticida na osnovi fosalona, alfametrina ili deltametrina čim se na prvim mahunama zamijeti napad. Zbog dugog razdoblja odlaganja jaja katkada treba tretiranje ponoviti nakon 10-14 dana.

Da bi se odredio rok tretiranja, treba pratiti pojavu štetnika i cvatnju graška, i to naročito na rubnim dijelovima parcela. Često je dovoljno tretiranje ograničiti samo na rubove većih parcela.

Zaraza tim štetnikom smanjuje se i uništavanjem biljnih ostataka na polju, izbjegavanjem sjetve graška u blizini šuma, voćnjaka i drvoreda, te i u blizini površina koje su godinu dana prije bile jače zaražene.

Ostali žišci mahunarki. Zrno boba napada bobov žižak (Bruchus rufimanm Boh.), a leću lećin žižak (B. lentis Froehl.). Obje vrste imaju razvoj sličan graškovom žišku pa se suzbijaju na sličan način. Bobov se žižak u južnim dijelovima Hrvatske povremeno suzbija primjenom insekticida u vrijeme cvatnje.

214

PIPE - CURCULIONIDAE

To je najbrojnija porodica kornjaša i, uopće, živih bića na Zemlji. Poznato je više od 40 000 vrsta svrstanih u 3.600 rodova. Imaju glavu produljenu prema naprijed, a na vrhu tog produljenja nalazi se usni ustroj. U mnogih vrsta, pogotovo u dugorilaša, taj produljeni dio čini rilo koje može biti i dulje od ostalog dijela tijela. Rilo pipama služi za bušenje biljnog tkiva u koje ženka polaže jaja. Ličinke žive unutar biljnih organa, pa su bijele i apodne. Tijelo ima najčešće oblik slova D. Glava je obično smeđa. U nekih je vrsta prisutna partenogeneza. Pri ishrani pipa često zajaši rub lista te izgriza rubove praveći polumjesečaste ureze po kojima se prepoznaje zaraza pipama.

Neki autori izdvajaju iz te porodice Anthribidae, Attelabidae (rodovi Coenorrhinus, Rhynchites\ dr.) i Apionidae (rod Apiori). No mi ćemo se pridržavati starije podjele cjelovite porodice Curculionidae na kratkorilaše - curtirostri, i dugorilaše - longirostri.

Od važnijih vrsta u kratkorilaše ubrajaju se vrste rodova Otiorhynchus, Sitona, Psalidium, Tanymecus, Phyllobius i Peritelus. Ostale važnije vrste ubrajaju se u dugorilaše.

KRATKORILAŠI Rod Otiorhynchus zastupljen je u Hrvatskoj s 228 vrsta (Kovačević). To su

zdepaste pipe okruglasta za tka, duge najčešće 10-15 mm. Imaju kratko široko rilo. U Dalmaciji se nazivaju skorovače.

Lucernina pipa ( Otiorhynchus ligustici L.)

Lucernina pipa duga je 10-14 mm. Nema opnenastih krila pa ne leti. Elitre su srasle. Razmnožava se partenogenezom, mužjaci su rijetki. U nas može biti štetna samo u najistočnijim dijelovima države. Odrasli oblici prezime na lucerištima i djetelištima. Javljaju se rano u proljeće. Hrane se tim biljkama i drugim mahunarkama, no u rano proljeće često prelaze na tek iznikle usjeve šećerne repe i na vinovu lozu. U pojedinim godinama zabilježene su migracije milijuna jedinki na te kulture. Na šećernoj repi izgrizaju kotiledone i lišće s rubova, katkad do same peteljke. Budući da su u vrijeme napada biljke šećerne repe još malene pa su zabilježene najveće, čak totalne štete na toj kulturi. U vinorodnim područjima migriraju na vinovu lozu, gdje se hrane pupovima, a kasnije lišćem.

Ženke odlažu 200-400 jaja u površinski sloj tla, uglavnom na lucerištima i djetelištima. Ličinke se hrane korijenjem tih biljaka pa mogu i njima nanijeti veće štete. Smatraju se jednim od razloga prijevremenog prorjedivanja i ugibanja tih višegodišnjih biljaka. Mjestimice je nađeno 100-200 ličinki na m2lucerišta. Ličinke prezime prvu godinu, nastavljaju ishranu iduće godine, kada se također kukulje u tlu. Odrasli oblici izlaze iz tla idućeg proljeća. Razvoj jedne generacije traje dvije godine. Lucerninom pipom hrane se brojne ptice, a napadaju je i neke entomopatogene gljivice.

215

Budući da ne može letjeti, pipa se ranije, a mjestimice i sada, uspješno suzbijala kopanjem lovnih kanala. Danas se to dosta lako i brzo čini rovokopačima. U takve kanale pipa upada i iz njih ne može izaći. Ipak je zbog opasnosti od urušavanja tih kanala, kada se u njima nakupi veći broj pipa^dobro prići njihovom uništenju. To je moguće bacačima plamena (neki leđni raspršivači mogu se koristiti u tu svrhu) ili insekticidima. Kanali se kopaju izmeda lucerišta, gdje su pipe prezimjele, i novih repišta. Najveća opasnost prijeti s razoranih lucerišta i djetelišta jer s njih pipa odlazi i traži hranu. Lucemina pipa vrlo je otporna na kemijske insekticide, otpornija i od repine pipe. Stoga insekticide treba koristiti samo iznimno i tada se preporučuju fention, fenitrotion, a piretroidi i drugi noviji insekticidi nisu provjereni. Primjena sistemičnih mikrogranulata (karbofuran, terbufos) istovremeno sa sjetvom (protiv štetnika u tlu ili repine pipe) smanjit će štete i od lucernine pipe.

Vinove pipe zastupljene su u nas s više vrsta ovog roda:

Crna vinova pipa (Otiorhynchus alutaceus Germ.) i Prugasta vinova pipa (Otiorhynchus alutaceus a. vittatus)

Opasni su štetnici u Istri, Hrvatskom Primorju, Dalmaciji i Hercegovini. Posebno je aberacija vittatus jako štetna u Istri (Britvec). Dugački su 10-11 mm. Rano u proljeće izgrizaju pupove loze pa pojedine mladice uopće ne tjeraju. Jako

štete i maslinama pa mogu izazvati golobrst lišća sadnica. Napadaju i drugo bilje. Vrlo su otporne na insekticide i zato što izgrizaju unutrašnje dijelove pupova pa otpada jača mogućnost želučanog djelovanja. Učinkovita su sredstva na bazi acefata, metamidofosa (moguća fitotoksičnost nekih sorti), a sredstva preporučena

si 2U. OHorrbynchus alutaceus za lucerninu pipu imaju samo osrednje djelovanje. Ove velike pipe mogu se uništavati i

- skupljanjem što treba činiti u sumrak ili noću uz pomoć svjetiljke, a danju tražeći ih ispod grudica zemlje uz čokote.

Lozina pipa (Otiorbynchus lavandus Germ J proširena je na području Fruške gore i u Podunavlju. Rano u proljeće izgriza pupove vinove loze pa time može nanijeti veliku štetu. Crnosmede je boje, dugačka 9-10 mm. Ličinka živi u tlu na korijenju loze i drugih biljaka, no ne pravi štete. Nešto je osjetljivija na insekticide od prugaste vinove pipe, pa dobro djeluju i sredstva na bazi fentiona, fenitrotiona idr.

Šarena vinova pipa (Otiorhynchus corruptor Host.)

Vrsta proširena na čitavom obalnom području, mnogo češća od ostalih vinovih pipa. Ima tijelo bakrenastog sjaja, dugo 8-11 mm. Javlja se kasnije u proljeće pa glavne štete nanosi oštećivanjem lišća. Osim loze napada i maslinu. Zbog kasnije pojave lakše se suzbija jer osim kontaktnog može do izražaja doći i želučano djelovanje upotrijebljenih insekticida. Djeluju svi insekticidi navedeni za suzbijanje

216

217

ostalih vinovih pipa, a i neki drugi insekticidi. No brojnost ove vrste može se smanjiti skupljanjem i uništavanjem kornjaša, koji se dobro vide na čokotima, te stavljanjem ljepljivih pojasa na stabla masline. Sve vinove pipe često se zadržavaju ispod gnida zemlje u blizini čokota pa se mogu i tamo skupljati. Budući da ne lete, sve se vinove pipe mogu suzbijati i sipanjem granula ili prašiva raznih insekticida oko čokota.

Ostale štetne vrste ovog roda jesu:

Maslinina pipa (Otiorhynchus cribricollis Gullh.) ubraja se u važnije štetnike masline. Crne je boje, tijela dugog 10-12 mm. Hrani se mladim lišćem masline, izgrizajući rubove. Hrani se i noću, a danju se sakriva ispod kamenja ili gruda zemlje. Za jače pojave smanjuju rast izboja. Naročito su velike štete na maslinama koje se obnavljaju zbog starosti ili nakon požara. Ličinke žive u tlu, gdje se hrane korijenjem različitih biljaka, ne praveći zamjetne štete. U maslinike u kojima nema kamenja i sličnih skloništa mogu se porazmjestiti kamene ploče, ispod kojih će se zavlačiti pipe pa se tada mogu skupiti i uništiti. Budući da pipa ne leti, napad se može spriječiti stavljanjem ljepljivih pojasa oko debla u početku pojave štetnika, što je najčešće u travnju. Samo iznimno treba u vrijeme pojave prvih šteta u posebice ugroženim maslinicima primijeniti insekticide na osnovi fentiona ili piretroide. Treba napose istaknuti da se lišćem maslina na isti način hrane i neke vinove pipe.

Jagodine pipe (Otiorhynchus mastixOXw., O. ovatusl., O. rugosostriatusGoeze) razlikuju se prema izgledu i proširenju. Prva je vrsta velika 8-11 mm i proširena uglavnom u Istri i Slovenskom primorju, gdje povremeno nanosi vrlo velike štete. Dniga je vrsta malena (4-5 mm) i prisutna u drugim krajevima naše zemlje. Odrasli kukci hrane se lišćem, no glavne štete nanose ličinke koje žive u tlu, hraneći se korijenjem jagoda. Na području Bosne i Hercegovine nadjeno je do 15 Učinaka vrste O. rugosostriatus oko jedne biljke. Napadnute biljke kržljaju, slabo cvatu i suše se. Suzbijaju se češćim mijenjanjem zemljišta pod jagodama ili tretiranjem jagodnjaka u vrijeme pojave imaga sredstvima na bazi fentiona, fenitrotiona, acefata i dr., ali uz pridržavanje propisanih karenci.

Crvenonoga siva pipa (Otiorhynchus cardiniger Host J vrlo je česta vrsta u obalnom području, gdje napada maslinu, vinovu lozu, breskve, kajsije i druge voćke, nadalje lovorvišnju i brojne vrste ukrasnog bilja, praveći velike izreze na rubovima lišća. Ubraja se u najveće vrste ovog roda: duljina je tijela oko 15 mm. Suzbija se trešnjom i skupljanjem.

Vrsta O. sulcatus F., najvažniji štetnik ovog roda u nekim drugim zemljama srednje Europe, nije utvrđena u Hrvatskoj. Stoga su nepotrebne upute o suzbijanju tog štetnika u nekim našim novijim publikacijama.

SI. 215. Otiorhynchus cardiniger (snimio M. Maceljski)

U voćne pipe ubrajaju se ove vrste:

Smeđi listojed (Phyllobius oblongus L.) To je najčešća voćna pipa na raznim voćkama u cijeloj našoj zemlji. Pipe se

javljaju u vrijeme listanja, kad izgrizaju lišće, praveći ureze s rubova. Najčešće napadaju šljivu, pa jabuku, krušku, trešnju i druge vrste voćaka. Štete nanose uglavnom tijekom cijelog proljeća. Taj rod voćnih pipa u nas je zastupljen i s više

drugih vrsta, od kojih su neke zelene (P. piri L.), a neke srebrnkasta tijela (P. argentatus L.) ili drugih boja.

Peritelus familiaris Boh. češće se javlja u našim istočnim područjima, naročito na pjeskovitim tlima. Oštećuje razne vrste voćaka i vinovu lozu izgrizanjem pupova i mladog lišća. Javlja se početkom travnja. Imago je crne boje, pokriven sivkastim ljuskicama, dug oko 5 mm.

U voćne pipe ubrajaju se i neke druge vrste roda Peritelus te vrste roda Polydrosus.

Voćne pipe suzbijaju se samo ako su toliko brojne da zaprijeti rano uništenje veće lisne površine. Suzbijaju se u vrijeme početka jačeg napada tretiranjem voćaka insekticidima na bazi fosalona, fenitrotiona, fentiona, piretroidima i dr. Dosta su osjetljive na insekticide.

Pipe mahunarke {Sitona vrste) To su male pipe kratke izdužene glave. Duljina tijela je 5-10 mm. Prugasta su

tijela, sive boje. Najzastupljenija je vrsta mala lucernina pipa Sitona humeralis Steph., a češće su još vrste S. sulcifrons Thunbg., S. Lineatus L,, i S. flavescens Mish.

Prezimljuju odrasle pipe na površinama na kojima se nalaze ili su bile mahunarke. U rano proljeće izlaze i izgrizaju lišće mahunarki na karakterističan način, praveći ureze u rubove lišća tako da list može biti "nazubljen" uokrug svog oboda. Štete mogu biti dosta velike jer odrasli oblici u to vrijeme imaju veliku potrebu za hranom da bi spolno sazreli. Najčešće čine štete na grašku, grahorici, lucerni,

SI. 217'. Štete od pipa mahunarki na lišću crvenoj djetelini, grahu i drugim

218

SI. 216. List izgrizen od voćnih pipa (snimio M. Maceljski)

mahunarkama. Što je napadnuti usjev mladi, šteta je veća. Odrasle prezimjele pipe mogu se naći do polovice ljeta. Ženke odlažu oko tisuću jaja u tlo ili na biljke. Ličinke prodiru do korijenja te žive unutar bakterijskih kvržica, gdje se hrane. Razvoj ličinki traje 30-45 dana. Što je vrijeme toplije štete su veće jer ženke odlažu više jaja, a ličinke se intenzivnije hrane. U Engleskoj su štete od ličinki vrlo velike te se Sitona vrste smatraju vrlo važnim štetnicima mahunarki. U nas nije poznat opseg i stupanj štetnosti ličinki, no smatramo da su štete dosta velike. Potkraj kolovoza i u rujnu javljaju se mladi kornjaši koji odlaze na prezimljenje.

O pragu odluke za suzbijanje postoje samo inozemni podaci. Prema podacima njemačkih autora to je oštećenje od 10 % lisne mase ili prisutnost 2-3 imaga po m2

graška, odnosno 10 imaga po m2 lucerne i djeteline. Osjetljive su na većinu insekticida, no pri izboru treba voditi računa da se suzbijaju većinom na povrću i krmnom bilju, za koje je izbor insekticida ograničen. Mogu se primijeniti fosalon, alfacipermetrin, bifentrin i većina drugih piretroida. Prema najnovijim mađarskim podacima neki herbicidi znatnije smanjuju aktivnost sitona ili njihovu ovipoziciju.

Repin viličnjak, crna repina pipa (Psalidium maxillosum T.) Pipa crne boje, duga 8-10 mm. Zdepasta je tijela, vrlo jakih maksila, prema

čemu je i nazvana. Elitre su joj srasle, nema opnenastih krila i ne leti. Izraziti je polifag. Oštećuje suncokret, šećernu repu, konoplju, uljanu repicu, mahunarke, povrće, čak i voćke. Smanjenju šteta pogoduje i ishrana na mnogim vrstama korova. Najveću štetu pričini na tek izniklim usjevima u kojima nema korova (radi dobrog djelovanja herbicida). Intenzitet napada ovisi o prošlogodišnjoj brojnosti pipa na toj parceli. Prezimjeli odrasli oblici javljaju se vrlo rano, još krajem zime. Kukci se kreću čim temperature predu iznad 3 °C, no tek iznad 15 °C ishrana postaje intenzivna. Razvoj jedne generacije traje dvije godine. Odrasli oblici često se pritaje kao da su mrtvi, pa se nakon nekoliko dana opet počinju kretati. Žive dugo, do dvije godine. Razmnožavanje je partenogenetsko, mužjaci su vrlo rijetki. Ženke odlože 100-300 jaja u površinski sloj tla. Ličinke žive u tlu, hraneći se korijenjem različitih vrsta biljaka. U drugoj polovici ljeta iduće godine preobrazuju se u odrasle oblike. Ličinke ne nanose veće štete.

Pragom odluke za suzbijanje smatra se 2-4 odrasla oblika m2, ovisno o vrsti i razvoju usjeva. Repin viličnjak naš je najotporniji kukac na insekticide (Maceljski). Stoga uopće ne preporučujemo njihovu primjenu, barem ne uobičajenih insekticida. U slučaju masovnije pojave viličnjaka bit će potrebno utvrditi djelovanje novijih insekticida, npr. piretroida i ostalih, i na ovog štetnika. Budući da ne leti, suzbijanje treba provoditi lovnim kanalima, ako se viličnjak seli na novu površinu. Sve mjere koje ubrzavaju razvoj biljaka smanjuju štete od viličnjaka. Periodični je štetnik pa je važno pravovremeno utvrđivanje početka prenamnožavanja (prognozna služba!). Prisutnost se utvrđuje pregledom tla na površinama na koje će se sijati naročito ugroženi usjevi šećerna repa i suncokret. Ako je zaraza takvih površina jaka preporučuje se da se odustane od sjetve tih usjeva na te površine.

219

Kukuruzna pipa (Tanymecus dilaticollis Gyll.) Vrlo je važan štetnik svuda gdje se uzgaja kukuruz, no ipak je najštetniji u

Slavoniji, Srijemu i Baranji, odnosno u ravničarskim područjima. Osim kukuruza napada i šećernu repu i suncokret, a može štetiti i strninama. Treba istaći da su u najnovije vrijeme u Vojvodini zamijećene velike štete na prorijeđenim, slabo prihranjenim usjevima pšenice. Štetama na strninama pogoduju učestale visoke temperature početkom proljeća zbog kojih se pipe pojave prije sjetve ili nicanja proljetnih usjeva.

Odrasla pipa sive je boje, duga 6-8 mm. Prezimi u tlu, i to na dubini do 60 cm. Izlazi iz tla kada temperature zraka dosegnu 10-11 °C. To je obično krajem ožujka, češće u travnju. Hrani se vrlo intenzivno izgrizanjem lišća, a oštećuje ih pretežno na rubovima. Katkad izgrize vršne dijelove kukuruza. Što su biljke manje, štete su veće. Zabilježene su i totalne štete. Kukci traže manje zasjenjene površine, naročito ako nisu

SI. 218. Biljka kukuruza oštećena od zakorovljene. Kreću se pretežno kukuruzne pipe (snimio M. Maceljski) hodanjem. Lete na temperaturi višoj od

25 °C, no nisu zapaženi masovni preleti. Pri tome mogu prijeći više od 1 km. Nakon 5-15 dana ishrane spolno sazriju, dolazi do kopulacije, a ženke počinju ovipozicijom. Jedna ženka odloži prosječno oko 150 jaja plitko u tlo blizu biljaka hraniteljica. Embrionalni stadij traje oko 2 tjedna. Ličinke se hrane sitnim korijenjem različitih biljaka, a ne prave veće štete. Razvoj traje 60-75 dana. U potrazi za dovoljno vlage zavlače se često i vrlo duboko u tlo. U kolovozu se kukulje. Stadij traje oko 17-18 dana. Mladi imago ne izlazi iz tla nego prezimi u komorici u kojoj se ličinka kukuljila.

Iako veliki polifag - hrani se sa sedamdesetak vrsta biljaka, gospodarski je značajan u kulturama rijedeg sklopa, posebno u kukuruzu, šećernoj repi i suncokretu. Visina šteta ovisi, osim o uzrastu kulturne biljke, i o toplini (što je viša, intenzitet je ishrane veći) i o zakorovljenosti (što je manja, šteta je veća). U pojedinim slučajevima zabilježene su štete u fazi klijanja, dok su biljke još ispod zemlje. Štetnik je posebno brojan pri uzgoju kukuruza u monokulturi. Na parcelama na kojima se ponavlja sjetva kukuruza brojnost pipa može biti i dvadeset puta veća nego tamo gdje se sije kukuruz nakon pšenice. Navodnjavanje radikalno smanjuje brojnost štetnika.

Neki podaci ukazuju da osam pipa uništi biljku kukuruza s jednim listom za jedan dan, a biljku s dva lista za 2-3 dana. Jedna pipa dnevno uništi oko 15 % površine lista. Deset pipa po četvornom metru snizi prinos prosječno za 13 % ako do napada dođe u vrijeme kad biljke imaju 1-2 lista. U tom razdoblju dvadeset pipa po m2 snize prinos za prosječno 25 %. Nepovoljne vremenske prilike, koje usporavaju razvoj biljaka, znatno povećavaju štetnost.

220

Primjena insekticida smatra se opravdanom kad se na više od 50 % biljaka u razvojnom stadiju 1-2 lista zamjete štete ili kad procijenimo da je oštećeno više od 20 % lisne površine ili ako nađemo pojedine biljčice uništene od pipe. Pri donošenju odluke o primjeni insekticida mogu pomoći i podaci da prisutnost jedne pipe po biljci (u kukuruzu 5-6 pipa na m2) opravdava primjenu insekticida ako biljčice imaju 1-2 lista. Za fazu od 3-4 lista ta se brojka povećava na 10-20 pipa na m2. Za suncokret se pragom odluke smatraju samo 2-3 pipe po m2. Te brojke vrijede za nezakorovljeni usjev i normalne vremenske prilike, a uz prisutnost korova ili za hladnijeg vremena one mogu biti višestaiko veće.

Suzbijanje se provodi prskanjem, iznimno zaprašivanjem, insekticidima na osnovi fentiona, fenitrotiona, piretroidima itd.

Siva repina pipa (Tanymecus palliatus Fabr.) Mnogo je veća vrsta od kukuruzne pipe - dosegne 10-12 mm. Sivosmede je

boje. Prisutna je svuda, ali pojedinačno pa vrlo rijetko pravi veće štete. Vrlo je polifagna vrsta. Zabilježene su manje štete na šećernoj repi, suncokretu, kukuruzu i pšenici, i to u vrijeme nicanja tih usjeva. Može oštećivati i voćke.

DUGORILAŠI

Blitvina pipa (Lixus junci Bob.)

Cirkumediteranska vrsta, u nas proširena samo u obalnom podaičju. Imago je polifagan, no ličinka se može razviti samo unutar šećerne ili stočne repe te blitve. Kukac ima izduženo dugoljasto tijelo, rdasto smeđe boje elitra, dugo 10-12 mm. Prezimi imago. Javlja se u travnju te počinje ishranu lišćem. Nakon kopulacije počinje odlagati jaja u rupice koje ženka izbuši rilom u peteljkama, stabljici ili u gornjem dijelu odebljalog korijena. Razvoj jaja traje 5-10 dana. Ličinka buši hodnike u tim organima biljke. Razvoj traje 50-80 dana. U sjemenskoj šećernoj repi u nas je zabilježeno do 84 ličinke u jednoj stabljici. Napadnute stabljike zaostaju u rastu i lako se lome. Daju manji prinos. U korijenju stočne repe mnogo je bušotina u koje ulaze mikroorganizmi te dolazi do truljenja. Kukulje se u organima biljke. Početkom ljeta javlja se mlaBi imago. Vrsta ima jednu generaciju godišnje.

SI. 219. Faze kopulacije blitvinih pipa (snimio M. Maceljski)

221

SI. 220 Jaje blitvinepipe u peteljci (snimio M. Maceljski)

Termalni prag razvoja jajeta je 10,5 °C, a termalna konstanta 60,6 °C. Termalni prag razvoja ličinki jest 13,2 °C, a termalna konstanta 321 °C (Maceljski). Utjecaj temperature na ishranu i brzinu razvoja jaja prikazan je grafički.

Suzbijanje blitvine pipe potrebno je ako se u obalnom području proizvodi sjemenska šećerna repa. Kad bi se u tom području proizvodila repa za šećer,

SI. 222. Utjecaj temperature na trajanje razvoja jaja blitvine pipe

SI. 223- Korijen repe oštećen od blitvine pipe SI. 224. Presjek stabljike sjemenske šećerne repe s (snimio M. Maceljski) ličinkama blitvine pipe (snimio M. Maceljski)

kao primjerice u Italiji, tada bi ovaj štetnik nanosio velike štete takvoj proizvodnji. U vrijeme kad počne ovipozicija potrebno je provesti prvo prskanje, a za jačeg napada nakon četmaestak dana i drugo prskanje insekticidima na osnovi fentiona, fenitrotiona, fosalona i drugim preporučenim sredstvima protiv repine pipe.

Mala repina pipa (Lixus scabricollis Boh.) Proširena je u svim našim područjima gdje se uzgaja šećerna repa. Duguljasta

je uska tijela, duljine oko 6 mm. Tijelo je crno. Prezimi imago. Tijekom travnja i svibnja hrani se lišćem. Ženke odlažu jaja u peteljke listova ili stabljike šećerne repe. Ličinka buši hodnike, te iz peteljke dopire u gornji dio odebljalog korijena. Lišće se suši, korijenov vrat izdužuje. Mladi odrasli oblici nalaze se već početkom ljeta, te dijelom daju drugu generaciju, ličinke te generacije nanose štete tijekom ljeta. Iako se češće nalazi, javlja se pojedinačno pa štete nisu velike. Brojnost se smanjuje primjenom insekticida protiv drugih štetnika pa suzbijanje male repine pipe zasad nije potrebno.

Manje su važne vrste roda Lixus L. myagri Ol. i L. anguinus Boh., ličinke kojih buše stabljiku i peteljke kupusnjača, te L. angustatus F. (= algirusL.) na bobu.

Vrste roda Larinus napadaju artičoku.

Repina pipa (Bothynoderes punctiventris Germ.) Važan štetnik šećerne repe, posebice u istočnim područjima Hrvatske. U

posljednjih desetak godina počela je nanositi štete i u zapadnijim područjima, a pronađena je i u Međimurju. Sadašnje, a posebice očekivano buduće zatopljenje, pogodovat će daljnjem proširenju pojave štetnika i većoj štetnosti i u Hrvatskoj. Poznata je kao periodični štetnik, koji se masovno pojavi nakon nekoliko godina u kojima su vladale povoljne klimatske prilike. U prošlosti su takve masovne pojave trajale 2-4 godine, a zatim se repina pipa nekoliko godina nije javljala toliko da bi iziskivala suzbijanje, do iduće masovne pojave. Međutim, od osamdesetih godina repina pipa manje je više stalno prisutna u većoj mjeri.

Smatra se da prag odluke za suzbijanje iznosi (0,2 pipe na mz. To je prosječna brojka za napad pipe u času nicanja šećerne repe, a za jače razvijene usjeve brojka

223

je veća. U Vojvodini su zabilježene zaraze i s više od 10 pipa po m2, što je 50 puta više od praga odluke. To je i razlog što je usprkos poduzetim mjerama suzbijanja u Vojvodini u pojedinim godinama toga razdoblja bilo preoravano nekoliko tisuća hektara repišta.

Vrlo je zanimljivo da u sjevernoj Italiji postoji slična vrsta pipa - Temnorhinus mendicus Gyll., koja nanosi iste štete i ima sličnu biologiju poput naše repine pipe. B.punctiventris\e, inače, važan štetnik u Vojvodini, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Ukrajini, no prisutan je i u južnim dijelovima nekih mediteranskih europskih zemalja. Moguće su nekada bile ista vrsta.

Repina pipa veliki je kukac. Duljina je tijela odraslog oblika oko 14 mm. Sive je zemljane boje, pa se teško uočava na tlu. S trbušne strane tijelo je posuto točkicama (od tuda latinski naziv). Ličinka naraste do 20 mm.

Prezime odrasli oblici u tlu. Oko 80-90 % odraslih oblika prezimi na prošlogodišnjem repištu. Pojavljuju se na površini tla kad se tlo zagrije na 8-10 °C, što može biti u vrijeme dok repa tek niče. Hodanjem prelaze s mjesta prezimljenja na površine na kojima šećerna repa niče ili je već niknula. Pri

tome su vrlo pokretljive (na dan mogu hodanjem prijeći više stotina metara). Tek kada temperatura zraka prijeđe 19,5 °C može letjeti, no masovnije lete dolazi tek kad temperatura prijeđe 23 °C. Pipe mogu gladovati desetak dana. Kada naiđu na pogodne biljke, odrasli oblici se intenzivno hrane, pri čemu osim šećerne repe mogu konzumirati i neke korovske biljke iz porodice Chenopodiaceae (npr. pepeljugu). Jedna pipa pri 10 °C konzumira na dan samo 4 mm2 lisne površine, pri 20 °C već 34 mm2, a pri 32 °C čak 143 mm2.

Prvi par lišća na mladom usjevu ima samo oko 80 mm2 površine, a kotiledoni još manje. Stoga jedna pipa može u jednom danu djelomično ili potpuno konzumirati 5-10 tek izniklih biljaka, dakle gotovo sve biljke na m2. Zapaženo je da se pipa, kada se rano pojavi a usjev još nije niknuo, uvlači u tlo, pronalazi biljke u nicanju, te ih uništava tako da uopće ne niknu. Što je usjev mladi i sporije raste, veća je opasnost od štete veća. Što je vrijeme toplije i sunčanije, a oborina ima manje, pipa je proždrljivija pa su štete veće.

Nakon 10-40 dana ishrane, odrasli oblici postaju spolno zreli. Dolazi do kopulacije i ovipozicije. Ženke polože stotinjak jaja plitko u tlo blizu biljaka. Ličinke se uvlače u već odebljali korijen te se cijeli život hrane u njemu. U jednom korijenu repe nađeno je i stotinjak ličinki. I ličinke nanose štete, jer oštećeni korijen ima manju masu, a olakšan je ulazak sekundarnih parazita - uzročnika truljenja ili gnjiloće. Razmnažanju pipe pogoduje kada tijekom svibnja ima više od 12 toplih dana, više od 300 sati sunca i manje od 50 mm oborina. Tada većina ženki odloži

SI. 225. Repin viličnjak i repina pipa (gore) (snimio M. Maceljski)

224

mnogo jaja, a najveći broj ličinki uspije preživjeti i ubušiti se u korijenje. Ličinke dovršavaju razvoj krajem ljeta, kukulje se i preobrazuju u odrasle oblike. Odrasli se oblici se zavlače dublje u tlo, gdje prezime.

Treba istaći da rana sjetva i sve mjere koje pogoduju razvoju mladih biljaka smanjuju štete od repine pipe.

Radi mogućnosti da repine pipe za dan, dva, unište stotine hektara repišta u nicanju ili mladog usjeva, najvažnije je spriječiti svako takvo iznenađenje. Stoga još u jesen treba napraviti dugoročnu prognozu intenziteta pojave. To se čini kopanjem jama 50 x 50 cm, izbacivanjem sve zemlje na rasprostrtu foliju, i brojanjem odraslih oblika u toj zemlji. Dubina kopanja ovisi o dubini na kojoj se nalaze odrasli oblici pa katkad treba kopati i do 50 cm. Brojnost odraslih oblika po četvornom metru u jesen, dakle nakon vađenja repe, utvrđena na starom repištu, osnova je dugoročne prognoze. Slaba je zaraza do 0,5 imaga po m2, od 0,6-3 imaga zaraza je srednja, od 3-10 imaga zaraza je jaka, a više od 10 imaga po m2 zaraza je vrlo jaka. Brojnost veća od 1 pipe po m2 ukazuje da bi se u proljeće mogao razviti napad, a manje od 0,5/m2 ukazuje da se može dati negativna prognoza. Naime, tijekom zime dosta je velika smrtnost pipa u tlu. Najčešće je tome uzrok zaraza gljivicama Beauveria bassiana Nals. i Tarichium cleoniWeize, no ima i drugih uzročnika bolesti koje napadaju pipe za vrijeme prezimljavanja. I krtice i neke druge životinje hrane se pipama. Kukce izbačene na površinu pri obradi uništavaju ptice koje u posebno velikom broju naseljavaju polja za vrijeme obrade. Kao što smo već naveli, u proljeće se pragom odluke smatra 0,1-0,3 pipe po m2, prosječno 0,2 pipe po m2, a taj se broj odnosi na usjev u nicanju ili na biljčice sa dva para pravih listova. Na kasno zasijanom usjevu i 1 pipa na 10 m2 (0,1 pipa/ m2) može napraviti veću štetu.

Ako se utvrdi veća zaraza od praga odluke, treba nastojati da novo repište bude što udaljenije od staroga. Između starih i novih repišta kopaju se lovni jarci (kanali), bilo uz staro repište, bilo na rubu novog repišta. Jarci se kopaju rovokopačima ili posebnim malim strojevima koji se proizvode upravo za to. Ti strojevi kopaju jarke (kanale) duboke 50 cm i široke 10 cm. Preporučuje se da se dno jarka tamo gdje se očekuje veliki broj pipa pokrije insekticidom u obliku prašiva ili granula da bi pipe uginule. Naime, pipe u jarku ostaju žive danima, pa ako nastupe topli dani mogu početi izlijetati iz njih. Manje se koristi mogućnost sjetve lovnih biljaka na rubove starog ili novog repišta. Te lovne biljke sijane uz primjenu sistemičnih granulata trebaju biti naprednije od biljaka na novom repištu da bi

225

SI. 226. Lovni kanal kojim se sprečava prolaz repinih i lucerninih

pipa (snimio M. Maceljski)

privukle napad pipa. Te se biljke opetovano folijarno tretiraju kad počne naseljavanje pipa.

U nas se šećerna repa na više od 90 % površina tretira "zemljišnim" insekticidima pri sjetvi da bi se prvenstveno zaštitila od štetnika u tlu. Ako se pri tome koriste sistemični insekticidi, npr. karbofuran ili terbufos, tada će mlade biljčice biti intoksicirane, pa će pipe nakon izvjesnog razdoblja ishrane ugibati. Za jačeg napada može prije ugibanja ipak doći do šteta, pa samo ta mjera za jačeg napada nije dovoljna. I neki nesistemični "zemljišni" insekticidi mogu donekle smanjiti brojnost pipa. Također će biljke iznikle iz sjemena tretiranog sistemičnim insekticidima biti manje oštećene od pipa.

Kombinacijom kopanja lovnih jaraka i primjene sistemičnih "zemljišnih" insekticida pri sjetvi šećerne repe može se znatno smanjiti brojnost pipa. Ako se ipak razvije napad jači od praga odluke, te se preventivne mjere dopunjuju kurativnim folijamim tretiranjem insekticidima. To se tretiranje obavlja prskanjem, a na usjevu koji se nalazi u nicanju može se provesti i zaprašivanje. Repina pipa prirodno je vrlo otporna na insekticide, pa treba koristiti isključivo insekticide provjerene za tu svrhu. To su fention, fenitrotion, fosalon, neki piretroidi ili kombinacije OP insekticida i piretroida. Doze primjene tih insekticida obično su više nego za suzbijanje drugih štetnika.

Proučavaju se i mogućnosti biološkog suzbijanja repine pipe, bilo uzročnicima bolesti, bilo grabežljivim nematodama, kao neprijateljima ličinki. Navodnjavanje tijekom ljeta pogoduje razvoju gljivičnih bolesti ličinki.

Jabučni cvjetar (Anthonomuspomorum L.)

Jedan od najvažnijih štetnika jabuke u našoj zemlji. Naročito su ugroženi manji voćnjaci u blizini šuma. Odrasli kukac dugačak je oko 5 mm. Ima izrazito dugo rilo. Smeđe je boje s po jednom kosom svijetlom prugom na pokrilju obrubljenom tamnim rubom. Prezime odrasli kukci u raznim skrovitim mjestima rjeđe na samim stablima jabuka, a češće u šumama. Kada temperatura (srednja dnevna) prijeđe 10 °C, postaju aktivni i počinju dopunsku ishranu izgrizanjem pupova. No ubrzo zatim počinju odlagati jaja u pupove odnosno u unutrašnjost cvijeta. Najintenzivnija je ovipozicija u stadiju C2 do D. Jedna ženka najčešće odloži dnevno samo jedno jaje. Ukupno ne odloži mnogo jaja: 10-30. Jaja su bijela, vidljiva bez povećala. Iz jaja nakon 5-10 dana izlaze ličinke. One izgrizaju tučaki prašnike.

Ličinka je bijela, duga do 5-6 mm. Razvoj napadnutog pupa prestaje, a latice se osuše. Oštećeni pup izgleda kao da je ofuren mrazom. U takvom pupu odnosno cvijetu nastavlja se razvoj ličinke, a završava nakon 14-25 dana. Tu se zbiva i preobrazba u kukuljicu i imago. Napadnuti cvijet potpuno se osuši i otpadne. U svibnju i početkom lipnja javljaju se mladi odrasli oblici. Oni više ne prave štete nego postupno idu na prezimljenje. Cvjetara napada gljivica Beauveria sp. te brojne vrste parazitskih kukaca, naročito osa najeznica.

Suzbijanje jabučnog cvjetara lako se provodi, no osnovni je problem u prognozi potrebe za provedbom suzbijanja jer štetnike treba suzbijati usmjereno

226

SI. 227. Cvijet oštećen od jabučnog cvjetara Si. 228. Ličinke jabučnog cvjetara u pupu (snimio M. Maceljski) (snimio M. Maceljski)

(ciljano), a ne "za svaki slučaj". Izvjesni oblik preventivnog suzbijanja cvjetara jest zimsko prskanje uljanim organofosfornim sredstvima prije otvaranja pupova, ali tim se prskanjem prvenstveno suzbijaju drugi štetnici. Sama uljana sredstva nisu učinkovita na cvjetara. No ako se ta mjera nije provela ili se očekuje jaki napad cvjetara, potrebna je usmjerena zaštita od cvjetara. Potreba takvog usmjerenog suzbijanja utvrđuje se prema broju odraslih oblika na jednom stablu. Obično se smatra da će suzbijanje biti potrebno ako se na jednom stabimiade (trešnjom voćke) više od tri cvjetara ili ako se metodom 100 udaraca uhvati 20-40 odraslih oblika. Za slabe cvatnje vrijede niže, a za obilne cvatnje više brojke. Optimalni rok primjene insekticida jest oko 14 dana nakon pojave prvih odraslih oblika ili u vrijeme njihove masovne pojave. Preporučuju se sredstva na bazi fosalona, fentiona, endosulfana i dr., koja se mogu primijeniti sama ili u kombinaciji s bijelim uljima. No radi dosta razvučene pojave štetnika jednim se tretiranjem ne postiže uvijek potpuni uspjeh. Međutim, najčešće i nije potreban potpuni ili visoki stupanj zaštite od ovog štetnika jer je cvatnja i onako uvijek mnogostruko obilnija od plodonošenja, pa manji napad cvjetara uopće ne treba biti štetan. Štoviše, takav napad pri obilnoj cvatnji može pridonijeti prorjedivanju plodova jer voćari smatraju da je često dovoljno da plod donese samo 10 % cvjetova. Ipak je uloga cvjetara u prorjedivanju plodova upitna jer zaraza nije ravnomjerna, a najčešće je napadnut onaj pup iz kojeg bi se trebao razviti najkvalitetniji plod.

Dobar uspjeh moguće je postići signalizacijom roka tretiranja na bazi utvrđivanja broja odloženih jaja. Prema Steineru treba suzbijati u tom kasnijem roku, kad se na 100 pregledanih pupova nade najmanje 15 jaja ili oštećenja (uboda). U tu je svrhu potrebno svaki treći dan pregledati uzorak od 30 cvatova (oko 150 cvjetova). Rok primjene jest od nalaza prvih ličinki pa najkasnije do pred otvaranje prvih cvjetova, odnosno u fazi C event. D. Tim kasnim suzbijanjem ne postiže se pun uspjeh, ali obično postignuti uspjeh zadovoljava jer je cvatnja ionako obilnija od zametanja.

Takva zapažanja pojave imaga i njegove ovipozicije u prirodi mogu se olakšati praćenjem tih pojava u cvjetara u kavezima. U jesen se stavljaju lovni pojasi (kao za savijača) na debla da bi se u njih na prezimljenje zavukli cvjetari. U siječnju se skidaju ti pojasi i stavljaju u kaveze koji se drže u voćnjaku u visini krošnje. U tim

227

kavezima moguće je promatrati početak aktivnosti imaga odnosno njihov izlazak iz mjesta prezimljenja.

Kruškin cvjetar (Antbonomuspiri KollJ Važan štetnik krušaka u nas. Međutim, za razliku od jabučnog cvjetara, štete

se teže opažaju i pripisuju drugim uzrocima. Imago je dugačak oko 5 mm, rctaste je boje, s jednom poprečnom svijetlom

prugom (ne kosom kao u jabučnog cvjetara) preko oba pokrilja. Krajem travnja i u svibnju javljaju se odrasli oblici. Oni se 2-3 tjedna hrane na mladicama i peteljkama. Prije nastupa vrućina zavlače se u skrovita mjesta, gdje provode ljetnu dijapauzu. Početkom jeseni ponovno postaju aktivni, hrane se i kopuliraju te počinju ovipozicijom. Jedna ženka položi dvadesetak jaja pojedinačno u zimske pupove. Iz jaja izlazi ličinka. Ona cijeli život provodi u pupu, gdje se hrani začecima budućih cvjetova. Ličinka je žućkasta, s crnom glavom, svijena tijela, naraste do 6 mm. 13 pupu prezimi te se tek u proljeće kukulji. Napadnuti se pupovi ne razvijaju pa šteta može biti velika, jer je uništen cijeli pršljen s cvjetovima i lišćem.

Suzbijanje je moguće provesti u dva navrata. Prvi put njegovo suzbijanje može se provesti kad iz zaraženih pupova u proljeće izacte mladi imago i ostane 2-3 tjedna na mladicama. To suzbijanje pada u vrijeme kad se istim sredstvima suzbijaju i neki drugi štetnici (lisne uši, savijači pupova i dr.). Drugi put cvjetar se suzbija usmjereno u jesen, kad se probudi iz ljetne dijapauze, dakle u rujnu i listopadu, a prije odlaganja jaja. Treba paziti da su prije tretiranja plodovi već ubrani. Učinkovita su sredstva na osnovi fosalona, fentiona i dr.

Radi utvrđivanja optimalnog roka proljetnog suzbijanja može se početkom proljeća prikupiti 300-400 zaraženih pupova, koji se tada, jer ne bubre, lako zapažaju. Ti se pupovi stavljaju u kavez koji se postavlja u krošnju voćke. Promatranjem se može ustanoviti dinamika izlaska štetnika iz pupova te signalizirati rok suzbijanja kad počnu masovno izlaziti, no taj rok nikako ne smije biti kasnije od dvadesetog dana nakon pojave prvih imaga.

Za jesensko suzbijanje rok se utvrđuje Steinerovom metodom udaraca i praćenjem tijeka ovipozicije u prirodi ili u kavezima slično kao i za jabučnog cvjetara.

Malinin cvjetar (Antbonomus rubi Hrbat.)

Jedan od najvažnijih štetnika malina i jagoda. To je kornjaš crvenkastosmede boje, dug oko 3 mm. Naziva se i jagodinim cvjetarom, Održava se i na biljkama u slobodnoj prirodi, na kupini, divljoj ruži i dr.

Prezime odrasli oblici ispod starog lišća i drugih biljnih otpadaka. Napuštaju skloništa kad srednja dnevna temperatura prijeđe 13-14° C. Nakon izvjesnog razdoblja ishrane mladim lišćem i cvjetovima dolazi do kopulacije i ovipozicije. Jedna ženka odloži prosječno 60 jaja. Jaja polaže u neotvorene cvjetne pupove, osobito u one na vrškovima izboja. Zatim oštete stapku cvijeta tako da se pup objesi, po čemu se štete koje čini ovaj cvjetar lako prepoznaju. Ličinka se razvija unutar pupa i tu se pretvara u odrasli oblik. Razvoj ličinki traje 20-40 dana. Ličinke

228

su vrlo osjetljive na nisku relativnu vlažnost zraka. Mladi imago javlja se od sredine lipnja pa sve do rujna. Do odlaska na prezimljenje hrani se na raznim biljkama. Suzbija se uništavanjem divljih biljaka hraniteljica u blizini nasada malina i jagoda, prikupljanjem i uništenjem zaraženih pupova te kemijskim suzbijanjem. Na potrebu kemijskog suzbijanja ukazuje zaraza od 2-5 % pupova. Ono se provodi u vrijeme ishrane imaga, dakle u proljeće, kad počinju oštećivati pupove, i ljeti nakon berbe ako su brojni odrasli oblici. Od insekticida se koriste sredstva na bazi fosalona, endosulfana i piretroidi. Proljetnu primjenu valja obavljati pred večer, kad pčele ne lete. Tretiranje u vrijeme cvatnje od male je koristi, a nije dopušteno tretiranje insekticidima opasnim za pčele.

Bademov cvjetojed (Anthonomus amygdali Hust.)

Može osim badema napasti i breskvu i kajsiju. Na području Poljica 1992. g. zabilježena je šteta na breskvama u visini od 50 %. Tijelo mu je tamnosmede do crvenkaste boje, s poprečnom bijelom prugom na pokrilju, dugo 3-4,2 mm. Ličinke su narančaste boje, duge do 5,5 mm. Ženka odlaže jaja u cvjetne pupove od prosinca do veljače i ožujka. Ženka odloži prosječno 35 jaja. Embrionalni razvoj traje oko 15 dana. Ličinke se hrane unutrašnjim dijelovima pupova. Razvoj traje 20-30 dana. Odrasli se oblici javljaju od ožujka do svibnja, a hrane se lišćem. Imaju ljetnu dijapauzu, a u jesen se dopunski hrane oštećujući pupove i drvo. To je periodični štetnik.U pojedinim godinama može sasvim uništiti prirod badema. Preporučuje se suzbijanje tijekom zime uljanim organofosfornim insekticidima ili u kasnu jesen fentionom ili fosalonom.

Pamukova pipa (Anthonomus grandis Boh.). Ne postoji u nas niti u Europi. Jedan je od najbolje proučenih štetnika u svijetu zbog goleme štetnosti na poljima pamuka u SAD i drugim zemljama sjeverne, srednje i južne Amerike. Za suzbijanja ovog štetnika nastala je prva u praksi široko primjenjivana metoda integrirane zaštite.

Maraskin svrdlaš (Furcipus/Anthonomus/rectirostris L.)

Vrsta dosta proširena u Dalmaciji. Imago je rđastosmede boje, dug oko 4 mm. Prezimi imago. Rano u proljeće postaje aktivan te grize pupove, zatim kopulira i počinje odlagati jaja. Katkad oštećuje i plodiće. Jaja odlaže u tek zametnute plodiće maraske, rjeđe u druge koštićave voćke. Ličinka živi u plodiću oko 30 dana, a potom se kukulji. Ličinka je bijela, naraste do 6 mm. Imago izlazi ljeti, hrani se na raznom bilju i zatim odlazi na prezimljenje. Prisutnost kornjaša utvrđuje se trešnjom stabala ili metodom udaraca. Za jačeg odlaganja jaja preporučuje se tretiranje endosulfanom, fosalonom, fentionom i dr.

Hmeljova pipa (Neoplinthus porcatusVanz.) štetnik je hmelja u područjima gdje se hmelj proizvodi. To je velika pipa, duga 12-15 mm. Tijelo je crne ili tamnosmede boje, pokriveno crvenkastim ljuskicama. Pipe u proljeće odlažu jaja na vrat korijena čokota hmelja. Ličinka se zavlači u korijen, gdje pravi hodnike, a ubušuje se i u izdanke. Upravo se zaraženim izdancima prenosi u nova područja. Napadnute biljke slabije se razvijaju, katkad i zakržljaju. Ipak štete nisu velike.

229

Makova korijenova pipa (Stenocarus fuliginosus Marsch). Povremeno važniji štetnik maka. Imago je tamne boje, dugačak oko 3 mm.

Prezimi u tlu. Krajem zime ili početkom proljeća izlazi iz tla i hrani se lišćem kulturnog ili divljeg maka. Odlaže jaja na naličje lišća. Ličinke odlaze u korijenje gdje u blizini vrata korijena završavaju razvoj. Na mjestima napada korijen potamni. Veći broj ličinki u jednoj biljci uzrokuje njezino ugibanje te su u tome i najveće štete.

Lucernina lisna pipa (Hypera postica Gy. = Phytonomus variabilis Hrbst.) Važan štetnik lucerne u nas, naročito u Istri. Početkom ovog vijeka prenesen

je i u SAD, gdje je neko vrijeme nanosio veće štete. Pipa je duga oko 5,5

mm. Tijelo joj je zaobljeno, ovalna oblika, smeđe boje. Lako se prepoznaje po tamnijoj uzdužnoj prugi na spoju elitra. Ličinka je zelenkaste boje, što je iznimka medu pipama jer su im ličinke inače bijele boje. Razlog tome je još jedno iznimno svojstvo: ličinka fitonomusa ne živi unutar nekog biljnog organa, nego na biljci, a zavlači se

između lišća i plitko u lisni pup. Stoga se košenjem kečerom hvata u velikom broju, a to je ujedno jedini mogući način točnijeg utvrđivanja brojnosti ovog štetnika. Ličinka naraste do 8 mm. Pokrivena je kratkim čekinjama.

Odrasli oblici i ličinke hrane se lišćem, pretežno lucerne, rjeđe soje, grahorice, graška i drugih mahunarki. Prezimi imago ispod biljnih ostataka. Javlja se rano, čim temperatura prijeđe 10 °C. Stoga prve štete nastaju već u ožujku. Imago izgriza lišće pretežno s rubova. Ženke odlažu jaja u stabljike biljaka. Jaja su odložena u manjim skupinama. Jedna ženka odloži prosječno oko 700 jaja. Embrionalni razvoj traje 15 dana, katkad i dulje. Ličinke se hrane lišćem, i to najmlađim lišćem, uvlačeći se u lisne pupove. Razvoj ličinki traje 15-28 dana. Kukulje se na lišću ili stabljikama u paučinastom kokonu bijele. Taj se kokon dobro vidi na ugroženom usjevu. Novi imago izlazi početkom ljeta, neko se vrijeme hrani te potom odlazi na prezimljenje. Zabilježene su i totalne štete, pri čemu su na lucerištu zaostale samo stabljike.

Pragom odluke za suzbijanje smatra se 1 imago ili 6 ličinki po zamahu kečerom ili 5 imaga na četvorni metar. Što je lucerna manja i ove su brojke niže, i obrnuto, za napredni usjev mogu biti i nešto više. Suzbijanje se provodi insekticidima

SI. 229. Lucerište oštećeno od lucemine lisne pipe (snimio M. Maceljski)

230

dozvoljenim na krmnom bilju, poput fenitrotiona, fosalona, nekih piretroida itd. Ako se zaraza utvrdi prekasno, blizu košnje, bolje je lucerište pokositi, a tretirati strnište nakon prvog otkosa.

Treba spomenuti da osim navedene najčešće vrste, u nas dolaze i neke druge vrste roda Phytonomus.

Pipa lucerninog sjemena (Tychius flavus Beck.) Mala pipa, tijela dugog 2-3 mm. Tijelo je pokriveno žutim ljuskicama. Važan

je štetnik u sjemenskoj proizvodnji lucerne, a lucerni namijenjenoj za stočnu ishranu ne šteti. Tipičan je tehnološki štetnik, za razliku od fitonomusa, koji je fiziološki štetnik. Odrasli se oblici javljaju u proljeće, kad srednja temperatura poraste iznad 12 °C. Hrane se lišćem, praveći sitne rupice koje ne utječu na biljke, no ukazuju na prisutnost ovog štetnika. Čim se pojave cvatovi, prelaze na njih. Masovno odlažu jaja upravo u vrijeme drugog otkosa, koji se u nas najčešće ostavlja za sjeme. Ženka odlaže nekoliko desetaka jaja kroz zelenu mahunu na sjeme. Ličinka se razvija 10-20 dana, izgrizajući sjeme u mahuni. Jedna ličinka ošteti 2-4 sjemenke. Odrasle ličinke spuštaju se na tlo u kojem se kukulje. Imago izlazi iz tla iduće godine. Dakle, vrsta ima jednu generaciju godišnje. Iako se imago može hraniti i drugim mahunarkama, štete nanosi samo sjemenu lucerne. Prema francuskim podacima prag odluke za primjenu insekticida jest kada se svakim zamahom kečera u vrijeme cvatnje uhvati jedna pipa. Suzbijanje se u tom slučaju provodi odmah nakon cvatnje (prije ili u vrijeme ovipozicije), vodeći računa da se koriste za pčele manje opasni insekticidi (fosalon, neki piretroidi). Zaraza tim štetnikom smanjuje se redovitom pravovremenom košnjom u početku tvorbe cvjetnih pupova te vremenskom i prostornom izolacijom. Na istom lucerištu treba izbjegavati ponavljanje sjemenskog otkosa, a novo lucerište namijenjeno sjemenskoj proizvodnji valja posijati što dalje od starog lucerišta. I neke druge vrste roda Tychius oštećuju mahunarke.

Ljeskotoč (Curculio /Balaninus/ nucum L.) Najvažniji štetnik lijeske - uzročnik otpadanja plodova i "crvljivosti" lješnjaka.

Postotak oštećenih plodića lijeske u nas se kreće od 10 do 40 %. Napadnuti plodovi nemaju vrijednosti. Ljeskotoč je pipa dugačka tanka rila, crvenkastosmede boje tijela, dugog 6-9 mm. Prezime odrasli oblici u tlu. Javljaju se na lijeski obično početkom svibnja, kad nanose štete, izgrizajući male rupice u lišću, a poglavito bušeći mlade tek zametnute plodiće koji otpadaju. Oštećene plodiće napadaju različite gljivice. Često se hrane i na koštičavom voću, praveći rupice u plodićima koji se stoga deformiraju. Ženke odlože oko 40 jaja. Jaja odlažu u plodove lijeske tako da se ne vidi mjesto gdje je jaje odloženo. Nakon 5-9 dana iz jaja izlaze ličinke. One čitav život provedu u plodu. Obično se u jednom plodu nalazi samo po jedna ličinka. si. 230. Ljeskotoč (snimio B. Ličinka je bjelkasta, a naraste do 16 mm. Ona izgriza Britvec)

231

SI. 231. Štete na plodovima od Ijeskotoča (prema: Mafis)

jezgru i puni plod izmetom. Razvoj ličinke traje 25-32 dana. Napuštaju plodiće kroz rupice i spuštaju se na zemlju. Na zemlji se zapredaju u kokon. U kokonu dio ostaje preko zime te se u proljeće kukulji i daje odrasle oblike, a dio ostaje u tom obliku 1-3 godine.

Suzbijanje je potrebno ako se po grmu ili stablu lijeske nalazi više od 3-4 pipa. Ono se provodi od početka pojave imaga, dakle obično od početka svibnja, sredstvima na osnovi metiokarba, fentiona, fosalona, diazinona i dr. Napad Ijeskotoča može se smanjiti i tretiranjem tla oko lijeske sredstvima na osnovi lindana, foksima i klorpirifosetila i nekim drugim sredstvima. Ta se

sredstva nakon primjene inkorporiraju u tlo. Štete od Ijeskotoča smanjuju i sve mjere koje pogoduju razvoju lijeske i razvoju što većeg broja cvjetnih pupova.

Kestenova pipa (Curculio /Balaninus/ elephas Gvll.) na sličan način kao ljeskotoč uzrokuje "crvljivost" pitomog kestena.

Jabučni svrdlaš (Rhynchites bacchus L.) Česti štetnik jabuka i šljiva, rjeđe drugih vrsta voćaka. Najveće štete nanosi u

godinama s hladnim proljećem, kad je razvoj voćaka usporen, a pogotovu kad je mala rodnost. Osim ovih primarnih šteta ta vrsta prenosi spore gljivica Monilia vrsta.

Jabučni svrdlaš zlatnocrvene je boje metalna sjaja, dug bez rila 6,5-9 mm. Ima dugačko rilo. Prezime odrasli oblici ili ličinke u otpalom lišću, ispod kore ili u zemlji. Odrasli oblici javljaju se rano u proljeće, obično krajem ožujka ili u travnju. lzgrizaju pupove pa i koru mladih grančica. Oštećeni se pupovi suše i otpadaju. U svibnju odlažu jaja pojedinačno u plodiće. Jaja su odložena u komoricu koju ženka izbuši rilom a zatim je zatvori. U jednom plodu može biti odloženo i više od 40 jaja. Jedna ženka odloži 80-400 jaja kroz tri mjeseca, koliko traje razdoblje ovipozicije. Nakon 4-10 dana iz jaja izlaze ličinke. One su bjelkaste boje, a narastu do 4-5 mm. Razvijaju se u trulim i mumificiranim plodovima, u kojima buše hodnike. Ličinke koje su se razvile iz ranije odloženih jaja završavaju razvoj već krajem srpnja i u kolovozu. Potom se spuštaju u tlo, gdje se zapredaju u kokon, a kasnije kukulje i preobrazuju u odrasle oblike. Oni prezime ne napuštajući mjesto preobrazbe. Ličinke nastale iz kasnije odloženih jaja završe razvoj u plodovima,

232

prezime u tlu i kukulje se tek idućeg ljeta. Konačno, ličinke nastale iz najkasnije odloženih jaja ne završavaju razvoj, prezime u mumificiranim plodovima te takodjer tek idućeg ljeta daju odrasle oblike, koji se hrane na voćkama prije odlaska na prezimljenje. Dakle dio svrdlaša ima jednu generaciju godišnje, a dio treba za razvoj dvije godine.

Suzbijanje se obavlja tretiranjem u rano proljeće, u vrijeme otvaranja pupova, sredstvima na osnovi fosalona, endosulfana, fentiona i dr.

Višnjin svrdlaš (Rhyncbites auratus Scop.)

Važan štetnik višnje i šljive. Iako je najčešće štetan višnji, u nekim je krajevima štetniji šljivi. Imago je bakrenosjajne boje, dug bez rila oko 7 mm. Prezimi kao imago ili odrasla ličinka u tlu. Početkom travnja, obično kad višnje cvatu, javljaju se odrasli oblici. Hrane se cvjetnim, a manje lisnim pupovima, kasnije plodićima. Početkom svibnja počinje odlaganje jaja u plodove. Jedna ženka odloži prosječno 80 jaja. Nakon petnaestak dana izlazi ličinka. Ona se zavlači u košticu i izgriza je. Ličinka je bjelkasta, naraste do 8 mm. Kad završi razvoj, napušta košticu i sam plod, najčešće početkom srpnja, te odlazi u tlo. Tu se dio ličinki kukulji te daje odrasle oblike, a dio ličinki prezimi i tek iduće godine u kolovozu daje mladeodrasle oblike. Suzbija se tretiranjem u vrijeme zametanja plodića ili u vrijeme pojave na pupovima, istim insekticidima kao jabučni svrdlaš.

Svrdlaš izboja (Rhyncbites caeruleus De Geer) uzrokuje sušenje izboja. Izboji se često lome. Najštetniji je u rasadničkoj proizvodnji. Na voćkama se javlja i više drugih vrsta ovog roda, primjerice šljivin svrdlaš (R. cupreusL.).

Bukova skočipipa (Orchestes/Rbynchaenus/fagiL.) osim bukve oštećuje i mlade plodove jabuke. Pipa je malena, duga samo 2-2,5 mm. Može skakati. Rijetko se javlja u većem broju.

Pipa jagodine peteljke (Caenorhinusgermanicus Hrbst.)

Štetnik jagode, rjeđe maline. U slobodnoj prirodi živi na kupini, divljoj ruži i dmgim biljkama. Imago je 2-3 mm dug, tamnoplave boje. Prezimi imago. Javlja se od kraja ožujka i hrani se lišćem. No glavne štete pravi odlaganjem jaja u peteljke listova i cvjetne stapke. U tim organima pipa rilom izbuši nekoliko rupica, kojima prekine kolanje sokova te list ili cvijet počinje venuti. Zatim s donje strane svinute peteljke ili stapke buši komoricu u koju odloži jaje. Jedna ženka odloži stotinjak jaja te istodobno uništi isti broj listova. Još su veće štete pri odlaganju jaja u cvjetne stapke. Embrionalni razvoj, ovisno o toplini traje 5 do 19 dana. Ličinke ostaju u organu u koji je položeno jaje do kraja razvoja.Razvoj ličinke traje

233

SI. 232. Ubodi svrdlaša u plodove (snimio M. Maceljski)

prosječno 40 dana. Odrasle ličinke napuštaju biljku i uvlače se u zemlju gdje se kukulje i daju odrasle oblike.

Već jedna pipa na 100 m2 jagodnjaka može nanijeti primjetne štete. Naročito su velike štete na vrstama koje rano cvatu, kao i na najranijim cvjetovima. Suzbija se tretiranjem jagodnjaka ubrzo nakon kretanja vegetacije u proljeće, a prije cvatnje. Time se uništavaju odrasli oblici prije no što odlože jaja. Koriste se insekticidi na bazi fosalona, fenitrotiona, diazinona i neki drugi insekticidi preporučeni za tu svrhu. Obično je potrebno provesti i drugo tretiranje 8-12 dana nakon prvog tretiranja.

Mali jabučni svrdlaš (Caenorhinus aequatus L.) Povremeno nanosi štete jabukama, šljivama, kajsijama, breskvama, dunjama,

kruškama i drugim voćkama. Proširen je u cijeloj zemlji. Imago je dug 3,5-4 mm, crvenosmeđe boje. Pojavljuje se sredinom travnja, hrani se pupovima, a kasnije napada plodove. Štete na plodovima slične su štetama od jabučnog svrdlaša, no razlikuju se po tome što plodovi oštećeni od jabučnog svrdlaša budu brzo zahvaćeni monilijom i ostaju visjeti na stablu, dok plodovi napadnuti od malog jabučnog svrdlaša otpadnu, jer nakon ovipozicije ženka nagrize peteljku. U jednom plodu može se naći više jaja. Ličinka se razvija i završava razvoj u otpalom plodu. Prezime ličinke u tlu. Suzbija se tretiranjem voćaka u vrijeme napada na pupove ili u vrijeme zametanja plodića istim sredstvima kao jabučni svrdlaš.

Maslinin svrdlaš (Caenorhinus /Rhynchites/ cribripennis DesbrJ Imago je dug 5-6 mm, crvenkaste boje. Javlja se krajem travnja i početkom

svibnja. Hrani se pupovima i lišćem masline, a kasnije cvjetovima i plodovima. U plodovima pravi duboke rupice, a u jednom plodu može ih načiniti i do dvadesetak. Plodovi se deformiraju, a često otpadaju. Ljeti odlažu jaja u plod. Ličinke buše plod i izgrizaju sjemenku. Početkom jeseni spuštaju se na tlo, gdje se kukulje. Imago ostaje u tlu do proljeća. Neke ličinke kukulje se tek iduće jeseni. Suzbija se u času jače pojave klorpirifosmetilom, dimetoatom, fenitrotionom, fosalonom i nekim drugim organofosfornim insekticidima. No, najčešće se suzbija primjenom insekticida protiv najvažnijih štetnika masline,

Cigaraš (Byctiscus betulae L.) Štetnik vinove loze i kruške, rjeđe šljive i nekih

drugih vrsta voćaka. Oštećuje i brezu i neke vrste ukrasnog drveća. Najčešći je u Istri gdje je proučen (Peršurić). Odrasli oblici mogu biti različito obojeni sjajno zelene, plave ili bakrenaste boje. Dugi su 6-9 mm. Prezime odrasli oblici na raznim skrovitim mjestima. Javljaju se početkom proljeća i hrane se pupovima, a kasnije lišćem, praveći crtičave grizotine. Vrlo su živahni. Iznimno mogu oštetiti i

poglavito moljca.

SI. 233- Imago cigaraša (snimio M. Maceljski)

234

SI. 234. Uvijeni listovi (cigare) od cigaraša (snimio M. Maceljski)

vrškove izboja. No uskoro počinju nagrizati peteljku lista, što izaziva venuče lista pa ga ženka može nogama smotati u tuljac -cigaru. Unutar tuljca odlaže nekoliko jaja. Jedna ženka može smotati do dvadesetak tuljaca. Ličinke žive unutar tuljca, gdje se i hrane, a na završetku razvoja odlaze u tlo na kukuljenje. Suzbijanje se obavlja skidanjem i uništavanjem tuljaca zajedno s jajima i ličinkama te se time smanjuje napad iduće godine. I odrasle pipe dobro su uočljive pa se mogu skupljati i uništavati. Ako se na lozi ili kruški opaze brojni cigaraši ili njihovi urezi u lišću, može se provesti kemijsko suzbijanje u vrijeme dok je broj tuljaca još malen. Obično je najpovoljniji rok za takvo suzbijanje u svibnju. Od insekticida koriste se endosulfan, fention, fosalon, fenitrotion i neki drugi insekticidi.

Kupusna pipa šiškarica (Ceutorhynchus pleurostigma Marsh) Česti štetnik povrtnih kupusnjača, pogotovu u područjima gdje se one mnogo

uzgajaju. Mjestimice je čest i na uljanoj repici. Odrasla je pipa sivocrne boje, tankog rila, duljine tijela oko 3 mm. Ličinka je blijedožuta, bez nogu, smeđe glave. Naraste do 5 mm.

Postoje dvije rase ovog štetnika: proljetna i jesenska, različite biologije. Proljetna rasa prezimi kao odrasli oblik u tlu. Pojavljuje se u rano proljeće, a u travnju i svibnju odlaže jaja na vrat korijena krstašica. Jedna ženka odloži oko 60 jaja. Ličinke buše okolno tkivo i izazivaju njegovu hipertrofiju, pa tako nastaju izrasline, neka vrsta šiški. Njihov promjer može doseći i 1-2 cm, na kupusu i više. Prerezom šiške vide se hodnici s ličinkom. Prema tome se razlikuje od sličnih šiški koje izaziva bolest - kupusna kila. Razvoj ličinki traje 25-40 dana, pri niskoj temperaturi i znatno dulje. Odrasle ličinke kukulje se u tlu. U lipnju se javlja odrasli oblik. Hrani se cvjetovima krstašica te kasnije odlazi u tlo, gdje prezimi.

Ljetna rasa prezimi u obliku ličinki u šiškama korijena. U proljeće odlaze u zemlju, gdje se kukulje. U svibnju i lipnju javljaju se odrasli oblici. Oni se intenzivno

SI. 235. Izrasline uzrokovane zarazom repičinom pipom šiškaricom (snimio V. Danon)

235

hrane, a tijekom ljeta i početkom jeseni odlažu jaja. Ta rasa napada kasni kupus i mladi usjev uljane repice.

Istraživanja na kupusu pokazala su da štete nisu velike, osim za vrlo jakog napada, kad biljke zaostaju u razvoju i kržljaju. Na mjestima gdje ima mnogo šiški javlja se trulež. Na pojedinim površinama nađeno je do 50% zaraženih biljaka, a u jednoj biljci kupusa i do 30 ličinki. Nije poznata štetnost na uljanoj repici.

Brojnost pipe smanjuje se temeljitim uništavanjem ostataka biljaka, no treba ostaviti da se ostaci prosuše pa ih se tada spali. Zaoravanjem svježih ostataka većina pipa preživi. Zaraženi presad ne smije se presađivati. Zaraza se smanjuje i izbjegavanjem česte sjetve krstašica na istu parcelu ili unutar ugroženog podaičja, a i svim mjerama koje ubrzavaju razvoj mladih biljaka. Samo iznimno treba primijeniti insekticide, ponajprije pri jesenskom uzgoju na rasadu i na mladim biljkama. Mogu se upotrijebiti piretroidi.

Pipa terminalnog pupa (Ceutorhynchuspicitarsis Gyll) Odrasla pipa crne je boje, brončana sjaja, duga oko 2,3-3,5 mm. Ličinke su

bjelkaste, svinuta tijela, bez nogu, duge do 5 mm. Proširena je u cijelom uzgojnom području uljane repice. Štete su periodično dosta velike. Često se može naći više od 50 % zaraženih biljaka i do 10 ličinki po biljci.

Na mladom tek izniklom usjevu odmah se u jesen pojavljuju te pipe. Izgrizaju lišće, ne nanoseći veće štete. Od rujna na dalje, za toplijih zimskih dana sve do ožujka, odlažu jaja u udubine napravljene ispod epiderme na bazi peteljke, s gornje strane lista ili u vratu korijena. Odlažu jaja pojedinačno ili u skupinama po 2-5 jaja zajedno. U listopadu se već nalaze prve ličinke. One se razvijaju i hrane u peteljci i glavnoj žili lista, odnosno koje uništavaju terminalni pup. Razvoj traje do proljeća. Sa sukcesivnom ovipozicijom poklapa se pojava ličinki tijekom jeseni, a iz kasnije odloženih jaja ličinke izlaze tek u ožujku.

Najveće štete nanose ličinke uljanoj repici još u jesen. Štete se sastoje u sprečavanju razvoja glavne stabljike, sušenju napadnutog lišća i pucanju zaražene stabljike. Stvaranjem šupljina može ova pipa, zajedno s ličinkama crvenoglavog repičinog buhača, povećati osjetljivost biljaka na mraz. Taj štetnik, također, omogućava razvoj nekih uzročnika bolesti kao sekundarnih nametnika. Jako zaražene biljke dobivaju žbunast izgled zbog formiranja postranih stabljika ili pak ugibaju nakon zime.

Intenzitet napada utvrđuje se brojem pipa ulovljenih u žute posude (vidi proljetne pipe) ili kečerom uz poznati broj zamaha. Tek će daljnja istraživanja pokazati odnos ulovljenih odraslih oblika sa stupnjem štetnosti ličinki i time dati osnovne elemente za točniju ocjenu potrebe i roka suzbijanja.

Za sada se suzbija usput suzbijanjem repičine ose listarice i crvenoglavog repičinog buhača.

Proljetne repičine pipe:

Velika repičina pipa (Ceutorbynchus napi Gyll) i mala repičina pipa (C. pallidactylus Marsh. = auadridens Panz.)

236

Velika repičina pipa duga je 3-4 mm, a mala repičina pipa 2,5-3,5 mm. Pipe su sive boje tijela. Velika pipa ima crne noge, a tarsusi i tibije male repičine pipe (kao i pipe terminalnog pupa) ride SU boje. Ličinke obiju vrsta bjelkaste su boje, svinuta tijela, smeđe glave, bez nogu. Ličinke velike pipe narastu do 7 mm, a ličinke male pipe do 5 mm.

Proširene su u svim područjima uzgoja uljane repice. Za sada je velika repičina pipa znatno manje brojna od male repičine pipe. No ličinke velike pipe uzrokuju mnogo veće štete nego ličinke male pipe. Već kod 40 % biljaka zaraženih ličinkama velike pipe zabilježen je gubitak prinosa od 20 %. Smatra se da takvu štetu može nanijeti 6-12 ličinki po m2. U nas se često nalazi i do 70 % biljaka zaraženih malom repičinom pipom, sa do 15 ličinki po biljci. Mjestimice su uzrokovale i totalne štete. U 1996. g. na području Hercegovca sve su biljke bile zaražene tim pipama, sa 5 do 20, katkada i više ličinki po biljci. Pri tome je mala repičina pipa bila znatno brojnija od velike. Niske prirode te godine (često i 50 % manje od uobičajenih) velikim dijelom pripisujemo tim štetnicima.

Rjeđe su štete na povrtnim kupusnjačama, osim na onim koje se uzgajaju za sjeme. Ipak u nekim područjima, primjerice u dolini Neretve i okolici Splita, mala repičina pipa vrlo je važan štetnik zimskog glavatog kupusa .Ako se ne suzbija, može potpuno onemogućiti proizvodnju. U tim područjima pronalazi se do stotinjak ličinki u jednoj glavici kupusa, a zaraženo bude i do 87 % biljaka (Beš). Od ličinki izbušeni dijelovi glavica pocrne, pa je proizvod neupotrebljiv. I manje zaražene glavice trule i propadaju.

Odrasli oblici repičinih pipa prezime u tlu ili ispod lišća. Izlaze iz tla vrlo rano, često još u veljači, a redovito početkom ožujka (u Dalmaciji još ranije), čim temperature prijeđu 9-10 °C. Velika pipa leti već kad temperatura prijeđe 9 °C, a mala kad temperatura prijeđe 12 °C. Čim dolete na krstašice, počinju ishranu grizući rubove listova, žile lišća na naličju i peteljku. Ženke odlože oko stotinjak jaja u peteljke i žile lista. Ovipozicija počinje obično 10-20 dana nakon izlaska odraslih pipa s mjesta prezimljenja. Nakon 5-8 dana izlaze ličinke. One buše hodnike u stabljici, krećući se prema gore ili dolje, odnosno u peteljkama i žilama listova. Mogu prodrijeti kroz desetak listova glavice kupusa. Razvoj ličinki traje 30-40 dana. Potom se spuštaju na tlo, gdje se kukulje. Odrasli oblici velike pipe ostaju u tlu, gdje prezime, a male pipe javljaju se krajem lipnja, kraće se vrijeme hrane te potom odlaze na prezimljenje. Imaju jednu generaciju godišnje.

Na jači napad povoljno utječe vlažnost u proljeće. Rane sorte, rana sjetva i sve mjere koje pogoduju brzom razvoju biljke smanjuju štete, jer što su biljke u

237

SI. 236. Velika repičina pipa (prema: Shell)

SI. 237. Ličinka buhača i repičine pipe u stabljici

času napada veće, štete su manje. Štete su najveće u godinama u kojima krajem ožujka još nije počeo intenzivniji rast biljaka..

Obje vrste napadaju uljanu repicu i sve druge krstašice. Štete nanose i odrasle pipe, no manje svojom ishranom, a više pri ovipoziciji. Štete su veće što je stabljika u koju je odloženo jaje kraća (do 20 cm). Glavne štete čine ličinke bušenjem organa biljke. Na povrtnim kupusnjačama već svojom prisutnošću smanjuju kakvoću ili proizvod čine neprikladnim za tržište. Velika repičina pipa nanosi znatno veće štete. Već 24 sata nakon ovipozicije biljke reagiraju histološkim promjenama, a kasnije se usporava razvoj biljke iznad napadnutog mjesta, deformira se stabljika, koja se svija ili postaje spiralna oblika, a tkivo puca. Biljka stvara postrane izboje i dobiva žbunast izgled. Zrioba je razvučena, što otežava žetvu. Pucanje tkiva omogućuje sekundarne zaraze mikroorganizmima. Ličinke male repičine pipe uzrokuju žućenje i otpadanje lišća, smanjuju prirode zaraženih biljaka, a vrlo rijetko uzrokuju i ugibanje biljaka.

Odrasli oblici tih pipa, kao i većina drugih štetnika uljane repice, love se u žute posude boje cvijeta repice. Promjer je posude 20-30 cm, dubina desetak centimetara. Na 1 cm od gornjeg ruba izbuše se uske rupice kroz koje može izaći višak vode od kiše, a da kroz njih ne mogu proći pipe. Posuda se pričvršćuje

na kolac ili stupić zaboden u zemlju na tako da se visina može podešavati visini biljaka. Puni se vodom kojoj se doda malo sredstva za kvašenje. Pipe (i neke druge štetnike uljane repice) privlači žuta boja, pa dolijeću i utope se u vodi. Iz vode se vade sitom (npr. za čaj), razvrstavaju se i broje. Posude se postavljaju od sjetve u jesen do zime, pa opet od veljače do izvjesnog vremena nakon cvatnje. Postavljaju se na oko 10 m od ruba parcele, po mogućnosti na strani prošlogodišnjih polja repice. Na jedno polje postavlja se 3-10 posuda. Osim proljetnih pipa, te posude služe za prognozu pojave proljetnih pipa, ali i dmgih štetnika uljane repice.

Suzbijanje velike pipe potrebno je kad se u lovnoj posudi u više uzastopnih dana ulovi više od 10-20 pipa na dan ili se pronađe više od jedne pipe na 5 biljaka ili se pronađu znakovi ovipozicije na više od 20 % biljaka. Za malu repičinu pipu

Sl. 238. Žuta lovna posuda u repici (snimio M. Maceljski)

238

te su brojke mnogostruko veće, no točne brojke nisu poznate. Suzbijanje treba provesti unutar osam dana od prvog ulova u posudu više od 10-20 primjeraka. Na uljanoj repici u nas se oba štetnika donekle suzbijaju primjenom insekticida protiv repičinog sjajnika, pogotovo u ranijim rokovima te primjene (stadij D: ili D2 - vidi repičin sjajnik). No zbog sve veće štetnosti proljetnih repičinih pipa sve je češće potrebno i njihovo izravno suzbijanje. Pri tome se mogu primijeniti insekticidi namijenjeni suzbijanju sjajnika. Na zimskom glavatom kupusu u Dalmaciji preporučuje se primjena piretroida dopuštenih na kupusu (alfacipermetrin, deltametrin, cipermetrin itd.) čim počne odlaganje jaja.

Repičina pipa komušarica (Ceutorhynchus obstrictus Marsh. = assimilis Payk.)

Tijelo pipe dugo je 2,3-3 mm, sjajne je crne boje, pokriveno sivkastim dlačicama. Ličinke narastu do 6 mm, bjelkaste su boje, sa smeđom glavom, bez nogu. Proširena je u većini naših područja. Primijećen je porast štetnosti tog štetnika.

Prezime odrasli kukci ispod listova i plitko u tlu na suhim južnim ekspozicijama. Aktivnost počinje tek kada temperatura prijeđe 13 °C. Lete na temperaturi višoj od 17 °C. Hrane se pupovima, dijelovima cvata, komuškama, pa i sjemenkama, no štete od odraslih oblika nisu velike. Krajem cvatnje ranijih usjeva prelaze na kasnije usjeve. Ovipozicija počinje oko 2-3 tjedna nakon izlaska s mjesta prezimljenja. Ženka odloži 30-60 jaja u mlade još mekane komuške, rijetko već

KT • j" JI x. • • SI. 239. Repičina pipa komušarica (prema: u cvjetove. Najradije odlaze jaja u ^ r^ F

komuške duge 2-4 cm. Svaka ženka odloži samo po jedno jaje u jednu komušku, no više ženki može odložiti jaja u istu komušku. Inkubacija traje 8-12 dana. U svibnju se javljaju ličinke. Njihov razvoj traje 15-25 dana. Potom izbuše rupu u komuški te odlaze u tlo na kukuljenje. Krajem lipnja javljaju se mladi odrasli oblici. Oni se neko vrijeme hrane na raznim krstašicama, a potom odu na mjesto prezimljenja.

Vrsta ima mnogo prirodnih neprijatelja, naročito osa najeznica, a neki su zabilježeni i u nas.

Napada uljanu repicu, sjemenske usjeve povrtnih kupusnjača i većinu daigih kulturnih i divljih krstašica. Manje štete nanose odrasle pipe ishranom na pupovima i komuškama te odlaganjem jaja. Veće štete na pupovima nastaju od rane pojave pipa. Glavne štete čine ličinke u komuškama. Jedna ličinka ošteti 2-6 sjemenki. Izlazni otvor i grizotine imaga olakšavaju ulaz u komušku nekim gljivicama pa i mušici Dasyneura brassicae. Zbog toga što krstašice imaju svojstvo

239

abortiranju cvjetnih pupova i sjemenki manja oštećenja tih organa od strane štetnika ne moraju utjecati na prirod. Francuski podaci pokazuju da 0,7 pipa po biljci prouzroči gubitak priroda od 5 %, a njemački podaci ukazuju da prisutnost 30 ličinki na 100 komuški prouzroči gubitak priroda od 100 kg sjemena/ha.

Pipe se love u žute posude (vidjeti opis proljetne repičine pipe), te se prema dnevnom ulovu može pratiti intenzitet pojave. Brojnost se također može utvrditi određenim brojem zamaha kečerom.

Suzbijanje je potrebno ako se utvrdi više od 0,5-1 pipe po biljci ili 2-4 pipe po jednom zamahu kečerom. Niže se brojke odnose na ranu pojavu i slabiji razvoj biljaka. Pri suzbijanju repičinog sjajnika uništava se i dio pipa koje su se ranije pojavile, no budući da se pipe masovno pojavljuju tek za pune cvatnje, ta mjera samo djelomično smanjuje brojnost pipa komušarica.

Konopljina pipa (Ceutorhynchus rapae Gyll.) poznat je štetnik u Mađarskoj i Italiji. Imago je crne boje, dug 2-3 mm. Hrani se tek izniklim biljkama konoplje. U njihove stabljike ženka odlaže jaja. Ličinka buši stabljiku, smanjujući čvrstoću vlakna. Napada i neke krtašice. Ima jednu generaciju godišnje.

Makov žižak (Neoglocicnus /Ceuttorhynchus/ maculaalba Hbst.). Pipa je duga oko 4 mm. Javlja se u vrijeme cvatnje maka. Pravi rupice u tobolcu i njega uloži jaja. U jednom tobolcu može biti i dvadesetak jaja odnosno ličinki ovog štetnika. Ličinke se hrane sjemenkama. Kad odrastu, naprave rupicu u tobolcu te se spuste na zemlju. Tu se kukulje. Imago prezimi. Štete prouzročuju uglavnom samo na kulturnom maku.

Baridi: crni barid (Baris laticollis Marsh. ), zeleni barid (B. cblorizans Germ.)

Česti su na površinama na kojima se uzastopce uzgajaju krstašice. Odrasli oblici dugi su 2,6-4,2 mm. Ličinke narastu do 6 mm. Prezime odrasli oblici, rjeđe ličinke ili kukuljice, u ostacima korijena krstašica ili u tlu. Pipa se javlja krajem ožujka ili u travnju. Potkraj travnja ženka odlaže oko 80 jaja u udubine u vratu korijena, a naprave ih rilom. Ličinke buše hodnike unutar korijena. Razvoj traje 5-6 tjedana. Ima jednu generaciju godišnje. Od napada ličinki biljke se suše i ugibaju, a pri zarazi zelenim baridom mogu se slomiti stabljike i peteljke. Suzbijanje je djelotvorno samo prije pojave ličinki, a provodi se ako se u vrijeme presađivanja utvrdi veći broj pipa. Od insekticida se koristi diazinon i neki piretroidi. U područjima gdje se baridi često javljaju može se preventivno tretirati korijen rasada u vrijeme presađivanja.

Johina šarena pipa (Cryptorhynchus lapathi L.)

Najvažniji štetnik vrbine šibe u nas. Najveće štete nanosi mladim nasadima košaračke vrbe. Napada i johu, topole, jablane i breze. Imago je tamnosmecte boje tijela dugog 7-9 mm. Javlja se ljeti. Hrani se 3-4 tjedna oštećujući koru. Odrasli oblici postaju spolno zreli tek iduće godine. Ženka odlaže jaja na deblo, grane, a na košaračkoj vrbi na glavu korijena. Ovipozicija traje od sredine ljeta sve do

240

veljače. Stoga se istovremeno nalaze i jaja i ličinke i odrasli oblici. Najčešće prezimi jaje. Ličinke buše hodnike unutar vrbine šibe i grana te u glavi korijena, ovisno o mjestu ovipozicije. Izbuše brojne rupice kroz koje ispada pilovina. Napadnute biljke daju manje šibe prikladne za obradu, zaostaju u razvoju, a grane lako lomi vjetar. Mladi nasadi propadaju. Razvoj jedne generacije traje dvije godine. Suzbijanje se provodi primjenom insekticida u vrijeme početnog razvoja većine ličinki, dok još nisu ušle duboko u drvo, najčešće krajem zime ili početkom proljeća. Mogu se suzbijati i odrasle pipe od sredine lipnja pa do kolovoza. U nas se najčešće primjenjuje fosalon, no učinkoviti su i drugi insekticidi.

Rovčice - Apion vrste Ovaj rod obuhvaća vrlo mnogo vrsta malih pipa s dugim rilom. Neki stručnjaci

izdvajaju ovaj rod u posebnu porodicu Apionidaei u njoj razlikuju čak četrdesetak rodova čije nove nazive ne navodimo. Zajedno s rilom dosežu samo 2-3 mm. Imaju tijelo kruškolika oblika. Najčešće su plavkaste boje, katkada crni ili crvenkasti. Metalna su sjaja. Hrane se mahunarkama. Neke su vrste tehnološki štetnici, a drugi fiziološki.

Djetelinski cvjetožder - apion (Apion aestivum Germ., A. apricans Hrbst.) U nas je utvrđeno 17 vrsta roda Apion (Danon, Balarin), a spomenute dvije

vrste zastupljene su s oko 85 %. Najvažniji su štetnici sjemena crvene djeteline u nas. Gotovo su isključivo tehnološki štetnici. Štete sjemenskim, a ne krmnim usjevima. U pojedinim godinama zabilježeno je smanjenje prinosa sjemena za više od 50 % (Maceljski). Prezime odrasli oblici ispod biljnih ostataka, najčešće na djetelištu. Javljaju se od travnja, hrane se lišćem, praveći duge uske ureze. Te su štete neznatne. Ipak, prisutnost velikog broja ureza na lišću znak je veće brojnosti odraslih oblika i opasnosti za sjemenski usjev. U svibnju ženke odlažu jaja u cvjetne glavice crvene djeteline. U jednu glavicu jedna ženka odloži po jedno jaje, no druge ženke mogu svoja jaja također odlagati u istu glavicu. Stoga se često u glavici nade desetak ličinki. Jedna ženka odloži 50-100 jaja. Ličinka se hrani sjemenkom, a jedna može oštetiti 4-10 sjemenki. Razvoj ličinki traje oko tri tjedna. Kukulje se u glavici. Mladi odrasli oblici hrane se lišćem do odlaska na prezimljenje, ali ne nanose štete. SI. 240. Ulov u kečeni: u sredini

Na sjemenskom otkosu (obično je to rovčica i lisna uš (snimio M. Maceljski) drugi otkos) crvene djeteline treba gotovo redovito suzbijati cvjetoždera. Sjemenski usjev daje visoko vrijedan proizvod pa se suzbijanje mnogostruko isplati, a na takvom usjevu nema problema s eventualnim reziduima insekticida. Ipak se kao orijentacija navodi prag odluke za suzbijanje od 2 imaga po zamahu kečerom. Suzbijanje se provodi primjenom

*

241

"»

SI. 241. Ličinke rovčice u cvatu crvene djeteline (prema: Bayer)

PIPE ŠTETNE UKRASNOM DRVEĆU

242

insekticida pred početak cvatnje, u vrijeme pojave još zelenih cvjetnih pupova. Za jače zaraze preporučuju se dva tretiranje: odmah poslije prvog otkosa i prije cvatnje. Preporučuju se insekticidi manje opasni za pčele, poput fosalona, deltametrina ili alfacipermetrina. U vrijeme cvatnje insekticidi opasni za pčele ne smiju se primjenjivati. Češća košnja smanjuje štete od svih vrsta cvjetoždera.

Apion piši F. također napada cvjetne pupove mnogih mahunarki, no posebno je čest štetnik graška.

Apion tennaeKimy štetnik je lucerne. Ličinka živi u stabljici i uzrokuje njezino sušenje. Što je lucerište starije, jači je napad ove i drugih vrsta Apiona.

Apion trifoliiBach. posebno je štetan bijeloj djetelini. Mahunarke napadaju i A. virensHbst A. seniculusKirby, A. varipesGerm. i neke druge vrste ovog roda.

Apion carduorum Kirbv. Ličinka ove vrste buši hodnike u peteljkama i osnovi glavice artičoke pa čine glavicu neupotrebljivom.

U voćnjacima se metodom otresanja često nalaze vrste A. apricans, A. nigritarse Kirbv i A. dichroum Bedel (Ciglar). Ove vrste prave sitne rupice u lišću ne nanoseći iole veće štete.

Osim već navedenih vrsta i brojne druge vrste pipa štete ukrasnom drveću. Najvažnije su vrste koje nagrizaju koru, a ličinke žive ispod kore ili u drvetu (velika borova pipa - Hylobius abietis L., male borove pipe roda Pissodes, više vrsta roda Magdalisi dr.). Neke vrste oštećuju pupove i lišće, a druge oštećuju plodove.

Red: NEUROPTERA - MREŽOKRILCI

To su kukci velikih krila, znatno duljih od tijela. Krila su opnenasta, a za mirovanja ih drže složena poput krova na kući. Većina vrsta ima krila bogate nervature. Ličinke imaju dvije jake kvake, razvijene iz mandibule i maksile, kojima zahvaćaju žrtvu jer su većinom predatori te se hrane sitnijim kukcima. Naročito se hrane lisnim ušima, štitastim ušima, lisnim buhama, jajima leptira i njihovim mladim gusjenicama, grinjama itd. U nekih vrsta grabežljive su samo ličinke, u drugih vrsta i odrasli oblici.

U podred Planipennia ubrajaju se mravojedi i zlatooke.

SI. 242. Lijevci mravojeda u tlu (snimio M. Maceljs

MRAVOJEDI (MYRMELEONTIDAE) dobili su naziv po tome što su važni predatori mrava, iako se hrane i drugim manjim kukcima. Imaju velika krila pa sliče vretencima. Ženke odlažu jaja u pjeskovito tlo, blizu nekog zaklona (stabla, zgrade, ograde i si.). Ličinka kopa jamu u kojoj živi. Vanjski dio jame ima oblik lijevka u koji upadaju mravi i drugi kukci koji hodaju po površini tla. Čim kukac upadne ličinka ga hvata i uvlači u jamu. Ako kukac pokuša bježati ličinka ga u tome ometa izbacivanjem zrnja pijeska na njega. Promjer je lijevka nekoliko cm, najčešće 4-6 cm, pa se lako uočava. Najčešća je vrsta u nas Myrmeleon formicariusl.

ZLATOOKE (CHRYSOPIDAE)

Vrlo su važne predatorske vrste posebice u voćnjacima. U nas je zabilježena 21 vrsta, a u Europi ih ima oko 50. Odrasli oblici imaju nježno tijelo, najčešće zelene boje, s dugim mrežastim krilima raspona 20-30 mm. Prezime odrasli oblici, često u zatvorenim prostorima pa se, zbog fotofilnosti, u proljeće skupljaju s unutrašnje strane prozora zgrada smještenih u zelenilu. Najaktivniji su noću. Hrane se nektarom. Jaja odlažu na lišće i druge organe biljke na nitima dugim 5-11 mm. Ženka izlučuje tekućinu pa zatkom dotiče podlogu na koju odlaže jaja, a zatim izdižući zadak stvara nit koja se odmah stvrdne. Na vrhu niti nalazi se jaje. Neke vrste odlažu veći broj jaja u grmolikim kiticama, također na vrhu deblje niti nastale spajanjem pojedinačnih niti. Time su jaja zaštićena od drugih grabežljivaca koji prolaze ispod niti, a ne mogu se popeti uz nju. Katkad su jaja odložena u većim skupinama pa sliče konidioforama s konidijom gljivica. Jedna ženka odloži više stotina jaja.

Ličinke su grabežljiva. Imaju izduženo mekano tijelo, bogato dugim dlakama. Duljina je tijela do 15 mm, u nekih vrsta samo 8 mm. Imaju usni ustroj modificiran u oblik kliješta. Žućkaste su ili žućkastozelene boje. Vrlo su pokretljive i brze. Razvoj traje 2-6 tjedana. Imaju tri razvojna stadija, najproždrljiviji je treći stadij. Za svog razvoja jedna ličinka konzumira 200 do 500 odraslih lisnih uši ili 300-400 jaja

SI. 243. Zlatooka

243

SI. 244. Ličinka zlatooke proždire štitastog moljca agruma (snimila K. Žanić)

krumpirove zlatice, a u jednom satu može pojesti 30-50 crvenih paukova. Hrane se i resičarima, lisnim buhama, štitastim moljcima, jajima kornjaša i leptira itd.

Kako bi spriječile prenamnoženje na ograničenom prostoru gdje nema dovoljno hrane neke vrste zlatooka izlučuju volatilnu tvar koja ometa ovi-poziciju drugih ženki.

Jedna od najčešćih vrsta jest Chrysoperla carnea Steph. Razvoj ličinke vrlo je brz: traje 8-18 dana. Kompletan ciklus razvoja traje 22-60 dana. Godišnje ima 3-4 generacije. Svi su stadiji vrlo osjetljivi na insekticide koji jako smanjuju brojnost zlatooka. Lako se uzgaja u laboratoriju, pa se u nekim zemljama uzgaja (Kalifornija i dr.) i pušta u prirodu radi biološkog suzbijanja štetnika, najčešće lisnih uši. Često se koriste u zaštićenom prostoru. Smatra se da pri omjeru grabežljivca prema ušima povoljnijem od 1 : 10 nema opasnosti od štetnika. U prirodu se distribuiraju jaja, katkad i mlade ličinke. To se čini iz aviona ili sa zemlje. Ličinke se u laboratoriju uzgajaju na

jajima i gusjenicama krumpirova ili brašnenog moljca, no najčešće žitnog moljca (Sitotroga cerealella). U laboratoriju se može od jedne ženke C. carnea dobiti 800 jaja, pa je izračunato da 3 osobe mogu dnevno organizirati proizvodnju 750.000 jaja ovog korisnog kukca. Cijena u SAD iznosi oko 3-6 USD za 1000 jaja.

Chtjsopa septempunctata Wesmael malo je veća, a C. formosa Brauer veličinom je slična C. carnea. Razvoj imaju sličan vrsti C. carnea. U Dalmaciji je česta i vrsta Cuntochtjsa baetica Holz. te vrste roda Mallada (Žanić).

Osim navedenih vrsta, korisne su i vrste iz roda Hemerobius.

SI. 245. Jaja zlatooke na listu (snimio M. Maceljski)

Red: LEPIDOPTERA - LEPTIRI

Jedan od najbrojnijih redova kukaca: broji oko 160.000 vrsta. Na području bivše Jugoslavije bilo je registrirano oko 3-500 vrsta, no jamačno ih ima znatno više. Mnogi od njih izvanredno su važni poljoprivredni štetnici.

Leptiri imaju dva para krila, a u najvećeg broja vrsta pokrivena su raznobojnim ljuskicama. Ispod ljuskica na krilima se nalazi razgranata nervatura koja pomaže

244

pri određivanju pojedinih vrsta. Dobri su letači, a neke su vrste poznate kao migranti. U nekih vrsta postoji spolni, a u nekih sezonski dimorfizam. Usni je ustroj podešen za sisanje i lizanje, najčešće u obliku rila svijenog u krug. Odrasli oblici ne prave štete.

Leptiri, posebice vrste iz tropskih područja, mogu biti vrlo lijepi, pa se često (i prečesto) love i koriste kao ukras (preparirani na zidovima i si.). Taj običaj ugrožava neke naročito lijepe vrste, koje postaju sve rjeđe. Stoga su i u Hrvatskoj zaštićene dvije vrste lijepih leptira iz porodice jedarca te je zabranjen njihov ulov. Zbog ljepote i živahnosti u inozemstvu se sve više uzgajaju leptiri u posebnim "kućama za leptire" (butterflv houses) u kojima leptiri slobodno lete u umjetnoj tropskoj sredini.

Ličinke leptira - gusjenice imaju usni ustroj za grizenje te se hrane biljkama. Sve su fitofagne, a samo su nekoliko vrsta zoofagne. Gusjenice imaju izduženo valjkasto tijelo, tri para prsnih i 2-5 pari trbušnih nogu. Tijelo je gusjenica najčešće obraslo dlačicama, a njihov raspored često služi za determinaciju. Gusjenice mnogih vrsta prave predu kojom zapredaju organe kojima se hrane ili prave kokon unutar kojeg se kukulje ili se s pomoću niti spuštaju s biljaka.

Kukuljica je pokrivena te se na njoj samo naziru ekstremiteti. Nalazi se u kokonu ili kokona nema.

Postoje različiti sustavi podjele leptira, no većina ne zadovoljava praktične potrebe jer izdvajaju samo po neku malo važnu porodicu, a sve ostale ostavljaju u jednoj skupini (npr. Heteroneura). Prihvaćajući stariju podjelu na Jugatae (male važnosti) i Frenatae, dijelimo brojne porodice te potonje skupine u dvije velike skupine: Microfrenatae (Microlepidoptera) i Macrofrenatae (Macrolepidoptera). Svaka dosadašnja daljnja znanstvena podjela nema praktične vrijednosti u primijenjenoj entomologiji, a praktične podjele nemaju znanstvene osnove. Stoga spomenute dvije skupine dijelimo izravno na porodice, ali od toga ćemo otstupati kad to bude omogućilo veću preglednost štetnih vrsta (npr. lisni mineri). Treba spomenuti da se često iz skupine Macrofrenatae izdvajaju danji leptiri Đ Rhopalocera, u koju se od porodica koje spominjemo ubrajaju jedarca, bijelci, plavci i šarenjaci. Postoji i tzv. čeklista (popis) vrsta danjih leptira prisutnih u Hrvatskoj, koja obuhvaća 239 vrsta (Milošević, Lorković).

Latinski nazivi vrsta leptira prilagođeni su najnovijoj nomenklaturi (Karsholt, Razowski) pa su mnogi dosadašnji nazivi izmijenjeni te ih (radi olakšavanja uporabe starijih podataka) kao sinonime navodimo u zagradi.

JUGATAE

Hmeljov korjenar (Hepialus humuli L.) veliki je leptir, raspona krila oko 70 mm. Izražen je spolni dimorfizam. Gusjenica naraste do 60 mm, živi u tlu i hrani se korijenjem hmelja, ali i jagoda, salate, kukuruza, krumpira i drugih kultura. U nas se javlja pojedinačno, ne praveći veće štete.

245

MICROFRENATAE (MICROLEPIDOPTERA)

Ova skupina obuhvaća brojne porodice malih leptira, izdvojenih ne zbog veličine nego zbog srodnosti. Stoga se u tu skupinu ubrajaju i neke vrlo velike vrste, primjerice vrbotoč i granotoč. Radi bolje preglednosti mi smo pojedine vrste svrstali u podskupine koje se ne poklapaju uvijek sa sistematskim svrstavanjem. Treba spomenuti da se u ovu skupinu ubrajaju i neki moljci štetni uskladištenim proizvodima koje smo izdvojili u posebno poglavlje na kraju ove knjige.

Lisni mineri

U ovu skupinu ubrajaju se vrste kojima ličinke u lišću buše hodnike, nazvane minama. Izrazito najveći broj lisnih minera jesu gusjenice leptira, no u lisne minere ubrajaju se i ličinke nekih dvokrilaca, katkada kornjaša i drugih redova kukaca. Gotovo da nema biljke, uključujući i korovne, koju ne napada neka vrsta lisnog minera. U Sloveniji je nađeno više od tisuću vrsta minera (Maček). Iako pripadaju u različite porodice, u ovoj skupini opisujemo nekoliko najštetnijih vrsta leptira kojima gusjenice prave "mine" u lišću, odnosno buše hodnike raznih oblika u parenhimu lista, ostavljajući epidermu neoštećenu. Neke su vrste poznate još iz srednjeg vijeka, kad su njihove mine na lišću neki smatrali izvanzemaljskim porukama koje stižu na Zemlju. Ipak je veću važnost za poljoprivredu ova podskupina mikrolepidoptera dobila tek nakon Drugog svjetskog rata, odnosno u nas između 1955. i 1963. g. Taj se porast važnosti pripisuje povećanoj i često nestručnoj primjeni insekticida, pogotovu insekticida širokog spektra koji ubijaju brojne ne samo štetne nego i korisne kukce, pa tako i prirodne neprijatelje lisnih minera. Naprotiv, lisni su mineri zaštićeni u lisnom tkivu, te na njih mnogi od tih insekticida širokog spektra nisu djelovali pa je tako poremećena ravnoteža u korist tih štetnika. Stoga su u voćarstvu lisni mineri ponajviše problem plantažnih nasada, a rjeđe prave veće štete u rastresitom tipu voćnjaka, gdje se ne provodi zaštita ili se zaštita provodi neredovito. Intenzitet napada lisnih minera raste prema jeseni. Katkad se u jednom listu može naći i 50-80 mina raznih vrsta moljaca.

Leptiri lisnih minera vrlo su maleni, raspon im je krila do 9 mm, a u patuljastog moljca čak samo 5 mm.

LISNI MINERI NA VOĆKAMA

Vrste lisnih minera na voćkama nazvane su uglavnom prema izgledu mine koju prave. Iako se u nas javlja dvadesetak vrsta na voćkama, navest ćemo pet najvažnijih i najčešćih vrsta. To su: Moljac kružnih mina (Leucoptera malifoliella Zell. /Cemiostoma scitella Zell./ fam. Lvonetiidae), Moljac točkastih mina (Phyllonorycter /Lithocolletis/ blancardella pomifoliella Zell, fam. Gracilariidae),

246

Moljac vrećastih mina (Phyllonorycter /Litbocolletis/ corylifoliella Hb., fam. Gracilariidae), Moljac vijugavih mina (Lyonetia clerkella L., fam. Lvonetiidae), Patuljasti moljac miner (Stigmella / Nepticula/ malella Stt., fam. Nepticulidae).

Moljac kružnih mina napada najčešće jabuku i krušku i može biti vrlo štetan jer se u nas često javlja u velikom broju. Prezimi kukuljica u krošnji voćke, na lišću ili rijetko u tlu. Katkad formira kokone na plodovima pa se njima širi. Pred cvatnju jabuka započinje let leptira. Oni odlažu jaja na donju stranu pretežno mlađeg vršnog lišća. Razvoj jaja traje 8-12 dana. Gusjenica se nakon izlaska iz jajeta odmah ubušuje u list te stvara okruglastu minu dobro vidljivu s lica lista. Mina je slabo prozirna, a dobro se vide koncentrirani krugovi izmetina. Kukulji se obično na naličju lista, u bijelom kokonu. Ima 2-4 generacije godišnje.

Moljac točkastih mina takodjer najčešće napada jabuku i krušku. Povremeno nanosi veće štete. Prezimi u otpalom lišću kao kukuljica. Leptiri se javljaju pred cvatnju jabuka. Odlažu jaja na naličje lista. Gusjenice se ubušuju u list i prave minu nepravilnog oblika. Gusjenica izjeda lisno tkivo mjestimice unutar mine pa tako mina postaje točkasta. Mina se u unutrašnjosti skupi i na naličju na mini nastaje uzdužni nabor. Kukulji se u mini. Ima 3-5 generacija godišnje.

Moljac vrećastih mina javlja se nešto rjeđe na različitim vrstama voćaka. Pravi izdignutu i prozirnu minu, najčešće uz žilu lista, sa strane lica lista. Kukulji se u mini.

Moljac vijugavih mina napada jabuku, krušku, trešnju, rjeđe druge vrste voćaka. Prezimi leptir u pukotinama kore ili na drugim zaklonjenim mjestima. Leptiri lete pred cvatnju jabuka i odlažu jaja ispod epiderme na naličju lista. Gusjenice se ubušuju u list i prave vijugavu minu dugu do 10 cm. Mina se kasnije neznatno proširuje. Kukulji se u bijelom kokonu razapetom na dvije paralelne

SI. 246. Izgled mina raznih vrsta voćnih lisnih minera: 1. S. malella, 2. L. clerkella: mina, 3.

L. clerkella: kokon, 4. L. scitella, 5. L. corylifoliella, 6. L. blancardella (prema ACTA)

247

niti pričvršćene na suprotnim rubovima lišća ili na drugim mjestima. Ima 3-4 generacije godišnje. Rijetko nanosi veće štete.

Patuljasti moljac miner napada jabuku. Naročito je čest u nas te može nanijeti velike štete. Prezimi u tlu. Gusjenica se ubušuje u list i u njemu pravi kratku vijugavu minu. Duljina je mine 15-30 mm. Mina se prema kraju jače prošiaije. Vidljiva je samo s gornje strane lista ili prema svjetlu. Kukulji se u tlu. Ima 3 generacije godišnje.

Svim navedenim vrstama inkubacija ljeti traje 6-9 dana, a razvoj gusjenica traje najčešće 15-25 dana, ali pri nižoj temperaturi razvoj može trajati i dvostruko dulje.

Suzbijanje lisnih minera koji prezime u tlu ili na tlu (moljci točkastih i vrećastih mina, patuljasti moljac miner) provodi se obradom tla i uništavanjem otpalog lišća. Tretiranje 5%-tnom ureom prije otpadanja lišća ubrzava njegovo razlaganje. Zimskim prskanjem suzbijaju se vrste koje prezime na voćki (moljci kružnih i vijugavih mina). Dinamiku populacije i

lisnih minera reguliraju brojni prirodni neprijatelji, a nekolicina vrlo aktivnih I nađena je i u nas. Tako je u našim voćnjacima utvrđeno dvadesetak parazita patuljastog moljca minera. Stupanj parazitacije može doseći i više od 50 %, iako i je obično ipak manji. Ako se utvrdi više od 80 % parazitiranosti, ne smiju se koristiti insekticidi. Zbog ovolike aktivnosti prirodnih neprijatelja potrebno je pri suzbijanja j svih štetnika u plantažnom nasadu voditi računa o tome da se ne koriste univerzalna sredstva koja uništavaju te neprijatelje, a minerima ne štete. Takva su sredstva primjerice bila DDT, a sada je, primjerice, metidation i većina piretroida. j

Postoje i razlike u osjetljivosti pojedinih sorti na napad lisnih mineraJ Primjerice, sorte idared i skupina delišes, jače su napadnute nego sorte jonagold, a pogotovo goldspur.

Izravno suzbijanje lisnih minera moguće je u vrijeme stadija jaja i pojave prviđ mina. Ako se u proljeće nade više od 10 mina na 100 listova ili ljeti 2 mine na jednom listu, smatra se da je potrebno njihovo izravno suzbijanje. Prema drugom kriteriju prva se generacija suzbija kad se nade 10 % napadnutih listova, a druga generacija kad ima 30 % napadnutih listova. Nešto je preciznije određen prag odluke ovako: ako se tik prije cvatnje metodom 100 udaraca uhvati više od 81 leptirića, bit će potrebna primjena insekticida u vrijeme ovipozicije ili najkasnije I

Si. 247. Brojne mine na Ušću jabuke

248

SI. 248. Defolijacija voćke zbog zaraze minerima (snimio M. Maceljski)

početkom pojave gusjenica. Odmah nakon cvatnje pragom odluke smatra se 1-2 jajeta ili mina na 10 listova. Bolje je suzbijati prvu generaciju u proljeće jer se time smanjuje pojava ostalih generacija, a ti ih moljci imaju do 5 godišnje. Zato je i kritična brojka za proljetni napad vrlo niska, iako takav napad sam po sebi neće nanijeti štetu. No ako se ne bi suzbijao taj napad, tijekom godine znatno će se povećati intenzitet pojave. Pojavu i brojnost leptira može se pratiti feromonima i žutim ljepljivim pločama. Proljetno tretiranje obavlja se obično odmah nakon cvatnje. Kemijski insekticidi (OP insekticidi na osnovi diklorvosa, fentiona, klorpirifosmetila, dimetoata, diazinona ili piretroidi - bifentrin, alfacipermetrin i dr.) primjenjuju se samo izuzetno. Prednost imaju biotehnički insekticidi - regulatori razvoja kukaca koji pošteduju prirodne neprijatelje - na osnovi heksaflumurona, fenoksikarba, teflubenzurona, diflubenzurona, luferona i dr. Optimalni rok za primjenu biotehničkih insekticida jest vrijeme ovipozicije. Pri kašnjenju primjene treba primijeniti insekticide na osnovi imidakloprida i tiociklama koji ubijaju gusjenice u početnim minama. Tik prije kukuljenja gusjenica prve generacije djelotvoran je fenoksikarb, a taj se rok često poklapa s prvim tretiranjem protiv jabučnog savijača. Treba spomenuti da je u inozemstvu utvrđena rezistentnost lisnih minera, osim na kemijske insekticide, i na biotehnički insekticid diflubenzuron. Djelovanje svih pripravaka više nego za većinu drugih štetnika ovisi o što većem utrošku škropiva i što boljoj kvaliteti tretiranja.

Rjeđa je vrsta lisnog minera Callisto denticiilellalh. (Ornixguttea) koji pravi mine na lišću jabuka i krušaka. Posljedica napada jest uvijanje rubova lišća.

Lisni miner agruma (Pbyllocnistis citrella Stainton) Potječe iz Azije, a u Hrvatskoj je prvi put otkriven na Braču u 1994. g. (Kačić).

Te je godine otkriven i u Italiji, a sada je prisutan u većini mediteranskih zemalja. Leptirić je malen, raspona krila samo 6 mm. Prednji par krila pokriven je

srebrnkastim ljuskicama te prošaran dvjema tamnim linijama. Drugi par krila i tijelo bijeli su. Gusjenica naraste do 3 mm, smedežute je boje. Jajetu je promjer samo 0,3 mm.

Lisni miner agruma odmah je postao jednim od najvažnijih štetnika agruma u nas. Napada sve vrste agruma, a u nas je proširen svuda gdje se oni uzgajaju. Šteti samo drugom porastu mladica - izboja koji najčešće počinje koncem srpnja i u

249

kolovozu. Zaraza ometa rast biljaka i dozrijevanje plodova. Najveće su štete na sadnicama agruma i u nasadima u formiranju koje svakako treba sustavno zaštićivati od ovog štetnika.

Leptirići odlažu jaja pojedinačno na naličje mladog lišća. Jedna ženka odloži do stotinjak jajašca. Inkubacija traje 2 do 10 dana. Gusjenica buši krivudavi hodnik u mladom lišću usporedo s glavnom žilom. Pri tome ne oštećuje pokožicu, koja je srebrnkaste boje. Kasnije mina posmedi. Na jednom listu obično se nalazi samo jedna mina, osim pri jakom napadu, kada ih može biti više. Zaraza se može katkada naći i na sočnim zelenim izbojima, koji izgledaju kao da su ofureni od mraza. Razvoj gusjenice traje 8 do 20 dana. Kukulji se na obodu lista, a na tom se dijelu list uvija. Stadij kukuljice traje 6 do 22 dana. Smatra se da u Hrvatskoj ima tri generacije godišnje. Izrazito velika smrtnost tijekom zime ne omogućava da prve generacije počine veće štete.

SI. 249. Moljac miner agruma: leptir i mina

S obzirom na kratko postojanje ovog štetnika u Europi, mnoga su istraživanja još u tijeku. Zasad se preporučuje tretiranje regulatorima razvoja kukaca na osnovi teflubenzurona, tebufenozida ili lufenurona. Preporučuje se prva primjena u početku napada, dakle krajem srpnja ili tijekom kolovoza, kada izboj drugog porasta nije dulji od 10 cm, a listić je na njemu manji od 1 cm. Tretiranje treba ponavljati prema potrebi (najčešće 3-4 puta). Neki kemijski insekticidi, ubijaju i gusjenice i odrasle oblike. To su pripravci na osnovi imidakloprida, deltametrina, diazinona, esfenvalerata itd. Primjenu insekticida treba provesti u sumrak jer su tada leptirići najaktivniji, a temperatura zraka niža. Tretiranje nježnog porasta izboja pri višoj temperaturi može biti fitotoksično. Pri zaštiti rodnih nasada treba izbor insekticida podrediti njihovoj karenci i razmaku do berbe. Sadnice uzgajane u kontejnerima mogu se zaštititi i mehanički, mrežama gustih okaca koje se stavljaju kad se zapaze prvi leptirići.

Lozin lisni miner (Holocacista /Antispila/ rivillei Stt.). Njegova prisutnost je davno zabilježena u Dalmaciji, ali nema nikakvih

podataka o njegovoj pojavi u novije vrijeme. Ubraja se u porodicu Helioselidae. Vrlo je malen leptirić, raspona krila 4 mm. Gusjenice prave mine u listu vinove loze. Mina je duga najviše do 3 cm. Od izmeta mina je tamna pa se teško uočava. Prije kukuljenja, koje se zbiva u mini, gusjenica izreže lisnu plojku. Taj je izrez ovalnog oblika. Štetnik ima 2-3 generacije godišnje.

250

Miner azaleje (Caloptilia /Gracilaria/ azaleella Brants) japanskog je podrijetla, proširen u Europi. Buši isprva uske, kasnije mjehuraste hodnike u lišću azaleja. Ima tri i više generacija godišnje. Za slabije zaraze treba zaraženo lišće otkinuti i uništiti, a za jače zaraze mogu se primijeniti isti insekticidi kao i za voćne minere, uz prethodnu provjeru moguće fitotoksičnosti. Druga vrsta ovog roda napada jorgovan (jorgovanov miner).

Topolin lisni miner (Phyllonorycter/ Lithocolletis/populifoliellalr.)

Vrlo čest štetnik na topolama i jablanima. U Zagrebu je zabilježeno desetak mina na svakom listu i potpuno uništenje desetak starijih listova na svakoj grani. Veliki rojevi leptirića ulijeću u stanove i ometaju stanovnike. Stoga ih ubrajamo u molestante. Zabilježen i slučaj da su stanovnici jednog naselja oborili nekoliko topola da bi se riješili napasti leptirića. Uprkos učinkovitosti brojnih insekticida, njihova se primjena ne može preporučiti u urbanim sredinama.

Platanin moljac miner (Phyllonorycter /Lithocoletis/ platani StJ povremeno se javlja na platanama. Pravi vrećaste mine na licu lišća, a one uzrokuju izobličeni rast lišća i pucanje tkiva. Zaraza jača prema jeseni.

Bagremov moljac miner (Parectopa robiniella Clem.).

SI. 250. Jako zaraženo lišće topole s minama (snimio M. Maceljski)

Štetnik američkog podrijetla, otkriven u Europi (Italija) u 1970. godini. U Hrvatskoj je njegova prisutnost utvrđena 1983- godine (Maceljski, Igre). Treba istaći da i bagrem potječe iz Sjeverne Amerike, od kuda je donijet prije 400 godina. Tek u novije vrijeme povećanje je prometa omogućilo da domaćina postupno slijede njegovi neprijatelji. To je leptirić iz porodice Gracilariidae. Ima tamnosmede tijelo, raspon mu je krila 7 mm. Gusjenica je prozirna, u zadnjim razvojnim stadijima zelena. Prezimi kukuljica u otpalom lišću ili plitko u tlu. Leptirić se javlja krajem svibnja. Ženka odlaže jaja na naličje liske bagrema. Gusjenica prva dva stadija buši minu na naličju, a gusjenica preostala četiri stadija na licu lista. Razvijena mina raspoznaje se po krakim nepravilnim hodnicima koji se poput prstiju odvajaju od srednjeg dijela mine. Ima tri generacije godišnje. Jedna mina zauzima 140-200 mm2 površine lista. Tri mine po liski unište cijeli parenhim te se asimilacija bitno smanjuje. U Istri smo u 1984. g. nalazili stabla s 50-80 % lišća zaraženog s prosječno 1,5-2,5 mine po liski. U Italiji su zabilježeni slučajevi potpune defolijacije. Gusjenice

251

napada više parazitskih osica. U Italiju je introducirana jedna američka vrsta osica (Closterocerus cinctipennis) koja se udomaćila i smanjila zarazu minera. U posljednjem desetljeću i u Hrvatskoj se znatno smanjio intenzitet zaraze, vjerojatno zahvaljujući povećanju brojnosti prirodnih neprijatelja.

U novije vrijeme u Europu je iz Amerike unijet i drugi miner lista bagrema -Phyllonorycter robiniella Clem. Već je otkriven u Sloveniji (Seljak). Gusjenica te vrste čini vrećaste mine bijele boje.

Kestenov moljac miner (Cameraria ohridella Deschke et Dimić).

Postojanje te vrste otkriveno je u 1985. godini u Ohridu u Makedoniji. Izvanrednom brzinom taj se sićušni leptirić proširio po cijelom Balkanu i mnogim dijelovima srednje Europe. Mi smo vrstu otkrili 1989- g., a 1994. i idućih godina zabilježili smo vrlo velike štete na stablima divljeg kestena u Zagrebu i

drugdje u Hrvatskoj (Maceljski, Bertić). Koliko je do sada poznato, vrsta je monofagna te se hrani samo na lišću divljeg kestena. Ta je vrsta drveća vrlo česta u drvoredima i parkovima u Zagrebu i drugim gradovima u Hrvatskoj. Stoga je potpuno uništenje (posmedenje) lišća već u srpnju na pojedinim stablima vrlo štetno jer prestaje svaka korisna funkcija ovog ukrasnog drveća. Prestaje uloga pročišćavanja zraka, tj, vezanja ugljičnog dioksida i otpuštanja kisika, gubi se umiaijuća uloga zelenila i njegova estetska vrijednost. Rojevi leptirića ometaju stanovnike pa se i ta vrsta svrstava u molestante.

Leptirić ima na krilima bijele pruge pa u letu daje dojam da je bijele boje. Raspon mu je krila 6-8 mm.

SI. 251. Oštećenja liski bagrema od moljca (snimio M. Maceljski)

SI. 252. Izgled lišća jako zaraženog kestenovim moljcem minerom (snimio M. Maceljski)

SI. 253. Izgled minesgusjenicom kestenova\ moljca (snimio D. Bertić)

252

Gusjenica ima spljošteno tijelo i vrlo izrazitu segmentaciju. Naraste do 4 mm. Prezimi kao gusjenica ili kukuljica u otpalom lišću. Leptirić se javlja u svibnju. Ženka odlaže jaja na lice lista divljeg kestena. Vrsta je monofag. Gusjenica isprva pravi okruglu minu, a kad se proširi do prve poprečne žile postaje uglasta, omeđena žilama. Površina jedne mine zauzima 300-350 mm2. Na jednoj liski u srpnju 1996.u Zagrebu nalazili smo prosječno 50-80 mina. U rujnu je defolijacija bila potpuna. Vrsta ima 3-4 generacije godišnje.

Smanjenje zaraze postiže se temeljitim skupljanjem i uništavanjem otpalog lišća tijekom zime. Veliki utrošak vremena za tu mjeru za sada nema prave alternative jer bi krčenje divljeg kestena (neki daju i ovakav prijedlog) bila golema šteta. Ta se osnovna mjera može dopunjavati primjenom toksikološki i ekotoksikološki povoljnih Si. 254. Lišće u drvoredu divljeg'kestena uništeno od insekticida (primjerice kestenova moljca usred ljeta (snimio M. Maceljski) regulatora razvoja), poglavito u vrijeme pojave prvih leptirića u proljeće. Za uspjeh je presudno dobro pokrivanje lica lišća insekticidom. Pronalazak feromona olakšao bi rješavanje ovog problema. Zapaženo je da mnogo manje napada kestene koji cvatu crveno ili žuto nego one najčešće koji cvatu bijelo. Utvrđena je mogućnost da zarazi pajavor (Acerpseudoplatanus). Potpuno rješenje problema kestenova moljca minera mogu dati samo prirodni neprijatelji, bilo tako da se neki autohtoni neprijatelji prilagode novoj vrsti, bilo da se neki neprijatelji kojih u nas nema, a prisutni su u Makedoniji ili drugdje, unesu u Hrvatsku. Samo kombiniranom primjenom svih spomenutih mjera pridržavajući se načela integrirane zaštite moguće je spriječiti veće štete od ovog štetnika.

Malinin moljac miner (Incurvaria rubiella Bjerk.) ubraja se u porodicu Incurvariidae. To je malen leptirić, s dugačkim resama na krilima. Raspon krila je 12-14 mm. Gusjenica je crvene boje. Ubušuje se u pupove maline, rijetko u pupove kupine. Hrani se unutar pupa pa se izvana zaraza ne zapaža. Može se uvući i u izboj. Ima jednu generaciju godišnje. Prezime polurazvijene gusjenice u tlu ili na biljkama.

Jedna od najzapaženijih vrsta lisnih minera jest hrastov miner (Tischeria ekebladella /complanella/Hb.). Pravi široke hodnike na kojima se ističe gotovo bijela lisna epiderma.

253

MOLJCI TULJČARI COLEOPHORIDAE

Gusjenice moljca tuljčara prvo prave sitne mine u pupovima i lišću, a kasnije zapredu tuljac koji stoji okomito pričvršćen prednjim dijelom, u kojem proborave ostatak života. Zajedno s tuljcem se i kreću. Pojava tih moljaca nije masovna, ali tuljci se mogu češće zapaziti na raznim vrstama voćaka. Važan je štetnik ariša vrsta arišev tuljčar (Coleophora laricella Hb.). Isprva minira iglice, a kasnije, dok se nalazi u tuljcu, nastavi ishranom u mladim iglicama. Oštećene iglice otpadaju, prirast je smanjen, mlada se stabla suše i mogu uginuti.

KESICARI - PSYCHIDAE maleni su leptirići, izrazitog spolnog dimorfizma. Mužjak ima krila, a ženka je beskrilna i bez nogu. Ženka živi u karakterističnoj kesici, koju pravi gusjenica i u kojoj odlaže i jaja. Gusjenica oko svog tijela napravi omotač od raznih tvari, čvrsto spojenih predjom. Gusjenice se zadržavaju na voćkama oštećujući lišće, koru, pupove, no štete su minimalne.

U porodicu TINEIDAE ubrajaju se neki štetnici uskladištenih poljoprivrednih proizvoda o kojima će biti riječi u zadnjem poglavlju. Tu se ubraja se i poznati tekstilni moljac, gusjenice kojega se hrane u vunenoj odjeći. U tu porodicu ubraja se i jedna suptropska vrsta štetna brojnim vrstama ukrasnog bilja. To je bananin moljac (Opogona sacchari Bojer). Vrsta je prisutna u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, a u najnovije je vrijeme utvrđena i u Mađarskoj na vrstama roda Dracaena, pa postoji mogućnost da se uskoro nade i u Hrvatskoj. Gusjenica te vrste buši hodnik u stabljici iz kojeg ispadaju komadići biljke i izmet.

PLUTELLIDAE

Kupusni moljac (Plutella xylostella /maculipennis/ Curtis)

Gusjenice narastu do 12 mm, a tijelo im je suženo prema oba kraja. Zelenkaste su boje, isprva crne, kasnije smeđe glave. Isprva izgrizaju samo parenhim između lisnih žilica pa nastaju 'prozorčići' ili 'srebrnkasta čipka'. Nešto veće gusjenice izgrizaju list praveći u njemu nepravilne rupe. Lišće je onečišćeno izmetom gusjenica. Kukuljica je vretenasta oblika, a nalazi se zapredena u kokon pričvršćen na listu. Leptir ima raspon krila oko 16 mm. Na tamnosivim prednjim krilima ima valovitu svijetložutu paigu, dobro vidljivu kad se krila slože pri mirovanju.

Proširen svuda u nas, no naročito velike štete pravi u Istri i u vranskom bazenu. Najveće štete počini kad napadne kupus koji već formira glave jer zbog oštećenja i onečišćenja takav kupus gubi tržišnu vrijednost. Napada i cvjetaču, kojoj se ubušuje u cvijet, a minira i lišće uljane repice i drugih krstašica.

Prezimi kao kukuljica na raznim mjestima, a katkad može prezimiti i leptir. U travnju izlijeću leptiri, a lete u sumrak. Odlažu jaja na kulturne ili korovske krstašice, i to po 2-4 jajeta na naličje lista, najčešće uz glavne žile. Jedna ženka odloži 100-200 jaja. Embrionalni razvoj traje 3-7 dana. Gusjenice prvo prave mine u listu, zatim karakteristične 'prozorčiće', a na kraju izgrizaju cijelo lisno

254

tkivo. Razvoj gusjenica traje 9-14 dana. Kukulji se na listu. Stadij kukuljice traje 7-14 dana. Kupusni moljac ima 3-4 generacije u kontinentalnom, a 4-6 generacija u obalnom dijelu naše zemlje. Generacije se često međusobno preklapaju, a štete nanose sve vrijeme vegetacije.

Jačoj pojavi moljaca pogoduju sušno vrijeme i više temperature. Ima vrlo mnogo prirodnih neprijatelja, a o njihovu broju ovisi žestina napada.

Brojnost štetnika može se smanjiti ako se svake godine dubokim zaoravanjem ili spaljivanjem uništavaju ostaci kupusnjača. I sve mjere koje ubrzavaju razvoj i jačanje biljaka smanjuju štete od ovog štetnika. Zaražene biljke koje se uklanjaju pri prorjedivanju treba odmah uništiti.

Kemijsko suzbijanje potrebno je kad se na svakoj biljci nalazi više od 0,5 gusjenice, no u nekim slučajevima ovaj broj može biti i manji. Suzbijanje treba provesti prije nego što se gusjenice za vuku u glave. Prskati treba što većom količinom vode da bi insekticid prodro i do skrivenih gusjenica. Da bi se postiglo bolje kvašenje preporučuje se da se insekticidima doda jedan okvašivač.

Kad se zaraza uoči dovoljno rano, preporučuje se upotreba za ljude i okoliš bezopasnih bioloških insekticida na bazi Bacillus thuringiensis kurstaki, kojima je karenca 7 dana (za zelje za kiseljenje 21 dan). Od kemijskih insekticida preporučuju se insekticidi na osnovi klorpirifosmetila, diazinona, malationa, alfacipermetrina, esfenvalerata, lambda-cihalotrina i neki drugi. Za bliži rok zriobe ili kad treba zahvatiti zaklonjene gusjenice, preporučuju se sredstva koja sadrže diklorvos ili beta ciflutrin.

Samo u područjima u kojima su na kupusnjačama često primijenjeni insekticidi iste skupine zapaženo je slabljenje njihova djelovanja. Da bi se spriječila ili usporila pojava rezistentnosti, preporučuje se povremeno mijenjati skupinu insekticida koji se koriste.

Lukov moljac (Acrolepiopsis /Acrolepia/ assectella Zell.) Povremeni štetnik crvenog luka i češnjaka, rjeđe poriluka u Hrvatskoj. Leptirić

je tamnosmede boje, raspon mu je krila 12-14 mm. Gusjenica je žućkastozelenkaste boje, naraste do 10 mm. Hrani se lisnim parenhimom, a kasnije prodire u glavicu. Na listu se vide srebrnkaste pruge nastale izgrizanjem zelenila, a epiderma je neoštećena. Nakon ulaska gusjenice u glavicu biljka vene. Prezime odrasli oblici. Ima 2-3 generacije godišnje. Suzbijanje se posebice preporuča na površinama sjemenskih usjeva. Primjena insekticida provodi se u vrijeme ovipozicije pa treba

255

SI. 255. Leptir, oštećeni list i gusjenica kupusnog moljca (prema Bayer)

promatrati pojavu i razvoj štetnika. Od insekticida se koriste alfacipermetrin, deltametrin i drugi piretroidi, ali uz potpuno pridržavanje propisane karence. Na mladom luku ne provodi se suzbijanje ovog štetnika.

MOLJCI ZAPREDARI - YPONOMEUTIDAE

Jabučni moljac (Yponomeuta malinellus Zell.), šljivin moljac (Yyponomeuta padellus L.)

Jabučni moljac dosta je rijedak štetnik u Hrvatskoj. Napada jabuku. Šljivin moljac napada šljivu i glog i izrazito je periodične naravi, pa su poznate masovne pojave naročito u Lici (Maceljski). Neki smatraju da je to jedna te ista vrsta.

Obje vrste prezime kao gusjenice prvog stadija u jajnom leglu. To se leglo nalazi na granama, a sastoji se od 20-80 jaja položenih jedno do drugog poput crijepa na kući i pokrivenih sivkastom prevlakom. Zato je leglo slično boji kore. Čim početkom proljeća temperatura prijeđe 14 °C izlaze gusjenice i počinju se hraniti prvo lisnim pupovima, a zatim lišćem. Organe koje napadaju obavijaju pređom. Razvoj traje do kraja svibnja, do kada gusjenice narastu do 20 mm. Žutozelene su, sivkaste ili žućkaste boje, s crnim točkama. Žive zajednički u paučinastim gnijezdima - zapretcima koji pod kraj razvoja obuhvaćaju čitave grančice. U zapretcima se i kukulje u bijelim prozirnim kokonima. Leptiri se javljaju u lipnju i srpnju, katkad i kasnije. Odlažu jaja na voćke.

Suzbijanje se provodi zimskim prskanjem voćaka uljanim organo-fosfornim insekticidima. Ta sredstva uništavaju gusjenice u jajnim leglima ako se mjera provede kvalitetno. Za vrijeme vegetacije suzbijanje se provodi skidanjem i uništavanjem zapredaka zajedno s gusjenicama i tretiranjem voćaka insekticidima na osnovi k l o r p i r i f o s m e t i l a ,

diazinona, diklorvosa, te piretroidima. Učinkoviti su i bioinsekticidi na osnovi Bacilhis thuringiensis. Važan je prirodni neprijatelj osica Ageniaspis fuscicollis,

Trešnjin cvjetni moljac (Argyresthia ephipella F.) dosta je rijedak štetnik u nas, iako su u nekoliko slučajeva zabilježene veće štete. Prezime jaja oko pupova trešanja i višanja. Gusjenice u proljeće napadaju nabubrele pupove i često se zavlače u njih. Kasnije napadaju i cvjetove, lišće i mlade plodiće. Nakon tri tjedna gusjenice se kukulje u tlu. Leptiri lete u lipnju i srpnju te odlažu jaja.

SI. 256. Suzbijanje šljivina moljca u Lici u 1954. (snimio M. Maceljski)

256

Suzbijanje treba obaviti prije cvatnje, dakle u početku napada na pupove, primjenom istih insekticida kao i za suzbijanje jabučnog moljca.

Mali jabučni moljac (A. conjugella Zell.) rijede oštećuje plodove jabuka.

Tujin moljac (Argyresthia thiiiella Packard) u nas mjestimice jako oštećuje lišće tuje.

Jelin moljac igličar (A.fundella F. R.) važan je štetnik jele. Izrazit je monofag. Gusjenice u jesen buše minu u iglici. Takva se iglica lako uočava po bjelkastožućkastoj boji. U proljeće gusjenice izgrizaju vršni dio iglice, koji pocrveni, kasnije posmedi. Mlada stabla zaostaju u razvoju.

Maslinov moljac (Prays oleae /oleella/ B.)

Uz maslininu muhu najvažniji je štetnik masline. Leptir je sive boje, raspon mu je krila 11-14 mm. Gusjenica je žućkasta, naraste do 8 mm. Oligofagni je štetnik, napada maslinu, no može se razviti i u listovima filireje, jasmina i ligustruma. Ima tri generacije godišnje: piva (antofagna) napada cvijet, druga (karpofagna) napada plod, a treća (filofagna) napada list. Imago prve generacije javlja se krajem travnja i u svibnju. Odlaže jaja na časke još zatvorenih cvjetova. Gusjenice izgrizaju cvjetove zapredajući ih svojom pređom. Jedna gusjenica može oštetiti oko 15 cvjetova. Stupanj štetnosti ovisi o intenzitetu cvatnje. Imago druge generacije leti u lipnju, a odlaže jaja na plodove. Gusjenice se ubušuju u plod, u kojem izgrizaju meso i sjemenku. Ti plodovi kasnije otpadnu, pa mogu nastati vrlo velike štete. Krajem kolovoza i u rujnu javlja se imago treće generacije, koji odlaže jaja na lišće. Gusjenice prave hodnike u Ušću, a kasnije se slobodno hrane na njemu. Krajem zime kukulje se i daju opet imaga prve generacije. Jedna ženka odloži oko 300 jaja. Najveće štete nanose prve dvije generacije uništavanjem cvjetova i oštećivanjem plodova. U nekim je slučajevima moljac uništio čak 50-100 % plodova, no prosječne se štete procjenjuju na 20 % godišnje.

Utvrđene su razlike u otpornosti pojedinih kultivara na ovog štetnika. Obično je najjača zaraza na kultivarima krupnih plodova, a manja na kultivarima sitnih plodova. Od domaćih kultivara najosjetljivije su lastovka i oblica, od inozemnih ascolana, a pendolino pripada u najotpornije kultivare.

Maslinina moljca napadaju brojni prirodni neprijatelji. Neki se mogu koristiti i za biološko suzbijanje. Takva je npr. osica Ageniaspis fuscicollis. Njezina je uloga proučavana i u nas (Tominić). Zlatooke se hrane jajima, poglavito karpofagne generacije.

Kemijsko suzbijanje karpofagne generacije kombinira se sa suzbijanjem muhe. Prvim tretiranjem protiv antofagne generacije moljca ne sprečavaju se samo izravne štete od te generacije, nego se sprečava i jača pojava karpofagne generacije. Protiv karpofagne generacije obično se jedno tretiranje obavlja u srpnju, a ponavlja se u kolovozu. Optimalni su rokovi suzbijanja tih generacija moljca pred početak napada gusjenica na cvijet odnosno plod. Ponajviše se preporučuje primjena bioloških pripravaka na osnovi Bacilhis thiiringiensis soj kurstaki, kojima se može dodati 0,5-1 % šećera ili biotehnički insekticidi - regulatori razvoja kukaca.

257

Samo izuzetno treba primijeniti kemijske insekticide protiv karpofagne generacije. Primjenjuju se samo ako se kasni u suzbijanju jer ta sredstva, naročito dimetoat i fention, imaju izvjesno dubinsko djelovanje. Osim navedenih insekticida mogu se koristiti i diazinon, triklorfon i neki drugi kemijski insekticidi. Proučava se mogućnost šire primjene feromona, ne samo za praćenje pojave, nego i suzbijanje ovog štetnika, bilo metodom zbunjivanja, bilo ulovom, što može biti uspješno pri slabim zarazama.

CHOREUTIDAE (GLYPHIPTERYGIDAE)

Smokvin moljac (Choreutis/Simaethis/ nemorana Hb.) proširen je svuda gdje se uzgaja smokva, ali ne nanosi veće štete. Gusjenice izgrizaju lišće, pa za jakog

napada ostanu samo žilice. Može izgrizati i plodiće. Napadnute organe zapreda pređom. Gusjenica je vrlo živahna, žutozelene boje, naraste do 12 mm. Štetnik ima tri generacije godišnje. Suzbija se sredstvima na bazi ometoata, diazinona, malationa i drugim dopuštenim ili provjerenim sredstvima za tretiranje smokve, koja je vrlo osjetljiva na mnoge insekticide.

MOLJCI GNJEZDARI - GELECHHDAE

Brojna i važna porodica. Breskvina moljca, koji se ubraja u ovu porodicu,

SI. 257. štete od smokvina moljcz opisujemo zajedno s breskvinim savijačem (snimio M. Maceljski) k o d savijača plodova.

Repin moljac (Scrobipalpa /Phthorimaea/ocellatella Boyd.) Tipičan periodični štetnik šećerne repe. U Vojvodini su zabilježene gradacije

1949.-1952., 1962.-1963.g., a i kasnije u nekim godinama bilo je lokalnih jačih napada. U Hrvatskoj je nešto češća pojava na području Županje.

Leptirić je svijetlosmede boje, raspon mu je krila 12-15 mm. Gusjenice su ružičaste boje, svijetlije s trbušne strane. Narastu do 12 mm.

Prezimljuje na starom repištu u stadiju odrasle gusjenice ili kukuljice. Leptirić izlijeće vrlo rano: od kraja ožujka. Budući da vrsta ima 4-5 generacija, one se isprepliću pa se leptirići nalaze sve do jeseni. Ženke odlažu 100-150 jaja na biljke šećerne repe. Gusjenice se u proljeće razvijaju 3-4 tjedna, ljeti samo 2-3 tjedna. Napadaju biljke iz roda Beta. Izgrizaju lišće, najradije centralno lišće, ubušuju se u peteljke i dopiru do glave korijena te ulaze u nju. Peteljke pocrne, a glave se korijena izdužuju i gnjile. Zapažaju se i po pređi koju proizvode. Mogu oštećivati korijen repe dok čeka preradu, odnosno u trapu.

258

Štetniku pogoduje toplo i suho vrijeme, rano proljeće i duga jesen. Stoga je važniji u našim suhim i sušnijim područjima. Naročito jak napad može pričiniti zadnja generacija krajem ljeta i početkom jeseni. U Mađarskoj je utvrđeno da 10-20 gusjenica po repi snizi prinos korijena za 19 %, a šećera za 48 %. Pragom odluke za suzbijanje smatra se najmanje 70 % biljaka zaraženih s prosječno 4-5 gusjenica po zaraženoj biljci, i to ako se ne očekuju kiše.

SI. 258. Gusjenica i štete od repina moljca (snimio M. Maceljski)

Suzbijanje se provodi pravilnim plodoredom, uništavanjem ostataka biljaka na starom repištu, sprečavanjem širenja zaraze na izvađenom korijenju repe te primjenom insekticida kad brojnost gusjenica prijeđe prag odluke. Od insekticida koriste se organofosforni, no sigurno su djelotvorni i piretroidi te neki drugi insekticidi. Najvažnijom mjerom suzbijanja smatra se navodnjavanje.

Krumpirov moljac (Phthorimaea operculella Zell.) Dugo smatran karantenskim štetnikom za našu zemlju, no više nije na listi

karantenskih štetnika. Proširen u našem obalnom području. Nanosi velike štete uskladištenom krumpiru.

Leptirić je smedežute boje. Raspon krila je 10-14 mm. Gusjenica je bjeličaste boje, sa svijetloružičastim hrptom. Naraste do 12 mm. Štetnik živi i razvija se u prirodi, ali i u skladištima krumpira.

Leptiri najčešće prezime u skladištima krumpira. Izlijeću pri 8 °C. Ženke leptira odlažu jaja na biljke. Gusjenice isprva miniraju lišće, zatim se ubušuju u stabljiku. Iz stabljike mogu doći i do gomolja krumpira pa tako budu donesene u skladišta. Tu se nesmetano razmnažaju, dajući više generacija. Obično imaju 4-6 generacija. Osim krumpira, napadaju rajčicu, patlidan i duhan, no štete su zanemarive.

Suzbijanje na polju nije potrebno, ali je neobično važno spriječiti razmnožavanje u skladištima krumpira, ne samo zbog velikih šteta, nego i zato

SI. 259- Gomolji napadnuti od gusjenica krumpirova moljca (snimio M. Maceljski)

259

što u skladištima prezimljuje tisuće leptirića koji u proljeće prenose zarazu na polja i omogućuju opće povećanje brojnosti populacije štetnika u nekom području. Uskladištavati treba nezaraženi krumpir, zidove skladišta treba (u području gdje je moljac prisutan) prije unošenja krumpira oprskati insekticidima na osnovi pirimifosmetila, malationa, klorpirifosmetila i sličnim dozvoljenim insekticidima. Male hrpe gomolja dobro je pokriti pijeskom, a zaražene gomolje najbolje je što brže potrošiti za stočnu hranu. Najstrože je zabranjeno i kažnjivo gomolje kaimpira izravno tretirati insekticidima..

Pamukov moljac (Pectinophora gossypiella Saund.). Jedan je od najvažnijih svjetskih štetnika pamuka, naročito u Egiptu i SAD.

Na podaičju bivše Jugoslavije nađen je 1952. godine u crnogorskom primorju, štećuje cvjetne pupove, cvjetove i čahure pamuka te vlakno i sjeme. Prenosi se uvoznim vlaknom i sjemenom pa se ti proizvodi strogo nadziru na graničnim prijelazima zemalja koje gaje pamuk a nisu zaražene. Osim na pamuku, može se održati i na nekim divljim vrstama sljezova, npr. na korovima i ukrasnim biljkama rodova Abutilon i Hibiscus.

Kajsijini moljci (Recurvaria nanella Hb., R. leucatella Cl.) napadaju kajsiju, katkad jabuku, a rjeđe lišće drugih vrsta voćaka. To su mali leptirići uskih krila. Njihove su gusjenice ružičaste boje, duge do 6 mm. Prezime gusjenice ispod kore ili uz pupove voćaka. Gusjenice u rano proljeće izgrizaju pupove, a kasnije lišće, koje zapredaju. Najčešće su na južnoj strani krošnje. Leptiri lete u lipnju. Gusjenice izađu iz jaja još ljeti, prave mine u lišću ili se hrane na naličju, a ne prave značajnije štete. Zatim prezime. Dakle, ove vrste imaju jednu generaciju godišnje. Suzbijaju se zimskim prskanjem voćaka uljanim organofosfornim sredstvima. Moguće je skidati i uništavati zapretke s gusjenicama. Za jačeg napada treba u vrijeme samog početka napada provesti tretiranje insekticidima na bazi diklorvosa, triklorfona, fosalona, piretroidima i dr.

Kimov moljac (Depressaria depressana F.) zapreda cvat različitih vrsta štitarki, posebice kima, celera i anisa. Izjeda drške cvjetova i sjeme. Slične štete pravi i vrsta Agonopterix/Depressaria/nervosa Hw., a artičoku oštećuju gusjenice vrste D. erinaceella Stgr.

Jabučni moljac srčikar (Blastodacna atra Zell. /B. putripennella/ - porodica Agonexenidae). Rjeđi je štetnik jabuke u nas. Leptiri lete krajem svibnja i u lipnju. Odlaže jaja na lišće i izboje. Gusjenica nagriza lišće, a zatim buši hodnik u blizini pupa. Pup ne tjera. Tu gusjenica prezimi. U proljeće se gusjenica ubušuje u bazu izboja te buši izboj. Izboji se suše. Suzbijanje je moguće odrezivanjem napadnutih izboja.

Moljac mušmulice (Elachista triatomaea Hw.) napada ukrasni grm mušmuli - kotoneaster. Otkriven na području Zagreba u 1977. g. (Balarin). Gusjenice su crne boje, a zadržavaju se u svijetlim tuljcima koje ispredu. Brste i zapredaju lišće, a to lišće posmedi.

260

ŠTETNICI DRVA

Uz više porodica kornjaša, drvo voćaka i ukrasnog drveća buše i neke gusjenice. To su gusjenice vrsta koje se ubrajaju u porodice staklokrilaca i drvotočaca.

STAKLOKRILCI - SESIIDAE (AEGERIDAE)

Ova porodica obuhvaća leptire nešto veća tijela i staklenoprozirnih krila. Samo su rubovi krila obrubljeni najčešće obojenim ljuskicama. Raspon im je krila najčešće od 18 do 28 mm. Gusjenice staklokrilca žive u izbojima i granama. Bjelkaste su i uglavnom bez dlaka. Narastu do 3 cm.

Ribizov staklokrilac (Synanthedon tipuliformis ClemJ

Napada crveni i crni ribiz i ogrozd. Leptir ima crno tijelo, sa žutim poprečnim prugama, a neprozirni je dio krila crn. Raspon im je krila oko 20 mm. Prezime gusjenice u izbojima. Leptiri se javljaju početkom lipnja. Odlažu jaja pojedinačno na pupove i izboje. Gusjenica se ubušuje u izboj i prodire u srčiku. Povremeno prelazi iz jednog izboja u drugi. Prema jeseni buši prema dolje, a u proljeće nastavlja bušiti. Dio se kukulji u svibnju, a dio ostaje još godinu dana u stadiju gusjenice pa se tek onda kukulji. Gusjenica naraste do 15 mm. Svijetložute je boje. Napad se zapaža po otvorima na izbojima iz kojih gusjenice izbacuju izmet. Zaraženi izboji potamne, lako se lome i suše se. Suzbija se odrezivanjem i spaljivanjem zaraženih izboja u toku čitave godine, a treba paziti da se odsiječe i dio s gusjenicom, koja se može spustiti do samog korjena.

Jabukov staklokrilac (Synanthedon myopaeformis Borch.)

Važan je štetnik plantažnih nasada jabuka, a napada i dunju, šljivu i druge voćke. Posebno su osjetljive sorte jabuka stavman i delišes, a manje jonatan. Leptir ima tamno tijelo, s crvenim prstenom oko zatka. Krila su prozirna, raspona 15-20 mm. Leptiri lete od kraja svibnja pa do kraja kolovoza, i najviše u srpnju. Često odlažu jaja na stablo u kojem se ženka razvila. Najčešće odlažu jaja na mjesta na kojima je kora ozlijeđena obrezivanjem ili nekim drugim uzrokom. Jaja su odložena pod oštećenu koru najčešće u skupinama po 5 jaja. Gusjenica je blijedožute boje, bez dlačica, a naraste do 22 mm. Ona se ubušuje u drvo praveći plitke bušotine ispod kore. Žive hraneći se sokom voćaka. Hrane se i tijekom

SI. 260. Jabučna staklokrilka i gusjenica u drvetu (prema: BASF)

261

zime. Štetnik se suzbija preventivno premazivanjem rana fungicidnim sredstvima ili voćarskim voskom, prskanjem voćaka nakon reza bakrenim sredstvima i čišćenjem kore voćaka. U preventivu pripada izbjegavanje mehaničkih oštećivanja voćaka i suzbijanje jabučne krvave uši jer se u njihove rane naseljava ovaj štetnik. Kada se štetnik pojavi u većoj mjeri, pristupa se hvatanju odraslih oblika u različite posude s jabučnim sokom ili gnjilim jabukama. Zaražena mjesta na voćki treba ogoliti i mehanički uništiti nađene gusjenice. Ta se mjesta mogu premazati ili natopiti (četkama) ili oprskati insekticidima. Upotrebljavaju se ovi insekticidi: lindan, fenitrotion, diklorvos i neki drugi, koji se u premazivanju i lokaliziranom prskanju zimi primjenjuju u 5-10 puta jačoj koncentraciji od uobičajene. Prema nekim izvorima (Ciglar) prag odluke za primjenu insekticida jest 100-400 gusjenica na 20 voćaka. Pojava leptira može se pratiti i feromonom. Svaka primjena insekticida u vrijeme leta ovog štetnika smanjuje i njegovu pojavu.

Malinin staklokrilac (Pennisetia /Bembecia/hylaeiformis Lasp.) oštećuje maline na sličan način kao ribizov staklokrilac.

Stršljenka (Sesia IAegeria/ apiformis Clerck.) vrlo je čest štetnik topole, vrbe, lipe, breze i jasena. Gusjenica buši hodnik u drvetu debla, a kasnije se može zavući i u korijen. Iz rupe izbacuje pilovinu. Štete su najveće na mlađem drveću. Veće štete na topoli, vrbi i brezi nanosi i mali topolin staklokrilac (Paranthrene tabaniformis Rott.).

DRVOTOČCI - COSSIDAE

To su veliki leptiri, iako se prema drugim svojstvima ubrajaju u mikrolepidoptera. Njihove gusjenice buše u drvetu voćaka.

Vrbotoč (Cossus cossus L.)

Napada deblo i deblje grane raznih vrsta voćaka, no posebno često vrbu, brezu, topolu, brijest i drugo ukrasno drveće. Najradije napada starija stabla debljeg debla. Leptir je sivosmede boje. Raspon krila je 7-10 cm pa pripada u naše najveće leptire. Leptiri lete u lipnju i srpnju, ali samo noću. Odlože više stotina jaja u skupinama u pukotine kore najčešće blizu tla. Ženka često odlaže jaja upravo na stablo iz kojeg se razvila, pa zbog kumuliranja zaraze ono brzo propada. Gusjenice se ubušuju u stablo ili deblju granu. Prvu godinu zadržavaju se uglavnom u kori, a iduće godine prodiai u drvo. Porastom gusjenice i hodnik postaje sve širi. Iz njegova otvora ispadaju grizotine i curi biljni sok. Treće godine opet se gusjenica približava izlaznom otvoru gdje se kukulji. Odrasla gusjenica mesnate je boje, sa sjajno crnom glavom, a naraste do 10 cm. Katkad se kukulji i izvan hodnika. Suzbija se kao modro sitance.

Modro sitance - granotoč (Zeuzera pyrina L.) Napada tanje grane, ali može se naći i u debljim granama, pa i u stablu.

Napada gotovo sve vrste voćaka, uključujući i maslinu, nadalje brezu, javor i

262

druge lišćare. Leptiri se pojavljuju u lipnju i srpnju, a lete do jeseni. Imaju bijela krila, posuta crnim točkicama, raspona 5-7 cm. Odlažu svoja crvenkasto žuta jaja u pukotine kore ili na pupove. Jedna ženka može odložiti oko 1000 jaja. Gusjenice su žute, s tamnim točkicama, a narastu do 5 cm. Gusjenice su heliofilne te se kreću prema svjetlu, dakle prema vrškovima grana i izboja na kojima se nalaze. Tek se tamo ubušuju u tanke grančice, u kojima buše hodnik prema dolje. Gusjenice povremeno izlaze iz bušotine te se ubušuju u novu nešto deblju grančicu. Napadnute se grančice suše na dijelu od bušotine prema vršku. Iduće godine gusjenice se spuštaju sve niže, dolaze i u deblje grane pa i u stablo. Katkad buše hodnik oko stabla (prstenuju stablo), a ako tako napadnu mlade stablo ono brzo propada. Izlazni otvor gusjenice često prelazi promjer od 1 cm. Kroz njega ispada pilovina. Oko tog otvora plitko ispod kore nalazi se dio hodnika koji se može prstom napipati. Smatra se da gusjenice izlučuju i neke za drveće otrovne tvari.

SI. 261. Gusjenica granotoča SI. 262. Oštećenje debla od gusjenice granotoča (snimio M. Maceljski)

Treće se godine kukulje na samom izlasku iz hodnika pa nakon izlaska leptira prazne kukuljice vire iz rupe.

Nazočnost jedne gusjenice u dvogodišnjoj maslini uzrokuje njezino propadanje. Snizuje prirod i ometa razvoj masline jedna gusjenica u 3-5 godišnjoj maslini, 8 gusjenica u 8-godišnjoj maslini ili 15 gusjenica u 20-godišnjoj maslini (Katalinić).

Iako nema mnogo prirodnih neprijatelja (dosta je aktivan djetlić), ipak je prirodna smrtnost utjecajem raznih čimbenika vrlo velika pa iznosi i više od 95 %. Naročito često napada drveće koje trpi od suše i uopće slabije njegovano i održavano drveće. Budući da ženka često odlaže jaja na isto stablo u kojem se razvila, mogu u nekom voćnjaku ili drvoredu pojedina stabla biti jako napadnuta, a ostala stabla biti nezaražena. Zapažena je različita osjetljivost pojedinih kultivara masline.

Preventivno suzbijanje moguće je u vrijeme izlaska gusjenica iz jaja i u tijeku prvog ljeta, kad gusjenice povremeno izlaze iz svojih bušotina. U to se vrijeme preporučuju sredstva s izvjesnim dubinskim djelovanjem da bi se uništile i one gusjenice koje su se već ubušile, a nalaze se još plitko ispod kore. Takvo je sredstvo primjerice fosfamidon. Uglavnom samo preventivno djeluju sredstva na

263

osnovi fosalona, diazinona, fentiona, triklorfona, te piretroidi. Zbog dugog razdoblja ovipozicije potrebno je tretiranje krošnje više puta ponoviti. U voćnjacima se u to vrijeme suzbijaju i neki drugi štetnici voćaka (npr. savijači plodova) te se njihovim suzbijanjem sprečava i jača zaraza sitancem.

Kurativno suzbijanje sastoji se u uništenju gusjenice u grani ili deblu. U aipu od vrbotoča ili granotoča uštrca se sredstvo na osnovi diklorvosa ili drugi insekticid ječe volatilnosti u peterostrukoj normalnoj koncentraciji i rupa se odmah zatvori voćarskim voskom. Umjesto sredstva razredenih u vodi može se koristiti i neki sprej na bazi diklorvosa, na koji je dobro pričvrstiti cjevčicu koja se umetne u rupu pa se tako omogućava da što više sredstva ude u izlaznu rupu štetnika. Zbog niske koncentracije aktivne tvari u spreju treba nastojati uštrcati što više sredstva u rupu. Na taj su način svojevremeno uspješno sanirani javori u Radničkom dolu u Zagrebu (Maceljski).

Zaražene grane od oba štetnika potrebno je stalno odrezivati i spaljivati, pri čemu treba paziti da se odreže i dio sa štetnikom. Staro zaraženo drveće treba izvaditi i spaliti jer je ono izvor zaraze za mlada stabla.

Savijač kore (Enarmonia formosana Scop. /Laspeyresia ivoeberiana Schiff./) ubraja se u savijače. To je, takodjer, štetnik drveta odnosno kore voćke. U nas je dosta rijedak. Napada trešnju, breskvu, jabuku i krušku. Gusjenice buše hodnike u kori i deblu. Napad se vidi po rupici iz koje padaju izmet i grizotine. Na mjestu oštećivanja nastaju rak rane. Gusjenice su svijetle žutosmede boje, a narastu do 14 mm. Štetnik ima dvije generacije godišnje. Ženka često polaže jaja na već zaražena stabla pa se štete povećavaju. Od jakog napada suše se grane odnosno stablo. Suzbija se uštrcavanjem insekticida na bazi diklorvosa kroz rupicu i zatvaranjem rupice voćarskim voskom.

Šparogin korjenaš (Parahypopta /Hypopta/ caestrum Hb.) Također se ubraja u porodicu Cossidae, no ne oštećuje drvo. Važan je štetnik

šparoge, prisutan u našem obalnom području, posebice na otoku Braču (Kačić). Gusjenica oštećuje jestive podzemne dijelove. Leptir ima žutobijeli prednji par krila, a smeđi stražnji par krila. Raspon krila je 3-4 cm. Gusjenica je žućkasta,

naraste do 4,5 cm. Ima neugodan miris. Polurazvijene gusjenice prezime u

izdancima šparoge u tlu. U proljeće nastavljaju ishranu te najveće štete prave tijekom svibnja. Razvijene gusjenice napuštaju biljku i kukulje se unutar kokona, sasvim plitko u tlu. Često vrh kokona viri iz zemlje. Nakon približno mjesec dana izlijeće leptir. U Dalmaciji se let odvija potkraj lipnja i sredinom srpnja. Lete noću, uglavnom

SI. 263. Šparogin korjenaš'(snimila K. Žanić) unutar polja šparoge. Ženka nakon

264

kopulacije odlaže jaja oko korijenova vrata šparoge. Nakon 3-4 tjedna izlaze gusjenice. One se hrane pupovima, mladim izdancima i podankom korijena šparoge. Početkom zime spuštaju se niže i tu prezime.

Suzbijanje se provodi skupljanjem i uništavanjem gusjenica i kokona. Pri jačem napadu treba berbu završiti ranije te nakon toga prskati ili zalijevati nasad 2-3 puta u razmacima po desetak dana. S obzirom da je berba završena, mogu se koristiti različiti organofosforni insekticidi ili piretroidi. LJ Italiji se u mladim nasadima primjenjuju granule na osnovi klorpirifosetila oko svake biljke, a u starijem se nasadu nakon berbe razgrnu humci, stave granule i izmiješaju s tlom.

SAVIJAČI - TORTRICIDAE

Najvažnija su porodica Microlepidoptera. Prema podacima Batinice na području bivše Jugoslavije registrirano je 348 vrsta savijača, a od njih su šezdesetak vrsta poznati štetnici voćaka. Samo u nekih vrsta savijača gusjenice doista savijaju list, a za veliku većinu taj naziv ne treba shvatiti doslovce. Radi preglednosti taj veliki broj štetnih vrsta svrstan je u savijače pupa i lista, savijače štetne kožici ploda, savijače plodova voćaka te savijače vinove loze. Za razlikovanje najvažnijih vrsta savijača pupa i lista te kožice (pokožice) plodova služi tabelarni pregled.

SAVIJAČI PUPA I LISTA

Neki savijači pupa i lista javljaju se i u šumama, pa njihovoj jačoj pojavi u voćnjacima pridonosi blizina šume. Utvrđeno je da je jačoj pojavi nekih vrsta pridonijela i povećana primjena insekticida koji uništavaju njihove prirodne neprijatelje, a koji zbog skrivenog načina života savijača imaju na njih slabije djelovanje. Konačno, intenziviranje proizvodnje voća, bolja agrotehnika i gnojidba povećava prirast mladog lišća i time stvara povoljnije uvjete i za ovu skupinu štetnika.

Gusjenice savijača pupa i lista javljaju se rano u proljeće, čim počne otvaranje pupova. Budući da žive uglavnom unutar napadnutih organa i da su malene, teže se zapažaju pa je i to razlog što se njihove štete podcjenjuju.

Sivi savijač pupova (Hedya nubiferana Havv. /Argyroploce - Olethreutes variegana Hb./)

Leptir ima raspon krila 15-20 mm. Prednja su krila tamnosmecla, s izraženim poprečnim prugama i svijetlom vršnom trećinom. Gusjenice su zelenosive boje, s crnom glavom i analnim štitom.

Šljivin savijač pupova (Hedya pruniana Hb. /Argyroploce - Oletbreutes pruniana Hw./J.

Krila imaju raspon 14-18 mm, a prednja su krila svijetlosmecta, sa svijetlom vršnom trećinom. Gusjenice su slične gusjenicama sivog savijača pupova, ali su manje.

265

Tablica 4.

TABELARNI PREGLED RAZLIKA IZMEĐU GUSJENICA SAVIJAČA PUPA I LISTA I KOŽICE PLODA

Naziv vrste i duljina

odrasle gusjenice

Archips rosana L.

18-20 mm

Archips xylosteana L.

18-24 mm

Archips podanus Se, 18-24 mm

Adoxophyes orana F.R.

16-20 mm

Hedya nubiferana Hw.

15-20 mm

Argyrotenia ljungiana Th.

15-18 mm

Hedya pruniana Hb.

10-14 mm

Neosphaleroptcra nubilana

Hw, 10-12 mm

Fandemis heparana Schiff

20-22 mm

Fandemis ribeana Hb.

20-22 mm

Spilonota ocellana F,

9-12 mm

B o j a

leđna strana

tijela

svjetlo zelena

do tamno i sivo

zelena

tamno zelena do ljubičasta pigmen-tacijom

zelena

zelena ,od

svijetlo do

maslinasto

zelene

sivozelena do

tamno zelena

svijetlo-

zelenkasta

svijetlo zelena

svijetlo zelena

zelena

žuto-zelena

crnkasto

smeđa

bradavice

svjetlije od

tijela

svjetlije od

tijela, s crnom

u sredini

svjetlije od tijela

svjetlije od

tijela

crne

svijetlije od

tijela

crne

zelene

svijetlije od,

tijela

svijetlije od

tijela

smeđe

glava

smeđa

tamno smeđa

svjetliji

crno smeđa ili crna

smeđa, od

svijetle do

tamne

crna

neznatno

tamnija od

tijela, s 2

bočne tamne

pjege

crna

crno smeđa

zeleno smeđa

žuta ili smeđa,

s tamnijim

mrljama

crna

vratni štit

tamno smeđ

ili crn

smeđ, i to

naprijed

cn'eno ili

crno smeđ,

naprijed

svjetliji

smeđ

crn

smeđ

crn

zeleno-smed,

s tamnim

mrljama

zelen, s

tamnim

mrljama

žutozelen, s

tamnijim

rubom pozadi

crno smeđ

analni štit

boje tijela

crno smeđ

trbušne noge

crn

boje tijela

crn

boje tijela

zelen

zelen

boje tijela

boje tijela

crno smeđ

prsne noge

smeđe

tamno-

smede,

sa strane crne

tamne

svijetlo

smeđe

crne

svijetlo

smeđe

crne

zelene, a

vršni dio

smeđ

zelene

zelene

crne

266

Crveni savijač pupova (Spilonota /Tmetocera/ ocellana ¥.). Ima raspon krila 12-16 mm. Prednja su krila tamnomaslinaste boje u prvoj trećini, a žućkaste boje u preostalom dijelu. Gusjenica je crvenkasta, s crnom glavom, a naraste do 13 mm.

Zeleni savijač pupova (Neospaleroptera /Cnephasia, Tortrix/nubilana Hw.). Ima zelene gusjenice, s tamnom glavom. Narastu do 12 mm.

Mlade gusjenice prezime na zaklonjenim mjestima voćke, najčešće uz pupove. Rano u proljeće, krajem ožujka i u travnju, napadaju pupove, mlado lišće i cvjetove te ih izgrizaju. Napadnute organe zapredaju, a katkad se uvlače u pupove. Napadom mogu izazvati deformaciju listova i izboja, a pupovi često izgledaju kao da su oštećeni od mraza. Gusjenice su vrlo živahne. Razvoj gusjenica crvenog savijača pupova sporiji je nego razvoj gusjenica ostalih vrsta, pa gusjenice mogu oštećivati i plodove, kojima grizu pokožicu. Leptiri tih savijača lete u svibnju i lipnju. Jaja odlažu na lišće. Mlade gusjenice prave manje štete na lišću tijekom ljeta, a mogu praviti sitne grizotine i na plodovima. Savijači pupa i lista imaju samo jednu generaciju godišnje.

Savijači pupa i lista napadaju različite vrste voćaka, najčešće jabuku, krušku, dunju, šljivu, trešnju, višnju i kajsiju, ali i ukrasno drveće i neke druge biljke. Šljivin savijač pupova uglavnom napada šljivu. U nas su najčešće vrste sivi i crveni savijači pupa.

S obzirom da savijači pupa i lista prezimljuju na voćkama, mogu se uspješno suzbijati zimskim prskanjem uljanim organofosfornim sredstvima. Također je djelotvorno njihovo suzbijanje u času napada gusjenica primjenom fosalona, klorpirifosmetila, piretroida i nekih regulatora razvoja kukaca. Pragom odluke za suzbijanje tih savijača najčešće se smatra zaraženost 5-10 % pregledanih organa ili nalaz više od 4-5 gusjenica metodoma 100 udaraca.

SAVIJAČI KOŽICE PLODA

Savijač kožice ploda (Adoxophyes orana F.R. /Capua reticulana Hb./) Savijač kožice ploda ili kapua postoji u našoj zemlji već dulji niz godina sudeći

prema nalazima leptira u raznim zbirkama. Kao štetnik otkriven je prvi put 1964. g. u okolici Varaždina. Tek prije 2-3 desetljeća postaje gospodarski važnim štetnikom. U posljednje vrijeme savijač kožice ploda uvrstio se u najštetnije savijače nekih plantaža. U raznim područjima bivše Jugoslavije zabilježene su štete na jabukama do 60 %, na kruškama i do 90 %, a na breskvama oko 40 % plodova.

SI. 264. Cvjetni pupovi izgrizeni od gusjenica savijača pupova (snimio M. Maceljski)

267

SI. 265. Gusjenica savijača kožice ploda i izgled šteta (prema: BASF)

Tako jaki napad razvio se uglavnom u plantažnim voćnjacima u kojima su se provodile intenzivne, katkad i pretjerane mjere zaštite, uz primjenu univerzalnih insekticida. U nekim plantažama kapua je postala veći-problem od jabučnog savijača. Primjerice u 1980. g. u nekim srijemskim plantažama bilo je 2-4,3 % plodova zaraženih jabučnim savijačem, a 13-26 % oštećenih od kapue (na kontrolnim netretiranim stablima).

Savijač kožice ploda najčešće napada jabuke i kruške, no može oštećivati i šljive, breskve, kajsije i

4 neke druge vrste voća.

I Leptir ima raspon krila 15-22 mm, prednja su krila okeržute do hrdastosmede boje u mužjaka, a sivosmede u ženki. Stražnja su krila svijetlosiva. Gusjenica je

najčešće zamazano sivozelene boje, sa svijetlosmedom glavom, a naraste do 16-20 mm.

Prezimi mlada gusjenica drugog ili trećeg stadija na voćkama, najčešće iza zapredenog lišća, ispod ljusaka pupova, ispod kore ili u pukotinama kore. U travnju i svibnju napada pupove. Na njima pravi štete slične štetama od savijača pupova, a kasnije izgriza lišće koje zapreda, naročito lišće na vrškovima izboja. Za topla i suha vremena može već napasti i plodove (ako ih ima), na kojima izgriza manje ili veće, ali uvijek samo plitke udubine. Te udubine kasnije postanu plutaste ili za vlažna vremena gnjiju. Kukulji se u napadnutim organima. Stadij kukuljice traje 10-15 dana. Leptiri ove prezimjele generacije lete u drugoj polovici svibnja i u lipnju. Ženke odlažu 30-100 jaja zbijenih zajedno u jajno leglo sjajno žute boje, uglavnom na lišću voćaka. Gusjenice ove prve, tj. ljetne generacije, napadaju lišće na vrhovima izboja, a naročito plodove, na kojima se nalaze od lipnja do početka kolovoza. Štete su tipične i po njima se najlakše prepoznaje prisutnost štetnika. Gusjenica izgriza kožicu ploda, najčešće počev od peteljke ili pak tamo gdje se ploda dotiče neki drugi organ. Često zapredaju lišće uz plod. Izgrizena površina ploda nepravilna je oblika i često višestruko razgranata. Ta površina kasnije oplutavi. Leptiri ljetne generacije lete u srpnju i kolovozu. Ta generacija leptira odlaže jaja na plodove, na kojima također veće štete mogu napraviti male gusjenice prije odlaska na prezimljenje tijekom kolovoza, rujna i listopada. Tragovi njihove ishrane vide se u obliku brojnih sitnih grizotina, koje se, medjutim, medjusobno ne spajaju. Gusjenice te generacije mogu nastaviti oštećivanje i nakon berbe u skladištu ako su ubrane zajedno s plodovima.

Jaja i gusjenice savijača kožice ploda više napadaju razni paraziti, pretežno osa najeznica. Naročito je djelotvoran jajni parazit - osica Trichograma, pa je u primjeni insekticida neophodno voditi računa da se poštede ti paraziti. 268

Djelotvornost tog parazita pokazuje podatak o gotovo stopostotnoj parazitiranosti jaja savijača pokožice ploda u nekim većim nasadima (Jablanica 1971. g.) čime je ujedno bio likvidiran jaki napad štetnika. Parazitirana jaja prepoznaju se po tome što su sasvim crna, a nezaražena su jaja žutozelene boje. Upravo radi jakog utjecaja parazita na brojnost ovog štetnika njegova pojava u ekstenzivno zaštićivanim voćnjacima nije velika, ali jače se pojavio u plantažama u kojima se primjenom nedovoljno selektivnih insekticida znatnije smanjio broj parazita savijača. Dakle i savijač kožice ploda ili kapua štetnik je kojem pogoduje nepravilna primjena pesticida, slično crvenom voćnom pauku, krvavoj uši jabuka, lisnim minerima i nekim drugim štetnicima.

Tijekom zime razne vrste ptica hrane se gusjenicama ovog savijača. Zimskim prskanjem voćaka uljanim organofosfornim insekticidima smanjuje

se uvelike i napad ovog štetnika jer se uništava dio gusjenica koje prezimljuju na voćkama. Ipak je najvažniji rok suzbijanja u vrijeme izlaska gusjenica s mjesta prezimljenja, dakle rano u proljeće. Ako se propusti taj rok, treba pratiti let leptira (primjerice s pomoću feromona Adoxomone) i suzbijanje provesti u vrijeme izlaska iz jaja gusjenica ljetne generacije, dakle u drugoj polovici lipnja i početkom srpnja. U to se vrijeme često suzbijaju jabučni ili šljivin savijač pa se time istovremeno suzbija i kapua. Ako je potrebno samo suzbijanje kapue, provest će se tretiranje jednim od brojnih dopuštenih OP insekticida ili piretroida, no posebice se preporučuju ekološki povoljniji regulatori razvoja kukaca i bioinsekticidi na osnovi B. t. k. Za uspjeh je potrebno temeljito tretiranje što većom količinom škropiva. U slučaju produljenog leta ljetne generacije potrebno je nakon 15 dana ponoviti tretiranje. Tretiranja protiv ljetne generacije jabučnog savijača smanjuju i brojnost jesenske generacije kapue, tj. one generacije koja će prezimjeti.

Na kraju treba još spomenuti da se pragom odluke, tj. onim intenzitetom napada kod kojeg treba provesti suzbijanje smatra nalaz 5-10 gusjenica kapue na 100 grana (utvrcljeno metodom udaraca) prije cvatnje, 2-5 gusjenica na 100 grana u toku ljeta odnosno 1-3 % oštećenih plodova. Osim utvrđivanja intenziteta pojave gusjenica može se vrlo dobro pratiti brojnost leptira kapue ulovom na lovne lampe, i to naročito na lampe s UV svjetlom, ali u novije se vrijeme to čini uz pomoć feromona (primjerice Adoxomone).

Štete na plodovima jabuka i krušaka slične štetama koje čine gusjenice ljetne generacije kapue može počiniti i gusjenica jednog drugog savijača vrste Argyrotaenia IjungianaTh./pulcbellana Hw./. Ta je vrsta mjestimice prisutna u Hrvatskoj, a zabilježena je jaka pojava u 1995. g. u Međimurju (Ciglar). No taj štetnik čini glavne štete na plodovima tek u jesen, kad se njegova prisutnost prepoznaje po zelenim gusjenicama dugim 15-18 mm. Ta vrsta savijača napada i vinovu lozu i lavandu. Štete slične štetama koje čini jesenska generacija kapue mogu pričiniti i neke gusjenice savijača pupa i lista.

Pandemis heparana Schiff. i druge vrste roda Pandemis Savijači dosta prošireni u voćnjacima Hrvatske. Biologija im je slična biologiji

savijača pokožice ploda. Napadaju jabuku, krušku, šljivu, trešnju, ribizi i druge

269

vrste voćaka te različito ukrasno drveće. Leptirići imaju žutosmeda krila raspona oko 20 mm. Gusjenice oštećuju lišće, katkad i plodove voćaka. Javljaju se u proljeće i kasno ljeti. Leptiri lete početkom ljeta. Uvijaju list u kojem se kukulje. Pragom odluke u vrijeme početka zriobe plodova smatraju se 2-3 gusjenice na 100 plodova.

Ruži« savijač (Archips/Cacoecia/rosana L.)

Proširena vrsta savijača u svim našim krajevima. Slično savijaču kožice ploda i toj je vrsti značenje poraslo u zadnjih desetak godina. U Bosni i Hercegovini jedna je od dominantnih vrsta savijača lista. U Švicarskoj su zabilježeni gubici u prinosu jabuka i krušaka i do 80 %. Napada također trešnju i razno drugo drveće, grmlje, cvijeće i druge zeljaste biljke.

Raspon krila leptira ružina savijača iznosi 17-22 mm. Mužjaci imaju krila žutosmede, a ženke tamno-sivosmede boje. Gusjenica je žutozelene do zelene boje, a naraste do 20 mm. Prezimi na voćkama u jajnom leglu koje sadrži prosječno pedesetak jaja. Nešto kasnije od savijača pupa i lista, no ipak još tijekom travnja, gusjenice napadaju lisne i cvjetne pupove u koje često prodiru, a kasnije oštećuju lišće i cvjetove. Rado se uvlače u cvjetove i izgrizaju ih iznutra. Obično

savijača (snimio M. Maceljski) povezuju pređom izgrizene dijelove biljke. Za tu je vrstu karakteristično da gusjenica

savija list u obliku cigare, te se uvlači u njega. Na početku se hrane samo parenhimom lista, a kasnije i ostalim lisnim dijelovima. Može napasti i tek začete plodiće na kojima izgriza pokožicu slično kao savijač kožice ploda. Često povezuju plodiće s lišćem. Izgrizeni dio pokožice oplutavi što je uzrok deformaciji ploda u njegovu daljnjem razvoju. Katkad plodić propada. Razvoj gusjenica traje 1-2 mjeseca. Za to se vrijeme gusjenice češće premještaju te napadaju različite organe. Kukulji se između lišća, najčešće na suhom listu koji je pređom pričvršćen uz nekoliko zelenih listova. Kukuljenje se obično odvija u svibnju ili lipnju, a leptiri se pojavljuju od sredine tog mjeseca pa sve do kolovoza. Leptiri odlažu jaja na kori grana gdje i ona tamo prezime. Za jačeg napada nađeno je i do 200 jajnih legala na jednom stablu. Ružin savijač ima jednu generaciju godišnje.

Ružina savijača napadaju brojni prirodni neprijatelji, a naročito veliku ulogu ima jajni parazit osica Trichogramma cacoeciae. Povećanje štetnosti tog savijača u posljednje vrijeme pripisuje se upravo primjeni polivalentnih insekticida efikasnijih na parazite nego na većinom sakrivenog štetnika.

Zimsko uništavanje jajnih legala ne može se provesti sa zadovoljavajućim uspjehom jer su jajna legla prekrivena smolastom tvari nepropusnom za insekticide. Smatra se da nalaz jednog ili više legla po voćki ukazuje na veću opasnost od gusjenica. Suzbijanje ružina savijača provodi se u početku pojave

270

gusjenica, odnosno prije otvaranja cvjetnih pupova, a u voćaka koje rano cvatu, odmah nakon cvatnje. Upotreba insekticida smatra se opravdanom kad se na 100 cvjetnih pupova (pregleda se 2-4 pupa po voćki) nade 5-10 gusjenica, odnosno kad se metodom 100 udaraca uhvati više od 5 gusjenica. Važno je tretiranje provesti prije izletanja iz jaja parazitske osice T. cacoeciaeda se toj osici ne bi štetilo. Jaja koja sadrže ovog parazita prepoznaju se prema crnoj boji. Pri izboru insekticida treba voditi računa da oni budu što selektivniji, kao što su primjerice fosalon, klorpirifosmetil, triklorfon ili regulatori razvoja kukaca i bioinsekticidi. Veliku ulogu u smanjenju brojnosti populacije ružina savijača imaju ptice, pa se preporučuje postavljanje njihovih zimovališta u voćnjake.

Archyps xylosteana1. i A. podana Scop. vrste su srodne ružinom savijaču. Prva je vrsta mnogo češća, a osim u voćnjacima redovito se nalazi i u hrastovim šumama. Gusjenica je tamnozelene do ljubičaste boje. Na voćkama je najčešća na trešnjama, jabukama i šljivama. Također savija list ali obično poprečno, a ne uzdužno. A. podana česta je u voćnjacima, no nije dovoljno proučena u nas. Obje vrste savijača imaju biologiju sličnu biologiji ružina savijača.

SAVIJAČI PLODOVA Savijači plodova čine najvažniju skupinu štetnika voćaka. Kao što savijači

lista i pupova ne napadaju samo te organe biljke, nego mogu napasti i oštetiti i plodove, tako i neki savijači plodova napadaju i druge organe biljke, no ipak najveće štete nanose plodovima. Savijači lista i pupa ponajviše oštećuju vegetativne dijelove voćke čime smanjuju prinos i oslabljuju voćku te se ubrajaju u fiziološke štetnike. Savijači plodova pretežno su tehnološki štetnici. Također su manje polifagni od savijača lista i pupa.

Jabučni savijač (Cydia /Laspeyresia, Carpocapsa, Grapholita/pomonellaL.)

Smatra se najvažnijim štetnikom jabuka i krušaka u plantažnim i u većini drugih nasada. Osim tih vrsta voćaka napada i orah, dunju, a rijetko druge vrste. U plantažama jabuka i krušaka protiv tog štetnika redovito se provode 2-3 tretiranja godišnje pa se tako najvećim dijelom mjera suzbijanja štetnika suzbija ta vrsta. Nekada se procjenjivalo da je visina štete od ovog štetnika 50 % potencijalnog prinosa (Kovačević). Sada smatramo da su štete znatno manje i da se kreću između 10-30 %. Dio ranije napadnutih plodova otpada, a kasnije napadnuti plodovi zbog "crvljivosti" imaju znatno smanjenu vrijednost. Zaražene plodove često zahvaća monilija. Danas tržište gotovo uopće ne traži seljačke jabuke, uz ostalo i zbog visokog postotka zaraze jabučnim savijačem. Tolerira se zaraza do 2 %, iako mnogi smatraju i takav postotak zaraze nedopustivim pa se provode mjere zaštite da bi spustile udio zaraženih plodova ispod 0,5 %. To je i razlog za intenzivno, mjestimice i previše intenzivno, suzbijanje tog štetnika.

Treba spomenuti da prisutnost gusjenice jabučnog savijača u plodovima ne potvrđuje (kako to neki tvrde) da insekticidi nisu uopće korišteni, tj. da je to proizvod organsko-biološke proizvodnje. Naime, plodovi mogu biti "crvljivi" i

271

ako je insekticid primijenjen prerano, a što je posebno opasno, i ako je insekticid primijenjen prekasno u odnosu na optimalni rok (ubušivanje gusjenica u plodove).

Jabučni savijač isključivo je tehnološki štetnik pa njegova prisutnost ne oštećuje organe važne za život voćke nego isključivo plodove. Činjenica je da je suzbijanje jabučnog savijača glavni razlog velikog utroška insekticida u voćnjacima i time opasnosti od nedozvoljenih ostataka na plodovima i onečišćenja okoline čovjeka insekticidima. Stoga je postalo prijeko potrebno smanjiti broj tretiranja protiv ovog štetnika na mogući minimum. U svakoj plantaži jabuka i krušaka svakako treba provoditi prognozu pojave i signalizaciju rokova suzbijanja jabučnog savijača, te posebnu pažnju posvetiti izboru insekticida sa što manjim negativnim popratnim djelovanjem (na prirodne neprijatelje i dr.). Nadalje, upravo zbog većeg broja potrebnih tretiranja, za suzbijanje ovog štetnika nastoji se uvesti biološka metoda primjenom ekološki povoljnih bioinsekticida na bazi B. thuringiensis ili virusa (Carpovirusine) ili jajnih parazita iz roda Trichogramma. U novije vrijeme u SAD se provodi tretiranje velikih površina (area wide management) metodom attract and kili, tj privuci i ubij. Pri tome se koriste kombinacije feromona i insekticida primijenjene lokalizirano, slično suzbijanju maslinine muhe kakvo se provodi i u nas. Umjesto insekticida može se uz feromon primijeniti pripravak koji sadrži virus granuloze. Sve uspješnije se koristi i metoda zbunjivanja mužjaka savijača primjenom velikog broja feromona koji smanjuju mogućnost da mužjak pronađe i oplodi ženku.

Leptir jabučnog savijača ima raspon krila oko 20 mm. Sive je boje. Na vrhu prednjih krila nalazi se veće smeđe ili tamnocrveno zlatno obrubljeno polje ("zrcalo"). Čim izađu iz jaja gusjenice imaju 2-3 mm, a glava im je dvostruko šira od tijela. Narastu do 20 mm. Isprava su bjeličaste boje, a kasnije postaju ružičasto-crvene. Kukuljica je 10-12 mm duga i oko 3 mm

SI. 267. Leptir jabučnog savijača (prema: široka, a smedje je boje. Nalazi se u B a y e r eliptičnom kokonu.

Prezimi odrasla gusjenica u kokonu ispod kore i u raznim pukotinama na deblu i debljim granama. U travnju se kukulji na mjestima prezimljenja. Izlijetanje leptira počinje krajem travnja, u svibnju je mnogo intenzivnije, a traje sve do kraja lipnja. Mužjaci se javljaju prije ženki (protandrija). Leptiri lete u sumrak, a kopuliraju kad je temperatura viša od 15 °C te uskoro počinju odlagati jaja na lišće, plodove i grančice. Let prestaje ako temperatura padne ispod 12 °C, najjači je između 20 i 24 "C, a prestaje pri 32 "C. Inkubacija traje 7-14 dana. Kad izađu iz jaja, gusjenice se ubušuju u plodove, obično kod časke ili na mjestu gdje se dodiruju plod s listom ili dva ploda međusobno. Buši hodnik do jezgre te izgriza sjemenke. Hodnici su puni izmeta. Napadnuti plodovi otpadaju. Razvoj gusjenice traje oko 20 dana. Potom odrasla gusjenica napušta plod te odlazi u razne pukotine na

272

deblu i granama, gdje se zapreda i kukulji. Nakon desetak dana javlja se leptir koji leti od polovice srpnja do polovice kolovoza, odlaže jaja na plodove, a gusjenice se ubušuju u tada već skoro zrele plodove. Isprva površinski oštećuju plod, a zatim se ubušuju dublje do jezgre. Kroz otvor izbacuju izmet. U vrijeme zriobe, gusjenice izlaze iz plodova i odlaze na mjesta gdje prezimljuju. No dio gusjenica ostane za vrijeme berbe u plodovima te bude zajedno s njima donesen u skladišta, gdje gusjenice pronalaze skrovita mjesta za prezimljenje. Dakle, jabučni savijač ima u Hrvatskoj redovito dvije generacije godišnje, a u sjevernijim krajevima u nepovoljnim godinama dio gusjenica prve generacije odlazi na prezimljenje a da ne daju drugu generaciju. Najveće štete nanosi u godinama s toplim i suhim ljetom.

Smanjenje brojnosti ovog štetnika može se postići uništavanjem gusjenica za vrijeme prezimljenja, i mehaničkim uništavanjem kukuljica tijekom ljeta. To se postiže tako da se u vrijeme kad SI. 269- Gusjenica jabučnog savijača u plodu (snimio M. gusjenice prve ili druge Maceljski)

273

generacije odlaze na kukuljenje odnosno prezimljenje stavljaju lovni pojasevi na debla u koja se gusjenice zavuku. Svakih deset dana ljeti, odnosno krajem jeseni, skidaju se lovni pojasevi od valovite Ijepenke i u njima uništavaju gusjenice i kukuljice. Ti lovni pojasevi mogu biti impregnirani nekim insekticidom ili betanaftolom koji ubija gusjenice pa se tada ne moraju skidati radi uništavanja štetnika u njima. Inače se lovni pojasevi koriste za prikupljanje savijača radi njihova promatranja da bi se odredio najpovoljniji rok tretiranja i potreba za tretiranjem. Stavljanje lovnog pojasa na svako stablo pridonijet će smanjenju zaraze, a u nekim slučajevima (primjerice u ekstenzivnim voćnjacima rastresitog tipa) može primjenu insekticida učiniti nepotrebnom.

Dio gusjenica savijača bude nakon berbe plodovima donesen u sanduke i skladišta. Tu izlaze iz plodova pa se na sanducima ili u skladištima zapredu i prezime. Stoga je potrebno prije početka izletanja leptira uništiti gusjenice na ambalaži i u skladištima ili spriječiti izletanje leptira iz njih (mreže na prozorima, tretiranje zidova diklorvosom i si.).

Nezrele plodove koji su otpali i u kojima se nalazi gusjenica treba skupiti i uništiti.

Kultivari jabuka tvrđeg ploda manje napada jabučni savijač. To su primjerice naše stare sorte srčika, boskop i dr. Novoproširene, uglavnom američke sorte, približno su jednako osjetljive na napad savijača. Manji je napad u novim gustim i niskim plantažama, gdje gusjenice ne nalaze dovoljno zaklona za prezimljenje jer voćke nemaju hrapavu koru. Stoga se u tim nasadima mjestimice populacija smanjuje.

Populacija savijača može se smanjiti i ulovom na feromone. Jedan od feromona za jabučnog savijača jest Codlemone. Vješanjem većeg broja ferotrapova s tim feromonom može se znatnije smanjiti broj mužjaka u nasadu ako nema doleta sa strane, ali može se i izazvati pometnja medu njima pa se i time smanji potencijal razmnožavanja štetnika. U velikim je nasadima korisno vješati veći broj ferotrapova u rubne dijelove uokrug čitavog nasada da bi se smanjio dolet savijača sa strane.

Jabučni savijač ima mnogo prirodnih neprijatelja. To su brojne vrste parazitskih osica, pa i jajni paraziti iz roda Trichogramma, te grabežljiva poput zlatooke, stjenica, nekih vrsta kornjaša itd. U nekim zemljama u laboratorijima se uzgaja veliki broj parazitskih osica roda Trichogramma, a potom se prodaju i ispuštaju u voćnjake te se time smanjuje brojnost jabučnog savijača. Mjestimice se primjenjuju bioinsekticidi na bazi B. thuringiensis, no uspjeh koji se postiže (1-5 i više % zaraženosti) ne zadovoljava svuda današnje tržišne kriterije. U brojnim pokusima, od kojih su neki napravljeni i u nas (Ciglar), zadovoljavajuću učinkovitost pokazali su pripravci koji sadrže uzročnika jedne viroze savijača (pripravak Carpovirusine).

Za primjenu insekticida treba prvo utvrditi potrebu tretiranja, zatim rok prvog i prema potrebi ostalih tretiranja. Najčešće je potrebno protiv svake generacije provesti jedno tretiranje i ono se katkad provodi preventivno i bez praćenja brojnosti savijača. No preostala tretiranja ovise o brojnosti savijača. Uz

274

primjenu u optimalnim rokovima ne bi trebalo više od 2-3 tretiranja godišnje, a u nekim plantažama i manje. No preduvjet je da se poznaje intenzitet napada i zna ocjeniti da li takav intenzitet zahtijeva tretiranje ili ne. U nekim godinama jasno je odvojen let leptira prve i druge generacije, a u nekim se godinama letovi isprepliću pa se leptiri javljaju gotovo kontinuirano od svibnja do rujna.

Za ocjenu da li odredjena gustoća populacije zahtijeva suzbijanje ili ne, treba istim metodama pratiti brojnost savijača u nekom nasadu kroz više godina te na osnovi iskustva iz prošlih godina određivati potrebu za suzbijanjem. Gustoća populacije može se odrediti brojnošću gusjenica u uvijek istom broju lovnih pojaseva ili brojnošću leptira ulovljenih na uvijek istom broju ferotrapova smještenih na stalnim mjestima. Za orijentaciju nam može poslužiti i zaraženost plodova prethodne godine.

U Švicarskoj se smatra da prag tolerancije od 1-2 % plodova zaraženih od prve generacije, odn. 0,5-1 % od druge generacije, neće biti prekoračen ako ulov leptira nikad ne premašuje 10 jedinki dnevno na jednom ferotrapu. Ako je ulov manji otpada potreba za suzbijanjem. Kada, medjutim, suma efektivnih temperatura viših od 10 °C prede 300 °C, pregledom se plodova provjerava dosiže li se taj prag tolerancije. Pregledava se 1000 plodova, i to po 20 plodova na svakom od 50 stabala raspoređenih po parceli.

Također i broj gusjenica u lovnim pojasevima omogućuje prognozu napada. Prema nekim podacima prag tolerancije od 1 % bit će dostignut ako se u 40 pojaseva nade 7 gusjenica na svakih 100 plodova po stablu. Primjerice, ako svako stablo« prosječno ima 500 plodova, tada nalaz od 35 (7 x 5) gusjenica u 40 lovnih pojaseva tijekom zime omogućuje prognoziranje zaraze 1 % plodova iduće godine. Mnogo je točnije na osnovi broja gusjenica skupljenih u lovnim pojasevima izmedju prve i druge generacije, dakle krajem lipnja i srpnja svakih 10 dana, predvidjeti jačinu druge generacije odnosno utvrditi uspjeh suzbijanja prve generacije. Tako se smatra da će prag tolerancije od 1 % kod druge generacije biti dosegnut ako se na svakih 100 plodova, koliko prosječno nosi jedno stablo, nade 1 kukuljica (puna ili prazna) na 40 lovnih pojaseva. Za 300 plodova po stablu bilo bi to 3 kukuljice itd. Po 10 se lovnih pojaseva stavlja na rubna stabla, a 30 je raspoređeno u unutrašnjosti voćnjaka.

U nas se smatra (Ciglar) da je u velikim plantažnim nasadima prag odluke 5 leptira po ferotrapu.

Nakon što se utvrdi potreba suzbijanja, treba odrediti optimalne rokove tretiranja. Ti se rokovi ne mogu točno odrediti bez praćenja pojave i leta leptira jabučnog savijača. Ovo praćenje treba organizirati za svaki nasad, a za više bliskih malih nasada može se organizirati zajedničko praćenje leta leptira. Upute koje se o tome daju bez praćenja leta sasvim su orijentacijske. Primjerice, prvo suzbijanje jabučnog savijača u okolici Zagreba potrebno je najčešće krajem prve dekade lipnja ili sredinom lipnja. Naime, leptiri se počinju javljati između 8. i 22. svibnja, a masovno se pojave u prvoj dekadi lipnja. No u mnogim drugim kontinentalnim krajevima rok za prvo tretiranje jest pred kraj svibnja, a u obalnom području još ranije. Tretiranje bi trebalo ponoviti čim prestane djelovanje insekticida, dakle za

275

10-14 dana. Krajem lipnja u okolici Zagreba završava let prve generacije leptira. Pojava druge generacije oscilira mnogo jače, počinje sredinom srpnja, a završava sredinom kolovoza. Bez praćenja dinamike leta još je teže odrediti optimalni rok tretiranja za ovu generaciju, a najčešće je u prvim danima kolovoza. Slično se mogu i za druga područja odrediti najvjerojatniji rokovi tretiranja, no ovaj način dopustiv je samo tamo gdje nema nikakvih mogućnosti za svakogodišnje praćenje pojave leptira jabučnog savijača.

Nešto točnije mogu se rokovi suzbijanja signalizirati na temelju praćenja srednje dnevne temperature od 1. ožujka svake godine. Uzima se u obzir samo efektivna srednja dnevna temperature viša od 10 °C te se zbrajaju vrijednosti iznad te temperature. Kada tako zbrojena suma

SI. 270. Raspršivanje u voćnjaku temperature prijeđe 80-100 °C može se očekivati

prva pojava leptira. Prvo tretiranje biotehničkim insekticidima (regulatori razvoja kukaca) obavlja se kad tako izračunata suma temperature dosegne 200-250 °C, a kemijskim insekticidima kad suma dosegne 300-350 °C. Masovnu pojavu treba očekivati pri sumi temperature većoj od 400 "C. Let leptira prve generacije prestaje kada ta suma dosegne 500 °C. U Švicarskoj se prema vrijednosti sume temperature mijenja metoda praćenja štetnika: do 300 °C obavlja se samo kontrola feromonima, a kasnije i utvrdjivanjem ubušivanja gusjenica u plodove.

Međutim, prava prognoza i signalizacija jabučnog savijača kakvu treba voditi svaki plantažni nasad temelji se na praćenju leta leptira s pomoću feromona (ranije su za to korištene lovne svjetiljke). U nasadu se razmjeste feromoni specifični za hvatanje jabučnog savijača (primjerice Codlemone). Feromoni se obično nalaze u kapsulama koje se stavljaju u ferotrapove, tj. lovke u obliku kartonske kućice kojoj je unutrašnja površina ljepljiva. Tim načinom love se uglavnom samo mužjaci jabučnog savijača, pa je lako razvrstavanje i brojenje ulovljenog materijala.

Skupljeni se materijal pregleda i izbroje se leptiri jabučnog savijača. Svakodnevnim bilježenjem broja ulovljenih leptira može se točno odrediti kad će nastupiti izlazak gusjenica iz jaja. To obično bude nekoliko dana nakon zabilježenog masovnog leta leptira savijača i tada je upravo rok za prvo tretiranje. Naime, prve leptire može se zanemariti (zbog protandrije), osim ako je prošlo više od petnaestak dana od njihove pojave, a još nema masovnog leta. Ako se let nastavlja i nakon masovne pojave i dosta je intenzivan, provodi se drugo tretiranje, a samo vrlo rijetko bit će potrebno i treće tretiranje protiv prve generacije savijača. Na isti se način bilježi let leptira druge generacije i određuju rokovi suzbijanja.

276

Pravilnim određivanjem potrebe i optimalnog roka suzbijanja, te primjenom i tzv. "nepesticidnih" mjera uz pridržavanje i drugih načela integrirane zaštite bilja, ne bi godišnje trebalo obaviti više od 1-2 tretiranja insekticidima.

Let leptira nije u potpunoj korelaciji s izlaskom gusjenica iz jaja i njihovim napadom na plodove jer o konkretnim uvjetima temperature ovisi intenzitet odlaganja jaja, trajanje inkubacije itd. Stoga se prethodna metoda redovito mora dopunjavati i praćenjem meteoroloških podataka, a vrlo je korisno usporedno pratiti razvoj savijača u kavezima. U vrijeme berbe stave se na jako zaražena stabla lovni pojasevi koji se početkom zime skinu i zajedno s gusjenicama koje su se u njima zaklonile stave u kaveze. Žičani kavezi nalaze se na nogarima u visini krošnje i smješteni su u nasadu. U tim kavezima može se u proljeće pratiti izlazak leptira savijača i usporediti ga s dinamikom leta u slobodnoj prirodi. Za praćenje daige generacije gusjenice se skupe stavljanjem lovnih pojaseva na zaražena stabla u lipnju. Pojaseve treba skMdati svakih 10 dana jer stadij kukuljice traje dulje od 10 dana. Izašle leptire nađene u kopulaciji ili posebno mužjake i ženke vadi se iz kaveza i stavlja u izolatore od tila smještene na granama jabuke koje nose plodove. Na te će plodove ženke odlagati jaja pa će se moći pratiti intenzitet ovipozicije i utvrditi početak ubušivanja gusjenica u plodove. Za jačih zaraza preporučuje se povremenim pregledom 1000 plodova (po 20 sa 50 stabala) utvrditi stupanj zaraze gusjenicama i približavanje pragu tolerancije (1-2 % za prvu generaciju, a 0,5-1 % za drugu generaciju) te odrediti optimalni rok suzbijanja.

Brojni su insekticidi djelotvorni na ovog štetnika. Najprije treba spomenuti toksikološki i ekološki povoljne regulatore razvoja kukaca. To su biotehnički insekticidi na osnovi fenoksikarba, heksaflumurona, teflubenzurona, diflubenzurona, lufenurona i dr., koje treba primijeniti u početku izlaska gusjenica iz jaja. Mogu se primijeniti i već spomenuti bioinsekticidi na osnovi B. t. k. ili virusa. Od kemijskih insekticida vrlo dobro djeluju insekticidi na bazi klorpirifosmetila, fosalona, fentiona, diazinona, triklorfona, mnogi piretroidi (alfacipermetrin, cipermetrin, deltametrin itd.) itd. Za prva tretiranja bolje je uzimati insekticide duljeg rezidualnog djelovanja, a za zadnje, ovisno o datumu berbe, insekticide odgovarajuće kraće karence. Da bi se poštedila fauna prirodnih neprijatelja ne samo jabučnog savijača nego i drugih štetnika, treba umjesto univerzalnih insekticida primjenjivati selektivne insekticide. U nekim se državama pojavila rezistentnost na neke insekticide pa je potrebno povremeno mijenjati ne samo vrstu nego i skupinu insekticida.

Jedini dugoročno uspješni, ekološki i ekonomski prihvatljivi način suzbijanja jabučnog savijača je kombinacija svih spomenutih metoda na načelima integrirane zaštite bilja.

Kruškin savijač < Cyđia /Carpocapsa/ pyrivora /dannehli/D-dn.)

Zajedno s jabučnim savijačem uzrokuje "crvljivost" plodova kruške. Prezimi odrasla gusjenica ispod lišća na tlu, a dijelom i u tlu. Leptiri se pojavljuju u lipnju. Ženke polažu jaja na plodove, i to pretežno u plodove u vršnom dijelu krošnje. Nakon 7-11 dana gusjenice se ubušuju izravno iz jaja u plod. Gusjenice prodru

277

do sjemenki kojima se hrane. U hodniku nema grizotine niti izmeta. Gusjenica je prljavobijela, s malom žutom glavom, a naraste do 18 mm. Od jabučnog savijača razlikuje se po manjoj glavi i donekle po boji tijela. Gusjenice napuštaju plodove krajem srpnja i u kolovozu te na tlu traže mjesto gdje će prezimiti. Dakle, ovaj štetnik ima samojednu generaciju godišnje. Najviše su napadnuti ljetni i jesenski kultivari, a gotovo uopće nisu napadnuti zimski kultivari kruške. Pri suzbijanju treba voditi računa da se jedina generacija ovog štetnika javlja između kraja prve i početka druge generacije jabučnog savijača, pa se tretiranje provodi tek krajem lipnja i u srpnju, a na temelju praćenja leta leptira. Budući da se gusjenice izravno iz jaja ubušuju u plod, treba koristiti sredstva s dubinskim djelovanjem kakva su metidation, fention, dimetoat, ali i druga sredstva spomenuta kod jabučnog savijača. Budući da gusjenice prezime u tlu, mogu se uništavati obradom tla tijekom zime.

Šljivin savijač (Cydia /Laspeyresia, Grapholita/funebrana TrJ Jedan je od najvažnijih štetnika šljive u nas. Uzročnik je otpadanja nezrelih

plodova i "crvljivosti" zrelih. Mnogo je štetnija druga generacija. Osim šljive može napasti i kajsiju.

Leptir je dosta malen, raspon krila je 13-15 mm, a sivosmede je boje. Gusjenica je isprva žućkasta, no ubrzo postaje mesnato crvenkaste boje. Naraste do 12 mm. Prezimi gusjenica zapredena u pukotinama kore, naročito u rašljama grana, u zemlji ili ispod raznih otpadaka. U travnju se kukulji. Leptir se javlja u svibnju i

leti još i u lipnju. Odlaže jaja na plodiće, obično s donje strane, rjeđe na listove. Jedna ženka najčešće odloži oko 30-60 jaja. Nakon 10-15 dana izlaze iz jaja gusjenice. One se ubušuju u plodove, u kojima se razvijaju 3-4 tjedna. Hrane se mesom ploda, katkad i sjemenkom. Zaraženi plodovi prijevremeno poplave, izlučuju smolotočinu i još nezreli otpadaju. Odrasle gusjenice kukulje se na kori baze debla ili u tlu. Nakon 7-14 dana izlijeću leptiri. Leptiri ove generacije lete od kraja lipnja do početka kolovoza. Odlažu jaja na plodove, opet pretežno na njihovu

donju stranu. Inkubacija je sada samo 4-7 dana. Gusjenice se ubušuju u plodove, hraneći se mesom ploda, naročito oko kožice. U vrijeme zriobe u plodovima se nalaze gusjenice i hodnici puni izmeta. Dio gusjenica kukulji se i može dati treću generaciju leptira već krajem kolovoza, a dio se gusjenica zapreda i prezimi. Dakle šljivin savijač ima 2-3 generacije godišnje.

Brojnost šljivina savijača smanjuje se skupljanjem otpalih zaraženih plodova i njihovim uništenjem. Manje je djelotvorno postavljanje lovnih pojaseva opisano

SI. 271. Gusjenica šljivina savijača u plodu (prema: Shell)

278

kod jabučnog savijača. Najsigurniju zaštitu daju tretiranja insekticidima za vrijeme vegetacije. Prvu generaciju ne treba suzbijati ako je oplodnja bila obilna jer će ona samo prorijediti i onako preveliki rod. No ako je oplodnja bila slabija, potrebno je suzbijati i prvu generaciju. Prvo tretiranje obavlja se u zadnjoj dekadi svibnja i ponavlja nakon desetak dana. Drugu generaciju treba svakako suzbijati tretiranjem sredinom srpnja i ponavljanjem tretiranja prema potrebi. Međutim, optimalni rokovi suzbijanja šljivina savijača mogu se utvrditi samo praćenjem leta leptira s pomoću feromona (Funemone i dr.). Obično se prvo tretiranje tada provodi nekoliko dana nakon masovnog leta dotične generacije, odnosno prije početka masovnijeg izlaska gusjenica iz jaja. Osim feromonima može se šljivin savijač pratiti lovnom svjetiljkom ili pak uzgojem u kavezu kako je opisano kod jabučnog savijača, kad se može pratiti i ovipozicija i izlazak gusjenica iz jaja. Od insekticida koriste se insekticidi navedeni kod jabučnog savijača.

Smeđi šljivin savijač (Cydia /Grapholita/ lobarzewski Now. /prunivorana Rag./J

Znatno manje važan štetnik od šljivina savijača. Leptir ima crvenkastosmeda krila raspona 10 mm. Gusjenica je s leđne strane svijetloružičasta, a s trbušne prljavobijela. Prezimi gusjenica zapredena ispod kore. Leptir leti krajem svibnja. Odloži jaja na plodiće i lišće šljive, ali i jabuka. Gusjenice se ubušuju u plod. Pri tome buše brojne kratke mine prije nego što udu dublje u plod. Plodovi zaraženi tim štetnikom jasno se razlikuju od plodova zaraženih šljivinim savijačem po tome što iz otvora na njima ispadaju grizotine i izmet gusjenice, a u hodnicima nema izmeta. Plodovi ostanu visjeti na stablu. Gusjenice napuštaju plodove od početka srpnja i odlaze na prezimljenje. Poslije sredine kolovoza u plodovima više nema gusjenica te vrste. Suzbija se tretiranjem nekoliko dana nakon masovnog leta leptira, najčešće sredinom lipnja.

Orahov savijač (Cydia /Laspeyresia, Carpocapsa/ amplanaHb.).

Gusjenica ovog štetnika ubušuje se u plodove oraha, gdje se može naći zajedno s gusjenicom jabučnog savijača, a napada i plodove lijeske i pitomog kestena. Uzrokuje otpadanje i "crvljivost" plodova.

Kestenov savijač (Cydia /Laspeyresia, Carpocapsa/ splendanaHb). Gusjenica napada plodove pitomog kestena.

Breskvin moljac (Anarsia lineatella Zell.) i breskvin savijač (Cydia / Grapholita, Laspeyresia/ molesta Busck.)

Ova dva vrlo važna štetnika breskve obrađujemo zajedno, iako moljac pripada u porodicu Gelechiidae, a savijač u Tortricidae, zato što imaju vrlo sličan način života. Te bi štetnike mogli ubrojiti i u štetnike drveta jer njihova prva generacija buši izboje, no ostale generacije uglavnom su štetnici ploda pa ih zato obrađujemo kod savijača plodova. Osim breskve, breskvin moljac vrlo često oštećuje šljivu, rjeđe jabuku i trešnju, a breskvin savijač često oštećuje kajsiju, jabuku, krušku,

279

dunju i šljivu. Uzročnici su "crvljivosti" plodova, pa je u tome najveća šteta, iako, naročito u mladim nasadima, veliku štetu prave oštećujući izboje.

Breskvin moljac i savijač nisu prisutni u nekim zemljama sjeverne Europe pa se nalaze na listi A2 karantenskih štetnika za Europu. Za Hrvatsku nisu karantenski štetnici.

Leptir breskvina moljca sive je boje, a gusjenica je čokoladnosmede boje. Leptir breskvina savijača smedjesiv je, a gusjenica je isprva žućkastobijela, a kasnije mesnato aižičasta. Raspon krila leptira obih vrsta jest 12-14 mm, a gusjenice narastu do 14 mm.

Breskvin moljac prezimi kao sasvim mala gusjenica na granama. Zato u proljeće postaje aktivan prije savijača. Prvo se hrani u pupovima, a kasnije se ubuši u vrškove izboja. U izboje se ubušuje samo na breskvi, a na daigim voćkama oštećuje pupove i kasnije plod. Iz jednog izboja može prijeći u više izboja. Napadnuti izboji počinju venuti, lišće na njima žuti, a konačno se sasvim osuše.

Gusjenice se mogu naći samo u izboju kojem je vršak tek počeo venuti, a u osušenom izboju može se naći samo hodnik jer je gusjenica već prešla u drugi izboj. Kukulji se na granama ili u lišću. Leptiri se javljaju u svibnju. Gusjenice druge generacije rjeđe napadaju izboje, a češće se ubušuju u plodove, najčešće na mjestima gdje se dodiaiju dva ploda ili plod s listom. Gusjenice izgrizaju meso plodova, bušeći sve do

koštice, a hodnike pune izmetom. Na izlaznom otvoru ploda vide se obično nakupine smole. Razvoj gusjenice ove generacije traje 20-25 dana. Leptiri ove daige generacije javljaju se u kolovozu. Odlažu jaja na grane. Gusjenice ne čine štete nego se zapredu u pukotinama kore, gdje prezime. Dakle, breskvin moljac ima dvije, katkad i tri generacije godišnje.

Breskvin savijač prezimi kao odrasla gusjenica u zapretku ispredenom na skrovitim mjestima voćke i oko nje. Kukulji se kad srednja dnevna temperature prijeđe 12 °C. Prvi leptiri pojavljuju se u svibnju. Jaja odlažu na naličje vršnih listova ili kod vrha mladica. Nakon inkubacije od 5-9 dana, gusjenice se ubušuju u vrhove izboja breskve, koje u ostalih vrsta voćaka ne napada. U izboju buši hodnik prema dolje. Slika oštećenih izboja slična je slici oštećenja breskvina moljca, samo što su zbog kasnije pojave izboji napadnuti od savijača znatno dulji (više od 10-20 cm) od izboja napadnutih od moljaca, a i kasnije se zapažaju.

SI. 272. Vrškovi izboja zaraženi breskvinim moljcem (snimio M. Maceljski)

280

Jedna gusjenica može oštetiti više izboja. Nakon dvadesetak dana gusjenica savijača završava razvoj. Leptiri se javljaju krajem lipnja i u srpnju. Gusjenice druge generacije napadaju vrškove izboja ili rjeđe plodove. Plodove oštećuju slično kao gusjenice moljca. U jednom plodu može biti i više gusjenica. Breskvin savijač ima 3-4 generacije godišnje, koje se do jeseni isprepliću. Kasnije generacije napadaju uglavnom samo plodove. Znatno su jače napadnute kasne sorte jer u vrijeme pojave zadnjih generacija savijača one još imaju plodove.

Breskvin moljac i savijač suzbijaju se odrezivanjem i spaljivanjem zaraženih vrškova izboja kad se opazi njihovo venjenje. Zimskim prskanjem uljanim organofosfornim sredstvima uništavaju se male gusjenice moljca, no ta mjera ne koristi protiv savijača. Krajem travnja ili početkom svibnja (kad izboji potjeraju) treba u mladim nasadima, u kojima se ne smije dopustiti veće oštećenje izboja, provesti tretiranje insekticidima protiv moljaca, a protiv savijača tretiranje počinje tek sredinom ili krajem svibnja. Suzbijanje se smatra potrebnim ako je zaraženo više od 5 % izboja. Tretiranja treba ponavljati nekoliko puta, čim insekticid izgubi djelovanje. Ako je nasad stariji, nije potrebno tako rano početi primjenu insekticida, jer štete na izbojima ne mogu biti velike. U njima se zaštićuju samo plodovi, i to najčešće samo srednje i kasno zrelih sorti. Točniji rok suzbijanja utvrđuje se na osnovi praćenja leta leptira s pomoću feromona (primjerice Orfamone) ili na drugi način. Pragom odluke neki smatraju ulov od 10 leptira u tjedan dana. Obično tretiranje počinje krajem lipnja i ponavlja se prema potrebi, vodeći računa o karenci insekticida u odnosu na berbu plodova. Od insekticida se za suzbijanje ovih štetnika preporučaju sredstva na osnovi klorpirifosmetila, dimetoata, fentiona, fosalona, alfacipermetrina, deltametrina, lambda cihalotrina i neka druga. Učinkoviti su i ekološki povoljniji regulatori razvoja kukaca, kojima treba dati prednost. Primjenom velikih količina feromona ometa se kopulacija zbog zbunjivanja mužjaka (metoda konfuzije).

Cydia /Grapholita, Laspeyresia/ janthiniana Dup.) malen je leptirić. Krila su ljubičaste boje, a raspon je krila oko 11 mm. Napada plodove jabuke. U plodovima buši površinski hodnik koji se zatim nastavlja u plod sve do jezgre. Plodovi se deformiraju. Iz ulazne rupe ispada izmet. Ima dvije generacije godišnje.

Crni graškov savijač (Cydia /Laspeyresia/ nigricana F,), graškov pjegavi savijač (Cydia lunulana Schiff. /Laspeyresia dorsana Schiff../)

Leptiri crnog graškova savijača imaju prednja krila smeđe boje, s bijelim pjegama po rubovim, i jednobojna sivosmeda stražnja krila. Na rubovima krila svijetle su rese. Raspon je krila 13-17 mm. Gusjenica je zelenkastožućkasta, smeđe glave, duga oko 10 mm. Leptir graškova pjegava savijača ima tamnosmede tijelo

281

SI. 273. Gusjenica breskvina savijača u plodu (snimio M. Maceljski)

i krila. Na prednjem paru krila u sredini se nalazi srpolika blijedožuta uska pruga. Raspon krila također je 13-17 mm. Gusjenica je narančastožuta, duga do 14 mm. -

Prezime potpuno razvijene gusjenice u kokonu plitko u tlu. U proljeće se kukulje. Leptiri se javljaju od svibnja do kolovoza. Leptiri pjegava savijača javljaju se nešto ranije od leptira crnog savijača. Lete noću, a tijekom dana skrivaju se pod

biljem i grudicama zemlje. U vrijeme cvatnje graška ženke odlažu jaja na lišće, cvjetne časke i mlade mahune. Jače su napadnuti kultivari koji cvatu u vrijeme najjačeg leta savijača. Napadaju i leću. Gusjenice isprva prave mine u listovima, a kasnije se ubušuju u mlade mahune, u kojima oštećuju zrnja. Pri tome zapredaju zrna i onečišćuju mahunu svojim izmetom. Zrno mogu oštetiti samo dok je mlado i mekano. Razvoj gusjenica najčešće traje 15-25

dana. Odrasle gusjenice napuštaju mahunu i padaju na tlo, gdje se zavlače na prezimljenje. Štetnici imaju samo jednu generaciju godišnje.

Napadnute mahune napadaju uzročnici bolesti, a nisu prikladne za duži prijevoz. I vrlo mala zaraza graška namijenjena za konzerviranje iziskuje temeljito izdvajanje gusjenica i oštećenog zrnja.

Rana i brza berba smanjuje broj gusjenica koje odu na prezimljenje, a time i zarazu iduće godine. Zarazu smanjuje i sjetva ranozrelih kultivara, koji su manje podložni napadu. Nakon berbe treba što prije ukloniti sve biljne ostatke i spaliti ih, a zemlju preorati. Gusjenice u vrtnom grašku obično se s polja donose u I skladišta. Napadnute mahune krmnog graška često se prijevremeno otvaraju te veći dio gusjenica dospijeva u tlo. Samo u slučaju opasnosti od jačeg napada ili uzgajanja graška za konzerviranje preporučuje se primjena insekticida u vrijeme cvatnje te 14 dana kasnije. Preporučuje se primjena insekticida na osnovi fosalona, alfacipermetrina ili deltametrina.

Konopljin savijač (Cydia /Grapholita/ delineana Wlk .) Leptirić je malen. Krila su sivosmede boje. Raspon je krila 11-15 mm. Gusjenice

su žućkaste do narančasto crvene boje. Narastu do 12 mm. Hrane se gotovo isključivo konopljom, no mogu se hraniti i na divljem hmelju. Gusjenice izgrizaju rupice u stabljici oštećujući time vlakno konoplje, a također izgrizaju lišće i sjeme. Zabilježene su štete u kvaliteti vlakna od oko 50 % te do 100 %-tne štete na sjemenu.

Štetnik je periodičan. Prezime odrasle gusjenice u tlu ili ispod biljnih ostataka. Tu se i kukulje. Leptirići se javljaju u svibnju i lipnju jer je pojava vrlo razvučena. I Ženka odlaže jaja na naličje lišća. Gusjenice isprva izgrizaju lišće, zatim ulaze u I stabljiku, gdje prave štete. Nova generacija leptirića leti u srpnju i kolovozu. Gusjenice /koje se razvijaju iz odloženih jaja samo dijelom oštećuju stabljiku jer I

SI. 274. Oštećenja od gusjenice graškova savijača (snimio M. Maceljski)

većinom već nalaze sjemenke, gdje prave glavnu štetu. U nekim se godinama javlja i treća generacija leptira koji lete od kraja kolovoza do sredine rujna. Za razvoj jaja potrebna je visoka relativna vlažnost zraka, u protivnom može propasti do 80 % jaja.

Suzbijanje je potrebno samo kod konoplje za sjeme. Pragom odluke smatra se zaraženost 10 % biljaka gusjenicama prve generacije, čime se sprečava jači napad idućih generacija, odnosno dvije gusjenice po metlici u drugoj generaciji.

Cydia compositella F. šteti konoplji, soji, crvenoj djetelini i lucerni. Gusjenice su crvenkaste boje. Ubušuju se u stabljiku ili se hrane lišćem. Ima 2 generacije godišnje.

Jagodin savijač (Acleris /Acalla/ comariana Zell.). Zelena se gusjenica pojavljuje već u travnju te se hrani mladim lišćem kojemu

slijepljuju plojke. Unutar tako slijepljenog lista nalazi se gusjenica koja naraste do 15 mm. Leptir je sivosmeđe do žutosmede boje, a raspon krila im je oko 15 mm. Leti ljeti. Prezime jaja na naličju lišća. U slučaju jačeg napada insekticide treba primijeniti što ranije prije cvatnje da bi se izbjegla opasnost za pčele. Jagode oštećuje i gusjenica ružina savijača te još neke vrste savijača. To su Celypha lacunana D. et Sch., Cnephasia incertana Treit., C. communam. H.S. i Ancylis comptana Frol. Sve su te vrste polifagne pa napadaju i druge biljke. Imaju sličnu biologiju. Većinom prezime kao gusjenice na biljkama. Neke vrste prave štete već u travnju. Iduća generacija gusjenica pravi štete tijekom lipnja. Gusjenice se kukulje u smotanom i zapredenom lišću. Imaju do 4 generacije godišnje. Gusjenice nekih vrsta savijaju list u obliku knjige i zapredaju ga.

Sljezov moljac (Crocidosema plebejana Zell.) napada različite vrste sljezova, uključujući i korov Abutilon. Oštećuje lišće, izboje, cvjetove i sjemenke.

Salatin savijač (Eucosma / Semasia / conterminana H.S.) ima crvenkastu gusjenicu. Uglavnom se hrani na cvjetovima salate pa šteti samo sjemenskoj proizvodnji. Prezimi u tlu.

Žuti ružin savijač (Acleris /Tortrix/ bergmanniana L.) ima prednji par krila jasno žute boje. Gusjenice su žutozelene, s crnom glavom i prsištem. Zapredaju lišće ruža, a katkada oštećuju i cvjetne pupove.

Bekovin savijač (Acleris schalleriana L.) zabilježen je u Hrvatskoj, a oštećuje bekovinu (Viburnum), čest ukrasni grm u našem obalnom području. Tim se znanstvenim nazivom dugo pogrešno nazivao savijač azaleje (A. laterana F.), a ta je vrsta u nas poznata samo u Istri.

Žitni savijač (Cnephasia pascuana /pumicana/Hb.).

Gusjenica je narančastožute boje, naraste do 12 mm. Prezimi na različitom drveću. Početkom proljeća, kada temperature prijeđu 12-13 "C, seli se na strnine,

283

kamo ih često odnosi vjetar. Stoga jača pojava te vrste ovisi o blizini polja vjetrozaštitnom pojasu, drvoredu ili šumi. Na početku razvoja pravi mine, a kasnije izgriza rubove lišća pšenice i drugih strnih žitarica. Gusjenice često vise na nitima. Mogu oštetiti i dijelove klasa dok su još u rukavcu te rukavac koji obavija klas. Napadnuti klasovi šturi su i pobijele. Katkad gusjenice pregrizu vlat ispod klasa. Biljne organe koje izgrizaju zapredaju pređom. Gusjenica završava razvoj krajem svibnja, početkom lipnja. Leptiri odlijeću na drveće, gdje odlažu jaja. Prezime male gusjenice. Više drugih vrsta ovog roda hrani se različitim drugim kulturnim biljkama.

Malinin savijač (Notocelia udmanniana L) zapreda lišće maline, kupine i nekih drugih biljaka i njime se hrani. Prezime gusjenice koje se lišćem

hrane rano u proljeće. Leptiri se javljaju tijekom lipnja, odlažu jaja i daju novu generaciju gusjenica koja nastavlja oštećivati lišće. Iduća generacija leptira leti krajem ljeta te daje gusjenice koje prezime.

SI. 275. Gusjenica vrste Cnephasia pumicana na klasu

SAVIJAČI ŠTETNI VINOVOJ LOZI

Pepeljasti grozdov moljac (Lobesia /Polychrosis/ botrana Schiff.)

Žuti grozdov moljac (Eupoecilia /Clysia/ ambiguella Hb.) Usprkos našeg naziva moljac, ubrajaju se u savijače. Pripadaju u najvažnije

štetnike vinove loze. Pepeljasti grozdov moljac proširen je u čitavoj zemlji, te je svuda, osim mjestimice u sjeverozapadnim krajevima Hrvatske, znatno važniji od žutog moljca. U nekim godinama, kao primjerice u 1969. g-, gubici u mnogim velikim vinogorjima iznosili su oko 25 %, a u pojedinim su vinogradima dosezali i do 50 %.

Leptir pepeljastog moljca ima prednji par krila nepravilno obojen poput mramora, a prevladava pepeljasto siva boja. Leptir žutog moljca ima prednji par krila žute boje, s jasno uočljivom tamnom poprečnom prugom. Gusjenica pepeljastog moljca zelenkaste je boje, ima žutu ili žutosmedu glavu, a vrlo je živahna. Gusjenica žutog moljca ružičaste je boje, ima crnu glavu i dosta je troma. Raspon je krila tih moljaca 12-15 mm, a gusjenice narastu do 11-12 mm.

284

Moljci prezime u stadiju kukuljice na raznim skrovitim mjestima na čokotu i oko čokota. Leptiri se pojave kada kroz desetak dana srednja dnevna temperatura prelazi 10 °C. To se u Dalmaciji zbiva u drugoj polovici travnja, a u ostalim područjima u svibnju. Leptiri lete u sumrak, posebice žuti moljac. Ženke prve generacije odlažu jaja na cvjetne pupove, peteljkovinu i peteljke, a potom na cvjetove vinove loze. U Dalmaciji ženke moljaca odlažu jaja i na cvjetove masline i nekih drugih biljaka. Zato što dio jaja nije odložen na lozu, štete od ove generacije u Dalmaciji su manje nego u drugim krajevima. Jedna ženka odloži 40-60, najviše 120 jaja. Nakon inkubacije od 7-10 dana gusjenice oštećuju cvijet loze i zapredaju ga. Jedna gusjenica može za vrijeme svog razvoja od 25-30 dana uništiti pedesetak pupova odnosno tek zametnutih bobica. Gusjenice se kukulje unutar grozdića, izmedju lišća ili u pukotinama na čokotu. Stadij kukuljice traje desetak dana.

Leptiri druge generacije javljaju se u Dalmaciji početkom lipnja, a u kontinentalnim krajevima u srpnju. Ženke odlažu jaja na zelene bobice grožđa. Inkubacija traje 4-6 dana. Glavni napad gusjenica ove generacije u Dalmaciji se odvija u lipnju i srpnju, a u ostalim krajevima u srpnju i kolovozu. Jedna gusjenica ošteti 4-9 bobica. Gusjenice ulaze u bobice, izgrizaju ih iznutra tako da katkad ostane samo sjemenka. Razvoj gusjenica ove generacije traje 17-24

Leptiri nove generacije javljaju se u Dalmaciji krajem srpnja i u kolovozu, a u ostalim krajevima u drugoj polovici kolovoza i u rujnu. Oni odlažu jaja na već skoro zrele bobe grožđa, a u Dalmaciji dio jaja bude odložen na korove. Gusjenice se hrane bobama pa se u njima nalaze često i u vrijeme berbe. Jedna gusjenica može oštetiti 3-7 boba. Razvoj gusjenice traje dvadesetak dana. Napad ove generacije omogućava zarazu i pogoduje širenju sive plijesni - botritisa.

Ovo je bio prikaz biologije pepeljastog moljca, a biologija žutog moljca malo je drukčija već i samim tim što ima samo dvije generacije godišnje, a ne tri kao pepeljasti moljac.

Pepeljasti grozdov moljac zahtijeva toplo vrijeme, a potrebna mu je samo osrednja vlažnost zraka. Žuti grozdov moljac za razvoj treba visoku vlažnost zraka,

SI. 276. Žuti i pepeljasti grozdov moljac (prema: BASF)

SI. 277. Gusjenica žutog grozdova moljca (tamna glava) i gusjenica pepeljastog grozdova moljca (svijetla glava)

(prema: BASF)

dana. Kukulje se kao i prethodna generacija.

285

ali ima manje zahtjeve na toplinu. Zahtjevi pepeljastog moljca znatno su ograničeniji od zahtjeva žutog moljca, pa se pepeljasti moljac ubraja u stenovalentne vrste, a žuti moljac u eurivalentne. Upravo je zato pepeljasti moljac izrazito periodični štetnik, s velikim razlikama u intenzitetu pojave, kako iz godine u godinu, tako i izmedju pojedinih lokaliteta u istoj godini. Naprotiv intenzitet pojave žutog moljca mnogo je ujednačeniji.

Prirodni neprijatelji samo manje utječu na dinamiku populacije tih štetnika. Grozdovi moljci različitim intenzitetom napadaju pojedine kultivare. Tako

su muškat hamburg i afus ali vrlo osjetljivi te se upravo na tim kultivarima može najbolje pratiti pojava tih štetnika. U pravilu jače napadaju kultivare sa zbijenim grozdom. Jače napadaju vinograde u kojima je prozračivanje slabo zbog gustoće nasada, prevelike bujnosti, smjera redova i si. Stoga i sve agrotehničke mjere koje pogoduju strujanju zraka u nasadu smanjuju napad moljca. Ipak su potrebne i kemijske mjere.

Gusjenice prve generacije lako se zapažaju na cvjetovima pa u vrijeme cvatnje treba često pregledavati lozu. I kad napad ove (prve) generacije nije prejak i ne očekuju se veće štete, dobro je katkad provesti suzbijanje da bi se uništenjem prve generacije smanjio napad ostalih generacija. No, gusjenice te generacije najmanje su štetne jer pridonose prorjedivanju bobica, pa se tolerantnim pragom u Švicarskoj smatra 15-30 gusjenica na 100 grozdova.

Pojava gusjenica druge i treće generacije na bobama teže se zapaža ili se zapaža kad je već kasno za suzbijanje. Gusjenice posljednje generacije prave veće štete i time što omogućuju širenje sive plijesni pa je tolerantni prag u Švicarskoj 5-10 gusjenica na 100 grozdova. Gusjenice druge i treće generacije treba suzbijati u samom početku jačeg napada. Zato u vrijeme leta u vinogradima treba pratiti pojavu leptira feromonima. Postoje feromoni (primjerice Grapamone) specifični za svaku vrstu moljaca, a postoje i kombinirani feromoni za obje vrste. Feromoni se nalaze u plastičnim ampulama i nakon njihova otvaranja kroz nekoliko tjedana privlače mužjake dotične vrste. Ampulica s feromonom stavlja se u posebnu lovku. To je papirnata složiva kućica, nazvana i ferotrapom, premazana iznutra lijepkom na koji se hvataju mužjaci moljca. Za jedan vinogradarski položaj treba najmanje 3 ferotrapa. Usporedbom broja ulovljenih leptira s intenzitetom pojave u prethodnim godinama može se prognozirati visina šteta i odrediti potreba suzbijanja tih štetnika. Praćenjem dinamike ulova signalizira se optimalni rok provedbe suzbijanja. Taj je rok obično 4-8 dana nakon najvećeg ulova leptira. Svako vinogorje trebalo bi pratiti let leptira s dovoljnim brojem ferotrapova i na osnovi višegodišnjih iskustava davati i prognozu intenziteta pojave i signalizaciju rokova suzbijanja za sve vinogradare toga područja.

U novije vrijeme počinje se za suzbijanje koristiti i metoda zbunjivanja (konfuzije). Na čokote se u početku pojave moljaca vješaju spremnici s feromonom (primjerice RAK 1). Oko 400 spremnika stavlja se na jedan hektar. Toliki broj izvora mirisa zbunjuje mužjake pa ne mogu naći i oploditi ženku. Neoplodene ženke ne odlažu oplođena jaja i brojnost gusjenica naglo se smanjuje. Uspjeh te

286

metode to je bolji što se provodi na većoj površini jer se tako smanjuje dolet leptira iz drugih objekata.

Tretiranje insekticidima protiv grozdovih moljaca katkad se kombinira sa suzbijanjem peronospore i oidija ako se rokovi suzbijanja poklapaju. No nedostatak kombiniranja jest nepotrebno velik utrošak insekticida koji dolaze i na lišće svih dijelova loze gdje nije potreban, nego dapače štetan. Ako se pak moljci suzbijaju posebno, tada ne treba tretirati i lisnu masu (što je potrebno pri suzbijanju bolesti), nego samo dio čokota gdje se nalaze generativni organi jer su samo oni ugroženi od ovih štetnika. Time se može znatno smanjiti utrošak insekticida i cijeli niz negativnih popratnih pojava, od kojih je najopasnija mogućnost pogodovanja razmnožavanju crvenog pauka.

Pri izboru insekticida treba ponajprije birati insekticide koji primjenom što manje forsiraju pojavu crvenog pauka i pošteduju prirodne neprijatelje. U tome su najbolji bioinsekticidi na bazi B. t. k., kojima za bolju učinkovitost treba dodati 0,5% šećera kad se koriste za suzbijanje prve generacije gusjenica. Povoljni su i biotehnički insekticidi (regulatori razvoja kukaca) na osnovi fenoksikarba, teflubenzurona i drugi insekticidi ove skupine, koje treba primijeniti više ili manje preventivno u početku pojave gusjenica ili još ranije, u vrijeme masovnog leta leptira. Od kemijskih insekticida učinkoviti su insekticidi na osnovi klorpirifosmetila, triklorfona, fentiona i mnogi drugi kontaktni organofosforni sl 278. Kapsule sferomonom insekticidi, te mnogi piretroidi. Kemijski insekticidi za suzbijanje grozdovih mogu se primijeniti i kurativno. Za suzbijanje moljaca (prema BASF) posljednje generacije moljaca uzimaju se insekticidi kraće karence kakvi su od OP insekticida klorpirifosmetil, a od piretroida lambdacihalotrin, betaciflutrin, alfacipermetrin i deltametrin. Svim ovim insekticidima karenca je 21 dan ili manje. Pri suzbijanju gusjenica u zbijenim grozdovima bolje djeluju insekticidi s fumigantnim djelovanjem. Najčešće je u jednoj godini dovoljno jedno tretiranje da bi se spriječila šteta, no u godinama jake pojave grozdovih moljaca bit će potrebno suzbijati dvije ili čak sve tri generacije, dakle provesti 2-3 tretiranja. U nas se najčešće suzbija prva generacija.

Grozdov savijač (Sparganothispilleriana Schiff.) Mnogo je manje važan štetnik od moljaca, ali u pojedinim godinama može

na nekim lokalitetima ipak nanijeti veće štete. Leptir je žućkastosmede boje, raspon mu je krila 20-25 mm. Gusjenica je zamazanozelene boje, sa sjajnom crnom glavom. Naraste do 3 cm. Kreće se trzajima sličnim skokovima. Gusjenice prezime na čokotima. U vrijeme bubrenja pupova u proljeće gusjenice izgrizaju pupove vinove loze, a kasnije peteljke listova i izboje. Listovi i izboji lome se, ali ostanu visjeti na čokotu. To je tipični izgled štete od ovog štetnika, koji se katkad

287

pripisuje mehaničkim oštećenjima loze. Gusjenice mogu oštećivati i cvjetove i zelene bobice. Kukulje se od sredine lipnja u zapredenom lišću loze. Leptir leti u lipnju i početkom srpnja. Odlaže jaja na lišće u skupinu u kojoj su jaja složena poput crijepa na krovu. Nakon što gusjenice izađu iz jaja prazno jajno leglo bijelkasto je i lako se zapaža. Gusjenice se povlače na skrovita mjesta na čokotu i tamo prezime. Suzbija se zimskim prskanjem čokota uljanim organofosfornim insekticidima, te, čim se zapazi napad na pupove ili još mlado lišće, insekticidima navedenim za suzbijanje grozdovih moljaca.

Obični klinčićev savijač ( Cacoecimorpha /Tortrix, Cacoecia/pronubana Hb.) Karantenski je štetnik za Hrvatsku. Nalazi se na listi A2 (mjestimice prisutni

štetnici) za Hrvatsku i za većinu europskih zemalja. Proširen je u mnogim objektima zaštićenog prostora, posebice na obalnom području Hrvatske.

Leptir mužjaka ima raspon krila 15-17 mm, a leptiru ženke krila su raspona 18-24 mm. Prednja su krila žutosmede do crvenkastosmede boje. Stražnja su krila narančastocrvene boje, sa smeđim rubom. Jaja su dugoljasta, duga 1 mm, isprva zelene, kasnije žute boje. Odložena su u skupinama od 10 do 200 jaja. Gusjenica je promjenjive boje, ovisno o ishrani, a najčešće je žutozelenkaste ili smeđe boje. Naraste do 20 mm.

Zaraza ograničava promet, tj. izvoz, ali i unutrašnji promet jer je karantenski štetnik. Štete u zaštićenom prostoru, posebice na karanfilu, mogu biti vrlo visoke.

No, štetnik napada i ruže, te druge kulture i korove koji rastu u zaštićenom prostom, a u južnim krajevima i masline i druge biljke u slobodnoj prirodi. Ne smatra se mogućim njegovo udomaćenje u prirodi u područjima gdje je izoterma siječnja niža od +2 °C. Treba istaći da je u cijeloj kontinentalnoj Hrvatskoj ta izoterma niža od +2 °C, ali u cijelom je obalnom području znatno iznad te vrijednosti. Stoga treba pripaziti na pojavu i štete i u okolini objekata zaštićenog prostora, a ne samo u njima.

Vrsta ima 4-5, pa i više generacija godišnje, ovisno o temperaturi održavanoj u objektu. Odrasli oblici brzo kopuliraju i odmah počinju odlagati jaja. Ženka odloži prosječno oko 400, najviše 700 jaja. Jaja su često odložena na staklo. Razvoj jaja traje 10-15 dana. Gusjenice iskazuju pozitivnu fototaksiju pa se penju na vrškove biljaka. Finom pređom zapredaju vršno lišće i pupove koje izgrizaju. Gusjenice imaju sedam

288

SI. 279. Oštećenja od klinčićeva savijača (snimio M. Maceljski)

razvojnih stadija, a razvoj najčešće traje 20-40 dana. Pri temperaturi od 15 °C cjelokupni razvoj od jaja do imaga traje 123-147 dana, a pri 30 "C 28-44 dana. Optimalna relativna vlažnost zraka za štetnika jest 40-70 %, s time da podnosi vrlo nisku vlažnost, ali pri vlažnosti zraka višoj od 90 % smrtnost je velika.

Sirenje treba spriječiti pridržavanjem karantenskih mjera. Upotreba feromona omogućuje rano otkrivanje zaraze. Zaraza se suzbija primjenom insekticida, a u inozemstvu se najviše rabe piretroidi.

Afrički klinčićev moljac (Epichoristodes acerbella Walk.) Također je karantenski štetnik. Nalazi se na listi A2 za Hrvatsku jer je pronađen

u nekim objektima u obalnom području. Raspon krila odraslog oblika jest 14-24 mm. Prednji je par krila svijetle oker

boje, a stražnji je par krila sivo bijel (za razliku od običnog klinčićeva savijača, kojemu su stražnja krila narančastocrvene boje). Gusjenice su zelenkaste boje, s tamnom uzdužnom prugom na hrptu i dvije lateralne žućkaste pruge. Narastu do 17,5 mm.

Zaraza i ovim štetnikom ometa izvoz i unutrašnji promet. Biljke su oštećene i gube vrijednost. Također je polifagna vrsta, a posebice joj pogoduje karanfil.

Vrsta ima 5-6, pa i više generacija godišnje. Ženke odlože 200-240 jaja na lice gornjeg lišća klinčića. Jaja su odložena u skupinama. Nakon desetak dana izlaze gusjenice. One se najprije hrane na listu, a kasnije napadaju cvjetove i miniraju stabljiku. Napadnute dijelove zapredaju finom pređom i onečišćuju zelenim izmetom.

Suzbijanje se provodi pridržavanjem karantenskih mjera. Feromonima treba otkrivati pojavu. U inozemstvu se primjenjuju različiti piretroidi.

Savijači štetni ukrasnom drveću. Osim već spomenutih vrsta treba istaći vrlo važnog štetnika hrasta hrastova savijača (Tortrix viridana L.). Osim hrasta, gusjenice te vrste hrane se i lipom, jasenom, javorom, lijeskom itd. Prezime jaja pa se gusjenice javljaju rano u proljeće, oštećujući pupove i tek razvijeno lišće. Može izazvati defolijaciju. Suzbijati ga treba u samom početku pojave gusjenica. Ptice se obilno hrane tim gusjenicama i utječu na smanjenje zaraze. Moguća je primjena bioinsekticida na osnovi B.t.k., nadalje biotehničkih insekticida D regulatora razvoja, te iznimno i kemijskih insekticida. Postoje i druge vrste hrastovih savijača. Topolin savijač (Gypsonoma aceriana Dup.) česta je vrsta savijača. Gusjenice se hrane samo na topolama. Oštećuju terminalni lisni pup pa se izboji razvijaju u obliku metle. Također nagriza lišće s naličja i ubušuje se u izboje. Na brojnost utječu brojni prirodni neprijatelji. Preporučuje se zimi tretirati diklorvosom, a tijekom vegetacije valja primijeniti OP insekticide ili piretroide. Borov savijač (Rhyacionia /Evetria/ buoliana Schiff.) također je čest štetnik u nas. Mlade gusjenice prezime u pupovima bora. Izazivaju smolotok. U proljeće nagrizaju izboje, kojima se vršci savijaju ili posuše. Često zaraza uzrokuje stvaranje metle ili četke na vrškovima izboja te druge deformacije. Najveće štete nanose mladim

289

nasadima. Ima vrlo mnogo prirodnih neprijatelja. Jelu, smreku, ariš i ostale vrste crnogorice napadaju druge vrste savijača.

PHYCITIDAE

U ovu porodicu ubraja se nekoliko važnih štetnika uskladištenih poljoprivrednih proizvoda (Ephestia, Plodio).

Sivi grozdov plamenac (Cryptoblabes gnidiella Mili.) u nas je poznat iz Dalmacije. Napada vinovu lozu i agaime. Gusjenice izgrizaju još nezrele bobe grožđa te cvjetne pupove i cvjetove agruma. Napadnute organe zapredaju. Ima tri generacije godišnje. Suzbija se kao grozdovi moljci.

PLAMENCI - PYRALIDAE

Šezdesetak vrsta plamenaca u svijetu napada kukuruz. Kukuruzni moljac - koji se usprkos nazivu moljac ubraja u plamence - u nas je najvažniji štetnik ne samo kukuruza, nego i cijele ratarske proizvodnje. No u plamence se ubrajaju i neki drugi štetnici.

Kukuruzni moljac (plamenac) (Ostrinia/Pyrausta/ nubilalis Hb.)

SI. 280. Leptir i gusjenica kukuruznog molica „ . ,. Najveći je štetnik hrvatske

poljoprivrede. Proširen je u svim područjima Hrvatske gdje se uzgaja kukuruz. Uzrokuje sniženje prinosa od 2 do 25 %, a mjestimice i u povoljnim godinama i više. Prema našim procjenama ti su gubici prosječno oko 7 %. U novije je vrijeme štetnost mjestimice povećana zbog zapuštanja brojnih površina, a posebice zbog čestog ostavljanja kukuruzinca na poljima. Neka novija istraživanja u Osijeku spominju mnogo veće štete (Ivezić). Ukupna šteta vrlo je velika zbog velikih površina kukuruza i prisutnosti moljca na cijelom području Hrvatske. No budući da rijetko na nekoj površini nanese izrazito veliku štetu, a nikad potpuno ne uništi proizvodnju, kao i zbog niza teškoća pri suzbijanju, taj se najvažniji štetnik naše poljoprivrede ne suzbija dovoljno.

Štetnik je početkom ovog stoljeća (1916.) prenesen iz Europe u SAD, gdje nanosi još veće štete nego u Europi.

U leptira je izražen spolni dimorfizam: ženka ima deblje tijelo, raspon joj je krila nešto veći, a svijetložute je do svjetlosmeđe boje. Mužjak ima vitko tijelo s nešto tamnijim sivosmedim ili smeđim krilima. Raspon je krila ženki 25-30 mm, a raspon krila mužjaka 20-25 mm. Jaja su veličine 0,5 mm, spljoštena, u gomilicama

290

SI. 281. Gusjenica kukuruznog moljca u vrijeme prezimljavanja (snimio V. Danon)

od 15-45 jaja složenih jedno uz dmgo. Jaja su isprva prozirna, kasnije potamne. Gusjenica je isprva bjelkasto-ružičasta, kasnije postaje prljavo sive, katkad smeđe boje. Na hrptu svakog segmenta nalaze se četiri okruglaste pjege, a iz njih izbija po jedna dlačica. Naraste do 25 mm. Kukuljica je smeđa, duga 14-16 mm.

Prezime gusjenice u kukuruzincu ili unutar dijelova drugih biljaka kojima se hrane. Krajem zime na tim se mjestima kukulje kad temperature prijeđu 15 °C. Prvi leptiri mogu se pojaviti početkom svibnja, no glavnina se javlja tek u lipnju. Razdoblje izletanja leptira dosta je razvučeno te traje najmanje dvadesetak, često tridesetak i više dana. U prvo vrijeme pretežu mužjaci, a zatim ženke (protandrija). Leptiri vrlo dobro lete te mogu preletjeti dvadesetak kilometara. Lete u večernjim i jutarnjim satima. Privlači ih svjetlo (fotofilni su) te se love na lovne svjetiljke. Traže polja s najbolje razvijenim kukuruzom, no naseljavaju i brojne korovske i druge biljke. Nakon kopulacije ženke odlažu jaja na biljke, na kukuruzu najčešće na donju stranu lišća, obično uz glavnu žilu. Leptir živi kratko: pri visokoj vlagi zraka od 95 % živi 9-12 dana, pri 85 % vlage 6-9 dana, a pri 65 % živi samo 1-2 dana. Jedna ženka odloži nekoliko stotina jaja, katkada i do 900, ali i znatno manje. Plodnost ženki mnogo ovisi o vremenskim prilikama. Naročito je važna dovoljno visoka vlažnost zraka. Plodnost ovisi i o hrani leptira, a to su cvjetovi različitog, najčešće korovskog bilja.

Embrionalni razvoj traje 3 do 14 dana, najčešće 4 do 8 dana. Mlade gusjenice zadržavaju se kraće uz jajno leglo, a zatim migriraju prema osnovi lista. Tu se hrane u pazušcu lista ili kreću

291

SI. 282. Grizotine biljke ispadaju iz bušotina (snimio M. Jukić)

prema mladom još smotanom lišću, kojim se hrane. Budući da buše smotani list, kada se list razvije, vide se na njemu četiri pravilno razmještene rupice. Oštećuju i glavnu žilu lista pa se list može slomiti na tom mjestu. Mogu oštećivati još neotvorenu metlicu te oštetiti stapku klipa tako da se kasnije prelomi. Tek poslije trećeg presvlačenja, katkad i ranije, prodiru u stabljiku. U njoj buše hodnike te time smanjuje njezinu čvrstoću,, pa se može i slomiti. U stabljiku najčešće ulaze preko pazušca lista. Katkad ženke odlože jaja u metlicu te se hrane njezinim dijelovima. Vrlo često druga generacija gusjenica buši hodnik ispod metlice i uzrokuju prijelom stabljike. Prelomljene metlice očiti su znak prisutnosti gusjenica kukuruznog moljca. Gusjenice prolaze kroz pet razvojnih stadija. Gusjenice se kukulje unutar stabljike, dio ostaje u njima preko zime, a dio daje drugu generaciju. Za topla i dovoljno vlažna vremena velika većina gusjenica daje leptire još iste godine (majčešće u kolovozu) pa u tim godinama moljac ima dvije pune generacije godišnje. U sjevernijim područjima moljac ima samo jednu generaciju, a u južnim i 3-4 generacije (grafikon). U SAD se termalnim pragom razvoja smatra 10°C.

Najvažniji čimbenici koji pogoduju brojnosti i štetnosti moljca jesu monokultura kukuruza, nepotpuno uništavanje kukuruzinca i zaoravanje štrljaka

tijekom zime, uporaba QBOXW6 mm

2500

2250

2000

1750

1500 125(1,

1000

ty ?,2 *3.S 10j,a 12,8 <S6 <43 Jff

SI. 283. Broj generacija kukuruznog moljca (prema: Arbuthnot)

kukuruzinca za stelju, veća vlaga, poglavito navodnjavanje, viša toplina u srpnju i kolovozu, gušći sklop biljaka, otsutnost prirodnih neprijatelja (primjerice zbog folijarne primjene univerzalnih insekticida na većim površinama bilo koje kulture). Prisutnost korova povisuje vlažnost i može djelovati povoljno, ali neke korovske vrste mogu biti domaćini moljca pa smanjuju zarazu kukuruza.

Gusjenice druge generacije prave slične štete no vrlo često ulaze u klip i izgrizaju zrnje, pa se prethodno opisane štete znatno povećavaju. Pri jačem oštećenju početnog dijela vretena može izostati nalijevanje

292

SI. 284. Posljedica napada kukuruznog moljca na papriku (snimio M. Maceljski)

zrna, a može otpasti i čitav klip. Oštećenja stabljike ispod klipa (poglavito od gusjenica prve generacije) mogu u vrijeme zriobe kukuruza, zbog težine klipa, biti uzrok prijeloma. Prelomljene stabljike koje leže na tlu ne zahvaća kombajn pa je gubitak potpun. Klipove na zemlji izgrizaju voluharice i poljski miševi pa su štete i pri aičnoj berbi znatne, pogotovo što su takvi klipovi većinom nedozreli.

Osim opisanih izravnih šteta, nastaju i neizravne štete. Naime, oštećenja koja prave gusjenice moljca pogoduju prodoru različitih gljivica. Tako je dokazana povećana zaraza gljivicom Fusarium graminearum na svim oštećenim dijelovima, posebno na vrškovima izgriženih klipova.

Postoje podaci da prisutnost jedne gusjenice u biljci smanjuje prinos za 2-6 %, a da pri prisutnosti pet gusjenica po biljci svaka od njih smanjuje prinos za po 2,7 %, tj. svih pet za 13,5 %. Neki podaci ukazuju da 2-3 gusjenice po stabljici snize prinos za 16 %, a druga istraživanju ukazuju na još veću štetnost gusjenica moljaca. Ovim podacima treba pridodati štete od lomljenja stabljike i klipa te oštećenja klipa, a i indirektne štete. Prema vlastitim istraživanjima na poljima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj najčešće se nalazi oko 30 %, rijetko kad više zaraženih biljaka s 1-3 gusjenice po zaraženoj biljci. U godini 1998., koja je bila vrlo povoljna za razvoj moljca (potpuna druga generacija), utvrdili smo u istočnoj Slavoniji 60 % zaraženih biljaka. Zaraza moljcem povećana je u posljednje vrijeme u istočnoj Hrvatskoj zbog zapuštenosti velikih površina. To potvrđuju istraživanja (Ivezić, Raspudić) koja pokazuju da je u razdoblju 1992.-1996. g. prosječna zaraženost moljcem iznosila 64 %, a ranija su istraživanja (Ivezić) u tim područjima utvrdila prosječnu zaraženost od 37 %.

Najnoviji podaci iz SAD navode da jedna gusjenica po biljci pri ranom napadu smanji prirod za 5-6%, a pri kasnom za 2-4%. Prag odluke izračuna se formulom (podešenom za naše uvjete):

,. , troškovi suzbijanja u kunama/ha Prag odluke =— '—'

SG x cijena tone x prirod tona/ha x % efikasnosti: 100 ŠG = vrijednost koja pokazuje visinu štete od 1 gusjenice/biljka podijeljene

sa 100 (npr. u stadiju 10 listova očekuje se šteta od 5,9%, podijeljeno sa 100 daje 0,059)

Primjer:

Prag odluke 300 kuna 300

l,5gusj./biljka 0,059x400x12x0,7 198,24

Kemijsko suzbijanje provodi se u SAD kada se očekuje šteta veća od 6%.

293

Intenzitet napada ocjenjuje se s pomoću više pokazatelja: udjelom napadnutih biljaka, brojem hodnika i gusjenica u njima, prosječnom duljinom hodnika u jednoj biljci, udjelom zaraženih klipova, udjelom polomljenih biljaka iznad i ispod klipa, i, razumljivo, postignutim prirodom. Zarazu prve generacije može se ocijeniti krajem srpnja, početkom kolovoza, prema stupnju oštećenosti lišća (brojem i veličinom perforacija).

Suzbijanje kukuruznog moljca otežava njegova polifagnost. Naime, osim kukuruza leptir odlaže jaja na brojne druge biljke, kojima se gusjenice mogu hraniti. Stoga kukuruzni moljac pripada i u štetnike dragih biljaka, npr. konoplje, prosa, sirka, donekle i suncokreta, hmelja, pa i sjemenske šećerne repe. Mjestimično su velike štete zabilježene na plodovima paprike i jabuka, a manje na rajčici i dragim vrstama voća. Nekim proizvođačima paprike za konzerviranje zaraza moljcem onemogućila je prodaju cijelih plodova pa su morali papriku razrezati, sortirati i prodati za filete. U početnim godinama postojanja naše velike plantaže jabuka u Borincima gusjenice druge generacije moljca krajem su ljeta oštećivale mnogo plodova. Gusjenice moljca oštećuju i cvijeće, primjerice krizanteme D u njezinoj stabljici buše hodnike. Žive i razvijaju se i na vrbi i na mnogim korovima (muhar, Carduus, Ambrosia itd.).

Kukuruznog moljca napadaju brojni neprijatelji, naročito parazitski kukci, pa je registrirano više od stotinu vrsta parazita i manji broj predatora. U nas su najčešće vrste dvokrilac tahina Lydella stabulans grisescens i osica iz porodice Ichneumonidae vrste Campoplex alkae. I neki uzročnici bolesti napadaju ovog štetnika, posebice mikrosporidije i gljivice.

Za djelotvorno suzbijanje potrebna je pravovremena prognoza intenziteta napada i signalizacija optimalnog roka suzbijanja (za biološku i kemijsku metodu). Brojnost se utvrđuje prisutnošću gusjenica u prezimjelom kukurazincu te ulovom leptira. Leptiri se love na lovne svjetiljke, a postoje i feromoni koji zasad još ne daju tako sigurne podatke kao za niz drugih štetnika. Kad se utvrdi jači let leptira, a vlažnost zraka je visoka, treba očekivati i jaču ovipoziciju i veću pojavu

SI. 285. Izgled krizanteme zaražene gusjenica. Treba istaći da je smrtnost gusjenicom kukuruznog moljca (snimio jaja i gusjenica, naročito gusjenica prvih

M. Maceljski) stadija, vrlo velika čak i u normalnim

294

uvjetima. Ta smrtnost pri niskoj vlažnosti može biti više od 95 %. Smrtnost gusjenica prvih stadija vrlo je velika na manje prikladnim hraniteljicama i na otpornijim hibridima i linijama kukuruza (ako je anabioza uzrok otpornosti).

Pet je glavnih skupina mjera suzbijanja kukuruznog moljca. Agrotehničke mjere sastoje se u pravilnom izboru plodoreda jer sjetva

kukuruza nakon kukuruza jako pogoduje intenzitetu napada moljca. Učestalost sjetve kukuruza i veličina površina pod tim usjevom u nekom području (rudini), jako utječe na brojnost štetnika. Ranija sjetva smanjuje štete. Uništavanje drugih potencijalnih domaćina (npr. korova) također se ubraja u metode smanjenja šteta od ovog štetnika.

Mehaničko uništavanje gusjenica u kukuruzincu za vrijeme prezimljenja osnovna je mjera zaštite od moljca. Nakon berbe treba razčihati kukuruzinac posebnim strojevima, kakvi postoje na nekim našim velikim imanjima, te takav kukuruzinac zaorati. Tamo gdje se kukuruzinac reže i odnosi s polja, te slaže u stogove, treba imati na umu da će od 15. svibnja početi izlijetati leptirići moljca. Do tada treba kukuruzinac uništiti. Nakon toga datuma kukuruzinac, kojeg pojedini seljaci čuvaju za stelju, a manje za hranu stoke tijekom zime, ionako nema više svrhe jer se u to vrijeme javlja svježa krma na poljima. Stoga nije nikakva šteta ako se tada uništi kukuruzinac, makar se njegovim spaljivanjem gubi organska tvar, koja bi bila mnogo korisnija da je ostala na polju i bila rasčihana i zaorana. Treba imati na umu da će iz kukuruzinca koji je korišten za pravljenje ograde ili prekrivanje krovova izletjeti leptirići. Također će se razviti leptirići moljca iz kukuruzinca u stelji ako nije zajedno s gnojem sagorio. Razumljivo da je važan izvor zaraze kukuruzinac koji se, što je sada često, ostavlja na polju. Treba temeljito zaorati štrljke kukuruza na starom kukuaizištu, jer se iz štrljaka nepokrivenih zemljom mogu razviti leptiri moljca.

Upravo radi važnosti te mjere oduvijek su postojali propisi o obvezatnom uništavanju kukuruzinca do 1. ili 15. svibnja. Ta se mjera mjestimice vrlo strogo provodila u razdoblju između dvaju ratova, ali zanemarena je poslije Drugog svjetskog rata, iako je broj odgovarajućih propisa na svim razinama bio mnogostruko povećan. Potrebno je tijekom zime seljacima ukazivati na važnost uništavanja kukuaizinca, a u svibnju strogim nadzorom preostale nemarne seljake naučiti redu zbog interesa naprednih seljaka. U suprotnom će moljci iz

r . | ^ ^ H H ^ j y ^ '

m fellHal *.

SI. 286. Kukuruzinac - izvor zaraze moljcem (snimio M. Maceljski)

295

kukuaizinca nemarnih seljaka preletjeti na mlada kukuruzišta savjesnih seljaka, pa će i oni ubrzo prekinuti uništavati kukuruzinac. Stoga će propisivanje i potpuno pridržavanje propisa o uništavanju kukuruzinca do proljeća stimulirati naprednije a prisiliti i ostale seljake da takvu mjeru provode i time smanje štetu od moljca. Ostavljanje kukuruzinca na polju nakon berbe duboko u iduću godinu treba biti sramota za vlasnika te parcele jer je izvor šteta za susjede, što zajednica mora spriječiti.

Napad na papriku i drugo povrće, na krizanteme i plodove voća može se smanjiti samo uništavanjem kukuruzinca u široj okolini, te provedbom i ostalih mjera suzbijanja moljca na kukuruzu u neposrednoj blizini ugroženih površina.

Uzgoj otpornih hibrida također je veoma važna mjera koja može spriječiti velike štete od moljaca. Prije svega treba naglasiti da postoji mnogo uzroka većih razlika u otpornosti kultivara, hibrida i linija. To su preferencija, koja se očituje u nepogodnijem stadiju razvoja u vrijeme leta leptira, pa i nije prava otpornost, nego je zapravo samo pseudootpornost (pseudorezistentnost). Na nekim je biljkama znatno veća smrtnost nego na drugim, uzrokovana uz ostalo i kemijskim sastavom biljaka u vrijeme pojave mladih gusjenica. One trebaju više bjelančevina pa su biljke s povoljnijim omjerom bjelančevina prema ugljikohidratima u to vrijeme osjetljivije na napad jer je smrtnost na njima manja. Ta oblik otpornosti naziva se anabioza. Vrlo važan oblik otpornosti jest tolerantnost. Neki hibridi podnose i dvije gusjenice po biljci bez znatnijeg sniženja prinosa, a stabljika im se rijetko lomi. Drugi hibridi nemaju takva svojstva. Postoje i mehanički i drugi uzroci pojave rezistentnosti. Treba naglasiti da gusti sklop pogoduje pojavi moljca, pa su zbog toga jače napadnuti hibridi gušćeg sklopa. Upravo zbog takvih razlika već su klasične metode selekcije omogućile stavljanje u promet hibrida vrlo različitih stupnjeva otpornosti na kukuruznog moljca, no nije bilo potpuno otpornih hibrida.

Si. 287. Obični hibrid (lijevo) i isti B. t. bibrid (desno) u pokusu u Italiji - razlika u prirodu 30% (snimio M. Jukić)

296

Pri selekciji novih hibrida većina selekcionara koristi umjetnu zarazu moljcem te tako utvrđuju njihovu otpornost. Drugi selekcionari pouzdaju se u prirodnu zarazu da utvrde razlike u otpornosti, što daje slabije rezultate. Neki proizvođači sjemena označavaju otpornost na moljca na deklaraciji, a drugi to izbjegavaju. Stoga bi veće uvažavanje ovog kriterija pri izboru hibrida prisililo sve proizvođače sjemena da selekciji na tu otpornost i deklaraciji o njoj posvete veću pažnju, pa bi se i tako štete od moljca mogle znatnije smanjiti.

Smatramo da bi se rigoroznim mehaničkim mjerama suzbijanja i forsiranjem sjetve otpornijih hibrida mogle prepoloviti postojeće štete od kukuruznog moljca bez uporabe drugih metoda suzbijanja.

Potpuno novo stanje u suzbijanju moljca i pojavu novih rješenja omogućio je razvoj biotehnologije u posljednjem desetljeću. Genetičkim preinačavanjem (inženjeringom) u neke je hibride ucijepljeno svojstvo proizvodnje endotoksina bakterije Bacillus thuringiensis (soj kurstaki) koji se koristi u bioinsekticidima na toj osnovi. Ovakvi su B. t. hibridi zapravo intoksicirani toksinom (već se upotrebljava izraz "pesticidna biljka") pa se gusjenice kukuruznog moljca (a i nekih drugih vrsta gusjenica) ubrzo prestaju njime hraniti i ugibaju. Takvi su hibridi, stoga, skoro potpuno otporni na kukuruznog moljca. Pri tome treba imati na umu da neke tehnike preinačavanja osiguravaju prisutnost toksina u svim biljnim organima (primjerice YieldGard), a druge samo u zelenim dijelovima i peludu (primjerice NatureGard), pa je u potonjih uspješnost protiv druge generacije samo 50-75 %. Međutim, za uporabu genetički preinačenog sjemena plaća se posebna licenca, odnosno ono je skuplje, pa će se isplatiti samo kad se očekuje znatno veća šteta od povećanih troškova za sjeme. Nadalje, smatra se vrlo vjerojatnim da će se moljac ubrzo prilagoditi na toksin B. t. k. pa se stoga preporučuje najmanje 20 % površina nekog područja zasijati osjetljivim hibridima da bi se ta pojava rezistentnosti usporila. Opseg uporabe B. t. hibrida ovisit će i od raspoloživih hibrida, jer između osrednjeg B. t. hibrida i vrlo dobrog ne B. t. hibrida prednost u našim uobičajenim uvjetima treba dati ne B. t. hibridu. Drugim riječima osrednji B. t. hibrid ipak je samo osrednji (u odnosu na prirod,

297

SI. 288. Presjek običnog hibrida (lijevo) i istog B. t. bibrida u pokusu u Italiji

(snimio M. Jukić)

kakvoću, rok zrelosti itd.) hibrid. Uprkos svemu 1997. godine u SAD je već bilo zasijano 4 milijuna hektara B. t. hibridima. Treba istaći da se u Europi uzgajanju genetički preinačenih biljaka pristupa vrlo oprezno pa je do sredine 1998. godine jedino Francuska dopustila sjetvu određenih B. t. hibrida kukuruza te u toj godini zasijala manje od 2000 ha tim hibridima. Zbog svega iznijetog primjenu genetski preinačenih hibrida smatramo samo jednom od novih mogućnosti smanjenja šteta od kukuruznog moljca, a nikako ne konačnim rješenjem problema ovog štetnika.

Četvrtom metodom suzbijanja smatramo biološku metodu. Mnogi već i primjenu B. t. hibrida smatraju biološkim načinom suzbijanja. No klasičnim načinima biološkog suzbijanja smatra se aktivna primjena prirodnih neprijatelja. Pri tome treba istaći da je upravo u Zagrebu Hergula 1929- g. prvi u svijetu proveo biološko suzbijanje kukuruznog moljca uzročnicima bolesti. To je učinjeno korištenjem bakterije Bacillus thuringiensisiprvi put korištena za suzbijanje nekog štetnika u poljskom pokusu) i nekih daigih bakterija, a 1930. g. i s pomoću gljivice Metarrhizium anisopliae. Taj je podatak ušao u svjetsku povijest biološkog suzbijanja štetnika. Usprkos vrlo dobrih rezultata dugo se godina nisu uzročnici bolesti kukuruznog moljca koristili u praksi. Tek posljednjih tridesetak godina u svijetu se počinje, ali sporo, širiti primjena bioinsekticida na osnovi B. tburingiensis, soj kurstaki (B. t. k.). Neki pripravci na toj osnovi imaju dozvolu za suzbijanje moljca i u nas. Ti su pripravci isprva bili u granuliranom obliku jer se dugo smatralo da ta formulacija omogućuje najbolji uspjeh. Međutim, neka istraživanja ukazuju da je prikladnije da se u času izlaženja gusjenica iz jaja biljke prskaju preparatima na osnovi B. t. k. Ta se mjera lakše primjenjuje i jeftinija je od primjene granulata. Jednim tretiranjem (protiv prve generacije) bioinsekticidima na toj osnovi postiže se najčešće oko 70-80 %-tni uspjeh. Najnovija istraživanja obavljana u Osijeku (Ivezić) ukazuju na još višu djelotvornost tih insekticida. No ovog je časa primjena B.t.k. u praksi moguća samo iz aviona ili traktora s visokim klirensom (kakvih u nas nema).

Treba spomenuti da su nakon početnih istraživanja Hergule u Zagrebu 1929-i 1930. g., tek u devedesetim godinama ovog stoljeća u svijetu nastavljena istraživanja mogućnosti primjene gljivice Metarrhizium anisopliae za suzbijanje kukuruznog moljca. U Francuskoj i nekim drugim zemljama koriste se i bioinsekticidi na osnovi gljivice Beauveria bassiana za suzbijanje gusjenica kukuruznog moljca.

Još je bolja perspektiva biološkog suzbijanja kukuruznog moljca primjenom parazitskih osica roda Trichogramma, posebice vrste T. maidis. Osice su vrlo male, duge samo 0,5 mm. To su paraziti jaja, ne samo kukuruznog moljca nego i brojnih drugih leptira (npr. sovica). Ženka ostaje na jajnom leglu moljca dok svoja jaja odloži u najmanje 90 % jaja moljca. Ličinka se razvija u jaju domaćina, gdje se i kukulji, a jaje pocrni. Razvoj traje 9-12 dana pa osica može imati veliki (5-8) broj generacija. U pomanjkanju domaćina osice u jesen ugibaju, pa ih se samo malo održi u prirodi. Ako se u polje kukuruza u početku ovipozicije moljca ispusti dovoljno osica (oko 100.000 na ha), visina parazitacije može doseći i 90 %. Ta se metoda suzbijanja kompleksa štetnika široko koristila u bivšem SSSR-u, u Kini, a

298

manje i u SAD i u zemljama zapadne Europe. U Njefnačkoj trošak te primjene iznosi oko 110-130 DEM po ha, što je nešto skuplje od primjene kemijskih insekticida, ali nema negativnih posljedica takve primjene. Osice se distribuiraju na kartončićima koji se vješaju o lišće ili u kapsulama koje se mogu razbacati po kukuaizištu. Te kapsule imaju male otvore kroz koje osice mogu izaći. Jedna kapsula obično sadrži 500 osica pa se na 1 ha razbaca 200 kapsula od jednom ili u više navrata.

U nas je Institut za jadranske kulture u Splitu opremljen za proizvodnju većih količina tih osica. Institut je nekoliko godina u pokusne svrhe proizvodio više milijuna osica. Većina je ispuštena u kontinentalnom području u cilju istraživanja djelotvornosti na kukuruznog moljca (Maceljski, Danon). Osice su dopremane avionom u jajima leptira sitotroge, u kojima su uzgajane. Jaja su nalijepljena na kartončiće, koji su distribuirani, bilo ručno, npr. na svaku desetu biljku, bilo iz zraka. Mi smo u SI. 289. Kapsule s osicom Trihogramom tadašnjem Institutu za zaštitu bilja FPZ-a za distribuciju uspješno koristili model aviona na daljinsko upravljanje (Danon). Po hektaru je distribuirano od 40 do 100 tisuća, katkad i više osica, a u 2-3 navrata. U našim pokusima prosječno je bila postignuta 70-80 %-tna parazitacija jaja kukuruznog moljca.

Dobre izglede za primjenu parazitskih osica osigurava činjenica da se u usjevu kukuruza folijarno uopće ne koriste kemijski insekticidi, pa nema opasnosti od njihova uništenja. U svijetu su obavljani pokušaji introdukcije i ispuštanja i različitih drugih prirodnih neprijatelja kukuaiznog moljca, no bez većeg uspjeha.

Kemijsko suzbijanje može se podijeliti na preventivne i kurativne mjere. U preventivne mjere ubrojili bismo upotrebu sistemičnih insekticida pri sjetvi (na sjeme, u obliku granula uz sjeme), koji intoksiciraju biljke, pa bi u vrijeme napada gusjenica prve generacije trebali biti uzrok njihove povećane smrtnosti. Uprkos nekih tvrdnji o pozitivnim iskustvima u tom načinu suzbijanja, koji nema većih zamjerki s ekološke strane, insekticidi koji su do sada korišteni na taj način nisu pokazali zadovoljavajuće djelovanje u vrijeme pojave gusjenica, koje se zbiva najranije 60 dana, a obično oko 75 dana nakon sjetve. Ipak treba istaći da neki najnoviji sistemični insekticidi (neonikotinoidi, fipronil i dr.), primjena kojih se u ovu svrhu tek istražuje, pružaju nove bolje izglede ovoj prevejTtivnpj metodi.

Kurativno suzbijanje sastoji se u primjeni granuliranih insekticida ili formulacija za prskanje u času kad se utvrdi početak izlaska gusjenica iz velikog broja odloženih jaja. Za primjenu granuliranih insekticida nije potrebno precizno određivanje roka primjene, jedino se ne smije zakasniti. Granulirani insekticidi

299

koriste se iz aviona ili s pomoću traktora s visokim klirensom oskrbljenog s depozitorima granula. Takvih traktora u nas gotovo i nema pa zasad preostaje samo primjena iz zraka. Granule padaju na lišće, po kojem, jer ima oblik žlijeba, dolaze u pazušac listova. Tu su djelotvorne dugo, a budući da se veći dio gusjenica tim putem ubušuje u stabljiku, mogu one za 70-90 % smanjiti zarazu. Iako je za taj način primjene u Hrvatskoj ranije bilo registriranih pripravaka, početkom 1998. godine nema niti jedan granulirani pripravak dopuštenje za taj način primjene.

Formulacije za prskanje treba koristiti u točno određenom roku, kad počne izlazak gusjenica iz jaja. Svrha njihove primjene jest da unište gusjenice, ali i prisutne leptire. Pri preranoj primjeni može insekticid izgubiti djelovanje prije nego što doleti većina leptira. Od insekticida dozvolu u Hrvatskoj imaju pripravci na osnovi deltametrina i bifentrina, a u Francuskoj i daigim zemljama koriste se i klorpirifosetil, foksim, cipermetrin, ciflutrin, lambdacihalotrin itd. U tim zemljama dopuštenje za suzbijanje kukuruznog moljca imaju i neki regulatori razvoja kukaca na osnovi lufenurona i diflubenzurona.

Treba istaći da kemijska primjena insekticida, pogotovu prskanjem, ima mnogo negativnih posljedica jer se tretira jedna jako proširena kultura. Primjena insekticida u kukuruzu može znatno poremetiti postojeću ravnotežu na tretiranoj površini i oko nje. Korištenje neselektivnih insekticida prskanjem izazvat će uništenje brojnih prirodnih neprijatelja štetnika, ne samo kukuruznog moljca, nego i lisnih uši i drugih štetnika, kako kukuruza tako i drugih kultura. Avioprimjena insekticida povećava opasnost od zanošenja (drifta) sredstva na susjedne usjeve, pa i od nedopuštenih ostataka na tim usjevima. Povećana je opasnost i od trovanja ljudi, domaćih životinja, divljači, riba i pčela. Radi toga preduvjet za uvođenje folijarnog suzbijanja kukuruznog moljca jest postojanje takve prognozne službe koja će jasno ukazati gdje se primjena, usprkos tim negativnim popratnim pojavama, ipak isplati. Ta će služba određivati i optimalni rok primjene insekticida. Također će trebati proširiti izbor dozvoljenih insekticida za tu svrhu u Hrvatskoj te koristiti najselektivnije insekticide.

Očigledno je da kemijska metoda suzbijanja kukuruznog moljca zasad ne daje takvu razinu zaštite kakva se postiže u suzbijanju velike većine drugih štetnika. Učinkovitost jedne primjene insekticida iznosi prosječno oko 80 %, a brojne su negativne popratne pojave. Stoga se ponajviše preporučaju nekemijske mjere zaštite, a daljnja istraživanja trebaju omogućiti primjenu kemijskih insekticida s većom učinkovitošću i manjim negativnim popratnim pojavama. I tako, iako je kukuruzni moljac najveći štetnik naše poljoprivrede, ipak je jedan od rijetkih štetnika suzbijanje kojega znanost još nije uspjela riješiti na potpuno zadovoljavajući način.

Treba istaći da se kemijsko suzbijanje već i sada isplati na sjemenskim usjevima i na kukuruzu šećercu zbog njihove veće vrijednosti.

Suncokretov moljac (Homeosoma nebulella Hb.) Nekad je bio najvažniji štetnik suncokreta, sad je neznatne važnosti, zbog

uzgoja tzv. pancirnih sorti suncokreta. Naime, da bi se spriječila šteta od tog

300

štetnika, uspjelo se selekcionirati kultivare suncokreta kojemu su sjemenke obavijene tvrdim slojem karbonata kojeg gusjenice ne mogu pregristi. Na tim kultivarima gusjenice mogu biti prisutne i hraniti se samo nebitnim dijelovima cvijeta. Osim na suncokretu, štetnik se održava i na divljim glavočikama, npr. na Carduus i Cirsium vrstama.

Leptirić je sive boje, raspon mu je krila 20-25 mm. Gusjenica je svijetloružičasta, naraste do 15 mm. Leptiri lete u sumrak i noću. Odlažu jaja na cvjetove. Gusjenice se hrane dijelovima cvijeta koje omotaju pređom. Druga i treća generacija oštećuje sjeme i time je, do uzgajanja pancirnih kultivara, štetnik nanosio glavne štete. Treba pripaziti da se u novim selekcijama ne proizvedu kultivari osjetljivi na ovog štetnika jer bi tada opet mogao postati glavnim štetnikom suncokreta.

Mećavka - metlica (Loxostega sticticalis L.) Tipičan je periodični štetnik. Nakon niza godina, u kojima se uopće ne zapaža,

dolazi godina vrlo jakog napada. Takve godine jakog napada na području bivše Jugoslavije bile su 1901., 1914., 1921., 1929., 1930. i 1975. g. Do masovnih pojava, osim zbog povoljnih klimatskih uvjeta, može doći i dolijetanjem velikog broja leptira iz Ukrajine. U nas je jača pojava u istočnim područjima.

Leptir je sivosmede boje, raspon krila je 20-25 mm. Gusjenice su zelenosive boje. Narastu do 25 mm. Prezime odrasle gusjenice u tlu. Odmah se u proljeće kukulje. Kad srednje dnevne temperature prijeđu 15-17 °C, pojavljuju se leptiri. Suma efektivnih temperatura viših od 10 °C potrebna za njihovu pojavu iznosi 80 °C. To u nas bude najčešće početkom svibnja. Leptiri uz pomć vjetra mogu preletjeti stotine kilometara. Ženke odlažu 400-600 jaja u manjim skupinama na razne kulture i korove, vrlo često na lucerišta. Nakon 4-6 dana izlaze gusjenice. Njihov razvoj traje 2-3 tjedna. Gusjenice te generacije štete u drugoj polovici svibnja i prvoj polovici lipnja. Zatim se kukulje i daju leptire prve generacije (leptiri prethodne generacije pripadaju trećoj prošlogodišnjoj generaciji jer se generacije broje od jajeta do imaga). Leptiri prve generacije lete krajem lipnja i početkom srpnja. Ženke odlažu jaja te se razvoj, samo nešto ubrzaniji, ponavlja. Gusjenice ove, zapravo daige generacije, nanose Štete u srpnju. si. 290. Gusjenice mećavke na Njihovi leptiri lete u drugoj polovici kolovoza ili plodu jabuke u aijnu. Oni daju jaja i gusjenice treće generacije, koje prezime. Štete od gusjenica te generacije nastaju u rujnu. Leptire privlači svijetlo, oko kojeg se roje, pa se mogu registrirati i lovnim svjetiljkama.

Pojava u 1975. g. bila je veliko iznenađenje, tim više jer je slijedila 45 godina nakon posljednje jače pojave, pa stručnjaci s ovim štetnikom nisu bili upoznati. Nije bilo istraženo djelovanje raspoloživih insekticida na ovog štetnika pa su preporuke za primjenu insekticida davane tek nakon hitno provedenih

301

laboratorijskih pokusa. Te su godine glavne štete nanosile gusjenice druge generacije u srpnju. Štetnik je izrazito polifagan te se hrani brojnim vrstama bilja. Kad sve požderu, gusjenice masovno traže hranu i iza sebe ostavljaju opustoštena polja, kao nakon požara. Od tuda i naziv mećavka (metlica). Osim ratarskih i povrćarskih usjeva, te korova, u 1975. g. zabilježena je ishrana i na lišću i plodovima voćaka i raznog drveća. Ipak se kao žarišta, odakle kreće napad, mogu smatrati lucerišta i zakorovljene površine.

Na brojnost jako utječu vremenske prilike. Pogoduje 20-40 mm oborina i što više temperature (optimum 25 °C) u vrijeme rojenja. Pragom odluke smatra se 3-5 gusjenica po biljci s krupnijim lišćem (npr. suncokret) odnosno 20 gusjenica na m2, ili 1-2 gusjenice po biljci sa sitnijim lišćem (npr. lucerna). Treba spomenuti da je 1975. g. nalaženo do 700 gusjenica po m2 (u Vojvodini). U važnije prirodne neprijatelje ove vrste ubrajaju se ptice.

Smanjenje brojnosti korova nepovoljno utječe na pojavu metlice. Česta košnja lucerišta i ostalih krmnih kultura smanjuje brojnost gusjenica, pogotovu ako se kosi u vrijeme razvoja prvih stadija štetnika (koji teže pronalaze nove hraniteljice). Zimsko duboko oranje uništava dio kokona u kojima prezimljuju gusjenice. Biološki insekticidi na bazi B. thuringiensis kurstaki uzrokuju polagano ugibanje gusjenica, te one ubrzo nakon tretiranja prestaju činiti štete. Stoga se ti bioinsekticidi prvenstveno preporučuju. Od kemijskih insekticida djelotvorni su triklorfon, foksim, klorpirifosetil, a vjerojatno i neki noviji insekticidi (npr. piretroidi) koji 1975. g. još nisu bili u primjeni niti u istraživanju.

Ogrozdov plamenac (Zophodia grossulariella Hb. /convolutella/) leptir je sivkaste boje, raspon mu je krila 30 mm. Leti već u vrijeme razvoja pupova, a odlaže jaja na cvjetove, listove i plodove ogrozda i ribizla. Gusjenice izgrizaju plodove te sjemenke u plodovima. Štetnik ima jednu generaciju godišnje. Suzbija se insekticidima na bazi malationa, diazinona, fentiona, triklorfona, piretroidima i drugim sredstvima.

Sojin moljac (Etiella zinckenella T.). Nije čest štetnik u nas. Utvrđene su štete na području Varaždina. Gusjenica

je zelenkaste boje, naraste do 22 mm. Izgriza zrnje u mahuni soje, na kojoj se često vidi ulazni odnosno izlazni otvor. Osim soje može oštetiti i grahoricu, grah, lupinu, leću i druge mahunarke. Blizina bagrema pojačava zarazu.

Jasminov moljac (Palpita unionalisHh.), uz jasmin, napada i maslinu. Gusjenica izgrize vršni pup i mlado lišće pri vrhu izboja. Time pravi najveće štete u rasadnicima i na mladom prirastu opožarenih maslinika čime ugrožava njihovu obnovu. Može izgristi i mesnati dio plodova. U nas ima 3-4 generacije. Suzbija se B. t. k. pripravama na mladom porastu čim se uoče štete, a učinkoviti su i drugi insekticidi.

Repičin moljac (Hvergestis extimalis Scop.) zapreda komuške uljane repice i drugih krstašica, u njima pravi rupice te izgriza sjemenke.

302

Voskov moljac (Galeria mellonella L.) leptirić je sivosmede boje, raspon mu je krila 20 - 30 mm. Gusjenice imaju golo tijelo svjetle boje. Hrane se pčelinjim voskom te su važan štetnik u pčelinjacima, tim više što mogu prenositi i uzročnike bolesti pčela. Gusjenice vole starije saće. Češće su u slabije naseljenim košnicama, koje mogu i uništiti. U dobro održavanim i naseljenim košnicama moljca nema. Voskov moljac aktivan je pri temperaturi višoj od 9 °C. Zaraza se sprečava održavanjem čistoće u košnicama, posebice uklanjanjem otpadaka s podnice i neupotrebljivog saća. Najviše oštećuje saće izvan košnica. Rezervne satine valja čuvati u suhim i hladnim prostorijama u sanducima ili ormarima koji se dobro zatvaraju. Manja zaraza izvan pčelinjaka može se suzbiti sumpornim dioksidom koji uništava leptire i gusjenice, ali ne djeluje na jaja. Stoga treba tretiranje ponoviti nakon 15 dana.

Gusjenice voskova moljca ribiči mnogo koriste kao mamac. U Italiji postoje prave biotvornice koje proizvode desetine tona tih gusjenica i šalju ih ribičima i u Hrvatsku (naziv Adriatica i dr.).

ZYGAENIDAE

Lozin pupar ( Theresimima ampelophaga Bavi.) štetnik je prisutan u raznim našim vinogorjima, no dosad su zabilježene manje štete samo u okolici Zagreba. Leptir ima raspon krila 20-24 mm, a tamne su gotovo crne boje. Gusjenica naraste do 18 mm, žućkaste je boje, sa smeđim prugama i crnim bradavicama. Obrasla je dugim sivim dlakama, između kojih ima i toksfora. Prezimi gusjenica na čokotima. Najveće štete pravi na početku proljeća izgrizanjem pupova, a kasnije izgriza lišće. Ima jednu, a prema nekim autorima dvije generacije godišnje. Suzbija se kasnim zimskim prskanjem uljanim organofosfornim insekticidima te u proljeće čim započne napad gusjenica na pupove insekticidima na bazi endosulfana, klorpirifosmetila, diazinona, fentiona, metilpirimifosa i piretroidima.

MACROFRENATAE (MACROLEPIDOPTERA)

PRELCI - LASIOCAMPIDAE

Kukavičji suznik (Malacosoma neustria L.) Zajedno s gubarom, zlatokrajem i glogovim bijelcem ubraja se u štetnike

golobrsta. Najčešće se hrani lišćem šljive, ali napada i druge koštičave voćke i jabuku. Može napasti i ukrasno drveće. Leptir je žućkastosmede boje, raspon mu je krila 4 cm. Gusjenica je sivoplave boje, s uzdužnim svijetlim i crvenkastim prugama. Ima vrlo sitne dlačice, a naraste do 5 cm.

Prezime jaja u jajnom leglu položenom oko tanje grančice spiralno u više redova poput prstena. Obično se u jajnom leglu nalazi 100-300 jaja. Gusjenice se javljaju kasnije od gusjenica glogova bijelca, u svibnju i lipnju. Hrane se lišćem

303

voćaka. Zadržavaju se u skupini, često na rašljama debljih grana gdje se presvlače pokrivene tankom predjom. Zatim se razilaze radi ishrane. Od kraja lipnja i u srpnju lete leptiri. Oni nakon kopulacije odlažu jaja na grančice. Gusjenice često napadaju njihovi prirodni neprijatelji, najčešće parazitske osice, no posebice su podložni napadu raznih uzročnika bolesti. Radi smanjenja zaraze mogu se rezati i spaliti grančice s jajnim leglom. Smanjenju zaraze pridonosi i zimsko prskanje

voćaka uljanim organofosfomim sredstvima. Izravno suzbijanje obavlja se na početku jačeg napada, dok su gusjenice još manje od 1,5 cm, insekticidima na osnovi klorpirifosetila, triklorfona, piretroidima, a učinkoviti su i neki regulatori razvoja kukaca.

Trešnjin prelac (Eriogaster lanestrisL.) napada osim trešnje, još i šljivu, kajsiju, breskvu, rjeđe druge vrste voćaka. Pripada u manje važne štetnike. Leptir ima crvenkastosmeda krila. Gusjenice su tamnosmede, s dva reda crvenožutih bradavica na hrptu i bijelim točkama između njih. Naraste do 5 cm. Prezimi kao kukuljica u tlu. Leptiri se javljaju krajem ožujka i u travnju. Odlažu jaja oko tanjih grana, pokrivajući ih tamnim baršunastim dlačicama sa zatka. Gusjenice izgrizaju lišće, živeći unutar zapretka kojeg ispredu najčešće unutar rašlji ili između dvije grane. Nakon izvjesnog vremena razilaze se iz zapretka, hraneći se slobodno. Ima jednu generaciju godišnje. Suzbija se uništavanjem gusjenica skidanjem i spaljivanjem zapredaka i tretiranjem insekticidima navedenim kod kukavičjeg suznika u času početka napada.

Bor, ariš, čempres i druge četinjače napada borov prelac (.Dendrolimus pini L.). Gusjenica borovog prelca može izazvati golobrst iglica. Manje štete prave male gusjenice u jesen, a velike štete nastaju u proljeće nakon prezimljenja. Lišćem hrasta, breze i nekih drugih lišćara hrane se gusjenice hrastova prelca (Lasiocampa quercusl.), a lišćem topole, vrbe, hrasta, pa i šljive hrane se, gusjenice bakrena prelca (Gastropacha quercifoliaL.). Leptiri bakrena prelca liče listu hrasta (mimikrija).

304

SI. 291. Gusjenice suznika (gore) i zlatokraja (snimio M. Maceljski)

SI. 292. Leptir bakrena prelca -mimikrija (snimio M. Maceljski)

SVILCI - BOMBYCIDAE

Dudov svilac (Bombyx moriL.)

Dudov svilac može se smatrati domaćom životinjom jer se vrsta ne može održati u prirodi, nego samo uz pomoć čovjeka. Naime, tisućljetnim uzgajanjem ove vrste leptiri su izgubili sposobnost dobrog leta, a i gusjenice se ne bi mogle održati u prirodi.

Vrijednost prede koju izlučuju poznata je u Kini već od 2.600 godina prije Krista. Odavanje tajne proizvodnje svile bilo je kažnjavano smrću. Stoga su tek 552. godine dva grčka kaludera uspjela do Bizanta prenijeti jaja svilca skrivena u šupljim bambusobim štapovima. Od tada počinje uzgajanje svilca i u Europi. U Hrvatskoj je uzgajanje svilca bilo jako prošireno od kraja 18. stoljeća pa sve do Drugog svjetskog rata, posebice u Podravini i Banovini. Pojava sintetskih vlakna potisnula je tu proizvodnju svuda u Europi, pa i u nas. Sada se u vrlo malim količinama obnavlja uzgajanje svilca u Konavlju. Iz jaja koja se nabavljaju od specijaliziranih proizvođača razviju se gusjenice koje treba stalno hraniti lišćem duda. Porastom gusjenice postaju sve proždrljivije pa im je svakog dana potrebna velika količina lišća. Gusjenice koje se razviju iz pošiljke jaja teške 28 grama trebaju za svoj razvoj 1.200-1.500 kg lišća. U blizini dudova s kojih se uzima lišće ne smiju se primjenjivati insekticidi, na koje su gusjenice jako osjetljive. Vrlo su osjetljive i na uzročnike bolesti svih skupina: gljivice, bakterije, viruse i protozoa. Stoga su propisane stroge higijenske mjere pri uzgajanju svilca.

Svilac je veliki bijeli leptir, raspon mu je krila prosječno 50 mm. Gusjenica je smeđa, naraste do 70 mm. Za vrijeme razvoja može povećati svoju težinu za do 10.000 puta. Razvoj traje 3-4 tjedna.

Kukulji se u kokonu načinjenom iz do 2.000 metara niti, iz kojih se pravi svila.

Osim navedene vrste u proizvodnji svile koriste se i neke druge, primjerice u Japanu Antherea yamamai G. M., koja se hrani hrastovim lišćem.

SI. 293- Leptir dudova svilca izlazi iz kokona i leptir na jajima (prema National

Geogr.)

305

NOĆNA PAUNČAD - SATURNIDAE

Vrlo su veliki leptiri, raspon im je krila do 15 cm.

Veliko noćno parniče (Saturnia pyri Schiff.) leti u sumrak i noću, pa se povremeno vidi kako leti uz izvore svjetlosti. Češći je u Dalmaciji. Na tamnosmedim krilima, raspona 12-15 cm, ima po jednu okruglu pjegu poput oka. Gusjenica je zelenoplave boje, duga do 10 cm. Izgriza najradije lišće kruške.

Malo noćno paunče (Saturnia pavonia L.) znatno je manji leptir od velikog noćnog paučeta, no slično izgleda. Zelene je boje, s crnim pjegama. Gusjenica naraste do 8 cm. Hrani se lišćem jagoda, malina i raznih lišćara. Javlja se rijetko.

U pojedinim godinama u Osijeku je zapaženo rojenje velikog broja leptira afričke vrste Agrema mimosae uz izvore svjetla (Sanseović). To su veliki leptiri, žutih krila, s karakterističnim paunovim krugovima. Gusjenica se kukulji u velikoj svilenkastoj čahuri pa se može koristiti za dobivanje svile.

IJILJCI - SPHINGIDAE

Veliki su leptiri, uskih prednjih krila znatno većih od stražnjih. Odlično i brzo lete. Lebde na mjestu iznad cvjetova te sišu nektar iz njih. Gusjenice su debele, živih boja, s mesnatim šiljkom ili rogom na zatku.

Mrtvačka glava (Acherontia atropos L). Jedna je od najvećih vrsta leptira u

nas. Raspon joj je krila oko 13 cm. Razmještaj dlačica na hrptnoj strani prsišta daje obrise mrtvačke glave. Gusjenica naraste do 12 cm. Šarenih je boja. Hrani se lišćem krumpira, rjeđe duhana i konoplje. Ne pravi značajnije štete.

Kalinin ljiljak (Sphinx ligustri L.). Gusjenica oštećuje kalinu, a može oštetiti i maslinu i druge biljke.

Oleandrov ljiljak (Daphnis neriiL.) zeleni je leptir, s brojnim šarama. Gusjenica je zelena, s žutom bočnom prugom. Naraste do 10 cm. Na glavi ima pjege za zastrašivanje neprijatelja. Hrani se lišćem oleandra.

Lozin ljiljak (Hyles livornica/Deilephila lineata/E.) zelenkastosmedi je leptir, s velikim šarama na krilima. Raspon mu je krila 8 cm. Gusjenica je šarena, golog tijela, naraste do 9 cm. Na zatku ima mesnati rog. Hrani se lišćem, cvijetom pa i bobicama vinove loze. U nas je prisutna u najjužnijim krajevima.

Deilephila /Pergesa/ elpenor l. Gusjenice te vrste također oštećuju vinovu lozu. Javlja se pojedinačno.

306

Si. 294. Gusjenica ljiljka Celerio euphorbiae (snimio M. Maceljski)

SI. 295. Leptir i kukuljica oleandrova ljiljka SI. 296. Gusjenica oleandrova ljiljka (snimio M. Maceljski) (snimio M. Maceljski)

Hrvatska golupka (Hemaris/Macroglossum/ croatica Esper.) opisana je još 1779-g. kao član hrvatske entomofaune, pa je uzeta kao simbol Hrvatskog entomološkog društva.

JEDARCA - PAPILONIDAE

Vrlo su lijepi leptiri, lepršaju ili lebde zrakom. U njih se ubrajaju lastin rep (Papilio machaon L.) i jedarce (Iphiclides/Papilio/podalirius L.). Dosta su rijetki. Gusjenice se hrane štitarkama i drugim biljkama, ali u nas su malobrojne i stoga nisu štetne. Ubrajaju se u zakonom zaštićene vrste.

BIJELCI - PIERIDAE

Glogov bijelac (Aporia crataegi L.) Ubraja se u štetnike golobrsta, a njegove gusjenice u masovnoj pojavi mogu

do gola obrstiti pojedine voćke pa i cijele voćnjake. U nas je vrlo česta štetna vrsta, naročito šljivama, ali i drugim vrstama voćaka, a česta je i na glogu. Leptir je bijelih krila, s izrazitom crnom nervaturom. Raspon mu je krila 6-7 cm. Gusjenica je isprva smeđe boje i gotovo gola, a kasnije sivkastosmeda, s dvije uzdužne pruge na hrptu, obrasla dlačicama. Naraste do 4 cm.

307

SI. 297. Zapreci glogova bijelca i zlatokraja.

Prezime gusjenice u grupi od 10-20 primjeraka, u suhom listu privezanom pređom na granu voćke. U vrijeme bubrenja pupova gusjenice izlaze iz tog zapretka i izgrizaju pupove, a kasnije mlado lišće. Prvo vrijeme žive u skupinama, a potom se počinju razilaziti, nastavljajući izgrizati lišće. Krajem travnja ili početkom svibnja završavaju razvoj te se kukulje na voćki. Kukuljica je sivobijele boje, s crnim točkama i šarama. Pričvršćena je jednim ispredenim koncem na voćku. Krajem svibnja, obično u lipnju javljaju se leptiri. Oni često lete zajednički, a pogotovo se mogu u skupinama naći uz lokve vode. Ženke odlažu jaja u skupinu na donju stranu lišća. Jedna ženka odloži stotinjak jaja. Gusjenice izlaze iz jaja još tijekom ljeta, skeletiraju list na koji je jajno leglo odloženo, a i neke susjedne listove, no ubrzo zapredaju list u kojem prezime. Gusjenice su često parazitirane od brojnih parazitskih osica i drugih nametnika.

Suzbijanje glogova bijelca vrlo se učinkovito provodi skidanjem i spaljivanjem zapredenog lišća tijekom zime, kad je ono dobro vidljivo na voćkama. Izvjesno

djelovanje ima i zimsko prskanje voćaka. Kemijsko suzbijanje provodi se čim počne jači napad štetnika, a često je potrebno insekticide koristiti već u vrijeme bubrenja i otvaranja pupova. Od insekticida koriste se insekticidi na osnovi klorpirifosetila, lindana, triklorfona, nadalje piretroidi, a u obzir dolaze i regulatori razvoja kukaca.

• •• ••• SI. 298. Nezaštićeni dio voćnjaka obrsten od gusjenica

glogova bijelca (snimio M. Maceljski)

308

Veliki kupusar (kupusni bijelac) (Pieris brassicae L.J mali kupusar (Pieris rapae 1.)

Leptiri su kupusara bijeli, s tamnim uglovima i pjegama na prednjem paru krila. Raspon je krila velikog kupusara 60 mm, a raspon krila malog kupusara 45 mm. Gusjenice velikog kupusara žućkastozelene su boje, s crnim pjegama i rijetkim dlakama, vrlo šarena izgleda. Narastu do 50 mm. Gusjenice malog kupusara zelenkaste su, sa žućkastom prugom. Narastu do 30 mm.

Štetnici se javljaju povremeno u većem broju, a masovnih pojava, koje su nekad uništavale kupusnjače na velikim površinama, nema već dugi niz godina. Budući da leptiri odlažu jaja u gomilicama, na pojedinim biljkama 20-30 gusjenica napravi veće štete, a susjedne biljke često nisu napadnute. Za jakog napada ostaju samo peteljke i glavne žile lišća. Napadaju sve vrste kupusnjača i brojne korovske krstašice.

Prezime u obliku kukuljice na drveću, na ogradama i sličnim mjestima. Leptiri lete potkraj travnja i početkom svibnja. Ženka velikog kupusara odlaže jaja u gomilice po 20-40 jaja na si. 299. Gusjenice velikog kupusara naličje lišća onih biljaka kojima se gusjenice hrane. Jedna ženka odloži 300-600 jaja. Razvoj jaja traje desetak dana. Gusjenice se razvijaju držeći se zajedno 3-4 tjedna. Ženka malog kupusara odlaže jaja pojedinačno, pa se i gusjenice razvijaju pojedinačno. Gusjenice obe vrste izgrizaju lišće, praveći u njemu velike rupe. Pri jakom napadu ostaju samo lisne žile. Kukulje se na domaćinu. Leptiri iduće generacije lete potkraj lipnja i u srpnju, i potom se razvoj ponavlja. Kupusari imaju 2-3 generacije godišnje.

Leptiri se često roje zajednički, u velikom broju, te s pomoću vjetra mogu preletjeti velike udaljenosti. Toplo i sunčano vrijeme pogoduje pojavi tih štetnika. Mnogo prirodnih neprijatelja, naročito parazitskih osica, napada gusjenice i jaja kupusara.

Na opasnost od gusjenica kupusara ukazuje opažanje jata bijelih leptira kupusara (koje ne treba zamijeniti s bijelim leptirima glogova bijelca, koji imaju jasno izraženu tamnu nervatuai na krilima). Obično 10-14 dana nakon masovnog leta počinje napad gusjenica.

Budući da često veći broj gusjenica napada samo pojedinačne biljke, na malim se površinama gusjenice mogu ručno skupiti i uništavati. Na većim površinama ili za jačeg napada treba upotrijebiti insekticide ako se skupine gusjenica prosječno nalaze na više od 10 % biljaka. Suzbijati ih treba dok su gusjenice još malene, a svakako prije nego što se ubuše u glave kupusa.

309

Od insekticida se posebno preporučuju biološki, na osnovi bakterije Bacillus tburingiensis soj kurstaki. Od kemijskih insekticida djelotvorni su insekticidi koji sadrže klorpirifosmetil, diazinon, pa piretroidi i drugi. Preporučuje se dodatak okvašivača. Biološko suzbijanje je moguće ispuštanjem osica trihograma. Te osice parazitiraju jaja kupusara i drugih štetnika leptira na kupusu. Parazitirana jaja pocrne.

PLAVCI - LYCAENIDAE

Srednje veliki leptiri, živahno obojenih krila. Gusjenice se najčešće hrane travama, no štete su neznatne. Neke su vrste gusjenica zoofagne te se hrane mravima i drugim kukcima.

ŠARENJACI - NYMPHALIDAE

Gusjenice te porodice imaju na tijelu čvrste razgranate čekinje, po čemu se razlikuju od ostalih porodica leptira.

Stričkov šarenjak (Vanessa /Pyrameis / cardui L.) Leptir je rdasto crvene boje, s mnogo crnih i svijetlih šara. Raspon mu je krila

oko 5,5 cm. Gusjenice su najčešće sivosmede boje, s tamnijom prugom na hrptu, no boja može jako varirati.

Vrsta se ubraja u migrante koji dolijeću iz drugih područja. Periodični je štetnik, a gusjenica mu najradije napada leguminoze. U nas su bile registrirane štete na lupini i soji. Hrani se, međutim, i biljkama iz drugih porodica, pa tako i suncokretom i duhanom, a posebno rado i korovima, naročito čičkom (Carduus) i drugim vrstama iz porodice Compositae. Zapaženo je da povremeno, nakon što obrste korove, prelaze na kulturne biljke.

Mlade gusjenice izgrizaju zelene dijelove lista, ostavljajući epidermu neoštećenu, no odrasle gusjenice potpuno izgrizaju zelene dijelove, povezujući ih pređom.

Biologija u nas nije dovoljno proučena. Leptiri masovnije lete u proljeće. Ženke odlože prosječno 500 jaja na biljke. Razvoj gusjenica traje 2-3 tjedna. Najčešći je napad u lipnju. Kukulje se na biljkama, a kukuljica visi povezana nitima. Kukuljica je sjajna, zlatnožute boje, duga oko 2 cm. Budući da ima 2-3 generacije, napad gusjenica može nastupiti i kasnije, tijekom vegetacije. No zapaženo je i odlijetanje leptira prve generacije prema sjeveru. Vjerojatno je shema migracije slična shemi opisanoj kod vrsta sovica-migranata.

S obzirom da gusjenice najčešće napadaju biljke dosta uznapredovala razvoja, pragom odluke za suzbijanje smatra se najmanje 2 gusjenice po biljci. Budući da se štetnik često javlja samo u žarištima, moguće je i lokalno tretiranje. Preporučuje se primjena insekticida navedenih za folijarno suzbijanje sovica pozemljuša.

310

Riđa velika (Nymphalis /Vanessa/polychloros L.)

Povremeno se javlja u našim voćnjacima, naročito na trešnji, ali i na drugim vrstama. Leptir ima hrdastosmeda krila raspona 5-6 cm. Gusjenica je sivosmeda, s hrdastom prugom na hrptu. Naraste do 5 cm. Prezime odrasli oblici. Ženke u proljeće ležu jaja na lišću. Gusjenice tijekom svibnja i početkom lipnja žive zajedničkim životom, hraneći se lišćem kojeg zapredaju u rijetki zapredak. Na listu izgrizaju plojku te ostane samo peteljka i najdeblja nervatura. Mogu prouzročiti golobrst.

Suzbijanje se provodi skidanjem i uništavanjem zapredaka te primjenom insekticida navedenih kod glogova bijelca.

Riđa mala (Aglais /Vanessa/ urticae L.) slična je velikoj. Gusjenice se hrane koprivom, a nađene su i na grahu.

Riđa šumska (Nymphalis /Vanessa/ antiopa L.). Gusjenice oštećuju topole, vrbe i drugo drveće. Danje paunče (Inachis /Vanessa/ ioL.) ima tamnosmeda krila, s po jednom okruglom ljubičastomodrom pjegom. Gusjenica šteti hmelju, a hrani se i korovima.

Admiral (Vanessa atalanta L.) jedan je od naših najljepših leptira. Krila su mu tamnija od krila rida. Nije poznata štetnost gusjenica. U šarenjake se ubrajaju i najveći i najljepši leptiri roda Morpha, kojih nema u Europi, ali su meta skupljača pa im prijeti istrebljenje

GRBICE - GEOMETRIDAE

Gusjenice vrsta ove porodice gola su tijela, a pored tri para prsnih nogu imaju obično još samo dva para trbušnih nogu, smještenih na devetom i dvanaestom segmentu. Zbog toga se hodajući grbe, po čemu su dobile i naziv. Veći broj vrsta oštećuje voćke i ukrasno drveće. Osim opisanih vrsta u našim su voćnjacima češće vrste Rhinoprora rectangulata L. i Chlorocysta truncata L. (Ciglar).

Mali mrazovac (Operophtera / Cheimatobia/ brumata L.) Česti je štetnik trešnje, jabuke, kruške i drugih vrsta voćaka, nadalje lipe,

breze i drugog ukrasnog drveća. Češće se javlja u rastresitom tipu voćnjaka, posebice blizu šuma, nego u njegovanim nasadima. Periodični je štetnik. Odlikuje se izraženim spolnim dimorfizmom. Ženke su zdepasta tijela, dugog 8-10 mm, s zakržljalim krilima dugim samo nekoliko milimetara. Stoga ne mogu letjeti. Naprotiv, mužjaci su vitka tijela, velikih krila i dobro lete. Boja im je krila smeđa,

SI. 300. Leptir admiral(snimio M.

311

raspon krila oko 25 mm. Gusjenica je zelenkastožute boje, s tamnom prugom na hrptu i svijetlim bočnim prugama. Naraste do 25 mm. Prezime jaja na voćkama u skupinama od 5 do 50 jaja. U proljeće izlaze iz jaja gusjenice. One izgrizaju pupove i mlado lišće, koje opredaju nitima. Kasnije napadaju lišće voćaka, a u trešnje oštećuju i plodiće. Na lišću prave velike rupe nepravilna oblika, a mogu prouzročiti i golobrst. Plodićima trešnje izgrizaju meso sve do koštice. Gusjenice završavaju razvoj krajem svibnja. Po nitima se spuštaju na tlo, gdje se kukulje. Stadij kukuljice traje 3-4 mjeseca. Nastupom prvih mrazeva kasno u jesen javljaju se leptiri, a

nalaze se na voćkama sve do prosinca. Ženke hodaju po stablu i krošnji, a mužjaci lete i traže ženke radi kopulacije. Suzbijanje malog mrazovca u manjim objektima moguće je stavljanjem ljepljivih pojaseva oko debla. Ti se pojasevi sastoje od papira ili plastike premazane lijepkom, a stavljaju se u listopadu. Budući da se ženka preobrazila u tlu, ne može letjeti i do krošnje može doći samo hodanjem preko debla, to se oko debla i stavljaju ti pojasevi. Lijepak na pojasu treba ostati ljepljiv barem 2-3 mjeseca, inače se treba obnavljati. Obradom tla tijekom ljeta oko

IMBBBI^^^MHBHBi^^MBI^H stabla mogu se uništiti kukuljice u ULI ili SI. 301. Lišće trešnje izgrizeno od mrazovca spriječiti izlazak leptira iz njih. Zimskim

(snimio M. Maceljski) prskanjem uljanim organofosfornim sredstvima ili mineralnim uljima

uništavaju se jaja mrazovca ako su dobro prskani vršni dijelovi na koje su najčešće odložena jaja. Na početku jačeg napada gusjenice se suzbijaju tretiranjem biološkim ili biotehničkim insekticidima ili kemijskim insekticidima na osnovi klorpirifosmetila, fosalona, piretroidima i dr. Orijentacijskim pragom odluke za suzbijanje smatra se 10 % zaraženih cvjetova.

Veliki mrazovac (Erannis /Hibernia/ defoliaria L.) U Hrvatskoj je manje raširen od malog mrazovca. Napada gotovo sve vrste

voćaka, hrast, lipu, brezu i drugo ukrasno drveće. Također postoji spolni dimorfizam. Ženka je zdepasta tijela, s gotovo potpuno zakržljalim krilima, duga oko 10 mm. Mužjak ima dobro razvijena svijetlosmeda krila, s tamnim šarama, raspona 40-45 mm. Gusjenica je smeđe boje, s dvostrukom tamnom prugom na hrptu, a naraste do 35 mm.

Prezime jaja. Gusjenice se javljaju od travnja, praveći štete slične štetama od malog mrazovca, samo što ne zapredaju nitima napadnute organe. Početkom srpnja kukulje se u tlu. Leptiri se pojavljuju nešto ranije od leptira malog mrazovca, tj. u listopadu. Suzbijaju se kao i mali mrazovac.

312

Ogrozdova grba (Abraxas grossulariata L.) napada ogrozd, ribiz, rjeđe neke vrste koštičavih vrsta voćaka. To je leptir žućkaste boje, raspona krila 4 cm. Gusjenice su blijedožute boje, s izrazitim krupnim crnim pjegama na dorzalnoj strani. Narastu do 4 cm. Prezime gusjenice u tlu. U proljeće izgrizaju pupove i lišće. Kukulje se sredinom svibnja na raznim mjestima. Leptiri lete u lipnju. Odlažu jaja na naličje lista. Gusjenice tijekom ljeta prave male rupice u lišću, a zatim odlaze na prezimljenje. Suzbija se skupljanjem i uništavanjem gusjenica na malim objektima, a inače tretiranjem insekticidima na osnovi diazinona, triklorfona te piretroidima i dr.

Grba korak (Peribatodes /Boarmia/ rhomboidaria/Schiffm.) Periodični štetnik vinove loze u nas, no može napasti i šljivu i neke daige

vrste voćaka. Leptir je sivosmede boje, raspon mu je krila 5 cm. Gusjenica je sivosmede boje, slično rozgvi loze, pa kada se umiri, izgleda kao njezin dio (mimikrija). Naraste do 5-6 cm. Prezime gusjenice na čokotima. Od početka bubrenja izgrizaju pupove vinove loze, čime mogu nanijeti veliku štetu. Leptir leti u svibnju. Gusjenice oštećuju lišće voćaka i vinove loze početkom ljeta, no štete nisu od većeg značenja. Leptir nove generacije leti u kolovozu te potom odlaže jaja. Gusjenice oštećuju lišće, ali ne prave veće štete. Zavlače se pod koru radi prezimljenja. Suzbija se zimskim prskanje SI. 302. Gusjenica grbe korka i izgrizeni pup (prema: BASF) uljanim organofosfornim insekticidima, te u početku napada na pupove loze sredstvima na osnovi endosulfana, klorpirifosmetila, fentiona te piretroidima i dr. Pragom odluke smatra se 3 % oštećenih pupova.

Vrsta grbica štetna ukrasnom drveću jest i borova grba (Bupalus piniaria L.). Njezine prugaste gusjenice narastu do 30 mm, a hrane se iglicama bora. Mogu prouzročiti golobrst. Gusjenice vrste Biston betulariaL. vrlo su polifagne, najčešće se hrane lišćem breze, no mogu se hraniti i lišćem voćaka. Odlikuju se mimikrijom.

NOTODONTIDAE

Borov četnjak (Thaumetopoea pityocampa Schiff.) Vrlo je važan štetnik bora u Hrvatskoj. Prisutnost ovog štetnika lako se uočava

u našem obalnom području po brojnim gusjeničjim gnijezdima, zapravo gustim zapretcima na vrškovima borovih grana. Gusjenice starijih razvojnih stadija imaju

313

SI. 303. Zapredak borova četnjaka (snimio SI. 304. Kolone gusjenica borova četnjaka M. Maceljski) (snimio M. Maceljski)

otrovne dlake - toxophore, koje ostaju u gusjeničnom gnijezdu i kad više nema gusjenica. Te dlake žare kožu čovjeka ako ih dodirne. Stoga su ta gnijezda izvor neugodnosti za ljude, posebice za kupače, ako ih ima mnogo uz more na plažama, pa je suzbijanje četnjaka katkad i turistički problem.

Leptiri se roje sredinom ljeta. Odlažu jaja na iglice bora. Gusjenice se hrane iglicama. Zadržavaju se na vrškovima grana (fotofilne su), gdje prave guste zapretke. U njima se zadržavaju danju, a noću odlaze brstiti iglice i na druga stabla. Pri tome se kreću u koloni tako da svaka gusjenica glavom dodiruje zadak druge gusjenice. Ako izgube kontakt, gusjenica koja je došla na čelo kolone preuzima vodstvo, pa nastaje više kolona. U našim južnim podaičjima gusjenice se mogu hraniti i tijekom zime. Kukulje se u proljeće.

Na manjim stablima i za slabijih zaraza treba te zapretke rezati tijekom jeseni i početkom zime, dok su još maleni i puni gusjenica. Odrezane zapretke treba odmah spaliti. Također je moguće jakim mlazom prskati samo zapretke, a konstruirani su i uređaji koji omogućuju uštrcavanje insekticida u sam zapredak. Kukuljenje se zbiva od ožujka do početka svibnja pa u proljeće ili ljeti više nema svrhe provoditi te mjere jer su zapretci prazni. Na području otoka Cresa i Lošinja obavljana su i aviotretiranja jače zaraženih borovih šuma. Preporučuje se primjena ekološki i toksikološki povoljnih biotehničkih insekticida (regulatora razvoja kukaca) ili bioinsekticida na osnovi B. t. k.

Hrastov četnjak (ThaiimetopoeaprocessioneaL?) prezimi kao jaje, no gusjenice prave slične štete na hrastovima, a također se kreću u koloni (procesiji). Prisutan je u kontinentalnom području.

Lipov prelac (Phalera bucepbala L.). Gusjenice brste lišće lipe, topole, breze, vrbe i drugog ukrasnog drveća. Na glavi imaju svijetlu pjegu u obliku ipsilona, a narastu do 60 mm.

Topolin prelac (Clostera/Pygaera/anastomosisL.) može u nizinskim predjelima počiniti golobrst topola.

314

SOVICE - NOCTUIDAE

To su noćni leptiri. Raspon im je krila najčešće 3-4,5 cm. Neuglednih su boja, najčešće sive ili sivosmede, da bi se tijekom dana, kad miruju negdje skriveni što teže zapazili. Stražnji par krila često je svjetliji i katkad gotovo bijele boje. Na prednjem paai nalaze se različite pjege, bubrežastog, eliptičnog ili okruglog oblika, a njihovu obliku, razmještaju i boji neke se vrste mogu prepoznati. Gusjenice imaju gotovo potpuno golo tijelo jer nisu obrasle dlakama, no gusjenice nekih vrsta sovica imaju rijetke dlačice po tijelu. Većinom su polifagni štetnici.

To je najbrojnija porodica leptira u Europi, a obuhvaća 1.250 poznatih vrsta. U Hrvatskoj je registrirano 588 vrsta (Kučinić). Gusjenice nekih vrsta, leptiri kojih se masovno hvataju na lovne svjetiljke, nisu poznate kao važni štetnici. Neke vrste poznati su migranti te dolijeću iz većih daljina. Jedna jedinka uz pomoć vjetra može preletjeti do 3.000 km. Lete dok ne dosegnu spolnu zrelost. Zbog ekonomskih šteta, migracije te nenadanog napada vrlo je važna pravovremena prognoza pojave. No ona je otežana teškoćama razvrstavanja ulova velikog broja leptira na lovne svjetiljke, pa su feromoni glavna pomoć pri praćenju leta sovica. No za mnoge vrste feromoni još nisu utvrđene ili se ne proizvode. U sklopu IOBC (Međunarodna organizacija za biološko suzbijanje) postoji radna grupa za proučavanja migracije i ulova migratomih sovica, a posebna grupa bavi se proučavanjem feromona za njihovo privlačenje.

Prije tridesetak godina počelo je organizirano hvatanje leptira sovica i njihova identifikacija, neko vrijeme na Fakultetu poljoprivrednih znanosti u Zagrebu, a dulje na IPK Osijek, s pomoću lovnih svjetiljki. Nekoliko je godina praćen let sovica i na poljoprivrednom dobru Vrana. O tome postoji nešto objavljenih i mnogo više vrlo korisnih neobjavljenih podataka. Let sovica u Hrvatskoj nije praćen feromonima.

Radi boljeg pregleda podijeliti ćemo sovice na sovice pozemljuše, lisne sovice, te ostale vrste.

SOVICE POZEMLJUŠE (PODGRIZAJUĆE SOVICE) Obuhvaćaju vrste kojima se gusjenice danju sakrivaju ispod grudica zemlje

ili u pukotinama tla, a u sumrak izlaze i oštećuju biljke sasvim uz površinu tla. Gusjenice pozemljuša imaju golo tijelo, prekriveno voskom pa se sjaji. Zemljaste su boje. Narastu do 45 mm. Pri dodiru se svinu u klupko. Prolaze šest stadija razvoja.

Gusjenice pregrizaju vrat korijena, katkad i stabljiku, hrane se prizemnim lišćem, uvlače se u stabljiku kukuruza i drugih biljaka, nagrizaju gomolje krumpira koji su plitko u zemlji itd. Napadnute biljke ugibaju ili se lome, sklop je rijedak, lišće izgriženo, gomolji imaju smanjenu vrijednost. U nas su česti štetnici kukuaiza krajem proljeća, katkad i šećerne repe, suncokreta, raznih vrsta povrća, a početkom jeseni i ozimih strnih žita ili uljane repice. Periodični su štetnici, što povećava važnost prognoziranja intenziteta očekivanog napada. Zakorovljeni usjevi privlače leptire. Oni na cvjetovima korova nalaze hranu. Stoga je u takvim usjevima veća

315

ovipozicija. No jedna gusjenica napravi mnogostruko veće štete u nezakorovljenom usjevu, gdje nema izbora pa napada kulturnu biljku. Posebice velike štete nastanu ako korovi privuku leptire na ovipoziciju, a zatim se korovi unište te u nezakorovljenom usjevu

SI. 305. Štete u kukuruzu odpozemljuša (snimio M. ostane mnogo gusjenica. M a c e l j s k i ) Izrazito su najvažnije

tri vrste: usjevna sovica, sovica ipsilon i proljetna sovica.

Usjevna sovica (Agrotis /Scotia/segetum Schiff.) Leptir ima tamno sivi prednji par krila i gotovo bjelkasti stražnji par. Raspon

mu je krila 35-45 mm. Gusjenice narastu do 45 mm. Prezimi potpuno odrasla gusjenica (mlade gusjenice ugibaju tijekom zime) u tlu, pa se takve gusjenice nalaze u pregledu tla u jesen pred sjetvu šećerne repe ili u proljeće pred sjetvu kukuruza. No one ne prave štete jer se u projeće kukulje kada temperature dosegne 10 °C. Kukuljica je smedecrvena, duga 16-20 mm. Njezin stadij traje često i do 40-50 dana. Stoga leptiri usjevne sovice lete tek u svibnju, a masovni se let zbiva najčešće krajem svibnja. Za hladna proljeća taj se termin odgađa na lipanj. Leptiri se hrane nektarom, a lete u sumrak. Ubrzo odlažu jaja na tlo, na

prizemne dijelove biljaka ili na suhe biljne ostatke. Jedna ženka odloži od 500 do 2000 jaja. Preferira obrađivana tla, obrasla rjeđom vegetacijom. Manje odlažu jaja na neobrasle ili vrlo gusto obrasle površine. Razvoj jaja traje desetak dana. Najmanja je smrtnost pri visokoj vlažnosti zraka za vrijeme inkubacije.

SI. 306. Gusjenicapozemljuše u kukuruzu Gusjenice usjevne sovice napadaju (snimio M. Maceljski) u s J e v e najčešće tijekom lipnja. Razvijaju

se tridesetak dana. Vrlo su proždrljive, a proždrljivost raste geometrijskom progresijom, pa se prisutnost malih gusjenice dulje vrijeme niti ne zapaža. Za suzbijanje je važno pravovremeno uočiti napad da bi se spriječile štete jer su odraslije gusjenice znatno otpornije na kemijske insekticide.

Nakon završetka razvoja gusjenice usjevne sovice zavlače se u tlo, gdje se kukulje. Nakon oko tri tjedna daju novu generaciju leptira. Leptiri lete u kolovozu.

316

Ovisno o pristupačnosti nektara u cvjetovima biljaka, ti su leptiri više ili manje plodni. U povoljnim uvjetima može i ta generacija odložiti mnogo jaja pa se napad druge generacije gusjenica zbiva najčešće krajem kolovoza, katkad u rujnu i listopadu. Tada oštećuju rano zasijane ozime usjeve, posebice pšenicu. U nekim godinama javlja se i treća generacija. Pragom razvoja se smatra 10 °C.

Usjevna sovica javlja se periodično u masi. Razdoblje masovne pojave traje 1-2 godine. Mesaroš za prognozu u mađarskim uvjetima koristi pokazatelj odnosa brojnosti leptira ljetne generacije prema brojnosti leptira prezimjele generacije. Ako je taj omjer velik, tj. ako se broj leptira tijekom godine jako uvećao, velika je vjerojatnost da će iduće godine razviti pojačani napad ovog štetnika. No budući da o brojnosti iduće godine odlučuje veliki broj čimbenika, mnogo je sigurnija negativna prognoza, tj. ako se brojnost leptira od prezimjele do ljetne generacije znatnije smanjila, sigurno je da iduće godine napad neće biti jak.

SI. 307. Štete od gusjenica sovica (desno) i žičnjaka (lijevo) na krumpiru (snimio D. Bertić)

U bliskoj prošlosti ta je vrsta nanosila vrlo velike štete, primjerice 1962. i 1968. g. u najistočnijim dijelovima Hrvatske. Dvije do sedam gusjenica po m2

uništile su 50 % šećerne repe, a u 1962. g. u pojedinim je nalazištima nađeno 18-30 gusjenica po m2. U Hrvatskoj su, osim krajem proljeća, zabilježene i lokalne štete na ozimim usjevima u jesen.

Sovica ipsilon (Agrotis ipsilon Hb.) U nekim godinama, pogotovu zadnjih desetljeća, to je naša najštetnija

pozemljuša. Leptir je veći od leptira usjevne sovice. Raspon mu je krila 45-50 mm. Gusjenica naraste do 45 mm.

Izraziti je migrant, k nama dolijeće s juga. Već u veljači počinje prelet leptira iz sjeverne Afrike. Oni odlažu jaja u južnoj Italiji i Grčkoj. Nakon razvoja gusjenica javlja se nova generacija leptira, koja se seli dalje prema sjeveru i dolijeće i u naše

317

krajeve. Smatra se da se u Hrvatskoj može održati samo uz stalno povećanje populacije doletom. U Makedoniji se leptiri hvataju već tijekom ožujka, a svakako u travnju. Dio jedinki zaostaje i vjerojatno može prezimjeti u našim područjima. Stoga nema pravilnosti za stadij prezimljenja i rokove pojave te vrste.

Mogu prezimjeti gusjenice zadnjih stadija ili kukuljice, ili rano u proljeće doletjeti leptiri i odložiti jaja. Jaja i mlade gusjenice ugibaju tijekom zime. U zadnja tri desetljeća bilježili smo napad gusjenica te vrste uglavnom tijekom svibnja. Vrsta ima 2-3, a vjerojatno i više generacija, no nismo registriraili veće štete u drugoj polovici godine. Vrsta je higrofilna i češća u vlažnijim pogotovo plavljenim područjima i u vlažnim godinama. Gusjenice su polifagne. Razvoj gusjenica traje tridesetak dana, a razvoj jaja samo 6-8 dana. Stadij kukuljice traje 2-3 tjedna. Pragom razvoja smatra se 8-9 °C, a za razvoj jedne generacije potrebna je suma efektivnih temperatura od 550-600 °C.

Kalamitetna pojava zabilježena je u Hrvatskoj 1970. g. Najveće štete zbile su se krajem svibnja. Više tisuća hektara usjeva moralo se preorati. Najveće štete počinjene su na tadašnjem društvenom sektoru, na šećernoj repi i kukuruzu, gdje zbog primjene herbicida nije bilo korova, pa su se gusjenice isključivo hranile kulturnom biljkom.

Proljetna sovica (Eiucoa /Agrotis/ temera Hb.) Leptiri imaju raspon krila 32-44 mm. Gusjenice narastu do 45 mm. Prezimljuje gusjenica u ljuski jaja, tzv. jajna gusjenica, u tlu. Rano u proljeće

izlazi iz jajeta i počinje ishranu biljkama. Stoga je to najranija vrsta pozemljuša, jer prva u proljeće nanosi štete. Štete nastaju tijekom travnja. Razvoj traje do dva mjeseca pa se štete protežu i u svibanj. Tako je moguć i kombinirani napad ove vrste s drugim vrstama pozemljuša. Odrasle se gusjenice ne kukulje, nego u komorici koju naprave u tlu ostaju u dijapauzi jedan do dva mjeseca. Tek zatim se kukulje, pa leptiri proljetne sovice lete tek sredinom ljeta. Nakon ishrane na cvjetovima, najčešće korova, odlažu jaja u tlu. Jaja prezime. Dakle, ova vrsta ima samo jednu generaciju godišnje. Jaja su vrlo otporna na niske temperature: izdrže i -17 °C (za razliku od jaja sovice ipsilon i usjevne sovice). Također je vrlo polifagna vrsta. U usjevu se često širi frontalno ili pravi oaze oštećenih biljaka, a katkada masovno napušta uništene parcele u potrazi za novom hranom.

Ubrzo nakon rata ta je vrsta činila velike štete, posebice u Vojvodini. U pojedinim područjima uništila je i 90 % usjeva šećerne repe. U Mađarskoj je u zoni fronte širenja izbrojeno blizu tisuću gusjenica po m2. U novije vrijeme javlja se mnogo rjeđe i samo lokalno.

U nas se u pozemljuše mogu ubrojiti još ove vrste:

Usklična sovica (Agrotis exclamations L.). Dosta je česta polifagna vrsta. Ima 2 generacije godišnje. Prezimljuju odrasle

gusjenice. Vrlo su otporne na niske temperature. Napad gusjenica i let leptira dobro se poklapa s rokovima, navedenim kod usjevne sovice.

318

Xestia /Amathes, Rhyacia/ c-nigrum L. Najčešće hvatan leptir sovica na lovnu svjetiljku, mnogo češće od svih ostalih vrsta. Djelomični je migrant, dolijeće s juga. No gusjenice nisu važni štetnici, vjerojatno jer se radije hrane korovima. Ipak postoje podaci o njihovoj ishrani mahunarkama, lubenicama, dinjama, šećernom repom, pa i kukuruzom i dmgim kulturama. Bilo bi korisno bolje istražiti ovu vrstu. Ima 2 generacije godišnje.

Pšenična sovica (Euxoa (ritici L.) Češće se susreće u istočnijim krajevima, na pjeskovitim tlima. Prezimljuju

gusjenice u ljusci jajeta, slično proljetnoj sovici. Napadaju kukuruz, povrće i druge usjeve. Vrsti odgovaraju sušniji uvjeti (kserofilna je vrsta).

Gusjenice pozemljuša, pogotovu gusjenice posljednjih stadija, mogu u vrlo kratkom roku nanijeti veoma veliku štetu. U nas su poznate godine jakih napada i velikih šteta na kukuruzu, šećernoj repi, duhanu, suncokretu i različitim vrstama povrća, a bilo je šteta i u jesen na strnim žitaricama i uljanoj repici. Odrasle su gusjenice, zbog voštane prevlake na tijelu otporne na kontaktno djelovanje insekticida, a za digestivno djelovanje potrebno je da požderu dosta hrane i tako naprave dosta štete prije nego što insekticid postane djelotvoran. Stoga je za uspješnu zaštitu od pozemljuša presudno njihovo pravovremeno suzbijanje, dok su gusjenice još u drugom ili trećem stadiju razvoja, tj. do 1-1,5 cm duljine. No za takvo suzbijanje potrebna je dobra prognozna služba.

O jednoj mogućnosti dugoročne prognoze vrsta s dvije generacije godišnje pisali smo kod usjevne sovice. No ta mogućnost ima samo orijentacijsko značenje. Za proljetnu sovicu možemo prognozirati jačinu napada na temelju rezultata pregleda tla u rano proljeće (za kukuruz i druge usjeve) koji se pregledavaju da bi se utvrdila prisutnost žičnjaka. Jedino ona prezimljuje u stadiju mlade gusjenice. Gusjenica početkom vegetacije nanosi štete. Pri pregledima tla vrlo se teško uočava. Sve se ostale vrste prije nanošenja šteta preobrazuju u leptire, a oni mogu odletjeti daleko od mjesta prezimljenja. Stoga rezultati pregleda tla za te vrste nisu mjerodavni za pojedinu parcelu, no mogu ukazati na mogućnost jačeg napada na širem području.

Kratkoročna prognoza brojnosti gusjenica moguća je samo djelomično na temelju praćenja brojnosti leptira. Dosadašnja iskustva, naime, ne pokazuju sigurnu korelaciju između brojnosti leptira i gusjenica. Prilikom ulova leptira trebalo bi secirati ženke i utvrditi jesu li pune jaja, jer ako jesu, tada je mala vjerojatnost da će nekamo odletjeti. Ako se to ne učini ne može se znati jesu li ulovljeni leptiri samo na preletu ili će ostati i odložiti jaja tamo gdje su ulovljeni.

Leptir se može loviti lovnim svjetiljkama. U Mađarskoj postoji mreža stanica koje tim načinom prate dinamiku pojave sovica i nekih drugih štetnika. One znatno pridonose poznavanju vrsta i dinamike pojave tih štetnika, no nedovoljno pridonose pravovremenoj prognozi njihove pojave. Naime, ulov na svjetiljke vrlo je velik, hvata se stotinjak vrsta sovica, a većina nije važna, a hvata se još više vrsta drugih kukaca, većinom nevažnih poljoprivredi. U jednoj noći može se

319

uhvatiti više tisuća jedinki kukaca. Za razvrstavanje toga materijala treba često cijeli dan, a zatim slijedi identifikacija onih nekoliko štetnih vrsta čiju brojnost treba pratiti. To se rijetko gdje može raditi usporedo s praćenjem ulova, pa se najčešće ulov sprema i tek zimi pregledava. Time se gubi najvažnija funkcija lovnih svjetiljki - pomoć pri prognozi pojave pozemljuša. Stoga je velika pomoć uvođenje feromona, koji svojim mirisom privlače mužjake samo jedne vrste. Postoje feromoni za većinu vrsta pozemljuša, pa tako i za vrste A. ypsilon i A. segetum. Od klopki (lovki) u koje se stavljaju feromoni danas se najviše koristi suha klopka, tj. plastična posuda iz dva dijela, a u kojoj je smještena kapsula s feromonom. Kroz otvor klopke ulijeće leptir i više ne može izletjeti.

Budući da su sovice pozemljuše problem južne i srednje Europe, već više godina u sklopu IOBC radi radna grupa za proučavanje dinamike pojave tih štetnika (ali i nekih drugih vrsta migratornih sovica). Sudionici u radu ove gaipe postavili su mrežu opažačkih stanica koje koriste feromone (u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji, Grčkoj, Makedoniji), pa se tako može dobiti slika o kretanju migratornih vrsta sovica i djelovanju feromona.

Signalizacija rokova suzbijanja pozemljuša ovisi o broju i razvojnom stadiju gusjenica. Pragom odluke smatra se 1-2 gusjenice po m2, no taj broj može biti i nešto manji pri nicanju usjeva, odnosno znatno veći na razvijenom usjevu. Gusjenice se traže ispod grudica zemlje ili plitko u tlu tijekom dana, ili u sumrak uz pomoć baterijskih svjetiljki. Prve štete ukazuju na prisutnost gusjenica. Optimalni rok suzbijanja jest kada su gusjenice u drugom ili trećem razvojnom stadiju. Gusjenice petog ili šestog stadija vrlo su otporne na insekticide i teško ih je suzbiti (osim mamcima).

Kemijskim insketicidima treba suzbijati sovice pozemljuše samo kad je to prijeko potrebno, da vrlo djelotvorni insekticidi, kakvi su potrebni za njihovo suzbijanje, ne bi nepotrebno uništili korisne životinje - prirodne neprijatelje.

Kemijsko suzbijanje pozemljuša moguće je na više načina. Već primjena granuliranih sistemičnih insekticida za suzbijanje žičnjaka može smanjiti štete od onih vrsta sovica koje brzo poslije sjetve napadaju usjeve. Takvi sistemici dopušteni na ratarskim usjevima jesu sistemici na osnovi karbofurana, terbufosa i neki daigi. I tretiranje tla nesistemičnim insekticidima (primjerice klorpirifosetil, foksim, koji su jedini dopušteni u povrću) smanjuje broj gusjenica jer one koje dođu u dodir s insekticidom ugibaju. Biljčice koje izrastu iz sjemena tretiranog sistemičnim insekticidom bit će također manje oštećene od tih štetnika.

Ipak je osnovna mjera zaštite od pozemljuša kurativna folijama primjena insekticida prskanjem. U tu se svrhu koriste piretroidi (alfacipermetrin, bifentrin, deltametrin, betaciflutrin itd.), primjena kojih je dopuštena i u povrću. Na ostalim se kulturama mogu primijeniti i neki OP insekticidi (klorpirifosetil, kvinalfos itd.) te kombinacije piretroida i OP insekticida. Učinkoviti mogu biti i neki regulatori razvoja insekta (diflubenzuron i dr.) i druge sasvim nove grupe insekticida. Bioinsekticidi dosad korištenih sojeva B. thuringiensis ne zadovoljavaju protiv gusjenica pozemljuša.

320

Kurativno suzbijanje moguće je i rasipavanjem nekih granuliranih insekticida u redove ili trake uz ugrožene biljke. Takvi su insekticidi na osnovi klorpirifosa i foksima (primjena je dopuštena i na povrću). No ta je mjera znatno skuplja od prskanja. Vrlo djelotvorna, ali najskuplja mjera zaštite od pozemljuša, jest rasipavanje zatrovanih mamaca. Stoga se ta mjera primjenjuje samo kad se gusjenice šire frontalno pa se mamci sipaju samo ispred fronte širenja gusjenica. Mamci se prave od mekinja ili kukuruzne prekrupe kojoj se doda oko 5 % šećera i jedan od insekticida na osnovi klorpirifosetila, triklorfona ili lindana.

Na kraju ćemo prikazati i ostale mogućnosti smanjenja napada sovica pozemljuša.

Od agrotehničkih mjera veliki utjecaj na brojnost tih štetnika ima prisutnost korova. Korovi privlače leptire svojim cvjetovima, jer bez nektara leptiri nisu plodni. Na zakorovljene površine stoga dolijeće više leptira pa će tu odložiti i više jaja. Međutim, gusjenice su polifagne te se hrane i korovskim biljkama, pa prisutnost korova u usjevu smanjuje štete od gusjenica. Na nezakorovljenom usjevu ima manje gusjenica, ali štete od jedne gusjenice mnogo su veće jer se hrane samo kulturnom biljkom (jer nema korova).

Sigurno je da bi štete od sovica (ali i drugih štetnika u tlu) bile smanjene kad bi korove suzbijali samo kurativno (tj. post-emergence) ili kad bi se korovi preventivno suzbijali samo unutar redova, a kurativno između redova. Izrasle biljke korova privlačit će gusjenice pa će na kulturi biti manje štete, a budući da će se korovi ipak uništiti kad postanu konkurentni kulturi, neće nastupiti njihova cvatnja pa neće niti privlačiti leptire onih vrsta sovica koje kasnije lete.

I uništavanje korova u okolišu ugroženih površina smanjuje mogućnost doleta leptira i razvoja gusjenica. Ranija sjetva, dobra priprema tla i njega usjeva te optimalna gnojidba ubrzavaju dolazak biljaka u stadij kad su štete od gusjenica pozemljuša manje.

Od bioloških mogućnosti suzbijanja pozemljuša, uz prije spomenutu primjenu bioinsekticida, treba istaći mogućnost uzgoja parazitske osice roda Trichogramma. Taj jajni parazit vrlo je djelotvoran na sovice pa se primjerice u SSSR-u koristio na milijunima hektara. Na tim se površinama smanjuje brojnost gusjenica pa tako i štete, no za jačeg napada samo takav način suzbijanja nije dovoljan nego treba koristiti insekticide. No ipak se time znatno smanjuju površine na kojima se primjenjuju insekticidi. Osim te vrste parazitskih osica, sovice pozemljuše mogu parazitirati i brojne druge vrste osica, neke tahine, a napadaju i razni grabežljivi kukci poput trčaka.

LISNE SOVICE Kao što i naziv kaže, gusjenice ove skupine sovica zadržavaju se i hrane

lišćem različitih biljaka. Najvažnije su kupusna i povrtna sovica, te sovica gama, iako ima i drugih vrsta. Zanimljivo je da su te tri navedene vrste sovica dugo smatrane uglavnom štetnicima povrća. Međutim, intenziviranjem proizvodnje šećerne repe stvoreni su povoljni uvjeti i za sve jaču pojavu ovih štetnika na tom ratarskom usjevu. Dapače danas su lisne sovice štetnici šećerne repe koji se gotovo

321

Si. 308. Lišće šećerne repe oštećeno od lisnih sovica (snimio M. Maceljski)

svake godine ovisno o vladajućim uvjetima moraju suzbijati na 10 do 90 % površina. Budući da je za razvoj jaja i gusjenica prvog stadija potrebna veoma visoka vlažnost zraka (95-100 %), stvoreni su povoljni mikroklimatski uvjeti za njihov razvoj unutar usjeva šećerne repe tek kad je napredak agrotehnike u nas omogućio postizavanje gustih sklopova bujnih biljaka šećerne repe dobro zaštićenih od cerkospore. Stoga je pojava lisnih sovica

proporcionalna visini priroda šećerne repe, jer uvjeti koji omogućuju postizavanje visokih priroda ujedno odgovaraju i pojavi lisnih sovica. Provedbom irigacije još bi se više poboljšali uvjeti za pojavu ove skupine štetnika.

Kupusna sovica (Mamestra (Barathra) brassicae L.) i povrtna sovica (Lacanobia /Mamestra, Barathra/ oleracea L.)

Ova dva štetnika obrađujemo zajedno jer međusobno nalikuju biologijom, štetnošću i suzbijanjem.

Leptiri imaju prednji par krila sivosmede boje, raspon im je krila 40-50 mm. Gusjenice su u prvim razvojnim stadijima zelenkaste, kasnije tamne i postaju smeđe boje, no boja mnogo ovisi o ishrani gusjenica. Odrasle su gusjenice duge do 45 mm. Imaju šest razvojnih stadija. Kukuljica im je duga oko 20 mm, tamno je crvene boje kukuljica kupusne sovice, a smeđe boje kukuljica povrtne sovice.

Prezime kukuljice u tlu. Leptiri se javljaju kad srednja dnevna temperatura dosegne 17 "C, što se najčešće zbiva u drugoj polovici svibnja. Traže biljke u cvatu i na njima se hrane nektarom. Žive 2-3 tjedna. Nakon kopulacije ženke odlažu jaja na šećernu repu, kupusnjače, leguminoze i brojne korovske biljke. Jaja su odložena na naličju lišća u gomilice od 20 do 150 jaja. Jedna ženka kupusne sovice odloži prosječno oko 600 jaja, a ženka povrtne sovice oko 800 jaja. Povrtna sovica odlaže jaja u 2-3 etaže, a leglo ima oblik piramide. Inkubacija traje 4-8 dana.

Gusjenice se hrane različitim biljkama. Pri temperaturi od 20 °C završavaju razvoj za 25-30 dana. Napad ove generacije obično se odvija u lipnju. Kukulje se u tlu. Stadij kukuljice traje 18-25 dana. Nova generacija leptira leti već krajem srpnja i početkom kolovoza, zatim odlaže jaja, a napad gusjenica zbiva se krajem kolovoza i u rujnu. Odrasle gusjenice ove generacije zavlače se u tlo, tamo se kukulje i prezime. I dio kukuljica prve generacije ostaje prezimjeti u tlu.

Termalnim pragom razvoja kupusne sovice smatra se 9,1 "C. Za embrionalni i postembrionalni razvoj potrebna je suma efektivnih temperatura od oko 700 "C. Gusjenica za svog razvoja konzumira prosječno 169 cm2 ili 5,8 g lišća šećerne repe. Proždrljivost raste geometrijskom progresijom do 27 cm2 dnevno u šestom

322

razvojnom stadiju.. Jedinke petog i šestog stadija nanesu više od 80 % šteta. Ima i podataka da jedna gusjenica pojede do 300 cm2 lista. U nas je obično dmga generacija gusjenica brojnija te se ta generacija, usprkos uznapredovalom razvoju šećerne repe, mora mnogo češće suzbijati. Gusjenice isprva izgrizaju rupe u lišću, a kasnije pojedu sav list, ostavljajući peteljke i glavne žile. Mogu izgristi i rupe u vratu korijena repe. Te štete počine naročito kad je lišće pojedeno. Posljedice su napada ne samo sniženi prinos nego i snižena digestija. Pri golobrstu u rujnu smanjenje digestije može doseći do 3 %• Veće štete čine povrću i time što ga onečišćuju izmetom. Glave kupusa oštećuje ubušivanjem u njih pa kupus postaje neuporabiv.

Kupusna je sovica higrofilna vrsta i ponajviše se susreće na nešto vlažnijim lokalitetima, a prenamnožava se u vlažnijim godinama. Utvrđena je visoka pozitivna korelacija između sume oborina u srpnju i kolovozu i brojnosti gusjenica druge generacije. Ako se navodnjava, brojnost se jako povećava.

Brojni su paraziti ovih lisnih sovica. Naročito su važni jajni paraziti iz roda Trichogramma. U 1966. g. zapazili smo da su paraziti jaja i gusjenica smanjili brojnost gusjenica u Hrvatskoj za 79 %• Broj gusjenica smanjuju i grabežljiva, naročito trčci i ptice. Gusjenice lisnih sovica napadaju i razne bolesti, posebno viroze i mikoze.

Sovica gama (Autograpba /Plusia, Phytometra/gammaL.)

U mnogome se razlikuje od lisne i kupusne sovice. Ova je sovica migrant sličan pozemljuši sovici ipsilon. Proljetna migracija još krajem zime počinje u sjevernoj Africi preko južnih obala Mediterana u naše područje, pa i dalje prema sjeveru. Pojava te vrste zabilježena je ljeti i u Skandinaviji, ali tamo ne može prezimiti. Krajem ljeta počinje jesenska migracija prema jugu, opet preko naših područja, do sjeverne Afrike. No u toj migraciji ne sudjeluju iste jedinke nego njihovi potomci. Objasnimo to: u veljači se masa leptira roji u sjevernoj Africi te uz pomoć vjetra dolazi do južnih otoka i obala Italije ili Francuske. Tu odlažu jaja i daju novu generaciju leptira. Ta nova generacija leti dalje u pravcu sjevera, zastaje, odlaže jaja, te se opet nova generacija seli dalje. Na takav način leptiri dospijevaju na sjever Europe, te natrag do sjeverne Afrike. U takvoj migraciji sudjeluje 5-7 generacija štetnika.

Signalizacija masovne pojave, primjerice u južnoj Italiji ili u našim južnim područjima može biti znak skore masovne pojave u panonskoj nizini. Stoga bi prognozna služba, koja bi se prostirala na području svih mediteranskih zemalja, mogla biti od velike koristi u predviđanju jačine napada ovog i ostalih migranata.

Sovica gama vrlo se prepoznatljivim izgledom razlikuje od ostalih sovica. Leptir ima sivosmeda prednja krila, s vrlo izraženom svijetlom šarom u obliku grčkog slova gama Raspon je krila oko 45 mm. Gusjenice, za razliku od ostalih vrsta sovica, imaju uz tri para prsnih još samo tri pari trbušnih nogu (ostale vrste imaju pet pari trbušnih nogu, osim vrsta porodice grbica koje imaju dva para trbušnih nogu). Stoga se gusjenice sovice gama hodajući grbe, ali ne jako kao gusjenice grbica. Gusjenice su zelenkaste boje, izraženo sužene prema glavi.

323

SI. 309. Mogući putovi migracije sovice game

Zbog migracije razvoj sovice game, podvrgnut je mnogim nepravilnostima te nije jednak svake godine. Dio prezimi kao gusjenice različitih razvojnih stadija, a dio doleti iz južnih područja. Leptire također privlače biljke u cvatu. Jedna ženka odloži 500, ali i do 1500 jaja, pretežno na lišće biljaka hraniteljica. Embrionalni razvoj traje 3-7 dana. Gusjenice prolaze kroz pet razvojnih stadija. Razvoj traje oko tri tjedna (pri 20 °C). Prema vlastitim zapažanjima ovaj štetnik ima u nas 3-4 generacije, a one se često isprepliću.

Sovica gama je periodični štetnik. U pojedinim zemljama Europe poznati su masovni napadi još 1728. g. (u Njemačkoj), a u nas primjerice 1962. g. na Belju i Vrani. Ima, međutim, godina kad je se ne može naći. Detaljna ispitivanja dinamike

324

populacije sovice gama, koja smo provodili (Maceljski, Balarin) 1969-1974. g., pokazala su više važnih čimbenika te dinamike.

Ishrana je važan čimbenik, iako se štetnik hrani s najmanje 224 vrsta biljaka. No smrtnost pri različitim vrstama hrane varira između 10 i 99 %. Najprikladnija im hrana jesu korovi roda Chenopodium, Convolvulus, Sonchus, Taraxacum i Plantago, te kulturne biljke šećerna repa, suncokret, mahunarke, duhan, krumpir, donekle i kukuruz. Posebno im je prikladna mješovita hrana sastavljena od kulturnih i korovskih biljaka. Potencijal reprodukcije leptira ovisi o raspoloživosti vitamina kojeg nalaze u nektaru, a naročito su povoljne biljke iz porodica Compositae, Cruciferae, Paplionaceae i Rosaceae. Migracija djelomično ovisi upravo o razdobljima cvatnje biljaka, odnosno slijedi ta razdoblja.

KLIMATSKI ČIMBENICI

HRANA *> MIGRACIJA

UZROČNICI PARAZITI * BOLESTI

SI. 310. Interakcije najvažnijih čimbenika dinamike populacije sovice game

Migracija u nas pridonosi brojnosti najmanje za 50 %. U srednjoj Dalmaciji prvi se leptiri hvataju već u veljači, a ljeti ih gotovo nema. No u panonskoj nizini ima ih mnogo od svibnja do kolovoza, a otada se njihov broj počinje smanjivati. Naprotiv, u Dalmaciji ih je najviše opet u rujnu.

Na dinamiku populacije sovice gama klimatski čimbenici djeluju neizravno, preko cvatućih biljaka, ali i izravno. Donja je termalna granica razvoja 7,4 "C, što je dosta nisko. Suma efektivnih temperatura za razvoj jedne generacije iznosi 510 °C (Kožančikov). Još važniji čimbenik jest vlažnost, jer je i ova vrsta higrofilna. Visoka vlaga potrebna je u vrijeme leta leptira, razvoja jaja i razvoja prvih stadija gusjenica, no ona katkad vlada u mikroklimatskim uvjetima. Topli i vlažni svibanj i lipanj pogoduju razmnožavanju ovog štetnika.

325

SI. 311. Gusjenica sovice game (lijevo) zaražena parzitskom osicom

L. truncatellus (snimio M. Maceljski)

Sovicu gamu napada više od 100 vrsta parazita, a od njih smo u Hrvatskoj utvrdili 19 vrsta (Maceljski, Balarin). Napadaju je i grabežljiva, te uzročnici bolesti. Gotovo sve masovne pojave gusjenica završavaju epizootijama. Tako je 1969- g. u Slavoniji smrtnost izazvana jednom mikozom iznosila 80 %, a i višu smrtnost mogu izazvati viroze, posebice poliedrija. Za te je bolesti

karakteristična brzina pojave: od 400 na izgled zdravih gusjenica skupljenih 1970. radi ispitivanja u laboratoriju, nakon 2 dana uginulo ih je 379 ili 96,4 %. Uzrok je bila gljivica Entomophthora gammae.

SI. 313. Gusjenice sovice game uginule od nuklearne poliedrije (snimio M. Maceljski)

326

SI. 312. Tijela gusjenica sovice game ispunjena kukuljicama parazitske osice L. truncatellus - poliembrionija (snimio M.

Maceljski)

Zaključujući, treba ponoviti da dinamika pojave sovice gama ovisi o raspoloživoj hrani za gusjenice i leptire, o migraciji leptira, klimatskim čimbenicima te o prisutnosti prirodnih neprijatelja.

Manje važne vrste lisnih sovica jesu:

Djetelinska sovica (Discestra /Mamestra/ trifolii Huf.).

Prezimljuju kukuljice ili odrasle gusjenice. Gusjenice su polifagne te se osim spontanom florom hrane i djetelinom, lucernom, šećernom repom, kukuruzom, suncokretom, duhanom i drugim kulturama. Na postrnom kukuruzu zabilježen je slučaj totalne štete na Vrani. U Mađarskoj su 1995. i 1996. g. utvrđene veće štete na šećernoj repi, posebice na zakorovljenim rubovima repišta. Ima 2, moguće 3 generacije. Periodični je štetnik.

Graškova sovica (Melanchra /Mamestra/piši L.). Prezime kukuljice. Gusjenice su polifagne te je spektar ishrane sličan ishrani

djetelinske sovice. Ima 2 generacije godišnje.

I za suzbijanje lisnih sovica vrijedi sve što je napisano za pozemljuše. Neobično je važna prognoza intenziteta pojave, no ona također nije laka. Naime, prema brojnosti kukuljica u tlu može se utvrditi buduća brojnost leptira na nekom području, no ti leptiri ne moraju jaja odložiti tamo gdje su se pojavili, negomogu odletjeti dalje. Ipak se prema brojnosti kukuljica kupusne i povrtne sovice tijekom zime može dati dugoročna prognoza o intenzitetu pojave na širem području. Ako ima više od 1-3 kukuljice po nr, može se očekivati veća brojnost leptira. Za A. gammu takva prognoza nije moguća jer je migrant.

Kratkočna prognoza moguća je s pomoću lovnih svjetiljki ili feromona. Međutim, prognoza samo na temelju ulova nije sigurna pa treba secirati ulovljene ženke. Ako su pune jaja, tada znamo da će odložiti jaja u blizini mjesta ulova, a ako ih nemaju, vjerojatno je da će odletjeti u druga područja.

Signalizacija potrebe i roka suzbijanja obavlja se na temelju brojnosti gusjenica. Obično se pragom odluke smatra jedna gusjenica po biljci veličine nešto veće šećerne repe s barem 8 listova ili slično razvijene kupusnjače ili biljke neke druge vrste povrća. Ako su biljke manje, i prag je odluke niži i obrnuto. Kao orijentacija (ovisno o razvoju biljki) vrijedi i prag odluke od 8-10 gusjenica na m2. Optimalni rok tretiranja jest kad se gusjenice nalaze u drugom ili trećem stadiju razvoja, odnosno kad su manje od 25 mm, jer su odraslije gusjenice znatno otpornije na insekticide, a one su već i nanijele izvjesne štete.

On© je napisano o odnosu korova i sovica pozemljuša vrijedi uglavnom i za lisne sovice, a djelomično to vrijedi i za mogućnost biološkog suzbijanja. Ipak, bioinsekticidi na osnovi B. thuringiensis kurstaki učinkoviti su na sovicu gamu, a dijelom i na ostale vrste lisnih sovica, pa se trebaju što više koristiti i za ovu namjenu. Postoje i biološki preparati koji sadrže virus - uzročnika bolesti gusjenica, no njihova je primjena još uvijek ograničena..

327

Od kemijskih insekticida koji se koriste isključivo kurativno dolaze u obzir insekticidi navedeni za kurativnu folijarnu primjenu za sovice pozemljuše.

Od agrotehničkih mjera svaka obrada u vrijeme kada su u tlu kukuljice uništava dio tih kukuljica. Što se kukuljice obradom unesu dublje, manje će iz njih izaći leptira. Oranjem na 30 cm uništi se 72-93 % kukuljica, a tanjuranjem na 7-8 cm 61 % kukuljica. Iz dubine od 5 cm izlazi 90 % leptira, iz dubine od 20 cm izlazi ih 25 %, a iz dubine od 30 cm ne izlazi niti jedan (podaci više ruskih autora).

OSTALE VRSTE SOVICA

Žuta kukuruzna sovica (Helicoverpa /Heliothis/armigera Hb.) Proširena je posebice u južnim područjima, no pojedinačno je prisutna i u

ostalim dijelovima Hrvatske. Od 1990. g. sve je češća u Mađarskoj, a u 1993. i 1994. g. zabilježena je masovna pojava u Vojvodini. Tih je godina u Vojvodini bilo 45-75 % oštećenih biljki kukuruza, a štete su nastale i na duhanu. Povećanje areala jače pojave vrste tumači se zatopljenjem klime, pa trebaočekivati pojačanu pojavu i u Hrvatskoj. Osim topline vrsti pogoduje sušno vrijeme, a dulje razdoblje kiša jako ometa razvoj štetnika.

Periodična je vrsta. Ima sposobnost migracije na velike udaljenosti. Izraziti je polifag, najčešće oštećuje svilu i klip kukuruza te lišće i generativne organe duhana. Gusjenica se zavlači i u plodove paprike i rajčice i izgriza ih iznutra, izgriza i lišće vinove loze, a šteti i različitim biljkama u zaštićenom prostoru. Poznati je štetnik pamuka. Ima dvije generacije godišnje, na jugu tri generacije. Prezimi u stadiju kukuljice u tlu, katkad na biljkama. Leptiri lete u travnju, svibnju i

SI. 314. Uništeni klip od gusjenice kukuruzne ponovno krajem ljeta. Gusjenice sovice (prema: Atanasov) druge generacije često se hrane

zrnjem kukuruza na klipovima te generativnim organima drugih biljaka. Ipak na duhanu nanosi glavne štete izgrizanjem lišća. Kozmopolitska je vrsta, proširena po cijelom svijetu. Praćenje te vrste u južnoj Europi nalazi se u programu posebne međunarodne radne grupe koju smo spomenuli kod pozemljuša.

Kukuruzna sovica (Sesamia cretica Led.) štetnik je proširen u nas u cijelom obalnom području Hrvatske te u Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori. Način života vrlo je sličan životu kukuruznog moljca. Ima također dvije generacije

328

godišnje. Gusjenice buše stabljiku i hrane se na klipu. Razlikuju se od gusjenica moljca po izrazitim crnim točkama (stigme) na bočnom dijelu svakog segmenta. Napada i sirak, naročito šećerac, te proso. Leptiri lete krajem travnja i u svibnju, te ponovno u kolovozu. Prezime u ostacima biljaka.

U Grčkoj, Italiji i južnoj Francuskoj česta je i vrsta S. nonagrioides Lef., a prisutna je i u Hrvatskoj. Smatra se zapadnomediteranskom vrstom za razliku od istočnomediteranske vrste S. cretica.

Karadrina (Spodoptera /Laphygma, Caradrina/' exigua Hb.) kozmopolitska je polifagna vrsta, proširena u južnijim područjima. Leptir ima raspon samo 30 mm pa pripada u male vrste sovica. Periodični je štetnik, a katkad se javlja masovno. Prezimi kukuljica. Ima 2-3, katkada i 4 generacije godišnje. Mlade gusjenice hrane se pretežno korovima, a starije prelaze na kulturne biljke, naročito na šećernu repu, lucernu i pamuk te na povrće. Pogoduje joj suha i topla jesen.

Spodoptera littura F. i S. littoralis Boisd. karantenski su štetnici na listi Al za našu zemlju i većinu drugih europskih zemalja. Samo su lokalno prošireni u Europi, a povremeno se nalaze u uvoznim pošiljkama. Ubrajaju se medu najopasnije svjetske štetnike pamuka, soje, kukuruza, arašida i drugih ratarskih usjeva. S. littoralis u Italiji oštećuje biljke u zaštićenom prostoru ali i na polju.

Hadena vrste hrane se naročito strnim žitaricama i kukuruzom, no nisu česte u nas.

Lucernina sovica (Heliotbis viriplaca /dipsacea/ Huff.) polifagna je vrsta, zabilježena kao uzročnik većih mjestimičnih šteta na lucerni. Hrani se i kukuruzom, sojom, suncokretom, pšenicom i mnogim drugim ratarskim usjevima. Srodna je vrsta H. maritima Gr..

Lozina sovica (Noctua /Triphaena/pronuba L.)

Velika vrsta, raspona krila oko 60 mm. Prednji joj je par krila sivosmede boje. Stražnji par krila karakterističan je za ovu vrstu: narančastožut, s crnom pjegom uz rubove. Gusjenica je smedesive boje, na trbušnom dijelu ružičasta. Naraste do 60 mm. Prezime gusjenice različitih stadija. U proljeće ponajviše oštećuju pupove vinove loze, no hrani se i povrćem i cvijećem. Iako je srodna pozemljušama, rijetko se zadržava u tlu. Ženka se ističe velikom plodnošću jer odloži više tisuća jaja. Leptiri dolijeću u staklenike i plastenike privučeni svjetlom te jaja odlažu na biljke koje se uzgajaju u tim objektima. Gusjenice se hrane tim biljkama. Izraziti su polifagi.

Sovica plavac (Diloba caeruleocephala L.) javlja se pojedinačno na različitim vrstama voćaka, lipi i drugom drveću. Gusjenica ima debelo tijelo, dugo do 40 mm. Plavožute je boje, s prugama i pjegama po tijelu. Prezime jaja. Gusjenice u proljeće žderu pupove i lišće. Leptiri lete u lipnju. Ima jednu generaciju godišnje. Pojavu te vrste ograničavaju brojni prirodni neprijatelji, posebice tahina Compsilura

329

concinnata Meig. Zabilježili smo štete od ove sovice na bademima na području Vrane.

Ahatna sovica (Phlogophora /Brotolomia/ meticulosa L.) pojedinačno se javlja na voćkama. Leptir ima karakteristične šare na krilima. Raspon je krila oko 40 mm. Gusjenica je zelenkastosmeda. Leptiri lete u lipnju i kolovozu. Gusjenice se hrane lišćem.

Sovica srčikarica (Hydraecia micacea Esp.) povremeni je štetnik jagode i maline. Gusjenica se zavlači u stabljike i buši hodnik u prizemnom dijelu. Napadnute biljke odnosno izboji propadaju. Suzbija se uništavanjem zaraženih dijelova ili cijelih biljaka.

Sovica artičoke (Gortyna xanthenes Germar) pravi hodnike u artičoki. Zaraza se može smanjiti uništavanjem starih biljaka odmah nakon berbe.

Xylena/Calocampa/ exsoleta L. jedna je od najvećih sovica u Hrvatskoj. Raspon je krila oko 70 mm. Gusjenice mogu nagrizati izboje vinove loze.

Cosmia trapezina L. omnivor je. Njezina se gusjenica hrani kukcima, ali i lišćem i izbojima jabuke. Gusjenica je zelene boje, s žutom prugom na bokovima i tri svijetle hrptene pruge. Prisutna je u našim voćnjacima..

U našim voćnjacima češće su i sovice vrsta Orthosia gracilisD. et Sch., O. incerta Huff. i O. cerasi F. (Ciglar), no pričine tek neznatne štete.

PRELCI GUBARI - LYMANTRIDAE

U ovu porodicu ubraja se i poznati uzročnik golobrsta voćaka i šumskih lišćara - gubar.

Travni prelac (Penthophera /Hypogymna/ morio L.) Nije čest štetnik u nas. Nešto je češći u Podunavlju i Podravini. Jači napad

zabilježen 1984. g. u Međimurju, ali lokalno. Leptir mužjaka gotovo je crne boje, a raspon mu je krila 30 mm. Ženka ima zakržljala krila, pa ona jedva prelaze polovicu duljine tijela. Gusjenice su karakterističnog izgleda, s dugim tamnim čvrstim dlakama i brojnim narančastim bradavicama. Na dodir se skvrče u kolut. Narastu do 24 mm.

Prezime gusjenice. U travnju i prvoj polovici svibnja hrane se travama. Vrlo su proždrljive te ubrzo ogole.površine koje napadnu. Obilnim izmetom odbijaju stoku od ishrane. Krajem svibnja javljaju se leptiri. Ženke odlažu 100-300 jaja u gomilicama na biljke sasvim pri zemlji. Nova generacija gusjenica neko se vrijeme hrani ne praveći veće štete. Nakon toga odlaze na prezimljenje. Ima samo jednu generaciju godišnje.

330

Jak napad u 1984. g. zabilježen je sredinom travnja na jednoj livadi blizu sela Belica u Međimurju gdje je nalaženo do 100 gusjenica po m2 (Igrc, Bičak). Površina livade bila je oko 60 ha. Preporučeno je drljanje ili valjanje ugrožene površine kao mehanička mjera suzbijanja, te primjena piretroida. Upotrebljeni piretroid imao je izvanredno djelovanje, no vjerojatno bi slično djelovali i neki drugi insekticidi, moguće i oni na osnovi B. thuringiensis. Pri uporabi kemijskih insekticida treba posebnu pažnju usmjeriti na karencu za napasivanje i košenje tretirane površine.

Gubar (Lymantria disparV.) Poznat, vrlo opasan štetnik šuma,

voćaka i ukrasnog drveća u nas. Izrazito je periodični štetnik, javlja se vrlo brojno povremeno, najčešće u razmacima od 5-10 godina. Nakon više godina latencije, kad većina čimbenika dinamike populacije postane povoljna, započinje gradacija gubara. Povećanje intenziteta pojave naziva

4

SI. 315. Gusjenice travnog prelca (snimio M. Maceljski)

GRADACIJA

SI. 316. Dinamika populacije

331

se progradacija, najveća gustoća populacije - kulminacija, a potom naglo (obično u jednoj godini) opada brojnost - retrogradacija. Glavni čimbenici dinamike populacije jesu razni prirodni neprijatelji - paraziti i predatori, posebice uzročnici bolesti, a i klimatske prilike i prikladnost biljaka hraniteljica.

Paraziti i predatori reguliraju naročito progradaciju, a osnovni je faktor retrogradacije nagla pojava virusa uzročnika bolesti poliedrije. Od te bolesti, u času prenamnoženja gusjenica, kad one već trpe od pomanjkanja ishrane i medjusobne kompeticije, naglo i gotovo potpuno ugibaju gusjenice. Gusjenice ostaju visjeti na vrškovima grana pa se ta pojava naziva i vršikanje.

14T* «* SI. 317. Gradacije gubara u prošlosti (prema: Kovačević)

Gubar je primarni štetnik hrastovih šuma, iako se može hraniti i drugim drvećem, primjerice topolom, brezom, javorom i drugim vrstama koje se uzgajaju u drvoredima i parkovima. No vrlo često napada i voćnjake i u njima se hrani jabukom, šljivom, trešnjom i drugim vrstama voćaka. Osim lišća može izgrizati cvjetove, a i površinu plodova, npr. kajsija. Usprkos izražene polifagije ipak vrsta hraniteljice mnogo utječe na biotički potencijal ove vrste (Kovačević).

Leptiri gubara odlikuju se spolnim dimorfizmom po čemu su i nazvani (dispar). Ženka ima žućkastobijela krila, s tamnim valovitim prugama ili točkicama. Raspon

joj je krila 6-7 cm. Zdepasta je tijela te uglavnom ne leti. Mužjak ima sivosmeda krila, a raspon im je oko 3,5 cm. Ima vitko tijelo i dobro leti. Gusjenica je crnosive boje, s vrlo dugim dlakama. Odraslije gusjenice imaju dva reda bradavica na hrptu: prvih pet pari modre su, a drugih sedam pari crvenkaste su boje. Imaju veliku žutu glavu, s crnim šarama, po čemu je štetnik nazvan gubar glavonja. Naraste do 7 cm.

Prezime jaja u jajnom leglu pokrivenom žućkastim dlačicama sa zadka ženke. Ove nakupine sadrže 400-

Sl. 318. Leptiri gubara u kopulaciji (snimio 600, u vrijeme progradacije i do 800 jaja. M. Maceljski) Jajno leglo ima promjer 3-5 cm, a sliči

332

SI. 319. Ženka gubara pri odlaganju jaja (snimio M. Maceljski)

gubi, po čemu je štetnik i nazvan. Jajna legla nalaze se na deblu i debljim granama. U vrijeme kulminacije nalažena su i na kamenu i zgradama (Maceljski). Izdrže i vrlo visoke temperature pa i poplave. Gusjenice izlaze iz jaja krajem travnja te nekoliko dana ostanu na jajnom leglu, a zatim se razilaze. Tijekom svibnja i prve polovice lipnja prave štete hraneći se lišćem. Na brdima i uopće višim položajima razvijaju se kasnije. Male gusjenice gubara zbog dugih dlaka i laka tijela vjetar daleko nosi. Stoga do zaraze gusjenicama u nizinskim voćnjacima može doći u više navrata: prvo iz jaja odloženih na voćke, a kasnije gusjenicama donesenim vjetrom iz visinskih šuma. Stoga razdoblje napada gusjenica na voćke može biti dosta dugo. Stadij gusjenice traje oko 60 dana. Gusjenice se kukulje u pukotinama kore ili između lišća. Nakon 10-18 dana, najčešće krajem lipnja i u srpnju, razviju se leptiri. Ženke ostaju blizu mjesta gdje su se razvile, a mužjaci intenzivno lete. Nakon kopulacije ženke odlažu jaja.

Zbog velike proždrljivosti gusjenica pri njihovoj masovnoj pojavi nastaje golobrst cijelih šuma, drvoreda ili voćnjaka. Stoga se ubraja u štetnike golobrsta. Zanimljivo je da je u posljednja dva desetljeća zapažen još jedan oblik štetnosti: štete turizmu. Brojne vrlo pokretne velike dlakave gusjenice odlaze s obrštenih površina u turističke kampove i naselja, pa su zabilježeni brojni slučajevi da turisti odlaze iz takvih objekata. Rojenje velikog broja leptira mužjaka nekoliko je dana u Malinskoj ometao svakodnevni život turista, čak sprečavalo pogled na more (Maceljski). Stoga će u obalnom području suzbijanju gubara i zbog tih razloga trebati posvećivati veću pažnju, tim više što se gubar sve češće masovno javlja upravo u tim područjima.

S obzirom na veliku štetnost toga štetnika, potrebno je stalno pratiti njegovu brojnost. To rade lugari u šumama, pa je potrebno u prognozi pojave koristiti i njihove podatke. Nadalje, u voćnjacima treba utvrđivati broj jajnih legala i brojnost jaja u njima. s, 3 2 Q legla m na kamenu u

U progradaciji su jajna legla velika 1 vrijeme kalamitetnepojave (snimio M. sadrže mnogo jaja, a u retrogradaciji su Maceljski)

333

malena. Općenito se smatra da nalaz od 10 do 100 jajnih legla na 1 ha šume ukazuje na srednje jaku zarazu, nalaz od 100-500 legala/ha jaku zarazu, a nalaz više od 500 legala po ha vrlo jaku zarazu.

Brojnost leptira može se pratiti seksualnim mamcima koji privlače mužjake. Upravo je prvi takav atraktant - feromon bio izoliran iz zatka ženke gubara pod imenom gvplura. Danas se u prometu nalaze atraktanti za gubara pod raznim nazivima, a treba ih koristiti prvenstveno radi praćenja leta leptira u šumama. Na temelju njihove brojnosti, broja jajnih legala i broja jaja u njima, te prema veličini zaražene površine, može se prognozirati pojava ovog štetnika iduće godine.

Suzbijanje gubara obavlja se struganjem i spaljivanjem jaja iz jajnih legala ili njihovim premazivanjem sredstvima za zimsko prskanje ili petrolejom. Jajna legla koja nisu na dohvat ruke mogu se oprskati jakim mlazom nekog sredstva za zimsko prskanje. Budući da nije moguće otkriti brojna jajna legla, ovaj način zadovoljava samo kod slabe ili srednje jake zaraze.

Korištenjem većeg broja seksualnih atraktanata moguće je ne samo poloviti i uništiti brojne mužjake, nego i izazvati njihovo dezorijentiranje te onemogućiti da pronađu ženke i izvedu oplodnju (metoda konfuzije). Također se istražuje mogućnost suzbijanja gubara sterilizacijom mužjaka.

Biološko suzbijanje gubara predmet je brojnih istraživanja ne samo u svijetu nego i u nas. Tako su postignuti prvi uspjesi uzgojem i ispuštanjem jajnih parazita Anastatusdisparisi Oenocyrtus kuvuanae. Istražuje se mogućnost korištenja brojnih drugih parazitskih osica koje napadaju gusjenice gubara, a također i korištenje mrava, trčaka i drugih predatorskih kukaca. Gusjenice gubara mogu se suzbijati korištenjem bioinsekticida na osnovi bakterije Bacillus thuringiensisso] kurstaki. Ti se bioinsekticidi koriste u vrijeme dok su

SI. 321. Gusjenica gubara (prema: Shell) gusjenice u drugom stadiju, dakle još malene.

Ti insekticidi ubrzo zaustavljaju ishranu, a za nekoliko dana počne ugibanje gusjenica. Istražuje se i mogućnost korištenja uzročnika virusa poliedrije za suzbijanje gusjenica gubara. Upravo je u Hrvatskoj (Kovačević) začeta i ideja o primjeni smanjenih (subletalnih, subnormalnih) doza kemijskih insekticida zajedno s bioinsekticidima. Te su vrlo niske doze ekološki bezopasne, a oslabe štetnika toliko da bioinsekticid brže i bolje djeluje. Ekološki je povoljna i primjena biotehničkih insekticida (regulatora razvoja kukaca).

Kemijsko suzbijanje gubara obavlja se primjenom insekticida dok se gusjenice nalaze u drugom ili najkasnije trećem stadiju razvoja, dakle dok nisu dulje od 1-2 cm. No treba imati na umu da nakon prestanka djelovanja insekticida, kojim su

334

suzbijene gusjenice koje su se izlegle u voćnjaku, vjetar može donijeti brojne gusjenice iz obližnjih visinskih šuma. U tom slučaju treba tretiranje ponoviti. Stoga je korisno veće akcije suzbijanja organizirati zajednički sa šumarskim organizacijama. Od kemijskih insekticida se najviše koriste insekticidi na bazi klorpirifosetila, triklorfona, deltametrina, alfacipermetrina i drugi.

Primjenu bioloških, biotehničkih ili kemijskih insekticida treba predvidjeti pri jakoj i vrlo jakoj zarazi jajnim leglima. Vrlo je važno redovitim uništavanjem i slabih zaraza jajnim leglima spriječiti pojavu gradacije i potrebu za intervencijom insekticida.

Zlatokraj (Euproctis chrysorrhoea L.)

Prouzrokuje golobrst voćaka i nekih vrsta ukrasnog drveća. No, slično gubaru, zlatokraj je prvenstveno štetnik šuma, posebice hrastovih šuma. Od voćaka najčešće napada jabuke i šljive. Cesto se javlja unutar ili u blizini naseljenih mjesta, kamo leptiri dolijeću privučeni svjetlom.

Leptir je bijelih krila, a raspon im je 3-4 cm. Na zatku ženka ima čuperak zlatnožutih dlačica. Gusjenica je crvenkastosive boje, s dvije hrdastocrvene pruge na hrptu i bočnim prugama sastavljenim od bijelih crtica. Na kraju tijela na hrptu se nalaze dvije jasno vidljive narančastocrvene bradavice. Tijelo je pokriveno toksoforama, dlačicama koje mogu izazvati svrbež na koži ljudi koji s gusjenicama dođu u dodir. Kod nekih osjetljivih osoba mogu izazvati i upalu i oteknuće. Narastu do 4 cm.

Prezime male gusjenice u zapretcima koji se sastoje iz nekoliko suhih listova povezanih gustom pređom. U njima se nalazi 200-300 gusjenica. Zapretci vise na granama. Rano u proljeće, odmah nakon gusjenica glogova bijelca, počinju i gusjenice zlatokraja izlaziti iz zapretka. Hrane se izgrizanjem pupova i mladog lišća, držeći se zajedno u skupinama. Kasnije grizu ostalo lišće, izazivajući golobrst. Glavni se napad odvija krajem travnja i u svibnju. Kukulje se na granama, stablu ili katkad u zemlji. U lipnju lete leptiri. Ženke odlažu jaja u skupinama od 150-300, najčešće na naličje lista. Nakon 12-15 dana izlaze gusjenice. One skeletiraju lišće, tj. izgrizaju lisno tkivo na naličju lista, ostavljajući neoštećenu gornju pokožicu inervaturu. Drže se u skupinama. Najčešće se nalaze na vršnom lišću. Sredinom ljeta zapredaju lišće u zapredak u kojem prezime. Suzbija se kao i glogov bijelac skidanjem zapredaka zimi. Izvjesno smanjenje brojnosti postiže se zimskim prskanjem voćaka. U proljeće se jači napad gusjenica suzbija tretiranjem insekticidima navedenim kod gubara.

Šljivin prelac (Orgyia antiqua L.) javlja se pojedinačno kao štetnik raznih vrsta voćaka i ukrasnog drveća. Ženka ne leti jer ima zakržljala krila. Gusjenica je siva, s crvenožutim i bijelim prugama, s četkicom dlačica na hrptu prva četiri

SI. 322. Gusjenica vrste Orgya antiaua (snimio: M. Maceljski)

335

segmenta zatka. Prezime jaja. U svibnju gusjenice izgrizaju lišće voćaka. Leptir se javlja u lipnju. Krajem srpnja i u kolovozu javljaju se gusjenice druge generacije. Leptir te generacije javlja se u rujnu te odlaže jaja koja prezime. Suzbija se kao i gubar.

Smrekov prelac (Lymantria monacha L.) oštećuje smreku i drugo crnogorično drveće, no katkad brsti i lišće brijesta, topole, javora, hrasta i drugog drveća. U nas se javlja pojedinačno.

Topolin gubar (Leucoma/Stilpnotia/salicisl.) tipičan je štetnik topola i jablana, posebice u drvoredima. Javlja se i u našem primorju. Može izazvati golobrst, i to katkad prva, a katkada druga generacija gusjenica. Ima 2 generacije godišnje.

MEDONJICE - ARCTIIDAE

Dudovac (Hyphantria cunea Drury) To je štetnik američkog podrijetla, utvrdjen prvi put u Evropi 1940. g. u

Mađarskoj. Godine 1948. utvrđen je prvi put u Jugoslaviji kraj Subotice, a 1949- g. u Hrvatskoj u graničnim područjima s Mađarskom. Već 1951. g. otkriven je u Zaprešiću kraj Zagreba, kamo je prenijet granjem duda kojim su ukrašavali kamione prilikom proslava. Od tada se vrlo brzo proširio u cijelo područje između Drave i Save. Međutim, zbog temeljitih mjera suzbijanja nije se uopće uspio proširiti sa žarišta u Zaprešiću u pravcu zapada (Maceljski). Na zaraženom području u prvom desetljeću prisutnosti štetnika zabilježen je čest golobrst brojnog drveća na velikim površinama. Zbog opasnosti od ugrožavanja tada važnog uzgoja dudova svilca u Italiji i Francuskoj, EOZB (Europska organizacija za zaštitu bilja) pružala je nekoliko godina veću pomoć nastojanjima za lokalizaciju štetnika u tadašnjoj Jugoslaviji. Zanimljivo je da se dudovac tek mnogo kasnije, tek u osamdesetim godinama, proširio u Italiju i Francusku brodovima koji su dolazili iz crnomorskih luka. Sada je proširen u srednjoj i istočnoj Europi te u Francuskoj i Italiji.

Već nakon prvog desetljeća prisutnosti dudovca njegova je brojnost počela opadati. Početno brzo širenje i velika gustoća populacije u Jugoslaviji i u drugim zemljama koje graniče s Mađarskom bilo je uzrokovano otsutnošću prirodnih neprijatelja. Međutim, uskoro su se na tog novog štetnika prilagodili razni autohtoni paraziti (a neki su unijeti iz SAD). Postao je i vrlo osjetljiv na pojavu virusne bolesti granuloze, otkrivene u našoj zemlji (Schmidt). Stoga se štetnost postupno smanjivala. Danas se smatra stalno prisutnim članom naše entomofaune promjenjiva intenziteta pojave, pa samo povremeno u nekim godinama i na nekim područjima nastupi jači brst nezaštićivanih lišćara. Treba istaći da je točno takav razvoj štetnosti dudovca predvidio Kovačević ubrzo nakon prve pojave štetnika u nas.

Dudovcu pogoduje povećana relativna vlažnost zraka uz umjerenu temperaturu u vrijeme izlaska leptira iz kukuljice, embrionalnog razvoja i razvoja prvih stadija gusjenica.

Si. 323. Mladi dud zapreden od gusjenica dudovca (snimio M. Maceljski)

Dudovac je izraziti polifag. Vrlo se rado hrani lišćem duda, po čemu je i nazvan, no gotovo istim intenzitetom ždere i lišće svih vrsta voćaka, uključujući i orah, brojno šumsko i ukrasno drveće, vinovu lozu, pa i neke zeljaste biljake. Katkada oštećuje i plodove voćaka, praveći plitke površinske grizotine. Zbog velike polifagnosti, u vrijeme kalamiteta gusjenice posljednjeg stadija dudovca katakad izazivaju paniku jer su svuda prisutne, a živahno se kreću tražeći prikladno mjesto za kukuljenje, pri čemu ulaze i u kuće i gospodarske zgrade.

Leptir dudovca bijele je boje. Pojedini primjerci mogu na krilima imati crne točkice. Raspon krila 25-30 mm. Gusjenice su isprva žućkastozelenkaste boje tijela pokrivenog dlačicama. Ubrzo se na hrptu diferencira 12 bradavica s obje strane, a iz njih rastu duge bijele dlake. Narastu do 35 mm. Gusjenice su vrlo živahne.

Prezime kukuljice na skrovitim mjestima pukotina kore, između letvi na plotovima, na zidovima kuća i si. Krajem travnja, češće početkom svibnja izlijeću leptiri. Nakon kopulacije ženke odlažu na naličje lista jaja u skupini po 400-900 jaja. Jaja su svijetlozelenkaste boje. Nakon 10-15 dana iz jaja izlaze gusjenice. One žive zajednički, isprva skeletirajući lišće, a kasnije mogu požderati cijelu plojku ostavljajući samo najdeblje žile. Lišće kojim se hrane zapredaju gustom pređom u zapredak unutar kojeg se nalaze. Isprva takav zapredak obuhvaća samo nekoliko listova, no ubrzo zahvaća cijele grančice, a zatim i grane. Kad skupina gusjenica poždere lišće na jednoj grani prelaze na susjednu, pa tako može jedno leglo gusjenica obrstiti veći dio voćke. Štete od gusjenica naglo rastu njihovim razvojem pa su tijekom lipnja jasno uočljive. Prema kraju razvoja gusjenica, one se razilaze iz zapredka i brste samostalno. Zatim se zavlače na kukuljenje te daju drugu generaciju leptira, koja leti u kolovozu. Gusjenice tijekom druge polovice kolovoza, češće u rujnu, ponovno žderu lišće, jer taj štetnik ima u nas dvije generacije godišnje. U nekim je godinama jači napad prve, a u drugim godinama jači je napad druge generacije. Iznimno, u toplim godinama si. 324. Gusjenice dudovca (snimio M. može dudovac dati i treću, djelomičnu Maceljski)

337

SI. 325. Suzbijanje dudovca zaprašivanjem u Osijeku 1952. g. (snimio M. Maceljski)

generaciju. Gusjenice te generacije brste lišće u listopadu, no mnoge ne uspiju završiti razvoj i ugibaju pa je iduće godine napad slabiji.

Vrlo je učinkovito mehaničko suzbijanje dudovca skidanjem i uništavanjem malih zapredaka punih gusjenica. No ako se na jednom stablu nalazi

mnogo zapredaka, taj je način teško provediv. Za uspjeh mehaničkog suzbijanja presudno je pravovremeno otkrivanje zapredaka jer što su gusjenice veće to brže bježe iz zapredaka prilikom rezanja, a potkraj razvoja gusjenice se uopće više ne nalaze u zapredku. Dudovac je periodični štetnik, i njegova kalamitetna pojava često iznenadi pa se suzbijanju pristupa prekasno, kad gusjenice izlaze iz zapredaka i razilaze se posvuda, a tada su i visoko otporne na većinu insekticida.

Biološko suzbijanje bilo je predmet brojnih istraživanja odmah nakon pojave štetnika u Europi. Tako su u Jugoslaviju unijeti brojni paraziti iz postojbine dudovca - sjeverne Amerike, i to pretežno ose najeznice. Zbog teškoća u aklimatizaciji tih parazita veću je ulogu u smanjenju njegove štetnosti dosad imalo prilagođivanje autohtonih parazita drugih kukaca na tog štetnika.

Vrlo su dobri rezultati, međutim, postignuti suzbijanjem dudovca bioinsekticidima na bazi bakterije Bacillus thuringiensis. Pri uporabi tih insekticida u drugom, najkasnije trećem razvojnom stadiju gusjenica, nakon 1-3 dana naglo se smanjuje aktivnost gusjenica, a nakon 3-5 dana počinje njihovo ugibanje. Primjena tih bioinsekticida posebice je uputna u malim voćnjacima i na ukrasnom drveću u blizini nastambi da bi se izbjegla opasnost od otrovanja ljudi, životinja i pčela te izbjeglo onečišćenje okoline. Istražuje se mogućnost korištenja uzročnika bolesti - virusa granuloze za biološko suzbijanje dudovca.

SI. 326. Suzbijanje dudovca toplim aerosolom na području Virovitice 1954. g.

(snimio M. Maceljski)

338

Kemijsko suzbijanje dudovca u plantažnim nasadima provodi se istovremeno sa suzbijanjem drugih važnijih štetnika, primjerice jabučnog savijača, pa nije potrebno izravno tretiranje protiv dudovca. U tim nasadima dovoljno je skinuti poneki zapredak koji se ipak zapazi. U slučaju jačeg napada gusjenica dudovca na dudove i ukrasno drveće, ako se ne mogu suzbiti skidanjem zapretaka ili primjenom B. t. insekticida, mogu se suzbiti -tretiranjem insekticidima na bazi klorpirifosetila, fenitrotiona, piretroidima i dr. I biotehnički insekticidi tipa regulatora razvoja kukaca (diflubenzuron i dr.) učinkoviti su na gusjenice prvih stadija dudovca.

Smeđa medonjica (Arctia čaja L.). Leptir ima crnosmedi prednji par krila s bijelim krivudavim prugama. Stražnji je par narančastocrven, s većim crnim pjegama. Raspon je krila oko 30 mm. Gusjenica te vrste crna je i obrasla dugim crvenkasto smeđim dlakama. Često se nalazi na različitom bilju, pa i na voćkama i vinovoj lozi, a hrani se njihovim pupovima i lišćem. Katkad uzrokuje cjepanje izboja. Prezime gusjenice. Ima dvije generacije godišnje. Zbog pojedinačne pojave nisu zabilježene veće štete.

Red: SIPHONAPTERA - ŽIVOTINJSKE BUHE

Česti su nametnici ljudi, pasa, mačaka, peradi i drugih životinja. Sitni su kukci bez krila, bočno spljoštena tijela. Mogu skočiti tridesetak cm. Sišu krv. Pri ubodu unose slinu koja priječi grušanje krvi i izaziva svrbež. Vrsta koja napada čovjeka i neke domaće životinje jest Pulex irritansl. U ratnom i poslijeratnom razdoblju ta je vrsta bila svuda prisutna, no povećanjem higijenskih navika, širokom primjenom deterdženata, te DDT-a i kasnije dragih insekticida, taj je nametnik postao vrlo rijedak. Na štakoru živi vrsta Xenopsylla cheopis Roth. koja na čovjeka prenosi uzročnika kuge. Vrsta Ctenocephalidis felis Bouche napada prvenstveno mačke, a vrsta C. canis Curtis psa. U posebnim putujućim "cirkusima buha" na našim sajmovima prikazivane su buhe kako vuku male lagane kočije i pokreću različite naprave. Takvih, pa i stacionarnih (u Miinchenu) cirkusa ima i sada.

Red: DIPTERA - DVOKRILCI

Imaju jedan par opnenastih krila (prednji par), a stražnji im je par zakržljao te je katkad vidljiv u obliku kratkih ostataka - haltera. Usni ustroj građen je za bodenje i sisanje ili sisanje i lizanje. Prsište je sastavljeno iz tri članka, a zadak iz 4-8, rijetko do 10 članaka. Ženke nekih vrsta imaju zadnje članke pretvorene u leglicu.

Ličinke su apodne, a mogu biti eucefalne, hemicefalne, no najčešće su acefalne, tj. bez vidijive glave. U acefalnih ličinki čvrsti se dijelovi nalaze uvučeni u prvi članak prsišta, pa se kroz prozirno tijelo vide u obliku slova V ili H. Kukuljica je bačvasta (pupa coarctata) ili pokrivena (pupa obtecta).

Samo je dio dvokrilaca fitofagan - ličinke se hrane biljnim organima. Neke su vrste entomofagne pa se ubrajaju u važne prirodne neprijatelje štetnika. Ima i

339

vrsta štetnih domaćim životinjama (obad, štrk) ili ljudima (komarči, papatači). Osim izravnih šteta koje nanose ubodom ili životom ličinke u organima životinja i čovjeka (mijazis), neke vrste prenose uzročnike bolesti (komarac - malarija). Ima i vrsta koje žive na strvinama i drugoj mrtvoj organskoj tvari.

Diptera se dijele na tri podreda:

Nematocera - mušice ili dugoticalci imaju duga nitasta ticala s najmanje šest članaka. Ličinke imaju vidljivu glavu, osim one mušica šiškarica. Ovamo se ubrajaju porodice Tipulidae, Bibionidae, Culicidae (komarči), Sciaridae, te posebno vrlo štetna uglavnom fitofagna porodica. Cecidomyidae - mušice šiškarice.

Brachycera - muhe ili kratkoticalci imaju kratka ticala, kraća od prsišta, najčešće od tri ali i više članaka. Ličinke imaju nepotpuno razvijenu glavu. Medu njih se ubrajaju porodice Tabanidae (obadi) i Asilidae.

Neki autori svrstavaju Nematocera i Brachycera u grupu Ortorrapha zbog zajedničkog svojstva da se pri izlasku imaga kukuljica raspukne po uzdužnom šavu. Postoji i podjela na Nematocera, Brachycera - Orthorrapha i Brachycera -Cyclorrhapha.

Cyclorrhapha - muhe imaju tročlana ticala. Imago izlazi iz kukuljice kroz okrugli otvor - od tuda naziv. Ličinke su acefalne. Kukuljica je bačvasta .Važnije porodice štetnika bilja jesu Trypetidae, Opomyzidae, Agromyzidae, Chloropidae i Anthomyidae, entomofagnih vrsta Syrphidae i Tachinidae, te zoofagnih vrsta Culicidae, Muscidae, Stomoxydae, Calliphoridae, Sarcophagidae itd.

Neki autori dijele dvokrilce u samo dva podreda: Nematocera - mušice i Brachycera muhe.

U daljnjem tekstu prikazat ćemo fitofagne vrste, zatim entomofagne vrste (prirodni neprijatelji štetnika) te na koncu sasvim ukratko i ostale zoofagne vrste.

NEMATOCERA - MUŠICE

KOMARI - TIPULIDAE

Tipule-komari (Tipula oleracea Meig., T.paludosaL., T. orientalis Lack.) Veliki dvokrilci, dugih nogu, smedežutih krila. Duljina im je tijela oko 2 cm,

raspon krila 3-4 cm. Ličinka je sive boje, valjkasta tijela, bez nogu, naraste do 4 cm duljine. Česte su na vlažnim terenima, npr. u Posavini.

Ubrajaju se u štetnike u tlu. U sjevernoj Europi vrlo su važni štetnici. U nas su samo iznimno zabilježene štete na livadama, u žitaricama, povrću i dr. kulturama. Ličinke se često prema izgledu i štetama zamjenjuju s gusjenicama sovica. Imaju jednu ili dvije generacije godišnje. Meliorativni zahvati mogu smanjiti brojnost

340

tih štetnika. U slučaju jakog napada treba ih suzbijati zemljišnim insekticidima spomenutim za suzbijanje žičnjaka.

DLAKAVE MUŠICE - BIBIONTOAE

Vrtna mušica (Bibio hortulanusL.)

Odrasle muhe duge su 8-9 mm. Ličinke su bjeličaste boje, jasno vidljive glave, narastu do 16 mm. Žive u tlu, najčešće u većim skupinama. Naročito su česte na livadama i neobrađenim površinama, te tlima bogatim humusom. U nas su zabilježene štete samo lokalno na manjim ratarskim površinama.

U tu porodicu ubraja se i markovska mušica (Bibio marci LJ. Ta se vrsta masovno pojavila u rano proljeće 1994. g. u mnogim dijelovima Hrvatske. Te crne dlakave mušice bile su tako brojne da su mjestimice ometale promet te izazivale paniku. Njihove ličinke pretežno su saproksilofagi te se hrane drvom, korom i drugim biljnim ostacima već razgradenim od drugih kukaca ili gljivica. Ipak su zabilježeni i slučajevi šteta od njezinih ličinki na kulturnom bilju, posebice na dinjama i lubenicama..

MUŠICE ŠIŠKARICE - CECIDOMYIDAE

To je velika porodica kukaca, u koju se ubrajaju brojni važni štetnici. Mali su kukci dugi 2-3 mm. Imaju nježno tijelo i duge noge. Ličinke imaju nepotpuno razvijenu glavu. Hrane se sisanjem sokova iz napadnutih biljaka. Većina vrsta izlučuje tzv. cecidogene tvari koje izazivaju tvorbu šiški na mjestima ishrane. Šiške mogu biti različitog oblika i veličine. Duge su 1,5-2 mm. Neke su gole, a daige obrasle. Ometaju kolanje sokova u biljci i mogu izazvati zastoj u njezinom razvoju. Neke vrste hrane se na bilju ne izazivajući tvorbu šiški, a neke su zoofagne ili saprofagne.

Hesenska mušica (Mayetiola destructorSzy)

Dugo je vremena smatrana jednom od vrsta najštetnijih žitaricama u nas, no više prema podacima iz inozemne literature nego prema podacima iz naše zemlje. Sada znamo da nije česta u nas. Iz Europe je prenesena u Sjevernu Ameriku i tamo je mnogo važniji štetnik nego sada u Europi.

SI. 327. Ličinka komara (snimio M. Maceljski)

341

Mušica je crne boje, s crvenim oznakama na zatku. Duga je oko 3 mm. Ličinka je žućkastobijele boje. Naraste do 4 mm. Prezimi odrasla ličinka u oziminama. Leti u proljeće. Odlaže jaja na lice lišća. Ličinke prodiru u vlat i zadržavaju se u najdonjem internodiju. Zaražena vlat, a često i lišće, suše se. Vlat se može i prelomiti. Vrsta ima dvije generacije godišnje. U vrijeme sjetve ozimina pojavljuje se jesenska generacija mušica. Ta generacija odlaže jaja te ličinke u jesen prave štetu i prezime. Ako je usjev u jesen ranije zasijan, može biti i jače napadnut, a u proljeće je obrnuto. Temeljito uništavanje strni smanjuje zarazu.

Sedlasta mušica šiškarica (Haplodiplosis mareinata I Von

SI. 328. Izgled zaraženih vlati i ličinke Roser/ = equestris Winn.) sedlaste mušice (prema: Baver) . _ .. ,

Važan je štetnik u nekim našim brdsko-planinskim područjima. U Hrvatskoj je češće registriran u Požeškoj kotlini. Napad se toga štetnika, za razliku od ostalih žitnih muha, lako prepoznaje. Napada uglavnom pšenicu, ječam i raž.

Mušica je crvene boje, duga 4-5 mm. Ličinke su crvenkaste, narastu do 5 mm. Vrsta ima jednu generaciju godišnje. Prezime ličinke u tlu. Pojava je imaga razvučena, od kraja travnja pa sve do kraja svibnja. U planinskim krajevima pojavljuje se nešto kasnije - tijekom lipnja. Odrasli oblici odlažu jaja na vršno lišće pšenice, ječma ili raži. Ličinke se zavlače u aikavac, najčešće najgomjeg ili idućeg lista. Hrani se na vlati ispod rukavca. Vlat na tim mjestima ulekne u sredini, a odeblja na rubovima, pa od te vrste nastaju karakteristični znaci štete u obliku sedla. Ishrana ličinki traje 30-40 dana. Napadnute vlati donose manje klasove, a lakše se lome. Vlati napadnute od više ličinaka uopće ne donose klas. Dio ličinki provodi više godina u tlu u dijapauzi.

Intenzitetu zaraze pogoduje uski plodored, uzgoj kasnijih sorti i vlažnije vremenske prilike. Često je najjača zaraza na rubovima polja.

Crvena pšenična mušica šiškarica (Sitodiplosis mosellana Gehin) Napada klasove svih vrsta strnina. Mušica je crvenkaste boje, duga samo 2-

2,5 mm. I ličinka je crvenkaste boje, naraste do 3 mm. Ima jednu generaciju godišnje. Prezimi ličinka u tlu. Imago se javlja krajem svibnja i u lipnju, nešto kasnije od imaga C. tritici, a ima sličnu biologiju biologiji te vrste. Jaja odlaže na osnove cvjetova u klasu. Ličinka se hrani cvjetovima i plodnicom. U jednom

342

klasiću nalazi se najčešće više ličinki C. tritici, a obično samo jedna ličinka S. mosellana. Napadnuti su klasovi šturi. Tehnološki je štetnik kao i prethodna vrsta.

Žuta pšenična mušica šiškarica (Contarinia tritici Kirby)

Važan je štetnik u mnogim područjima Europe i u nas. Napada sve vrste strnih žitarica i trava. Oštećuje klasove. Mušica je žute boje, duga oko 2"~mm. Ličinka je boje limuna, naraste do 3 mm. Ima jednu generaciju godišnje. Prezime ličinke u kokonu plitko u tlu. U tlu se i kukulji. Imago leti u svibnju, no pojava imaga može biti vrlo razvučena i trajati i u lipnju. Let je kasniji pogotovo u brdskim područjima, a u njima je ovaj štetnik sl 3 2 9 učinke žute pšenice mušice posebno čest. Ženke odlažu oko 35jaja šiškarice (prema: Baver) na klasove u vrijeme početka cvatnje. "Embrionalni razvoj traje 4-7 dana. Ličinke se hrane dijelovima cvjetova. Na jednom klasu obično se nalazi mnogo, katkad i stotinjak ličinki. Razvoj ličinke traje 2-3 tjedna. Dijelovi klasa očvrsnu, deformiraju se i pretvaraju u izrasline - šiške. Dio ličinki koji prezimljuje može ostati u dijapauzi nekoliko godina. Sušni početak proljeća uzrokuje visoku smrtnost ličinki koje se kukulje.

Lucernina cvjetna mušica (Contarinia medicaginis Kief.) Najvažniji je štetnik pri proizvodnji sjemena lucerne. Isključivo je tehnološki

štetnik, ne šteti lucerni, nego samo sjemenu. To su male mušice, duge oko 2 mm, žute boje tijela. Ličinka je žuta, naraste do 2 mm.

Prezime ličinke u kokonima u tlu. Kukulje se blizu površine tla do sredine proljeća. Krajem svibnja, a posebice u lipnju, izlaze odrasli oblici. Ženke odlažu jaja u tek obrazovane pupoljke lucerne, rijetko u neke druge vrste roda Medicago. Ličinke se hrane plodnicom, koja zadeblja i pretvara se u izraslinu - šišku ili galu. Te se šiške ne otvaraju, suše se i otpadaju. Nakon završenog razvoja ličinke padaju na zemlju i tamo se kukulje. Nakon 10-15 dana javlja se imago nove generacije. Njegova pojava najčešće se poklapa s razvojem pupoljaka na drugom otkosu koji se ostavlja za sjeme. Stoga ličinke ove generacije na sjemenskim usjevima naprave najviše šteta. Štetnik ima do kraja godine još jednu generaciju, dakle ukupno tri generacije godišnje. Katkada se njihova pojava preklapa.

Pojava lucemine cvjetne mušice periodična je, a izražena je masovna pojava u nekim godinama. Pojavi pogoduje vlažno proljeće. Prema mađarskim podacima

343

u godinama kad od ožujka do svibnja padne više od 150 mm kiša, može doći do prenamnožavanja štetnika. U nas je zabilježeno smanjenje prinosa sjemena zbog napada mušice i do 50 %. Na intenzitet napada druge generacije na sjemenski usjev može ukazati brojnost zaraženih pupova prvog otkosa (više od 10 % smatra se jakom zarazom) ili ulov mušica prve generacije kečerom. Jakim se napadom smatra ulov više od 10 mušica na svakih 10 zamaha kečera. Zaštita drugog otkosa koji se ostavlja za sjeme moguća je primjenom insekticida na početku razvoja cvjetnih pupoljaka. Preporučuju se insekticidi manje opasni za oprašivače poput fosalona, deltametrina ili alfacipermetrina.

Štete se mogu jako smanjiti prostornom izolacijom (oko 1 km) od prošlogodišnjeg sjemenskog usjeva lucerne, a i vremenskom izolacijom (ne ostavljati dvije godine uzastopce sjemenski usjev na istom lucerištu). Košnju prvog otkosa (za krmu) valja podesiti tako da stadij cvjetnog pupa sjemenskog otkosa bude što dalje od razdoblja masovnog leta mušice.

Mušica šiškarica kruškinih plodova (Contarinia pyrivora RilJ Dosta je raširen štetnik krušaka u nas. Javlja se povremeno i lokalno pa u

pojedinim voćnjacima ili samo na pojedinim voćkama nanosi veće štete. Štetnik se najčešće zadržava u istom nasadu, pa i na istoj voćki, te se iz godine u godinu zaraza povećava. Češće su napadnute rane sorte. Odrasla mušica sivosmede je boje, a pokrivena je žućkastim dlačicama. Duga je oko 3 mm. Ličinka je bjelkasta, naraste do 4 mm. Prezimi u tlu kao kukuljica. Mušice lete prije ili u vrijeme

cvatnje kruške, obično od kraja ožujka pa na dalje. Ženke odlažu jaja u cvjetne pupove krušaka. U jedan pup jedna ženka obično odloži 10-15 jaja. No u isti pup mogu svoja jaja odložiti i dmge ženke. Nakon 4-6 dana iz jaja izlaze ličinke i ubušuju se u plodnicu. Sisanjem izazivaju ubrzani rast i deformaciju ploda, koji sliči tikvici. Plodovi se smežuraju i omekšaju. Ličinke, kojih u jednom plodu ima desetak do stotinjak, izgrizu svu sadržinu ploda pa plod obično pocrni. Nekoliko tjedana nakon završene cvatnje zaraženi plodići otpadnu. Razvoj ličinke traje 4-6

tjedana. Odrasle ličinke napuštaju plod, zavlače se u tlo i tamo prezime kao kukuljice u kokonu. Štetnik ima jednu generaciju godišnje. Pojava ovog štetnika jako ovisi o klimatskim i edafskim čimbenicima pa i o obraslosti terena ispod voćaka i o brojnim parazitima.

Suzbijanje se provodi skupljanjem i uništavanjem otpalih plodova prije nego što ličinke izađu iz njih. Obradom tla ispod krušaka uništavaju se ličinke i kukuljice štetnika ako se obrada provodi nakon što su se ličinke zavukle u tlo na prezimljenje,

SI. 330. Izgled zaraze mušicom šiškaricom kruškinih plodova

344

a prije izletanja mušica u proljeće. Postoji i mogućnost tretiranja tla lindanom ili nekim drugim "zemljišnim" insekticidom ispod najjače zaraženih krušaka. Jače ugrožene nasade ovim štetnikom treba tretirati prije cvatnje insekticidima na bazi triklorfona, fosalona, diazinona, piretroidima i dr.

Kupusna mušica srčikarica (Contarinia nasturtiiKief.) mjestimice je proširena u Hrvatskoj, a nešto je češća u Istri. Ličinke su žućkaste boje, duge 2-3 mm. Žive unutar srčanog lišća kupusa, cvjetače i kelja. To se lišće kovrča prema dolje i ne stvaraju se glave. Ličinke skaču. Štetnik ima 3-5 generacija godišnje. Suzbijanje je potrebno ako se zaraza nade na više od 5 % biljaka. Mogu se primijeniti insekticidi navedeni za suzbijanje kupusne muhe. Za uspjeh je važno prskati jakim mlazom odozgo prema dolje.

Graškova mušica (Contarinia pisiWmn).

Šteti grašku i grahu. Štetniku pogoduje veća količina padalina u proljeće. Štetnik prezimi kao kukuljica u tlu. Ženka prve generacije odlaže jaja u skupinama na unutrašnju stranu čaške cvjetnih pupoljaka ili na vršne izboje. Napadnuti izboji zaostaju u razvoju, cvjetovi zadebljaju i iz njih se ne razviju mahune. Ženke druge generacije odlažu jaja u mahunu, a bijele sitne ličinke hrane se unutar mahune. Sjeme je zakržljalo. Napadnute biljke ili organe treba spaliti. Najučinkovitije se smanjuju štete od graškove mušice pridržavanjem dugih plodosmjena i izbjegavanjem sjetve graška u blizini prošlogodišnje površine zaražene tim štetnikom. Samo iznimno dolazi u obzir primjena insekticida (uglavnom piretroida) dopuštenih na tim usjevima.

Manje važne vrste roda Contarinia napadaju klasove trava, primjerice C. dactylidis H. Lw., C. loliiMetcalf, i sjeme krmnih mahunarki (C. lentisK., C. onobrychidis Kief.).

Mušica šiškarica lišća kruške (Dasyneura pyri BoucheJ

Dosta čest i vrlo uočljiv štetnik krušaka u nas, no štete su malene. Veće štete čine samo na sadnicama i u mladim nasadima. Odrasla mušica smeđe je boje, duga 1,5 mm. Ličinke su bijelo- žućkaste, a narastu do 2 mm. Prezime ličinke u kokonu u tlu. U proljeće se kukulje. Izlijeću mušice u vrijeme cvatnje kruške. Ženke odlažu jaja na bazu prvih listića u skupinama po 3-10 jaja. Nakon 3-5 dana javljaju se ličinke. Napadaju još smotano mlado lišće i u njemu sišu sokove. Uvijek je napadnuto vršno lišće. List se ne razmata, hipertrofira, javljaju se žućkaste pjege na njemu, često pocrni i konačno otpada. Razvoj

SI. 331- Štete od kruškine lisne mušice šiškarice (snimio M. Maceljski)

345

ličinki traje desetak dana. Odrasle ličinke napuštaju list i zavlače se u tlo na prezimljenje. U godini dana ima 3-6 generacija. Ljeti je za razvoj jedne generacije potrebno oko mjesec dana. Za jačeg napada može znatnije biti smanjena asimilacijska sposobnost lišća. Svaka primjena insekticida tijekom vegetacije smanjuje i brojnost ovog štetnika. Izravno ga treba suzbijati u slučaju potrebe (iznimno) u vrijeme ovipozicije prezimjele generacije, dakle odmah nakon cvatnje, insekticidima dubinskog djelovanja kao što su fention, dimetoat, diazinon i dr. Otpalo lišće s ličinkama u njemu treba skupljati i spaljivati. Djelotvorno može biti i tretiranje tla lindanom na početku vegetacije.

Mušica šiškarica lišća jabuke (Dasyneura maliKiet) znatno je rjeđa od šiškarice lišća kruške. Jaja polaže od ožujka pa na dalje na lisni pup ili list na vrhovima izboja. Ličinke, kojih po listu može biti i dvadesetak, ishranom izazivaju uvijanje lista jabuka prema gore. List dobiva tamniju boju, pocrveni, vene i otpadne. Često je zaraženo više listova na jednom izboju. Ličinka je bjelkasta, naraste do 2 mm. Razvoj ličinke traje 20-25 dana. U tijeku godine ima 3-4 generacija. Najveće su štete na sadnicama i mladim voćkama.

Malinina lisna galica (Dasyneura plicatrix H.LwJ razvija se u uvijenom lišću malina i kupina. Srednja žila odeblja i zato se deformira list. Jače zaraženo lišće otpada.

Šljivina galica (Dasyneura tortrixF.Lw.) razvija se na lišću šljive. Vršno se lišće zbija, površina je lišća neravna, naborana, stvaraju se zelenkaste, kasnije crvenkaste nabrekline - gale. Vršni se izbojci suše.

Ribizova lisna galica (Dasyneura tetensi Rubs.) važan je štetnik crnog ribiza. Mušice lete u travnju. Odlažu jaja na lišće. Ličinke uzrokuje boranje i svijanje vršnog lišća crnog ribizla. To lišće pocrni. Izboji zaostaju u porastu ili sasvim prekinu rast.. Prezimi u tlu. Vrsta ima 3-4 generacije godišnje. Najveće štete nanosi prva generacija. Zapažene su veće razlike u osjetljivosti pojedinih kultivara crnog ribizla. Zaraza se smanjuje odstranjivanjem i spaljivanjem zaraženih listova. U

slučaju potrebe može se početkom napada prve generacije tretirati endosulfanom.

Maslinina lisna šiškarica (Dasyneura oleaeF.Lw.) izaziva mjehurasta uzdužna zadebljanja na lišću masline i stapki cvijeta. U tim zadebljanjima - galama nalaze se žute ličinke. Štete su neznatne.

Repičina mušica komušarica (Dasyneura brassicae Winn)

Mušica je duga samo 1-1,5 mm pa SI. 332. Lišće zaraženo maslininom lisnom

šiškaricom (snimio M. Maceljski)

346

se teško uočava. Jaja su crvenkaste boje, 0,3 mm duga. Ličinka je mliječno bijele boje, izdužena oblika, bez vidljive glave, bez nogu, naraste do 2 mm.

Proširena je u mnogim našim područjima. Kao tehnološki štetnik ponajviše oštećuje uljanu repicu, no može štetiti i sjemenskim usjevima drugih kupusnjača. Dosad smo u nas registrirali najviše 5 % zaraženih komuški. Značenje je u porastu.

Prezimi ličinka u tlu i tamo se kukulji. Početkom cvatnje uljane repice izlijeću prve mušice kada temperatura prijeđe 13 °C. Izlijetanje s mjesta prezimljavanja često traje i do 30 dana. Ženke odlažu jaja u skupinama od 8-10 jaja u komuške. U jednoj komuški može biti i do 140 jaja. Jedna ženka odloži oko 60 jaja. Ličinke se hrane na unutrašnjoj stijenki komuške, a ne sjemenkama. Komuške žute, zatim posmede, suše se i pucaju, sjemenke ispadaju. Te posljedice nastaju već 14 dana nakon odlaganja jaja. Ličinke padaju na tlo, zavlače se u njega, kukulje, te daju muhe nove generacije. One žive slično prvoj generaciji te mogu nastaviti štetiti uljanoj repici, a pogotovo kasnijim povrtnim krstašicama koje se uzgajaju za sjeme ili korovima. Štetnik ima 3-4 generacije godišnje. Zapažen je veći intenzitet zaraze komuški prethodno oštećenih ishranom repičine pipe komušarice.

Štetniku pogoduje toplo sunčano vrijeme za razdoblja leta i ovipozicije. Intenzitet pojave mušica podvrgnut je velikim oscilacijama. U nekim su zemljama registrirani gubici prinosa i do 30 %. Prema njemačkim podacima napad ličinki na 5 % komuški uzrokuje gubitak jedne decitone sjemena repice.

Suzbijanje se smatra potrebnim kad se po jednoj biljci nade jedna ženka ili 20 ženki po m2. I veći broj repičinih pipa komušarica od kritičnog (0,5-1 po sl- 333. Ličinke repičine mušice komušarice biljci) signal je opasnosti i od mušice radi njihove međusobne ovisnosti. Zaraza 5 komuška po biljci ličinkama mušice signal je potrebe za suzbijanjem ako do žetve preostaje više od 3 tjedna. Zbog doleta mušica sa strane i zato znatno jače zaraze rubova, može se suzbijanje provesti samo na rubovima parcele do 50 m dubine, sa strane odakle najčešće puše vjetar. U nas nisu proučavani insekticidi za suzbijanje ovog štentika, no vjerojatno su djelotvorni insekticidi preporučeni za druge dvokrilce.

Šiškarica lisnog pupoljka lucerne (Dasyneura ignorata Wachtl.). U vlažno proljeće može se pojaviti brojnije. Ličinke se razvijaju u lisnim pupoljcima. Oni zadebljaju i pretvaraju se u šiške žutozelene boje. Fiziološki je štetnik jer utječe na razvoj biljke. Štete su veće na sjemenskom usjevu. On zaostaje u razvoju, smanjuje se broj cvjetnih pupoljaka i prinos sjemena. Na 100 biljaka nađeno je i do 1000 zaraženih lisnih pupoljaka. Štetnik ima više generacija godišnje. Prezimi ličinka u tlu. Štete se mogu znatno smanjiti prostornom izolacijom (oko 500 m) sjemenskog usjeva od površine na kojoj je prošle godine bio takav usjev.

347

Šiškarica ljubice (Dasyneura affinis Kief.) uzrokuje uvijanje i odebljanje lišća vrtnih ljubica. Takvo lišće blijedi, katkada dobiva ljubičastu boju. Zaraza počinje na mladom lišću. Ličinke su žućkastonarančaste boje, narastu do 2 mm. Ima više generacija godišnje.

Više drugih vrsta roda Dasyneura napada cvijet i sjeme trava i mahunarki.

Lucernina mušica šiškarica (Asphondylia miki Wachtl.). Taj se štetnik javlja rijetko. Ličinka je crvenkaste boje. Prezimi ličinka u zaraženim mahunama. Odrasli se oblici javljaju od kraja svibnja. Odlažu jaja u zametak cvijeta. Ličinka se hrani unutar mahune, sjemenom i sokovima mahune. Mahuna se deformira, često se proširi u donjem dijelu, a sužava u gornjem. Šteti isključivo sjemenskoj lucerni, dakle tehnološki je štetnik. Ima 2-3 generacije godišnje.

Mušica šiškarica pupa kruške (Apiomyia bergenstammi Wachtl.). Ličinke oštećuju pupove najčešće jednogodišnjih izboja kruške. Pupovi se deformiraju i pretvaraju u šiške velike 8-14 mm.. Ličinka je ružičaste boje, naraste do 3,5 mm. Vrsta je monofagna. Ima jednu generaciju godišnje.

Mušica kalemarica (Resseliella/Clinodiplosis/oculiperda Rgbs.) nije čest štetnik u nas. Odrasle mušice lete ljeti. Odlažu jaja na svježe rane na kori pa tako i na mjesta gdje se obavilo okuliranje. Na ranu odloži 6-12 jaja. Ličinke sišu sokove i svježe tkivo na rani i time sprečavaju njezino zarašćivanje. Pup plemke ne prima se podloge i suši se. Ličinke su isprva bjelkaste, kasnije narančasto crvene boje. Duge su do 2,5 mm. Razvoj traje 4-6 tjedna. Katkad se ličinke uvlače dublje u drvo pa mogu prouzročiti sušenje pojedinih grana. Prezime kukuljice u tlu. Suzbijanje se sastoji u sprečavanju stvaranja rana na kori, a nakon okuliranja ili obrezivanja treba ranu omotati i zamazati voćarskim voskom. Odmah nakon okulacije moguće je zaprašiti ili oprskati okulirana mjesta kontaktnim insekticidima.

Malinina mušica (Resseliella /Thomasiniana/ theobaldi BarnesJ povremeno nanosi veće štete malinama i kupinama. Prezimi ličinka u kokonu u tlu. Odrasli se oblici pojavljuju u travnju. Odlažu jaja pod koru izboja. Male crvenkaste ličinke duge su do 3 mm, žive u većoj skupini i hrane se tkivom. Napadnuti izboji mogu se osušiti. Štetnik omogućuje ulazak pod koru raznim gljivama - parazitima rana, posebno gljivici Didymella applanata, pa se štete time znatno povećavaju. Štetnik ima tri generacije godišnje. Budući da prezimi u tlu, nema svrhe rezati zaražene izboje, tim više što se u njima mogu naći prirodni neprijatelji ovog štetnika. Prekopavanjem tla oko biljaka smanjuje se broj prezimjelih kukuljica. Moguća je primjena insekticida za tretiranje tla, npr. klorpirifos etila ili foksima, početkom travnja, prije izlaska mušica iz tla. U vrijeme pojave odraslih mušica i ličinaka moguće je suzbijanje provesti tretiranjem organofosfornim insekticidima dubinskog djelovanja (npr. fention, dimetoat i dr.) ili diazinonom, fosalonom ili endosulfanom. Obično se prvi put tretira pri porastu izboja od 30-40 cm, a nakon 14 dana tretiranje se ponavlja.

348

Šiškarica lavande (Resseliella lavandulae S.). Ličinke su bijeloružičaste. Buše ispod kore lavande te uzrokuju žućenje i sušenje biljaka. Suzbijanje je potrebno kad je zaraženo više od 5 % biljaka. Malinina mušica galica (Lasioptera rubiHeeger) štetnik je koji se lako uoči u malinjaku, a napada i kupinu. Mušice lete od svibnja do kolovoza. Ženka odloži 8-15 jaja u bazu pupova izboja. Nakon 8-10 dana izlazi iz jaja ličinka koja se ubušuje u izboj. Ličinke žive u skupini. Narančaste su boje. Narastu do 4 mm. Oko mjesta gdje se nalaze stvara se izrazito zadebljanje koje može doseći veličinu oraha. Ličinke prezime u izboju, a kukulje se tek u proljeće iduće godine. Ovaj štetnik ima samo jednu generaciju godišnje. Suzbija se odrezivanjem i uništavanjem izboja s ličinkama, a suzbijanje treba provesti ne samo u malinjaku, nego i na obližnjim kupinama. U vrijeme leta mušice i odlaganja jaja mogu se suzbijati tretiranjem nasada diazinonom, fentionom ili nekim drugim što perzistentnijim insekticidom.

Narančasta mušica masline (Prolasioptera berlesiana PaolU predatorska je vrsta. Njezine se ličinke hrane jajima maslinove muhe odloženim u plodovima. Time bi ova mušica bila korisna da pri odlaganju svojih jaja ne prenosi na plodove masline i spore svog simbionta - gljivice Sphaeropsis dalmatica. Ta gljivica uzrokuje gnjiljenje i propadanje plodova (patula) te velike štete. Mušica ima 3-4 generacije godišnje. Prilikom suzbijanja maslinine muhe suzbija se i ova mušica.

Šljivina lisna galica (Putoniella marsupialisV. Lw.) izaziva mjehurasta uzdužna proširenja žutozelene boje na lišću šljive. U tim proširenjima - galama, nalaze se ličinke narančaste boje. Gale su raspoređene uzduž glavne žile, a mogu biti duge 5-30 mm. Na jednom listu može biti i 5-6 gala.

Lozina mušica šiškarica (Dichelomya /Janetiella/ oenophila Heimh.) vrlo je rijedak štetnik vinove loze u nas. Na lišću loze uzrokuje pojavu šiljatih crvenkastožutih šiška.

Šiškarica šimšira (Monarthropalpus buxi Lab.) redoviti je štetnik lišća šimšira. Narančaste ličinke ove vrste žive ispod epiderme lišća i uzrokuju bjeličaste ili žućkaste nabrekline. U sedamdesetim godinama koristili smo te ličinke kao test insekte za utvrđivanje dubinskog djelovanja insekticida. Suzbijaju se insekticidima dubinskog djelovanja.

349

Si. 334. Zadebljanje na mjestu zaraze malininom mušicom galicom (prema: Kurali)

Mušica galica česmine {Drjomia HchensteineF. Lw.) često se javlja na česmini (Quercus ilex) u našem obalnom području.

CYCLORRHAPHA - MUHE

VOĆNE MUHE - TRYPETIDAE

To su najčešće maleni, rjeđe srednje veliki kukci. Na prozirnim krilima imaju raznobojne šare. Ličinke su poznati štetnici voćaka. Neke jako štetne vrste rodova Rhagoletis, Dacus i Ceratitis nisu prisutne u Europi i nalaze se na listi Al karantenskih štetnika za Hrvatsku. No neke su vrste tih rodova prisutne u nas.

SI. 335. Značajke krila maslinine, voćne i trešnjine muhe (prema: Agrisense)

Maslinina muha (Batrocera /Dacus/ oleae RossL) Najvažniji je štetnik maslina u nas. O pojavi tog štetnika ovisi prinos maslina

i kakvoća ulja odnosno maslina za jelo. Štetnik se javlja svake godine, ali u nejednako jakom intenzitetu. Najveće su štete u godinama kad je rod slabiji pa zbog napada muhe i moljca može gotovo potpunog izostati prirod. U godinama kad vlada jaka suša, napad je slabiji. Visoke ljetne temperature uz nisku relativnu vlagu zraka uništavaju jaja, a katkada i druge razvojne oblike muhe. Osim što prouzročuje velike gubitke priroda, zaraza muhe jako utječe na smanjenje kakvoće

ulja jer povećava sadržaj kiselina. Maslinina muha žutosmede je boje,

sa zelenkastim očima. Duljina je tijela 4-5 mm. Ličinka je bjelkasta, naprijed zašiljena tijela, duga do 8 mm.

Prezime kukuljice u tlu, dijelom i odrasle muhe na skrovitim mjestima. Pojedini primjerci prežive i pri -10 "C. Za toplijih dana lete i hrane se izlučinama voćaka i mednom rosom.

SI. 336. Ličinka maslinine muhe u plodu Tek krajem lipnja i u srpnju odlažu jaja

350

u plodove maslina, naročito u razvijenije plodove. Na jedan plod odloži samo jedno jaje. Ženka može odložiti do 300 jaja. Obično već nakon dva dana izlazi ličinka. Ona se ubušuje u mezokarp ploda. Kasnije prodire do endokarpa i opet se vraća prema površini. Plodovi smeđe ili postaju ljubičasti i otpadaju. Razvoj ličinke u plodu traje oko 14 dana. U plodu se kukulji. Stadij kukuljice traje oko desetak dana ovisno o toplini. Druga generacija muha leti u kolovozu i odlaže jaja u plodove. U njima se razvija ličinka ove generacije slično ličinki prve generacije, no kukulji se u tlu. Treća generacija muha javlja se u jesen. Ličinke te generacije razvijaju se dulje od ličinki prethodnih generacija u plodovima, a na kraju razvoja spuštaju se na zemlju i tamo se kukulje. Kukuljenje se najčešće odvija u studenom. Odrasle muhe javljaju se već od početka godine. Napadnuti se plodovi smežuraju, trule ili otpadaju. Ovaj štetnik ima u nas 3-4 generacije godišnje. Napada isključivo maslinu. Odraslih muha ima u masliniku cijele godine, osim u zimskih mjesecima.

Suzbijanje maslinine muhe još se uvijek najviše provodi kemijskim putem. Moguće je kemijsku zaštitu provoditi tretiranjem cijelog maslinika samim insekticidima, ili se insekticidu dodaju atraktanti pa se tretira samo manji dio objekta (lokalizirano suzbijanje).

SI. 337. Lovka za hranidbeni mamac SI. 338. Žuta ljepljiva ploča s ulovom (snimio M. Maceljski) maslinine muhe (snimio M. Maceljski)

No i jedan i drugi način suzbijanja treba temeljiti na praćenju leta muhe. U tu svrhu koriste se lovne posude iz kojih muhe više ne mogu izaći kada udu (McPhail lovke i si.). Te posude sadrže otopinu olfaktornog atraktanta npr. biamonfosfata ili hidroliziranih proteina (Buminal i dr.). Osim olfaktornih sve se češće koriste vizualni atraktanti - žute ljepljive ploče. To su plastične ploče premazane fluorescentnom žutom bojom i ljepilom. Lovne posude ili vizualne muholovke (ili obje vrste lovki zajedno) stavljaju se u kontrolne maslinike na svako deseto stablo, odnosno u jednom takvom masliniku mora biti najmanje deset posuda ili lovki. U jednom maslinarskom području treba imati najmanje dva kontrolna maslinika za koje je poznato da se muha najranije pojavljuje.

Čim se uhvate prve muhe obavljaju se i dopunske kontrole pregledom broja odloženih jaja odnosno utvrđivanjem zaraze u plodovima. Ako se utvrdi više od 5 % zaraženih plodova, obavlja se prva primjena insekticida uz dodatak atraktanta, a insekticidi se primjenjuju nešto kasnije. Cijeli maslinik tretira se insekticidom,

351

najčešće dva, rjeđe tri puta. Prvo tretiranje obavlja se obično u srpnju, a ponavlja u kolovozu nakon tridesetak dana. Svrha je tih tretiranja da se spriječi ulazak ličinki u plodove odnosno da se ubiju tek ubušene ličinke u njima. Od insekticida se preporučuju sredstva na bazi dimetoata, fentiona, diazinona, triklorfona, deltametrina i dr. Obično se istovremeno s muhom suzbija i maslinin moljac. Radi postizavanja potrebne zaštite potrebno je tretiranje provesti vrlo kvalitetno i zahvatiti sva rodna stabla maslina i sve rodne dijelove stabla dovoljnom količinom tekućine i insekticida.

Upravo je potreba za kvalitetnim i dugotrajnim, pa stoga skupim i ekološki nepooljnim tretiranjem cijelog objekta dovela do razvoja drugog načina suzbijanja tretiranjem samo manjeg dijela objekta uz dodatak atraktanta insekticidu. Zapravo je samo ponovno oživljena jedna stara metoda upotrebe arsenskih insekticida zajedno s melasom (šećerom) koja je služila kao mamac (Berlese). Danas se insekticidima dodaju mnogo aktivniji atraktanti, npr. hidrolizirani proteini (1-2%-tan Buminal, nadalje Stalev 7, Atropaz, Zitan i dr.). Takvim se kombinacijama tretira samo manji dio svakog stabla, a katkada se čak izostavlja tretiranje pojedinih redova stabala. U tretiranju ovim načinom po maslini se troši samo 1-2 dcl tekućine. Atraktant privlači muhe s netretiranih na tretirane dijelove i tu one uginu. Budući da je ovo tretiranje usmjereno protiv muha da bi se spriječilo odlaganje jaja, provodi se nešto ranije, tj. početkom srpnja, i ponavlja se prema potrebi svakih dvadesetak dana, a u rujnu i češće. Tim se načinom postiže odličan uspjeh u suzbijanju maslinine muhe, ali samo ako se provodi u velikom masliniku ili na velikom broju stabala raznih vlasnika istog područja. Pri tretiranju malih maslinika, naime, dolet je muha iz netretiranih objekata prejak, pa može doći do jače ovipozicije i prije nego što ove tek doletjele muhe budu privučene od atraktanta i ubijene od insekticida. Ova metoda lokaliziranog suzbijanja maslinine muhe sukladna je načelima integrirane zaštite bilja te se smatra mnogo povoljnijom od tretiranja cijelog objekta. Pri tretiranju maslinika rastresitog tipa nastoji se kombininacijom insekticida i mamca pokriti oko jedan m2 krošnje svakog stabla. U nasadima se traktorskim raspršivačima ulazi u svaki drugi ili treći medured, a na vijencu rasprskivača ostavlja samo jedan aktivan rasprskivač sa svake strane.

Za takvu lokaliziranu primjenu insekticida s atraktantom navodi se (Katalinić) da u maslinicima južno od Splita treba 6 tretiranja (od prve dekade srpnja do polovice listopada), maslinicima između Splita i Šibenika 5 tretiranja (od polovice srpnja do polovice listopada), a u maslinicima sjeverno od Šibenika 4 tretiranja (od konca srpnja do početka listopada). Točni se rok određuje praćenjem leta muhe olfaktornim ili vizualnim mamcima.

Otkriće i sinteza feromona otvorila je nove mogućnosti još racionalnije i ekološki povoljnije zaštite od ovog štetnika. Utvrđeno je da ti feromoni osim mužjaka djelomično privlače i ženke. Privlačnost ima domet 60-80 m, a dosadašnji hranidbeni mamci privlače na do 20 m. U Španjolskoj i Italiji uspješno se provode pilot programi u kojima se pojava muhe prati i hranidbenim i seksualnim mamcima, a svi podaci centralizirano se obraduju radi davanja prognoze i signalizacije. U Grčkoj se koriste feromoni metodom "privuci i ubij". Feromon se nalazi u

352

dispenzeru na žutoj ploči natopljenoj deltametrinom. U Italiji se vješanjem najmanje jedne takve ploče s feromonom po stablu uspješno smanjuju štete od maslinine muhe u uvjetima visokih priroda i manje do srednje jačine napada. U Španjolskoj se masovnom primjenom feromona prskanjem smanjuju štete zbog zbunjivanja (metoda konfuzije) mužjaka koji u tim uvjetima ne pronalaze ženke.

Vrlo se intenzivno proučava i mogućnost suzbijanja maslinine muhe upotrebom njezinih prirodnih neprijatelja, uglavnom osa najeznica. Takva se jedna osica Opius concolor Szepl. uzgajala i u nas u laboratoriju Instituta za jadranske kulture u Splitu, i to na voćnoj muhi kao prikladnijem domaćinu za uzgoj parazita. Uzgojene osice puštane su u prirodu na neke otoke, a pratilo se njihovo djelovanje (Brnetić). Utvrđeno je da zbog nedovoljne sposobnosti udomaćenja parazita treba ovu osicu stalno ponovno masovno ispuštati u prirodu. Usprkos dosta lakog laboratorijskog uzgoja primjena u našoj praksi nije počela, iako se ta parazitska osica s većim ili manjim uspjehom koristi u nizu drugih mediteranskih država. Istražuje se i mogućnost korištenja nekih drugih vrsta parazita za biološko suzbijanje maslinine muhe.

Istražuje se i mogućnost primjene tzv. autocidne metode suzbijanja puštanjem velikog broja steriliziranih mužjaka u maslinike. Ti se mužjaci uzgajaju u laboratoriju i steriliziraju gama zrakama. Budući da su sterilni, ali potentni, oni konkuriraju fertilnim mužjacima u prirodi i isključuju ženke s kojima kopuliraju iz daljnjeg razmnožavanja, pa se tako smanjuje populacija. Moguće je prethodno kemijskim putem smanjiti brojnost prirodne populacije i tek tada puštati sterilne mužjake jer se tada lakše postiže brojčana nadmoć sterilnih mužjaka.

Mediteranska voćna muha (Ceratitis capitata Wied.)

Karantenski štetnik naveden na listi A2 za Hrvatsku. Prvi je put u nas nađen u Splitu 1947. godine (Tominić). Od tada se nalazi u raznim lokalitetima uzduž cijele naše obale. Budući da je štetnik proširen u mediteranskim zemljama, nazvan je mediteranskom voćnom muhom, a budući da često napada breskvu nazvan je i breskvinom muhom. Međutim, voćna muha proširena je i u drugim predjelima Zemlje, a u Evropi još u okolini nekih sjevernijih gradova. Tamo prezimi unutar zgrada. Napada oko 200 biljnih vrsta, najradije breskvu, kajsiju, krušku, jabuku, agrume, kivi, smokvu, kaki, čak i rajčicu itd. Zato pojavi tog štetnika pogoduju područja u kojima su zastupljene razne kulture nejednakih termina zriobe plodova, pa stalno nalazi razne poluzrele plodove koje može zaraziti. U posljednje vrijeme raste njezina štetnost u Hrvatskoj, posebice na agrumima.

Odrasla je muha žutosmede boje, sa žutim poprečnim prugama na prozirnim krilima. Duga je 4-5 mm. Ličinka je blijedožute boje, zašiljena tijela dugog do 7 mm.

Prezime kukuljice u tlu ili odrasli oblici na zaklonjenim toplijim mjestima. Prve muhe javljaju se krajem svibnja. One odlažu više stotina jaja, i to u plodove u skupinama od po 10-20 jaja. Za odlaganje traže plodove što bliže njihovoj zrelosti. Za 2-3 dana izađu ličinke i ulaze dublje u plod. U zelenom nezrelom plodu ne mogu se hraniti. Nakon 9-15 dana ličinka završava razvoj i kukulji se u tlu. Za 10-

353

20 dana izlazi nova generacija muha pa se životni ciklus ponavlja. Voćna muha ima u nas veći broj generacija godišnje, najčešće 4-5 generacija, a u nekim za nju povoljnijim toplim klimatima ima i do 16 generacija. U jednom plodu nalazi se više ličinki, pa je nađeno i 58 Učinaka. U plodovima se zadržavaju blizu površine pa se pipanjem mogu ustanoviti mekanija mjesta gdje se nalaze ličinke.

Optimalna temperatura za razvoj voćne muhe jest oko 32 °C. Pri toj temperaturi razvoj jaja traje 1,5 dan, razvoj ličinke 6 dana, a razvoj kukuljice 8 dana. Donja granica razvoja jest 9 "C, a gornja granica 38 "C. Međutim, tek temperature više od 18,3 "C omogućuju ženkama odlaganje fertilnih jaja. Temperatura od +3,5 "C kroz 20 dana letalna je za kukuljice voćne muhe. Voćnu muhu napada veći broj parazita, koje još nije uspjelo iskoristiti za šire suzbijanje ovog štetnika.

Pojava i let voćne muhe prati se žutim ljepljivim pločama ili lovnim posudama u kojima se nalaze hidrolizirani proteini, ulje od angelike, razni sintetski atraktanti (siglura, trimedlura i dr.) uz dodatak insekticida, da bi se ubio svaki privučen primjerak muhe. Ima i lovnih posuda koje su tako napravljene da iz njih ne može pobjeći muha koja u njih ude. Često se u istom voćnjaku koriste i vizualni i olfaktorni mamci. Započinje i primjena sintetiziranih feromona muhe. Mamci se koriste radi utvrđivanja prisutnosti i intenziteta pojave tog štetnika, a i za utvrđivanje optimalnih rokova suzbijanja, uglavnom prve generacije, jer se pojava ostalih generacija obično preklapa. Ako se koristi veliki broj vizualnih ili (i) olfaktornih mamaca, može se smanjiti brojnost voćne muhe.

Zaraza voćnom muhom može se smanjiti i skupljanjem i uništavanjem plodova zaraženih tim štetnikom. Istraživana je i mogućnost primjene autocidne metode steriliziranih mužjaka kao i maslinine muhe. Mediteranska voćna muha može se uspješno uzgajati u laboratoriju pa se često koristi u proizvodnji prirodnih neprijatelja drugih štetnika.

Suzbijanje se obavlja tretiranjem cijelog nasada koji želimo štititi, a eventualno i okolnih biljaka koje napada taj štetnik, insekticidima na bazi fentiona, malationa, dimetoata, triklorfona, pirimifos -metila i dr. Međutim, bolje je i protiv tog štetnika primijeniti metodu lokaliziranog tretiranja, tj. tretirati samo dijelove nasada insekticidima kojima je dodan atraktant. Time se smanjuju onečišćenje okoliša i plodova te troškovi suzbijanja. Koncentracija navedenih insekticida obično se poveća za 2-3 puta od uobičajene i dodaje atraktant, primjerice hidrolizirani protein Buminal. Tim škropivom tretiraju se samo dijelovi svake voćke tako da se po voćki utroši 1-3 dcl tekućine. Ne smije se obavljati raspršivanje zbog presitnih kapljica te metode. Budući da se ovim tretiranjem uništavaju odrasle muhe, ono se provodi nešto ranije nego tretiranje cijelog nasada, kad se suzbijaju i ličinke. Tretiranje se ponavlja tijekom godine, ovisno o jačini napada štetnika i postojanju plodova prikladnih za njegov napad. Od insekticida koriste se insekticidi duljeg rezidualnog djelovanja. Pri svakoj primjeni insekticida protiv voćne muhe treba ' naročitu pažnju obratiti na pridržavanje karenci, odnosno na izbor insekticida \ koji udovoljavaju karenci u odnosu na zriobu i berbu tretiranih plodova.

Uvozne pošiljke agruma i drugih sličnih plodova, ako se utvrdi zaraza, drže j se u hladnjači na temperature od +1 do +2 °C 3-4 tjedna. U tim prilikama stradaju j

354

svi oblici ovog štetnika pa se plodovi mogu uvesti i distribuirati u zemlji.

Trešnjina muha (Rhagoletis cerasi L.)

Uzročnik je "crvljivosti" trešanja, višanja i maraske. To je najvažniji štetnik tih vrsta voćaka. Uzrokuje lošu kakvoću plodova trešnje i manju količinu soka od višanja i maraske. Proširen je u svim našim krajevima. "Crvljive" trešnje ne mogu se izvoziti, ali se još uvijek prodaju na našim tržnicama. Stoga su najveće štete na ranim trešnjama u područjima odakle se izvoze, te na višnjama i maraski jer se dobije manje soka. Međutim, najradije napada srednje i kasne sorte. Održava se i na plodovima divlje trešnje, lonicere, žutike i srodnih grmova.

Imago je sjajno crne boje, a dobro je uočljiv trokutasti štitić žute boje na prsištu. Krila su išarana tamnim poprečnim pojasima. Dug je oko 4 mm. Ličinka je bjelkasta, sužena prema naprijed. Naraste do 6 mm.

Prezimi kao kukuljica u tlu u površinskom sloju dubokom 3-5 cm. Nakon što temperatura tla poraste iznad 10 °C kukuljice dovršavaju preobrazbu i sredinom svibnja (u Dalmaciji već krajem travnja) izlijeću odrasle muhe. Nakon 7-14 dana dopunske ishrane raznim sokovima bilja, kad temperature prijeđu 20 "C one počinju ovipoziciju. Jaja polažu najradije u plodove koji su počeli mijenjati boju i postali mekši i sočniji. Jedna ženka odloži 20-80 jaja. Jaja su uložena u džepić napravljen leglicom ženke u plodu. Na tom mjestu plod omekša i podložan je tailjenju.

U jednom plodu može biti veliki broj jaja, ali obično ostaje samo jedna ličinka. Razvoj jaja traje 6—10 dana. Ličinka prodire dublje u plod sve do koštice. Razvoj ličinke završava za dvadesetak dana. Tada se spušta na zemlju i tamo se kukulji. Kukuljica prezimi te u proljeće iz dijela kukuljica izlijeće imago, a manji dio kukuljica prezimi još jednu ili čak dvije zime.

•

Za uspjeh suzbijanja trešnjine muhe

presudna je pravovremena primjena insekticida. Rokovi tretiranja mogu se odrediti na više načina:

a. pregledom napretka razvoja kukuljica u tlu u proljeće može se utvrditi datum izletanja muhe. Kukuljice se pripreme tako da se prethodnog ljeta pod kavez na tlo stavi hrpa "crvljivih" trešanja, b. ulovom muha na ljepljive žute ploče koje privlače te muhe prati se dinamika pojave muha. U Švicarskoj se pristupa primjeni insekticida kad se prosječno uhvati 0,5 muhe po ploči u jednom danu. Ranije SI. 339. Ličinka trešnjine muhe (prema: Shell) se let muha pratio lovnim posudama s

355

amonijevim stearatom ili kojim drugim atraktantom. Poznavajući činjenicu da muhe tek nakon 7-14 dana odlažu jaja i da inkubacija traje 6-10 dana, može se termin tretiranja podesiti tako da padne u vrijeme početka izlaska ličinki iz jaja. Malo zakašnjenje neće smetati, jer neki preporučeni insekticidi, npr. fention ili dimetoat, imaju dubinsko djelovanje, te ubiju i ličinke stare 1-3 dana, koje su još plitko u plodu.

c. Pregledom plodova na brojnost i razvoj jaja u njima takodjer se može odrediti optimalni rok tretiranja.

Tamo gdje nema mogućnosti za precizno određivanje roka tretiranja, ono se provodi kad 50 % plodova izgubi zelenkastu boju i počinje žutjeti ili rumeniti.

Potpuni uspjeh suzbijanja trešnjine muhe može se postići samo ako se suzbijanje na temelju obavijesti prognozne službe provede na što širem području, tj. kad se zahvate sve trešnje, višnje i maraske u pojedinim selima.

Optimalan rok primjene insekticida u svakom je slučaju dosta blizu berbe, pa pri izboru insekticida treba voditi računa da se izaberu insekticidi u kojih je propisana karenca kraća od razdoblja koje će proteći od tretiranja do berbe. Budući da brzina sazrijevanja ovisi prvenstveno o sorti i klimatskim prilikama, tome treba podesiti i izbor insekticida, u čemu također treba pomoći stručna služba.

Ako zadovoljava rok (karenca - 21 dan), mogu se primijeniti insekticidi na osnovi dimetoata. Ako je taj rok kraći, koriste se insekticidi s karencom 14 ili manje dana. To su, primjerice, insekticidi na bazi heptenofosa, triklorfona ili deltametrina. U kasnih sorti katkad će biti potrebno nakon desetak dana ponoviti tretiranje ako su jake kiše oprale insekticid i odgodile zriobu, no tretiranje se može obaviti samo ako je do predvidive berbe ostalo više od propisane karence za insekticid koji se želi koristiti.

U novije vrijeme preporučuje se da se odrasle muhe suzbijaju prije nego što odlože jaja tretiranjem samo nekoliko grana s južne strane, debla i tla ispod krošnje insekticidima kojima je dodano sredstvo za privlačenje muha (atraktant, npr. Buminal 1 %). Tim se načinom postiže uspjeh samo ako se tretira veći broj stabla, odnosno sva stabla trešnje, višnje i maraske na nekom području. Tretiranje koje je usmjereno protiv muha obavlja se ranije od tretiranja usmjerenog na sprečavanje ulaska ličinki u plodove.

Zaraza trešnjinom muhom u idućoj godini može se smanjiti potpunim obiranjem voćaka, čime se unište ličinke u plodovima, te uništavanjem divljih trešanja i kozokrvine jer se u njihovim plodovima također razvijaju ličinke trešnjine muhe.

Žuti mamci, spomenuti na početku poglavlja o suzbijanju kao korisni za određivanje rokova primjene insekticida, mogu se koristiti i bez primjene insekticida. Treba istaći da postoje vizualni (žuti) mamci i kombinirani vizualno-olfaktorni mamci (žuti mamci s atraktantom). Ako se na svaku voćku, odnosno u svaki voćnjak trešanja ili višanja, objesi 5-10 takvih mamaca po jednoj voćki, može se u nekim slučajevima uhvatiti toliko muha da će broj zaraženih plodova biti tolerantan. Ti mamci imaju razne trgovačke nazive (Rebell, Prokobol III i dr.).

356

Šparogina muha (Platyparea poeciloptera Schrk..). Nanosi velike štete u nasadima šparoge na zelenim izbojima. Ti se izboji

krive, nepravilno rastu, žute i venu. U njima se nalaze hodnici koji dopiru do korijenja. Donji dio izboja trune. Najveće su štete u mladim nasadima.

Muha ima tamnosmeda prozirna krila, a preko njih se proteže karakteristična cikcak pruga. Ličinka je žutobijela, naraste do 8-9 mm.

Muhe lete u vrijeme intenzivnog porasta izboja, od travnja do lipnja. Ženka odlaže prosječno 60 jaja pojedinačno iza Ijuščica na izbojima ili u mekane vršne dijelove starijih izboja. Ličinke se ubušuju u izboje. Kukulje se u blizini korijena. Prezimi kukuljica. U jednoj biljci može biti veći broj ličinki i kukuljica muhe.

Rezanjem dospjelih izboja uništava se veći broj jaja i ličinki. Ostale zaražene izboje treba odrezati i spaliti. Da bi se spriječilo odlaganje jaja mogu se do kraja travnja na biljke postavljati valjci nepromočivog papira. Dobri rezultati postižu se i posipavanjem biljaka, tj. mokrih izboja, rano izjutra drvenim pepelom. Primjena insekticida dopuštena je samo u nasadima koji još nisu dospjeli za rezanje.

Celerova minirajuća muha (Euleia heraclei L.) uz celer napada i pastrnjak, peršin, anis i druge štitarke. Ličinke miniraju lišće, a ako ih je mnogo ulaze i u peteljke. Mine se nalaze s lica lista i nepravilnog su oblika. U manjim vrtovima, i pri zarazi pojedinačnih biljaka, ličinke se mogu uništiti stiskanjem mina. Inače se suzbijaju insekticidima na osnovi dimetoata, diazinona ili piretroidima.

LONCHAEIDAE

Crna smokvina muha (Lonchaea ariastella Beck.) proširena je u području Mediterana i u našim južnijim područjima (okolica Dubrovnika i dr.). Može nanijeti i osjetne štete. Ličinke su bijele, narastu do 8 mm. Žive u plodovima smokve koji prije vremena opadaju. U slučaju jačeg napada mogu se suzbiti lokaliziranim tretiranjem južnih dijelova krošnje kombinacijom atraktanta (hidrolizirani protein - Buminal) i malationa ili kojeg drugog provjerenog insekticida.

CVJETNE MUHE - ANTHOMYIDAE

Kupusna muha (Delia radicum Bche. = Delia, Phorbia,Chortophila, Hylemyia brassicae Bouche)

Najvažniji je štetnik kupusa. Prorjeduje sklop biljaka, smanjuje broj biljaka koje formiraju glavu i uzrokuje smanjenje glava. U svih kupusnjača snizuje prirod.

Odrasla kupusna muha slična je kućnoj muhi, sive je boje, tijela dugog 5-7 mm. Jaja su ovalna, bjelkasta, duga oko 1 mm. Ličinke su bjekaste do svijetložućkaste, tijela sužena naprijed, dugog do 10 mm. Nemaju vidljivu glavu. Napadnutoj biljci potamni vrat korijena i korijenje. Ti dijelovi gnjile, a u njima se nalazi više ličinki muhe. Mlade biljke propadaju, starije zaostaju u rastu, ne formiraju glavu ili je glava malena, a lišće postaje olovnosivo ili plavoljubičasto. Biljke venu i poliježu, a lako se čupaju iz tla.

357

Osim kupusa, često napada cvjetaču, a može napasti i kelj, korabu, rotkvu, rotkvicu i hren, te uljanu repicu. Napad na uljanu repicu manje je poznat pa zato spominjemo da smo tijekom 1985. g. od Vukovara do Zagreba mjestimice nalazili i do 50 % zaraženih biljaka. No visinu šteta nismo utvrdili.

Prezimljuje kao kukuljica u tlu. Čim temperatura poraste iznad 12 "C, izlijeću muhe. Za hladna vremena izlijeću postupno tijekom duljeg razdoblja, što znatno otežava suzbijanje. Nakon parenja ženke odlažu jaja u skupinama po 2 do 10 na vrat korijena biljaka domaćina ili na zemlju u njihovoj blizini. Jedna ženka odloži 100-150 jaja. Nakon 3-8 dana iz jaja izlaze ličinke.One_se_

si. 340. Ličinke kupusne muhe ubušuju u vrat korijena i korijenje te cijeli život provode u tim organima izjedajući

ih i uzrokujući spomenute simptome. Razvoj ličinke traje 20-35 dana, a potom se kukulje u napadnutim organima ili u tlu. Kupusna muha ima tri-četiri generacije godišnje. Prezimjele muhe najčešće lete u travnju, a iduće generacije krajem lipnja i u kolovozu. Uljanu repicu najviše oštećuju ličinke posljednje generacije.

Visoka vlaga tla nepovoljno utječe na pojavu ovog štetnika, ali i u suviše suhom tlu vrlo mnogo jaja propada. Dinamika populacije štetnika može se pratiti žutim ljepljivim pločama.

Napad kupusne muhe u nekom širem području smanjit će se redovitim uništavanjem svih ostataka kupusnjača nakon berbe. Odlaganje jaja u blizinu presađenih biljaka može se spriječiti stavljanjem kartonskih ili plastičnih ovratnika oko biljaka koji pokrivaju desetak cm tla oko biljaka.

U područjima u kojima se javlja kupusna muha redovito treba pojačano provoditi preventivne mjere kemijske zaštite. U ostalim područijima suzbija se na osnovi utvrđivanja žestine napada. U vrijeme leta muha, naročito najštetnije prve generacije, pregledava se ima li na mladim biljčicama odloženih jaja i ličinki. Ako se na jednoj biljci nade prosječno po jedno jaje ili ličinka, odnosno ako se prosječno nade više od 4 jaja ili ličinki po kvadratnom metru, treba provesti kemijsku zaštitu. Jaja se vide prostim okom ako se biljka svine i promatra vrat korijena.

Suzbijanje je moguće na različite načine: a) u klijalištu se tretira (granulama ili prskanjem) cijela površina prije sjetve,

uz plitku inkorporaciju insekticida, ili se u uzgoju prijesada u posudama (jiffy pots i si.) zemlja miješa s granulama insekticida (koriste se insekticidi na osnovi klorpirifosetila ili diazinona);

b) bez obzira jesu li provedene mjere navedene pod a), preporučuje se da se uoči presađivanja rasad zalije insekticidima ili da se odmah nakon presađivanja biljke zaliju insekticidima (utrošak tekućine najmanje 80 ml po biljci) ili da se oko

358

vrata korijena (ne na biljke) svake biljke raspu granulati (koriste se insekticidi na osnovi klorpirifosetila, imidakloprida, dimetoata ili diazinona);

c) u tijeku razvoja biljaka, a u vrijeme leta i odlaganja jaja kupusove muhe, valja prskati insekticidima (dimetoat, diazinon) sa što više vode.

d) zaraza uljane repice može se smanjiti tretiranjem sjemena dopuštenim insekticidima za tu svrhu.

U najnovije vrijeme proučava se mogućnost primjene gljivice Beauveria bassiana za suzbijanje kupusne muhe, u sklopu nove metode suzbijanja štetnika nazvane autodiseminacijom. Ta metoda koristi feromon kojem je pridodan neki uzročnik bolesti, dakle entomopatogen. Štetnika privuče feromon pa se tu zarazi uzročnikom bolesti koju zatim širi unutar populacije. Stoga ovu metodu nazivaju još i "Trap and release". Osim za suzbijanje kupusne muhe istražuje se i za suzbijanje kupusnog moljca.

Velika kupusna muha (Delia /Phorbia,Chortophila,Hylemyia/floralis FallJ izaziva štete slične štetama koja izaziva kupusna muha. Ličinke su bjelkaste, duge do 10-12 mm. Mnogo se rjeđe javlja od kupusne muhe. Češća je samo u Posavini. Naročito napada korabicu i rotkvu.

Kukuljice prezime u tlu. Muhe se javljaju u srpnju i kasnije, tijekom ljeta. Odlažu jaja u skupinama na korijen biljke ili u zemlji. Ličinke žive u skupinama na korijenju biljaka. Ima samo jednu generaciju u godini.

Lukova muha (Delia /Chortophila, Phorbia, Hylemyia / antiaua Meig.) Vrlo je važan štetnik luka u Hrvatskoj. Proširen u svim područjima u kojima

se uzgaja crveni luk. Posebice je štetan kad je proljeće vlažno. Osim luka, može napasti češnjak i poriluk. Tijekom 1995- i 1996. godine, kada je došlo do pojačanih zaraza tim štetnikom, proširile su se glasine o štetnosti ličinke muhe po zdravlje ljudi. Takve glasine nemaju nikakvu osnovu i nisu točne, a jedino je točno da se čovjek lukom zagađenim ličinkama muhe ne želi hraniti. Moguće se ne radi o pojačanoj zarazi ove vrste nego o jačoj pojavi slabo poznatog minera poriluka.

Odrasla muha vrlo je slična kućnoj muhi. Ima sivkasto tijelo, dugo 6-7 mm, i crne noge. Jaja su duguljasta, bjelkasta, duga oko 1,2 mm. Ličinke imaju žućkastobijelo tijelo, šiljata oblika. Narastu do 8-10 mm. Kukuljica je žućkastosmeda, duga 5-6 mm.

Prezimi kukuljica u tlu. Izlijeće rano u proljeće, obično tijekom travnja. Izlijetanje je najjače petnaestak dana nakon prve pojave. Let se produljuje i u svibanj. Nakon kopulacije ženke si. 341. Ličinke lukove muhe

359

odlažu jaja na vrat korijena, na pazušac listova ili u pukotine u zemlji uz biljke. Inkubacija traje 3 do 8 dana. Ličinka se ubušuje u stabljiku, kasnije u lukovicu, i tamo se hrani. Jednu biljčicu obično napada više ličinki. Mlade biljčice ugibaju. Prvi znak zaraze jest žućenje i sušenje središnjeg lista. Takav se list lako izvlači. No brzo se suši i cijela biljka, a zaražene lukovice gnjile. Razvoj ličinke traje 15 do 20 dana. Zatim se kukulji u tlu, katkad u lukovici. Razvoj kukuljice traje oko 2 tjedna. Tijekom godine štetnik ima dvije, katkad i tri generacije. Iduća generacija leti u lipnju i početkom srpnja, a posljednja generacija, koja se javlja u povoljnim godinama, u kolovozu. Muhe tih generacija odlažu jaja i na starije biljke. Najsretnija je prva generacija.

Već jedna ličinka po biljci može uzrokovati veću štetu. No, u nas je nalaženo i po desetak i više ličinaka u jednoj biljci. Štetu povećava sekundarna pojava gljivica na mjestima oštećenja.

Zaraza se može bitno smanjiti ako se luk uzgaja što dalje od površine na kojoj je prošle godine uzgajana ta vrsta povrća. Vrlo ranom ili pak kasnom sjetvom ili sadnjom može se, katkada, izbjeći jači napad. Najveće su štete na usjevu koji nikne u vrijeme početka leta muhe. Sve mjere koje ubrzavaju početni razvitak biljaka smanjuju štete. Tijekom vegetacije treba čupati i uništavati zaražene biljke. Sigurnu zaštitu pruža uzgoj luka ispod mreža nepropusnih za lukovu muhu.

Kemijsko se suzbijanje provodi slično kao i za kupusnu muhu. Prije sjetve sjemena odnosno prije sadnje lučica može se rasipati granulirane insekticide ili prskati insekticidima na osnovi klorpirifosetila ili foksima uz njihovu inkorporaciju

u tlo. Preporučuje se da se tretira samo traku uz sjeme odnosno uz lučice, no prskati se može i cijela površina. Suzbijanje se može provesti i zalijevanjem mladih biljčica insekticidima na istoj osnovi ili dimetoatom i diazinonom. Pri zalijevanju utrošak tekućine treba biti najmanje 80 ml po biljci. Zalijevanje treba provesti što ranije, svakako prije početka izlaska ličinki iz jaja i ubušivanja u biljke. Ako postoji mogućnost praćenja leta muhe (žutim ljepljivim pločama i dr.) može se u vrijeme ovipozicije usjev prskati sredstvima navedenim za zalijevanje. Nije dopuštena primjena insekticida na luku koji se čupa ranije i prodaje kao mladi luk. Karenca za većinu navedenih primjena jest 63 dana. Istražuje se mogućnost zaštite od lukove

SI. 342. suzbijanje lukove muhe m u h e tretiranjem sjemena ili lučica zalijevanjem (snimila: D. Jelinić) nekim novijim insekticidima.

360

Korijenove muhe (Delia /Phorbia,Hylemyia/platura Meig. = cilicrura; Delia / Phorbia/ florilega Zett. = liturata.)

Postoje dvije vrste pa zato i naziv u množini. U prošlosti je bilo mnogo zabuna u identifikaciji i taksonomiji ove grupe. U nas su nazivane i grahove ili kukuruzne muhe te muhe sjemena. Iako su u nas utvrđene još 1955- g. (Britvec), vrlo su malo poznate čak i stručnjacima. Na osnovi naših zapažanja smatramo da su vrlo prošireni i važni štetnici, te da je njiova brojnost u porastu. Jedan od razloga za ovo mišljenje jest velika polifagnost štetnika: u nas su zabilježene štete na pšenici i grahu, a mi smo (Maceljski) utvrdili štete na soji i kukuruzu te često na grahu. No korijenove muhe mogu napasti i grašak, krastavce, luk, rajčicu, špinat, šparogu i drugo povrće, nadalje duhan, crvenu djetelinu, konoplju, šećernu repu itd. Prošireno je, međutim, i mišljenje da ovi štetnici mogu štetiti samo u nepovoljnim uvjetima za klijanje i nicanje biljaka.

Muhe su sivocrne, duge 4-5 mm. Ličinke su bezbojne ili bjelkaste, narastu 6-7 mm. Ličinke vrste D. florilega uže su i kraće od ličinaka vrste D. platura. Prezime najčešće kao kukuljice u tlu, rjeđe kao ličinke ili odrasli oblici. Prezimjela generacija obično leti rano u proljeće (travanj). Ženke odlažu 30-90 jaja u tlo. Preferiraju sipko, humusom bogato tlo, pogotovo tlo gnojeno stajnjakom. Razvoj jaja traje 2-7 dana. Ličinke oštećuju nabubrjelo sjeme, izgrizajući ga iznutra, klicu, kotiledone dok su još u tlu, podzemne dijelove stabljike, korijenje ili vrat korijena, pa biljke ne niču ili tek iznikle biljke ugibaju. Često se ubušuju u kotiledone, vrat korijena ili u izniklu biljku. U jednom sjemenu može biti više ličinki. Kroz oštećenja prodiru bakterije i gijivice koje izazivaju sekundarnu pojavu truleži pa se štete povećavaju. Štete su najveće kad hladno vrijeme uspori nicanje biljaka. Razvoj ličinki traje 10-20 dana. Štetnik ima 2-3 generacije godišnje, no najvažnija je prva generacija.

Sve agrotehničke mjere koje ubrzavaju nicanje smanjuju štete od korijenovih muha. Izbjegavanje sjetve u vrijeme jačeg leta muha smanjit će zarazu. Tretiranje sjemena insekticidom ili primjena zemljišnih insekticida protiv štetnika u tlu može radikalno smanjiti štete. U inozemstvu se pragom odluke za suzbijanje

SI. 343. Sjeme oštećeno od korijenovih muha(prema: ADAS)

SI. 344. Biljka (lijevo) zaražena ličinkama korijenovih muha (snimio M. Maceljski)

361

najčešće smatra jedna ličinka po biljci ili sjemenu. Trebalo bi proučiti ovog štetnika da bi se bolje upoznala štetnost i čimbenici koji pogoduju odn. koji nepovoljno djeluju na pojavu korijenovih muha.

Siva (ozima) žitna muha (Delia /Leptohylemyia, Phorbia/ coarctata FallJ Jedna je od najštetnijih žitnih muha u Europi. Iako je utvrđena u Vojvodini, u

Hrvatskoj njezina prisutnost nije dokazana, iako je vjerojatna. Najčešće napada pšenicu, a može napasti i ječam i raž. Muha je dosta velika, tijelo joj je dugo oko 7 mm. Žutosive je boje. Ličinka je žućkastobijele boje, naraste do 8 mm. Prezime sazrela jaja u tlu. Ličinke izlaze iz jaja od siječnja. Uvlače se u biljke pšenice, gdje se hrane sočnim tkivima, naročito vegetacijskog vrha.

Razvoj traje tridesetak dana. Ličinke mogu prelaziti iz biljke u biljku. Kukulje se u bazi busa ili u tlu. Muhe lete od kraja proljeća, katkad sve do kolovoza. U tom razdoblju odlažu jaja na površine pod različitim usjevima. Najveće štete nastaju na kasno zasijanoj ozimoj pšenici, a pogotovo na rano zasijanoj jaroj pšenici. Srčano lišće žuti, lako se može izvući. Ovisno o razvojnom stadiju napadnutih biljaka i broju ličinki dolazi do ugibanja biljaka i pojave plješina. Takve su štete poznate u mnogim zemljama zapadne Europe. Štetnik ima samo jednu generaciju godišnje.

Suzbijanje se provodi sjetvom sjemena tretiranog insekticidima.

Crna pšenična muha (Phorbia securis Tein.) Pravi štete naročito u jesen na ranije zasijanoj pšenici, no napada i ječam.

Poznate su veće štete u Vojvodini 1983- g- i 1984. g. U Hrvatskoj štetnik nije dovoljno poznat. Ranije je opisivan i kao P. genitalis, a neki autori i dalje smatraju da su to dvije vrste.

Imago je crne boje, dug 4-5 mm. Ličinka je bijela, naraste do 8 mm. Prezimi kao kukuljica unutar usjeva ozimina. Imago izlijeće već u ožujku i travnju. Odlaže jaja na ozime ili jare usjeve strnina, najčešće na rukavac lista. Tijekom travnja, naročito svibnja, ličinka oštećuje vegetacijski vrh biljke živeći unutar busa. U zaraženih biljaka vlat se suši, a u jarina može se osušiti i cijela biljka. U lipnju se kukulji, ali se imago javlja tek u kolovozu ili početkom rujna. Tijekom rujna i listopada ženke odlažu jaja na tek iznikle usjeve. Ličinke ove generacije nanose najveće štete jer se hrane vegetacijskim vrhom, te mogu uništiti mlade biljčice, pa nastaju plješine ili prorjedenja sklopa. Za rane sjetve, npr. prije 20. rujna, šteta može biti vrlo velika. Upravo zato jer napada usjev ozimina u vrijeme nicanja, ta se muha u nekim krajevima smatra najštetnijom žitnom muhom. Ličinke u jesen prave štete do studenog, katkad čak i od prosinca, kad se kukulje. Štetnik ima 2 generacije godišnje.

Repina muha (Pegomyia betae /hyosciami/Panzd Važan štetnik šećerne repe u srednjoj Europi. Preduvjet jače pojave jest viša

vlažnost zraka (viša od 70 %) u vrijeme razvoja jaja. Stoga u nas može nanijeti veće štete samo u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske te u godinama s izrazito vlažnim proljećem.

362

Repina muha sliči našoj domaćoj muhi, sive je boje, tijela dugog 6-8 mm. Jaja su karakteristična: bijela, vrlo uska, duga 0,8-1 mm, poredana u skupine po 2, negdje po 4 ili 6, pa i 8 jaja. Odložena su na naličju lišća. Ličinka je žuta, naraste do 7 mm. Minira list praveći u njemu isprva hodnike, a zatim prouzrokuje mjehurasto izdignuće epiderme ispod koje nema parenhima pa je bijele ili svijetlije boje. Šteta je vrlo uočljiva, no u nas repina muha do sada nije imala gospodarsko značenje.

Prezime kukuljice u tlu. Imago se javlja rano u proljeće. Ovipozicija počinje pri temperaturi višoj od 15 °C. Jedna ženka odloži 50-100 jaja. Razvoj jaja traje 4-10 dana, a razvoj ličinke 12-20 dana. Muha ima 2-3 generacije godišnje, no opasna u nas može biti samo prva generacija na još malom usjevu repe (4-8 listova). Napada i stočnu repu i špinat.

Suzbija se OP insekticidima u vrijeme pojave većeg broja jaja. Pragom odluke za suzbijanje smatra se 7 jaja po biljci u stadiju 4 lista, manje u mladih, a znatno više u starijih biljaka. Suzbijanje nije potrebno ako u vrijeme pojave jaja relativna vlažnost zraka padne ispod 70 % jer će se razviti vrlo malo ličinki. Primjena zemljišnih insekticida, posebice sistemičnih insekticida, može jako smanjiti ranu zarazu repinom muhom.

MUHE VLATARICE - CHLOROPIDAE

Švedska muha (Oscinella/Oscinis/fritL.)

Štetnik je širokog areala proširenja. Od uvođenja hibrida, osim na strnim žitaricama, postaje i važnijim štetnikom kukuruza. Postoji i vrsta O. pusilla Meig. koja je dugo smatrana samo podvrstom O.frit. Najčešće napada ječam.

Odrasla muha sjajnocrne je boje, duga samo 2 mm. Ličinka je bjeličaste boje, valjkasta tijela, naraste do 5 mm. Prezime odrasle ličinke unutar ozimih žitarica te se, najčešće u travnju, preobrazuju u odrasle muhe prve generacije. Polažu jaja na biljke, embrionalni razvoj traje oko tjedan dana, a razvoj ličinke tri tjedna. Iduća generacija leti u lipnju, odlaže jaja na klas i u njemu se razvija ličinka. Krajem ljeta i u jesen sl 3 4 5 Ličinke Š!vdskl, muhe

može se razviti još jedna ili dvije generacije jer štetnik ima u nas 3-4 generacije godišnje. Kukuruz i jare strnine napada prva generacija ličinki, koja se razvila iz jaja odloženih od muha prezimjele generacije.

Štete u oziminama pretežno pravi ličinka koja prezimi u njima pa se štete manifestiraju vrlo rano, već krajem zime. Štete na jarim strninama i kukuruzu čini prva proljetna generacija najčešće u svibnju. Na strninama mogu oštećenja od druge generacije biti i na klasu. Osim žita, švedska muha napada i razne vrste trava.

363

Napadnute biljke strnina imaju požutjeli i često zakovrčani srednji list, a katkada žuti i ostalo lišće. I vlat se može osušiti. Na klasovima se hrani cvjetovima i zrnjem u mliječnoj zriobi. Na kukuruzu su znaci napada ličinki švedske muhe vrlo različiti. Treba imati na umu da ličinka oštećuje vegetacijski vršak i najmlađe organe biljke. No ti se organi ipak razviju, pa se tek tada na njima opaze štete načinjene u početnoj fazi razvoja. Lišće je na vrškovima raščerupano, često posmedi, kao da je mrazom ofureno. Stabljika je pri tlu odebljala (kao mladi luk), lišće se ne izvlači iz rukavca. Biljke zaražene u mlađem stadiju razvoja ili s više ličinki zaostaju u razvoju, mnoge uopće ne daju klip. Jače zaražene biljke kukuruza busaju te imaju 3-4 stabljike.

Švedska muha treba se suzbijati prvenstveno preventivno. Rjeđi uzgoj ugroženih kulturnih biljaka smanjuje intenzitet napada. Na jače zaraženim poljima treba uništavati ostatke biljaka ili ih duboko unositi u tlo. Kasnija sjetva ozimina smanjit će napad, no nepovoljno može utjecati na prirod. Rana sjetva jarih usjeva smanjuje štete, štoviše uz povoljne vremenske prilike

SI. 346. Biljka zaostala u razvoju zbog zaraze rano zasijani usjevi mogu izbjeći svaku švedskom muhom (snimio M. Maceljski) štetu. Utvrđene su velike razlike u

otpornosti pojedinih sorti strnina i hibrida kukuruza na napad švedske muhe. Naročito pri selekciji kukuruza trebalo bi voditi računa i o ovom štetniku, a pri stavljanju u promet sjemena hibrida trebalo bi deklarirati i osjetljivost na švedsku muhu.

Pojava muha može se pratiti žutim ljepljivim pločama koje privlače muhe ili košenjem kečerom u vrijeme leta. Ulov više od 20 muha u 100 zamaha smatra se opasnim. No to se radi rijetko gdje u svijetu, a ne radi se nigdje u nas. Tretiranje sjemena kukuruza sistemičnim insekticidima protiv štetnika u tlu (vidjeti kod žičnjaka) može smanjiti ili čak potpuno spriječiti štete od švedske muhe, a slično mogu djelovati i granulirani sistemični insekticidi primijenjeni uz sjeme u sjetvi. Zasad postoji samo teoretska mogućnost zaštite prskanjem insekticidima u vrijeme odlaganja jaja prve generacije. Osnovnu teškoću za kurativno suzbijanje predstavlja periodičnost štetnika te nedovoljno poznavanje nekih elemenata potrebnih za prognozu jačine pojave.

Klorops (Chloropspumilions Bjerk.) Muha je žuta, s izrazito zelenim očima. Duljina je tijela oko 4 mm. Ličinka je

blijedožute boje, naraste do 7 mm. Prezime ličinke u oziminama u kojima se kukulje u proljeće. Muhe lete u svibnju. Jaja polažu najčešće na rukavac vršnog lista ili na druga mjesta biljke. Ličinka živi u stabljici i u njoj pravi hodnik. Kukulji se tik ispod klasa. Vrsta ima dvije generacije, pa se ličinka iduće generacije razvija na raznim travama. Oligofag je, napada naročito pšenicu i druge strnine, te neke

364

vrste trava. Jače oštećuju jare usjeve. Štete se očituju u zadebljanju vlati, skraćivanju najgornjeg internodija, a klas ostaje u rukavcu ili je kržljav. Vrlo slabo je poznato proširenje i stupanj štetnosti u nas.

U žitne muhe iz ove porodice ubrajaju se i vrste Camarota curvipennisLa.tr., ličinke koje buše hodnik u vlati ječma, zobi i trava, nadalje Lasiosina cinctipes Meig, ličinke koje prezime u busu ječma, a iduća generacija oštećuje zrnje u klasu, te Meromyza saltatrixL., ličinka koje napada klas pšenice i trava, a može praviti hodnike u vlati slično kloropsu.

GOLE MUHE - PSILIDAE

Mrkvina muha (Psila rosae F.)

Mrkvina muha najvažniji je štetnik mrkve u nas. Napada i drugo povrće: celer, pastrnjak, peršin, kim i kopar, a zapažene su štete i na repi i kupusnjačama. U pojedinim našim krajevima javlja se masovno i često. Osim izravnih šteta u obliku bušotina, zapravo hodnika punih izmeta vidljivih na korijenu mrkve, štete nastaju i zbog kvalitativnih promjena. Zbog zaraze ličinkama muhe mrkva poprima loš miris i gorak okus pa nije prikladna za upotrebu. Takva je mrkva je podložna truljenju i propadanju. Biljke koje napadne mrkvina muha lako se prepoznaju po ljubičastom lišću, koje kasnije požuti i osuši se.

Tijelo je mrkvine muhe crno, glava smeđa, noge žutosmede, a duga je 4-5 mm. Jaja su izdužena, prljavobijela. Ličinka je mliječnobijela, duga 6-8 mm, uža u prednjem dijelu tijela, a šira u stražnjem dijelu.

Mrkvina muha ima dvije generacije godišnje. Prva se generacija javlja početkom svibnja i u lipnju, a druga u srpnju. Druga je generacija obično brojnija i štetnija od prve generacije. Prezimi u stadiju kukuljice u bačvastom kokonu u tlu, ili u stadiju ličinke u korijenu mrkve u povrtnjaku ili trapu. Odlaganje jaja počinje potkraj svibnja. Ženka odlaže jaja pojedinačno ili u skupinama na vrat korijena mrkve ili u zemlju oko nje. Jedna ženka odloži oko 100 jaja. Muhe radije odlažu jaja na vlažnijim terenima, zaklonjenim i sjenovitim mjestima oko kuća, na površinama jače obraslim korovima, oko grmlja i šiblja. Sipko tlo pogoduje odlaganju jaja. Nakon izlaska iz jaja, ličinke se ubušuju u mrkvu, i to na mladim biljkama obično pri vrhu

365

SI. 347. Mrkva zaražena ličinkama mrkvine muhe (snimila N. Pagliarini)

korijena, a na starijima na svim mjestima. Hodnici u celeru boje su hrde, a korijen poprima ljubičastu boju. Ličinke buše hodnike različite veličine, ovisno o stadiju ličinki. Nakon 3-6 tjedana završavaju razvoj, ostavljaju korijen mrkve i kukulje se u tlu. Veći broj ličinki ostaje u tlu i nakon vađenja mrkve, a manji broj daje drugu generaciju. Postotak izašlih muha u većoj mjeri ovisi o temperature i vlazi tla.

Ličinke druge generacije čine štete od kolovoza do rujna, često na istim mrkvama koje su napale i ličinke prve generacije. Veći dio jedinki druge generacije prezimi u stadiju ličinki u samim biljkama na polju ili u trapovima, a manji se dio kukulji u tlu.

Štete se smanjuju pridržavanjem šireg plodoreda, u kojem se mrkva sije na istoj površini tek svake četvrte godine. Zaraza je slabija pri uzgoju mrkve na prozračnim položajima. Štete se smanjuju i ranom ili vrlo kasnom sjetvom mrkve. Budući da sipko, rastresito tlo pogoduje odlaganju jaja i zarazi, dobro je zemlju oko mrkve nabiti da ne bi bilo pukotina pogodnih za odlaganje jaja. Sjetva luka između redova mrkve odbija muhe svojim mirisom. Izvori zaraze smanjuju se uništavanjem divljih biljnih vrsta iz porodice štitarki u krugu od 1 km, a toliko trebaju biti udaljene novo zasijane površine od prošlogodišnjih površina napadnutih mrkvinom muhom. Sve biljke koje pokazuju simptome napada mrkvine muhe treba što prije izvaditi i uništiti. Na malim površinama uspješnu zaštitu pruža pokrivanje usjeva mrežama.

Kemijsko suzbijanje mora se provoditi oprezno i uz puno pridržavanje uputa zbog svojstava mrkve da upija insekticide iz tla. Mrkvu namijenjenu za dječju hranu ne smije se uopće tretirati insekticidima.

Granulirani insekticidi mogu se preventivno rasipati širom prije sjetve, u redove istodobno sa sjetvom ili nakon nicanja uz inkorporaciju. Dozvoljeni su pripravci na osnovi klorpirifosetila i foksima. Cijela površina ili trake uz sjeme mogu se prskati prije sjetve uz inkorporaciju pripravaka na istoj osnovi. Mlade biljke mogu se zaštititi zalijevanjem ili prskanjem u vrijeme ovipozicije štetnika insekticidima na osnovi dimetoata ili diazinona. Pri zalijevanju treba trošiti najmanje 0,5 litre po tekućem redu biljaka. Prskanje je učinkovito samo ako se provodi u rokovima koji se temelje na praćenju leta muhe. Propisane karence mogu ograničiti primjenu nekih insekticida u pojedinim rokovima primjene.

VRTNE MUHE - OPOMYZIDAE

Žuta pšenična muha (Opomyza florum L.) Malo poznati štetnik u Hrvatskoj, vrlo čest u Vojvodini. Smatra se najbrojnijom

žitnom muhom u Vojvodini (Stamenković). Imago je tamnožute boje, dug oko 4 mm. Ličinka je žućkaste boje, a naraste

do 7,5 mm. Prezime jaja u tlu. Već početkom ožujka izlaze ličinke. Penju se do vrha biljaka a zatim se spuštaju u unutrašnjost najdonjeg dijela busa. Pri tome ličinka pravi dva spiralna kruga oko stabljike što je karakteristično za način

366

oštećivanja tog štetnika. Zaražena biljka žuti, vene i suši se. Prvo se suši vršno, a zatim i ostalo lišće. Razvoj ličinke završava krajem travnja, početkom svibnja, a zatim se kukulji u biljci. Imago izlijeće krajem svibnja ili početkom lipnja. Dulje nije spolno zreo te se zadržava na zasjenjenim mjestima, najčešće uz rub šuma. Tijekom listopada prelijeće na iznikle ozime pšenice, kopulira te odlaže jaja na tlo unutar usjeva. Vrsta ima jednu generaciju godišnje. Često lete sve do prosinca. Osim pšenice može napasti i ječam te neke trave.

Prije opisane štete javljaju se u obliku žarišta, a često zahvaćaju samo neke redove. Naime, najranije ponikle biljke, koje pogotovo na malo slabije pripremljenog zemljišta, izrastu iz pojedinih redova unutar kojih je sjeme bilo položeno na optimalnu dubinu, privuku većinu muha pa je na tim redovima napad znatno jači nego u drugim redovima. To, katkad, dovodi do pogrešne pretpostavke o štetama od herbicida primijenjenih prethodne sezone na drugom usjevu, za koje je česta karakteristika pojava šteta u trakama u kojim je došlo do preklapanja i stoga predoziranja herbicida.

Utvrđene su dosta velike razlike u otpornosti pojedinih kultivara pšenice na napad žute pšenične muhe pa bi sjetva otpornijih kultivara mogla biti rješenje ovog problema ako jače zaprijeti usjevima u nas.

HELOMYZTOAE

Češnjakova muha (Helomyza / Suilia / lurida MeigJ Vrlo čest štetnik češnjaka u Hrvatskoj. Poznate su veće štete u okolici Zagreba

tijekom 1984. g. i kasnije. U istočnim krajevima SFRJ bile su zabilježene štete i do 90 %. Može zaraziti i crveni luk ali su štete znatno manje.

Imago je dug 8-10 mm. Smeđe je boje tijela. Krila su svjetlosmeda. Ličinka je isprva prozirna, kasnije postaje bijele pa žućkaste boje. Naraste do 11 mm. Kukuljica je ovalna oblika, tamnosmede boje, duga prosječno 8 mm.

Prezimi imago na raznim skrovitim mjestima. Pojavljuje se već kad temperatura prijeđe 4 °C, a leti pri temperaturi višoj od 10 °C. Stoga se i kopulacija zbiva vrlo rano, još tijekom ili krajem zime. Ženke ubrzo polažu jaja tako da ih lijepe na biljke blizu razine zemlje ili ih odlažu na tlo blizu biljaka češnjaka. Jaja su velika oko 1 mm, boje bisera, pa se lako uočavaju. Ličinka se ubušuje u tkivo središnjeg lista i počinje ishranom. Izgriza tkivo u pravcu prema lukovici (glavici). Centralni listovi uvenu i osuše se, a postrani ostaju. Izgriženo se tkivo raspada i trune. Stabljika i lišće lako se odvajaju od lukovice. U jednoj se biljci najčešće nalazi samo po jedna ličinka ove vrste. Razvoj ličinki traje oko 35 dana. Ličinka se kukulji u tlu, katkad u lukovici. Krajem proljeća javljaju se odrasli oblici koji se hrane nektarom i prezime. Većina autora smatra da češnjakova muha ima samo jednu generaciju godišnje, no neki navode da postoji i druga generacija.

Suzbijanje je slično navedenom suzbijanju lukove muhe, pri čemu prednost treba dati preventivnim higijenskim mjerama, a izbjegavati kemijske postupke. U slučaju potrebe insekticide treba primjenjivati ranije nego za lukovu muhu.

367

'

MUHE - USNI MINERI - AGROMYZIDAE

Lisne mine prave ličinke različitih redova kukaca (vidjeti i kod leptira) koje buše parenhim između epidermi lica i naličja lista koje ostanu netaknute. Pojava mina na lišću različitog bilja u 17. stoljeću tumačila se malim zmijama koje su sišle s neba ili nastale od lošeg močvarnog zraka. Neki su lisne mine smatrali, porukama iz drugih svijetova. Sada se zna da uz gusjenice leptira, lisne mine prave ličinke dvokrilaca, uglavnom iz porodice Agromvzidae, ali i neke ličinke kornjaša i drugih redova kukaca.

Porodica Agromvzidae obuhvaća oko 1.800 poznatih vrsta, a 75 % od njih pravi mine. Neke su vrste vrlo važni štetnici poljoprivrednih kultura i ukrasnog bilja. To su muhe - mineri bilja u zaštićenom prostoru, mineri strnih žita, ali i neke druge muhe mineri.

Muhe lisni mineri u zaštićenom prostoru (Liriomyza trifolii Burg.; L. btjoniae Kalth. i Phytomyza horticola Gour.)

To su sitne muhe, duljine 1,5-2,3 mm. L. trifolii ima crnosmede tijelo, s narančastožutim poprečnim prugama. P. horticola nema tih pruga. L. btjoniae ima sivo tijelo, sa sjajno crnim pronotumom i žutim ili smeđim bedrima. Ličinke su narančaste do oker boje, narastu do 2 mm. Kukuljice su svijetlosmede boje, duge oko 1,5 mm. Ranije se (ali i sada) često koristio naziv P. atricornis, a smatra se sinonimom za P. horticola.

SI. 348. Mine na lišću gerbere uzrokovane SI. 349. Mine na lišću gerbera uzrokovane lisnim minerom L. trifolii (snimila N. lisnim minerom roda Pbytomyza (snimila

Pagliarini) N. Pagliarini)

Ličinke prave hodnike - mine tako što izgrizaju parenhim lista ostavljajući epidermu netaknutu. Ti hodnici imaju karakterističan izgled za svaku vrstu. U minama se vidi ličinka muhe i njezin izmet. Dodatne štete u obliku malih pjega prave ženke odlaganjem jaja u list.

Mine vrste L. trifoliinalaze se na licu lista. Isprva su uske, a kasnije se naglo prošire u nepravilan kružni ili ovalni oblik. Mine P. horticola na naličju su i licu lista. One su uske, zmijolike, samo na kraju malo proširene, a mogu biti duge više centimetara. Karakteristično je za tu vrstu da se kukulji u proširenom dijelu mine.

368

Ličinka L. trifoliikukulji se na listu ili na tlu, a ličinka L. btyoniaeu tlu ili na tlu. Pri jakoj zarazi može na jednom listu biti mnogo mina svih vrsta pa onda gube karakteristični oblik. Rjeđa vrsta L. bryoniae pravi kratke mine.

U našim objektima zaštićenog prostora odavna je prisutna vrsta P. horticola, a u 1977. g. bila je otkrivena i vrsta L. trifolii, koja je podrijetlom iz SAD. Sve su tri vrste polifagne, najviše oštećuju krastavce, rajčice, patlidane i tikvice, nadalje krizanteme, gerbere i mnoge druge vrste povrća i cvijeća. U nas su uglavnom štetne samo u zaštićenom prostoru, iako mogu zaraziti i mnoge kulturne i korovne biljke na polju. Šire se prenošenjem zaraženih sadnica, a na male udaljenosti i letom.

To su termofilne vrste i imaju najkraći razvoj pri temperaturi višoj od 23,0 °C. Pri takvoj temperaturi inkubacija traje 2-3 dana, a razvoj ličinke još 12-14 dana. Stoga imaju veliki broj generacija godišnje. Budući da razdoblje odlaganja jaja traje desetak dana pojedine se generacije preklapaju pa su istovremeno prisutni svi stadiji ovih štetnika.

Osnovne su preventivne mjere kojima se sprečava unošenje štetnika, dakle nabava nezaraženih sadnica. Trganjem prvih zaraženih listova usporava se širenje zaraze. Dijelove i ostatke biljaka zaražene štetnicima treba spaliti ili zakopati. Žute ljepljive ploče privlače muhe pa služe za utvrđivanje početne zaraze, ali, pri vješanju većeg broja ploča i za smanjenje zaraze. Mrežama se uspješno zaštićuju kulture od zaraze tim štetnicima. I kemijsko suzbijanje treba biti preventivno, tj. ranim suzbijanjem početnih zaraza valja spriječiti razmnažanje štetnika.

Na početku zaraze muhama moguće je i biološko suzbijanje unošenjem prirodnih neprijatelja u žarišta štetnika. Ti prirodni neprijatelji komercijalno se proizvode. To su parazitske osice Dacnusa sibirica i Diglyphus issae. Ove dvije vrste mogu i bez unošenja biti prisutne u nekim objektima. Nizozemski proizvođač Koppert prodaje te parazite od si. 350. Parazitske osice D. sibirica i D. nazivima Minusa i Mvgliphus, odnosno isaea - neprijatelji minirajućih muha oba zajedno pod nazivom Minex, a drugi proizvođači nazivaju ih Minerpack D.i. ili Minerpack D.s.

Kemijsko suzbijanje moguće je različitim insekticidima. Pri izboru treba imati na umu da su za primjenu na povrće dozvoljena samo neka sredstva, primjerice ciromazin i lambda cihalotrin, no u inozemstvu se primjenjuju i drugi insekticidi (posebice piretroidi). Na cvijeću se mogu primijeniti i neki drugi insekticidi, primjerice avermektin i tiociklam. Tretiranje treba ponavljati više puta.

Srodne vrste Liriomyza huidobrensis Blanch. i L. sativae Blanch. nalaze se na Al listi karantenskih štetnika za Hrvatsku. Treba istaći da je L. huidobrensis bila uspješno uništena (eradikacija) odmah nakon otkrivanja u nekim europskim

369

zemljama. U najnovije vrijeme otkrivena je u Bugarskoj. Vrstu L. trifolii neke europske zemlje imaju na listi A2 karantenskih štetnika.

LISNI MINERI STRNIH ŽITA U ovu skupinu štetnika ubraja se mnogo vrsta porodica Agromvzidae. Mine

mogu biti vijugave, okrugle, a često se spajaju i zauzimaju cijele vrškove lišća. Najvažnije vrste koje navodi Ančev (prvenstveno za Makedoniju) jesu: žuti miner pšenice (Agromyza luteitarsis'Rond.), crni pšenični miner (A. nigrellaRond.), crni miner ječma (A. megalopsis Her.) i crveno crni miner pšenice (A. intermittensBeck.). Za vrstu A. ambigua Fali. navodi se da je u Vojvodini nanijela štete na pšenici (Spasić).

Sl. 351. Muhe - mineri na listu pšenice SI. 352. Mina na listu pšenice (snimio M. (snimio M. Maceljski) Maceljski)

Prve četiri vrste imaju sličnu biologiju i na sličan način oštećuju strnine. Imaju jednu generaciju godišnje. Prezimljuju u tlu kao kukuljice. Odrasli se oblici javljaju u ožujku i travnju. Prve dvije spomenute vrste javljaju se nešto ranije nego druge dvije vrste. Jaja odlažu najčešće početkom svibnja. Naime, odrasli oblici trebaju dopunsku ishranu, pa od početka leta do ovipozicije protekne oko dva tjedna. Od dopunske ishrane jasno su vidljivi ubodi na lišću. Nalaze se gusto jedan do drugog i više uz rubove listova, često s obje strane. Ženke odlažu jaja na list najbliži klasu (zastavicu). Na jedan list može biti odloženo više jaja. Većina je jaja odložena na vrškove lišća.

Ličinke se odmah ubušuju u parenhim lista. Mine se šire postupno, onako kako ličinke rastu. Glavnina mina nalazi se na vršnom dijelu ili u gornjoj trećini lista. Mina nikad nema na donjem dijelu listova. Ličinke se unutar mine presvlače tri puta. Razvoj traje 20 do 30 dana. Ličinke narastu do 2,5 mm, a vide se kad minu gledamo prema svjetlu. Krajem svibnja i početkom lipnja ličinke završavaju razvoj, naprave rupicu u epidermi lista te padaju na tlo. Kukulj se plitko u tlu i tamo prezime.

Zbog važnosti vršnog lista za nalivanje zrna, visina šteta prvenstveno ovisi o veličini mine, tj. mina (jer ih može biti više), na vršnom listu (zastavici). No, na prinos će utjecati i oštećenja ostalog lišća, iako jednako oštećenje donjeg lišća manje utječe na prirod. Katkad mogu jače biti oštećena 3-4 najgornja lista. Dosad

370

SI. 353. Mine lukove minirajuće muhe s ličinkama (snimila N. Pagliarini)

u Hrvatskoj lisni mineri strnina nisu nanosili značajnije štete ali simptomi zaraze bili su vrlo uočljivi. Ti se simptomi, tj. sušenje vršnih dijelova lista, katkad zamjenjuju s fiziološkim uzročnicima šteta, primjerice sa sušom, vjetrom itd.

Na pojavu lisnih minera strnih žita veći utjecaj imaju prirodni neprijatelji, posebice neki parazitski dvokrilci te parazitske osice. Stoga bi primjena neselektivnih insekticida protiv drugih štetnika strnina mogla narušiti postojeću ravnotežu te izazvati povećanje gustoće populacije ove skupine štetnika.

Lukova minirajuća muha (Liriomyza /Phytobia/ cepae Her.)

Javlja se svaka godine, no štete nisu velike. Pojavi pogoduju obilne kiše u proljeće. Vrsta napada samo luk. Odrasli oblik ima mliječnoprozirna krila, a dug je 3-4 mm. Ličinka je bjelkastožuta, naraste do 3 mm. Kukuljica je crvenosmede boje, duga 3 mm. Prezimi kukuljica u tlu. Sredinom proljeća izlijeće odrasli oblik. Ženke odlažu jaja na osnovu lišća. Ličinke se ubušuju u list, praveći isprva usku, zatim sve širu minu. Ličinka povremeno može izaći iz mine te početi praviti novu minu. Kukulji se u tlu. Vrsta ima 2-3 generacije godišnje.

Suzbijanje može biti potrebno samo na mladim biljčicama ako se opazi napad minera. Mogu se primijeniti pripravci na osnovi dimetoata, alfacipermetrina, deltametrina i si. Primjena insekticida nije dopuštena na luku koji se prodaje kao mladi luk.

Miner poriluka (Napomyza gymnostoma Loew.) u novije vrijeme nanosi veće štete crvenom luku i poriluku u Mađarskoj, Sloveniji i Srbiji. Mjestimice štete prelaze 50%. Vrsta je od ranije poznata u Dalmaciji, iako nije poznata njezina štetnost. Imago leti od kraja ožujka te u travnju. Hrani se na listovima te pravi štete uočljive u obliku malih bijelih pjega. Ličinka minira list i lukovicu, praveći vijugave hodnike prema lukovici. Biljke zaostaju u razvoju, listovi se uvijaju i suše. Najčešće se kukulje u lukovici koja omekša. U jednoj biljci nalaženo je do dvadesetak ličinki. Za razliku od drugih lukovih muha napada samo vanjsko lišće. Vrsta ima 2 generacije godišnje. Prezimi kukuljica u biljkama. Suzbija se odstranjivanjem i spaljivanjem zaraženih biljaka te uništavanjem ostataka bilja. Primjena insekticida navedenih kod drugih lukovih muha može znatno smanjiti zarazu.

Lažna mrkvina muha (Phytomyza lateralis Fali.) buši hodnik u korijenu mrkve i celera. P. pastinacae Hendel minira lišće pastrnjaka. P. mfipesM.eig.busi mine u lišću kupusnjača. P. ilicis Curt. oštećuje lišće Ilexa.

371

Vrsta Phytomyza orohanchiae Kit. neprijatelj je parazitske cvjetnice - korova, iz roda Orobanche vrlo štetnog duhanu. U sedamdesetim godinama u SFRJ su obavljani pokusi razmnožavanja te muhe i njezino ispuštanje da bi se smanjila šteta od ovog korova, ali pokusi su prekinuti prije nego su postignuti neki rezultati.

Liriomyza strigata Meig. hrani se stotinama vrsta povrtnih i ukrasnih biljaka te je izrazito polifagni štetnik.

Ophiomyia pinguis¥al\. pravi mine u lišću salate, endivije i cikorije.

Agromyza apfelbeckii Strobl minira lisnu plojku i žile artičoke.

OCTENE MUHE - DROSOPHILIDAE

Maleni su kukci i žive na tvarima u fermentaciji. Najpoznatija je vrsta Drosophila melanogaster Meig. - vinska muha. Smatra se štetnom u vinskim podrumima jer prenosi bakterije octikavog vrenja. U nas je, posebice na Pelješcu, zapažena njezina štetnost na zrelom grožđu prije berbe. Tu dovodi do octenog vrenja pa se po octikavom mirisu prepoznaje zaraženo grožđe. Utvrđeno je da na položajima koji pate od suše ili u sušnim godinama nema vinskih muha na grožđu. Naprotiv, nakon jakih kiša mnoge bobice pucaju i omogućavaju zarazu. I napad osa omogućuje jaču zarazu vinskim muhama. Smanjenje zaraze moguće je smanjenim gnojenjem, posebice dušikom, rezidbom i odstranjivanjem lišća koje omogućuje da grožđe bude izvrgnuto suncu, pa i izborom manje ugroženih kultivara.

Zbog velikog broja generacija koje može dati u istoj godini i lakog uzgoja u laboratoriju, koristi se za biološki dokaz prisutnosti rezidua insekticida u namirnicama i nekim drugim sredinama (bioassav), a njezinim korištenjem za istraživanja u genetici ostvareni su rezultati fundamentalnog značenja. Osjetljivost na insekticide omogućuje dokaz i vrlo malih količina insekticida u namirnici, no ne može se utvrditi o kojem se insekticidu radi.

ŠAMPINJONSKE MUŠICE (SCIARIDAE) I MUHE (PHORIDAE)

Ovu skupinu štetnih dvokrilaca izuzimamo iz podjele po sistematici zbog specifičnog objekta njihova napada - više gljive, šampinjoni.

Sciaridae su male nježne mušice, duge oko 2 mm. Imaju crnu glavu i prsište, a tamnosmedi zadak. Ličinke su sjajnobijele boje, s uskom crnom glavom, narastu do 5 mm duljine. Nekoliko vrsta ubraja se u rodove Lycoriella i Bradysia. Ubrajaju se u mušice - Nematocera

I odrasli oblici vrsta porodice Phoridae vrlo su sitni, čak i manji od Sciarida. Imaju prošireno prsište i vrlo duge noge. Ličinke su sjajnobijele ili žućkaste boje, duge 3-4 mm. Imaju svijetlu, a ne crnu glavu. Važnije vrste ubrajaju se u rod Megaselia.

372

\

Mnogo rjeđe oštećuju gljive vrste porodice Cecidomyidae, koje su često duge samo 1 mm. Ličinke su smeđe, s narančastim zatkom, duge do 2 mm. Vrste se ubrajaju u rodove Heteropeza i Micophilla.

Štete čine i ličinke i odrasli oblici. Ličinke žive u substratu na kojem se uzgajaju gljive, ali i u gljivama. Hrane se micelijem i plodnim tijelima gljive, ali i nježnim korjenčićima drugih biljaka koje se uzgajaju u zaštićenom prostoru. Sprečavaju rast micelija. U gljivi prave hodnike, gljive posmede i ugibaju ili nisu za tržište. Odrasli oblici prenose i šire zarazu grinjama, nematodama, bakterijama i sporama štetnih gljivica. Posebice je poznata njihova uloga u širenju fitopatogenih gljivica rodova Pythium i Fusarium.

Osnovne mjere zaštite jesu preventivne mjere. One se sastoje u održavanju čistoće u uzgojnim komorama, na stolovima i priboru, te odjeće zaposlenih. Koristiti treba samo dobro pasterizirani kompost i sterilizirani pokrovni sloj. Prije svakog punjenja komora treba obaviti dezinfekciju formalinom. Budući da zadah komposta privlači ovu skupinu štetnika na udaljenost od oko 10 km, važno je staviti guste mreže na sve otvore objekta u kojem se uzgajaju gljive. Sjetvu micelija treba obaviti u zatvorenom prostoru. Upotrijebljeni pribor, odjeća ali i ruke trebaju se dezinficirati. U slučaju potrebe površinu komposta ili pokrovnog sloja može se prskati prije sjetve micelija S Si. 354. Ličinka šampinjonske mušice i štete insekticidom na osnovi ciromazina. na bukovači (snimila N. Pagliarini) Učinkoviti su i neki drugi biotehnički insekticidi poput diflubenzurona te bioinsekticidi koji sadrže soj bakterije Bacillus thuringiensis israelensis. U novije vrijeme utvrđena je i mogućnost uporabe nekih grabežljivih grinja za biološko suzbijanje štetnih mušica na gljivama. U nekim zemljama već se primijenjuju nematode roda Steinernema za suzbijanje tih mušica. Jedina kurativna mjera koja se provodi kada se na rasvjetnim tijelima svakog dana nade više od 10 štetnika jest primjena insekticida na osnovi diklorvosa, i to nakon berbe gljive, za tretiranje zidova i prostora u kojem se gljive uzgajaju (Pagliarini). Gljive se nikako ne smiju tretirati tim insekticidom.

SIRNE MUHE - PIOPHILIDAE

Razvijaju se u sirevima. Neke vrste sira proizvode se uz njihovu pomoć. Najčešća je vrsta Piophila casei L. Njezine se ličinke mogu naći i na umjereno soljenim mesnim prerađevinama.

373

)

PČELINJE UŠI - BRAULIDAE

Vrsta Braula coeca Nitzsc. nema krila. Živi kao komenzal u košnicama.

Entomofagni dvokrilci Neke vrste mušica iz porodice CECIDOMYIDAE važni su grabežljivci -

neprijatelji lisnih uši. Vrsta Aphidoletes aphidimyza Rond. uzgaja se u laboratorijima najmanje pet svjetskih proizvođača prirodnih neprijatelja i prodaje za biološko suzbijanje lisnih uši. Cijena je oko 5 USD za 100 jedinki. U promet se stavlja u obliku kukuljica (Aphidend i dr.).

U grabežljivce se ubrajaju i vrste GRABEŽLJIVIH MUHA - ASILIDAE. Odrasli oblici love kukce hvatajući ih prednjim nogama. Neke vrste uštrcavaju u žrtvu otrovne tvari. Pojedine vrste duge su do 5 cm. Ličinke se hrane mrtvom organskom tvari.

Mnogo važnija i korisnija za smanjenje brojnosti štetnika od prethodnih porodica grabežljivih dvokrilaca jest porodica parazitskih dvokrilaca - TAHINE ILI MUHE GUSJENICARKE - TACHEVIDAE. Slične su domaćoj muhi. Tijelo im je pokriveno dlakama koje strše. Ženka odlaže jaja na tijelo žrtve ili u tijelo žrtve. Ličinka živi u tijelu žrtve (endoparaziti) i u njemu se hrane na njezin račun. Tek na kraju razvoja domaćin ugiba, a iz mrtva tijela izlaze odrasle muhe. Neke vrste polažu jaja na biljke pa ishranom domaćina dospijevaju u njegov probavni sustav. Neke su vrste vrlo polifagne, a druge su monofagi. U našim smo istraživanjima kao čestog i dosta važnog prirodnog neprijatelja gusjenica sovice game nalazili

tahinu Voria ruralis Fali. U jednoj gusjenici nalazilo se do 6 ličinki ove vrste (Maceljski, Balarin). Poznate vrste tahina jesu i Exorista larvarum L. i Compsilura concinata Meig., koje parazitiraju gubara, zlatokraja, sovice i d r u g e š te tnike . Vrste Lydella stabulans grisescens i L. thompsoni Hert. poznati su paraziti kukuruznog moljca. Vrsta Doryphorophaga doryphorae Riley uzgaja se i koristi u pokusne svrhe za biološko suzbijanje krumpirove zlatice u nekim zemljama.

OSOLIKE MUHE - LEBDILICE, PRŠILICE - SYRPHIDAE važni su

SI. 3^5. Kukuljice muhe Voria ruralis u grabežljivci. Posebice se rado hrane gusjenici sovice game i izašla muha lisnim ušima. Važan je rod Syrphus.

(snimio M. Maceljski) No ima vrsta koje žive u naseljima

374

daištvenih kukaca i tamo se hrane, bilo njima, bilo njihovim proizvodima. Neke vrste hrane se mrtvom organskom tvari u raspadanju. Odrasli su oblici oprašivači upadljivih boja, a prevladava žuta i crna pa sliče osama. Cesto lebde iznad cvjetova. Ličinke narastu do 10-20 mm. Neke, su zapravo vrlo mali broj vrsta, fitofagne. Ličinke vrsta Merodon equestrisY.\ EumerusstrigatusV. hrane se u lukovicama narcisa, tulipana, irisa i si. To su velike muhe, posebice Merodon equestris¥., dlakava su tijela, dugog 12 mm, a ličinka im naraste do 18 mm. Štete se smanjuju, pa i sprečavaju, sadnjom nezaraženih lukovica.

Ostali zoofagni dvokrilci

Neke vrste dvokrilaca štetne su, izravno ili neizravno, čovjeku i domaćim životinjama. Potpunosti radi prikazat ćemo neke najvažnije porodice i vrste.

KOMARČI - CULICIDAE zastupljeni su u Hrvatskoj s dvadesetak s l 3 5 6 m n k a { u

vrsta. U nas su najznačajnije i (prema-Baver) najbrojnije vrste roda Culex. Vrste roda Anopheles prenose uzročnika malarije te su u prvoj polovici ovog stoljeća bile predmet velikih akcija suzbijanja u svijetu, ali i u Hrvatskoj. Uz ostale mjere u stajaće vode unašana je riba gambuzija koja se hrani ličinkama komaraca. O nekadašnjem značenju malarije u Hrvatskoj i sada svjedoče napuštena sela na otoku Krku i drugdje gdje se u blizini gotovo uvijek nalazila neka bara ili voda stajaćica. Budući da sada više nema oboljelih od malarije u nas, osim ako netko ne oboli boraveći u nekoj drugoj zemlji, nema opasnosti za prenošenje te bolesti.

Vrste roda Aedes prenose žutu groznicu, a ima i drugih uzročnika bolesti ljudi koje prenose komarči.

Ličinke komaraca žive u vodi, pa je njihova pojava isključivo vezana na tu mgućnost. Osim u barama i sličnim stajaćim vodama, mogu se razvijati i u malim spremnicima vode, npr. u vodi koja se nakuplja u bačvama i drugim posudama ili u odbačenim automobilskim i traktorskim gumama. Stoga je odstranjivanje takvih

375

mogućnosti osnova za suzbijanje komaraca. Ličinke se mogu suzbijati pripravcima na osnovi bakterije Bacillus thuringiensis soj israelensis, no postoje i ekološki manje povoljni kemijski insekticidi. Odrasli oblici, letilice, suzbijaju se iz zraka ili sa zemlje insekticidima na osnovi malationa ili sličnim dopuštenim insekticidima za tu svrhu.

Vrlo sitne mušice - PAPATAČI - PSYCHODIDAE, slično komarcima bodu ljude i životinje i hrane se krvlju. Također prenose neke bolesti. Bodu ženke. U nas je prisutna vrsta Phlebotomus papataschi Scop. duga 2-3 mm, jako dlakava tijela i dlakavih krila.

Vrste porodice SIMULIDAE bodu životinje i mogu nanijeti veće štete govedima. Golubačka mušica (Simulium columbaszense F.) može se rojiti u ogromnom broju uz Dunav te napasti stoku i ljude. Treba istaći da su sve prethodno navedene tri porodice vezane za vodu u kojoj se razvijaju ličinke.

OBADI - TABANIDAE napadaju i bodu stoku i ljude. Ženke sišu krv. Najpoznatija je vrsta Tabanus bovinus Loew.

Poznata je i porodica DOMAĆIH MUHA - MUSCIDAE. Kućna muha (Musca domestica L.) stalni je pratilac čovjeka. Prenosi uzročnike bolesti kolere, dizenterije, trbušnog tifusa, tuberkuloze i dr. Na tijelu jedne muhe nađeno je do 500 milijuna bakterija. Ličinke se razvijaju na gnojištu i drugim mjestima gdje ima organske tvari u stadiju raspadanja.

MUHEPECAVKE-STOMOXYDAE, za razliku od kućne muhe, bodu čovjeka, krave i konje. Prenose uzročnike bolesti. Poznata je vrsta stajska muha -Stomoxys calcitrans L. ŠTRKOVI - HYPODERMIDAE parazitiraju domaće životinje. Poznata Ce-Ce muha prenosi bolest spavanja, a ubraja se u GLOSSINIDAE {Glossina palpalis New.). Ličinke vrsta porodice GASTEROPHHIDAE žive u crijevima domaćih životinja, ali i čovjeka, te mogu izazvati veća oštećenja.

MUHE STRVINARKE - SARCOPHAGIDAE hrane se strvinama, ali neke od njih napadaju štetne kukce. Tako parazitiraju skakavce, neke gusjenice i kornjaše i dr.

U MUHE ZUJARE - CALLIPHORIDAE ubraja se poznata ljudožderska muha (Cochliomyia hominivorax Coq.).

Ljudožderska je muha dvokrilac koji nije do sada otkriven u Europi, nego samo u svim trima Amerikama. U1990. g. signaliziran je iz sjeverne Afrike (Libije) pa se pojavio strah od prenošenja u Europu.

Ljudožderska muha najopasniji je uzročnik mijazisa u ljudi, dakle pojave da ličinka nekog dvokrilca živi u tkivu nekog kralježnjaka hraneći se odumrlim ili živim tkivom. Takve zaraze mogu imati teške posljedice. Prvi slučaj napada te muhe na čovjeka registriran je još 1883. g u Kansasu, a završio je smrtno nakon zaraze nosne sluzokože stotinama ličinki. Treba istaknuti da su glavni domaćini ipak goveda.

376

Muha je slična kućnoj muhi, plavo zelene boje, metalnog sjaja. Glava je postrano narančaste ili crvene boje. Jedna ženka odloži 3000 jaja u skupinama po 10 do 400. Jaja uglavnom odlaže na rane, makar i najmanje, te na sluzokožu toplokrvnih organizama. Ženke odlože nekoliko stotina jaja za svega 4-6 minuta. Razvoj jaja traje 11 do 22 sata. Ličinke se hrane 3,5-4,5 ili nešto više dana. Stadij kukuljice traje 7 dana. Ukupni razvoj od jaja do jaja traje oko 24 dana. Često se zaraza prenosi prometalima ili zaraženim domaćinom. Obligatni je parazit, koji se može razvijati samo ishranom živim mesom čovjeka i toplokrvnih životinja.

Upravo na toj muhi proučena je i u praksi provedena autocidna metoda sterilizacije mužjaka. Osnova te metode jest saznanje da ženka muhe kopulira samo jedanput. Ako to učini sa sterilnim mužjakom (koji može kopulirati ali ne može oploditi) bit će isključena iz daljnjeg rasploda, jer neće moći odlagati oplođena jaja. Stoga je u SAD bila organizirana proizvodnja golemih količina tih muha. Mužjaci su sterilizirani odmjerenom količinom gama zraka. Zatim su avionima ispuštani u prirodu i to svaki tjedan u milijunskim količinama. U prirodi su konkurirali plodnim mužjacima, no budući da je sterilnih mužjaka bilo sve više i više, ženke su bile sve manje plodne. Konačno, na otoku Curacao, gdje su obavljani prvi pokusi, ljudožderska je muha bila potpuno istrijebljena. Tada se prešlo i na velike akcije smanjenja brojnosti muhe istim načinom u južnim i srednjim državama SAD. Iako je ta akcija stajala nekoliko milijuna dolara, smatra se da je smanjila ugibanje domaćih životinja za višestruko veću vrijednost, ne računajući korist u smanjenju opasnosti za ljude. Kasnije se ta metoda u ograničenom opsegu koristila i protiv biljnih štetnika, pa i u Hrvatskoj (protiv maslinine muhe), ali nije se proširila u praksi.

ŠTETNI KUKCI U SKLADIŠTIMA

U skladištima poljoprivrednih proizvoda vladaju vrlo povoljni uvjeti za život i razmnožavanje brojnih štetnika životinjskog podrijetla. To su pretežno kukci (insekti), nadalje grinje i glodavci. Svi ovi štetnici nalaze u skladištima velike količine nagomilane hrane, vrlo povoljne uvjete za razvoj i razmnožavanje u odnosu na temperaturu, a zaštićeni su od ekstremnih klimatskih uvjeta, a donekle i od prirodnih neprijatelja.

Zbog navedenih razloga može u skladištima vrlo brzo doći do prenamnožavanja štetnih kukaca. Tako uz optimalne uvjete jedan par surinamskih brašnara može za 150 dana dati milijun potomaka, a par žitnih žižaka više stotina tisuća potomaka. Stoga i najmanja zaraza štetnicima može za relativno kratko vrijeme prerasti u masovni napad.

S obzirom na česte povoljne uvjete za razvoj štetnika u mnogim našim skladištima, kako u velikim silosima tako pogotovu u seljačkim skladištima, ne

377

začuđuje podatak da su u dosadašnjim istraživanjima štetni kukci nalaženi u 38 do 74 % uzoraka različitih proizvoda. U pojedinim velikim skladištima, silosima, mješaonicama stočne hrane i drugim sličnim objektima nađeno je i do 2816 kukaca na 1 kg uzorka (prosječnog) robe. U 1 kg uzorka nađeno je do 19 različitih vrsta kukaca. U 1 kg otpadaka dobivenih aspiracijom prilikom prebacivanja robe gotovo redovito nalaze se stotine, a katkad i više tisuća raznih kukaca.

Od kukaca štetnih uskladištenim poljoprivrednim proizvodima u nas su izrazito najčešći kornjaši i leptiri. Mnogo su rjeđi i manje štetni drugi redovi kukaca. Od kornjaša najčešći su žitni i rižin žižak, rdasti žitar, mali brašnar, surinamski brašnar i rizoperta. U nas je u skladištima utvrđeno više od 100 vrsta štetnih kornjaša, desetak vrsta leptira i 33 vrste grinja (Korunić).

Štetnost štetnika u skladištima Štetnici nanose vrlo raznovrsne štete uskladištenim poljoprivrednim

proizvodima. Oni oštećuju proizvode smanjujući njihovu težinu, a budući da se hrane samo određenim dijelovima npr. endospermom zrna, snizuju i kvalitetu. Na sniženje kvalitete utječu već i svojom prisutnošću, te izmetom. Jače zaraženi proizvodi zagrijavaju se (radi intenzivnog života štetnika) ili se u njima povisuje vlaga. Time se stvaraju povoljni uvjeti za razvoj mikroorganizama pa se štete povećavaju. Napad štetnika često uzrokuje i biokemijske promjene u proizvodima, npr. povećanje sadržaja dušika i slobodnih masnih kiselina. Često izazivaju loš zadah i loš izgled robe. Štetnici utječu i na sniženje bioloških svojstava (npr. klijavosti) sjemena. Neki od njih uzrokuju svrbež u ljudi koji rukuju zaraženom robom, a drugi mogu prenijeti i uzročnike zaraznih bolesti na ljude i domaće životinje.

Prema važećim propisima u zrnju žita koje se čuva u skladištu smije biti najviše 4 uginula kukca ili njihovih dijelova na 1 kg zrnja ili 3 ekskrementa ili dlake glodavca na 1 kg zrnja. Žito koje se stavlja u promet ne smije sadržavati žive kukce u bilo kojem razvojnom stadiju. Žito za neposrednu potrošnju, mlinski proizvodi i tjestenine ne smiju sadržavati ni žive ni uginule skladišne štetnike u bilo kojem razvojnom stadiju, ni ekskremente i dlake glodavaca.

Prema načinu ishrane štetnika uskladištenih poljoprivrednih proizvoda razlikujemo:

a) Primarne štetnike koji mogu oštetiti neoštećeno zrnje žitarica i leguminoza. Ovamo pripadaju žitni, rižin i kukuruzni žižak, žišci leguminoza, žitni kukuljičar, trogoderma i svi moljci.

b) Sekundarne štetnike koji ne mogu oštetiti neoštećeno i zdravo zrno žita, nego se hrane oštećenim zrnjem, raznim primjesama i otpacima ili usitnjenom robom. Ti štetnici javljaju se kao pratioci primarnih, koji njima stvaraju uvjete za život (oštećivanjem i usitnjavanjem zrnja), no još povoljnije uvjete za njihovu pojavu stvara čovjek mehaničkim oštećivanjem (u berbe ili žetve, prijevozu i si.) zrnja. Upravo je uvođenje kombajniranja u tehnološki proces proizvodnje pšenice i kukuruza pogodovalo širenju raznih vrsta sekundarnih štetnika jer se češće

378

oštećuje i lomi zrnje. U sekundarne štetnike ubrajaju se rdasti žitar, mali brašnari, surinamski brašnar i dr.

c) Mikofagne vrste koje se hrane gljivicama koje se javljaju na raznoj uskladištenoj robi. Ti štetnici nisu izravno štetni jer ne napadaju uskladišteni proizvod, ali štetni su već svojom prisutnošću, a mogu prenositi gljivice i bakterije. Ujedno su indikatori više vlage i uopće loše kakvoće robe. U mikofage ubrajaju se različite vrste gljivara.

d) Slučajne vrste koje ne oštećuju uskladištene proizvode, ali su prisutne jer se hrane strvinom (uginulim štetnicima) ili su paraziti štetnika ili su u žetvi ili prijevozu slučajno doneseni u skladište. I oni štete samo svojom prisutnošću.

Opasnost nekih vrsta povećana je njihovom sposobnošću da obave zarazu već na polju. To je naročito poznato za pšeničnog moljca - sitotrogu, koji može odložiti jaja na polju na klipove kukuruza ili klasove žita, nadalje za kukuruznog žižka, žižke mahunarki, te neke manje važne mikofagne vrste kukaca.

Štetnost štetnika uskladištenih poljoprivrednih proizvoda u porastu je. Tome pridonose sve veće količine uskladištene robe, a i promjene u tehnološkom procesu proizvodnje nekih roba. Primjerice, dok se još ne tako davno (a i sada u mnogih seljaka) kukuruz brao u klipu i tako sušio i čuvao do proljeća u koševima, gdje velikim dijelom godine nema uvjeta za pojavu štetnika (osim glodavaca i ptica), sad se sve veće količine kukuruza beru kombajnom i odmah rune, te od jeseni dalje čuvaju u skladištima i silosima u zrnu poput pšenice. Time su stvoreni uvjeti za napad brojnih štetnika i na zrno kukuruza, te se u novije vrijeme i u nas javlja sve više štetnika upravo na kukuruzu. No važan čimbenik stalnog porasta štetnosti jest i sve veći promet poljoprivrednim proizvodima koji omogućuje prenošenje štetnika iz raznih krajeva u novu postojbinu. Budući da su štetnici uskladištenih poljoprivrednih proizvoda kozmopoliti, a uvjeti za život slični su u skladištima u raznim zemljama, oni se brzo prilagode i tako stalno dolazi do povećanja njihova broja i u našoj zemlji. Tako je rižin žižak još do Drugog svjetskog rata pa i neko vrijeme nakon njega, bio smatran karantenskim štetnikom u nas, a sada je postao najbrojnija vrsta u velikim objektima. Sličan je slučaj i s grahovim žiškom.

Neke su vrste štetnika u skladištima proglašene karantenskim da bi se spriječilo odnosno usporilo njihovo unošenje u neku zemlju. Za Hrvatsku je trogoderma ( Trogoderma granarium Everts.) karantenska vrsta na listi Al za Hrvatsku. Budući da se ta vrsta nalazi na popisima karantenskih štetnika i drugih država, svojom eventualnom prisutnošću bi spriječila ili otežala izvoz iz zemlje u kojoj bi se pronašla. Stoga je štetnost karantenskih štetnika i u otežavanju prometa, odnosno izvoza u druge zemlje. U slučaju da se pronađe u uvoznoj robi, ta se roba vraća pošiljatelju ili se uz visoki trošak mora dezinsektizirati prije uvoza.

Ukupna šteta koju poljoprivrednim proizvodima u skladištima u svijetu nanose razni štetnici procjenjuje se na 10 % vrijednosti tih proizvoda. Za neke zemlje te su procjene znatno više, pa tako za neke zemlje latinske Amerike i Azije, iznose i do 50 %. Naprotiv, za europske zemlje većina procjena govori o štetama oko 5 %, pa bi taj postotak mogli uzeti i za štete u nas. UN smatraju da bi se gubicima koje

379

samo riži u skladištima nanose razni štetnici moglo godišnje ishraniti 180 milijuna ljudi.

Najvažnije vrste

Najvažnije skupine štetnika u skladištima jesu kukci i grinje te glodavci. Važno je znati razlikovati kukce i grinje jer su neke vrste kukaca, npr. relativno bezazlene prasne uši, vrlo slične znatno opasnijim grinjama. Grinje imaju četiri para nogu, a odrasli kukci tri para. Samo prvi stadij ličinke grinja može imati tri para nogu. U grinja su glava i prsa srasli u glavopršnjak, a na tijelu kukaca jasno se vide glave, prsište i zadak. Tijelo kukaca jasno je segmentirano, a segmentacija na tijelu grinja ne vidi se. Konačno, kukci imaju jedan par ticala, a grinje nemaju ticala, nego samo nešto jače razvijena pipala.

Velika većina štetnih vrsta kukaca hrani se najrazličitijom hranom koja se može naći u skladištima. Stoga oznaka u imenu nikako ne ukazuje da se vrsta hrani samo tom hranom. Primjera radi navodimo proizvode koje najčešće oštećuje krušar: žitarice i drugo sjemenje, brašno i brašnene proizvode, suho ljekovito bilje, vreće, sijeno, duhan, čaj, kakao, droge, drvene predmete, papir, lijepak, kožu, vunu, zoološke zbirke, suho meso, lijekove i pluto. Ili žitni, rižin i kukuruzni žižak hrane se zrnjem strnih žitarica, kukuruzom, rižom, pitomim kestenom, žirom, sladom i brašnenim proizvodima. Nešto je uži izbor hrane žižaka mahunarki koji se hrane samo zrnjem biljaka iz te porodice.

ŠTETNI KORNJAŠI - COLEOPTERA

Žitni žižak (Sitophilus granariusL.)

Najčešća je vrsta u seljačkim skladištima, a rižin je žižak češći u velikim objektima (jer kao termofilna vrsta bolje uspijeva u velikim gomilama žita u kojima se zimi manje snizuje temperatura). Tamnosmede je boje, bez pjega na pokrilju.

Nema drugi par opnenastih krila, pa ne može letjeti. Duljina mu je tijela 3-4,5 mm. Ličinka je bijele boje tijela, sa smeđom glavom. Tijelo je svinuto, bez nogu. Naraste do 3 mm. I kukuljica je bijela.

Odrasli kukci žive nekoliko mjeseci, a dulje izdrže i bez hrane. Ženka izbuši rupu u cijelom neoštećenom zrnu i u nju odloži jaje, a zatim otvor zatvori sluzastom tvari koja se stvrdne. Zato se otvor ne može zapaziti prostim okom. Jedna ženka

SI. 357. Rižin i žitni žižak odloži stotinjak, katkad i do 200 jaja. Iz

380

SI.

jaja se razvije ličinka koja cijeli život provede u zrnu, hraneći se njegovim sadržajem. U zrnu pšenice poždere oko dvije trećine endosperma pa je zato u jednom zrnu i moguć razvoj samo jedne ličinke, a u zrnu kukuruza može razvoj završiti nekoliko ličinaka. Nakon završenog razvoja ličinka se u zrnu kukulji, a zatim se preobražava u mladog kornjaša. On ostaje 1-2 dana u zrnu da očvrsne, a zatim napravi rupu kroz koju izađe.

Brzina razvoja najviše prvenstveno ovisi o temperaturi. Optimalna je temperatura 21-25 °C i pri njoj je najmanja smrtnost. Razvoj je brži pri višoj temperaturi: pri 30 °C razvoj ličinke završava za 26-30 dana, pri 25 °C za 35-45 dana, a pri 20 °C za 56-79 dana. Pri 14-16 °C razvoj ličinke traje oko 113 dana, a pri 12 °C uz veliku smrtnost tek poneka ličinka završi razvoj za oko 200 dana. Prema tome žitni žižak može godišnje imati 3 i više generacija. Vrlo je otporan na niske temperature pa ugiba tek ako je tri dana izvrgnut temperature od -12-15 °C. Kod +5 °C prestaje gibanje. Za intenzivnije razmnožavanje treba vlaga žita biti viša od 12 %. Kloni se svjetla.

Zrno pšenice koje početno teži 48 mg nakon razvoja ličinke žiška teži još samo 28 mg, a polovica te težine otpada na ekskremente štetnika. Potomci jednog para žižaka na 1 kg pšenice pri temperaturi od 20 °C za 200 dana uzrokuju 11 %-tni gubitak težine i 17 % izbušenih zrna, a nakon 288 dana gubitak je težine čak 44 % i sva su zrna izbušena. Pri zarazi od 3 para žižaka na 1 kg pšenice u istim uvjetima gubitak težine nakon 200 dana iznosi 34 %, a sva su zrna izbušena. To ukazuje na veliku brzinu razmnožavanja ovog štetnika u povoljnim uvjetima.

Rižin žižak (Sitophilus otyzae L.) Ima na pokrilju po dvije velike četvrtaste svijetlije odn. crvenkaste pjege.

Ispod pokrilja ima drugi par opnenastih krila pa može letjeti te na polju izvesti zarazu, što je u praksi vrlo rijedak slučaj. Inače su izgled i način života slični izgledu i načinu života žitnog žiška.

Rižin žižak termofilnija je vrsta te optimalna temperatura za razvoj ličinki iznosi 24-28 °C. No znatno je plodniji, pa jedna ženka odloži 300-500 jaja. Ličinka žitnog žižka može se razvijati samo u neoštećenom zrnu, a ličinka rižinog žiška može svoj razvoj završiti i u oštećenom zrnu. Stoga rižin žižak ima veći potencijal razmnožavanja nego žitni žižak te u povoljnim uvjetima još brže raste njegova

358. Utjecaj temperature i vlage zrna na smrtnost rižina žiška (prema: Birch)

381

brojnost. U nas ima najmanje 3-4 generacije godišnje. Pri temperaturi od -1 do -4 °C ugiba nakon 8 dana, a pri -6 do -9 °C ugiba za tri dana.

Kukuruzni žižak (Sitophilus zeamays Motsch.)

Ta se vrsta još do nedavna brkala sa rižinim žiškom od kojega se prema vanjskom izgledu jedva može razlikovati. Točna identifikacija moguća je samo prema gradi spolnih organa. U nas je utvrđen 1969. godine (Maceljski, Korunić). Način je života sličan načinu života žitnog žižka odnosno rižinog žižka. Prema osjetljivosti na toplinu nalazi se između obje vrste. Iako sve tri vrste žižaka napadaju istu vrstu hrane ipak je za žitnog žižka najpovoljnija hrana pšenica, za rižinog žižka

riža, a za kukuruznog žižka kukuruz. Pri razvoju u kukuruzu kukuruzni će žižak za dvije godine eliminirati rižinog žižka, a obrnuto bi bilo na riži. No do toga u praksi ne dolazi zbog raznih vrsta roba koje se uskladištuju u pojedinim objektima. Budući da se sve više i više u nas uskladištuje zrno kukuruza i budući da je kukuruzni žižak otporniji na niže temperature od rižinog žižka, očekujemo postupno povećanje brojnosti te vrste u odnosu na rižinog žiška. U nas je dokazana mogućnost da kukuruzni žižak zarazi kukuruz na polju, a pojedini hibridi različito su otporni na napad ovog štetnika (Maceljski, Korunić).

Općenito se slabim napadom smatra kad broj žižaka po 1 kg iznosi 1-2, srednjim 3-5, jakim 6-10, a vrlo jakim kad ima više od 10 žižaka na kg žita.

Žižci mahunarki ili sjemenari (Bruchidae) Napadaju zrnje biljaka iz porodice mahunarki. U nas je utvrđena 81 vrsta.

No samo malo tih vrsta pripada u tipične štetnike u skladištima jer mnogi zarazu

SI. 360. Žitni žižak u rezancima (snimio M. Maceljski)

382

obave na polju, a velika se većina tih vrsta ne može razmnožavati u skladištima. U prave štetnike u skladištima ubraja se grahov žižak, koji izvede zarazu na polju, ali se može razmnožavati u skladištu. Postoje još graškov, bobov, lećin i drugi žižci (sjemenari). Žišci mahunarki prikazani su u poglavlju o štetnicima iz reda Coleoptera.

Žitni kukuljičar (Rhizopertha dominica F) Kao i sve prethodne vrste pripada u primarne štetnike. Tijelo mu je dugačko

2,3-3 mm, a nadvratni štit potpuno pokriva glavu. Tamnosmede je boje. Ličinka je bijela, s dobro razvijena tri para nogu. Ženka odloži 100-500 jaja na razne proizvode. Ličinke oštećuju različite proizvode, a mogu se ubušiti u zrnje žitarica u kojem izgrizaju endosperm. U nas imaju najčešće 2 generacije godišnje. Optimalna je temperatura visoka: 30-34 °C. Relativna vlaga zraka i vlaga supstrata nema većeg utjecaja na razvoj ovog štetnika, prema čemu se kukuljičar razlikuje od ostalih vrsta. Tako je razvoj moguć i pri vlazi zrnja od samo 10 %. Iako termofilna, vrsta može prezimjeti u našim skladištima. Brojnost kukuljičara u nas je u stalnom porastu.

Krušar (StegobiumpaniceumL). Ima zaobljeno tijelo, dugo 2-3,5 mm, crvenosmede boje. Štete prvenstveno nanose ličinke, koje se ubušuju u proizvode i unutar njih buše hodnike. Ima 3-4 generacije godišnje. U rasutoj robi ličinke prave kokone koristeći robu pri izradi, a na čvrstoj robi izbušuju rupice. Prema tome se prepoznaje prisutnost štetnika. Može progristi ambalažu.

Duhanar (Lasioderma serricorne F). Smedecrvenkastog je tijela dugog 2,5-3,5 mm, pokrivenog finim dlačicama. Osim duhana napada brojne druge proizvode. Ličinke buše proizvode, prave rupe u njima i izgrizaju ih. Termofilna je vrsta i razvoj joj prestaje ispod 18 °C, a pri -7 do -10 °C ugiba za 4-5 dana. Ima 2 generacije godišnje.

SI. 361. Žitni kukuljičar i zaraženo zrnje

SI. 362. Duhanar i zaraženo lišće duhana

383

SI. 363. Trogoderma

Vrste iz porodice DERMESTlDAE vrlo su brojne. Njihove ličinke dosta se razlikuju od ostalih vrsta kornjaša po dugim crvenkastosmedim dlakama po cijelom tijelu. Neke vrste napadaju proizvode životinjskog podrijetla, npr. slaninu, suhomesnate proizvode, riblje brašno, vunu i dr., a kožojedi napadaju kožu. No neke su vrste i važni štetnici žitarica i drugih proizvoda biljnog podrijetla. U tu se porodicu ubraja i karantenski štetnik trogoderma, nadalje slaninar, krznaš (Attagenus unicolor Brahm = piceus Ol.), kožojed (Dermestes maculatus Deg.) i muzejski štetnici roda Anthrenus.

Trogoderma (Trogoderma granarium Everts). Karantenski je štetnik za našu i mnoge druge europske zemlje. Tijelo je dugo 2-2,8 mm, pokriveno finim žućkastim dlačicama. Izrazit je spolni dimorfizam, pa su ženke znatno veće od mužjaka. Ličinke narastu do 4,5 mm, a imaju tijelo pokriveno bodljikavim dlačicama. Zadak završava čuperkom dlačica. To je termofilna vrsta koja se brzo razvija na temperaturi 32-35 °C, ali vrlo je otporna i na niske temperature. Tek pri 5 °C prestaje joj aktivnost. Starije ličinke mogu oštećivati i zdravo zrno pa pripada u primarne štetnike.

Slaninar (Dermestes lardarius L.). Napada različite vrste hrane životinjskog podrijetla. Imago je dug 7-9 mm, a ličinka naraste do 10 mm. Vrlo je proždrljiv, a hranu onečišćuje velikom količinom izmeta.

Mauritanski brašnar (Tenebrioides mauritanicus L.)

Ima crno tijelo dugo 6-11 mm. Ličinka je bijela, s tamnim prvim i zadnjim segmentom tijela te dvama tamnim nastavcima na zatku. Naraste do 19 mm. Oštećuje zrnje žitarica

izgrizanjem klice, a budući da jedna ličinka može uništiti i više od tisuću klica, najveće su štete na sjemenskoj robi. Obično se javlja pojedinačno, no prisutan je u gotovo svakom skladištu. Može oštećivati i ambalažu i drvene dijelove raznih postrojenja, a i svilena sita u mlinovima. Ima jednu generaciju godišnje.

Surinamski brašnari (Oryzaephilus surinamensisL., O. mercatorTauv.) Vrlo su rašireni sekundarni štetnici. Lako se prepoznaju jer na nadvratnom

Si. 364. Slaninar

384

SI. 365. Mauritanski brašnar

štitu imaju po 6 zubaca sa svake strane. Duljina im je tijela 2-3 mm i smeđe je boje. Vrlo se teško međusobno razlikuju. No, O. mercator 'posebice često napada sjeme suncokreta i drugih uljarica, te njihove sačme, a O. surinamensis najčešće se nalazi na žitaricama, ali i ostalim uskladištenim proizvodima. Termofilne su vrste kojima razvoj prestaje ispod 17,5 °C. Samo za masovne pojave mogu se hraniti i neoštećenim zrnjem. Imaju godišnje 2-4, rjeđe do 6 generacija.

Veliki brašnar (Tenebrio molitorl.) Najveći štetni kornjaš u našim

skladištima: ima tijelo dugo 12-17 mm gotovo crne boje. Ličinka ima valjkasto žuto tijelo, dugo do 28 mm. Hrani se brašnom i brašnenim proizvodima, no nalazi se i u žitu, mliječnom prahu, mesu i dr. proizvodima. Čini veće štete na ambalaži i raznim drvenim dijelovima, koje ličinke mogu pregristi. Vrlo je otporan na niske temperature. Najčešće ima jednu generaciju godišnje, iako se razvoj kadkad može protegnuti i na dvije godine. Uzgaja se za hranu pticama.

Mali brašnari (Tribolium confusum Duv., T. castaneum Hbst. i dr.)

Triboliumi pripadaju medu najčešće sekundarne štetnike žitarica u nas. Česti su i u skladištima sjemena SI. 367. Veliki brašnar

385

Si. 366. Surinamski brašnar

SI. 368. Mali brašnar SI. 369. Rdasti žitar

suncokreta. Tijelo im je 3-4 mm dugo, smeđe ili crvenkaste boje. Ličinka ima žućkasto tijelo dugo do 6 mm. Samo ako je zrno vlažno, mogu oštećivati i neoštećeno zrno pa su tada primarni štetnici. Termofilni su pa već pri +7 °C ugibaju za 25 dana, a pri - 6 °C za 1 dan. Najradije oštećuju klicu zrna, no napadaju i najrazličitije druge proizvode. Imaju 2 generacije godišnje.

Rdasti žitar (Cryptolestes vrste) Prema starijem nazivu poznati i kao lemofleusi. Pripada u najraširenije

sekundarne štetnike u nas. Vrlo su maleni: tijelo im je dugo 1-2 mm, a crvenosmede je boje. Ličinke često ulaze u oštećena zrna te izjedaju klicu i endosperm. No hrane se i mnogim drugim proizvodima. Povoljna im je temperature 25-30 °C,

kad uz vlagu zrna višu od 13 % razvoj traje samo mjesec dana. Imaju više generacija godišnje.

Palorus (Palorus ratzeburgi Wiss.) vrsta je dosta proširena u nas u mlinovima i u otpacima žita. Sekundarni je štetnik.

Više vrsta porodice Ptinidae javlja se u Hrvatskoj na različitim namirnicama, ali i u knjigama, građevinskoj

SI. 370. Čokoladni ukras za božično drvo oštećen od. ličinki Ptinida

386

trstici, vuni, perju i sličnim robama. Mi smo štetnike te porodice nalazili u čokoladi (koju napada i kakaov moljac). Najvažnije vrste ove porodice jesu kradljivac (PtinusfurL.) i mjedeni kornjaš (Niptus hololeucus Fald.).

Od ostalih kornjaša štetnih uskladištenim proizvodima treba spomenuti rogatog brašnara {Gnathocerus cornutus F.) i voćnog kusokrilca (Carpopbilus hemipterus L.). Od mikofaga češći su gljivar (Alphitophagus hifasciatus Say) i oštrokuti gljivar (Ahasverus advena Walt.).

ŠTETNI LEPTIRI - LEPIDOPTERA

Od štetnih leptira treba spomenuti ove vrste.

Žitni moljac, sitotroga (Sitotroga cerealella Ol.) Ima raspon krila 15-18 mm, a žućkaste je do sivkaste boje. Gusjenica je isprva

žućkasta, a kasnije posmedi. Naraste do 7 mm. Odlaže jaja na zrnje ili u blizinu zrnja. Gusjenice se ubušuju u zrno te se hrane njegovim sadržajem. Kad u zrnu ponestane hrane prelaze u drugo zrno. Razvoj gusjenice traje 30-50 dana, a potom se kukulje i daju novu generaciju. Dakle, slično žišcima i kukuljičaru, gusjenica sitotroge živi u zrnu, ali lako se razlikuje od tih vrsta po tome što osim tri para prsnih ima pet pari slabije razvijenih trbušnih nogu (ličinke žižaka nemaju noge,

SI. 371. Leptir sitotroge SI. 372. Zrnje kukuruza na klipu zaraženo od sitotroge

ličinka kukuljičara ima samo tri para prsnih nogu). Razvoj prestaje na temperaturi nižoj od 10 °C. Ipak dobro podnosi niske temperature. Ima najčešće 2-4 generacije godišnje. U nekim zemljama nalazi se na listi karantenskih štetnika, što može otežati izvoz u te zemlje, iako nije na listi karantenskih štetnika Europske organizacije za zaštitu bilja. Može izvesti zarazu i na polju. U nas je jako proširen na kukuruzu u koševima. U pojedinim godinama u nekim selima, ti se moljci krajem ljeta masovno roje, a nalazili smo i više od 50 % zaraženih zrna.

387

SI. 373- Brašneni moljac

Ambarski moljac (Nemapogon /Tinea/ granella L.)

Sve je češći u našim skladištima. Raspon mu je krila 10-15 mm. Krila su žućkaste boje, s brojnim tamnim šarama uz prednji rub. Gusjenice su žućkasto-bijele, duge do 10 mm. Imaju smeđu glavu. U zrnju najprije požderu klicu. No hrane se i raznim drugim proizvodima. Hraneći se zapredaju ih nitima (pređom) u hrpice, a unutar njih vide se i izmetine gusjenica. Katkad mogu cijele hrpe žita biti prekrivene pređom. Uzrokuju loš zadah napadnute robe. Ima 2-4 generacije godišnje.

Brašneni moljac (Anagasta kuehniella Zell.)

Ima sivkasta krila, s crvenim prugama, a raspon im je 22-25 mm. Gusjenica je bjeličasta ili ružičasta, naraste do 20 mm. Gusjenice se hrane prvenstveno brašnom i sličnim proizvodima, a zapredaju ih u veće hrpe.

Tijekom jednog dana može tridesetak gusjenica zapresti 1 kg brašna. Zapredene hrpice brašna mogu začepiti cijevi i strojeve u mlinovima. Pri 26 °C razvoj traje samo 24 dana, ali već pri 18 °C traje čak 90 dana. Ima 3-5 generacija godišnje.

Kakaov moljac (Ephestia elutella Hb.) Veliki je polifag koji se hrani i duhanom, sijenom, zrnjem žitarica itd. Zrnju

najradije izgriza klicu. Izgledom je sličan brašnenom moljcu. Ima 3-4 generacije godišnje.

SI. 374. Brašno zaraženo gusjenicama brašnenog moljca

388

Bakrenasti brašneni moljac (Plodia interpunctella Hb.)

Tipični je polifag koji se hrani raznim zrnjem, stočnom hranom, suhim voćem i brojnim drugim proizvodima. Vrlo je čest u trgovinama prehrambenih proizvoda i u smočnicama. Leptir ima raspon krila oko 15 mm. Krila su mu sivkaste boje, ali karakteristično je da su na prednjem paru krila dvije vršne trećine bakrenaste boje. Gusjenica je duga 10-15 mm, prljavo je sive ili bjelkaste boje. Zadržava se u površinskom sloju hrpe žita od 30-40 cm. Svu hranu kojom se hrane zapredaju gustom pređom pa mogu njome zapresti i cijele vreće. Najgušću predu prave pod kraj razvoja. Optimalna je temperatura za razvoj između 20 i 24 °C. Vrlo dobro podnosi niske temperature. Ima najčešće tri generacije godišnje.

Brašneni plamenac (Pyralis farinalis L.).

Raspon mu je krila 20-25 mm, krila su maslinasto smeđe boje, s tamno crvenim ili ljubičastim šarama. Gusjenica naraste do 20 mm,

SI. 375. Kakaov moljac

SI. 376. Bakrenasti moljac

SI. 377. Vreća sjemenskog kukuruza obavijena pređom gusjenica bakrenastog

moljca (snimio M. Maceljski)

SI. 378. Sjeme kukuruza oštećeno od gusjenica bakrenastog moljca (snimio M.

Maceljski)

389

bijele je boje, s tamnim zadnjim segmentom i glavom. Uz različite druge proizvode češće napada i sijeno lucerne i djeteline, livadsko sijeno i prekrupu. Sve proizvode koje napada, slično kao i prethodne vrste, obavija pređom unutar koje se kreće, a u njoj se nalazi i izmet. Ima 3-4 generacije godišnje.

Rižin moljac (Corcyra cephalonica St.) najnovija je vrsta leptira štetnih uskladištenim proizvodima u Hrvatskoj. Otkriven je u 1982. g. na kakaovcu (Hamel), ali može napasti rižu, kukuruz, brašno, krupicu, suho voće, čokoladu, slastice itd. Gusjenica zapreda napadnute proizvode. Može progristi i jutene vreće.

Zaštita uskladištenih poljoprivrednih proizvoda

Kao i na polju, tako i u zaštiti uskladištenih proizvoda treba primjenjivati načela integrirane zaštite bilja te koristiti sve raspoložive mjere, a kemijske upotrijebiti samo kao krajnju mjeru.

Suzbijanje štetnika uskladištenih poljoprivrednih proizvoda može se podijeliti na preventivne i kurativne mjere. No, često se jedna te ista mjera katkad provodi preventivno kad napada još nema ili je vrlo slab, ali i kurativno, ako je u času suzbijanja napad jak. U svakom objektu u kojem se čuvaju, prerađuju i dorađuju poljoprivredni proizvodi treba provoditi sustav preventivnih mjera kojima će se spriječiti jača pojava štetnika i time provedbu kurativnih mjera učiniti nepotrebnom.

Preventivne mjere relativno su jednostavne i jeftine, ne zahtijevaju usluge drugih osoba i organizacija, a osiguravaju najbolji uspjeh jer sprečavaju samu pojavu štetnika, pa tako nema niti početnih šteta. Naprotiv, kurativne mjere često iziskuju određenu opremu, znatno su skuplje, većinom traže usluge posebnih ovlaštenih organizacija (DDD poduzeća), a u ponekom objektu uopće se ne mogu niti provesti. Uspjeh kurativnih mjera slabiji je od uspjeha preventivnih mjera jer je već došlo do izvjesne štete prije samog suzbijanja, a prisutnost mrtvih štetnika, jednako kao i živih, onečišćuje proizvode i smanjuje njihovu vrijednost.

Preventivne mjere mogu se svrstati u nekoliko skupina. Pravilna izgradnja objekata. Skladišta, silosi, mlinovi, mješaonice stočne

hrane i ostali objekti u kojima se čuvaju poljoprivredni proizvodi moraju biti izgrađeni tako da omogućuju što efikasniju i ekonomičniju zaštitu tih proizvoda od štetnika. U njih treba biti onemogućen ili barem otežan prodor štetnika. Zidovi objekta moraju biti glatki, da se na njima što manje zadržava prašina, i ne smiju imati pukotine u koje bi se sklanjali štetnici. Električne i druge instalacije trebaju biti ugrađene da se iza njih ne bi skrivali štetnici. Svi strojevi i uređaji moraju se dati lako rastaviti i čistiti.

Cijeli objekt treba bili građen tako da se može što efikasnije i ekonomičnije hermetizirati i fumigirati u slučaju potrebe. U objektima se treba nalaziti jedna posebna prostorija prikladna za fumigaciju manjih količina zaražene robe i ambalaže prilikom njihova unošenja u objekt, a prije miješanja s ostalom nezaraženom robom.

390

Utvrđivanje i kontrola zaraze. Štetnici se najčešće unose u neki objekt zaraženim proizvodima ili ambalažom. Stoga je potrebno pregledavati sve proizvode i ambalažu koji se unose u skladišta i ostale objekte. Zaražene proizvode i ambalažu smije se unositi samo nakon obavljene dezinsekcije. Također treba redovito kontrolirati pojavu štetnika u već uskladištenim proizvodima i u praznom skladištu.

Uzorci robe potrebni za pregled na zarazu štetnicima uzimaju se s raznih mjesta i slojeva robe te se miješanjem pravi prosječni uzorak. Broj takvih uzoraka ovisi o količini i vrsti robe. Uzeti uzorci pregledavaju se prosijavanjem kroz sustav sita od kojih jedno treba imati otvore nešto veće od dimenzija robe koja se pregledava da bi na njemu ostali veći štetnici, a drugo sito ima otvore nešto manje od robe, da bi manji štetnici propali kroz sito i odvojili se od robe koja se pregledava. Mogu se koristiti i neke druge metode pregleda.

Skrivena zaraza štetnicima u zrnu utvrđuje se raznim metodama. Metoda bojenja sastoji se u močenju zrnja u otopini kiselog fuksina, u

kalijevom permanganatu ili u gentiana violetu. U tim se otopinama oboji samo čep u rupici u koju je ženka žiška odložila jaje pa time postane vidljiv.

Bojenje žita kiselim fuksinom obavlja se ovako: 15 g zrna stavi se na cjediljku i potapa 5 minuta u toploj vodi (30 °C). Zatim se cjediljka sa zrnjem potapa u kiselom fuksinu 2-5 minuta i vodom ispere višak boje. Čepići postaju vidijivi jer se oboje crveno i pravilnog su okruglastog oblika. Kiseli fuksin priprema se tako da se u 950 ml destilirane vode stavi 50 ml glacijalne octene kiseline i 0,5 g acid fuksina.

Bojenje kalijevim permanganatom obavlja se na sličan način. Cjediljka s 15 g žita drži se 1 minutu u toploj vodi, a zatim se potopi u otopinu od 0,5% kalijeva permanganata. Nakon toga se zrnje stavlja 20-30 sekunda u otopinu sumporne kiseline i vodikova superoksida, koja fiksira smeđu boju čepova pa oni postanu vidljivi. Ta se otopina pravi tako da se na 5,7 ml SL 3 7 9 ' Metoda pregleda inkubacijom

, . ,. , , 1 w (snimio M. Maceliski) sumporne kiseline doda l litra destlirane vode, kojoj se zatim doda l ml 3%-tne otopine superoksida.

Metoda flotacije temelji se na činjenici da su zaražena zrna lakša od zdravih. U usku visoku čašu ili sličnu posudu stavi se otopina vodenog stakla (natrijev silikat) kojoj se dodaje vode dok se ne postigne specifična težina l,19- Zatim se odvojeno razrijedi trikloretan kerosenom do specifične težine 1,30. Tako dobivene tekućine stave se u istu posudu, no one se ne mješaju, nego teža ostaje u donjoj a lakša u gornjoj polovici posude. U čašu se stavlja 100 grama zrna. Napadnuta zrna u kojima se nalazi već odrasli žižak, kukuljica ili odrasla ličinka najlakša su pa isplivaju na površinu lakše tekućine. Zrnja s manjim ličinkama plivat će na granici obih tekućina, a zdrava zrna, kao najteža, potonut će na dno posude.

391

Vrlo je jednostavna metoda inkubacije primjenjiva samo ako nije brzo potreban rezultat pregleda. Uzorak žita stavi se u posudu pokrivenu gazom i drži na sobnoj temperaturi četrdesetak dana. Ako je postojala skrivena zaraza za to će se vrijeme iz ličinki razviti kornjaši i izaći iz zrna te se lako mogu naći.

No postoje i neke suvremenije metode pregleda. Mnogo se koriste rengenske zrake kojima se pravi radiogram na kojem se lijepo može vidjeti ima li u zrnu štetnika i u kojem su stadiju razvoja.

U skladištima i silosima treba stalno pregledavati već uskladištenu robu, to češće'što su temperature i vlaga više, katkad i svakih pet dana. Pojavu štetnika signalizira i povišenje temperature u žarištima, pa u savremenim objektima postoje ugrađeni uređaji za mjerenje temperature u različitim slojevima robe, no takvo je mjerenje moguće i posebnim termometrima. Prisutnost štetnika može se utvrditi vodenim i drugim vrstama klopki u koje se rado zavlače štetnici. No, najveće mogućnosti za rano otkrivanje zaraze pružaju feromoni. Postoje seksualni feromoni za bakrenastog, brašnenog i kakaova moljca, odnosno jedan zajednički za sve tri vrste. Postoje i agregacijski feromoni za vrste roda Tribolium, a ubrzo se očekuju i feromoni za većinu ostalih štetnika uskladištenih proizvoda. Postignuti su i prvi uspjesi u primjeni većeg broja feromonskih ljepljivih ploča ili posebno sastavljenih feromonskih klopki za smanjenje populacije nekih štetnika u skladištima.

Reguliranje vlage i temperature. To su za praksu najpristupačnije i najvažnije mjere sprečavanja pojave štetnika u skladištima.

Velika većina štetnika uskladištenih proizvoda ima optimalnu temperaturu razvoja između 25 i 30 °C, a neki između 20 i 25 °C. Svako jače odstupanje od tih optimalnih temperatura znatno utječe na smanjenje pojave tih štetnika. Pri temperaturi nižoj od 10-12 °C prestaje razmnožavanje većine štetnika, a za neke termofilnije vrste razmnožavanje prestaje već pri znatno višim temperaturama (npr. 17,5 °C). Pri još nižim temperaturama ugibaju prvo termofilne vrste, a kasnije i ostali štetnici. Primjerice pri +5 °C ugiba mali brašnar nakon 22 dana, pri - 5 °C žitni žižak za 26 dana, ali rižin žižak već za 4 dana itd.

Iako će katkad biti moguće koristiti ekstremno niske temperature (npr. otvaranjem skladišta zimi) za uništenje nekih termofilnih vrsta (primjerice malih brašnara, surinamskog brašnara), ipak je mnogo veća mogućnost usporiti razmnožavanje štetnika manjim sniženjem temperature, npr. provjetravanjem za hladna vremena. Granična temperatura potrebna za brzo razmnožavanje trogoderme jest čak 24 °C, rdastog žitara 22-23 °C, surinamskog brašnara 21 °C, kukuljičara 23 °C, malih brašnara 21-22 °C, rižina žiška 17 °C, žitnog žiška 15 °C, sitotroge 16 °C, brašnenog i kakaova moljca 10 °C, brašnene grinje 7 °C itd. Stoga se držanjem proizvoda na nižim temperaturama od navedenih može značajno smanjiti opasnost od prenamnožavanja štetnika.

Još su veće mogućnosti sprečavanja prenamnožavanja štetnika sniženjem vlažnosti robe. Tako 100 primjeraka rižina žiška za 5 mjeseci pri temperaturi 26,7 °C i vlazi žita 11 % daju 885 potomaka, a pri istoj temperaturi, ali samo za stupanj

392

većoj vlazi od 12 %, daju čak 9681 potomaka. Stoga žetvom ili berbom u vrijeme kad je zrno suho ili naknadnim sušenjem vlažnog zrnja možemo smanjiti ili čak otkloniti svaku opasnost od pojačane pojave štetnika (a i mikroorganizama). Već uobičajeno sušenje zrnja žitarica na 13-14 % vlage sprečava nagli razvoj velike većine štetnika, a sušenje ispod 12 % vlage praktično ga onemogućuje.

Upravo da bi se spriječilo povišenje vlage u uskladištenim proizvodima potrebno je obavljati provjetravanje u vrijeme kad se u vanjskom zraku nalazi manji sadržaj vodenih para nego u skladištu. Budući da redovito postoji razlika u toplini zraka u skladištu i izvan njega, ne mogu se uspoređivati vrijednosti relativne vlage zraka nego se treba uspoređivati apsolutna vlaga tj. sadržaj vodenih para u 1 ml zraka. Stoga dajemo izvadak tablice koja prikazuje odnos relativne i apsolutne vlage zraka pri različitim temperaturama:

ODNOS RELATIVNE I APSOLUTNE VLAGE ZRAKA

Temp. u °C

+ 5 +10 + 15 +20

Apsolutna vlaga u g na ml ako je relativna vlaga zraka

100%

6,67 9,40

12,83 17,30

90%

6,00 8,46

11,54 15,57

80%

5,33 7,52

10,26 13,84

70%

4,66 6,53 8,98

12,11

60%

4,00 5,64 7,69

10,38

Ostale fizikalne mjere. Neke se fizikalne mjere još istražuju, druge se počinju sve više primjenjivati u praksi. Primjerice, fizikalni insekticidi ili inertna prašiva primijenjeni na zrnje žitarica oštećuju epikutikulu kukaca tako da počinju gubiti vlagu iz tijela i uginu od dehidracije. Naša su istraživanja (Maceljski, Danon, Korunić) prije tridesetak godina pojasnila mehanizam djelovanja tih insekticida (sorpcija voštanog sloja epikutikule) i ukazala na mogućnost njihove primjene i u obliku suspenzije. Tijekom 1998. g. u Hrvatskoj je dopuštenje za promet dobio fizikalni insekticid koji sadrži diatomejsku zemlju. Primjenjuje se u količini od 100-1000 g na tonu žita. Dovoljno je učinkovit samo ako žito sadrži manje od 14,5 % vlage. Učinkovitost se uočava dva-tri tjedna nakon tretiranja. Prikladan je i za uljarice. Smanjuje hektolitarsku težinu zrnja. Prije uporabe za prehranu treba zrnje otprašiti. Zbog smanjenja hektolitarske težine i mutnog izgleda zrnja, ta se metoda u Europi vrlo malo koristi u praksi.

U SAD se koristi entoleter, kroz koji prolaze razni proizvodi u kojima kukci ugibaju jer su izvrgnuti efektu perkusije zbog jake centrifugalne sile izazvane okretanjem proizvoda u tom aparatu. Ionizirajuća zračenja uništavaju kukce u dozama od dvadesetak tisuća rada i većim, a u nešto nižim dozama steriliziraju ih. No i ta se metoda još ne koristi u Hrvatskoj. Infracrvene zrake koriste se u nekoliko objekata u Francuskoj za zagrijavanje robe na stupanj kojim se ne mijenjaju svojstva robe ali štetnici ugibaju. Naročito je perspektivna metoda hermetičkog uskladištenja žita i nekih drugih proizvoda u kontroliranoj atmosferi,

393

\

u kojoj je najveći dio kisika zamijenjen ugljičnim dioksidom ili dušikom pa nema uvjeta za razvoj štetnika. Istraživanja korištenja C02, provedena su i u nas (Hamel). Ta metoda ima neke prednosti (bezopasnost, širok spektar učinkovitosti, otsutnost ostataka itd.), ali i nedostatke (nužnost dugotrajne potpune hermetizacije, visoki troškovi i dr.). Za sada se primjena C0 2 preporučuje za posebice vrijedne namirnice, primjerice za ljekovito bilje, no perspektive te metode mnogo su veće.

Opća higijena. Jedna od osnovnih mjera sprečavanja pojave štetnika jest održavanje opće higijene skladišta i ostalih objekata. Opća higijena skladišta treba stvoriti što neprikladnije uvjete za razvoj i razmnožavanje štetnika, te uništiti štetnike prisutne u vrijeme provedbe. Cijeli objekt treba temeljito čistiti, po mogućnosti dvaput, a najmanje jednom godišnje. Pri tome treba skupiti i svu nečistoću iz skrivenih mjesta, npr. između dasaka, iz pukotina u zidovima i si. Sve skupljene otpatke treba odmah spaliti. Ako postoje veće količine takvih otpadaka one se mogu dezinsektizirati i tek tada upotrijebiti za neku svrhu.

Nakon čišćenja treba sadrom ili žbukom zatvoriti sve pukotine te okrečiti svu površinu zidova da bi se zatvorile i manje pukotine i površina postala što glada. Još bolje od krečenja jest upotreba specijalnih sredstava za ovu svrhu (primjerice vodenog stakla).

Pri prebacivanju robe iz jedne u drugu ćeliju redovito se obavlja aspiracija. Važno je da se svi otpaci dobiveni aspiracijom odmah uništite ili dezinsektiziraju jer su redovito puni štetnika. Pri tome treba imati na umu da većina štetnika može letjeti pa može ponovno zaraziti proizvode iz kojih su ostranjeni ako se odmah ne unište.

Kemijske mjere. U skladištima, silosima, tvornicama stočne hrane i ostalim sličnim objektima u kojima se čuvaju namirnice smiju se koristiti samo određeni insekticidi i samo na određeni strogo propisani način. Svrha njihove primjene treba biti preventivna, tj. sprečavanje početka ili proširenja iole jače zaraze, a ne suzbijanje jake zaraze. Treba podvući da je u svijetu već proširena pojava rezistentnosti štetnika uskladištenih proizvoda na većinu upotrebljavanih insekticida te da je možda ta pojava prisutna i u nas.

Insekticidi (izuzimajući fumigante) mogu se koristiti za vlažnu dezinsekciju (ili rezidualno tretiranje), za tretiranje prostora i za tretiranje proizvoda i ambalaže.

Vlažna dezinsekcija obavlja se tretiranjem (prskanjem ili raspršivanjem) svih površina (zidova, stropa, poda,

SI. 380. Vlažna dezinsekcija u skladištu (snimio M. pregrada itd) u nekom Maceljski) objektu sredstvima duljeg

394

rezidualnog djelovanja. Tom se primjenom stvara depozit insekticida djelotvoran katkad i do tri mjeseca na štetnike koji se kreću po njemu. Ta se mjera redovito provodi kad je objekt prazan, no ako se provodi dok se u objektu nalaze poljoprivredni proizvodi, treba paziti da ne dođe do njezina onečišćenja insekticidom. Pri vlažnoj dezinsekciji treba se pridržavati određenih doza aktivne tvari za pojedine insekticide po m2 površine koja se tretira. Za tu se svrhu koriste insekticidi na osnovi malationa, metilpirimifosa, metilklorpirifosa, deltametrina i neki drugi specijalno preporučeni za tu svrhu.

Tretiranje prostora provodi se u praznom skladištu s pomoću specijalnih aparata (raspršivača, atomizera) koji raspršuju tekući insekticid u vrlo sitne kapljice. Takvi aparati imaju rotacijski atomizer, kao npr. Microjet ili Atomist. Ranije su korišteni i reaktivni zamagljivači za proizvodnju toplog aerosola insekticida. Od insekticida se koriste jače volatilni insekticidi, kojima se sitne kapljice još u zraku isparuju i pretvaraju u plin koji prodire u razne pukotine i u njima ubija štetnike. Takva su sredstva prvenstveno sredstva na osnovi diklorvosa. Pri radu obvezatno treba zaštititi osoblje prema uputama koje se dobivaju uz svako sredstvo.

Za tretiranje proizvoda dopušten je samo mali broj insekticida. No, treba razlikovati tretiraju li se namirnice, stočna hrana, sjeme ili industrijske sirovine. Za tretiranja namirnica dozvoljena su sredstva na osnovi diklorvosa, dozvoljena je toleranca 2 ppm, a karenca 14-56 dana, ovisno o dozi primjene. Dozvoljena je primjena kombinacije malationa i bifentrina (pripravak ProStore). Toleranca za malation u žitu iznosi 3 ppm, a karenca 35 dana. Mogu se koristiti i sredstva na osnovi pirimifosmetila (karenca 63 dana), te sredstva na osnovi deltametrina (karenca 21 dan). Za sva navedena sredstva propisan je način primjene i niz ograničenja. Primjena mora omogućiti ravnomjerno miješanje insekticida sa zrnjem, što se najbolje postiže prskanjem zrnja na transporteru (pomičnoj vrpci) pri punjenju skladišta ili prebacivanju robe. Stoga niti ranije nismo preporučivali neka insekticidna prašiva, iako su imala dozvolu, zbog opasnosti da se hrpe zrnja zapraše samo površinski i time mnogostruko poveća ostatak insekticida u površinskom sloju.

U svijetu se za izravno tretiranje mnogo koriste insekticidi na osnovi biljnog insekticida piretrina. Intenzivno se istražuje i mogućnost primjene drugih insekticida biljnog podrijetla koja bi se mogla koristiti uz manja ograničenja. Ako nije regulirano drugim propisima treba za tretiranje stočne hrane primijeniti norme kao za namirnice. Pri tretiranju sjemena ili industrijske sirovine nema posebnih ograničenja, osim ograničenja propisanih propisima o zaštiti na radu.

Fumigacija. Iako je fumigacija neosporno najučinkovitija mjera suzbijanja već postojeće zaraze štetnicima, ona nema nikakvo rezidualno djelovanje. Stoga je to izrazito kurativna mjera. Ako nakon fumigacije uvjeti za pojavu štetnika ostanu i dalje povoljni, doći će do ponovne zaraze i ponovne potrebe za provedbom fumigacije. Stoga provedbom fumigacije ne otpada potreba za provedbom preventivnih mjera, dapače njih treba odmah nakon fumigacije intenzivno provoditi, da bi se fumigacijom dezinsektizirana roba očuvala nezaraženom. Nedostatak fumigacije kao kurativne mjere jest i u tome što već

395

postoji zaraza, dakle već je pričinjena izvjesna šteta na proizvodima, a štetnici, iako mrtvi, i njihov izmet ostaju u robi. Konačno, u fumigaciji se koriste vrlo otrovna sredstva pa tu mjeru smiju provesti samo posebne organizacije ovlaštene za DDD djelatnosti, što znatno povisuje troškove. Na visinu troškova uvelike utječe i potreba za hermetizacijom pri primjeni nekih fumiganata. Stoga fumigacija treba biti ona krajnja mjera koju treba provesti kad preventivne mjere nisu spriječile pojavu štetnika ili nisu bile provedene u pravo vrijeme i na stručan način.

Dobro provedenom fumigacijom uništavaju se svi razvojni stadiji štetnika, iako u njihovoj otpornosti na pojedine fumigante postoje razlike. Dakle, fumigacijom se uništavaju jaja, ličinke, kukuljice i odrasli stadiji kako na robi tako i u robi koja se fumigira.

Na uspjeh fumigacije utječe niz čimbenika. Najvažniji su stvarna koncentracija fumiganta i njegova ravnomjerna raspodjela unutar cijele količine robe, zatim ekspozicija, temperatura, vlažnost, vrsta robe i štetnika i dr.

Za uništenje štetnika potrebna je određena koncentracija plina u zraku. Fumiganti se mogu u određenim dozama izračunati u g na m3

prostora (neki na tonu proizvoda). Hoće li se nekom dozom postići željena koncentracija plina ovisi o dobroj hermetizaciji objekta neophodnoj pri uporabi metilbromida i c i j a n o v o d i k a . Hermetizacija je dugotrajan, mučan i skup, ali prijeko potreban posao. Postignuta stvarna koncentracija ovisi i o vrsti i volumenu proizvoda u skladištu. Naime, mnogi proizvodi imaju jače ili

slabije svojstvo sorpcije plina pa time utječu na njegovu koncentraciju u zraku, ovisno i o količini dotičnih proizvoda. Stoga se doze fumiganta ne određuju samo prema volumenu prostora nego i prema volumenu (i vrsti) uskladištenih proizvoda.

Izvanredno je važno da cijela upotrebljena doza fumiganta bude ravnomjerno raspoređena unutar objekta pa se zato plin pušta ili raspoređuje na više mjesta, vodi se računa o njegovoj specifičnoj težini, a koriste se i ventilatori za bolje raspoređivanje plina.

SI. 381. Stavljanje tableta sondom u rasuto žito

396

Osim koncentracije plina za učinkovitost fumiganta vrlo je važna ekspozicija, tj. vrijeme koje protekne od puštanja plina do otvaranja i provjetravanja objekta. U pravilu vrijedi da je umnožak koncentracije i ekspozicije konstantan. To teoretski znači da se postiže jednaka učinkovitost doze od 20 g/m3 pri ekspoziciji od 48 sata i doze od 40 g/m3 pri ekspoziciji od 24 sata. No u praksi to nije uvijek tako jer su pri predugim ekspozicijama veći gubitci plina, jača je sorpcija itd.

Temperatura jako utječe na učinkovitost fumiganta: što je viša, njihovo je djelovanje bolje. Stoga se fumigacija obično provodi na temperaturi višoj od 15-20 °C, rijetko kad se dostatnom smatra temperatura između 10 i 15 "C. Smatra se da se za svakih 10 °C više temperature (do određene granice) učinkovitost fumiganta podvostručuje, što znači da se može koristiti dvostruko niža doza.

Iako fumigaciju obavljaju posebno za to ovlašteno i osposobljeno osoblje zaposleno u ovlaštenoj DDD (dezinsekcija, dezinfekcija i deratizacija) organizaciji, potrebno je da korisnik fumigacije vrši biološku kontrolu djelovanja te mjere. Pred početak fumigacije na razna mjesta objekta odn. proizvoda stavljaju se žičani kavezi (insektariji) u koje se stavi nešto proizvoda koji se tretira i veći broj štetnika tih proizvoda. Nakon fumigacije pregledaju se štetnici u kavezima i utvrdi njihova smrtnost.

Većina fumiganta vrlo SU jaki otrovi i vrlo opasni si. 382. Dozatorpeletapri radu u silosu u primjeni. Metilbromid i cijanovodik zahtijevaju potpunu hermetizaciju prostorije, a pripravci na osnovi fosforovodika trebaju hermetizaciju samo ako se ne stavljaju u proizvode, nego oko njih. U Hrvatskoj dopuštenje imaju ovi fumiganti:

Cijanovodik dolazi u hermetiziranim limenkama vezan na inertni nosač, najčešće infuzorijsku zemlju. Čim se limenka otvori oslobađa se plin. Koristi se u dozi od 10-30 g/ml uz ekspoziciju od 1-3 dana. Otrov je prve skupine otrova.

Metilbromid dolazi u promet u tekućem obliku u posebnim bocama pod tlakom. Na normalnom tlaku odmah se pretvara u plin. Koristi se u dozi od 20-30

397

rjeđe do 50 g/m3 uz ekspoziciju 1-2 dana. Svrstan je u prvu skupinu otrova. Priprema se ograničenje i zabrana primjene metilbromida zbog njegova negativnog utjecaja na ozonski omotač.

Fosforovodik dolazi u promet u obliku tableta, peleta, vrećica, ploča i vrpce. Ti se pripravci (tablete, pelete, vrećice) najčešće stavljaju u žito pa u tom slučaju nije potrebna potpuna hermetizacija prostorije. Tablete i vrećice koriste se u podnim skladištima za stavljanje u hrpu žita s pomoću sondi. Pelete se primjenjuju u silosima s pomoću posebnog dozatora. Ploče i vrpce (sastoje se od niza ploča) stavljaju se izvan uvrećene robe, bala duhana i si., te je pri njihovoj primjeni potrebna puna hermetizacija. Svi pripravci na toj osnovi svrstani su u prvu skupinu otrova.

398 4

OSTALE ŠTETNE ŽIVOTINJE (osim kukaca)

U štetnike bilja, osim kukaca, ubrajaju se i druge životinje. U koljeno člankonožaca (Arthropoda) zajedno se s razredom kukaca (Hexapoda) ubrajaju i razredi paučnjaka (Arachnida), stonoga (Mvriapoda) i rakova (Crustacea). Štetnici su bilja i vrste iz koljena oblenjaka (Nemathelminthes), mekušaca (Molusca) i svitkovaca (Chordata). Iako se u užem smislu entomologija bavi samo kukcima, u širem smislu ova znanstvena disciplina najčešće obuhvaća i paučnjake i stonoge. Iz sasvim praktičnih razloga u ovo smo djelo u sažetijem obliku uvrstili i najvažnije nematode, puževe i svitkovce, koji se inače ubrajaju u primijenjenu zoologiju, da bi sve životinje važne za fitomedicinu bile obrađene na jednom mjestu.

ARACHNIDA - RAZRED PAUČNJACI

Razred Arachnida dijeli se na više redova. Samo ćemo spomenuti prave pauke - Araneae. Najveći broj njihovih vrsta koristan je jer uništavaju štetne kukce, iako pri tome svakako unište i mnogo korisnih kukaca. U nas je zabilježena (Balarin) korist koju pauci čine uništavanjem mrežaste stjenice platane tijekom prezimljenja ispod kore. Za fitomedicinu su, međutim, mnogo važnije vrste reda grinja - Acarinae, koje su dijelom fitofagne i značajni štetnici poljoprivrednih kultura, a neke se vrste ubrajaju u važne prirodne neprijatelje štetnika.

Red ACARINA - GRINJE Grinje se razlikuju od kukaca po tome što imaju 4 ili 2 para (samo

Eriophvidae) nogu, (samo ličinke prvog stadija crvenih pauka imaju tri para nogu), tijelo im je bez vidljive segmentacije, glava i prsište srasli su u glavopršnjak, a imaju kratka pipala umjesto ticala. Razvoj je spolni. Ženke su najčešće oviparne. Razlikuju se zimska jaja, koja prezimljuju, te ljetna jaja generacija koje se javljaju za vrijeme vegetacije. Ličinke se presvlače nekoliko puta, najčešće pet puta. Postoje dva stadija negibive kukuljice (nimfe). Usni ustroj podešen je za bodenje i sisanje, no ima i drugih namjena.Vrlo su sitne životinje, najčešće manje od 1 mm.

399

Red obuhvaća više od 10.000 opisanih vrsta svrstanih u oko 200 porodica. S fitomedicinskog stajališta najvažnije su štetne vrste iz porodica crveni

pauci - Tetranvchidae, Brvobiidae, plosnate grinje - Tenuipalpidae, mekokožne grinje - Tarsonemidae, grinje šiškarice - Eriophvidae i korijenove grinje Tyroglyphidae, te korisne vrste porodice grabežljivih grinja - karnivora Phvtoseiidae.

CRVENI PAUCI - TETRANYCHIDAE

Malena su tijela, dugog najčešće 0,3-0,8 mm, žućkaste ili crvenkaste boje. Najvažnija je vrsta voćni crveni pauk. Ima izrazito crveno tijelo i crvena zimska jaja prema čemu je cijela porodica dobila naziv.

Voćni crveni pauk (Panonychus ulmi Koch) Odavna je poznat kao štetnik voćaka, prvenstveno šljiva, no tek oko 1960.

g. postaje važnijim štetnikom plantažnih nasada jabuka, a nešto kasnije i vinograda, prvo u Međimurju, a zatim i drugdje u Hrvatskoj. U slabo njegovanim nasadima javlja se rjeđe. Oko 1970. g. crveni je pauk nanosio veće štete i u vinogradima u Istri. Sad je proširen u Hrvatskoj u većini voćnjaka jabuka, ali i nekih drugih vrsta voćaka te u nekim vinogorjima, a u drugim je vinogorjima potpuno beznačajan.

U osamdesetim godinama na plantažama jabuka u Hrvatskoj suzbijan je voćni crveni pauk od 1 do 5 puta godišnje, a na nekim plantažama bresaka provođeno je suzbijanje do tri puta. U nekim većim vinogradima suzbijan je taj štetnik 1-3 puta godišnje. Usprkos zaštite zabilježene su štete u nekim plantažama. Međutim, od tada se brojnost populacije voćnog crvenog pauka općenito smanjuje te se može ustvrditi da ovaj štetnik postaje problemom samo tamo gdje je izazvan nekom pogrešnom mjerom.

O uzrocima jakih oscilacija u pojavi crvenih pauka postoji više teorija. Tako se smatra da intenzivna kemijska zaštita od drugih štetnika, ali i od bolesti, uništava ili ometa prirodne neprijatelje crvenih pauka. Naime, poznato je da su brojni prirodni neprijatelji, od kojih se naročito ističu grabežljive grinje roda Typhlodromus, neke stjenice i tripsi, važan regulator dinamike pojave crvenih pauka. Stoga svaka mjera koja ometa razvoj tih neprijatelja, ili ih čak uništava, pogoduje masovnoj pojavi crvenih pauka. Izrazito negativno djelovanje na prirodne neprijatelje svojevremeno je bilo utvrđeno za DDT, paration, karbaril i mnoge druge univerzalne insekticide te za kaptan i neke druge ditiokarbamate -fungicide.

Druga teorija jest teorija trofobioze. Prema toj teoriji sve agrotehničke mjere, a pogotovu gnojidba i primjena pesticida, utječe na crvene pauke mijenjanjem biokemijskih svojstava lišća u pravcu povoljnom ili nepovoljnom za te štetnike. Povećani sadržaj dušika u listu povećava proizvodnju jaja, produljuje život, skraćuje razvoj itd. I promjena uzgojnih oblika, rezidba, navodnjavanje i druge agrotehničke mjere mogu imati takav utjecaj putem biljke domaćina štetnika.

Dokazano je, također, da DDT, paration i karbaril od insekticida, a kaptan i TMTD od fungicida (a vjerojatno i neki drugi pesticidi) stimuliraju ovipoziciju,

400

smanjuju smrtnost, produljuju život, uopće povećavaju biotički potencijal crvenih pauka. Ta je pojava nazvana i Chaboussou efekt, prema francuskom stručnjaku koji je istraživao ovu pojavu.

I brza pojava rezistentnosti crvenih pauka na niz pesticida, naročito na najčešće korištene organofosforne insekticide, smatra se jednim od uzroka učestalih masovnih pojava crvenih pauka. Konačno, i vremenske prilike - manje oborina, a više temperature u vrijeme aktivne pojave štetnika - utječu povoljno na intenzitet pojave tih štetnika.

Zbog mnogo češće primjene fungicida u nasadima voćaka i vinove loze, već i njihov manji utjecaj (negativan ili pozitivan) na populaciju crvenog pauka može znatno utjecati na njihovu pojavu. Stoga navodimo da prema inozemnim podacima razvoj voćnog crvenog pauka forsiraju kaptan, faltan, TMTD i ditianon, lako ga usporava diklofluanid, a jako usporavaju dinokap, binapakril, mankozeb, propineb, benomil i tiofanat. Od insekticida pojavu više manje forsiraju svi univerzalniji insekticidi (ranije su to bili DDT - zabranjen još 1972. g., paration i karbaril, a sada su to metidation, piretroidi i dr.), a selektivniji su triklorfon, endosulfan, fosalon, klorpirifosmetil, neki insekticidi kratkog djelovanja i sistemični insekticidi bez kontaktnog djelovanja. Biotehnički insekticidi (regulatori razvoja kukaca) i specifični akaricidi, a posebice bioinsekticidi, selektivni su te ne forsiraju razvoj crvenog pauka.

Voćni crveni pauk ima kruškoliko tijelo, jarko crvene boje, dugo 0,3-0,5 mm. Ženke su veće, mužjaci manji. Ličinke su isprva narančaste, kasnije pocrvene. Prvi stadij ima tri, ostali četri para nogu. Zimska su jaja crvena. Imaju oblik lukovice s dugačkom vlasi. Ljetna su jaja manja od zimskih, a svijetlocrvene su ili narančaste boje.

Voćni crveni pauk prezimi u stadiju zimskih jaja, prema čemu se razlikuje od ostalih crvenih paukova i grinja šiškarica, koji prezimljuju kao odrasli oblici. Na vinovoj lozi najviše ih se nalazi na dvogodišnjem drvetu, manje na jednogodišnjem, a još manje na Starijem drvetu. SI. 383. Voćni crveni pauk sa zimskim jajima (prema: Na voćkama su jaja Baver) položena oko pupova jednogodišnjih i dvogodišnjih grančica. Jaja se često nalaze u velikim skupinama pa se iz daljine nazire crvena boja pojedinih dijelova zaraženih biljaka.

Krajem ožujka i u travnju počinje izlazak Učinaka iz jaja, obično nekoliko dana prije otvaranja pupova, pa dio prvoizašlih ličinaka ugiba zbog nedostatka hrane. Što je razlika između pojave prvih ličinki i početka listanja veća, to je

401

smrtnost veća. Izlazak iz jaja dosta je razvučen te može trajati 20-30 dana. Ličinke odmah odlaze na prvo lišće i sišu na naličju. Za vrijeme razvoja prolaze kroz tri stadija, nakon kojih slijedi po jedan stadij nimfe koja miruje. Svaki od tih šest stadija traje 1-2 dana pa ličinka razvoj završava najčešće za 7-10 dana.

Nakon 1-4 dana ženke počinju odlagati ljetna jaja na naličje lišća. Stadij jaja traje 5-11 i više dana. Ženka dnevno odloži 1-5 jaja, ukupno 10-30, maksimalno 70 jaja. Vrsta ima 6-7 generacija godišnje.

Zimska se jaja nalaze već od druge polovice kolovoza pa njihov razvoj traje 170-230 dana, a moraju biti izvrgnuta niskim temperaturama da bi iz njih mogle izaći ličinke. Generacije se isprepliću pa se istovremeno nalaze ljetna jaja, ličinke, nimfe i odrasli oblici.

Na brojnost i dinamiku populacije voćnog crvenog pauka utječe mnogo čimbenika, o čemu je djelomično pisano i na početku prikaza ovog štetnika. Tako više temperature (do 22 "O povoljno utječu na razvoj, a optimalna je relativna vlaga zraka 60-75 %. Kiša uglavnom ne ometa razvoj jer se pauci većinom nalaze na naličju lišća. Vjetar jači od 1,5 m/sek može čak širiti zarazu. Svjetlo povoljno utječe pa se na dobro osvijetljenim biljkama nalazi više pauka vjerojatno i zbog većeg sadržaja asimilata u lišću. Povećani sadržaj dušika u lišću najčešće povoljno djeluje na ovog štetnika. Konačno, jedan od najvažnijih čimbenika svakako su prirodni neprijatelji, od kojih se naročito ističu grabežljive grinje Typhlodromus pyri i neke druge vrste, te tripsi i stjenice. Smatra se da se voćni crveni pauk ne može prenamnožiti pri omjeru grabežljivih grinja i crvenih pauka manjem od 1:10.

Mnogobrojni ekološki čimbenici prouzrokuju i jaka kratkoročna kolebanja gustoće populacije voćnog crvenog pauka. Obično je najjači napad posljednjih generacija. Sto je napad raniji štete su veće. Najveće štete nastaju u vrijeme kretanja voćaka i loze. Tad se povećava koncentracija paukova na relativno maloj površini pa se nalaze ne samo na naličju nego i na licu lista. Na napadnutom lišću isprva se vide žućkaste točkice koje ubrzo poprimaju ljubičasto-crvenkastu ili ljubičasto-smedu boju, a najčešće su koncentrirane uz žile. Te se pjege spajaju i list se suši. Sisanjem pauci uzrokuju raspadanje klorofilnih zrnaca i koagulaciju protoplazme u ubodenim stanicama, zbog čega se pojavljuju te točkice. Kasnije nastaje nekroza. Ljeti lišće posmedi, suši se i opada. Lišće katkad dobiva bakrenastosmedu boju. Posljedice napada očituju se i nenormalnim razvojem plodova i slabijim razvojem pupova, pa se šteta očituje i iduće godine.

U prikazivanju biologije spomenuto je da stadij ljetnih jaja praktično traje jednako dugo kao i stadij ličinki. Stoga se u svako vrijeme na lozi nalazi najveći dio crvenih pauka u stadiju jaja jer ovipozicija traje nekoliko dana. To ukazuje na važnost ovicidnog djelovanja sredstava kojima se suzbijaju crveni pauci, što je mnogo manje važno u suzbijanju kukaca. Istraživanja grade jajeta crvenog pauka pokazala su da tek pred kraj svog razvoja embrij u jajetu uspostavlja kroz stigme vezu s vanjskom atmosferom. Zato tek pod kraj razvoja embrija mogu na njega djelovati akaricidi s fumigantnim djelovanjem, i to bez da oštećuju ljusku jaja. Stoga takve akaricide treba koristiti u vrijeme kad prve ličinke izlaze iz jaja (kad je

402

izišlo 30 % ličinki), jer tada je sigurno da će djelovati i na preostala jaja. Pri njihovoj preranoj primjeni moglo bi uvelike izostati njihovo ovicidno djelovanje na zimska jaja, a pri kasnijoj uporabi mogla bi masa ličinki već nanijeti izvjesne štete. I pri primjeni sredstava tijekom vegetacije učinkovitost je znatno povećana ako sredstvo djeluje i na ljetna jaja.

Zimsko prskanje provodi se u vrijeme kretanja vegetacije uljanim organofosfornim insekticidima i mineralnim uljima. Tu mjeru sve češće zamjenjuje tretiranje selektivnim akaricidima u vrijeme kad je oko 30 % ličinki izašlo iz zimskih jaja. Pragom tolerantnosti smatra se 500-1000 jaja, na nekim kultivarima i više jaja na dužinski metar rozgve ili grančica. Ako se takvo tretiranje nije provelo ili se utvrdi prisutnost većeg broja pauka, treba u vrijeme kad su izboji dugački 10-20 cm ponoviti tretiranje. U to se vrijeme pragom tolerantnosti u jabuka smatra 30 % naseljenih listova. Nakon cvatnje neki pragom tolerantnosti smatraju 3-5 pauka po listu ili 1000-2000 pauka uhvaćenih metodom 100 udaraca. Početkom ljeta treba ponoviti suzbijanje ako je prisutan veći broj paukova. Prag tolerantnosti sada je najmanje 70 % naseljenih listova ili više od 6 pauka po listu ili više od 2000-3000 pauka uhvaćenih metodom 100 udaraca. Sredinom i krajem ljeta preporučuje se tretiranje ako se po listu nade više od 8 pauka jer tada štete više ne mogu biti velike. Zbog velikih oscilacija intenziteta napada voćnog crvenog pauka i različitog razvoja na raznim domaćinima ne smiju se te preporuke shvatiti kao recept i stalno se njih pridržavati, jer će u pojedinim godinama biti moguće izostaviti svako suzbijanje ovog štetnika, a često će biti dovoljno samo jednokratno suzbijanje.

U novije vrijeme neki (Vrabl) preporučuju da se prag odluke određuje na temelju umnoška prosječnog broja paukova po jednom listu i broja dana do berbe. Ako taj broj prelazi 500, treba prići suzbijanju. Primjerice ako se u lipnju utvrdi 6 pauka po listu, a do berbe preostaje 90 dana, umnožek od 540 ukazuje da je prekoračen prag odluke. Temeljem tog načela Vrabl navodi pragove odluke za pojedine mjesece: svibanj: 3-4, lipanj: 4-5, srpanj: 6-8, kolovoz: 12-15 i rujan više od 20 crvenih paukova po jednom listu.

Vrlo je važno uvesti sustavno praćenje intenziteta pojave crvenih pauka u voćnjaku ili vinogradu uzimanjem uzoraka grana i izboja tijekom zime i brojenjem jaja na jednom duljinskom metru toga uzorka. Uzima se 50-100 uzoraka dugih 20-30 cm (50 % dvogodišnjih) s isto toliko biljaka te broj zimskih jaja preračuna na dužinski metar. Za vrijeme vegetacije treba utvrđivati postotak zaraženih listova ili utvrđivati prosječni broj pauka po listu. U manjem nasadu do 3 ha pregleda se 100 listova, a u većem nasadu pregleda se odgovarajuće veći broj. Uvid u brojnost crvenih pauka dobiva se i metodom 100 udaraca (metoda otresanja). Treba istaći da je mnogo jednostavnije i brže utvrđivati postotak lišća naseljenog paukom (makar samo jednim), nego utvrđivati prosječni broj pauka po listu. Nakon nekoliko godina takvog praćenja brojnosti moći će se za svaki lokalitet, kultivar i vremenske prilike iz iskustva utvrditi točnije pragove tolerantnosti i potrebu poduzimanja suzbijanja, a izbjeći će se suzbijanje "za svaki slučaj".

403

Za suzbijanje crvenih pauka mogu se koristiti gotovo svi organofosforni insekticidi, a prednost treba dati onim selektivnijim (sistemici i si.) pred univerzalnim insekticidima. Nadalje, i neki fungicidi utječu na smanjenje populacije tih štetnika (binapakril, kinometionat, dinokap i dr.). Primjena insekticida i fungicida svakako se obavlja ponajprije zbog suzbijanja nekih drugih štetnika ili bolesti. No, kad se specijalno želi provesti suzbijanje crvenih pauka, treba koristiti specifične akaricide. Ovicidno, larvicidno i adulticidno djelovanje imaju, primjerice, amitraz, fenazakvin i brompropilat, a samo na pokretne stadije djeluju piridaben i propargit.

U Austriji i drugim zemljama zapadne Europe u širokoj je primjeni biološko suzbijanje crvenog pauka unosom grabežljive grinje Typhlodromus pyri Sch. U nekim se državama taj štetnik suzbija i nekim vrstama stjenica. Svakako da i homogena gnojidba bez pretjeranih količina dušika nepovoljno utječe na brojnost paukova.

Obični crveni pauk - koprivina grinja (Tetranychus urticae Koch) To je izraziti polifag, a hrani se s najmanje 200 vrsta različitih biljaka. Vrlo je

važan štetnik povrća i ukrasnog bilja u zaštićenom prostoru, katkad i u prirodi (posebice na grahu), najvažniji je štetnik hmelja, a oštećuje i soju, rjeđe kukuruz na polju, te voćke i vinovu lozu. Na voćkama i vinovoj lozi javlja se obično tek od sredine ljeta i dalje, kad na njih prelazi sa zeljastih biljaka. Najveće štete treba očekivati u suhim i toplim uvjetima.

Ženka je dugačka 0,6 mm. Pauci su žute ili narančaste boje, s dvije izrazite tamne pjege na hrptu. No, ovisno o vrsti hrane, mogu biti zelenkaste i svijetlocrvene boje. Stvara mnogo paučine na naličju lišća. Jaja su bjeličasta, prozirna, jedva se mogu primijetiti prostim okom. U proljeće su često odložena na korove. Stoga se suzbijanjem korova smanjuje opasnost od ovog štetnika. Za razliku od

SI. 384. Obični crveni pauk voćnog crvenog pauka, prezimi u stadiju imaga. No u toplim uvjetima zaštićenog prostora nastavlja se

razmnožavati i tijekom zime. Ženke odlažu stotinjak jaja razbacano po cijelom listu. Razvoj od jajeta do imaga pri optimalnoj temperaturi 30-32 °C traje 8-12 dana, no u normalnim uvjetima traje oko 14 dana. Razvoj je moguć između 12 i 40 °C. Pogoduje mu niska relativna vlažnost zraka: optimalna je 45-50 %. Ima 6-10 generacija godišnje, u zaštićenom prostoru i više.

Zaraženo lišće puno je sitnih bjeličastih točkica koje se spajaju, lišće postaje prošarano, slično mramoru. Nervatura ostaje najdulje zelena. Kasnije se lišće suši, nekrotizira i otpada. Na naličju lišća nalaze se pauci u finoj pređi kojom mogu povezati i više listova zajedno. Na jače zaraženim biljkama prirod je niži, plodovi sitniji i slabije kakvoće. Štetnik je slabo mobilan pa se sporo širi. Prvo se uočava na pojedinačnim biljkama, s njih prelazi na susjedne biljke i tako nastaju žarišta. Prije proširenja iz tih žarišta treba štetnika suzbiti.

404

Suzbijanje običnog crvenog pauka obavlja se preventivnim higijenskim mjerama. Sastoje se iz uklanjanja korova iz objekata i oko njih, redovitog iznošenja i spaljivanja biljnih ostataka, a u zaštićenom prostoru i u podizanju vlage zraka čestim zalijevanjem biljaka, mehaničkim ispiranjem pauka s lišća i sl. Kemijsko suzbijanje treba provesti na početku zaraze, a katkad se prvim tretiranjem mogu zahvatiti samo žarišta. Za dobar uspjeh treba visoki utrošak škropiva, po mogućnosti 3000-5000 litara po ha. Pri tome treba imati na umu da visoki utrošak škropiva povisuje vlažnost zraka i time stvara povoljnije uvjete za pojavu bolesti.

Izbor sredstva ovisi o vrsti kulture na kojoj se suzbijanje provodi. Postoje velika ograničenja u primjeni insekticida na povrću pa se primjenjuju pripravci na osnovi diklorvosa, ali samo tretiranjem prostora iznad biljaka (u zaštićenom prostoru, jer pri izravnom tretiranju mogu biti fitotoksična), nadalje primjenjuju se i pripravci na osnovi pirimifosmetila, malationa, diazinona, piretroidi (bifentrin, esfenvalerat itd.). Posebice se preporučuju selektivni akaricidi na osnovi brompropilata, klofentezina i drugi dopušteni za ovu namjenu. U zaštiti soje mogu se upotrijebiti i drugi insekticidi djelotvorni na pauka, a u zaštiti voćaka i vinove loze sva sredstva navedena za suzbijanje crvenog voćnog pauka.

U zaštićenom prostom u Nizozemskoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama proširena je biološka metoda suzbijanja običnog crvenog pauka. Unosi se grabežljiva grinja Phytoseiuluspersimilis, koja siše ličinke i odrasle oblike crvenog pauka. Taj grabežljivac crvene je boje, nešto veći od crvenog pauka i mnogo pokretljiviji. Dnevno jedna grinja isiše pet odraslih odnosno 20 ličinki ili jaja običnog crvenog pauka. Ženka odloži 40-60 jaja. Razvoj jaja traje oko 7 dana. Grabežljivac dobro podnosi niže temperature, sve do 7 °C. Grinja se unosi kad je zamijećen početak zaraze paukom. Za uspjeh je potrebna relativna vlažnost zraka 60-85 %. Omjer grabežljive grinje prema crvenom pauku ne bi smio biti nepovoljniji od 1:10. Unos grabežljivca ponavlja se prema potrebi. Ako uništi domaćina, može preživjeti još 2-3 tjedna, ali ne dulje. Osim navedene vrste koristi se i druga vrsta grabežljive grinje Amblyseius cucumeris. Postoje i smjese obih vrsta grabežljivih grinja. Na tržištu se nalazi dvadesetak pripravaka različitih proizvođača koji sadrže grabežljive grinje namijenjene za suzbijanje običnog crvenog pauka u zaštićenom prostom (Spidex, Phytopack i dr.). Ti pripravci najčešće sadrže lišće graha ili neki dmgi medij zaražen grinjama. Cijena za pakiranje koje sadrži 1000 grabežljivih grinja iznosi 24-40 USD.

Crveni pauk agruma (Panonychus citriMc Gregor). Oštećuje sve vrste agmma. Siše na lišću, zelenim izbojima i plodovima. Na napadnutim organima vide se

405

SI. 385. Lišće graha zaraženo koprivinom grinjom (snimio M. Maceljski)

brojne bjeličaste točkice, koje se spajaju, a kasnije lišće poprima olovno-srebrnkastu boju. Lišće, katkad i plodovi, prijevremeno otpadaju. Suzbija se selektivnim akaricidima.

Atlantski crveni pauk (Tetranychus atlanticus Me Gregor = T. turkestani Ug. etNik.)

Vrsta srodna običnom crvenom pauku. U vrijeme vegetacije odrasli su oblici zelenožute boje, a ženke koje prezime crvene su. Optimalna je temperatura za razvoj je oko 25 °C. Polifagna je vrsta, zabilježena u nas na kukuruzu, šećernoj repi, u voćnjacima, na povrću itd. Ima 11-13 generacija godišnje. Prezime ženke u skupinama na otpatcima bilja ili na tlu. Na navodnjavanim površinama nema zaraze.

Glogov crveni pauk (Tetranychus viennensis Zacher). Nije čest štetnik iako je gotovo svuda prisutan. Napada glog i neke druge

vrste grmlja te voćke. Prezime odrasli oblici na bilju kojim se hrane. Ženka je crvene boje, sa žutim tarzusima. Na mjestima prezimljenja lako se razlikuju od običnog crvenog pauka, koji je žute boje, a voćni crveni pauk prezimi u stadiju jaja. U proljeće se prezimjeli oblici isprva hrane, a zatim odlažu jaja. Proizvode dosta paučine koja pokriva naličje lišća i izaziva karakteristične nabore na listu. Vrlo je osjetljiv na akaricide pa i na sumporne fungicide.

Žuti lozin pauk (Eotetranychus carpini Oud.) Utvrđen je u vinogradima Istre, a pojedinačno i drugdje. Prezimi odrasla

ženka na čokotu. Ona je žutocrvene, a kasnije žutozelene boje. Odlaže svijetla jaja na pupove i izboje. Razvoj ličinke traje oko 10 dana. Godišnje daje 4-6, pa i više generacija. Za ranog napada uzrokuje skraćenje internodija izboja, ali najkarakterističnije je oštećenje lišća: na njemu se pojave brojne točkice koje se spajaju, list mjestimice nekrotizira i požuti, a ljeti pocrveni.

Lipin crveni pauk (Eotetranychus tiliarius Herm.). Uzrokuje dekoloraciju lišća lipe. Prezime odrasli oblici. Ima 5-7 generacija godišnje.

BRYOBHDAE

Smeđi voćni pauk (Bryobia rubrioculos Scheuten^

Napada gotovo sve vrste voćaka, posebice koštičave vrste. Češći je u aridnijim područjima. Uz pojedina jako napadnuta stabla obično se nalaze voćke bez ikakve zaraze. Tu vrstu potiskuju ostale vrste crvenih pauka. Tijelo pauka ovalna je oblika. Jaja su crvena, no potpuno okrugla, prema čemu se razlikuju od jaja voćnog crvenog pauka. Prezime jaja. Prve ličinke izlaze ranije od ličinki voćnog crvenog pauka, već krajem ožujka i početkom travnja. Pokretni oblici nalaze se na pupovima i lišću. Ne prave paučinu. Ima 6-7 generacija godišnje. Suzbija se kao voćni crveni pauk.

406

PLOSNATE GRINJE - TENUBPALPIDAE

Izazivač crne peteljke (Brevipalpus leivisi Me Gregor). Ova je štetna grinja utvrdjena u državama s kojima graničimo, a nije dovoljno

poznato njezino proširenje u nas. Tijelo je grinje plosnato, jajolika oblika, prljavo crvene boje, dugo oko 0,2 mm. Ženke prezime pod korom čokota vinove loze kamo se vraćaju i tijekom proljeća ako zahladi. Pri temperaturi od 14-15 °C izlaze na pupove, izboje i mlado lišće, a kasnije napadaju cvjetove i grozdiće. Ima nekoliko generacija tijekom godine. Osim vinove loze može napasti i maslinu.

Na mjestu sisanja tih grinja isprva se vide bjeličaste, žućkaste ili crvenkaste pjege, ovisno o sorti loze. Kasnije mjesta sisanja pocrne. Napadnuti izboji dobivaju tamne pjege naročito pri osnovi i u zoni nodija, a napadnute peteljke zadebljaju i potamne. Tamne pjege mogu se pojaviti i na bobicama, gdje napad poremećuje i proces sazrijevanja - mnogo je više kiselina a manje šećera. Grozdovi su manji i rehuljavi. Može se prenijeti sadnim materijalom.

Plosnata crvena grinja (Brevipalpus oudemansi GeijskesJ Zapažena je u raznim voćnjacima u nas, najčešće na jabuci. Ženke su crvene

boje, duge 0,3 mm. Sišu na naličju lišća. Ima jednu, katkada dvije generacije godišnje. Sporadična se pojavljuje na pojedinim stablima u nekim voćnjacima.

MEKOKOŽNE GRINJE - TARSONEMIDAE

Jagodina grinja (Tarsonemuspallidus Banks) Prema nekim izvorima jagodu oštećuje podvrsta T. pallidus fragariae Z. U

Hrvatskoj lokalno čini veće štete. Javlja se pretežno u vlažnim područjima i u vlažnim godinama zbog potrebe za visokom relativnom vlagom zraka (80-100%). Najjači su napadi na teškim tlima i u starijim nasadima. Tijelo je grinje prozirno dugo 0,1-0,15 mm. Zapaža se samo povećalom. No štete su jasno uočljive. Zadržava se na lišću na kojem se pojavljuju pjege koje se naglo povećavaju. Mlado lišće zaostaje u rastu, naborano je i deformirano. Za jaka napada lišće žuti, smeđi i ugiba, a uskoro ugiba cijela biljka. To se događa redovito redovito u žarištima, koja se naglo povećavaju. Prema nekim podacima 45 grinja po listu smanji razvoj biljaka za jednu trećinu.

Prezime odrasle ženke u središnjem dijelu biljke. U ožujku odlažu jaja. Ličinke sišu na lišću i za desetak dana preobrazuju se u odrasle grinje. Ciklus razvoja jedne generacije traje oko tri tjedna. Stoga štetnik ima 5-7 generacija godišnje. Generacije se međusobno isprepliću, pa se cijele godine nalaze istovremeno jaja, ličinke i odrasli oblici. Na zaraženim biljkama plodovi ostaju sitni i ne dozrijevaju.

Zaraza jagodinom grinjom sprečava se nabavom i sadnjom nezaraženih sadnica ili močenjem njihovih nadzemnih dijelova prije sadnje u sredstva na bazi endosulfana. Pri tome se korijen ne smije namočiti u sredstvo. Taj se štetnik

407

suzbija i prskanjem jagoda rano u proljeće ili poslije berbe insekticidima endosulfanom ili diazinonom. Pragom odluke neki navode 15-20 grinja po listu. No potrebno je trošiti mnogo vode (na svakih 25 m2 oko 5 litara tekućine). Osim navedenih insekticida djeluju i neki akaricidi, npr. dikofol. Tretiranje za vrijeme vegetacije treba ponoviti nakon 3-5 dana. Ostali akaricidi i organofosforni insekticidi imaju samo djelomično djelovanje na jagodinu grinju. Rokove tretiranja i izbor sredstva valja podešavati karenci i terminu zriobe plodova.

Neke vrste mekokožnih grinja nanose velike štete brojnim vrstama lončanica (ciklame, afrička ljubica, kalanhoe i dr.) u zaštićenom prostoru oštećujući mlade listiće i cvijetove.

GRINJE ŠIŠKARICE - ERIOPHYIDAE

Ove grinje manje su od 0,2 mm pa se vide samo uz pomoć lupe. Oblik tijela im je sasvim različit od oblika tijela crvenih pauka jer im je tijelo dugoljasto.

Lozine grinje šiškarice. Iako su grinje šiškarice odavna poznate kao štetnici vinove loze, ipak je od 1967. pa do sada u srednjoj Evropi, a i u nas, povećan intenzitet njihove pojave. Nisu rijetki čokoti na kojima su svi izboji skraćeni i zakržljani ili lišće prekriveno erinozom. Takav porast štetnosti nije potpuno objašnjen, no najčešće se navode slični uzroci kao i za crvene paukove. Treba istaknuti da su grinje šiškarice žrtve velikog broja prirodnih neprijatelja pa se u njihovom uništenju ili ometanju sigurno nalaze glavni uzroci pojačane pojave tih štetnika u posljednje vrijeme. Toj pojavi nesumnjivo je pripomogla zamjena sumpornih fungicida organskim, koji, za razliku od sumpornih, ne ometaju razvoj grinja šiškarica.

Grinje šiškarice imaju dugoljasto tijelo i samo dva para nogu. Vrlo su sitne, oko 0,2 mm, te se vide samo s pomoću lupe.

Akarinoza (Calepitrimerus /Phylocoptes/ vitis Nal.)

Prezime ženke ispod kore na čokotu ili ispod ljuski na pupu. Još pri bubrenju pupa grinje ulaze dublje u njega i sišu stanice tkiva. Prema razvoju izboja premještaju se na najmlađe dijelove. One ženke koje su prezimjele na kori nešto kasnije dolaze do izboja. Sisanje unutar pupa može prouzročiti posmedenje i uginuće pupa ili pojavu izboja sa skraćenim internodijima, a ta je pojava nekada bila nazvana "court noue".

Zbog oštećenja glavnog pupa izbija izboj i iz postranog pupa, pa se javljaju dvostruki izboji. Zbog sisanja na lišću na njemu se vide ubodi okruženi dekoloriranom zonom, katkad zvjezdolika oblika. Ta se mjesta uboda mogu posušiti i ispasti pa je list prošupljen. No češće je list deformiran, karakterističnog tamnog uzdignutog ruba i šarene (mozaične) plojke. Pri napadu krajem ljeta list poprima tamnu boju od brojnih tamnih točkica (na mjestima uboda) na listu. Katkad je vidljiv ljubičasti sjaj odn. refleks tih točkica.

408

Skraćeni izboji loze zaraženi akarinozom (snimio M. Maceljski)

Ženke odlažu sferična, bezbojna jaja. Njihov razvoj traje desetak dana. Razvoj ličinki traje 8-10 dana, a razvoj nepokretne nimfe daljnjih 8 dana. Može imati 3-5 i više generacija godišnje. Za vrijeme vegetacije zadržava se na naličju lista, seleći se uvijek na mlade lišće. Najvažnije štete nastaju kad je u proljeće razvoj loze usporen zbog hladnog vremena, jer su tada grinje dulje koncentrirane na maloj lisnoj površini. Za topla vremena se, naprotiv, one raspodjele na naglo rastućoj površini loze pa su štete manje. No ako je broj grinja u pupu velik tijekom zime, tada su štete velike bez obzira na vremenske prilike, jer se izboj sporije razvija zbog oštećenja izazvanih sisanjem grinja unutar pupa.

Suzbijanje je obrađeno nakon uzročnika erinoze.

Erinoza (Colomerus /Eriophyes/ vitis Pgst.) Ova grinja prvenstveno uzrokuje pojavu nabreklina na licu lišća, u kojima se

na naličju nalazi vunasta prevlaka (erion = vuna). Pri jačoj zarazi ta se prevlaka može naći i na grozdovima. Zbog tih najčešće bjeličastih pjega na naličju lišća neki vinogradari zamjenjuju pojavu tog štetnika s peronosporom. Smatra se da u listove zaražene grinjom lakše prodire uzročnik peronospore.

Utvrđeno je da lozina grinja - uzročnik erinoze može u prilikama ekstremne visoke ili niske vlage oštećivati lozu na još dva načina. Simptomi tih oštećenja toliko su različiti da su isprva bili pripisivani drugim uzročnicima, a neko se vrijeme smatralo da njih nanose tri razna soja lozine grinje. Ta dva druga tipa oštećenja jesu oštećenja zametka još unutar pupa i jako uvijanje lista bez tvorbe bjeličaste prevlake na naličju. Uzročnik erinoze može prouzročiti ove simptome:

1. Klasični tip simptoma - erinoza. Ubrzo nakon listanja mogu se s gornje strane lišća vidjeti mjehuraste nabrekline velike poput zrna graška ili graha. One su često isprva crvenkaste ili ljubičaste, no kasnije postaju zelene kao da su posebno bogate klorofilom. Katkad te nabrekline mogu biti žute boje. S naličja su udubljeni dijelovi nabrekline obloženi pustenastom (vunastom) prevlakom nitastih tvorevina nastalih hipertrofijom staničja epiderme zbog djelovanja grinja. To su tzv. histoidne gale - šiške. Na početku je prevlaka nježna, pa se kroz nju jos vidi list, no kasnije postaje sve gušća. Isprva je prevlaka bijela, ali zbog sadržaja antocijana može imati crvenkasti ili ljubičasti sjaj. Kasnije požuti i na kraju postaje rdastosmeda. Starenjem šiške suši se tkivo u njoj i grinje iz nje prelaze na mlade dijelove biljke.

409

SI. 387. Nabreklim na licu lišća od grinja šiškarica (snimio M. Maceljski)

2. Oštećenja pupova. Štete se sastoje u kratkim izbojima sa skraćenim internodijima, slično kao od akarinoze, pa u oštećenjima na zelenoj kori izboja, plosnatosti izboja, uginuću pupova na izboju,

tvorbi "vještičinih metli", pa i rastu izboja u cik-caku. Te štete nastaju na sljedeći način: grinje prezimjele u pupu u normalnim bi uvjetima brzog razvoja loze izašle iz pupa i napale lišće. One tijekom zime nisu uspjele unutar pupa prodrijeti do zametka jer ga pokrivaju gusto složene ljuske. Bubrenjem pupa otvara se grinjama put do izboja, no ako on sada brzo izraste, pobjegne napadu. Ako u vrijeme bubrenja dođe do zastoja u razvoju mogu grinje napraviti opisane štete. Taj zastoj nastaje ako npr. zavlada jaka suša, ako zahladi, ako manjkaju

neka hranjiva itd. Za jakog napada, odnosno velikog broja grinja u pupu, pup uopće ne istjera ili su izboji jako zakržljali, kratki i brzo se posuše.

3- Uvijanje lišća bez tvorbe vunastih prevlaka. Ti simptomi nastaju zbog sisanja grinja na žilama lišća. List se uvija na obje strane prema dolje. Oblik je lista poput žlice ili cilindra. Ako se list želi otvoriti, tkivo puca. Najjači su simptomi na vršnom lišću. To lišće kasnije žuti, smeđi i otpada. Na mjestima gdje masa grinja siše na žilama tkivo izumire i posmedi pa se na žilama vide nekrotična mjesta, najčešće uzduž žila. Ovo neelastično tkivo uzrok je uvijanja lišća prema dolje.

Uzročnik erinoze ima godišnje do 7 generacija. Stoga je razumljivo da se u jednom pupu u vrijeme zime može naći i stotinjak grinja, a na jednom listu u vrijeme vegetacije i više stotina grinja. Jedna jedina grinja može izazvati tvorbu klasične nabrekline.

SI. 388. Erinoza na naličju lišća vinove loze (snimio M. Maceljski)

410

Budući da lozine grinje šiškarice prezime kao odrasli oblici, zimsko prskanje čokota vrlo je učinkovito. Treba voditi računa da zbog sakrivenog načina života (prezime u pupu ili pod korom) čokote treba temeljito prskati uz utrošak mnogo škropiva. U vrijeme otvaranja pupova (stadij C) vrlo su učinkovita uljana organofosforna sredstva te sumporna sredstva. Odmah poslije početka vegetacije loze i napada grinja na lišće najefikasniji su pripravci na osnovi endosulfana i neki selektivni akaricidi (npr. brompropilat, fenazakvin). Te uzročnike uništavaju i neki sistemični organofosforni insekticidi. Moguće je smanjiti štete iduće godine tako da se navedeni akaricidi ili endosulfan primijene u času najveće brojnosti grinje sredinom i krajem ljeta (Budinščak, Masten).

Zbog prisutnosti grinja u pupu štetnik se često prenosi zaraženim sadnim materijalom, pa o tomu treba pri njegovoj nabavi također povesti računa. Treba istaći da lozine grinje šiškarice imaju puno prirodnih neprijatelja, posebice grabežljivih grinja, pa o njihovoj brojnosti ovisi i jačina zaraze tim štetnicima.

Kruškina grinja (Eriophyes piri Pgst J Dosta je proširen štetnik u nas. U pojedinim godinama, naročito u obalnom

području, može nanijeti velike štete. Javlja se u više varijeteta, neki napadaju dunju, drugi oskorušu, a treći jabuku. Prikazati ćemo samo izrazito najvažniji varijetet kruškine grinje (Eriophyes piri var. mali Nal.). Grinja je vrlo sitna, duga do 0,2 mm, izdužena uska tijela bjelkaste boje. Prezime odrasli oblici u skupinama ispod ljuskica pupova. Vrlo rano u proljeće naseljuju mlado lišće i uvlače se u njegovo tkivo. Sisanjem izazivaju karakteristične sitne ali vrlo brojne nabrekline, vidljive s obje strane lišća. Te su nabrekline isprva svijetlozelene, katkad aižičaste, a zatim posmede i pocrne. Najviše ih ima uz glavnu žilu lista. Kada tkivo unutar nabrekline odumre, izlaze kroz rupice na naličju lista te naseljuju zdravo tkivo lista, gdje prave nove nabrekline. Pri jakom napadu list pocrni, deformira se i otpadne, a izboj zakržlja. Može biti oštećena i kožica plodova, a time je omogućen ulaz mikroorganizama. Napadnuti plodovi deformiraju se te često otpadaju prije zriobe. Napad je često koncentriran samo na poneku granu ili stablo. U lisnom tkivu žive grinje cijelu godinu, odlažu jaja, razvijaju se ličinke itd. Štetnik ima dvije generacije godišnje. Najveću štetu čine mladom lišću i izbojima početkom proljeća.

Suzbija se u vrijeme bubrenja pupova sumpornim fungicidima (močivi sumpori, kalifornijska juha) ili uljanim organofosfornim sredstvima.U početnom dijelu vegetacije najbolje djeluju preparati na osnovi endosulfana, tiometona, demetonmetila te Si. 389. List zaražen kruškinom neki akaricidi (brompropilat, fenazakvin). grinjom (snimio M. Maceljski)

411

Šljivine lisne grinje šiškarice (Eriophyes similis Nal.)

Vrlo su često prisutne u zapuštenim šljivicima u nas. Na licu lišća vide se brojne sitne gusto poredane crvenkastosmede izrasline polukuglastog ili eliptičnog oblika. Svaka izraslina ima na naličju otvor. Napadnuto lišće zaostaje u razvoju i deformira se no štete nisu velike. Grinje su vrlo sitne, nevidljive prostim okom. Suzbijanje je rijetko potrebno.

SI. 390. Lišće šljive zaraženo šljivinom grinjom šiškaricom (snimio M. Maceljski)

Ribizova grinja (Cecidophyopsis / Eriophyes/ ribis West..)

Može nanijeti velike štete crnom ribizu pa i ugroziti proizvodnju. Rjeđe napada crveni ribiz. Grinja napada pupove. Ti pupovi nabreknu, deformiraju se, ostaju zatvoreni i na kraju se posuše. Prenosi opasne uzročnike bolesti ribiza. Prezime odrasli oblici u pupovima. Zaraženi su pupovi hipertrofirani. Početkom proljeća prelaze na najmlađe lišće, no početkom ljeta već se zavlače u pupove. Suzbija se vrlo teško. Djelomični uspjeh postiže se zimskim prskanjem, a u vrijeme migracije grinja na lišće najbolje rezultate daju tretiranja endosulfanom. Za uspjeh je presudna kvaliteta tretiranja. U rezidbi treba odstranjivati izboje sa zaraženim pupovima.

Ljeskova grinja (Phytocoptella /Eriophyes/ avellanae Nal.)

Vrlo je čest štetnik lijeske u Istri, ali i u većini drugih krajeva Hrvatske. Uzrokuje nabreknuće pupova unutar kojih živi pa se oni ne otvaraju ili se iz njih razvije deformirano lišće koje se suši. Iz zaraženih pupova tijekom vegetacije grinje prelaze na nove pupove. Najjača je seoba kada lijeska ima 5-10 razvitih listova, što je obično u svibnju. Grinje su vrlo sitne. Imaju više generacija godišnje. Najčešće

su za hladna i vlažna proljeća. Suzbijaju se tretiranjem endosulfanom, sumpornim sredstvima ili nekim akaricidima u vrijeme kad na novom ljetorastu bude formirano 3-5 novih pupova. Ako je potrebno tretiranje se ponavlja nakon petnaestak dana.

Lipina grinja (Eriophyes tiliae Pgst.). Česta je pojava na lišću lipe u nas. Na lišću stvara izrasline različitih oblika. Tijekom godine razvije 5-6

SI. 391. Zaraza lista lipe grinjama šiškaricama seneraciia (snimio D. Bertić)

412

Malinina grinja {Phyllocoptes gracilis Nal.) Češći je štetnik maline. Prezime ženke u pupu. Na takvom se pupu vide

smeđe pjege. Otvaranjem pupova sele se na peteljke i naličje lišća. Na lišću se zapažaju svijetle pjege. One kasnije požute. Nastaju mjehurasta izbočenja na licu, mlado se lišće kovrča, a izboji suše. Ima više generacija godišnje. Suzbija se slično kao lozine grinje šiškarice.

Kupinina grinja (Acalitus essigi HassanJ Napada kupinu i malinu. Česta je u Hrvatskoj. Oštećuje plodove te oni

neravnomjerno sazrijevaju, nejednolično su obojeni i tvrdi te neukusni. Prezime grinje ispod ljuskica pupa, ali i na plodovima koji zaostaju na biljkama. Rano u proljeće sele se na lišće, a u vrijeme cvatnje ulaze u cvjet, a zatim u plod. Štete se smanjuju pravilnim rezom te primjenom amitraza, endosulfana ili sumpornih sredstava rano u proljeće. O potrebi suzbijanja zaključuje se prema intenzitetu prošlogodišnjeg napada.

Orahova grinja (Aceria tristriata Nal.)

Na lišću oraha stvara ispupčenja tamne boje i bjelkasta uleknuća na naličju. Dosta je česta, ali malo štetna u nas.

Grinja pupova agruma (Aceria scheldoni EwingJ Živi u pupovima i u njima se hrani. Uzrokuje deformaciju lišća, izboja i

cvjetova. Karakteristična slika zaraze jest pojava nakazno deformiranih plodova. Može uništiti pojedine pupove. Suzbija se u vrijeme mirovanja vegetacije bijelim uljima, a u vrijeme kretanja i tijekom vegetacije ometoatom, fungicidom kinometionatom ili sumpornim fungicidima te selektivnim akaricidima.

Hrdasta grinja šljive (Vasates /Aculus/ fockeui Nal. ). Vrlo je sitna grinja. Javlja se najčešće u brdovitijim hladnijim područjima.

Napada šljivu, breskvu i trešnju. Najveće štete nanosi u rasadnicima. Prouzrokuje zvjezdolike pjege promjera 1-2 mm na lišću, kasnije uvijanje lista prema glavnoj žili te smedenje lišća. Suzbija se kasnim zimskim prskanjem, a rijetko kad potrebno je suzbijanje za vrijeme vegetacije.

Hrdasta grinja jabuke (Vasates /Aculus/schlechtendali Nal.) Izaziva hrdaste prevlake na naličju lišća, na izbojima i plodovima jabuke,

onemogućava porast izboja i otvaranje cvjetnih i lisnih pupova. Nije česta u nas. Grinja je duga 0,15-0,2 mm. Prezime ženke na voćki. Ima do 5 generacija godišnje. Mnoge vrste grabežljivih grinja hrane se tom vrstom pa njezina umjerena nazočnost može pogodovati održavanju tih grabežljivaca.

Hrdasta grinja kruške (Epitrimerus pyri Nal.). Uzrokuje slične štete na kruški kao hrdasta grinja jabuke na jabuci.

413

1

Hrđasta grinja agruma (Aculops pelekassi K.)

U nas je proširena u južnoj Dalmaciji. Češće oštećuje plodove nego lišće i grančice. Plodovi mijenjaju boju u hrdastu do čokoladno smeđu, zaostaju u rastu, a prinos je manji. Plodovi limuna dobivaju srebrnkast sjaj. Kora je naborana. Suzbija se fungicidima na bazi zineba ili sumpora te akaricidima.

KORIJENOVE GRINJE - TYROGLYPHIDAE

U ovu se veliku porodicu ubrajaju vrste koje napadaju lukovice. Zadržavaju se i hrane unutar njihovih Ijuskica. Na mjestima sisanja razvija se trulež pa se širi na cijelu lukovicu. Najpoznatija je vrsta Rhizoglyphus echinopusT. i R.. Neke vrste ove porodice štete uskladištenim proizvodima, a neke su štetne u uzgojima šampinjona i drugih gljiva.

OKLOPNE GRINJE - ORIBATEI (više porodica). Vrlo su brojne u tlu i pridonose plodnosti tla. Njihova prisustnost i brojnost

znak je pozitivnih procesa u pravcu povećanja plodnosti tla. One su važni humifikatori, a mogu biti indikatori svojstava tla. U tlima istočne Slavonije utvrđene su 33 vrste ove skupine (Oštrec).

Grinje štetne uskladištenim proizvodima

U našim je skladištima poljoprivrednih proizvoda utvrđeno 33 vrste grinja. Najvažnije su ove vrste. Na uskladištenim žitaricama u nas najčešća je vrsta Aleuroglyphus ovatus Troupeau, a napada i druge proizvode. Važna je brašnena grinja (Acarus siro L. = Tyroglyphus farinaeDe Geer) koja napada brašno, žito, suho voće, sireve, suhe biljne proizvode i dr. Česta je na različitim proizvodima i vrsta Tyrophagus putrescentiae Schrank. Sirna grinja (Tyrophagus casei Oud.) napada sireve, suhomesnate proizvode, sijeno itd. Svrabljiva grinja (Pyemotes/ Pediculoides/ ventricosus Newp.) izaziva žitnu šugu i svrab u radnika koji rukuju zaraženim proizvodima. Sve su vrste sitne, najčešće 0,3-0,6 mm duge.

Grinje napadaju zrno, posebice klicu, ali i druge proizvode. Za njihov razvoj prijeko je potrebna viša vlažnost proizvoda.Pri vlagi ispod 10 % grinje ugibaju,

SI. 392. Plodovi agruma zaraženi hrđastom grinjom (snimio M. Maceliski)

414

pri 13 % žive ali se sporo razmnožavaju i još nema opasnosti od prenamnožavanja, a pri vlazi zrnja i drugih proizvoda većoj od 15 % vrlo se brzo razmnožava. Pri temperaturi od 20-22 °C razvoj traje samo 10-12 dana, a pri 10-15 °C dulje od 30 dana. Imaju desetak i više generacija godišnje. Zaraza od 20 grinja po 1 kg smatra se slabim napadom, napad od 20 pa do prebrojivog broja grinja srednjim ili jakim napadom, a ako u 1 kg ima toliko grinja da se ne mogu prebrojiti smatra se to vrlo jakim napadom. Zaraza se utvrđuje prosijavanjem uzorka na situ s otvorima 1-2,5 mm nad tamnom podlogom na kojoj se grinje lakše uočavaju. Jače zaraženi proizvodi nisu prikladni za ljudsku, a često niti stočnu ishranu. Prisutnost grinja može otežati, pa i onemogućiti izvoz nekih proizvoda. Prenamnoženje grinja povećava vlažnost proizvoda i pogoduje pojavi mikroorganizama.

Grinje štetne u uzgoju gljiva

Više vrsta grinja napada uzgajališta šampinjona i drugih gljiva. Razlikuju se tarsonemidne i tiroglifidne grinje. One se hrane micelijem i plodnim tijelima gljiva. Za jake zaraze gljive ne niču, a za kasne zaraze osnovica stapke dobiva crvenosmedu boju.Tkivo glavice i stapke izgriženo je, rupičasto. Klobuk može biti uleknut. Zarazu grinjama šire mušice koje su česti štetnici gljiva. Grinje se uništavaju kvalitetnom pasterizacijom komposta, pridržavanjem higijenskih mjera u uzgajalištu te suzbijanjem mušica. Mikofagnih vrsta koje se hrane gljivicama ima u svim porodicama grinja.

Grabežljive grinje - Phvtoseiidae

U ovu porodicu grinja ubrajaju se grabežljive - predatorske grinje, vrlo važni prirodni neprijatelji fitofagnih grinja, ali i mnogih štetnih kukaca. Imaju kaiškoliko tijelo i duge noge. Vrlo su pokretljive. Najčešće su bjelkaste, no mogu biti crvenkaste i drugih boja, ovisno o hrani i drugim uvjetima. Imaju 4-7 generacija godišnje. Što ima više domaćina, tj. grinja ili kukaca kojima se hrane, to su brojnije. Pripadaju u najvažnije prirodne regulatore brojnosti populacije voćnog crvenog pauka i drugih štetnih vrsta grinja. Važni prirodni regulatori u našim voćnjacima

SI. 393. Brašnena grinja

415

jesu vrste Euseius finlandicus Oud. i Kampimodromus aberrans Oud., a zadržavaju se i na drugom drvenastom bilju. Na uskladištenim poljoprivrednim proizvodima javljaju se grabežljive grinje roda Cheyletus.

Neke se vrste koriste za biološko suzbijanje štetnika. Važna je takva vrsta Typhlodromus pyri Sch., prisutna, ali nedovoljno brojna u našim voćnjacima. Održava se i na drugim drvenastim biljkama. Odrasli oblik dug je 0,25-0,35 mm, jajolika je oblika, žućkaste ili crvenkastožute boje. Ima 3-4 generacije godišnje. Vrsta se uspješno koristi za biološko suzbijanje voćnog crvenog pauka u brojnim zemljama Europe. Jedna grabežljiva grinja može dnevno uništiti dvadesetak fitofagnih grinja. Nadalje, važna je vrsta Amblyseius cucumeris, a i neke druge vrste toga roda koje se koriste za suzbijanje običnog crvenog pauka u zaštićenom prostoru. U ovu porodicu pripada i predatorska grinja Phytoseiuluspersimilis A.-H. Ona se već dulje koristi na tisućama hektara zaštićenog prostora u zapadnoj Europi za suzbijanje običnog crvenog pauka na povrću. Počelo je i korištenje grinja roda Metaseiulus za biološko suzbijanje.

SI. 394. Grabežljiva grinja Phytoseiuluspersimilis (narančaste boje) i žrtva obični crveni pauci

U grabežljive grinje prisutne u našim voćnjacima pripada i vrsta Zetzellia mali Ewing, koja se ubraja u porodicu Stigmaeidae (Ciglar).

Treba spomenuti da se i krpelj (Ixodes ricinus L.), uzročnik svraba u ljudi grinja Sarcoptes scabiei L. i tekuti - nametnici peradi (Dermanyssus gallinae De Geer) ubrajaju u red Acarina.

416

I uzročnik opasne varoze pčela grinja je vrste Varroa jacobsoni Oud. To je bolest odraslih pčela i pčelinjeg legla. Ženke se hrane krvlju pčele. Nesu jaja s unutrašnje strane stanice u kojoj su ličinke pčele pa novo razvijene grinje sišu na njima. Štete mogu biti vrlo velike, tim više što varoa može prenijeti neke bolesti pčela. Varoa se suzbija različitim kemijskim sredstvima, pa i nekim sredstvima za zaštitu bilja dozvoljenim za tu svrhu. Pčele napada i grinja Acarapis WoodiRennie. Živi u tijelu pčele i izaziva također opasnu akarozu.

RAZRED MYRIAPODA - STONOGA

Dijeli se na prave stonoge - Diplopoda i kamenarke - Chilopoda. Prave stonoge imaju na svakom segmentu tijela po dva para nogu. Često ih

nalazimo u tlu, a tamo se katkada hrane i korijenjem, sjemenjem ili klicama kulturnih biljaka. Najveće štete nanose gomoljima krumpira. No štete su ipak malene. Najčešće vrste ubrajaju se u porodice Julidae, Blaniulidae i Polvdesmidae. Dugačke su 15-30 mm. Zabilježene su štete na korijenu šećerne repe i kukuruza od vrsta roda Scutigerella i Blaniulus. Kamenarke imaju na svakom segmentu samo po jedan par nogu. Zoofagne su te ne oštećuju biljke.

RAZRED CRUSTACEA - RACI

Red: ISOPODA - GAGRICE

Gagrice, babure ili mokrice imaju ovalno izduženo tijelo. Imaju sedam pari prsnih i šest pari trbušnih nogu. No, ne ubrajaju se u stonoge, nego u rakove. Zadržavaju se na vlažnim staništima, gdje se hrane biljnim otpatcima. Vrše ulogu humifikatora. Česte su i u vlažnim podrumima i sličnim mjestima. Vrlo su rijetko zabilježene manje štete na korijenju, klicama i mladom prizemnom lišću nekih biljaka u vrlo vlažnim sredinama.

417

KOLJENO NEMATHELMINTHES -OBLENJACI

U ovo se koljeno ubrajaju nematode ili oblici, vrlo važni štetnici bilja.

RAZRED NEMATODAE - OBUĆI, NEMATODE

Zajednička svojstva

Smatra se da postoji vrlo veliki broj vrsta, a opisan je samo manji dio. Za poljoprivrednu biljnu proizvodnju nematode su vrlo važne. To su sitne životinje, najčešće končastog, katkad ovalnog, okruglog ili drugih oblika tijela. Duljina im se tijela kreće između 0,5 i 2 mm, katkad i manje. Nemaju pigmenta, te su bjelkaste ili žućkaste boje, samo rijetko kada tamnije. Postoje fitonematode, saprofagne nematode i zoonematode, ovisno o vrsti hrane.

Fitonematode se hrane sisanjem biljnih sokova. U usnoj šupljini imaju bodež (stilet) kojim prodiru u biljno tkivo iz kojeg sišu sokove. Razmnožavaju se spolno: postoje ženke i mužjaci. Ženke su oviparne, rijetko viviparne ili ovoviviparne. Često odlože i po tisuću i više jaja. Ličinke prolaze kroz četiri razvojna stadija prije preobrazbe u odrasli oblik.

Nematode se odlikuju sposobnošću da u nepovoljnim uvjetima prelaze u anabiozu. To je stadij potpunog mirovanja i prestanka svih aktivnosti, koji, uz zadržavanje vitalnosti, može trajati do tridesetak godina. Tako prežive i dulja razdoblja nepovoljnih vremenskih prilika ili pomanjkanja odgovarajućeg domaćina. Nastupom povoljnih uvjeta ili u prisutnosti povoljnog domaćina mogu se aktivirati i normalno razvijati.

Većina vrsta zadržava se u tlu. Nematodama su bogatija tla koja sadrže mnogo humusa. Najveći dio koncentriran je u sloju do 30 cm. Kreću se na vrlo mala rastojanja kroz vodenu fazu tla, pa vlaga povoljno utječe na brojnost nematoda. Poplave i jake suše smanjuju njihovu brojnost, no u stadiju anabioze mogu preživjeti i duga razdoblja takvih uvjeta. Ima termofilnih i manje termofilnih vrsta. Visoke ih temperature uništavaju pa se koriste za suzbijanje nematoda u zaštićenom prostoru (termička sterilizacija tla). O bogatstvu vrsta svjedoče nalazi (Ivezić) od 28-55 fitoparazitskih i 14-26 saprofagnih rodova nematoda na tlima pod industrijskim biljem na području Osijeka.

418

Neke zoonematode neprijatelji su štetnih kukaca pa već postoje i biološki pripravci koji sadrže nematode za suzbijanje žičnjaka, grčica ili ličinki pipa u tlu. Na tom se području očekuje brzi razvoj i početak šire primjene takvih i sličnih pripravaka u praksi. Dio nematoda može se ubrojiti u parazitske vrste koje se uvlače u štetnike i žive na njihov račun, a dio su grabežljiva. Poznati su rodovi grabežljivih nematoda Steinernema i Heterorhabditis, koji se koriste za biološko suzbijanje različitih štetnih kukaca (pripravci Nematon, Entonem, Exhibit i dr.).

Nekoliko desetaka vrsta fitonematoda smatra se važnim štetnicima poljoprivrednih kultura u Hrvatskoj. Dio su ektoparaziti, koji se hrane na korijenu, ubadajući u njega svoj stilet, a dio su endoparazitske fitonematode, koje se ubušuju u korijen te žive unutar biljke. Neke su vrste paraziti nadzemnih biljnih dijelova. Ima polifagnih vrsta, poput stabljičine nematode i oligofagnih vrsta, poput pšenične nematode. Neke vrste prenose i viruse biljaka (NEPO i TOBRA virusi). Na listi Al karantenskih štetnika za Hrvatsku nalazi se 9 vrsta nematoda, a medu njima su i krumpirova i sojina nematoda.

Prisutnost nematoda u tlu ili biljnom materijalu utvrđuje se posebnim metodama u nematološkim laboratorijima. Tu se obavlja pregled dobivenih uzoraka metodama filtracije, flotacije, sedimentacije ili centrifugalnom silom. Različite skupine nematoda izdvajaju se različitim metodama, pa laboratoriji moraju biti opremljeni s više vrsta aparata. Nakon izdvajanja nematoda, S] 395 Termička sterilizacija s hranama (snimio M. identifikaciju provodi Maceljski) specijalist nematolog.

Mnogo je lakše identificirati štetne nematode prema simptomima koje izazivaju na napadnutim biljkama jer su ti simptomi često vrlo karakteristični ("korijenova brada" od repine nematode, "ondulacija" lišća od pšenične, itd.).

Usprkos mogućnosti identifikacije na polju, ipak je laboratorijski pregled uzoraka potreban zbog utvrđivanja intenziteta zaraze, o kojem ovisi izbor mjera suzbijanja. Najčešće se uzimaju uzorci tla, jer se vrlo često i prije sjetve obavljaju pregledi tla na nematode, da bi se odlučilo o prikladnosti neke parcele za uzgoj pojedine kulture (npr. za šećernu repu ili sjemenske usjeve). Ti se uzorci uzimaju posebnom sondom. Sastoje se iz malenih količina zemlje uzetih s pedeset jednolično raspoređenih mjesta tako da ukupna težina uzorka bude 0,5-1 kg. Na svakoj parceli uzima se 4 ili 8, rjeđe 16 takvih uzoraka, ovisno o vrsti kulture i svrsi pregleda.

419

SI. 396. Termička sterilizacija pod folijom vodenom parom u stakleniku (snimio M. Maceljski)

Nematode su vrlo slabo mobilne te se prenose gotovo isključivo zaraženom zemljom (na kotačima vozila, cipelama ljudi, nogama životinja itd.) i biljnim materijalom. Zato se najuspješnije suzbijaju odgovarajućim plodoredom u kojem rjeđe dolaze biljke domaćini. Plodored je najvažniji način suzbijanja brojnih oligofagnih vrsta (npr. cistolikih nemtoda), a za polifagne vrste ima znatno manju važnost. Neke su biljke antinematodne, tj. ne samo što nisu napadnute, nego čak

nepovoljno djeluju na nematode u tlu. I neke vrlo osjetljive biljne vrste ili sorte koriste se za suzbijanje, jer njih nematode napadnu tako jako da prije nego što nematode dosegnu spolnu zrelost, uginu biljke, a time i nematode. Neki kultivari kulturnih biljaka mogu biti visoko otporni na nematode, npr. neki kultivari lucerne na stabljikinu nematodu, neki kultivari krumpira na krumpirovu nematodu itd.

Uništavanjem korova, koji su domaćini nematoda, smanjuje se njihova brojnost i prekida most kojim oligofagne vrste prebroduju izostavljanje sjetve glavnog domaćina. Primjerice, brojnost repine nematode smanjuje se suzbijanjem korova iz porodice Chenopodiaceae u usjevima koji se uzgajaju između dva uzgoja šećerne repe na nekoj površini.

U zaštićenom prostoru osnovna je mjera zaštite od nematoda termička sterilizacija, kojom se tlo zagrijava na temperaturu koja suzbija sve štetočinje. Za postizavanje potrebne učinkovitosti potrebno je tlo zagrijati na 95 °C i na toj temperaturi ostaviti 5 minuta. Postignutu temperaturu treba povremeno mjeriti jer su zabilježene slučajevi da se zagrijavanjem na nedovoljno visoku temperaturu pogodovalo razmnažanju nematoda (Maceljski). Tlo se zagrijava uvođenjem pregrijane vodene pare koja se proizvodi u parnom kotlu. Za zagrijavanje jednog m2 tla potrebno je oko 50 kg pregrijane pare. Para se uvodi u tlo prošupljenim

SI. 397. Rasad na fumigiranoj površini (snimio M. Maceljski)

420

hranama ili cijevima, ili se pušta ispod folije tako dugo dok se tlo ne zagrije na potrebnu temperaturu. Tim se načinom uništavaju nematode i svi drugi štetnici, svi uzročnici bolesti, uključivši viruse i sjemenke korova. Djelomičan učinak, zadovoljavajući samo na nematode, kukce, neke gljivice i korove, postiže se solarizacijom, tj. zagrijavanju tla ispod tamne folije utjecajem sunca. Solarizacijom se postiže za 10-20 °C viša temperatura nego što je na nepokrivenom tlu.

Izbor nematocida nije velik. U klijalištima (rasadnicima) za duhan, eventualno i povrće, koristi se metilbromid koji sadrži i malo klorpikrina za upozorenje. Metilbromid dolazi u promet u tekućem obliku u posebnim bocama pod tlakom. Na atmosferskom tlaku pretvara se u plin. Ubraja se u prvu skupinu otrova. Očekuje se ograničenje, a zatim i zabrana primjene, jer se ubraja u plinove koji uništavaju ozonski omotač. Nematocid na osnovi dazometa dolazi u granuliranom obliku, a najviše se koristi za suzbijanje nematoda pri uzgoju povrća i cvijeća u zaštićenom prostoru, katkad i u prirodi. U nematocide se ubraja i metam, koji se koristi zalijevanjem, također najčešće pri uzgoju povrća i cvijeća. Svi navedeni nematocidi imaju i insekticidno, herbicidno i fungicidno djelovanje. Nakon njihove primjene određeno vrijeme ne smije se obavljati sjetva niti presađivanje zbog opasnosti od fitotoksičnog djelovanja sredstva zaostalog u tlu. Postoje i neki nematostatici, primjerice karbofuran, koji se koristi za zaštitu od žičnjaka, no ima popratno djelovanje jer sprečava razmnožavanje repine nematode.

U novije vrijeme nastoji se uzgojem presada duhana i drugih biljaka u hidroponima izbjeći štete od nematoda.

SI. 398. Cvjetnjak ispred kazališta u Zagrebu u vrijeme fumigacijeprotiv nematoda (snimio M. Maceljski)

Podjela nematoda

Nematode se dijele na veliki broj porodica, a spomenut ćemo samo one u koje se ubrajaju najvažnije fitonematode. Zbog preglednosti mi ćemo fitonematode podijeliti na korijenove nematode, stabljikine nematode i nematode lista i pupoljka.

Korijenove nematode

U ovu se skupinu ubrajaju cistolike nematode, nematode korijenovih guka, nematode smeđe pjegavosti korijena i slobodno živuće nematode.

421

CISTOUKE NEMATODE

Ubrajaju se u porodicu Heteroderidae. To su ektoparaziti. Njihove se ženke pretvaraju u ciste. Ciste su okruglaste očvrsnute tvorevine pune jaja i ličinki, koje u nepovoljnim uvjetima mogu ostati vitalne dvadesetak i više godina. Time je omogućeno održavanje vrste. U toj su skupini najvažnije repina nematoda, kupusna nematoda, zobena nematoda, graškova nematoda, zlatna krumpirova nematoda i blijedožuta krumpirova nematoda.

Repina nematoda ( Heterodera schachtii Schmidt) Jača pojava tog štetnika može kroz nekoliko godina onemogućiti proizvodnju

šećerne repe na zaraženoj površini. Jača zaraza moguća je samo na površinama na kojima se prečesto uzgaja šećerna repa. Stoga se u nas prvi put jaka zaraza pojavila na našem najstarijem (300 g.) poljoprivrednom dobru - velikom kombinatu Belje u sedamdesetim godinama. Na pojedinim parcelama prinos korijena je bio smanjen, no najveća je šteta bila u smanjenju digestije na 10-11 % (umjesto 15-17 %). Na tim je parcelama bio onemogućen svaki rentabilan uzgoj repe. Stoga je kombinat odmah osnovao nematološki laboratorij koji je svake godine utvrđivao brojnost repinih nematoda u tlu i tome podešavao plodored. Za sjetvu šećerne repe određivane su samo parcele s manjom zarazom. Jaka zaraženost nekih površina bila je utvrđena i u kombinatu VUPIK u Vukovaru (do 2700 jaja i ličinki u 100 ml).

Na Belju je primijenjivan ovaj kriterij za sjetvu šećerne repe:

Broj jaja i ličinki u 100 ml zemlje

0 do 50 50-150 150-300 300-800 više od 800

Očekivana šteta

nikakva vrlo mala

mala srednja velika

veoma velika

Isključuje se šeć. repa iz plo-

doreda

0 0

1-2 godine 3-4 godine 5-6 godin

više od 7 g.

Potrebna ponovna analiza tla na broj

repinih nematoda prije:

svake 3. sjetve repe svake 2. sjetve repe

svake sjetve repe svake sjetve repe svake sjetve repe svake sjetve repe.

Radi preventive šećernu repu nikada ne bi trebalo sijati češće nego svake četvrte godine na istu parcelu jer već u trogodišnjem plodoredu treba očekivati porast brojnosti ovog štetnika.

Mužjaci su končasta oblika. Ženke su takve samo na početku svog života, a kasnije postaju limunastog oblika. Napadaju korijenje. Ličinke se ubušuju u korijen unutar kojeg se razvijaju. Mužjaci napuštaju korijen, a ženke ostaju pričvršćene usnim ustrojem. Odlažu 200-300 katkad i do 600 jaja unutar svojih tijela odn. dio u želatinoznu jajnu kesu. Zatim ugibaju, a tijelo se pretvara u cistu koja štiti jaja. Ciste su vidljive na korijenju, duljine su 0,6 - 0,8 mm, široke 0,4 - 0,5 mm. Boje su bijele, žućkaste ili svijetlo smeđe. Zbog sisanja nematoda korijenje ugiba, stvara

422

se novo korijenje te nastaje tzv. "korijenova brada". Jače napadnute biljke ugibaju stvarajući ogoljela mjesta - plješine. U nas ova vrsta ima dvije generacije godišnje, katkad i tri. Jaja unutar cista održe vitalnost do 9 godina.

Repina nematoda hrani se još i brojnim drugim biljkama iz porodice Chenopodiaceae, posebno korovima, a od kulturnih biljaka oštećuje još špinat i ciklu. Napada i neke Cruciferae pa može oštetiti i neke povrtne kupusnjače. Zbog uskog spektra domaćina plodored je osnovni način suzbijanja. Važan način smanjenja šteta jest i temeljitije uništavanje korova, pogotovo korova iz ovih porodica, i to naročito u usjevima koji se uzgajaju na parcelama na kojima će se za godinu - dvije uzgajati šećerna repa. Suzbijanjem tih korova prekida se tzv. most domaćina između dvije godine uzgoja šećerne repe, čime se pojačava djelovanje pravilnog plodoreda na smanjenje zaraze.

Zarazu može smanjiti i pravilan izbor ostalih usjeva. Neke su biljke, poput kukuruza, lucerne, raži i konoplje, nepovoljne za ovog štetnika jer stimuliraju ličinke na izlazak iz cista, a ne omogućuju njihov razvoj do spolnih oblika. Otpornih sorti šećerne repe nema. Primjena "zemljišnih" insekticida protiv štetnika u tlu, koji imaju nematostatično (karbofuran i dr.) ili nematocidno djelovanje (mocap), može omogućiti nešto češći uzgoj šećerne repe na istoj parceli bez masovnog prenamnoženja repine nematode. Izravno suzbijanje repine nematode nematocidima moguće je, ali vrlo skupo i najčešće nedovoljno rentabilno.

Kupusna nematoda (Heterodera cruciferae Franklin) Vrsta slična repinoj nematodi. Ima također cistu limunastog oblika, a

uništavanjem korijenja uzrokuje pojavu "korijenove brade". U Hrvatskoj je prisutna u glavnim područjima uzgoja kupusa (Varaždin, Ogulin i dr.) (Korunić). Napada i dmge kupusnjače. Napadnute mlade biljke ugibaju te nastaju plješine. Starije biljke zaostaju u razvoju, lišće žuti, a glave se ne stvaraju. Ima dvije generacije godišnje. Osim plodoredom, zaraza kupusnom nematodom smanjuje se uništavanjem svih ostataka, naročito korijena, poslije berbe, nadalje uništavanjem korova iz porodice Cruciferae, a postoje i kultivari otporniji na tog štetnika. Kemijsko suzbijanje moguće je granulatom na osnovi dazometa.

Zobena nematoda ( Heterodera avenae Woll.) Prisutna je u nas, ali zasad štete nisu uočene. Štetniku pogoduju hladniji i vlažni uvjeti. Samo u slučaju velike brojnosti, te na domaćinu zobi, može prouzročiti štete. Na ostalim strnim žitaricama štete nisu vjerojatne.

423

SI. 399. "Korijenova brada" uzrokovana repinom nematodom (prema: Bayer)

Graškova nematoda (Heterodera goettingiana Lieb.) Oštećuje grašak i druge mahunarke, no može napasti i druge kulture. Zaražene

biljke zaostaju u razvoju, lišće žuti, prirod je slabiji. Ciste su limunastog oblika. Iako je utvrđena na više mjesta u Hrvatskoj, zasad nisu zabilježene veće štete.

Zlatna krumpirova nematoda {Globodera rostochiensis Woll Mulvey & Stone) i blijedožuta krumpirova nematoda (G.pallida Stone) Proširene su u gotovo svim zemljama Europe, gdje su važan ograničavajući čimbenik proizvodnje krumpira. Slično kao i za repinu nematodu, veća se štetnost sprečava samo rigoroznim plodoredom, pa i zakonskim propisima koji uvjetuju učestalost uzgoja krumpira na istoj parceli. Iako smo u sedamdesetim godinama smatrali da je zlatna krumpirova nematoda prisutna i u nas, to nije dokazano te se danas službeno smatra da Hrvatska nije zaražena tim karantenskim štetnikom. To je važno, jer se radi o karantenskom štetniku. U nas je propisan obvezatni pregled na ovog štetnika na površinama na kojima se uzgaja sjemenski krumpir, no ti se pregledi obavljaju samo djelomično.

Ove su vrste duge do 0,5 mm, a ciste su im okruglaste, promjera oko 0,8 mm. Ciste su isprva bijele, a zatim postanu žute ili zlatnosmede. Ovisno o uvjetima, tijekom vegetacije može se njihova brojnost povećati za 3 do 100 puta. Za razvoj je potrebna temperatura tla viša od 15 °C, pa se ranom sadnjom mogu smanjiti štete.

Simptomi zaraze na biljkama očituju se u kržljavom razvoju, blijedom lišću, te ugibanju biljaka i pojavi plješina. Budući da zaraza još nije u nas utvrđena, osnovne mjere suzbijanja sastoje se u temeljitijoj provedbi pregleda tla u područjima intenzivnog uzgoja krumpira, te u strogoj

SI. 400. Ciste krumpirove nematode karantenskoj kontroli uvoza krumpira, lukovica i živih biljaka koje ne smiju biti

onečišćene zemljom ako se uvoze iz zemalja gdje postoji zaraza krumpirovom nematodom.

Nematode korijenovih guka (Meloidogyne vrste)

Također se ubrajaju u porodicu Heteroderidae. Vrlo su važni štetnici povrća i cvijeća u zaštićenom prostoru. U prirodi su posebice štetne paprici na području Neretve i u Kaštelanskom polju (Maceljski). Od ratarskih usjeva važne su u nas samo na duhanu, iako mogu napasti i šećernu repu i druge usjeve. Uzrokovale su i masovno propadanje nasada aktinidije u našem obalnom području.

424

U nas je prisutno više vrsta ovog roda. Neke su vrste termofilne i vezane na zaštićeni prostor ili južna područja naše zemlje (M. javanica, M. incognita. M. arenaria i dr.), no ima vrsta (M. hapla i dr.), koje se javljaju u prirodi u našim sjevernim krajevima, npr. u uzgojnom području duhana u Podravini (Oštrec). Žive kao endoparaziti u biljnom tkivu. Ubušuju se u korijenje i tamo se

intenzivno

SI. 401. Uvenula biljka krastavca zaražena korijenovim nematodama (snimio M. Maceljski)

izazivajući pojačani rast biljnog tkiva. Na korijenju nastaju izrasline - guke, gale ili kvržice. Mogu biti različite veličine: od glavice gumbašnice pa do oraha ili čak i veće. Okruglasta su ili izdužena oblika. Katkad vise na korijenju poput grozdova. Zaraženo korijenje ugiba pa biljka vene i osuši se. Zaraza nematodama korijenovih guka pogoduje ulasku uzročnika nekih bolesti u korijen.

U zaštićenom prostoru najčešće su na rajčici, krastavcima, paprici, nadalje na karanfilu i drugim vrstama povrća i cvijeća. Stoga u tim prostorima nema mogućnosti suzbijanja plodoredom.

Osnovna mjera suzbijanja u zaštićenom prostoru treba biti termička sterilizacija, koja se provodi povremeno, primjerice svake treće, četvrte godine. Između toga se mogu, ako se ukaže potreba, primijeniti nematocidi. Dok se ne zabrani primjena metilbromida, mogu ovlaštena poduzeća primjenjivati to sredstvo za kemijsku sterilizacija tla. Na duhanu se u Hrvatskoj redovito u klijalištima primjenjuje metilbromid. S obzirom na veliku opasnost pri rukovanju tim vrlo otrovnim plinom, primjenu ne smiju provoditi proizvođači si. 402. Korijenje rajčice s izraslinama korijenovih duhana, nego samo nematoda(snimio M. Maceljski)

425

posebno osposobljene osobe. Umjesto metilbromida nematode korijenovih guka mogu se suzbiti primjenom granuliranog nematocida na osnovi dazometa ili tekućim nematocidom na osnovi metama, sukladno uputama za njihovu primjenu. Čestom primjenom metilbromida u istom objektu nagomilavaju se ostaci u tlu i nastaju fitotoksične pojave, a postoji i opasnost od nedozvoljenih ostataka bromida u biljkama koje se na tom tlu uzgajaju. Treba spomenuti da neke biljke djeluju na smanjenje zaraze tim nematodama, primjerice Tagetes i Asparagus.

Nematode smeđe pjegavosti korijena (Pratylenchus vrste)

Ovaj rod obuhvaća više vrsta koje su endoparaziti u korijenu različitih biljaka. Izraziti su polifagi, posebno česti na duhanu, strninama, kukuruzu, mnogim vrstama povrća itd., ali i na brojnim korovima. Uzrokuju pojavu smeđih pjega na korijenju te nekrozu. Biljke zaostaju u razvoju, žute, suše se i ugibaju. Pogoduju pojavi različitih uzročnika bolesti. Imaju više generacija godišnje.

Slobodno živuće nematode

Neke slobodno živuće nematode žive na korijenju voćaka i vinove loze, ali ne prouzrokuje veće štete, osim katkad u rasadnicima. Prisutne su i na različitim drugim kulturama. Vrste rodova Xiphinema i Longidorus prenose viruse trešnje, jagode, maline, duhana, a posebice vinove loze. U nas je utvrđena prisutnost više vrsta roda Xiphinema (X. index, X. italiae i dr.) koje prenose viruse infektivne degeneracije vinove loze i žutog mozaika (Ivezić). Te se nematode hrane na korijenu vinove loze, pa ako je čokot zaražen uzročnikom te viroze, one ga unose u svoj organizam. Prelaskom na zdravi čokot mogu prenijeti zarazu. Ličinka gubi moć prenošenja zaraze presvlačenjem, no odrasli oblici tu sposobnost zadržavaju dugo. Zbog slabe pokretljivosti nematoda zaraza se širi vrlo sporo, i to u krugovima oko prvog zaraženog čokota. Stoga se bolest pojavljuje u žarištima. Glavnu opasnost za širenje pretstavlja zaraženi sadni materijal.

Stabljikine nematode

Stabljikina nematoda (Ditylenchus dipsaci (Kuhn/Filipjev) Nalazi se na listi A2 karantenskih štetnika u Europi. Vrlo je raširena vrsta u

nas. Odlikuje se izrazitom polifagnošću jer napada blizu 500 vrsta biljaka. U nas su registrirane štete na pšenici, kukuruzu, šećernoj repi, lucerni, krumpiru, te posebice na luku, češnjaku, poriluku, rajčici, grahu i drugom povrću te na ukrasnom bilju. Prenosi neke uzročnike biljnih bolesti.

Održava se u ostacima biljaka i u podzemnim i nadzemnim dijelovima živih biljaka. U anabiozu prelazi kao klupko više jedinki i ostaje vitalna dvadesetak godina. Ženke odlažu 200-500 jaja. Rano u proljeće (katkad već u jesen u oziminama) ličinke se ubušuju u biljke, gdje razaraju tkivo i razmnožavaju se. Razvoj jedne generacije traje 3-5 tjedana, a.tijekom godine ima više generacija. Ako biljka propadne mogu preko tla dospjeti do susjedne biljke. Intenzitetu pojave

426

pogoduje viša vlažnost tla. Optimalna je temperatura oko 15 °C. Zaražene biljke zaostaju u rastu, postaju kržljave, pojedini se dijelovi deformiraju, odebljaju, lišće se uvija. Napadnute žitarice dobivaju grmolik izgled i ne klasaju. I malo jedinki po biljci ili u kg tla izaziva velike poremetnje u razvoju biljaka. Napadnute lukovice luka odebljaju i postaju spužvaste, a lišće odeblja. Osnova lišća mrkve zadeblja, korijen smeđi i raspucava se. Napadnute biljke često ugibaju pa nastaju plješine.

Treba istaći da postoje visoko otporne sorte lucerne i crvene djeteline na stabljičinu nematodu. Plodoredom se postiže samo djelomični uspjeh zbog polifagnosti štetnika. Važno je saditi nezaraženi sadni materijal.

Nematode lista i pupoljka

Pšenična nematoda (Anguina tritici /Steinbuch/ Fihpjev) s l 4 0 3 Luk s karakterističnim znakovima

Prva je otkrivena fitonematoda. zarazestabljikinom nematodom (prema: ADAS) Ubraja se u porodicu Tvlenchidae. Napada prvenstveno pšenicu, rjeđe druge vrste strnih žita i neke trave. Zbog ove oligofagnosti pojava uvelike ovisi o plodoredu. U nas se opaža samo na površinama na kojima se najmanje dvije godine uzastopce uzgajaju strna žita, napose pšenica. Identifikacija je vrlo lagana prema simptomima na zaraženim biljkama. Lišće zaraženih biljaka poprečno je jako zakovrčano, kao "ondulirano", te spiralno uvijeno. Buduće je svo lišće zaražene biljke takvo, napadnute se biljke lako uočavaju. Ujedno zaostaju u rastu, kržljave su, i ne klasaju. Za slabijih zaraza razvija se klas, a nematode iz zone terminalnog pupa, gdje se zadržavaju od početka ubušivanja u biljku, prodiru u plodnicu, koja se uvećava i pretvara u galu nalik zrnu pšenice. U gali kopuliraju i ženke odlažu jaja. Jedna ženka može odložiti i do 2000 jaja. Gale su nešto šire od zrna, pa pljevice strše, što se lako uočava. Narod ove gale naziva kamena zrna. Zaraza se širi galama. Ako ostanu u tlu, mogu sadržavati vitalne ličinke više od 30 godina. Ova vrsta ima jednu generaciju godišnje. Ako sadržaj gale stavimo u kap vode i pod jaču lupu, vide se ličinke kako se kreću.

Suzbijanje se provodi izbjegavanjem ponavljanja sjetve strnine na strninu te sjetvom aprobirane sjemenske pšenice. Usjev se ne priznaje sjemenskim ako

427

SI. 404. Simptomi zaraze pšeničnom SI. 405. Zdrav i zaraženi klasovi pšenice nematodom na Ušću pšeničnom nematodom (prema: Bridge)

aprobator u njemu nade makar jednu biljku zaraženu pšeničnom nematodom. Gale se, inače, mogu odvojiti od sjemena i mehanički, uobičajenim čišćenjem sjemena. Treba spomenuti da ove nematode prenose spore jedne gljivične bolesti {Dilophosphora graminis), koja se uglavnom javlja samo na biljkama zaraženim pšeničnom nematodom.

Jagodina lisna nematoda (Aphelenchoides fragariae ChristieJ Žive kao ektoparaziti na jagodama. Lišće prestane rasti, plodovi su manji,

često izostane svaki prirod. Vrsta napada i brojne vrste cvijeća.

Krizantemina lisna nematoda (.Aphelenchoides ritzema bosi Steiner) Najvažniji je štetnik krizantema, no napada i jagodu te brojno drugo cvijeće i

korovsko bilje. Krizanteme ugrožava u zaštićenom i slobodnom prostoru, posebice na površinama na kojima se često uzgajaju. Postoje velike razlike u otpornosti pojedinih kultivara krizantema. Isprva se na donjem lišću zapažaju blijedozelene pjege, koje kasnije žute i smeđe. Omeđene su lisnim žilama. Lišće na kraju pocrni i visi na biljci. Zaraza može zahvatiti i cvjetni pup. Krizanteme se ne smiju uzgajati na istoj površini 4 godine. Treba uništavati ostatke biljaka, i korove ne samo na površini na kojoj se uzgajaju krizanteme, nego i oko nje. Na početku zaraze može se širenje usporiti skidanjem zaraženog lišća. Za kemijsku sterilizaciju koriste se dazomet i metam. Izvjesno djelovanje ima i tretiranje biljaka sistemičnim insekticidima na osnovi metildemetona i tiometona.

428

Nematode štetne višim gljivama U uzgajalištima gljiva prisutne su miceliofagne i saprofagne nematode.

Miceliofagi se hrane micelijem šampinjona te mogu nanijeti veće štete. Posljedica njihove brojnosti jesu prazna mjesta bez gljiva, neugodna mirisa. Saprofagi ne izazivaju izravne štete, no znak su lošeg suprstrata na kojem se gljive uzgajaju. Te se nematode suzbijaju kvalitetnom pasterizacijom ili dezinfekcijom supstrata prije početka uzgoja. Za dezinfekciju se često koristi formalin. Treba istaći da šampinjonske mušice mogu prenositi nematode.

KOLJENO ANNEUDA - KOLUTIĆAVCI

U njih se ubraja poznata kišna ili zemna gujavica (Lumbricus terrestris L.), nazivana često kišnom glistom, te kalifornijska gujavica (L. rubellusHoff.)- Svojom aktivnošću mnogo pridonosi plodnosti tla. Na jednom hektaru obradivog tla ima gujavica najčešće toliko da njihova težina iznosi između 2 i 3 tone, no može ih biti i mnogo više. Godišnje kroz svoj probavni trakt provedu i izluče mnogostruko veću količinu organske tvari pomiješane sa zemljom nego što su teške. Hrane se mrtvom organskom tvari, koja, kad prođe kroz organe gujavice i bude izlučena kao izmet, lakše podliježe daljnjoj razgradnji. U zemlji koja prolazi kroz organe gujavice i izlučuje se u obliku sitnih strukturnih agregata nalaze se hranjiva u biljkama pristupačnijem obliku. Strukturni agregati uvelike popravljaju fizikalna svojstva tla, naročito vodozračni režim u tlu. I korijenje biljaka bolje se razvija tamo kuda su prolazile gujavice. Tla bogata gujavicama imaju pojačanu biološku aktivnost drugih korisnih članova flore i faune tla, te povoljnija kemijska, a posebice fizikalna svojstva, pa su stoga plodnija od tala sa smanjenim brojem gujavica. Kalifornijska gujavica uzgaja se radi proizvodnje kvalitetnog humusa, a služi i kao stočna hrana.

Na brojnost gujavica u tlu negativno utječe pojačana obrada, smanjenje sadržaja organske tvari zbog slabije gnojidbe stajnjakom, pretjeranog ili preventivnog uništavanja korova ili odnošenja ostataka kulturnih biljaka. Posebice mogu smanjiti brojnost gujavica neki pesticidi. Jako djelovanje na gujavice imaju svi insekticidi na osnovi karbamata, primjerice karbofuran i karbosulfan, te neki drugi insekticidi (npr. fonofos). I neki fungicidi, npr. benomil, karbendazim, tiofanat i dr., negativno utječu na gujavice. Stoga se za sva nova sredstva za zaštitu bilja zahtjevaju podaci o njihovom djelovanju na gujavice prije dobivanja dozvole za promet, a za starija se sredstava katkad ograničava broj primjena ako djeluju negativno na gujavice u tlu.

429

KOLJENO MOLUSCA - MEKUŠCI

RAZRED GASTROPODA - PUŽEVI

Još ne tako davno puževi su smatrani uglavnom samo štetnicima povrća. No u novije vrijeme u Hrvatskoj su sve češće štete i na ratarskim usjevima. Poznat je slučaj potpunog uništenja tridesetak hektara pšenice od puževa golaća iz roda Deroceras. Na toj je površini nalaženo pedesetak tih puževa po m2. Smatra se da 3-4 puža na m2 mogu uništiti usjev uljane repice u jesen. Poznate su štete na uljanoj repici, a zapaženo je da puževi radije napadaju novije 00 kultivare nego one koji su se ranije uzgajali. Od povrća najveću štetu nanose vrstama sa sočnim lišćem: salati, kupusnjačama, grašku, ali mogu oštećivati i plodove. Oštećuju i krizanteme i drugo cvijeće. Velike štete nanose jagodama. Najveće štete nanose puževi u vrijeme nicanja ozimih usjeva u jesen, odnosno proljetnih usjeva u proljeće.

Važne su vrste podrazreda Pulmonata. To su hermafroditi (dvospolci), koji se pri parenju priljube i izmjene sjeme. Dišu na pluća. Ovamo se ubrajaju vrste puževa golaća i vrste puževa s kućicom.

Važnije vrste puževa golaća ubrajaju se u rodove Arion (veliki crveni ili smeđi puževi), Limax, Deroceras i Milax. Od puževa s kućicom

SI. 406. Puževi roda Arion (snimio M. Maceljski) Štetnije SU vrs te r o d o v a Helix, Helicella i Hygromia.

Puževi za 24 sata pojedu 5-50 % svoje težine. Danju miruju, zavlačeći se na vlažnija mjesta, a noću se hrane. Izgrizaju velike rupe u lišću oko kojih ostavljaju tragove sluzi koja se sjaji. Svojim izmetom onečišćuju biljke, pa ih stoka nerado jede. Izgrizaju i sočne stabljike različitog bilja, klice i neke vrste plodova. Ne oštećuju luk i češnjak. Prezime u raznim razvojnim stadijima. Jaja odlažu u skupinama na zaklonjena mjesta početkom ljeta. Jedan puž može odložiti do

430

400-600 jaja, no najčešće odloži mnogo manje. Nakon 25-30 dana izlaze mladi puževi, a nakon 60 dana postaju spolno zreli. Najpovoljnija je temperatura za njihov razvoj 12-22 "C, a vlažnost zemlje 20-30 %. Pri vlažnosti zemlje 10-15 % ili većoj od 40 % smrtnost je vrlo velika. Za visokih temperatura puževi se skrivaju ispod lišća. Puževi golaći vrlo su pokretljivi pa lakše nalaze zatrovane mamce te se stoga uspješnije suzbijaju od puževa s kućicom.

Puževe treba suzbijati popravljanjem vodnog režima tala odn. odvodnjom vlažnih površina. Sve mjere obrade i kultivacije nepovoljno djeluju na puževe, a nepovoljna su također i neka gnojiva i herbicidi. Puževe napadaju trčci pa primjenu insekticida treba provoditi tako da se očuva populacija tih grabežljivaca.

Izravno suzbijanje puževa provodi se limacidima. Najviše se koriste tvornički zatrovani mamci (gotovi pripravci) na osnovi metaldehida ili metiokarba. Mamci se rasipavaju po ugroženoj površini između biljaka. Mamci se mogu stavljati i u hrpice međusobno udaljene najviše 2 m. Samo u mladim usjevima u kojima puževi ne nalaze zaklon preko dana, djelotvorno je zaokruživanje parcele trakom mamaca. Utrošak mamaca ovisi o brojnosti puževa, vrsti i razvoju biljaka itd., pa može biti vrlo različit. Primjenu mamaca treba ponavljati prema potrebi, posebice kad rasipani mamci poslije jače kiše izgube djelovanje. Mamce treba rasipavati pred večer za suha vremena. Zbog posebno velike opasnosti za uljanu repicu neki prepoaičuju za vlažne jeseni ubrzo nakon sjetve, a svakako prije nicanja, rasipati mamce na površine ugrožene od puževa.

Moguće je napraviti mamke od navlaženog zrnja žitarica koje je počelo fermentirati, ili se zrnju dodaje malo piva, te insekticid klorpirifosetil, karbaril ili neki drugi za koji je utvrđeno da dobro djeluje na puževe. Primjena zatrovanih mamaca na veće ratarske površine veoma je skupa. Stoga bi bolje rješenje bilo prskanje tih površina sredstvom koje bi trovalo puževe, a da oprskane biljke posluže kao mamac. Takva sredstva u nas nisu registrirana, no u našim su istraživanjima neke vrste puževa dobro suzbijali insekticidi na osnovi karbarila, klorpirifosetila i deltametrina primijenjeni prskanjem po usjevu (Igre, Rucner), što bi trebalo provjeriti u široj praksi.

Na malim površinama puževi se mogu suzbijati i tvarima koje skidaju sluz i oduzimaju vlagu, zbog čega puževi ugibaju. To su živo ili gašeno vapno, pepeo, neka mineralna gnojiva i dr. Ovim se tvarima omeđe ugrožene površine pa puževi prelazeći preko njih ugibaju. Takav način suzbijanja potpuno je mehanički (oduzimanje vlage), a ne kemijski, jer te tvari nisu otrovne za puževe. Treba istaći da se prisutnost puževa može vrlo dobro pratiti plitkim ukopavanjem posudica s pivom koje i na veću udaljenost privlači puževe. Na manjim površinama štete se uspješno smanjuju skupljanjem puževa.

431

KOLJENO CHORDATA - SVITKOVCI

RAZRED MAMMALIA - SISAVCI

Red: RODENTIA - GLODAVCI

To su manji sisavci nazvani prema specifičnoj gradi zubala prilagođenog glodanju. Poznato je oko 2800 vrsta. Nekoliko vrsta proširenih u nas ubraja se u vrlo važne štetnike poljoprivrednih kultura. Prenose uzročnike opasnih bolesti ljudi i domaćih životinja. Zimi se zavlače u košnice gdje čine štete. Periodični su štetnici, skloni povremenom prenamnožavanju, pogotovo nakon duljeg suhog razdoblja. Podijelili smo ih u poljske glodavce i glodavce u skladištima.

POLJSKI GLODAVCI

Poljska voluharica (Microtus arvalis Pali.) Najčešći je poljski glodavac u Hrvatskoj. To je malen glodavac, duljine tijela

10-12 cm. Rep je dug 3-4 cm, odnosno jednu trećinu duljine tijela. Poljska voluharica se razlikuje od poljskog miša po tri temeljne karakteristike: rep je uvijek kraći od polovice tijela, a u miša je dulji od tijela, uske su ovalne a u miša su šiljate, njuška joj je tupa a u miša je šiljata. Najradije se zadržava na otvorenim, ravnim površinama, u medama, djetelištima, lucerištima, koje se rijetko ili nikako ne obraduju (pašnjaci, utrine, nasipi i si.), a površine koje se često obraduju ne odgovaraju im. Česta je i u voćnjacima koji se ne obraduju, posebice u kojima se obavlja malčiranje. Te površine nazivamo rezervatima voluharica. Vole suha, topla i humozna tla. Gnijezda rade na 5-10 cm ispod površine zemlje. Izlazne rupe povezane su utabanim stazama. Povremeno se javljaju masovno. Nepovoljne vremenske prilike mogu jako smanjiti njihovu brojnost. Vlažne,

SI. 407. Oštećeni kukuruz od voluharica

SI. 408. Korijen šećerne repe oštećen od voluharica (snimio M. Maceljski)

432

kišovite i maglovite jeseni i zime ne odgovaraju im, a godine s dugom toplom jeseni, blagom i suhom zimom i suhim proljećem vrlo su pogodne za voluharice. Jaki napad, tzv. mišje godine, ponavljaju se periodično u razmacima od 4-5 godina. Poplave i velike kiše smanjuju njihovu brojnost.

Poljska voluharica vrlo je plodna. Koti se 3-5 puta, a u jednome leglu može biti 4-9 mladih, koji dolaze na svijet potpuno goli i slijepi. Ne skuplja rezervnu hranu za zimu pa su štete naročito očite tijekom jeseni, zime i proljeća. Vrlo je polifagna vrsta, hrani se sočnom biljnom hranom, a manje zrnjem. U jesen oštećuju i konzumnu šećernu repu, a tijekom zime ozime usjeve. Voćkama glođu koru prizemno iznad zemlje, a katkad se penju na voćke. Može štetiti i tijekom zime ispod snijega. U vrijeme jakog napada nalazi se po m2 jedna ili više aktivnih rupa.

Vodena voluharica (Arvicola terrestrisL.). Važan je štetnik voćnjaka i vinograda, posebice mladih nasada, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Velike štete može nanijeti zatravnjenim voćnjacima koji se ne obraduju, a trava se kosi i mulčira. Razvoju pogoduju lakša, humusom bogata tla, s dosta vlage pa i vodoplavna područja. Slična je poljskoj voluharici, ali je od nje mnogo veća. Tijelo je dugo oko 15 cm, a rep je upola kraći od tijela. Teži 80-100 grama. Ženka okoti 3-5 puta na godinu dvoje do osmero mladih, a nekad i više.

Vodena voluharica zubima kopa hodnike ispod same površine zemlje. Ti hodnici mogu biti dugi više od stotinu metara. Po tragovima zubiju u ilovastom tlu mogu se hodnici vodene voluharice razlikovati od hodnika krtice, koja kopa hodnike prednjim nogama, a ne zubima. Presjek hodnika voluharice ovalan je, a presjek hodnika sL 4 0 9- Vodena voluharica

kitice okrugao je. Iz hodnika vodena voluharica katkada izbacuje zemlju stvarajući humke nepravilnog oblika. Budući da gura zemlju ukoso, humci se nalaze sa strane hodnika, a krtičnjaci krtice, koja izbacuje zemlju okomito, nalaze se iznad samog hodnika.

Vodena se voluharica hrani isključivo biljnom hranom. Ljeti izlazi i na površinu zemlje te oštećuje razne biljne dijelove. Zimi i u proljeće troši hranu ispod površine zemlje, i u to vrijeme pričinjava najveće štete podzemnim biljnim organima. Od povrća oštećuje repu, ciklu, mrkvu, peršin, celer, razne vrste kupusnjača i salatu, nagrizajući i uništavajući njihove podzemne organe. Ako venu bez vidljivih vanjskih znakova napada, znači da je to djelo vodene voluharice. Voćkama izgrize korijenje. Oštećene se voćke suše i lako se vade iz tla. Za razliku od poljske voluharice, vodena voluharica sprema hranu za zimu.

Podzemni voluharici {Pitymys vrste) Hrane se korijenjem različitih biljaka. Prave manje humke na površini tla.

Ima ih 4 vrste.

433

Prugasti poljski miš (Apodemus agrarius Pal.) Vrlo je štetna vrsta, sklona prenamnožavanju. Lako se prepoznaje po crnoj

prugi širokoj oko 3 mm, koja se proteže duž leda. Kod nas je svuda raširen. Kopa jame po vrtovima, poljima, šikarama, proplancima i šumama. Ženka koti 3-4 puta po 4-8 mladih u leglu, a u povoljnim uvjetima koti se i do 8 puta. Nakon 2-3 mjeseca mladi su zreli za parenje. Hrani se zelenim biljnim dijelovima, korijenjem i plodovima. Posebice često oštećuje krastavce, mrkvu, dinje, lubenice, krumpir i repu. Skuplja rezervnu hranu.

Žutogrli miš (Apodemus flavicollis Melch.) Ubraja se u najveće i vrlo proždrljive poljske miševe. Prepoznaje se po žutoj

okruglastoj ili ovalnoj mrlji, koja često poput ogrlice obuhvaća cijeli vrat. Pretežno živi u šumama, no čest je na poljima, a zalazi i u vrtove. Hrani se sjemenkama i drugim plodovima. U šumama živi i šumski miš (A. sylvaticus L.).

Hrčak (Cricetus cricetus L.). Čest je u nizinskim krajevima sjeverne Hrvatske. Ubraja se u krupnije glodavce. Tijelo mu je dugo 25-30 cm, a težak je do 500 g. Obrazi na glavi prošireni su u vreće, koje služe za prenošenje hrane i za zastrašivanje neprijatelja zvukom koji se u njima stvara. Tijelo mu je pokriveno gustom dlakom. Boja krzna varira, a zastupljene su tri boje: žuta, crna i bijela. Hrani se raznim biljem, a sjeme sprema za zimu u svojoj jazbini. Može spremiti do 50 kg hrane (zrnje žita, mahunarki, korova itd.). U jesen često oštećuje zreli kukuruz. U proljeće hrčak potroši svoje rezerve hrane pa prelazi na sočnu biljnu hranu. Tada posebice šteti grašku, repi, mrkvi, krumpiru i suncokretu.

Bizamac (Ondatra zibetica L.) Usjeve uzgajane uz vodotoke može napasti i jedan manje poznati glodavac

- bizamac. Prisutan je u našim krajevima od 1932. godine. Bizamac živi uz rijeke, kanale, ribnjake, potoke, jezera, močvare i ondje gdje postoje visoke obale u kojima kopa svoje hodnike s jazbinom. U močvarama koje nemaju visokih obala bizamac gradi humke od vodenog bilja na vodi, u kojima mu se nalazi jazbina i gnijezdo. Bizamac se hrani mrkvom, raznim kupusnjačama, niskim grahom, krumpirom i graškom, ali i drugim kulturama (kukuruz, pšenica, lucema). Štetan je i narušavanjem statike nasipa, pa pridonosi njihovom urušavanju za poplava. Stoga, redovito održavanje nasipa treba obuhvatiti i suzbijanje bizamaca, ali i lisica i drugih životinja koje u njima prave jazbine te pravovremeno saniranje nastalih šteta.

Krtica (Talpa europea 1.)

Krtica može kopanjem hodnika i izdizanjem tla jako oštetiti povrće, posebice rasad u klijalištu, no šteti i tratini i livadama. Ima valjkasto tijelo, s dobro razvijenim prednjim nogama prilagođenim za kopanje. Tijelo je obraslo kratkom, sjajnom, mekanom, crnosmedom dlakom. Glava je produljena u rilo. Živi stalno u zemlji, rujući duge podzemne hodnike. Iz njih izbacuje zemlju okomito praveći krtičnjake.

434

Hrani se kukcima, uključujući brojne štetnike, gujavicama i drugim manjim životinjama. Stoga prisutnost krtica ukazuju na brojnost takvih životinja. Mnogo pridonosi smanjenju broja štetnika u tlu. Stoga se ubraja u korisne životinje koje se ne smiju ubijati. Ipak rujući zemlju šteti bilju. Moguće je dubokim stjenkama spriječiti ulaz krtica u klijalište. S polja se mogu tjerati uguravanjem krpa natopljenih petrolejom ili naftom u hodnike krtice. Koriste se i posebne naprave na obične ili solarne baterije koje svojim valovima, koji se šire ispod zemlje, tjeraju krtice (i vodenu voluharicu) izvan područja dometa. I uvođenje ispušnih plinova benzinskog motora u svježe krtičnjake tjera krtice.

Vjeverica {Sciurus vulgaris L.) se također ubraja u glodavce. Oštećuje prvenstveno plodove poput oraha, ali i zrele plodove drugih voćaka. Šteti i glodanjem kore voćaka i šumskog drveća.

Suzbijanje poljskih glodavaca mora biti stalna mjera zaštite bilja. Ove štetnike treba suzbijati kad ih je si. 410. Orasi oštećeni od vjeverice (snimio D.Bertić) najmanje, dok se zadržavaju samo na ograničenim najpovoljnijim staništima - rezervatima. To su neobradive površine nasipa, različitih kosina, rubovi cesta i putova, neki travnjaci i livade, te djetelišta i lucerišta. Ovdje treba spriječiti nihovo prenamnožavanje i prijelaz s tih površina na ratarske i povrćarske usjeve. Kada već dođe do prenamnožavanja, troškovi suzbijanja, ako je ono uopće moguće provesti na velikim površinama, bit će mnogostruko veći, a dio šteta već će biti pričinjen. Stoga težište treba dati na stalno preventivno, a ne na povremeno kurativno suzbijanje. Opasnim se smatra prisutnost više od 20 aktivnih rupa voluharica po aru.

Kvalitetna i brza obrada tla, brzo odnošenje ljetine s polja, što manje osipanje zrnja pri žetvi i brojne druge agotehničke mjere nepovoljno utječu na brojnost glodavaca.

U tzv. rezervatima poljskih glodavaca treba imati stalna obilježena mjesta izlaganja zatrovanih mamaca. U tim se mjestima mamci nalaze u komadima cijevi ili šupljim opekama, da do njih ne bi mogla doprijeti divljač ili domaće životinje. Mamci se povremeno mijenjaju odnosno dopunjuju, pogotovo ako se upljesnive. Tim poslom trebalo bi zadužiti poljare, lugare ili druge odgovorne osobe, koje će ujedno izvještavati o brojnosti glodavaca.

Pri porastu brojnosti glodavaca treba u rezervatima organizirati stavljanje zatrovanih mamaca u rupe. Ta se mjera provodi i kad se glodavci prošire na druge površine. Pri tome treba nastojati mamce stavljati samo u aktivne rupe, koje se prepoznaju prema izgladenim rubovima. Zbog štednje mamaca

435

preporučuje se brananjem (drljanjem) ili na drugi način (na manjim površinama petom) zatvoriti sve rupe, te idućeg dana mamce stavljati samo u otvorene rupe (to su aktivne rupe jazbina).

Zbog otrovnosti rodenticida za divljač i domaće životinje, treba spriječiti prosipanje mamaca i pažljivo ih stavljati isključivo u rupe. Preporučuje se mamce ulagati u rupe tzv. "puškama za miševe". To su limene cijevi duge oko 100-120 cm, proširene prema gore u spremište za mamce. Dolje je cijev zatvorena poklopcem koji se pokreće otponcem (od tuda naziv puška), a da se osoba koja polaže mamce pri tome ne mora sagnuti. Ovisno o vrsti upotrebljenog mamca u svaku se rupu stavlja onoliko koliko je preporučeno, što se regulira vremenom koliko je poklopac cijevi otvoren.

Trovanjem poljskih glodavaca postiže se to veći uspjeh što se ono provodi na većoj površini. Trovanje glodavaca na malenoj površini nije uspješno zbog velike pokretljivosti glodavaca. Stoga se trovanje mora organizirati tako da zahvati cijele rudine ugrožene od glodavaca bez obzira na vlasnika. Vlasnici koji ne žele sudjelovati moraju snašati troškove ovisno o veličini njihovih površina koje se tretiraju, a takvu mogućnost predviđaju postojeći propisi.

Posljednja masovna pojava poljskih miševa u području Imotskog ljeti 1998. g. mogla se spriječiti trovanjem glodavaca u njihovim rezervatima prije nego što su se prenamnožili, dakle u jesen ili zimi

SI. 411. Stavljanje zatrovanih mamaca u mišje rupe spomoću "puške"(snimio M.

Maceljski)

1997./98. g. Kada su se pogodovani blagom zimom milijuni glodavaca proširili na sve površine proglašena je elementarna nepogoda! Nije pohvalno na početku 21. stoljeća pojavu bilo kojeg štetnika smatrati elementarnom nepogodom, odnosno "višom silom", jer se dobrom organizacijom izvještajno prognozne službe, osposobljenom savjetodavnom službom i stalnim podizanjem znanja poljoprivrednika, mogu spriječiti katastrofalne štete od svih štetnika.

Od rodenticida se u slobodnom prostoru koriste klorfacinon, brodifakum i bromadiolon. Osim stavljanja mamaca u rupe, mamci na toj osnovi mogu se stavljati u hrpice pokrivene slamom, razmaknute oko 10 m jedna od druge. Jedna hrpica treba sadržavati 10-25 g mamca. Mamci na osnovi klorfacinona mogu se rasipati i s pomoću sijačice u dvije trake uz primjenu oko 12 kg mamca po ha. Tretiranje treba ponoviti nakon 10-14 dana. Na tretirane površine ne smije se dozvoliti pristup stoke 30 dana. U rupe glodavaca mogu se stavljati i mamci zatrovani nekim drugim rodenticidima.

436

Hrčak se može trovati i mamcima i ubacivanjem upaljenih patrona koje razvijaju otrovne plinove u njihovim jazbinama. Vodena voluharica može se suzbijati i posebno priređenim mamcima iz komadića plodova ili korijena repe zatrovanih rodenticidima. Uvođenjem ispušnih plinova benzinskog motora (npr. prskalice, kosilice i si.) u rupe te podzemnim valovima koje proizvode posebni SI. 412. Suzbijanje poljskih glodavaca aparati može se također suzbijati i taj dimnim patronama (snimio M. Maceljski) glodavac. Vodena voluharica često se suzbija ukopavanjem posebnih zamki u hodnike. Mlade voćke mogu se zaštititi od obje vrste voluharica ukopavanjem rukavca od žičane mreže dosta uskih okaca oko voćke. Česta obrada ugroženih površina smanjuje zarazu.

GLODAVCIU SKLADIŠTIMA

Sivi štakor (Rattus notvegicus Berk.), crni štakor (Rattus rattus L.) Smatra se da u Europi ima štakora 50-100 % više nego stanovnika. Jedan

štakor poždere godišnje 9 kg zrnja, ali onečisti još mnogo veću količinu. U Njemačkoj se smatra da jedan štakor počini najmanje 15 DEM štete. Pretpostavljajući da u Hrvatskoj ima 7 milijuna štakora, njihove štete bile bi oko 400 milijuna kuna godišnje. Ovim štetama treba dodati štete koje štakori čine oštećivanjem ambalaže, drvenih predmeta, napadanjem domaćih životinja te prenošenjem bolesti na ljude i životinje.

Sivi (smeđi) štakor doselio se u Europu tek u 18. stoljeću i potisnuo do tada jedino prisutnog crnog štakora, od kojeg je veći i jači. Dugačak je 20-30 cm, težak oko 0,5 kg. Omnivor je. Koti se 4-7 puta godišnje, a u leglu ima 5-12 mladih. Mladi postaju spolno zreli za 3-4 mjeseca. Ženke se pare odmah nakon što se okote. Teoretski je moguće od jednog para dobiti 15.000 potomaka godišnje. Živi oko 4 godine.

Crni štakor udomaćen je u Europi od 13. stoljeća. Naročito je čest na brodovima, a brojan je i u našem obalnom području. Dugačak je 16-23 cm, a težak 160-250 g. Omnivor je. Koti se 3-6 puta godišnje, a u leglu ima 5-10 mladih. Nakon 2-3 mjeseca mladi postaju spolno zreli. Također živi oko 4 godine.

Domaći (kućni) miš (Mus musculus L.) Dugačak je 7-10 cm. Hrani se raznom hranom (omnivor), najradije onom

koja sadrži škrob. Uzima vrlo mnogo hrane, katkad dnevno 50-80 % svoje težine. Osim koncentrirane uzima i 30-40% sočne hrane. Koti se 3-6 puta godišnje. U leglu ima 6-10 mladih. Do spolne zrelosti treba 2-3 mjeseca. Teoretski je moguće

437

od jednog para dobiti 20.000 potomaka godišnje, no ta se mogućnost ostvaruje sa samo 0,5-1 %.

Treba spomenuti da navedene tri vrste glodavaca mogu povremeno štetiti biljkama na poljima, a da poljski glodavci, naročito uoči zime, često ulaze u skladišta i tamo nanose štete.

Deratizacija je suzbijanje štakora i miševa. Na deratizaciju treba gledati kao na preventivnu mjeru te ove glodavce suzbijati prije njihova prenamnožavanja.Već i sprečavanje njihova ulaska u objekte stavljanjem mreža na otvore (prozore, kanalizaciju) i dobrim zatvaranjem vrata kojima donji dijelovi moraju biti barem limeni, učinkovito pridonosi smanjenju njihove brojnosti. Mehaničke klopke i lovke korisne su za manjih zaraza. Vrlo je učinkovito korištenje posebnog ljepka na koji se hvataju miševi. No najvažnije je suzbijanje glodavaca mamcima zatrovanim rodenticidima. Takvi mamci mogu biti tvornički pripremljeni ili se prave na mjestu uporabe.

Za uspjeh je važan izbor mamca. Treba birati mamac drukčiji od uskladištenih proizvoda. Najčešći je mamac zrnje žitarica kojem se dodaje radi boljeg ljepljenja rodenticida brašno, dekstrin ili šećer uz slabo vlaženje. Može se koristiti i kukuruzna prekrupa uz dodatak oko 5 % šećera. Za mamke se uzimaju i animalni proizvodi, primjerice iznutrice, riblje brašno i si. Tvornički mamci većinom su parafinirani da bi se zaštitili od vlage i pojave plijesni. Štakori radije uzimaju velike mamce u obliku kocke ili bloka jer ih drže u šapama dok ih glođu. Zatrovani mamci izlažu se u sanduke ili kutije s prerezanim otvorom za glodavce da bi se spriječio pristup djeci i domaćim životinjama. Zbog velike potrebe štakora (ne miševa) za vodom može se u suhim skladištima izlagati plitice s vodom zatrovanom nekim rodenticidom. Za trovanje tvorničkih ili vlastitih mamaca koriste se rodenticidi iz skupine antikoagulanata. Antikoagulanti za višekratno uzimanje su oni na osnovi kumarina i klorfacinona. Ti rodenticidi imaju kumulativno djelovanje pa se uspjeh postiže samo nakon višekratnog, zapravo svakodnevnog uzimanja mamaca. Stoga se pojedene mamce mora dopunjavati barem 5-7 dana. U tom roku svi će glodavci uzeti dovoljno otrova da postupno uginu ne plašeći ostale. Uginu zbog unutrašnjeg krvarenja. Mamce zatrovane tim sredstvima treba izlagati u hrpicama od najmanje desetak grama. Na te se rodenticide u inozemstvu pojavila rezistentnost pojedinih populacija štakora.

Antikoagulanti za jednokratno uzimanje imaju za osnovu brodifakum, bromadiolon, flokumafen i difetialon. To su također zatrovani mamci koji mogu imati različit oblik, primjerice mogu biti pločice, blokovi, pelete i si. Za svaki je pripravak propisan način postavljanja.

Svi su rodenticidi vrlo otrovni za čovjeka i domaće životinje, a posebice su (zbog više koncentracije) opasni koncentrati za pripremu mamaca. Pri suzbijanju, kako poljskih glodavaca, tako i pri deratizaciji, treba pažljivo prije postupka pročitati upute i potpuno ih se pridržavati. Flokumafen smiju koristiti samo ovlaštene osobe.

438

DIVLJACI PTICE

Razne vrste divljači nanose štete svim poljoprivrednim usjevima i nasadima u područjima gdje je divljač brojna. Najveće štete nanosi zec i srneća divljač, a negdje i vepar. Posebno su velike štete od glodanja kore voćaka, katkad i vinove loze, tijekom zime, kada je snijeg visok. Usjevima krumpira u Gorskom kotaru i Lici nanose štete sve vrste divljači, a usjevima uljane repice, suncokreta, soje i krmnog bilja u drugim područjima zečevi i srneća divljač. Što su u vrijeme napada biljke manje, to su štete veće. Sušnije razdoblje pogoduje većoj šteti od divljači. Smanjenje šteta od divljači moguće je reguliranjem njihove brojnosti u cijelom području u suradnji s lovačkim društvima.

Mlade nasade voćaka najsigurnije se zaštićuje m e h a n i č k i m sprečavanjem šteta. Oko nasada treba postaviti ogradu ukopanu u tlo da se zečevi ne mogu podvući ispod nje. Ograda mora biti dovoljno visoka da je divljač pri većem snijegu ne može preskočiti. Mogu se zaštićivati i pojedinačne voćke stavljanjem rukavca od žičane mreže oko svake sadnice pri sadnji odnosno oko mladih voćaka. Voćke se zaštićuju i ograđivanjem trnjem, slamom, a i plastičnim perforiranim trakama napravljenim za tu svrhu. Miris ljudske kose odbija divljač pa se u nekim susjednim državama stavlja u propusne vrećice i vješa na rubna stabla. Kemijska zaštita provodi se repelentima koji odbijaju divljač od glodanja. Takav repelent je u nas Kunilent na osnovi ribljeg ulja, a u inozemstvu ima i drugih pripravaka.

Neke površine, npr. krumpira, mogu se djelomično zaštititi primjenom posebnih repelenata. Ti se repelenti koriste prskanjem nekoliko metara širokog ruba parcele ili vješanjem krpa namočenih u takva sredstva na žicu razapetu oko usjeva. Njihovo je djelovanje dosta nesigurno.

Treba spomenuti i korisne životinje, ježa, lasicu, rovku itd., a koje se hrane štetnim kukcima pa se ubrajaju u kukcojede (Insectivora).

Neke vrste ptica nanose veće štete grožđu, posebice u malim nasadima i brajdama. Veće štete nanose i na plodovima trešanja te nekih drugih vrsta voća. Te štete ponajviše nanose čvorci, te sojke, batokljun itd. Posebice su opasni čvorci koji lete u velikim jatima. Budući da je velika većina ptica korisna jer se hrani

SI. 413. Štete na kukuruzu od visoke divljači (snimio M. Maceljski)

439

štetnicima, a i navedene štetne vrste djelomično su korisne, ptice se ne smiju ubijati. Zaštita voća od njih stoga je moguća plašenjem ili mehaničkom zaštitom.

Za plašenje se koriste vizualni i zvučni efekti. U vizualne se ubrajaju tzv. strašila u obliku čovjeka ili ptice grabljivice koja poput dječjeg zmaja lebdi nad nasadom, nadalje svjetlucave vrpce koje se vijore na vjetru itd. Zvučni efekti postižu se čegrtaljkama, topićima na karbid itd. Fonoakustična metoda sastoji se u snimanju zvuka preplašenog jata čvoraka i reproduciranju tog zvuka jakim zvučnicima kad se jato približava nekom vinogorju ili većem voćnjaku.

Mehanička je zaštita najsigurnija. Sastoji se u stavljanju mreža na ugrožene nasade. Mreže mogu biti stacionarne, namijenjene i zaštiti od tuče, ili pak povremene. Povremene mreže stavljaju se u početku zriobe plodova, a skidaju nakon berbe, te se mogu više puta upotrijebiti. Postoje i sintetska vlakna za jednokratnu uporabu koja se razvlače u mrežu iznad nasada. Utvrđeno je da mreže prvenstveno odbijaju ptice od slijetanja (vizualni efekt).

Ptice, uključivši pernatu divljač, posebno fazane, oštećuju zasijano sjeme, klice i tek iznikle biljčice, naročito kukuruza, suncokreta i drugih proljetnih usjeva. Pri tome najveće štete nanose vrane. Zaštita je moguća tretiranjem sjemena korvicidom, od kojih u nas dozvolu ima samo metiokarb.

SI. 414. Štete od ptica na plodu kruške Ptice oštećuju i glavice suncokreta (snimio M. Maceljski) i klipove kukuruza, ali i druge ratarske

usjeve. Najveće takve štete nanose čvorci, golubovi, vrapci i više daigih vrsta ptica. Najveće štete ptice počine na manjim površinama blizu dalekovoda ili visokih stabala na kojima se ptice skupljaju. Na većim parcelama štete nisu velike. Djelomična zaštita od ovog načina oštećivanja moguća je na manjim površinama vizualnim ili zvučnim efektima.

Neke vrste ptica štete uskladištenim proizvodima, naročito zrnju žitarica. Jedan golub pojede godišnje 23 kg zrnja, pa se golubovi prema tom obliku šteta smatraju letećim štakorima. Uskladištenim zrnjem hrane se i vrapci i neke druge ptice. Najvažnije je spriječiti dostup u objekte mrežama.

Posebno treba istaći važnu ulogu ptica u održavanju ravnoteže, odn. suzbijanju različitih štetnika. U posebno korisne ptice ubrojit ćemo škanjca mišara, sove,

440

galebove, čiope, kukavicu, sjenice, djetliće, žune i svračke. Neke su vrste korisne, no ako se prenamnože, postaju štetne, primjerice gačac. Naročito mnogo štetnih kukaca ptice uništavaju pri obradi tla pa se zato skupljaju na svježe oranom tlu. Neke vrste uništavaju štetne poljske glodavce. Pregledom želuca jedne vrane nađeno je čak 530 ličinki žičnjaka, a u škanjca mišara 30 miševa. Jedan par sjenica skupi i pri ishrani mladih ptića do završetka njihova razvoja donese im 7000-8000 gusjenica. Stoga je u voćnjacima korisno, postavljanjem kućica s hranom, te stupova na kojima se mogu zadržavati grabljivice, pogodovati naseljavanju ptica. Na ratarskim površinama vjetrozaštitni pojasevi i drvoredi privlače ptice grabljivice, pa su u njihovoj blizini štete znatno manje. Stoga je i na ratarskim površinamna, ako u blizini nema drveća, pogodno postavljati stupove u obliku slova T kao stajanke za ptice grabljivice.

441

SI. 415. Vinograd zaštićen mrežom od ptica (snimio M. Maceljski)

KAZALO HRVATSKIH NAZIVA

A

Admiral 311 Afrička pčela 139 Afrički klinčićev moljac 289 Ahatna sovica 330 Akarinoza 408 Ambarski moljac 388 Ambrozijina zlatica 206 Američki cvrčak 53 Anoksija 152 Arišev tuljčar 254 Atlantski crveni pauk 406 Atomarija 173 Austrijska žitna stjenica 43

B

Bademova lisna uš 100 Bademova osica 141 Bademov cvjetojed 229 Bademov potkornjak 187 Bagremova lisna uš 99 Bagremov moljac miner 251 Bakrenasti brašneni

moljac 389 Bakreni prelac 304 Balac crveni žitni 188 Balac plavi žitni 188 Bananin moljac 254 Baridi: crni, zeleni 240 Batokljun 439 Bekovina štitasta uš 121

Bekovin savijač 283 Beljikari 185 Beskrilni kukci 17 Bezrepci 17 Bijelac glogov 307 Bijelac kupusni 309 Bijelci 307 Bijele mušice 60 Bizamac 434 Blitvina pipa 221 Bobov žižak 214 Bogomoljke 20 Borova grba 313 Borov četnjak 313 Borov prelac 304 Borov savijač 289 Borova pipa mala 242 Borova pipa velika 242 Borova obična pilatka 135 Borova smeđa pilatka 135 Brašnari mali 385 Brašnar mauritanski 384 Brašnar rogati 387 Brašnari surinamski 384 Brašnar veliki 385 Brašnena grinja 414 Brašneni moljac 388 Brašneni plamenac 389 Brašnjava mrkvina

lisna uš 94 Breskvina crna uš 81 Breskvina osa predivica 135 Breskvina smeđa uš 82 Breskvina štitasta uš 118

Breskvina.uš uvijalica 90 Breskvin cvrčak 55 Breskvin moljac 279 Breskvin savijač 279 Breskvin trips 37 Brijestova lisna uš 99 Brijestova uš šiškarica 96 Brijestova zlatica 205 Brijestov mali

potkornjak 188 Brijestov veliki

potkornjak 188 Bršljanova štitasta uš 124 Bubamare 174 Buhači 207 Bukova skočipipa 233 Bumbari 140

C

Ce-Ce muha 376 Celerova minirajuća

muha 357 Ciganke 42 Cigaraš 234 Cikade 51 Cistolike nematode 422 Crna bobova uš 76 Crna bubamara 176 Crna lozina uš 125 Crna ogrozdova osa

listarica 132 Crna pšenična muha 362

443

Crna repina pipa 219 Crna repina uš 76 Crna smokvina muha 357 Crna štitasta uš agruma 125 Crna trešnjina uš 89 Crna uš agruma 94 Crna uš leguminoza 76 Crna vinova pipa 216 Crni babak 178 Crni kotrljan 149 Crni maslinin

potkornjak 187 Crni miner ječma 370 Crni pšenični miner 370 Crni repar 148 Crniružičar 155 Crni žitarac 146 Crvena ciganka 42 Crvena kruškina

štitasta uš 126 Crvena pšenična mušica

šiškarica 342 Crvena ražena buba 178 Crvena štitasta uš

agruma 125 Crveni kukuljičari 185 Crveni pauci 400 Crveni pauk agruma 405 Crveni voćni pauk

atlantski 406 Crveni pauk glogov 406 Crveni pauk lipe 406 Crveni pauk obični 404 Crveni pauk voćni 400 Crveni savijač pupova 267 Crveno crni miner

pšenice 370 Crvenonoga siva pipa 217 Cvjetne muhe 357 Cvjetni štitasti moljac 6l Cvjetni šturak 28 Cvjetni resičar 31 Cvrčci 51

Č

Čempresov krasnik 181 Cešnjakova muha 367 Četverotočkasti kukuruzni

sjajnik 172 Čiopa 441 Čvorci 439

D

Danje paunče 311 Divljač 439 Djetelinska sovica 327 Djetelinski cvjetožder 241 Djetlić 441 Dlakave mušice 341 Dlakavi ružičar 154 Dlakorepci 18 Domaće muhe 376 Domaći miš 437 Drvaši 184 Drvotočci 262 Dudova štitasta uš 126 Dudovac 336 Dudov svilac 305 Duhanar 383 Duhanov resičar 31 Duhanski štitasti moljac 63 Duplorepci 17 Dvadesetčetiri-točkasta

bubamara 175 Dvokrilci 339 Dvotočkasta bubamara 176

E

Egipatski skakavac 27 Entomofagne bubamare 175 Entomofagne osice 141 Entomofagni dvokrilci 374 Erinoza 409

F

Faraonski žuti mrav 138 Fazan 440 Filoksera 101 Filoksera kruške 101 Fitodekta 199

G

Gagrice 417 Galebovi 441 Glogov bijelac 307 Glogov crveni pauk 406 Glodavci 432 Glodavci poljski 432 Glodavci u skladištima 437 Gljivar 387 Gljivari 179 Gljivar oštrokuti 387 Golema strizibuba 182 Gole muhe 365 Golubačka mušica 376 Golubovi 440 Golupka hrvatska 307 Grabežljive bubamare 175 Grabežljive grinje 36, 415 Grabežljive muhe 374 Grabežljive nematode 35 Grabežljive stjenice 35, 50 Grabežljivi resičari 39 Grahov žižak 212 Granotoč 262 Graškova mušica 345 Graškova nematoda 424 Graškov crni savijač 281 Graškov pjegavi savijač 281 Graškov resičar 36 Graškov žižak 213 Graškova zelena lisna uš 75 Grba korak 313 Grbice 311 Grinja pupova agruma 413

444

Grinje 399 Grinje na gljivama 415 Grinje na namirnicama 414 Grinje šiškarice 408 Grozdov savijač 287 Grozdov pepeljasti

moljac 284 Grozdov sivi plamenac 290 Grozdov žuti moljac 284 Gubar 331

H

Hesenska mušica 341 Hitre 148 Hmeljov korjenar 245 Hmeljova lisna uš 91 Hmeljova pipa 229 Hrdasta grinja agruma 414 Hrdasta grinja jabuke 413 Hrdasta grinja kaiške 413 Hrdasta grinja šljive 413 Hrastov četnjak 314 Hrastov prelac 304 Hrastov ušenac 101 Hrastov savijač 289 Hrčak 434 Hrušt mali ljetni 152 Hrušt mali proljetni 152 Hrušt obični 150 Hrušt veliki šareni 152 Hrušt šumski 150 Hrvatska golupka 307

I

Izazivač crne peteljke 407

J Jabučna buha 59 Jabučna koma uš 125

Jabučna krvava uš 95 Jabučna osica 130 Jabučna pepeljasta uš 85 Jabučna školjkasta uš 124 Jabučna zelena uš 79 Jabučne uši šiškarice 86 Jabučni cvjetar 225 Jabučni mali svrdlaš 234 Jabučni mali moljac 257 Jabučni moljac 256 Jabučni moljac srčikar 260 Jabučni savijač 271 Jabučni svrdlaš 232 Jabukov staklokrilac 261 Jagodin savijač 283 Jagodina grinja 407 Jagodina lisna nematoda 428 Jagodina lisna uš 84 Jagodina mala lisna uš 78 Jagodina voštana

štitasta uš 116 Jagodine pipe 217 Japanski pivac 153 Jasminov moljac 302 Javorova lisna uš 100 Javorova štitasta uš 117 Jedarca 307 Jedarce 307 Jednakokrilci 51 Jednodnevne mušice 19 Jelenjak 149 Jelin moljac igličar 257 Jež 439 Johina šarena pipa 240 Johina zlatica 205

K

Kajsijini moljci 260 Kakaov moljac 388 Kalifornijska štitasta uš 122 Kalifornijski trips 34

Kalinin ljiljak 306 Kamenarke 417 Karadrina 329 Kesičari 254 Kestenova pipa 232 Kestenov moljac miner 252 Kestenov savijač 279 Kimov moljac 260 Kineski medič 121 Klinčićev afrički savijač 289 Klinčićev. obični savijač 288 Klisnjaci 155 Klorops 364 Kolutićavci 429 Komarči 375 Komari 340 Koma uš agruma 126 Konjici 27 Konopljin buhač 211 Konopljin savijač 282 Konopljina pipa 240 Koprivina grinja 404 Korijenove grinje 414 Korijenove muhe 361 Korijenove nematode 421 Korjenova repina uš 98 Korjenova uš salate 98 Kornjaši 145 Kotrljani 149 Kožaši 22 Kožojed 384 Kradljivac 387 Krasnici 179 Krijesnica ivanjska 169 Krijesnica velika 169 Krilati kukci 19 Krizantemina lisna

nematoda 428 Krpelj 416 Krtica 434 Krumpirov moljac 259 Krumpirova lisna uš 80

445

Krumpirova blijedožuta nematoda 424

Krumpirova zlatica 193 Krumpirova zlatna

nematoda 424 Kruškin cvjetar 228 Kruškin prstenar 180 Kruškin savijač 277 Kruškin trips 37 Kruškina grinja 411 Kruškina mala buha 59 Kruškina obična buha 57 Kruškina osa predivica 135 Kruškina osa srčikarica 136 Kruškina osica 131 Kruškina ploštica 49 Kruškina smeđa uš 87 Kruškina školjkasta uš 124 Kruškina velika buha 57 Krušar 383 Krznaš 384 Ksilofagi 179 Kuckari 184 Kućna muha 376 Kućna strizibuba 183 Kućni miš 437 Kukavica 441 Kukavičji suznik 303 Kukuljičar crveni 185 Kukuljičar žitni 383 Kukuljičari 185 Kukuruzna lisna uš 92 Kukuruzna pipa 220 Kukuruzna sovica 328 Kukuruzna zlatica 200 Kukuruzna žuta sovica 328 Kukuruzni crni kornjaš 177 Kukuruzni četverotočkasti

sjajnik 172 Kukuruzni moljac 290 Kukuruzni plamenac 290 Kukuruzni žižak 382 Kupusar mali 309 Kupusar veliki 309

Kupusna buha 60 Kupusna lisna uš 82 Kupusna muha 357 Kupusna mušica šiškarica Kupusna nematoda 423 Kupusna pipa šiškarica 235 Kupusna sovica 322 Kupusna velika muha 359 Kupusne stjenice 42 Kupusni buhači 208 Kupusni moljac 254 Kupusni štitasti moljac 63 Kusokrilac voćni 387 Kusokrilci 149

L

Laneni buhači 211 Laneni trips 33 Lasica 439 Lastin rep 307 Lažna mrkvina muha 371 Lebdilice 374 Lećin žižak 214 Leptiri 244 Libele 19 Lijerova zlatica 193 Lijeskina lisna uš 100 Lijeskova strizibuba 182 Limunov crvac 115 Lipina grinja 412 Lipin crveni pauk 406 Lipov prelac 314 Lisna uš ljubice 89 Lisne buhe 51 Lisne muhe mineri 368 Lisne muhe mineri u

zaštićenom prostoru 368 Lisne sovice 321 Lisne uši 51 Lisni miner agruma 249 Lisni mineri 246 Lisni mineri na voćkama 246

Lisni mineri strnih žita 370 Listarice ose 127 Listojedi 218 Lovorova štitasta uš 119 Lozin cvrčak 53 Lozin lisni miner 250 Lozin ljiljak 306 Lozin pisar 205 Lozin pupar 303 Lozin trips 37 Lozin zlatar 154 Lozina mušica šiškarica 349 Lozina pipa 216 Lozina sovica 329 Lozina zelena stjenica 40 Lozine grinje šiškarice 408 Lucernina cvjetna

mušica 343 Lucernina lisna pipa 230 Lucernina lisna uš 95 Lucernina mušica

šiškarica 348 Lucernina pipa 215 Lucernina sovica 329 Lucernina stjenica 41 Lucernina strizibuba 183 Lucernina zlatica 199 Lukova minirajuća muha 371 Lukova muha 359 Lukov moljac 255

Ljeskotoč 231 Ljeskova grinja 412 Ljiljci 306 Ljudožderska muha 376

M

Makazar 150 Makova korijenova pipa 230

446

Makov žižak 240 Mala žitna stjenica 43 Malinina grinja 413 Malinina lisna galica 346 Malinina mala lisna uš 79 Malinina mušica 348 Malinina mušica galica 349 Malinina velika uš 76 Malinin cvjetar 228 Malinin moljac miner 253 Malinin savijač 284 Malinin staklokrilac Malinov krasnik 181 Malinov prstenar 181 Maraskin svrdlaš 229 Markovska muha 341 Marokanski skakavac 26 Maslinin resičar Maslinina buha 60 Maslinina muha 350 Maslinina pipa 217 Maslinina siva štitasta uš 125 Maslinin svrdlaš 234 Maslinina štitasta uš 117 Maslinina vunasta uš 121 Maslinin crni potkornjak 187 Maslinin smeđi

potkornjak 187 Maslinov medič 119 Maslinov moljac 257 Masovne pojave stjenica 50 Maslinina lisna šiškarica 346 Mauritanski brašnar 384 Mećavka 301 Medeći cvrčak 55 Mediteranska voćna

muha 353 Medonjica smeđa 339 Medonjice 336 Mekokošci 169 Mekušci 430 Mentina strizibuba 183 Mentina zlatica 200 Metlica 301

Miner azaleje 251 Miner poriluka 371 Mjedeni kornjaš 387 Mliječikina lisna uš 87 Moljac kružnih mina 246 Moljac mušmulice 260 Moljac točkastih mina 246 Moljac vijugavih mina 247 Moljac vrećastih mina 247 Moljci gnjezdari 258 Moljci zapredari 256 Mračnjaci 177 Mravi 137 Mravojedi 243 Mrazovac mali 311 Mrazovac veliki 312 Mrežasta stjenica platane 47 Mrežokrilci 242 Mrkvina brašnjava

lisna uš 94 Mrkvina lisna uš 84 Mrkvina muha 365 Mrtvačka glava 306 Muhe 350 Muhe cvjetne 357 Muhe domaće 376 Muhe gole 365 Muhe gusjeničarke 374 Muhe lisni mineri 368 Muhe lisni mineri u

zaštićenom prostoru 368 Muhe octene 372 Muhepecavke 376 Muhe sirne 373 Muhe strvinarke 376 Muhe na šampinjonima 372 Muhe vlatarice 363 Muhe voćne 350 Muhe vrtne 366 Muhe zujare 376 Mušica galica česmine 350 Mušica kalemarica 348 Mušica šiškarica kruškinih

plodova 344

Mušica šiškarica lišća jabuke 346

Mušica šiškarica lišća kruške 345

Mušica šiškarica pupa kruške 348

Mušice 340 Mušice dlakave 341 Mušice na šampinjonima 372 Mušice šiškarice 341 Muzejski štetnici 384

N

Nakaznici 2 Narančasta mušica

masline 349 Narančin crvac 115 Narančina žuta štitasta uš Nematode 418 Nematode korijenovih

guka 424 Nematode lista i

pupoljka 427 Nematode smeđe pjegavosti

korijena 426 Nematode štetne višim

gljivama 429 Noćno malo paunče 306 Noćno veliko paunče 306

o Obadi 376 Obalne muhe 22 Obični crveni pauk 404 Oblenjaci 418 Oblici 418 Octene muhe 372 Ogrozdova lisna uš 79 Ogrozdova crna osa listarica

447

Ogrozdova žuta osa listarica Ogrozdov plamenac 302 Oklopne grinje 414 Okrugljičina štitasta uš 119 Oleandrova lisna uš 79 Oleandrova štitasta uš 124 Oleandrov ljiljak 306 Opnokrilci 127 Orahova grinja 413 Orahova velika lisna uš 99 Orahova mala uš 100 Orahov savijač 279 Osa obična 138 Ose 138 Ose drvarice 136 Ose kopačice 140 Ose listarice 127 Ose predivice 135 Ose šiškarice 140 Ose vlatarice 136 Osica lucernine mahune 141 Osolike muhe 374 Oštrokuti gljivar 387 Ozima žitna muha 362

P

Paličnjak 23 Palmin trips 33 Palorus 386 Pamukova lisna uš 78 Pamukov moljac 260 Pamukova pipa 229 Papatači 376 Parazitske osice 141 Patuljasti moljac miner 248 Pauci pravi 399 Paučnjaci 399 Paunče danje 311 Paunčad noćna 306 Pčela medarica 139 Pčela rezačica 134 Pčele 139

Pčelinje uši 374 Pepeljasti grozdov

moljac 284 Piknjasta osa 138 Pipa jagodine peteljke 233 Pipa lucerninog sjemena 231 Pipa terminalnog pupa 236 Pipe 215 Pipe mahunarke 218 Pivac japanski 153 Pivci žitni 152 Pjenuša 52 Pjeskar 177 Plamena stjenica 50 Platanin moljac miner 251 Plavci 310 Plosnata crvena grinja 407 Podzemni voluharići 433 Poljska voluharica 432 Poljske stjenice 40 Poljske strizibube 183 Poljski glodavci 432 Poljski šturak 28 Popci 28 Posteljna stjenica 39 Potajnici 173 Potkornjaci 186 Povrtna sovica 322 Pozemljuše 319 Prasne uši 30 Pravi skakavci 25 Pravokrilci 23 Prelci 303 Prelci gubari 330 Prištilci 178 Proljetna sovica 318 Proljetne repičine pipe 236 Pršilice 374 Prugasta vinova pipa 216 Prugasti poljski miš 434 Pšenična crna muha 362 Pšenična lisna uš 93 Pšenična nematoda 427 Pšenična osa listarica 132

Pšenična osa vlatarica 136 Pšenična sovica 319 Pšenična žuta muha 366 Pšenični trips 38 Ptice 439 Pupari 174 Puževi 430

R

Rdasti žitar 386 Repičin crvenoglavi

buhač 209 Repičin moljac 302 Repičina mala pipa 236 Repičina mušica

komušarica 346 Repičina osa listarica 128 Repičina pipa

komušarica 239 Repičina velika pipa 236 Repina crna uš 76 Repina korijenova uš 98 Repina mala pipa 223 Repina muha 362 Repina nematoda 422 Repina pipa 223 Repin buhač 207 Repin moljac 258 Repin štitasti kornjaš 206 Repin viličnjak 219 Resičari 31 Ribizov staklokrilac 261 Ribizova grinja 412 Ribizova lisna galica 346 Ribizova lisna uš 84 Rida mala 311 Rida šumska 311 Rida velika 311 Rižin moljac 390 Rižin žižak 381 Rogati brašnar 387 Rogati cvrčak 51

448

Rovac 28 Rovčice 241 Rovka 439 Ruska žitna lisna uš 85 Ružičar crni 155 Ružičar dlakavi 154 Ružičar vrtni 154 Ružin cvrčak 55 Ružin savijač 270 Ružin trips 33 Ružin žuti savijač 283 Ružina lisna uš 87 Ružina uš 87 Ružina uvijalica 135 Ružina štitasta uš 126 Ružine osice 133 Ružini bušači izboja 134 Ružmarinova zlatica 200

s Salatina lisna uš 91 Salatin savijač 283 Savijači 265 Savijač kore 264 Savijač kožice ploda 267 Savijači plodova 271 Savijači pupa i lista 265 Sedamtočkasta

bubamara 176 Sedlasta mušica šiškarica 342 Sipac voćni 188 Sirna grinja 414 Sirne muhe 373 Sisavci 432 Sitance modro 262 Sitotroga 387 Siva repina pipa 221 Siva žitna muha 362 Sivi grozdov plamenac 290 Sivi savijač pupova 265 Sjemenari 212, 382

Sjenica 441 Skakavci 23 Skokunci 17 Slaninar 384 Slobodno živuće

nematode 426 Sljezov moljac 283 Smeđa medonjica 339 Smeđi listojed 218 Smeđi šljivin savijač 279 Smeđi voćni pauk 406 Smokvin medič 120 Smokvina buha 60 Smokvina crna muha 357 Smokvin moljac 258 Smokvin potkornjak 187 Smrdljiva greta 41 Smrdljivi martin 41 Smrekov pisar 188 Smrekov prelac 336 Sojin moljac 302 Sova 440

Sovica artičoke 330 Sovica gama 323 Sovica ipsilon 317 Sovica plavac 329 Sovica srčikarica 330 Sovice 315 Sovice lisne 321 Sovice pozemljuše 315 Srebrna ribica 18 Sremzina lisna uš 92 Srneća divljač 439 Stabljikina nematoda 426 Stabljikine nematode 426 Stajska muha 376 Staklokrilci 261 Stepski šturak 28 Stjenica lozinog cvijeta 41 Stjenice 39 Stonoge 417 Stonoge prave 417 Stričkov šarenjak 310 Strizibube 182

Stršen 138 Stršljenka 262 Strvinari 148 Strvinarke 376 Suncokretov moljac 300 Suncokretova strizibuba 183 Surinamski brašnari 384 Suznik kukavički 303 Svilci 305 Svitkovci 432 Svrabljiva grinja 414 Svračak 441 Svrdlaši 233 Svrdlaš izboja 233

Š

Šampinjonske muhe 372 Sampinjonske mušice 372 Šarena vinova pipa 216 Šarene stjenice 40 Šarenjaci 310 Šimširova lisna buha 60 Šiškarica lavande 349 Šiškarica lisnog pupoljka

lucerne 347 Šiškarica ljubice 348 Šiškarica šimšira 349 Škanjac mišar 440 Šljivin prelac 335 Šljivina buha 60 Šljivina crna osica 129 Šljivina galica 346 Šljivina lisna galica 349 Šljivina mala crna osica 129 Šljivina štitasta uš 117 Šljivina uš uvijalica 81 Šljivina velika uš 81 Šljivina zelena uš 86 Šljivina žuta osica 129 Šljivine lisne grinje

šiškarice 412 Šljivin moljac 256

449

Šljivin prstenar 181 Šljivin savijač 278 Šljivin savijač pupova 265 Sojka 439 Šoštar 169 Šparogina muha 357 Šparogine zlatice 192 Šparogin korjenaš 264 Štakor crni 437 Štakor sivi 437 Štetni kukci u

skladištima 377 Štitasteuši 111 Štitasti kornjaši 206 Štitasti moljac agruma 64 Štitasti moljci 60 Štrkovi 376 Šturci 28 Švedska muha 363

Tahine 374 Talijanski skakavac 27 Tekuti 416 Termiti 21 Tipule 340 Topolina crvena zlatica 205 Topolina mala strizibuba 182 Topolina velika

strizibuba 182 Topolin gubar 336 Topolin lisni miner 251 Topolin mali staklokrilac 262 Topolin prelac 314 Topolin savijač 289 Travna uš jabuke 92 Travni prelac 330 Trčci 145 Trešnjina crna uš 89 Trešnjina muha 355 Trešnjina osica 132 Trešnjin cvjetni moljac 256

Trešnjin prelac 304 Trips gladiole 38 Tripsi 31 Trogoderma 384 Tujin moljac 257 Tuljčari 254 Tvrdokrilci 145

U

Uholaža 22 Usjevna sovica 316 Usklična sovica 318

V

Vepar 439 Vilini konjici 19 Vinove pipe 216 Vinska muha 372 Višnjin svrdlaš 233 Vjeverica 435 Vlatarice 363 Vodoljubi 148 Voćna mediteranska

muha 353 Voćna strizibuba 182 Voćni crveni pauk 400 Voćni kusokrilac 387 Voćni mali potkornjak 187 Voćni sipac 188 Voćni veliki potkornjak 187 Vodena voluharica 433 Voskov moljac 303 Vrbina modra zlatica 205 Vrbotoč 262 Vretenca 19 Vrtna mušica 341 Vrtne muhe 366 Vunasta lozina uš 119

2

Zabrus 146 Zečevi 439 Zelena breskvina uš 89 Zelena graškova lisna uš 75 Zelena jabučna uš 79 Zelena lisna uš agruma 76 Zelena lozina stjenica 40 Zeleni babak 178 Zeleni konjic 27 Zeleni lozin cvrčak 53 Zeleni savijač pupova 267 Zemni termit 21 Zimzelenova štitasta uš 126 Zlatar zeleni 154 Zlatokraj 335 Zlatooke 243 Zlatne mare 155 Zobena lisna uš 94 Zobena nematoda 423 Zobeni trips 34 Zoofagni dvokrilci 375 Zrikavci 27 Zujare muhe 376 Zvjezdasti crvac 116

Ž

Žičnjaci 155 Žilogriz 179 Žišci mahunarki 212, 382 Žitne stjenice 43 Žitni buhači 211 Žitni crveni balac 188 Žitni kukuljičar 383 Žitni moljac 387 Žitni plavi balac 188 Žitni pivci 152 Žitni savijač 283 Žitni trips 34 Žitni žižak 380 Životinjske buhe 339

450

Životinjske uši 30 Žohari 19 Žohar američki 19 Žohar crni 19 Žohar smeđi 19 Žuna 441

Žuta narančina štitasta uš 125

Žuta pšenična muha 366 Žuta pšenična mušica

šiškarica 343 Žuti grozdov moljac 284

Žuti lozin pauk 406 Žuti ružin savijač 283 Žutogrli miš 434 Žutovrati termit 21

451

KAZALO ZNANSTVENIH NAZIVA

A

Abraxas grossulariata 313 Acalitus gracilis 413 Acanthoscelides obtectus 212 Acarinae 399 Acarus siro 414 Acheria scheldoni 413 Aceria tristriata 413 Acherontia atrops 306 Acheta campestris 28 Acheta desertus 28 Acleris bergmanniana 283 Acleris comariana 283 Acleris laterana 283 Acleris schalleriana 283 Acrididae 25

Acrolepiopsis assectella 255 Aculops pelekassi 414 Acyrtbosiphon pisum 75,

104, 108 Adalia bipunctata 68,176 Adelphocoris lineolatus 41 Adephaga 145 Adoxophyes orana 267 Aedes sp. 375 Aedes acuminata 43 Aelia rostrata 43 Aelothrips fasciatus 39 Agapantbia dahli 183 Agelastica alni 205 Aglais urticae 311 Agromyza ambigua 370 Agromj'za apfelbeckii 372

Agromyza intermittens 370 Agromyza luteitarsis 370 Agromyza megalopsis 370 Agromyza nigrella 370 Agromyzidae 368 Agonopterix nervosa 260 Agrema mimosae 306 Agrilus aurichalceus 181 Agrilus sinuatus 180 Agriotes lineatus 158 Agriotes obscurus 158 Agriotes sputator 157 Agriotes ustulatus 157 Agrotis exclamations 318 Agrotis ipsilon 317 Agrotis segetum 316 Ahasverus advena 387 Aleurodes proletella 63 Aleuroglyphus ovatus 414 Aleurothrixus floccosus 65 Aleyrodina 60 Alphitophagus

bifasciatus 387 Altica sp. 211 Amathes c-nigrum 319 Amblyseius bakeri 36 Amblyseius cucumeris 36,

405, 416 Amphimallon solstitiale 152 Ampborophora idaei 76 Amphorophora rubi 76 Anacridium aegyptium 27 Anarea carcharias 182 Anagasta kuehniella 388

Anaphes flavipes 190 Anarsia lineatella 279 Anastatus disparis 142 Anguina tritici 427 Anisoplia austriaca 152 Annelida 429 Anobiidae 184 Anobium punctatum 184 Anomala aenea 154 Anomala vitis 154 Anophelessp. 375 Anoplura 30 Anoxiapilosa 152 Antherea yamamai 305 Anthocoris nemorum 35, 50 Anthocoris sp. 111 Anthonomus amygdali 229 Anthonomus grandis 229 Anthonomus piri 228 Anthonomus pomorum 226 Anthonomus rubi 228 Anthrenus sp. 384 Anuraphis farfarae 76 Anuraphis persicaeniger 81 Aonidiella aurantii 125 Apanteles glomeratus 142 Apanteles sp. 142 Aphanostigma piri 101 Apheiencboides

fragariae 428 Apheiencboides ritzema

bosi 428 Aphelinidae 143

453

Aphelinus mali 69, 96, 97, 110,143

Aphididae 75 Aphidina 65 Aphidinae 75 Aphidius colemani 69 Aphidius matricariae 69,

111,142 Aphidoletes aphidimyza 69,

111,374 Aphis citricola 76 Aphis craccivora 76 Aphis fabae 76,104,108 Aphisforbesi 78 Aphisfrangulae 78, 104 Aphis gossypii 78 Aphis grossulariae 79 Aphis idaei 79 Aphis nasturtii 79,104 Aphis nerii 79 Aphis pomi 79,104 Aphrodes bicinctus 53 Aphthona sp. 211 Apiomyia bergenstammi 348 Apion aestivum 241 Apion apricans 241 Apion carduorum 242 Apion dichroum 242 Apion nigritarse 242 Apion pisi 242 Apion seniculus 242 Apion sp. 241 Apion tenuae 242 Apion trifolii 242 Apion varipes 242 Apion virens 242 Apionidae 241 Apis mellifera 139 Apis mellifera carnica 139 Apodemus agrarius 434 Apodemus flavicollis 434 Aporia crataegi 307 Appelia schwartzi 82 Appendiseta robiniae 99

Aptinothrips rufus 34 Arachnida 399 Aranea 399 Archyps podana 271 Archyps rosana 270 Archyps xylosteana 271 Arctia caja 339 Ardis elongatulus 134 Argepagana 133 Arge rosae 133 Argyresthia conjugella 257 Argyresthia ephipella 256 Argyresthia fundella 257 Argyresthia thuiella 257 Argyrotaenia ljungiana 269 Arion sp. 430 Arvicola terrestris 433 Asilidae 374 Asphondylia miki 348 Aspidiotus hederae 124 Assolcus sp. 46,145 Asterolecaniidae 117 Asterolecanium

fimbriatum 117 Attagenus unicolor 384 Athalia colibri 128 Athalia rosae 128 Athous sp. 157 Atomaria linearis 173 Aulacaspis rosae 126 Aulacorthum

circumflexum 80,104 Aulacorthum solani 80,104 Autographa gamma 323

B

Bacillus rosii 23 Balaninus nucum 231 Baris chlorizans 240 Baris laticollis 240 Batophilasp. 212 Batrocera oleae 350

Beauveria bassiana 191, 194,195, 225

Bemisia argentifolii 63 Bemisia tabaci 63 Beosus maritimus 50 Bibio hortulanus 341 Bibio marci 341 Bibionidae 341 Biorrhiza pallida 140 Biston betularia 313 Blaniulus sp. 417 Blastodacna atra 260 Blatta orientalis 19 Blatella germanica 19 Blattodea 19

Blennocampa pusilla 135 Blitophaga obscura 148 Blitophaga opaca 148 Blitophaga undata 148 Boarmia rhomboidaria 313 Bombidae 140 Bombus sp. 140 Bombycidae 305 Bombyx mori 305 Bostrychidae 185 Bostrychus capucinus 185 Bothynoderes

punctiventris 223 Bovicolasp. 30 Brachycaudus cardui 81 Brachycaudus

helichrysi 81,104 Brachycaudus persicae 81 Brachycaudus prunicola 82 Brachycaudus schtvartzi 82 Brachycorynella apsparagi 82 Braconidae 141 Bradysiasp. 372 Braula coeca 374 Braulidae 374 Brevicoryne brassicae 82 Brevipalpus leuiisi 407 Brevipalpus oudemansi 407 Bruchidae 212,382

454

Bruchophagus gibbosiis 141 Bruchus lentis 214 Bruchuspisorum 213 Bruchus rufimanus 214 Bryobia rubrioculos 406 Bupalus piniaria 313 Buprestidae 179 Buprestis cupressi 181 Byctiscus betulae 234 Byrsocrypta gallarum 99 Byturidae 174 Byturus tomentosus 174

C

Cacoecia rosana 270 Cacoecimorpha

pronubana 288 Cacopsylla pyri 57 Caenorhinus aequatus 234 Caenorhinus

cribripennis 234 Caenorhinus germanicus

233 Calepitrimerus vitis 408 Caliroa aethiops 134 Caliroa cerasi 132 Callaphis juglandis 99 Calliphoridae 376 Calliptamus italicus 27 Callisto denticulella 249 Calocoris fulvomaculatus 41 Calocoris sp. 41 Caloptilia azaleella 251 Calosoma sp. 146 Calotermes flavicollis 21 Camarota curvipennis 365 Cameraria ohridella 252 Campoplex alkae 294 Cantharidae 169 Cantharis rustica 169 Capitophorus

hippophaes 104

Capnodis tenebrionis 179 Capua reticulana 267 Carabidae 145, 164 Carabussp. 146, 164 Carausius morosus 23 Carpocapsa pomonella 271 Carpocapsa pyrivora 277 Carpophilus hemipterus 387 Cassida nebulosa 206 Cassida nobilis 207 Cassida vittata 207 Cassidinae 206 Cavariella aegopodii 84,104 Cavariella

pastinacae 84,104 Cavariella theobaldi 84 Cecidomyidae 341, 374 Cecidophyopsis ribis 412 Celypha lacunana 283 Cephus pygmaeus 136 Cerambycidae 182 Ceratitis capitata 353 Ceratocystissp. 49 Cercopissp. 53 Ceroplastes rusci 120 Ceroplastes sinensis 121 Ceroputo pilosellae 116 Ceresa bubalus 51 Cetonia aurata 155 Ceutorhynchus assimilis 2. Ceutorhynchus napi 236 Ceutorhynchus

obstrictus 239 Ceutorhynchus

pallidactylus 236 Ceutorhynchus

auadridens 236 Ceutorhynchus

picitarsis 236 Ceutorhynchus

pleurostigma 235 Ceutorhynchus rapae 240 Chaetocnema aridula 211

Chaetocnema tibialis 207 Chaetosiphon fragaefolii 84 Cheyletus sp. 416 Chilopoda 417 Chilocorus

bipustulatus 68,176 Chlorocysta truncata 311 Chloropidae 363 Chlorops pumilionis 364 Clostera anastomosis 314 Chordata 432 Choreutidae 258 Choreutis nemorana 258 Chrysolina americana 200 Chrysolina menthastri 200 Chromaphis juglandicola

100 Chrysomelidae 188 Cryptomyzus ribis 84 Chrysomphalus dictyospermi

125 Chrysopa formosa 244 Chrysopa septempunctata

244 Chrysoperla carnea 35, 244 Chrysopidae 243 Cicindelidae 148 Cicadina 51 Cimex lectularius 39 Cleridae 178 Clysia ambigella 284 Closterocerus

cinctipennis 252 Clytus arietis 183 Cnephasia communana 283 Cnephasia incertana 283 Cnephasia pasuana 283 Cnephasia pumicana 283 Coccobacilus acridiorum 26 Coccidae 117 Coccinella septem-

punctata 68,176 Coccinellidae 174

455

Coccus hesperidum 119 Cochliomyia

hominivorax 376 Colembolla 17 Colomerus vitis 409 Coleophora laricella 254 Coleophoridae 254 Coleoptera 380 Compsidia populnea 182 Compsilura

concinata 374, Contarinia dactylidis 345 Contarinia lentis 345 Contarinia lolii 345 Contarinia medicaginis 343 Contarinia nasturtii 345 Contarinia

onobrychidis 345 Contarinia piši 345 Contarinia pyrivora 344 Contarinia tritici 343 Corcyra cephalonica 390 Coroebus rubi 181 Corymbites sp. 157 Corythuca ciliata 47 Cosmia trapezina 330 Cossidae 262 Cossus cossus 262 Cricetus cricetus 434 Crocidosema plebejana 283 Crioceris asparagi 192 Crioceris

duodecimpunctata 192 Crustacea 417 Cryptoblabes gnidiella 290 Cryptolaemus montrouzeri

112, 177 Cryptolestes 386 Cryptophagidae 173 Cryptorhynchus lapathi 240 Ctenocephalidis canis 339 Ctenocephalidis felis 339 Culicidae 375 Culex sp. 375

Curculio elephas 232 Curculio nucum 231 Curculionidae 215 Cuntochrysa baetica 244 Cyclorrhapha 350 Cydia amplana 279 Cydia compositella 283 Cydia delineana 282 Cydia funebrana 278 Cydia janthiniana 281 Cydia lobarzewski 279 Cydia lunulana 281 Cydia molesta 279 Cydia nigricana 281 Cydia pomonella 271 Cydia pyrivora 277 Cydia splendana 279 Cynipidae 140 Cynips gallae-tinctoriae 140

D

Dacnusa sibirica 142, 369 Daphnis nerii 306 Dasyneura sp. 348 Dasyneura affinis 348 Dasyneura brassicae 346 Dasyneura ignorata 347 Dasyneura mali 346 Dasyneura oleae 346 Dasyneura plicatrix 346 Dasyneura tetensi 346 Dasyneura tortrix 346 Decticus sp. 27 Deilephila elpenor 306 Deilephila lineata 306 Delia antiqua 359 Delia coarctata 362 Delia floralis 359 Delia florilega 361 Delia radicum 357 Delia platura 361 Dendrolimus pini 304

Depressaria depressaria 260 Depressaria erinaceella 260 Deraecoris lutescens 50 Dermanyssus gallinae 416 Dermaptera 22 Dermestes lardarius 384 Dermestes maculatus 384 Dermestidae 384 Deroceras sp. 430 Diabrotica barberi 200 Diabrotica

undecimpunctata howardi 200

Diabrotica virgifera virgifera 200

Diabrotica virgifera zeae 200

Dialeurodes citri 64 Diaretiella rapae 142 Diaspididae 122 Dichelomya oenophila 349 Diglyphus isaea 144, 369 Diloba caeruleocephala 329 Diplopoda 417 Diplura 17 Diprionpini 135 Diptera 339 Discestra trifolii 327 Ditylenchus dipsaci 426 Diuraphis noxia 85 Dociostaurus

maroccanus 26 Dolerus sp. 132 Dolycoris baccarum 41 Dorcadion sp. 183 Doryphorophaga

doryphorae 374 Drepanosiphum

platanoidis 100 Drepanothrips reuteri 37 Drosophila

melanogaster 372 Drosophilidae 372 Dryomia lichensteine 350

456

Dysaphis plantaginea 85 Dysaphis pyri 86 Dysaphis spp. 86 Dysaphis tulipae 86 Dytiscidae 148

E

Ectopsocopsis sp. 30 Edovum puttleri 144,195 Elachista triatomaea 260 Elateridae 155 Empoasca decedens 55 Empoasca vitis 53 Empusa grylli 26 Enarmonia formosana 261 Encarsia formosa 62,143 Encarsia lachorensis 65 Entomophthora

gammae 326 Entomoscelis adonidis 200 Eotetranychus carpini 406 Eotetranchus tiliarius 406 Ephemeroptera 19 Ephestia elutella 388 Ephialtes sp. 141 Ephippiger epbippiger 27 Epicauta rufidorsum 178 Epichoristes acerbella 289 Epicometis hirta 154 Epidiaspis leperii 126 Epilachnasp. 175 Epitrimerus pyri 413 Epitrix cucumeris 212 Epitrix tuberis 212 Erannis defoliaria 312 Eriocampoides limacina 132 Eriogaster lanestris 304 Eriophydae 408 Eriophyes avellanae 412 Eriophyespiri Ali Eriophyes ribis 412 Eriophyes similis 412

Eriophyes tiliae 412 Eriophyes vitis 409 Eriosoma lanigerum 95 Eriosoma lanuginosum 96 Etiella zinckenella 302 Eucallipterus tiliae 100 Eucosma conterminana 283 Eulecanium corni 117 Eulecanium persicae 118 Euleia beraclei 357 Eulophus viridulus 144 Eumerus strigatus 375 Eupelmidae 142 Eupoecilia ambiguella 284 Euproctis chrysorrhoea 335 Euphyllura olivina 60 Euplectrus sp. 144 Eurydema ventrale 42 Eurydema oleraceum 42 Eurygaster austriaca 43 Eurygaster integriceps 43 Eurygaster maura 43 Eurygaster testudinaria 43 Eurytoma amygdali 141 Eurytomidae 140,142 Euscelis plebejus 53 Euseius finlandicus 416 Euxoa temera 318 Euxoa tritici 319 Evergestis extimalis 302 Exochomus

quadripustulatus 68,177 Exorista larvarum 374

F

Folsomia sp. 17 Forficula auricularia 22 Formicidae 137 Frankliniella intonsa 36 Frankliniella occidentalis 34 Furcipus rectirostris 229

G

Galeria mellonella 303 Galeruca tanaceti 200 Gasterophilidae 376 Gastropacha auercifolia 304 Gastrophysa polygoni 206 Gastrophysa viridula 206 Gastropoda 430 Gelechiidae 258, 279 Geotrupes stercorarius 149 Geotrupidae 149 Glischrochilus

auadrisignatus 172 Globodera pallida 424 Globodera rostochiensis 424 Glossina palpalis 376 Glossinidae 376 Gnathocerus cornutus 387 Gonioctena fornicata 199 Gortyna xanthenes 330 Gracilariidae 246, 247 Grapholita delineana 282 Grapholita funebrana 278 Gryllotalpa gryllotalpa 28 Gypsonoma aceriana 289

H

Hadena sp. 329 Halticinae 207 Haplodiplosis eauestris 342 Haplodiplosis

mareinata 342 Haplothrips tritici 38 Haplothrips kurdjumovi 39 Harpalus sp. 146 Hedya nubiferana 265, 266 Hedyapruniana 265, 266 Helicella sp. 430 Helicoverpa armigera 328 Heliothis armigera 328 Heliothis maritima 329

457

Heliothis viriplaca 329 Heliothrips haemorr-

hoidalis 31 Helix sp. 430 Helomyza lurida 367 Hemaris croatica 307 Hemerobius sp. 244 Hepialus humuli 245 Heterodera avenae 423 Heterodera cruciferae 423 Heterodera goettingiana 424 Heterodera schachtii 422 Heteroderidae 422 Heteropeza sp. 373 Heterorhabdites 179, 419 Himacerus nemorum 50 Histeridae 149 Hister auadrimaculatus 149 Hippodamia

convergens 33,177 Holocacista rivillei 250 Homeosoma nebulella 300 Homotoma ficus 60 Homoptera 51 Hoplocampa brevis 131 Hoplocampa flava 129 Hoplocampa minuta 129 Hoplocampa rutilicornis 129 Hoplocampa testudinea 130 Horogenes punctorius 141 Hyalopterus amygdali 86 Hyalopterus pruni 86 Hyalestes obsoletus 55 Hydraecia micacea 330 Hygromia sp. 430 Hyles livornica 306 Hylemyia antiqua 359 Hylemyia brassicae 357 Hylemyia floralis 359 Hylesinus oleiperda 187 Hylobius abietis 242 Hylotrupes bajulus 183 Hymenoptera 127 Hypera postica 230

Hyperomyzus lactucae 87 Hyphantria cunea 336 Hypoborus ficus 187 Hypodermidae 376

I

Icerya purchasi 112,115 Ichneumonidae 141 Inachis io 311 Incurvaria rubiella 253 Insectivora 439 Iphiclides podalirius 307 Ipsamitinus 188 Ipssp. 188 Ips typographus 188 Isaria lecaniicola 118 Isopoda 417 Isoptera 21 Ixodes ricinus 416

Janus compressus 136 Jugatae 245

K

Kakotrips robusta 36 Kampimodromus

aberrans 4l6

L

Lacanobia oleracea 322 Lamprohiza splendidula Lampyridae 169 Lampyris noctiluca 169 Laodelphax striatellus 53 Larinus sp. 223

Lasiocampa auercus 304 Lasiocampidae 303 Lasioderma serricorne 383 Lasioptera rubi 349 Laspeyresia dorsana 281 Laspeyresia nigricana 281 Laspeyresia pomonella 271 Laspeyresia woeberiana 264 Lecaniidae 117 Lecanium persicae 118 Leis dimidiata 177 Lema cyanella 188, 206 Lemophagus curtus 190 Lepidoptera 244 Lepidosaphes beckii 126 Lepidosaphes ulmi 125 Lepinotus sp. 30 Lepisma saccharina 18 Leptinotarsa

decemlineata 193 Leptomastix sp. 113 Lethrus apterus 150 Leucoma salicis 336 Leucoptera malifoliella 246 Lichtensia viburni 121 Lilioceris lilii 193 Limax sp. 430 Limonius sp. 157 Limothrips cerealium 34 Liothrips oleae 39 Liposcelis sp. 30 Liriomyza bryoniae 368 Liriomyza cepae 371 Liriomyza huidobrensis 369 Liriomyza sativae 369 Liriomyza strigata 372 Liriomyza trifolii 368 Lithocolletis

blancardella 246 Lithocolletis corjlifoliella 247 Lithocolletis platani 251 Lithocolletis

populifoliella 251

458

Litomastix truncatellus 142, 326

Lonchaea ariastella 357 Lycaenidae 310 Lymantria dispar 331 Lymantria monacha 336 Lymantridae 330 Lixus anguinus 223 Lixus angustatus 223 Lixusjunci 221 Lixus myagri 223 Lixus scabricollis 223 Lobesia botrana 284 Longitarsus parvulus 211 Loxostega sticticalis 301 Lucanidae 149 Lucanus cervus 149 Lumbricus rubellus 429 Lumbricus terrestris 429 Lycoriella sp. 372 Lyctidae 185 Lydella stabulans

grisescens 294, 374 Lydella thompsoni 374 Lygocoris pabulinus 40 Lygus pratensis 40 Lygus mgulipennis 40 Lyonetia clerkella 247 Lyonetidae 246, 247 Lysiphlebus testacepies 69 Lytta vesicatoria 178 Lepisma saccharina 18

M

Macrofrenatae 303 Macroglossum croaticum 307 Macrolepidoptera 303 Macrosiphum

euphorbiae 87,104 Macrosiphum rosae 87 Macrosteles laevis 53 Magdalis sp. 242

Malacocoris chlorizans 50 Malacosoma neustria 303 Mallada sp. 244 Mallophaga 30 Mamestra brassicae 322 Mamestra oleracea 322 Mamestra pisi 327 Mammalia 432 Mantis religiosa 21 Mantodea 20 Margarodidae 115 Mayetiola destructor 341 Megachile centuncularis 134 Megaselia sp. 372 Megoura viciae 87 Melanchra piši 327 Melanaphis pyraria 87 Melanotus sp. 157 Meligethes aeneus 169 Meloidae 178 Meloidogyne arenaria 425 Meloidogyne hapla 425 Meloidogyne incognita 425 Meloidogyne javanica 425 Meloidogyne sp. 424 Melolontha

hippocastani 150 Melolontha melolontha 150 Menopon sp. 30 Merodon eauestris 375 Meromyza saltatrbc 365 Metaphycus bartlette 120 Metaphycus flavus 120 Metaphycus sp. 113,140 Metarrhizium

anisopliae 152, 298 Metaseiulus sp. 416 Metcalfa pruinosa 55 Meteorus sp. 142 Metopolophium dirhodum

87,104,108 Microbracon sp. 142 Microfrenatae 246 Microlepidoptera 246

Microphanurus 145 Microphilla sp. 373 Microtus arvalis 432 Milabris sp. 178 Milaxsp. 430 Miltotrogus

aeauinoctialis 152 Molusca 430 Monarthropalpus buxi 349 Monomorium pharaonis 138 Monophadnus

elongatulus 134 Monosteira unicostata 49 Mus musculus 437 Musca domestica 376 Muscidae 376 Mycetophagidae 179 Mymaridae 144 Myrmeleon formicarius 243 Myrmeleontidae 243 Myzocallis castanicola 100 Myzocallis coryli 100 Myzus ascalonicus 88,104 Myzus cerasi 89 Myzus ornatus 89 Myzus persicae 89,104,108 Myzus pruniavium 89 Myzus varians 90

N

Nabissp. 50 Napomyza gymnostoma 371 Nasonovia ribis-nigri 91 Nebria sp. 146,164 Necrobia rufipes 178 Necrophorus sp. 149 Neodiprion sertifer 135 Neoglocianus

maculaalba 240 Neomyzus

circumflexum 108 Neoplinthusporcatus 229

459

460

Neopulvinaria innumerabilis 119

Neosphaleroptem nubilana 266, 267

Notodontidae 313 Nemapogon granella 388 Nematodae 418 Nemathelminthes 418 Nematocera 340 Nepticula malella 247 Nepticulidae 247 Neuroptera 242 Neurotoma flaviventris 135 Neurotoma nemoralis 135 Nezara viridula 42 Niptus hololeucus 387 Nitidulidae 169 Noctua pronuba 329 Noctuidae 315 Nosema sp. 195 Notocelia udmanniana 284 Nymphalidae 310 Nymphalis antiopa 311 Nymphalis polychloros 311

O

Oberea linearis 182 Odonata 19 Oecanthuspellucens 28 Oenocyrtus

kuwanae 142, 334 Olethreutes pruniana 265 Olethreutes variegana 265 Omophlus lepturoides 178 Omophlus proteus 178 Ondatra zibetica 434 Opatrum sabulosum 111 Operophtera bntmata 311 Ophiomyia pinguis 372 Ophonus sp. 146 Opius concolor 142, 353 Opogona sacchari 254

Opomyza florum 366 Opomyzidae 366 Orchestes fagi 233 Orgyia antiqua 335 Oribatei 414 Orius insidiosus 50 Orius minutus 50 Orius sp. 35 Orthoptera 23 Orthosia cerasi 330 Orthosia gracilis 330 Orthosia incerta 330 Oryzaephilus mercator 384 Oryzaephilus surina

mensis 384 Oscinellafrit 363 Ostrinia nubilalis 290 Otiorhynchus alutaceus 216 Otiorhynchus alutaceus a.

vittatus 216 Otiorhynchus cardiniger

217 Otiorhynchus corruptor 216 Otiorhynchus

cribricollis 217 Otiorhynchus lavandus 216 Otiorhynchus ligustici 215 Otiorhynchus mastix 217 Otiorhynchus ovatus 217 Otiorhynchus

rugosostriatus 217 Otiorhynchus sulcatus 217 Oulema lichenis 188 Oulema melanopus 188 Oulema rufocyanea 188 Oxycarenus lavaterae 51 Oxycarenus sp. 40

P

Palomena sp. 40 Palorus ratzemburgi 386 Palpita unionalis 302

Pandemis heparana 266, 269

Pandemis sp. 269 Pandemis ribeana 266 Panonychus citri 405 Panonychus ulmi 176, 400 Papilio machaon 307 Papilio podalirius 307 Papilionidae 307 Parabemisia myricae 65 Parahypopta caestrum 264 Paranthrene

tabaniformis 262 Parectopa robiniella 251 Parlatoria oleae 125 Parlatoria zizyphi 125 Parthenolecanium corni 111 Pectinophora gossypiella 260 Pediculus capitis 30 Pediculus corporis 30 Pedinusfemoralis 111 Pegomyia betae 362 Pemphigus bursarius 98 Pemphigus fuscicornis 98 Pennisetia hylaeiformis 262 Pentatoma sp. 40 Penthophera morio 330 Peribatodes

rhomboidaria 313 Perilus bioculatus 50,195 Periplaneta americana 19 Peritelus familiaris 218 Peritelussp. 218 Perotis lugubris 180 Perythimbia vitifolii 101 Phaedon armoraciae 200 Phalera bucephala 314 Phasmida 22 Phenococcus aceris 117 Philaenus spumarius 52 Philippia oleae 121 Phlebotomus papataschi 376 Phloeotribus

scarabeoides 187

Phologophora meticulosa 330

Phorbia genitalis 362 Phorbia securis 362 Phoridae 372 Phorodon humuli 91,104 Phthiruspubis 30 Phthorimaea ocelatella 258 Phthorimaea

operculella 259 Phycitidae 290 Phyllobius argentatus 218 Phyllobius oblongus 218 Phyllobius piri 218 Pbyllocnistis citrella 249 Phyllocoptes gracilis 413 Phylocoptes vitis 408 Phyllonorycter

blancardella 246 Phyllonorycter

corylifoliella 247 Phyllonorycter platani 251 Phyllonorycter

populifoliella 251 Phyllonorycter

robiniella 252 Phyllopertha horticola 154 Phyllotreta atra 208 Phyllotreta nemorum 208 Phyllotreta nigripes 208 Phyllotreta undulata 208 Phyllotreta vittula 211 Phylloxera vastatrix 101 Phylloxera quercus 101 Phytobia cepae 371 Phytocoptella avellanae 412 Phytomyza horticola 368 Phytodecta fornicata 199 Phytoecia rufimana 183 Phytoecia virgula 183 Phytomyza ilicis 371 Phytomyza lateralis 371 Phytomyza orobanchiae 372 Phytomyza pastinacae 371

Phytomyza rufipes 371 Phytonomus variabilis 230 Phytoseiidae 415 Phytoseiulus

persimilis 405, 416 Picromerus bidens 50 Pieridae 307 Pieris brassicae 309 Pieris rapae 309 Pimpla sp. 141 Piophila casei 373 Piophilidae 373 Pissodes sp. 242 Pitymys sp. 433 Plagionotus floralis 183 Platyparea poeciloptera 357 Plecoptera 22 Plodia interpunctella 389 Plutellidae 254 Plutella xylostella 254 Podagrica sp. 211 Podisus maculatus 50 Poecilus sp. 146,164 Polistes gallicus 138 Pollinia pollinii 117 Polychrosis botrana 284 Polydrosus sp. 218 Polygraphus

grandiclava 188 Polynema striaticorne 52 Polyphaga 148 Polyphylla fullo 152 Popillia japonica 153 Potosiasp. 155 Pratylenchus sp. 426 Prays oleae 257 Pristophora sp. 135 Prolasioptera berlesiana 349 Prospaltella berlesei 112,

127,143 Prospaltella perniciosi 112,

124, 143 Protaetia sp. 155 Protura 17

Psalidium maxillosum 219 Psamotettix alienus 53 Pseudoaulacaspis

pentagona 112,126 Pseudococcidae 115 Pseudococcus

adonidum 116 Pseudococcus citri li5 Psila rosae 365 Psilidae 365 Psoa viennensis 185 Psychidae 254 Psychodidae 376 Psylla buxi 60 Psylla mali 59 Psylla pruni 60 Psylla pyri 57 Psylla pyricola 59 Psylla pyrisuga 57 Psyllina 57

Psylliodes attenuata 211 Psylliodes chrysocephala 209 Psocoptera 30 Pterochloroides persicae 100 Pteromalidae 142 Pteromalus puparum 142 Pterostichus sp. 146,164 Ptinusfur 387 Pulex irritans 339 Pulvinaria floccifera 119 Pulvinaria vitis 119 Putoniella marsupialis 349 Pyemotes ventricosus 414 Pyralidae 290 Pyralisfarinalis 389 Pyrameis cardui 310 Pyrausta nubilalis 290 Pyrrhocoris apterus 50

461

Q

Quadraspidiotus ostraeformis 124

Quadraspidiotus perniciosus 122

Quadraspidiotus piri 124

R

Raphigasternebulosa 41 Rattus norvegicus 437 Rattus rattus 437 Recurvaria leucatella 260 Recurvaria nanella 260 Resseliella lavandulae 349 Resseliella oculiperda 348 Resseliella theobaldi 348 Reticulitermes lucifugus 21 Rhagoletis cerasi 355 Rhinoprora

rectangulata 311 Rhizoglyphus echinopus 414 Rhizopertha dominica 383 Rhizotrogus

aequinoctialis 152 Rhodites rosae 140 Rhodites sp. 140 Rhopalosiphoninus

latysiphon 92 Rhopalosiphum

insertum 92,104 Rhopalosiphum maidis 92 Rhopalosiphum padi 92,

104, 108 Rhyacionia buoliana 289 Rhynchites auratus 233 Rhynchites bacchus 232 Rhynchites caeruleus 233 Rhynchites cupreus 233 Rhyssa persuasoria 137 Rhyssa sp. 141 Rodentia 432 Rodolia cardinalis 112,115

S

Saissetia oleae 119 Sarcophagidae 376 Sarcoptes scabiei 416 Saturnia pavonia 306 Saturnia pyri 306 Saturnidae 306 Scaphoideus titanus 53 Scarabaeidae 149 Scelionidae 145 Sciaridae 372 Sciurus vulgaris 435 Schizaphis graminium 93 Scolytidae 186 Scolytus amygdali 187 Scolytus mali 187 Scolytus multistriatus 188 Scolytus rugulosus 187 Scolytus scolytus 188 Scrobipalpa ocelatella 258 Scutigerella sp. 417 Scymnus sp. 176 Semiaphis dauci 94 Selatosomus sp. 157 Serangium

paracesetosum 65 Sesamia cretica 328 Sesamia nonagrioides 329 Sesta apiformis 262 Sesiidae 261 Silphidae 148 Simulidae 376 Simulium

columbaszense 376 Sinoxylon perforans 185 Sinoxylon sexdentatum 185 Sipha elegans 101 Siphonaptera 339 Sirexgigas 136 Siricidae 136 Sitobion avenae 94,108 Sitodiplosis mosellana 342 Sitonaflavescens 218

Sitona humeralis 218 Sitona lineatus 218 Sitona sp. 218 Sitona sulcifrons 218 Sitophilus granarius 380 Sitophilus oryzae 381 Sitophilus zeamays 382 Sitotroga cerealella 387 Sminthurus sp. 17 Sminthurus viridis 17 Sparganothis pilleriana 287 Sphaerolecanium

prunastri 119 Sphecidae 140 Spilonota ocellana 266, 267 Sphingidae 306 Sphinx ligustri 306 Spodoptera exigua 329 Spodoptera littoralis 329 Spodoptera littura 329 Staphylinidae 149 Stegobium paniceum 383 Steinernema feltiae 35 Steinernema sp. 373, 419 Stenocarus fuliginosus 230 Stenothrips graminum 34 Stephanitis pyri 49 Stethorus sp. 111 Stethorus punctillum 68,176 Stictocephala bisonia 51 Stigmaeidae 416 Stigmella malella 247 Stomoxydae 376 Stomoxys calcitrans 376 Suilia lurida 367 Symphyta 127 Synanthedon

myopaeformis 26l Synanthedon

tipuliformis 26l Syrphidae 374 Syrphus sp. 374

462

T

Tabanidae 376 Tabanus bovinus 376 Tachinidae 374 Taeniothrips

inconsequens 37 Taeniothrips

meridionalis 37 Taeniothrips simplex 38 Talpa europea 434 Tanymecus dilaticollis 220 Tanymecus palliatus 221 Targionia vitis 125 Tarsonemidae 407 Tarsonemus pallidus 407 Tarichium cleoni 22$ Telenomus sp. 145 Temnorhinus mendicus 224 Tenebrio molitor 385 Tenebrioides

mauritanicus 384 Tenebrionidae 177 Tenthredinidae 127 Tenuipalpidae 407 Terebrantes 140 Terebrantia 31 Tetramorium caespitum 137 Tetraneura ulmi 99 Tetranychidae 400 Tetranychus atlanticus 406 Tetranychus

urticae 176, 404 Tetranychus viennensis 406 Tetrastichus sp. 144,190 Thaumetophoea

pityocampa 313 Thaumetophoea

processionea 14 Theresimima

ampelophaga 303 Therioaphis trifolii 95 Thrips fuscipennis 33 Thrips linarius 33

Thrips major 37 Thrips palmi 33 Thrips tabaci 31 Thysanoptera 31 Thysanura 18 Tineidae 254 Tipula oleracea 340 Tipula orientalis 340 Tipula paludosa 340 Tipulidae 340 Tischeria ekebladella 253 Tortricidae 265 Tortrix pronubana 288 Tortrix viridana 289 Toxoptera aurantii 94 Trialeurodes vaporariorum

61,64 Tribolium sp. 392 Tribolium castaneum 385 Tribolium confusum 385 Trichogramma cacoeciae 143 Trichogramma

dendrolimi 143 Trichogramma

embryophagum 143 Trichogramma

evanescens 143 Trichogramma

maydis 143, 298 Trichogramma oleae 143 Trichogramma rhenana 143 Trichogramma sp. 143,

321, 323 Trichogrammatidae 143 Trioza brassicae 60 Trogium sp. 30 Trogoderma

granarium 379, 384 Tropinota hirta 154 Trypetidae 350 Tychiusflavus 231 Tychius sp. 231 Typhaea stercorea 179 Typhlocyba rosae 55

Typhlodromus pyri 404, 4l6 Tyrogliphidae 414 Tyroglyphus farinae 414 Tyrophagus casei 414 Tyrophagus

putrescentiae 414 Tyrophagus sp. 36 Uniaspis evonymi 126

v Vanessa antiopa 311 Vanessa atalanta 311 Vanessa cardui 310 Vanessa io 311 Vanessa urticae 311 Vasates fockeui 413 Vasates schlechtendali 413 Vespa crabro 138 Vespidae 138 Vespula vulgaris 138 Verticillium lecanii 63, 69 Viteus vitifoliae 101

2 Zabrus tenebrioides 146 Zetzellia mali 4l6 Zeuzera pyrina 262 Zophodia grossulariella 302 Zygaenidae 303 Zygina pullula 55 Zygina rhamni 55 Zygogramma suturalis 206

463

Y X Xiphinema italiae 426 Xiphinema sp. 426

Yponomeuta malinellus 256 Xenopsylla cheopis 339 Xyleborus dispar 188 Yponomeuta padellus 256 Xestia c-nigrum 319 Xylena exoleta 330 Yponomeutidae 256 Xiphinema index 426

464

Tisak: ZRINSKI d.d., Čakovec

Naklada: 1.000 primjeraka