1

Dr Enver Imamović

PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNIŠTVA BOSNE I

HERCEGOVINE

Sarajevo 1998.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo UDK 94 (497.6) : 323.11+314.18 IMAMOVIĆ, ENVER Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine / Enver Imamović /. - Sarajevo 1998: Art 7, 1998. - 115 str.: ilustr.: 24 cm. - (Edicija Bosanski korijeni) Bibliografske i druge bilješke uz tekst The Origins and Ethnicitv os the Population os Bosnia and Herzegovina Copvright © 1998. by Enver Imamovic ISBN 9958 - 9732 -0-0

2

Dr Enver Imamović

PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNIŠTVA

BOSNE I HERCEGOVINE ISBN 9958 - 9732 - 0 - 0

UVOD

Iako je prošlost Bosne i

Hercegovine obrađena u znatnoj mjeri, ne može se reći da je u svim slučajevima to učinjeno na zadovoljavajući način. Bosna predstavlja školski primjer kako i u kojoj mjeri se nauka može podrediti interesima politike i nacionalizma. Mnogo toga što je napisano iz bosanske povijesti učinjeno je s ciljem da se potkrijepe političke i teritorijalne aspiracije susjednih zemalja na njen prostor i narod. Pri tome je proučavanje stanovništva kod zainteresiranih strana dobilo strateško značenje.

Većina pisaca koji su se bavili bosanskohercegovačkom prošlošću, a oni su skoro svi odreda bili stranci, uglavnom Srbi i Hrvati, polazila je od predubjeđenja da suvremeno bosansko stanovništvo, i to prije svega većinsko muslimansko, pripada srpskom, a po drugima hrvatskom etničkom korpusu. Srpska i hrvatska historiografija ne priznaje postojanje bosanskog naroda, a time ništa od onoga što karakterizira njegovu zemlju: povijest, kulturu, tradiciju, državnost.

Pitanje bosanskog etnosa samo po sebi ne predstavlja problem. Takvim su ga učinili oni koji su u prvi plan svojih istraživanja stavili zadatak da dokažu ono što je bilo u interesu njihovih političkih ubjeđenja. Do ovakvog zaključka dolazi se već pri površnom iščitavanju onoga kako je interpretirana bosanska povijest. Na to se veoma kompetentno osvrnula Nada Klaić, profesorica povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, u svojoj posljednjoj studiji "Srednjovjekovna Bosna" (Zagreb 1989.). Tu analitički i argumentirano

3

osporava mnogo toga što je srpska i hrvatska historiografija do sada iznijela o političkom i kulturnom identitetu srednjovjekovne Bosne.

Kada je u pitanju proučavanje stanovništva Bosne i Hercegovine mora se konstatirati da je taj problem složen utoliko što mu se prilazilo s predubjeđenjem da se radi o pripadnicima

srpskog ili hrvatskog naroda. Stručna obrada ovog pitanja se kod svih istraživača uglavnom svodi na angažiranje da se dokaže srpska, odnosno hrvatska pripadnost bosanskog stanovništva. Ta nastojanja su toliko naglašena da u nekim slučajevima pojedine studije više liče na nacionalističko-politički propagandni materijal nego na ozbiljnu znanstvenu raspravu.

Da bi se ušlo u problematiku etnogeneze bosanskohercegovačkog stanovništva, neophodno je dotični problem sagledati u daleko dubljem i širem vremenskom kontekstu nego je to većina istraživača činila. Ne može se, naime, raspravljati o porijeklu stanovništva bez sagledavanja arheološko-povijesne problematike i događaja koji su se odvijali na ovim prostorima u kontinuitetu dva posljednja milenija. U tome su događaji iz kasnoantičkog doba i seobe naroda imali poseban značaj jer su oni doveli Slavene na Balkanski poluotok.

Zbunjujuća za istraživače ovog problema je činjenica da u slavenskoj masi koja je naselila balkanske prostore nije bilo plemena bosanskog naziva, kakav je bio slučaj sa Srbima i Hrvatima. Shodno tome historiografija jednih i drugih je izvela teoriju da je slavenskom seobom bilo obuhvaćeno i područje današnje Bosne i Hercegovine, s tim da su po jednima to

učinila srpska, a po drugima hrvatska plemena. Kao uporište za te teorije služi im Konstantin Porfirogenet i Pop Dukljanin, čija se djela eksploatiraju i interpretiraju na način kako kome odgovara. Ono što koristi njihovim konstrukcijama uzima se bez ikakve rezerve a ono što se ne uklapa prešućuje se ili mu se atribuira povijesna neutemeljenost. Takav selektivan pristup upotrebe historijskih izvora akcentiran je prije svega kod pisanja bosanske povijesti.

Prilikom proučavanja stanovništva Bosne i Hercegovine mora se uzeti u obzir etnička višeslojnost kojoj je osnova predslavenski supstrat, nešto slično kakav je slučaj sa Albanijom i Grčkom, gdje autohtoni elementi nisu bili ugroženi slavenskim prodorom. Bosna se od tih zemalja razlikuje utoliko što se svojim geografskim položajem našla u totalnom okruženju pa je proces slavenizacije bio neminovan i maksimalan. Geografska izdvojenost Albanije i Grčke spriječila je taj proces, što je imalo za posljedicu da su sačuvale svoj etnički i kulturni identitet. Bosna je, za razliku od njih, zbog navedenih razloga bila potpuno slavenizirana već u ranom srednjem vijeku.

Studioznom analizom bosanske povijesti moguće je identificirati pojedine kulturne i etničke elemente koji nedvojbeno ukazuju na predslavenska obilježja. Antropološka obrada skeleta iskopanih ispod srednjovjekovnih stećaka kao i analiza suvremenih živućih individua, također pokazuje da se radi o pripadnicima naroda atipičnog slavenskim rasnim osobinama. To govori da su srednjovjekovni Bošnjani autohtoni narod ovog prostora ilirske etničke pripadnosti. Slavenska komponenta u

4

njihovoj genezi svodi se samo na kulturno a nikako na etničko preslojavanje. Ta komponenta je vremenom postala dominantna u njihovom ukupnom identitetu, pa je to razlog da većina istraživača današnji bosanski narod (Bošnjake, Bosance - muslimane, katolike i pravoslavce) smatra slavenskim narodom, to jest Srbima, odnosno Hrvatima. Predstojeća istraživanja usmjerena u ovom pravcu koja će biti lišena političkih i nacionalističkih predrasuda, jamačno će baciti više svjetla na ovo pitanje. Mjerodavne znanstvene discipline, među kojima na prvom mjestu povijest, arheologija i etnologija, nude dovoljno ubjedljivih dokaza. Ovaj naš prilog ima cilj da naznači tek smjernice budućih takvih istraživanja.

5

I. DOBA PRETHISTORIJE I ANTIKE

Zemlja migracionih raskrižja Proučavanje porijekla bosansko-

hercegovačkog stanovništva predstavlja veoma složen problem. Riječ je o zemlji koju zbog izuzetnog strateškog i geografskog položaja nije mogla mimoići nijedna migracija do kojih je dolazilo na širem prostoru Evrope od prethistorije do današnjeg dana. Preko bosanskohercegovačkog prostora prolazila je jedna od najvažnijih transverzala Evrope koja je vodila s juga na sjever i obrnuto. To su doline rijeka Neretve i Bosne, koje su spajale Mediteran i Podunavlje (srednju Evropu) -dva potpuno različita klimatska, kulturna, etnička i politička svijeta.

Zahvaljujući izuzetnom strateškom i geografskom položaju Bosna i Hercegovina sadrži veoma bogat i raznolik arheološki materijal koji su iza sebe ostavile nebrojene ljudske zajednice iz raznih epoha koje su ovdje boravile ili prolazile na svom putu iz Azije u Evropu i obrnuto.

Brdsko - planinska konfiguracija zemlje, obilje šuma, divljači i pašnjaka, plodne doline rijeka, rudno blago i druga bogatstva kojima je bosanskohercegovačko tlo oduvijek obilovalo, činilo je idealne uvjete za život ljudi. U nauci je već davno iznesena konstatacija da Bosna i Hercegovina predstavlja izuzetno važno arheološko područje jer su se tu kao malo gdje taložili milenijski tragovi života ljudi koji su pripadali raznim rasnim, etničkim, kulturnim i

geografskim skupinama. Bosansko-hercegovački lokaliteti su dali unikatne nalaze koji u nekim slučajevima predstavljaju ključ za rješavanje arheološke problematike šireg dijela Evrope, pogotovo Balkanskog poluotoka. Takve su, naprimjer, antropomorfne figure iskopane u Butmiru kod Sarajeva koje prikazuju pripadnike čak tri rase (crnačku, kavkasku i alpsku). To je zagonetka kojom se već dugo bave arheolozi i etnolozi.1

Prvi ljudi na tlu Bosne

Sve se donedavno smatralo da su se

ljudi naselili na područje današnje Bosne i Hercegovine tek koju hiljadu godina unazad, odnosno u epohi mlađeg kamenog doba prije 5-6 hiljada godina. Intenzivna arheološka istraživanja obavljena nakon Drugog svjetskog rata pod vodstvom dr Đure Baslera, dugogodišnjeg radnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu, oborila su to mišljenje. On je sustavnim iskopavanjima otkrio tragove čovjeka koji je ovdje živio još u epohi starijeg kamenog doba, ili tačnije, u srednjem paleolitu koji obuhvaća vrijeme od 120.000 - 60.000 godina stare ere. Riječ je o davnašnjem ljudskom pretku (pračovjeku) koji se izgledom i umom uveliko razlikovao od današnjih ljudi. To biće se u nauci naziva Homo neanderthalensis (Neandertalski čovjek), nazvan tako po čuvenom nalazu u Neandertalu u Njemačkoj. Za nauku je značajan jer predstavlja jednu od najvažnijih karika u razvoju ljudskog roda. Treba napomenuti da u Bosni nisu pronađeni njegovi fizički 1 A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, Sarajevo 1964., p. 49, 123 - 124.

6

ostaci (kosti) nego oruđe (kamene sjekire) kojima se služio. To ne umanjuje značaj nalaza jer oni nedvojbeno potvrđuju prisustvo pračovjeka na bosanskohercegovačkom prostoru prije nekih stotinjak hiljada godina.2

Po rasporedu nalaza može se zaključiti da su ti prastari bosanski stanovnici pretežno naseljavali sjeverni (ravničarski) dio Bosne, prije svega predjele oko utoka Usore u Bosnu kod Doboja (lokaliteti: Kamen, Crkvina i Lonđa kod Makljenovca), zatim oko sastava Velike i Male Ukrine (lokaliteti: Čelinjak u Popovačama, Lukšić, Mala Gradina, Gaj i Krčevine u Kulašima, Matica Glavica u Dragalovcima, Lupljanica, Krndija itd.) - Najjužnija tačka gdje su nađeni ovakvi nalazi jeste Gradina Varvara na vrelu Rame kod Prozora.

Homo bosniacus (Bosanski pračovjek)

O tome kako je fizički izgledao

bosanski pračovjek znamo preko potpunijih nalaza iz drugih krajeva Evrope, prije svega iz Neandertala u Njemačkoj, a onda iz susjedne Hrvatske otkud potječe znameniti nalaz Krapinskog čovjeka. Konstitucija tijela, oblik glave, izgled lica i način pokreta, odnosno hoda, mnogo se razlikovao od suvremenog čovjeka. Ustvari, to još nije bilo potpuno razumno biće. Jedva je poznavao vatru, hranio se korijenjem, šumskim plodovima, puževima, mesom divljači (nosoroga, mamuta, divljih konja itd.). Hodao je go, a u hladnijim razdobljima 2 Đ. Basler, u knjizi: "Kulturna istorija Bosne i Hercegovine", Sarajevo 1984., p. 13 i d; isti autor u knjizi: "Praistorija jugoslavenskih zemalja" I, Sarajevo 1979., p. 309 i d.

zaogrtao se kožama ubijenih zvijeri. Jedino oružje kojim se služio bio je kameni šiljak, tek malo pritesan za lakše rukovanje. Stupanj umnog razvoja nije mu dozvoljavao da izrađuje savršenija oruđa.

Prastanovnici Bosne živjeli su u pećinama a u nekim slučajevima na otvorenom prostoru pod nekom vrstom šatora napravljenog od granja ili životinjskih koža. Nisu imali stalna staništa jer su lutali za stadima životinja i čoporima zvijeri. Ne zna se tačno kada i kako su iščezli ti prvi stanovnici Bosne. Da li su to uzrokovale prirodne pojave kao što je naglo oštro zahlađenje, bolesti i slično, ili su postali žrtve prodora nove savršenije vrste ljudi, neizvjesno je.

Nakon izumiranja Neandertalaca Bosnu su naselila savršenija, odnosno razumna bića (Homo sapiens). Oni pripadaju razdoblju mlađeg paleolita koje obuhvaća vrijeme od 60.000 -10.000 godina st. e. Dok se za Neandertalskog čovjeka drži da je pripadao tipu evropskog pračovjeka, za ovog iz mlađeg paleolita smatra se da je stigao iz Prednje Azije. Analiza sustava njegovog skeleta pokazuje da je bio veoma okretan i vješt lovac na brzu divljač. To je uvjetovalo da počne upotrebljavati složenija oruđa i oružja kao što su primitivno koplje, luk i strijela i dr.

Pojava razumnog bića Prvo razumno biće na

bosanskohercegovačkom prostoru pojavilo se prije nekih 35.000 godina. Njegovi tragovi su dosta brojni. Evidentirano je više od deset lokaliteta koji potvrđuju njegovu prisutnost (Kadar kod Gornjeg Svilaja nedaleko od Odžaka, Markovci u Detluku kod

7

Dervente, Veliki Majdan kod Tešnja, Krčevine u Maloj Brijesnici kod Gračanice, Pećine u Glamočanima kod Banje Luke itd.).3

Najpoznatiji bosanskohercegovački lokalitet iz kasne faze mlađeg paleolita jeste pećina Badanj kod Stoca u Hercegovini. Bila je intenzivno naseljena prije 12.000 - 14.000 godina. Uz brojne primjerke kamenog oruđa i oružja (preko 200.000 komada) nađeno je mnogo nakita. Većinom su to ogrlice, načinjene od probušenih pužića, zuba divljači, školjki i sl. Najvažniji nalaz iz ove pećine je urezani crtež na živoj stijeni koji prikazuje konja. To je do sada jedini nalaz spiljske umjetnosti paleolitskih ljudi na području jugoistočne Evrope.4

Prvi zemljoradnici i stočari na tlu Bosne i Hercegovine

Prije pet - šest hiljada godina desile

su se nove velike promjene u Evropi pa tako i na tlu Bosne i Hercegovine. Bile su karakterizirane pojavom novog stanovništva i općim kulturnim napretkom. Novost je bila da su se ljudi počeli baviti obradom zemlje, uzgojem domaćih životinja, izradom zemljanog posuda itd. To su bili revolucionarni pomaci u kulturi čovjeka. I Bosna je s tim promjenama dobila nove stanovnike. Ne zna se pouzdano odakle su došli. Situacija na lokalitetima govori da između njih i paleolitskih starosjedilaca nije bilo sukoba. Smatra se da su ovi posljednji izumrli prije dolaska neolitičara, ali nije jasno ha koji način.

3 Đ. Basler, u knjizi: "Kulturna istorija Bosne i Hercegovine", p. 16 - 18. 4 Đ. Basler, Paleolitsko prebivalište Badanj kod Stoca, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. XXIX, Sarajevo 1974., p. 5 -18.

Naseljavanje neolitskog stanovništva odvijalo se uglavnom u rejonima plodnih polja i dolina rijeka. Zanimljivo je da su predjeli zapadne Bosne ostali nenaseljeni u ovoj epohi. Nisu nigdje pronađeni tragovi života iz ovog doba. Smatra se da je razlog nedostatak kvalitetnog kamena od kojeg su neolitičari izrađivali oruđe i oružje. U ostalim krajevima Bosne naseljenost je bila veoma gusta. Naselja su u prosjeku zapremala površinu od 20.000 do 30.000 m2, kakav je slučaj s lokalitetom Kraljevina kod Novog Šehera nedaleko od Žepča.

Neolitičari su po pravilu podizali naselja u ravnicama ili na riječnim terasama (Gornja Tuzla, Nebo kod Travnika, Kakanj, Obre kod Kaknja, Butmir kod Sarajeva itd.). U kraškoj Hercegovini za nastambe su korišćene pećine, kakav je slučaj sa Zelenom pećinom iznad vrela Bune, Ravlića pećinom kod Gruda itd.5

Neolitsko doba je donijelo napredak i u načinu stanovanja. Sada se grade nastambe uglavnom od drveta nad zemljom, ili dopola ukopane u zemlju (zemunice). U kostur načinjen od greda ugrađivao se pleter koji se potom s obje strane lijepio ilovačom. Ognjište se nalazilo u sredini prostorije, a u toplijim razdobljima ložilo se vani. Veličina pojedinih kuća iznosila je 50 - 60 m2. U Gornjoj Tuzli otkriveno je sojeničko naselje. Tu su kuće stajale na kolju iznad vode, odnosno uz obalu. To dokazuje da je prije pet -šest hiljada godina dio današnje Tuzle bio pod jezerom ili močvarom. Značaj tuzlanskog naselja je što je to jedno od najstarijih i rijetkih sojeničkih naselja iz razdoblja neolita, 5 A. Benac, o. c, p. 28 i d; isti autor u knjizi: "Praistorija jugoslavenskih zemalja" II, Sarajevo 1979., p. 368 i d.

8

jer su ona specifikum brončanog i željeznog doba.

Doba mira i spokoja

Razdoblje neolita je bilo mirno

doba bez sukoba, pljačkanja i pohoda. Kod ljudi se javlja potreba da međusobno komuniciraju pa se uspostavljaju trgovačke veze između najudaljenijih zajednica, što je dalo još veći podstrek kulturnom razvoju. Tako bosanski neolitičari održavaju veze sa zajednicama i izvan Balkanskog poluotoka. Na ovdašnjim lokalitetima nađeni su predmeti iz Italije, Grčke, Podunavlja itd. Jedan od glavnih trgovačkih puteva u to doba vodio je dolinom Neretve i Bosne. Na nalazištima u Kaknju, Obrima i Lisičićima kod Konjica, često se susreće nakit načinjen od morskih školjki koje su ovamo dospjele trgovinom. Još su češći nalazi keramike rađene po uzorima iz Sicilije, Panonije ili jadranskih otoka.

Dosta smo dobro obaviješteni i o duhovnom životu bosanskohercegovačkih stanovnika od prije pet - šest hiljada godina. U to doba imao je veliki značaj kult predaka. Na lokalitetu Lisičići kod Konjica pored ognjišta su nađeni dijelovi ljudskog kostura što predstavlja ostatke kultnog obreda obožavanja umrlog pretka. Njih su često zakopavali uz ognjište ili ispod poda nastambe kako bi ostali trajno uz svoje potomke i "čuvali" ih od zla. U nekim slučajevima umrlog pretka su jeli kako bi u svojim potomcima "nastavio" živjeti.

Bio je čest slučaj i žrtvovanja djece, posebno dojenčadi. U Obrima kod Kaknja i u Zelenoj pećini iznad vrela Bune kod Mostara uz ognjište su

nađene kosti djece izmiješane s kostima životinja.6 Ritualno ubijanje djece bilo je uobičajena pojava u neolitsko doba. To se činilo u posebnim prilikama kao što je podizanje novog naselja, izbor poglavice, da se pospješi plodnost stoke, žena i sl.

Bosanski crnci

Neolitsko nalazište u Butmiru kod

Sarajeva je po svom neobičnom sadržaju postalo poznato širom svijeta i nezaobilazno je kada se govori o evropskom neolitu. To je bilo tipično zemljoradničko naselje čiji su stanovnici bili nosioci napredne kulture. Izrađivali su veoma kvalitetno zemljano posude jedinstvenih oblika i ukrasa. Ovaj lokalitet je, međutim, poznat prije svega po izradi ljudskih figura. Njihova vrijednost je ta što na realističan način prikazuju osobe različitih rasa. Na jednoj od njih kovrdžava kosa, širok i spljošten nos, naglašene jagodice i debele usne prikazuju tipičnog predstavnika crnačke rase. Na drugoj figuri sa jako zabačenim čelom, istaknutim i povijenim nosom izvedenim u jedinstvenoj kosoj liniji glave, prepoznaju se osobine armenoidne (kavkaske) rase. Treća figura prikazuje standardne crte lica s pravilno zaobljenom glavom, što je osobina alpske rase.7

Nauka nije još odgonetnula pojavu i smisao ovih figura. Posebno je

6 A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu, p. 118 i d; isti autor u knjizi "Praistorija jugoslavenskih zemalja" II, p. 384 i d. 7 A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, p. 123 - 124; B. Čorović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976., p. 52 - 65.

9

zanimljiva predstava crnca. To se dovodi u vezu s prodorom pripadnika te rase u sjeverno-mediteranske predjele, što je potvrđeno i na nekim nalazištima u Italiji.

Bosanskohercegovački neolitski stanovnici bili su poklonici jednog specifičnog kulta, poznatog mnogim starim narodima, među kojima starim Egipćanima, Hindusima, Babiloncima i dr. Riječ je o tzv. astralnom kultu. Sastojao se od obožavanja nebeskih tijela (sunca, mjeseca, zvijezda). U Obrima kod Kaknja iskopan je pljosnat kolut načinjen od pečene zemlje na kojem su četiri rupice koje su služile za vješanje tog predmeta. Riječ je o sunčevom disku koji je upotrebljavan u obredu obožavanja sunca. U Lisičićima kod Konjica iskopana je keramika na kojoj su ukrasi u obliku polumjeseca. Obožavanje nebeskih tijela bilo je prisutno kod svih zemljoradničkih zajednica a bilo je u uskoj vezi s kultom plodnosti.

Bosna i indoevropska seoba

Koncem III i početkom II milenija

st. e. zbili su se krupni događaji koji su imali dalekosežne posljedice za povijest ljudi na tri kontinenta. Došlo je do velikih etničkih pomjeranja koja su zahvatila široki euroazijski prostor. To se odrazilo i na područje današnje Bosne i Hercegovine. Brojne zajednice koje su do tada naseljavale prostrane euroazijske stepe pokrenule su se i pošle u raznim pravcima. Jedni su krenuli na zapad u Evropu, drugi na jugozapad, naselivši obale istočnog Mediterana, a treći na jugoistok prema Perziji i Indiji.

Ta seoba je u Europu dovela brojne nove narode, među kojima su najvažniji Germani, Kelti (Gali) i Iliri.

Svi su bili nosioci jedne nove kulture koja se zasnivala na poznavanju metala (bakar i bronca). Zahvaljujući novom ubojitom oružju od metala, poznavanju konja i lahkoj pokretljivosti, posvuda su uništavali mirne neolitske starosjedioce.8

Sukob Indoevropljana i neolitičara bio je nemilosrdan. Ovi posljednji nevični ratovanju, opremljeni kamenim oruđem i oružjem i fizički inferiorniji u odnosu na indoevropske zavojevače, bili su posvuda proganjani pa su za kratko vrijeme bili sasvim istrijebljeni. O onome šta se tada dešavalo na tlu današnje Bosne i Hercegovine svjedoče ostaci spaljenih i porušenih neolitskih naselja. Arheološka iskopavanja nam predočavaju pravu dramu koja se odvijala na ovim prostorima prije 4.000 godina. Ostaci spaljenih kuća, razbijeno pokućstvo, nagorjele i prebijene ljudske kosti i dr., daju jasnu predstavu o razmjerama tragičnih zbivanja.

Pronalaskom metala i usavršavanjem sredstava za vođenje rata, otpočelo je razdoblje trajnih neprijateljstava među ljudskim zajednicama, i to u najvećem intenzitetu. To je primoralo ljude da podižu naselja na uzvisinama s kojih se moglo lakše braniti. Ta mjesta se obično nazivaju gradinama. Bila su okružena bedemima načinjenim od suhozida, palisadama ili jarkovima. Na području naše zemlje takvih gradina je evidentirano na hiljade, što govori da je prostor današnje Bosne i Hercegovine prije 4.000 godina bio gusto naseljen.

8 O tome: B. Čović, o. c, p. 71 i d.

10

Ilirska Bosna

Tokom seobe Bosna i Hercegovina

je dobila nove stanovnike. Bili su to Iliri. Značajni su i po tome što su to prvi bosanskohercegovački stanovnici čije nam je ime poznato. Oni su Bosni dali trajno kulturno, etničko i političko obilježje. Njihovu kompaktnost razbili su tek Sloveni dvije hiljade godina kasnije, tokom VII stoljeća n.e.

Iliri su bili vrsni ratnici, nosioci napredne kulture i tvorci novog društvenog poretka koji je doveo do stvaranja prvih političkih organizacija na ovim prostorima iz kojih su potom nastale prve države (Ilirska kraljevina).

Privredni i politički uspon Ilira veže se za razdoblje željeza (od X do I stoljeća st. e.). Kako je Bosna izuzetno bogata zlatom, srebrom, bakrom, željezom itd., Iliri s ovog područja su stekli znatnu prednost u odnosu na svoje susjede pa je to razlog da se Bosna i Hercegovina smatra njihovom centralnom kulturnom i političkom zonom. Bosnu su, naime, naseljavala najpoznatija i najjača ilirska plemena. Jedno od njihovih glavnih središta nalazilo se na Glasincu nedaleko od Sarajeva. Sjeverozapadnu Bosnu naseljavali su Japodi, sjevernu Mezeji, istočnu Dindari, zapadnu Dalmati, srednju Desidijati, južnu Daorsi i Ardijejci itd.9

Tokom I milenija st. e. za bosanskohercegovačke Ilire desila su se tri velika događaja koja su odredila njihovu daljnju sudbinu. Od VII stoljeća st. e. počinju kontaktirati sa

9 A. Stipčević, Iliri, Zagreb 1974., p. 36 - 41; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Djela, knj. LXVI, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 6, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1988., p. 31 i d.

Grcima pa se uspostavljaju obostrane kulturne i trgovačke veze. To je za Ilire imalo veliki značaj jer su ih Grci uveli u historijsko doba. Pod njihovim utjecajem Iliri počinju kovati novac, susreću se s pismom, od njih preuzimaju savršeniji oblik društvenog organiziranja i druge tekovine visoke helenske kulture. Iz tog vremena potječu i prvi pisani podaci o našoj zemlji i njenim stanovnicima. Time započinje historijsko doba bosanskohercegovačkih zemalja.

Drugi važan događaj veže se za prodor Kelta (Gala), prastanovnika današnje Francuske i sjeverne Italije. Oni su početkom IV stoljeća st. e. provalili na Balkanski poluotok kojom prilikom je jedan njihov dio napao bosanske starosjedioce. Vodeni su dugi i teški ratovi o čemu nas dosta opširno obavještavaju grčki pisci. Njihov prodor u Bosnu prouzrokovao je velika pomjeranja tamošnjih plemena. Iz srednje Bosne potisnuli su Autarijate koji su se uputili u istočnu Hercegovinu i današnju Crnu Goru. Od njih potječe naziv rijeke Tare. Pleme Ardijejaca, koje je naseljavalo gornji tok Neretve (od Konjica na jug), pomjerilo se niz Neretvu i zaustavilo na dijelu primorja i južne Hercegovine od ušća Neretve do Boke kotorske. Tu su kasnije stekli veliku moć pa su osnovali kraljevstvo koje je dugo predstavljalo bitan politički faktor na srednjem Jadranu.10

10 F. Papazoglu, O teritoriji ilirskog plemena Ardijeja, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, knj. VII - 1, Beograd 1963., p. 71 - 84; isti autor: Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, Djela, knj. XXX, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 1., ANUBiH, Sarajevo 1969., p. 60 i d.

11

Stopedesetogodišnji rat protiv

Rima Najvažniji događaj u historiji

bosanskohercegovačkih Dira bio je stopedesetogodišnji rat protiv Rima i njihovo konačno pokorenje s te strane (I stoljeće n.e.). To je predstavljalo veliku prekretnicu u njihovom životu. Pod rimskom vlašću ostali su duže od 500 godina. Kroz to vrijeme dijelili su sudbinu ostalih pokorenih naroda objedinjeni moćnim Rimskim Carstvom koje se prostiralo od današnjeg Maroka na zapadu do Irana na istoku, i od Velike Britanije na sjeveru do današnjeg Sudana na jugu.

Zahvaljujući rezultatima arheoloških iskopavanja i djelima grčkih i rimskih pisaca, dosta smo dobro obaviješteni o izgledu, načinu života, društvenom poretku i kulturi tih starobosanskih starosjedilaca. Sasvim je izvjesno da su Iliri pripadali indoeuropskoj grani naroda, srodnih precima današnjih Francuza, Nijemaca, Španjolaca, Grka, Iranaca, Hindusa itd. Grčki i rimski pisci ih opisuju kao visoke, riđe, spretne, ratoborne i slobodoljubive ljude. U historijsko doba živjeli su u plemenima kojih je bilo na desetine. Povezivala ih je krvna i jezička srodnost. Osnovno zanimanje bilo im je stočarstvo. Zahvaljujući obilju ruda koje su im osiguravale dovoljno metala za izradu oružja, i još k tome gorštaci, bili su neustrašivi ratnici. To je razlog da je moćni Rim protiv njih vodio stoljetne iscrpljujuće ratove.

Korijeni multietničke,

multivjerske i multikulturne Bosne Rimsko osvajanje Bosne znatno je

izmijenilo njenu etničku sliku. S dolaskom Rimljana započeo je proces koji je Bosnu doslovno pretvorio u multietničku, multivjersku i multikulturnu zemlju. Rim je već tokom osvajanja doveo na ovaj prostor veliki broj vojnih jedinica koje su bile sastavljene od pripadnika raznih naroda sa raznih strana prostranog Rimskog Carstva. Za vojskom su došli činovnici, trgovci, radna snaga (robovi), zanatlije i dr. Mnogi od njih su ovdje stalno ostali. O tome svjedoče brojni nadgrobni spomenici na kojima se skoro uvijek navodi etnička pripadnost umrlog. Tako smo saznali da su u antičko doba uz starosjedilačke Ilire u Bosni živjeli i Rimljani, Italici, Gali, Germani, Britanci, Egipćani, Sirijci, Grci, Iranci itd.

Prisustvo stranaca potvrđuju i vjerski (kultno-votivni) spomenici. Svaka od nacionalnih skupina donosila je svoje vjerske predstave pa se tako stvorilo multivjersko društvo. Evidentirane su čak 24 razne vjere i desetine raznih božanstava.11

Prisustvo stranaca nije narušilo etničku kompaktnost starosjedilačkog ilirskog stanovništva. Oni su za sve vrijeme rimske okupacije uglavnom ostali stanovnici sela i malo su saobraćali i miješali se sa strancima. Romaniziranih (civiliziranih) Ilira bilo je malo. Njih su uglavnom činili isluženi vojnici koji su se po odsluženju 20 - 30-godišnjeg vojnog roka vraćali u svoj zavičaj i 11 E. Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1977.

12

nastanjivali u gradovima. Takvi su živjeli po rimskim uzorima, uključivali se u javni život, i obično se ženili strankinjama. Njih je, međutim, bio mali broj i oni nisu utjecali na etničko raslojavanje svojih sunarodnjaka.

Slom antičke civilizacije i Bosna

Kraj rimskog prisustva i slom

antičke civilizacije, do čega je došlo krajem VI i početkom VII stoljeća n.e., bili su sudbonosni i za bosanskohercegovačko područje i njegove starosjedioce. To je

bilo praćeno prodorom brojnih znanih i neznanih hordi, plemena i naroda koji su posvuda rušili, palili, pljačkali i ubijali. Na taj način nestalo je svega što je na ovim prostorima do tada postojalo i što je stvarano više od pola milenija. Sa zemljom je sravnjeno više od 100 gradova, a svi su bili građeni po standardima visoke rimske civilizacije, opremljeni tekućom vodom, kanalizacijom, sistemom centralnog grijanja itd. Zapisi suvremenih pisaca podrobno opisuju stravična zbivanja koja su pod konac antičkog doba zahvatila Evropu. Balkan je u tome imao posebno mjesto, a u njemu, pak, Bosna.

Na udaru barbarskih zavojevača prvo su se našli stanovnici gradova. Oni koji nisu uspjeli pobjeći, nestali su u plamenu svojih kuća i gradova. Iskopavanja ruševina iznose na vidjelo stravična svjedočanstva onoga što se ovdje dešavalo u doba seobe naroda (kraj VI i početak VII stoljeća n.e.). Skoro u svakoj ruševini nailazi se na sloj gareži a u njoj ljudske kosti, polomljeni inventar, vrhovi strjelica i sl. Pustošenja su bila tolika da se na većini takvih mjesta nije nikada više obnovio život.

Od naroda za koje se pouzdano zna da su najviše učestvovali u napadima, pustošenju i pljačkanju bosanskohercegovačkog prostora bili su Vizigoti, Ostrogoti, Avari i Slaveni. Oni su u velikoj mjeri izmijenili dotadašnju etničku sliku ovog prostora. Njihove žrtve su uglavnom bili gradski stanovnici, a njega su najvećim dijelom činili stranci, dok su starosjedioci živjeli po vrletnim selima pa su bili manje izloženi stradanjima. Bosna je u takvim okolnostima i u takvom stanju ušla u srednji vijek. Isti je slučaj, manje - više, bio s čitavim Balkanskim poluotokom.

13

II. DOBA SREDNJEG VIJEKA

Čija je Bosna Jedan od najsloženijih problema

koji se veže za srednjovjekovnu bosansku povijest odnosi se na doseljenje Slavena na ove prostore. Osnovno pitanje je da li i u kojoj su mjeri Slaveni zaposjeli prostor današnje Bosne i Hercegovine. Na ovom pitanju spoticali su se skoro svi historičari koji su se bavili srednjovjekovnom bosanskom poviješću. Ono pored naučnog ima i politički značaj. Na njegovoj tendencioznoj interpretaciji građene su sve političke aspiracije stranaca prema Bosni. Pri tome se prvenstveno misli na srpske i hrvatske historičare koji su se odnosili krajnje tendenciozno i nekritički u svome pristupu izučavanju i pisanju bosanske povijesti. I jedni i drugi su bez ikakvog uporišta u izvornoj gradi iznosili proizvoljne i ničim utemeljene zaključke koji su u mnogo slučajeva imali dalekosežne političke posljedice za Bosnu. Hrvatski povjesničari su, naime, bez ikakve rezerve tvrdili da su Bosnu u doba seobe naselili Hrvati, daje to hrvatska zemlja i daje sve u njoj hrvatsko.12

12 V. Klaić, Poviest Bosne, Zagreb 1882., p. 43; T. Smičiklas, Povjest Hrvatske, I, Zagreb 1882., p. 157 i d; V. Klaić, Povjest Hrvata, sv. I, Zagreb 1899., p. 32 i d; O. Knezović, u "Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942., p. 173 - 174, 188; D. Mandić, Bosna i Hercegovina, sv. I, Državna i vjerska pripadnost srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Chicago -Rim 1978., p. 203 i d; P. Živković, Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. stoljeća, Sarajevo - Mostar 1996., p. 5,10 i d.

Srpski historičari tvrde, pak, suprotno. Po njima, Bosnu su naselili Srbi, pa je shodno tome etnički, kulturno i politički pripadala Srbiji i Srbima.13 Državne politike tih zemalja su na takvim teorijama izgradile svoje tobožnje "povijesno", odnosno "istorijsko" pravo na Bosnu. Kako za jednu te istu stvar ne mogu postojati dvije istine, jasno je da nijedna od tih strana nije u pravu.

S Bosnom se, naime, u vrijeme doseljenja Slavena na Balkan desilo nešto što srpski i hrvatski historičari nisu nikada pokušali uzeti u obzir ni kao mogućnost a kamoli kao činjenicu. Mnoge okolnosti, naime, govore da je Bosna ustvari bila zaobiđena u slavenskoj najezdi. Njen brdsko - planinski karakter omogućio je starosjediocima da se spase ispred zavojevača, čega su bili lišeni stanovnici ravničarskih krajeva. Drugo, Slavenima kao izrazitim ratarima došlim iz ravničarske postojbine, nije odgovarala brdovita Bosna, i treće, što je, bez sumnje, bilo odlučujuće, Slaveni su ovdje naišli na otpor starosjedilačkog stanovništva. U pitanju je gorštačka populacija za koju se tradicionalno veže visoka borbenost. Tome treba dodati još jedan bitan faktor. Obilje ruda osiguravalo je starosjediocima dovoljno metala za izradu oružja, bez kojeg nema odbrane.

Ilirski korijeni

Da je slavenska najezda dobrim

dijelom zaobišla Bosnu potvrdili bi i rezultati arheoloških istraživanja. Oni pokazuju da nema, ili su sasvim rijetki, tipični slavenski nalazi kao što su 13 V. Ćorović, Historija Bosne, Beograd 1940., p. 104, 135; S. Ćirković, Istorija srednjovekovne Bosne, Beograd 1964., p. 34, 39.

14

nastambe, grobovi, oruđe, oružje, nakit i dr., za razliku od susjednih zemalja gdje su takvi nalazi česti i brojni. Evidentirani slučajevi uglavnom potječu iz perifernih oblasti uz Savu, Drinu i prema morskoj obali, to jest tamo dokle su vjerojatno dopirali pokušaji prodora slavenskih zavojevača. I oni nalazi koji su označeni slavenskim dosta su upitni. Većina arheologa pojedine nalaze bez dovoljno kritičnosti pripisuje Slavenima. Ne uzima se u obzir pojava koja je u arheologiji dosta česta i istraživače može lahko zavesti. Može biti u pitanju retardirano umjetničko oblikovanje ili refleks koji zrači sa strane. U takvim slučajevima objekti materijalne kulture mogu biti potpuno identični s onima iz bližeg ili daljeg okruženja a da nisu u pitanju etnička preslojavanja izvedena s ove ili one strane.

Na koncu treba uzeti u obzir činjenicu da se Bosna nije uspjela apsolutno oduprijeti slavenskoj najezdi. U nastalom metežu koji je zahvatio čitav Balkan, pojedine slavenske skupine su, bez sumnje, uspjele probiti odbranu ilirskih starosjedilaca i prodrijeti u dubinu zemlje gdje su se trajno naselili. Takvi su, međutim, predstavljali kap u moru u odnosu na starosjedioce.

Okružena sa svih strana slavenskim elementima (Hrvatskom, Srbijom i Dukljom (Crnom Gorom), Bosna nije mogla trajno zadržati svoju etničku i kulturnu samobitnost. Kada se stanje nakon seobe smirilo, otpočeo je neminovan proces kontakata sa susjedima u kojima su bosanski starosjedioci kao manjina bili u podređenom položaju naspram svog slavenskog okruženja. S trgovinom dolazili su kulturni utjecaji (Jezik,

pismo, običaji i dr.). Bosanski starosjedioci su se na koncu toliko slavenizirali da je u srednjem vijeku Bosna po svemu izgledala kao tipična slavenska zemlja iako u suštini to nije bila.14

Doba mraka

Nakon burnih zbivanja koja su

pratila slom antičke civilizacije i doseljenja Slavena na Balkanski poluotok, Bosna ulazi u najmračnije razdoblje svoje povijesti. Taj mrak je trajao skoro 300 godina, odnosno od 7. do 10. stoljeća. Kroz to vrijeme nema ama baš nikakvih pisanih vijesti o Bosni. Ono nešto malo arheoloških spomenika ni u kom slučaju ne može nadoknaditi pisanu gradu. Skoro daje isti slučaj s ostalim okolnim zemljama. U tom vremenu se, bez sumnje, vršila konsolidacija doseljenih slavenskih plemena koja su se konačno razmjestila i stabilizirala u onom rasporedu kako ih vidimo u 9. i 10. stoljeću.

U to vrijeme Bosna je jamačno prolazila kroz proces slavenizacije. To je bilo tako radikalno da se u prvim vijestima počev od 10. stoljeća pa nadalje, ona ni po čemu ne razlikuje od susjednih slavenskih zemalja kakva je bila Hrvatska, Srbija ili Duklja. U njoj se govori slavenskim jezikom, piše se slavenskim pismom, osobna imena su slavenska itd. Bitno je međutim napomenuti da se već tada Bosna navodi kao zasebna geografska i politička cjelina, a njeni stanovnici kao zaseban narod.

U slučajevima kad neki od onovremenih pisaca daje drugačije podatke o Bosni, to ne mora značiti da

14 O tome: E. Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995., p. 26.

15

oni oslikavaju stvarno stanje na terenu. Većina starih pisaca su koristili podatke iz druge ruke, prema nečijim kazivanjima, a mnogo toga su i pogrešno zapisali. To se ne odnosi samo na Bosnu. Neki pisci, naprimjer, čak u 11. stoljeću ne prave razliku između Srba i Hrvata. Tako bizantski pisac Ivan Scylices iz sredine 11. stoljeća u djelu "Epitome historion" doslovno kaže: "Narod Srbi, koje također zovu Hrvati".15 Ako im je takvo znanje o Srbima i Hrvatima koji su takoreći graničili sa Bizantom i Italijom, šta su onda mogli znati o zabačenoj brdsko - planinskoj Bosni i njenom narodu.

Bosanci - narod zemlje Bosne

Nema nikakve sumnje da je u

Bosni u srednjem vijeku živio jedinstven bosanski narod zvan Bošnjani. U odnosu na susjedne zemlje koje su dobile ime po doseljenim Slavenima, pa tako Hrvatska po Hrvatima ili Srbija po Srbima, s Bosnom je bilo drugačije. Njezin naziv je predslavenskog korijena. Nauka je već davno utvrdila da se Bosna u rimsko doba nazivala otprilike Bassania, kako se to može pročitati na epigrafskim spomenicima (ablativni oblik Ad Bassantem, što se odnosi na rijeku Bosnu).

Utvrđeno je i to da su Rimljani taj naziv preuzeli od starosjedilačkih Ilira. Zahvaljujući grčkom historičaru Apijanu iz I stoljeća n. e., saznali smo da je u antičko doba u Bosni živjelo jedno ilirsko pleme koje se zvalo Poseni (bez sumnje iskvarena grafija od Boseni). Taj naziv su naslijedili srednjovjekovni Bošnjani, odnosno

15 F. Šišić, Povijest Hrvata, Zagreb 1925., p. 277.

Bosanci. Ustvari, riječ je o jednom te istom narodu istog imena s kontinuitetom od preko 2.000 godina.

Kako je svugdje bio slučaj da toponim odgovara etnonimu, pa tako Galia zemlja Gala, Germania zemlja Germana ili Trakia zemlja Tračana i sl., takav je bio slučaj i s Bosnom: Bassania zemlja Bassana, odnosno Bosena. U procesu slavenizacije od Bassania je nastao naziv Bosona, a potom Bosna, a od naroda Bassani (Boseni) nastali su srednjovjekovni Bošnjani. Iz tog naziva razvio se suvremeni oblik Bošnjaci, odnosno Bosanci.

Proces transformacije iliro - rimskog naziva Bassania u Bosna i od Boseni ili Bassani u Bošnjani, odnosno Bošnjaci i Bosanci, može se donekle pratiti u srednjovjekovnoj izvornoj gradi. Bizantski pisac Konstantin Porfirogenet iz 10. stoljeća Bosnu naziva Bosona, a kasniji latino - talijanski dokumenti donose razne varijante tog naziva kao Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl.

Jasno da je svaki narod izvorni iliro - romanski naziv prilagođavao svom izvornom izgovoru, isto tako kako je pod slavenskim jezičkim uplivom nastao suvremeni oblik Bosna, Bošnjani, Bošnjaci i Bosanci.16

Mitovi i povijesna zbilja

U naučnoj literaturi nije se nikada

ozbiljno razmotrilo pitanje ko su bili stanovnici srednjovjekovne Bosne. Ono što je napisano o tome potječe od srpskih i hrvatskih povjesničara. Većina ih je, međutim, bez ikakve dublje analize i oslonca na izvornu

16 O tome: E. Imamović, o. c, p. 23 - 25.

16

gradu iznijela sasvim decidne zaključke. Za njih se može reći da su više izraz njihovih nacionalističkih predrasuda nego su u pitanju naučno utemeljene konstatacije. Po jednima, Bosnu su naselili Srbi, po drugima Hrvati. Iako su obje strane koristile istu izvornu gradu iznesene su potpuno dijametralne konstatacije. To jasno ukazuje na neutemeljenost njihovih teorija. One su međutim ušle u historiografiju pa se već dugo prenose iz knjige u knjigu kao historijska činjenica, iako su daleko od historijske istine. Ipak, kao takve one se još uvijek uče u školama, i to na svim nivoima, od osnovnog i srednjeg do fakultetskog obrazovanja.

Glavno uporište srpskim i hrvatskim historičarima za tvrdnju da su Bosnu naselili Srbi, odnosno Hrvati, predstavljaju dva izvora. Prvi je spis "De administrando imperio" (O upravljanju državom), koji potječe iz 10. stoljeća od bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta, a drugi je "Ljetopis" Popa Dukljanina iz 12. stoljeća. Iako se u tim djelima nigdje izričito ne navodi da su Bosnu naselili jedni ili drugi, dotični historičari se stalno na njih pozivaju i to im je glavno uporište u njihovim teorijama.

Historijska kritika je već davno dala sud o valjanosti onoga što pišu Porfirogenet i Pop Dukljanin. Opći zaključak je da su obojica krajnje nepouzdani za izvođenje historijske rekonstrukcije. Oba govore o događajima koji su se zbili nekoliko stotina godina prije njih, i to uglavnom na osnovi narodnih predanja. Historijska kritika nalaže krajnji oprez kada je u pitanju taj vid izvora. Analiza Porfirogenetova spisa pokazuje da je njegov sastavljač jednostavno kupio podatke iz raznih razdoblja i slagao ih

jedne uz druge bez ikakvog kronološkog reda i povezanosti. To je razlog da je pun kontradikcija i netačnosti.17

Isti je slučaj sa Popom Dukljaninom.18 Izvlačiti historijske zaključke iz grade ovakvog karaktera, kako su to činili srpski i hrvatski historičari, ne samo da je naučno neprihvatljivo nego je i opasno. Takvi zaključci su veoma plodno tlo za rađanje nacionalističkih ideologija i veliko-državnih pretenzija na tuđe teritorije što u kriznim vremenima može dovesti do nesagledivih tragedija među zemljama i narodima. Bosna je već nekoliko puta u svojoj daljoj i bližoj prošlosti osjetila na svojoj koži težinu takvih pseudo-naučnih teorija.

Bosanski franjevci brane

bošnjaštvo Protiv takvih teorija dizali su,

međutim, veoma oštar glas učeni Bošnjaci, a među njima i pojedini franjevci, od kojih se posebno isticao fra Anto Knežević (rođen u Varcar-Vakufu). On je još u prošlom stoljeću s ponosom isticao svoje bošnjaštvo a Bosnu smatrao svojom jedinom i dragom domovinom. Uopće, Knežević je bio žestoki borac za nacionalnu afirmaciju bošnjaštva. Može se reći daje ustvari to bio zvanični stav skoro svih bosanskih franjevaca. U jeku živih polemika srpskih i hrvatskih historičara i političara oko toga "čija je Bosna", fra Anto Knežević je 1871. godine

17 O tome: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IL Srpska Akademija nauka i umetnosti, pos. izd., knj. CCCXXIII, Vizantološki institut, knj. 7, Beograd 1959., p. 4 - 5; Sredi: F. Šišić, o. c, p. 234 i d. 18 Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1950., p. 11 - 36.

17

objavio u zagrebačkom "Zatočeniku" raspravu u kojoj pobija aspiracije Mađara, Srba i Hrvata na Bosnu, pa kaže: "Žao mi je na Mađare ali mi je žalije na ... jednakokrvnu bratju Srbe i Hrvate. Od ovih, jedni nam razciepiše Bosnu i Bošnjake te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji pišu ćirilicom, a Hrvati koji pišu latinicom; treći da su u ovoj Bosni sami Srbi; doćim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle "Bosna ponosna" i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljenja od nekih zanešenjakah".19

Zanimljivo je pisanje Josipa Ljubica, koji je pod pseudonimom Ud Bogdanov, godine 1895. u brošuri "Spor između Srba i Hrvata" napisao ovo: "Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: "Amo k nama, vi ste Srbi". Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima: "Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati".

Ali Bošnjaci nisu bile lude. Prije nego što bi se odlučili il' na desno il' na lijevo, prohtjelo im se, da vide da li je ta hitnja "bratska ljubav" ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno, logično, sasma logično, dođoše do zaključka: "Ni amo ni tamo, već svak za se".

Evo logike kojom se poslužiše: Kad se Hrvati i Srbi smatraju "dva naroda", a jezik im je jedan, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao oni, bili "treći narod?"

Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su im "dva" imena, zašto ne bi i mi, kad nam je ime

19 A. Knežević, Pad Bosne, Senj 1886., p. 7 - 8.

drugačije nego li njihovo, bili "treći narod?"

Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili "treći narod"?

Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo muhamedanci, bili "treći narod"?20

Srpski i hrvatski nacionalisti su na ovakvo pisanje odgovarali još žešće, pa tako mladobosanski srpski ideolog Pero Slijepčević piše 1910. godine: "Mladi narodni rad smije da zna među domaćima samo dva imena; Srbi i Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije više da bude - po toj žalosnoj politici - bosanska, nego samo srpska i hrvatska, a jezik ni zemaljski, ni bosanski, već samo srpsko - hrvatski".21

Pojedini franjevci su čak u javnim glasilima odrješito ustajali protiv toga da se bosanski katolici počinju nazivati Hrvatima, tumačeći da oni nisu Hrvati nego Bosanci, i da se "kao Bosanci imaju mnogo većim slavama ponositi, nego kad bi bili Hrvati."22

Slično je bilo i u vezi sa srpskim imenom. Suvremenik zbivanja, pisac pozamašnog djela o Bosni tog vremena T. Herkalović, zapisao je da se "tekar od tog vremena (1862. g.) počinju pravoslavci zvati Srbima",23 a fra Grga Martić je s time u vezi zapisao da

20 Ild Bogdanov (Josip Ljubić), Spor između Srba i Hrvata, Zadar 1895. 21 P. Slijepčević, Stara i nova kultura, Kalendar Prosvjete za godinu 1911, Sarajevo 1910. 22 To se odnosi na fra Antu Kneževića. (Sredi: S. Arnautović, "Hrvatski dnevnik", od 30. augusta 1917. g. Zagreb. 23 T. Herkalović, Vorgeschichte der Occupation Bosniens und der Hercegovina, Zagreb 1906., p. 17 - 19.

18

"onda (1848. g.) još nije bilo srpstva u Bosni", te da se "istom tada, za namjesnikovanja Osman Topal-paše (1860-1869. g.) na sav mah razmahalo u Bosni i Hercegovini".24

Šezdesetih godina prošlog stoljeća srpski nacionalisti su u Bosni osnovali naročito društvo sa sjedištem u Sarajevu, s ciljem da se širi srpsko ime. Članovi su bili učitelji, trgovci, popovi i dr, i posvuda su propagirali pravoslavcima da se ubuduće ne zovu "Vlasi", "Rkači" ili "Rišćani", nego "Srbi". S time u vezi, zanimljiva je direktiva Vaše Pelagića upućena školama i učiteljima. Tu između ostaloga stoji: "Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia god umeju govoriti: da kad jih kogod upita: šta si ti mladiću? pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru". ("Obzor", br. 78, od 19. III 1911.).

O svijesti bosanskih franjevaca da se nacionalno osjećaju Bošnjacima i da to svoje opredjeljenje prenose na svoje vjernike, razočarano je svojevremeno pisao hrvatski javni djelatnik Ivan Radić, koji se u to uvjerio na terenu prilikom putovanja po Bosni. U svojim putnim bilješkama je između ostaloga zapisao: "U jednom hanu, pijem crnu kavu, kad dođe mali dječarac. Vidim odmah da je Hrvat. Pitam ga, što je? Nakon nekog vremena reče da je katolik. Zaboli me duša, pa sam si mislio: Bože moj što ne ubiješ onog fratra i popa koji kaže: najprije si katolik, onda budi što hoćeš, makar i

24 Fra G. Martić, Zapamćenja, Zagreb 1906., p. 10, 43.

živinče".25

Doba bezimenih banova Da je Bosna već u ranom srednjem

vijeku bila zasebna i samostalna država s posebnim (bosanskim) narodom svjedoče između ostaloga kontinuirani napadi na nju koji su dolazili iz susjednih zemalja. Sredinom 10. stoljeća srpski župan Časlav je zauzeo sjeveroistočni dio Bosne. Nakon toga, tek što se oslobodila, Bosnu je napao hrvatski kralj Krešimir II, iza toga dukljanski vladari itd. Izvorna građa je zabilježila da su i tada na čelu Bosne stajali banovi. Prilikom napada Hrvata 968. godine tadašnji bosanski ban je pod velikim pritiskom morao izbjeći iz Bosne i sklonio se u Madžarsku. Sedamdeset godina kasnije opet se spominje bosanski ban, ovaj put u ratu s dukljanskim kraljem Bodinom (1042. g.), a onda 1084, pa 1103. godine itd. Dokumenti ne navode njihova imena, samo se kaže "ban bosanski" pa se zato taj dio bosanske povijesti naziva dobom bezimenih banova.

Iz 12. stoljeća potječe dragocjen podatak o Bosni i njenom narodu. Zabilježio ga je bizantski ljetopisac Cinam. Opisujući rat između Mađara i Bizanta (1154. g) u kojem je učestvovao i bosanski ban Borić na strani Mađara, za njega kaže da se sa svojom vojskom borio kao saveznik mađarskog kralja, napominjući usput da se njegova Bosna proteže sve do Drine i tu graniči sa Srbijom. Dalje kaže da su Bosanci (Bošnjani) narod koji živi samostalno, da imaju svoje običaje, uredbe, kao i svog vladara.26 25 I. Radić, Iz mog putovanja po Bosni, "Slobodni dani", 14. ožujak 1923., Zagreb. 26 V. Klaić, Poviest Bosne, Zagreb 1882., p. 51, nap. 19, 21.

19

O stanovnicima srednjovjekovne Bosne izvorna građa nije baš obilata. Sasvim je izvjesno, međutim, da je to bio etnički kompaktan narod kojeg dokumenti uvijek nazivaju jedinstvenim imenom Bošnjani. Teško je reći koliko je u Bosni bilo slavenskog življa, ali ga je bez sumnje bilo jer se tokom stoljeća svakako doseljavao na ovaj ili onaj način. Kad se Bosna od 12. stoljeća počela otvarati prema vanjskom svijetu, priliv stranog stanovništva je bio još veći. U tome su prednjačili trgovci, zanatlije, umjetnici, diplomatski emisari i dr. Najviše je bilo Dubrovčana, o čemu govori i Kulinova povelja iz 1189. godine kojom im jamči osobnu i imovinsku sigurnost u svojoj "vladaniji" (državi).

Preseljavanja stanovništva iz jedne zemlje u drugu bilo je u svim vremenima. Do toga je najčešće dolazilo za gladnih godina, zbog ratnih pustošenja, epidemija, velikog priraštaja stanovništva itd. U Bosni je bio još jedan bitan faktor koji je izazivao česta pomjeranja stanovništva. Bili su to vjerski progoni bogumila koji su ispred križara bježali i sklanjali se i izvan zemlje.

Pomjeranje stanovništva

Bosnu su u srednjem vijeku često

pogađale i nerodne godine. U najgorem sjećanju ostale su 1338, 1339, 1356, 1416, 1418, 1454-1456. godina itd. U Dubrovačkom arhivu ima puno grade koja podrobno opisuje te nesreće. Dešavalo se da je izgladnjeli narod išao potražiti spas izvan zemlje. Tako su 1456. godine skupine Humljana (Hercegovaca) došle na teritorij Dubrovačke Republike.

Ona im je, međutim, uskratila pomoć pa se izgladnjeli narod morao nastaniti po pećinama, hranio se žirom, travom i korijenjem.27

U vrijeme kralja Tvrtka I Bosnu je pogodila još jedna teška nesreća. Izbio je požar u kojem su izgorjele skoro sve šume. Bio je tolikih razmjera da se nije ničim mogao ugasiti. Pustošio je dotle dok se nije sam od sebe ugasio.

Pomjeranje i preseljavanje stanovništva uzrokovale su i druge pojave. Kada su snažni vladari ban Stjepan II i kralj Tvrtko I započeli proširivanje bosanskih granica, u novoosvojene oblasti su krenule mnoge skupine stanovnika. Bili su to uglavnom stočari (vlasi). Njihov pravac kretanja bila je Dalmacija, odnosno primorje, gdje su se nalazila izvrsna zimska ispasišta. Oni su i ranije tamo tjerali stoku ali s puno teškoća koje su im pravile tamošnje vlasti. U zadarskom arhivu spominju se bosanski katuni već u 14. stoljeću. Činili su ih stočari iz jugoistočne Bosne i istočnog Huma. Razlikovali su se od dalmatinskih starosjedilaca i po imenima. U arhivskoj gradi primorskih gradova Bosanci redovito nose narodna imena (Milovac, Bogavac, Putnik, Radmil i sl.), dok hrvatski starosjedioci imaju kršćanska imena (Nikola, Petar, Pavle i sl.).

Izvorna građa pokazuje da su se bosanski stočari naseljavali i na jadranske otoke. Tako je 1443. godine zabilježeno njihovo prisustvo čak na otoku Rabu. Bosanski doseljenici vrlo često nose ime Bosna, bilo da se radi o muškim ili ženskim članovima. U jednom spisu iz zadarskog arhiva spominje se izvjesna Bosna, nazvana

27 K. Jireček - J. Radonić, Istorija Srba, knj. II, Beograd 1952., p. 419.

20

tako po zemlji iz koje je došla, a bila je supruga izvjesnog zadarskog građanina zvanog Stanko.28

Starosjedioci i stranci

Kako je god izvan Bosne bilo

Bosanaca tako je u Bosni bilo stranaca. Među njima je bilo najviše Hrvata i Srba, budući da je riječ o pripadnicima naroda susjednih zemalja. Naprijed je bilo govora o neargumentiranim tvrdnjama da je Bosna u srednjem vijeku bila zemlja Srba ili Hrvata. Povremena osvajanja i kratka prevlast ove ili one strane nije značila trajno priključenje Bosne tim zemljama niti je mogla uzrokovati značajnije etničko preslojavanje s tih strana. Pripadnika srpskog i hrvatskog naroda u Bosni je bilo onoliko koliko je Bosanaca bilo u tim zemljama postoje uvijek bilo seljakanja i prelaženja granica, osobito ako je u pitanju stočarski dio stanovništva.

Izvorna građa je sasvim jasna o etničkoj pripadnosti stanovnika onovremene Bosne. Svi spomenici isključivo spominju bosanski narod (Natio bosnensis) koji nosi ime po svojoj domovini. To su iz izvorne grade dobro poznati Bošnjani, koje dokumenti vjerojatno s razlogom često nazivaju i Dobrim Bošnjanima. Kako su god Hrvati narod Hrvatske, a Srbi narod Srbije, tako su i Bosanci narod Bosne.

U Bosni se najviše Srba naselilo kad je južni dio zemlje (Hum) osvojio srpski car Nemanja (druga polovica 12. stoljeća). Od tada pa do 1325. godine taj dio Bosne je s prekidima bio pod 28 B. Hrabak, Naseljavanje hercegovačkih i bosanskih vlaha u Dalmatinsku zagoru u XIV, XV i XVI veku, u zborniku: "Migracije i Bosna i Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 83.

Srbima. U tom je razdoblju (1219. g.) u Stonu - glavnom gradu Huma, osnovana srpska pravoslavna episkopija. To je znatno podstaklo širenje pravoslavlja na prostoru današnje južne i istočne Hercegovine. Tu vjeru, međutim, ne treba isključivo vezati za pripadnike srpskog naroda na ovom prostoru. Jamačno je odranije postojao izvjestan broj Bošnjana koji su ispovijedali tu vjeru, i sada su sa doseljenim Srbima predstavljali brojniji pravoslavni korpus u tom dijelu Bosne. Njihov broj je međutim još uvijek bio simboličan.

Nakon što je ban Stjepan II 1325. godine protjerao Srbe iz Huma nestalo je i pravoslavne episkopije u Stonu. Njen rad je ustvari već ranije zamro zbog pritiska bogumila. On je bio toliko snažan da je iz Stona na koncu izbjegao i posljednji kaluđer. Nakon toga se u izvornoj gradi pravoslavnoj episkopiji u Stonu gubi svaki trag.29

Neutemeljene aspiracije

Bosna je sačuvala svoje

starosjedilačko stanovništvo u punoj etničkoj kompaktnosti sve do sredine 15. stoljeća, odnosno do dolaska Turaka. Tome je najviše doprinijela geografska izoliranost zemlje i njene prirodne granice koje zaokružuju strogo definiran geografski prostor smješten između tri velike rijeke: Une, Drine i Save i mora. Unutar tih granica već se u prethistorijsko doba formirala kulturna i etnička, a potom i politička potpuno izdvojena kompaktna zajednica sa svim svojim specifičnostima.

U srednjovjekovnoj Bosni bila je 29 B. Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije, Sarajevo 1990., p. 41.

21

veoma jako izražena svijest o nacionalnom i teritorijalnom jedinstvu. To je najbolje izraženo riječima dijaka bana Stjepana II koji je na kraju jedne povelje sastavljena 1325. godine ponosno dopisao da ie on dijak bana "koji držaše od Save do mora, od Cetine do Drine".30

U raspravama o srednjovjekovnoj Bosni i njenom stanovništvu neki pisci iznose određene zaključke bez dovoljno kritičnosti i sagledavanja problema. Oni, naprimjer, periferne bosanske oblasti kao što su područja današnjeg Bihaća, Cazina, Kladuše, Huma, oblasti Duvanjskog, Glamočkog i Livanjskog polja, ili sjeveroistočne dijelove Bosne, ne smatraju bosanskim zato što su došli u sastav bosanske države tek u 14. i 15. stoljeću, tvrdeći da su do tada pripadali Srbiji ili Hrvatskoj. Pri tome se zaboravlja činjenica da su sve stare države nastajale etapno i da su tek u završnoj fazi dobile konačnu teritorijalnu fizionomiju. Do tada su se između državnih jezgri nalazili teritoriji tzv. "ničije zemlje" (teritorium nullis) koji su etapno ulazili u sastav ove ili one političke organizacije. Osim toga, treba razlikovati pojam "geografskog", "etničkog" i "političkog".

Zemlja jedinstvenog etničkog prostora, kakva je bila Bosna, u procesu političkog organiziranja zadržala je svu svoju kompaktnost. Ne znači, naime, da Bosni nisu oduvijek pripadale i one njene oblasti koje su priključne državnom jezgru u kasnijem razdoblju. Bosna se i u Kulinovo doba sterala od Save do mora i od Une do Drine, bez obzira što je bosanska država u to vrijeme obuhvaćala samo

30 M. Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1990., p. 80 i 349.

uži prostor današnje srednje Bosne. Riječ je o političkom objedinjavanju etničkog prostora pošto je u navedenim granicama odranije živio jedan te isti narod - Bošnjani.

I susjedne države su prošle sličan politički razvoj. Hrvatska država je, naprimjer, nastala iz jezgra koje se nalazilo u Dalmaciji. Kako joj je rasla politička moć tako se i teritorijalno širila pa je na koncu u njen sastav ušla i Panonija (Slavonija), koja je također bila naseljena Hrvatima. Tako je nastala dalmatinsko - panonska hrvatska država. Bosna prema tome ne predstavlja nikakav izuzetak. Od susjednih država se razlikuje utoliko što predstavlja prastari strogo omeđeni geografski i etnički prostor koji je dobio tu fizionomiju još u prethistorijsko doba.

Dolazak stranaca u Bosnu

Stranci su dolazili i boravili u

Bosni raznim poslovima i dužnostima, najčešće kao trgovci, zanatlije, crkveni emisari, izaslanici dvorova, vlada i sl. Iako su njihovi boravci po pravilu bili privremeni, bilo je slučajeva da su neki od njih trajno ostajali. Među takvim je najviše bilo trgovaca i zanatlija. Trgovci su bili prvi koji su počeli zalaziti u Bosnu privučeni njenim rudnim i drugim bogatstvom. U tome su pionirsku ulogu imali primorski gradovi, posebice Dubrovnik. Taj grad je bio životno zainteresiran za bosansko tržište i vremenom je postao glavni trgovački partner Bosne. Na bogatstvu stečenom trgovinom s Bosnom izgrađena je njegova ukupna moć i blagostanje.

I Bosna je mnogo ovisila od Dubrovnika. Taj grad je za nju predstavljao, pak, vrata u svijet. Zbog

22

tako bliskih obostranih veza Bosna je bila puna Dubrovčana.

Nije bilo kutka gdje ih nije bilo. U većim naseljima postojale su njihove kolonije koje su imale određenu autonomiju - svog čelnika (konzula), kancelariju, vlastito sudstvo itd. U Zvorniku je između 1415. i 1431. godine registrirano 640 dubrovačkih građana, u Visokom 370, a u Srebrenici tokom 1431, 1432. i 1435. godine 300. Godine 1434. njihov je broj je u tom gradu iznosio blizu pet stotina.31

Njihovo mnoštvo, međutim, nije utjecalo na promjenu nacionalne strukture domaćeg stanovništva. Iako su mnogi od njih boravili po 10, 20 pa i više godina, malo ih je trajno ostajalo u Bosni. Ženidbe s domaćim djevojkama su bile rijetke zbog vjerskih razlika. Oni su, naime, bili katolici a bosanska sredina je mahom bila bogumilska. Vjerska ekskluzivnost Bosanaca, odnosno podvojenost, doprinijela je da oni dugo vremena sačuvaju svoja specifična kulturna i etnička obilježja.

Druga po brojnosti kategorija stranaca koji su dolazili i boravili u Bosni bili su zanatlije. Na poziv bosanskih vladara iz Njemačke su u 14. stoljeću došli brojni rudari (Sasi), vrsni stručnjaci. Najviše ih je bilo u Fojnici i Srebrenici. Zna se pouzdano da su mnogi od njih ovdje trajno ostali. Vremenom su se potpuno utopili u domaću sredinu i tako izgubili svoja etnička obilježja.32

Pored Nijemaca i Hrvata (Dubrovčana), izvorna građa je zabilježila prisustvo stranaca i iz drugih zemalja - Grka, Talijana, 31 D. Kovačević, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978., p.159-164. 32 D. Kovačević, o. c, p. 228 - 229.

Turaka, Srba itd. Osobito su bili brojni Mlečani i Fiorentinci. U Srebrenici je bilo i Turaka, i to puno godina prije pada Bosne pod Tursku. Zabilježeno je i prisustvo Cigana. Oni se na Balkanskom poluotoku javljaju u većim skupinama već u 14. stoljeću. U jednom arhivskom spisu iz 1442. godine u Srebrenici se spominje izvjesni Radojko Ciganin koji se bavio trgovinom. Njihovo masovnije prisustvo na bosanskohercegovačkom prostoru veže se za dolazak Turaka u ove krajeve.

Izgled i narav srednjovjekovnih

Bošnjana O tome kako su fizički izgledali

srednjovjekovni Bošnjani ponešto saznajemo iz izvorne grade kao što su likovne predstave na stećcima, rukopisne ilustracije, portreti, opisi suvremenika, analiza posmrtnih ostataka itd. Opći zaključak je da su nam srednjovjekovni preci imali sve osobine koje karakteriziraju gorštake: krupan stas, nabijeno tijelo, hitri i okretni, neustrašivi, vrsni ratnici i pronicljivi.

Bosna je jedna od rijetkih zemalja koja ima sačuvane posmrtne ostatke svojih srednjovjekovnih vladara. U kraljevskom mauzoleju u Arnautovićima kod Visokog pronađeni su ostaci kralja Tvrtka. Jedan od nađenih prstenova u njegovoj grobnici ima promjer čak 3,5 cm. Može se zamisliti kolika ga je ruka nosila. Za posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića suvremeni ljetopisac je zapisao da je rastom bio pravi div. Prema svjedočanstvima suvremenika takvog je izgleda bio i Hrvoje Vukčić, veliki vojvoda bosanski, strah i trepet Evrope. Takvi su mahom bili svi

23

onovremeni Bošnjani. Na to upućuje i veličina pronađenog oružja ispod stećaka kao i njihovi skeleti.33

Srednjovjekovni Bošnjani su se vidno antropološki razlikovali od susjednih Srba i Hrvata. Mletački povjesničar Danijel Farlati iz 18. stoljeća, pisac znamenite crkvene povijesti južnoslavenskih zemalja, na osnovi starih splitskih kronika, navodi da su se bosanske izbjeglice i njihovi potomci koji su po padu Bosne pod Tursku izbjegli u Split i Dalmaciju, razlikovali i isticali među tamošnjim stanovnicima također likom i izgledom.34 To jasno ukazuje na njihovu antropološku osobenost u odnosu na mjesne Hrvate.

Spomenimo da su se već u srednjem vijeku vodile rasprave u učenim krugovima o etničkom porijeklu Bosanaca. Tako hrvatski učeni benediktinac iz Dubrovnika Ludovik Crijević, zvani Tubero, piše oko 1500. godine ovo: "Ne slažem se s onima koji misle da su Bosanci i Slaveni istog porijekla, i pored sličnosti u jeziku".35

Vrijedno zapažanje o Bosancima donosi i Evlija Čelebija. Iako se to odnosi na Bošnjake 17. stoljeća, zanimljivo je jer se radi o potomcima srednjovjekovnih Bošnjana, za koje kaže: "Svijet ih zove Bošnjacima ali oni više vole da se zovu Bosnevijama (Bošnjanima) ... zaista, kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumni ljudi".36

Austrijski antropolozi su krajem

33 O tome: E. Imamović, o. c, p. 51. 34 D. Farlati, Illyricum sacrum, Venetiis 1751., p. 397. 35 J. G. Schwandtner, Scriptores rerum hungaricarum, II, Vindobonae 1746., p. 189 -192. 36 E. Čelebija, Putopis, Sarajevo 1979., p. 121.

prošlog i početkom ovog stoljeća vršili opsežna antropološka istraživanja bosanskohercegovačkog stanovništva. Oni su došli do rezultata koji pokazuju da veliki dio populacije, i to prije svega muslimanske, pokazuje u velikom postotku neslavenske antropološke crte. Do istih rezultata je došao poznati hrvatski arheolog Ćiro Truhelka. To je potvrdila i antropološka obrada skeleta iskopanih ispod stećaka na raznim stranama Bosne i Hercegovine, što je obavljeno prije nekoliko godina u organizaciji Balkanološkog instituta Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.37 To sve govori da je veliki dio bosanskohercegovačkog stanovništva sačuvao svoje predslavenske (ilirske) antropološke osobine do u kasni srednji vijek.

O naravi i karakteru naših srednjovjekovnih predaka saznajemo iz opisa suvremenika. Važno je istaknuti da se radi o strancima pa je njihov sud tim mjerodavniji. Svi jednodušno ističu njihovo poštenje, pravičnost i odanost onome u koga jednom steknu povjerenje. Gore spomenuti mletački povjesničar Danijel Farlati u opisu bosanskih izbjeglica u Splitu također hvali njihovo poštenje, ispravno držanje i plemenitost, a onda kaže da su zbog toga bili svima "ugodni i mili".38

Svi stranci koji su dolazili u dodir s Bosancima, prije svega Dubrovčani i Mlečani, iznose jedinstven sud o njima. I oni na prvom mjestu ističu njihovu dobrotu, poštenje i pravičnost. Tim vrijednostima ih je učila i njihova

37 Z. Mikić, Prilog antropološkoj strukturi skeleta iz nekropola sa stećcima u Jugoslaviji, Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja, ANUBiH, knj. XXIII / 21, Sarajevo 1985., p. 55 - 67. 38 D. Farlati, o. c, p. 397.

24

(bogumilska) vjera. Poštenje i dobrota Bošnjana bili su poslovični. To je razlog što su ih suvremenici nazivali Dobrim Bošnjanima, kako se to može pročitati na brojnim dokumentima. Tako su se i sami Bošnjani između se zvali, prvenstveno oni koji su visokomoralnim načelima zaslužili da steknu i nose taj epitet.

Brak na bosanski način

Srednjovjekovni Bošnjani su bili

neobični strancima i zbog svog braka, odnosno načina kako su ga sklapali i kako su se prema njemu odnosili. Dok je u cijeloj Evropi bio na snazi crkveni brak, što je podrazumijevalo crkveno vjenčanje ispred svećenika uz propisani ritual, u Bosni toga nije bilo. Kod njih je bio na snazi građanski brak, sklapan na jednostavan način, bez vjerskog posredništva. On je preteča braka koji su evropske zemlje uvele tek u naše doba. Kao takav već je u srednjem vijeku dobio pravni izraz "matrimonium ad modus bosnensis" (brak na bosanski način). Stari Bošnjani su se, naime, vjenčavali tako što je mladoženja pitao djevojku: "Hoćeš li mi biti dobra i vjerna?" (Si eris mihi bona et fidelis), i kad bi ova odgovorila potvrdno, brak je bio sklopljen. U tim pitanjima sadržano je ustvari ono osnovno što brak čini sretnim i čvrstim - vjernost i dobrota.

Riječ je o arhajskom obliku sklapanja braka praćenom paganskim običajima kojih u zvaničnoj crkvi dakako nije bilo. To su preostaci prastarih društvenih odnosa koji su se sačuvali i u brojnim drugim oblicima u brdsko - planinskoj Bosni. U literaturi se ovaj brak naziva i bogumilskim brakom. Njegova neobičnost je bila i u tome što je ženi davao veliku slobodu i

punu ravnopravnost. U Bosni je bio toliko ukorijenjen da ga se nisu htjeli odreći čak ni oni koji su prelazili na katoličku vjeru. Papinska kurija je na tužbe svojih izaslanika često šutke prelazila preko takvih pojava, vodeći računa o specifičnostima Bosne koje je bilo nemoguće iskorijeniti.39

Bogumilstvo - životna odrednica

Bošnjana Moralne osobine i način življenja

srednjovjekovnih Bošnjana bili su u uskoj vezi s njihovom vjerom. U našem narodu je poznata pod nazivom bogumilska vjera, dok se u dubrovačkim izvorima naziva "Vjera bosanska". Sami Bošnjani su je nazivali "Naša vjera" ili "Naš zakon". Iako se temeljila na kršćanskom učenju, sadržaj joj je bio u suštoj suprotnosti s učenjem zvanične crkve zbog čega je proglašena herezom (krivom vjerom) i kao takva najoštrije je proganjana i zabranjivana. Na Bosnu su stoljećima polazile križarske vojne daje iskorijene ali nije bilo uspjeha. Bošnjani je se nisu htjeli odreći bez obzira na strahote koje su zbog nje trpjeli. Ta vjera ih je životno nadahnjivala kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka i bila je njihova trajna odrednica.40

Ova vjera je bila razlogom da su se srednjovjekovni Bošnjani rijetko rasno miješali s drugim narodima, odnosno katolicima i pravoslavcima, kojima je 39 D. Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knj. 270, Zagreb 1949., p. 149 -153; S. Jalimam, Studija o bosanskim bogumilima, Tuzla 1996., p. 161 -164. 40 E. Imamović, o.c, p. 167 - 215; S. Jalimam, o. c, p. 68 i d.

25

pripadalo čitavo uže i šire bosansko okruženje. Koliko god su katolici i pravoslavci zazirali od bogumila, ovi su još više zazirali od njih. Vjerske razlike su iskrsavale kao problem i u slučajevima kada su bili u pitanju brakovi vlastele i vladara. U krajnjim slučajevima pravio se neki kompromis, što je ipak predstavljalo rijetke iznimke. To se uglavnom odnosilo na vladare, odnosno članove dvora, kad bi se, naprimjer, naše princeze udavale na evropske dvorove, ili bi se koja katolička princeza udala na bosanski dvor.

Broj stanovnika srednjovjekovne

Bosne O tome koliko je srednjovjekovna

Bosna imala stanovnika nema pouzdanih podataka. Uglavnom se iznose paušalne procjene. Ako su u pitanju izvještaji suvremenika podaci su uopćeni i kao takvi takoreći neupotrebljivi. Uglavnom je riječ o stranim putopiscima koji su prolazili Bosnom i koji to pitanje dotiču uzgred. Tako austrijski putopisac Benedikt Kuripešić, koji je proputovao Bosnu 66 godina nakon njenog pada pod Tursku, odnosno 1530. godine, navodi da je stanovništvo u nekim mjestima znatno opalo poslije dolaska Turaka. Za neka sela kaže da su prije imala do 80 kuća a u njegovo doba svega 7 - 8. Za Blažuj kod Sarajeva navodi da je u doba bosanske samostalnosti to bila velika varoš, od koje je preostalo svega 10 -12 kuća. Kao razlog opadanja broja stanovništva navodi kugu, ratna pustošenja i dr.41

Određene podatke crpimo i iz 41 B. Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Sarajevo 1950., p. 18.

izvještaja papinih izaslanika i drugih stranih dužnosnika koji su dolazili i boravili u Bosni. Njihova pažnja je uglavnom bila usmjerena na bogumilski dio stanovništva. Za njih često samo kažu da ih ima puno i to je sve. U pismu pape Grgura IX iz 1236. godine, u kojem hrabri usorskog kneza Sebislava, gospodara sjeveroistočne Bosne, koji je bio pristao uz katoličku crkvu, kaže da je opstao među bogumilima kao ljiljan među trnjem. To je aluzija na običaj bosanskih bogumila koji su sebe poistovjećivali sa ljiljanima, i zato papa poručuje Sebislavu daje on ljiljan, iz čega proizilazi da su njegovi bogumilski zemljaci trnje.42

Dominikanac Nikola Barbuci šalje 1459. godine iz Jajca izvještaj u Rim u kojem navodi da se bosanski kralj Tomaš ne može sam boriti protiv Turaka zbog bogumila, koji "više vole Turke nego kršćane, a malo da nije veći dio stanovništva bogumilski".43 Ovi i slični izvještaji samo aludiraju na broj stanovnika srednjovjekovne Bosne, bez jasnih i preciznih navoda. Treba naglasiti da Bosna u tom pogledu nije nikakav izuzetak jer tih podataka nema ni za ostale evropske zemlje.

Mora se imati na umu činjenica da je broj stanovnika posvuda, a posebno na Balkanu, bio dosta skroman. Na to su utjecali i prirodni uvjeti. Bosna je u ono vrijeme bila prekrivena gustim šumama, čak i današnja Hercegovina, a ravničarski krajevi sjeverne Bosne (Posavina) bili su puni močvara. Česte

42 T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. IV, Zagreb 1906., p. 27 43 L. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München 1914., p. 415 - 416.

26

epidemije i sušne godine ili oštre zime, ratna pustošenja i dr. neprestano su prorjeđivali stanovništvo.

Većina populacije živjela je po selima. Gradskih naselja bilo je malo. U vrijeme dolaska Turaka (polovica 15. stoljeća) gradovi Visoko, Fojnica, Kreševo i Srebrenica imali su do 2.000 stanovnika, a Goražde, Višegrad, Prača, Olovo i Foča ispod hiljadu. Porast stanovništva se veže za dolazak Turaka kada je uslijedio napredak u svim sferama života.

Bogumili postaju muslimani

Sredinom 15. stoljeća u Bosni su se

zbili događaji koji su za nju bili sudbonosni. Pod navalom Turaka 1463. godine nestalo je srednjovjekovne bosanske države. To je predstavljalo veliku prekretnicu koja se po važnosti i posljedicama može jedino porediti s događajima koje je izazvala seoba naroda s kraja 6. i početkom 7. stoljeća kad su u ovim krajevima bile definitivno uništene tekovine antičke civilizacije i kad su se Slaveni trajno naselili na balkanske prostore.

Tursko osvajanje Bosne odvijalo se pod okolnostima i na način kakav se nije ponovio ni u jednoj drugoj zemlji koja je potpala pod tursku vlast. Iako je Bosansko Kraljevstvo predstavljalo jaku državu, na opće iznenađenje suvremenika nije pružen očekivani otpor. O tome su pisali već suvremenici i svi se slažu s konstatacijom da je to bilo u uskoj vezi s političkim prilikama u zemlji, odnosno s vjerskim progonima bogumila. Iako su bili česti, sudbonosni su bili oni koji su poduzeti neposredno pred najezdu Turaka. Tokom krvavih obračuna i stradanja, iz

zemlje je izbjegao veliki broj stanovnika. Oni koji su ostali u zemlji mogli su birati: preći na katoličku vjeru ili otići na lomaču. Mnogi bogumili su prebjegli Turcima kod kojih su našli spas. Ovi su ih objeručke prihvatili s namjerom da ih u potrebnom trenutku iskoriste za svoje političke ciljeve u pogledu Bosne. Kad su Turci 1463. godine krenuli na Bosnu, nije je imao ko braniti. Oni koji su tokom progona nasilu postali katolici sad su iskoristili priliku da se osvete za sve ono što su pretrpjeli tokom progona. Narod je bio ljut na svoga kralja koji je prislonio uz njihove progonitelje - inkviziciju i križare, i zato je ostao pasivan.44

U tim sudbonosnim trenucima zbili su se neki događaji koji su trajno odredili sudbinu Bosne i njenog naroda. Predstavnici domaćeg plemstva i vjerske starješine s masama bogumilskog stanovništva samoinicijativno su došli pred sultana u Jajce da mu se poklone i priznaju ga za svoga gospodara. Tom prilikom su izjavili da od svoje volje žele preći na islam. Sve se desilo neočekivano i na način daje i sultan time bio zatečen. Kao odgovor na sve to dao im je neuobičajeno niz krupnih povlastica koje su Bosni i njenom narodu, odnosno bivšim bogumilima, a sada novim muslimanima, osigurale poseban status u Turskom Carstvu.45

44 O tome: E. Imamović, o. c, p. 209 - 211, 340 i d. 45 M. Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1940., p. 20-21; Sućeska, Bošnjaci u osmanskoj državi, Sarajevo 1995., p. 13-14.

27

III. DOBA TURSKE VLADAVINE

Vjersko šarenilo Bosne

U Bosni je i prije dolaska Turaka

postojalo izvjesno vjersko šarenilo jer je uz većinske bogumile bilo nešto katolika i pravoslavaca. Takvo stanje je i nadalje ostalo. Promjene su se zbile u tom pogledu što su se bogumili pretopili u muslimane. Bosna je na taj način izgubila svoju staru vjeru s kojom je živjela duže od pola milenija. I opet se desio fenomen koji je još jednom pokazao svu neobičnost Bosne. Kako god su Bošnjani do tada bili nepokolebljivi privrženici bogumilske vjere zbog koje su radije odlazili na lomaču nego je se odricali, sada, kada su primili islam, na isti način su prigrlili tu vjeru. U njoj su ustrajavali punih pet stotina godina unatoč brojnim iskušenjima kroz koja su za sve to vrijeme prolazili.

Kao da je Bosancima sama sudbina odredila da budu vječiti mučenici zbog svojih vjerskih ubjeđenja. Uzimajući u obzir i bogumilsko razdoblje, iza njih je preko hiljadu godina patnji, stradanja i borbe za vjerski i nacionalni opstanak.

Tursko osvajanje Bosne znatno je utjecalo na njeno stanovništvo. S obzirom da je Turska Carevina predstavljala kozmopolitsku zajednicu u kojoj nije bilo vjerskih ni nacionalnih predrasuda, taj princip je bio primijenjen i u Bosni. Vojne i ekonomske potrebe Carstva u Bosnu su dovele kontingente vojnika, činovnika, zanatlija, trgovaca i radnika koji su bili raznog nacionalnog i geografskog porijekla.

Zahvaljujući činjenici da je Tursko

Carstvo predstavljalo naprednu i administrativno dobru organiziranu državu, vodena je evidencija o svim zbivanjima, pa i o stanovništvu. Ti popisi predstavljaju dragocjen materijal za proučavanje bosansko-hercegovačkog stanovništva kroz razdoblje od preko četiri stotine godina.

Prve evidencije o bosanskohercegovačkom

stanovništvu

Jedan od najvažnijih i najpouzdanijih izvora za izučavanje razvoja i porijekla stanovništva u zemljama Evrope jesu matične knjige rođenih. U ranijim vremenima vodene su isključivo u crkvenim institucijama. Popisi vjernika po parohijama javljaju se dosta kasno, tek u 16. stoljeću. Prva uredba kojom se nalaže njihovo uvođenje donesena je u Parizu 1515. godine. Na koncilu održanom u Tridentu 1563. godine donesena je naredba da se u svim parohijama vode spiskovi vjernika (Status animarum), te knjige vjenčanih, krštenih i umrlih koje moraju sadržavati ime, zanimanje i boravište upisane osobe. Papskom enciklikom (Rituale romanum) iz 1614. godine zaveden je jedinstven sistem knjiga vjernika u čitavom katoličkom svijetu.46

Ovaj vid evidentiranja pučanstva važan je i za Bosnu s obzirom da je i u njoj bilo katolika koji su u svojim župama bili obuhvaćeni na ovaj način. Zbog čestih ratnih pustošenja i požara crkvenih objekata većina ovih dokumenata je nažalost nestala. U svakom slučaju, oni imaju veliku 46 S. Pascu, L'actualité de la démographie historique, Population et société, No 3 - 4, Cluj 1980., p. 48.

28

vrijednost jer su daleko pouzdaniji i sadrže više podataka od onovremenih državnih popisa stanovništva. Ti podaci omogućavaju kvalitetnu analizu i kvantitativnu rekonstrukciju demografske slike na ovim prostorima u svim segmentima. One daju podatke o strukturi stanovništva, dinamici rasta, unutarnjim migracijama, priraštaju, obliku porodice i sl. Oni se, međutim, odnose samo na jedan dio stanovništva -katolike.

Što se tiče pravoslavnog dijela stanovništva, njihovi popovi i vjerski poglavari nisu vodili nikakve potpunije podatke o svojim vjernicima. To se nije činilo i iz praktičnih razloga pošto je takva evidencija mogla poslužiti vlastima za provjeru poreskih spiskova, stoje raja izbjegavala na svaki način.

Poreski spiskovi (defteri) također služe za proučavanje stanovništva. Oni su redovno i revnosno vodeni od strane turske administracije a važni su jer sadrže niz podataka korisnih za historiju stanovništva, bilo da je riječ o pojedinim oblastima ili cijeloj zemlji. Nedostatak im je što ne evidentiraju cjelokupno stanovništvo nego samo nosioce poreskih obveznika, odnosno domaćine ili odrasle muške članove. Isti je slučaj s popisom vojnih obveznika. Oni su obuhvaćali samo muslimanski dio stanovništva pošto raja, odnosno kršćani, nisu bili obuhvaćeni vojnim obavezama.47

Koristan materijal predstavljaju i putopisna djela stranih putnika koji su posjećivali Bosnu. U njima, međutim, nema puno podataka. Rijetko spominju broj stanovnika i više se osvrću na pripadnike ove ili one vjere. Pravog popisa stanovništva u Bosni i

47 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb 1959., p. 116 i d.

Hercegovini nije bilo sve do sredine prošlog stoljeća. Prvi pokušaj je učinjen 1851. godine, ali su rezultati bili slabi. Katolici i pravoslavci su krili članove porodice zbog poreza a muslimani su opet iz patrijarhalnih razloga nerado davali podatke o ženskim članovima svoje porodice. Ni slijedeći pokušaji popisa nisu urodili plodom iz istih razloga. Kada se s tim opet pokušalo 1875. godine pobunila se skoro cijela zemlja. Popisivači su došli u životnu opasnost pa se akcija morala obustaviti.48 Svojatanje bosanskohercegovačkog

stanovništva

U zemljama čija je historijska sudbina bila u znaku burnih vjerskih, nacionalnih i političkih zbivanja, kakav je slučaj s Bosnom, proučavanje stanovništva ima poseban značaj. U slučajevima kada su u njegovoj pozadini politički motivi, tendencioznom interpretacijom izvorne grade nastoji se dokazati historijsko pravo ove ili one strane na pojedine oblasti ili cijelu zemlju. Istraživanja vezana za Bosnu predstavljaju primjer kako se jedna čitava znanstvena grana može podrediti potrebama određene nacionalističke politike sa zadatkom da se dokaže da je Bosna ovoga ili onoga. Tako je pod konac prošlog stoljeća Srpska akademija nauka poduzela opsežna etnografska i demografska istraživanja Srbije i srpskih zemalja, u 48 Đ. Pejanović, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, pos. izd. knj. CCXXIX, Odelenje društvenih nauka, n. s. knj. 12, Beograd 1958; O tim istraživanjima: M. Niškanović, Pregled etnografskih istraživanja, migracija i porijekla stanovništva Bosne i Hercegovine, u zborniku "Migracije i Bosna i Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 31 - 38.

29

koje je također uračunata Bosna i Hercegovina.

Na čelu projekta bio je poznati srpski etnograf Jovan Cvijić. On je u tu akciju pokušao uključiti i Zemaljski muzej u Sarajevu ali je tadašnji direktor Košta Herman to odlučno odbio nazirući pozadinu tog projekta. Istraživački tim je sastavljen od bosanskohercegovačkih Srba (popovi, učitelji, studentska omladina i dr.) koji su pripadali nacionalističkom pokretu Srba u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu je istraživački tim predvodio pop Stjepo Trifković, u Krajini književnik Petar Kočić, u Hercegovini etnolog Jefto Dedijer, mitropolit Milan Karanović itd.

U uputama za ovo istraživanje je između ostaloga stajalo da se tu "radi o pitanjima od najvećeg nacionalnog i patriotskog interesa". Ustvari, trebalo je dokazati da je Bosna i etnički srpska zemlja. Glavni organizator istraživanja i nosilac projekta u ime Srpske akademije nauka bio je akademik Jovan Cvijić, jedan od glavnih ondašnjih ideologa velikosrpskog nacionalizma. Poznate su njegove riječi koje je izgovorio uoči austrijske aneksije Bosne i Hercegovine (1908. g.): "Svet treba da zna i da se uveri, da Srbija može da operiše s mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da podu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za naše nacionalne interese. Ali da bismo takav strah mogli sa uspehom izazvati, mi moramo biti zemlja, koja je za rat spremna i u kojoj je narod gotov na sve žrtve."49 Desilo se, međutim, da je najveći dio

49 J. Cvijić, Govori i članci, Beograd 1987., p. 66.

skupljene grade o istraživanju stanovništva Bosne i Hercegovine u organizaciji Cvijića i Srpske akademije nauka uništen u bombardiranju Beograda 1941. godine.

Muslimani - "cvijeće hrvatskog naroda"

Svi koji su se bavili proučavanjem

etnogeneze bosanskohercegovačkog stanovništva najviše su se bavili muslimanima, s obzirom da su bili većinski narod u toj zemlji. I srpski i hrvatski istraživači su složni u konstataciji da su muslimani autohtoni narod ovih prostora, s tim što su po jednima srpskog a po drugima hrvatskog porijekla. Po tumačenju srpskih učenjaka oni su islamizirani Srbi a po hrvatskim su islamizirani Hrvati. Tu tezu su od poznatijih historičara zastupali Ćiro Truhelka, Vladimir Ćorović, Vjekoslav Klaić, Vladimir Skarić, Aleksandar Solovljev, Jefto Dedijer, Milenko Filipović itd. U vrijeme utrke između Srba i Hrvata u dokazivanju da su bosanski muslimani islamizirani Srbi, odnosno Hrvati, nastala je poznata krilatica da su oni "cvijeće hrvatskog naroda", kako je to svojevremeno definirao "otac hrvatske nacije" dr Ante Starčević.50

Naprijed je bilo govora ko su i otkad postoje bosanski muslimani i šta o tome kaže nauka. Raspoloživa izvorna građa nam daje obilje podatak o tome kada i na koji način su u Bosnu počeli doseljavati pripadnici drugih

50 A. Starčević, Izabrani spisi, Zagreb 1945., p. 430; O stavu Ante Starčevića prema muslimanima: M. Hadžijahić, Jedan neostvareni nacionalno - politički projekat u Bosni iz g. 1853, Historijski zbornik, XIX - XX, Zagreb 1966 - 1967., p. 87 i d.

30

naroda, najviše Srbi i Hrvati. Njihov broj, međutim, nije nikada dostigao tolike razmjere da bi formirali značajniju masu koja bi ugrozila starosjedilački etnički korpus. To je razlog da njihova nacionalna imena nisu nikada ušla u opću komunikacijsko - administrativnu upotrebu na bosanskohercegovačkom prostoru.

Sve do autonomnog pokreta Husein-bega Gradaščevića (tridesetih godina prošlog stoljeća) u Bosni se rijetko spominju druge nacionalnosti. Svi stanovnici Bosne su Bošnjaci koji se između se razlikuju samo po vjeri, pa tako Bošnjaci muslimani, Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavci. Doseljeni Srbi i Hrvati su se gubili u istovjernoj masi autohtonih bosanskih katolika i pravoslavaca.

Dovoljno neupućeni u ovu problematiku veoma griješe kad u današnje vrijeme sve bosanske katolike identificiraju s Hrvatima, odnosno pravoslavce sa Srbima. To su dva potpuno odjelita pojma što treba imati na umu kada se raspravlja o vjersko - nacionalnoj problematici bosanskohercegovačkog stanovništva.

"Hasan, sin popa"

Kako su god u doba srednjovjekovne bosanske samostalnosti većinsko stanovništvo u zemlji bili bogumili, tako su u doba pod turskom upravom to bili muslimani. Naprijed je bilo govora kada i na koji način je izvršen prijelaz bogumila na islam. Opći zaključak povjesničara je da se primanje islama u Bosni odvijalo na takav način da je on postao trajnom vjerskom odrednicom većine stanovništva ovog prostora. Povijesna vrela pružaju dosta podataka

koji pokazuju kako je tekao taj proces. Već u prvom turskom popisu stanovništva provedenom 1468. godine, dakle pet godina nakon osvajanja zemlje, navode se brojni pojedinci koji nose tipična muslimanska imena uz koje stoji kršćansko ime njihovog oca (Pribiša, Petar, Marko i sl.).

Ima slučajeva da su u istoj porodici jedni članovi primili islam dok su drugi još u staroj (bogumilskoj) vjeri. Tako u popisu stanovnika Sarajeva iz 1489. godine stoji: "Hizir, sin Radiće, muslim, Grubiša, muslim", "Jusuf, muslim" i sl. U kasabi Visoko su zabilježeni slučajevi da su neka lica primila islam ali nisu još promijenila ime, pa tako: "Ivan, sin Pavla, muslim", ili "Božidar, sin Mihovila, muslim i Alija, njegov brat muslim". U selu Dubrave (Spreča) dokumenti bilježe jednu porodicu na čijem čelu je stajao izvjesni Džafer, sin Abdulaha. Džaferov brat je Petar, stric mu je Vukas, a amidžići su Đuro, Radovan, Radman, Pavko i Vukman, dok su sinovi Džafera vi nosili imena Ali i Bali. U selu Trbušnica (Ptičar) spominje se izvjesni Hasan za kojeg se kaže da je sin popa.51

Širenje islama na bosansko-hercegovačkom prostoru predstavlja karakterističnu pojavu iz još jednog razloga. Naime, iako su pod turskom vlašću bile sve balkanske zemlje, pa tako i susjedna Srbija, ni u jednoj od njih islam nije prihvaćen na način i u onoj mjeri kako je to bilo u Bosni. Pri tome je važno naglasiti da rijeka Drina predstavlja oštru granicu širenja islama prema Srbiji, iako su obje zemlje bile u okviru iste države i pod istim 51 A. Handžić, 0 širenju islama u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, u knjizi: "Studije o Bosni", Istanbul 1994., p. 50.

31

zakonima. Treba napomenuti da je Srbija došla pod tursku vlast čak prije Bosne. Nahije istočno od Drine među kojima Aržane, Mač, Ras, Zvečan, Sjenica, Vrače, Dobrun i dr., sadrže sasvim mali procenat muslimana dok nahije s lijeve strane Drine, dakle na bosanskoj strani, kao Višegrad, Osat, Borac, Vratar, Brodar i dr., sadrže veliki procenat muslimana a malo kršćana.

Specifičnost Bosne je ta što je u njoj islam primljen od svih društvenih slojeva, kako od vlastele tako i od seoskog stanovništva, dok su u drugim zemljama to uglavnom činili gornji društveni slojevi koji su željeli na taj način sačuvati povlašteni status. U Bosni su motivi promjene vjere imali jaku ideološko - političku pozadinu (teološka bliskost bogumilstva sa islamom i stoljetni vjerski progoni bogumila) pa se zato opseg islamizacije ovdje savršeno podudara s vjersko - etničkim prostorom koji su naseljavali srednjovjekovni Bošnjani (bogumili), što se opet podudara s političkim granicama srednjovjekovne bosanske države.

Doseljenje Srba i Hrvata

Uključivanje Bosne u sastav Turskog Carstva, koje je objedinjavalo brojne zemlje i narode, u prvoj fazi je imalo za posljedicu naseljavanje brojnih stranaca na njen teritorij, a u drugoj fazi iseljavanje njenog starosjedilačkog stanovništva. Bilo je nekoliko razloga koji su utjecali da se u Bosnu počnu naseljavati stranci. Kao granična, odnosno najisturenija provincija Carstva (serhat, krajište) prema Evropi, uvijek je bila puna vojske. Nju su pratile mase hizmetara (radno - pomoćno osoblje) koji su

obavljali razne poslove za vojne potrebe (gradnja puteva, mostova, utvrda, prijevoz opreme i naoružanja, čuvanje klanaca i sl.).

Turske vlasti su naseljavanjem stranaca također željele popuniti domaće stanovništvo koje su česte epidemije, vjerski progoni i događaji koji su pratili tursko osvajanje znatno prorijedili. Neki krajevi, posebno Posavina, bili su skoro potpuno pusti. Takvo stanje nije odgovaralo turskim vlastima ni iz strateških razloga jer se radilo o graničnoj provinciji.

Glavna migraciona područja iz kojih su krenule' rijeke iseljenika prema Bosni bili su stočarski krajevi susjednih zemalja. Stočari su zbog specifičnog načina privređivanja i lahke pokretljivosti predstavljali najpodesniji elemenat za preseljavanje i naseljavanje drugih teritorija. To je razlog da su u tursko doba u Bosni skoro isključivo naseljavani stočarski narodi, to jest vlasi.

U naučnoj literaturi se dosta raspravljalo o tome ko su, odakle su i šta su vlasi. Važno je napomenuti da se u tursko doba pod pojmom vlaha nije podrazumijevao narod nego zanimanje, i to stočarsko. Drugo, naziv vlah nije u svim vremenima imao isto značenje na svim prostorima. Općenito se smatra da to ime potječe od naziva keltskog etnosa. Germanski Bastarni su na području Besarabije (u današnjoj Moldaviji) tako zvali doseljene Kelte (Volh, Volhoz). Od starih Germana taj naziv su preuzeli Slaveni. Oni su kasnije tim imenom nazivali ne samo preostale stočarske starosjedioce po balkanskim planinama nego i stanovnike primorskih gradova, koji su također bili romanski starosjedioci. U ranijoj fazi Dubrovčani i stanovnici drugih primorskih gradova, koje su

32

nekada Slaveni nazivali vlasima, sada vlasima nazivaju stočare Hercegovine, odnosno stanovnike svog zaleđa. Na isti način su Splićani i Zadrani tako zvali stočare sa planine Dinare i Velebita.52

Najzad, za stanovnike jadranskih otoka vlasi su stanovnici obale, dakle Dubrovčani, Splićani, Zadrani i dr., a za ove su, pak, to stanovnici zaleđa. Bosanski muslimani su vlasima nazivali sve kršćane u svojoj zemlji, i katolike i pravoslavce. Važno je napomenuti da su skoro svi stranci koji su za turske vladavine doselili u Bosnu bili upravo vlasi, došli iz Srbije, Crne Gore i masiva južne Hrvatske. Njihovo teritorijalno porijeklo određuje njihovu etničku pripadnost, a to znači da su ti doseljenici dio srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda.

Korijeni bosanskog begovata

Turci su po dolasku u Bosnu

zadržali mnoge zatečene oblike društvenih odnosa s tim da su ih prilagodili svojim normama. Nije došlo do većih promjena ni u vlasničkim odnosima, u čemu je inače svaki zavojevač prvo intervenirao. Feudalni posjedi su u većini slučajeva ostavljeni starim vlasnicima, što je bilo u uskoj vezi s beneficijama koje su bogumili dobili od sultana kada su mu došli na poklonstvo u Jajce.

Bosanski feudalizam se temeljio na istim principima kao kod Turaka pa nisu bile potrebne nove intervencije za usklađivanje. Brojne vojvode, knezovi i ostala vlastela postali su spahije odgovarajućih rangova tako da je 52 N. Vukčević, Etimologija pojma "Vlah" i njegova razna značenja, u zborniku: "Predmet i metod istraživanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji", Titograd 1981.

Bosna takoreći u cijelosti sačuvala svoje staro plemstvo. Stanovništvo se i nadalje dijelilo na dvije osnovne skupine: feudalce (spahije) i raju (radne slojeve). Između njih je bio međusloj gradskog stanovništva (zanatlije i trgovci) koji nisu plaćali rajinski porez.53

Bitno je napomenuti da se u Bosnu nisu naseljavali turski feudalci niti su uopće stranci ovdje stjecali posjede u onoj mjeri kako je to bilo u drugim državama, pošto je sva zemlja uglavnom ostala u rukama domaće vlastele koji su postali spahije. Oni su zauzvrat preuzeli određene obaveze prema novom gospodaru uz uvjet da zadrže baštinu. Ušli su u redove spahijske vojske koja se na svaki poziv morala odazvati i poći u pohod. Tu obavezu su i ranije imali prema svojim banovima i kraljevima tako da im to nije predstavljalo posebno opterećenje pa su se brzo prilagodili novim uvjetima. Zahvaljujući ratničkoj tradiciji brzo su stekli visoko mjesto u vojnoj hijerarhiji Carstva. Ogroman broj Bošnjaka dosegao je najveće časti u državi bilo kao veliki veziri, admirali, beglerbegovi, ali i kao uleme, pjesnici ili učenjaci.54

Naseljavanje vlaškog stanovništva Tursko osvajanje je znatno utjecalo

na etničku sliku Bosne. Turci su masovno naseljavali vlaško (stočarsko) stanovništvo iz Srbije i Crne Gore koje su koristili kao radnu snagu u vojnim pohodima i za naseljavanje opustjelih graničnih područja. Zbog lahke

53 A. Sućeska, Bošnjaci u Osmanskoj državi, Sarajevo 1995., p. 11 i d. 54 S. Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, Sarajevo 1986., p. 329 - 433.

33

pokretljivosti (kao stočari i nomadi), ta kategorija stanovništva je bila veoma pogodna da prati vojsku i njena osvajanja pružajući joj razne usluge kao što je gradnja, održavanje i čuvanje puteva i tvrđava, prijevoz ratnog materijala (teških topova), isporuka mesa, mliječnih proizvoda i sl. Vlasi su se kasnije naseljavali mimo inicijative i organizacije od strane vlasti jer su im bosanskohercegovačka brda i doline veoma pogodovale za njihovo stočarsko privređivanje.

Mnogi vlasi su iz svoje zemlje bježali od bijede s nadom da će im u novim krajevima biti bolje. Uzrok seljenja je često bio i krvna osveta, odnosno bježanje od kazni zbog raznih prijestupa, a posebno ih je tjerala prenapučenost pa je višak stanovništva morao potražiti druga staništa.

Većina bosanskog muslimanskog stanovništva je u tursko doba pripadala povlaštenom sloju dok su raju uglavnom činili kršćani (katolici i pravoslavci), iako je takvih bilo i u muslimanskim redovima. Zbog stalne ratne zauzetosti muslimana i njihove velike pogibije na bojištima Carstva te čestih epidemija, stanovništvo se stalno prorjeđivalo. Zemlja je ostajala pusta i nije je imao ko obrađivati. Da bi se došlo do potrebne radne snage, prišlo se naseljavanju stranaca. I u ovom slučaju su lahko pokretljivi vlasi iz susjednih zemalja za to bili najpogodniji elementi.55

Dolazak vlaha znatno je izmijenio vjersku strukturu bosansko-hercegovačkog stanovništva. U Bosni je i prije dolaska Turaka bilo vlaškog stanovništva, posebno u Hercegovini. 55 M. Vasić, Etničke promjene u Bosanskoj krajini u XVI vijeku, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, sv. XIII, Sarajevo 1962., p. 235 i d.

To su bili domaći vlasi koji su pripadali bosanskom narodu i kao takvi nisu imali ništa zajedničko sa vlasima iz okolnih zemalja. Naseljavanje vlaha iz susjednih zemalja (Crne Gore, Srbije i Hrvatske) odvijalo se u takvim razmjerama da su turske vlasti već pod konac 15. stoljeća morale donijeti posebne propise, tzv. Vlaške zakone, koji su trebali regulirati njihovo prisustvo i obaveze prema državi. Prva takva uredba datira iz 1477. godine a odnosi se na hercegovačke vlahe. Druga iz 1485. godine govori o vlasima naseljenim u zemlji Pavlovića (istočna Bosna), dok je treća iz 1489. godine a regulira njihovo prisustvo na području srednjeg toka rijeke Bosne, odnosno maglajskog kraja.56

Vlasti su iz strateških razloga vlahe najviše naseljavale u granična područja (na liniju osvajanja) gdje su obavljali razne poslove za potrebe vojske (kao martolozi, derbendžije, vojnuci i sl.). Za te usluge dobijali su izvjesne poreske olakšice u odnosu na zemljoradničko stanovništvo koje je bilo pod punim poreskim opterećenjem.

Većina vlaškog stanovništva pristiglog u Bosnu bila je pravoslavne vjere, jer su uglavnom dolazili iz pravoslavnih zemalja (Srbije i Crne Gore). Bilo je, međutim, i katoličkih vlaha koji su dolazili iz Hrvatske, ali manje. Pravci njihovog naseljavanja u Bosnu mogu se pratiti preko deftera (lista popisa stanovništva), raznih sudskih dokumenata, po ostacima crkvene arhitekture koja je podizana u mjestima njihovog naseljavanja, 56 A. Handžić, O kretanju stanovništva u regionu srednjeg toka Bosne od druge polovine XV do kraja XVI stoljeća, u knjizi: "Studije o Bosni", p. 20.

34

crkvenim matičnim knjigama itd.57 Prvi val naseljavanja vlaha

uslijedio je neposredno nakon pada Bosne pod Turke (1463. g.) i trajao je do konca 16. stoljeća kada je završeno osvajanje Bihaćke krajine (1592. g.). Kroz tih stotinjak godina bila su naseljena mnoga slobodna prostranstva, prije svega brdski i šumoviti tereni, koji su odgovarali njihovoj stočarskoj privredi. Malo je vlaha trajno ostajalo najednom mjestu. Pratili su turska osvajanja i zaposjedali novostečena područja. Mnogi od njih su kasnije prešli granicu i naselili se na austrijski teritorij (Liku, Kordun, Dalmaciju), a na njihova mjesta su dolazile nove skupine pristigle iz njihove postojbine (Crne Gore i Srbije). Taj proces se odvijao kroz čitavo razdoblje turske vladavine.

Hercegovina - vlaška magistrala

Hercegovina je odigrala značajnu ulogu u procesu naseljavanja vlaha na bosanskohercegovačko područje. To je tipični stočarski kraj čija su bogata ispasišta bila na meti crnogorskih i srpskih stočara još u srednjem vijeku. Dolazak Turaka širom im je otvorio vrata i ubrzo je sva Hercegovina bila preplavljena tom kategorijom stranaca. Preko Hercegovine je vodio jedan od glavnih migracionih pravaca srpskih i crnogorskih vlaha na njihovom putu prema zapadu (Dalmaciji, Lici, Istri itd.). Hercegovina kao i Bosna, bile su im sabirne i privremene stanice odakle su nakon određenog vremena kretali dalje prema Hrvatskoj, posebno primorju, a na njihova mjesta dolazili su novi kontingenti njihovih 57 A. Handžić, O društvenoj strukturi stanovništva u Bosni početkom XVII stoljeća, u knjizi: "Studije o Bosni", p. 237 i d.

sunarodnjaka. U Hercegovinu su također dolazili

ili su njome prolazili stočari iz Albanije, Makedonije, pa čak i Grčke (Epira i Tesalije), koje uz južnu Srbiju i Crnu Goru predstavljaju glavne stočarske oblasti. Znatan broj bosanskohercegovačkih pravoslavnih i katoličkih vlaških rodova na ovim prostorima ima grčko i albansko porijeklo. U takve, naprimjer, spadaju Sopoti. Prije dolaska u Hercegovinu stanište im se nalazilo u okolici Nikšića. Odavde su u 16. stoljeću krenuli za turskim osvajačima i pojedina njihova bratstva su se zaustavila tek u okolici Plitvičkih jezera. Usput ih je izvjestan broj zaostao u Hercegovini i Bosanskoj krajini. Njihovi potomci su današnji Šuputi (iskvareni oblik od Sopot). Žurovići (kojih ima oko Trebinja), došli su iz Žura kod Prizrena, gdje se spominju 1330. godine.58

Na području Hercegovine spominje se puno vlaških imena koja su tipična za južnu Srbiju i Makedoniju kao naprimjer: Oliver, Dejan, Brajan, Staver, German, Strež, Milten, Strahinja, Balduin itd. Rod Riđana koji je u Hercegovinu došao iz Crne Gore, porijeklom je iz okolice Ohrida po kojem je dobio ime (Ohriđani = Riđani = Riđanovići), a po starini su tesalsko - epirski vlasi. Kuci su doselili u nevesinjski kraj krajem 16. i početkom 17. stoljeća a potječu iz nikšićkog kraja kao i Krivokapići kojima je postojbina Kobilj Do (Crna Gora). U okolicu Mostara i u Hrasno naselili su se Bjelopavlići, a 1700. godine u Korjeniće je doselilo 750 članova roda 58 B. Hrabak, Naseljavanje bosansko - hercegovačkih vlaha u Dalmatinsku Zagoru XIV i XV veku, u zborniku: "Migracije i Bosna i Hercegovina", p. 80.

35

Drobnjaka. U okolicu Gacka naselili su se

Pivljani a oko Bileće ima puno rodova koji potječu iz nikšićkog kraja. Osobito je bio ekspanzivan rod Banjana koji su se kroz dugo razdoblje u valovima naseljavali po Hercegovini. Isti slučaj je sa Cucama, Bjelicama i Đeklićima, svim došlim sa crnogorskih planina. Za većinu njih Hercegovina je predstavljala etapnu stanicu odakle su nakon nekog vremena kretali dalje na zapad i sjever.

Područje današnjeg Neuma dugo je služilo kao zimsko ispasište vlaškim stočarima iz unutrašnjosti. Neki od njih su se tu stalno naselili. Na srpsko - vlaško porijeklo jednog dijela stanovništva ukazuju tipični srpski svadbeni običaji, predanja, prezimena i dr. U dubrovačkom primorju stanovnike neumskog kraja nazivaju vlasima a ovi njih Latinima. Na tom prostoru je sačuvano dosta toponima koji ukazuju na vlaško porijeklo starijeg stanovništva, tako: Vindo (brdo jugoistočno od Graca), Badula, Motoruge, Bač Dol itd. Sela Kotezi i Ravno redovito su plaćala vlaški porez. Današnji stanovnici neumskog kraja skoro su u cijelosti noviji doseljenici. Od svih rodova 62,10% otpada na doseljenike iz ostale Hercegovine, 18% iz Dalmatinske zagore (Sinjske krajine), a 18% iz Crne Gore. Starije vlaško stanovništvo je mahom izumrlo dok su neki njihovi rodovi prešli na katoličku vjeru čiji potomci još uvijek žive u tom kraju.59

59 S. Kulušić, u zborniku: "Etnološko - folklorističko ispitivanje Neuma i okolice", Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. Etnologija, sv. XIV - XV, Sarajevo 1959., p. 77 - 83; V. Palavestra, u istom zborniku: Porijeklo stanovništva, p. 95 -109.

Unatoč kontinuiranom naseljavanju i prolazu stranaca, starosjedilačko stanovništvo se čvrsto održalo u svim dijelovima Hercegovine, posebno u bilećkom kraju, selima oko Popova, Podveležji na Dubravama, oko Stoca itd. Muslimanski starosjedioci su bih najmanje pokretni mada je i među njima bilo vlaha (stočara), koji su se dugo održali u okolici Ljubuškog, u Podveležju, na Dubravama.

Naseljavanje pravoslavnih vlaha u podrinjski kraj

Podrinje je odigralo važnu ulogu u

procesu naseljavanja crnogorskih i srpskih vlaha u Bosnu i Hercegovinu. U tim seobama fočanski kraj je imao ulogu prve stanice odakle su nastavljali put u druge krajeve Bosne. Mnogi rodovi su tu stalno ostali. Prvi doseljenici su uglavnom potjecali iz Vasojevića i doline Lima. Oni su dugo prije stalnog nastanjenja dogonili stoku na zimsku ispašu u taj dio Bosne i u Posavinu. Dokumenti su zabilježili da su se njihovi čobani često lažno predstavljali muslimanskim imenima da bi bolje prošli kod vlasti i mjesnog stanovništva. Nakon što bi upoznali teren i sagledali mogućnosti, s porodicama su se za stalno preseljavali a onda bi nakon nekog vremena odatle krenuli dalje a na njihovo mjesto su dolazili novi doseljenici %iz njihove postojbine. Na taj način su u istočnu Bosnu doselila bratstva Grujice iz Šekulara, Žujevići iz Police, Garčevići iz Ržanice, Vasojevići iz Polimlja itd.60

Prisustvo vlaha u Zvorničkom kraju evidentirano je već 1476. godine. Neki 60 B. Šekularac, Migracije u prošlosti i sadašnjosti iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu, u zborniku: "Migracije i Bosna i Hercegovina", p. 225.

36

od njih su bili vezani za tamošnju tvrđavu za čiju posadu su obavijali uslužne poslove za plaću. U popisu stanovništva tog kraja iz 1476. godine navodi se 165 vlaških doseljenih domaćinstava čijih 89 domaćina služe u tvrđavi. Crnogorski vlasi koji su naselili okolicu Zvornika podigli su naselje Čelopek, kojem su dali ime po istoimenoj planini u njihovoj postojbini. Oni su u kratkom razdoblju naselili sve krajeve zvorničke nahije. Isti slučaj je bio s nahijom Sapna. Tamo je 1528. godine evidentirano 370 vlaških domaćinstava.61

U popisu stanovništva Teočaka iz 1528. godine navodi se vlaško bratstvo Rudinjana koji su se doselili iz Rudina u Crnoj Gori. U tamošnjoj nahiji su od 9 sela vlasi naselili 6, s ukupno 151 domaćinstvom. Vlasi su naselili i Lopare (Lipovice, Labucka, Podlistina, Vranovići i Priboj) s ukupno 151 domaćinstvom.62

Vlasi se u tešanjskom kraju prvi put spominju 1476. godine. I ovdje su bili vezani radnim obavezama za mjesnu tvrđavu. U defteru iz te godine stoji da su se u okolicu tamošnje tvrđave naselila 64 domaćinstva (u Komušine 34, Papratnicu 5, Maglaj 32, Žepče 12 itd.), a u šire područje 134 domaćinstva.

Među doseljenim vlasima u okolici Teočaka bilo je bratstava koja su došla iz porječja Tamnave u Srbiji (sjeverno od Valjeva). Na područje Ugljevika doselili su vlasi sa Laba u Srbiji. I ovdje su doseljenici mijenjali zatečene toponime. Oni sa Laba Ugljevik su bili

61 A. Handžić, Etničke promjene u sjeveroistočnoj Bosni i Posavini u XV i XVI vijeku, u knjizi: "Studije o Bosni", p. 46. 62 A. Handžić, O širenju islama u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 47.

preimenovali u "Dolina Laba", a selo Srednji Lokanj kod Teočaka u "Rudine", po Rudinama u Crnoj Gori.63

Maglaj ski kraj je također rano dobio vlaške doseljenike. I ovdje su u prvo vrijeme opsluživali tvrđavsku posadu. U Zakonu o maglajskim vlasima iz 1489. godine doslovno se kaže da su to vlasi koji su "došli sa strane". Predstavljali su masu od 900 domaćinstava. Za jednu njihovu skupinu navodi se da su to Banjani (iz Crne Gore). Kako ovuda prolazi važna komunikacija, Maglaj je dugo za vlahe predstavljao prolaznu stanicu. Nakon određenog zadržavanja odatle su nastavljali put u druge krajeve Bosne ili još dalje, najviše na sjever i sjeveroistok. Oni koji su iz Zvornika prosljeđivani u zapadne krajeve kretali su se uz Drinjaču. Na taj način je u prvoj polovici 16. stoljeća naseljen prostrani stočarski kraj između Krivaje i Spreče. Iz tog vremena potječu pravoslavne crkve i manastiri na Ozrenu (Paprača, Lomnica, Vozuća, Gostović i Ozren). Manastir Tamna u Banjici podignut je nešto prije 1580. godine, poznat kao sjedište Zvorničke eparhije.64

Dolina Spreče je također bila naseljena vlasima. U 12 tamošnjih sela od ukupno 13, evidentirano je čak 520 vlaških domaćinstava. Među doseljenicima bilo je najviše zastupljeno crnogorsko bratstvo Banjana. U ovom dijelu Bosne ukupno

63 A. Handžić, Etničke promjene u sjeveroistočnoj Bosni i Posavini, p. 11. 64 M. Filipović - Đ. Mazalić, Manastir Ozren, Spomenik, CI, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odelenje društvenih nauka, n. s. 3, Beograd 1951., p. 89 - 123; M. Filipović - Đ. Mazalić, Manastir Paprača u Bosni, Spomenik, SAN, XCIX, Beograd 1950., p. 96 - 113; M. Filipović, Manastir Vozuća u Bosni, Skoplje 1940.

37

je registrirano 900 vlaških domaćinstava.65 Tokom 17. i 18. stoljeća na ovaj prostor su doselili brojni Bošnjaci povratnici iz Madžarske. Najviše ih se naselilo u Kalesiju i Caparde.

Naseljavanje sjeveroistočne Bosne

Do dolaska Turaka stanovništvo sjeveroistočne Bosne bilo je stopostotno bosansko. To dokazuje i veliki broj stećaka, koji predstavljaju tipična nacionalna grobna obilježja bosanskog naroda. To je razlog da je ovdje domaća, bogumilska vjera imala veoma jako uporište. O tome govore i srpski izvori iz 13. stoljeća u kojima se opisuje nastojanje srpskog kralja Dragutina da ih prevede na pravoslavlje.66 Kasnije je i katolička crkva vršila velike napore da mjesno stanovništvo prevede na katoličanstvo. U tu svrhu je u tom dijelu Bosne podignuto desetak franjevačkih samostana (Srebrenica, Bratunac, Zvornik, Teočak, Bijeljina, Koraj, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Modriča). Svi su nastali prije dolaska Turaka ali se nisu dugo održali jer je ovaj dio Bosne zahvatila intenzivna islamizacija. Na njihovo zamiranje utjecao je i veliki priliv i pritisak pravoslavnih doseljenika iz Crne Gore i Srbije.67 U tuzlanskom kraju su do 1528. godine vlasi naselili svih ll nahija. U popisu stanovništva iz navedene godine stoji 65 A. Handžić, O širenju islama u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 47. 66 R. Ilarion, Nešto o Bosni, Godišnjak Nikole Čupića, II, Beograd 1878., p. 243. 67 O tome: A. Handžić, O širenju islama u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 37; P. Živković, Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII stoljeća, Sarajevo - Mostar 1996., p. 30 - 40.

da su u 103 tamošnja sela bila 2.743 vlaška domaćinstva. Vlasi su naselili i rudarsku nahiju Ludmer na području Srebrenice.

Tuzlanski kraj su naselili brojni crnogorski i srpski rodovi među kojima su najbrojniji bili Rudinjani, kojima je postojbina Gornja Zeta u Crnoj Gori. Sela Piperi kod Visora na Majevici i Piperci kod Koraj a na rječici Lukavcu nazvana su po Piperima u Crnoj Gori. Turske vlasti su ih tu naselile da čuvaju i održavaju važan putni pravac koji je preko Majevice povezivao Tuzlu sa brčanskom skelom preko koje se išlo u Slavoniju.68

Novi val crnogorskih i srpskih stočara zapljusnuo je tuzlanski kraj u 17. stoljeću. Bobari iz Lopara došli su iz Pive a Šakote u Tobutu iz Kolašina. Doseljenici iz Srbije potječu sa Starog Vlaha i Sjenice na Kosovu, zatim iz okolice Užica, Loznice, Koviljače, Kačera itd. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća doselilo je 10 novih rodova iz Pipera u Crnoj Gori.

Doseljeni vlasi su posvuda mijenjali toponime i davali im nazive po onima iz starog zavičaja pa tako: Vraneši kod Rogatice i Foče nazvani su po Vranešima kod Sjenice u Polimlju, Brgule kod Tuzle nazvane su po Brgulama u Tamnavi u južnoj Srbiji, Mačkovac na Majevici po Mačkovcu u Toplici kod Kuršumlije u Srbiji, Dragaljevac kod Bijeljine po Dragaljevcu u Piperima (Crna Gora), Maoča ispod Majevice po Maoči kod Pljevalja, Rovine kod Srebrenice po Rovinama u Crnoj Gori itd.69

68 A. Handžić, Etničke promjene u sjeveroistočnoj Bosni i Posavini, p. 14. 69 R. Jeremić, O poreklu stanovništva tuzlanske oblasti, Glasnik Geografskog društva, sv. 7-8, Beograd 1922., p. 144 -146.

38

Muslimansko stanovništvo tuzlanskog kraja je najvećim dijelom starosjedilačkog porijekla čiji su bogumilski preci primili islam u vrijeme mrskog osvajanja Bosne. Krajem 17. stojeća na ovaj prostor su doselile mnoge bošnjačke porodice izbjegle iz Madžarske, kud su otišle u vrijeme turskog osvajanja te zemlje. Među starosjediocima bilo je i katoličkih porodica, najviše u Drijenči i Humcima. One su krajem 17. stoljeća tokom austrijsko -turskih ratova većim dijelom iselile preko Save a preostali su mahom izumrli u naletima kuge.

U majevički kraj je koncem 18. stoljeća doselilo nešto Karavlaha (rumunski cigani). Smjestili su se uz rječicu Gnjice u Loparama, zatim u Kusonjama, Kamenici, Maoči, Purkoviću, Jadru itd. Bavili su se izradom drvenog posuda (čančari). Svi su pravoslavne vjere. Karavlaha je bilo i u Bijeljini (Batkoviću i Modranu) gdje se spominju 1725. godine. U Nahovcima se naselilo nešto bijelih cigana. U 18. stoljeću su iz Makedonije doselili Cincari i naselili se u brčanski i gradačački kraj (Bijela, Zovik, Modriča, Porebrica).70

U nahiji Smoluča, s lijeve strane Gornje Tinje, zajedno sa Jasenicama, vlasi su se naselili prije 1528. godine. Te godine ih je u 11 sela bilo 243 domaćinstva, svi porijeklom iz Crne Gore i Srbije. U Banovićkom okrugu (nahija Dramešina) je do 1476. godine bilo samo jedno selo naseljeno vlasima a već 1512. godine tim doseljenicima je bila preplavljena cijela nahija. Naselili

70 R. Jeremić, o. c, p. 152 - 153; M. Filipović, Majevica, s osobitim obzirom na etničku prošlost i etničke osobine majevičkih Srba, Djela, ANUBiH, knj. XXXIV, Odjeljenje društvenih nakuka, knj. 19, Sarajevo 1960., p. 47.

su svih 14 sela. Uglavnom se radilo o crnogorskim i srpskim vlasima.71

Bijeljinski kraj je pred dolazak Turaka bio slabo naseljen zbog čestih srpskih i ugarskih pustošenja. Intenzivno naseljavanje započinje u 16. stoljeću. U popisu stanovništva iz 1532. i 1548. godine navodi se mnoštvo doseljenika uz koje stoji oznaka "došljak" ili "došljaci" (došle). Kasnije je semberski kraj znatno opustio zbog kuge pa se prišlo novom naseljavanju. Kako su hercegovački beži Sijerčići i Ljubovići ovdje imali svoje posjede naselili su brojne kmete iz Hercegovine (iz Gornje Čađavice, Popova i Korita).72

Područje Gradačca je dugo ostalo slabo naseljeno. Pripadalo je nahiji Nenavište koja je obuhvaćala prostor između rijeke Tinje, Bosne i Save sa sjedištem u Gradačću. Zbog slabe naseljenosti veći dio nahije je predstavljao tzv. "ničiju zemlju". Godine 1533. u čitavom kraju bila su svega 4 naseljena mjesta: "varoš grada Gračaca", Bihća Glavica, Koprivnica i Modriča, s ukupno 49 kuća poreznika. Zvornički sandžakbeg je 1541. godine uputio poziv vlaškim knezovima da se nasele na gradačačko područje, obećavajući im poreske olakšice.73

Derventski kraj se počinje intenzivnije naseljavati početkom 16. stoljeća. Učvršćenje turske vlasti u

71 A. Handžić, Etničke promjene u sjeveroistočnoj Bosni i Posavini u XV i XVI vijeku, p. 11. 72 M. Filipović, Prilozi etnološkom poznavanju sjeveroistočne Bosne, Građa, ANUBiH, knj. XVI, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 12, Sarajevo 1969., p. 10; B. Nilević, Pitanje etničko - konfesionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini, Prilozi, Institut za istoriju, XXI, br. 27, Sarajevo 1986. 221 - 223. p. 73 A. Handžić. O širenju islama u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 61 - 62.

39

ovom dijelu Bosne pokrenulo je skupine maglajskih vlaha pa su zaposjeli prostor koji se stere između lijeve obale Bosne i Save. Godine 1528. maglajski vlasi su zaposjeli i Doborsku nahiju (porječje Ukrine). U popisu stanovništva iz 1570. godine od dvadeset navedenih naselja 18 ih je bilo naseljeno doseljenim vlasima. Naselje Derventa je nastalo oko 1570. godine pod nazivom Gornja Ukrina a sadašnje ime je dobila u 18. stoljeću po vlaškim derbendžijama (čuvarima klanaca).74

Katoličko stanovništvo se mahom doselilo iz Dalmacije i Hercegovine. Među njima ima dosta rodova albanskog porijekla. Posljednji veliki val naseljavanja Bosanske Posavine zbio se u 19. stoljeću.

Naseljavanje srednje Bosne

Vlaški stočari su u prvom valu dobrim dijelom zaobišli srednju Bosnu. Razlog je bila gusta naseljenost pa nije bilo slobodnog prostora kao i to što je bila daleko od linije osvajanja. Povoljni uvjeti za to stvoreni su tek u 17. stoljeću kad su učestale epidemije kuge koje su prorijedile domaće stanovništvo.

Visoko je u srednjoj Bosni imalo ulogu prolazne stanice za većinu pravoslavnog vlaškog stanovništva, kao i za katolike koji su bili na putu za sjevernu i sjeverozapadnu Bosnu. Mnogi su, međutim, ovdje stalno ostali. Tokom 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća u čestim naletima kuge i kolere mnogi čifluci su ostali bez radne snage pa su age dovodili novu radnu snagu. U visočkom kraju skoro da nema 74 A. Handžić, Postanak i razvoj Dervente u XVI stoljeću, Prilozi, Institut za istoriju, X/ 2, Sarajevo 1974., p. 116.

pravoslavnih i katoličkih rodova starijih od 150 - 200 godina. Najveći broj pravoslavaca je doselio iz Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije i Like. Iz Crne Gore su rodovi: Perendije (iz okolice Pljevalja), Udici (iz Kolašina), Damjanovići (iz Cerovca), Dragutinovići, Manjići, Boškovići, Mojsići, Jeftići, Šekare, Ognjenovići i Kosanovići (svi iz Banjana), te Kravljače iz Pive. Iz Srbije su Đokići (iz Peći) i Jevrići, dok su Kapori iz Makedonije.

Dabići, Ćetkovići, Banovići, Ristić!, Mićunovići i dr., doselili su iz okolice Bileća, gdje su im preci ranije doselili iz Crne Gore. K|ivači su iz Duvna, gdje im je bila etapna stanica na putu iz Dalmacije.75

I katoličko stanovništvo je u najvećem broju doselilo tokom 18. i 19. stoljeća, uglavnom iz zapadne Hercegovine, zapadne Bosne i Dalmacije. Starosjedilačko stanovništvo uglavnom čine muslimani. Ispitivanja obavljena 20 - tih godina ovog stoljeća pokazala su da od ukupno 1560 rodova, s više od 5000 domaćinstava naseljenih u visočkom kraju, 842 roda se odnosi na muslimane, 372 na pravoslavce, 275 na katolike i 71 na ostale. Od toga je 377 rodova starosjedilačkih, (starjenici), od kojih na muslimane otpada 322 roda. Katoličkih starosjedilačkih rodova je 52, a pravoslavnih svega 3 roda.76

Ispitivanja su pokazala veliku antropološku sličnost između muslimanskih i katoličkih starosjedilaca, što pokazuje da se radi o pripadnicima istog naroda (Bosancima

75 M. Filipović, Visočica nahija, Srpska kraljevska akademija, Prvo odelenje, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 25, Beograd 1928., p. 294 i d. 76 M. Filipović, o. c, p. 284 i d

40

muslimanima i katolicima). Ostali doseljenici se znatno razlikuju od ovih (tamnija pigmentacija kože, tamnija kosa i oči, povijen nos i sl.). Isti je slučaj sa doseljenim muslimanskim rodovima, uglavnom begovskim, kao naprimjer u Bijelom Polju, Gori i Moštru. Mnogo muslimana je doselilo iz Madžarske, Slavonije, Hrvatske i drugih zemalja koje je Turska izgubila tokom 17,18. i 19. stoljeća. U većini slučajeva radi se o domaćim, bošnjačkim radovima koji su svojevremeno s turskom vojskom odselili u te zemlje pa se radi o povratnicima.

Tokom 18. - 19. stoljeća naseljen je i zenički kraj. Tamošnje selo Židovo dobilo je ime po bratstvu Židovića, koje je doselilo iz Polimlja. Selo Tetovo su osnovali vlasi koji su doselili iz Stare Srbije (gornjeg toka rijeke Ibra). I selo Semetiš su osnovali doseljenici sa Ibra, a nazvano je po ibarskom Semetišu. Skoro sve pravoslavno stanovništvo zeničkog kraja je crnogorskog i srpskog porijekla. To dokazuju i njihova rodovska imena koja su tipična crnogorska i srpska, kao što su Here, Balorde, Kraljevići, Šarenci, Šakote, Popare.77

Više crnogorskih rodova s nekoliko hiljada čeljadi doselilo je 1714. godine na Glasinac kod Sarajeva. Bila su to bratstva Cuca, Bjelica, Ćeklića, Pješivaca, Bjelopavlića, Banjana, Nikšićana, Pivljana, Drobnjaka i dr. Turske vlasti su ih, ustvari, ovdje prisilno naselile za kaznu zbog odmetništava i stalnih pljački po drumovima Crne Gore. Bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprilić dobio 77 V. Skarić, Porijeklo pravoslavnog naroda u sjeverozapadnoj Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja, XXX, Sarajevo 1918., p. 259 - 260.

je naredbu da uspostavi red što je ovaj i učinio vojnim pohodom. Tom prilikom je pohvatao odgovorne i kaznio ih, a ostale sa ženama i djecom dotjerao u Bosnu i odredio im Glasinac sa širom okolicom kao novo stanište.

Crnogorski brđani su doseljavali u ovaj dio Bosne u još dva navrata: 1866. 1878. godine. Od tih doseljenika potječe skoro sve današnje pravoslavno stanovništvo naseljeno po Romaniji i njenoj široj okolici (Pale, Sokolac, Prača, Trnovo).78

Sarajevsko polje

Područje Sarajevskog polja,

Vogošće i Blažuja primilo je u većem broju strane doseljenike tek u 18. i 19. stoljeću. Ovdje, kao i u kiseljačko - lašvanskom kraju, bile su dvije faze naseljavanja. Prva, jača dovela je stanovnike iz južnih i jugoistočnih krajeva (iz istočne Hercegovine i Crne Gore), a druga, nešto slabija, iz Dalmacije i zapadne Hercegovine. Prvu struju je uglavnom činilo srpsko i crnogorsko (pravoslavno) stanovništvo, a drugu hrvatsko (katoličko).

Starije doseljeno stanovništvo Sarajevskog polja je do 18. stoljeća dobrim dijelom izumrlo u čestim naletima kuge, osobito one koja je teško harala u razdoblju 1781 - 1785. godine. Nakon toga je došlo do ponovnog naseljavanja opustjele sarajevske okolice. To je razlog da je među tamošnjim pravoslavnim i katoličkim rodovima teško naći one koji su stariji od 150-200 godina.

78 M. Filipović, Glasinac, Antropogeografsko-etnološka rasprava, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 32, SAN, Beograd 1950., p. 120 - 121,137 - 138 i 153j Đ. Pejanović, Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku, Titograd 1962., p. 50; B. Šekularac, o. c, p. 225.

41

Starosjedioce u najvećem broju čine muslimanski rodovi. Do posljednjeg većeg vala naseljavanja kršćanskog stanovništva na ovo područje došlo je sredinom prošlog stoljeća. Etnografska ispitivanja obavljena početkom ovog stoljeća dala su ovakvu sliku stanovništva jednog dijela Sarajevskog polja: od ukupno 55 starosjedilačkih rodova 46 ih otpada na muslimanske (Zukići, Viteškići, Hajrići, Sarajkići, Kavici, Poljčići, Serdarevići, Dženanovići, Stambolici itd.). Pravoslavno stanovništvo u najvećem broju potječe iz Srbije i Crne Gore, a nešto manje iz istočne Hercegovine čiji su preci, također, tamo doselili iz Crne Gore i Srbije.

Za mnoge rodove tačno se zna kada su došli i odakle potječu. Jošilovići su, naprimjer, došli iz Pive u Crnoj Gori, Poprdani (Radosavljevići) sa Starog Vlaha u južnoj Srbiji, Krajišnici iz Pećke u Krajini gdje su se zvali Aćimovići, a tu su također bili doseljenici, Mladeni (starinom Šamturi) doselili su sa planine Goleš na Kosovu, Kostadinovići (Sikiraši) su iz okolice Užica, Seratlije iz Drobnjaka u Crnoj Gori, Furtule iz Vranješa u Kolašinu, Lalići iz Banjana u Crnoj Gori, Bulaići (Bulajići) iz Duge u Crnoj Gori, Sretenovići (Krsmanovići), Radonje i Šućuri su također iz Kolašina, Nikšići iz Cuca u Crnoj Gori, Gavrići (Savići) sa Starog Vlaha na Kosovu, Antici iz Pive u Crnoj Gori itd.79

Katoličko stanovništvo je mahom doselilo iz Dalmacije i zapadne

79 S. V. Trifković, Sarajevska okolina: I. Sarajevsko polje, Srpska kraljevska akademija, Srpski etnografski zbornik, knj. 11, naselja srpskih zemalja, knj. V, Beograd 1908., p. 94 - 225.

Hercegovine. Dalmatinskog porijekla su porodice Grbeše, Dodici, Martinovići, Batalije, Vidici, Kneževići, Miočevići, Mijatovići, Jamakovići, Jukići, Barnjaci, Pušići, Kolovrati, Lukići, Jurići (Jurišići), Hrgići, Milosi i dr. Među starosjedilačke rodove spadaju Tomići.80 Pravoslavno stanovništvo naseljeno u Vogošći i okolici uglavnom potječe iz Kolašina, Zete, Kuča (sve u Crnoj Gori) i iz Like.

Hrvatski doseljenici koji su naselili ostale dijelove srednje Bosne većinom potječu iz Dalmacije. Ovamo su došli preko kraških polja (Duvna, Livna, Glamoča) i iz Listiće (Širokog Brijega). Veze srednje Bosne sa Dalmacijom i zapadnom Hercegovinom potvrđuju i prezimena (Škore, Miličevići, Frankovići, Kelave, Bencuni, Biletići, Pušići itd.) kojih ima posvuda u Dalmaciji, odnosno Cetinskoj krajini i zapadnoj Hercegovini.

Među doseljenim Hrvatima (katolicima) teško je odrediti na osnovi prezimena da li se radi o pripadnicima hrvatskog naroda ili pokatoličenim srpskim i crnogorskim vlasima koji su nakon doseljenja u Dalmaciju primili katoličku vjeru. Mnoga njihova prezimena su netipična slavenska (bez nastavka -ić) kao Bencun, Kelava, Škoro itd., što ukazuje na vlaško porijeklo.

Kiseljačko - busovački kraj

Naseljavanje Hrvata u kiseljačko - busovački kraj imalo je dvojaku tendenciju: s ciljem da se tu trajno nasele kao radna snaga na spahijskim

80 S. V. Trifković, o. c, p. 116, 122, 136, 139, 179, 182, 185

42

posjedima, ili da im to bude prolazna stanica za daljnji put prema posavskim i prekosavskim krajevima.

Dokumenti pokazuju da se proces prelaska na islam u fojničko - lepeničkom i kiseljačkom kraju od vio neposredno nakon pada Bosne. Na to upućuju brojna stara muslimanska groblja koja se skoro sva nalaze uz srednjovjekovne nekropole stećaka, što govori da je riječ o starosjedilačkom stanovništvu koje je s bogumilstva prešlo na islam. Koliko je preostalo starjenika ne može se reći jer ih je mnogo nestalo u čestim epidemijama kuge. U izvještaju biskupa N. Olovčića - Ogranića iz 1675. godine o kanonskoj vizitaciji kreševskoj crkvi, koja je pokrivala i lepenicki (kiseljački) kraj, kaže se da većinu stanovništva čine muslimani, dok katolika ima svega 70 duša. Matične crkvene knjige pokazuju daje 1778. godine u čitavoj Lepenici rođeno samo jedno katoličko dijete.81

Masovno naseljavanje katoličkog stanovništva na ovo područje zbilo se krajem 18. stoljeća nakon strahovitog pomora stanovništva koji je izazvala velika epidemija kuge 1781 - 1785. g. Zemlja je ostala bez radne snage pa je pozvano stanovništvo iz Dalmacije i zapadne Hercegovine da naseli pusta sela, odnosno čifluke. Na području Kiseljaka - Lepenice ima više od 20 sela u kojima je do prošlog stoljeća živjelo isključivo muslimansko stanovništvo dok su to danas pretežno ili isključivo katolička sela. O ranijim stanovnicima govore i greblja sa starim nišanima kao i defteri te drugi

81 J. Jelenić, Spomenici kulture rada bosanskih franjevaca, Starine, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, XXXVI, Zagreb., 1918., p. 142; Monografija "Lepenka", Sarajevo 1963., p. 215.

dokumenti.82

Većina doseljenih katoličkih rodova potječe iz Dalmacije (Cetinske i Kninske krajine) te zapadne Hercegovine. Samo u lepeničkom kraju evidentirano je 50 rodova koji potječu iz donje Hercegovine, 46 iz Dalmacije i 10 iz zapadne Bosne (Duvna, Livna i Glamoča). Vezu katolika ovog dijela Bosne sa Cetinskom, Imotskom i Kninskom krajinom te zapadnom Hercegovinom, potvrđuju i identična prezimena (Jelaši, Buzuci, Kuliješi, Škore, Vrcići, Sliškovići, Marijanovići, Lukende, Puljizi, Cvijanovići, Ćorići itd.).83

Slična situacija je i u busovačkom kraju. Po župnim knjigama rođenih i vjenčanih može se odrediti porijeklo mnogih porodica u tom kraju. Većina današnjih tamošnjih katoličkih porodica (Batinići, Hrgole, Kegelji, Krilići, Prušci, Šakići, Šekerije, Škare, Vukadini i dr.) dalmatinskog su porijekla, ali ih ima i iz Like (Čavići, Glavaši, Knezovići, Pranići, Stojići). Porodice talijanskog porijekla (Batista, Glibo, Katava) naselili su se u ovaj kraj tek u doba austrougarske uprave, to jest iza 1878. godine.84

Naseljavanje zapadne i sjeverozapadne Bosne

Hrvatsko stanovništvo koje se

naselilo na prostore kraških polja zapadne Bosne (Kupres, Livno, Glamoč, Duvno) kao i stanovnici Rame, mahom su došli sa juga, iz Dalmacije a dijelom kao raselice iz zapadne Hercegovine. Dio pravoslavnog stanovništva je ovdje doselio već pod konac 15. i početkom 82 Monografija "Lepenica", p. 211, 213 - 215. 83 Monografija "Lepenica", p. 221 i d. 84 S. Tihić, Busovača, Sarajevo 1971., p. 206.

43

16. stoljeća. Oni su već tada zaposjeli većinu tamošnjih planina. Jedan dio ih je odavde proslijedio dalje na zapad i sjever prema Sani, Plivi i Krajini. Koncem 16. stoljeća bosanski beglerbeg Hasan-paša Predojević je dio ovih pravoslavnih vlaha odveo da nasele puste krajeve oko rijeke Une. Time je započelo naseljavanje pravoslavnog stanovništva na prostor sjeverozapadne Bosne (Krajine).

I stanovništvo Prozora, odnosno Rame, je novijeg datuma. Starosjedioce uglavnom čine muslimanski rodovi i na njih otpada 62,71% svih rodova u ovom kraju. Današnje katoličko stanovništvo mahom je doselilo posljednjih godina turske uprave, i to sa raznih strana. Rod Đehulići je, naprimjer, doselio iz Zlatara u Hrvatskoj, Meštrovići iz Studenca kod Imotskog, Palinići iz Splita (s prethodnim zadržavanjem u Bugojnu), Petrovići iz Dalmacije, Gulići iz Kistanja, Kapčevići iz Makarske itd.85

Sasvim je izvjesno da pravoslavnog, odnosno srpskog stanovništva, nije bilo u sjeverozapadnoj Bosni sve do dolaska Turaka. Tek ih oni počinju ovdje masovnije naseljavati. Na njihovo srpsko i crnogorsko porijeklo pored ostaloga dokazuju rodovska prezimena. Tako Ardomelje (Ardomile, Hardomile) koje se susreću i u zapadnoj Hercegovini (u okolici Ljubuškog), ima u Crnoj Gori. Rod Motika je raširen u Crnoj Gori (u Drobnjaku), a ima ih također u predjelu Unca i oko Banje Luke. U sjeverozapadnoj Bosni je veoma raširen rod Drljača, kojih ima također u

85 M. Filipović, Prozor, Glasnik Geografskog društva, sv. XVIII, Beograd 1932., p. 11-15.

Srbiji (u Azlaukovici) gdje im je postojbina. Drljača ima i u istočnoj Bosni oko planine Konjuh.

Macure su dosta raširene u sjevernoj Bosni i u Dalmaciji. Vode porijeklo iz Srbije, a potekli su od Bratonožića. Rod Kuči, Ljuhari, Ibalji, Taori, Šurlani, Satare, Mučibabe, Bencuni itd., vode porijeklo od albanskih vlaha. Neki od njih su došli u Bosnu ispred Turaka a drugi s njima, odnosno krajem 15. i u 16. stoljeću.86 Na svom putu su u više navrata mijenjali vjeru, što je inače bilo česta pojava kod vlaškog stanovništva. Oni koji su došli iz Srbije i Crne Gore prvotno su bili pravoslavci, a potom su neki od njih prešli na katoličku vjeru, onda opet na pravoslavnu itd. Isti slučaj je bio s katoličkim vlasima iz Dalmacije i dalmatinskog zaleđa. To je razlog da ista vlaška prezimena (bez nastavka -ić) danas nose mnogi pripadnici i pravoslavne i katoličke vjere, a ima i muslimana, jer su mnogi vlasi prešli na islam. Neki pravoslavni vlasi su prešli na katoličku vjeru još u 14. stoljeću, kao i oni koje je u Dalmaciju doveo srpski car Dušan u vrijeme svog vojnog pohoda u te krajeve.

Veliki dio starosjedilačkog stanovništva kraških polja zapadne Bosne prešao je na islam već u prvim decenijama turske vladavine. To se može pratiti u defterima iz 16. stoljeća. O tome daju podatke i pojedini crkveni djelatnici kao što je svećenik Stjepan Posedarski koji 1520. godine izvještava Papsku kuriju kako su Turci u posljednjih pedeset godina uspjeli veoma pridobiti tamošnji narod koji ostavlja staru vjeru i prima islam. Dalje se navodi da ne predstavljaju rijetkost

86 V. Skarić, o.c, p. 221, 231- 234.

44

ni miješani brakovi između kršćana i muslimana.87

Livno je oko 1520. godine imalo 63 kršćanske kuće, a svega dvije muslimanske. Osam godina kasnije, odnosno 1528. godine, broj muslimanskih kuća se povećao na 90 dok je kršćanskih bilo svega 14. Godine 1575. grad je brojao 540 kuća, a stanovništvo je bilo skoro stopostotno muslimansko.88

Iz Srbije i Crne Gore preko

Dalmacije u Bosnu

Arhivska građa pokazuje da se mnogo crnogorskih i srpskih vlaha naselilo u sjevernu Dalmaciju u razdoblju 1523 - 1527. godine. To je za Bosnu važno jer je uz Crnu Goru i Srbiju to najvažnije migraciono ishodište otkud je Bosna stoljećima primala doseljenike. Mnogi crnogorski i srpski vlasi koji su preko Hercegovine stigli u Dalmaciju, oni ili njihovi potomci su nastavili put u zapadnu Hercegovinu i Bosnu, Liku, Kordun i Baniju. Srbi se u Glamoču prvi put spominju već 1530. godine, kao i u Uncu i izvorištu Une. Iste godine jedan dio ih je prešao na austrijski teritorij (u Hrvatsku), dok su neki već 1526. godine prešli Unu i naselili se u Žumberak, gdje im je ustupio zemlju tamošnji vlastelin Ivan Kobašić.89

Godine 1551. austrijski general Ivan Lenković javlja caru Ferdinandu II da su Turci doveli iz unutrašnjosti

87 Bullettino dalmato, XXII, Split 1899., p. 191. 88 A. Handžić, Konfesionalni sastav stanovništva u Bosni i Hercegovini u prvim stoljećima osmanske vladavine, Prilozi za orijentalnu filologiju, sv. 42 - 43, Sarajevo 1995., p. 136. 89 R. Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb 1943., p. 17.

više hiljada vlaha i da su ih naselili oko Srba i Knina.90 Kod svih njih je jako predanje da su im preci došli iz Crne Gore ili Srbije. Općenito, sve vlaško stanovništvo brižno čuva predanja o svom porijeklu, otkud je koje bratstvo došlo i kada.

Sjeverni dio Livanjskog polja naselili su crnogorski Rudinjani. Jedan njihov dio naselio je izvorište rijeke Šujice. Drugi rodovi doselili su na ovaj prostor sa Lima u Crnoj Gori. U Vukovsko i Ravno naselile su Katane i Lugonje. Oba roda su iz Drobnjaka u Crnoj Gori. Iz Drobnjaka su i Kalabe, naseljene oko Glamoča i Livna. Kalaba ima i u Prnjavoru, Bosanskom Novom i Bistrici. Neki od njih su prešli na islam pa otud ima i muslimana Kalaba.

Dosta je raširen i rod Lukača, kako u Dalmaciji tako i u Bosni. Svi vode porijeklo iz Kuča u Crnoj Gori. Neki Lukači su došli u Dalmaciju prije Turaka. Jedan vlah Lukač spominje se na Velebitu 1433. godine. Rod Džepina naseljen oko Bosanskog Grahova vodi porijeklo iz Skopske crne gore, gdje također ima Džepina (u selu Čučeru). Planinu Krug iznad Livna naselili su vlasi Cuce iz sela Kruge u Crnoj Gori. Tu su i pripadnici roda Arnauti koji su došli sa srpsko - albanske granice.91

Bosansko Grahovo

U Bosanskom Grahovu i okolici

skoro sve stanovništvo vodi porijeklo iz Crne Gore i Srbije. Rod Šaponja u nedalekom Tiškovcu doselio je sa Starog vlaha u južnoj Srbiji, gdje postoji selo Šaponje. Iz Starog vlaha su i Šolaje. Šolaja ima i oko Glamoča kao i u travničkom i bugojanskom

90 V. Skarić, o. c, p. 237 - 238. 91 V. Skarić, o. c, p. 241 - 242.

45

kraju. Prvo odredište Kozomara bio je livanjski i glamočki kraj a onda su se odatle raselili u druge dijelove Bosne. Svima je postojbina Kozomar kod Nove Varoši u Srbiji.92

Članovi bratstva Mokronoge u duvanjskom i unačkom kraju i oko Unca, doselili su iz Mokronoga u Polimlju (Crna Gora). Njihovih raselica ima i u visočkom kraju (kod Moštra) gdje se nalazi selo Mokronoge. Bure iz Livna i Glamoča vode porijeklo iz Boke kotorske. Većina pravoslavnih rodova u Bosni nosi imena po toponimima u njihovoj postojbini (Srbiji i Crnoj Gori). Postojbina Oparnica kojih ima u Gerzovu, Baračima i Varcaru, je Oparnica u Levču (južna Srbija). Cuce su iz Cuca u Crnoj Gori, Banjani iz Banjana također u Crnoj Gori, Balabani iz Balabana u južnoj Srbiji itd.93

S obzirom daje Jajce došlo pod tursku vlast tek 1528. godine naseljavanje vlaškog stanovništva na ovaj prostor je započelo dosta kasno. I ovdje su prednjačili srpski i crnogorski vlasi. U nedalekom Šipovu naselili su se Šipovci porijeklom iz Drobnjaka u Crnoj Gori. Rod Korača kojih ima u Vrbljanima i Varcaru doselili su iz južne Hercegovine gdje su prije toga doselili iz Bratonožića u Crnoj Gori.94 Slika stanovništva Bosanske krajine

Pravoslavno stanovništvo naseljeno u krajevima oko Petrovca, Krnjeuše i Pounja većinom vodi porijeklo iz Crne Gore i istočne Hercegovine. Naseljavanje vlaha u ovaj dio Bosne 92 V. Skarić, o. c, p. 242. 93 V. Skarić, o. c, p. 246, 249. 94 V. Skarić, o. c, p. 246.

odvijalo se kroz čitavo razdoblje od 16. do 19. stoljeća. Neki dokumenti upućuju da se ovdje zbila jedna migracija još u doba bosanske samostalnosti prilikom pada srpske despotovine (15. stoljeće). Veće skupine vlaha dolaze, međutim, tek s Turcima. Pravac njihovog naseljavanja je vodio dolinom Rame, Plive, Vrbasa i Sane. Najveći dio. Krajine je u to vrijeme bio pust, naročito Pounje, kao i donji tok Sane i Posavina. Zbog stalnih ratnih sukoba starosjedilačko stanovništvo je selilo u sigurnije krajeve. Dio ih je prešao na austrijski teritorij u Kordun i Baniju. Slično stanje je bilo i u dubičkom kraju koji je ostao sasvim bez stanovništva. Tamo nije bilo nijedne kuće čak 30 godina nakon uspostavljanja turske vlasti. Ustvari, bilo je pusto sve do Jajca. Kada je putopisac Kuripešić 1530. godine prolazio ovim krajem, zapisao je da selo Zablaće kod Ključa ima svega 7 kuća, dok ih je ranije bilo 80.95

Petrovački kraj je naseljavan u više navrata. Za rod Bogunovića predanje kaže da su došli iz Bjelaja u južnoj Srbiji. Rod Krnjeuša doselio je iz sjeverne Dalmacije kao i rod Kecmana. Kecmana (Kecmanaca) ima i u južnoj Srbiji. Raselica Balabana ima u čitavoj sjeverozapadnoj Bosni a došli su iz južne Srbije, ili tačnije, iz okolice Prištine, gdje i danas postoji selo tog imena, kao i u Crnoj Gori (blizu Skadarskog jezera). S obzirom da Balabana ima najviše u Crnoj Gori smatra se da im je tu postojbina.

I rod Ožegovića je porijeklom iz Crne Gore, gdje postoji selo Ožegovići, kao i Vranješi. Ovima je postojbina u Drobnjaku ispod Durmitora (polimski 95 B. Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Sarajevo 1950., p. 15; M. Vasić, o. c, p. 236.

46

Vranješi). Santraci su iz Kolasina. Rod Smoljana (Smolići, Smolovići) doselio je sa platoa između Tare i Pive u Crnoj Gori. Iz tog kraja su i Bulajići.96

Područje Bravskog, Sanice i Ključa primilo je nešto manje stranaca. Tu su se dugo kompaktno zadržali starosjedioci koji su uglavnom prešli na islam. Pravoslavno stanovništvo oko Ključa je novijeg datuma i u velikoj mjeri potječe iz Dalmacije. U ove krajeve su doselili nakon kraćeg zadržavanja u Uncu, Glamoču i Bosanskom Grahovu. Među njima su bratstva Kokoruši, Šikmani, Kordići, Latinovići, Kulići, Soboti, Bursaći, Kauri itd.97

Raselice od Unca su Grubiše, Zorici, Kecmani, Unčani, Karanovići, Rađenovići, Grbici i Banjci. Iz Grahova su Vukobrade, Sabljići i Ercezi. Rod Darde iz Ošre Luke u sanskom kraju vodi porijeklo sa srpsko - albanske granice. Mataruge sa Kozare i oko Prijedora potječu iz Mataruga u Crnoj Gori (kod Grahova). Neki od njih su prešli na islam. Ima ih i na izvorištu Ćehotine. Cikote potječu sa planine Stari vlah u južnoj Srbiji. Oljače, kojih ima u krupskom, savskom i dubičkom kraju, doselili su iz Dubnice u Vranjskoj Pčinji u južnoj Srbiji. Grmuše su, pak, došli iz Dalmacije.98

U mlađem naseljavanju Krajine i sjeverne Bosne najviše su učestvovali rodovi iz Dalmacije. Dalmatinskog porijekla su spominjani Bursaći, zatim Puhače, Rodici, Torbice, Tintori, Pačeni, Plavanjaci, Japundže, Mudrinići, Koralije, Desnice, Opačići, Macure, Žeželji, Crnobrnje, Marčete i

96 V. Skarić, o. c, p. 249. 97 V. Skarić, o. c, p. 251. 98 V. Skarić, o. c, p. 251-252.

Sanaderi.99 Neki od ovih rodova su porijeklom srpski i crnogorski vlasi i bili su pravoslane vjere ali neke njihove raselice po Bosni i Lici prešli su na katoličku vjeru i danas se drže Hrvatima. Postojbina katoličkih vlaha su planine Dinara i Velebit, odnosno dalmatinsko zalede. Radi se o starosjedilačkim dalmatinskim stočarima.

Pravoslavno stanovništvo koje je naselilo krajeve zapadno od Une, uglavnom vodi porijeklo iz Crne Gore i Srbije. Od razgranatijih tamošnjih rodova su Batnoge, Komadine (došli iz Vasojevića u Crnoj Gori), Toromanovići (došli iz Polimlja u Crnoj Gori), Durbabe su raselice sa Vlašića gdje su ranije došli iz Crne Gore, Goleši su raselice iz travničkog kraja, a tu su ranije doselili sa planine Goleš u južnoj Srbiji (na Kosovu). Postoji i selo Goleš u Polimlju.100

Stanovništvo koje naseljava okolicu Prijedora također najvećim dijelom potječe iz Stare Srbije (sa Kosova) i Crne Gore. Među njima su bratstva Jasnici i Abaze. Raselice Abaze su Baze naseljeni u gradiškoj oblasti. Abazovića ima i u Drobnjaku u Crnoj Gori.101

Stanovništvo Kozare i Zmijanja

Stanovništvo Kozare i Zmijanja je uglavnom crnogorskog i srpskog porijekla, ali su nešto mlađeg datuma. Posljednji val doseljavanja na ovaj prostor zbio se tokom 18. i 19. stoljeća. Na njihovo srpsko i crnogorsko porijeklo upućuju toponimi i imena rodova, zatim predanja i razni arhivski spisi. Tako selo Koturovi i Draksenići 99 V. Skarić, o. c, p. 253. 100 V. Skarić, o. c, p. 253 - 255. 101 V. Skarić, o. c, p. 256.

47

imaju pandan na planini Stari vlah u južnoj Srbiji. Iz južne Srbije su rodovi Bukvići (Bukve), Ugrenovići, Cikote, Alauvuci i Draksenići. Kondići vuku korijen iz kolubarskog kraja, ili tačnije, iz Degurića u okolici Užica. Toromani (Turomani) u dubičkom i gradiškom kraju su iz Polimlja u Crnoj Gori gdje živi bratstvo Toromani. Šumani su također iz Polimlja (između Pljevalja i Potpeći) gdje postoji toponim Šumane.

Obućine u dubičkom kraju su doseljenici iz Kolašina. Zlojutri su iz Kuča (Crna Gora) kao i Komodine. Komodina ima i u Vasojevićima u Crnoj Gori. Selaci su sa Starog vlaha (južna Srbija) a ima ih i oko Kolubare i u Donjem Dragačevu (također južna Srbija). Rod Lopara kojih ima u gradiškom i banjalučkom kraju albanskog su porijekla sa postojbinom na Kosovu. Prvi njihovi doseljenici su naselili kraj oko Unca a potom su se odatle raselili po Krajini.102

Prostor između Vrbasa i Vrbanje naselili su vlasi iz Polimlja (Crna Gora), Hercegovine (gdje su zastali na putu iz Crne Gore) i Dalmacije. Stanovnici sela Klimenta kod Jajca su albanskog porijekla (sa Kosova). Živinice su dobile ime po crnogorskim vlasima u Polimlju kojima se tako zvala postojbina. Alaule u Kozarcu kod Prijedora i oni iz okolice Živinica potječu sa Kolubare. Jagare i Šundulje, kojih ima kod Banje Luke postoje također u okolici Užica. Stanovnici sela Debeljaci na Vrbanji i u blizini Banja Luke doselili su iz zapadne Srbije. Debeljaka ima i u glamočkom kraju gdje se naselila jedna njihova grana.103

Pravoslavno stanovništvo Zmijanja 102 V. Skarić, o. c, p. 257 - 258. 103 V. Skarić, o. c, p. 260.

(prostor između Mrkonjić-Grada, Ključa i Banje Luke) doseljavalo se kontinuirano kroz duže razdoblje već od 16. stoljeća. U prvom valu doseljenici su bili iz Crne Gore i istočne Hercegovine, a drugi iz Dalmacije. Do dolaska Turaka tu je većinom živjelo bogumilsko starosjedilačko stanovništvo, s nešto katolika. U većem broju zadržali su se u gornjem Vrbasu dok su ostali prostor naselili vlasi. U prvom valu doseljavanja došli su direktno iz Srbije a u drugom kao raselice iz Dalmacije.104

Planina Vlašić iznad Travnika čini jednu etničku cjelinu i uglavnom je naseljena vlaškim stanovništvom iz Drobnjaka u Crnoj Gori. Njihove brojne raselice naselile su se u Posavini, gdje su u početku gonili stoku na zimsku ispašu. Na Vlašiću se zadržalo puno starosjedilaca. Među takvim su rodovi: Grubači, Kelemanoći, Valjevići i dr. Neki od njih su kasnije preselili u maglajski kraj. Sa Vlašića su i Bencuni kojih kao raselica ima u zeničko-busovačkom i kiseljačkom kraju. Na Vlašić su došli iz južne Srbije. Prezime im je nastalo od Bencug koje se susreće u dokumentima iz 14. stoljeća u južnoj Srbiji (kod Peći) gdje postoji i selo tog imena. Jedan njihov dio je tokom seobe prešao na katoličku vjeru, pa je to razlog da Bencuna ima i katolika i pravoslavaca. Neke njihove raselice nose nešto izmijenjena imena Bencuz (okolica Živinica), Benco i Bencur (zapadna Bosna - Vukovsko).

Etničku vezu vlašićkih pravoslavnih stočara sa stanovnicima južne Srbije i Crne Gore, pored istih 104 M. Niškanović, Prilog proučavanju stanovništva Zmijanja, GZM. Etnologija, n. s. XXXIII, Sarajevo 1978., p. 10 - 17.

48

prezimena, toponima i predanja, potvrđuje i jedinstven način pravljenja sira. Stočari sa Vlašića i oni iz južne Srbije (Sandžaka) i sjeverne Crne Gore, to jest na prostoru od Novog Pazara preko Sjenice do Drobnjaka, prave sir od jamuže (svježeg mlijeka), što je jedinstven slučaj na Balkanu.105

Stanovništvo zapadne Hercegovine

Etnografska istraživanja lištičkog

(širokobriješkog) kraja dokazala su da više od polovice tamošnjih rodova, njih 119, pripada doseljenicima iz dinarskih oblasti (Dalmacije) i Crne Gore. Ustvari, čitava oblast zapadne Hercegovine u velikom postotku ima doseljeničko stanovništvo. To je posljedica geografskog položaja tih krajeva. Preko njih su, naime, vodili glavni migracioni putevi od juga prema sjeveru i tuda su prošle brojne skupine vlaha, a mnogi su i zastali, pa je to razlog da se na tom prostoru malo zadržalo starosjedilačkog stanovništva.106

Na vlaški karakter širokobriješkog (lištičkog) kraja ukazuju i tamošnji toponimi: Vlaške njive, Vlaštak, Vlaška glavica, Vlaški put, Katunina, Katunišće i sl. Većina tamošnjih rodova je doselila tek u 18. i 19. stoljeću. To se podjednako odnosi na pravoslavno i katoličko stanovništvo. Kod mnogih rodova ni vjerska pripadnost nije izvorna. Oni koji su danas katolici ranije su bili pravoslavci i obrnuto. Na to ukazuju i zajednička prezimena kod jednih i drugih (Selaci, Merčepe, Benci, Mudrinići itd.). Muslimansko starosjedilačko 105 V. Skarić, o. c, p. 224 - 225. 106 M. Petrić, Etnička prošlost na području Listiće i zapadne Hercegovine, GZM. Etnologija, n. s. XXIV / XXV, Sarajevo 1970., p. 24 i d.

stanovništvo je u većem broju napustilo lištički kraj tek iza 1919. godine. Njihova imanja (čifluke) preuzelo je mjesno stanovništvo.107

Današnje stanovništvo Livanjskog polja je također u najvećoj mjeri novijeg datuma. Čak 344 roda, ili 43 % ukupnog stanovništva, pripada novim doseljenicima. Na njihovo dalmatinsko porijeklo ukazuju jezički elementi dalmatinske čakavštine, običaji, nazivi rodova, predanja itd. Etnološka istraživanja su dokazala da je većina muslimanskih rodova na Livanjskom polju starosjedilačkog porijekla. S druge strane, dio vlaškog pravoslavnog stanovništva s ovog prostora srodan je sa stanovnicima Starog vlaha u južnoj Srbiji. Neki rodovi su porijeklom sa Lima u Crnoj Gori. Dio pravoslavnih vlaha je doselio i iz Dalmacije (Vrlike, Sinjske krajine, okolice Drniša i Zadra). Na njihovo dalmatinsko porijeklo pored predanja upućuje i specifičan ikavski govor.108

Među brojnim strancima koji su doselili u Bosnu bili su i Židovi. Njihov dolazak je bio u uskoj vezi s njihovim izgonom iz Španije (1492. g.). Mnogi su tada našli utočište i zaštitu u Turskoj Carevini. Tada ih je jedan broj doselio u Bosnu, odnosno Sarajevo (između 1541. i 1565. g.). Nakon pada Budima 1686. godine sa izbjeglim Bošnjacima je tada u Bosnu došlo i nešto Židova koji su do tada živjeli u Ugarskoj. Naselili su se u Sarajevu, gdje su pojačali postojeću isto-nacionalnu zajednicu. Židova je bilo i u drugim mjestima po Bosni i Hercegovini i posvuda su bili stanovnici gradova. Uglavnom su se 107 M. Petrić, o. c, p. 21. 108 S. Kulušić, u: Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, n. s. XV!- XVI, Sarajevo 1961., p. 5 i d.

49

bavili trgovinom i zanatima. Njihova zajednica je za sve vrijeme ostala malobrojna i nije nikada utjecala na nacionalnu strukturu starosjedilačkog stanovništva Bosne i Hercegovine.

Iseljavanje bosanskog stanovništva

Kada se raspravlja o migracijama

koje su se odvijale na bosanskohercegovačkom prostoru, treba napomenuti da su one bile dvosmjerne. Naime, kako god su u nju masovno doseljavali stranci tako je iz nje iseljavalo njeno starosjedilačko stanovništvo, kako muslimani tako i kršćani. Katolici su se najviše iseljavali prilikom prodora stranih vojski, kakav je bio slučaj 1478. godine kad je s vojskom upao u Bosnu mađarski kralj Korvin, zatim nakon upada austrijskog vojvode Perčnlija 1690. godine, kad je iz sjeveroistočne Bosne odveo više od 3.000 katolika. Provala princa Eugena Savojskog u srednju Bosnu sve do Sarajeva 1697. godine uzročila je iseljavanje više od 40.000 kršćana, pretežno katolika, koji su se naselili preko Save.

Preostalo katoličko starosjedilačko stanovništvo sjeveroistočne Bosne odselilo se 1717. godine pri povlačenju vojske pod zapovjedništvom generala Petraša, nakon njegovog pokušaja osvajanja Zvornika. U više navrata su i franjevci odvodili katoličko stanovništvo (fra Mijo Veličanin, fra Jure Ramčanin, fra Šimun Modričanin, fra Juro Zgošćanin, fra Juro Tuzlić itd.).109

I muslimansko stanovništvo se iseljavalo u ogromnom broju. To je 109 J. Koprivčević, O emigraciji katolika u Bosni, Napredak, Hrvatski narodni kalendar za 1940. godinu, Sarajevo 1939., p. 82 i d; Đ. Pejanović, o.c, p. 15 id.

uslijedilo odmah iza 1463. godine nakon što su se Bošnjaci uključili u tursku osvajačku silu koja je nezadrživo napredovala u Evropu. Kao nagradu za njihova junačka djela i ogroman doprinos stvaranju turske moći, dobijali su posjede u evropskim zemljama čija su osvajanja platili potocima krvi i nebrojenim žrtvama. Mnogi su u tim zemljama stalno ostali kao spahije i visoki državni, odnosno vojni dužnosnici. Podaci govore da je većina gradova Cetinske krajine, Dalmacije, Like, Slavonije i Madžarske, bila naseljena Bošnjacima. Turski putopisac Evlija Čelebija je 1660. godine zabilježio da se u većini gradova osvojene Ugarske (Budimu, Sigetu, Šiklošu, Pečuju, Stolnom Biogradu), Temišvara itd. čuje samo bosanski jezik, a za stanovnike Budima kaže da su svi Bošnjaci. I stanovnici Kanjiže su većinom bili Bošnjaci, koji govore nekoliko jezika, a bosanski im je na prvom mjestu. Čelebija dalje navodi da su i drugi gradovi bošnjačke varoši.110 Tako u Drnišu (Dalmacija) živi više od 300 muslimanskih porodica te da iz tog kraja ode svake godine na hadž 100 do 150 hadžija.111

Slične podatke donosi 1625. godine splitski plemić Atanasije Jurjević. On navodi da je u to vrijeme u Sinju bilo 100 muslimanskih (bošnjačkih) kuća, a u njegovoj okolici 500, u Skradinu (kod Šibenika) 200, u Vrani (kod Zadra) 200, Zemuniku 150, Karinu 230, Kninu 300, Vrlici 85, Drnišu 300, u Petrovu Polju u 40 sela i zaselaka 600 kuća itd.112

110 E. Čelebija, Sejahatname, sv. VI, p. 201, 247, 503, 514 - 517, 534. 111 E. Čelebija, Putopis, Sarajevo 1967., p. 189. 112 O tome: P. Živković, Povijest Bosne i Hercegovine do konca 18. stoljeća, Mostar 1994., p. 132 - 133.

50

Povratak iseljenih Bošnjaka

Za iseljene Bošnjake u evropskim

zemljama započele su velike nesreće krajem 17. stoljeća i trajale su sve do Prvog svjetskog rata. Uzrok su bili porazi turske vojske koje je doživljavala na evropskim i drugim ratištima. Sve je započelo velikim Bečkim ratom 1683. godine i neuspjelom opsadom Beča nakon čega je Turska počela gubiti sve osvojene zemlje u Evropi. Tako su se morali povući iz Madžarske, Slavonije, Bačke, Banata, Srijema, Like, Dalmacije, a nešto kasnije i iz Srbije. S vojskom se iseljavalo i muslimansko, odnosno bošnjačko stanovništvo. Oni koji su ostali bili su proganjani, ubijani i na silu pokrštavani, pri čemu su morali promijeniti i ime pa su takvi za Bosnu izgubljeni za sva vremena.113

U pokrštavanju Bošnjaka na području Like i Krbave posebno se istakao izvjesni župnik Marko Mesić. Senjski biskup Sebastijan Glavinić u svom izvještaju o Lici iz 1696. godine navodi da je tamo veliki broj onih koji su "ranije ispovijedali islam". Ako se uzme u obzir da je još 1680. godine samo u Lici bilo više od 7.000 bošnjačkih domaćinstava s više od 30.000 čeljadi, može se zamisliti koliko je takvih silom pokršteno. Podaci o tome mogu se naći i u crkvenim evidencijama koje su pedantno evidentirale ta pokrštavanja.

Sve izbjeglo stanovništvo iz Madžarske, Hrvatske i drugih krajeva

113 R. Lopašić, Spomenici hrvatske krajine, od 1693. do 1780. u dodatku od g. 1730. knj. III, u Zagrebu 1889., p. 246 - 247. CXLII. 26. III 1709; R. Horvat, Lika i Krbava, M. H. sv. 1, Zagreb 1941., p. 43 - 44; Đ. Pejanović, o. c, p. 27 i d.

doselilo je u Bosnu jer se radilo o Bošnjacima. Naseljavali su se u razne dijelove Bosne - oko rijeke Une, u srednju Bosnu, oko Vrbasa, Spreče, Ukrine, Drine, Save, Neretve, Lašve, Sane, Prače, Vrbanje, Rame, Krivaje, Unca, Bregave itd. Iseljenici iz Dalmacije, Cetinske i Kninske krajine uglavnom su se naselili u Krajinu. Oni iz Cetinske krajine došli su u Malu Kladušu i Todorovo, a oni iz Srba u Jezero kod Ostrošca. Od tada se to mjesto naziva Srbljani.

Izgon muslimana iz Srbije

Položaj Bošnjaka muslimana

pogoršao se i u Srbiji nakon Karađorđevog ustanka (1804 - 1813. g.). Srpski ustanici su posvuda progonili muslimansko stanovništvo, pljačkali ih i ubijali. To je poprimilo još veće razmjere nakon pada Beograda 1807. godine, kad je nastao opći pokolj "Turaka", i to na prvi dan Kurban - bajrama. Računa se da je samo u Beogradskom pašaluku u to vrijeme živjelo 20.000 Bošnjaka. Od njih su mnogi pobijeni, ostatak pokršten, a dio protjeran. Izvještaji govore kako je nakon toga među ustaničkim vođama nastalo razračunavanje oko raspodjele bošnjačke opljačkane i prisvojene imovine u mnogim srpskim gradovima, posebno u Beogradu.114

Stradanje preostalih Bošnjaka u Srbiji nastavilo se i tokom Drugog srpskog ustanka. Najzad, odredbama Jedrenskog mira sklopljenog 1830. godine između Turske i Rusije, usvojen je zahtjev Srbije, čije je interese zastupala Rusija, da svi 114 Više o tome: Ć. Truhelka, Bošnjaci i prvi srpski ustanak, GZM. XXIX (1917)., Sarajevo 1918., p. 225 - 226.

51

muslimani moraju napustiti tlo Srbije. Uslijedila je masovna selidba (izgon) i većina ih je prešla Drinu i naselila se po Bosni jer se i u ovom slučaju uglavnom radilo o Bošnjacima.

Mnoge doseljene porodice dobile su nadimke po gradovima iz kojih su doselile, pa tako: Užičanin, Valjevac, Budimlija (Budimlić), Požegija, Pećanin, Kuršumlić, Biogradlija i sl. Oni koji su došli iz Novopazarskog sandžaka u narodu su dobili nadimak Arnauti.

Posljednja naredba o izgonu muslimana (Bošnjaka) iz Srbije izdata je 1862. godine, što je sankcionirala i međunarodna konferencija, održana 22. IX 1862. godine u Kanlidži (Turska). Osmanske vlasti su iseljenim Bošnjacima iz Užica i Sokola podigle u Bosni dva nova naselja na Savi - Gornju i Donju Aziziju (danas Bosanski Šamac i Orašje), tako nazvana po sultanu Abdulazizu. Samo iz Užica iselilo se 2.966 Bošnjaka. Jedan suvremenik je opisujući njihovo iseljavanje zapisao: "Sve je otišlo plačući".

O bošnjačkoj fizionomiji mnogih srpskih varoši, naprimjer Užica, govori podatak daje tih godina prošlog stoljeća u njemu bilo 2.000 bošnjačkih kuća i dvadeset džamija, a svega 80 srpskih domaćinstava.115 Po izvještaju engleskog putopisca Archibalda Pattona iz 1843. godine u njemu je bilo 3.500 bošnjačkih kuća, a svega 600 srpskih. Slično se zbilo s Bošnjacima 1878. godine kad su istjerani iz Crne Gore. U svim slučajevima uglavnom se radilo o gradskom stanovništvu. Priliv velikog broja povratnika veoma je povećao broj muslimana u Bosni, što

115 J. Vujić, Putešestvije po Srbiji, Beograd 1902., p. 20.

su pripadnici druge dvije vjere nerado gledali. Tako je pećki patrijarh Vasilije Brkić, koji je jedno vrijeme bio mitropolit u Sarajevu, pisao 1771. godine: "Namnožilo se mnogo Turaka (muslimana) u Bosni, prvo što je mnogo Turaka pobeglo iz Ugarske pa su se naselili u Bosni, a drugo što je Bosna zdrava zemlja, a Turci drže sve plodne zemlje pa se narod namnožio mnogo".116

Zahvaljujući povratku Bošnjaka iz dijaspore spriječeno je da ih potpuno nestane u vlastitoj domovini. Čitavo razdoblje 18. i 19. stoljeća bilo je, naime, u znaku najvećih stradanja i pomora Bošnjaka. Tursko Carstvo se nalazilo u teškom stanju i s velikim naporima je branilo stečevine i Ranice. Tamo gdje je bilo najteže slali su Bošnjake, prekaljene ratnike, koji su masovno ginuli u nebrojenim bitkama sa Austrijancima, Mađarima, Poljacima, Rusima, Mlečanima, Perzijancima itd. Samo u dvije bitke na perzijskom i ruskom ratištu izginulo ih je više od 30.000. Taj pomor je početkom 18. stoljeća dostigao zabrinjavajuće razmjere.

Kako jedna nesreća ne dolazi sama, javile su se epidemije koje su sa svoje strane desetkovale stanovništvo. Broj muslimana se u 18. stoljeću toliko smanjio da je u mnogim mjestima bilo zabranjeno klanjati džumu i bajram-namaz na musalama (otvorenim mjestima), kako domaji kršćani ne bi primijetili koliko je ostalo muslimanskog svijeta što bi ih ohrabrilo za pobunu, jer se uglavnom radilo o gornjoj društvenoj klasi čiji su bili podložnici.

Epidemije su, međutim, desetkovale i seosko stanovništvo

116 Đ. Pejanović, o. c, p. 27.

52

(kršćane). Zemlji je bila potrebna nova radna (kmetovska) snaga pa je tako započeo novi val naseljavanja stranaca u Bosnu i Hercegovinu. To je trajalo promjenljivim intenzitetom kroz čitavo razdoblje 18. i 19. stoljeća, odnosno Sve do Prvog svjetskog rata.

I ovaj put doseljenici su uglavnom bili iz susjednih zemalja (Srbije, Crne Gore i Hrvatske). Prvi val je uslijedio početkom 18. stoljeća nakon novog teškog pomora kuge. Mada je ta zaraza često harala najteže su bile one iz godine 1721 -1732, 1741, 1744, 1753, 1761 - 1765, 1773, 1782, 1781 - 1785, nakon čega je zemlja ostala polupusta. Pomor se nastavio i u narednom stoljeću. Najviše svijeta je pomrlo u razdoblju 1813 - 1818. godine. Po izvještaju suvremenika pomor je prepolovio stanovništvo i mnogi krajevi su ostali potpuno nenaseljeni.117 Begovi i age su na svoju ruku dovodili potrebnu radnu snagu iz Crne Gore, Srbije i Dalmacije i naseljavali ih kao kmetove ili čifčije (zakupce) na svoja opustjela imanja. Bilo je slučajeva da su mnoge crnogorske i dalmatinske porodice bježeći od zla i neimaštine same dolazile i nudile se agama da ih prime na svoja imanja kao kmetove. Neki su sa svim ukućanima i imovinom koju su mogli natovariti na konja išli od mjesta do mjesta ili bi ispred neke aginske kule razapeli čergu i čekali u nadi da ih primijeti aga i ponudi im posao na svom čifluku.118 Kad bi kuga pomorila seosko stanovništvo tada bi same age išle

117 M. Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, sv. III, Zagreb 1887; J. Jeremić, Prilozi za istoriju zdravstva i medicinskih prilika u Bosni i Hercegovini pod Turskom i Austro-Ugarskom, Beograd 1931; Đ. Pejanović, o. c, p. 19 i d. 118 M. Filipović, Visočka nahija, p. 297.

tražiti novu radnu snagu. Izvještaji govore da su novi

doseljenici nalazili u kućama pustih sela čitave skelete pomrle čeljadi. Posvuda su se susretale kosti nepokopanih stanovnika jer su čitavi krajevi ostajali bez ijednog živog. Novi priliv stanovništva i njegov razmještaj dao je Bosni konačnu nacionalno - vjersku sliku u onom obliku i rasporedu kakva je manje - više i danas.

Raspored stanovništva u Bosni i Hercegovini sredinom prošlog

stoljeća Oko 1865. godine slika naseljenosti u Bosni i Hercegovini je ovako izgledala: u srednjoj, istočnoj, južnoj te sjeverozapadnoj Bosni većinsko stanovništvo su činili muslimani. Tu je živjelo više od 66 % ukupnog broja Bošnjaka muslimana. Starosjedilačko bošnjačko - katoličko stanovništvo i doseljeni Hrvati ustalili su se u zapadnoj Hercegovini, jugozapadnoj Bosni, zatim duž desne obale Save od Brčkog do Broda, te u lepeničko - lašvanskom kraju. Na tim prostorima živjelo je oko 80 % svih bosanskohercegovačkih katolika i doseljenih Hrvata.

Pravoslavno starosjedilačko stanovništvo, te doseljeni Srbi i Crnogorci zauzeli su u apsolutnoj većini prostrane oblasti na sjeverozapadu zemlje između Sane (od Broda do ušća Une) i Une (od ušća do njenog izvorišta), bosansko - hrvatsku granicu od izvorišta Une do planine Troglav, preko Glamoča i Donjeg Vakufa do Doboja idući između Jajca, Travnika, zatim krajeve desne obale rijeke Bosne od Doboja do Modrice, i dalje do Broda. Pravoslavci su činili

53

apsolutnu većinu i u istočnoj Hercegovini, na području između srednje i donje Drine (Od Višegrada do ušća Drine), uz Savu (od ušća Drine do Brčkog) te istočno od linije povučena od Brčkog prema Vlasenici i Višegradu. Na tim prostorima bilo je koncentrirano oko 70 % ukupnog pravoslavnog stanovništva Bosne i Hercegovine.119

119 Đ. Pejanović, o. c, p. 22 i d.

IV. DOBA AUSTROUGARSKE UPRAVE

Austrijska kolonizacija Bosne i

Hercegovine

Uspostavljanje austrijske vlasti u Bosni i Hercegovini izazvalo je nove migracione pokrete i razmještanje stanovništva na čitavom bosanskohercegovačkom prostoru. I ovoga puta promjene su išle na štetu starosjedilačkog stanovništva, prije svega muslimana, ali također katolika i pravoslavaca jer je ova seoba konačno izbrisala nacionalnu kategoriju Bošnjaka (Bosanaca) katolika i Bošnjaka (Bosanaca) pravoslavaca.

Političke promjene su uzrokovale masovno iseljavanje muslimana u tuđi svijet. Zvanična austrijska politika je išla za tim da u Bosni i Hercegovini što više ojača katolički elemenat pa je provođena planski razrađena politika naseljavanja stranaca iz njenih provincija.

U prvoj fazi, koja je uslijedila odmah nakon uspostavljanja austrijske vlasti (1878. g.), najbrojniji doseljenici (službena lica) bili su sami Austrijanci a onda pripadnici drugih naroda koji su živjeli u sklopu Monarhije (Hrvati, Česi, Mađari, Tirolci). Istovremeno je uslijedilo doseljavanje seoskog stanovništva iz hrvatskih krajeva (Dalmacije i Like). Ono je bilo u potrazi za obradivom zemljom pa ih je većina primljena na aginska imanja. Među njima bilo je i uzurpatora koji su samoinicijativno zaposjedali zemlju starosjedilaca.

Najviše doseljenika u prvom valu doselilo se u bosansko-krupski kraj. Iz tog vremena potječu naselja na

54

obroncima Grmeča (Hasani i Gornja Suhaja). Puno Ličana je doselilo u bosansko-petrovački i sanski kraj a nešto manje u cazinski. U izvještaju carskog inspektora baruna Huga Kučera koji je obišao bihaćki kraj, navodi se daje u razdoblju 1878 - 1883. godine na taj prostor doselilo 10.000 - 12.000 hrvatskih doseljenika iz Like. Neki od njih su na begovskim i aginskim imanjima zauzeli mjesta domaćih seljaka koji su izbjegli ili su nestali u pobunama i ratnim vihorima u prethodnom razdoblju.120

Doseljenici su pravili velike probleme domaćem stanovništvu. Mnogi od njih su uzurpirali državno zemljište, posebno šumske površine, a oni koji su se naselili na aginskim imanjima odbijali su izvršavati zakonske obaveze prema gospodarima pa su uslijedile incidentne situacije.

Ustvari, u svim proteklim vremenima bilo je puno nesporazuma, pače i teških sukoba između domaćeg stanovništva i doseljenika. Kako je ta kategorija doseljenika uglavnom bila vlaškog porijekla, poznata po svojoj besprimjernoj agresivnosti i općenito krajnje nezgodnom karakteru, sada, u izmijenjenim političkim prilikama, postali su još agresivniji. Sa svojim stadima pričinjavali su obrađenim površinama velike štete, prekoračivali data im prava, i općenito, na svaki način nanosili su štetu i uznemiravali starosjedioce. Iz njihovih redova su se regrutirale hajdučke čete koje su se profesionalno bavile pljačkom i napadale imanja. Sredinom 19. stoljeća ponašanje vlaških doseljenika dostiglo je neslućene razmjere. Po ukidanju 120 Đ. Mikić, O kolonizaciji stranih seljaka u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske uprave, u zborniku: "Migracije i Bosna i Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 183.

turske vlasti toliko su se osilili da su nasilu počeli otimati aginske posjede, pače, čak ugrožavati živote njihovih vlasnika.

Šta su i kakvi su bili ti elementi koji su doseljavali u Bosnu iz Crne Gore i Srbije, najbolje je oslikao izaslanik ruske carice Jelisavete (18. stoljeće), oficir Pučkov, koji je jedno vrijeme proveo u Crnoj Gori, nakon čega je zapisao: "Kao divlji narod za kojega ne važe nikakve norme uređenja međusobnih odnosa i ponašanja, crnogorski i srpski glavari su bahati, sirovi, pohlepni za novac, spremni na nepromišljene poteze, bez smisla za procjenjivanje međuljudskih odnosa. Sam Vasilije vladika je najbolji primjer glavara s negativnim osobinama. On je veliki egoista i srebroljubac, ne ustručava se ni od laži i podvala samo da bi postigao cilj. Taj narod nema nikakvih svojstava kojima bi ličio na državu, nema tijela koje bi donosilo općevažeće odluke, nema zakona za prekršioce. To je zemlja u kojoj caruje hajdučko zbjezište, gdje caruju sve ljudske mane i poroci".121

Austrija je ubrzo počela naseljavati koloniste iz svih dijelova svoje države. Godine 1881. došli su doseljenici iz južnog Tirola i naselili se na prostor između Kostajnice i Bosanske Gradiške, s ukupno 199 porodica, a uz njih još 41 porodica iz Hrvatske.122

121 M. Draganović, Materijal za istoriju Crne Gore, Spomenik, SKA. knj. XXV, Beograd 1895., p. 25 - 28; Stonojević, u: "Istorija Crne Gore", treća knj.. tom I, Titograd 1975., p. 354 - 355. 122 F. Hauptman, Regulisanje zemljišnog posjeda u Bosni i Hercegovini i počeci naseljavanja stranih seljaka u doba austrougarske vladavine, Godišnjak, Društvo istoričara BiH, br. XVI, Sarajevo 1965., p. 158.

55

Naseljavanje Nijemaca

U okolicu Banje Luke doselili su kolonisti iz Njemačke. U tome je veliku ulogu odigrao Franz Pfanner, tadašnji starješina trapističkog samostana "Marija Zvijezda" nedaleko od Banje Luke. On je u njemačkom časopisu "Christlichen Pilger" objavio članak o Bosni i ukazao na velike mogućnosti naseljavanja u njoj. Prvi doseljenici su stigli 1878. godine iz Hanovera s ukupno 25 porodica. Kupili su zemlju u Brezikama od bega Arifa Šabića. Slijedeće, 1879. godine, došli su kolonisti iz Oldenburga i Braunsveiga i naselili se na područje Laminaca i Rovina. Tako je u banjalučkom kraju nastalo nekoliko njemačkih naselja (Rudolfsthal - danas Bosanski Aleksandrovac, Konigsfeld - Dubrave, Windhorst - Nova Topola itd.).123 Nijemci su kolonizirali i bijeljinski kraj, gdje su osnovali naselje Franz Josefsfeld. Austrija je nastojala dovesti što više doseljenika iz svog pasivnog južnog Tirola. Bilo je, međutim, teško naći slobodno zemljište. Kolonisti su skučene parcele proširivali tako što su zaposjedali slobodne šumske površine koje su krčili. Javili su se međutim stari vlasnici (begovi i age) i nastao je spor s vlastima i doseljenicima. Krajem 1883. godine stiglo je u Mahovljane kod Banje Luke novih 25 tirolskih porodica sa 165 članova. Svaka porodica je dobila 12 duluma po članu. Iza toga su stigle još 22 porodice s ukupno 320 članova. Jedan broj porodica primili su banjalučki beži Džinići na svoja imanja u selu Rremna, a beg Hadžiselimović iz Kotor - Varoši primio je određen broj na svoje imanje

123 Đ. Mikić, o. c, p. 183 - 184.

u Planoj. U prnjavorskom okrugu beži Krupici i Hadžiselimovići primili su 28 porodica sa 150 članova i naselili ih na svoja imanja.124

U drugoj fazi naseljavanja koja je trajala od 1890. do 1905. godine došlo je mnogo Talijana, Čeha, Slovaka, Ukrajinaca, Rusina i Poljaka. Svi su se naselili na područje bosansko-novskog, bosansko-dubičkog, derventskog i banjalučkog okruga. Vlast im je dodijelila državno zemljište koje je nakon deset godina obrađivanja bez naknade prelazilo u njihovo trajno vlasništvo. Talijanski doseljenici su se uglavnom koncentrirali u banjalučkoj regiji oko Laktaša, Mahovljana i Jazovca.

Česi su se naselili u općini Kobaš i u Seferovce. Tamo je niklo njihovo naselje Nova Ves. Izvjestan broj ih se naselio i u srednjoj Bosni. Poljaci su se naselili na kompleks zemljišta oko Čelinca i Bakinačke Kozare. Tada su došli i kolonisti u organizaciji evanđelističke crkve iz Madžarske. U tom dijelu Bosne naselilo se još Galicijana i Rusina.125

I Hercegovina je u austrijsko doba primila mnoge doseljenike. Ovdje su opet prednjačili crnogorski brdani bezemljaši. Odmah iza 1878. godine doselilo se puno Rudinjana, Bjelica, Cuca i Prekotarača. Do sredine marta 1879. godine stigla su 142 domaćinstva a dva mjeseca kasnije pristiglo je novih 247. Sačuvane pasoške knjige daju precizne podatke o broju doseljenika, imenima bratstava i dr. Konačan broj crnogorskih doseljenika u ovoj fazi iznosio je oko 2.000.

Ovaj put crnogorski doseljenici su uglavnom naselili okolicu Stoca,

124 Đ. Mikić, o. c, p. 186. 125 Đ.Mikić,o. c.,p. 187-188.

56

Dabra, Gacka, Čitluka kod Nevesinja i Mostara. Godine 1889. u okolicu Gacka stigli su novi članovi bratstva Bjelica, Grahovljana, Banjana i Oputnorudinjana, s ukupno 1300 članova. Mnoge njihove porodice naselile su se u sarajevsku okolicu. Ovoliki priliv crnogorskih doseljenika zabrinuo je austrijske vlasti jer su se naseljavali bez ikakve kontrole pa su poduzete mjere da se to spriječi ali nije bilo uspjeha.126

Tih godina crnogorski doseljenici su stigli i na Glasinac kod Sarajeva. Godine 1866. došlo je bratstvo Ugrenovića i Riđana. Godine 1878. stiglo je novih 11 rodova sa 84 domaćinstva. Pojedina bratstva su proslijedila prema sjevernoj Bosni i nastanili su se na prostoru između Broda i ušća Une. I Rama je tih godina dobila nove stanovnike iz Crne Gore. Od jeseni 1877. do 1882. godine iz nikšićkog kraja iselila je 391 porodica kojima je odrednica bila Bosna.127

Broj doseljenih stranaca

Austrijske vlasti su naseljavanjem kolonista s područja Monarhije željele brojčano ojačati katoličko stanovništvo kao siguran oslonac svoje vlasti na ovim prostorima. Kolonisti su 1895. godine u svojim rukama držali 51.027 hektara ziratskog zemljišta. Ustvari, vlada je imala brojne planove u vezi s tim. Jedno vrijeme je predsjednik Zemaljske vlade general Albori predlagao da se u Bosni osigura zemlja (imanja) za naseljavanje penzioniranih žandara, dok su vojne vlasti to tražile

126 Đ. Mikić, o. c, p. 226 - 227. 127 M. Filipović, Glasinac, antropogeografske) - etnološka rasprava, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 32, SAN, Beograd 1950., p. 42, 144 - 145, 205; Đ. Pejović, o. c, p. 23.

za penzionirane oficire. Pored zemljoradničkih kolonista u

Bosnu je doselio veliki broj državnih činovnika, zanatlija, trgovaca, vojnog kadra i dr. Do 1885. godine ukupno je doselilo 27.438 stranaca, do godine 1895. 70.848, a do 1910. godine 114.591, osoba, što je iznosilo 6,04 % ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. To su u najvećem broju bili Hrvati, Austrijanci, Slovenci, Mađari, Česi i Poljaci.

Hrvati su za Austriju bili važni zbog poznavanja jezika pa ih je jedno vrijeme u administraciji bilo 23,49 % od svih zaposlenih. Tu kategoriju doseljenika narod u Bosni je nazivao kuferašima.128

Od ukupnog broja doseljenih, iz Austrije je bilo 46.859 lica, a iz Ugarske 61.151, od toga Čeha 7.000, Poljaka 11.000, Mađara 6.500 itd. Austrijske vlasti su iz državnih razloga krile stvarni broj doseljenih stranaca. Zvanični izvještaji barataju brojem od 137.000 ali se vjeruje da je iznosio više od 200.000 ljudi. Po vjerskoj pripadnosti bili su skoro svi katolici.129

Odnos muslimana prema

austrijskim vlastima

Odlazak Turaka, preuzimanje vlasti od strane Austro Ugarske i promjene koje su potom uslijedile na političkom, kulturnom, vjerskom i društvenom polju, kod većine Bošnjaka muslimana izazvali su nelagodu, depresiju, strah i neizvjesnost. Svoj stav prema pogodbi velikih sila da Turska prepusti njihovu zemlju Austriji iskazali su pružanjem žestokog otpora 128 N. Šehić, Politika iseljavanja na području Bosne i Hercegovine 1918 -1921, u monografiji: "Migracije i Bosna i Hercegovina", p. 195 - 196. 129 Đ. Pejanović, o. c, p. 42 - 43.

57

austrijskoj okupacionoj vojsci. Ukidanje turske vlasti s kojom su živjeli duže od četiri stotine godina, nametanje gospodara druge vjere, drugačije kulture i običaja, i osjećaj gubitka privilegiranog društvenog i političkog statusa koji su uživali stotinama godina, zabrinulo je sveukupno muslimansko stanovništvo. Bili su puni mržnje i prezira prema onima koji su ih doveli u takvu situaciju.

Pripadnici druge dvije vjere (katolici i pravoslavci) dolazak Austrije su doživjeli drugačije. Prije svega, očekivali su temeljne društvene promjene - ukidanje begovata, to jest agrarnu reformu. Također su očekivali preuzimanje političke inicijative naspram do tada društveno - politički dominirajućeg bošnjačko - muslimanskog stanovništva. Razvoj događaj bi bez sumnje krenuo u pravcu teškog zaoštravanja vjersko - nacionalnih i političkih odnosa sa nesagledivim posljedicama da nova vlast nije kategorički svima dala na znanje da se njena vladavina temelji na principima pravne države u kojoj su svi njeni podanici jednaki pred zakonom.

S nastalim promjenama ipak se nije mogao pomiriti veliki dio muslimanskog stanovništva. Učestali napadi na njihove posjede i njih same, pritisci, zastrašivanja i prijetnje, izazivali su opću nesigurnost i strah. Većinu nasilja su činile statusno ovisne osobe kmetovi i zakupci (čifčije) spahijske zemlje. Veliki broj muslimana je izlaz iz takve situacije vidio u napuštanju zemlje i odlasku u tuđinu.

Iseljavanje Bošnjaka u Tursku

Iseljavanje Bošnjaka nije prestajalo za sve vrijeme austrougarske vladavine Bosnom. Prvi val je uslijedio odmah nakon okupacije 1878. godine, drugi nakon uvođenja vojne obaveze 1881. godine i nakon ustanka 1882. godine u kojem su učestvovali i muslimani, treći u vrijeme borbe za vjersku i vakufsko - mearifsku autonomiju muslimana koja je počela 1899. godine, četvrti nakon aneksije 1908. godine i peti u vrijeme balkanskih ratova (1912/1913. g.). Pravac iseljavanja bila je Turska.

Iseljenika je bilo iz svih krajeva zemlje, najviše iz gradova. Godine velikih iseljavanja bile su 1878 - 1883, 1888, 1891 - 1892, 1899., 1900 – 1901., 1909 - 1912. Turska je u budžetu za 1882/1883. godinu predvidjela 1.000.000 zlatnih lira za pomoć izbjeglim Bošnjacima. O tome koliko se ukupno iselilo Bošnjaka nema tačnih podataka jer su ih austrijske vlasti krile kao i broj useljenih stranaca u Bosnu. Po njenim zvaničnim izvještajima iselilo ih se tek 137.000, dok procjene govore daje taj broj iznosio između 180.000 i 200.000 ljudi, a možda i više. Na taj zaključak navodi podatak da je u Balkanskim ratovima tokom 1912/1913. godine na bojištima u sastavu turske vojske bilo oko 20.000 vojnika regrutiranih iz redova bosanskohercegovačkih muslimana koji su tih godina doselili u Tursku. Prema podacima carigradskog povjerenika za smještaj izbjeglica, samo u razdoblju od 1900 - 1905. godine doselilo je 72.000 lica, dok je po austrijskim zvaničnim izvještajima taj broj iznosio svega 13.750 osoba.130 130 O iseljavanju Bošnjaka u Tursku: V. Bogićević, Emigracija Muslimana Bosne i Hercegovine u Tursku u doba austrougarske

58

Sačuvan je izvještaj Jovana Cvijića, poznatog srpskog etnologa, u kojem opisuje kako je i sam bio svjedokom masovnog odlaska bosanskih muslimana u Tursku. On navodi da je tih godina beogradska željeznička stanica svakodnevno bila krcata bosanskohercegovačkim muslimanima koji su preko Beograda odlazili solunskim vozom za Tursku. Cvijić u svom osvrtu iz 1910. godine navodi da u Bosni neće ostati ni polovica naroda ako se iseljavanje nastavi tim razmjerama. Taj srpski učenjak ne propušta priliku da još jednom istakne tobožnju srpsku pripadnost bosanskih muslimana, pa s time u vezi konstatira: "Ako se iseljavanje ne zaustavi, u Bosni će sasvim nestati srpskog jezika, mada su razgovarajući s njima u stanici, oni (muslimani) nesvesni svog srpskog porekla i imena".131

Austrija se nije trudila da zaustavi to iseljavanje. Čak je raznim mjerama sprječavala povratak onih koji su odlučili da se vrate u domovinu. Njoj je bio potreban slobodan prostor za naseljavanje njenih kolonista. Mostarski biskup fra Paškol Buconjić je kupovao imanja iseljenih Bošnjaka iz Nevesinja i Bijelog Polja i na njih naseljavao katoličko stanovništvo iz Ljubuškog i mostarskog kotara. S raznih strana su vršeni svakojaki pritisci da se što više ljudi odluči na odlazak.

Bilo je, međutim, i svijetlih primjera kada su pojedinci iz redova pripadnika druge dvije vjere odvraćali svoje zemljake da napuštaju svoja

vladavine 1878 - 1918. godine, Historijski zbornik, br. 1 - 2, Zagreb 1950., p. 175 - 184; Đ. Pejanović, o.c., p. 43. 131 J. Cvijić, O iseljavanju bosanskih muhamedanaca, SKG, XXIV, br. 12, Beograd 1906; sredi: V. Bogićević, o. c, p. 175 - 192.

ognjišta. Jedan od njih je bio i pjesnik Aleksa Šantić, koji je tim povodom spjevao čuvenu pjesmu namijenjenu Bošnjacima "Ostajte ovdje". Brojčano stanje stanovnika Bosne i

Hercegovine u posljednja tri stoljeća

O tome koliko je Bosna imala

stanovnika u doba turske uprave nema pouzdanih podataka jer malo koji izvor precizno o tome govori. Podaci se često navode odoka a i u tim slučajevima govori se samo o pojedinim gradovima ili oblastima. Strani putnici se na taj problem uglavnom osvrću kada govore o odnosu vjera, odnosno koliko je pripadnika jedne ili druge vjere. Turski popisi stanovništva su nepotpuni jer obuhvaćaju samo njihove određene kategorije. Ako su u pitanju muslimani, evidentirani su samo vojni obveznici dok se kod kršćana evidentiraju oni koji su podlijegali poreskim obavezama, to jest domaćini, odnosno odrasle muške glave.

U općem popisu Bosanskog sandžaka (bez Hercegovine) iz 1604. godine, od ukupno 64.721 kuće, muslimanskih domaćinstava je bilo 45.941, a kršćanskih (katoličkih i pravoslavnih) svega 18.891. Omjer jednih i drugih je 71% naspram 29 %.132

U izvještaju papskog vizitatora Petra Masarechija upućenom Svetoj stolici 1624. godine, u kojem govori o stanju katolika u Bosni, kaže se da u toj

132 A. Handžić, Konfesionalni sastav stanovništva u Bosni i Hercegovini u prvim stoljećima osmanske vladavine, Prilozi za orijentalnu filologiju, 42 - 43, Sarajevo 1995., p. 134.

59

zemlji ima oko 300.000 katolika.133 Atanasije Grgičević šalje 1626. godine austrijskom caru Ferdinandu II izvještaj o svom putovanju po Bosni, u kojem stoji: "Katolika ima u Kraljevstvu bosanskom 250.000, a šizmatika (pravoslavaca), u ovom Kraljevstvu ima veći broj nego katolika".134 Godine 1655. bosanski biskup Marijan Maravić javlja u Rim da su "stanovnici Bosne većim dijelom muslimani od poroda, a djemično poturčenjaci. Osim njih ima katolika i hrišćana. Zidova ima jedino u Sarajevu, a Cigana posvuda".135

Ni za pravoslavno stanovništvo nema pouzdanih podataka. Ponešto se nalazi u izvještajima stranih putopisaca mada je to nepotpuno i nepouzdano. Spomenuti Petar Masarachi piše 1624. godine da u Bosni šizmatika (pravoslavaca) ima oko 150.000 -jedna šestina stanovništva. Atanasije Grgičević u izvještaju austrijskom caru iz 1628. godine navodi da pravoslavaca ima više nego katolika a katolika je po njemu oko 250.000. Francuski konzul u Bosni Chaumette des Fosses u svojoj knjizi navodi daje u njegovo doba (1807. g.) bilo oko 500.000 pravoslavaca, puno više nego katolika, a nešto manje od muslimana.136

O broju muslimanskog stanovništva nema pouzdanih podataka sve do početka 19. stoljeća. Pojedini papini izaslanici, domaći katolički dužnosnici i strani putopisci daju tek uopćene 133 K. Draganović, Bosna u očima apostolskog vizitatora Petra Masarechija godine 1624, "Napredak", Kalendar za 1937. godinu, Sarajevo 1936., p. 215 - 223; Đ. Pejanović, o. c.,p. 25. 134 K. Draganović, o. c, p. 215 - 223; Đ Pejanović, o. c.,p. 25. 135 M. Lorković, Narod i zemlja Hrvata, Zagreb 1939., p. 147; Đ. Pejanović, o.c, p. 25. 136 Đ. Pejanović, o, c, p. 26.

podatke. Naprijed spominjani papin izaslanik Petar Masarechi u izvještaju iz 1624. godine navodi da na muslimane otpada dvije trećine stanovnika, što bi iznosilo oko 900.000 ljudi. Godine 1655. biskup Maravić piše Papskoj kuriji da su većinsko stanovništvo u Bosni muslimani. Konzul Chaumette des Fosses piše 1807. godine da u Bosni ima oko 600.000 muslimana, a to bi bila jedna polovica ukupnog stanovništva. On dalje kaže da Židova ima 1200 a Cigana 30.000. Ne zna se na koji je način Chaumette došao do ovih podataka i koliko su pouzdani.137

Po Frani Jukiću, znamenitom domaćem franjevačkom djelatniku iz prve polovice 19. stoljeća, u Bosni je 1840. godine bilo ukupno 1,100.000 stanovnika od kojih pravoslavnih oko 500.000, katolika oko 150.000, muslimana oko 378.000, Jevreja oko 2500 i Cigana 6000.138 Prvi potpuni popis stanovništva Bosne i Hercegovine proveden je tek 1879. godine od strane austrijskih vlasti. Njime je evidentirano ukupno 1,158.164 stanovnika. Od toga muslimana je bilo 448.613 (38,75%), pravoslavaca 496.485 (42,88%) i katolika 209.391 (18,08).139 Smanjenje muslimanskog stanovništva bilo je u uskoj vezi s iseljavanjem u Tursku, a onda teškim stradanjima u sukobima s turskom vojskom u prvoj polovici 19. stoljeća u bitkama za autonomiju pod vodstvom Husein-bega Gradaščevića i u sukobima sa Omer-pašom Latasom. 137 Đ. Pejanović, o. c, p. 28. 138 F. Jukić, Putopisi i istorijsko - etnografski radovi, Sarajevo 1953. p. 343. 139 Đ. Pejanović, o. c, p. 46.

60

Ko je ko u Bosni

Kada se razmatra problem

bosanskohercegovačkog stanovništva, treba ukazati na neke pojave koje se obično zanemaruju od strane istraživača. Nacionalna pripadnost bosanskohercegovačkog stanovništva se, naime, obično određuje po njegovoj vjerskoj pripadnosti, što je pogrešno. Naprijed je bilo govora da je sve do dolaska Turaka u Bosni živio jednonacionalan narod (Bošnjani) koji su u najvećoj mjeri pripadali bogumilskoj vjeri dok su manji dio činili katolici i pravoslavci. Dolaskom Turaka otpočinje naseljavanje stranaca, najviše Srba, Hrvata i Crnogoraca i na taj način Bosna je dobila znatan broj stanovnika hrvatske, srpske i crnogorske nacionalnosti. Po vjerskoj pripadnosti bili su to pravoslavci i katolici.

Stjecajem niza historijskih okolnosti, starosjedilačko bosansko - pravoslavno stanovništvo počelo se nacionalno identificirati s doseljenim Srbima (pravoslavcima) a Bosanci katolici s Hrvatima (katolicima). Posljedica tog procesa je da se danas uopće ne pravi razlika između Bosanaca katolika i doseljenih Hrvata kao ni između Bosanaca pravoslavaca i doseljenih Srba, odnosno Crnogoraca. Takva situacija je rezultat agresivne nacionalističke propagande susjednih zemalja s čime se započelo sredinom prošlog stoljeća.

Srpski i hrvatski nacionalisti počeli su s istomišljenicima u samoj Bosni propagirati da su svi bosanski katolici Hrvati a pravoslavci Srbi. Propaganda je bila tako intenzivna da su kod mjesnog stanovništva te ideje potpuno saživjele, bez obzira što nemaju

nikakvog uporišta u historiji. Pri tome se postavlja neminovno pitanje kud su nestali bosanski katolici i pravoslavci kojih je do dolaska Turaka u Bosni bio ne mali broj.

Može se pouzdano reći da u masi današnjih Hrvata, koji se zvanično tako izjašnjavaju, ima ogroman broj Bosanaca katolika kao i u masi Srba Bosanaca pravoslavaca. Iako su jedni i drugi izmiješani i takoreći između njih nema nikakve razlike, njihovo identificiranje za nauku ne predstavlja problem. Postoje antropološke studije koje podrobno obraduju osobenosti bosanskih starosjedilaca u odnosu na kasnije doseljene Srbe i Hrvate. Tu su i etnološki podaci (nošnja, nakit, običaji i dr.), što je važno za naučnu obradu i određivanje etničke pripadnosti stanovništva Bosne i Hercegovine.

Kolika konfuzija vlada u vezi s nacionalnim identificiranjem bosanskohercegovačkog stanovništva pokazuje primjer da se danas mnogi izjašnjavaju Hrvatima a potomci su Čeha, Poljaka, Nijemaca i drugih stranaca (katolika), čiji su preci došli u Bosnu kao kolonisti ili činovnici tek u doba austrougarske uprave.140 Možda neki budući popis stanovništva u kojem bi bile i rubrike "Bošnjak (Bosanac) katolik" i " Bošnjak (Bosanac) pravoslavac", shodno postojećoj kategoriji "Bošnjak musliman", pokazat će koliko u Bosni još uvijek ima takvih. 140 O tome: M. S. Radovanović, Evolucija etničkih odnosa u Bosni i Hercegovini, Srpski književni glasnik, Beograd 1940., p. 286 - 289.

61

"Konstitutivnost" naroda na

bosanski način

Dodatnu konfuziju u raspoznavanju ko je u Bosni Hrvat, ko katolik, ko Srbin a ko pravoslavac i sl., učinilo je uvođenje pravno -političkog pojma "konstitutivni narodi". Osvrćući se na to isključivo s historijskog aspekta mora se ukazati na krajnji apsurd, kao što je apsurd i identificiranje svih bosanskih katolika s Hrvatima, odnosno pravoslavaca sa Srbima. Naime, apsurdno je govoriti o konstitutivnosti nekoliko naroda u zemlji koja iza sebe ima hiljadugodišnju političku povijest, koja je preko pola milenija bila samostalna država, imala svoje vladare, državne simbole, vojsku, i što je najvažnije, imala je svoj vlastiti narod, a to su bili dobro znani Bošnjani, danas zvani Bošnjaci ili Bosanci.

Kasnije doseljeni stranci nisu imali šta "konstituirati" da bi ih se smatralo konstitutivnim narodima. To bi eventualno imalo opravdanje da je neki od njih doseljenjem u Bosnu donio "u miraz" dio svoje države, odnosno određeni teritorij. Koliko se zna, to se nije desilo jer se Bosna i Hercegovina i danas stere u onim granicama kakve su bile u doba njenih banova i kraljeva prije 7, 8, 9, 10 i više stoljeća. Kolika je konfuzija u vezi s tim pokazuje primjer da se "konstitutivnim" smatraju i oni Srbi i Hrvati koji su u Bosnu došli prije koju godinu ili koji se danas dosele, iako s Bosnom nemaju ama baš ništa.

S historijsko - pravnog gledišta taj vid konstitutivnosti je nemoguće objasniti. Pozadina toga su svakako politički motivi, mada se u Bosni o tome nije nikada niko pitao. To je

posljedica starih veliko-državnih i nacionalističkih aspiracija susjednih zemalja prema Bosni, što je bila karakteristika svih proteklih vremena i režima.

Ne može se, međutim, nijekati povijesna činjenica da se u tursko doba ovdje doselio znatan broj Srba, Hrvata i Crnogoraca. Oni sa starosjedilačkim muslimanima, katolicima i pravoslavcima danas čine realnu demografsku sliku Bosne i Hercegovine. Višenacionalnost je karakteristika mnogih zemalja u svijetu, pa i onih u neposrednom bosanskom susjedstvu, u kojima uz dominantan državotvoran narod ima i Bošnjaka koji su se kao bošnjačka etnička grana tamo doselili prije puno stoljeća, ali ih se ipak ne smatra "konstitutivnim", čak ni nacionalnom manjinom. Koliko god ima historijskog opravdanja da se u Bosni i Hercegovini konstitutivnim smatraju narodi susjednih zemalja, toliko ima opravdanja da se u njima takvima smatraju Bošnjaci, odnosno Bosanci, bez obzira kojoj vjeri pripadaju.

62

Dr Enver Imamović

PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNIŠTVA BOSNE I

HERCEGOVINE

Izdavač: ART 7, Sarajevo

Recenzenti:

Dr Behija Zlatar Dr Ibrahim Bušatlija

Lektor: Adil Hajrić

Naslovna strana:

Nedžad Čmajčanin

DTP: Edina Čmajčanin

Tisak:

Kaligraf, Sarajevo

Naklada: 1000 primjeraka

ISBN 9958-9732-0-0

Na osnovi mišljenja Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta br. 04-413-2719/98 od 02.06. 1998. g. ova knjiga je oslobođena plaćanja poreza

na promet.