REPUBLIKA HRVATSKA VISOKO GOSPODARSKO UČILIŠTE U KRIŽEVCIMA

Ivana Keller, apsolvent

ETNOBOTANIČKE ZNAČAJKE NEKIH BILJNIH VRSTA

Završni rad

Križevci, 2010.

REPUBLIKA HRVATSKA VISOKO GOSPODARSKO UČILIŠTE U KRIŽEVCIMA

Ivana Keller, apsolvent

ETNOBOTANIČKE ZNAČAJKE NEKIH BILJNIH VRSTA

Završni rad

Povjerenstvo za obranu i ocjenu završnog rada :

1. mr.sc. Tomislava Peremin – Volf - predsjednik povjerenstva 2. dr.sc. Siniša Srečec - mentor i član 3. mr.sc. Renata Erhatić – Sukalić - član

Križevci, 2010.

1

SADRŽAJ

1. UVOD – ETNOBOTANIKA KAO ZNANSTVENA DISCIPLINA.......................4

1.1. Cilj istraživanja .............................………………………………………………...9

1.2. Metode istraživanja………………………………………………………………...9

1.3. Povijest etnobotanike………………………………………………………….…..17

1.4. Svjetski priznati etnobotaničari………………………………………………..…..25

1.5. Moderna etnobotanika………………………………………………………….…25

2. MEDICINSKA UPOTREBA ETNOBOTANIČKIH VRSTA…………....……..27

2.1. Biljna medicina…………………………………………………………….……....27

2.2. Tipovi biljne medicine …………………………………...……………………..….28

2.3. Organski spojevi……………………………………..………………………….....31

2.4. Oblici prirodnih lijekova..........................................................................................33

3. BILJNE VRSTE KAO GRAĐEVINSKI MATERIJAL

U ETNOBOTANIČKIM ISTRAŽIVANJIMA……………………………………..34

4. BILJNE VRSTE KAO TEKSTILNI MATERIJAL

U ETNOBOTANIČKIM ISTRAŽIVANJIMA………………..……………………39

5. HALUCINOGENO DJELOVANJE BILJAKA U OBREDIMA NEKIH

RELIGIJA.....................................................................................................................41

5.1. Važnost nekih biljaka u vjerskim obredima…………………………………….....41

6. VAŽNIJE BILJKE S ASPEKTA ETNOBOTANIKE…………………....…..….46

6.1. Salvia divinorum………………………………………………………...….…...…46

2

6.2. Myrtus communis………………………………………………………….….…...49

6.3. Laurus nobilis…………………………………………………………..….…..….51

6.4. Humulus lupulus……………………………………………………………....…..53

6.5. Calendula officinalis……………………………………………………………....56

6.6. Matricaria chamomilla………………………………………………...……….…58

6.7. Cannabis sativa………………………………………………………...………....60

6.8. Lagenaria siceraria……………………………………….……………..…….….66

6.9. Adansonia digitata………………………………………….…………….......…..68

6.10. Juniperus communis……………………………………….………………….…70

7. ETNOBOTANIČKE ZNAČAJKE NEKIH BILJNIH VRSTA

SJEVEROZAPADNE HRVATSKE I ISTRE…………………………….………..73

8. ZAKLJUČAK……………………………………………….………………....….88

9. LITERATURA….…….........................................................................……..…....90

9.1. Izvori podataka s interneta………………………………………………………91

3

1. UVOD – ETNOBOTANIKA KAO ZNANSTVENA DISCIPLINA

Etnobotanika je relativno mlada znanstvena disciplina, kao i njena rasprostranjenost u

svijetu znanosti i društvenim zajednicama. U svrhu rada određuju se značajke nekih

biljnih vrsta i nastojati će se odrediti njihova važnost te njihov značaj u različitih naroda, i

njihova iskoristivost. Prisutnost etnobotanike kao znanstvene discipline u Hrvatskoj nije

velika. Cilj ovog rada je istražiti narodne običaje sjeverozapadne Hrvatske, te korištenje

određenih vrsta biljaka. Cilj rada je također opisati na koji način narodi sa različitih

strana svijeta koriste biljke u etnobotaničke svrhe, odnosno, opisati iskonski način

povezivanja ljudi i biljaka. Svrha završnog rada je prikupiti što više informacija o ovim

visoko vrijednim biljkama, kako bi se očuvala tradicija određenog područja prema kojoj

se točno može utvrditi stanje povezanosti ljudi i biljaka.

Etnobotanika = Etnos (grč. narod) + Logos (grč. znanost) = etnologija (nauka o ljudskim

kulturama) + botanika (nauka o biljkama)

= povezanost ljudi i biljaka

„Etnobotaničari nastoje dokumentirati, opisati i objasniti složen odnos između ljudskih

kultura i biljaka, pri čemu se fokusiraju na način korištenja biljaka, u ljudskom društvu

(hrana i lijekovi, kozmetika, u proizvodnji prirodnih boja, tekstilnog, građevinskog

materijala, alata, novčanih valuta, i u ritualima društvenog načina života). „1

Danas je poznato oko 375 000 vrsta biljaka 2, no svakim danom razvijaju se nove vrste,

sve više ih je i jedino što traže od nas ljudi je to da ih slušamo, zaštitimo njihov opstanak

i živimo s njima.

1 Acharya, Deepak And Shrivastava Anshu (2008). Indigenous herbal medicine : Tribal formulation and traditional herbal practices, Aavishkar Publishers Distributor, Jainpur – India (http://en.wikipedia.org/wiki/Ethnobotany#cite_note-1). 2 Wisegeek, „How many species of plants are there?“, (http://www.wisegeek.com/how-many-species-of-plants-are-there.htm).

4

Etnobotanika kao znanstvena disciplina potječe iz botanike, a botanika potječe iz ljudskih

potreba za istraživanjem biljaka, često u svrhu borbe protiv bolesti, što je znači, usko

vezano sa medicinom. Mnogi današnji lijekovi dobiveni su iz biljne sirovine.

Farmakologija je disciplina koja proučava ljekovita i toksična svojstva biljaka, te način

njihove prerade u gotove medicinske proizvode. Krajem prošlog stoljeća biljke su postale

značajan izvor za farmaceutsku industriju, pa se time industrija počela zanimati za

istraživanjem dijelova svijeta gdje se biljka koristi kao iskonski lijek. Srednja i Južna

Amerika jedne su od najznačajnijih područja sa visokom bioraznolikošću biljnih vrsta

koji se koriste u medicinske svrhe, te je kao takva veoma zanimljiva novim istraživačima

lijekova. Prašume i džungle ovog dijela Amerike posjeduju velik broj raznolikih vrsta

biljaka, neke su još neistražene, neke od njih su individue i koriste se kao lijek,

prvenstveno unutar domorodačkog naroda. Ljudska potreba za znanjem stvorila je i

etnobotaničare koji su kao stručnjaci najpotrebniji u istraživanju povezanosti biljaka i

ljudske kulture. Da bi otkrili tajne prašuma i džungla etnobotaničari su spremni provesti

dugo vremena istraživajući i skupljajući što više podataka na određenom ekosustavu. Da

bi etnobotaničar otkrio potencijal biljke ne mora samo poznavati morfologiju, sistematiku

i kemijske osobine biljke već mora biti upoznat i sa njenim odnosom s određenom

društvenom skupinom. Etnobotaničari također svojim znanjem upozoravaju nas na strah

od nestajanja prašuma, kao i kulture ljudi koji tamo djeluju. Velike posljedice moguće su

zbog antropogenih učinaka na osjetljive i delikatne ekosustave na Zemlji, baš poput ovih

na kojima se nalazi najveća biljna raznolikost. Zbog urbanizacije svakim danom sve više

se troši energije, znači svakim danom potrebno je sve više izvora energije, uz to, svakim

danom se naša planeta sve više zagrijava i kao posljedicu imamo ogromne količine

stakleničkih plinova u atmosferi. Krče se šume, domorodački narodi udaljavaju se od

svog staništa, često znaju biti i zarobljeni te tako pate i narod i njihova kultura izumire.

To je posljedica antropogenog zadiranja u sinergiju, odnosno narušavanje dinamičnog

odnosa ljudi i prirode.

Etnobotaničari su većinom botaničari ili biolozi koji su nadograđuju svoje znanje na

različitim područjima, kao npr. arheologija, kemija, ekologija, antropologija, lingvistika,

povijest, sociologija, religija i mitologija. Ovi znanstvenici gledaju biljke na drugačiji

način, biljku smatraju sastavnim dijelom ljudske kulture, te tim pristupom ne samo da

5

proučavaju biljke već i sa velikim poštovanjem rade i uče od domorodaca, odnosno

najviše znanja prikupljaju od glavnih plemenskih liječnika zvanih šamani.

Posao etnobotaničara da pronađe biljku dugotrajan je proces, i zahtjeva mnogo vještina.

Prije nego izlaze na teren ovi znanstvenici pripremaju se mjesecima. Prikupljaju svoje

alate i suplimente neophodne za istraživanje. Oni polako i metodično uče kako neki

domorodački narod koristi biljke, prvenstveno u ljekovite svrhe. Sakupljanje biljaka

koristi standardnu metodologiju, koja uključuje pripremu raznih dokumenata o biljnim

vrstama, koje su postavljene u herbariju zemlje u kojoj se istraživanje vrši. Na terenu

etnobotaničar radi u timu sa znanstvenicima sa područja etnomedicine i psihologije, te

tako skupa pripremaju opis bolesti za koju je lijek potreban. Upoznaju se sa kulturom

naroda te lokalnom šamanu prikazuju simptome bolesti, pričaju o tome s njim pažljivo ne

koristeći medicinske izraze i fraze koje on ne razumije. Šaman smatra bolest prvenstveno

duševnim a ne tjelesnim problemom, zato njemu fraze kao herpes, hepatitis i slično nisu

poznate. Kao tim fokusiraju se na uobičajene simptome i znakove bolesti, te kreću u

istraživanje. Jednom kada lokalni liječnik prepozna bolest i simptome on točno zna koju

biljku ili koju mješavinu biljaka treba koristiti za liječenje.

Do sada niti jedan šaman nije otkrio kako je pronašao lijek, odnosno na koji način je

zaključio da baš ta biljka djeluje na određenu bolest. On je uzvišen čovjek, posjeduje

drugačiji način razumijevanja okoline, osjeti okolinu na intenzivniji način i zna kako

održati ravnotežu i harmoniju okoline. Ako upitate bilo kojeg šamana kako on zna da je

neka biljka lijek, u većini slučajeva će Vam reći mu je to sama Biljka rekla, jer on ulazi u

sasvim druge sfere ljudske svijesti, pada u trans i dobiva vizije po kojima kasnije liječi .3

Etnobotaničar zapisuje i prikuplja što više moguće podataka koje je dobio od šamana,

skupa traže biljke i istražuju njena svojstva. Šaman prikazuje ritual liječenja , na koji

način pacijent apsorbira biljku; udisanjem – pušenjem, dermalnim putem – upijanje

biljnih sokova putem kože, oralnom konzumacijom…

Kada biljka – lijek stigne u istraživačku kompaniju, u njenim laboratorijima vrše se razna

ispitivanja. Tada etnofarmaceuti koriste laboratorijsku opremu kako bi otkrili o kojim se

kemijskim strukturama radi. Često koriste tekućinsku kromatografiju visokog učinka, kao

3 Iz elektroničkog intervjua sa Peruanskom šamankom Elisom Vargas Fernandes

6

i trodimenzijalnu plinsku kromatografiju i masenu spektrometriju. Tekućinska

kromatografija visokog učinka (HPLC = high performance liquid chromatography)

temelji se na odvajanju različitih komponenata iz smjese koji se zasniva na različitoj

razdiobi tih komponenata između stacionarne i mobilne (pokretne) faze. Svrha toga je da

se vide biljni metaboliti koji igraju bitnu ulogu u liječenju, njih tada izoliraju u frakcije

kako bi se dobio čist primjerak lijeka u miligramskim količinama. Ovi čisti prirodni

sastojci uspoređuju se sa najbolje sličnim i dostupnim lijekom, i ako je biološko

određivanje uspješno, prirodni sastojak je kemijski okarakteriziran te se dalje potvrđuje

na biološkom testiranju. Biološko testiranje se uobičajeno koristi na životinjama kako bi

se utvrdila učinkovitost ovih vrijednih biljnih sastojaka. Ako se pokažu pozitivni rezultati

farmakolozi dalje istražuju aktivnost ljekovite biljke kako bi zaključila efikasnost tog

sastojka kao tržišnog lijeka.4 No, unatoč svemu pozitivnome u pronalaženju lijekova za

razne bolesti, u ovom svijetu povezanosti znanstvenika i narodnih liječnika postoji

problem etičke dileme. Hipotetički gledano, kada bi svaki šaman otkrio koja biljka liječi

koju bolest tada bi farmaceutska industrija bila veliki moćnik koja bi iz dana u dan

ugrožavala prirodne ekosustave i narušavala okolinu društvenih skupina. Zato postoje

etnobotaničari, koji razumiju svijest domorodaca i koji s velikim povjerenjem proučavaju

i istražuju biljke. Svakom narodu potrebno je određeno stanište na kojem gradi svoju

kulturu, i naravno da sve čine kako bi svoje stanište očuvali. Stoga, u tu svrhu postoji

nepisani dogovor između domorodaca i znanstvenika. Kao zahvala za znanje koje su

prikupili od domorodaca, znanstvenici njima osiguravanju financijsku zaštitu i potporu

očuvanju njihove kulture.

Tako postoji tvrtka Shaman Pharmaceuticals, Inc. koja je napravila ugovor, tj. potpisala

je uvjet da će financijski podupirati domorodački narod i njihovo stanište.5

4 Veilleux C. And King S.R. (1996). An introduction to ethnobotany, chapter : Ethnobotanical drug development. (http://www.accessexcellence.org/RC/Ethnobotany/page2.php).

5 Bierer D.E.,Carlson T.J. And King S.R.. Shaman Pharmaceuticals: Integrating Indigenous Knowledge, Tropical Medicinal Plants, Medicine, Modern Science and Reciprocity into a Novel Drug Discovery Approach : Shaman's Reciprocity Strategie (http://www.netsci.org/Science/Special/feature11.html)

7

No, nisu sve farmaceutske tvrtke ovako darežljive i s ispravnim pristupom prema kulturi

naroda i okolini koja ih okružuje. Naime, u svijetu postoji ogroman problem s aspekta

bioetičke strane velikih farmaceutskih kompanija. Taj problem poznat je pod nazivom

biopiratsvo (biogusarstvo), a odnosi se na probleme patentiranja gena i vrsta koji ih

posjeduju, te tvari koje te vrste sintetiziraju. Patent je pronalazak, a da bi mogao biti

patentiran mora zadovoljiti dva osnovna uvjeta: mora biti novina i mora imati

komercijalnu vrijednost. Nadalje, postavlja se pitanje velike etičke dileme; kako neki

autohtoni životni oblik, bilo da je riječ o biljci, mikroorganizmu ili životinji, može biti

patentiran? Zar su one inovacije koje imaju komercijalnu vrijednost? Sve do pojave

moćnih transnacionalnih korporacija u području biotehnoloških pronalazaka ovo nije bilo

moguće. 1987. godine Američki ured za patente i zaštitne znakove (US Patent and

Trademark Office) javno je podržao ove korporacije te im daje pravo patentirati sve

oblike života, izuzev čovjeka. Ovo su drastične promjene, a znače da se biljna ili

životinjska stanica ili gen mogu patentirati, te na taj način život može biti komercijalno

rabljen, odnosno, ovim putem patent vlasniku osigurava monopol nad životnim oblikom,

a isti taj životni oblik nije njegova inovacija. Ti životni oblici postoje na našem planetu

od davnina i oni su opće dobro svakog čovjeka koji živi na planeti a ne samo jednog

znanstvenika-poduzetnika koji zanemaruje sva moralna i etička načela radi vlastitog

profita.6 Tim pravom znanstvenik koji radi za farmaceutsku tvrtku slobodno bi mogao

prošetati recimo Amazonskom prašumom i ubirati biljke koje domorodačke zajednice

koriste u svrhu liječenja od davnina. Zatim bi tu istu biljku patentirao, i u svojoj tvrtci

sintetizirao u lijek te poslao na tržište, te time zaradio veliki novac. Ovdje vidimo čisti

primjer ne samo drastičnog opadanja morala čovječanstva već i sklonost čovjeka da uzme

u vlasništvo ono što od pamtivijeka pripada prirodi.

1.1. Cilj istraživanja

Cilj ovog rada je utvrditi značaj etnobotanike u svakodnevnom životu ljudi i pojedinih

društvenih i religijskih skupina različitih geografskih područja.

6 Jošt M., Cox T.S., (2003). Intelektualni izazov tehnologije samouništenja, Ogranak Matice hrvatske, Križevci. str. 76.

8

1.2. Metode istraživanja

U istraživanju korištena je metoda interview-a i povijesna metoda. Metodom intervju-

a s unaprijed pripremljenim pitanjima obavljen je razgovor s Elisom Vargas

Fernandez. Osnovna obilježja su povijesna metoda prikupljanja i obrade literaturnih

izvora (izvornih znanstvenih radova) i njihovo sređivanje po kronološkom slijedu.

Sl. 1. Elisa Vargas Fernandez

(http://www.sankennete.org/documentsen/elisa.html)

Elisa Vargas Fernandez, 47- godišnja šamanka sa područja Peru-a, danas živi i

djeluje u selu San Francisco de Yarinacocha. Na području Amazonske regije Pucallpa

svoje rodno mjesto dijeli sa oko 750 mještana, odnosno domorodačkih indijanaca koji

skupa čine Shipibo zajednicu. Shipibo indijanci kao etnička skupina diče se vlastitim

shipibo jezikom te zanimanjima poput zanatlija, lovaca i ribolovaca, te

poljoprivrednika.

9

Mjesto San Francisco de Yarinacocha poznato je pod nazivom „Zemlja šamana“ jer se

kroz povijest ovog područja iz generacije na generaciju prenosilo znanje o

šamanizmu, sa velikim respektom prema ženskim šamankama. Smatra se da one

posjeduju drugačiju, na sebi svojstven način plemenitu povezanost sa prirodom.

„Šamanizam je tehnika ekstaze, magija, svojevrsna religija i najstariji znanstveni

eksperiment ljudske civilizacije. Metoda znanstvenog istraživanja u šamanizmu

bazirana je na direktnoj iskustvenoj spoznaji i usmjerena je na esencijalno istraživanje

fenomena života i bitka.“ 7

Prije otprilike 20-tak godina Elisa skupa sa svojom obitelji u svome mjestu osniva

centar „ Sanken Nete“, što u prijevodu sa shipibo jezika znači „ Svjetlo Univerzuma“.

Ovaj centar služi kao društveno korisna zajednica.

Sanken Nete sastoji se od nekoliko jedinica;

- kućni prostor (spavaonice i higijenski prostori)

- kuhinja i blagovaonica

- glavna kuća ili hram gdje se odvijaju ceremonijalni obredi i liječenja

- prostor za jogu i meditaciju

- malo nogometno igralište

- jezero i vrt

- centralni dio koju služi za druženje i zabavu

7 Šamanizam. Trance pleme. (http://www.trancepleme.com/info-32-shamanizam.html)

10

Sl. 2. Jezero

(http://www.sankennete.org/documentsen/sankeng.html)

Sl. 3. Spavaonice – „malukas“

(http://www.sankennete.org/documentsen/sankeng.html)

Intervju sa Elisom Vargas Fernandez vođen je putem interneta; e-mail-a, te chat

programa (Windows Live Messenger).

11

ELEKTRONIČKI INTERVIEW SA ELISOM VARGAS FERNANDEZ

1. Tko je šaman?Kako se postaje šaman? Na koji način ste Vi postali šamanka?

Elisa : Šaman je produhovljena osoba, vjerski vođa svoje zajednice. Kroz cijeli život

uči od prirode, voli prirodu i uči druge kako voljeti sebe i svoj bitak stvarajući

harmoniju čovjeka i prirode. Šaman kroz svoju viziju, koju postiže upotrebom biljaka

komunicira sa duhovima kako bi pridonio pozitivnom energijom i zdravljem svojih

domorodaca.

U većini slučajeva šamanizam se prenosi usmenim putem preko svojih roditelja i

predaka. Da bi netko postao šaman potrebno je od mladosti učiti od svojeg učitelja. U

našoj Shipibo zajednici moj ujak, baka i djed bili su cijenjeni šamani. Moja majka i

baka su me naučile sve o tradicionalnom liječenju biljkama, a ujak me podučavao

meditaciji i razvijanju vizijskih stanja.

2. Kakvim ljudima je potreban šaman? Tko su Vaši posjetioci u Sanken Nete-u?

Elisa : U Sanken Nete dolaze razni ljudi; mladi ljudi željni znanja, bolesni ljudi

kojima je potrebno liječenje te iscrpljeni ljudi kojima je potreban odmor. Svi su

uvijek dobrodošli i nastojimo im pružiti ugode što je više moguće.

3. Što je to Ayahuasca? Čemu ona služi?

Elisa: Ayahuasca je napitak koji se dobiva kombinacijom dvaju biljaka. Dušne loze

(Banisteriopsis caapi) i biljke Chakrune8 (Psychotria viridis). Lišće Chakrune stavi se

u vodu skupa sa omekšanim dijelovima lijane dušne loze. Potrebno je kuhati 12 sati,

kasnije ocjediti i napitak je spreman. Ovaj napitak koristi se u ceremonijskom obredu

liječenja. Pomoću njega šaman dobiva viziju i kroz nju saznaje od čega bolesnik

8 Šugar I. (2008). Hrvatski biljni imenoslov. Matica Hrvatska. Bljuvaš, str. 934.

12

boluje i na koji način mu pomoći. Ayahuascu većinom piju bolesnici, odnosno osobe

kojima je bolest uzrokovala nesklad tijela i duha.

Sl. 4. Dušna loza (Banisteriopsis caapi)

(http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/51/Banisteriopsis-caapi-

vine2.jpg/250px-Banisteriopsis-caapi-vine2.jpg)

Sl. 5. „Chakruna“-bljuvaš (Psychotria viridis)

(http://www.vancouverseedbank.ca/catalog/images/chacruna.jpg)

13

Sl. 6. Kuhanje Ayahuasce

(http://farm4.static.flickr.com/3610/3447379879_1da323f79a.jpg)

3. Ceremonijalni obred Ayahuascom. Možete li opisati kako to izgleda?

Elisa : Obred započinje predvečer kada se svi okupimo u glavnom hramu. Da bi obred

bio efikasan potrebno je stvoriti pozitivnu i mirnu atmosferu. Upale se svijeće i svi

sjednemo u krug na mekane jastuke. Kada je Ayahuasca već skuhana pretoči se u

male šalice i svakome se dodijeli jedna. Kako bi se učesnici dovoljno opustili pjevaju

se obredne pjesme – mi ih nazivamo Icaros. To su pjesme koje su molitve duhovima

Zemlje. Prvi korak ka izlječenju nekoga tko je bolestan je da ga učinite sretnim i

osnažite njegovu vjeru u ozdravljenje kako bi se mogao sukobiti sa svojom bolesti.

Zatim učesnici ispijaju Ayahuascu. Prva reakcija na napitak je povraćanje, ali to je

dobar znak jer tim putem se izbacuju toksini iz organizma te se to smatra obredom

pročišćenja. Nakon toga percepcija učesnika se mijenja, osoba dobiva slike u svojoj

glavi u raznim oblicima i bojama i to ih vodi ka završnom i najvažnijem dijelu.

Učesnici dolaze do spoznaje o sebi, o svom životu, to je intimniji dio ove ceremonije

te je prema tome za svakoga drugačiji. Ayahuasca ih uči kako da vole cijeli kozmos,

prirodu, kako da vole duhovnu stranu cijele planete. Sutradan nakon okrepljujućeg

sna oni koji su učestvovali u ceremonijskom obredu opisuju kako su doživjeli duboke

14

emocije svega oko njih i kako su naučili da nisi odvojeni od prirode, te da im priroda

daje snagu i moć.

4. Znači li to da je Ayahuasca vrsta medija između tjelesnog i duhovnog stanja?

Elisa : Tako je. Ayahuasca je dar koji nam je priroda stvorila kako bi s njom postali

jedno. To su prave etnobotaničke biljke koje govore o višoj svjesnosti između čovjeka

i prirode.

5. Kako se percipira stanje vizije u šamanovim očima?

Elisa : Ovo je vrlo intimno pitanje za šamanku. Naime, svaki šaman na drugačiji

način percipira svoju viziju. Ono što je zajedničko svim šamanima je to da imamo

sposobnost biti neki drugi oblik u nekom drugom vremenu. Stanje transa je baš ta

transformacija u duhovni oblik recimo zmije, jaguara ili ptice. Kroz njihov oblik

šaman može komunicirati sa duhovima i može predvidjeti budućnost. Iz vizije o

budućnosti saznajemo koja biljka je potrebna za zdravo stanje pacijenta. Šaman ulazi

u neharmonično stanje pacijenta i otkriva zašto je došlo zbog bolesti, putem dodira i

dubokog pogleda u oči.

6. Koje biljke najčešće koristite u liječenju? Koje bolesti najčešće liječite?

Elisa : Dolaze nam ljudi iz cijeloga svijeta i sa raznim oboljenjima, od male djece

koje imaju problema u razvoju, od osoba sa poteškoćama u dišnom sustavu,

probavnom, žene koje ne mogu zatrudnjeti pa sve do onih osoba sa kožnim

problemima i ranama, ugrizima zmije ali i osoba koja imaju problema sa nesanicom,

te psihičkim tegobama.

Koristimo mnoštvo biljaka; koristimo Zmajevu krv (Croton lechleri), to je drvo čiji

sokovi zaustavljaju krvarenje, pomažu pri opekotinama, ranama, raznim kožnim

bolestima, protiv učestalog povraćanja i proljeva. Mačja kandža – Una de Gato

15

(Uncaria tomentosa) koristi se kao antiupalna biljka, protiv reume, alergijskih

reakcija na koži te kao kontracepcijsko sredstvo. Kava – kava (Piper methysticum)

pomaže kog hiperaktivnosti u djece te koristimo još mnoštvo drugih autohtonih

biljaka.

7. Od kuda nabavljate biljke? Uzgajate li ih ili prikupljate u džungli?

Elisa : U našem centru postoji vrt u kojem sami uzgajamo biljke, većinom se tu

nalaze biljke koje su potrebne za prehranu ali i biljake koje upotrebljavamo

svakodnevno u liječenju. Sanken Nete je prije svega ekološki centar, pa smo stoga

svjesni ugroženosti džungle i biljaka koje ne želimo istrijebiti iz nje. Imamo vlastiti

etnobotanički vrt, kojemu smo zahvalni na plodovima. Ponekad kada nam ponestane

biljaka odlazimo u džunglu i tražimo ih te ih donosimo u naš centar i koristimo u

liječenju.

8. Tko Vam pomaže u Vašem centru? Da li i Vi kao i vaši predci predajete dalje

znanje o tradicionalnom liječenju?

Elisa : Naravno, centar bi teško opstao da ga ja sama vodim pa mi stoga pomaže moja

obitelj, bez njih teško bi bilo sve ovo ostvariti. Moj sin Fredy, tvojih je godina, bavi

se proučavanjem ljekovitih biljaka i crtanjem. Jednoga dana on će me naslijediti pa ga

zbog toga želim sve naučiti i pokazati mu sve ljepote življenja, dati mu bezuvjetno

znanje kao što sam i ja dobivala od svoje obitelji.

9. Elisa, mnogo Vam hvala na ovom virtualnom razgovoru. Želite li poručiti nešto

ljudima sa moga područja?

Elisa : Nema na čemu, uvijek sam spremna pomoći nekome tko je željan znanja. Što

poručiti osim toga da budete više svjesniji vlastite okoline, živite u skladu sa

prirodom jer priroda to osjeća i ima mnogo darova za podariti. Budite svjesni svog

bića, svoje svrhe i svoje istine. Volite jedni druge i volite život na iskonski način.

16

1.3. Povijest etnobotanike

Termin Etnobotanika koristi se od 1895. kada ga je prvi upotrijebio američki botaničar

Harshberger. Povijest ove znanosti doseže daleko u prošlost, te je usko vezana uz razvoj

botanike.

Znanje o ljekovitim svojstvima biljaka nastalo je pomnim promatranjem, s pomoću jake

intuicije i dubokog odnosa sa prirodom, a staro je gotovo koliko i čovječanstvo. Sve su

velike civilizacije svijeta – bilo Babilonci, Egipćani, Grci, Perzijanci, Arapi, Indijci i

Kinezi posjedovali ta znanja i stalno su ih produbljivali.

No, daleko prije znanstvenika i istraživača koji donose svoja znanja o biljkama, postojali

su, a neki još i danas postoje, samostanski vrtovi. Samostanski vrtovi sadržavali su

ljekovite biljke kojima bi redovnici i redovnice liječili narod koji nije imao novaca za

posjet liječniku. Često se ova vrsta liječenja nazivala samostanska medicina za

siromašne. U svojim vrtovima unutar samostana članovi reda koji su odlučili svoj život

posvetiti liječenju sami su sadili trave, njegovali ih i brali te vlastitim rukama spravljali

lijekove. Iako nikada nisu završili studij, svoje su znanje stjecali iz starih knjiga, te ih se

također smatralo čuvarima drevnoga znanja. Većina rukom pisana dijela velikih grčkih

liječnika čuvala su se unutar samostanskih knjižnica, djela su se nadopunjavala,

prepisivala i ilustrirala rukama redovnika i redovnica te su nastala neka od najljepših

medicinskih svezaka. Veliku ulogu u očuvanju znanja o ljekovitim biljkama nosi Sveti

Benedikt iz Nursije, ujedno se smatra i ocem zapadnjačkog redovništva, a živio je u 5. i

6. stoljeću. 529. godine na Monte Casinu u južnoj Italiji nastao je prvi samostan,

benediktinski samostan. Sveti Benedikt nije bio samo obrazovan čovjek već je bio i

praktičan i posjedovao je talent za organizaciju, te time uvodi i postavlja pravila koja su

jasno definirala samostanski život.

17

Sl. 7. Sveti Benedikt od Nursije

(http://www.dimaio.it/images/Benedikt-von-nursia_1-500x600.jpg)

Regula Benedicti bio je kućni red u samostanu, a jedna od bitnih stavaka odnosi se na

liječenje. „Briga za bolesne mora biti iznad i ispred svega: treba im služiti tako kao da su

oni sam Krist“. Braća i sestre iz ovog reda bili su u to vrijeme povlašteni dio ljudi koji su

znali čitati i pisati, te su upravo oni pisali nove knjige o travama i lijekovima, u kojima su

dokumentirali svoja iskustva te na taj način prenosili znanje. Također veliku ulogu u

Europi imao car Karlo Veliki (742.-814.), on je naredio uzgoj čitavog niza trava, biljaka,

povrtnih vrsta, cvijeća i voćaka. Karlo Veliki bio je vrlo usko povezan s kršćanskom

crkvom, a to je tada bila veza koju su obilježavali moć i osvajanja i upravo u to vrijeme

samostani su bili važni i određivali su mnoštvo toga. Sam car Karlo, diktirao je svoje

Capitulare de villis, uredbe o krunskim dobrima i carskim dvorcima, u kojima nalaže što

svaki vrt mora imati, jer za njega svaki vrt koji to ima bivao je rajski. Upravo su

redovnici bili prvi koji su slijedili careve naputke, pa su se već od 6.stoljeća u

samostanima mogli pronaći vrtovi koji su imali ljekovite vrste biljaka. Upravo zbog ovog

razloga među najpoznatijima ljekarnicima i specijalistima za trave iz srednjeg i novog

vijeka ima toliko redovnica i redovnika. Jednu od povijesnih dragocjenosti koja daje uvid

u znanje o sađenju vrtova, povezanosti s ljekovitim travama, njihovoj uporabi i njezi

pronalazimo u benediktinskom samostanu St. Gallen u Švicarskoj. U izgradnji ovog

samostana stajao je i nacrt samostanskog vrta, koji po pisanom ljetopisu kaže da se vrt

18

dijeli u 3 dijela; povrtnjak, vrt sa stablima i Herbularius – vrt sa ljekovitim travama.

Herbularius je trebao biti smješten oko kuće liječnika i gledao je na sjever, bolničko krilo

prema istoku, a prostorija za ispuštanje krvi pacijenata prema jugu. Ovaj se projekt

nažalost nikada nije ostvario, ali pomoću samog nacrta koji se nalazi u pisanome ljetopisu

saznajemo na kojem nivou se nalazilo znanje benediktinaca.

Sl. 8. Nacrt samostana St. Gallen

(http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/5/5e/Pianta_dell'abbazia_di_san_gallo

,_816-830,_san_gallo,_stiftbibliothek.jpg)

Između svih crkvenih redova i unutar gotovo svakog samostana nalazio se vrt, no jedna

osoba kojoj se pridodaje najveća važnost među crkvenim liječnicima zasigurno je Sveta

Hildegarda iz Bingena. Rođena 1098. godine, benediktinska redovnica, narodna liječnica,

pjesnikinja, skladateljica, istraživačica prirode i mističarka. U prvom redu ona je

19

liječnica, i kako ju popularno nazivaju „majstorica umijeća liječenja“. Ona nije htjela

samo liječiti simptome nego je i htjela saznati sam uzrok bolesti, jer samo je tako, prema

njezinom mišljenju, bilo moguće ostvariti izlječenje, odnosno omogućiti pravo

ozdravljenje. Hildegardina je medicina, kao što je nazivaju njezini sljedbenici,

sveobuhvatna medicina u kojoj su najrazličitiji postupci obuhvaćeni u jedinstven oblik

liječenja. Tu se radi s ljekovitim biljkama, s iscjeljujućom snagom kamenja, s postupcima

odvođenja tekućina iz tijela kao što su puštanje krvi te s terapijskim kupkama. Veliku

važnost imaju teme kao što su prehrana i post, a postoji čak i prava psihoterapija po

Hildegardi. O svojim načinima liječenja Hildegarda govori u svojim knjigama „Physica“

i „Causa et curae“. 9

Sl. 9. Sveta Hildegarda

(http://www.reindorf.at/web/images/stories/Personen/hildegard_von_bingen8.jpg)

9 Baum A., Peinsold-Klammer I., (2005). Samostanska Medicina, snagom sv. Hildegarde, Kneippova zdravstvena biblioteka, Večernjakova knjiga., str. 13-34.

20

Grčki liječnik Pedanius Dioscorides, sredinom 1.stoljeća nove ere objavio je “De Materia

medica”, knjiga koja sadrži oko 600 vrsta mediteranskih biljaka. U ovoj ilustriranog

knjizi prikazano je kada i gdje je biljka pronađena , da li je otrovna, jestiva ili ne, te njena

glavna svrha. U knjizi također se opisuje kako su Grci koristili ljekovito bilje.

Sl. 10. Knjiga „De Materia medica“

(http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Dioscorides_De_Materia_Medica_Byzantium_

15th_century.jpg)

Također sredinom 1. stoljeća nove ere, rimski pisac, činovnik i komandant flote Gaj

Plinije Stariji napisao je svoje djelo „Naturalis historiae“, povijest prirode u 37 svezaka s

vrijednim informacijama o biću i uporabi ljekovitog bilja.10

10 Baum A., Peinsold-Klammer I., (2005). Samostanska Medicina, snagom sv. Hildegarde, Kneippova zdravstvena biblioteka, Večernjakova knjiga., str. 18.

21

Sl. 11. Plinijeva knjiga „Naturalis historiae“

(http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/6/67/Naturalishistoria.jpg)

1542. godine Leonhart Fuchs, renesansni umjetnik objavljuje „De Materia tirpium“

u kojoj je katalogizirano 400 biljaka sa područja Njemačke i Austrije.

Prvi botanički vrt koji se može tako službeno nazvati (učinkovita znanstvena djelatnost)

nastaje mnogo ranije, 1543 u Pisi (Italija). Osnovna namjena tog vrta bila je uzgoj

ljekovitog bilja za potrebe studija medicine.

Početkom 17. st. praksa zahvaća i ostatak Europe te je osnovan botanički vrt u

Ujedinjenom Kraljevstvu 1621. godine s ciljem promicanja učenja i Božje slave

(University of Oxford botanic garden).

Krajem 17.stoljeća engleski prirodnjak John Ray dao nam je prvu definiciju vrste u svojoj

knjizi „Historia Plantarum“, koja glasi ; „Vrsta je skupina individua koja se širi svojom

reprodukcijom stvarajući nove individue slične sebi“.

Godine 1753. švedski botaničar, psiholog i zoolog Carl Linnaeus piše „Species

Plantarum“ u kojoj opisuje 5900 biljaka i daje svakoj ime iz dva dijela (porodica, vrsta) ,

odnosno uvodi binominalnu nomenklaturu.11

11 Wikipedia, the free encyclopedia. History of ethnobotany. (http://en.wikipedia.org/wiki/Ethnobotany#History_of_ethnobotany)

22

Sl. 12. Carl Linnaeus : „Species plantarum“

(http://www.cact.cz/noviny/2001/08/Linnaeus.htm)

1759.godine osniva se jedan od najvažnijih europskih botaničkih vrtova Royal Botanic

Gardens, Kew , u Ujedinjenom kraljevstvu. Ovaj botanički vrt danas se smatra jednom

od najvećih zbirki živih biljaka.

U drugoj polovici 19.stoljeća javljaju se znanstvenici koji proučavaju i sakupljaju biljke

cijeloga svijeta, tako od 1860.-1890. godine Edward Palmer sakuplja biljne vrste sa

područja zapadne Amerike i Mexica, a na području Europe njemački liječnik Leopold

Glueck radi i istražuje odnos ljudi i biljaka u Sarajevu, te tako 1896. godine objavljuje

rad o tradicionalnoj medicinskoj upotrebi biljaka u selima Bosne. Njegov rad smatra se

prvim modernim etnobotaničkim radom12.

19.stoljeće važno je za botanička istraživanja, te se javlja sve veći broj znanstvenika koji

istražuju biljke te ih sakupljaju i osnivaju botaničke vrtove.

“Botanički vrt je institucija koja u svojem vlasništvu posjeduju dokumentirane zbirke

živih biljaka u svrhu znanstvenih istraživanja, očuvanja, javnog prikazivanja i edukacije“

(Young, 1987).

12 Ethnobotany. Folk classification. New World Encyclopedia. (http://www.newworldencyclopedia.org/entry/Ethnobotany#Folk_classification)

23

Najpoznatiji etnobotanički vrt nalazi se u Mexicu, u gradu Oaxaca. Osnovan je 1993.

godine i stoji kao jedan od vrtova sa gotovo svim članovima porodica kaktusa

(Cactaceae) i agava (Agavaceae), odnosno ovo je vrt s najvećim brojem sukulentnih

biljaka.

Sl. 13. Etnobotanički vrt u Oaxaca, Mexico

(http://www.townandcountrytravelmag.com/cm/tandctravel/images/oaxaca-mexico-22-fb-

32654063.jpg)

Od hrvatskih znanstvenika nužno je spomenuti profesora i doktora znanosti Vladimira

Grdinića, koji je 1996. godine primio državnu nagradu za popularizaciju i promidžbu

znanosti. Njego opus zauzimaju knjige poput Ljekarništvo na tlu Hrvatske (1996.),

Ilustrirana povijest hrvatskog ljekarništva (1997.), Od vrta do neba: ljekovito bilje i

zavjetni darovi za zdravlje (2007.). Znanstveni radovi: Farmaceutski naslovi u Hrvatskoj

farmakopeji, Zbirka pučkih naslova u hrvatskim ljekarnama. No najvažniji za

etnobotaniku je rad napisan u farmaceutskom glasniku 2009.godine; Prevođenje europske

farmakopeje s velikih jezika na hrvatski te Farmakopejsko nazivlje (Hrvatska

farmakopeja sa komentarima) iz 2007.godine.

24

1.4. Svjetski priznati etnobotaničari

Ocem etnobotanike smatra se Richard Evans Schultes, koji u knjizi iz 1979. “Božanske

biljke: Njihove svete, ljekovite i halucinogene moći“ koju je pisao sa otkrivačem LSD-a

(dietilamid lizerginske kiseline) Albertom Hofmannom opisuje kako i na koji način

domorodački narodi Meksika i Amazone upotrebljavaju biljke u svojoj svakodnevici13.

Također važno je spomenuti nekoliko znanstvenika koji su svojim trudom pridonijeli

ovoj veličanstvenoj znanosti; braća Terrence i Denis McKenna istražuju šamanizam s

aspekta etnobotanike i filozofije. Britanac James Wong u sklopu svog istraživanja radi

dokumentarnu emisiju za BBC o tome kako uzgajati vlastite lijekove, Wade Davis

provodi više od 3 godine živeći unutar domorodačke skupine ljudi s područja Amazone i

Anda te piše nekoliko knjiga o svojim saznanjima.

1.5. Moderna etnobotanika

Etnobotanika je mlada znanstvena disciplina, iako o povezanosti biljaka i ljudi postoje i

ranija saznanja ali tek početkom 20.stoljeća etnobotanika dolazi na svoje kao znanost.

Tada se počela razvijati sve više, spajanjem dvaju prethodnih znanosti; botanike i

antropologije. Danas, područje etnobotanike zahtjeva mnogo različitih vještina; botanički

trening o prepoznavanju i pravilnom sakupljanju biljne vrste, antropološki trening za

razumijevanje kulture naroda na području istraživanja i potreban je lingvistički trening za

razumijevanje lokalnih termina za morfološke osobine biljaka, sintaksu te semantiku

lokalnog jezika.

Zadaća etnobotaničara u prvom redu je dobiti pouzdanu informaciju o tradicionalnoj

upotrebi biljaka. Može se reći da je ovo vrlo težak zadatak jer ponekad domaći liječnici

nisu voljni davati ovakve informacije ljudima van njihova plemena, odnosno etničke

skupine. Richard Evans Schultes zbog svoje strasti prema ovoj znanosti je čak promijenio

religiju te postao naučnik šamanizma na području Amazone, gdje je za ovakav preobražaj 13 Erowid library: Plants of the Gods: Their sacred, healing and hallucinogenic powers. (http://www.erowid.org/library/review/review.php?ID=243)

25

potrebno usredotočiti se na odnos čovjeka i biljke i poštivati isključivo načelo znanstvene

istine.

Sl. 14. Richard Evans Schultes sa amazonskim domorodcima

(http://www.huh.harvard.edu/libraries/Nash/schultes_amazon_1940s.jpg)

Na što se današnja etnobotanika, interdisciplinarna znanost odnosi govori nam

znanstvenik Ghillean T. Prance u svom radu u kojem istražuje kako su današnji

stanovnici tropskih područja koji se bave poljoprivredom očuvali znanja domorodaca,

točnije Indijanaca sa područja kišnih šuma. Ova znanja od ključne su važnosti, smatra

znanstvenik, radi očuvanja područja od kršenja ovih šuma u kojima se krije bogatstvo

biljaka koje su nadasve korisne u liječenju ljudi.14

14 Prance G.T. (2002). What is ethnobotany today. Journal of Ethnopharmacology, 32 (1-3) : 209-216

26

2. MEDICINSKA UPOTREBA ETNOBOTANIČKIH VRSTA

2.1. Biljna medicina

„Herbalizam je nauka o narodnoj (tradicionalnoj) medicini, odnosno o biljkama ili

biljnim ekstraktima koje ljudi koriste kao lijek. Herbalizam je poznat kao botanička

medicina, biljna medicina, herbologija i fitoterapija. Biljna medicina u svojem liječenju

ne podrazumijeva samo biljke i njihove ekstrakte nego i životinjske dijelove, razne gljive,

školjke, minerale te pčeline proizvode“ 15.

Biljna medicina smatra se alternativom zbog toga što koristi lijekove u njihovom

prirodnom obliku te ih kombinira međusobno kako bi dobila djelotvoran lijek koji u

klasičnom medicini odnosno u farmaceutskoj industriji dolazi u obliku sintetskih lijekova

Najstariji tragovi znanstvene prirodne medicine sežu do Egipćana, otprilike u treći

milenij prije naše ere. Imhatep, njihov astronom i liječnik, nakon što su ga izabrali za

boga zdravlja pomogao im je prevladati glad koja je trajala sedam godina. Uredili su mu

mjesta za bogoslužje gdje su mogli odgajati liječnike i gdje su bolesni mogli moliti za

zdravlje, a neplodne žene za djecu16.

Diljem naše planete ljudi još od prethistorije koriste autohtone biljke za liječenje raznih

bolesti ljudi i životinja. Prvi dokaz o tome kako čovjek upotrebljava biljku kao lijek

pronađen je u Francuskoj, naslikan na zidovima špilja Lascaux, smatra se da datira iz

razdoblja između 13000 – 25000 godina prije Krista.

Mnogi antropolozi smatraju da u otkrivanju ljekovitih biljaka veliku ulogu igraju i

životinje, jer sami svojim „eksperimentiranjem“, odnosno metodom pokušaja i pogrešaka

otkrivaju mnoštvo korisnih ali i mnoštvo otrovnih biljaka. Proučavanje biljaka datira još

iz doba Sumerana (prije 5000 godina) koji koriste biljke za lijek, biljke poput lovora,

timijana te kima, dok drevni Egipćani koriste luk, korijander, mak, mentu, pšenicu,

ječam, rižu te mnogo druge biljke.

15 Acharya, Deepak And Shrivastava Anshu ( 2008 ). Indigenous herbal medicine : Tribal formulation and traditional herbal practices, Aavishkar Publishers Distributor, Jainpur – India (http://en.wikipedia.org/wiki/Ethnobotany#cite_note-1). 16 Kaiser J.H., (1984). Veliki Kneippov priručnik, Povijest prirodnog liječenja. August Cesarec Zagreb , str.32

27

Drevni Grci i Rimljani prvi su Europljani koji su prakticirali medicinsku upotrebu

biljaka. Hipokrat i Galen radili su zabilješke i pisali knjige koje su kasnije poslužile kao

osnova zapadne medicine (klasične) 17.

2.2. Tipovi biljne medicine

Razlika između farmaceutske industrije koja koristi klasičnu medicinu i herbologije koja

koristi alternativnu tradicionalnu medicinu je upravo u tome što herbolozi u svom

liječenju koriste biljne ekstrakte, odnosno sirovu biljku, tj. njezin učinkovit dio (korijen,

list, plod) dok farmaceuti koriste čisti sastojak odnosno sintetiziraju samo jednu tvar koja

je djelotvorna i kasnije tu tvar nalazimo u obliku tablete.

Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organization – WHO) napravila je listu

više od 20 000 biljaka koje se globalno koriste u ljekovite svrhe. NAPRALERT-ova

(Natural product alert) baza podataka dokumentirala je listu etnomedicinskih biljaka te

zaključila da se otprilike 28 % od svih biljaka na planeti koristi u medicinske svrhe.18

Upotreba biljaka za liječenje raznih bolesti gotovo je univerzalna pojava u

neindustrijaliziranim društvima. Ovakav način liječenja tradicionalan je i nalazimo ga u

svim dijelovima svijeta. Postoje razni tipovi biljne medicine, od tradicionalne kineske,

indijske Ayurvedske medicine, Unani – Tibb medicine sa područja Turske, izvorno

američke – šamanističke medicine sa područja kišnih šuma, šamanističke sa Himalaja,

aboriđinske i afričke, pa sve do novostvorenih načina liječenja, koji su stvorili moderni

europski i američki etnobotaničari kombinirajući više tipova liječenja i upotrebljavajući

više vrsta ljekovitih biljaka sa različitih područja planete Zemlje.

17 Wikipedia , the free encyclopedia. Herbs in history. (http://en.wikipedia.org/wiki/Herbalism#Herbs_in_history) 18 Pandey Madan M., Rastogi Subha, Ajay K. S. Rawat (2008). Indian Herbal Drug for General Healthcare : An Overview. Internet Journal of Alternative Medicine. Volume 6, Number 1.

28

U tradicionalnoj kineskoj medicini najviše upotrebljavana biljka zasigurno je Ginseng

(Panax ginseng) koji je na glasu kao biljka vitalnosti i snage života, podiže životnu

energiju (chi), smanjuje stres te jača imunitet. Dolazi u obliku tekućine ili čaja.

Rod Caranga – čimišnik (Šugar I., 2008) pripada porodici mahunarki (Fabaceae) i

sastoji se od 80 vrsta cvjetajućih biljaka, od kojih oko 10 vrsta ima dugu povijest u

tradicionalnoj kineskoj, mongolskoj i tibetanskoj medicini. Na ovom dijelu Azije vjeruje

se da vrste iz ovog roda hrane tijelo, okrepljuju duševno stanje, osvježuju krv i njene

tokove u organizmu. Koristile su se za širok raspon bolesti; temperaturu, rane, upale,

infekcije, vrtoglavicu, glavobolju, hipertenziju, ženske bolesti, artritis pa čak i za rak.

Više od 100 fitokemikalija otkriveno je, od kojih su većina flavonoidi. Kliničke studije

pokazale su farmakološku aktivnost vrste Caranga sinica za liječenje hipertenzije. 19

U Ayurvedskim načinima liječenja bitno je uskladiti tri najvažnija temeljna načela

zdravog života (doshe) i pomoću raznih biljaka poput ploda amalki (Embilica officinalis),

ashwagandhe ili blen gorski (Withania somnifera), brahme (Bacopa monnieri) i sličnih

biljaka određenom terapijom ili kombinacijom više biljaka koje se često nazivaju

eliksirom života postiže se ravnoteža unutrašnjih organa i harmonija u duševnom stanju

bolesnika.

Afrički i himalajski šamani upotrebljavaju većinom biljke koje u sebi imaju snažne

alkaloide poput dature (Datura stramonium), divlje kadulje (Salvia divinorum), dušne

loze (Banisteriopsis caapi) te njihovom pravilnom primjenom uz koje obavezno ide

obavljanje tradicijskih obreda i ceremonija izvlače iz bolesnika negativnu energiju koja je

uzrokovala stanje bolesti.

Unani – Tibb. medicina potječe sa područja turske regije Anatolija, a nastala je pod

utjecajem grčkih herbologa, indijske te islamske medicine sa područja Perzije. Vrlo je

slična ayurvedskoj medicini jer se također temelji na teoriji elemenata (vatra, voda,

19 Meng Q., Niu Y. (et al.) (2009). Ethnobotany phytochemistry and pharmacology of the genus Caragana used in traditional Chinese medicine. Journal of Ethnopharmacology. 124 (3) : 350-368.

29

zemlja, zrak) koji se nalaze u ljudskom tijelu i čija ravnoteža mora biti postignuta za

zdravo tjelesno stanje20.

Aboriđini, domoroci sa područja Australije okarakterizirani kao sakupljačko nomadske

etničke skupine koristili su razne biljne vrste, grmove i drveća za liječenje. Autohtono

drvo eukaliptusa (Eucalyptus globulus) i hibiskusa (Hibiscus sp.) koriste za prehladu i

groznicu, lišće maline (Rubus ideaus) i orhideje (Cymbidium madidum ) protiv probavnih

smetnji i proljeva. Oblog od kulibaha (Eucalyptus microtheca) djelotvoran je protuotrov

zmijskom ugrizu a jedući lišće drveta Exocarpus latifolius i plodove kinina (Petalostigma

pubescens) mlade članice ovih domorodaca sprječavaju neželjenu trudnoću.

Zahvaljujući velikom grčkom filozofu, botaničaru i farmakologu Pedaniusu Dioscoridesu

i njegovoj knjizi „De Materia Medica“ u kojoj opisuje više od 600 vrsta ljekovitog

mediteranskog bilja Europljani su upoznati sa višestrukim koristima autohtonog bilja. Iz

njegova učenja i „moćne“ knjige učili su veliki svjetski znanstvenici, etnobotaničari koji

su širili znanje o ovim „čarobnim“ biljkama.

2.3. Organski spojevi

Sve biljke proizvode razne kemijske sastojke kao rezultat njihovog metabolizma, kao što

su šećeri i masti odnosno primarni metaboliti. Mnoge biljke sadrže sastojke koje su

korisni i pronalaze svoj smisao u ljudskoj medicini, većina njih su aromatski sastojci

(fenoli i njihovi derivati tanini), odnosno to su većinom sekundarni metaboliti (alkaloidi).

Biljke sintetiziraju mnoštvo fitokemikalija ali većina njih su derivati biokemijskih

procesa ;

20 Waltraud Ernst (2002). Plural medicine, tradition and modernitiy. Google books. (http://books.google.hr/books?id=Wwe7woV3f7oC&printsec=frontcover&source=gbs_v2_summary_r&cad=0#v=onepage&q=&f=false)

30

Alkaloidi su spojevi koji sadrže jedan ili više atoma dušika u heterocikličkom prstenu, pa

zbog toga imaju bazična svojstva. Pripadaju u najbrojniju skupinu prirodnih spojeva,

danas je poznato preko 2500 alkaloida. Alkaloidi djeluju na centralni živčani sustav

(CNS), a dijelimo ih prema tipu heterocikličkog prstena sadržanog u molekuli. Imamo

pirodilinski i piperidinski prsten, to su jednostavni alkaloidi u čiju skupinu spada nikotin

iz duhana, higrin iz grma koke, kofein iz kave, koniin iz otrovne biljke kukute kojim je

otrovan slavni grčki filozof Sokrat. Kokain iz grmolike biljke koke (Erythroxylon coca)

te atropin iz biljake velebilje (Atropa belladonna), iz bunike (Hysciamus niger), te iz

dature (Datura stramonium) najstariji su poznati alkoloidi i njihovo djelovanje na CNS

smatra se među najjačima. Najviše proučavani alkaloidi oni su koji se dobivaju iz

opijuma, odnosno iz nezrelih glavica biljke maka (Papaver somniferum). Sirovi opijum u

sebi sadrži oko 20 % alkaloida a u najvećem postotku nalazi se morfin (10 %) te ga se

smatra glavnim nosiocem fizioloških efekata opijuma, odnosno spada u skupinu

najefikasnijih analgetika. Heroin je derivat morfina (diacetil morfin) koji se prije koristio

kao lijek ali danas je to najopasnija droga, čije veće konzumiranje stvara snažnu ovisnost

te često odvodi u smrt.21

Alkaloidi se iz se iz biljaka dobivaju tako da se najprije amonijakom ili vapnom oslobodi

baza, a onda se ona ekstrahira organskim otapalom.

Fenoli su grupa organskih spojeva koji u svojoj strukturi sadrže hidroksilnu –OH grupu.

Od alkohola se razlikuju po tome što je –OH skupina direktno vezana za ugljikov atom

aromatskog prstena, a kod alkohola na ugljikov atom alkilne skupine. Najjednostavniji

spoj i predstavnik ovih organskih spojeva je Fenol ili karbolna kiselina (C6H5OH). Fenoli

su dosta kiseli spojevi te u reakciji sa vodom nastaju fenolske soli. Antocijanin je

pigment koji daje grožđu ljubičastu boju, a njegovom sintezom dobili smo E163 odnosno

biljni ekstrakt koji se koristi kao aditiv u hrani, njegova glavna svrha je bojenje hrane.

Izoflavonoidi su fitonutrienti koje pronalazimo u zrnu soje i drugih mahunarki, poznati su

da su veoma učinkoviti u snižavanju kolesterola i triglicerida u krvi, te sprečavanju

širenja kanceroznih tumora. Flavonidi su kemijski spojevi čije se sinteze odvijaju samo u

biljkama, a izoflavonoidi nastaju izomerizacijom flavonida. Svaka izomerizacija je

21 Enciklopedija Leksikografskog zavoda (1966). Svezak 1. Alkaloidi, str. 79.

31

endotermna reakcija, tako ksantohumulon izomerizira u izo-ksantohumulon prilikom

kuhanja pivske sladovine s hmeljem. Tanini su gorke tvari biljnog porijekla, nalaze se u

stablima i listovima nekih biljaka, sadrže ih zeleni plodovi te zbog toga imaju gorak okus.

Ljekovitost tanina je višestruka; imaju bakterijsko i fungicidno djelovanje, ublažavaju i

liječe dizenteriju, oni su antidoti mnogim otrovanjima. Nalaze se u čaju (Camellia

sinensis), u crvenom vinu odnosno grožđu, u plodovima šipka (Punica granatum), kakija

(Diospyros kaki), u brusnici (Vaccinium oxycocco), jagodi (Fragaria ananassa),

borovnici (Vaccinium myrtillus), u orašastom voću, ima ih u hmelju (Humulus lupulus) ,

u čokoladi te u mnogim drugim vrstama biljaka.22

Terpenoidi su jedna od strukturno najraznolikijih skupina prirodnih produkata. U

njihovoj grupi pronalazimo oko 30 000 terpena. Prvi izolirani terpen dobiven je iz smole

bora (Pinaceae). Terpenoidi se često nazivaju izoprenoidi zbog glasovitog alkena

izoprena. Terpenoidi se klasificiraju prema broju izoprenskih jedinica u molekuli.

Hemiterpeni sadrže jednu izoprensku jedinicu, najpoznatiji je izopren koji se oslobađa iz

fotosintetski aktivnih tkiva. Svjetski priznat hrvatski znanstvenik dr. Lavoslav Ružička

1936. godine dobiva Nobelovu nagradu jer je prvi postavio hipotezu o biogenezi

izoprenoida, odnosno prvi je utvrdio strukturnu jedinicu zajedničku svim terpenima.23

Monoterpeni imaju dvije izoprenske jedinice a nalaze se u esencijalnim uljima ljekovitog

bilja i začina, jedan od poznatijih monoterpena je kanabinoid iz konoplje (Cannabis

sativa), cineol iz ulja eukaliptusa (Eucalyptus globulus), mircen iz lovora (Laurus

nobilis), ocimen iz bosiljka (Ocimum basilicum), citronelol iz ruže (Rosaceae). Diterpeni

su farmakološki važni metaboliti, najbolji i najučinkovitiji diterpen zove se taksol koji je

dobiven iz kore tise (Taxus brevifolia Nutt.), prema National Cancer Institute proglašen je

najboljim anti kancerogenim agensom te se koristi u liječenju oboljelih od raka.

Tetraterpeni su karotenoidi koji su najzastupljenija skupina terpenoida, sastoje se od

osam izoprenskih jedinica i od 40 ugljikovih atoma. Poznato je preko 400 spojeva, a

najpoznatiji su likopen iz rajčice, te alfa, beta i gama karoteni. Od politerpena 22 Enciklopedija Leksikografskog zavoda (1966). Svezak 2. Fenoli, str. 360. 23 Vladimir-Knežević Sandra, Prof.dr.sc. Eterična ulja, smole i balzami. PDF.str. 7. (http://www.pharma.hr/download.aspx?file=/Upload/sec_003/ins_011/P5%20Eteri%C4%8Dna%20ulja.pdf)

32

najpoznatiji je iz stabla kaučuka (Hevea braziliansis) a sadrži više od 8 izoprenskih

jedinica.24

Glikozidi su organski spojevi koji se sastoje od šećera i aglikona. Šećernu komponentu

čine molekule glukoze i rjeđe fruktoze, a aglikonski dio može biti aromatični alkohol,

fenol aldehid, keton ili neki drugi organski spoj. Aglikonski dio je bioaktivan u svojoj

slobodnoj formi ali postaje inertan dok se glikozidna veza između šećera i njega uništi

djelovanjem vode ili enzima. Ovakav mehanizam dopušta biljci da odgodi toksično

djelovanje sve do određenog vremena. Glikozidi se nalaze u biljkama; kardiotonički

glikozidi – u biljci grimizni naprstak ili crvena pustikara (Digitalis purpurea), vunasta

prstikara (Digitalis lanata), morski luk (Urginea maritima), gorocvijet (Adonis vernalis),

đurđica (Convallaria majalis), oleander (Nerium oleander) osim u biljkama ovaj srčani

glikozid nalazi se i u koži žabe a naziva se bufotalin. Ovi srčani glikozidi liječe

kongestivno zatajenje srca jer pojačavaju snagu kontrakcije srčanog mišića. Osim srčanih

glikozida postoje još i cijanogeni glikozidi koji sadrže cijanovodičnu kiselinu, saponini

koji sadrže steroide, antraglikozidi i gorki glikozidi.25

2.4. Oblici prirodnih lijekova

Prirodni lijekovi dolaze u više oblika;

Biljni prašci dobivaju se usitnjavanjem suhe biljne mase do praha. Sadrže biljnu drogu u

cijelosti. Najčešće dolaze u obliku kapsula ali upotrebljavaju se i u osnovnom obliku;

konzumiraju se razmućeni u mlakoj vodi.

Čajevi su topli napitci koji se dobivaju infuzijom različitih biljnih dijelova, od cvijeta,

lista, ploda, korijena, cijelog nadzemnog dijela biljke ili sjemenki. Prave se od svježih ili

suhih dijelova biljaka. Ovo je jedan od najjednostavnijih načina primjene ljekovitih

biljaka. Dio biljke zalije se kipućom vodom i pusti da stoji nekoliko minuta. Čajevi se još

nazivaju i infuzi.

24 Enciklopedija Leksikografskog zavoda (1966). Svezak 6. Terpeni, str. 373 25 Enciklopedija Leksikografskog zavoda (1966). Svezak 2. Glikozidi, str. 550.

33

Dekokti su tekući ekstrakti biljke koji se kuhaju u ključaloj vodi 15 – 20 minuta. Vruća

voda i duže vrijeme kuhanja pogoduje kvaliteti ekstrakcije aktivnih tvari iz biljke.

Dekokti se rade iz tvrđih dijelova biljke kao što su korijen, kora i biljni podanci.

Macerati su hladni ekstrakti biljaka dobiveni ostavljanjem biljke određeno vrijeme u

određenom otapalu. Taj proces naziva se maceracija. Vrijeme maceracije i vrste otapala

ovisi o biljnoj vrsti. Maceracija se vrši polarnim ili nepolarnim otapalom najčešće na

sobnoj temperaturi.

Tinkture su alkoholni ekstrakti biljnih droga dobiveni maceracijom u smjesi etanola i

vode. Koriste se svježi ili suhi dijelovi biljke. Maceracija se odvija u određenom vremenu

(od deset do mjesec dana) nakon čega se dobivena tinktura odvaja od biljnih dijelova i

ostavlja još neko vrijeme kako bi se nataložile balastne tvari (vlakna), te se tada tinktura

filtrira i ostavlja na tamnom mjestu.

Tablete su sintetska sredstva nastala kemijskim putem – sintezom aktivnih tvari iz biljke

u gotov farmaceutski proizvod.26

Prirodni lijekovi dolaze još u mnogo oblika poput dražeja, kapsula, masti, kapi, emulzija,

sirupa, inhalatora, ulja i sl.

3. BILJNE VRSTE KAO GRAĐEVINSKI MATERIJAL U ETNOBOTANIČKIM

ISTRAŽIVANJIMA

S jedne strane planete Zemlje imamo modernu ljudsku civilizaciju a s druge imamo one

koje još žive na iskonski način; hodaju bosi i gotovo goli, jedu drugačiju hranu i na svom

teritoriju žive pod raznim skrovištima načinjenim od kvalitetnih biljaka.

Većinom su njihove kuće sagrađene od drvenih materijala,ali ponekad i u kombinaciji sa

suhim i vlaknastim dijelovima biljaka.

Da bi sagradili objekt za boravište cijele svoje obitelji domoroci moraju imati velika

saznanja o materijalima koja će koristiti. Moraju znati koje drvo upotrijebiti za

26 Šuran J, Božić F. Uvod u oblike lijekova. (http://www.jelena-suran.com/vjezbe/01%20Uvod%20u%20oblike%20lijekova.pdf)

34

konstrukciju kuće, to drvo mora biti otporno na termite i razne kukce bušače. Materijal bi

trebao biti otporan na truljenje i da ima što manju vodopropusnost. Za povezivanje

konstrukcijskih kolaca i biljaka „crjepova“ trebaju znati koja vrsta biljke ima najbolje

vlakno, najčvršće i najelastičnije.

U afričkoj državi Ugandi izvorna plemena koriste tropsko drvo Harrisonia abyssinica,

Millettia dura te mnoge druge kao konstrukciju za svoje kućice. Užad koja je otporna na

termite a koriste je ova plemena su lijane Cryptolepsis sanguinolata, Urera trinervis, te

lozica Cissus rotundifolia. Zidove rade od mješavine pijeska i piljevine, kravlje balege i

slame što im osigurava visok stupanj topline.27

Indijanska plemena Blackfoot, Hopi, Kiowa i Havasupal koriste stabla vrbe (Salix sp.) i

bora (Pinus edulis) za gradnju svojih bungalova, a prerijski indijanci Arapaho svoje tipi

šatore (Tepee) grade od brezine kore (Betula pendula) u kombinaciji sa bizonovom

kožom. Apachi, Ojibwe i indijansko pleme Dakota rade svoje „wigwam“ šatore od više

materijala; koriste kolce od hrasta (Quercus) ili vrbe (Salix sp.), lišće i konopce od juke

(Yucca sp.), pokrove od trave Andropogon gerardii i ako kiša pada na svu tu građu

stavljaju razne kože divljih životinja.28

27 Neuwinger H.D. (1994). African Ethnobotany. Poisons and Drugs. Google books. (http://books.google.hr/books?id=_j8ueEmakD0C&printsec=frontcover&lr=#v=onepage&q=&f=false) 28 Moerman Daniel E.(1998). Native American Ethnobotany. Google books. (http://books.google.hr/books?id=UXaQat5icHUC&printsec=frontcover&source=gbs_v2_summary_r&cad=0#v=onepage&q=&f=false)

35

Sl. 15. Tipi šator prerijskih indijanaca

(http://www.sonofthesouth.net/union-generals/indians/tipi.htm)

Novogvinejsko pleme Dani sa područja Baliem Valley koriste hrast (Quercus sp.),

zimzeleno drvo Castanopsis acuminatissima , grm Leptospermum flavescens za izradu

svojih kućica.

Amazonski narodi za svoje kuće koriste Iryanthera tricornis ili kako oni nazivaju

„Pacuna“ a Amerikanci ju nazivaju Blowgun. Ova biljka također se koristi kao cijev za

izbacivanje otrovnih strelica koje domoroci koriste u lovu na divlje životinje.

U modernom društvu danas također se koriste biljni materijali za građevinske potrebe,

tako na primjer u Nizozemskoj postoje kuće sagrađene od briketa koji su industrijskim

putem dobiveni od drvenaste stabljike konoplje (Cannabis sativa). U raznim pregradama

koriste se furnir ploče koje se također industrijski dobivaju iz raznih drveća visoke

kvalitete; hrast, bukva, javor, trešnja.

Kako širom Europe jača svijest o upotrebi obnovljivih izvora energije, time paralelno

nastaju novi projekti, tako primjerice u nekim europskih državama slama se prihvatila

kao građevinski materijal. Ovaj materijal prihvaćen je jer je jeftiniji i ekološki je

prihvatljiviji. Točnije, balirana slama može biti noseći materijal, ali prvenstveno ona je

jedan od najboljih izolacijskih materijala. Pri gradnji kuće od slame koristimo baliranu

36

slamu koju kada postavimo među drvene grede ožbukamo mješavinom također prirodnih

materijala; gline, pijeska i vapna. Time dobivamo vrhunsku kombinaciju, koja za razliku

od zidova od opeke, ima manji gubitak topline, ne izaziva alergije i otpornija je na

vanjske utjecaje, čvrsta je i unatoč svim zabludama slama u kućama nije podložna

gorenju, zbog razloga jer je dobro balirana, odnosno zbijena je te u njoj nema prostora za

ulazak zraka. U Hrvatskoj slama još nije prihvaćena kao građevni materijal ali u svrhu

volonterskih udruga nastale se tri takve kuće. Jedna se nalazi u Istri, druga u selu

Vukomerić u blizini Zagreba, a treća u blizini Čakovca.29

Sl. 16. Kuća od balirane slame u Istri.

(http://www.promogradnja.hr/cms/data/upimages/slama_bale.jpg)

Pričajući o biljkama koje služe za izgradnju kuća, nužno je spomenuti kvalitetna stabla

koja stoljećima služe u izgradnji. Za izgradnju drvenih kuća najčešće se upotrebljava

crnogorica; smrekini, jelini i borovi trupci, no u upotrebi širom Hrvatske ali najčešće u

Slavoniji koristi se hrast (Quercus sp.) kojim su se ne samo gradile kuće već i dvorišne

prostorije; kokošinjac, čardak (spremnik za kukuruz), štala za smještaj stoke, pušnice za

29 Motik B., Šimleša D. (2007) Zeleni alati za održivu revoluciju, Održivo graditeljstvo. Kuća od balirane slame. 134.-138.

37

dimljenje mesa i sl. Izuzev tradicionalnih slavonskih drvenih kuća širom naše zemlje

pronalazimo slične kuće, uz koje se vežu određene tradicijske karakteristike. Bitno je

spomenuti tradicionalnu posavsku kuću, koju danas možemo pronaći u malim selima u

hrvatskoj Posavini. U zadnje vrijeme sve više se vrednuje tradicijska baština te je u

sklopu s tim tradicijsko graditeljstvo postalo važan dio sveukupne kulturne baštine. Od

strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske pokrenut je projekt obnove tradicijskih

posavskih kuća30, te se time daje novo ruho tradicijskoj baštini, provodi se pravna zaštita,

potiču se, financiraju i osmišljavaju programi obnove i revitalizacije. Najviše primjeraka

posavskih kuća pronalazimo u Parku Prirode Lonjsko polje, točnije u selu Čigoć. Selo

Čigoć osim po svom etno izgledu svijetu i Europi je poznato kao prvo Europsko selo

roda, proglašeno 1994. godine od strane Europske zaklade Euronatur.31 Osim što u njemu

živi više bijelih roda nego njegovih žitelja u ovom malom selu kao da je vrijeme stalo. Na

svakom koraku pronalazimo slike prošlosti i predivne tradicije. Posavske drvene kuće

stambene su kuće lokalnih naziva hiža, iža, kuća na trem, čardak, prizemnice, ali

pretežito katnice različitih dimenzija i rasporeda prostorija. Od davnina seoski su ih

graditelji gradili horizontalnim slaganjem hrastovih planjki a međusobno ih spajali

drvenim klinovima. Izvorno su se kuće podizale iznad tla, na drvene ili kamene trupce

„bapke“ kako bi se zaštitile od poplava. Specifičnost kod ovih kuća su krovci, odnosno

zaštitne strehe između prizemlja i kata, koji imaju funkciju zaštite drvenih stjenki od

padalina. Ove kuće odlikuju se i vrsnim umjetničkim oblikovanjem što im daje posebnost

u tradicijskom izričaju. Razni ukrasi izrezbareni su na pročeljima kuće, na okvirima

prozora, na glavnim gredama te u unutrašnjosti kuće. Ovo malo selo daje odličan primjer

kako čovjek živi u skladu sa prirodom, sa svojom baštinom i sa ljubavlju prema

životinjama.32

30 Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Posavska tradicijska drvena kuća. Priručnik za obnovu. (http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=2593) 31 Čigoć, prvo Europsko selo roda. (http://www.pp-lonjsko-polje.hr/Posjete_Cigoc.htm) 32 Tradicijska baština srednje Posavine. (http://www.mmtpr.hr/UserDocsImages/b-prirucnik-9-16.pdf)

38

Sl. 17. Tradicijska posavska kuća u selu Čigoć

(http://www.hbz-og.hr/novosti/data/upimages/sisak09f.jpg)

4. BILJNE VRSTE KAO TEKSTILNI MATERIJAL U ETNOBOTANIČKIM

ISTRAŽIVANJIMA

Ljudi se rađaju goli i bosi, a dok zapiri vjetar, padne kiša ili snijeg hladno im je pa traže i

rade raznu odjeću kako bi utoplili svoje tijelo. Ovo je iskonska potreba čovjeka kao

ljudskoga bića za odjećom. Prvobitno je čovjek svoje tijelo grijao vatrom, pokrivao se

kožom životinja te koristio razne listove kojima bi sakrio svoj spolni organ. Razvitkom

ljudske civilizacije razvijali su se i načini razmišljanja i što je više ljudi postojalo s tim je

paralelno nastajalo i tradicijsko vanjsko obilježje naroda kojemu pripada. Bilo da su

afrička, azijska ili izvorno američka plemena međusobno se razlikuju po vanjskom

izgledu i odjeći koju na sebi nose. Ta odjeća rađena je od prirodnih materijala, najčešće

od životinjske kože ali i od biljaka.

39

Sl. 18. Tradicionalne suknje amazonskih plemena

(http://www.inturkuoda.com/Interesting_articles/Native_amazonian_cultures.jpg)

Palma (Poulsenia armata) koja raste na području Amazone koristi se za pravljenje

tradicionalnih suknji, isto kao i druge vrste palmi Mauritia flexuosa te Phytelephas

macrocarp. Za bojenje odjeće koriste se biljke koje u sebi sadrže boju, Genipa americana

luči tamnoplavu boju a Sanguinaria canadensis luči crvenu boju kojom se osim odjeće

boja i lice domorodaca. Od biljke Pariana sp. rade se ženski remeni koji se koriste u

ceremonijalnim plesovima. Asclepias syriaca kod nas se naziva cigansko perje, a

Amerikanci ga nazivaju Milkweed također se koristi kao prediva biljka. Chinook

indijanci koriste koru cedra (Cedrus sp.) namočenu u vodi, kako bi omekšala

kombinirajući ju sa tkanom korom duda (Morus nigra) i raznim osušenim travama u

izradi tradicionalne odjeće33. Azijska plemena koriste grublje platno konoplje (Cannabis

sativa) za izradu odjeće, isto tako koriste finu tkaninu kašmir koji dobivaju iz vune

kašmirske koze. Pamuk (Gossypium barbadense) i lan (Linum usitatissimum) danas su

najvažnije predive biljke koje se koriste u industrijskoj izradi tekstila.

33 Moerman Daniel E. (1998). Native American ethnobotany . Google books. (http://books.google.hr/books?id=UXaQat5icHUC&printsec=frontcover&source=gbs_v2_summary_r&cad=0#v=onepage&q=&f=false)

40

5. HALUCINOGENO DJELOVANJE BILJAKA U OBREDIM NEKIH RELIGIJA

Mnoge svjetske religije koriste biljke u svojim svetim obredima, te biljke često sadrže u

sebi jake organske spojeve pomoću kojih vjernici dobivaju vizije odnosno padaju u stanje

transa. Ove biljke, skupa sa nekim gljivama nazivaju se enteogeni, to su biljke koje

posjeduju psihoaktivna svojstva.

5.1. Važnost nekih biljaka u vjerskim obredima

O povezanosti biljaka i religije saznajemo iz svetih knjiga kao što su Biblija, Kuran,

Tora, Vede, u kojima pronalazimo dokaze o upotrebi biljaka u religijske svrhe. U

kršćanstvu, Bibliji, u edenskom vrtu lukava zmija nadmudri Evu da pojede jabuku (Malus

domestica) sa stabla sa kojeg joj je Jahve (Bog) zabranio da jede, ona dadne jabuku

Adamu te kad im se otvoriše oči ugledaju da su goli, posramiše se i od smokvinog lišća

(Ficus carica) napraviše si odjeću. Ovo je jedan od najstarijih pisanih materijala koji

govori o odnosu biljaka i čovjeka. U Pjesmi nad pjesmama čitamo: "Mladice su tvoje vrt

mogranja pun mirisnih plodova narda, šafrana, mirisne trske i cimeta, sa stabljikama

tamjana, smirne i aloje". (Pj.:4, 13-14). U Bibliji je zapisano da su tri kralja, išavši se

pokloniti mladom Isusu kao izraz počasti, na dar prinijela mirise, zlato i tamjan.34

Osim što u starim svetim spisima saznajemo koja je biljka gdje igrala kakvu ulogu, u

svim svjetskim religijama danas koriste se razne biljne vrste kao sredstva između vjernika

i njegove vjere.

Kod Kršćana za vrijeme mise, biljka tamjan (Boswellia carteri), njena osušena smola kod

paljenja izaziva mirisan aromatski dim i njegovo je značenje izraziti poštovanje prema

predmetima ili osobama. To je pozdrav oltaru, poštovanje prema oltaru koji označava

Krista, odnosno njegovu žrtvu.

34 Jelaska Aida. Vaše Zdravlje (2004). Časopis – Vodič za zdravi život (br.39), Tema broja : Mirisi – tihi vladari svijeta. (http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/531/)

41

U Hinduističkom vjerovanju bosiljak (Ocimum basilicum) jedna je od najvažnijih svetih

biljaka. Za Hinduse imati bosiljak u svom vrtu znači biti zaštićen od nesreće i imati

blagoslovljen dom, te prikazati svoju jaku vjeru bogovima Krishni i Vishni. Bosiljak kod

Hinduista predstavlja čistoću, spokoj, harmoniju, sreću i zdravlje. Na Sanskrtu bosiljak se

naziva „Tulsi“ što znači neusporediv. Priča o bosiljku govori da je sama biljka

transformacija, odnosno reinkarnirana nimfa Tulasi, koja je bila obožavana od Boga

Krishne.35

Biljka koju smatraju svetom u više religija i koriste ju za uzvišenje duhovnog stanja zove

se indijska konoplja (Cannabis sativa var. indica). Kao što joj sam naziv kaže ona

potječe iz Indije, a njena upotreba u hinduističkoj i budističkoj vjeri ima veliki značaj.

Vjeruje se da konzumiranjem ove biljke vjernici čiste tijelo od svojih grijeha, istražuju

vlastitu spiritualnost te jačaju svoju koncentraciju u meditaciji. Osim budista i hinduista,

konoplju koriste i mnogi drugi vjernici, poput Rastafarijanaca, Sikha, Muslimana, Židova

i Šamanista.

Sl. 19. Hinduistički vjernik puši charas, smolu dobivenu iz konoplje

(http://wpcontent.answers.com/wikipedia/en/thumb/8/83/Sacred_Charas.jpg/180px-

Sacred_Charas.jpg)

35 Chatterje Gautam And Sanjoy (2001). Sveti Hindu simboli. Str. 95-97.

42

Bwiti, afrička religija, nastala iz kršćanstva. Prakticira se na području država Gabon i

Kamerun. Mnogi ovu vjeru nazivaju kultom jer je nastala pod utjecajem više vjerovanja,

spajanjem različitih filozofskih i vjerskih pravaca, uvodeći animizam te štovanje mrtvih.

Ovi vjernici u svojim ritualima koriste biljku ibogu (Tabernanthe iboga) koja im

stimulira centralni živčani sustav i stvara vizije. Iboga u sebi sadrži jak alkaloiod koji se

zove ibogain. Korijen ove biljke žvaču mladi vjernici u ritualu ulaska u vjeru, obred traje

tri dana i tri noći isto koliko i djelovanje ove biljke. Cijelo vrijeme vjernici su u transu i

primaju različite vizije, čiste svoje tijelo od negativnih utjecaja i molitvom jačaju svoj

duh. U Republici Gabon iboga se smatra nacionalnim blagom, također manje doze ove

biljke pomažu im povećati koncentraciju u lovu na životinje i time uspješnost lova.36

Sl. 20. Članovi afričkog kulta Bwiti žvaču korijen iboge

(http://biktop.saman.org.hu/kisvilagom/novenyek/t/tabernantheiboga/index/bwiti.jpg)

Drevni Grci u doba dekadencije Eleuzinskih misterija u prvom stoljeću, za vrijeme

inicijalnih ceremonija koje su se održavale jednom godišnje pravili su piće Kykeon

načinjeno od vode i ječma zaraženog gljivom ergot. Ergot u sebi sadrži jak alkaloid

ergotamin i lisergičnu kiselinu (LSA) koja ima jako djelovanje hipnoze na sljedbenike

ovog kulta, odnosno na one koje tek ulaze u njega. Vjerovalo se da ovaj napitak pomaže

umu da otkrije dubinu duševnih i intelektualnih sfera svijesti.37

36 Fernandez James W. (1982) Bwiti: an ethnography of the religious imagination in Africa. Chapter 18. (http://ibogaine.desk.nl/fernandez.html) 37 Wikipedia, the free encyclopedia. Kykeon. (http://en.wikipedia.org/wiki/Kykeon)

43

Islamska vjera poznata je po svojoj strogoći u jelu i piću, zabranjeno im je konzumirati

alkohol ali ne i biljku khat (Catha edulis). Biljka posjeduje amin S-katinon, koji je veoma

sličan amfetaminu. Njegovo djelovanje na centralni živčani i na kardiovaskularni sustav

očituje se u povećanom krvnom tlaku i na ubrzanju rada srca, što kod česte upotrebe

dovodi do mogućeg srčanog udara.38 Ova biljka žvakala se prije religijskog posta u

arapskoj državi Yemen.

Sl. 22. Arapi žvaču biljku khat

(http://teaandpolitics.files.wordpress.com/2009/08/chewing_qat.jpg)

Asteci sa područja južnog Meksika, imali su mnogobožačku religiju, svojim dolaskom

pokupili su mnoge elemente drugih mezo-američkih kultura i ranih naroda. Najvažniju

ulogu u vjerskom životu imali su tri boga; Bog Rata, Sunca i Kiše. Poznati po svom

kanibalizmu, tijela svojih ratnika prinosili su bogovima, na način da bi njihovo srce

žrtvovali Bogu Sunca a od ostatka tijela napravili bi gozbu. Nakon gozbe obavljale su se

molitve uz upotrebu enteogenih biljaka, poput ukrasnog slaka - Morning glory (Ipomoea

violacea) i havajske male ruže (Argyreia nervosa). Sjeme ovih biljaka u sebi također

sadrži lisergičnu kiselinu koja uzrokuje razne halucinacije i vizije.

38 Al-Motarreb A., Baker K., Broadley K.J.(2002). Khat: Pharmacological and medical aspects and it's social use in Yemen. Phytotherapy Research, 16 (5) : 403-413.

44

Sl. 23. „Morning glory“ – ukrasni slak

(http://www.burpee.com/images/en_US//local/products/detail/b41236.jpg)

Ove biljke, enteogeni, zbog svojih svojstava uzrokuju psihoaktivno djelovanje, odnosno

na određeni način djeluju na centralni živčani sustav (CNS). Očituju se kroz čitav spektar

aktivnosti, od psihoanaleptičkog (stimulativnog), psiholeptičkog (adaptogenog) te

psihodisleptičkog (halucinogenog) djelovanja pa sve do terapeutske upotrebe enteogena

za liječenje psihičkih problema. Stimulativno djelovanje uočeno je kod biljaka

kositernice (Ephedra spp.), pavlije (Paullinia spp.), te khata (Catha edulis) koje

dokazano smanjuju tjelesnu težinu. Biljke adaptogeni poboljšavaju općenitu zdravstvenu

kondiciju tijela. Mnoge halucinogene biljke korištene su radi svog psihogenog djelovanja,

ali osim toga neke od njih korištene su i u terapeutske svrhe, poput konoplje (Cannabis

sativa), iboge (Tabernanthe iboga), te mješavine bljuvaša (Psychotria viridis) i dušne

loze (Banisteriopsis caapi).39

39 Carlini E.A. (2003). Plants and central nervous system. Pharmacology Biochemistry and Behavior, 75(3): 501-512.

45

6. VAŽNIJE BILJNE VRSTE S ASPEKTA ETNOBOTANIKE

6.1. Salvia divinorum

Sl. 24. Božanska kadulja

(http://www.unodc.org/images/odccp/bulletin/bulletin_1970-01-

01_1_page005_img017_large.gif)

Božanska kadulja, meksička metvica, pastirska biljka, Ska Maria Pastora pripada

porodici usnjača Lamiaceae. Ona je višegodišnja biljka, može narasti preko metar visine,

ima velike zelene listove sa žutom nijansom, peteljke su male i bez dlačica. Na svakome

spiralnom cvatu raste do 6 cvjetova , bijeli cvjetovi zaobljeni su i pokriveni dlačicama i

nalaze se unutar svijetloljubičaste čaške. Ova biljka predivnih cvjetova rijetko cvjeta pa

stoga svoju upotrebu ne pronalazi u hortikulturi. Sjeme ove kadulje ima mali postotak

klijanja, svega 20 – 30 % .

Ova kadulja endemska je vrsta sa područja Sierra Mazateca u državi Oaxaca u Meksiku,

raste u šumama na 300 - 1800 metara nadmorske visine. Mazteci su ju koristili u svojim

religijskim i liječničkim ritualima. Primarno je korištena za vizijska stanja šamana ali u

manjim dozama pokazala se ljekovitom protiv povraćanja, proljeva, anemije, glavobolje i

46

reume. Salviu divinorum prvi je otkrio švedski antropolog Jean Basset Johnson 1938.

godine dok je proučavao maztečke šamane.40

Psihotropna supstanca unutar ove biljke je Salvinorin A (C23H28O8 ). Salvorin se

strukturno razlikuje od ostalih prirodnih halucinogena, jer gotovo svi osim njega u svojoj

strukturi sadrže dušičnu bazu, te time spadaju u skupinu alkaloida dok salvorin pripada

skupini terpenoida (diterpenoid). Salvorin A najjači je prirodni halucinogen, njegova

svojstva aktiviraju se već pri malim dozama od oko 200 mikrograma. Osušena biljka

sadrži oko 20 – 30 % salvorina A. Potencijal ove biljke nikako ne možemo

okarakterizirati kao toksičan, jer unatoč snažnom djelovanju ova biljka ne radi štetu

unutarnjim organima.

Sl. 25. Struktura molekule Salvorin A

(http://en.wikipedia.org/wiki/File:Salvinorin-A_structure.png)

Molekula Salvorina A dokazano djeluje kao kappa- opioid receptor, odnosno na receptore

koji se nalaze u neuronima središnjeg i perifernog živčanog sustava, i preko njih se 40 University of Maryland. Cesar. Center for Substance Abuse Research. Salvia Divinorum. (http://www.cesar.umd.edu/cesar/drugs/salvia.asp)

47

prenose bolni impulsi. Također je dokazano da putem ovakvog djelovanja znatno pomaže

kod liječenja bolesti promijenjene percepcije, poput Alzhemierove bolesti, šizofrenije te

bipolarne bolesti (manično-depresivna psihoza).41

Mastečki šamani koriste ovu psihoaktivnu biljku u svojim ceremonijama i obredima

liječenja na tradicionalan način. Nakon što prikupe svježe listove u šumi, šamani drobe i

pritišću listove kako bi se iz njih iscijedio njihov sok. Taj sok miješaju sa vodom,

prokuhavaju i rade čaj koji piju kako bi potakli vizije u obredima liječenja. Vizije šamanu

pomažu da otkrije glavni uzrok bolesti na čiju osnovu on donosi određenu terapiju.42

Sl. 26. Mastečki šaman

(http://farm1.static.flickr.com/19/99269452_3eca7e3611.jpg)

Danas Salvia se koristi i u modernim društvima a može se konzumirati na 2 načina;

pušenjem suhih i žvakanjem svježih listova. Trajanje efekata vrlo je kratko, od 5 – 20

41 Sheffler D.J., Roth B.L. (2003). Salvorin A: the „magic mint“ hallucinogen finds a molecular target in the kappa opioid receptor. Trends in Pharmacological Sciences, 24(3): 107-109. 42 Tuxill J. And Nabhan G.P. (2001). People, plants, and protected areas, a guide to in situ managment. Google books. (http://books.google.com/books?id=Qdq4Vnsjy2YC&printsec=frontcover#v=onepage&q=&f=false)

48

minuta u realnosti, no osobi koja konzumira Salviju taj „trip“ u glavi traje znatno duže jer

on doživljava psihodelično iskustvo. Psihodelično iskustvo kod konzumenta ima sljedeće

efekte; nekontroliran smijeh, sjećanja iz djetinjstva, neravnoteža tijela, razne

dvodimenzijalne vizije, percepcijska nastajanja i nestajanja predmeta, preklapajuća

realnost – mogućnosti bitka na više mjesta u isto vrijeme. Šamani preporučuju Salviu za

psihičke tegobe, poput depresije i gubitka energije, opisuju ovu biljku kao meditativno

sredstvo koje pridonosi koncentraciji i dubinskom razumijevanju života43.

6.2. Myrtus communis

Sl. 27. Mirta

(http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/5/58/Illustration_Myrtus_communis0.j

pg)

Mirta ili mrča pripada porodici mirti (Myrtacea). Mirta je aromatična zimzelena grmolika

biljka sa bijelim cvjetovima i sitnim modrim plodovima u kojima se nalazi nekoliko

sjemenki. Listovi su cjeloviti i jednostavni, bez palistića, zimzeleni su i kožasti, sadrže u

43 B. Blosser (2000.) Lessons in the use of Mazatec psychoactive plants. (http://www.sagewisdom.org/lessons.html)

49

sebi mirisna esencijalna ulja. Zvjezdoliki cvjetovi sadrže 5 latica i lapova sa mnoštvom

prašnika. Plodnica je podrasla s mnogo sjemenih zametaka. Cvjetove oprašuju kukci a

polen raznose ptice koje se hrane plodovima – bobicama. Mirta cvate u srpnju i kolovozu.

Mirta potječe s Istoka, a u mediteranske zemlje prenesena je već u pretpovijesno doba.

Antički narodi osobito su ju cijenili i za njih je ona bila sveta biljka. U vrijeme nestašica i

siromaštva plodovi mirte sušili su se i mljeli u brašno. U grčkoj mitologija mirta je bila

sveta biljka božice Afrodite (božica ljubavi i ljepote) i Demetre (božica zemlje, žita i

plodnosti). U Rimskom carstvu od mirte se radio vijenac koji bi mladenka i mladoženja

nosili na glavi, vijenac se smatrao simbolom ljubavi i bio je jedan od simbola rimske

božice Venere. U židovskoj liturgiji mirta je bila jedna od četiri svete biljke za vrijeme

slavljenja Blagdana Sjenica kada se Židovi sjećaju svojeg biblijskog putovanja prema

obećanoj zemlji. U ovom slavljenju mirta je predstavljala različite tipove osobnosti –

mirta ima ugodan miris ali neugodan okus pa je time predstavljala one koji imaju božje

sposobnosti vjere unatoč tome što nemaju nikakva znanja od Tori, svetoj knjizi Židova.

Vjernici su u svojim rukama držali po tri grančice mirte, skupa sa limunom, palminim

listovima i vrbinim grančicama. U židovskom misticizmu mirta je predstavljala snagu

kozmičkog djelovanja, isto kao i snagu plodnosti pa bi se tako grančice mirte davale

mladenki prije ulaska u sobu za vrijeme prve bračne noći.44

Destilacijom mladog lišća i graničica dobiva se eterično ulje koje se primjenjuje u

aromaterapiji. Glavni sastojak u mirtinom ulju zove se mirtenol kojeg u listovima ima 0.8

%, mirtenol čini mirtu ljekovitom biljkom pa stoga svoju upotrebu pronalazi u liječenju

dišnih problema, bronhitisa, gripe, pušačkog kašlja, prehlade, astme, infekcije sinusa,

tuberkuloze. Pomaže u liječenju kožnih bolesti, infekcije uterusa, te plućnih bolesti.

Eterično ulje pomaže kod pojave hemoroida, oteklih vena, upale grla, kod psorijaze, akni,

bora i sličnih dermalnih upala. Ona osigurava koži elastičnost i potrebnu vlagu. Aktivnost

ovog ulja veoma je blaga, pa se zato može upotrebljavati i kod djece.

44 Wikipedia, the free encyclopedia. Myrtus, Uses in myth and ritual. (http://en.wikipedia.org/wiki/Myrtus#Uses_in_myth_and_ritual)

50

Mirtini plodovi – bobice, osušeni i izmrvljeni koriste se kao začin u ljudskoj prehrani. U

Dalmaciji se jedu i usoljene bobice, prave se likeri i sadi se u vrtovima zbog ljepote

svojih cvjetova i mirisa.

6.3. Laurus nobilis

Sl. 28. Lovor

(http://en.wikipedia.org/wiki/File:Koeh-086.jpg)

Lovor ili lovorika pripada porodici lovora (Laureaceae). Lovor je zimzeleno drvo koje

može narasti i do 18 metara u visinu, aromatični mirisni listovi dugi su 6 -12 cm, kožasti

su i kopljasti s karakterističnim naboranim rubovima. Cvjetovi su dvodomni, žute boje a

plod je tamnoplava koštunica – bobica koja u sebi sadrži samo jedno sjeme. Lovor cvjeta

u travnju i svibnju.

Listovi lovora sadrže 1-3% eteričnog ulja u kojem su glavni sastojci terpeni pinen i cineol

(eukaliptol). Koriste se kao začin. Ponekad se kao začin koriste i plodovi u kojima ima

1% eteričnog ulja i do 30% masnog ulja. Destilacijom vodenom parom rascvjetanih

vrhova grana dobiva se zelenkastožuto eterično ulje. Lovor je začinska, ljekovita i

simbolična biljka. Smatra se da potječe iz zapadne Azije odakle se raširio po

51

mediteranskim zemljama. Kod nas raste u Istri, Hrvatskom primorju, južnoj Dalmaciji i

Crnogorskom primorju. Lovorove šume oko Opatije smatraju se najljepšima na svijetu.

Snažno analgetsko i protugljivično djelovanje čini eterično ulje lovora skoro

nezamjenjivim sastojkom u terapiji jakih bolova, te kod težih gljivičnih oboljenja (poput

gljivičnih infekcija na noktima). Lovor je jedno od najučinkovitih ulja za jačanje i

preventivu – čisti limfni sustav, te se preporuča za proširene vene i kod virusnih infekcija

poput gripe. Ulje dobiveno iz bobica utrljava se u kožu na mjestima iščašenja, može se

upotrijebiti protiv nadimanja, ali uz upozorenje da čitava biljka ima narkotično djelovanje

(zbog toga su vjerojatno proročice u Delfima padale u trans). Lovor ima digestivno

djelovanje, pospješuje tek, ublažava nadutost, stimulira lučenje probavnih žlijezda i

olakšava probavu, naročito kod konzumiranja masnije hrane pa se zato koristi u kuhanju

kao začin u jelima od mesa divljači ili u varivima. Zanimljivo je još da u Indiji lovor služi

kao repelent, odbija neke kukce i nametnike te se koristi u skladištima žitarica.

Lovor je biljka boga Apolona, simbola umjetnosti i ljepote, kojim su se ukrašavali

pjesnici, pjevači i pobjednici olimpijskih igara. Stari Rimljani njime su darivali svoje

cezare u činu krunidbe, ukrašavali vojskovođe i pobjednike na natjecanjima.

Priča o lovoru je zanimljivija, i seže u doba grčke mitologije. Apolon, sin Zeusov i bog

svjetlosti, muzike i proricanja, iako zapamćen po svojoj ljepoti i brojnim ljubavnim

avanturama, svoju je prvu ljubav nesretno proživio. Budući je zadirkivao Kupida kako

strelice nisu igračke, Kupid mu se osvetio odgovorivši mu kako je on (Apolon) možda

bolji strijelac, ali kako će njegova (Kupidova) strelica pogoditi upravo njega (Apolona). I,

tako je Kupid svojom zlatnom strelicom pogodio Apolona u srce, a drugom metalnom je

pogodio nimfu Dafne. Apolon se duboko zaljubio, dok je Dafne ostala potpuno

ravnodušna prema njemu. Vrijeme je prolazilo, Dafne nikako nije uzvraćala Apolonovu

ljubav, a budući ju je on stalno progonio, Dafne zamoli svog oca, boga Peneja da joj

pomogne, da ju sakrije negdje ili da joj promijeni obličje.

Tako ju Penej pretvori u drvo lovora kako bi je spasio od neumornog Apolona.

Apolon je zadivljen zastao pred lovorom, zagrlio ga i rekao: “Kad već ne možeš biti

mojom ženom, svakako ćeš biti moje drvo. Nosit ću te kao krunu i tvojim ću lišćem

52

okititi svoju harfu. A kako je moja ljubav prema tebi vječna, tako će i tvoje lišće biti

uvijek zeleno.”45

U Bibliji, lovor često predstavlja obilje i slavu. U kršćanstvu simbolizira Kristovo

uskrsnuće koje je uzrok trijumfa čovječanstva. U nekim zemljama lovorov vijenac se

koristi kao simbol akademskog dostignuća – na primjer, srednjovjekovni firentinski

pjesnik i filozof Dante Alighieri se često na slikama prikazuje s lovorovim vijencem na

glavi. Rimska proročica Pitija je žvakala lovorove listove prije objavljivanja

proročanstava, pa se i kasnije preporučivalo spavati s lovorovim listom ispod jastuka

kako bi vidjeli budućnost u snovima.46

6.4. Humulus lupulus

Sl. 29. Hmelj

(http://www.meemelink.com/prints%20images/20070.Cannabaceae%20-

%20Humulus%20lupulus-2.jpg)

45 Publije Ovidije Nason. 1.knjiga Metamorfoza. Matica Hrvatska (svezak 18), Tisak dioničke tiskare (1907.). 1.pjevanje : 18-21. 46 Aromaterra. Lovor ne počiva na lovorikama. Mitologija i povijest. (http://www.aromaterra.hr/aromaterapija/etericnaulja/etericno-ulje-lovora.htm)

53

Hmelj pripada porodici konoplji (Cannabinaceae). Hmelj je zeljasta trajnica iz čijeg se

podanka može razviti više stabljika koje dosežu visinu do 6 metara. Stabljika hmelja

uvijek se povija u desnu stranu i obrasla je dlačicama. Listovi su troprsti ili peteroprsti,

nazubljeni, srcoliki i zeleni. Hmelj je dvodomna biljka; muški su cvjetovi smješteni na

posebnim jedinkama u metlicama, a ženski u jajastim resama – šišarkama. Na listićima

ženskih cvjetova nalaze se žlijezde koje sadrže lupulin, žutu smolastu tvar ugodna

aromatična mirisa i gorkasta okusa. Lupulin sadrži 1-3% eteričnog ulja, 55% smole, 10%

gorke tvari, kolin, asparagin i alkaloid hopein (narkotička svojstva). Listići resa odnosno

lupulin u njima daje pivu aromu, gorkast okus i čuva ga od kvarenja. Šišarke hmelja su

jajasti, laki, rastresiti cvatovi, dugački 3-4 i široki oko 2 cm. Ženski cvjetovi skupljaju se

početkom rujna, rasprostru i suše na zračnom i sjenovitom mjestu. Pravilno osušene

šišarke imaju lijepu zelenu boju. Iz potpuno suhih šišarki prosijavanjem se skuplja

zelenkastožućkasti prah lupulinskih žlijezda.

Hmelj se uzgaja kao intenzivna kultura u stalnim nasadima 10 do 20 godina. Stabljika

odumire svake godine, a u proljeće iz podzemnih dijelova ( rizoma ) rastu novi izdanci. U

usjevu hmelja muške se biljke istrebljuju, jer razvijene sjemenke u oplođenim resama

veoma su toksične i izazivaju trovanje. Dakle, u proizvodnji piva i za ljekovite svrhe

uvijek se uzgajaju samo ženske biljke.47

„Iako je danas za većinu kulturnih biljnih vrsta poznat njihov gen-centar i znadu se putovi

širenja pojedinih biljnih vrsta, za hmelj se još uvijek s potpunom sigurnošću ne može

utvrditi njegovo podrijetlo i gen centar. Do nedavno je prevladalo mišljenje kako hmelj

potječe s područja ravnica između Kavkaza i Crnog mora. Neki istraživači smatraju da je

njegova postojbina područje mediteranskog bazena. Bilo kako bilo, činjenica je da je

najviše divljih srodnika današnjeg hmelja (Humulus lupulus) pronađeno upravo na

području dalekog istoka.“48 Danas je hmelj rasprostranjen po cijeloj Europi, Aziji i

Sjevernoj Americi. Raste samoniklo, a i osim za potrebe pivarske industrije uzgaja se kao

vrtna biljka i povrće čiji se mladi izdanci, koji sadrže mnogo vitamina C, te karotene i

kalij, beru u proljeće, a pripremaju se kao šparoge, za variva, salate i razne poslastice.

47 Enciklopedija Leksikografskog zavoda (1966). Svezak 3. Hmelj, stranica 47-48. 48 Srečec S. (2004). Hmeljarstvo. Visoko Gospodarsko Učilište u Križevcima: 6.

54

Rimski pisac Plinije je još u 1.stoljeću opisao hmelj kao popularnu vrtnu biljku i povrće.

Mladi se izdanci hmelja jedu kao varivo, a vlakna iz stabljike služe za izradu konopa i

vreća. Od 8.stoljeća krenuvši od Nijemaca i Francuza pa širom Europe se upotrebljava za

pravljenje piva, a tek od početka 19. stoljeća koristi se u ljekovite svrhe.

Šišarke hmelja koriste se kao ljekoviti dijelovi biljke, i to od uzgajanog hmelja. One u

sebi sadrže tanin, pektinske tvari, kalijeve soli i lupulin. Hmelj kao taninska biljka veoma

je gorkog okusa pa se stoga koristi za poticanje apetita. Pripravci od hmelja koriste se

protiv nesanice, za smirenje i pomoć kod blažih oblika depresije, pospješuje izlučivanje

vode iz organizma, pospješuje znojenje, djeluje na cirkulaciju i jača organizam. U

narodnoj medicini od hmelja se najčešće radi čaj. Pošto hmelj olakšava nervozu, nemir i

stres, u tu svrhu se u nekim zemljama hmeljem pune jastuci i popluni u bolnicama za

živčane bolesti.49

Šišarke hmelja u sebi sadrži lupulinske žlijezde koje tvore žuti cvjetni prah (lupulin), koji

u svom kemijskom sastavu sadrži najvažnije kemijske spojevi – α-kiseline i eterična ulja.

α-kiseline okarakterizirane su kao gorke supstance hmelja, te se prema njihovom udjelu u

hmelju određuje kvaliteta hmelja u pivarskoj industriji.

Ono što hmelju daje važnu farmaceutsku vrijednost su njegovi flavonidi; dva kemijska

spoja nastala oksidacijom α-kiselina; 3-metil-butenol i α-izo-ksantohumulon.

3-metil-butenol ima sedativno djelovanje i ne stvara ovisnost pri duljem korištenju, α-izo-

ksantohumulon također ima sedativno djelovanje ,ali osim toga djeluje i kao prirodni

estrogen te se njime regulira menstrualni ciklus u žena i ublažuju se simptomi PMS-a.50

Također je znanstveno utvrđeno i antikancerogeno djelovanje α-izo-ksantohumulon, na

rak dojke.51

49 Mesaroš-Kanjski Elika, dr.med. Narodni zdravstveni list. Voće, povrće, sjemenke. Hmelj. (http://www.zzjzpgz.hr/nzl/23/vps.htm) 50 Srečec S. (2004). Hmeljarstvo. Visoko Gospodarsko Učilište u Križevcima: 17 51 Monteiro R., Faria A., Azevedo I., Calhau C. (2007). Modulation of breast cancer cell survival by aromatase inhibiting hop (Humulus lupulus L.) flavonoids. The Journal od Stereoid Biochemistry and Molecural Biology, 105(1-5): 124-130.

55

6.5. Calendula officinalis

Sl. 30. Neven

(http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/5/5c/Illustration_Calendula_officinalis

0.jpg)

Neven, član velike biljne porodice glavočika (Asteraceae). Ime „calendula“ dobiva od

latinske imenice „calendae“ (prvi dan u mjesecu), a povezuje se s tim što se cvjetovi

otvaraju s izlaskom sunca a zatvaraju sa zalaskom.

Ime biljke „neven“ dolazi od izvedenica ili od glagola ne venuti. Neven je aromatska

jednogodišnja biljka, visine do 50 cm. Stabljika mu je ravna, razgranata i dlakava. Listovi

su mu duguljasti, pokriveni dlačicama sa obje strane dugi 5 – 15 cm sa nazubljenim

rubovima Cvat je gusta cvjetna glavica okružena sa dva reda dlakavih brakteja. Cvat

nevena je hermafrodit, centralni cvjetovi su muški, cjevasti sa intenzivnijom žuto –

narančastom bojom, dok su ženski, vanjski cvjetovi svjetliji. Cvjetna glavica postojana je

cijele godine. Plod je bodljikava, zaobljena roška (achenia). Sije se rano već u veljači,

cvjetovi se beru od lipnja do kasne jeseni (prije mrazeva). Suši se na toplom i prozračnom

sjenovitom mjestu. Čuva se u dobro zatvorenim staklenkama.

56

Terapijska primjena nevena potječe iz starog Egipta, odakle se proširila u Europu. Neven

je bio poznat u svim antičkim kulturama kao ljekovita biljka za liječenje bolesti kože,

probavnih organa, upalnih i infektivnih bolesti, kao ljekovito sredstvo protiv žutice, kuge

i nekih lakših oboljenja, ali i kao začin i čarobna biljka.

U narodu neven je poznat kao prognozer za kišu, ako su cvjetovi u jutro zatvoreni tada će

u toku dana sigurno pasti kiša.

Neven pomaže kod doslovno svih bolesti, nečistoća, rana i nezdravih stanja kože kao i

kod bolesti limfe.

Neven u liječenju vanjskih i unutarnjih oboljenja djeluje tako da:

• pospješuje znojenje,

• pojačava izlučivanje mokraće,

• umiruje grčeve (crijeva, želuca i glatkih mišića),

• uravnotežuje mjesečni ciklus kod žena,

• liječi bolesti živaca,

• liječi bolesti unutarnjih organa želuca, jetre i žuči ,

• koristi se za razna ispiranja izvana i iznutra, kod povreda, upala i infekcija,

• vrlo ljekovito djeluje u liječenju bolesti vena,

• djeluje antikancerozno i to kod rana kože, maternice, želuca i grla.52

Neven se koristi od davnina i poznat je kao dragocjena ljekovita biljka, on je jedna od

najpoznatijih biljaka zapadnoeuropske biljne medicine. Zahvaljujući bogatom sadržaju

flavonoida, karotinoida, saponina, polisaharida i eteričnih ulja cvjetovi nevena iznimno

su ljekoviti i smatraju se gotovo univerzalnim sredstvom za rješavanje kožnih problema.

Neven potječe sa mediteranskog dijela Južne Europe, od kuda se dalje širi po cijelome

svijetu.

52 Radulović Saša, fitoaromaterapeut. Neven – melem iz vrta. Centar Cedrus. (http://www.centarcedrus.hr/include/pdf/Neven_-_melem_iz_vrta.pdf)

57

Neven se koristio u germanskoj narodnoj medicini za liječenje rana i problema sa

žlijezdama. U Ujedinjenom Kraljevstvu cvjetovi nevena brani su i sušili se na propuhu,

kad bi se dovoljno posušili stavljali bi ih u vruću juhu što bi pomoglo oboljelima od

povišene temperature i prehlade.

Prema (Kneipp, 1984) „ Neven je prvorazredna ljekovita biljka. Kalendula je odlična za

liječenje čireva i gnojnih upala, a i lišajeva. Pravimo mast i njome mažemo oboljelo

mjesto .“

6.6. Matricaria chamomilla

Sl. 31. Kamilica

(http://www.botanical.com/botanical/mgmh/c/chammo49-l.jpg)

Kamilica, također član velike porodice glavočika (Asteraceae), starog naziva

Compositae. Kamilica je dobila ime po dvije grčke riječi; Chamo što znači tlo i mille što

znači jabuka. Kamilica je niska biljka, koja ljubi tlo a cvijet joj miriše na jabuke.

Jednogodišnja biljka visoka 10 – 55 cm, s cvjetnim glavicama koje imaju jezičaste bijele

cvjetiće na rubovima i cjevaste žute u srednjem dijelu glavice. Cvjetne glavice sadržavaju

eterično ulje, smole, fitosterine, apigenin, salicilnu kiselinu i daju lijek koji djeluje

58

antiseptički i protuupalno. Primjenjuje se za upalu grla i rana, a inertno u obliku čaja

protiv probavnih smetnji, grčeva i proljeva, naročito kod djece. Često se upotrebljava u

narodnom medicini.

Upotreba kamilice poznata je još od davnina, datira do drevnih Egipćana koji su ju

smatrali svetim božjim darom i lijekom za mnoge bolesti. Kamilica je bila jedan od

najvažnijih sastojaka ulja za balzamiranje mumija. U Egiptu se također koristila i u

kozmetičke svrhe. Dok su Rimljani koristili kamilicu za pravljenje mirisa i napitaka,

Hipokrat, grčki liječnik eksperimentirao je sa ovom biljkom i ustanovio da je djelotvorna

u liječenju plućnih tegoba i dismenoreje (menstrualni grčevi u žena). U Srednjem vijeku

Anglo- Saxoni svrstavaju kamilicu u svojih devet svetih biljaka, alkemičari na području

Europe počeli su ekstraktirati eterično ulje iz kamilice putem destilacije. Tijekom stoljeća

znanja o ovoj biljci brzo su se širila i danas je kamilica rasprostranjena širom svijeta, te se

uzgaja kao komercijalna biljka.

Kamilica je rasprostranjena u Europi, Maloj Aziji, Sibiru, Armeniji, Afganistanu, u dolini

Gangesa, u Australiju i Ameriku unesena je skupa sa žitom. Danas se od kamilice rade

gotovi čajevi, kreme, biljni jastuci, potpourri (mješavina suhih aromatskih listova

biljaka), šamponi, kozmetički preparati i biljni lijekovi.53

Iz cvjetnih glavica proizvodi se eterično ulje koje je plave boje, a sadrži azulene, masne

kiseline i furfurol. Eterično ulje koristi se u aromaterapiji. Cvijet kamilice (Chamomillae

flos) umiruje, stišava bolove i grčeve, naročito kod oboljenja želuca i crijeva, zatim u

bolovima bubrega, jetre, žuči. Pomaže kod gnojnih upala. Čisti krv. U obliku kupke

povoljno djeluje kod bolesti mjehura, spolnih organa, znojenja ruku i nogu. U kozmetici

se upotrebljava kao dezodorans i u sastavu je krema za njegu kože.54

Kamilicu cijenimo zbog njezina tri glavna ljekovita djelovanja; sprečavanje upale,

uklanjanja grčeva i uspješnog zacjeljivanja rana. Zbog ova tri djelovanja kamilica spada

među uistinu bitne i važne lijekove. Za kamilicu se kaže da daje gotovo sve što se od nje

53 Enciklopedija Leksikografskog zavoda (1966). Svezak 3. Kamilica. Str. 379. 54 Aromatica. Aromatharium simplicibus. Kamilica cvijet. (http://www.aromatica.hr/hrv/page.asp?id=informacije&sub=info3#11)

59

uopće može očekivati. Sprečava upalu sluznice, pospješuje liječenje čira i otklanjanjem

grčeva oslobađa bolesnika boli, pa baš zbog toga kamilicu treba redovito uzimati u obliku

kure.

6.7. Cannabis sativa

Sl. 32. Konoplja

(http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/archive/a/a8/20061127023227!Illustrat

ion_Cannabis_sativa0.jpg)

Konoplja, jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice konoplji (Cannabinaceae). Uspravna

stabljika može dosegnuti do 4 metra u visinu, slabo je razgranata, pokrivena sitnim

sivkastim dlačicama. Listovi su prstasto razdijeljeni, uvijek u neparnom broju koji varira

od tri do devet listova. Konoplja je dvodomna biljka. Ženske jedinke su veće i nose

brojne neugledne cvjetove u skupinama poput klasova. Muške jedinke su manje i tvore

cvatove u obliku metlice. Plodovi su sitni, jednosjemeni oraščići.

Konoplja potječe iz zapadne i južne Azije (Indija, Kina), pripada među najstarije kulturne

biljke svijeta. Prirodno stanište joj je sjeverna Indija, južni Sibir te Irak i Afganistan.

Povijest konoplje seže u davnu prošlost, poznata je od prije 10 000 godina u Kini gdje se

60

koristilo njeno neuništivo vlakno te sjeme kao hrana ljudi i životinja.55 Kinezi konoplju

nazivaju „Ma“ te se prvi put spominje u pisanom obliku u knjizi "Shen nung pen Ts'ao

king", ovo je knjiga s kineskim medicinskim i poljoprivrednim uputama, nastala

vjerojatno negdje u vrijeme početka nove ere, autor opisuje kako koristiti konoplju kao

sredstvo protiv malarije, reume i niza drugih zdravstvenih tegoba.

Konoplju slobodno možemo smatrati čarobnom biljkom, jer ona je toliko raširena po

cijelome svijetu te je time postala kozmopolit, ona je vrhunska etnobotanička biljka, njen

odnos sa ljudima nosi veliku značajnost, a sama biljka je 100% iskoristiva, što ju čini

značajnom za poljoprivredu i gospodarstvo. Mnogi gaje predrasude prema ovoj biljci

opisujući ju štetnom drogom, te zabranjuju njenu upotrebu zakonom.

O njenoj velikoj raznolikosti, a i raširenosti konoplje, svjedoče i brojna imena koja se za

pojedine forme konoplje upotrebljavaju u najrazličitijim dijelovima svijeta: marihuana

(Meksiko), kif (Maroko, Alžir), sutol (Sirija, Libanon), kabak (Turska), charas, ganja i

bhang (Indija), dagga (južna Afrika), djamba (centralna Afrika), maconha (Brazil).

Biljka koja se koristi na mnogo načina i za mnoštvo svrha, brzog je rasta i njeni listovi

liče na otvorenu šaku, te se po tome u hinduističkoj vjeri smatra božanstvenom biljkom i

u vjerskim obredima koristi se kao zaštita od zlih sila i negativnih energija. Prema

hinduističkom vjerovanju Buda se na svom putu prosvjetljenja hranio samo sjemenkama

konoplje. Najstariji nalazi konoplje u Europi stari su oko 5500 godina, i potiču s područja

Njemačke, dok je na području današnje Litve nađeno sjeme iz vremena oko 2500 godina

p.n.e., i konopljino vlakno iz oko 2300 godina p.n.e. Herodot spominje, da su se Grci kao

i Egipćani odijevali u odjeću od konopljine tkanine. 700 godina pr.Kr. na području

današnje Rusije nomadsko pleme iranskog podrijetla Skiti uzgajali su konoplju radi hrane

i izrade užadi. U svojim šatorima palili su konoplju za vrijeme obreda, udisali njen dim te

dobivali vizije od Boga.

Korištenje konoplje iz stoljeća u stoljeće širilo se svijetom, za vrijeme dinastije

Merovinzi koja je vladala Franačkom od 481. do 751. godine, njihova kraljica Adelheid

sahranjena je u odjeći napravljenoj od konoplje, a kralj Karlo Veliki prvi je donesao

zakon o konoplji koji je glasio da svi njegovi podanici moraju uzgajati konoplju, jer je

ona vrlo važna sirovina i doprinosi dobro u miru i u ratu.

55 Enciklopedija Leksikografskog zavoda (1966). Svezak 3. Konoplja. Str. 575.

61

U 13.stoljeću u Europu preko Španjolske počinje uzgoj konoplje za proizvodnju papira.

U to vrijeme još nije bila ovladana tehnologija proizvodnje papira od drva, pa je

konoplja, uz stare krpe koje su i same najčešće bile od konopljinog vlakna, bila najvažniji

sastojak u proizvodnji papira. Na takvom papiru tiskana je 1455. poznata Gutenbergova

Biblija, a Američka deklaracija o nezavisnosti iz 1776. očuvana je do danas u originalu

jer je bila zapisana na gotovo neuništivom papiru od konoplje.

U pomorstvu vlakno konoplje igralo je veliku ulogu. Užad i jedra rađeni su od

konopljinog vlakna, a njeno vlakno za razliku od pamučnog i lanenog otpornije je na

slanu vodu i upija znatno manje vode. Time Venecija u srednjem vijeku dobiva važnu

ulogu trgovinskog središta, jer su koristili užas i jedra od konoplje.

Pojava gospodarski isplativijih kultura u Europi ali i nova vlakna (sisal, sintetička vlakna)

do oko sredine 20. stoljeća istiskuju konoplju iz niza područja gdje je do tada dominirala,

a nakon 2. svjetskog rata njen uzgoj se zabranjuje, odnosno dozvoljen je uzgoj konoplje

koja u svom sastavu sadrži manje od 0,2 % THC-a .56

Medicinska upotreba konoplje širokog je aspekta. Konoplja se kao lijek koristi već 5000

godina, prvi pisani materijali su već spomenutom herbarium kineskog cara Shen Nunga

gdje govori o djelotvornosti konoplje u liječenju malarije i reume.

Konoplja u svrhu liječenja može se uzimati na više načina; udisanjem para, pušenjem

osušenih vrhova, ispijanjem čaja, oralnom konzumacijom sjemenki i biljnih ekstrakata, te

uzimanjem pilula kemijski sintetiziranog aktivnog sastojka.

56 Wikipedija. Slobodna enciklopedija. Konoplja. Povijest konoplje. (http://hr.wikipedia.org/wiki/Konoplja)

62

Sl. 33. Victoria, prva svjetska legalno uzgojena medicinska konoplja, od strane WAMM-

a (The Wo/Men's Alliance for Medical Marijuana), Kalifornija, USA.

(http://en.wikipedia.org/wiki/File:Women's_Alliance_For_Medical_Marijuana_-_Victoria.JPG)

Medicinski stručnjak za konoplju, Tod H. Mikurya zabilježio je više od 250 bolesti koje

se mogu liječiti konopljom. Te bolesti klasificirao je prema Internacionalnoj Medicinskoj

Klasifikaciji, koja je objavljena od strane WHO (Svjetske Zdravstvene Organizacije).

Neke od indikacija koje se mogu liječiti konopljom (Cannabis sativa) ili čije liječenje

konopljom može biti potpomognuto;

• mučnina

• povraćanje

• glavobolja

• spontani gubitak težine

• manjak apetita

• multipla skleroza

• poremećaj pokretnosti

• astma

• glaukom (bolest očnog živca)

• upalna bolest crijeva (Chronova bolest i ulcerozni kolitis)

63

• migrene

• fibromilagija (mišićna bol)

• reumatski artritis

• ateroskleroza (bolest mišićnih arterija)

• bipolarni afektivni poremećaj (manična depresija)

• dječje mentalne bolesti

• dijabetička retinopatija

• bolesti probavnog trakta

• moždani gliom

• hepatitis C

• hipertenzija

• inkontinencija mokraće (nemogućnost kontroliranja mokrenja)

• leukemija

• kožne bolesti

• jutarnja mučnina

• anemija srpastih stanica

• poremećaj disanja tijekom sna

Psihički poremećaji :

• PMS (predmenstrualni sindromi)

• Tourettov sindrom

• opsesivno – kompulzivni poremećaj ponašanja

• alkoholizam

• hiperaktivnost

• Lou – Gehrigova bolesti (bolest motorike)

• epilepsija

• Parkinsonova bolest

• posttraumatski stres57

57 Wikipedia, the free encyclopedia. Medical cannabis. (http://en.wikipedia.org/wiki/Medical_cannabis)

64

Alzheimerova bolest – nedavna istraživanja u Kaliforniji pokazala su da aktivni sastojak

u konoplji, THC (tetrahidrokanabinol), sprječava ubrzano formiranje enzima

acetilkolinesteraze u mozgu, koji je glavni uzrok alzheimerove bolesti. THC je više

učinkovit nego komercijalni lijekovi jer također blokira nakupine proteina koje uzrokuju

poremećaj u pamćenju.58

HIV / AIDS – 2007.godine stručnjaci kolumbijskom sveučilištu prikazali su da oboljeli

od HIV-a koji su udisali dim konoplje četiri puta dnevno, pokazuju veću potrebu za

hranom, u drugom istraživanju na kalifornijskom sveučilištu pokazalo se da konoplja

znatno smanjuje neuralgiju (bolovi živčanih neurona), upravo zbog aktivnog alkaloida

kanabionida koji se direktno veže na bolno mjesto u živčanom sustavu. Dokazano je da je

bolesnicima koji uživaju konoplju znatno povećana kvaliteta življenja, raspoloženje im je

bolje te im je psihička stabilnost ojačana.59

Rak dojke – Kalifornijski pacifički medicinski centar u 2007. godini proveo je

istraživanje u kojem su zaključili da konopljin sastojak kanabidiol sprječava širenje raka

dojke po drugim organima u organizmu. Znanstvenici su također zaključili da

kanabidiolnom terapijom može se zamijeniti kemoterapija kao ne – toksična alternativa,

te da također može umanjiti bolove i neugodne sporedne efekte. Znanstvenici

objašnjavaju da kanabidinol radi na temelju blokiranja aktivnosti gena Id-1, koji je

odgovoran za metastaziranje raka.60

58 Eubanks L.M., Rogers C., Beuscher A., Janda K. (2008). A Molecular Link Between the Active Component of Marijuana and Alzheimer's Disease Pathology. Molecular Pharmaceutics 3 (6): 773–7.59 Abrams DI, Jay CA, Shade SB, et al. (2007). Cannabis in painful HIV-associated sensory neuropathy: a randomized placebo-controlled trial. Neurology 68 (7): 515–21.60 McAllister SD, Christian RT, Horowitz MP, Garcia A, Desprez PY (2007). Cannabidiol as a novel inhibitor of Id-1 gene expression in aggressive breast cancer cells. Molecular Cancer Therapeutics 6 (11): 2921–7.

65

6.8. Lagenaria siceraria

Sl. 34. Vrg

(http://www.agrofolio.eu/uploads/images/Lagenaria_siceraria3.jpg)

Vrg, flašasta tikva, vrsta je povrća koja pripada porodici Cucurbitaceae (tikve).

Jednogodišnja vrsta, stabljika joj je u obliku loze, penjačica, rebrasta bodljikava, tanka,

lomljiva, pokrivena mekim dlačicama, razdijeljenih vitica, može se izdužiti do 5 metara.

Listovi jednostavni, srcoliki, dlakavi, cjeloviti i nazubljenih rubova. Cvjetovi

monoecijski, pojedinačni, žute boje, sa 5 latica. Cvjetovi se otvaraju u predvečer a

zatvaraju ubrzo čim nastupi noć. Plod je velika tikva, različitih okruglastih oblika nalik

na bocu, mesnata iznutra sa sjemenkama, boje variraju od tamno zelene, preko žute do

ugasito smeđe.

Ova biljka jedna je od prvih domestificiranih biljaka na svijetu, koja uz to što služi kao

hrana može poslužiti i kao lijek, od nje se radi posuđe te glazbeni instrumenti.

Prvi put pronađena je u južnoistočnom dijelu Zimbabwea, a danas se najviše uzgaja na

južnom dijelu afričkog kontinenta (Namibia, Botswana). Na ovom dijelu kontinenta vrg

cvjeta u travnju i svibnju, a plodovi se formiraju do mjeseca lipnja. Plod ove biljke u

pravilu se ne jede, jer je gorak i u većim količinama otrovan. Listovi biljke služe kao

66

salatna hrana u južnoj Africi, a mogu se i dodati kukuruznoj kaši, ili se od njih prave

razni umaci kombinirajući ih sa drugim biljkama. Mladi izbojci biljke jestivi su, kao i

mladi zeleni plodovi koji se kuhaju, dok u starijim plodovima ima previše otrovnih tvari

da bi bili jestivi. Afričkog naziva Kalabaš, ova biljka uzgajala se prvenstveno za potrebe

industrije, koja je od ove tikve radila cijevi, te su se izvozile na američki kontinent, sve

dok sami Amerikanci nisu počeli uzgajati ovu biljku.

Sjeme i ulje iz sjemena koristi se protiv glavobolje i pothlađenosti. Mesnati dio ploda

koristi se kao purgativ, protiv kašlja te kao protuotrov. Afrički šamani meso ploda

stavljali su kao hladni oblog bolesniku koji se nalazio u deliriju. Listovi liječe žuticu a

sok iz listova ove tikve smanjuje ćelavost.

Oklop ove tikve tvrd je i nepropustan te kao takav služi u kućanstvima, kao posuđe te kao

zdjele u kojima se čuva i prikuplja hrana. Vršni dio biljke služi i kao odjevni predmet

novogvinejskih ratnika (Jalé) koji u svojim ratovanjima na svoj spolni organ stavljaju vrh

ove tikve kako bi se zaštitili. Tradicionalni afrički instrumenti rađeni su od ove

etnobotaničke vrste, npr. minijaturni pijano - kasai koristi se u Zairu za svečane plesove

kao i zvečke raznih oblika i veličina. U Gani plemena rade razne bubnjeve i ksilofone –

maramba, rade se razne frule, žičani instrumenti koje daju specifičan etno zvuk svakog

plemena 61.

Sl. 35. Gambijski instrument od kalabaša.

(http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/0/04/Gambia_kora_havard.jpg/

180px-Gambia_kora_havard.jpg)

61 Heiser Charles B. Jr. (1993). The Gourd book. Google books. (http://books.google.com/books?id=26gqQPjHbm4C&printsec=frontcover&lr=#v=onepage&q=&f=false)

67

6.9. Adansonia digitata

Sl. 36. Baobab

(http://frenchsud.com/mediac/400_0/media/DIR_122/giraffe-baobab-KNP.jpg)

Gorostasni baobab ili drvo majmunskog kruha spada u porodicu Malvaceae (sljezovi).

Ovo drvo poznato je kao najveća sukulentna biljka na svijetu. Baobab je drvo sa

karakterističnom širokom krošnjom i visokim stablom koje može narasti preko 30 metara.

Kora mu je pepeljasta, a tamnozeleni sjajni listovi su podijeljeni na pet do devet listaka,

svaki je dugačak do 15 cm, na sebi svaki ima blijedo srednje rebro. Drvo može biti bez

listova velik dio godine, cvjetovi se obično pojavljuju sa novim listovima. Cvjetovi

pojedinačno vise sa peteljki grana, široki su do 15 cm, imaju mesnate, naborane, prljavo

bijele latice s brojim ružičastim ili žutim prašnicima, koji se otvaraju noću. Smeđi veliki

plod visi na dugačkoj peteljci, svaki je dug oko 30 cm a širok 10 cm te unutar kiselog

mesa sadrži oko 30 – tak sjemenaka.62

Baobab potječe sa otoka Madagaskar, gdje se štuje kao nacionalni simbol. Ovo drvo raste

kao usamljena jedinka na područjima afričkih savana, u šikarama, i na periferijama

naseljenih područja. Baobab je drvo poznato po svojoj dugovječnosti, a pravi živi

62 Russel T., Cutler C., (2003). Svjetska enciklopedija drveća. Sveučilišna knjižnica Rijeka. Leo commerce d.o.o. , str. 190.

68

primjerak nalazi se u Južnoj Africi, u Limpopo provinciji gdje već oko 6000 godina živi

drvo baobaba koje je doseglo visinu od 47 metara. Deblo s godinama postaje jako

nabreklo te može imati obujam oko 30 metara, što ga čini jednim od najširih drveća

svijeta. Kod najstarijih primjeraka deblo postaje šuplje i ima u sebi zapreminu do 1200 L

vode

Plodovi se koriste kao hrana, visoke nutricionističke vrijednosti. Sadrže gotovo dva puta

više kalcija nego mlijeko, plodovi su bogati željezom i kalijem i u sebi sadrže čak 6 puta

više vitamina C nego naranča. Listovi se također jedu, u Nigeriji se od njih pravi domaća

juha koja se naziva „miyan kuka“ . U sjemenju baobaba nalazi se jestivo ulje, a praškasta

unutrašnjost plodova otopljenih u vodi čini tradicionalni napitak koji u Senegalu nazivaju

„bouye“, okusa sličnog limunadi služi kao osvježavajuće piće ali i liječi povišenu

temperaturu. Zanimljivo je da drvo baobaba s obzirom na obujam svog debla ima mnogo

svrha, koristi se kao spremište vode i voća, odmorište, caffe bar, zatvor, stanica za

autobus, čak i kao toalet. Kora drveta je vlaknasta pa se koristi za pravljenje konopaca,

tradicionalne odjeće i nakita.63

Sl. 37. Plod baobaba. Presjek ploda.

(http://www.senegalaisement.com/images/baobab_fruit.jpg)

63 Wikipedia, the free encyclopedia. Adansonia. Uses, culture and myths. (http://en.wikipedia.org/wiki/Adansonia#Uses)

69

6.10. Juniperus communis

Sl. 38. Obična borovica

(http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/2/23/Illustration_Juniperus_communis

0.jpg)

Obična borovica, kleka ili borovac je razgranan grm koji pripada porodici Cupressaceae

(čempresi). Obzirom na rast, oblik i veličinu, oblik iglica, borovica je veoma

promjenljiva biljka. Već prema staništu javlja se kao patuljasti grm, jedva pola metra

visine, kao grm do 4 m i kao drvo do 7 m visine. Listovi su igličasti u početku

svijetlozelene boje, kasnije potamne a po sredini gornje strane lista pokazuje se

plavkasto-bijela crta (rebro). Listovi su dugi 8 do 10 milimetara prema vrhu zašiljeni i

bodljikavi, a smješteni su u trodjelni pršljen. Sitni i jednospolni cvjetovi razvijaju se u

pazušcima listova, odvojeno na pojedinim biljkama jer je biljka dvodomna. Muški

cvjetovi sastoje se od mnogobrojno poredanih prašnika u pršljen, a ženski cvjetovi od 3

uspravna sjemena pupoljka koji su poduprti s 3 ljuske. Gornji dio tog malog češera je

mesnat i pretvara se u okruglu bobu koja je u prvoj godini zelena i jajasta oblika a u

drugoj godini dozori u tamnocrno-smeđu okruglu bobu s plavim maskom. Moguć je i

trogodišnji razvitak od cvjetanja do sazrijevanja boba.

70

Iz svih dijelova biljke izlazi svojstven, aromatičan miris a i drvo borovice lijepo miriši.

Drvo i iglice razvijaju prilikom sagorijevanja balzamičan miris. Bobe imaju smolast i

aromatičan miris. Borovica cvate u travnju i svibnju prve godine a plodovi sazrijevaju u

jesen sljedeće godine.

Borovica potječe sa područja Euroazije, no unatoč tome što borovica nema naročitih

zahtjeva za tlom, dolazi često u velikom mnoštvu na kamenitoj i kraškoj podlozi od

primorskog područja do planinskih i brdskih područja. Ovu biljku u prošlosti su koristili

američki domoroci protiv prehlade, artritisa, bolova u mišićima te problema sa bubrezima

na način da su od graničica borovice pravili piće, ljekoviti tonik. Domoroci sa područja

Euroazije također su radili tonik od borovice za bubrežne i želučane bolove, te za reumu.

Od ekstrakata borovice, ali malih količina radila se rakija koja je služila za piće te za

čuvanje mesa. Koristila se i u Tibetu, gdje su aromatsko ulje borovice svećenici koristili

za zaštitu od zlih sila.

Obična borovica cijela je ljekovita, ali većinom se upotrebljavaju dozreli plodovi od kojih

se radi eterično ulje u čijem sastavu važnu ulogu igraju tanini, terpeni, smola, gorka tvar

juniperin, pektini, grožđani šečeri, mravlja i octena kiselina, kalicij (vezan za jabučnu

kiselinu), kalij i mangan. Izdanci i mlade iglice u svom sastavu sadrže visoku količinu

vitamina C.

Ljekovito djelovanje borovice je mnogostrano, a proizlazi većinom iz eteričnog ulja koje

se rade od plodova – boba. Borovičino ulje u velikoj mjeri djeluje antiseptično i rastvara

masti, te kod upotrebe na koži prodire u organizam. To veoma povoljno djeluje kod svih

bolesti zglobova jer liječi i dublja žarišta bolesti. Ovo ulje ima baktericidno djelovanje;

inhaliranje znatno se pomaže kod bolesti plućnih i dišnih sustava. Veoma je djelotvorno

kod oboljelih od bronhitisa i astme jer udisanjem para ovog ulja pospješuje se izbacivanje

gnojnih sekreta koji uzrokuju začepljenje dišnih organa, a kod oboljelih od tuberkuloze

pluća primjenom sirupa od borovice poboljšava se cjelokupna izmjena tvari u organizmu

i izlučivanje otrovnih tvari, a skupa s time jača se obrambena sposobnost organizma.

Ljekovito utječe i kod oboljenja želuca i crijeva, na način da čisti želudac i crijeva od

71

bakterija koje uzrokuju mučninu, poznato je da ulje borovice ubija bakteriju Escherichia

coli.

Borovičino ulje u plodovima, odnosno, pripremljeno u čaju, otklanja ne samo taloženje

mokraćne kiseline u tijelu, nego je i veoma preporučljivo sredstvo protiv vodene bolesti i

kroničnog katara mjehura. Budući da potiče optok krvi trbušnih organa, utječe i na

menstrualni ciklus u žena, pa je upotreba čaja od plodova borovice djelotvorna za žene.

Zapažen je utjecaj borovičinog ulja na različite živčane smetnje, koje kod slabe funkcije u

izmjeni tvari uzrokuju i umornost, glavobolju, napadaje panike, bolove u zatiljku, opću

razdražljivost, pomanjkanje mogućnosti koncentracije i migrenu. Za ove živčane smetnje

ulje borovice se koristi u sklopu aromaterapije. Upravo kod glavobolja nalik na migrenu

čajna kupka s plodovima borovice donosi olakšanje i konačno ozdravljenje. Povoljan

utjecaj na izmjenu tvari zapažen je i kod šećernih bolesnika, te se njima preporučuje

uzimanje soka od plodova borovice u odgovarajućem razrjeđenju ili nezaslađeni čaj od

plodova borovice. Taj čaj veoma povoljno utječe na probavne smetnje koje nastaju

uslijed nedovoljnog stvaranja solne kiseline, odnosno, želučanog soka64.

Od borovice se može svašta napraviti; od rakije, špirita, raznih ulja, tinkture, sok, sirupa

sve do čajne kupke.U područjima gdje borovica uspijeva, ona u narodu uživa najveći

ugled. Još od davnine plodovi borovice cijenjeni su kao sredstvo za zaštitu protiv kuge,

kolere i drugih pošasti.

64 Kaiser Joseph H. (1984): Veliki Kneippov priručnik- učenje o zdravom životu i prirodom liječenju: str. 240.

72

7. ETNOBOTANIČKE ZNAČAJKE NEKIH BILJNIH VRSTA

SJEVEROZAPADNE HRVATSKE I ISTRE

Sjeverozapadna Hrvatska broji šest županija; Grad Zagreb, Zagrebačka županija,

Krapinsko – zagorska, Varaždinska, Koprivničko – križevačka i Međimurska županija.

Regija sjeverozapadne Hrvatske gospodarski je najrazvijenija regija u Republici

Hrvatskoj. Isto tako možemo reći da je jedna od regija sa visokim stupnjem

bioraznolikosti i različitim etnološkim karakteristikama. Svako selo, zaseok ili grad nosi

svoje folklorističke, lingvističke te biološke karakteristike.

Ovo je područje zahvaća više od 8000 km². Prevladava umjereno kontinentalna klima, a

reljefne oznake ovog kraja su brežuljkasti i gorski oblici te nizine.

Etnološke značajke ove regije naročito su raznolike i zanimljive, među ovim krajevima

vrvi mnoštvo narodnih običaja koji štuju događaje iz prošlosti i time slave svoje mjesto.

Kako se ovi običaji prenose usmenom ili pismenom predajom i naslijeđem nazivamo ih

tradicijskim običajima. Mnoge biljne vrste igraju veliku ulogu u narodnim običajima te

kao takve imaju visok etnobotanički značaj.

Na sjeverozapadu i središnjem području Hrvatske u proljeće se slavi običaj Zelenog Jurja

– Jurjevo. Na Jurjevo selom hoda mladić, Zeleni Jura, koji je obučen u zelene grane

mlade breze (Betula pendula). Njegova odjeća bila je čitava konstrukcija izrađena od

vrbova granja (Salix alba) preko kojeg je poslagano brezino granje. U jednoj ruci Zeleni

Jura držao je veliku granu od šipka (Punica granatum) a u drugoj drveni mač.

Jurjevo u nekim selima je označavalo početak gospodarske godine, te su se na taj dan

(23.travanj) ugovarale sluge za narednu godinu. Onaj tko je bio voljan raditi, odnosno tko

se nudio za posao, u ruci bi držao zelenu grančicu od breze ili vrbe kao znak

raspoznavanja. Zelenilo se zakvačilo i za ulazna vrata da bi otjeralo zle sile i vještice.

Mladi Jurjaši bi svoje nošnje također okitili zelenim grančicama, obilazili bi kuće u selu i

pjevali prigodne pjesme. Kao nagradu dobili su razne darove od jabuka, jaja, kruha i

slično, dok bi zauzvrat ostavljali zelene grančice koje bi kasnije ukućani zabadali u njivu,

da odvrate zle sile te da godina bude plodna.

73

U drugim selima za Jurjevo se pale krjesovi, u tom obredu sudjelovale su i mlade

djevojke koje su predvečer oko krijesa plesale kolo. Na glavama bi nosile strukove od

kopriva (Urtica dioica) kojeg su poslije plesa bacale u vatru. Time se vjerovalo da će se

odagnati od bolesti u narednoj godini.

Ivanje, blagdan koji slavi rođendan Sv.Ivana Krstitelja, Kristova prethodnika.Vjeruje se

da se tad ljudski duh uzdiže u nebeske visine te se čovjek osjeća sjedinjenim s božanskim

svijetom. Ovaj blagdan svetkovine „zrelog ljeta“ slavi se 24. lipnja u više mjesta u

Hrvatskom Zagorju i Međimurju, te u Remetincu na području Zagrebačke županije. U

Hrašćini na krajnjem sjeveroistoku Krapinsko – zagorske županije, Ivanje se nekad

slavilo na sljedeći način. Večer prije Ivanja ukućani bi ispekli pitu od sira – gibanicu i

pripremili bi najsvečaniju obuću koju bi sutradan obukli na svetu misu. Sutradan, čim se

smrači muškarci bi napravili manji oganj – Ivanjske vatre, koji bi se preskakivao

vjerujući da se time odagnaju zle sile, vještice te negativna energija. Oko krijesa plesalo

se kolo i pjevalo. Djevojke su na glavi imale vijenac načinjen od ruža (Rosaceae) koji su

na kraju dana bacale u potok te vjerovali da u koju stranu ode vijenac sa te strane bi

došao i njihov budući ženik. Vjeruje se da Ivanjski krijes ima zdravstvene moći, pa se u

vezi s tim stariji ljudi okupe oko vatre i griju svoje tijelo moleći Sv.Ivana za ozdravljenje.

No bitna biljka koji nosi etnobotanički značaj u ovom blagdanu je kamilica (Matricaria

chamomilla) iliti gumilica kako ju nazivaju u ovom kraju. Naime, smatralo se da kamilica

mora biti požeta do 24. lipnja, odnosno do dana Svetog Ivana, jer do tada ona ima svoju

jakost i svojstvo ljekovitosti. Ako se zakasni s žetvom kamilice, stari ljudi ovog

zagorskog mjestašca kažu: „imate piesju gumilicu štera ničemu na služi“.65

65 Gregurek Zoran. Zagorje.com – Iz bakine pučke bilježnice : Gumilica se bere do Ivanja. (http://www.zagorje.com/clanak/6105/iz-bakine-pucke-biljeznice-gumilica-se-bere-do-ivanja.aspx)

74

Sl. 39. Preskakanje ivanjskog krijesa

(http://metro-portal.hr/img/repository/2009/06/web_image/brac_krijes-240609.jpg)

Košnja i žetva svakako su najvažniji događaji u ljetu. To je vrijeme brige – hoće li sijeno

na vrijeme pospremiti, neće li suša, poplava ili tuča uništiti sav dotada uloženi trud. Za

vrijeme teških poljskih radova ljude treba dobro hraniti, zato se za kosce čuva meso još

od zime, nekada dimljeno ili stavljeno u mast a danas smrznuto. U Hrvatskom zagorju za

tu prigodu čuvala se i repa ukiseljena u komadu na tropu od jabuka. Većinom su žele

žene i djevojke, njih petnaestak do dvadeset po jednoj parceli. Uz žetvu je vezan i veliki

broj običaja a pratile su ju i posebne, prigodne pjesme. Od klasova posljednjeg snopa žita

i od poljskog cvijeća žetelice su plele na njivi vijenac ili pravile posebnu kiticu, da bi i

slijedeća žetva bila rodna i ljudi bili blagoslovljeni, zdravi i sretni. Najbolju žetelicu se

ovjenčalo i s vijencem na glavi vozilo do kuće domaćina gdje se slavila žetva. Vijenac se

predavao domaćinu uz pjesme. Žetveni vijenac čuvao se ili u kući na "tramu" (glavnoj

gredi na stropu) ili ga se stavljalo u hambar, izlagalo na božićni stol a potom čuvalo do

slijedeće sjetve kad se miješalo sa sjemenjem za sijanje prenoseći plodnost na novi usjev.

Znalo se miješati i sa zrnjem za hranjenje blaga.

U zimi na polju više nema poslova, ali u narodu se postavlja pitanje da li će zima biti

duga i oštra, te da li će biti dovoljno hrane. Zimski život na selima sjeverozapadne

Hrvatske odvija se u kući gdje marljive žene tkaju na „naredu“ i vezu ukrase na tkanini.

75

Tako je nekad bilo, kad se odjeća izrađivala od konoplje i lana. U to vrijeme muškarci

rezbare drvo i izrađuju preslice, klupe i zipke. Organizirala se su zajednička prela,

čehanje perja na kojima se zabavljalo, radilo, pjevalo te su se pričale razne priče i legende

o vješticama, vodenjacima, umrlima i o tome kako se nekad živjelo. Za vrijeme Božića,

sijala se pšenica za božićni stol. Stol se ukrašava zelenilom bršljana, kadulje, zimzelena,

božikovine, grančicama hrasta, javora i borovnice. Ovaj način ukrašavanja izriče želju

domaćina za budućim rastom, vitalnošću, napretkom i svekolikim obiljem u sljedećoj

godini. Također se ukrašava božićno drvce bor. Božićna slama ima također etnobotaničke

značajke, ona se iz kuće iznosi na Sv. Tri Kralja te se stavlja po granama voćaka, ili se

njom obavijaju stabla voćaka vjerujući da će tako biti sačuvana od bolesti i da će urod biti

obilat. Slama se stavljala i na mjesto gdje su kokoši nesle jaja, da bi naredne godine

dobro nesle.

Za vrijeme Cvjetnice, u nekim područjima i na Veliku subotu mladež se umiva u

izvorskoj vodi, u kojoj se dan ranije stavilo tek ubrano cvijeće ljubičice, tratinčice,

jaglaca i ostalog proljetnog cvijeća. U nekim se mjestima umivalo izvorskom vodom u

koju se stavljala grančica drijena (Cornus mas) koji je ljekovit te donosi zdravlje i ljepotu

lica. Drijen je grmoliko, visoko drvo, raste gotovo svuda ali najčešće na suhim i

sunčanim strana listopadnih šuma. Grane su dlakave, zelenkaste ili sivkaste. Listovi su

nasuprotni, jajoliki, jako zašiljeni i nazubljeni, odozdo svjetlije boje. Na dugim

peteljkama rastu žuti cvjetići, čineći jednostavne štitce, pravilni su i četveročlani. Javljaju

se prije listanja, već u ožujku, za toplijeg vremena. Plod je crvena, duguljasta koštunica,

kiselkastog, ugodnog okusa. Kora drijena, kao i plodovi imaju ljekovita svojstva,

upotrebljavaju se protiv proljeva, odljeva krvi, katara crijeva i mučnine te groznice. Od

zrelih plodova drijena priprema se pekmez, slatko, voćni sok, rakija i vino.66

66 Wikipedia, slobodna enciklopedija. Drijen. (http://sh.wikipedia.org/wiki/Drijen)

76

Sl. 40. Drijen (Cornus mas)

(http://www.finefoodland.com/Cornus_mas.jpg)

Šljiva (Prunus domestica) igrala je veliku ulogu u Križevačkom kraju, na planini Kalnik.

Priča potječe još iz davnina, iz 13. stoljeća kada se u obrani Starog grada Kalnika sakrio

sam kralj Bela IV. 1242. godine turski narod Tatari u nemogućnosti osvajanja grada

opsjeli su grad i čekali da Bela IV. i njegova vojska proglase predaju zbog gladi. No, nije

sve bilo kako su Tatari mislili da će biti, domišljati domaćini Kalničani , kralja i njegovu

vojsku hranili su domaćim šljivama koje su se uzgajale unutar grada, te ih tako spasili od

gladi. Nakon što su Tatari uvidjeli da se kralj neće predati, otišli su sa ovog područja.

Kao znak zahvalnosti kralj Bela IV. Kalničanima je podijelio plemenitaške titule.

Kasnije, nastala je zavada između kalničkih šljivara i križevačkih purgera zbog zavidnosti

nad kalničkim plemenitaškim titulama. Tijekom 14. stoljeća, obje skupine naroda

„potpisali“ su primirje jer su uvidjeli da ta zavada nikome ne koristi nego samo šteti.

Pomirba se slavi i danas za vrijeme križevačkog Spravišća, odnosno veselice koja donosi

trajno prijateljstvo i slogu. Ova velika veselica traje 3 dana, određena je regulama koju su

donijeli križevački notarijuš, kalnički kaštelan i varoški sudec, a nazivaju se Križevački

Štatuti67. Na taj način postavili su temelje mnogobrojnim drugim veselicama koje su

67 Križevački štatuti, Najznamenitije hrvatske vinsko-pajdaške regule, (http://www.krizevci.net/statuti/index.html).

77

također primjenjivale ta pravila jer su ona osiguravala da se sve odvija bez neželjenih

ispada.

U ovom slučaju možemo vidjeti da je šljiva igrala bitnu ulogu u povijesti kralja Bele IV. i

njegove vojske, možemo također reći da šljiva u ovom slučaju čini tradiciju i povijest

ovog kraja.

Sl. 41. Stari grad Kalnik

(http://static.panoramio.com/photos/original/10488343.jpg)

Narodi sjeverozapadne Hrvatske koriste mnogo vrsta biljaka u svojim domaćinstvima, za

različite upotrebe. U ljekovite svrhe koristi se većinom samoniklo livadno bilje od kojeg

se rade čajevi i razni oblozi.

Majčina dušica (Thymus serpyllum), iliti babja dušica, vrisak, materinka, divlji bosiljak

pripada porodici Lamiaceae odnosno usnjače. Ovo je trajna grmolika biljka koja može

narasti oko 30-tak centimetara. Ovaj puzeći grmić ima brojne izdanke i vriježe, sa

uspravnim grančicama i uskim elipsastim listovima sivkasto zelene boje. Mali crvenkasti

cvjetovi razvijaju se na vrhovima ogranaka. Biljka u vrijeme cvatnje ima ugodan

aromatični miris i okus. Majčina dušica raste na suhim i sunčanim mjestima, možemo ju

78

često pronaći u skupinama uzduž međe te na suhim rubovima šuma. Ljekovita je cijela

biljka pa se prikuplja i suši. Osušena biljka sadrži oko 0.6 % eteričnog ulja, koje se

pretežito sastoji od cineola i timiola koji imaju ljekovita svojstva. Majčina dušica koristi i

kao začin, odnosno dodatak jelima jer neutralizira masnoće, a kao ljekovita poznata je po

tome da pomaže u dišnom sustavu, kod kašlja, hripavca i bronhitisa jer pospješuje

izlučivanje sluzi iz dišnih organa. Služi kao sredstvo za smirivanje želuca – smanjuje

grčeve, i živaca. Pomaže kod učestale nesanice, te kod bljedoće i slabokrvnosti. Od ove

biljke rade se razne rakije, čajevi, oblozi, masti.68

Sl 42. Majčina dušica

(http://info-bashkirbeehoney.org/img/heilkrauter/T/Thymus-serpyllum-L.jpg)

Kopriva (Urtica dioica), član biljne porodice Urticaceae , još od starih Grka prati ju priča

ljekovitosti. Kopriva je jedna od najrasprostranjenijih ljekovitih biljaka, samoniklo raste

kao korov na livadama, u šikarama, na rubovima parcela i u dvorištima. Stabljika koprive

doseže visinu do 150 cm sa srcolikim nazubljenim listovima dugima od 3 do 15 cm.

68 Narodni lijek. Majčina dušica. Ljekovito bilje. (http://www.narodnilijek.com/index.php?name=news&op=view&id=130&word=vrisak)

79

Listovi i peteljke pokriveni su žarnicama, te ih je zbog toga neugodno dirati. Cvjetovi su

zeleni i neugledni. Kopriva cvjeta od proljeća do jeseni, te se tada prikuplja kako bi od

nje dobili ljekovito sredstvo. Ljekovita je, jestiva i nadasve korisna za opće stanje

organizma. Kopriva se još u Grčkoj koristila za masažu protiv reumatskih bolova.

Kopriva utječe na izmjenu tvari i u organizmu potiče izlučivanje probavnih sokova te

olakšava metabolizam masti. Sadrži puno klorofila, minerala (kalcija, kalija, željeza i

fosfora) i vitamina (C i A). Flavonoidi koje sadrži pozitivno djeluju na naš organizam,

ekstrakt korijena koristi se protiv opadanja kose, a zbog količine željeza ima pozitivan

učinak na stvaranje crvenih krvnih zrnaca. Ne samo što ju narodi sa područja

sjeverozapadne Hrvatske koriste kao ljekovitu bilju, koriste ju i u vrtovima kao biološki

insekticid. Recept ovog djelotvornog insekticida je slijedeći; kilogram svježe cijele biljke

narezati i staviti u drvenu bačvu te preliti sa deset litara mlake vode. Pustiti da odstoji 24

sata, ocijediti i koristiti naredna 24 sata jer kasnije se gube svojstva. Tretirati napadnute

biljke tri puta uzastopce unutar nekoliko sati folijarnim prskanjem. Osim kao insekticid

koristi se i kao biljna prihrana; jednake količine listova koprive i vode ostaviti u bačvi

desetak dana. Kada lišće istruli nastaje gnojnica od koprive koja se koristi u razrijeđenom

obliku, litru gnojnice razrijediti u deset litara vode. Ovom tekućinom natapa se tlo i

pozitivno djeluje na suzbijanje raste štetnih mikroorganizama. Od koprive se rade razni

pripravci, čajevi i vina. Baš poput čaja i vino od koprive blagotvorno djeluje na

organizam. Od pospješivanja imuniteta i slabokrvnosti, pa sve do poticanja probave i

mokrenja. Ona žari i pali i u tijelu. Vino od koprive se priprema na način da se dvije žlice

mladih listova i dvije žlice cvjetova sedam dana namače u jednoj litri domaćeg bijelog

vina, te se procijeđeno sprema u boce i čuva na hladnom. Dovoljno je piti jednu čašicu

ujutro tijekom 15 dana.69

69 Kopriva. Ljekovito bilje. (http://umag-portal.com/blog/hrvatska/kopriva/)

80

Sl. 43. Kopriva

(http://caliban.mpiz-koeln.mpg.de/thome/band2/tafel_021_small.jpg)

Gospina trava (Hypericum perforatum), pripada botaničkoj porodici kontariona -

Clusiaceae (Guttiferae). U narodu naziva se još Ivanje zelje, kantario i rupičasta

pljuskavica. Jedna je od najrasprostranjenijih ljekovitih biljaka uopće, pronalazimo ju na

suhim gorskim livadama, uz rubove šuma, u grmlju na obraslim pašnjacima i padinama.

Ova zeljasta korovska biljka visoka je od 30 – 70 cm, ona je trajnica uspravnih listova,

donji listovi su sjedeći a gornji se sužavaju u kratku peteljku. Listovi su protkani crnim

točkama koje su žlijezde koje luče eterično ulje. Žuti cvjetovi imaju pet latica s crnim

točkama s donje strane i nalaze se na golim stapkama, skupljeni u cvat. Gospina trava

cvate od lipnja do kolovoza, te se tada prikuplja i od nje se rade čajevi, ulja, vino i likeri

koja imaju ljekovito djelovanje. Bere se gornji dio biljke dok je u cvatu. Biljka sadrži

0,05-0,2% eteričnog ulja, crvene pigmente, od kojih je najpoznatiji i najljekovitiji

hipericin, te stoga i latinski naziv Hypericum. Gospina trava sadrži u obilju gorku tvar,

tanin i ugljikohidrate, a dokazni su i smola, bjelančevine, pektini i miristini, fitosterin i

stearin.

81

Nekada se gospina trava koristila za istjerivanje zlih duhova i liječenja zmijskog ugriza.

Tradicionalno vjerovanje u liječenje ovom travom temeljilo se na tome što i sama biljka,

odnosno njena stabljika dok se prelomi luči crvenkasto ulje koje je slično ljudskoj krvi,

pa su se njome liječile kožne bolesti jer ljudska koža krvari na isti način kao i stabljika

gospine trave.70

Ulje od gospine trave upotrebljava se izvana – za liječenje rana, posjekotina, udaraca,

ozljeda mišića, opekotina, hemoroida i čireva. Čaj od gospine trave koristi se za liječenje

bolesti želuca, jetre, žučne vrećice, crijevnih parazita, glavobolje (naročito kod migrene),

noćnog mokrenja u krevet, proljeva, upale maternice, astme, bronhitisa i katara pluća.

Također pospješuje cirkulaciju krvi i podiže opće (psihičko) raspoloženje. Dokazani su

njeni lagani sedativni i antidepresivni učinci. 71

Sl. 44. Gospina trava

(http://www.gfmer.ch/TMCAM/Atlas_medicinal_plants/Images/mp0054.jpg)

70 Cvijet info – sve tajne cvijeća. Kantarion. (http://www.cvijet.info/zacinsko_i_ljekovito_bilje/kantarion___lat_hypericum_perforatum_l/88.aspx) 71 Kaiser Joseph H. (1984): Veliki Kneippov priručnik- učenje o zdravom životu i prirodom liječenju: str. 245

82

Tradicionalan međimurski instrument, cimbale radi se ručno od drveta. Gornja daska

izrađena je od jele ili smreke, a donja od javora. Stranice su izrađene od bukve ili hrasta,

glavna stranica izrađuje se od oraha ili kruške a batići od šljive. U izradi ovog glazbala

bitno je odabrati tvrdo drvo poput navedenih kako bi podnijelo veliku napetost žica.

Sl. 45. Cimbale čakovečke glazbene etnoskupine Komedija.

(http://viewmorepics.myspace.com/index.cfm?fuseaction=viewImage&friendID=242906

750&albumID=916648&imageID=8132437)

U Republici Hrvatskoj postoji samo jedno znanstveno istraživanje s područja

etnobotanike. Ovo istraživanje temelji se na etnobotaničkim znanjima Istro – Rumunja sa

područja Žajana u Istri. Populaciju Istro – Rumunja čini oko 140 stanovnika u Žejanama,

ova populacija je jedna od najmanjih europskih lingvističkih grupa. Koristeći intenzivnu

opservacijsku terensku metodologiju znanstvenici su uspjeli dokumentirati oko 60

pomoćnih sredstava u lokalnoj narodnoj farmakologiji.72

Ova etnobotanička studija rađena je na području sjeverozapadne Istre, u malom selu

Žejane (Sl. 46.) u općini Matulji, u blizini planine Ćićarije. Mještani ovog sela zaista su 72Pieroni A., Giusti M.E., Munz H., Lenzarini C., Turković G., Turković A. (2003). Ethnobotanical knowledge of the Istro-Romanians of Žejane in Croatia. Fitoterapia, 74 (7-8) : 710-719.

83

posebna etnička skupina, osim naziva „Istro-Rumunji“ okolni mještani u ovom dijelu

Istre nazivaju ih Ćiribirci (Ćići).

Prvi Ćići u Istru dolaze krajem 14.stoljeća te tad počinju prvo naseljavati selo Žejane, a

zatim većina Ćića dolaze krajem 15. i početkom 16.stoljeća te naseljavaju okolna mjesta

što im dopuštaju knezovi Frankopani. Porijeklo ovih Ćića je sjeverna Dalmacija gdje su

bili poznati pod imenom Morlaci. Morlaci su pastiri koji su tražeći bolja pasišta došli iz

sjeverne Dalmacije i prvo se nastanili na otoku Krku a zatim u Istru. Tek u prvoj i drugoj

dekadi 16.stoljeća njihovo naseljavanje Istre je značajnije, i oni sa sobom nose svoje

običaje i svoj jezik. Njihov nadasve poseban istrorumunjski jezik mješavina je

rumunjskog, hrvatskog i talijanskog, a posebnim ga čini to što se nalazi u UNESCO-voj

Crvenoj knjizi ugroženih jezika. Ćići su prvobitno bili ovčarski narod, no ta tradicija

danas se smanjila na minimun, ali ipak su uspjeli sačuvati svoje običaje po kojima su

danas poznati cijeloj Hrvatskoj. Ćići iz Žejana očuvali su stare pokladne običaje koje

danas njeguje folklorno društvo „Žejanski zvončari“ (Sl. 47.). U mjesecu siječnju svake

godine žejanski zvončari oblače na sebe bijele hlače, mornarske majce i šubu (ovčja

koža), klopote (3 zvona) i stavljaju na sebe šarene vrpce koje vise do poda.73

Sl. 46. Današnje selo Žejane

(http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Selo_%C5%BDejane.jpg) 73 Wikipedia, The free encyclopedia. Ćiribirci. (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%86iribirci)

84

Sl. 47. Žejanski zvončari

(http://www.os-igkovacic-cepic.skole.hr/upload/os-igkovacic-

cepic/images/newsimg/30/Image/slika5.jpg)

Sl. 48. Stara kuća u Žejanama, izrađena od kamena

(http://www.istro-romanian.net/photos_studii.html)

85

Sl. 49. Područje istraživanja (http://www.sciencedirect.com/science?_ob=MiamiCaptionURL&_method=retrieve&_udi=B6VSC-

4B12XJ5-

9&_image=fig1&_ba=1&_user=4832041&_coverDate=12%2F31%2F2003&_alid=1079230431&_rdoc

=1&_fmt=full&_orig=search&_cdi=6259&view=c&_acct=C000050639&_version=1&_urlVersion=0&_

userid=4832041&md5=4a9fad68d5cbb89775bbcb72ac9dbc9b)

Cilj ovog istraživanja bio je proučiti primjenu narodne medicine u krugu nekoliko

mještana ovog sela.

Metodologija :

Terenski rad proveden je kroz četiri radna tjedna u mjesecu kolovozu 2002.godine sa

starijom populacijom Žejana. Samo stariji ljudi, domorodci ovog područja, još uvijek

pričaju svojim izvornim dijalektom, te se smatraju „čuvarima“ znanja. Intervju je rađen

sa 31 osobom (17 žena, 14 muškaraca) u dobi između 49 – 82 godina koji još uvijek

čuvaju tradicionalno znanje o etnobotaničkim, etnofarmaceutskim te etnomedicinskim

informacijama sa ovog područja.

86

Istraživanje je rezultiralo dvjema tablicama u kojima se nalaze prirodni sastojci koji se

koriste u narodnoj medicini žejanskog naroda. U jednoj tablici nalaze se biljke a u drugoj

životinjski, mineralni i drugi sastojci korišteni u lokalnoj narodnoj medicini.

U tabeli sa biljkama nalaze se poznate ljekovite biljke poput maslačka (Taraxacum

officinale), kima (Carum carvi), kupusa (Brassica oleracea var. capitata), pelina

(Artemisia absinthium), te crnogoričnog drveća obične jele (Abies alba) i obične

borovice-kleke (Juniperus communis). Upotreba ovih ljekovitih biljaka tipična je za

upotrebu širom Republike Hrvatske i okolnog dijela europskog kontinenta. Dok upotreba

čuvarkuće (Sempervivum tectorum) i domaćeg octa smatra se da pripada originalnoj

rumunjskoj narodnoj medicini. Čuvarkuća, odnosno sok iz njenih sukulentnih listova

koristi se za upalu uha. Ranije rađena istraživanja ove biljke pokazala su da ona u sebi

posjeduje svojstvo antimikrobne aktivnosti, kao i antioksidanse koje štite jetru. Domaći

ocat rađen je od divlje jabuke (Malus sylvestris) i drijena (Cornus mas). Njegova

upotreba u više navrata spominje se u rumunjskoj narodnoj medicini, što je ovaj narod

davno prenio na današnje područje svoga bitka, u malo istarsko selo. Ocat se koristi u

više svrha; protiv gojaznosti, visoke temperature, glavobolje te za ublažavanje bolova

nastalih udarcima. Također je zaključeno da ženska populacija ovog područja znatno više

posjeduje znanje o biljkama, dok je muški dio populacije stručniji u liječenju životinja.

87

8. ZAKLJUČAK

Radeći završni rad upoznala sam se sa mnoštvom korisnih biljaka. Povezanost biljaka i

čovjeka poznata je od davnina a čini sinergiju života sa prirodom. Smatram da bi čovjek

trebao živjeti u skladu sa prirodom kako bi mu ona osigurala harmoniju i mir. Živjeti u

skladu sa prirodom znači poštivati i čuvati njene oblike jer nam ona pruža i mnogo više

nego što smo toga svjesni, i te njene darove trebamo očuvati. Etnobotaničke vrste biljaka

naročito su zanimljive, osim što nam pružaju zdravlje, hranu, odjeću, razne predmete i

služe kao vjerski elementi, one su nadasve čarobne. Misterioznima ih čine njihova

svojstva koja su ponekad i neobjašnjiva ali i mitološka. Biljke su živa bića, poput

životinja i nas ljudi, stoga se trebamo prema njima tako i odnositi. Kada bi mogle

vjerojatno bi nam puno toga pričale o sebi i o prirodi, no iako nemaju govorne organe

biljke nam pričaju putem svojih dragocjenih svojstava. Etnobotanika kao znanost spoj je

botanike i antropologije te kao mlada znanstvena disciplina sve više privlači strastvenih

znanstvenika koji nas upoznaju i obrazuju o ovim djelotvornim biljkama. Iako svi govore

da se današnji svijet vrti oko novca, odnosno čovjek je materijalizirao, dao novčanu

vrijednost svemu što postoji, ja smatram da se svijet i dalje vrti oko ljubavi. Ljubavi

prema drugima, prema životinjama i biljkama daje ono što niti jedna valuta ne može, daje

onu istinsku sreću i zadovoljstvo. Zar ne bi bilo ljepše i ugodnije kada bismo si mogli

priuštiti mali etnobotanički vrt od kojeg bi imali mnoštvo koristi, kako za svoje zdravlje

tako i za ostale potrebe. Ne osjeća li se čovjek zadovoljniji dok izliječi svoje zdravstvene

tegobe prirodnim putem od biljke koju je sam uzgojio u svom vrtu, nego da radije odlazi

u ljekarne i troši sintetičke lijekove? Ja smatram da je u tome bit povezivanja sa

prirodom, i potrebno je učiniti velike promjene kako u ljudskoj svijesti tako i u načinu

korištenja prirode, prije nego nam stignu neki novi svjetski zakoni koji bi nam to pravo

mogli braniti. Jer ako se ne odupremo velikim svjetskim silama mogli bi izgubiti puno

toga, jer svi prirodni lijekovi logički konkurencija su gotovim farmaceutskim

proizvodima, a iz dana u dan nastaju nove farmaceutske tvrtke od kojih većina svojim

načinima poput biogusarstva i nemoralnom bioetikom patentiraju prirodne lijekove te ih

sintetiziraju u gotove proizvode. Tim načinom i vremenski slijedom lako može doći do

istrebljenja nekih visokovrijednih, etnobotaničkih biljaka, a to je gubitak, kako za prirodu

88

tako i za sve nas koji želimo imati izbor u liječenju. Važnost etnobotanike očituje se u

njenim istraživanjima kojima svakodnevno obogaćuje prirodne znanosti. Republika

Hrvatska je davne 2001. godine potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju

Europskoj uniji (SSP) i time je preuzela obavezu prilagoditi svoje zakonodavstvo pravnoj

stečevini EU (Acquis communautaire). To znači da čim Hrvatska postane članica EU ona

prihvaća njihove zakone, a EU prihvaća pravila i odredbe svjetskih zakona koje donose

svjetske organizacije poput WTO-a (World trade organization) i FAO-a(Food and

agriculture organization) čiji član je i Hrvatska. Tim članstvom moramo poštivati njihove

odredbe, inače naše gospodarstvo opada. Na ovoj globalnoj razini drugi nam određuju

što smijemo a što ne, dok na individualnoj razini čovjek se sam skrbi za sebe. To vidimo

na primjerima drugih civilizacija, koje često nazivamo primitivnima. Njihove metode

primjene etnobotaničkih vrsta biljaka vežu ih sa prirodom, pa tim putem od prirode

čovjek dobiva darove života. Hrana, lijek, odjeća i obuća, građevinski materijal,

kozmetika, tradicija, svijest. Mnogo je dobara koje nam pružaju ove biljke, te ih koristeći

na tradicionalan i moderan način možemo upotrijebiti za unaprjeđenje kvalitete ljudskog

života.

Etnobotanika i njena istraživanja podsjećaju nas na znanja naših predaka koja smo

razvojnim putem globalizacije i industrijalizacije zaboravili. Etnobotanika kao

znanstvena disciplina pruža nam i mogućnost otkrića novih lijekova i biljnih sirovina

koje čovjeku mogu biti od velike koristi, ali sve to uz pravilnu etičku odgovornost prema

prirodi. Rezultat istraživanja dobiven iz intervjua sa Elisom Vargas Fernandez je prikaz

samo jednog od primjera korištenja etnobotanike u praksi. Takve primjere pronalazimo

širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, čija je etnobotanika još uvijek na samom početku, no

širenjem svijesti i ljubavi prema ovoj znanosti to je moguće promijeniti jer nam se

itekako pružaju prilike kojima možemo očuvati znanje naše tradicije i primijeniti ju u

modernom načinu života.

89

9. LITERATURA:

Abrams D.I., Jay C.A., Shade S., et al. (2007). Cannabis in painful HIV-associated sensory neuropathy: a randomized placebo-controlled trial. Neurology 68 (7): 515–21 Al-Motarreb A., Baker K., Broadley K.J.(2002). Khat: Pharmacological and medical aspects and it's social use in Yemen. Phytotherapy Research, 16 (5) : 403-413.

Baum A., Peinsold-Klammer I., (2005). Samostanska Medicina, snagom sv. Hildegarde, Kneippova zdravstvena biblioteka, Večernjakova knjiga.,18. i 13-34. Carlini E.A. (2003). Plants and central nervous system. Pharmacology Biochemistry and Behavior, 75(3): 501-512. Chatterje Gautam And Sanjoy (2001). Sveti Hindu simboli. 95-97 Enciklopedija Leksikografskog zavoda (1966). Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb Eubanks L.M., Rogers C., Beuscher A., Janda K. (2008). A Molecular Link Between the Active Component of Marijuana and Alzheimer's Disease Pathology. Molecular Pharmaceutics 3 (6): 773–7. Jošt M., Cox T.S., (2003). Intelektualni izazov tehnologije samouništenja, Ogranak Matice hrvatske, Križevci. str. 76. Kaiser J.H., (1984). Veliki Kneippov priručnik, Povijest prirodnog liječenja. August Cesarec Zagreb , str.32, 240, 245 McAllister S.D., Christian R.T., Horowitz M., Garcia A, Desprez P.Y. (2007). Cannabidiol as a novel inhibitor of Id-1 gene expression in aggressive breast cancer cells. Molecular Cancer Therapeutics 6 (11): 2921–7. Meng Q., Niu Y. (et al.) (2009). Ethnobotany phytochemistry and pharmacology of the genus Caragana used in traditional Chinese medicine. Journal of Ethnopharmacology. 124 (3) : 350-368. Monteiro R., Faria A., Azevedo I., Calhau C. (2007). Modulation of breast cancer cell survival by aromatase inhibiting hop (Humulus lupulus L.) flavonoids. The Journal od Stereoid Biochemistry and Molecural Biology, 105(1-5): 124-130. Motik B., Šimleša D. (2007) Zeleni alati za održivu revoluciju. Održivo graditeljstvo. Kuća od balirane slame. 134.-138.

90

Pandey Madan M., Rastogi Subha, Ajay K. S. Rawat (2008). Indian Herbal Drug for General Healthcare : An Overview. Internet Journal of Alternative Medicine. Volume 6, Number 1. Pieroni A., Giusti M.E., Munz H., Lenzarini C., Turković G., Turković A. (2003). Ethnobotanical knowledge of the Istro-Romanians of Žejane in Croatia. Fitoterapia, 74 (7-8) : 710-719. Prance G.T. (2002). What is ethnobotany today. Journal of Ethnopharmacology, 32 (1-3) : 209-216 Publije Ovidije Nason. 1.knjiga Metamorfoza. Matica Hrvatska (svezak 18), Tisak dioničke tiskare (1907.). 1.pjevanje : 18-21. Russel T., Cutler C., (2003). Svjetska enciklopedija drveća. Sveučilišna knjižnica Rijeka. Leo commerce d.o.o. , str. 190. Sheffler D.J., Roth B.L. (2003). Salvorin A: the „magic mint“ hallucinogen finds a molecular target in the kappa opioid receptor. Trends in Pharmacological Sciences, 24(3): 107-109. Srečec S. (2004). Hmeljarstvo. Visoko Gospodarsko Učilište u Križevcima: 6, 17. Šugar I. (2008). Hrvatski biljni imenoslov. Matica Hrvatska. 9.1. Izvori podataka s interneta:

Acharya, Deepak And Shrivastava Anshu (2008). Indigenous herbal medicine : Tribal formulation and traditional herbal practices, Aavishkar Publishers Distributor, Jainpur – India (http://en.wikipedia.org/wiki/Ethnobotany#cite_note-1).

Anonimus. Aromatica. Aromatharium simplicibus. Kamilica cvijet.

(http://www.aromatica.hr/hrv/page.asp?id=informacije&sub=info3#11)

Anonimus. Cvijet info – sve tajne cvijeća. Kantarion (http://www.cvijet.info/zacinsko_i_ljekovito_bilje/kantarion___lat_hypericum_perforatum_l/88.aspx) Anonimus. Čigoć, prvo Europsko selo roda. (http://www.pp-lonjsko-polje.hr/Posjete_Cigoc.htm) Anonimus. Ethnobotany. Folk classification. New World Encyclopedia. (http://www.newworldencyclopedia.org/entry/Ethnobotany#Folk_classification) Anonimus. Kopriva. Ljekovito bilje. (http://umag-portal.com/blog/hrvatska/kopriva/)

91

Anonimus. Križevački štatuti, Najznamenitije hrvatske vinsko-pajdaške regule, (http://www.krizevci.net/statuti/index.html). Anonimus. Narodni lijek. Majčina dušica. Ljekovito bilje. (http://www.narodnilijek.com/index.php?name=news&op=view&id=130&word=vrisak) Anonimus. Šamanizam. Trance pleme. (http://www.trancepleme.com/info-32-shamanizam.html) Anonimus. Wisegeek, „How many species of plants are there?“, (http://www.wisegeek.com/how-many-species-of-plants-are-there.htm). AromaTerra Centar. Lovor ne počiva na lovorikama. Mitologija i povijest.

(http://www.aromaterra.hr/aromaterapija/etericnaulja/etericno-ulje-lovora.htm

Bierer D.E.,Carlson T.J. And King S.R.. Shaman Pharmaceuticals: Integrating Indigenous Knowledge, Tropical Medicinal Plants, Medicine, Modern Science and Reciprocity into a Novel Drug Discovery Approach : Shaman's Reciprocity Strategie (http://www.netsci.org/Science/Special/feature11.html)

Erowid library: Plants of the Gods: Their sacred, healing and hallucinogenic powers. (http://www.erowid.org/library/review/review.php?ID=243) Fernandez James W. (1982) Bwiti: an ethnography of the religious imagination in Africa. Chapter 18. (http://ibogaine.desk.nl/fernandez.html) Gregurek Zoran. Zagorje.com – Iz bakine pučke bilježnice : Gumilica se bere do Ivanja. (http://www.zagorje.com/clanak/6105/iz-bakine-pucke-biljeznice-gumilica-se-bere-do-ivanja.aspx) Heiser Charles B. Jr. (1993). The Gourd book. Google books. (http://books.google.com/books?id=26gqQPjHbm4C&printsec=frontcover&lr=#v=onepage&q=&f=false) Jelaska Aida. Vaše Zdravlje (2004). Časopis – Vodič za zdravi život (br.39), Tema broja : Mirisi – tihi vladari svijeta. (http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/531/) Mesaroš-Kanjski Elika, dr.med. Narodni zdravstveni list. Voće, povrće, sjemenke. Hmelj. (http://www.zzjzpgz.hr/nzl/23/vps.htm) Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Posavska tradicijska drvena kuća. Priručnik za obnovu. (http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=2593)

92

Moerman Daniel E. (1998). Native American Ethnobotany. Google books. (http://books.google.hr/books?id=UXaQat5icHUC&printsec=frontcover&source=gbs_v2_summary_r&cad=0#v=onepage&q=&f=false) Neuwinger H.D.(1994). African Ethnobotany. Poisons and Drugs. Google books. (http://books.google.hr/books?id=_j8ueEmakD0C&printsec=frontcover&lr=#v=onepage&q=&f=false) Radulović Saša, fitoaromaterapeut. Neven – melem iz vrta. Centar Cedrus. (http://www.centarcedrus.hr/include/pdf/Neven_-_melem_iz_vrta.pdf) Šuran J, Božić F. Uvod u oblike lijekova. (http://www.jelena-suran.com/vjezbe/01%20Uvod%20u%20oblike%20lijekova.pdf) Tradicijska baština srednje Posavine. (http://www.mmtpr.hr/UserDocsImages/b-prirucnik-9-16.pdf) Tuxill J. And Nabhan G.P. (2001). People, plants, and protected areas, a guide to in situ managment. Google books. (http://books.google.com/books?id=Qdq4Vnsjy2YC&printsec=frontcover#v=onepage&q=&f=false) University of Maryland. Cesar. Center for Substance Abuse Research. Salvia Divinorum. (http://www.cesar.umd.edu/cesar/drugs/salvia.asp) Veilleux C. And King S.R. (1996). An introduction to ethnobotany, chapter : Ethnobotanical drug development. (http://www.accessexcellence.org/RC/Ethnobotany/page2.php). Vladimir-Knežević Sandra, Prof.dr.sc. Eterična ulja, smole i balzami. PDF.str. 7. (http://www.pharma.hr/download.aspx?file=/Upload/sec_003/ins_011/P5%20Eteri%C4%8Dna%20ulja.pdf) Waltraud Ernst (2002). Plural medicine, tradition and modernitiy. Google books. (http://books.google.hr/books?id=Wwe7woV3f7oC&printsec=frontcover&source=gbs_v2_summary_r&cad=0#v=onepage&q=&f=false) Wikipedia, the free encyclopedia : -Herbs in history. (http://en.wikipedia.org/wiki/Herbalism#Herbs_in_history) -Kykeon. (http://en.wikipedia.org/wiki/Kykeon) -Salvia divinorum. (http://en.wikipedia.org/wiki/Salvia_divinorum-Myrtus, Uses in myth and ritual.(http://en.wikipedia.org/wiki/Myrtus#Uses_in_myth_and_ritual) -Konoplja. Povijest konoplje. (http://hr.wikipedia.org/wiki/Konoplja) -Medical cannabis. (http://en.wikipedia.org/wiki/Medical_cannabis-Adansonia. Uses, culture and myths. (http://en.wikipedia.org/wiki/Adansonia#Uses) -Drijen. (http://sh.wikipedia.org/wiki/Drijen)

93

-Ćiribirci. (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%86iribirci)

94