1

IZVADCI IZ ENCIKLIKE EVANĐELJE ŽIVOTA

PAPE IVANA PAVLA II.

Sada kada je jedna kategorija ljudi ugrožena u temeljnom pravu na život, Crkva osjeda

dužnost dati pravo glasa s hrabrošdu onome tko nema glasa. Njezin krik je uvijek evanđeoski

u obranu siromaha svijeta, kojima se prijeti, koji su bez ugleda i čija su ljudstva prava

ugrožena. (br. 5)

***

Kajin podiže ruku na brata Abela i ubi ga (Post 4,8): u korijenu nasilja protiv života

„Bog nije stvorio smrt i ne raduje se propasti živih. Ved je sve stvorio da opstane… Da, Bog je

stvorio čovjeka za neraspadljivost; i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je

zavišdu došla smrt u svijet i nju de iskusiti oni koji njemu pripadaju“ (Mudr 1,13-14; 2,23-24).

Evanđelje život, koje je na početku odjeknulo stvaranjem čovjeka na sliku Božju za punu i

savršenu sudbinu života, proturječi razarajude iskustvo smrti koja je došla u svijet i baca

sjenu besmisla na čitavo postojanje čovjeka.

Smrt je došla zbog lukavosti đavla i grijeha praroditelja. I dolazi nasilno, preko ubojstva Abela

sa strane brata Kajina… Želimo zajedno ponovno pročitati tu biblijsku stranicu, koja se, iako u

svojoj krajnjoj jednostavnosti, predstavlja kao nikad dosad bogata poukom:

Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik. I jednoga dana Kajin prinese Gospodinu žrtvu od

zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Gospodin

milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati.

Stoga se Kajin veoma razljuti i lice mu se namrgodi. I Gospodin reče Kajinu: »Zašto si ljut?

Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo,

grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.« Kajin pak reče

svome bratu Abelu: »Hajdemo van!« I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga

ubi.

Potom Gospodin zapita Kajina: »Gdje ti je brat Abel?« »Ne znam«, odgovori. »Zar sam ja

čuvar brata svoga?« Gospodin nastavi: »Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni

viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata

tvoga! Obrađivat deš zemlju, ali ti više nede davati svoga roda. Vječni deš skitalica na zemlji

biti!« A Kajin reče Gospodinu: »Kazna je moja odviše teška da se snosi. Evo me tjeraš danas s

plodnoga tla; moram se skrivati od tvoga lica i biti vječni lutalac na zemlji – tko me god nađe,

može me ubiti.« A Gospodin mu reče: »Ne! Nego tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na

njemu de se izvršiti!« I Gospodin stavi znak na Kajina, da ga tko, našavši ga, ne ubije. Kajin

ode ispred lica Jahvina u zemlju Nod, istočno od Edena, i ondje se nastani. (Post 4,2-16)

2

Kajin se veoma razljuti i lice mu se namrgodi jer Gospodin pogleda na Abela i njegovu žrtvu.

Biblijski tekst ne objavljuje razlog zbog kojega je Bog više volio Abelovu žrtvu od one

Kajinove; pokazuje ipak jasno da, makar je dao prednost Abelovu daru, ne prekida dijalog s

Kajinom. Opominje ga podsjedajudi ga na njegovu slobodu pred zlom: čovjek nipošto nije

predodređen za zlo. Sigurno, kao nekod Adam, on je kušan zlom modi grijeha koji, kao

bijesna zvijer, vreba iz zasjede njegovo srce u očekivanju da se baci na plijen. Ali Kajin ostaje

slobodan pred grijehom. Može ga i mora nadvladati: Još mu se možeš oduprijeti!

Brat ubija brata. Kao u prvom bratoubojstvu, u svakom ubojstvu biva povrijeđeno duhovno

sredstvo, koje ujedinjuje ljude u jedinstvenu veliku obitelj, bududi da su svi dionici istoga

temeljnog dobra: jednakog osobnog dostojanstva. Ne malo puta biva povrijeđeno i srodstvo

tijela i krvi, npr. kada se prijetnje životu razviju u odnosu između roditelja i sinova, kao što se

događa s pobačajem ili kada se, u širem obiteljskom ili rodbinskom kontekstu, pospješuje ili

priskrbljuje eutanazija.

U srži svakog nasilja protiv bližnjega nalazi se popuštanje logici zloga, tj. onomu koji bijaše

čovjekoubojica od početka, kako nas podsjeda apostol Ivan: „Jer ovo je navještaj koji čuste od

početka: da ljubimo jedni druge. Ne kao Kajin, koji bijaše od Zloga i ubi brata svoga“ (1Iv

3,11-12). Tako je ubojstvo brata, od početka povijesti, žalosno svjedočanstvo o tome kako zlo

napreduje potresnom brzinom: pobuni čovjeka protiv Boga u raju zemaljskom pridružuje se

smrtna borba čovjeka protiv čovjeka.

Nakon zločina, Bog intervenira da osveti ubijenoga. Pred Bogom, koji ga pita o sudbini Abela,

Kajin, umjesto da se pokaže upleten i pokaje se, drsko izbjegava pitanje: Ne znam. Zar sam ja

čuvar brata svoga? – Ne znam: pomodu laži Kajin želi prekriti zločin. Tako se često događalo i

događa kada najrazličitije ideologije služe opravdanju i maskiranju najokrutnijih zločina

prema osobi. Zar sam ja čuvar brata svoga? – Kajin ne želi misliti na brata svoga i odbija

prihvatiti onu odgovornost koju svaki čovjek ima prema drugome. Spontano dolazi misao o

današnjim tendencijama izbjegavanja odgovornosti čovjeka prema sebi sličnomu, čiji su

simptomi, između ostaloga, pomanjkanje solidarnosti prema slabijim članovima društva kao

što su starci, bolesnici, doseljenici, djeca – i ravnodušnost koja se često događa u odnosima

među narodima kad su u pitanju osnovne vrijednosti kao suživot, sloboda i mir.

Ali Bog ne može ostaviti zločin nekažnjen: iz zemlje po kojoj je krv ubijenoga prolivena traži

se da On uspostavi pravdu… Život, posebice ljudski, pripada samo Bogu: zbog toga tko

napada život čovjeka, na neki način, napada samog Boga.

Kajin je proklet od Boga i od zemlje, koja mu nede davati svoje plodove. I kažnjen je: stanovat

de u stepi i pustinji. Nasilje ubojstva korjenito mijenja životnu sredinu čovjeka. Zemlja

edenskog vrta, mjesto obilja, iskrenih međuljudskih odnosa i prijateljstva s Bogom, postaje

zemlja Noda, zemlja bijede, samode i udaljenosti od Boga. Kajin de biti skitnica i lutalica na

zemlji.

Pa ipak, Bog, uvijek milosrdan i kada kažnjava, stavlja znak na Kajina, da ga tko, našavši ne

ubije: daje mu obilježje koje ima za cilja da ga ne osudi na prokletstvo drugih ljudi koji bi ga

3

htjeli ubiti kako bi osvetili Abelovu smrt. Ni ubojica ne gubi osobno dostojanstvo i Bog sam

postaje tome garancija. I upravo se ovdje pokazuje paradoksalno otajstvo milosrdne

pravednosti Božje… Bog ne želi kazniti ubojicu ubojstvom, jer želi pokajanje grešnika više

nego njegovu smrt. (br. 7-9)

***

Može se u određenome smislu govoriti o ratu modnih protiv slabih: život koji bi zahtijevao

više prihvatljivosti, ljubavi i brige smatra se beskorisnim, ili se smatra nepodnošljivim

teretom pa se odbacuje na mnogo načina. Tko, sa svojom bolešdu, svojim hendikepom ili, još

puno jednostavnije, samom svojom prisutnošdu, dovodi u pitanje blagostanje ili običaje

života onih koji su napredniji, u opasnosti je biti viđen kao neprijatelj od kojega se treba

braniti ili ga ukloniti. Raspiruje se tako neka vrsta zavjere protiv života. (br. 12)

***

Moramo postati svjesni da se nalazimo pred golemim i dramatičnim sukobom između zla i

dobra, između smrti i života, između kulture smrti i kulture života. Nalazimo se ne samo

ispred, nego nužno usred tog sukoba; svi smo uključeni i svi smo sudionici s neizbježnom

odgovornošdu da se bezuvjetno odlučimo u korist života. I za nas jasno i snažno odzvanja

Mojsijev poziv: „Gledaj! Danas preda te stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo; Život,

dakle, biraj, da živiš ti i tvoje potomstvo“ (Pnz 30,15.19). (br. 28)

***

Još nestvorena vidješe me oči tvoje (Ps 139,16): užasan zločin pobačaja

Među svim zločinima koje čovjek protiv života može učiniti, hotimični pobačaj predstavlja

obilježja koja ga čine posebno teškim i svakako otklonjivim. Drugi vatikanski sabor ga zajedno

s čedomorstvom, naziva užasnim zločinom.

Ali danas, u svijesti mnogih, opažanje njegove težine je izblijedilo. Prihvadanje pobačaja u

mentalitetu, u ponašanju i samom zakonu govorljiv je znak vrlo opasne krize moralnog

osjedaja, koji postaje sve nesposobniji razlikovati dobro i zlo, čak i kad je u pitanju osnovno

pravo na život. Pred tako teškim stanjem potrebno je više nego ikad hrabro pogledati istini u

lice i stvari nazvati njihovim imenom, bez popuštanja kompromisima mode ili napasti

samoobmane. U vezi s time jasno odjekuje prijekor Proroka: „Jao onima koji zlo dobrom

nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu“ (Iz 5,20). Baš u

slučaju pobačaja bilježi se širenje određene dvosmislene terminologije, kao što je prekid

trudnode, koja joj nastoji sakriti pravu narav i ublažiti je u javnom mnijenju. Možda je sam taj

jezični fenomen znak uznemirenosti savjesti. Ali nijedna riječ ne može učiniti da bi se

promijenilo stanje stvari: hotimični pobačaj, kako god se izvrši, namjerno je i izravno

ubojstvo ljudskog bida u početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeda i rođenja.

Moralna težina hotimičnog pobačaja pojavljuje se u svoj svojoj istini ako se priznaje da se

radi o ubojstvu i na poseban način ako se promotre specifične okolnosti koje ga označuju.

4

Onaj koga se ubija ljudsko je bide koje započinje život, nedužno koliko se uopde može

zamisliti: nikad se ne bi smjelo smatrati napadačem, još manje nepravednim napadačem!

Ono je dotle slabo i nemodno da je lišeno i onog najmanjeg oblika zaštite koji se sastoji u

molbenim jecajima i plaču novorođenčeta. Ono je potpuno povjereno zaštiti i brizi one koja

ga nosi u krilu. Pa ipak. baš je ona, majka, ta koja odlučuje i traži njegovo odstranjenje, pa

čak ga i naručuje.

Istina je da često puta majčin izbor pobačaja dobiva dramatično i bolno obilježje, katkad se

odluka o odstranjenju ploda začeda ne donosi iz egoističkih razloga i komocije, nego zato što

bi se željela spasiti neka važna dobra, kao što su vlastito zdravlje ili dostojna razina života

drugih članova obitelji. Ponekad se boje takvih prilika života novorođenčeta pa pomisle:

možda bi za njega bilo bolje da se ne rodi. Ipak, ovi i drugi slični razlozi nikad ne mogu

opravdati namjerno ubojstvo nedužnog ljudskog bida. (br. 58)

***

Vi ste narod kojega je Bog stekao da naviještate silna djela njegova (1Pt 2,9): narod života i

za život

Poslani u svijet kao narod za život, naš navještaj mora postati i pravcato slavlje Evanđelja

života… Mi, kao i Psalmist, u svakodnevnoj molitvi, pojedinačnoj i zajedničkoj, hvalimo i

blagoslivljamo Boga našeg Oca, koji nas je satkao u krilu majčinu, koji nas je vidio i ljubio dok

još bijasmo nestvoreni i kličemo nezadrživom radošdu: „Hvala ti što sam stvoren tako

čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao“ (Ps 139). Da, ovaj je

besmrtni život, usprkos svojim mukama, svojim mračnim tajnama, svojim patnjama, svojoj

kobnoj prolaznosti veličanstveno djelo, jedno uvijek originalno i dirljivo čudo, događaj

dostojan da bude opjevan u radosti i slavi. Još više, čovjek i njegov život ne izgledaju nam

samo kao jedno od najvedih čudesa stvaranja: Bog je čovjeku udijelio dostojanstvo gotovo

božansko. U svakom djetetu koje se rađa i u svakom čovjeku koji živi ili umire mi

prepoznajemo sliku slave Božje: tu slavu mi slavimo u svakom čovjeku, znaku Boga živoga,

slici Isusa Krista. (br. 84)

***

Snagom sudjelovanja u kraljevskom poslanju Krista, potpora i promicanje ljudskog života

moraju se ostvariti službom ljubavi, što se izražava osobnim svjedočanstvom, različitim

oblicima dobrovoljne službe, društvenim animiranjem i političkim angažmanom. Baš je taj

zahtjev posebno hitan u sadašnjem času, u kojemu se kultura smrti tako snažno suprotstavlja

kulturi života i često se čini da je jača. No još prije, to je zahtjev koji se rađa iz vjere ljubavlju

djelotvorne, kako nas opominje Jakovljeva poslanica:

Što koristi, brado moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti?

Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u

miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako

nema djelâ, mrtva je u sebi. (Jak 2,14-17)

5

U službi ljubavi postoji stav koji nas mora animirati i označavati: moramo se brinuti o

drugomu ukoliko je osoba što ju je Bog povjerio našoj odgovornosti. Kao Isusovi učenici,

pozvani smo postati bližnji svakome čovjeku, iskazujudi posebnu pažnju onomu tko je

siromašniji, usamljeniji i potrebniji. Baš posluživanjem gladnoga, žednoga, stranca, gologa,

bolesnoga, zatvorenika kao i još nerođeno dijete, starca patnika ili bliskoga smrti dano nam

je služiti Isusu, kao što je On to sam izjavio: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje

brade, meni učiniste!“ (Mt 25,40). (br. 87)

***

U velikom nastojanju za novom kulturom života podržava nas i nadahnjuje povjerenje onoga

tko zna da Evanđelje života, kao Kraljevstvo Božje raste i daje obilne plodove. Sigurno je

ogroman nesrazmjer koji postoji između brojnih i modnih sredstava, kojima su opskrbljene

snage koje djeluju kao podrška kulturi smrti i onih s kojim raspolažu promicatelji kulture

života. Ali mi znamo da se možemo osloniti na pomod Božju, s kojom ništa nije nemogude.

Hitna je velika molitva za život, koja prolazi kroz čitav svijet! Neka se iz svake kršdanske

zajednice, iz svake skupine ili udruženja, iz svake obitelji i iz srca svakog vjernika uzdigne

zanosna prošnja Bogu, Stvoritelju i ljubitelju života. Sam Isus nam je pokazao svojim

primjerom da su molitva i post glavno i najsnažnije oružje protiv sila zla i poučio je svoje

učenike da se neki đavli ne izgone osim na taj način. Pronađimo poniznost i hrabrost molitve

i posta, kako bismo postigli da snaga koja dolazi odozgor sruši zidove zablude i laži, koji

sakrivaju pred očima tolike naše brade i sestara pokvarenu narav postupaka i zakona

protivnih životu, i otvori njihova srca naumima i nakanama nadahnutim na civilizaciji života i

ljubavi. (br. 100)

***

l dok kao narod hodočasnika, narod života i za život, s pouzdanjem putujemo prema novom

nebu i novoj zemlji, upravljamo pogled prema Onoj koja nam je znak pouzdane nade i utjehe.

O Marijo, zvijezdo novoga svijeta,

Majko živih, povjeravamo Ti stvar života:

pogledaj, o Majko, beskrajan broj djece kojima je zabranjeno roditi se,

siromaha kojima je onemogudeno živjeti, ljudi i žena žrtava nečovječnog nasilja,

starih i bolesnih i ubijenih ravnodušnošdu ili lažnim sažaljenjem. Učini da oni koji vjeruju u tvoga Sina

znaju smelo i s ljubavlju navijestiti ljudima našega vremena

Evanđelje života.

Isprosi im milost da ga prime kao uvijek novi dar,

radost da ga sa zahvalnošdu slave kroz čitav svoj život

i hrabrost da za nj svjedoče djelotvornom ustrajnošdu, da bi izgradili

zajedno sa svim ljudima dobre volje civilizaciju istine i ljubavi,

na hvalu i slavu Boga stvoritelja i ljubitelja života.