čevi ć - spu.baspu.ba/.../2013/08/Diplomski-rad-PF-Ugovor-o-prodaji-Dijana-Ivan_evi_.pdf · neko prenosivo pravo. Ugovor o prodaji razlikujese od ugovora o djelu. Ugovor kojim se

Diplomski rad Dijana Ivančević

4

UVOD

Ugovor je zaključen kada su se ugovorene strane saglasile o bitnim sastojcima

ugovora.1Ako je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor, zainteresovano lice može

zahtijevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi. Odredba propisa kojima se, djelimično

ili u cijelini, određuje sadržina ugovora sastavni su dijelovi tih ugovora, te ih upotpunjavaju ili

stupaju na mjesto ugovorenih odredbi koje nisu u saglasnosti sa njima.2

Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na

prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cijenu u novcu i

preuzme stvar. Ako predmet predaje drugo pravo, prodavac se obavezuje da kupcu pribavi

prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtjeva državinu stvari, da mu i preda stvar. Kad

prodaju zaključuju između sebe trgovinska ( privredna ) društva, banke, zadruge,preduzetnici i

tako dalje, ona ima za predmet prodaju robe. Od svih ugovora u obligacionom pravu prodaja

je najznačajniji ugovor. Pomoću prodaje se obavlja najveći dio predmeta dobara u okviru

svake zemlje i u međunaraodnim odnosima.3

Osnovana obaveza prodavca je da na kupca prenese pravo svojine na stvar, a osnovna

kupčeva obaveza je da prodavcu isplati cijenu. Zaključen je ugovor o prodaji i kada se

prodavac obaveže kupcu da mu pribavi prodato pravo za određenu cijenu u novcu. Predmet

prodaje može, na primjer, biti pravo stvarne službenosti, imovinsko intelektualno pravo i

potraživanje.

Ukoliko se prodavac ne obaveže da će kupcu potpuno prenjeti u svojinu stvar ili mu

prenjeti pravo, za određenu cijenu, ne nastaje ugovor o prodaji. Tako , ako se jedna strana

obaveže da će drugoj predati određenu stvar na upotrebu, za određeni iznos novca, a druga da

će, posle određenog vremena, istu stvar vratiti prvoj nastaje ugovor ozakupu. Prenošenje prava

svojine na stvar ili nekog imovinskog prava sa prodavca na kupca obavlja se za određenu

cijenu u novcu. Na osnovu ove obaveze kupca prodaja se razlikuje od razmjene. Naime,

ugovorom orazmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na

njega svojinu na neke stvari i da mu je u tu svrhu preda, odnosno da jedan drugom prenesu

neko prenosivo pravo. Ugovor o prodaji razlikujese od ugovora o djelu. Ugovor kojim se

jedna strana obavezuje da izradi određenu pokretnu stvar od svog materijala smatrase u sumnji

kao ugovor o prodaji. Ako se naručilac obavezao dati bitan dio materijala potreban za izradu

1 Čl. 26. Zakon o obligacionim odnosima.


3 Vasiljević, Poslovno pravo,2004


5

stvari zaključen je ugovor o djelu. Nezavisno od okolnosti koje dao materijal ugovor se smatra

ugovorom o djelu ako su ugovarači imali u vidu naraočito poslenikov rad.4

Ugovor o prodaji je izgrađen u rimskom pravu i nazvan emptio venditio. Prodaji je

predhodila trampa. U vrijeme kada Rimljani nisu poznavali novac obavljali su razmjenu stvri

za stvari. Ulogu novca kod Rimljana imala je stoka.5

Sa razvojom razmjene mjerilo vrijednosti postaje bakar u šipkama koji se prilikom

zaključenja morao mjeriti. U starm civilnom pravu ( period civilnog prava trajao je od 754. do

201. prije naše ere ) prodaja je bila realna i odigravala se kao prodaja za gotovo iz ruke u ruku.

Od realnog ugovora prodaja je postala konsensualni ugovor. Nastajala je tako što je jedna

strana ( prodavac – venditor ), obeća drugoj strani ( kupcu – emptor ) da će predati neku

stvar, a kupac obeća prodavcu da će za tp platiti određenu cijenu. Prodaja je morala biti

izražena u novcu pošto se zamjena stvari za stvar smatrala posebnim ugovorom orazmjeni

( permutatio ).

Klasična rimska prodaja proizvodi obligaciona dejstva – ona je samo osnov za sticanje prava

svojine na stvar. Prenos stvari i cijene vrši se posebnim aktom – tradicijom kojom se obaveze

ispunjavaju.


5 Stojičević, D., Rimsko obligaciono pravo, Beograd 1960


6

1. OPŠTE KARAKTERISTIKE

1.1. Pojam

Ugovor o prodaji u privredi je takav ugovor kojim se jedna strana – prodavac, kao

subjekt ugovora u privredi, obavezuje da stvar ( robu ) koju prodaje isporuči ( preda ) drugoj

ugovornoj strani – kupcu, sa istim svojstvom i da mu prenese pravo svojine, a kupac se

obavezuje da prodavcu plati cijenu u novcu i preuzme stvar. Osim prava svojine, predmet

prodaje mogu biti i druga prava.

Iz ovakvog određenja posla prodaje u privredi ( trgovinske – trgovačke prodaje )

proizilazi da su za njega bitna dva elementa: subjekti i predmet. Subjekti trgovinske prodaje

( kupovina radi preprodaje ili radi prerade ) su privredni subjekti – trgovci ( u širem smislu

riječi ) koji obavljaju privrednu ( trgovinsku ) djelatnost. Predmet trgovinske prodaje je roba

( u načelu tjelesne pokretne stvari ), odnosno prenosivo imovinsko pravo.

1.2. Bitni elementi I ugovor o građanskoj prodaji, pa samim tim i ugovor o prodaji u privredi mora da

sadrži određenje stvari koju prodavac prodaje kupcu. To je bitni element ugovora o prodaji po

prirodi posla. Ugovor o prodaji u privredi najčešće sadrži i određenje cijene koju je kupac

dužan da plati prodavcu. Ipak, čest je slučaj zbog brzine zaključivanja ugovora ( telefon,

teleks, telefaks ) da određenje cijene u ugovoru izostane. U ovom slučaju, kada cijena nije

određena ili se po osnovu elemenata ugovora ne može odrediti ( određena i odrediva cijena )

ugovor o prodaji u privredi, za razliku od građanske progaje, je ipak punovažan.

Pored bitnih elemenata po prirodi posla, ugovor o prodaji u privredi redovno sadrži i

označenje nekih drugih elemenata, koji mogu da budu bitni elementi na osnovu volje stranaka.

Ipak, izostajanje ovih elemenata u ugovoru može biti nadomješteno dispozitivnim zakonskim

normama, uzansama ili običajima. Kao redovni sporedni elementi ugovora o prodaji u

privredi, od kojih neki može biti i bitan ako to bar jedna od ugovornih strana zahtijeva,

pojavljuju se: rok, mjesto i način predaje; rok, mjesto i način plaćanja; prevoz robe - rok

otpreme, sredstvo prevoza, obavještenje o otpremi; troškovi; osiguranje u prevozu; prelaz

rizika; itvrđivanje kvaliteta i kvantiteta; ambalaža; porezi, takse i drugi troškovi; pribavljanje

dokumenata ( transportna dokumenta, faktura, uvjerenje o porijeklu robe itd. ); garancija


7

prodavca; posledice neizvršenja ugovora i specijalne sankcije ( npr. ugovorna kazna,

ograničenje naknade štete ); mogućnost raskida ugovora i njegove posljedice; viša sila i drugi

osnovi oslobođenja od odgovornosti; mogućnosti eventualne revizije ugivora; nadležnost suda

ili arbitraže i, u spoljnotrgovinskim prodajama merodavno pravo za regulisanje odnosa iz

ugovora; eventualne rezerve ako se radi o spoljnotrgovinskim prodajama u pogledu dobijanja

uvozne ili izvozne dozvole i konačne ( završne ) odredbe ( npr. isključiva važnost pismenih

ugovora i izmjena i dopuna ugovora, momenat stupanja ugovora na snagu, autentičnost

primjeraka itd. ).

1.3. Osobine ugovora Ugovor o prodaji u privredi spada u imenovane ugovore ( zakonom je posebno

regulisan i sam naziv mu je zakonom određen) ; neformalne ugovore po samom zakonu, osim

izuzetno kad je predmet ovog ugovora prodaja nepokretnosti ( što ne znači da strane često ne

ugovaraju bitnu pismenu formu, kad je riječ o poslu veće vrijednosti ili poslu dužeg trajanja );

ugovor sa trenutnim ili trajnim prestacijama ( zavisno od predmeta ugovora, dužine trajanja,

broja prestacija i slično ); jednostavne, a ne mješovite ugovore; Komutativne ugovore (a

izuzetno može biti i aleatoran ako je riječ o prodaji buduće stvari);dvostrano obavezne i

teretne ugovore; ugovore koji se zaključuju bez obzira na svojstva ličnosti ( krajnje izuzetno

mogu biti u intuitu personae ; kauzalne, a ne apstraktne ugovore, ugovore sa sporazumno

određenom sadržinom ( a izuzetno može da spada u ugovore po pristupu ).

1.4. Vrste ugovora o prodaji Zavisno od polaznog kriterijuma moguće su raznovrsne klasifikacije ovog ugovora.

Prvo, zavisno od svojstva ugovornih strana i karaktera njihove djelatnosti razlikuju se

građanska trgovinska prodaja. Ova podjela posebno je značajna zbog niza specifičnosti koje

važe za trgovinsku prodaju ( kao ugovor u privredi ).

Drugo, zavisno od predmeta prodaje, razlikuju se prodaja pokretnih stvari i prodaja

nepokretnih i sa njima u ovom pogledu izjednačenih pokretnih stvari prodaja brodova i

vazduhoplova, prodaja investicija – investicione opreme, prodaja električne energije itd. ).

Ova podjela posebno je značajna zbog niza specifičnosti koje se primjenjuju na prodaju

nepokretnosti; zadržavanje prava svojine do isplate cijene, odricanje od raskida, zakonska

pismena forma ( upis u registar, često zaključivanje tehnikom ugovora po pristupu i sl. ).

Treće, zavisno od sjedišta ugovornih strana ( objektivni – teritorijalni kriterij ),

razlikuju se domaća i međunarodna prodaja. Ova podjela posebno je značajna zbog različitih

izvora prava, koji diktiraju i određene specifičnosti ovih prodaja.

Četvrto, zavisno od načina plaćanja cijene, razlikuju se gotovinska prodaja,

prenumeraciona prodaja, prodaja sa obročnim otplatama cijene i prodaja na kredit.

Peto, zavisno od sadržine ugovora, razlikuju se fiksna prodaja ( ako je rok bitan

elemenat ugovora i kad se ugovor njegovim protekom raskida automatski – po samom zakonu,

ako ga kupac eventualno ne održi na snazi ), prodaja na probu ( prodaja pod uslovom, a rizik

slučajne propasti i oštećenja snosi prodavac do izjave kupca da ostaje pri ugovoru ili do

momenta dok je ugovoreno trajanje probe ), prodaja sa pravom preče kupovine prodavca,


8

prodaja sa zadržavanjem prava svojine prodavca do isplate kupovne cijene ( ali rizik snosi

kupac od momenta predaje ), prodaja po uzorku ili modelu ( prodavac odgovara ako predata

roba kupcu nije ,,saobrazna uzorku ili modelu“, po pravilimaodgovornosti za materijalne

nedostatke, izuzev ako uzorak ili model služe samo radi obavještenja ili približnog

određivanja osobina stvari, bez obećanja saobraznosti), prodaja sa specifikacijom ( ako kupac

ne dostavi specifikaciju ni u naknadno ostavljenom roku po isteku ugovorenog roka, biće

obavezna specifikacija koju sastavi prodavac, ako ako kupac po dostavljenoj specifikaciji

prodavca u razumnom roku ne sastavi drugačiju specifikaciju ), prodaja sa pravom ponovnog

otkupa u određenom roku itd.


9

2. PREDMET PRODAVČEVE OBAVEZE 2.1. Stvari kao predmet prodaje

Predmet prodavčeve obaveze su redovno stvari ( roba ), kao proizvodi ljudskog rada

koji zadovoljavaju neke ljudske potrebe i namjenjene su razmjeni na tržištu, a ne neposrednoj

potrošnji. Predmet prodaje su pokretne stvari koje su u slobodnom prometu ( a izuzetno i u

ograničenom prometu ). Izuzetno, predmet prodaje u privredi mogu biti i nepokretnosti, koje

su predmet poslovanja ili u vezi sa pedmetom poslovanja privrednopravnih subjekata. Sporno

je da li razne vrste energije ( električna, gas, plin, nafta ) predstavljaju robu. Bečka konvekcija

određuje da se njene odredbe neće primjenjivati u slučaju prodaje električne energije. U pojam

robe ne ulaze ni hartije od vrijednosti, ni moneta, mada su tjelesne pokretne stvari.

Prodavac treba da je vlasnik stvari koju prodaje. Ipak, naše pravo, za razliku od drugih,

spada u prava koja dozvoljavaju i prodaju tuđe stvari, s tim što ako prodavac izvrši ugovor sa

pravnim smetnjama ( evikcija ), kupac ima pravo na naknadu štete i raskid ugovora. Prodaja se

po pravilu odnosi na stvar koja postoji u trenutku zaključenja ugovora, ali je punovažna i

prodaja buduće stvari ( npr. ugovor o isporuci opreme koja tek treba da se proizvede). kad je

predmet ugovora buduća stvar treba posebno voditi računa o razgraničenju ovog ugovora i

ogovora o dijelu ( o čemu se govori kod ugovora o građenju ), budući da za ova dva ugovora

postoje posebni izvori i posebna pravila.

Predmet ugovora o prodaji u privredi su uglavnom generičke stvari ( stvari određene

po rodu ), što, međutim, ne znači da predmet ovog ugovora ne mogu biti i individualno

određene stvari. Određivanje robe kao predmeta ugovora o prodaji zavisi od toga da li je riječ

o generičnim stvarima ili je riječ o individualno određenim stvarima.

2.2. Generične stvari kao predmet prodaje Generične stvari kao predmet ugovora o prodaji mogu se određivati po vrsti, količini ili

kvalitetu.

Vrsta robe mora u ugovoru biti precizno i jasno određena, s tim što nije isključeno da

bude određeno i više vrsta, u kom slučaju, ako nije drugačije ugovoreno, pravo izbora pripada

prodavcu ( dužniku za isporuku robe ).


10

Za razliku od vrste robe, količina robe može da bude u ugovoru precizno određena

( zapreminom, težinom, brojem komada ) ili okvirno ( ,,od...do“, ,,najmanje...najviše“ ). U

slučaju okvirnog određivanja može da se isporuči bilo koja količina u okviru predviđenih

granica. Količina robe može da se odredi upotrebom izraza ,,oko“, ,,cirka“ ili uz neki

sličan izraz, u kom slučaju su dozvoljena tolerantna odstupanja u isporučenoj količini do

najviše 5% iznad ili ispod ovakvih izraza, dozvoljeno je odstupanje u isporučenoj količini od

najviše 2% iznad ili ispod ugovorene količine, izuzev ako se količina utvrđuje po broju

komada ili je odstupanje protivno prirodi posla.

Ugovorene strane kod ugovora o prodaji mogu da ugovore količinu robe i upotrebom

nekih trgovačkih termina sa uobičajenim značenjem. Tako, na primjer, izraz ,,vagon“, ako

u ugovoru nije bliže određen, označava deset hiljada kilograma bruto, a izraz ,,cisterna“, bez

bližeg preciziranja, deset hiljada kilograma neto. Kad se isporuka vrši po vagonima,

odstupanje od ugovorene količine obračunava se za svaki vagon posebno.

Najzad, količina robe kao predmet ugovora o prodaji može da bude i odrediva. Ovo će

biti, na primjer, slučaj kad se ugovorne strane pozovu na količinu utvrđenu nekim ranijim

ugovorima.

Ugovorena količina robe koja se utvrđuje vaganjem obuhvata, ako nije drugačije

ugovoreno, tzv. težinu ,,bruto za neto“, što znači da težina robe obuhvata i težinu ambalaže.

Isti efekat praktično ima i utvrđivanje težine robe koja se mjeri zapreminom, budući da se ona

utvrđuje po prostornim jedinicama sa šupljinama.

Kvalitet robe može da bude određen na razne načine. Ugovorne strane kod ugovora o

prodaji, po pravilu, imaju slobodu da odrede kvalitet robe koja je predmet prodavčeve

obaveze. Izuzetno, autonomija volje ugovornih strana u određivanju kvaliteta robe može da

bude isključena u dva slučaja. Prvo, mogu da postoje imperativni javnopravni propisi o

kvalitetu. Ovo je naročito slučaj sa životnim namirnicama. Drugo, mogu da postoje

tzv. obavezni standardi ( npr. standard JUS za tehničku robu ). U oba slučaja, riječ je o

imperativnim pravilima o kvalitetu, čije nepoštovanje povlači ne samo imovinsko pravne

sankcije ( naknada štete zbog nesaobraznosti ), već i administrativno pravne sankcije

( odgovornost za privredni pristup ). Razumije se da ugovorne strane i kad određeni standard

nije obavezan mogu da ugovore kvalitet robe prema određenom standardu, u kom slučaju će

se smatrati da se radi o nesaobraznoj isporuci robe, ako isporučena roba ne odgovara

ugovorenom standardu. U pravnoj teoriji se smatra da isto pravilo treba da se primjeni i kad

određeni standard nije ugovoren, ali je na robi označeno da odgovara određenom standardu.

U koliko nije riječ o ,,imperativnom“ kvalitetu, ugovorne strane su slobodne da odrede

kvalitet na razne načine. Prvo, prema specifikaciji ( kojom se bliže određuje svojstvo i

asortiman robe ). drugo, uzorku i modelu ( pri čemu uzorak može služiti kao isklučiv način

određivanja kvaliteta i svojstva robe ). treće, upotrebom izraza ,,uobičajen kvalitet“ ( u kom

slučaju roba mora odgovarati svojstvima koja se u mjestu prodavca redovno traže za takvu

vrstu ). Četvrto, upotrebom izraza ,,kakva – takva“, ,,telle – quelle“ ( u kom slučaju se

isporučuje roba sa određenog stovarišta, sa određenog prostora ili određene berbe, ali bez

prebijanja i izdvajanja dijelova boljeg kvaliteta ).

Ako kvalitet robe nije ugovoren ili propisan, ugovor o prodaji će ipak biti punovažan, a

kvalitet robe će se odrediti prema uzansnim uobičajnim pravilima. Naše Opšte uzanse za ovu

pravnu situaciju sadrže dva značajna pravila. Prvo, ako je u ovom slučaju prodavcu pri

zaključenju ugovora bila poznata ili mu je morala biti poznata svrha za koju kupac kupuje

robu ( npr. stalni poslovni odnosi ), onda je on dužan da isporuči robu upravo takvog kvaliteta.


11

U ovom slučaju, naime, roba mora da ima potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili za

promet.

2.3. Individualne stvari kao predmet prodaje Određivanje individualno određene stvari u ugovoru o prodaji vrši se njenim preciznim

označenjem, tj. označenjem na način da se može jasno da razlikuje od drugih sličnih stvari.

Individualno određena stvar može da bude i unikat, ali individualizirana generična stvar.

Nepreciziranje individualnih stvari kao predmeta ugovora o prodaji čini ovaj ugovor

nevažećim, budući da nedostaju bitni elementi.

2.4. Prava kao predmet prodaje

Pored stvari, predmet ugovora o prodaji mogu da budu i prenosiva imovinska prava.

Od stvarnih prava pored svojine predmet prodaje mogu da budu i stvarne službenosti ( zajedno

sa povlasnim dobrom ), a od ličnih službenosti pravo plodouživanja ( za života

plodouživaoca ). Može se prodati takođe i zaloga, ali po pravilu ne odvojeno od duga. Mogu

se prenositi i autorska i pronalazačka prava, kao i tražbena prava – potraživanja ( izuzev onih

koja su vezana za ličnost ). Način prodaje potraživanja zavisan je od toga da li su izražena u

hartijama od vrijednosti ili ne, kao i u kojim hartijama od vrijednosti su izražena ( cesija,

indosiranje, tradicija ).


12

3.PREDMET KUPČEVE OBAVEZE

3.1. Kupovna cijena i ugovor o prodaji u privredi

Kupovina cijena i ugovora o prodaji u privredi, kao predmet kupčeve obaveze, stoji

kao pandan osnovnoj obavezi prodavca da isporuči određenu robu. Određenje pojma cijene

nezavisno je od načina njenog plaćanja: u gotovini, hartijama od vrijednosti, putem

dokumentarnog akreditiva, prebacivanjem sa računa kupca na račun prodavca

( virmanisanje ) itd. Svaka kupovna cijena iz ugovora u privredi mora da ispunjava određene

osobine.

Prvo, kupovna cijena mora da bude izražena u novcu, što je tačka razgraničenja sa

ugovorom o razmjeni ( trampi ). Ipak, sporovi mogu nastati kad se dio kupčeve obaveze

sastoji u novcu ( ugovor o prodaji ), a dio je nenovčanog karaktera ( ugovor o razmjeni ).

Takvi su slučajevi tzv.djelimičnih kompenzacionihposlova u savremenim poslovima vezane

trgovine ( razmjena robe za robu nejednake vrijednosti, gdje se razlika plaća u novcu), što nije

prisutno kod tzv. potpunih kompenzacionih poslova ( ili tzv. barter ), gdje dvije strane

razmjenjuju robu ra robu jednake vrijednosti. Praktični značaj ovog razgraničenja, međutim,

nije veliki, budući da i u ugovoru o razmjeni za svakog ugovorača nastaju, u skladu sa

prirodom ugovora, obaveze i prava koja iz ugovora o prodaji nastaju za prodavca.

Drugo, dugo vremena i za ugovor o prodaji u privredi važilo je pravilo da kupovna

cijena mora da bude određena u ugovoru ili da se bar po osnovu elemenata iz ugovora može

da odredi. Postepeno, međutim, ovo pravilo je ublažavano, pod pritiskom potrebe izlaženja u

susret savremenim potrebama trgovine, a s druge strane djelovanje tržišnih zakoma

umnogome objektivizira samo kupovnu cijenu. Ovakva novija kretanja uticala su i na našeg

zakonodavca, tako da cijena kod ugovora o prodaji u privredi, za razliku od prodaje

građanskog prava, više nije bitni elemenat po prirodi posla ( ali to može biti po volji

stranaka ). Ako cijena u ugovoru nije određena ili na osnovu elemenata iz ugovora nije

odrediva, za razliku od kategorije ,,razumne cijene“ anglosaksonskog prava, odnosno

kategorije cijene ,,prema okolnostim“ iz naših Opštih uzansi, u našem pravu važi kategorija

cijene koju je prodavac ,,redovno naplaćivao“ u vrijeme zaključenog ugovora, a u njenom

nedostatku, važi kategorija ,,razumne cijene“. pod razumnom cijenom podrazumijeva se

tekuća cijena u vrijeme zaključenja ugovora, a ako se ona ne može da utvrdi, onda cijenu

utvrđuje sud vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja.U međunarodnoj prodaji,

međutim, ostalo se ipak kod kategorije određene ili odredive cijene, kao bitnog elementa ovog

ugovora po prirodi posla.


13

Treće, kupovna cijena mora da bude ozbiljna, jer se prodajom za bagatelnu cijenu

prikriva u stvari posao poklona, te u ovom slučaju ne bi trebalo da se primjenjuju pravila

ugovora o prodaji.

3.2. Načini određivanja cijene Kupovna cijena kod ugovora o prodaji u privredi mora biti određena ili odrediva na

osnovu elemenata iz ugovora. Kupovna cijena može biti ugovorena ( određena ) kao

nepromjenljiva ( fiksna ) i kao promjenljiva. Razlika između ove dvije kategorije vrši se s

obzirom na mogućnost promjene cijene po osnovu nastupjelih promjenljivih okolnosti.

Promjena ugovorene kupovne cijene, koja je ugovorena kao promjenljiva, može se vršiti

primjenom pravila ugovorne klizne skale ( kao i kod ugovora o građenju ) ili pak, ako ništa

nije ugovoreno, primjenom opštih pravila o izmjeni kupovne cijene ( izuzetno i raskidu

ugovora ) po osnovu promjenjenih okolnosti. s druge strane čak i kad je ugovorena

nepromjenljiva kupovna cijena, ona bi se izuzetno mogla ipak mijenjati, ako je odricanje

ugovornih strana od pozivanja na promjenjene okolnosti u samom ugovoru protivno načelu

poštenja i savjesnosti.

Odredivost kupovne cijene može da bude postignuta na različite načine. Prvo, kupovna

cijena je odrediva kad je propisana od nadležnog organa, budući da tada ugovorne strane ne

mogu svojim ugovorom mijenjati tu cijenu, već moraju da primjene upravo takvu cijenu.

Drugo, kupovina cijena je odrediva kad je ugovoreno da će kupac da plati tekuću cijenu. Kad

je ugovorena tekuća cijena, kupac duguje cijenu utvrđenu zvaničnom evidencijom na tržištu

mjesta prodavca u vrijeme kad je trebalo da uslijedi ispunjenje, a ako ovakve cijene nema,

kupac duguje cijenu koja se utvrđuje na osnovu elemenata pomoću jkojih se prema običajima

tržišta određuje cijena. Treće, kupovna cijena je odrediva kad je njeno određivanje povjereno

trećem licu, a ako to lice iz bilo kog razloga ne odredi cijenu, a ugovarači se naknadno ne

sporazumiju o cijeni ili ne raskinu ugovor, smatraće se da je ugovorena razumna cijena.

Četvrto, kupovna cijena je odrediva i kad je ugovorena kao orjentaciona, jer, prema našoj

sudskoj praksi, u ovom slučaju, cijena će u konačnom iznosu biti utvrđena u zavisnosti od

okolnosti koje su ugovorene strane imale u vidu prilikom zaključenja ugovora.

3.3. Ugovaranje određivanja cijene od jedne ugovorne strane Tretman ugovorne klauzule o povjeravanju jednoj ugovornoj strani, kupcu ili

prodavcu, da odredi ugovornu cijenu nije jedinstven. Prema jednom stavu, koji zauzima naše

pravo; smatra se da ova klauzula ne proizvodi pravno dejstvo, s tim što je pravna situacija

istovijetna kao i kad kupovna cijena nije određena ( ugovorena ). Prema drugom stavu koji

zauzima SAD, ova ugovorna klauzula proizvodi pravno dejstvo, s tim što u ovom slučaju

kupac ili prodavac moraju utvrditi cijenu u dobroj vjeri.

3.4. Obuhvat kupovne cijene Plaćanje kupovne cijene, kao ekvivalenta vrijednosti kupljene stvari, često je praćeno i

nekim drugim troškovima koji ponekad ulaze u sam pojam kupovne cijene. Ovo je osobito

slučaj sa vrijednošću ambalaže. Pitanje ambalaže strane redovno rješavaju ugovorom, pri

čemu mogu da ugovore njeno posebno plaćanje ili vraćanje prodavcu.


14

Ugovorne strane se pri ovom mogu da posluže i određenim klauzulama koje imaju uobičajeno

značenje. Tako, na primjer, klauzula ,,bruto za neto“ znači da se cijena robe odnosi na robu i

na ambalažu. Isto tako, ,,franko ambalaža“, ,,ambalaža gratis“, ,,ambalaža uračunata“ znači da

je ambalaža uračunata u kupovnu cijenu i ne mora da se posebno plati niti vrati. Ako ništa nije

ugovoreno kupovna cijena važi za neto težinu robe, a ne i za ambalažu. Takođe, ako ništa

drugo nije ugovoreno, ugovorna cijena ne obuhvata skonto, tj. odbitak koji prema običajima u

privredi prodavac odobrava kupcu ukoliko plati cijenu prije ugovorenog roka plaćanja. Otuda,

uobičajeni procenat skonta ( ili kasa skonta ) treba odbiti od ugovorene cijene.

Kod ugovora o prodaji uobičajeno je da se tzv. sitna ambalaža, koja ima manju

vrijednost i koja je neodvojiva od robe, podrazumijeva u cijenu robe. Naprotiv,

tzv. krupna ambalaža, koja je veće vrijednosti, mora da bude vraćena prodavcu ili se mora

posebno da plati, prema običajima i uzansama u toj grani trgovine.

Kupčeva obaveza plaćanja, pored cijene, obuhvata i niz drugih plaćanja, a prije svega

razne troškove. Regulisanje ovih plaćanja vrši se samim ugovorom ( najčešće pozivanjem na

određene transportne klauzule ), a ako nije ništa ugovoreno primjenjuju se određena običajna

ili uzansna pravila. Tako, kupac snosi troškove u vezi sa plaćanjem cijene i nema pravo da ove

troškove odbije od kupovne cijene. Kupac takođe snosi troškove u vezi sa neophodnim

radnjama vezanim za prijem isporuke robe i nema pravo da ih odbije od cijene koju je dužan

da plati, kao što i prodavac snosi troškove u vezi sa pripremanjem isporuke robe i nema pravo

da ih posebno zaračuna kupcu uz cijenu. Isto tako, kupac snosi troškove uvoznog carinjenja i

uvozna carine, a prodavac snosi troškove izvoznog carinjenja i izvozne carine.


15

4. OBAVEZE PRODAVCA

4.1. Obaveza predaje stvari – obaveza isporuke

4.1.1. Pojam predaje

Osnovna obaveza prodavca, koji proizilazi iz samog pojma prodaje, je obaveza predaje

stvari kupcu u svojinu. Akt predaje obuhvata skup radnji koje je prodavac, prema ugovoru ili

prirodi posla, dužan da izvrši kako bi se kupcu omogućila državina stvari. U svim

pravnim sistemima gdje prodaja ima obligaciono pravno dejstvo, kakav je naš, osnovna

obaveza prodavca sastoji se u predaji stvari ( ili isporuci ) a ne u prenosu svojine, iako je

istina da sama predaja ( ili isporuka ) ima najčešće svarnopravno dejstvo. Ipak, za poslovni

svijet bitan je prije svega momenat prelaska rizika sa prodavca na kupca, a ne sticanje

svojine. Otuda, u određenim slučajevima iako je predaja sa stvarnopravnim dejstvom izvršena,

rizik će ipak ostati na prodavcu ( i obrnuto ). Ovakva situacija nastaje u sljedećim slučajevima:

prvo, rizik ostaje na prodavcu i pored izvršene predaje kod kupovine na probu; drugo, i pored

izvršene predaje rizik ne prelazi na kupca ako je on zbog nekog nedostatka predate stvari

raskinuo ugovor ili tražio zamjenu stvari; treće, kod prodaje sa zadržavanjem prava svojine od

strane prodavca rizik ipak prelazi na kupca momentom predaje.

Ipak, i pored napuštanja stvarnopravnog dejstva predaje i davanja centralnog mjesta

obavezi predaje, a ne svojini, ni u trgovinskom prometu pitanje svojine nije izgubilo svaki

značaj, posebno kod dejstva prodaje prema trećim licima. Otuda, svi zakoni daju određena

pravna sredstva kupcu u odnosu na prodavca u slučaju određenih manjkavosti u prodavčevom

pravu u odnosu na predmet prodaje ( pretenzije trećih lica u odnosu na predmet prodaje ). Ova

problematika ima posebnu težinu i određene specifičnosti kod prenosa prava industrijske

svojine.

Zakon o obligacionim odnosima koristi termin ,,predaja“ u smislu uručenja stvari

kupcu ( fizička ili faktivna predaja ) ili uručenja isprava kojima se stvar koja je predmet

prodaje može preuzeti ( simbolična predaja ). Za razliku od ovog zakona, Opšte uzanse koriste

izraz ,,isporuka“, kao i Jednoobrazni trgovački zakonik SAD i Bečka konvencija. U teoriji je

izražen stav da je bolje upotrebljavati termin ,,isporuka“ od termina ,,predaja“ upravo zbog

situacije kada se smatra da je predaja izvršena, a da nije izvršena isporuka u smislu prenosa

rizika. Nasuprot tome, smatra se da pojmu predaje u robnom prometu odgovara pojam

,,isporuka“ i da bi kod nas u vezi sa ovim trebalo da bude mjerodavno shvatanje Zakona o

obligacionim odnosima.

Čini se da ovaj ,,rat termina“ ima svoju svrhu jedino ako mu se pronađe sadržinski

ratio, a on se sastoji u pravnoj prirodi predaje ( isporuke ). Da li je naime predaja


16

( isporuka ) jednostran akt prodavca ( da bi se ona smatrala izvršenom dovoljno je da je

prodavac, postupajući po ugovoru ili određenom standardu, preduzeo sve potrebne mjere kako

bi kupac stekao državinu stvari, bez obzira da li ju je on i stvarno stekao ) ili dvostran akt

( kupac ne dolazi u docnju u trenutku kad prodavac izvrši sve potrebne radnje i ponudi

isporuku – predaju, već u trenutku kad je trebalo da primi isporuku – predaju ). u svakom

slučaju, iako je izostalo definisanje predaje – isporuke u Zakonu o obligacionim odnosima i u

Bečkoj konvenciji, pod ovim pojmom treba podrazumijevati uručenje stvari kupcu ili

prevoziocu i špediteru kod distancione prodaje i to bez nedostataka ( saobraznost ) ili sa

nedostatcima zbog kojih kupac ne koristi pravo na raskid ugovora ili zamjenu stvari, u

ugovoreno vrijeme i na ugovorenom mjestu.

4.1.2. Mjesto isporuke

Pitanje mjesta predaje – isporuke reguliše se u prvom redu ugovorom. Ugovorne strane

to najčešće čine pozivanjem na određenu transportnu klauzulu. Ipak, budući da se ne radi o

bitnom elementu po prirodi posla prodaje, čest je slučaj da izostane određenje u samom

ugovoru. U ovom slučaju primjenjuju se dispozitivne zakonske ili uzansne norme.

Prvo, budući da je riječ o nenovčanoj obavezi opšte je pravilo da se ona izvršava u

sjedištu dužnika, dakle u ovom slučaju u sjedištu prodavca u vrijeme zaključenja ugovora.

Bliže, pak, određivanja lokacije isporuke unutar ovog mjesta isporuke rješeno je uzansnim.

Lokacija u mjestu isporuke zavisna je od toga da li obije ugovorne strane imaju sjedište u

istom mjestu ( lokacija je skladište prodavca, a ako ima više skladišta u tom mjestu, prodavac

je ovlašten da bira skladište ) ili pak imaju sjedište u raznim mjestima ( u ovom slučaju

predpostavka je da roba treba da bude otpremljena kupcu, te je lokacija isporuke utovarana

staje da roba treba da bude otpremljena kupcu, te je lokacija isporuke utovarna stanica luka

ukrcaja ili pristanišna luka, zavisno od vrste prevoza, pod uslovom da nisu udaljene od

skladišta prodavca više od deset kilometara, jer je u protivnom lokacija isporuke ipak skladište

prodavca.

Drugo, ako je predmet ugovora individualno određena stvar, onda se isporuka ima

izvršiti u mjestu gdje se ona nalazi u trenutku zaključenja ugovora ili u mjestu gdje treba da

bude proizvedena, ako su obije strane tada znale da se ona nalazi u tom mjestu ili da treba da

bude proizvedena u tom mjestu.

Treće, isporuka generične stvari koja se prema ugovoru ima uzeti iz određenog

stovarišta ili mase, izvršava se u mjestu gdje se to stovarište ili masa nalazi u momentu

zaključenja ugovora. Prema tome, u svakom slučaju, prodavac nije obavezan, izuzev kada je

to izričito ugovoreno, da isporuči robu u takozvano mjesto opredjeljenja, to jest mjesto u koje

roba po ugovoru treba da bude isporučena ( sjedište kupca ili neko drugo mjesto po dispoziciji

kupca ).

4.1.3. Vrijeme isporuke

Kao i mjesto predaje, i vrijeme predaje – isporuke reguliše se samim ugovorom. Ugovorne

strane mogu na različite načine odrediti vrijeme isporuke, u kom slučaju je prodavac dužan da

izvrši isporuku baš ugovorenog dana.

Prvo, ugovorom je moguće precizno odrediti dan isporuke, kada je prodavac dužan da

izvrši isporuku bas ugovorenog dana.


17

Drugo, ugovorom se može odrediti isporuka unutar određenog perioda vremena ( na

primjer za nedjelju dana, za deset dana, za godinu dana ), u kom slučaju se vrijeme isporuke

računa prema uzansnim ili zakonskim pravilima.

Treće, ugovorom se može odrediti i takozvani okvirni rok isporuke upotrebom na

primjer, izraza "početkom mjeseca" , "u prvoj polovini mjeseca", "sredinom mjeseca", "u

drugoj polovini mjeseca", "krajem mjeseca", označenjem mjeseca isporuke i slično. Budući da

su uzansna pravila fleksibilnija, što odgovara potrebama trgovine, izuzetno je značajno da

ugovorene strane u ovom domenu ugovore primjenu uzansnih pravila. Kod okvirnog

određivanja roka isporuke, ako drugačije nije ugovoreno, smatra se da pravo izbora dana

isporuke unutar tog roka pripada prodavcu, osim kad iz okolnosti slučaja proizilazi da je

određivanje datuma isporuke unutar ovog ovog roka ostavljeno kupcu.

Četvrto, rok isporuke može biti određen i upotrebom izraza "brzo", "hitno" i slično. U

ovom slučaju obaveza je prodavca da robu isporuči bez odlaganja, a najkasnije u roku od osam

dana od dana zaključenja ugovora.

Ako rok isporuke nije ugovoren precizno ili okvirno, kao i upotrebom trgovačkih

termina sa uobičajnim značenjem, prema Zakonu o obligacionim odnosima isporuka se ima

izvršiti u " razumnom roku" posle zaključenja ugovora, s obzirom na pirodu robe i na ostale

okolnosti.6

Rokovi sukcesivnih isporuka utvrđuju se takođe samim ugovorom. Ako,međutim,

ugovor nema o tome nikakvih odredbi tada se primjenjuju dva uzansna pravila. Prvo, ako

ugovorena sukcesivna isporuka u roku od dva ili više mjeseci, a nisu određeni rokovi i

količina pojedinih obroka, isporuka se vrši u približno jednakim obrocima svakog mjeseca.

Drugo, ako ugovorena sukcesivna isporuka u roku kraćem od dva mjeseca, a nisu određeni

rokovi i količina pojedinih obroka, isporuka se vrši u dva približno jednaka obroka sredinom i

krajem ugovorenog roka.

4.1.4. Način isporuke

Kao i mjesto i vrijeme, i način isporuke vrši se prvenstveno prema ugovorenim

odredbama. Način isporuke zavisi, prvo, od toga da li je riječ o individualnoj ili generičnoj

robi, i drugo, da li je riječ o pokretnim ili nepokretnim stvarima. Isporuka individualno

određenih stvari vrši se na način koji odgovara okolnostima svakog konkretnog slučaja.

Isporuka stvari određenih po rodu vrši se njihovim izdvajanjem na jasan način, radi otpreme,

na skladištu prodavca ili njihovom predajom prevoziocu ili špeditru, odnosno prodajom robe

kupcu u ugovorenom mjestu opredjeljenja.7

S obzirom na način izvršenja, predaja može biti fizička ( predaja " iz ruke u ruku" ),

simbolička ( predaja hartija od vrijednosti sa tradicionim svojstvom, pomoću kojih se

omogućuje kupcu da raspolaže sa robom ) i fiktivna.

6 Čl. 470. Zakon o obligacionim odnosima

7 Vasiljević, Poslovno pravo,2004


18

4.2. Obaveza garancije za fizička svojstva robe 4.2.1. Pojam

Prodavac je obavezan da isporuči kupcu robu saobraznu ugovoru, dakle robu koja u

načelu nema materijalne nedostatke.

Prema Zakonu o obligacionim odnosima8 smatra se da isporučena stvar ima

materijalne nedostatke: prvo, ako nema svojstva ili odlike koje su izričito ili prećutno

ugovorene ili propisane, drugo ako nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je

kupac nabavlja, što je bilo poznato prodavcu ili mu je moralo biti poznato, treće, ako ni

saobrazna uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavještenja, i

četvrto, što je pretpostavka ako ne postoje prethodna tri slučaja, ako nema potrebna svojstva za

redovnu upotrebu ili za promet.

4.3. Ostale obaveze prodavca Obaveza predaje dokumenata – na osnovu izričitih pravila ili pravila da obaveza predaje robe

obuhvata i pripadak kupljene stvari prodavac je obavezan da preda kupcu i sava dokumenta

koja mu omogućavaju raspolaganje i korištenje kupljene stvari.

Obaveza garancije za pravna svojstva robe – Predajom robe kupcu prodavac je dužan da

omogući ne samo korisnu državinu to jest da mu isporuči robu bez materijalnih nedostataka,

već i da mu isporuči robu bez pravnih nedostataka, to jest da mu omogući mirnu državinu.

Kod ugovora o prodaji u privredi, izuzev donekle kod prodaje stvari opterećene pravom

industrijske svojine trećeg lica, ova obaveza prodavca nema posebnu težinu, s obzirom na

pravilo da savjesno lice stiče pravo svojine na pokretnoj stvari koju nabavlja uz naknadu od

nevlasnika, koji u okviru svoje djelatnosti stavlja u promet takve stvari.

Obaveza čuvanja robe – U određenim slučajevima, kada kupac ne preuzme na vrijeme robu,

prodavac je dužan istu da čuva na trošak i rizik kupca. Ova obaveza prodavca u načelu ne

postoji u slučaju prodaje sa otpremom, već se tada može načelno angažovati istovjetna

obaveza kupca. Prodavac je dužan da preduzme sve razumne mjere da bi obezbjedili čuvanje

robe.

Obaveza obezbjeđenja ambalaže – Opšte je pravilo u trgovini, ukoliko nije drugačije

ugovoreno, da je prodavac dužan da obezbijedi ambalažu.Ovo je obaveza prodavca prema

svim transportnim klauzulama.. Kvalitet ambalaže određuje se bliže ugovorom, ako vrsta

ambalaže nije ugovorena, prodavac je dužan dati uobičajenu ambalažu. Prema našim

uzansama, ako ne postoji odgovarajući običaj, ambalaža mora biti takva: da štiti upakovanu

robu i da tako upakovana roba bude pogodna za prevoz i primjenu najnižeg podvoznog stava,

kao i da odgovara uslovima pod kojima se roba prima na prevoz na svim prevoznim

sredstvima koja se prema prirodi posla redovno upotrebljavaju.

8 Čl 479. Zakon o obligacionim odnosima


19

Obaveza osiguranja – Obaveza prodavca da osigura robu nije zakonske prirode i može da

prizilazi iz ugovora ili izuzetno iz običaja. U određenim slučajevima kada postoji takav običaj,

ovo će biti obaveza prodavca i bez posebnog zahtjeva kupca.

Obaveza obavještavanja – U nekim nacionalnim zakonima ova obaveza je uređena kao opšta

obaveza prodavca, dok su učešća zakonodavsta koja ovu obavezu uređuju u vezi sa

konkretnim izvršenjem određenih obaveza prodavca. Ovako postupa i naš Zakon o

obligacionim odnosima i Bečka konvencija..


20

5. OBAVEZE KUPCA

5.1. Obaveza plaćanja cijene

5.1.1.Mjesto plaćanja

Kupac plaća kupovnu cijenu u ugovorenom mjestu, a ako u ugovoru o tome nema

odredbi, a ne postoji ni neki običaj u pogledu mjesta plaćanja cijene, kupac je dužan da plati

cijenu u mjestu predaje stvari 9što je po pravilu sjedište prodavca. Na ovaj način se i mjesto

predaje stvari i mjesto plaćanja kupovne cijene podudaraju, što odgovaram opštem pravilu po

kome se novčane obaveze, za razliku od ne novčanih, ispunjavaju u sjedištu povjerioca.

Budući da se između privrednih subjekata plaćanje redovno vrši prebacivanjem sa računa

kupca na račun prodavca ( virmanski nalog ), ta pravila o mjestu plaćanja imaju pravni značaj

samo za određivanje vremenskog momenta kada se smatra da je izvršena isplata, kao i za

postavljanje pravila da troškovi plaćanja padaju na kupca.

5.1.2. Vrijeme plaćanja

Kao i mjesto plaćanja, tako i vrijeme plaćanja ugovorne strane najčešće regulišu

ugovorom. Ugovorni modalitet plaćanja cijene može biti trojak: plaćanje za gotovo, plaćanje

prije isporuke robe i plaćanje posle isporuke robe. Kod klauzula kojima se ugovara plaćanje

prije isporuke robe najčešće se sreću " plaćanje po pozivu ", " plaćanje po prijemu fakture "

( bezobzira što nije isporučena roba ), " plaćanje po otvaranju akreditiva ", " plaćanje uz otkup

robnih dokumenata ". Ugovorne strane mogu ugovoriti i plaćanje po klauzuli " odmah ",

" promptno ", u kom slučaju je kupac dužan da plati cijenu prvog radnog dana po prijemu

fakture, ako je robu primio posle prijema fakture, onda prvog radnog dana po prijemu robe.

Ukoliko vrijeme isplate nije određeno, iz principa uzajamnosti ispunjenja ugovornih

obaveza kod dvostranih ugovora proizilazilo bi pravilo o vremenskoj podudarnosti isplate i

isporuke robe. Ipak, u većini nacionalnih zakonodavstava ova podudarnost se ne shvata

najstrožijom. Pravilo je, naime, zbog interesa kupca da pregleda robu nakon prijema, da mu se

ostavi određen rok za plaćanje.

9 Čl. 516. Zakon o obligacionim odnosima


21

5.1.3. Način plaćanja

Za razliku mjesta i vremena plaćanja cijene, volja ugovornih stranaka kod načina plaćanja nije

sasvim suvjerna. Naime, kupac i prodavac nemogu zbog postojanja imperativnih propisa da

odrede valutu plaćanja u zemlji, budući da se plaćanje u domaćoj prodaji vrši u domaćoj

valuti. Ipak, ugovorne strane su i ovdje slobodne da odrede da li će plaćanje biti u gotovom

novcu, hartijama od vrijednosti ili će se raditi o tako zvanom plaćanju uz dokumenta.

Kada je ugovoreno plaćanje putem virmana, a prodavac i kupac imaju tekuće račune

kod iste poslovne jedinice banke, smatra se da je plaćanje izvršeno kad toj jedinici stigne

nalog kupca da izvrši plaćanje sa njegovog računa u korist računa prodavca, ukoliko kupac

ima pokriće na svom računu a ukoliko kupac i prodavac imaju račune kod poslovnih jedinica

različitih banaka, smatra se da je plaćanje izvršeno kad jedinici banke prodavca stigne nalog

banke kupca da odobri računu prodavca sa računa kupca iznos na koji nalog glasi.

Ako je ugovoreno plaćanje putem dokumentarnog akreditiva, a ugovorom o prodaji

ništa drugo nije predviđeno, kupac je dužan kod određene banke da otvori o svom trošku

akreditiv i to najmanje petnaest dana prije ugovorenog roka isporuke i sa važnošću najmanje

petnaest dana računajući od dana određenog ugovorom za izvršenje isporuke. Na otvorenom

akreditivu kupac mora obezbijediti sredstva koja pokrivaju cijenu za najveću količinu robe

koju prodavac prema ugovoru o prodaji treba da isporuči, kao i iznos troškova koje plaća

prodavac a padaju na teret kupca.

Ako je ugovoreno plaćanje uz otkup robnih dokumenata, prodavac je dužan da

ugovorena robna dokumenta kojima se dokazuje da je izvršio urednu isporuku pošalje

određenoj banci, a kupac će moći da raspolaže sa robom tek po iskupu dokumenata od banke,

to jest po uplati kupovne cijene i troškova koji padaju na njega. Dakle, po načinu plaćanja ovaj

oblik je blizak dokumentarnom akreditivu, ali se od njega razlikuju po načinu realizacije.

5.1.4. Faktura

Kod ugovora o prodaji uobičajeno je da prodavac u određenom ili uobičajenom roku

izdaje kupcu račun tako zvani faktura. Budući da se ugovor o prodaji najčešće zaključuje

usmeno, faktura često predstavlja jedini pisani dokument, te otuda ima značajnu dokaznu

snagu. Otuda, ako plaćanje u određenom roku izostane sud može na osnovu fakture kao

vjerodostojne isprave izdati odmah rešenje o izvršenju.

Faktura se izdaje nakon zaključenog ugovora o prodaji, te je otuda prodavac dužan da

sastavi fakturu u skladu sa ugovorom. U slučaju da faktura sadrži neka odstupanja od ugovora,

uzansna pravila postavljaju dvije hipoteze. Prava, jednostrano unijeti uslovi plaćanja i drugi

uslovi u fakturi ne obavezuju kupca, čak i onda kada primi fakturu a ne prigovori. Druga,

kupca ipak obavezuju oni uslovi plaćanja i drugi uslovi koje prodavac unese u fakturu, koji su

neophodni za izvršenje ugovora i koji su u skladu sa ostalim odredbama ugovora, ako kupac

ne stavi prigovor u kratkom roku po prijemu fakture.10

10

Babić, Petrović, Obligaciono pravo( posebno deo),2004


22

Kada kupac prigovori samo nekim stavkama fakture, on nemože odbiti isplatu iznosa

kojima nije prigovorio, niti prodavac može odbiti prijem tih iznosa.

5.2. Ostale obaveze kupca 5.2.1.Vrste i izvori

Ugovorom o prodaji, pored osnovne obaveze plaćanja cijene, mogu biti predviđene i

druge obaveze kupca. Prvo, razne obaveze u vezi sa isplatom cijene. Drugo, obaveza

dostavljanja specifikacije. Treće, obaveza davanja dispozicije prodavcu kod distancione

prodaje. Četvrto, obaveza pribavljanja trnsportnih sredstava. Peto, obaveza dostavljanja

ambalaže.

Izvor ostalih obaveza kupca, pored ugovora, može biti i sam zakon ili običaj. Prvo,

kupac je na osnovu samog zakona11

dužan da čuva robu na trošak i rizik prodavca u slučaju

distancione prodaje dužan je da preuzme robu, bezobzira što je riječ o nesaobraznoj isporuci.

Drugo, kupac je, kao i prodavac, dužan na osnovu zakona i običaja da šalje razna obavještenja

svom prodavcu. Treće, kupac je na osnovu običaja dužan da plaća razne prevozne troškove. I

četvrto, kupac je dužan na osnovu zakona da pribavlja uvozne dozvole i slično.

11

Čl. 520.-522. Zakon o obligacionim odnosima


23

6. ODGOVORNOST ZA NEIZVRŠENJE UGOVORENIH OBAVEZA Ugovor o prodaji je dvostrano obavezan i sa naknadom. Stoga prodavac odgovara: za

materijalne nedostatke i pravne nedostatke stvari.

6.1. Odgovornost prodavca za materijalne nedostatke 6.1.1. Pojam

Kupac kupuje stvar da bi na njoj stekao pravo svojine i koristio je za odgovarajuću

svrhu. Samo stvar koja je ispravna ima potrebne osobine može se upotrebljavati na ugovoreni

odnosno uobičajeni način. Prodavac garantuje da stvar ima svojstva koja se obično kod

prodate stvari nalaze i koja se predpostavljaju. Na sonovu tih okolnosti kupac je odredio

prodajnu cijenu. Prodavac je odgovoran kupcu ako se, suprotno tome, utvrdi da stvar nema

potrebna svojstva.12

Prodavac odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je stvar imala u času predaje

kupcu. Prodavac odgovara i za one materijalne nedostatke koji se pojave posle prelaza rizika

na kupca ako su posledica uzroka koji je postojao prije toga, bezobzira da li mu je nedostatak

bio poznat.

Materijalni nedostatak postoji 1) ako stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu

upotrebu ili za promet; 2) ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je

kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavcu, ili mu je morala biti poznata; 3) Ako stvar

nema svojstva i odlike koje su izrazito ili prećutno ugovorene odnosno propisane; 4) Kada je

prodavac predao stvar koja nije saobrazna uzorku ili modelu, osim ako su uzorak i model

pokazani samo radi obaveštenja. U slučaju da stvar nema potrebna svojstav za njenu redovnu

upotrebu ili za promet ili ako stvar nema svojstva i odlike koji su izričito ili prećutno

ugovorene odnosno propisane, prodavac ne odgovara za nedostatke stvari ako su u času

zaključenja ugovora oni bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati. Tada se

predpostavlja da je kupac pristao da kupi stvar sa tim nedostatcima. Međutim,ako je prodavac

izjavio da stvar nema nikakve nedostatke ili da stvar ima određena svojstva ili odlike

prodavac odgovara i za nedostatke koje kupac mogao lako opaziti . Odgovornost prodavca

za materijalne nedostatke stvari je isključena i kada je stvar prodata na javnoj prodaji.

12

Babić, Petrović, Obligaciono pravo( posebno deo),2004


24

6.1.2. Vidljivi i skriveni nedostatci stvari

Vidljivi nedostatci stvari su oni koji bi brižljivo lice, sa prosečnim znanjem i iskustvom

lica istog zanimanja i struke kao kupac mogao lako opaziti, pri uobičajenom pogledu stvari.

Vidljivi nedostatak se, shodno tome,određuje objektivno, prema zamišljenom, prosječnom

kupcu, a ne prema brižljivosti konkretnog kupca. Kupac je dužan da primljenu stvar na

uobičajeni način pregleda ili je da na pregled, čim je to u toku redovnih stvari moguće.

Skriveni nedostatci stvari se ne mogu otkriti uobičajenim pregledom, prilikom

preuzimanja stvari, nego tek nakon prijema stvari. Prodavac ne odgovara za takve nedostatke

do isteka šest mjeseci od predaje stvari, izuzev kad je ugovorom određen duži rok, ako je

kupac o tom nedostatku obavestio prodavca u roku od osam dana računajući od dana kada je

nedostatak otkrio, a u ugovoru u privredi, bez odlaganja. Ako je kupac neblagovremeno

podnio prigovor zbog skrivenih nedostatka stvari, gubi prava prema prodavcu. Prodavac,

međutim, može prihvatiti i neblagovremeni prigovor.

Odgovornost prodavca za materijalne nedostatke stvari je dispozitivnog karaktera pa je

ugovarači mogu ograničiti ili sasvim isključiti. To može proizilaziti iz izraza upotrbljenih u

ugovoru – na primjer da se kupuje stvar " takva - kakva" "viđeno - odobreno" ili prodaja

"đuture". Ništava je odredba ugovora o ograničenju ili isključenju odgovornosti za nedostatke

stvari ako je nedostatak bio poznat prodavcu, a on o njemu nije obavestio kupca, kao i kad je

prodavac nametnuo tu odredbu koristeći svoj poseban monopolski položaj. Kupac koji se

odrekao prava da raskine ugovor zbog nedostataka stvari zadržava ostala prava zbog tih

nedostataka. Da bi zaštitio svoja prava zbog nedostatka stvari kupac mora blagovremeno

podnijeti prigovor prodavcu da stvar ima nedostatak.

Ako je kupac blagovremeno i uredno obavjestio prodavca da stvar ima skriveni ili

vidljivi nedeostatak može alternativno zahtjevati od prodavca: 1) ispunjenje ugovora; 2)

sniženje cijene; 3) izjaviti prodavcu da raskida ugovor. Kupac ne gubi pravo i kada nije

blagovremeno i uredno obavjestio prodavca ako je prodavac ne savjestan. Kupac koji je zbog

nedostatka prodate stvari pretrpeo štetu ima pravo i na naknadu štete po pravilima o ugovornoj

odgovornosti za štetu.

6.2. Nepostojanje odgovornosti prodavca

Odgovornost prodavca nepostoji u sledećim slučajevima. Prvo, ako nisu ispunjene sve

predpostavke njegove odgovornosti oko kojih je bilo riječi. Izuzetno, što kupac mora da

dokaže, prodavac odgovara za nedostatke stvari i ako nisu ispunjene predpostavke njegove

odgovornosti u slučaju nesavesnosti i prevare kupca. Drugo prodavac ne odgovara za

nedostatke stvari u slučaju nesavjesnosti kupca. Treće, prodavac ne odgovara za tako zvane

neznantne materijalne nedostatke, izuzev ako je ugovorena isporuka " bez tolerancije ".

Četvrto, imalac čoja je stvar prodata na prinudnoj javnoj prodaji neodgovara za nedostatke

stvari. Peto, prodavac ne odgovara ako je ugovorom o prodaji njegova odgovornost isključena.

6.3. Prava kupca po osnovu isporuke robe lošijeg kvaliteta

Prema Zakonu o obligacionim odnosima i Opštim uzansama kada su ispunjene

predpostavke odgovornosti prodavca za nesaobraznu isporuku, kupac ima sledeća prava: prvo,


25

pravo da zahtjeva ispunjenje ugovora; drugo, pravo da zahtjeva sniženje cijene i, treće, pravo

raskida ugovora, Uz sva ova prava kupac ima i sekundarno pravo naknade štete.

Opredeljenje kupca za raskid ugovora ili za sniženje cijene je neopoziv i definitivan izbor.

Sdruge strane opredjeljenje kupca za zamjenu i opravku stvari ne mora biti definitivna naime,

ako kupac ne dobije zahtjevano ispunjenje ugovora u razumnom roku zadržava pravo da

zahtjeva raskid ugovora ili da zahtjeva sniženje cijene. Usvakom slučaju, krajnji rok za

izvršenje izbora prava kupca za nesaobraznu isporuku je zakonski rok od godinu dana od

slanja reklamacije, jer se po isteku ovog roka prava kupca prema prodavcu gase i izbor bi bio

nepotreban.

Pravo kupca na opravku i sniženje nije ograničeno i i uvijek je mogućeu slučaju

nesaobraznosti isporuke.

Pravo na zamijenu stvari trpi sledeća ovgraničenja: prvo,potrebno je da se radi o robi

koja je određena po rodu, dok se individualno određene stvari mogu razmijenjivati samo

izuzetno. Drugo, pravo na zamjenu može se realizovati samo ako je riječ o nekom krupnijem

nedostatku. Prema našoj sudskoj praksi, kupac ne može zahtjevati predaju druge stvari bez

nedostatka, ako kupljena stvar ima neznatan nedostatak i može se i pored tog nedostatka

koristiti u skladu sa namenom. Treće, kupac nema pravo na zamenu ako je isporučenom

robom raspolagao, te je ne može vratiti u stanju u kom je isporučene.

Pravo kupca na raskid ugovora ima još veća ograničenja od prava na zamjeu stvari,

budući da raskid ima pravni tretman krajnjeg sredstva koje stoji koje stoji kupcu na

raspolaganju. Prvo, kupac ne može da raskone ugovor ako je sa isporučenom robom

raspolagao, te mu je nemoguće da stvar vrati ili da je vrati u stanju u kome ju je primio.

Drugo, kupac,po pravilu,ne može da raskone ugovor u cjelini ako samo dio robe ima

kvalitativne nedostatke. Treće, kupac,bez obzira da li je isporuka izvšena ili ne, ne može da

raskine ugovor ako isporučena roba ima materijalne nedostatke, bez ostavljanja naknadnog –

primernog roka za uredno ispunjenje ugovora.

Najzad, u slučaju postupnog otkrivanja nedostataka, kupac je jedanput postigao

sniženje cijene zbog utvrđenih nedostataka, može ponovo zahtijevati sniženje cijene ili može

raskinuti ugovor.

6.4. Prava kupca po osnovu isporuke robe boljeg kvaliteta

I u slučaju kad e isporučena roba koja ima bolja svojstva od onih koje je trebalo da

ima, po ugovoru, običajima ili pretpostavljeno, treba smatrati da stvar ima meterijalne

nedostatke. Opšte uzanse postavljaju tri značajnapravila. Prvo, kupac e po pravilu dužan da

primi isporuku robe boljeg kvaliteta. Drugo, izuzetno, kupac može da odbije prijem robe

boljeg kvaliteta ako ima opravdani interes da mu se isporuči roba baš ugovorenog kvaliteta. I

treće pravilo kad kupac primi isporuku robe boljeg kvaliteta od ugovorenog, prodavac ne

može tražiti višu cijenu od ugovorene.

6.5. Prava kupca na osnovu neizvršenja isporuke robe (dužnička docnja)

Neblagovremeno izvršenje isporuke dovodi do prodavca u dužničku docnju.

Blagovremenost isporuke utvrđuje se po ugovorenom roku ispunjenja ili u njegovom

nedostatku, po prijemu povjeriočeve opomene za ispunjenje obaveze. O eventualnoj


26

relevantosti ili irelevantnosti krivice dužnika – prodavca za dolazak u docnju postoje

podijeljena gledišta ali sa snažnom prevagom gledišta o irelevantnosti krivice. Ipak, prodavac i

pored neblagovremene isporuke ne bi dolazilo u docnju u slučaju kada bi mogao istaći

prigovor neispunjenja obaveza kupca ili u slučaju kada je kupac u docnji sa prijemom

isporuke.

U svakom slučaju, docnja prodavca sa isporukom robe rađa dva osnovna prava kupca :

pravo na zahtijevanje ispunjenja ugovora i pravo na raskid ugovora. Uz ova dva prava kupac

ima i sekundarno pravo na naknadu štete. Ne postoji nikakav rok u kome kupac mora da bira

između ova dva prava. Kupac ima pravo da učini izjavu o raskidu ugovora sve dok pravo

ugovora ne zastari.Sa druge strane, ako se kupac ne izjasni u primjernom roku , prodavac

može da izvrši ugovor u roku koji je naveden u njegovom zahtjevu, a kupac za to vrijeme ne

smije da radi ništa što ne bi bilo u skladu sa takvim izvršenjem ugovora.

Izbor kupca između ispunjenja ugovora ili raskida ugovora u načelu je neopoziv. Ipak,

dok dok opcija raskida ugovotra uvijek ostaje neopoziva, opcija ispunjenja ugovora ostaje

neopoziva samo onda ako prodavac po ovakvom zahtjevu kupca pokaže spremnost za

izvršenje ugovora. Jer, ako po zahtjevu za ispunjenje ugovora kupac ne dobije ispunjenje u

razumnom roku, može da izjavi da raskida ugovor, a može i da ostane pri zahtjevu za

ispunjenje do isteka zastarnog roka iz ugovora.

Opcija kupca za raskid ugovora uslovljena je obaveznošću ostavljanja naknadnog roka.

Kupac nije dužan da prodavcu ostavi naknadni rok u sledecim slucajecima: prvo,ako je

ugovorena fiksna prodaja. Drugo, kupac nije dužan da prodavcu ostavi naknadni rok kad iz

prodavčevog držanja proizilazi da on neće izvršiti ugovor. S druge strane, i kad postoji

obaveza kupca da ostavi naknadni rok, njegovim bezuspješnim protekom nastaju iste

posledice kao i kad ne postoji obaveza ostavljanja naknadnog roka – raskid ugovora po samom

zakonom. Za razliku od ovakvog rješenja Zakona o obligacionim odnosima, Opšte uzanse ne

predviđaju automatski raskid ugovora o prodaji, kad nije riječ o fiksnoj prodaji, po proteku

naknadnog roka, već samo ovlašćuju kupca da može raskinuti ugovor ako prodavac ni u tom

roku ne ispuni svoju obavezu. Bečka konvencija ne poznaje uopšte raskid ugovora po samom

zakonui u svim slučajevima obavezuje kupca da o raskidu obavijesti prodavca.

6.6. Prava kupca kod isporuke robe sa "djelimičnim nedostatcima"

Kada prodavac isporuči samo dio robe koji nema nedostatke, u pogledu dijela robe koji

nije na vrijeme isporuči samo primjenjuju se pravila o dužničkoj docnji. Prema tome kupac

može da zahtjeva ispunjenje ugovora ili može da raskine ugovor u pogledu dijela neisporučene

robe. Iz ovog se može izvući zaključak da je kupac dužan da primi manje isporučenu količinu

robe, a izuzetno kupac nije dužan primiti manje isporučenu količinu , to jeste može da raskine

ugovor u cjelini, samo ako ugovorena količina ili prodata stvar čine cjelinu i ako kupac ima

opravdani interes da primi ugovorenu stvar ili količinu u cjelini.

6.7. Prava kupca na osnovu isporuke veće količine od ugovorene

Za razliku od pravila da je kupac dužan da primi manje isporučenu količinu od

ugovorene, kupac nije dužan da primi isporuku robe veće količine od ugovorene. Kupac,

međutim, može da primi i veću količinu robe od ugovorene. Zakon o obigacionim odnosima,


27

međutim, za razliku od drugih izvora,13

ustanovljava pretpostavku da je kupac primio višak

ako u razumnom roku nije izjavio da višak odbija. U svakom slučaju, prijem viška je obaveza

na njegovo čuvanje, na trošak i rizik prodavca.

6.8. Prava kupca kod sukcesivnih isporuka Pojedini obroci kod sukcesivnih isporuka imaju po pravilu samostalnu pravnu sudbinu.

Ipak, izuzetno ,to ne mora biti slučaj, te otuda zakonodavac propisuje tri značajna posebna

pravila za sukcesivne isporuke,dok u svemu ostalom važe opšta pravila o nesaobraznim

isporukama. Prvo, ako prodavac kasni sa isporukom jednog obroka, kupac može u razumnom

roku da raskine ugovor samo u pogledu tog obroka. Drugo, kupac može da raskine ugovor i u

pogledu budućih nedospelih obroka, ako je iz datih okolnosti očigledno da ni neće biti

ispunjeni. I treće, kupac može da raskine ugovor u cjelini, dakle i u pogledu isporučenih i

nedospelih obroka, ako nema interesa za već izvršena ispunjenja, jer dospeli neisunjeni i

budući obroci čine sa ovim jednu cjelinu.

6.9. Prava kupca na osnovu isporuke robe druge vrste(takozvani aliud)

Posebno značajno pitanje u vezi sa odgovornošću prodavca je pitanje isporuke robe

druge vrste (aliud) u odnosu na ugovorenu. Ovo pitanje utoliko je značajnije što u našim

pozitivnim propisima nema o ovom izričitog rješenja. Sporno je naime da li ovakvu isporuku

trba tretirati kao isporuku robe sa materijalnim nedostatcima takozvanu „pejus“ ili kao

neizvršenje ugovora (dužnička docnja). Određenje pravne prirode „aliud-a“ je posebno

značajno u kontinentalnom pravu koje ne poznaje jedinstven sistem odgovornosti prodavca za

neizvršenje svojih ugovornih obaveza, pa čak i anglosaksonski sistrm koji i pored sve

upornosti ne uspijeva sasvim da izjednači režim odgovornosti prodavca za materijalne

nedostatke.

Teškoće razgraničenja ove dvije ustanove u većini nacionalnih zakonodavstava ipak

nisu vodile tretmanu isporuke druge vrste isporukom sa materijalnim nedostatcima, već kupcu

u većini slučajeva daju pravna sredstva koja podstiču iz neizvršenja isporuke. Prema tome,

kupac nije dužan da podnosi prigovore i nije podvrgnut kratkim rokovima. Ovo pitanje je,

ipak, i dalje sporno u uporednom pravu. U našoj sudskoj praksi aliud se tretira kao

neispunjenje ugovora. Bečka konvencija tretira izričito isporuku robe druge vrste (aluid)

nesaobraznom isporukom i upodobljava je pravnom režimu odgovornosti prodavca za takvu

isporuku.

6.10. Odgovornost prodavca za takozvanu refleksnu štetu

6.10.1. Vanugovorna odgovornost

Prodavac odgovara, ako su ispunjene pretpostavke odgovornosti, kupcu ne samo za

štetu zbog materijalnih nedostataka stvari, već, pod određenim uslovima, može odgovarati i za

štetu koju mu stvar sa materijalnim nedostatkom nanese na nekim drugim dobrima.

13

Čl.439. Zakon o obligacionim odnosima


28

Odgovornost prodavca za refleksnu štetu regulisana je u istoj odredbi Zakona o

obligacionim odnosima, kojom je regulisana odgovornost za materijalne nedostatke stvari, ali

sa naglaskom da ova odgovornost postoji „pored i nezavisno“ od odgovornosti za materijalne

nedostatke i da se odvija prema opštim pravilima o odgovornosti za štetu.

Ovakvo određenje prirode ove odgovornosti znači da su za njeno postojanje potrebni

sledeći uslovi: prvo, da je kupac pretrpio štetu, na nekim drgi svojim dobrima; drugo, da

postoji uzročna veza između upotrebe same stvari i njenih svojstava i nastale štete; treće, da je

stvar imala materijalni nedostatak i, četvrto, da je prodavac kriv za refleksnu štetu. Prodavac

ne odgovara za refleksnu štetu po kriterijumima objektivne odgovornosti, čak i da se radi o

opasnoj stvari, jer prodavac nije bio čuvar stvari u trenutku prouzrokovanja refleksne štete.


29

7. ODGOVORNOST KUPCA – PRAVA PRODAVCA

7.1. Prava prodavca na osnovu neplaćanja cijene Kašnjenje kupca sa plaćanjem cijene dovodi ga u dužničku docnju sa svim

posledicama ove docnje. Ipak, u odnosu na dužničku docnju prodavca u vezi sa isporukom

robe, dužnička docnja kupca u odnosu na plaćanje cijene ima neke specifičnosti.

Prvo, prodavac može da raskine ugovor o prodaji samo u slučaju ako je kupac u docnji

sa plaćanjem cijene a nije primio isporuku robe. Ovo stoga što u slučaju kad je kupac primio

isporuku robe postaje njen vlasnik, te prodavac i pored neplaćene cijene ne bi mogao da traži

povraćaj robe ni svojinskom tužbom. Prodavcu, u ovom slučaju, ostaje da traži izvršenje

ugovora i prinudnim putem i pravo na naknadu štete.

Drugo, za razliku od pravila naknade štete kodnovčanih obaveza, prodavac ima pravo

na kamatu za sve vrijeme trajanja docnje, pa i u slučaju ako je kupac u docnji usljed uzroka za

koji nije odgovoran, kao i u slučaju da usljed kupčeve docnje nije pretrpio nikakvu štetu.

Treće, kod sukcesivnih ispruka pravilo je da se plaća svaki isporučeni obrok posebno,

ako nešto drugo nije ugovoreno ili ako nešto drugo ne proizilazi iz okolnosti posla.

7.2. Prava prodavca na osnovu neizvršenja drugih obaveza kupca

Za razluku od bečke konvencije, koja poput anglosaksonskog prava, usvaja koncepciju

bitnih i nebitnih povreda ugovora, što joj omogućuje da tretira sve obaveze prodavca i kupca

na jedinstven način i omogućuje raskid ugovora samo u slučaju bitnih povreda ugovora.

Zakon o oligacionim odnosima za razliku od skice, u načelu ne usvaja koncepciju

bitnih i nebitnihpovreda ugovora. Za razliku od osnovnih obaveza kupca i prodavca, koje su u

zakonodavstvu redovno sankcionisane pravilima dužničke docnje, sankcije za neizvršenje

ostalih obaveza po pravilu izostaju. Izuzetno, Opšte uzanse prdviđaju za neizvršenje nekih

posebnih obaveza kupca i određene sankcije.

Ipak, i pored izvesnog praznog prostora, čini se da pozitivno zakonodavstvo pruža

određeni odgovor na ovo pitanje. Naime, iako Zakon o obligacionim odnosima ne usvaja

koncept bitnih i inebitnih povreda ugovora. Generalna sankcija u svakom slučaju ostaje

naknada štete, a pored nje i mogućnost traženja ispunjenja ugovora, a pod određenim

uslovima i raskid ugovora.


30

8. ZAJEDNIČKA PRAVILA ZA OBAVEZE PRODAVCA I KUPCA

8.1. Uzajamnost ispunjenja

8.1.1. Princip

Obaveze kupca i prodavca iz ugovora o prodaji kao dvostranog ugovora uzajamno su

uslovljene, pri čemu izvršenje jedne strane služi kao cilj druge strane. Načelu uzajamnosti

ispunjenja ugovornih obaveza kupca i prodavca služe mnoge ustanove u pravu prodaje:

odlaganje izvršenja ugovora, traženje polaganja obezbjeđenja za uredno izvršavanje obaveza,

unošenje u transportne isprave rezervi u pogledu dejstva prenosa na treće lice, raskid ugovora

bez ostavljanja naknadnog roka, ako iz dužnikovog držanja proizilazi da neće ispunizi svoju

obavezu ni u naknadnom roku i slično.14

8.2. Anticipativni raskid

8.2.1. Pojam

Kad je prije isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno da jedna strana neće ispuniti

svoju obavezu iz ugovora, druga strana može da raskine ugovor i zahtjeva naknadu štete.

Bečka konvencija vezuje ovu mogućnost samo za slučaj ako se radi o obavezi koja predstavlja

bitnu povredu ugovora . U pozitivnim izvorima,domaćim i međunarodnim, nikakav rok za

izjavu raskida nije predviđen.

8.3. Naknada štete

8.3.1. Pojam i podjela

Kada dužnik ne ispuni svoju obavezu ili je ispuni neuredno, dužan je da naknadi

poveriocu štetu koja mu je time nanijeta, izuzev ako je do neispunjenja ili do neispunjenja ili

neurednog ispunjenja došlo do uzroka za koji nije odgovoran. Cilj naknade štete nije u tome

14

Čl. 122.-123. Zakon o obligacionim pravima,


31

da uspostavi stanje koje bi postojalo da ugovor nije zaključen, nego u tome da stavi poverioca

u isti imovinski položaj u kome bi se nalazio da je ugovor ispunjen ili da je uredno ispunjen.

U teoriji, zakonodavstvu i praksi čini se razlikovanje naknade štete zbog neispunjenja,

naknade štete zbog neurednog ispunjenja i naknade štete zbog slučajne nemogućnosti

izvršenja.

Kada povjerilac ima na raspolaganju više oblika štete, kao u slučaju raskida ugovora,

slobodan je sve do roka zastarjelosti da se oprijedjeli za jedan od oblika štete. U svakom

slučaju, dužnik je zastićen pravilom da ne moze da duguje više od štete koju je povjerilac

pretrpio.

8.3.2. Raskid ugovora i apstraktna šteta

Apstraktna šteta zasniva se na razlici između ugovorene i tržišne cijene pogođene robe.

Ovaj naziv potice otuda što se šteta određuje apstraktno, na temelju ove razlike, bez obzira da

li je povjerilac pretrpio neku štetu. Riječ je o pretpostavljenoj šteti koja se bazira na ideju

preprodaje, to jest da bi kupac po toj cijeni mogao prodati robu da mu je isporučena, odnosno

da bi prodavac tu robu mogao prodati novom kupcu po toj cijeni, kao i na ideju kupovine,

odnosno prodaje radi pokrića. Vremenski momenat utvrđivanja razlike u cijeni je momenat

raskida ugovora po pravilima o raskidu ugovora.

8.3.3. Raskid ugovora i konkretna šteta kupovine ili prodaje radi pokrića

Kupac i prodavac u slučaju neizvršenja obaveze druge strane mogu biti obeštećeni i

naknadom takozvane konkretne štete, putem realizacije kupovine odnosno prodaje radi

pokrića. Ako se radi o robi koja će brzo da propadne ili da se pokvari, dužnik ima obavezu, u

slučaju neizvršinja obaveze druge strane, da je proda bez odlaganja na najpogodniji način.15

Realizacija kupovine odnosno prodaje radi pokrića zahtijeva ispunjenje određenih

uslova. Prvo, povjerilac mora da raskine ugovor na način predviđen za raskid ugovora, jer sve

dok ne raskine ugovor dužnik zadržava pravo da ispuni ugovor. 16 Drugo, potrebno je da su –

predmet prodaj stvari određene po rodu.Treće, potrebno je da – kupovina odnosno prodaja radi

pokrića bude izvršene uz razumnom roku posle raskida ugvora. Četvrto, kupovina odnosno

prodaja radi pokrića mora biti izvršena na razuman način. Peto, potrebno je da poverilac

namjeravanoj kupvini odnosno prodaji radi pokrića obavijesti dužnika. Konkretna šteta

obračunava se prema razlici u cijeni po kojoj je roba prodata odnosno kupljena u odnosu na

ugovorenu cijenu, uključujući i troškove prodaje odnosno kupovine i druge koje je povjerilac

razumno učinio.

8.3.4.Naknada ostale štete kod raskida ili neraskida ugovora

Ako se u slučaju raskida ugovora naknada štete ostvarujr ka apstraktna šteta ili

konkretna šteta kupovine ili prodaja radi pokrića, Povjerilac može ostvariti i srugu dokazanu

15

Čl. 333. Zakon o obligacionim odnosima 16

Čl. 126. Zakon o obligacionim odnosima


32

štetu. 17

U slučaju, pak, neurednog izvršenja, kad ugovor nije raskinut, povjerilac može

ostvarivati samo takozvanu „ostalu štetu“. Izuzetno, pri naknadi štete zbog docnje sa isplatom

cijene primjenjuje se princip paušalnog obračuna putem zateznih kamata. Opšte uzanse

navode i neke posebne slučajeve odgovornosti za štetu: naknada zbog propuštanja potrebnih

radnji za čuvanje robe čiji je prijem odbijen, odgo vornost zbog propuštanja radnji za očuvanje

prava saugovarača, odgovornost zbog propuštanja obavještenja, naknada zbog nemogućnosti

osiguranja usljed propuštanja obavještenja o otpremi robe.

Naknada ostale štete obuhvata stvarnu štetu i izmaklu dobit.18 Razume se da i

apstraktna šteta i konkretna šteta izvršena na osnovu kupovine radi pokrića ili prodaje radi

pokrića sadrži i stvarnu štetu i izmaklu dobit. Ali, ako povjerilac dokaže da je pored tih vidova

šteta pretrpio i neku drugu štetu on ima pravo i da je naknadi. Povjerilac ima pravo na naknadu

dokazane stvarne štete i izmakle dobiti koje je u vrijeme zaključenja ugovora morao

predvidjeti kao moguću posljedicu povrijede ugovora.Kao merodavan trenutak za

predvidljivost ili mogućnost predvidljivosti uzima se trenutak zaključenja ugovora. Obaveza

naknadne štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete, a visina naknade određuje se

prema cijenama., u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev ako je zakonom određeno nešto

drugo.19

8.3.5. Odgovornost za takozvani mješoviti slučaj

Dužnik iz ugovora o prodaji odgovara za svaku štetu koja nastaje iz uzroka za koji je

on odgovoran. Tako, dužnik odgovara i za štetu koja nastane zbog zadocnjenja i kad mu je

povjerilac ostavio naknadni rok za ispunjenje. Ali, i više od toga: dužnik odgovara za

djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja iako tu nemogućnost nije skrivio, ako je

nastupila poslije njegovog dolaska u docnju za nju odgovara.20

Ovo je odgovornost za

takozvani mješoviti slučaj (casus mixtus) U ovom slučaju je, stoga, odgovornost dužnika

posebno pooštrena, jer ako u konkretnom slučaju odgovara po načelu subjektivne

odgovornosti, poslije docnje odgovaraće i za takozvani slučaj u širem smislu,a ako odgovara u

konkretnom slučaju objektivno, posle pada u docnju odgovaraće i za višu silu i za krivicu

povjerioca. Izuzetno dužnik se može osloboditi od odgovornosti za štetu koju je prouzrokovao

povjeriocu, ako dokaže da bi stvar koja je predmet njegove obaveze slučajno propala i da je

svoju obavezu na vrijeme ispunio.21

17



Čl 186. i 189. Zakon o obligacionim odnosima 20

Čl. 262. st 3.4. Zakon o obligacionim odnosima 21

Čl.262.st 5. Zakon o obligacionim odnosima


33

9. PRAVNI ODNOSI PROIZVOĐAČA, PRODAVCA I POTROŠAČA

9.1. Uvodne napomene Razvijena podjela rada donosi se odvajanje, po pravilu, funkcije proizvođača od

funkcije prodavca. Čak je i pravilo da se u lancu do potrošača nađe i više učesnika: proizvođač

- prodavac na veliko - prodavac na malo – finalni potrošač. Krajnje je izuzetno da je

proizvođač ujedno i prodavac i da postoji neposredan odnos proizvođač – potrošač. Između

proizvođača i potrošača umeće se drugi subjekt kao prodavac, postavlja se pitanje da li je

kupcu po osnovu materijalnih nedostataka stvari odgovoran samo prodavac ili to po nekom

osnovu može biti i proizvođač.

9.2. Garancija proizvođača Pored prodavca kupac može imati drugog subjekta odgovornosti u proizvođaču na

osnovu date garancije za ispravno funkcionisanje proizvoda. Osnov za davanje garancije može

biti ili sam zakon ili ugovor.U teoriji su, međutim, mišljenja podijeljena oko postojanja

odgovornosti proizvođača koji je po zakonu dužan da izda garanciju, a garanciju ipak ne izda.

Po jednom shvatanju, u takvom slučaju ne postoji odgovornost proizvođača prema kupcu, dok

po drugom shvatanju, čini se prihvatljivjem, takva odgovornost proizvođača postoji na osnovu

samog zakona.

9.3. Garantni list Kao pismena isprava o datoj garanciji služi garantni list. Pod garantnim listom treba

podrazumijevati pismeno koje se izdaje za tehničku robu od starne proizvođača, uvoznika ili

prodavca, bilo dobrovoljno ili prinudno, kojim se garantuje ispravno funkcinisanje tehničke

robe. Garantni list mora da sadrži sve sastojke koji su od značaja za obavez proizvođača stvari.

9.4. Odnos garancije za ispravno funkcionisanje stvari i odgovornost za materijalne nedostatke stvari

Zakonom o obligacionim odnosima je izričito naglašeno da se pravilima o

odgovornosti za ispravno funkcionisanje prodate stvari ne dira u pravila odgovornosti za

materijelne nedostatke stvari.


34

Osnovne razlike između ove dvije ustanove su sljedeće: prvo, garancija za materijalne

nedostatke stvari je ustanova opšteg karaktera i važi za sve prizvode koji se prodaju i prema

svakom kupcu, dok garancija za ispravno funkcionisanje je ustanova posebne odgovornosti

samo za proizvode koji predstavljaju tehničku robu za koju je izdat garantni list, drugo, kod

odgovornosti za materijalne nedostatke postoji samo jedan subjekt odgovornosti – prodavac.

Treće, kod odgovornosti za materijalne nedostatke prodavac odgovara samo po osnovu

ugovora o prodaji u skladu sa zakonskim režimom ove ustanove dok kod odgovornosti za

ispravno funkcionisanje odgovornost prodavca zasniva se na ugovoru o prodaji i garanciji

proizvađača za ispravno funkcionisanje stvari. Četvrto, kod odgovornosti za materijalne

nedostatke kupac sva četiri osnovna prava ostvaruje prema prodavcu kao jedinom subjektu

odgovornosti. Peto, kod odgovornosti za materijalne nedostatke uslov za odgovornost je

postojanje mana u momentu prelaska rizika, dok se kod odgovornosti za ispravno

funkcionisanje traži da se nedostatak pojavi tokom garantnog roka.

9.5. Gubitak prava

Prema Zakonu o obligacionim odnosima, prava kupca „prema prozvođaču“ po osnovu

garantnog lista gasi se po isteku jedne godine d dana kada je tražio od njega opravku ili

zamjenu stvari.22

Budući da je, kako je prikazano, ipak riječ o dva odvojena instituta, koji se

istina mogu uzajamno dopunjavati, čini se ipak najispravnijim stav da je ovom odredbom o

prekluziji prava proizvođača po osnovu garancije izražene garantnim listom trebalo obuhvatiti

i prodavca za odgovonost po istom osnovu.

9.6. Odgovornost proizvođača za refleksnu štetu

Zakonu o obligacionim odnosima ustanovljava odgovornost i proizvođača za refleksnu

štetu. Naime, ko stavi u promet neku stvar koju je proizveo , a koja zbog nekog nedostatka za

koji on nije znao predstavlja opasnost štete za lice ili stvari, odgovara za štetu koja bi nastala

zbog tog nedostatka.23 Odgovornost proizvođača zasniva se u ovom slučaju na samom zakonu,

bez obzira da li je izdata garancija za ispravno funkcionisanje ili ne i bez obzira da li je

proizvođač znao za nedostatak ili nije znao za nedostatak. Postoje neki proizvodi koji po

svojoj prirodi ili po svrsi kojoj služe predstavljaju određenu opasnost štete jer posjeduju

opasna svojstva. U ovom slučaju proizviđač odgovara za opasna svojstva stvari ako nije

preduzeo sve što je potrebno da štetu, spriječi putem upozorenja, bezbijedne ambalaže ili

drugom odgovarajućom mjerom.24

Generalno govoreći moglo bi se reći da stvar sa opasnim

svojstvima nema nedostatak ako ima za normalno rukovanje i korišćenje.

Proizvođač stvari koja ima nedostatak odgovara za štetu koja je u uzročnoj vezi sa

nedostatkom po pravilima delikatne odgovornosti i t bez obzira na krivicu. Odgovornost je,

međutim, isključena ako je šteta prouzrokovana krivicom samog oštećenog lica. Pored

proizvođača stvari, koji je proizveo stvar sa nedostatkom, naime, odgovaraće solidarno i kupac

kao imala stvari koja ima svojstva opasne stvari.

22

Čl.507. Zakon o obligacionim odnosima 23

Čl.179.st.1. Zakon o obligacionim odnosima 24

Čl.179. Zakon o obligacionim odnosima


35

10. PRELAZ RIZIKA I TROŠKOVA SA PRODAVCA NA KUPCA

10.1. Pojam, izvori, priroda i opšta pravila

10.1.1.Opšta pravila

Za trgovinski, poslovinski svijet od posebnog značaja pitanje prelaska rizika sa

prodavca na kupca. Od rješenja ovog pitanja, naime, zavisi do kada prodavac snosi rizik

slučajne propasti i oštećenja stvari, a od tada taj rizik preuzima kupac, kao i pitanja, da li će

kupac biti dužan da plati cijenu iako nije primio robu. Takođe sa pitanjem snošenja rizika

redovno je povezano i pitanje vremenske vododijelnice snošenja troškova prevoza prodavca i

kupca. Osnovno je pravilo da se momenat prelaska rizika sa prodavca na kupca vezuje za

momenat primopredaje robe. U mjestu u kom se prema ugovoru ili običajima realzuje ova

primopredaja realizuje se prelaz rizika to mjesto može da bude, zavisno od toga gdje je mjesto

ispruke, sjedište prodavca, neka otpremna stanica, ako je obavezna otprema robe ili mjesto

opredjeljenja po dispoziciji kupca. Sa prijemom isporuke u svim ovim slučajevima

izjednačeno je i padanje u docnju sa prijemom isporuke.25

Na prelaz rizika, međutim, utiče karakter stvari i karakter isporuke. Naime, ako je riječ

o generičkinim stvarima, da bi rizik prešao na kupca potrebno je da su propisno izdvojene iz

ostale mase, ili ako je to sa obzirom na njihovu prirodu ne moguce, onda kada su izvršene sve

potrebne radnje da bi kupac preuzeo robu . Prema Zakonu o obligacionim odnosima rizik ne

prelazi na kupca i pored izvršenog prijema u slučaju kada zbog materijalnih nedostataka stvari

može tražiti raskid ugovora ili zamjenu stvari.

Bečka konvencija, za razliku od Zakona o obligacionim odnosima i Opštih uzansi,

sadrži posebno pravilo kod prodaje robe koja se nalazi na putu. Osnovno pravilo za ovakav

slučaj je da rizik za prodatu robu u toku prevoza prelazi na kupca u trenutku zaključenja

ugovora. Rizik prelazi na kupca u tenutku kada je roba predata prevoziocu koji je izdao

dokumente kojima se potvrđuje ugovor o prevozu. Ovaj izuzetak proizvodi dejstvo samo

prema svijesnom prodavaocu. Ukoliko je u trenutku zaključenja ugovora prodavalac znao ili

morao znati da je roba propala ili bila oštećena i tu činjenicu nije saopštio kupcu, rizik ipak

snosi prodavac.

10.1.2. Pojam i priroda transportnih klauzula

Transportne klauzule predstavljaju uobičajene skraćene trgovačke termine, kojima se

upotrebom veoma malog broja riječi precizira čitav niz prava obaveza kupca i prodavca iz

ugovora o prodaji, a naročito: prelazak rizika, prelazak troškova, mjesto, vrijeme i način

25

Čl. 456. – 457. Zakon o obligacionim odnosima


36

predaje, pribavljanje transportnog sredstva, osiguranje u transportu, obavještavanje druge

strane. Najširu upotrebu u svjetskoj praksi doživjela su "Incoterms" pravila Međunarodne

trgovinske komore, koja sadrže 13 klauzula. Naše Opšte uzanse za promet robom, sadrže 15

termina – klauzula.

10.1.3. Neka opšta pravila za tumačenje transportnih klauzula

Za tumačenje transportnih klauzula posebno su značajna, sledeća pravila: prvo, svaka

transportna klauzula ima dva dijela - označenje vlastitog imena i opredjeljenje imena jednog

geografskog mjesta ili neke prostorije; drugo, klauzule su sistematizovane tako da obaveze

prodavac stepenasto rastu, a obaveze kupca se stepenasto smanjuju; treće, rizik i troškovi po

pravilu prelaze u istom mjestu i istovremeno sa prodavca na kupca, izuzev klauzula kod kojih

prodavac ima obavezu da izvrši osiguranje robe; četvrto, klauzule ne poznaju simboličnu

predaju ( jer se nabave prenosom prava svojine, te predaja dokumenata koji reprezentuju robu

nema nikakvog uticaja u smislu ovih pravila na izvršenje isporuke i prelazak rizika ), već samo

fizičku predaju; peto, zajedničke obaveze prodavca u svim transportnim klauzulama su:

obezbjeđenje ambalaže, ako je potrebna; snošenje troškova kontrole robe i pružanje pomoći

kupcu na njegov zahtjev i o njegovom trošku, pribavljanje isprava koje se izdaju u zemlji

isporuke odnosno porijekla i koje su potrebne kupcu radi izvoza ili uvoza; šesto, sve klauzule

dijele se prema mjestu isporuke na klauzule za isporuku u mjestu, klauzule za isporuku uz

otpremu i klauzule za isporuku u mjestu opredjeljenja ( ugovor o prispjeću ).26

26

Vasiljević, Poslovno pravo,2004


37

ZAKLJUČAK

Kroz ovaj diplomski rad smo obradili Ugovor o prodaji. Vidjeli smo da je Ugovor o

prodaji u privredi takav ugovor kojim se jedna strana – prodavac, kao subjekt ugovora u

privredi, obavezuje da stvar ( robu ) koju prodaje isporuči ( preda ) drugoj ugovornoj strani –

kupcu, sa istim svojstvom i da mu prenese pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu

plati cijenu u novcu i preuzme stvar.

Iz ovakvog određenja posla prodaje u privredi ( trgovinske – trgovačke prodaje )

proizilazi da su za njega bitna dva elementa: subjekti i predmet. Subjekti trgovinske prodaje

( kupovina radi preprodaje ili radi prerade ) su privredni subjekti – trgovci ( u širem smislu

riječi ) koji obavljaju privrednu ( trgovinsku ) djelatnost. Predmet trgovinske prodaje je roba

( u načelu tjelesne pokretne stvari ), odnosno prenosivo imovinsko pravo.

Zavisno od polaznog kriterijuma moguće su raznovrsne klasifikacije ovog ugovora.

Prvo, zavisno od svojstva ugovornih strana i karaktera njihove djelatnosti razlikuju se

građanska trgovinska prodaja.Drugo, zavisno od predmeta prodaje, razlikuju se prodaja

pokretnih stvari i prodaja nepokretnih stvari. Treće, zavisno od sjedišta ugovornih strana

( objektivni – teritorijalni kriterij ), razlikuju se domaća i međunarodna prodaja. Četvrto,

zavisno od načina plaćanja cijene, razlikuju se gotovinska prodaja, prenumeraciona prodaja,

prodaja sa obročnim otplatama cijene i prodaja na kredit. Peto, zavisno od sadržine ugovora,

razlikuju se fiksna prodaja, prodaja na probu, prodaja sa pravom preče kupovine prodavca,

prodaja sa zadržavanjem prava svojine prodavca do isplate kupovne cijene, prodaja po uzorku

ili modelu, prodaja sa specifikacijom, prodaja sa pravom ponovnog otkupa u određenom roku

i tako dalje.

Predmet prodavčeve obaveze su redovno stvari ( roba ), kao proizvodi ljudskog rada

koji zadovoljavaju neke ljudske potrebe i namjenjene su razmjeni na tržištu, a ne neposrednoj

potrošnji. Predmet prodaje su pokretne stvari koje su u slobodnom prometu ( a izuzetno i u

ograničenom prometu ). Izuzetno, predmet prodaje u privredi mogu biti i nepokretnosti, koje

su predmet poslovanja ili u vezi sa pedmetom poslovanja privrednopravnih subjekata. Sporno

je da li razne vrste energije ( električna, gas, plin, nafta ) predstavljaju robu. Bečka konvekcija

određuje da se njene odredbe neće primjenjivati u slučaju prodaje električne energije. U pojam

robe ne ulaze ni hartije od vrijednosti, ni moneta, mada su tjelesne pokretne stvari.

Kupovina cijena i ugovora o prodaji u privredi, kao predmet kupčeve obaveze, stoji

kao pandan osnovnoj obavezi prodavca da isporuči određenu robu. Određenje pojma cijene

nezavisno je od načina njenog plaćanja: u gotovini, hartijama od vrijednosti, putem

dokumentarnog akreditiva, prebacivanjem sa računa kupca na račun prodavca

( virmanisanje ) itd. Svaka kupovna cijena iz ugovora u privredi mora da ispunjava određene

osobine.

Za trgovinski, poslovni svijet od posebnog značaja pitanje prelaska rizika sa prodavca

na kupca. Na prelaz rizika, međutim, utiče karakter stvari i karakter isporuke. Naime, ako je

riječ o generičkinim stvarima, da bi rizik prešao na kupca potrebno je da su propisno izdvojene

iz ostale mase, ili ako je to sa obzirom na njihovu prirodu ne moguce, onda kada su izvršene

sve potrebne radnje da bi kupac preuzeo robu . Prema Zakonu o obligacionim odnosima rizik

ne prelazi na kupca i pored izvršenog prijema u slučaju kada zbog materijalnih nedostataka

stvari može tražiti raskid ugovora ili zamjenu stvari.


38

LITERATURA

1. Mirko Vasiljević, Poslovno pravo, Beograd 2004

2. Babić, Petrović, Obligaciono pravo ( posebni dio), Beograd 2004

3. Jakov Radišić, Obligaciono pravo ( opšti deo), Beograd 2004

10. Varadi, Bordoš, Knežević, Međunarodno privatno pravo, Novi Sad 2001

11. Zakon o obligacionim odnosima, Beograd 1997

Documents

čevi ć - spu.baspu.ba/.../2013/08/Diplomski-rad-PF-Ugovor-o-prodaji-Dijana-Ivan_evi_.pdf · neko prenosivo pravo. Ugovor o prodaji razlikujese od ugovora o djelu. Ugovor kojim se