ČESTO POSTAVLJANA PITANJAO Mreži Balkan Student:Što je Mreža Balkan Student?Kako funkcionirate i koordinirate vaš rad ako ste u različitim zemljama?Zašto ste se okupili i formirali zajedničku organizaciju?

O ciljevima:Zašto besplatno obrazovanje?Što to znači besplatno obrazovanje? Ništa nije besplatno.Ima li u državnim proračunima novca za besplatno obrazovanje?Da li je to realan cilj?

Ne pridonose li školarine bržem i uspješnijem studiranju?Zašto model obrazovanja „besplatno za one koji ne padnu“ nije besplatno obrazovanje?Kako se može tražiti besplatno obrazovanje u vrijeme ekonomske krize?

O metodama borbe:Zašto ne samo prosvjed?Zašto blokirati fakultete?Zar nije blokada „izlizana“ metoda?Tko nam daje pravo da u blokadi onemogućujemo druge studente da redovno pohađaju nastavu?Da li su naše metode na rubu nasilja? Da li je preuzimanje fakulteta nasilan čin?Zašto plenumi?Zašto depersonalizacija pokreta?Zašto koordinirane akcije?

Pojmovnik:Što je to plenum?Što je to direktna demokracija?Što je to komercijalizacija obrazovanja?Što je to neoliberalizam i kakve to veze ima s komercijalizacijom obrazovanja?

Sad je vreme za akciju!Zašto se vlast ponaša tako kako se ponaša?Što u suštini tražite?Možda sad nije pravo vreme za akciju?

O BALKAN STUDENT-U:Što je Mreža Balkan Student?

- Balkan Student je mreža nezavisnih progresivnih studentskih grupa sa Balkana koje se bore za besplatno i emancipatorsko obrazovanje1 dostupno svima. Mreža Balkan Student je osnovana sredinom travnja 2011. godine u Skoplju, a trenutno su u njoj grupe iz Skoplja, Sofije, Prištine, Beograda, Sarajeva, Rijeke i Ljubljane, sa dalnjjim tendencijama širenja članstva. Više o ciljevima i metodama borbe Mreže Balkan Student se može naći u Statutu Mreže Balkan Student. (link)

Zašto ste se okupili i formirali zajedničku organizaciju?

- Neoliberalne tendencije u svim društvenim sferama, pa tako i u obrazovanju, imaju iste posljedice u svim zemljama Balkana. Te posljedice se ogledaju u smanjivanju životnih privilegija i prava običnog čoveka, kao što su obrazovanje, zdravstvo i socijalna pomoć. U svim zemljama Balkana postoji i razvija se organizirana borba protiv komercijalizacije i privatizacije obrazovanja, a okupljanja studenata oko istog cilja (kako bi se ojačale pozicije pred vladama u našim zahtjevima) samo je logičan slijed događaja. Okupili smo se mi studenti u solidarnu borbu, jer tako dijelimo iskustva o procesima obrazovanja i učimo jedni od drugih o značaju obrazovanja u društvu. Ovakvim čvrstim udruženjem predstavljamo veću pretnju vladama na Balkanu, čime se približavamo konačnom cilju, besplatnom obrazovanju za sve.

Kako funkcioniratei koordinirate vaš rad ako ste u različitim zemljama?

- Sastanci Mreže Balkan Student održavaju se jednom u šest mjeseci, sa promjenama mjesta održavanja. Tako je prvi sastanak održan u Skoplju, drugi u Beogradu, a treći u Sarajevu. U periodu između održavanja sastanaka svoj rad koordiniramo preko naših internetskih resursa, koje smo formirali upravo zbog konstantnog rada, i koje svaka ozbiljna borba podrazumijeva.

O CILJEVIMAZašto besplatno obrazovanje?

- Pravo na obrazovanje ne smije ovisiti o materijalnom bogatstvu pojedinca, jer takav stav diskriminira sve one koji nisu bogati, i zbog toga ono treba biti dostupno svima. Pravo na obrazovanje je jedno od osnovnih ljudskih prava, a pravima se ne može trgovati niti se mogu stavljati na milost i nemilost tržišta i države. Znanje nije proizvod koji se može prodati ili kupiti, ili barem tako ne bi trebalo biti. Kada jedan prenosi znanje drugome, znanje ne iščezava iz glave onoga koji ga je prenio. Ljudi se ne osiromašuju kad prenose znanja, naprotiv - bogate se, a znanje se samo množi. Znanje je povijesni rezultat razmišljanja svih ljudi, proizvod čitavog društva. Znanje je javno dobro, i ne može biti privatna svojina.

- Da bi se društvo razvijalo potrebno mu je što više obrazovanih ljudi, a to se može postići samo tako da obrazovanje bude besplatno i dostupno svima, a ne samo bogatima.

Što to znači besplatno obrazovanje? Ništa nije besplatno.

- Uporedite to sa osnoškolskim i srednjoškolskim obrazovanjem. Svi znamo što to znači kada kažemo da su osnovna i srednja škola na Balkanu besplatne. Zahtevjamo da, na isti način kao osnovno i srednje obrazovanje, i visoko obrazovanje (na svim razinama) također bude besplatno.

- Pojam „besplatno obrazovanje“ je popularnog tipa, a koje zapravo znači javno financirano obrazovanje. Naše obrazovanje smo već svi mi platili preko poreza, koji je na godišnjem nivou ogroman i ide u proračun svake

1 Obrazovanje utemeljeno na progresivnim idejama, racionalnom i kritičkom mišljenju; ono koje oslobađa, a ne ono koje prisiljava i ukalupljuje, kao ovo koje imamo sada.

države. Država taj naš porez koristi samo za sebe, kako bi ona opstajala, a nas nitko ne pita što bismo mi radili sa zajedničkim narodnim proračunom. Želimo da se naš novac ulaže u nas, da nam se osiguraju besplatna javna dobra, a ne da se tim novcem jača policija, vojska ili bilo koji represivni državni aparat.

Ima li u državnim proračunima novca za besplatno obrazovanje?

- Naravno da ima, ali to je pitanje preraspodjele novca. Ako nema za obrazovanje, za šta onda ima novca? Besplatno obrazovanje bi državu koštalo oko 2,9% državnog proračuna. Zamislite što je 2,9% od cijelog državnog proračuna, pritom znajući da se sada izdvaja oko 2,0% u balkanskim zemljama za sve razine obrazovanja. Samo dodatnih 0,9% bi nam osiguralo besplatno visoko školstvo, što je daleko od neostvarivog. Pitanje besplatnog obrazovanja nije ekonomsko već političko pitanje. U vreme krize prva stvar koju država radi je rezanje javnih izdataka za javna dobra u koje obrazovanje prvo spada, dok u isto vrijeme jačaju financijska ulaganja u ono što je krizu prouzrokovalo2. Novca uvijek ima za održavanje i jačanje represivnih državnih aparata koji održavaju kontrolu nad slobodnim ljudima čije je nezadovoljstvo u ovakvim vremenima najveće, uslijed pogoršanja životnih uvjeta. Oni nas žele neobrazovane, jer se boje da će u suprotnome biti ugrožen njihov enormni profit, zato je osigurano da si obrazovanje mogu priuštiti samo oni koji će taj profit dalje zadržati u rukama moćne i bogate elite.

Da li je to realan cilj?

- Besplatno obrazovanje je donedavno postojalo na Balkanu, a još uvijek postoji u mnogim europskim zemljama, npr. u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Finskoj, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Škotskoj, većini njemačkih saveznih država, Malti, Cipru, Grčkoj. Prije nekoliko godina ukinute su školarine na Cipru, a studenti u Danskoj su se pobunili i tako natjerali vlast na ukidanje školarina.

- Sve te države imaju besplatno obrazovanje, ali reći ćeš da one imaju više novca u proračunu od balkanskih zemalja. Ipak, u ovim državama za obrazovanje se izdvaja približno isti postotak proračuna za održavanje besplatnog obrazovnog sistema. Naravno, razmjerno broju stanovnika izdvaja se manje ili više novca, što znači da za besplatno obrazovanje npr. za Makedoniju ne treba isto toliko novca kao i za Poljsku, jer Poljska ima mnogo više stanovnika –izdvaja se samo odgovarajući postotak iz državnog, tj. narodnog proračuna. Čak i u najsiromašnijim državama besplatno obrazovanje je realno moguće, jer svaka država oporezuje svoje stanovništvo, bez obzira na životni standard i ekonomski razvoj države.

Ne pridonose li školarine bržem i uspješnijem studiranju?

- Ne. Uprkos svim manipulacijama i lažima, kojima se služe i koje šire predstavnici vlasti, školarine nisu ni u kakvoj korelaciji sa uspjehom studiranja. Upravo studenti koji nemaju novaca za studiranje i koji moraju uz studij i raditi, imaju manje vremena za učenje. Istraživanja provedena u Hrvatskoj jasno su pokazala da i studenti koji plaćaju i oni koji ne plaćaju studij, studiraju otprilike podjednako dugo i podjednako uspješno, a školarine ne daju nikakvu „motivaciju“ za brže i uspješnije studiranje. Naprotiv, školarine stvaraju samo muke i opterećenje, kako studentima tako i njihovim roditeljima. (link)

Zašto model obrazovanja „besplatno za one koji ispune uvjete“ nije besplatno obrazovanje?

- Model obrazovanja po kojem bi studenti koji bi ispunili sve uvjete (čitaj: oni koji bi u roku skupili svih 60 ECTS bodova, i ne pali niti jedan ispit3) svi studirali besplatno, o kojem govore vladajući birokrati (samo u formi usmenih obećanja), nije model besplatnog obrazovanja, niti je ono što mi tražimo. Kao prvo, u takvom sistemu ostaju „dobri“ studenti koji i dalje plaćaju svoj studij. Kao drugo, školarine na doktorskim studijima još uvijek se masno naplaćuju4. Kao treće, u takvom sistemu plaćaju se ECTS bodovi, dakle nije besplatno.

2 Možda da u fusnoti samo pojasnimo da se radi o ulaganju u banke dok ljudi umiru od gladi, prodaju domaćih biznisa stranim korporacijama i sve većoj eksploataciji radnika, poticanje kompetetivnosti umjesto solidarnosti...

3 U Hrvatskoj se to zove „kriterij izvrsnosti“

- Kriteriji studiranja se iz godine u godinu pooštravaju, što je do sada pokazano u praksi na svim fakultetima (tim više što po bolonjskom sistemu studiranja nema klasičnog padanja i ponavljanja godina), sve više studenata pada i samim time plaća školarinu. Padanje samo jednog ispita godišnje tako može srušiti studenta na plaćanje studija, a trend koji sada prednjači je da čak i studenti koji „očiste“ godinu nisu sigurni za svoj financijski status. Naime, rangiranje studenata se sve više i više primenjuje, a je jedini siguran student kojeg finacira država je onaj koji ima prosek 5,00, odnosno „A“. Mnogi su fakulteti vjerovatno bili indirektno prisiljeni na uvođenje takvih normi, zato što iz državnog proračuna ne dobivaju dovoljno sredstava za funkcioniranje. Tu valja također još jednom naglasiti kako su u sadašnji sistem visokog obrazovanja već ugrađene zaštitne mjere koje praktično onemogućavaju famozno „vječito studiranje“, kojim se inače često opravdava sustavno ukidanje prava na obrazovanje manje imućnima. Komercijalizacija obrazovanja se ne može zaustaviti traženjem novih modela koji u sebi sadrže neki vid plaćanja.

Kako se može tražiti besplatno obrazovanje u vrijeme ekonomske krize?

- Kako smo više puta ponovili, pravima se ne trguje, pa ni u doba krize5. Komercijalizacija obrazovanja je posljedica iste one neoliberalne politike koja nas je u ekonomsku krizu i dovela. Ima li smisla neoliberalni model obrazovanja braniti krizom tog istog neoliberalnog ekonomskog sistema?

- Problem školarina se ne može nikako povezivati sa strukturnim problemima balkanske ekonomije - deficitom bilance plaćanja6 (Balkan više uvozi nego što izvozi) i teškim stanjem u realnom sektoru (deindustralizacija - malo se proizvodi). Količina novca potrebna za ispunjenje studentskih zahtjeva isuviše je minorna da bi kao stavka u državnom proračunu bila element destabilizacije ekonomske politike. Naš stav je da obrazovanje treba biti jedno od centralnih pitanja svakog društva, a ne ono na čemu se štedi. Problem reprodukcije društvene nejednakosti ne može se odstraniti iz javne diskusije pod prijetnjama medijski proizvedenog „izvanrednog stanja“, koje nalaže bespogovorno prihvaćanje rješenja serviranih od strane političke elite koja nas je u ovakvo stanje i dovela.

- Nedopustivo je da se kriza prelama preko leđa studenata, radnika i seljaka, dok političko-gospodarske elite koje su nas u takvu situaciju dovele ostaju neokrznute i svoj „program“ temelje na tome da svima nama poruče da moramo još više stegnuti remen.

O METODAMA BORBEZašto ne samo prosvjed?

- Jer vikanjem na ulici ne raste toliko pritisak za rješavanje problema, kao što je slučaj s blokadom nastavnog procesa (prosvjedom se ne blokiraju krucijalni procesi u društvu, koji bi natjerali nadležne da problem pokušaju riješiti).

- Jer je pritisak na nadležne organe veći ukoliko se borba vodi na više „frontova“ – prosvjed uz blokadu, peticije, performanse i ostale metode ima veći odjek nego jednokratna šetnja ulicom.

- Prosvjed može biti učinkovit jedino ako je izuzetno masovan, a zemlje Balkana su malobrojne stanovništvom, sukladno tome i studentskom populacijom – koliko god masovni studentski prosvjedi bili, uvijek se čini kao da je ta brojka zanemariva i da nije reprezentativna.

4 U Hrvatskoj su diplomski studiji trenutno besplatni (odluka donijeta nakon studentskih blokada 2009., a i prva godina preddiplomskog studija je besplatna) – ipak, izuzetno je malo studenata koji uspiju ispuniti sve uvjete i skupiti sve bodove, pa je najviše onih koji plaćaju ECTS bodove i/ili ponavljaju godine (pa plaćaju punu školarinu).

5 A pogotovo u doba krize, koja je za političare i poslodavce vrlo pogodna, jer se njome najlakše opravdavaju rezanja socijalnih prava na svim razinama.

6 Deficit bilance plaćanja – pojam kojim se označava da uvoz robe premašuje izvoz robe, da dolazi do odljeva novca, a time i zlata iz zemlje, te da je u toj situaciji zemlja dužna prema inozemstvu.

Zašto blokirati fakultete?

- Fakultet je javna ustanova; smatramo legitimnim koristiti ga kao sredstvo i mjesto artikulacije javnog interesa.- Fakultet kao simbolički kapital ima važan značaj kao povijesno povlašteno mjesto artikulacije kritičke misli (kako

u svijetu, tako i u domaćem kontekstu).- Mislimo da ustanove društveno-humanističkog tipa svoju društvenu funkciji i odgovornost prema društvu

ispunjavaju tek onda kada kritički djeluju protiv procesa koje smatramo socijalno destruktivnima; a komercijalizacija javnih dobara (poput zdravstva i obrazovanja) je definitivno jedan takav proces.

- Autonomija Sveučilišta predstavlja stratešku rezervu za artikulaciju pozicija za koje unutar medijskog i institucionalnog prostora nema prostora.

- Blokadom fakulteta zaustavlja se rad svih segmenata fakulteta, od administacije do nastave7, čime uprava i Ministarstvo nemaju prostora za odugovlačenje ili pak potpuni izostanak odgovora na studentske zahteve, jer su pod velikim pritiskom da rad fakulteta momentalno vrate u normalu.

Zar nije blokada „izlizana“ metoda?

- Blokada je veliki pritisak na vladajuće strukture iako one to, iz razumljivih razloga, skrivaju od javnosti. Vlast se najviše boji povezivanja studenata s drugim društvenim skupinama u sličnom položaju (radnicima, seljacima itd.). Također, blokada matičnog fakulteta nipošto ne znači da se ne mogu organizirati i neke druge, dodatne akcije (blokiranje alternativnih lokacija, blokiranja ministarstva, rektorata itd.). Blokada fakulteta je jednostavno temelj za sve ostale akcije i osnovno mesto artikulacije našeg političkog zahtjeva.

- Osim toga, tako osnovna metoda stvaranja pritiska na univerzitetu kao što je blokada, ne može se potrošiti samo nakon jednog takvog iskustva, kao što se metoda štrajka u tvornicama ne može „potrošiti“ ako se izvodi više puta. Svake se godine blokira veliki broj fakulteta širom svijeta i nema smisla o tome govoriti kao o potrošenoj metodi. Ako se na akciju blokade nastave gleda na taj način, to znači da se osporava dinamičnost i snaga pritiska koju blokada nesumljivo stvara, svodeći je na besmisleni jednokratni spektakl. Blokiranje rada neke institucije nužno podrazumeva pritisak na državne strukture koje bi njen normalan rad morale garantirati. Dalo bi se argumentirati i u suprotnom smijeru: što češće do takvih onemogućavanja normalnog toka rada dođe, to većim problemom za nadležne potencijalno postaje. Misliti isključivo prema logici potrebe za „inovacijom“ znači zanemariti sve to u korist ispraznog formalizma proizvodnje uvek novih spektakala.

- Mislim da nema smisla argumentirati uopće oko „izlizanosti“ bilo koje metode, kao da pratimo neki trend, ili kao da moramo izmišljati nove metode kojima bismo ljude potaknuli da se bore za svoja prava. A i ako idemo uopće o tome argumentirati, možemo reći da prosvjed nije izlizana metoda, jer negdje itekako djeluje, a isto tako mozemo reći da blokada jest izlizana metoda, jer se o njoj mnogo govorilo i pisalo, a koja (isto kao i prosvjed) može i ne mora imati učinka u ostvarivanju nekih prava.

- navedeni argumenti u korist blokade već su izrečeni na drugim mjestima u FAQ-u.

Tko nam daje pravo da u blokadi onemogućujemo druge studente da redovno pohađaju nastavu?

- Upravo zbog toga postoji plenum. On je forma koja omogućuje demokratsku participaciju svih zainteresiranih studenata. Odluke plenuma smatramo obavezujućima. To potiče veći broj studenata na dolaske saziva plenuma, jer time svojom jednakošću omogućavaju direktan utjecaj na svoja studentska pitanja.

- Ne raspolažemo institucionalnim aparatom ili mehanizmima da na drugačiji način ustanovimo stavove i mišljenja većine: plenum je jedini mehanizam autolegitimacije koji nam stoji na raspolaganju.

- Netko će reći: „Postoje studentski zborovi, koji su legalna studentska predstavnička tijela, zašto se besplatno obrazovanje ne izvoljeva preko njih?“ – studentski zborovi su korumpirana studentska tijela koja služe treniranju mladih političara, i koji ne mogu kroz birokratske mehanizme izboriti besplatno obrazovanje8.

7 Treba naglasiti da pri tome nikako ne želimo poslati poruku da ne želimo nastavu jer smo lijeni i buntovni – dapače, mi želimo nastavu; oslobođenu od neoliberalnog diskursa, koja potiče stvarnu kritičku misao, koja ne prisiljava i ne ukalupljuje... zato smo na blokadama fakulteta sami organizirali alternativnu nastavu, tribine, radionice, okrugle stolove, o različitim temama od društvenog značaja.

8 Dodatna pojašnjenja i argumenti o studentskom zboru nalaze se u daljnjem tekstu, pod „Pojmovnik“

Da li su naše metode na rubu nasilja? Da li je preuzimanje fakulteta nasilan čin?

- U odnosu na našu akciju, socijalno nasilje koje se sprovodi ograničavanjem mogućnosti pristupa obrazovanju je neusporedivo društveno destruktivniji oblik nasilja u ovoj priči.

- Komercijalizacija nije vrijednosno neutralan proces, nego mijenjanje same društvene svrhe obrazovnih institucija; potčiniti obrazovanje kriterijima profita (i u kamufliranoj, eufemiziranoj varijanti „ekonomske efikasnosti“) znači prešutno ukinuti njegovu primarnu funkciju. Makar bio birokratski artikuliran, to ostaje čin socijalnog nasilja.

- Uvođenje financijskog praga direktno onemogućuje velikom broju ljudi realizaciju njihovog prava na obrazovanje, pa de fakto znači njegovo ukidanje. Novac je oblik društvene moći i socijalna sila - uvesti ga kao kriterij selekcije znači koristiti mehanizme društvene prisile u svrhu društvenog isključivanja i onemogućavanja realizacije važnog prava.

- Naše metode nisu na rubu nasilja, čak nisu ni nasilno orijentirane, već su one kroz uprave fakulteta okarakterizirane kao takve da bi se delegitimirale i da bi se očuvao konstantni i neometani rad fakulteta i Ministarstva. Jedini nasilni aspekt blokade je njen nasilan prekid od plaćenih „razbijača“ u vidovima navijača, fašista, privatnih zaštitara i na kraju policije, kako se i potvrdilo na blokadama fakulteta u Beogradu (više o tome: link). Sve države se koriste istim modelima „razbijanja“ blokade, koje započinju zastrašivanje studenata kako bi blokada oslabila, a na kraju i potpuno okončala9. Zbog takvih spletova okolnosti, i zbog uplašenosti vlasti, u medijima se pravi cirkus od blokade, a student koji nije na blokadi postavlja upravo ovo pitanje.

Zašto plenumi?

- U situaciji u kojoj formalni reprezentacijski mehanizmi i studentski predstavnici nemaju realne moći uticaja na pitanja koja se tiču direktno njihovog statusa i budućnosti, potrebno je tražiti širu bazu i drugačije načine artikulacije zahtjeva.

- Državi odgovara da dopusti djelovanje formalnih studentskih parlamenata (zborova), jer na taj način kontrolira studentsko organiziranje. Parlamentarna demokracija na fakultetima odgovara samo privilegiranim predstavnicima, kao što i predstavnički sistem u državama odgovara samo političarima, a ne većini stanovništva. Studentski zborovi amortiziraju i potiskuju studentski gnjev, a čitavo sudjelovanje studenata u procesu odlučivanja na njihovim fakultetima svodi se na glasanje, u najboljem slučaju jednom godišnje.

- Jedina mogućnost demokratske autolegitimacije koja nam preostaje nakon što se nadiđe institucionalni okvir formalnih studentskih predstavništva jeste kroz plenum, tj. direktnu demokraciju.

Zašto depersonalizacija10 pokreta?

- Kolektivni istupi formom su primjereniji artikulaciji kolektivnih zahtjeva.- Želimo sprečiti personalizaciju i „profesionalizaciju“ (koja slijedi iz personalizacije).- Naša borba nije svodiva na situaciju u kojoj vrijedi podjela na figuru vođe i inertnu studentsku masu.

9 U Hrvatskoj se studentima prijetilo poništavanjem semestra, a kad to nije uspjelo, počelo se prijetiti osobno rektorima i dekanima, koji su onda svoje strahove izbacivali na najnižoj ljestivici hijerarhijske piramide – na studentima; i prenosili zastrašivanja na njih, zaključavajući studente u fakultet (link) ili pozivajući zaštitarske tvrtke da onemoguće ulaz ne-studentima na fakultet koji je javna ustanova (link).

10 Depersonalizacija pokreta znači da se sudionici u medijima ne predstavljaju imenima, kako se pokret ne bi asocirao s jednom osobom, i kako političke strukture ne bi mogle preko jedne osobe manipulirati pokretom, ucijeniti ili koga potkupiti (najuža definicija).

- Kolektivne interese je moguće artikulirati bez sužavanja mogućnosti demokratske participacije, u koje potencijalno vodi sama forma reprezentacijskog modela (tj. fiksni profesionalizirani predstavnici kolektivnih interesa).

- U širem društvenom smislu mislimo da je važno vratiti dostojanstvo samoj ideji kolektivnih interesa i socijalne solidarnosti, nasuprot agresivnoj reprezentacijskoj-medijskoj kulturi, kulta individualizma i logike izoliranog egoističkog pojedinca. Taj društveni model reprezentacije, naročito „na duge staze“, smatramo problematičnim upravo zbog ukidanje socijalnih prava i socijalne solidarnosti.

- Kampanje protiv čuvanja kolektivnih socijalnih interesa su vidljive u napadima na sindikate, socijalne institucije, zdravstvenu zaštitu i druge vidove organiziranja za kolektivne interese. Pokušaji očuvanja i održavanja takve vrste zaštite kolektivnih interesa lako se diskreditiraju kroz etiketiranja takvih pokreta kao zazivanja „mračnog socijalizma“, pojma koji u medijskom prostoru podliježe potpunoj diskvalifikaciji.

Zašto koordinirane akcije?

- Udruživanje je osnovni aspekt učvršćivanja svake borbe, pa tako i studentske. Vlast se ne boji izoliranog kritičkog djelovanja, već masovnog i organiziranog pokreta. Time istovremeno vršimo pritiske na isto nastrojene vlade balkanskih država, tj. na neoliberalne tendencije u visokom obrazovanju, koje su iste u svim zemljama.

- Kada se u istom trenutku događaju akcije sa istim ciljem i istim pritiskom na nadležne, te akcije dobivaju međunarodni karakter, i govore o nezadovoljstvu koje nije bazirano na strahu od neuspjeha jednog pokreta, već na optimističnom radu na zajedničkoj borbi, što jača naše borbene redove. One također govore za masovnost i nadnacionalnost borbe, kao i za neusamljenost studenata iz određene zemlje, jer vlasti imaju iste politike i na isti način tlače narode u svim zemljama.

POJMOVNIK:Šta je to plenum?

- Plenum je veliki skup, na kojemu pravo sudjelovanja imaju svi studenti (i svi ostali kojih se tiče) i na kojem se zajednički, glasovima većine prisutnih, odlučuje o svim odlukama vezanim za zahtjeve studenata, kao i o blokadi te drugim studentskim pitanjima.

- Rad plenuma je direktnodemokratski. Pravo glasa imaju svi prisutni. Svatko ima pravo govoriti i svačiji je glas jednako vrijedan. Plenum najčešće zasjeda u najvećoj prostoriji na fakultetu, zbog omogućavanja prisustva što većem broju zainteresiranih. Za vrijeme blokade plenumi se održavaju svakog dana zbog svakodnevnih zbivanja, a u vanblokadnom periodu jednom nedeljno ili prema potrebi, radi kontituiteta rada i održavanja povezanosti studenata u borbu za njihova prava. Više o plenumu i značaju plenuma na (link).

Što je to direktna demokracija?

- Direktna demokracija je metoda kojom se zajednički i apsolutno demokratski donose sve odluke u studentskom pokretu. Za razliku od predstavničke demokracije, u kojoj se svakih nekoliko godina biraju predstavnici koji onda dok su na vlasti mogu raditi što god žele, dok ih niko ne kontrolira niti ih može opozvati, u sistemu direktne ili neposredne demokracije svi nepristrano odlučuju, nema povlaštenih ili onih čiji glas vrijedi više od drugih, i nema vođa. Svi su jednaki i sve se odluke donose zajednički, voljom većine prisutnih na plenumu, na koji su pozvani svi. Osim samog cilja akcije (besplatnog obrazovanja), direktna demokracija je još jedan bitan cilj borbe. Jedan od konačnih ciljeva je da se u budućnosti sve odluke vezane za studente donose direktnodemokratski, a ne kao sada putem sistema predstavničke demokratije kroz Studentske zborove, koji su se pokazali potpuno neuspješnima, uglavnom korumpiranima, i stranački kontroliranima. Također, cilj je i da se direktna demokracija, kao jedina prava demokracija, proširi i šire u društvu.

- Takav način odlučivanja podrazumijeva da su svi sposobni da sami donose odluku koje se njih tiču, imaju jednako pravo na predlaganje, diskutiranje i glasanje o prijedlozima. Učesnik/ca u radu plenuma koji je delegiran/a da vrši neku funkciju ili da izvrši neki zadatak mora se rukovoditi postojećim odlukama plenuma. Delegat/kinja u svakom trenutku može biti smenjen/a od strane plenuma koji ga/ju je delegirao. U razgovorima, on/a nema

pravo da dogovara ili prihvaća bilo kakve prijedloge druge strane, već samo da prenese stav plenuma, tj. svih studenata, a stavove druge strane da prenese plenumu. Ako npr. Ministar/ica obrazovanja ne pristaje na nešto poput toga, onda ga/ju je treba pozvati na plenum i razbiti ga/ju argumentima. Ministar/ica je dužan/na da se odazove pozivu studenata i sudjeluje na plenumu, ako to studenti traže.

Što je to komercijalizacija obrazovanja?

- Komercijalizacija znanja podrazumijeva prilagođavanje znanja hirovima tržišta, a svako znanje koje ne donosi profit treba ukinuti ili u suprotnom prilagoditi potrebama tržišta kako bi to znanje imalo vrednost, i bilo isplativo za korporacije koje diktiraju tržišne vrijednosti.

- Obrazovanje je danas, a naročito nakon sprovođenja bolonjskog procesa postalo komercijaliziran sektor, fakultet je postao kompanija, znanje je postalo roba koja se prodaje i kupuje, a studenti postali potrošači te robe. To je ta tržišna logika čiji su rezultati neuki studenti i gomilanja profita za Sveučilišta. Budući da država ne odvaja novac za državne fakultete, oni su motivirani da smanjuju kriterije, a da povećavanju prolaznost zbog financijskih motiva11, što sve rezultira nekvalitetnim obrazovanjem. Konkurencija privatnih fakulteta također doprinosi tome da se fakulteti ponašaju prema slijedećoj logici: proizvod (diploma) mora biti privlačan kako bi privukao što više mušterija (studenata). Javna Sveučilišta ne smiju biti vođena tržišnom logikom jer takva logika doprinosi nazadovanju znanja i iščezavanju progresivnih stremljenja u društvu.

Što je to neoliberalizam i kakve to veze ima s komercijalizacijom obrazovanja?

- Neoliberalizam je doktrina slobodnog tržišta, a komercijalizacija obrazovanja je samo jedan od vidova te doktrine. Neoliberalizam je kao ekonomsko-politička ideologija u svijetu zavladao od kraja 1970-ih godina i danas je, uprkos velikoj krizi ekonomskog sustava 2008/9., koju je upravo on izazvao, još uvek hegemonijska doktrina na gotovo cijelom svetu. To je ideologija tržišnog fundametalizma po kojoj je upravo tržište vrhovno mjerilo svega i ono stoji iznad svih ljudskih prava, vrijednosti, očuvanja okoline itd. To je u osnovi projekt vladajućih gospodarsko-političkih elita da prisvoje sebi što veći profit na štetu ostatka stanovništva. To se prepoznaje u velikim profitama elita u zadnjih 30-ak godina, dok su radničke plaće stagnirale (ili opadale), radnička i socijalna prava se smanjivala, a radno vrijeme povećavalo. Neoliberalizam, osim toga, propagira širenje sfere tržišta i u ona područja u kojima prije nije bilo zastupljeno - u školstvo i zdravstvo. Posljedica toga je da, nakon neoliberalnih reformi (kakva je trenutna Bolonjska reforma u visokom obrazovanju u Evropi), pristup obrazovanju i zdravstvenim uslugama ovisi o financijskoj moći pojedinca (tako se plaćanje participacije u zdravstvu može uporediti sa studentskim školarinama). Posljedica svega toga je gomilanje privatnih profita i smanjivanje prava i kvaliteta života većine ljudi. Sveto trojstvo neoliberalizma je: deregulacija (smanjivanje pravila i zakona, primjera radi: ekoloških, radi povećanja privatnih profita), liberalizacija (uvođenje „slobodne trgovine“, primjera radi: ukidanje carinskih zaštita što pogoduje većim i gospodarski jačim državama) i privatizacija (prodavanje nekog državnog ili društvenog vlasništva, često ni za kakav novac, privatnim vlasnicima radi gomilanja profita u rukama malobrojne elite).

SAD JE VREME ZA AKCIJU!Zašto se vlast ponaša tako kako se ponaša?

- Balkanske vlasti po direktivama velikih kapitalističkih država sprovode neoliberalni ekonomski program i rade u interesu uskog sloja političko-korporativne elite, a ne u interesima naroda. Vlast nije slučajno zastranila; nije da ona nehotice griješi, iako nam zapravo želi dobro. Riječ je o sistemskoj politici koja jednostavno ne ide u korist

11 (?) a tamo u poglavlju o modelu “besplatno za one koji ne padnu” kao argument navodimo da “Kriteriji studiranja se iz godine u godinu pooštravaju, što je do sada pokazano u praksi na svim fakultetima (tim više što po bolonjskom sistemu studiranja nema klasičnog padanja i ponavljanja godina), sve više studenata pada i samim time plaća školarinu“..... a ovdje tvrdimo da se kriteriji snižavaju. Moramo biti konzistentni u argumentaciji. Obrazovanje je nekvalitetno zbog sadržaja i načina poučavanja (koji potiču tržišne, a ne akademske vrijednosti), a ne radi povećanja ili snižavanja kriterija, ako već govorimo o kvaliteti, a ne o samom pristupu obrazovanju.

narodima Balkana, i sveta. To se ogleda ne samo u obrazovanju, nego i u zdravstvu, gospodarstvu uopće, u različitim privatizacijama itd. Stoga ne treba gubiti vrijeme i uvjeravati vlasti da nisu u pravu - oni dobro znaju što rade - nego ih treba pritisnuti i natjerati da vladavinu prepuste narodu, u ovom slučaju studentima za studentska pitanja, a šire npr. seljacima za zemljoradnička i stočarska pitanja, programerima za programerska pitanja, a arhitektima za arhitektonska pitanja itd.

- Vlast se istovremeno i plaši pomenutog, baš zato što će njima izostati profit koji su do sada krali od svih specifično-radničnih udruženja, i studenta. Ta plašljivost se ogleda u mnogim pritiscima na sve forme pobunjenja protiv vladinih politika, npr. studentima u blokadama, radnicima u štrajkovima i t.d. Više o tome (link).

Što u suštini tražite?

- Tražimo da se naš novac koji dajemo državi vrati nama kroz prava i privilegije, u suprotnom nas vlade tretiraju kao prave robove, reketiraju nas. Mi radimo i plaćamo im reket. Tražimo potpuno javno financirano obrazovanje, tj. da se obrazovanje u potpunosti plaća iz državnog proračuna. Time se traži da se u potpunosti ukinu svi vidovi plaćanja (školarine, upisivanje, plaćanje ECTS bodova i sl.) na svim razinama obrazovanja - od vrtića do doktorskih studija.

Možda sad nije pravo vreme za akciju?

- Ako se stalno čeka na „pravo vreme za akciju“, ono nikada neće doći. Trenutak za iznošenje našeg zahtjeva određujemo mi, a ne ministarsvo ili vlada. Studenti moraju biti aktivan, a ne pasivan akter koji će samo čekati na neki potez vladajućih struktura. Pokret se može dalje širiti samo kroz velike akcije, a samo snažnim i beskompromisnim akcijama možemo doći do konačnog cilja - besplatnog obrazovanja dostupnog svima.

- Strukture vlasti namerno odugovlače s donošenjem odluka i zakona o Sveučilištima te ga namerno vode netransparentno, pa zbog takvih praksi vrijeme za početak koordinisanja akcija je uvek, odmah i sada.