UNIVERZITET U SARAJEVU PEDAGOŠKI FAKULTET SARAJEVO

I semestar akademske 2015/16

Predmet: Filozofija odgoja

Predavač: Prof. dr. Nezir Krčalo

Opis programa:

- Određenje filozofije

- Temeljni pedagoški nauk u filozofijskom mišljenju

- Odgojni problemi kao temeljni problemi razumijevanja čovjeka

- Aspekti moralnog odgoja

- Estetsko obrazovanje i njegova referentnost za odgoj

- Suvremena filozofija i filozofija odgoja

- Ishodišna pitanja suvremene filozofije odgoja

Sadržaj stabla znanja:

• Filozofija - izvor prirodnih i društvenih nauka • Teologija - ( grč. theos, lat. deus = Bog )• Gnoza - (grč. gnosis) “živo znanje”

Sadržaj stabla kosmosa: (ovo proučava ontologija ili opća metafizika)

• bit• bitak• biće

Šta je bitak bića ?!

Podjela filozofije prema Aristotelu:

Teoretske znanosti: metafizika (prva filozofija ili „theologija”), fizika, matematika.

Praktične znanosti: politika, etika, ekonomija, pedagogija.

Poietičke znanosti: tehnika, poetika, retorika.

Filozofske discipline: logika, metafizika, ontologija (opća metafizika), gnoseologija, etika, estetika, antropologija

Logika je učenje o „logosu“.

„Logos“ - govor, riječ, um, božanski um, razum, razlog, misao, zakon itd.

Logika je oruđe (grč. - „organon“) filozofije, pripremna nauka.

Pitanje: da li logiku zanima izvođenje jednog smisaonog govora iz drugog (formalna istina ili valjanost) ili slaganje govora s onim o čemu se govori (materijalna istina ili istinitost) Misao - saopćava se kroz govor

Četiri oblika misli - pojam, sud, zaključak, dokaz.

Primjer valjane (ispravne) misli:

Sve ribe dišu škrgama. _______Šaran je riba.

Dakle, i šaran diše škrgama.

Logika je filozofska disciplina o oblicima valjane (ispravne) misli i o metodama spoznaje

Pojam - misao o bitnim karakteristikama onoga (predmeta) što mislimo

„Brucoš“ - 1) student 2) prva godina

„Čovjek“ - 1) duh 2) duša 3) tijelo

Bitne karakteristike pojma su njegove bitne oznake. Bitne oznake jednog pojma čine njegov sadržaj. Dakle, sadržaj je skup

bitnih oznaka pojma.

Aristotel definiše pojam kao misaono-jezički izraz biti stvari.

Definicija je sud kojim se nedvosmisleno određuje sadržaj jednog pojma.

Gnoseologija (Epistemologija)

Njemački filozof Immanuel Kant preobraća filozofiju u nauku i daje joj tzv. epistemološke temelje.

Epistemologija je osnova na kojoj se zasniva, utemeljuje i razvija nauka kao poseban način spoznavanja svijeta

Njeni principi - jasnost, preciznost, egzaktnost, dokazanost, provjerljivost i sistematičnost (znanje koje ne podliježe ovim principima, ne smatra se naučnim znanjem)

Filozofija i filozofija odgoja

Mnogi su autori promišljali o temi odgoja i obrazovanja. Tako možemo slijediti povijesni put promišljanja te tematike, polazeći od razmišljanja (teza) usko vezanih za određene filozofske discipline poput metafizike i epistemologije. Kasnije se rasprava više fokusirala na promišljanja o ljudskom djelovanju, odnosno etici, budući se etika bavi porijeklom, motivima, normama i svrhama etičkog djelovanja i prosuđivanja, te na filozofiju politike budući da je država jedan od glavnih aktera kada je riječ o osmišljavanju i realizaciji odgoja i obrazovanja

Filozofija politike

Politička filozofija analizira pojmove koji su vezani uz politiku, kao što su država, vlast, moć, sloboda, jednakost, prava itd.

Bavi se propitivanjem i utvrđivanjem temeljnih pojmova konstitucije i opravdanja političke zajednice (politički autoritet, politička sloboda, suverenitet itd.)

Etika

Grč. ēthos – karakter, narav, prebivalište, ozračje, mjesto zadržavanja…itd.

Grč. ĕthos – običaj, navika; uključuje osim prirodnog boravišta i vještačko, zavičaj naravi ili nešto što je otuđuje, što joj ne odgovara.

Homer (Ilijada): riječ ethos koristi za opis stanja istinskog ratnika.Herodot: – ethos, uobičajeno izlazište sunca.Heraklit: ēthos - prisutnost, budnost.

Latinska je riječ moral (lat. mos, moris).

Ciceron prevodi oba značenja grč. ethos kao karakter i običaj.

Možemo ustvrditi: Moral više odgovara riječi običaj (ethos), dok pojmu ēthos odgovara kvalitet nekog djelovanja . Pa ipak, dvoznačnost ostaje i mogu se upotrijebiti i za jedno i za drugo. Zašto?

Etika je filozofsko učenje o ljudskom djelovanju ukoliko ono stoji pod moralnom diferencijom dobra i zla.

Sofisti (5. st. p. n. e.)Pojavili se iz potrebe da se čovjek u raznim prilikama odlučuje mišljenjem, a ne više za osnovu proročanstva, običaja, strasti... Protagora - prvi mislilac koji je sebe nazvao sofistom i koji je dobro naplaćivao svoje poučavanje. Poučavao je gramatici, retorici i tumačenju pjesništva. "Čovjek je mjerilo svih stvari; onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu“.

- putujući učitelji praktičnih znanja i vještina,- umijeće govora je učenicima imalo da obezbijedi uspjeh u (javnom) životu,- filozofemi (mudrolije), a ne čvrsto strukturirana učenja,

- Metod pridobijanja: pomoću predstava i primjera skreće se pažnja na ono što čovjeku izgleda pravilno prema njegovom iskustvu, osjećanju itd.,

- Pošto se objektivna istina tradicionalno otkrivala umom, a ne čulima, sofisti su, u duhu relativizacije, počeli da zagovaraju prednost čulnosti kao izvora saznanja,

- Stavovi s obzirom na saznanje i vjeru: od relativizma do agnosticizma i ateizma.

Sokrat (469-399. g. p.n.e.)

Sokrat je težio da u svakome čovjeku otkrije što je istina za svaku izvrsnost (aretē )koja postoji (mudrost, pobožnost, hrabrost itd.). Smatrao je da sam ne može nikoga ništa naučiti, već da može pomoći sugovorniku da u sebi porodi istinu. Istina se nalazi u svakome čovjeku, a njegov je zadatak, koji mu je Bog odredio, da pomogne ljudima doći do istine. Istina ili uvid u stvar, koji se rodi u čovjeku, drugačiji je od uvida koji su sofisti prodavali, često za velik novac. Ljudi ne mogu pravedno djelovati ako ne znaju što je pravednost. Aretē (imenica) – grč. izraz za vrlinu ( izvrsnost, najboljost). Aretē čovjeka je ono stanje koje mu omogućuje da bude dobar, tj. da dobro obavlja svoju zadaću.

Dva metodološka postupka:Ironija:- pravljenje nevještim,- navođenje sagovornika da se izjasni,- ukazivanje na protivrječnosti u njegovom mišljenju,

Majeutika(„babička ili porodiljska vještina”) : - isticanje općeg u konkretnoj nereflektovanoj svijesti,

- svijest biva upućena na mišljenje koje je vodi saznanju općeg, istinitog i dobrog,

Suština njegove filozofije: Dijalog (grč. dialogos) , zatim doći do općevažeće istine, zatim individualno djelanje urediti kao neko općevažeće djelanje.

Platon(427-347. p. n. e.)

Ljudska duša je, po Platonu, besmrtna i kao takva boravila je u svijetu Ideja gdje je neposredno posmatrala istinu. Duša je nosilac saznanja, ali se saznanje u odnosu na nju pojavljuje kao sjećanje - (anamnesis).

Rođenjem duša pada u tijelo ali i u zaborav (amnesis) onoga što je gledala. Vidljivi svijet stvari podsjeća je na ideje, uzore i uzroke onoga što sada može videti. Saznanje nije ništa drugo nego prisjećanje na sadržaje koje je ona znala pre spajanja sa tijelom i životom u ovom pojavnom svijetu. Tako duša može pronaći znanje u sebi samoj.

Platon traži pouzdani odgojno/obrazovni sistem koji će na vrijeme prepoznati sposobnosti odgajanika i usmjeriti ih prema njihovim prirodnim talentima. Država je najviši cilj i njezin prosperitet ovisi o sposobnostima građana.

Kao što je duša čovjeka sastavljena od tri dijela, tako se i građani države mogu razvrstati u tri staleža:

• Vladajući stalež – filozofi (učiteljski stalež) moraju biti na čelu države. • Stalež čuvara – (vojnički stalež) – probrani po duševnim i tjelesnim karakteristikama sposobni su brinuti za sigurnost svih građana. • Stalež ostalih građana – (hranidbeni stalež): radnici, rukotvorci, obrtnici i seljaci - svi koji trebaju osigurati opskrbu društva.

Vladarska se sposobnost usavršava pedesetgodišnjom naobrazbom: • elementarni odgoj: pismenost, glazba, pjesništvo i gimnastika (do 20. godine)• znanstvena naobrazba: u matematici, astronomiji, harmoniji (10 godina)• poučavanje u filozofiji - do 5 godina (vrhunska specijalizacija)• praktična djelatnost u državi (15 godina)• nakon toga preuzimanje vlasti ili kontemplativni život.

Aristotel (384-322. p.n.e.)

U Nikomahovoj etici govori o dvije vrste vrlina, izdvajajući na taj način čovjekovu intelektualnu i moralnu dimenziju.

1) Razumske - stječu se poukom: umijeće, znanost, razboritost (phronesis), mudrost, umnost. 2) Ćudoredne (moralne) - stječu se navikom: hrabrost, umjerenost, darežljivost, istinitost, pravednost, prijateljstvo, stidljivost, itd. Ali, ćudoredne vrline su neodvojive od jedne razumske vrline, a to je razboritost (phronesis) – ona određuje sredinu svake ćudoredne vrline.

Definicija: Vrlina je izborno stanje (heksis), neka sredina koja se određuje u odnosu prema nama, a određuje se načelom, i to načelom razborita čovjeka.

Za Aristotela znanje još nije dovoljno za ispravno djelovanje, već je uz znanje potrebno imati jaku volju i motivaciju. Volja se može i mora odgojiti. Znanje koje volja ne prati je inertno, a volja bez znanja je slijepa volja.

Čovjekova izvrsnost (aretē ) proizlazi iz samog odgoja volje, kojim ona stječe naviku da djeluje po uvidu razuma. Čovjek samosvladavanjem i vježbom stječe pobjedu nad požudom. Prava mjera je sredina, a sredina je ono najbolje, a ne otklon k krajnostima. Moralni odgoj, kao odgoj koji traži pravu sredinu, mjeru između krajnosti jest zapravo odgoj karaktera.

Filozofija i pedagogija

Danas je općeprihvaćeno mišljenje da su etika i filozofijapolitike najuže povezane s filozofijom odgoja.

Kada je riječ o filozofiji odgoja nezaobilazno je govoriti o odgajatelju/učitelju, odgajaniku/učeniku i državi (vlasti). Odgoj i obrazovanje nije niti moguće zamisliti bez ova tri činioca. Odgajatelj je onaj koji je zadužen za odgajanje (i obrazovanje) odgajanika, a on to najčešće čini u skladu s „državnom politikom“. Tu u prvom redu mislimo na činjenicu da je dotično ministarstvo zaduženo za kreiranje i provedbu cjelokupnog obrazovnog sistema i da ono uveliko diktira što i kako će se učiti, te s kojim ciljem.

Udžbenici: - Samir Arnautović: Suvremena filozofija i filozofijsko naslijeđe, Dom štampe, Zenica, 2001. - Erwin Hufnagel: Filozofija pedagogike, Demetra, Zagreb, 2003.

Širi izbor literature: - Aristotel, Nagovor na filozofiju, Naprijed, Zagreb 1988. - Immanuel Kant, Antropologija u pragmatičnom pogledu, Breza, Zagreb, 2003. - Immanuel Kant, Kritika praktičnog uma, Bigz, Beograd, 1988. - F. W. J. Schelling, Filozofija umjetnosti, Bigz, Beograd, 1986